Successfully reported this slideshow.
We use your LinkedIn profile and activity data to personalize ads and to show you more relevant ads. You can change your ad preferences anytime.

Knjiga rat, Tihomir_Čuljak

1,630 views

Published on

Knjiga koju svaki Hrvat mora imati radi okvirne spoznaje kako medjunarodna zajednica 'pomaže' zemljama u tranziciji, krizi itd…
Napisana prije desetak godina, knjiga je aktualna... Vidjet ćete zašto...

Published in: News & Politics
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

Knjiga rat, Tihomir_Čuljak

  1. 1. http://www.stopostonovac.com/content/view/35/41/ Knjiga koju svaki Hrvat mora imati radi okvirne spoznaje kako medjunarodnazajednica pomaže zemljama u tranziciji, krizi itd… KNJIGA O EKONOMSKOJ I POLITIČKOJ INVAZIJI KOJU SVAKIHRVAT MORA PROČITATI. NAKON OVE KNJIGE SVE ĆE BITI PUNOJASNIJE, PA I PONAŠANJE POLITIČARA U HRVATSKOJ, JER TO (DAKAKO)NISU HRVATSKI POLITIČARI: "RAT" TIHOMIR ČULJAKKoristim ovu prigodu da cijenjenim čitateljima predstavim citate izKnjiga TIHOMIRA ČULJKA RAT na fascinantan način prikazuje sva ratnadogadjanja u Hrvatskoj, BiH, ulozi medjunarodne zajednice, ali ponajvišeEKONOMSKI TEROR kao polugu rata koju rabi medjunarodna zajednica.Preporučam nabavku ove knjige od koje će vam zastati dah.IZVATCI:«….Prije promjene vlasti Račan, Mesić i Manolić napravili su dogovor o zaštiti najvažnijihtehnomenađera iz doba komunizma, te njihovo pretvaranje u novi sloj kapitalista. Odmahnakon pobjede HDZ-a Manolić je ove kadrove zaštitio od progona za ono što su radili uvrijeme komunizma, te ih je instalirao na sve najvažnije državne funkcije, u banke, medije,kulturu, a i među novoformirane privatne poduzetnike koji su po zakonu Ante Markovićapočeli kupovati poduzeća bez novca, uz pomoć »menađerskih« kredita. Postupak preuzimanjanelikvidnih poduzeća započele su najprije banke, koje su počele odobravati kredite s vrlovisokim kamatama, desetak posto mjesečno iznad stope inflacije, znajući kako poduzeća toneće moći vratiti. Neka društvena poduzeća su čak pod političkim pritiskom morala prihvatitiotplate revaloriziranih, a davno otplaćenih kredita. Kada je došlo vrijeme naplate, banke sukredite zamijenile za dionice i udjele, čime su postale vlasnici najvećeg dijela privrede. Tadasu te dionice i udjele po dogovorenoj cijeni prodavale najčešće bivšim komunističkimdirektorima i članovima svojih uprava. uz pomoć menađerskih kredita, znajući kako ti kreditinikada neće biti vraćeni u realom iznosu. Pojedini direktori su dobijali milijarde dinara kreditai njime su kupovali milijune njemačkih maraka. Zahvaljujući visokoj inflaciji i devalvacijiposlije godinu-dvije 10% maraka bi prodali i vratili cjelokupni kredit, a milijuni maraka bi imostajali kao zarada, koju su mogli trošiti za kupovimu dionica i u zemlji, a i u inozemstvu. Nataj način izvršena je posredna privatizacija društvenih poduzeća odabranim osobama. Kasnije,tragovi ovog postupka su uništeni u postupku sanacije banaka. Vrlo profitabilno bilo je i poslovanje s fondom robnih rezervi, po sustavu: fondfiktivno kupi neku robu i plati je, ali je ne preuzme. Kad se približi rok trajanja roba sefiktivno proda bivšem dobavljaču po staroj nabavnoj cijeni koja je u međuvremenu, na tržištudaleko veća, zbog visoke inflacije. U realnosti, taj dobavljač je u međuvremenu robu prodaona crno po daleko većoj cijeni zbog stalnog rasta cijena, a zaradu su dijelili dobavljač i ljudi izfonda robnih rezervi. Odmah nakon prodaje starih zaliha, zbog zanavljanja, kupovina bi se
  2. 2. ponovila na isti način. Bilo je slučajeva da su silosi za žito bili prazni, a na vrhu bi sepostavile daske na kojima bi se nalazio tanki sloj žita, kako bi se prevarili državniinspektori.Međutim, najveća pljačka državnog i društvenog kapitala izvršena je inflacijsko-financijskomoperacijom pranja novca koja je knjigovodstveno potpuno legalna, a po pravilima znanosti odobrom gospodarenju predstavlja čisti zločin. Ovaj zločin počinili su državni službenici tedirektori državnih i društvenih poduzeća u periodu od 1987. do 1994, kad se raspadala jednadržava i stvarala nova. Pouzdanici komunističkog sustava, koji su se u trenutku raspadaJugoslavije našli na ključnim položajima, odlučili su postati novi poduzetnici i to novcem izpartijskih, sindikalnih, mirovinskih i zdravstvenih fondova, mnogobrojnih SIZ-ova telikvidnih državnih poduzeća. Postupak je išao na sljedeći način: dinari su polagani na računebanaka uz minimalne kamate, bez devizne klauzule, što je bilo vrlo neracionalno u uvjetimavisoke inflacije od 1987. godine do 1994, kada je novac sve brže gubio na vrijednosti. Tajnovac su banke pod istim uvjetima, dogovorno, posuđivale odabranim privatnim poduzećima,štedionicama i štedno-kreditnim zadrugama. Ovi su ga dalje posuđivali odabranim državnimpoduzećima po vrlo visokim kamatama uz deviznu klauzulu. Mjesečna kamata je bila većanego godišnja kamata koju su oni morali plaćati. Na taj način, zahvaljujući visokim kamatamai tečajnim razlikama, udvostručavali su zaradu svakih nekoliko mjeseci. Ostvarenu zaradu odviše desetaka milijardi dolara prebacivali su u odabrane male austrijske banke pod nadzorombritanskih obavještajnih službi. Ovi su im omogućili stjecanje suvlasništva u tim bankama,čime su ih interesno vezali za sebe. Kako se zarada ostvarena u Hrvatskoj slijevala u ovebanke, one su počele vrlo brzo rasti te kupovati poduzeća i banke u Češkoj, Slovačkoj,Mađarskoj, a poslije rata u Hrvatskoj i BiH, čime je stvorena znatna financijska iobavještajna moć na ovim prostorima. Ključna pretpostavka za realizaciju ovog projekta suštedionice, štedno-kreditne zadruge i poduzeća za financijski inženjering koja su osnovana posavjetu stručnjaka iz zagrebačkog Ekonomskog Instituta 1990. godine, uz dogovor sasindikatima, direktorima fondova, banaka i velikih državnih poduzeća. U ovom su sudjelovali stručnjaci poput Mate Crkvenca, Mladena Vedriša, DraženaKalogjere i Željka Rohatinskog, sindikalisti poput Nikice Valentića i drugi. (Na nižimrazinama vlasti pojedini općinski, gradski i županijski lideri iz raznih stranaka također susudjelovali u ovom poslu. Kako bi imali što više novca za stavljanje na privatne bankenastojali su što kasnije platiti račune za svoje obaveze, te su im njihovi privatni računi u timistim bankama svaki mjesec bili to bogatiji.) Ove su štedno-kreditne institucije bile podnadzorom banaka, ali banke nisu odgovarale za njihov rad. HNB nikada nije željela ući ukontrolu tih štedionica, pa su mogle raditi što su htjele.Mnogi suci i tužitelji također su imali uloge u ovim štedionicama na koje su dobivali vrlovisoke kamate, a prije raspada sustava štedionica na vrijeme su dobili signal za povlačenjeglavnica i kamata, te su zbog toga i osobno bili zainteresirani da istina ne izađe na vidjelo.Uloga štedionica je bila nezamjenjiva u pretvaranju zarada ostvarenih manipulacijom žiralnognovca u devize. Naime, devize u bivšoj državi prisvajala je Narodna banka Jugoslavije, ahrvatske banke nisu imale devize za prebacivanje u inozemstvo. Devize su imali samo građanikod kuće ili u inozemstvu. Uz pomoć obećanja o visokim kamatama te devize su prikupljaneu štedionice i štedno-kreditne zadruge koje su ih polagale na tajne izdvojene račune ubankama. Pojedinci iz projugoslavenske frakcije HDZ-a su ih kupovali zaradama ostvarenimmanipulacijom državnim i fondovskim sredstvima te su ih prebacivali u inozemstvo na svojeprivatne račune. Manji dio ovih deviznih transakcija upotrebljen je za nabavku oružja samokako bi mogli osigurati izvođenje projekta i zaštititi ga od policijske kontrole. Kada je svevećim kamatama većina deviza iz čarapa uvučena u bankarski sustav, sustav štedionica seraspao jer piramidalni financijski sustavi mogu opstati samo dok rastu. Tada je HNB odlučilakoncem 1993. restriktivnom monetarnom politikom napokon suzbiti inflaciju i onemogućiti
  3. 3. takav način legalne pljačke. Vlasnici propalih štedionica su pobjegli s preostalim novcem, aorganizatori čitavog posla su se pobrinuli za pravno otezanje postupaka protiv njih dokproblem pravno ne zastari. HNB se kasnije pobrinuo za sprječavanje svake ozbiljne kontrole inestanak dokumentacije. Kako bi se ovaj inflacijsko-financijski postupak legalne pljačke mogao nesmetanoodvijati, dopušteno je sitno mešetarenje i običnim građanima. Mnogi su dobivali male krediteu dinarima koje su nakon nekoliko rata mogli bez problema vratiti obezvrijeđenim iznosima.Mnogi su unovčavali čekove i dinare pretvarali u devize. Čekovi su stizali na naplatu zanekoliko mjeseci, kada su oni dio kupljenih deviza prodavali i vraćali bankama dug, a diodeviza im je ostajao kao zarada. Mnogi su kupovali robu na početku godine, a plaćali na krajugodine, kada je novac bio višestruko obezvrijeđen. Parola među ovim sitnim špekulantima,koji su zarađivali od nekoliko stotina do nekoliko tisuća DEM, bila je »snađi se«.Istovremeno, među krupnim špekulantima koji su, obrćući državni i tzv. društveni novac,zarađivali više stotina milijuna DEM, kružila je parola »u mutnom se najbolje lovi«.Na Osnivačkoj skupštini u Izvršni odbor HDZ-a iz Osijeka su izabrani: Vladimir Šeks, IvanVekić i Branimir Glavaš. Šeks je nastojao uvući u rad stranke što više studenata, mlađihintelektualaca i maspokovaca; Glavaš je učlanjivao uglavnom svoje poznanike, a odvjetnikIvan Vekić je učlanio dosta svojih bivših komitenata koje je iz raznih razloga branio na sudu.Sastajali smo se u restoranu “Olimpija” u Donjem gradu, a poslije i u “Bendeku”. Sastanke jevodio Šeks, a kada njega nije bilo, Glavaš. Vekić je na sastanke dolazio rijetko, uglavnomkada je mislio kako bi se moglo o nečemu odlučivati. Ponašao se kao predvodnik osječkeintelektualne elite, a elita su bili pojedinci čija je najvažnija osobina bila uživanje u vlastitimverbalnim nastupima. Vekić je bio interesantan po svojim nastupima. Pazio je na svaku riječ,na držanje glave, obrva, brkova, ramena i ruku. Za vrijeme govora znao je nekoliko putaskinuti naočale sa nosa i nakon nekoliko rečenica ih vratiti natrag. Imao sam osjećaj kako svegovore uvježbava pred ogledalom. Bio je izvrstan retoričar, a djelovao je kao spretan fiškalkoji u svakom trenutku zna istaknuti ono što njemu odgovara i zaobići ono što mu neodgovara. Dana 28. 6. 1989. na Gazimestanu je proslavljena 600. godišnjica Kosovske bitke. Miloševićje s govornice poručio kako ni oružane bitke nisu isključene. Nakon Osnivačke skupštine nastavili smo prikupljati članstvo…….Sve do ovoga sukoba glavnu su riječ u procesu pretvorbe i privatizacije imali bivšikomunistički kadrovi pod Manolićevim utjecajem. Njima je glavni cilj pretvorbe bio domoćise što više imovine, a nabavka oružja bila je samo način dodvoravanja predsjednikuTuđmanu. Zakon o privatizaciji donijela je 1991. Vlada Franje Gregorića, a 16. 12. 1991.Ekonomski institut iz Zagreba donio je studiju pod nazivom »Osnove gospodarske politike naprijelazu iz 1991. u 1992. s programom mjera«. Na izradi ovoga projekta radili su ŽeljkoRohatinski, Sanja Crnković Pozaić, Dražen Kalođera, Stjepan Zdunić i Marijan Živković.Dana 17. 4. 1992. isti je institut donio plan »Koncepcija i strategija razvoja RepublikeHrvatske«. Ovi su dokumenti predvidjeli privatizaciju uz pomoć menađerskih kreditapodobnima, a predviđeno je kako će se ti krediti kasnije otpisati. U podobne su ušli pojedincikao Stjepan Mesić, Franjo Gregurić, Nikica Valentić, Radimir Čačić, Goranko Fižulić, JureRadić, Hrvoje Šarinić, Jure Klarić, Franjo Luković, Božo Prka i drugi, a postupno, jačanjemGojka Šuška u popis podobnih ulazili su i pojedinci iz državotvorne frakcije HDZ-a koji suodmah prozvani tajkunima i kriminalcima. Kupivši najčešće već uništena poduzeća, a bezrukovodećeg iskustva u velikim proizvodnim sustavima, pokazali su se često nesposobnima uusklađivanju osobnih interesa s interesima poduzeća i države. Većina kompromitiranihhadezeovaca je shvatila kako je vojska jača od policije, pa su odustali od promjene
