Robert kiyosaki-bogati-otac-siromasni-otac-1

4,035 views

Published on

Od prosjaka do bogataša
BESPLATNO ,detaljne upute korak,po korak
http://desancic.websiteaboutme.com/

Published in: Business
0 Comments
7 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

No Downloads
Views
Total views
4,035
On SlideShare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
2
Actions
Shares
0
Downloads
154
Comments
0
Likes
7
Embeds 0
No embeds

No notes for slide

Robert kiyosaki-bogati-otac-siromasni-otac-1

  1. 1. Izdavač: KATARINA ZRINSKI d.o.o. Varaždin Moslavačka 9, Varaždin, tel.: 042/241-000, fax: 241-828 Za izdavača: Mirjana Ptiček Urednik: Vedran Martinez Naslov originala: Rich Dad Poor Dad Copyright © 1997, 1998 by Robert T. Kiyosaki and Sharon L. Lechter Prijevod: Nebojša Buđanovac Lektura i korektura: Ivana Vidaček ISBN 953-236-084-0 CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 65.012(02.062) KIYOSAKI, Robert T. Bogati otac, siromašni otac: što bogati uče svoju djecu o novcu - a siromašni i srednja klasa ne! / Robert T. Kiyosaki i Sharon L. Lechter; < prijevod Nebojša Buđanovac>. - Varaždin: Katarina Zrinski, 2005. - (Biblioteka 21. stoljeće) Prijevod djela: Rich Dad Poor Dad. ISBN 953-236-084-0 1. Lechter, Sharon L. 451018016
  2. 2. Što bogati uče svoju djecu o novcu - a siromašni i srednja klasa ne! ROBERT T. KIYOSAKI i Sharon L Lechter, OJR Varaždin, 2006.
  3. 3. "Bogati otac, siromašni otac nije obična knjiga o novcu... lagana je za čitanje, a njezine ključne poruke, poput one da su za bogaćenje potrebni koncentracija i dobri živci, vrlo su jednostavne." Magazin Honoluiu "Volio bih da sam pročitao ovu knjigu kad sam bio mlad, ili još bolje, da su je pročitali moji roditelji! Ovu knjigu kupite svojoj djeci, a u slučaju da dobijete unuke i njima. Ovo bi trebao biti vaš dar djetetu čim navrši 8 ili 9 godina." Sue Brawn, predsjednica tvrtke Tenant Chek of America "Bogati otac, siromašni otac ne govori o brzom bogaćenju, već o preuzimanju odgovornosti za svoje financijske poslove i o financijskom napretku putem ovladavanja novcem. Pročitajte je želite li probuditi svoj financijski genij." Dr. Ed Koken, predavač na katedri "Financije", RMIT sveučilište, Melbourne "Volio bih da sam pročitao ovu knjigu prije 20 godina." Larison Clark, Diamond Key Homes građevinska tvrtka s najbržim rastom u Americi za 1995. po INC Magazineu "Bogati otac, siromašni otac polazna je točka za sve one koji žele steći kontrolu nad svojom financijskom budućnosti." USA TODAY "Kako biste dospjeli na financijski vrh, morate pročitati knjigu Bogati otac, siromašni otac. Ona sadrži zdrav razum i tržišno lukavstvo za vašu financijsku budućnost." Zig Ziglar, svjetski poznati pisac i predavač "Ako želite saznati kako da se pametno obogatite i OSTANETE bogati, pročitajte ovu knjigu! Potkupite i svoju djecu (financijski, ako je potrebno) da učine isto." Mark Victor Hansen, suautor serijala uspješnica br. 1 iz New York Timesa "Pileća juha za dušu"
  4. 4. POSVETA Ova je knjiga posvećena svim roditeljima svijeta. Oni su najvažniji učitelji svoje djece.
  5. 5. ZAHVALE: Kako čovjek može reći "hvala" kad mora zahvaliti tako velikom broju ljudi? Ova je knjiga očito zahvala dvojici mojih očeva, koji su mi bili snažni uzori i mojoj majci, koja me podučila ljubavi i ljubaznosti. No, od ljudi koji su najzaslužniji za pretvaranje ove knjige u stvarnost, tu je moja supruga Kim, koja mi život čini potpunim. Kim je moja partnerica u braku, poslu i životu. Bez nje bio bih izgubljen. Zahvaljujem i njezinim roditeljima, Winnie i Billu Meyeru što su odgojili tako sjajnu kćer. Zahvaljujem Sharon Lechter što je izvadila dijelove ove knjige iz mog računala iz sastavila ih, njezinom suprugu Mikeu, koji je sjajan odvjetnik za intelektualno vlasništvo i njihovoj djeci Phillipu, Shelly i Ricku na sudjelovanju i suradnji. Zahvaljujem Keithu Cunninghamu na financijskoj mudrosti i nadahnuću, Larryju i Lisi Clark na prijateljstvu i poticaju, Rolfu Parti na tehničkom geniju, Anne Nevin, Bobbi DePorter i Joeu Chapon na uvide u vezi učenja. Zahvaljujem DC i Johnu Harrisonu, Jannie Tay, Sandy Khoo, Richardu i Veronici Tan, Peteru Johnstonu i Suzi Dafnis, Jacqueline Seow, Nyhl Henson, Michaelu i Monette Hamlin, Edwinu i Camilli Khoo, K.C. See i Jessici See na profesionalnoj podršci, Kevinu i Sari iz InSynca na briljantnoj grafici, Johnu i Shari Burley, Billu i Cindy Shopoff, Vanu Tharpu, Diane Kennedy, C.W. Allenu, Marilu Deignan, Kim Arries i Tomu Weisenbornu na financijskoj inteligenciji. Zahvaljujem Samu Georgesu, Anthonyju Robbinsu, Enid Vien, Lawrenceu i Jayne Taylor-West, Alanu Wrightu i Zigu Ziglaru na jasnoći, J.W. Wilsonu, Martyju Weberu, Randyju Craftu, Donu Muelleru, Bradu Walkeru, Blair i Eileen Singer, Wayneu i Lynn Morgan, Mimi Brennan, Jeromeu Summersu, dr. Peteru Powersu, Willu Hepburnu, dr. Enriqueu Teuscheru, dr. Robertu Marinu, Joi Jitahide, Jeffu Bassetu, dr. Tomu Burnsu i Billu Gavinu što su bili sjajni prijatelji i potpora projektima. Zahvaljujem voditeljima centara i desetinama tisuća polaznika škola "Novac i vi" i "Poslovne škole za poduzetnike", te Franku Crerieu, Clintu Milleru, Thomasu Allenu i Normanu Longu na odličnoj suradnji.
  6. 6. SADRŽAJ POTREBA POSTOJI 9 LEKCIJE Prvo poglavlje Bogati otac, siromašni otac 21 Drugo poglavlje Prva lekcija Bogati ne rade za novac 31 Treće poglavlje Druga lekcija Zašto podučavati financijsku pismenost? 67 Četvrto poglavlje Treća lekcija Gledajte svoja posla 99 Peto poglavlje Četvrta lekcija Povijest poreza i moć udruga . . . 111 Šesto poglavlje Peta lekcija Bogati stvaraju novac 125 Sedmo poglavlje Šesta lekcija Radite da bi učili - ne radite za novac 149 POČECI Osmo poglavlje Savladavanje prepreka 165 Deveto poglavlje Početak 185 Deseto poglavlje Želite li još? 209 Epilog Edukacija na fakultetu za 7.000 $ . 215
  7. 7. UVOD Potreba postoji Priprema li škola djecu za stvarni svijet? "Marljivo uči, imaj dobre ocjene i dobit ćeš dobro plaćen posao sa sjajnim beneficijima", govorili su moji roditelji. Njihov cilj u životu bio je omogućiti visokoškolsko obrazovanje mojoj starijoj sestri i meni, kako bismo imali najveće moguće izglede za uspjeh u životu. Kad sam napokon dobila diplomu iz računovodstva 1976. kao odlična studentica, pri vrhu svoje klase na Državnom sveučilištu u Floridi, moji su roditelji ispunili svoj cilj. Bilo je to vrhunsko postignuće u njihovim životima. U skladu s "Velikim planom" zaposlila me računovodstvena tvrtka "Big 8" te sam se mogla nadati uspješnoj karijeri i ranoj mirovini. Moj suprug Michael, slijedio je sličan put. Oboje smo potekli iz vrijednih obitelji skromne imovine, ali čvrste radne etike. I Michael je diplomirao s odličnim i to dvaput: prvi put na strojarstvu, a drugi na pravu. Ubrzo ga je zaposlila prestižna odvjetnička tvrtka iz Washington D.C-a koja se specijalizirala za zakon o patentima. Očekivala ga je svijetla budućnost, uspješna karijera i rana mirovina. Iako smo oboje bili uspješni, to nije bilo kao što smo očekivali. Nekoliko smo puta mijenjali poslove, iz pravih razloga, ali nisu nas čekali nikakvi mirovinski planovi koje netko drugi radi u naše ime. Naši su mirovinski fondovi rasli isključivo kroz naše osobne doprinose. Michael i ja imamo divan brak i troje prekrasne djece. Sad kad ovo pišem, dvoje ih je na fakultetu, a najmlađe upravo kreće u srednju školu. Potrošili smo pravo bogatstvo kako bi 9
  8. 8. naša djeca dobila najbolje moguće obrazovanje. Jednog dana 1996. jedno od moje djece vratilo se kući iz škole lišeno iluzija. Učenje mu je dosadilo i izmorilo ga. "Zašto bih gubio vrijeme učeći predmete koji mi nikada neće trebati?" bunio se. Bez razmišljanja, odgovorila sam: "Zato što, ako ne dobiješ dobre ocjene, nećeš upasti na fakultet." "Bez obzira išao ja na fakultet ili ne", odgovorio je, "bit ću bogat." "Ako ne diplomiraš, nećeš dobiti dobar posao", odgovorila sam sa zrncem panike i majčinske brige. "A ako ne dobiješ dobar posao, kako se planiraš obogatiti?" Moj sin je žmirnuo i polako odmahnuo glavom pokazujući da mu je pomalo dosadno. Mnogo smo puta vodili ovaj razgovor. Spustio je glavu i preokrenuo očima. Moje mudre majčinske riječi ponovo su ga živcirale. Iako je bio pametan i tvrdoglav, oduvijek je bio i ljubazan mladić pun poštovanja. "Mama", započeo je, a ja sam shvatila da je došao red na mene da poslušam lekciju, "kreni u korak s vremenom! Osvrni se, najbogatiji se nisu obogatili zahvaljujući svojem obrazo- vanju. Pogledaj Michaela Jordana i Madonnu, a čak je i Bill Gates, osnivač Microsofta, ispao s Harvarda, a sada je najbogatiji čovjek u Americi, s tim da je tek u svojim 30-tim. Postoji bacač lopte u bejzbolu koji zarađuje više od 4 milijuna dolara godišnje iako su ga proglasili 'mentalno retardiranim'." Među nama je zavladala duga tišina. Shvatila sam da svom sinu dajem isti savjet koji su moji roditelji dali meni. Svijet oko nas se promijenio, ali savjet nije. Dobro obrazovanje i dobre ocjene više nisu osiguravali uspjeh, a činilo se da to nije primijetio nitko osim naše djece. "Mama", nastavio je, "ne želim raditi ovako naporno kao ti i tata. Vi zarađujete mnogo i mi živimo u velikoj kući s mnogo igračaka. Kad bih slijedio tvoj savjet, završio bih poput vas, radeći sve više i više kako bih plaćao sve veće poreze i završio u dugovima. Više nema sigurnog posla - znam sve o krizi i 10
  9. 9. otkazima. Znam i to da studenti koji završe fakultet danas zarađuju manje no što ste zarađivali vi kad ste diplomirali. Pogledaj liječnike. Ne zarađuju ni približno onoliko koliko su nekada zarađivali. Znam da se ne mogu osloniti na državno ili kompanijsko mirovinsko osiguranje kada se umirovim. Trebam nove odgovore." Bio je u pravu. On je trebao nove odgovore, a trebala sam ih i ja. Savjet mojih roditelja možda je funkcionirao za ljude rođene prije 1945., ali mogao je biti katastrofalan za nas koji smo rođeni u svijetu brzih promjena. Više nisam mogla jednostavno reći svojoj djeci: "Idite u školu, dobijte dobre ocjene i potražite siguran posao." Znala sam da moram potražiti nove puteve za obrazovanje svoje djece. Kao majka i kao računovotkinja, bila sam zabrinuta zbog nedostatka financijskog obrazovanja u školama. Danas mnogi mladi ljudi imaju kreditne kartice prije no što završe srednju školu, ali nikada nisu imali predmet koji bi govorio o novcu ili o ulaganju, a kamoli neki koji bi im objasnio kako kamate djeluju na kreditne kartice. Jednostavno rečeno, bez financijske pismenosti i spoznaje o tome kako svijet funkcionira, djeca nisu spremna za suočavanje sa svijetom koji ih čeka, u kojem se trošenje potiče mnogo više od štednje. Kad je moj najstariji sin upao u velike dugove na prvoj godini fakulteta, ne samo da sam mu pomogla uništiti kreditne kartice, već sam krenula u potragu za programom koji bi mi pomogao da obrazujem djecu na planu financija. Jednoga dana, suprug me nazvao iz ureda. "Ovdje je netko koga trebaš upoznati", rekao je, "zove se Robert Kiyosaki. Poslovni je čovjek i ulagač i prijavio je patent za edukativni proizvod. Mislim da je to ono što si tražila." Upravo ono što sam tražila Moj suprug Mike bio je tako impresioniran PROTOKOM NOVCA, novim edukativnim proizvodom kojeg je razvio Robert Kiyosaki, da je dogovorio s njim da oboje sudjelujemo u 11
  10. 10. testiranju prototipa. Budući da se radilo o edukativnoj igri, zamolila sam i svoju 19-godišnju kćer, koja je bila na prvoj godini lokalnog sveučilišta, da sudjeluje i ona je pristala. U testiranju je sudjelovalo petnaestak osoba, podijeljenih u tri skupine. Mike je bio u pravu. Bio je to edukativni proizvod kakav sam tražila. No, bio je specifičan: izgledao je poput šarene ploče za Monopoly s divovskim, dobro odjevenim, štakorom u sredini. Međutim, za razliku od Monopolyja, postojale su dvije staze: jedna unutrašnja i jedna vanjska. Cilj igre bio je izlazak iz unutrašnje staze - koju je Robert zvao "Utrka štakora" - i doći na vanjsku, "Brzu stazu". Robert je rekao da "Brza staza" simulira način na koji bogataši igraju u stvarnom životu. Robert nam je zatim definirao "Utrku štakora". "Pogledajte život prosječno obrazovane, vrijedne osobe. Dijete se rodi i pođe u školu. Roditelji su sretni jer je dijete uspješno, dobiva vrlo dobre i odlične ocjene, a uspjelo se i upisati na fakultet. Dijete diplomira, a zatim postupa onako kako je programirano: traži siguran posao i karijeru. Pronalazi taj posao, možda kao liječnik ili odvjetnik ili pristupi vojsci ili državnoj službi. Uglavnom, počne zarađivati, kreditne kartice počinju pristizati u gomilama i tada, ako ne već i prije, počinje kupnja. Budući da ima novca, mlada osoba kreće na mjesta gdje izlaze druge mlade osobe poput nje, upoznaje se s njima, izlazi, a možda se i vjenča. Život izgleda odlično, jer oboje rade, a dva su prihoda pravi blagoslov. Osjećaju se uspješnima, sa svjetlom budućnosti te odluče kupiti kuću, automobil, televiziju, krenuti na putovanja i imati djecu. Stiže i mali smotuljak sreće, a potreba za novcem postaje sve veća. Sretni par zaključi da su im karijere od životne važnosti pa počinju raditi sve više, tražeći napredovanja i povišice. Povišica stiže, ali i još jedno dijete i potreba za većom kućom. Rade sve više, postaju bolji radnici i još više posvećeni poslu. Vraćaju se u školu i stječu specijalizirana znanja i vještine kako bi mogli zaraditi još više novca. Možda pronađu i drugi posao. Prihodi im rastu, ali raste 12
  11. 11. i porezni razred u kojem se nalaze, kao i porez na njihovu novu kuću, na socijalno osiguranje, kao i svi drugi porezi. Dobivaju velike plaće, a pitaju se kamo je novac nestao. Kupuju neke uzajamne fondove, a kreditnim karticama namirnice. Djeca su narasla i sada imaju 5 ili 6 godina. Potreba štednje za njihovo školovanje raste, kao i potreba štednje za mirovinu. Taj sretan par ima 35 godina i sada je ulovljen u "Utrku štakora" do kraja svog radnog vijeka. Rade za vlasnike svoje tvrtke, plaćaju poreze državi, a banci otplaćuju hipoteku i kreditne kartice. Zatim savjetuju svojoj djeci da 'marljivo uče, dobivaju dobre ocjene i pronađu siguran posao.' Nisu naučili ništa o novcu, osim od onih koji profitiraju od njihove naivnosti, a naporno rade cijeli život. Proces se ponavlja na sljedećoj generaciji vrijednih radnika. To je 'Utrka štakora'." Jedini način da izađete iz "Utrke štakora" jest da dokažete svoju stručnost u računovodstvu i investiranju, što su možda dvije najteže znanosti. Kao ovlaštena javna računovotkinja (OJR) koja je nekada radila za tvrtku "Big 8", iznenadila sam se kako je Robert učinio učenje ta dva predmeta zabavnim i uzbudljivim. Proces je bio tako sjajno maskiran da smo zaboravili da učimo, dok smo se vrijedno trudili izaći iz "Utrke štakora." Uskoro se testiranje proizvoda pretvorilo u zabavno poslijepodne s mojom kćeri. Razgovarale smo o stvarima o kojima nikada prije nismo. Budući da sam po zanimanju računovotkinja, bilo mi je lako igrati igru koja zahtijeva izvješće o prihodu i bilanci. Imala sam vremena pomagati kćeri i drugim igračima za svojim stolom s konceptima koje nisu razumjeli. Bila sam prva i jedina osoba u cijeloj testnoj skupini koja je tog dana izašla iz "Utrke štakora" i to nakon samo 50 minuta iako se igra nastavila gotovo tri sata. Za mojim stolom bili su bankar, vlasnik tvrtke i računalni programer. Ono što me jako uznemirilo bila je činjenica da ti ljudi znaju jako malo o računovodstvu i ulaganju, a to su stvari koje su jako važne za njihove živote. Pitala sam se kako 13