  4. 4. stranačkoga dresa…. FINANCIJSKA AGRESIJA NA HRVATSKUTijekom 1994, nakon puštanja u opticaj hrvatske novčanice kune, MMF, Svjetska banka, AID(Agencija za međunarodni razvoj) i WTO (institucije koje bivše kolonijalne sile koriste kaoinstitucije za posrednu financijsku kolonijalizaciju svijeta) pokrenuli su postupak financijskeagresije na Hrvatsku kao i na ostale države u tranziciji. Postupak je razrađen na temeljuekonomske teorije igara. Teorija igara kaže kako je igru moguće voditi protiv prirode i protivinteligentnog protivnika. Na osnovu ove teorije razrađeni su postupci znanstvenogpredviđanja i planiranja najoptimalnijih vlastitih poteza i najoptimalnijih protivničkih poteza.U igri protiv prirode plan je moguće ostvariti 100%, dok je u igri protiv inteligentnogprotivnika plan dinamička kategorija koja se mijenja ovisno o kontrapotezima protivnika.Svaka planska aktivnost je jedna «igra» i suprotnost je stihijskoj aktivnosti.Mnogo složeniji slučaj je kad u igri sudjeluje više različitih igrača. Tada je potrebnopredvidjeti najoptimalnije poteze svih igrača i tada se igra pretvara u ono što se zove spletka,urota ili zavjera. Na osnovu ove teorije razrađeni su postupci znanstvenog predviđanja iplaniranja najoptimalnijih vlastitih poteza i najoptimalnijih protivničkih poteza. Kako bi semogli predvidjeti najoptimalniji protivnikovi potezi potrebno je znati što više podataka onjemu i njegovim saveznicima, tj. podatke o razvojnim projektima, kadrovima, tehnološkim ifinancijskim kapacitetima. Posebno korisni su «prljavi» podaci o kadrovima dobivenianalizom psihološkog profila pojedinaca koje, na osnovu toga, netko može kupiti ili ucijeniti.U politici su oduvijek postojale spletke u kojima su jedni dobijali a drugi gubili. Oni kojisvoje poteze nisu planirali, već su se prepuštali stihiji tj. sreći uvjek su gubili. Igra protiv njihje u suštini igra protiv prirode, a ne igra protiv inteligentnog protivnika. Razvojem ekonomsketeorije igara stvorena je mogućnost da urote dobiju znatno važniju ulogu i u gospodarstvu.U tržišnoj privredi urote protiv konkurenata stalna su igra protiv inteligentnog protivnika. Ugospodarskoj uroti uvijek sudjeluje više igrača od kojih su neki suradnici, a neki protivnici.Suradnici su oni koji imaju iste interese kao što su dobavljači i proizvođači komplementarnihdobara. Protivnici su oni koji imaju suprotne interese, a to su konkurenti te proizvođačisupstituta i njihovi dobavljači. Ako postoji više konkurenata na nekom tržištu vrši segrupiranje i to uglavnom oko najjačih suprotstavljenih igrača. Svaki igrač okuplja svoje«prirodne saveznike» oko sebe, a to su oni koji imaju iste interese, dok su svi koji imaju isteinterese kao i protivnik «prirodni neprijatelji». Posebnu ulogu imaju oni kojima su dobavljači i jednima i drugima. Oni mogu bitineutralni, a u kritičnom trenutku igre mogu se opredjeliti za one koji imaju veće šanse zaopstanak na tržištu, te na taj način mogu zadati odlučujući udarac slabijem igraču. Glavniigrači nastoje u svoje suradnike pridobiti što više političara, obavještajaca i ostalih državnihslužbenika, ili svoje dioničare i suradnike progurati u te strukture. Interes velikih kompanijaza pridobijanje ovakvih suradniika je biti na izvoru informacija, te imati prednost pridobijanju državnih naruđbi, dok političari nastoje imati dobre veze sa kompanijama kako bistekli što više sponzora i kako bi u slučaju gubitka izbora imali osiguran dobro plaćeni posao. Glavni igrači razrađuju više različitih scenarija u borbi protiv glavnih konkurenta.Pri tom razrađuju i postupke slabljenja ili pridobivanja na svoju stranu njegovih prirodnihsaveznika, a istodobnog jačanja svojih najvjernijih prirodnih saveznika. Zavjera se razrađuje uviše scenarija koji su podložni dinamičkim izmjenama, ovisno o kontrapotezima protivnika.Zavjera se djeli na više faza, a svaka faza na više koraka, slično kao što se kompjutorskiprogrami sastoje od više podprograma. Da bi zavjera uspijela nikad se ne smije priznati njenopostojanje, čak i kad je očigledna. Najčešća metoda prikrivanja razotkrivene zavjere jeprikazati one koji su je razotkrili kao paranoične duševne bolesnike. Kako se zavjera ne bi
  5. 5. razotkrila u njenom stvaranju sudjeluje vrlo mali broj osoba, najčešće analitičari kojiodgovaraju samo većinskim vlasnicima velikih industrijskih ili financijskih lobija. U vojnimstrukturama zavjere razrađuje uski krug strateških analitičara, u obavještajnim strukturamanajuže rukovodstvo, a u političkim strukturama samo predsjednici velikih stranaka s najbližimsuradnicima. Svi ostali izvršitelji, tj. suradnici i «prirodni saveznici» znaju samo korak ili dvaunaprijed. Na svjetskom planu razvijene zemlje igraju igru protiv manje razvijenih i ta igraviše sliči igri protiv prirode, nego igri protiv inteligentnog protivnika, zahvaljujućinesposobnim ili korumpiranim političkim elitama nerazvijenih zemalja. Na osnovu razrađenihrazličitih urotničkih scenarija ekonomski jake sile razrađuju različite kompjutorskesimulacijske igre kojima testiraju kvalitetu pojedinih scenarija. Vojni planeri razrađuju ratneigre na kojima viši časnici treniraju različite taktičke ili strateške poteze. Obavještajni planerirazrađuju obavještajne igre gdje treniraju i ispituju različita sredstva i metode prikupljanja ianaliziranja podataka, sredstva i metode za zaštitu vlastitih podataka, te sredstva i metode zaširenje dezinformacija u protivničke redove. Veliki industrijski i financijski lobiji uz pomoć međunarodnih institucija koje su podnjihovim nadzorom (tj. nadzorom njihovih država) razrađuju simulacijske tržišne i financijskeigre gdje mogu vrlo brzo simulacijski provjeriti učinak svojih poteza. Usporedbomsimulacijskih rezultata i stvarnih rezultata na terenu, analitičari otkrivaju greške u svojimscenarijima i simulacijskim igrama te ih stalno usavršavaju. Najveći problem su im nove idejei inovacije koje nitko ne može predvidjeti. Ako te nove ideje, proizvodi ili tehnologijepredstavljaju konkurenciju nekim postojećim proizvodima ili tehnologijama, od ugroženihvelikih vlasnika, konkurenata, mogu se očekivati saboraže. U ovome znatnu ulogu imaju iobavještajno-sigurnosne službe razvijenih država koje se bave industrijskom špijunažom(bussines inteligence) i pomažu vlastitim velikim kompanijama. Takve službe, izmeđuostaloga, prikupljaju informacije o novim tehnikama, tehnologijama i proizvodima te utjecajtih novosti na postojeće tehnologije. Ako otkriju kako postoji opasnost da nove tehnologijeznatnije poremete postojeću ravnotežu i ugroze profit njihovih kompanija, nastoje usporitinjihovo usvajanje dok se njihove kompanije ne pripreme za novosti. Razvojne odjele velikihkonkurentskih kompanija lako je kontrolirati, ali problem su im mali poduzetnici-inovatorikoji godišnje smišljaju tisuće novih ideja i nije ih moguće kontrolirati. Kada kod njih otkrijuneki «opasan» novi proizvod, nastoje spriječiti njihov razvoj na sve moguće načine.Bankari su zavjere vršili stotinama godina i pri tome crpili kapital mnogih država. Još 1773.Amschel Mayer Rothschild osnivač ogromnog njemačkog imperija izjavljuje: naša je politikada izazivamo ratove, u isto vrijeme radeći konferecije o miru. Na taj se način nijedna odsukobljenih strana ne može teritorijalno obogatiti. Rat se mora provoditi tako da se nacije sveviše tope u dugovima, i na taj način sve više padaju pod našu kontrolu. Npr. 26. 06. 1863.jedan iz carstva Rothschild piše firmi "Kleimker, Morton i Vandergrould" u New Yorku:«Malobrojni će shvatiti ovaj sustav, a oni koji ga shvate svim silama će se truditi kako bi gašto više iskoristili, javnost najvjerojatnije nikad neće shvatiti da je taj sustav protiv njenihinteresa.» Jedini način razotkrivanja zavjere je stalna analiza naših interesa, te analiza interesanaših suradnika i naših protivnika, gospodarskih, političkih, vojnih ili ideoloških. Ovu analizuje potrebno posebno pažljivo vršiti prije svakog značajnijeg strateškog poteza s naše strane, iliposlije svakog značajnijeg događaja u našem okruženju. Svaki naš značajniji potez nekommože pogodovati, a nekom štetiti i zato je potrebno unaprijed znati tko će nam biti «prirodnisaveznik», a tko «prirodni neprijatelj». Pri kreiranju «urote», a i pri obrani od «urote» dobro je poznavati različite psihološkeefekte poznate kao «teorija kuhane žabe» i «domino teorija» (domino efekt).Teorija kuhane žabe kaže: ako žabu baciš u lonac pun vrele vode ona će iskočiti. Ako je pak
  6. 6. baciš u lonac s hladnom vodom, te vodu lagano zagrijavaš skuhat ćeš ju. Po toj teoriji akočovjeka, ili skupinu ljudi izložiš velikom pritisku oni će se pobuniti. Ali ako ih malimobećanjima navedeš na suradnju tj. davanje protusluga, možeš postepeno tražiti sve većeprotuusluge, prijeteći prestankom malih usluga koje si im odobrio na početku. Ovaj psihološkiefekt je vrlo koristan pri kreiranju plana zavjere u njegovim početnim fazama, kad protivnika injegove «prirodne saveznike» navlačiš u zamku. U zadnjoj fazi kad protivnik počinjeočigledno gubiti kontrolu nad svojom sudbinom pojavljuje se «efekt domina» koji se možepojačati namjernim širenjem dezinformacija ili panike. Domino teorija je psihološki efekt temeljen na emocijama, najčešće strahu. Može seprimjetiti na svakom sportskom susretu kad jednu ekipu uhvati panika. Tada igru treba smiritiili na kratko prekinuti kako bi se prekinuo negativan slijed događaja. Domino efekt najčešćese je javlja u djelatnostima gdje su moguće brze promjene koje izazivaju strah od prijenosapromjena na druge, npr. u financijama. Kad jedna veća banka dospije u stanje nelikvidnostisvi štediše pokušavaju na brzinu dići uloge. Pošto je posao banke kreditiranje one deponiraninovac na drže u sefovima, već ga dalje posuđuju. To znači da ni jedna banka ne može u istomtrenutku vratiti sve depozite. Ako svi štediše istovremeno pokušaju dići novac sa štednjebankrot je neizbježan za svaku, pa i najveću svjetsku banku. Kad nestane novca na šalterimanastaje panika koja se prenosi na ostale štediše koji također navaljuju na banku. Tada bankapovlači svoje uloge u drugim bankama koje također postaju nelikvidne. Tada se panikaprenosi i na štediše ostalih banaka koji također navaljuju na svoje banke, te jedna po jednabanka odlaze u bankrot. Najveći takav domino efekt dogodio se 1929. u SAD-eu, a i u drugimdržavama to se ciklički često događalo dok je postojalo zlatno važenje novca. Domino efektredovito se javlja nakon planski izgrađivanih financijskih piramida koje imaju za ciljpostepenim ubacivanjem novca na neko tržište ovladati tim tržištem i ostvariti ekstra profit, tenaglim povlačenjem novca izazvati razbijanje tog tržišta i uništenje protivnika.Domino efekt se znatno rijeđe znao događati u politici i to obično kad se kod velikog postotkastanovništva probudila nada u nešto novo, bolje, ili kad se javio strah od promjena. Npr.dolaskom boljševika na vlast u Rusiji postojala je znatna opasnost od prenošenja revolucije,poput domino efekta i na ostale zapadne države. Mnogi su povjerovali u novo bolje društvo ibili su spremni poginuti za to. Ali, vrlo brzo pristalice komunizma koji su otišli na izobrazbuu sovjetske političke centre, vidjeli su žalosne rezultate. Neki su ostali vjernici komunizma,ali neki su se razočarali pa su s time upoznali svoju javnost. Samim time nestalo je opasnostiod domino efekta. Domino efekt javio se i kod raspada istočnog bloka. Komunizam je društvo koje seodržavalo na strahu. Načeli su ga Papa koji je preko katoličke crkve napao komunizam iSSSR, posredno preko Poljske, tako što je pokazao da se ne treba bojati kad su svi složni, teRegan koji je ekonomski uništio SSSR uvukavši ga u skupi projekt rata zvijezda. Nastala jeborba za vlast u samom SSSR-u, te se čitav varšavski pakt raspao čim je Jeljcin, u borbi zavlast objavio odvajanje Rusije od SSSR-a. Ovaj domino efekt je pojačan medijskimdezinformacijama koje su posijale paniku širom sovijetskog carstva za vrijeme perestrojke, alise nije proširio na dalekoistočne komunističke države koje su medije držale pod punomkontrolom. I raspad Jugoslavije je posljedica raspada SSSR-a i to je domino efekt nastaonestankom straha od komunista, te istovremenim rastom straha od velikosrpske politike. Alidomino efekt nikad ne dolaz sam od sebe. Netko mora pokrenuti pad prve kockice koja zatimruši ostale u nizu, a poželjno je brzo, preko medija dezinformacijama posijanu panikuprenijeti na saveznike neprijatelja, kako bi se i oni urušili. Ako se prijenos promjena nedogodi brzo domino efekt nestaje. Poznavanje «teorije kuhane žabe» i «domino teorije» korisno je i kreatorima zavjera, ai onima kojma je posao zaštita od urota.Kreatorima urota ove teorije pomažu kod planiranjaurote tj. već pri podjeli plana na faze i korake.