  12. 12. rukovode svojim financijskim poslovima u stvarnom životu. Mogla sam shvatiti da to ne razumije moja 19-godišnja kćer, ali ovo su bile odrasle osobe, barem dvostruko starije od nje. Nakon što sam izašla iz "Utrke štakora", sljedeća dva sata promatrala sam svoju kćer i te obrazovane, uspješne odrasle osobe kako bacaju kocke i pomiču svoje figurice. Iako mi je bilo drago što toliko uče, bila sam uznemirena zbog činjenice da ti ljudi nisu imali pojma o osnovama računovodstva i ulaganja. Imali su poteškoća s razumijevanjem veze između izvješća o prihodu i bilance. Dok su kupovali i prodavali aktivu, nisu se mogli sjetiti da svaka transakcija može utjecati na njihov mjesečni protok novca. Pomislila sam, koliko milijuna ljudi u stvarnom životu ima financijske probleme samo zato što nikada nisu učili ove predmete? Hvala Bogu što su se zabavljali i što im je pažnju odvlačila želja da pobijede. Nakon što je Robert dao znak za kraj igre, pustio nas je da petnaest minuta razgovaramo o PROTOKU NOVCA. Vlasnik tvrtke koji je sjedio za mojim stolom nije bio sretan. Igra mu se nije svidjela. "Ja ne moram ovo znati", reče on glasno, "zapošljavam računovođe, bankare i odvjetnike da to rade za mene." Robert je na to odgovorio: "Niste li primijetili da postoji mnogo računovođa koji nisu bogati? A isto vrijedi i za bankare, odvjetnike, brokere i prodavače nekretnina. Oni mnogo znaju i uglavnom su pametni ljudi, ali većina njih nije bogata. Budući da naše škole ne podučavaju ljude onome što znaju bogataši, savjete moramo tražiti upravo od njih. No, ako jednoga dana, na autocesti, zaglavljeni u gužvi, a žurite na posao, pogledate udesno i ugledate svog računovođu i svog bankara u istoj prometnoj gužvi to bi vam trebalo nešto reći." Niti računalni programer nije bio impresioniran igrom: "Mogu kupiti program koji će me podučiti ovome." No, bankar je bio osupnut. "Učio sam u školi ovaj računovodstveni dio, ali nikada nisam znao to primijeniti u stvarnom životu. Sada znam. Moram izaći iz "Utrke štakora." 14
  13. 13. Mene je najviše dirnuo komentar moje kćeri: "Zabavila sam se učeći", rekla je, "naučila sam mnogo o tome kako novac stvarno funkcionira i kako isplativo ulagati." Zatim je dodala: "Sada znam da mogu izabrati posao kojim se želim baviti, a to ne mora biti zbog sigurnosti, beneficija ili zarade. Ako naučim ono čemu podučava ova igra, mogu raditi i učiti ono što mi srce želi, a ne nešto što bih učila samo zato što tvrtke traže određene radne vještine. Ako naučim ovo, neću morati brinuti o sigurnom poslu i socijalnom osiguranju, kao što brine većina mojih kolega iz razreda." Nisam mogla ostati i porazgovarati s Robertom nakon što smo odigrali igru, ali složili smo se da se kasnije nađemo kako bismo porazgovarali o projektu. Znala sam da je htio upotrijebiti igru kako bi pomogao ljudima da razviju financijske vještine i htjela sam čuti više o njegovim planovima. Otkrili smo da imamo mnogo zajedničkog. Razgovarali smo o svemu i svačemu, od sportova i kazališta do restorana i socioekonomskih pitanja. Razgovarali smo o mijenjanju svijeta. Proveli smo mnogo vremena raspravljajući o tome kako većina Amerikanaca za mirovinu nije uštedjela gotovo ništa, kao i o socijalnom i zdravstvenom osiguranju koji se nalaze blizu bankrota. Hoće li moja djeca morati plaćati mirovinu za 75 milijuna pripadnika populacijske eksplozije? Pitali smo se shvaćaju li ljudi koliko je rizično zavisiti o mirovinskom planu. Roberta je najviše brinuo sve veći jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju u Americi i diljem svijeta. Kao samouki poduzetnik koji je stvorio sam sebe i proputovao svijet ulažući, Robert se umirovio u dobi od 47 godina. Vratio se u posao samo zato što ga je brinulo isto ono što i mene. Zna da se svijet promijenio, ali da se obrazovanje nije mijenjalo zajedno sa svijetom. Prema Robertu, djeca provode godine u zastarjelom obrazovnom sustavu, učeći predmete koji im nikada neće trebati, pripremajući se za svijet koji više ne postoji. "Danas je najopasniji savjet koji možete dati djetetu neka ide u školu, ima dobre ocjene i potraži siguran posao'. To je stari savjet, ali loš. Kad biste vidjeli što se događa u Aziji, Europi, 15
  14. 14. Južnoj Americi, bili biste zabrinuti kao i ja." On smatra da je to loš savjet jer ako želite da vam djeca imaju financijski osiguranu budućnost, ona ne mogu igrati po starim pravilima budući da je to prerizično." Pitala sam ga što misli pod tim "stara pravila"? "Ljudi poput mene igraju po drugim pravilima od pravila po kojima igrate vi", rekao je, "što se događa kad korporacija objavi da smanjuje broj radnika?" "Ljudi bivaju otpušteni", rekla sam, "obitelji su pogođene, a nezaposlenost raste." "Da, ali što se događa tvrtki, osobito javnoj, na burzi dionica?" "Cijena dionica obično raste kad se najavi smanjivanje broja radnika", rekoh ja, "tržište voli kad tvrtka smanjuje troškove rada, bilo zbog automatizacije ili zbog konsolidacije radne snage općenito." "Točno", rekao je, "a kada cijene dionica porastu ljudi poput mene, dioničari, postaju bogatiji. Zaposlenici gube, vlasnici i ulagači dobivaju." Robert je opisivao ne samo razliku između zaposlenika i poslodavca, već i razliku između kontrole nad vlastitom sudbinom i davanja te kontrole nekom drugome. "No, većini je ljudi teško shvatiti zašto se to događa", rekoh ja, "misle da to nije pošteno." "Zato je glupo reći djetetu jednostavno: 'Dobro se obrazuj'", rekao je, "glupo je pretpostaviti da će obrazovanje koje daje školski sustav pripremiti djecu za svijet u kojem će se naći nakon diplome. Svakom djetetu potrebno je još obrazovanja i to drugačijeg. Djeca moraju poznavati pravila koja su drukčija. "Postoje pravila novca po kojima igraju bogati i pravila po kojima igra ostalih 95% stanovništva", rekao je, "a tih 95% uči ta pravila kod kuće i u školi. Zato je danas rizično reći djetetu: 'Vrijedno uči i potraži posao'. Dijete danas treba sofisticiranije obrazovanje, a postojeći sustav ga ne pruža. Nije mi važno koliko računala škola ima u učionicama niti koliko novca troši. Kako obrazovni sustav može podučavati djecu stvarima koje 16
  15. 15. nisu poznate ni njemu samom?" Kako onda roditelji podučavaju djecu onome čemu ih ne podučava škola? Kako možete dijete naučiti nešto o računovodstvu? Neće li mu to dosaditi? A kako djecu naučiti ulagati ako se i vi sami bojite rizika? Umjesto da naučimo djecu da igraju na sigurno, odlučio sam da je najbolje naučiti ih da igraju pametno. "Kako ćete naučiti djecu o novcu i svim drugim stvarima o kojima smo razgovarali?" pitala sam Roberta, "i kako možemo olakšati roditeljima, osobito ako to ni sami ne razumiju?" "Napisao sam knjigu o tome", rekao je. "Gdje je?" "U mojem računalu. Već je godinama tamo, u dijelovima. Povremeno radim na njoj, ali nikad je nisam uspio sastaviti. Počeo sam je pisati nakon što je moja druga knjiga postala uspješnica, ali nisam dovršio. U dijelovima je." I bila je u dijelovima. Nakon što sam pročitala razbacana poglavlja, zaključila sam da je knjiga dobra i da znanje iz nje treba podijeliti, osobito u ovim vremenima koja donose velike promjene. Složili smo se da zajedno dovršimo Robertovu knjigu. Pitala sam ga što misli o tome koliko je djetetu potrebno znanja o financijama, a odgovor je glasio da to zavisi o djetetu. Robert je u ranoj dobi znao da želi uspjeti i bio je sretan što ima oca koji je bio bogat i spreman da ga podučava. "Obrazovanje je temelj uspjeha", rekao je Robert, "akademske vještine su od vitalne važnosti, a isto vrijedi i za financijske i komunikacijske". Slijedi priča o dva Robertova oca, bogatom i siromašnom ocu, gdje se govori i o vještinama koje je on razvio tijekom života. Važno je uvidjeti razliku između očeva. Ja sam knjigu sastavila i uredila. Ako neki računovođa čita ovu knjigu, trebao bi staviti svoje akademsko znanje u drugi plan i otvoriti um teorijama koje Robert predstavlja. Iako mnoge od njih stavljaju u pitanje same temelje općeprihvaćenih principa računovodstva, omogućavaju vrijedan uvid u način na koji pravi ulagači analiziraju svoje odluke o investiranju.