  7. 7. Napadnutima poznavanje ovih teorija pomaže u prepoznavanju i otkrivanju postojanjaurote, te kod procjene cilja urote. Čim se od «prirodnih neprijatelja» ili njihovih «prirodnihsaveznika» prime određeni zahtjevi koji nemaju direktnu i jasnu interesnu logiku, potrebno jeupitat se: što je slijedeći zahtjev i koji je cilj tih zahtjeva? Poseban oprez je potreban ako seradi o nekakvim principijelnim ili humanitarnim zahtjevima od kojih protivnik nema nikakavdirektni interes. Isto tako, kad neka naša institucija, banka, ili neki naš «prirodni saveznik»doživi kolaps moramo povući brze poteze kako se ne bi dogodio domino efekt. Kod dominoefekta potrebno je spriječiti paniku tj. Potrebno je učiniti ono što nogometaši zovu «smiritiloptu» ili što košarkaški treneri žele postići kad uzmu «time out». Jedna od razrađenijih međunarodnih «urota» je postupak financijske kolonizacije kojiodgovara krupnom međunarodnom kapitalu, te njihovim lokalnim dobavljačima idistributerima, a istovremeno potpuno razara manja nacionalna poduzeća. Najveći gubitnici uovom postupku su manji nacionalni poduzetnici, državna poduzeća i stariji zaposlenici utakvim poduzećima koji vrlo teško mogu naći posao kad ga jednom izgube. Globalni financijski igrači razradili su postupak koji je vrlo sličan načinu na kojidileri droge navode naivne na uzimanje droge. Strani krediti na neoprezne države djelujuupravo onako kako droga djeluje na narkomane. Sve izgleda lijepo dok kredite (drogu)uzimaju, a teška kriza nastaje nakon što krediti (droga) prestanu stizati. To je postupak kojitraje od 5 do 10 godina, najčešće se dijeli u tri faze, a svaka faza na nekoliko koraka.Napadnuta država na početku svake faze dobije kontrolora – savjetnika iz MMF-a kojisavjetuje vladu što treba činiti kako bi ekonomski prosperirala. Čim jedna faza završi dolazinovi savjetnik koji djeli savjete, često suprotne od savjeta koje je dijelio prethodnik. Postupakje razrađen nakon američkog vojnog debakla u Vijetnamu, a usavršen nakon meksičke krize1982. kad je MMF dobio ulogu svjetskog financijskog policajca. Tada su Amerikanci shvatilikako ono što ne mogu postići vojnim sredstvima, mogu financijskim operacijama. Pri tomkoriste ogromna financijska sredstva koja su glavne angloameričke banke zaradile umeđunarodnoj trgovini papirnatim dolarima oslobođenim Bretonvudske vezanosti za zlato, tepetrodolarima zarađenim na trgovini naftom koja je tijekom dvije umjetno izazvane krizeponude sedamdesetih godina poskupjela preko 1000%. Prva faza ovog postupka je izgrađena na osnovi «teorije kuhane žabe», a počinje saplasiranjem velike količine kredita na tržište “napadnute” države. Kamata na takve kredite jevrlo promjenjiva promjeniva i ovisi o LIBOR-u tj. kamatnoj stopi koja određuje Wall Strit iLondonski City. Često su opravdanja za ove kredite u početku tvrdnje kako se time slabijimdržavama pomaže u borbi protiv inflacije. Naime, neodgovorne vlade koje svoje proračunskerashode ne mogu pokriti proračunskim prihodima, taj proračunski deficit rado pokrivajutiskanjem novca u količini daleko većoj od porasta količine roba na tržištu. Rezultat jeinflacija. MMF napadnutim državama nudi rješenje toga problema tako što brani tiskanjenovca, a proračunski deficit pokriva kreditom iz inozemstva. Velika ponuda deviza dovodi dopada cijene deviza na tržištu napadnute države, što dovodi do naglog porasta uvoza robaširoke potrošnje i istovremene propasti domaće proizvodnje i izvoza. Rezultat je skok izinflacije u još gore stanje, tj. u prikrivenu deflaciju. Ako takva hiperponuda deviza duže traje,preživjeti mogu samo proizvođači koji imaju jaku carinsku zaštitu.Kako bi takvih bilo što manje, brine se WTO, organizacija koja nastoji ukinuti carine za sveproizvode koje proizvode multinacionalne kompanije iz razvijenih zemalja. Kako bi stranekompanije mogle preuzeti kontrolu nad gospodarstvom, MMF zahtijeva donošenje zakonakoji omogućuju brzu privatizaciju i liberalizaciju tržišta kapitala kako bi kapital mogao brzodoći, a u slučaju potrebe u nekoliko dana napustiti lokalno tržište. Kako bi lokalna poduzećašto jeftinije kupili, potrebno ih je uništiti, što se postiže i visokim kamatama na kredite. Timese formalno bore protiv inflacije, a zapravo onemogućuju pozitivno poslovanje poduzeća,izazivaju prikrivenu deflaciju te propast domaćih proizvođača. Na taj način multinacionalne
  8. 8. kompanije na globalnom planu sve više stječu monopolski položaj na svijetskom tržištu rada,dok sindikati i sitni poslodavci organizirani na nacionalnoj razini postaju marginalni u sukobus krupnim međunarodnim kapitalom.Druga faza: Kad većina domaćih poduzeća propadne, dolazi do vala stečajeva. Tada stranemultinacionalne kompanije po simboličnim cijenama kupuju sve što imalo vrijedi. U ovoj jefazi pod ucjenama Svjetske banke i MMF-a napadnuta država prisiljena prodavati imonopolska poduzeća te dopustiti slobodno određivanje cijena čak i monopolskimproizvodima. Devize od takve prodaje poduzeća strancima dodatno povećavaju ponududeviza, što rezultira daljnjim rastom tečaja domaće valute, povećanjem uvoza i smanjenjemproizvodnje. Nakon ovoga MMF traži otpuštanje državnih uposlenika te smanjivanjesocijalnih prava i plaća, formalno zbog smanjenja državnih troškova, a stvarni cilj je naćiopravdanje za budući prekid daljnjeg kreditiranja. Ti se zahtjevi proširuju sve dok ne dođe dosocijalnih nemira, nakon čega dolazi do pada vlasti i bijega kapitala, tj. treće faze prikrivenefinancijske kolonizacije.Treća faza: Kad se strancima proda sve što imalo vrijedi, MMF obustavlja sve strane kreditete dolazi do nagle nestašice deviza, nakon čega nastaje panika te se naglo povećava ipotražnja za devizama. Dolazi do domino efekta na financijskom tržištu, a rezultat je nagladevalvacija, daleko veća od dotadašnjeg postotka neusklađenosti deviznog tečaja. (Brazil jeimao devalvaciju od 30% kada je došao u ovu fazu, Meksiko 50%, Rusija 70%, Argentina70%, Turska 30%). Tek nakon toga novi vlasnici tvornica obnavljaju proizvodnju izapošljavanje. Većina napadnutih zemalja dobrovoljno utrčava u pripremljenu zamku višeputa uzastopno, sa stankama od desetak godina.Takav scenarij MMF, Svjetska banka i AID primjenjuju godinama, od meksičke krize 1982.godine, a zahvaljujući korumpiranim “stručnjacima” i korumpiranim lokalnim političarima,on se uvijek iznova uspješno provodi. Svima njima koordinira američko Ministarstvofinancija u suradnji s CIA-om, a znatan utjecaj imaju britanska, francuska i njemačka vlada,tj. njihova ministarstva financija.Naime, do pojave MMF-a i Svjetske banke u međunarodnoj razmjeni izmjenjivala su serazdoblja suficita i deficita, a kao svjetska valuta funkcioniralo je zlato. MMF, Svjetska bankai slične međunarodne financijske institucije uspjele su gotovo ukinuti ciklične promjenedeficita i suficita. Banke iz razvijenih zemalja daju sve veće kredite nerazvijenim zemljama, azahvaljujući jamstvima MMF-a i Svjetske banke ne moraju brinuti o vraćanju. Političari iznerazvijenih zemalja uzimaju takve kredite uz proviziju te taj novac prodaju na domaćemtržištu. Time tečaj domaće valute drže na nerealno visokoj razini, čime cijene domaće robepostaju nekonkurentne, izvoz se ne isplati, a uvoz se isplati. Glavni uvoznici su isti političari injihovi prijatelji od kojih opet uzimaju proviziju te su njihovi privatni računi sve deblji,proizvodnja i standard u vlastitoj državi sve manji, a dug prema inozemstvu sve veći.Razvijenim državama takva politika odgovara; zarađuju na kamatama, zarađuju na prodajivlastitih proizvoda, a garancija povrata su međunarodne financijske institucije, obaveznidevizni depoziti (u inozemstvu) nerazvijenih zemalja u iznosu od 60% štednih uloga ubankama te privatni depoziti korumpiranih političara koji svoj privatni novac u pravilu drže ubankama razvijenih zemalja od kojih su uzeli kredite. Kada, zbog nerealnog tečaja, većinadomaćih poduzeća dođe pred stečaj, banke razvijenih zemalja obustavljaju daljnje povećanjezaduženja. Stečaj mogu izbjeći samo ona proizvodna poduzeća koja su imala dovoljno jakutjecaj kako bi za svoje proizvode osigurala jaku zaštitnu carinu. Kako bi se dospjele ratemogle vratiti, države, planski uhvaćene u ovakvu kreditnu zamku, prisiljene su uništenapoduzeća i banke koje su se vezale za takva poduzeća te nekretnine prodavati po simboličnimcijenama. Tada se pojavljuju multinacionalne kompanije koje jeftino kupuju sve što imalovrijedi. Što lakšu provedbu navedenoga MMF i Svjetska banka nastoje pospiješiti potezimakao što su nagla privatizacija, liberalizacija tržišta kapitala, visoke kamate na domaće kredite,
  9. 9. tržišno određivanje svih, pa i monopolskih cijena. Pri tom strane multinacionalne kompanijeobilato podmićuju lokalne političare s ciljem što jeftinije kupovine poduzeća i nekretnina, a otom redovito izvješćuju matične obavještajne službe koje tako dobivaju sredstvo zaucjenjivanje lokalnih političara. Kada strane multinacionalne kompanije sve pokupuju, prekoMMF-a traže prelazak na treću fazu prikrivene financijske kolonizacije, tj. namjernoizazivanje panike i socijalnih nemira nakon čega se strani kreditori povlače, dolazi dodevalvacije domaće valute i vođenja politike realnog tečaja. Time domaća radna snaga iproizvodi postaju jeftini te multinacionalne kompanije koje su otkupile poduzeća i nekretnineostvaruju dodatne profite. Osim međunarodnih kreditnih organizacija, najveća organizacija koja sudjeluje upostupku prikrivene financijske kolonizacije je WTO. WTO je organizacija osnovana radipovećanja međunarodne ekonomske razmjene čiji je cilj sniziti cijenu proizvoda i omogućitikupcima u svim zemljama dolazak do jeftinijih roba. Sve države i političari nastoje povećatiizvoz svojih proizvoda i usluga, a smanjiti uvoz. Izuzetak su političari korumpirani od stranedomaćih uvoznika, stranih izvoznika i banaka koje ih organizacijski i financijski prate.Uvoz se može smanjiti snižavanjem tečaja domaće valute, povećanjem uvoznih carina,povećanjem sanitarnih i sigurnosnih barijera, a izvoz se može uvećati povećanjem stimulacijaproizvođačima. Povećanje izvoza snižavanjem tečaja domaće valute koriste zemlje koje imajuznanja i razvijene financijske institucije kojima mogu regulirati tečaj vlastite valute bezizazivanja inflacije. Pri ovom postoji vremensko kašnjenje. Ako tečaj domaće valute padne narealnu vrijednost, potrebno je 1 – 3 godine za oporavak proizvodnje i povećanje izvoza.Povećanje carina je najlakši potez za smanjenje uvoza i oporavak vlastite proizvodnje kojimogu primijeniti i najnerazvijene zemlje. Upravo bi zbog toga prezadužene nerazvijenezemlje koje sudjeluju u radu WTO-a morale zahtijevati uvođenje posebne carine s stopomkoja bi se dobila tako što bi se dug zemlje podijelio s godišnjim bruto proizvodom puta 100.Na taj bi se način eliminirao utjecaj umjetno proizvedene nerealnosti tečaja vlastite valute tebi se spriječila propast domaće proizvodnje. Povećanje necarinskih barijera koriste razvijene zemlje koje imaju dovoljno znanja zato i koje se ne boje međunarodnih pritisaka. Povećanje raznih stimulacija proizvođačimakoriste zemlje koje su ekonomski dovoljno snažne te to mogu financirati.U radu WTO-a obično dolazi do sukoba triju grupacija. Prva grupa su nerazvijene zemlje kojenastoje smanjiti barijere za svoje robe, a zadržati visoku carinu za strane robe. Druga grupa suzemlje EU i ostale razvijene države koje znaju kako slabije države nemaju novca zastimulaciju proizvodnje pa se bore za sniženje carina, a svoju proizvodnju i izvoz potičuraznim, ponekad vrlo visokim poticajima. U trećoj su skupini SAD čija valuta, dolar, danasfunkcionira kao svjetska valuta. Tiskanjem dolara i njegovim plasmanom SAD ostvaruje: a) emisijsku dobit b) kamate na kredite c) dodjelom više ili manje kredita drugim zemljama SAD reguliraju vlastiti izvoz i uvoz prema vlastitim potrebama. Zbog te mogućnosti SAD najčešće ne mora koristiti ni carinsku zaštitu, a nistimulacije proizvođačima, te nastoji i drugim državama smanjiti te mogućnosti. Kako se tiskani dolari, plasirani na svjetsko tržište, ne bi vratili na američko tržište iizazvali inflaciju u samoj Americi, Amerikanci su izgradili financijske barijere kojima su tospriječili. Međutim, papirnati novac se uvijek vraća tamo gdje je tiskan i u znatnoj se je mjerivratio na Newyoršku burzu. To je izazvalo rast burzovnih indeksa daleko iznad realnevrijednosti te su danas zapadne burze prenapuhani baloni koji mogu svaki trenutak puknuti.Kako bi prikrili nerealnost cijene svojih dionica, mnoge američke kompanije primjenjuju
  10. 10. tehniku knjigovodstvenog napuhavanja vlastite dobiti, ali to kad-tad mora puknuti. Hoće liameričke kompanije propadati jedna po jedna ili će doći do jednokratne propasti burze,pokazat će vrijeme.) U ovom sukobu interesa SAD i njihove multinacionalne kompanije uglavnom izlazekao pobjednici te najčešće WTO, MMF i WB koriste kao instrumente za vođenje specijalnograta protiv financijski slabijih država. Na taj su način SAD i nekoliko najrazvijenijih zemalja svoje kompanije pretvorile usredstvo posredne kolonizacije svijeta. Ovo su uspjele zahvaljujući tome što je slobodnakonkurencija među poduzećima koja posluju u članicama WTO-a samo privid.Multinacionalne kompanije razvijenih zemalja su uz pomoć velikih međunarodnih banakauspjele pokupovati slabija poduzeća iz nerazvijenih država. U tome su im pomoglikorumpirani domaći političari, nepostojanje kvalitetnih zakona o zaštiti interesa sitnihdioničara, zakona o preuzimanju, zakona o stečaju, zakona o zaštiti od međunarodnogdampinga. Veliku ulogu u tom procesu odigrale su i obavještajne službe razvijenih zemalja.Pravodobnim dostavljanjem povjerljivih informacija o lokalnim poduzećima multinacionalnekompanije su znale koliko vrijede pojedina poduzeća i gdje su im slabosti, koga je mogućepotkupiti, ucijeniti i sl. Razvijene zemlje imaju zakone koji dopuštaju davanje mitagrađanima drugih zemalja, ali o tome moraju voditi uredno knjigovodstvo. Podmićivanjem sebave i obavještajci, a također i diplomati. (Pri tom često dio provizije zadržavaju za sebe, bezznanja svojih pretpostavljenih.) Zahvaljujući ovome, pravosudne institucije i obavještajneslužbe razvijenih zemalja mogu ucjenjivati korumpirane lokalne biznismene i političare.Konačni rezultat je koncentracija sjedišta multinacionalnih kompanija u razvijenim zemljamaZapada, ponajviše u SAD-u. Prljave poslove proizvodnje prebacili su u države gdje je radnasnaga jeftina, gdje ne postoje kvalitetni antimonopolski zakoni, zakoni o zaštiti radnika, djece,bolesnika i nezaposlenih. Najveću korist od toga imaju vlasnici multinacionalnih kompanija tepotrošači razvijenih zemalja koji imaju dovoljno novca za kupovinu sve jeftinijih proizvoda.Male države koje se žele zaštititi od takvih financijskih napada morale bi mnogo više ulagati unacionalnu sigurnost, pogotovo u gospodarske obavještajno-sigurnosne službe. Te službemoraju štititi državu i privredne subjekte od stranih financijskih i trgovačkih napadaja i odkriminalnih skupina. Za dugoročnu zaštitu nacionalne sigurnosti potrebno je osigurati štostabilniji politički sustav. U politički sustav malih država potrebno je unijeti više neposrednedemokracije. Za zaštitu nacionalne sigurnosti potrebno je staviti pod kontrolu javnosti svestrane udruge građana, humanitarne organizacije i slične nevladine institucije, a istovremenoporeznim olakšicama osigurati rad vlastitih neprofitnih organizacija takve vrste.--------------------------------------------U velikim, razvijenim državama, obavještajno-sigurnosne službe podijeljene su na:obavještajne (prikupljanje podataka), sigurnosne (zaštita vlastitih podataka i osoba),terorističke službe (službe za vođenje specijalnog rata) te vojne obavještajne službe.U demokratskim su državama obavještajne službe pod nadzorom izvršnih, a djelomice izakonodavnih tijela, te javnost ponešto može saznati o njihovu radu. Kako bi količinu javnihinformacija smanjili što je moguće više, sve obavještajne službe nastoje svoje djelovanje štoviše prikriti od zakonodavnih tijela. Kako bi to mogle, nastoje raditi po načelu; prikupljanjepodataka, analizu podataka i planiranje operacija radi služba, a izvođenje se operacijaprepušta saveznicima. Saveznici među novinarima obrađuju javnost i pripremaju je na ono štoslužbi odgovara. Saveznici među političarima, međunarodnim institucijama, nevladinimudrugama, humanitarnim organizacijama, oslobodilačkim pokretima i terorističkimorganizacijama zaduženi su za izvršenje operacija. Financiranje operacija prepušta se najčešćemafijaškim organizacijama.
  11. 11. Dodatne izvore financiranja ove službe nalaze na više načina:• zaštitom mafijaških udruga pri trgovini droga ili drugih krijumčarenih roba• prodajom zaplijenjene droge ili drugih zaplijenjenih dragocjenosti u vlastitoj režiji• prodajom velikim kompanijama onih prikupljenih industrijskih tajni koje nisu potrebnevlastitom vojno-industrijskom kompleksu• prodajom tajnih poslovnih informacija burzovnim špekulantima uz njihovu obvezutrošenja ostvarenoga profita za obavještajno-političke poslove (npr. Soroš).Sva nelegalno stečena sredstva obavještajno-sigurnosne službe troše također na nelegalannačin, s čim članovi zakonodavnih tijela nisu upoznati. Ponekad čak ni vlade i predsjednici neznaju što im rade njihove tajne službe pa te organizacije postaju mafijaško-teroristička vlast izsjene. Pojedine se obavještajno-sigurnosne službe osim prikupljanja informacija o protivnicima tezaštite vlastitih tajni bave i specijalnim metodama rata protiv potencijalnih protivnika. Riječ jeo:1. medijskim napadima na protivnike, 2. financijskom ratovanju. 3. likvidaciji protivnika, U slabijim državama strane obavještajne službe stvaraju popise poželjnih i nepoželjnihpolitičara. Nepoželjne političare nastoje ukloniti s političke scene najčešće medijskomkampanjom. U takvim se kampanjama služe medijima, novinarima i urednicima koji sunajčešće već i sami protivnici napadnutih političara, a ponekad i plaćaju neke novinare ivlasnike medija. Takva se medijska kampanja uglavnom odvija u tri koraka:1.dostavljanjem medijima istinitih kompromitirajući podataka o napadanim osobama,2.medijskim napadom uz pomoć podataka koji su samo djelomično istiniti,3.otvorenim zagovaranjem rušenja pojedinih političara i stranaka.Protiv takve se kampanje napadnute države mogu braniti samo jačanjem vlastitihobavještajnih službi. U svakoj ozbiljnoj državi obavještajne službe moraju biti jamstvo da nabilo kakvu važniju funkciju neće doći osoba koju netko može ucjenjivati ili kompromitirati.Sve važnije političare i državne službenike obavještajne službe moraju štititi i nadgledati. Akopri tom primijete kako su skloni korupciji, preljubu, seksualnim nastranostima, ovisnosti okocki, drogi, alkoholu, bilo oni ili članovi njihove uže obitelji, tada najviši politički vrh trebabiti obaviješten o postojanju sigurnosnoga rizika.Financijski se rat može voditi protiv kompanija koje ne surađuju ili protiv država. Neposlušnekompanije može se uništiti uz pomoć konkurentskih kompanija ili ih se može otkupiti. U tomeveliku vrijednost imaju tajne poslovne informacije o poslovanju kompanija.Financijski rat protiv država može se voditi: a) Plasiranjem velike količine lažnih novčanica napadnute države. b) Izgradnjom financijskih kreditnih piramida uz pomoć vlastitih agenata, zelenaških bankara, kriminalaca i korumpiranih lokalnih političara. Financijske organizacije koje nude velike kamate na uloge mogu izvršavati svoje obveze dok ulozi rastu. Kada usišu sav slobodni novčani kapital na tržištu, dolazi do istovremenog sloma svih takvih institucija. Kriminalci koji su uzeli kredite od tih organizacija bez namjere vraćanja, ostvarili su zaradu, a obavještajne su službe koje su pokrenule lanac financijskih
  12. 12. piramida ostvarile svoj cilj - srušile su financijski sustav napadnute države. c) Investiranjem velike količine kapitala u bankarski sustav ili na burze napadnute države moguće je podići cijene domaće valute ili dionica daleko iznad stvarne tržišne vrijednosti. Nakon početnoga rasta dolazi do daljnjeg ulaganja špekulativnog kapitala koji ide tamo gdje dionice rastu. Rezultat je još veći rast cijene dionica i valuta. Zbog velike ponude deviza na tržištu napadnute zemlje domaća valuta nerealno visoko raste, uvoz raste, a izvoz pada i proizvodnja na koncu propada. Tada, u odabranom trenutku, suradnici obavještajno-sigurnosnih službi naglo povlače svoj kapital prodajom domaće valute i dionica. To dovodi do pada valute i dionica zbog čega i ostali financijski špekulanti, po principu domino efekta povlače i svoj kapital. Rezultat je propast burze i vrlo velik pad cijene domaće valute.Protiv takvog se financijskog napada napadnuta država može boriti redovitim praćenjemstatističkih podataka o stanju narudžbi i kretanju cijena po djelatnostima, plivajućim tečajemdomaće valute te suradnjom vlastitih obavještajnih službi i emisijske banke. Protiv izgradnjekreditnih piramida država se može boriti zakonskim određivanjem maksimalne kamatnestope, a ta kamatna stopa ne bi smjela biti veća od prosječne profitne stope, tj. ne bi smjelabiti veća od 10% godišnje. Kako bi banke mogle poslovati i u uvjetima inflacije toj kamatnojstopi bi trebalo dodati i stopu inflacije, te bi maksimalna dozvoljena kamata bila: stopainflacije + 10%. U monopolskim djelatnostima treba snažno štititi interese kupaca, dok udjelatnostima koje su izložene jakoj stranoj konkurenciji treba štititi interese domaćihproizvođača, a ne samo kupaca. Ako vlastite obavještajne službe imaju indicije kako cijenedionica i domaće valute padaju zbog stranog financijskog napada, emisijska banka trebakratkotrajno otkupiti određenu količinu dionica domaćih poduzeća (kako bi spriječila njihovdaljnji pad), a količinu novca (namjenskih kredita) treba svakodnevno prilagođavatipotrebama pojedinih tržišnih segmenata kako bi se spriječio pretjerani pad domaće valute.Čim se situacija na tržištu smiri, opasnost od domino efekta je otklonjena, te kupljene dionicetreba polagano prodavati, a količinu novca na tržištu postupno prilagođivati potrebamastabilnog tržišta kako bi se izbjegla deflacija ili veća inflacija. U takvoj je situaciji boljedopustiti malu kratkotrajnu inflaciju nego deflaciju. Disparitete cijena pojedinih roba lakše jeotkloniti pri maloj padajućoj inflaciji nego pri deflaciji. Najveća opasnost iz vlastitih redovaprijeti od domaćih monopola koje je najbolje razbiti na niz manjih poduzećaHrvatska je ekonomski opljačkana od Jugoslavenske Narodne Banke još prije osamostaljenjatako što je morala prodavati devize po tečaju koji je odredilo SIV, te kad se osamostalilaostala je bez ikakvih deviznih rezervi. Tajni financijski rat protiv Hrvatske počeo je odmahnakon hrvatske odluke o osamostaljenju. Čim se osamostalila, Hrvatska je ušla u međusobnifinancijski rat protiv Srbije. Najjači udarac Srbiji bio je ukidanje carina na uvoz automobila tesu mnogi Srbijanci počeli kupovati automobile u Hrvatskoj, čime su smanjeni prihodisaveznog budžeta.Najveći srbijanski udar na Hrvatsku i ostale republike bio je upad u monetarni sustav SFRJ, tj.tisaknje novca za potrebe JNA i rata. Time je uveden posredni »porez« na sve koji su dinarkoristili kao platežno sredstvo. Kako bi ovo ubuduće onemogućila, Hrvatska je tajno tiskalavlastiti hrvatski dinar kao novu valutu, ali je i Srbija to doznala pa je, također tajno, pripremilasvoju valutu. Kada je Hrvatska novu valutu proglasila za zakonito sredstvo plaćanja, imala jesamo pet dana za zamjenu starih dinara u konvertibilnu zapadnu valutu, i to zamjenom nateritoriju BiH i Crne Gore. Da ovo nije učinjeno u roku od 5 dana, sve bi novčanice starihdinara postale bezvrijedan papir. Dio starih dinara koje su građani držali kod sebe nijezamijenjen te je ta količina novca postala stari papir. U procesu zamjene najveću su uloguimali mnogobrojni šverceri iz BiH koji su novac tajno prevozili u BiH i Crnu Goru te ga