  16. 16. Kada mi, kao roditelji, savjetujemo svojoj djeci da 'idu u školu, vrijedno uče i nađu dobar posao', često to činimo zbog kulturalne uvjetovanosti, npr. jer se to uvijek smatralo ispravnim. Upoznavši Roberta, ostala sam zapanjena njegovim idejama. Budući da su ga odgajala dva oca, podučavali su ga da teži k dva različita cilja. Obrazovani otac savjetovao mu je da radi za neku tvrtku, a bogati mu je otac savjetovao da istu posjeduje. Oba životna puta zahtijevala su obrazovanje, ali predmeti su bili potpuno različiti. Obrazovani otac poticao je Roberta da bude pametan, a bogati da zaposli pametne. Činjenica da ima dva oca stvarala je mnoge probleme. Robertov pravi otac bio je nadzornik za obrazovanje savezne države Havaji. Do Robertove 16 godine, njegova prijetnja koja je glasila: "Ako ne dobiješ dobre ocjene, nećeš dobiti dobar posao", nije imala mnogo učinka. Robert je već znao da je njegov put bio posjedovanje tvrtki, a ne rad za njih. U stvari, da nije bilo mudrog i upornog srednjoškolskog savjetnika za zapošljavanje, Robert možda uopće ne bi išao na fakultet i to priznaje. Želio je odmah početi izgrađivati svoju aktivu, ali se složio da mu i obrazovanje može koristiti. Istini za volju, ideje iz ove knjige vjerojatno su previše nategnute i radikalne za većinu roditelja. Neki roditelji imaju dovoljno problema zadržavajući djecu u školi. No, u svjetlu našeg vremena velikih promjena, kao roditelji moramo biti otvoreni za nove, smjele ideje. Poticati djecu da budu zaposlenici znači savjetovati djeci da tijekom života plaćaju velike poreze i to gotovo bez ikakvog jamstva za mirovinu. A istina je da su porezi najveći trošak svake osobe. Zapravo, većina obitelji tijekom godine radi od siječnja do sredine svibnja kako bi platila porez. Potrebne su nove ideje, a ova ih knjiga pruža. Robert tvrdi da bogati podučavaju svoju djecu na drugi način i to kod kuće, za stolom. To možda nisu ideje o kojima biste razgovarali sa svojom djecom, ali hvala vam što ste ih odlučili pročitati. Savjetujem vam da nastavite s potragom, jer kao majka i OJR smatram da je koncept dobivanja dobrih 18
  17. 17. ocjena i pronalaženja dobrog posla zastario. Moramo savjetovati djecu na sofisticiraniji način. Potrebne su nam nove ideje i drukčije obrazovanje. Možda i nije tako loše reći djeci da budu dobri zaposlenici, ali treba im reći da u isto vrijeme trebaju težiti posjedovanju vlastite investicijske tvrtke. Kao majka, nadam se da će ova knjiga pomoći drugim roditeljima. Robert se nada da će informirati ljude o tome da svatko može napredovati ako tako odluči. Ako ste danas vrtlar, domar ili nezaposleni, možete se obrazovati i podučiti one koje volite da se financijski pobrinu za sebe. Imajte na umu da je financijska inteligencija mentalni proces putem kojeg rješavamo svoje financijske probleme. Danas se suočavamo s globalnim i tehnološkim promjenama jednako velikim, pa čak i većim, od onih s kojima smo se suočavali prije. Nitko nema kristalnu kuglu, ali jedno je sigurno: pred nama su promjene koje nadilaze našu stvarnost. Tko zna što nosi budućnost? No, što god se dogodilo, imamo dvije mogućnosti: igrati na sigurno ili igrati pametno tako što ćemo se pripremiti, obrazovati i probuditi vlastiti financijski genij i genij naše djece. Sharon Lechter Za BESPLATNU KAZETU "Što me moj bogati otac naučio o novcu" i BROŠURU U BOJI o društvenoj igri PROTOK NOVCA 101, nazovite 1-800-308-3585 19
  18. 18. PRVO POGLAVLJE BOGATI OTAC, SIROMAŠNI OTAC PRIČA ROBERTA KIYOSAKIJA Imao sam dva oca, bogatog i siromašnog. Jedan je bio vrhunski obrazovan i inteligentan - imao je doktorat, a četiri godine fakulteta završio je prije roka u manje od dvije godine. Zatim je pohađao Sveučilišta Stanford, Chicago i Northwestern na postdiplomskom studiju, sve uz pune stipendije. Drugi otac nije završio niti osmi razred. Obojica su bili uspješni, cijeli život vrijedno radili i mnogo zaradili. No, jedan od njih cijelog je života imao financijskih problema, drugi je postao jedan od najbogatijih ljudi na Havajima. Jedan je umro ostavivši desetke milijuna dolara obitelji, dobrotvornim organizacijama i Crkvi, a drugi je za sobom ostavio neplaćene račune. Obojica su bili snažni, karizmatični i utjecajni, obojica su me savjetovala, ali njihovi savjeti nisu bili isti. Snažno su vjerovali u obrazovanje, ali nisu mi preporučili isti tijek školovanja. Da sam imao samo jednog oca, morao bih prihvatiti ili odbaciti njegov savjet. To što sam imao dva oca koji su me savjetovali, ponudilo mi je izbor između dva različita gledišta: gledišta bogatog i gledišta siromašnog čovjeka. Umjesto da jednostavno prihvatim ili odbacim jedan ili drugi savjet, razmišljao sam, usporedio ih, a zatim sam odlučio. 21
  19. 19. Problem je bio u tome što bogati čovjek još nije bio bogat, a siromašni čovjek još nije bio siromašan. Obojica su tek započinjala svoje karijere i imala financijskih i obiteljskih problema, no na novac su gledali različito. Na primjer, jedan otac bi govorio: "Ljubav prema novcu izvor je sveg zla." Drugi bi govorio: "Nedostatak novca je izvor sveg zla." Dok sam bio mlad, bilo je teško imati dva snažna oca koji su utjecali na mene. Htio sam biti dobar sin i slušati, ali dva oca nisu govorila iste stvari. Razlika u njihovim gledištima, osobito u vezi novca, bila je tako velika da sam postao znatiželjan. Počeo sam razmišljati o stvarima koje su govorili. Veliki dio slobodnog vremena provodio sam razmišljajući i pitajući se: "Zašto je to rekao?" Zatim bih se upitao isto to u vezi izjave drugog oca. Bilo bi mnogo lakše jednostavno reći: "Da, u pravu je. Slažem se s tim". Ili jednostavno odbaciti to gledište i reći: "Stari nema pojma o čemu govori." Ali, budući da sam volio obojicu natjerao sam se na razmišljanje i odabrao kako dalje. Taj se izbor pokazao dugoročno mnogo vrednijim nego da sam jednostavno prihvatio ili odbacio jedno gledište. Jedan od razloga zašto bogati postaju bogatiji, siromašni siromašniji, a srednja klasa sve zaduženija, jest činjenica da se o novcu podučava kod kuće, a ne u školi. Najveći dio nas, uči o novcu od svojih roditelja. Što može siromašni roditelj reći svojem djetetu o novcu? Jednostavno kažu: "Ostani u školi i vrijedno uči." Djeca mogu diplomirati s odličnim ocjenama, ali s financijskim programiranjem i mentalitetom siromašne osobe. Dijete je to naučilo još kao malo. U školi se ne uči o novcu. Škola se fokusira na akademske i profesionalne vještine, ali ne i na financijske. To je razlog zbog kojeg pametni bankari, liječnici i računovođe, koji su u školi dobivali odlične ocjene, mogu cijeli život imati financijskih problema. Naš golemi nacionalni dug djelomično je posljedica činjenice da visoko obrazovani političari i državni službenici donose financijske odluke s malo ili nimalo znanja o novcu. Često razmišljam o novom mileniju i pitam se što će se 22
  20. 20. dogoditi kada milijunima ljudi zatreba financijska i medicinska pomoć. Oni će financijski ovisiti o svojim obiteljima ili o državi. Što će se dogoditi kada zdravstveno ili socijalno osiguranje ostane bez novca? Kako će nacija preživjeti ako podučavanje djece o novcu i dalje ostane na roditeljima - od kojih će većina biti ili već jest, siromašna? Budući da sam imao dva utjecajna oca, učio sam od obojice. Morao sam razmisliti o savjetu i jednog i drugog i dok sam to činio stjecao sam vrijedan uvid u moć i učinak čovjekovih misli na njegov život. Na primjer, jedan otac običavao je reći: "Ne mogu si to priuštiti." Drugi otac je zabranio izgovaranje tih riječi. On je inzistirao da govorim: "Kako bih si to mogao priuštiti?" Jedno je izjava, a drugo pitanje. Jedno vam daje izgovor, a drugo vas prisiljava da razmislite. Moj bogati otac objašnjavao je to tako da, kada kažete da si ne možete to priuštiti, vaš mozak prestaje funkcionirati. Kada se zapitate "Kako bih si to mogao priuštiti?", mozak se pokreće. Nije smatrao da trebate kupiti sve što želite. Bio je fanatik vježbanja moždanih vijuga, najmoćnijeg računala na svijetu. "Moj mozak je svakoga dana sve jači jer ga vježbam. Što je jači, više mogu zaraditi." Vjerovao je da je izgovaranje rečenice, "Ne mogu si to priuštiti", znak mentalne lijenosti. Iako su oba oca vrijedno radila, primijetila sam da jedan od njih ima naviku uspavati svoj mozak kad se radilo o novcu, a drugi je običavao vježbati svoj mozak. Dugoročni rezultat bio je taj da je jedan otac financijski jačao, dok je drugi slabio. To je kao razlika između osobe koja svaki dan vježba u teretani i one koja sjedi na kauču i gleda televiziju. Odgovarajuća fizička vježba povećava vam izglede za zdravlje, kao što vam odgovarajuća mentalna vježba povećava izglede za bogatstvo. Lijenost smanjuje zdravlje i bogatstvo. Moja dva oca imala su suprotne stavove. Jedan je smatrao da bi bogati trebali plaćati veće poreze kako bi brinuli za one nesretnije. Drugi je govorio: "Porezi kažnjavaju one koji proizvode, a nagrađuju one koji ne proizvode". Jedan otac mi je govorio: "Vrijedno uči kako bi se mogao 23