  13. 13. mijenjali za DEM. Pri tom su dosta zaradili, ali je i država spasila oko 50% vrijednostinovčanica. Da taj postupak zamjene nije bio dobro planiran i organiziran, izgubili bismo100% vrijednosti starih dinara deponiranih u hrvatskim bankama i SDK-ovima.Od 1990. do 1993. projugoslavenska frakcija HDZ-a u suradnji s britanskim i srbijanskimslužbama te hrvatskim kriminalcima organizirala je izgradnju financijskih piramida snamjerom pljačkanja hrvatskih poduzeća i građana i rušenja financijskog sustava zemlje.Financijske organizacije koje nude 30% ili 40% kamata na uloge mogu izvršavati svojeobveze dok ulozi rastu. Kada usišu sav slobodni novčani kapital na tržištu, dolazi doistovremenog sloma svih takvih organizacija. Kriminalci koji su uzimali kredite bez namjerevraćanja, ostvarili su zaradu, a obavještajne službe koje su pokrenule lanac financijskepiramide ostvarile su svoj cilj, srušili su financijski sustav napadnute države. Naivni, pohlepniulagači koji su mislili zaraditi bez rada 30% i više mjesečno, ostali su bez deviza koje sudržali kod kuće ili u inozemstvu, ali je financijski sustav zemlje spašen, prije svegazahvaljujući doznakama radnika iz inozemstva.CIA je kasnije isti postupak mnogo uspješnije ponovila u Albaniji. Albanija se nije znalaobraniti, a rezultat je poznat.Nakon Oluje strane su obavještajne službe doznale kako je privatizacija maska preko koje seizvlači novac za ilegalnu kupnju oružja. Dugo nisu mogli doznati u kojim se bankama opraninovac pretvara u sitne devizne apoene i gdje se isporučuje dobavljačima oružja. Kako biomeli operaciju, preko svojih su suradnika u hrvatskim medijima napadali privatizaciju kaoveliku pljačku, a vlast kao najveće kriminalce. Kada su Francuzi preko svoje krtice u vrhuvlasti uspjeli identificirati Dubrovačku banku kao jedan od glavnih punktova za pretvaranjekuna u devize, pokušali su preuzeti samu banku uz pomoć direktora Nevena Barača,dugogodišnjeg poznanika Slobodana Miloševića. Barač je i sam primjetio da pojedinci većekoličine gotovine mjenjaju za devize, te devize dižu u sitnim apoenima i odnose. Pomislio jekako zaštićen takvim saznanjima i on može napraviti nešto slično, te s tako prikupljenimnovcem otkupiti banku kojom je upravljao. Počeo je davati velike kredite Glumina banci sminimalnim godišnim kamatama, a Glumina banka je taj novac koristila za kreditiranjestanovništva po vrlo visokim mjesečnim kamatama.Tako ostvarenu razliku u kamatama su dijelili Glumina banka i Barač, s tim što je Baračunjegov dio isplaćivan u gotovini. Na ovaj način oštećivana je Dubrovačka banka, te se njenavrijednost smanjivala, što je bilo dobro za Barača koji ju je namjeravao kupiti, s novcemdobivenim od Marka Marčinka, vlasnika Glumina banke. Da bi ovo mogao činiti Barač jemorao imati zaštitu lokalne krim policije, financijske policije, SZUP-a, SIS-a, te nekog iz vrhapolitike. Kako bi se dodatno zaštitio, te eventualnu istragu usmjerio na krivu stranu Barač jeMarčinku pričao priču kako dobiveni novac dijeli sa Pašalićem. Kad je ta priča došla doPašalića on je, uz pomoć Ministra financija Borislava Škegre, napravio udar na Barača injegovu ekipu. Na carini je zaustavljen kombi koji je prevozio gotovinu za Glumina banku.Iako je ovo bio legalan posao to je iskorišteno za ulazak financijske policije u Glumina banku.Banke su bile pod nadzorom HNB-a, tj. Marka Škreba, koji je spriječavao ozbiljnu kontrolumalih banaka, što je odgovaralo pripadnicima projugoslavenske frakcije HDZ-a zbog otpisanjihovih kreditnih zaduženja u tim bankama. Sektor HNB-a za nadzor banaka imao je uvid udokumentaciju o reviziji banaka, ali je podržavao frizirana izvješća »neovisnih« stranih,najčešće londonskih revizorskih kuća. Riječku banku nadzirala je londonska revizorska kuća»Coopers Lybrand« koja je za 1994. tvrdila kako vrijedi dvostruko više od nominalnevrijednosti, iako je naknadna superrevizija utvrdila kako je vrijednost bila nula. Engleskarevizorska kuća »Peat Marwick« bila je zadužena za friziranje podataka Zagrebačke banke.Guverner Marko Škreb, kao čovjek od Gregurićeva povjerenja, do u detalje je znao stanje uGlumina banci, tj. sve o fiktivnim dokapitalizacijama, kreditiranju fiktivnih poduzeća te
  14. 14. pranju novca za potrebe Valentića, Mateše i Gregurića. Jedan od najvećih deponenataGlumina banke bilo je i poduzeće Radimira Čaćića koji je zajedno s Marčinkom obavljaorazne »financijske operacije.« Kako bi pokrila gubitke, Glumina banka je obećanjima ovisokim kamatama počela privlačiti štediše drugih banaka. Da su velike banke prihvatile igrukamatama, cijeli bi se bankarski sustav pretvorio u financijsku piramidu koja bi se nakonnekog vremena raspala, kao što se dogodilo u Bugarskoj i osobito u Albaniji. DirektorDržavne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka Vladimir Kopf predlagao jestručne kriterije za sanaciju svih banaka koje dođu u poteškoće, ali to organizatorimafinancijskoga kaosa nije odgovaralo. To nije odgovaralo bivšim komunistima koji su biliglavni korisnici menađerskih kredita koje su planirali otpisati i sakriti tragove u procesusanacije banaka. Sanacija banaka po jasnim kriterijima nije odgovarala ni državotvornojfrakciji HDZ-a kako bi se skrili podaci o pranju novca za nabavku oružja. Kopf je poginuo usumnjivoj prometnoj nesreći između Karlovca i Rijeke. Na sahranu mu je iz vrha vlasti došaosamo Mateša, i to anonimno, kao privatna osoba.Financijskoj policiji je trebao nekakav izgovor za ulazak u Glumina banku pa je iskorištenaoptužba da ilegalno prevozi novac iz BiH u Hrvatsku. Čim su financijski inspektori podnijeliprva izvješća Ministar financija Borislav Škegro je shvatio o čemu se radi. Radilo se o napaduna cijeli financijski sustav zemlje. Strane službe, preko svojih suradnika, već su imaleubačenu određenu količinu novca u malim brzorastućim bankama, kao što je Glumina banka,te su ih podučili kako većim kamatama oteti štediše velikim bankama. Napad na financijskisustav preko malih brzorastućih banaka prijetio je raspadom financijskog tržišta, pa je Škegropoduzeo što je mogao. Pošto nije mogao ući u kontrolu samih banaka jer su one podnadzorom NBH, uz pomoć financijske policije uspio je ući u pojedine štedionice i štedno-kreditne zadruge, nakon čega su podnesene prve krivične prijave protiv tih institucija.Protuudar je napravljen tako što je sastavljen popis malih banaka koje je trebalo rušiti. Taj jepopis dostavljen usmeno, preko institucija pod nazorom Ministarstva financija, svim većimposlovnim subjektima i većim povjerljivim štedišama s uputom kako novac trebaju prebaciti uveće, sigurnije banke. Tada je došlo do blokade svih tih banaka, a novac su nastojali povući ipripadnici projugoslavenske frakcije HDZ-a zajedno s krticama stranih službi. Odmah jepotom projugoslavenska frakcija HDZ-a preko medija počela pozivati i sitne štediše napodizanje novca iz Dubrovačke i ostalih banaka kako bi se srušio financijski sustav države.Sitne banke su propale, mnogi pohlepni štediše koji su im zbog viših kamata povjerili novac,ostali su bez njega, ali je bankarski sustav kao cjelina uz pomoć sanacije spašen.Usput su otpisani menađerski krediti i izbrisani tragovi o njima. Tada su počeli najžešćinapadi na Pašalića kao najvećeg državnog kriminalca, iako su najveću korist od toga imalibivši komunisti iz bivše Manolićeve struje HDZ-a. Strane su se službe za financijskoratovanje i njihovi domaći pomagači razotkrili, nakon čega su promijenili taktiku. Umjestorušenja financijskoga sustava pomoću malih brzorastućih banaka, pokrenuli su postupakkupovine velikih, državnim novcem saniranih banaka. Kupovinu su obavili novcem koji suzaradili u Hrvatskoj u postupku inflacijsko-financijske operacije pranja novca koju suprovodili od 1987. do 1994. godine, a u manjoj mjeri i kasnije.Čim je financijska policija ušla u Glumina banku Barač je shvatio da je njegov plan smanjenjavrijednosti Dubrovačke banke i vlastitog bogaćenja propao, te je odlučio uništiti Dubrovačkubanku, ako je već ne može jeftino otkupiti. To je učinio tako što je javno pozvao štediše nadizanje novca, pošto je banka pred bankrotom. Došlo je do juriša štediša na banku, što ninajjače svijetske banke ne mogu preživjeti. Pozvao je u pomoć i svoje zaštitnike s kojima jedijelio zaradu. Kao najveći zaštitnik izletio je, formalno drugi čovjek u državi, Hrvoje Šarinićkoji je napao Pašalića za bankarski kriminal. Svi mediji pod nadzorom projugoslovenskefrakcije HDZ-a složno su, bez ikakvih dokaza, napali Pašalića kao nekakvog petog ortaka, anikom nije palo na pamet upitat se, zašto ostala četiri ortaka ne idu u zatvor? Nikom, također,
  15. 15. nije palo na pamet upitat se, zašto Hrvoje Šarinić brani bankara koji je javno priznavaokršenje bankarskih pravila igre? Iako je žrtvovane karijere dovoljnan dokaz izuzetno jakihinteresa koje je imao Hrvoje Šarinić, nikom nije palo na pamet da je, možda, on čovijek kojije štitio Barača i to dobro naplaćivao.U kontrolu Dubrovačke banke došla je financijska policija iz Osijeka, pošto Škegro nije imaopovjerenja u lokalne vlastite inspektore, a ni u Zagrebačke. Inspektori pod vodstvom StankaMikulića od prvog su dana primijetili stalnu pratnju policajaca u civilu. Svi lokalni čimbenicipokušavali su ih navesti na krivu stranu, nastojali su ih bilo kako kompromitirati, ili na druginačin otijerati. Nađeno je dovoljno dokaza da se Barača smjesti 20 godina u zatvor, te je svepredano MUP-u u Zagrebu na daljnju kriminalističku obradu. Međutim, Jarnjakovi ljudi supredmet obradili tako da su vlasnika Marka Marčinka smjestili u Zatvor, a Baraču se ništa nijedogodilo. Nakon ovog slučaja Pašalić je u javnosti ostao poznat kao peti ortak, a ostali ortacikoji su svoje ortaštvo sa Baračem priznali, tj. priznali su plan za preuzimanje vlasništva nadDubrovačkom bankom, nastavili su živjeti kao slobodni i pošteni ljudi.Propašću sitnih banaka MMF i Svjetska banka pokrenule su drugu fazu prikrivenekolonizacije.Prije nego je uvedena kuna kao platežno sredstvo MMF je uspio za guvernera Narodne bankeugurati svog “stručnjaka” Škreba koji je ekstremno restriktivnom monetarnom politikom, tj.visokom kamatom na kredite iz primarne emisije, gospodarstvo doveo u stanje “pritajenedeflacije”, a istovremeno je prevelikim stranim kreditima koje su osigurali MMF i Svjetskabanka tečaj Hrvatskog dinara s tada realne vrijednosti (4,44 HRD-a za DEM, a za što sezalagao Škegro) spustio na 3,5 HRD-a za DEM, što je dovelo do porasta uvoza, te propastidomaće proizvodnje i izvoza. Ove antiinflacijske mjere uvedene 11. 10. 1993. temeljene nastranoj kreditnoj potpori dovele su do pojave pritajene deflacije. Dotad prisutna visokainflacija prividno je uspješno ukinuta te je 30. 5. 1994. uvedena Kuna kao zakonito sredstvoplaćanja. Prvi su propali sitni trgovci, bivši skladištari i komercijalisti koji su naučili raditi uuvjetima visoke inflacije po metodi: kupi robu na početku godine, pričekaj da postupi pa jeprodaj, a tek kasnije je plati.Pritajena deflacija je pojava kada u državi pravni sustav ne funkcionira, obveze se ne plaćaju,stečajni postupak je spor i neučinkovit, zakon o ovrsi i hipoteci štiti dužnike, te se tada možepojaviti nominalna stabilnost cijena uz istovremeni rast nelikvidnosti na tržištu. Tada dolazido stvaranja dvaju paralelnih tržišta: novčanog i kompenzacijskog. Poduzeća koja ne želesmanjivati proizvodnju i otpuštati radnike prodaju i onima za koje znaju kako neće moćiplatiti u novcu, već samo u nekakvoj drugoj robi. U privredi dolazi do situacije da svatkosvakom nešto duguje, svi međusobno prebijaju svoja potraživanja, a novcem se plaća samoporez i bar dio plaće. Takvo stanje može funkcionirati sve dok većina poduzeća koja posluju sdobitkom mogu osigurati novac za porez i plaću. Nakon nekoliko godina kada i najboljapoduzeća dođu u blokadu žiroračuna, takav se sustav raspada, poduzeća prestaju prodavationima koji ne plaćaju, smanjuju proizvodnju te otpuštaju višak radnika. Rezultat je nagladeflacija i recesija.Zahvaljujući hrvatskim privrednicima koji su raznim kompenzacijama uspijevali naplatiti iono što je praktično nenaplativo, prva je faza potrajala mnogo duže nego su “stručnjaci” izMMF-a predviđali. Monetarne vlasti u ovakvim situacijama ne znaju (ili zbog korumpiranostine žele) ispravno reagirati najčešće zato što institucije koje statistički prate kretanje cijena,prema uputama MMF-a i Svjetske banke, ne prate bitne privredne pokazatelje kao što sukretanje cijena po djelatnostima, odnos između zaduženosti prema inozemstvu i stopenezaposlenosti, stanje narudžbi i slično, čime se stvara kriva slika stanja u privredi. Uprikrivenim deflacijskim krizama obično rastu monopolske cijene (zbog želje monopolista danadoknade gubitke nenaplativih i otpisanih potraživanja) i cijene osnovnih životnih
  16. 16. potrepština koje se ne može uvoziti(Giffinov paradoks - zbog nemogućnosti stanovništva dakupuje supstitute više kvalitete), a istovremeno padaju cijene nekretnina, poljoprivrednihsirovina i proizvoda, industrijskih sirovina i proizvoda, dionica i sl. Zbog rasta cijenaosnovnih prehrambenih proizvoda monetarne vlasti vide inflaciju, pa vode antiinflacijskupolitiku, čime krizu samo pojačavaju. Kako bi se to spriječilo, cijene bi trebalo posebno pratitipo kategorijama:1. osnovni prehrambeni proizvodi,2. monopolski proizvodi i usluge,3. uvozni proizvodi i usluge koje domaći proizvođači ne mogu isporučiti u dovoljnimkoličinama,4. ostale vrste roba (proizvodi, usluge, nekretnine, dionice i sl.). Čim cijene ostalih vrsta roba počnu padati, emisijska banka bi morala iz primarne emisijepovećati količinu novca (kredita) u sektorima gdje cijene padaju. Istovremeno bi institucijerobnih rezervi trebale povećati narudžbe roba kojima cijene padaju, a na skladištima smanjitikoličine onih roba kojima cijene rastu. Ako država ne obuzda rast cijena monopolskihproizvoda i usluga (nafta, struja telefonija, komunalne usluge), tada se troškovi domaćihproizvođaća povećavaju, a cijene smanjuju što višestruko ubrzava njihovu propast. Zbog togabi sve monopoliste trebalo rastaviti na manja poduzeća, zabraniti im bavljenje bilo čime osimosnovne djelatnosti(izbaciti računovodstvo, održavanje, čišćenje, zaštita i sl.) te gdje je god tomoguće uvesti konkurenciju. Gdje se konkurencija nikako ne može uvesti privatizacija se nesmije dozvoliti.Lobiji velikih banaka koje žele uništiti konkurenciju na bankarskom tržištu mogu i namjernoizazvati deflaciju ako imaju pomagače u emisijskoj banci. To izvode povlačenjem većekoličine novca u odabranom trenutku u trezore te tako stvaraju nestašicu novca na tržištu.Pomagači u emisijskoj banci tada umjesto sniženja kamatnih stopa nastoje progurati njihovopovišenje. Ovakva restriktivna monetarna politika vodi u još dublju deflaciju i privrednukrizu. Kada mnogi korisnici bankarskih kredita dođu u situaciju da ne mogu vraćati krediti,nastaje panika na tržištu, štediše dižu novac s računa, a banke koje nisu pripremile dovoljnerezerve novca odlaze u stečaj. Nakon tako izazvanog raspada bankarskoga sustava na tržištuostaje znatno manji broj banaka. To se često događalo u prošlosti kada je postojalo zlatnovaženje novca i kada su deflacijske krize bile česte. Najveća kriza izazvana na takav načinbila je velika ekonomska kriza iz 1929. Američke su sigurnosne službe analizom shvatilekako je kriza izazvana namjerno, ali su to zbog političkih razloga zataškale. Stečeno znanje sukasnije i same počele koristiti u svojim financijskim ratovima. Taj je postupak dobro poznatiskusnim bankarima, što je ujedno razlog da Švicarska nije član MMF-a, WB-a i WTO-a.Ako monetarne vlasti ne znaju ili ne žele prepoznati stanje deflacije ili, češće, prikrivenedeflacije, može se dogoditi da država pokušava održati monetarnu stabilnost valute, aistovremeno nedovoljno štiti stabilnost cjelokupnog pravnog sustava. Zbog toga bifinancijske, monetarne i sigurnosne institucije vlasti morale, u izboru privrednih savjetnikabirati poduzetnike koji državi donose najveću poreznu korist. Porezna korist nije samo porezkoji plaća poduzetnik i njegovo poduzeće. U poreznu korist treba ubrojati također poreze idoprinose koji plaćaju uposlenici, pa poreze i doprinose koji plaćaju domaći dobavljači injihovi uposlenici, te domaći dobavljači dobavljača, sve do domaćih proizvođača osnovnihsirovina. Pojednostavljeni i umanjeni izračun porezne koristi mogao bi se izračunati izpodataka koje porezni uredi imaju, po formuli: Pk =PDV + PD + Pp+Pr+ Dm+DzGdje je:Pk - porezna korist poduzetnika A
  17. 17. PDV - plaćeni porez na dodanu vrijednostPD - plaćeni porez na dobit i dividenduPp - porez na plaće uposlenikaPr - prirez uposlenikaDm - doprinos za mirovinsko osiguranje uposlenikaDz - doprinos za zdravstveno osiguranje umirovljenika Porezni ured bi mogao ovakvu umanjenu poreznu korist izračunati za sve poduzetnike izpostojećih statističkih podataka. Najveću poreznu korist država ostvaruje od domaćihproizvođača koji imaju veliki broj zaposlenika i veliki broj domaćih dobavljača. Najmanjuporeznu korist imaju uvoznici, iako poreznicima njihove uplate, površno gledano, čestoizgledaju najveće. To se događa zbog toga što poreze i doprinose na plaće uposlenikapromatraju po uposleniku, a ne po poduzeću, iako znaju da tih poreza i doprinosa ne bi biloako bi poduzeće bankrotiralo. Na osnovu porezne korisnosti mogao bi se izračunati i indeksporezne korisnosti tako da se ukupni promet podijeli sa poreznom korisnosti. Kod planiranjadržavnog proračuna trebalo bi za svaku stavku izračunati kolika bi se porezna korist ostvarilana toj investiciji. A to je vrlo jednostavno, npr., ako neki dobavljač isporuči državi svoju robi ipri tom ostvari 25% svojih godišnjih prihoda onda je 25% njegove godišnje porezne koristiostvareno zahvaljujući državnoj investiciji u robu koju je to poduzeće isporučilo, tj., da državanije naručila tu robu ni te porezne koristi ne bi bilo.Državni zavod za statistiku trebao bi također svaka tri mjeseca skupljati podatke o stanjunaruđbi i iskorištenosti kapaciteta za stotinjak najvažnijih vrsta roba. Ako je iskorištenostkapaciteta u nekom sektoru mala NBH može povoljnim kreditima postići povećanje naruđbi,a ako je iskorištenost kapaciteta velika moguće je povoljnim kreditima povećati kapacitete.Državni zavod za statistiku treba pratiti i kretanje cijena mjesečno po osnovnim grupamaproizvoda i usluga (5 do 15). Ako nekoj grupi domaćih roba cijene padaju NBH trebapovoljnim kreditima povećati potražnju za tim proizvodima ili uslugama, a ako cijene rastuNBH treba povoljnim kredima podstaći povećanje domaće ponude, ili smanjiti kredite kojipodstiću potražnju za tom robom. Robne rezerve mogu kratkoročno također povećatipotražnju ili ponudu nekih roba i zato ih treba koristiti više za sprječavanje sezonskihkolebanja cijena.Tuđman je znao kako je Škreb čovjek MMF-a i od njega je krio sve podatke o pranju novcaza nabavku oružja, ali mu se svidjela ideja jake kune. Konačno, više je puta priznao kako se ugospodarstvo ne razumije. Škrebovu djelatnost nije uspio prozrijeti ni Pašalić. On je ipakdoktor medicine, a ne ekonomije. Škegro je pokušao spasiti što se spasiti dade. Jakomcarinskom zaštitom zaštitio je “tajkune” koji su se specijalizirali za usku paletu proizvodapoput Todorića i Rajića. Kutlu, Gucića i ostale koji su imali vrlo široku paletu proizvoda te sunovcem iz usešnih poduzeća spašavali ona koja su zrela za stečaj, nitko nije mogao zaštititi. Usarajevskoj su centrali CIA-e (sjedište za Balkan) primijetili kako im Škegro kvari planove pasu ga na »listi za pljuvanje« stavili na visoko drugo mjesto, odmah ispod Pašalića. Hrvatskinovinari na vezi uspješno su obavili svoj dio posla.Tijekom rata najveći su hrvatski “izvozni proizvod” bili Hrvati na radu u inozemstvu. Ti suljudi za vrijeme cijeloga rata slali, i još uvijek šalju, članovima obitelji u Hrvatskoj oko 3milijarde dolara godišnje i nešto manje u BiH. Ovo je bio, i još je uvijek, glavni izvor deviza uHrvatskoj. Najveći dio deviza iz BiH također je završavao u Hrvatskoj jer subosanskohercegovački Hrvati uglavnom kupovali hrvatsku robu. Iako je tijekom cijeloga rataizvoz u BiH iz Hrvatske bio oko 8 puta veći od uvoza, mediji su uporno izbjegavali tu