  21. 21. zaposliti u dobroj tvrtki", a drugi, "vrijedno uči kako bi mogao kupiti dobru tvrtku." Jedan otac rekao je: "Razlog zbog kojeg nisam bogat jest taj što imam vas, djeco." Drugi je rekao: "Razlog zbog kojeg moram postati bogat ste vi, djeco." Jedan je poticao na razgovor o novcu i poslu za stolom. Drugi je branio da se za stolom spominje novac. Jedan je rekao: "Kad se radi o novcu, igraj na sigurno, ne riskiraj", a drugi, "nauči upravljati rizikom." Jedan je vjerovao da je dom najveća investicija i aktiva, a drugi da je kuća obaveza, a ako je ona najveća investicija, to je velika nevolja. Oba oca plaćali su svoje račune na vrijeme, ali jedan ih je plaćao prije svega ostalog, a drugi na kraju. Jedan je vjerovao da će se tvrtka ili država pobrinuti za ljude i njihove potrebe, te je uvijek je razmišljao o povišicama, mirovinskim planovima, zdravstvenim beneficijima, bolovanjima, godišnjem odmoru i drugim prednostima. Impresionirala su ga dva ujaka koja su ušla u vojsku i zaradila mirovinu i beneficije do kraja života, nakon dvadeset godina aktivne službe. Sviđale su mu se zdravstvene beneficije i privilegije koje je vojska osiguravala svojim umirovljenicima. Sviđao mu se i sustav rada na katedri sveučilišta. Povremeno se činilo da mu je ideja sigurnog posla za cijeli život i beneficija važnija od samog posla. Često bi govorio: "Vrijedno sam radio za državu i imam pravo na te beneficije." Drugi je vjerovao u potpunu financijsku samodostatnost. Govorio je protiv mentaliteta "beneficija" i smatrao da ovaj stvara slabe, financijski ovisne ljude. Važna mu je bila financijska kompetencija. Jedan otac mučio se da uštedi nekoliko dolara, a drugi je jednostavno stvarao investicije. Jedan me naučio napisati impresivni životopis kako bih mogao pronaći dobar posao, a drugi me podučio pisanju dobrih poslovnih i financijskih planova kako bih mogao stvarati radna 24
  22. 22. mjesta. Kao proizvod dva snažna oca, mogao sam promatrati učinak koji različite misli imaju na čovjekov život. Primijetio sam da ljudi zaista oblikuju život svojim mislima. Na primjer, moj je siromašni otac uvijek govorio: "Nikada se neću obogatiti." I to se ostvarilo. S druge strane, moj je bogati otac oduvijek smatrao sebe bogatašem. Govorio bi: "Ja sam bogat čovjek, a bogati to ne rade." Čak i kad je bankrotirao nakon velikog financijskog pada i dalje se smatrao bogatim čovjekom. Govorio bi: "Postoji razlika između siromaštva i bankrota. Bankrot je privremen, a siromaštvo je vječno." Moj siromašni otac bi govorio: "Ne zanima me novac" ili "Novac nije važan". A bogati je uvijek smatrao da je novac moć. Moć naših misli nije moguće izmjeriti, ali još dok sam bio mlad bilo mi je jasno da moram paziti na svoje misli i izražavanje. Primijetio sam da moj siromašni otac nije siromašan zbog količine novca koju je zarađivao, već zbog svojih misli i djela. Kao mladić s dva oca, postao sam svjestan da moram paziti koje ću misli usvojiti. Koga bih trebao slušati - bogatog ili siromašnog oca? Iako su obojica veoma cijenila obrazovanje i učenje, nisu se slagali u vezi onoga što bi trebalo učiti. Jedan je htio da vrijedno učim, dobijem diplomu i dobar posao kako bih radio za novac. Htio je da postanem profesionalac, odvjetnik, računovođa ili da završim poslovnu školu i postanem MBA Master of Business Administration - stručnjak za ekonomske i financijske znanosti. Drugi me otac poticao da obratim pažnju na to kako postati bogat, da shvatim način na koji djeluje novac te postignem da on radi za mene. "Ja ne radim za novac, već novac radi za mene!" Kad sam navršio devetu godinu, odlučio sam poslušati bogatog, a ne siromašnog oca, iako je ovaj imao fakultetske diplome. 25
  23. 23. Lekcija Roberta Frosta Robert Frost je moj omiljeni pjesnik. Iako volim mnoge njegove pjesme, omiljena mi je Put kojim nisam pošao. Njegovom se lekcijom koristim gotovo svakodnevno: Put kojim nisam pošao U žutoj šumi račvala se dva puta, Tužan što ne mogu na obje strane Jer putujem sam, stajao sam dugo I gledao do kuda mi pogled seže Kako jedan nesta u gustome grmlju; I onda krenuh drugim, onim pravim, Možda mi je upravo tuda valjalo poći, Obraslim travom što čeka nove korake Premda sam znao, ako pođem tuda, Koračat ću ipak uvijek istim putem, A toga su jutra oba puta bila prava Prekrivena lišćem nedirnutim, mirnim. Da, išao sam prvim još cijeloga dana! Ali svi mi znamo da staze nas nose, I ta sjena sumnje zvala me je natrag. Ovo ću vam s uzdahom jednom reći, Negdje nakon mnogo dugih godina; U šumi račvala se dva puta, a ja - Krenuh onim kojim se rjeđe išlo, I nakon toga ništa nije bilo kao prije. Robert Frost (1916) (Preveo Miloš Đurđević) 26
  24. 24. I nakon toga ništa nije bilo kao prije. Tijekom godina, često sam razmišljao o pjesmi Roberta Frosta. Odluka da ne slušam savjet i stavove o novcu od mojeg visokoobrazovanog oca bila je bolna, ali je oblikovala ostatak mojeg života. Kad sam odlučio koga ću poslušati, započelo je moje financijsko obrazovanje. Bogati otac podučavao me sve do moje 39-te godine. Prestao je kad je shvatio da razumijem ono što je pokušavao utuviti u moju, često tvrdu glavu. Novac je jedan oblik moći. No, ono što je još moćnije je financijsko obrazovanje. Novac dolazi i odlazi, ali ako razumijete način na koji funkcionira, stječete moć i počinjete graditi bogatstvo. Pozitivno razmišljanje ne dolazi samo po sebi jer većina ljudi u školi nije naučila kako novac funkcionira, te provodi cijeli život radeći. Budući da mi je bilo samo devet godina kad sam počeo učiti, lekcije kojima me podučavao bogati otac bile su jednostavne. Na kraju krajeva, sve se svodi na samo šest glavnih koje je ponavljao tijekom trideset godina. Ovo je knjiga o tih šest lekcija, prikazanih na najjednostavniji mogući način, tj. onako kako ih je moj bogati otac prikazao. Te lekcije nisu odgovori, već putokazi koji će pomoći vama i vašoj djeci da postanete bogatiji, bez obzira na to što se događalo u svijetu koji se mijenja, svijetu punom nesigurnosti. 27
  25. 25. Prva lekcija Bogati ne rade za novac Druga lekcija Zašto podučavati financijsku pismenost? Treća lekcija Gledajte svoja posla Četvrta lekcija Povijest poreza i moć tvrtki Peta lekcija Bogati stvaraju novac V Šesta lekcija Radite da bi učili - ne radite za novac
  26. 26. DRUGO POGLAVLJE Prva lekcija: BOGATI NE RADE ZA NOVAC "Tata, možeš li mi reći kako da se obogatim?" Moj otac odložio je večernje novine. "Zašto se želiš obogatiti, sine?" "Zato što je danas Jimmyjeva majka došla u novom Cadillacu, a za vikend idu u svoju kuću na plaži. Poveli su tri njegova prijatelja, ali Mike i ja nismo pozvani. Rekli su da nismo pozvani zato što smo 'siromašna djeca'." "To su rekli?" upita otac s nevjericom. "Da, jesu", rekoh ja povrijeđenim tonom. Moj otac u tišini odmahne glavom, gurne prstom naočale na nosu i nastavi čitati svoje novine. Stajao sam čekajući odgovor. Bilo je to 1956. godine, a ja sam imao devet godina. Igrom sudbine, pohađao sam javnu školu u koju su bogati slali svoju djecu. Naš je grad bio prije svega grad šećernih plantaža. Direktori plantaža i drugi utjecajni ljudi iz grada, poput liječnika, vlasnika tvrtki i bankara, slali su djecu u tu školu od 1. do 6. razreda. Nakon 6. razreda, djecu su uglavnom slali u privatne škole. Zato što je moja obitelj živjela s jedne strane ulice i ja sam pohađao tu školu. Da smo živjeli s druge strane, pohađao bih drugu školu, s djecom iz obitelji sličnijim mojoj. Nakon 6. razreda, ta će djeca zajedno sa mnom nastaviti školovanje u javnim srednjim školama. Mi nećemo moći pohađati privatne škole. 31
  27. 27. Otac napokon odloži novine. Mogao sam vidjeti da razmišlja. "Pa, sine", započne on polako, "ako želiš biti bogat, moraš naučiti stvarati novac." "Kako ću stvoriti novac?" upitao sam ga. "Razmisli malo, sine", reče on smiješeći se, što je zapravo značilo, "to je sve što ću ti reći" ili "ja ne znam odgovor, nemoj me postidjeti." Partnerstvo je stvoreno Sljedećeg jutra prenio sam Mikeu, svom najboljem prijatelju, riječi svog oca. Koliko sam znao, Mike i ja bili smo jedina siromašna djeca u toj školi. Mike je bio poput mene, našao se u toj školi igrom sudbine. Netko je pogriješio crtajući granice školskih područja i mi smo završili u školi s bogatom djecom. Nismo bili zaista siromašni, ali osjećali smo se siromašnima jer su svi drugi dječaci imali nove bejzbol rukavice, bicikle i sve ostalo. Mama i tata osigurali su nam osnovne stvari - hranu, odjeću i krov nad glavom. No, to je bilo to. Moj je tata govorio: "Ako nešto želiš, radi kako bi to i dobio." Mi smo željeli mnogo toga, ali nije bilo mnogo posla za 9-godišnje dječake. "Kako da zaradimo novac?" upitao je Mike. "Ne znam", rekoh ja, "ali želiš li biti moj partner?" Pristao je i tog je subotnjeg jutra Mike postao moj prvi poslovni partner. Proveli smo cijelo jutro smišljajući kako da dođemo do novca. Ponekad bismo pričali kako se svi oni "cool dečki" u Jimmyjevoj kući na plaži zabavljaju. To je pomalo boljelo, ali bila je to dobra bol jer nas je nadahnula da razmislimo kako doći do novca. Napokon, tog poslijepodneva, munja nam projuri kroz glavu. Bila je to ideja koju je Mike dobio iz knjige koju je pročitao. Uzbuđeno smo se rukovali i partnerstvo se našlo u biznisu. Sljedećih nekoliko tjedana, Mike i ja jurili smo našim susjedstvom kucajući na vrata i ispitujući susjede bi li htjeli sačuvati tube od zubne paste za nas. Sa zbunjenim osmjesima 32
  28. 28. na licu, većina ih je pristala. Neki su nas upitali što radimo, a na to mi bismo odgovarali: "Ne možemo vam reći. To je poslovna tajna." Moja majka sve se više ljutila kako su prolazili tjedni. Izabrali smo mjesto pokraj njezine perilice za rublje kao skladište za naše sirovine. Hrpa rabljenih tuba od zubnih pasta počela je rasti u smeđoj kartonskoj kutiji u kojoj su nekada stajale boce s kečapom. Napokon, moja je majka udarila šakom po stolu. Pogled na neuredne, zgužvane tube zubnih pasta njezinih susjeda stvarno ju je uzrujao. "Što vi dečki radite?", upitala je. "I ne želim čuti da je to poslovna tajna. Učinite nešto s tim neredom ili ću ga izbaciti van." Mike i ja kumili smo je i molili, objašnjavajući da ćemo uskoro imati dovoljno sirovina i da ćemo tada započeti s proizvodnjom. Čekali smo da još nekoliko susjeda potroši svoju zubnu pastu kako bismo dobili njihove tube. Majka nam je dala rok od tjedan dana. Datum početka proizvodnje pomaknut je zbog pritiska. Moje prvo partnerstvo već je bilo u opasnosti zbog majčinih prijetnji. Mike je sada imao zaduženje govoriti susjedima da brzo potroše svoje zubne paste jer bi njihov zubar ionako htio da peru zube češće. Ja sam počeo sastavljati proizvodnu liniju. Jednog su se dana, moj otac i njegov prijatelj dovezli u našu ulicu i ugledali dvojicu 9-godišnjaka kako punom parom rade na proizvodnji. Sve je bilo zaprašeno finim bijelim prahom. Na dugom stolu nalazili su se mali kartoni od mlijeka iz škole, a naš je obiteljski roštilj bio maksimalno zagrijan usijanim ugljenom. Tata je pažljivo prišao jer morao je parkirati automobil na početku prilaza, budući da je proizvodna linija blokirala ulaz. Kad su se on i njegov prijatelj približili, ugledali su čeličnu zdjelu na ugljenu u kojoj su se topile tube zubne paste. U to vrijeme zubna pasta nije bila prodavana u plastičnim, nego u olovnim tubama. Kad bi boja izgorjela, tube smo spuštali u malu čeličnu zdjelu, topili ih dok ne bi došle u tekuće stanje, a 33
  29. 29. zatim uz pomoć majčinih držača za zdjelu, izlijevali olovo kroz malu rupu na vrhu kartona od mlijeka. Kartoni od mlijeka bili su ispunjeni gipsom. Bijeli prah koji je prekrivao sve, bio je gips prije no što smo ga pomiješali s vodom. U žurbi sam preokrenuo vreću i cijela je okolina izgledala kao da je njome prošla snježna oluja. Kartoni od mlijeka bili su vanjski kontejneri za gipsane kalupe. Moj otac i njegov prijatelj promatrali su nas kako pažljivo ulijevamo istopljeno olovo kroz malu rupu na vrhu gipsane kocke. "Pažljivo", reče moj otac. Kimnuo sam glavom ne dižući pogled. Kad je ulijevanje napokon bilo gotovo, odložio sam čeličnu zdjelu i nasmiješio se ocu. "Što to radite, dečki?", upita on s opreznim osmijehom na licu. "Radimo ono što si mi rekao da trebam učiniti. Bit ćemo bogati", rekoh ja. "Da", potvrdi Mike, cereći se i kimajući glavom, "mi smo partneri." "A što je to u tim gipsanim kalupima?", upita otac. "Gledaj", rekoh ja, "ovo bi trebala biti dobra tura." Malim čekićem udario sam po pečatu koji je dijelio kocku napola. Pažljivo sam skinuo gornji dio gipsanog kalupa, a iz njega je ispao olovni novčić. "O, moj Bože!", reče moj otac. "Vi izrađujete novčiće od olova." "Tako je", reče Mike, "radimo ono što ste nam rekli, tj. pravimo novac." Očev se prijatelj okrenuo i prasnuo u smijeh. Moj se otac nasmiješio i odmahnuo glavom. Pokraj vatre i kutije s potrošenim tubama od zubnih pasti, pred njim su stajala dva dječaka prekrivena bijelim prahom, nasmiješena od uha do uha. Zamolio nas je da sve odložimo i sjednemo s njim na ulazno stubište. S osmijehom na licu objasnio nam je što znači riječ "krivotvorenje". Naši snovi raspršili su se. "Želite reći da je ovo 34
  30. 30. protuzakonito?" upita Mike drhtavim glasom. "Pusti ih", reče prijatelj mojeg oca, "možda su prirodno talentirani." Moj otac ga pogleda. "Da, protuzakonito je", reče moj otac blagim tonom, "ali vi ste momci pokazali veliku kreativnost i originalnost. Nastavite. Stvarno sam ponosan na vas!" Mike i ja razočarano smo sjedili u tišini dvadesetak minuta prije no što smo počeli čistiti nered. Naš je biznis propao već prvi dan. Čisteći prah, pogledao sam Mikea i rekao: "Jimmy i njegovi prijatelji valjda su u pravu. Mi smo sirotinja." Moj je otac bio na odlasku kad me čuo kako to govorim. "Dečki", rekao je, "sirotinja ste samo ako odustanete. Najvažnije je da ste pokušali nešto učiniti. Većina ljudi samo govori i sanja o bogatstvu, a vi ste nešto učinili. Ponosan sam na vas. Nastavite, nemojte odustati." Mike i ja stajali smo u tišini. Bile su to lijepe riječi, ali još uvijek nismo znali što nam je činiti. "Kako to da ti nisi bogat, tata?" upitao sam ja. "Zato što sam izabrao poziv učitelja. Učitelji ne razmišljaju o bogaćenju. Mi samo volimo podučavati. Volio bih ti pomoći, ali ja zaista ne znam stvarati novac." Mike i ja okrenuli smo se i nastavili s čišćenjem. "Znam", reče moj otac, "ako želite naučiti kako se obogatiti, ne pitajte mene već tvog oca, Mike." "Mog oca?" upita Mike sa smrknutim izrazom lica. "Da, tvog oca", ponovi moj otac s osmijehom, mi imamo istog bankara i ovaj neprekidno govori o njemu. Rekao mi je nekoliko puta da je tvoj otac briljantan kad je riječ o zarađivanju." "Moj otac?" upita Mike u nevjerici, "pa kako to da nemamo skupi auto ni lijepu kuću, poput bogate djece u školi?" "Dobar auto i lijepa kuća ne znače nužno da si bogat, niti da znaš zarađivati", odgovori moj otac. "Jimmyjev tata radi na plantaži šećera. Nije drugačiji od mene. On radi za tvrtku, a ja za državu. Tvrtka mu kupuje automobile, no u financijskim je 35
  31. 31. nevoljama i Jimmyjev tata možda uskoro neće imati ništa. Tvoj je tata drukčiji, Mike. Čini se da on gradi carstvo i pretpostavljam da će za nekoliko godina biti bogat." Čuvši to, Mike i ja opet smo se oduševili. S novim žarom bacili smo se na čišćenje nereda koji je ostao za našim propalim biznisom. Dok smo čistili, planirali smo kako i kada ćemo razgovarati s Mikeovim ocem. Problem je bio u tome što je on radio dokasna i često se vraćao kući navečer. Njegov je otac posjedovao skladišta, građevinsku tvrtku, lanac prodavaonica i tri restorana, koji su ga zadržavali dokasna. Mike je uhvatio autobus i pošao kući nakon što smo završili s čišćenjem. Planirao je razgovarati s ocem kad se ovaj vrati kući i zamoliti ga da nas nauči kako da se obogatimo. Obećao je da će me nazvati nakon tog razgovora, čak i ako bude kasno. Telefon je zazvonio u 20:30 h. "U redu", rekoh ja, "sljedeće subote." Spustio sam slušalicu. Mikeov otac pristao je razgovarati s nama. U 7:30 u subotu ujutro, krenuo sam autobusom u sirotinjsku četvrt grada. Lekcija počinje "Platit ću vam 10 centi po satu." Čak i po standardima iz 1956., 10 centi po satu bilo je malo. Mike i ja našli smo se s njegovim ocem toga jutra u 8 h. On je već bio u poslu. Njegov je građevinski nadzornik upravo odlazio kad sam došao do njegove jednostavne, male i uredne kuće. Mike me dočekao na vratima. "Tata je na telefonu, kaže da ga pričekamo na stražnjem trijemu", rekao je Mike otvorivši vrata. Stari, drveni pod škripao je kad sam prešao preko praga kuće. Iza praga se nalazio jeftini otirač za noge. Otirač je prikrivao trošni pod, koji su nebrojeni koraci izlizali tijekom godina. Iako je bio čist, trebalo ga je zamijeniti. Osjećao sam se klaustrofobično ušavši u usku dnevnu sobu ispunjenu starim i pljesnivim namještajem koji bi danas imao 36