  18. 18. činjenicu te su širili zapadne obavještajne dezinformacije kako meka granica šteti Hrvatskoj. Ipočetkom 2000. godine bi oko 50.000. zaposlenih u Hrvatskoj ostalo bez posla da je BiHprestala uvoziti hrvatske proizvode...Zapadne demokratske višenacionalne države svoj opstanak duguju interesu, jedinoj sili kojaim to omogućuje. Te su države uspjele izgraditi vrlo snažne banke, multinacionalnekompanije te međunarodne financijske institucije kojima pljačkaju slabije nacije i države, a taje pljačka jedini kohezijski čimbenik koji im osigurava opstanak. Prestankom pljačke i širenjazla po svijetu takve bi se države vrlo brzo dezintegrirale jer ne bi imale interesa za suživot.Kako bi mogle pljačkati, moraju imati vrlo snažnu vojsku, daleko jaču od one koju zahtijevaobrana vlastita teritorija, a dovoljno jaku za obranu »nacionalnih intersa« bilo gdje u svijetu.Ova sklonost pljački susjeda nešto je manja u državama gdje postoji jedna većinska crkva kaododatni kohezijski čimbenik, a najupornije u agresiji su one demokratske države koje su ivišenacionalne i višekonfesionalne. EU se sve više kreće prema formiranju sjedinjenih državaEurope.Interes za to ima samo dobro plaćena masonska politička kasta koja uspijeva, zahvaljujućikontroli medija, uvjeriti narode kako je to i njihov interes. Švicarska, Norveška, Švedska,Finska i Island su europske države najvišega standarda i najveće stope gospodarskog rasta, anisu članice EU. Uspjele su se oduprijeti briselskim birokratima, koje ne žele financirati,ponajviše tako što su sačuvale vlastite medije koji kvalitetno objašnjavaju vlastitom naroduprednosti i nedostatke članstva u EU. Većina europskih medijskih kuća danas je pod gotovopotpunom kontrolom raznih anglosaksonskih masonskih društava, koja su zahvaljujućisuradnji s obavještajno sigurnosnim službama uspjeli ući u vlasničku strukturu većine velikihmedijskih kuća. To je ostvareno metodama medijskog reketa koji se odvija po principu: akoželiš dobre tekstove o sebi moraš platiti, a ako želiš prikriti nešto što obavještajne službeznaju opet moraš platiti.Na taj način mnogi vlasnici medija, urednici i novinari ostvaruju ekstra prihod kojim supokupovali većinu medija u razvijenom svijetu. Većinu su istočnoeuropskih, bivšihkomunističkih država, zapadne države uspjele financijski kolonizirati, a u tome su im pomoglii mediji koji su uvjerili vlastiti narod kako će propasti bez ulaska u EU. Bez znanja kreiranjavlastite sudbine većina ovih država je dobrovoljno uletjela u kreditnu zamku i vlastite unukezadužila kupovinom automobila i sličnih nevažnih roba.Mogućim rastom EU te njezinim prerastanjem u sjedinjene države Europe (SDE) stvorit će sevišenacionalni konglomerat u kojem će ljudi u jednom trenutku shvatiti kako je zajedničkiinteres medijska izmišljotina. Hoće li se tada razviti strah od međusobnog pljačkanja ili ćebriselski birokrati stvoriti interes za opstanak, tj. organizirati pljačku okolnih naroda, pokazatće vrijeme. Ako prevlada strah, moguć je vrlo krvav raspad buduće projektirane SDE, a akoprevlada agresija prema van, moguć je nastanak najagresivnije države koja je ikad postojala.Agresivnost te buduće države već se može nazrijeti u postupku prema Austriji, a posebnoprema potencijalnim članicama… Od svih međunarodnih institucija jedino je njemačka banka KfW (Kreditanstalt furWiederaufbau) pokušala voditi poštenu politiku prema Hrvatskoj i ostalimzapadnobalkanskim državama. KfW je izradila za balkanske države koncept razvoja realneekonomije prema Marshallovom planu. Koncept je predložila SR Njemačka na sastankuosmorice u Kölnu, ali Washington Consensus mu se suprotstavio vetom. KfW je predlagaovođenje regionalnog razvojnog programa pod nazivom Balkanski fond s vrlo povoljnimkreditima (0,75% kamata na 40 godina) za hitne intervencije u infrastrukturi. KfW je kaosljedeći korak predlagao osnivanje Banke za obnovu u pojedinim zemljama koje bi brzo iučinkovito odobravale kredite. To su odbacili »donatori«, a umjesto toga je osnovan »pakt o
  19. 19. stabilnosti«. Za dugoročnu obranu od napadaja međunarodnih institucija za vođenje specijalnih oblikafinancijskog rata potrebno je više ulagati u razvoj gospodarskih obavještajno-sigurnosnihslužbi. Bez kvalitetne zaštite poslovnih, državnih i vojnih tajni nije moguće imati stabilnudržavu niti brz gospodarski razvoj. Naše propise na tom području trebamo prilagoditipropisima najrazvijenijih zemalja. Većinu postojećih obavještajno-sigurnosnih službipotrebno je raspustiti i izgraditi nove sa sjedištem izvan velikih gradova.– Gospodarske obavještajno-sigurnosne službe moraju štititi državu i domaće privrednesubjekte od stranih financijskih i trgovačkih lobija te od kriminalnih skupina.– Financijska obavještajna sigurnosna služba mora pratiti poteze međunarodnih financijskihorganizacija i banaka, analizirati njihovo djelovanje i predviđati moguće negativne utjecaje nahrvatsku monetarno financijsku stabilnost. – Trgovačka obavještajno-sigurnosna služba mora čuvati sve domaće privredne subjekte od krađe poslovnih tajni te ih informirati o potezima i planovima strane konkurencije. Za razvoj domaće proizvodnje potrebne su nove ideje koje treba pretvoriti u nove proizvode. Jednostavne ideje koje predstavljaju malo poboljšanje postojećeg proizvoda ili racionalizaciju postojeće tehnologije mogu brže naći kapital potreban za razvoj i uvođenje u proizvodnju. Ideje koje predstavljaju potpuno novi proizvod ili tehnologiju vrlo teško, gotovo slučajno, mogu naći kapital potreban za razvoj. Ako taj novi proizvod ili tehnologija predstavljaju konkurenciju nekim postojećim proizvodima ili tehnologijama, od ugroženih se vlasnika, konkurenata, može očekivati i aktivan otpor. U ovome znatnu ulogu imaju i obavještajno-sigurnosne službe razvijenih država koje se bave industrijskom špijunažom (bussines inteligence). Takve službe, između ostaloga, prikupljaju informacije o novim tehnikama, tehnologijama i proizvodima te utjecaj tih novosti na postojeće tehnologije. Ako otkriju kako postoji opasnost da nove tehnologije znatnije poremete postojeću ravnotežu i ugroze radna mjesta u njihovim državama, nastoje usporiti njihovo usvajanje dok se postojeće kompanije ne pripreme za novosti. Razvojne odjele velikih kompanija lako je kontrolirati, ali problem su im mali poduzetnici-inovatori koji stalno nešto smišljaju i nije ih moguće kontrolirati. Kada kod njih otkriju neki »opasan» novi proizvod, nastoje usporiti razvoj takvih poduzetnika kroz marginaliziranje u javnosti, otežavanje dobivanja kredita, sprječavanje kvalitetne zaštite patenata i slično. Jedan patentni zahtjev zaštićen na svjetskoj razini stoji oko 200.000 $, a jedan novi proizvod u prosijeku veže oko 50 patentnih zahtjeva (Potrebno je zaštititi svaki novi dio te alat za nove dijelove kako ih konkurenti ne bi zaštitili na svoje ime). Zbog toga je za kvalitetnu patentnu zaštitu prosječnoga novog proizvoda na svjetskoj razini potrebno oko 10 milijuna $, što mogu izdvojiti samo velike multinacionalne kompanije. Zbog troškova patentne zaštite mnogi inovatori propadaju i odustaju od razvoja svoje ideje. Onima koji ipak uspiju zainteresirati neku veću kompaniju za svoju ideju, strane obavještajne službe preko »prijateljskih» kompanija nastoje otkupiti patent te ga spremiti u ladicu. Ako ni to ne uspiju, moguća je i fizička likvidacija poduzetnika- inovatora. – – Antikriminalna obavještajno-sigurnosna služba mora pratiti kriminalne skupine koje krše zakone, ugrožavaju slobodnu konkurenciju i nelegalno se bogate. Za uspješnu kontrolu inflacije trebalo bi institucije robnih rezervi i HBOR-a pretvoriti u instrumente koji uz HNB kontroliraju stabilnost cijena i vanjskotrgovinsku usklađenost između uvoza i izvoza. Stabilnost deviznog tečaja na smije biti zadatak HNB-a. Osnovni zadatak HNB-a je kontrola prosiječnih cijena, a uz pomoć RR i HBOR treba kontrolirati pojedine segmente tržišta kao što su poljoprivredni proizvodi,
  20. 20. prehrambeni proizvodi, industrijski proizvodi, građevinski materijali i radovi te slični proizvodi. RR i HBOR bi se morali financirati kreditima HNB-a kao i poslovne banke. Monopol stranih banaka bi trebalo razbiti proširenjem ovlasti štedno kreditnih zadruga na poslove vođenja platnog prometa, što je neophodno za razvoj sitnih poduzetnika koji bi na taj način moglči svoj novac držati u svojim štedionicama, kao što je slučaj u Francuskoj. Time bi i stabilnost cjelog bankarskog sektora bila mnogo veća, pod uvjetom da se štedionice ne prepuste kriminalcima.– Kako bi hrvatska poduzeća mogla svladati prepreke bilo kakvih sankcija ili stranih trgovinsko-financijskih napada, morala bi po hitnom postupku izvršiti totalnu privatizaciju svih državnih poduzeća. Dionice bi trebalo preko domaće burze ili na javnim natječajima prodati po tržišnim cijenama. Hrvatska dijaspora ima dovoljno kapitala za kupnju svega. Kako bi se povećala potražnja za dionicama, trebalo bi donijeti bolji zakon o zaštiti sitnih doničara, kvalitetniji zakon o preuzimanju, jači antimonopolski zakon, srediti stanje u pravosuđu, suzbiti korupciju itd. Privatnici uvijek pronađu način za uvoz svega što im je potrebno, čak i u uvjetima najjače strane blokade. Administraciju i birokratske procedure trebalo bi maksimalno pojednostaviti kako bi se mogao uspješno razvijati privatni sektor.– Stranim bi ulagačima preko zapadnih medija trebalo objasniti kako moraju zaboraviti na svoje prikrivene želje za kupovinom hrvatskih poduzeća po simboličnim cijenama i dobivanje jeftine radne snage u djelatnostima kojima se ne žele baviti. Također im je potrebno objasniti kako kao država nismo zainteresirani za ulazak u EU pod svaku cijenu,i kako ne postoji mogućnost za stvaranje nekakve »balkanske države«. Osnovni problem u funkcioniranju Europske unije velik je broj država i jezika. Za sada svi imaju jednako pravo odlučivanja bez obzira na veličinu, broj stanovnika i ekonomsku snagu. Najveće države žele imati veći utjecaj od malih pa bi htjele smanjiti utjecaj čak i sadašnjih malih članica Unije kao što je Austrija. Oni žele prisiliti sve države Balkana na nekakvo ujedinjenje te nas tako ujedinjene uvući u EU gdje bi svi zajedno imali samo jednog predstavnika i samo jedan glas. Trebalo bi što prije provesti i privatizaciju državnih medija, a novinari bi za rad morali imati licencu. Svim bi medijskim kućama za koje postoji sumnja da surađuju sa stranim obavještajnim propagandistima trebalo onemogućiti stjecanje profita, financiranje iz inozemstva, a svim bi državnim institucijama i poduzećima trebalo (tajno) zabraniti oglašavanje u takvim medijima. Novinarstvom se ne bi smio baviti netko tko je surađivao s Udbom ili netko tko kroz hrvatske medije plasira dezinformacije stranih obavještajnih službi.– U borbi protiv međunarodne korupcije trebalo bi ovlastiti istražne organe za traženje uvida u dokumentaciju stranih kompanija i organizacija svaki put kada postoji osnovana sumnja kako su nekog domaćeg poduzetnika ili političara potkupili. Strane bi kompanije koje odbiju takav nadzor trebalo isključiti s hrvatskoga tržišta na rok od najmanje 5 godina. Sve bi međunarodne humanitarne i neprofitne organizacije trebalo zakonom obvezati na javno objavljivanje (na Internetu) analitičkih godišnjih izvještaja o svim prihodima i rashodima.– Kako bi se izgradio pravilan stav hrvatskih građana prema međunarodnim institucijama, hrvatske bi institucije trebale razbiti medijske ekonomske tabue o ovim organizacijama. Redovito bi morale izvještavati javnost o godišnjoj članarini u MMF- u, WTO-u i Svjetskoj banci te o tomu koliko bi godišnje trebali plaćati članarinu u NATO-u i EU. NATO nas nije branio kad oružja nismo imali, a želi nas braniti sada kada ga imamo.– Većina je članica EU imala potpuno istu stopu rasta i prije nego su ušle u EU. U isto