  32. 32. vrijednost za kolekcionare. Na kauču su sjedile dvije žene, malo starije od moje majke. Preko puta njih sjedio je čovjek u radničkoj odjeći. Imao je na sebi kaki hlače i košulju, uredno izglačanu, ali neuštirkanu i ispolirane radne knjige. Bio je desetak godina stariji od mojeg oca. Rekao bih da mu je bilo oko 45 godina. Nasmiješili su se dok smo Mike i ja prolazili pokraj njih prema kuhinji koja je vodila ka stražnjem trijemu. Ja sam im stidljivo uzvratio osmijehom. "Tko su ti ljudi?", upitao sam. "O, oni rade za mojeg oca. Stariji čovjek je rukovoditelj skladišta, a žene su direktorice restorana. A vidio si i građevinskog nadzornika, koji radi na izgradnji ceste na oko 50 milja odavde. Njegov drugi nadzornik koji gradi kuće, otišao je prije no što si došao." "Događa li se to cijelo vrijeme?", upitao sam. "Ne uvijek, ali često", reče Mike, smiješeći se dok je primicao stolicu da sjedne pokraj mene. "Zamolio sam ga da nas nauči stvarati novac", reče Mike. "I što je rekao na to?", upitao sam s opreznom znatiželjom. "Pa, u početku je imao čudan izraz na licu, ali tada je rekao da će nam nešto ponuditi." "O", rekao sam, zaljuljavši se na stolici do zida; sjedio sam na stražnje dvije noge stolice. I Mike je učinio isto. "Znaš li o kakvoj je ponudi riječ?", upitao sam. "Ne, ali ubrzo ćemo otkriti." Iznenada, Mikeov otac izjuri kroz pletena vrata na trijem. Mike i ja skočili smo na noge, ne iz poštovanja, nego zato što nas je trgnuo. "Spremni, dečki?", upita Mikeov otac i privuče stolicu do nas. Kimnuli smo glavama, povukli stolice i sjeli ispred njega. On je bio krupan čovjek, visok oko 6 stopa (cca 180 cm) i težak 200 funti (cca 95 kg). Moj je otac bio viši, iste težine i oko pet godina stariji od Mikeovog. Ličili su, iako nisu pripadali istoj etničkoj skupini. Možda su imali sličnu energiju. "Mike kaže da želiš naučiti stvarati novac. Je li to točno, Roberte?" 37
  33. 33. Brzo sam kimnuo glavom, ali blago zastrašen. Iza njegovih se riječi i osmijeha krila velika snaga. "U redu, evo moje ponude. Podučavat ću vas, ali to neće biti nalik učenju u učionici. Ako ćete raditi za mene, podučavat ću vas. Ako nećete, neću. Mogu vas podučavati brže ako radite, a ako samo želite sjediti i slušati kao u školi, onda gubim vrijeme. To je moja ponuda. Uzmite ili ostavite." "Ah... mogu li vas najprije nešto pitati?", upitao sam. "Ne. Uzmite ili ostavite. Imam previše posla da bih gubio vrijeme. Ako ne možete donijeti odluku, ionako nikad neće naučiti stvarati novac. Prilike dolaze i odlaze. Važno je znati kada treba brzo donijeti odluku. Imate priliku koju ste tražili. Škola počinje ili završava za deset sekundi", reče Mikeov otac sa zadirkujućim osmijehom na licu. "Uzimam", rekoh ja. "Uzimam", reče Mike. "Dobro", reče Mikeov otac, "gđa Martin dolazi za deset minuta. Nakon što završim s njom, odvest će vas do moje prodavaonice i možete započeti s radom. Plaćat ću vas deset centi po satu, a radit ćete tri sata svake subote." "Ali ja danas imam utakmicu softballa", rekoh ja. Mikeov otac spustio je glas i rekao strogim tonom: "Uzmi ili ostavi." "Uzimam", odgovorio sam, izabravši rad i učenje umjesto igre. 30 centi kasnije U 9:00 h tog prekrasnog subotnjeg jutra Mike i ja radili smo za gđu Martin. Ona je bila ljubazna i strpljiva žena. Uvijek je govorila da je Mike i ja podsjećamo na njezina dva sina koja su odrasla i otišla. Iako je bila ljubazna, vjerovala je u naporan rad i zapošljavala nas je. Ona je bila nadzornica. Proveli smo tri sata skidajući robu u limenkama s polica i čisteći prašinu s robe, a nakon toga vraćajući robu uredno na police. Bio je to izrazito dosadan posao. Mikeov otac, kojega zovem svojim bogatim ocem, posje- dovao je devet takvih prodavaonica s velikim parkiralištima. 38
  34. 34. Bila je to rana verzija lanca trgovina 7-11, male prodavaonice iz susjedstva u kojima su ljudi kupovali mlijeko, kruh, maslac i cigarete. Problem je bio u tome što tada na Havajima nije bilo rashladnih uređaja i prodavaonice nisu mogle zatvarati vrata zbog vrućine. S obje strane prostorije, vrata su bila širom otvorena prema cesti i parkiralištu. Svaki puta kad bi neki automobil prošao ili se parkirao, prašina bi se uskovitlala i spustila u prodavaonici. Zato smo imali posao sve dok nije bilo rashladnih uređaja. Tri tjedna, Mike i ja javljali smo se gđi Martin i odrađivali naša tri sata. Do podneva bismo završili i ona bi nam davala trideset centi. No, čak ni u dobi od 9 godina sredinom 50-tih, 30 centi nije bio neki naročiti novac. Stripovi su koštali 10 centi pa bih obično potrošio novac na stripove i odlazio kući. Do srijede četvrtog tjedna bio sam spreman dati otkaz. Pristao sam raditi samo zato što sam želio naučiti kako stvarati novac od Mikeovog tate, a sada sam radio poput roba za 10 centi na sat. Povrh toga, Mikeovog tatu nisam vidio od one prve subote. "Ja dajem otkaz", rekao sam Mikeu za užinom. Školska užina bila je bijedna. U školi je bilo dosadno, a sada se više nisam radovao niti subotama. No, tih 30 centi stvarno me dotuklo. Ovoga puta Mike se nasmiješio. "Čemu se smiješ?" upitah ja bijesno i frustrirano. "Tata je rekao da će se ovo dogoditi. Rekao je da se nađeš s njim kada odlučiš dati otkaz." "Što?" upitah ja izbezumljeno, "čekao je da mi dojadi?" "Tako nešto", reče Mike, "tata je malo drukčiji. On podučava na drugi način od tvog oca. Tvoji mama i tata puno pričaju. Moj otac je tih i ne govori mnogo. Samo pričekaj do subote. Reći ću mu da si spreman." "Želiš li reći da me prevario?" "Ne, zapravo ne, ali možda donekle. Tata će ti objasniti u subotu." 39
  35. 35. Čekanje na red u subotu Bio sam spreman suočiti se s njim. Čak je i moj pravi otac bio ljut na njega. Moj pravi otac, onaj kojeg zovem svojim siromašnim ocem, mislio je da moj bogati otac krši zakon o zabrani dječjeg rada i da ga treba prijaviti. Moj obrazovani, siromašni otac rekao mi je da zahtijevam ono što sam zaslužio, najmanje 25 centi na sat. Moj siromašni otac rekao mi je da odmah dam otkaz ne dobijem li povišicu. "Ionako ti ne treba taj prokleti posao", rekao je ljutito. U subotu u 8 sati ujutro, prošao sam kroz vrata Mikeove kuće. "Sjedni i pričekaj na red", reče Mikeov otac kad sam ušao. On se okrene i uđe u svoj mali ured pokraj spavaće sobe. Ogledao sam se po sobi. Nisam nigdje vidio Mikea. Osjećajući se neugodno, oprezno sam sjeo pokraj dvije žene koje su bile ovdje i četiri tjedna ranije. Nasmiješile su se i pomaknule na kauču da mi naprave mjesta. Prošlo je 45 minuta, a ja sam kipio od bijesa. Dvije žene razgovarale su s njim i otišle prije trideset minuta. Jedan stariji gospodin bio je unutra dvadeset minuta, a i on je već otišao. Kuća je bila prazna, a ja sam sjedio u prašnjavoj mračnoj dnevnoj sobi tog prelijepog sunčanog havajskog dana, čekajući razgovor sa škrcem koji je iskorištavao djecu. Mogao sam ga čuti kako šuška u uredu, razgovara na telefon i ignorira me. Sada sam bio spreman otići, ali iz nekog razloga ostao sam. Napokon, petnaest minuta kasnije točno u 9 sati, bogati otac izašao je iz ureda, ne rekavši ništa i rukom mi pokazao da uđem u njegov skučeni ured. "Koliko sam shvatio, želiš povišicu ili ćeš dati otkaz", reče bogati otac vrteći se u stolici. "Pa, ne držite se dogovora", izlanuo sam gotovo u suzama. Za jednog 9-godišnjaka bilo je stvarno zastrašujuće suprotstaviti se odrasloj osobi. "Rekli ste da ćete me podučavati budem li radio za vas. Radio sam i to vrijedno. Odustao sam od svojih utakmica, a vi ne držite riječ. Niste me ništa naučili. Vi ste pokvarenjak, 40
  36. 36. upravo onako kako svi u gradu govore. Pohlepni ste. Želite sav novac i ne marite za zaposlenike. Ostavljate me da čekam i ne poštujete me. Ja sam samo dječak i zaslužujem da se sa mnom postupa bolje." Bogati otac zaljuljao se u stolici i privukao ruke do brade, zureći u mene. Činilo se kao da me proučava. "Nije loše", reče on, "za manje od mjesec dana zvučiš poput većine mojih zaposlenika." "Što?", upitao sam. Nisam shvatio što je htio reći, pa sam nastavio s pritužbama. "Mislio sam da ćete se držati dogovora i podučavati me. Umjesto toga, želite me mučiti? To je okrutno. To je stvarno okrutno." "Podučavam te", reče bogati otac tiho. "Što ste me naučili? Ništa!", rekao sam ljutito, "niste ni razgovarali sa mnom otkad sam pristao raditi za kikiriki. Deset centi na sat. Ha! Trebao bih vas prijaviti državi. Imamo zakon o dječjem radu. Moj tata radi u državnoj službi, znate." "Hej!", reče bogati otac. "Sada zvučiš poput većine ljudi koji su nekada radili za mene, oni kojima sam dao otkaz ili su sami otišli." "I, što imate za reći?", upitao sam, osjećajući se prilično hrabro za dječaka. "Lagali ste mi. Radio sam za vas, a vi niste održali riječ. Niste me naučili ništa." "Kako znaš da te nisam naučio ništa?", upita bogati otac mirno. "Pa, niste ni razgovarali sa mnom. Radio sam tri tjedna, a niste me naučili ništa", rekoh ja dureći se. "Mora li se podučavanje sastojati od govora ili predavanja?", upita bogati otac. "Mora", odgovorio sam. "Tako te uče u školi", reče on smiješeći se, "ali to nije način na koji te uči život, a ja bih rekao da je život najbolji od svih učitelja. Najveći dio vremena, život ne razgovara s tobom. "Samo te udara po glavi. Svaki puta kad te udari, to je kao da ti govori: 'Probudi se! Ovo je nešto što želim da naučiš.'" "O čemu li govori ovaj čovjek?", upitao sam se u sebi. 41