  21. 21. su vrijeme neke europske države izvan članstva u EU (Švicarska, Norveška, Švedska, Island ili Finska) imale veću stopu rasta od većine članica EU. Jedinu evidentnu korist od EU imaju mnogobrojni europski propali političari koji su nakon pada na izborima u matičnim državama našli dobro plaćen posao u europskoj administraciji. I upravo je to osnovni razlog zašto europski političari podržavaju jalovu instituciju kao što je EU. Sigurnosni ventil u slučaju pada na izborima svima im je dobrodošao…. NOVE OPASNOSTI ZA HRVATSKUKrajem šezdesetih godina, kada je komunizam počeo naglo ekonomski propadati, razočaranikomunistički ideolozi razvili su teoriju kako i kapitalizam propada, a nastaje novopostkapitalističko društvo. Ovaj privid nastao je stoga što su vlasnici kapitala u težnji daizbjegnu sukobe s radnicima pribjegli skrivanju u takozvani amonimni kapital, te seljenjuproizvodnje u zemlje sa jeftinijom radnom snagom. Naime, na početku kolonijalističkeindustrijske civilizacije novi su veliki industrijski poduzetnici, potpomognuti krupnimfinancijskim kapitalom, bili istovremeno i poduzetnici i vlasnici i menađeri čiji su se interesisuprotstavljali interesima radnika, zanatlija i sitnih poduzetnika. Došlo do nagle koncentracijekapitala i ljudi na malom prostoru, a tržište po kolonijama je postajalo sve veće. Podržanmerkantilističkim ekonomskim teorijama kapital se koncentrirao u rukama vrlo malog brojaindustrijalaca, dok je većina dotadašnjih seljaka, obrtnika i zanatlija propala, osim onih kojisu postali dobavljači krupnim industrijalcima. Merkantilisti su se zalagali za formalnupotpuno slobodnu konkurenciju u međunarodnim razmjerima, a u realnosti su podržavaliskriveni intevencionizam u korist odabranih velikih monopolističkih nacionalnih kompanija.Uz pomoć tajnih društava odabrane kompanije dobivaju besplatnu obavještajnu, policijsku ivojnu pomoć, velike državne naruđbe, niže poreze, niže transportne troškove i troškovefinanciranja, te time stječu odlučujuću prednost nad domaćom i inozemnom konkurencijom.U međunarodnoj razmjeni sve države nastoje zaštititi svoja poduzeća dok se ne razviju, a tadaod drugih traže otvaranje tržišta, te pri tome se najbrže razvijaju poduzeća iz vojno najjačihdržava.Za uzvrat razvijene države su otvorile svoja tržišta za uvoz osnovnih jednostavnihproizvodima čime su sudbini prepustili sitne seljake i obrtnike. Sa obrtnicima su propali injihovi zaposlenici, osobito stariji koji se nisu mogli prilagoditi radu u velikim industrijskimpogonima. Velike industrijalce pratile su velike banke koje su također naglo rasle na uštrbmalih banaka koje su pratile obrtnike i zanatlije, te s njima zajedno i propadale.Velika gustoća naseljenosti u novim velikim industrijskim gradovima dovela je dosocijalnih problema nepoznatih u feudalnim društvima. Takvo stanje dovelo je do narušavanjadotadašnjih društvenih pogleda na svjet i stvaranja novih kao što su komunizam,socijalizam, nacionalsocijalizam, nacizam, fašizam i sl. Sve ove nove ideologije svojuosnovu su nalazile u traženju neprijatelja krivih za loš položaj vlastite socijalne ili nacionalnegrupe.Komunistički ideolozi su neprijatelja vidjeli u privatnom vlasništvu, dok sunacionalsocijalistički pokreti neprijatelja našli u drugim "nižim" narodima i nacijama.Veliki imperijalni stratezi i u jednima i u drugima vidjeli su naivne igrače pogodne zarealizaciju njihovih tajnih planova u stjecanju, održanju i širenju moći. To je urodilosocijalnim nemirima i pojavom komunističkih država, te su vlasnici, sve više nastojali skritisebe i izazvati suprotnosti između samih najamnika, tj. između radnika i menađera.Odlučivanje o operativnim poslovima prepustili su profesionalnim menađerima, a na sebe supreuzeli samo investicijske odluke te izbor najvažnijih dobavljača i kupaca, a te odlukeposredno provode preko burzovnih mešetara, tzv. brokera i dilera, te lobističkih udruga. Na tajnačin posredno upravljaju poduzećima, političkim strankama, udrugama građana, medijima i
  22. 22. međunarodnim institucijama, a koncentracija kapitala više se ne vrši na nacionalnom nivou,koja se odvijala koncem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, već na svjetskomnivou. Nacionalna poduzeća postala su koćnica interesima krupnog međunarodnog kapitalazbog prevelikog utjecaja lokalne politike na njihov biznis.U prvoj polovici 2002. došlo je do nove bankarske krize u Hrvatskoj. Britanski, talijanski injemački bankarski lobiji otkupili su 90% hrvatskih banaka. Britanci su to učinili prekoaustrijskih banaka. Naime, nakon Drugoga svjetskog rata Britanci su anonimnim kapitalomosvojili austrijsko financijsko tržište te su Austriju pretvorili u najveću europsku praonicunovca. To im je trebalo zbog financiranja obavještajno-sigurnosnih operacija prema Istoku.Čim se Varšavski pakt raspao, Britanci su austrijske banke kojima su upravljali počeli koristitiza prodor na srednjoeuropsko i balkansko tržište te su uz pomoć hrvatskih tehnomenađera izprojugoslavenske, titoističke frakcije HDZ-a i ostalih stranaka pokupovali dio hrvatskihbanaka. Kako bi ostvario monopol, britanski je bankarski lobi započeo tajni rat protivkonkurencije.Uz pomoć svog dugogodišnjeg suradnika, dilera Riječke banke koju su kupili Nijemci, uspjelisu isisati gotovo sav kapital Riječke banke i prebaciti ga u jednu britansku banku. Naime, utrgovini devizama uvijek netko gubi a netko dobiva. Koliko jedan izgubi, toliko drugi zaradi.Kada su Britanci isisali što su mogli, obavijestili su Nijemce što bi im se moglo dogoditi akoostanu u vlasništvu Riječke banke. Nijemci su dionice vratili hrvatskoj državi, a naplatili su seprema ugovoru koji je predvidio rješenje za takvu situaciju. Riječku banku je po hitnompostupku otkupila Austrijska banka pod kontrolom anonimnog kapitala, a odmah potomBritanci su organizirali napad na Privrednu i Splitsku banku.Preko Račana su plasirali informaciju kako su Privredna i Splitska banka u istoj situaciji kao iRiječka. Time su željeli izazvati stampedo štediša na ove dvije banke i tako ih uništiti.Talijani su upozorili Račana kako po europskim propisima za ovo može biti kažnjenvišegodišnjom robijom, nakon čega je on krivnju prebacio na novinare. Nakon ovoga nitko seviše nije usudio dirati u interese banaka u stranom vlasništvu, te su one počele naručivatizakone koji njima odgovaraju i uz pomoć kojih je obnova domaćih banaka i štedionica, ,postala gotovo nemoguća. Samim tim postalo je gotovo nemoguće obnoviti domaćegospodarske subjekte koji bi mogli konkurirati stranima uvoznicima.Tajni rat za obnovu Zapadno-balkanske federacije (Jugoslavija – Slovenija + Albanija) senastavlja. (Na Sloveniju Francuzi i Britanci gledaju dugoročno kao na austrijski izlaz na mores ciljem njezina dugoročnog jačanja i pretvaranja u višenacionalnu državu suprotstavljenuNjemačkoj.) Potrebno je samo malim vojnim i financijskim ratovima skretati pozornost spravih ciljeva SAD-a, Velike Britanije, Francuske i Njemačke te skriti njihove međusobnesukobe oko parcijalnih interesa. Francuska je 26. 2. 2004. pokušala ponovno zamiješati kartena Balkanu kako bi ishodila bolji položaj za sebe, dok su Amerikanci zauzeti sukobima uIraku.Naime tog dana su francuski kontrolori leta u Sarajevu avion sa Makedonskim PredsjednikomBorisom Trajkovskim uputili u brdo kod Stoca, blizu Mostara. Čitav dan su branili pristupmjestu nestreće lokalnoj policiji i navodili ih na krivo mjesto nesreće, kako bi oni za tovrijeme crne kutije mogli odnijeti u Pariz, frizirat podatke na njima, te ih vratiti na mjestonesreće. Boris Trajkovski je bio vrlo popularan među makedoncima, a i među makedonskimalbancima, te je ometao nastavak rata u Makedoniji. Dvadeset dana kasnije 17.3. 2004.isprovocirani su novi sukobi na Kosovu koji su trebali rasplamsati novi rat na Kosovu iMakedoniji. Poginulo je 17 osoba a preko 600 je ranjeno. Međutim amerikanci su, unatočsvome angažmanu u Iraku uspjeli primiriti ove sukobe koji im ne odgovaraju dok se ne riješeIračkog rata.……..
  23. 23. Osim država, u Hrvatskoj svoje interese vide i razni lobiji. Najveće Hrvatsko bogatstvo suvode kojih bi se mnogi lobiji rado dokopali, a mnogi bi također u Hrvatskoj, vjerojatno poprirodnim ljepotama najljepšoj europskoj državi, rado živjeli.Zbog toga su kroz Hrvatski sabor progurali Zakon o slobodnoj prodaji zemlje strancima tenastoje progurati zakone o legalizaciji prostitucije, narkomanije i homoseksualnih brakova.Predstavnicima europske nastrane visoke klase to je neophodno za pretvaranje Hrvatske uzemlju konobara i prostitutki u kojoj će oni uživati. Kako bi se Hrvatska oduprla timzapadnjačkim nasrtajima i dugoročno postala stabilna država, morala bi više ulagati u svojugospodarsku, vojnu i političku sigurnost.Suvremene sigurnosno-obavještajne službe često su nalik znanstvenoistraživačkiminstitutima, za razliku od kojih smiju kršiti sve zakone kada je to neophodno za izvršenjezadatka, ali moraju ukloniti tragove kršenja zakona. One ne rade samo u interesu pojedinihzemalja, već često u interesu multinacionalnih kompanija i pojedinih jačih lobija. Mnogeslužbe 90% informacija najčešće skupljaju na legalan način preko znanstvenoistraživačkihinstituta, medija, stručnih kongresa, sajmova i sl. dok samo manji dio informacija prikupljajuupotrebom tajnih tehničkih sredstava, uz pomoć doušnika, ucjenama itd. Moćmultinacionalnih kompanija trebalo bi suzbiti čak i zakonskim ograničenjem broja zaposlenihu pojedinim kompanijama, zakonskim reguliranjem odnosa u strukturi vlasništva izmeđudomaćih i stranih vlasnika i sl. Znatnu krivnju za moć multinacionalnih kompanija imaju isami kupci koji su nedovoljno obrazovani i ne znaju sami prepoznati kvalitetan proizvod iliuslugu. Zbog toga kupuju poznatu marku, a samo velike kompanije s velikim proračunom zareklamu mogu stvoriti poznatu marku. Kvalitetni zakoni o kvaliteti proizvoda mogu samodonekle zaštititi kvalitetne proizvođače od negativnoga uticaja propagande.Negativno djelovanje promičbe moglo bi se donekle umanjiti kada bi deklaracije svihproizvoda sadržavale osnovne podatke o kemijskim i sirovinskim sastojcima proizvoda te opostupku proizvodnje i načinu upotrebe.Vojnoobavještajne službe morale bi istraživati i analizirati planove stranih vojnih organizacijai službi. Vojna kontraobavještajna služba treba otkrivati strane obavještajce koji ugrožavajudomaće vojne strukture. Antiteroristička obavještajno-sigurnosna služba treba se boriti protivterorističkih organizacija. Služba za elektronsko izviđanje treba snimati telefonske i mobilnerazgovore, fax-poruke, e-mail i Internet telekomunikaciju te dobivenim snimkama opsluživatiostale obavještajno-sigurnosne službe.Služba za zračno izviđanje treba fotografskim i filmskim kamerama širokoga spektra snimatiprostor te obrađenim snimkama opskrbljivati ostale obavještajno-sigurnosne službe inajvažnije državne institucije. Zračni snimci mogu poslužiti i vojnim i gospodarskim isigurnosnim službama, a također mogu poslužiti i u borbi protiv kriminala te znanstvenim iprivrednim institucijama.Služba za zaštitu od stranih medijskih i informatičkih napadaja treba pratiti medijskoizvješćivanje te zaštititi nacionalne interese u slučaju širenja dezinformacija od strane stranihlobija bilo putem elektronskih, tiskanih medija ili Interneta.Krajem šezdesetih godina, kada je komunizam počeo naglo ekonomski propadati, razočaranikomunistički ideolozi razvili su teoriju kako i kapitalizam propada, a nastaje novopostkapitalističko društvo. Ovaj privid nastao je stoga što su vlasnici kapitala u težnji daizbjegnu sukobe s radnicima pribjegli skrivanju u takozvani anonimni kapital, te seljenjuproizvodnje u zemlje sa jeftinijom radnom snagom. Naime, na početku kolonijalističkeindustrijske civilizacije novi su veliki industrijski poduzetnici, potpomognuti krupnimfinancijskim kapitalom, bili istovremeno i poduzetnici i vlasnici i menađeri čiji su se interesisuprotstavljali interesima radnika, zanatlija i sitnih poduzetnika. Došlo do nagle koncentracijekapitala i ljudi na malom prostoru, a tržište po kolonijama je postajalo sve veće. Podržanmerkantilističkim ekonomskim teorijama kapital se koncentrirao u rukama vrlo malog broja

×