  37. 37. "Život mi se obraća tako što me udara po glavi?" Sada sam znao da moram dati otkaz. Razgovarao sam s nekim koga bi trebalo zatvoriti. "Ako naučiš životne lekcije, uspjet ćeš. Ako ne, život će te i dalje udarati po glavi. Ljudi čine dvije stvari. Neki dopuštaju životu da ih udara. Drugi se naljute i uzvraćaju mu. Ali oni uzvraćaju svojem šefu, ili poslu, ili supružniku. Ne znaju da je život onaj koji ih udara." Nisam imao pojma o čemu govori. "Život nas sve udara po glavi. Neki odustaju, a drugi se bore. Neki nauče lekciju i nastave dalje zahvalni životu što ih udara po glavi. Za te malobrojne, to znači da trebaju nešto naučiti. Nauče to i kreću dalje. Većina odustane, a neki se, poput tebe, bore." Bogati otac ustane i zatvori stari, škripavi, drveni prozor kojeg je trebalo popraviti. "Ako naučiš ovu lekciju, odrast ćeš u mudrog, bogatog i sretnog mladića. Ako ne naučiš, provest ćeš život okrivljujući posao, nisku plaću ili šefa za svoje probleme. Proživjet ćeš život nadajući se za onu veliku priliku koja će ti riješiti sve novčane probleme." Bogati otac pogledao me da vidi slušam li ga. Njegov i moj pogled sreli su se. Zurili smo jedan u drugoga. Komunikacija je kroz oči tekla među nama. Napokon, skrenuo sam pogled kad sam shvatio posljednju poruku. Znao sam da je u pravu. Krivio sam njega, a tražio sam ga da me podučava. Borio sam se. Bogati otac nastavio je. "Ako si osoba bez petlje, odustat ćeš svaki put kad te život udari po glavi, provest ćeš život igrajući na sigurno, čineći prave stvari, čuvajući se za neki događaj koji se nikada neće dogoditi. Na kraju ćeš umrijeti kao dosadni starac. Imat ćeš mnogo prijatelja koji će te stvarno voljeti zato što si bio tako dobar, vrijedan momak. Živjet ćeš igrajući na sigurno, čineći prave stvari. No, istina je da dopuštaš životu da te gurne u osjećaj podčinjenosti. Duboko u sebi rizik te užasava. Stvarno si htio pobijediti, ali strah od gubitka bio je veći od uzbuđenja pobjede. Duboko u sebi, ti ćeš, i samo ti, znati da nisi pokušao. Izabrao si igrati na sigurno." 42
  38. 38. Naši pogledi opet su se susreli. Gledali smo se deset sekundi i odvojili pogled tek kad je poruka primljena. "Vi ste me udarali po glavi?", upitao sam. "Neki bi ljudi mogli tako reći", nasmiješi se bogati otac, "a ja bih rekao da sam ti dao da okusiš život." "Okusim život?", upitao sam još uvijek ljut, ali i znatiželjan. Čak sam bio spreman za učenje. "Vi ste, dečki, prvi ljudi koji su me ikad zamolili da ih naučim stvarati novac. Imam više od 150 zaposlenika, a niti jedan od njih nije me zamolio da mu prenesem ono što znam o novcu. Oni od mene traže posao i plaću, ali ne i to da ih naučim o novcu. Većina će provesti najbolje godine svojih života radeći za novac, ne shvaćajući za što rade." Sjedio sam i pažljivo ga slušao. "Kad mi je Mike rekao da želiš naučiti stvarati novac, odlučio sam osmisliti smjer koji je blizak stvarnom životu. Mogao sam govoriti sve dok ne poplavim, ali ti ne bi ništa čuo. Zato sam odlučio pustiti da te život malo udara po glavi kako bi me mogao čuti. Zato sam ti plaćao samo 10 centi." "Pa kakvu sam lekciju naučio radeći za samo 10 centi na sat?", upitao sam, "da ste škrti i da iskorištavate radnike?" Bogati otac zaljulja se u stolici i nasmije od srca. Napokon, nakon što se prestao smijati, reče: "Bolje ti je da promijeniš gledište. Prestani kriviti mene i misliti da je problem u meni. Ako misliš da je problem u meni, onda moraš promijeniti mene. Ako shvatiš da je problem u tebi, onda moraš promijeniti sebe naučiti nešto i postati mudriji. Većina ljudi želi da se promijene svi drugi osim njih samih. Mogu ti reći da je mnogo lakše promijeniti sebe nego sve druge." "Ne razumijem", rekoh ja. "Ne krivi me za svoje probleme", reče bogati otac koji je postao nestrpljiv. "Ali plaćate me samo 10 centi." "Pa što si naučio?", upita bogati otac, smiješeći se. "Da ste škrti", rekoh ja s lukavim osmijehom. "Vidiš, misliš da je problem u meni", reče bogati otac. 43
  39. 39. "Ali jest." "Ako zadržiš takav stav, nećeš ništa naučiti. Ako zadržiš stav da je problem u meni, kakav izbor imaš?" "Ako mi ne platite više, ne iskažete mi više poštovanja i ne počnete me podučavati, mogu dati otkaz." "Dobro rečeno", reče bogati otac, "a to je upravo ono što bi većina ljudi učinila. Odustali bi i potražili bolji posao, bolju priliku i višu plaću, misleći da će im to riješiti problem. U većini slučajeva, neće." "Što će onda riješiti problem?", upitah ja, "uzeti tih 10 centi na sat i nasmiješiti se?" Bogati otac se nasmiješi. "To je ono što bi drugi učinili. Prihvatili bi plaću, svjesni toga da će oni i njihove obitelji imati financijskih problema. No, to je sve što će učiniti - čekat će na povišicu misleći da će više novca riješiti problem. Većina to jednostavno prihvati, a neki pronađu drugi posao i rade još više, ali na kraju dobiju malu plaću." Sjedio sam zureći u pod. Počeo sam shvaćati lekciju kojoj me bogati otac podučavao. Mogao sam osjetiti okus života. Napokon, podigao sam pogled i ponovio pitanje. "Što će onda riješiti problem?" "Ovo", potapše me on blago po glavi, "ovo što imaš između ušiju." U tom trenutku, bogati otac podijelio je sa mnom ključno gledište koje je dijelilo njega od njegovih zaposlenika i od mojeg siromašnog oca - i što ga je dovelo do toga da postane jedan od najbogatijih ljudi Havaja, dok je moj visoko obrazovani, ali siromašni otac imao financijske probleme cijeloga života. Bilo je to jedinstveno gledište koje je tijekom života poprimilo ključni značaj. Bogati je otac iznova ponavljao ovo gledište, koje ću nazvati lekcija br. 1. 44
  40. 40. "Siromašni i srednja klasa rade za novac. Bogati postižu da novac radi za njih." Tog vedrog, subotnjeg jutra uvidio sam različito stajalište od onoga kojem me učio moj siromašni otac. U dobi od 9 godina postao sam svjestan da oba oca žele da učim. Oba su me poticala na učenje... ali ne istih stvari. Moj visoko obrazovani otac preporučio mi je da radim isto što i on. "Sine, želim da vrijedno učiš, dobivaš dobre ocjene, kako bi mogao naći siguran posao u velikoj tvrtki. Pazi da ima dobre beneficije." Moj bogati otac htio je da naučim kako novac funkcionira da postignem da on radi za mene. Te ću lekcije naučiti tijekom života uz njegovo vodstvo, a ne u učionici. Moj je bogati otac nastavio s prvom lekcijom. "Drago mi je da si se naljutio zbog rada za 10 centi. Da se nisi naljutio i da si to prihvatio, morao bih ti reći da te ne mogu učiti. Vidiš, pravo učenje zahtijeva energiju, strast, goruću želju. Ljutnja je veliki dio te formule jer strast je kombinacija ljutnje i ljubavi. Kad se radi o novcu, većina ljudi želi igrati na sigurno i osjećati se sigurno. Zato njima ne upravlja strast, već strah." "Zato prihvaćaju poslove s niskim plaćama?", upitao sam. "Da", reče bogati otac, "neki ljudi kažu da iskorištavam ljude zato jer im ne plaćam onoliko koliko im plaćaju plantaže šećera ili država. Ja kažem da ti ljudi iskorištavaju sami sebe. To je njihov strah, ne moj." "Ali ne smatrate li da biste im trebali plaćati više?", upitao sam. "Ne moram. A osim toga, više novca neće riješiti problem. Pogledaj samo svog oca. On zarađuje mnogo, a ipak ne može platiti svoje račune. Većina ljudi, kada dobije više novca, zapadne u veće dugove." "Zato je plaća bila 10 centi na sat", rekoh ja smiješeći se, "to je bio dio lekcije." "Točno", nasmiješi se bogati otac, "vidiš, tvoj je otac išao u 45
  41. 41. školu i dobio odlično obrazovanje, kako bi dobio dobro plaćeni posao. No, još uvijek ima financijskih problema jer u školi nikada nije naučio ništa o novcu. Povrh toga, on vjeruje u rad za novac." "A vi ne?", upitao sam. "Ne, zapravo ne", reče bogati otac, "ako želiš naučiti raditi za novac, ostani u školi. To je sjajno mjesto na kojem možeš to naučiti. No, ako želiš naučiti kako da novac radi za tebe, poslušaj mene. Ali samo ako želiš učiti." "Ne bi li svatko htio to naučiti?", upitao sam. "Ne", reče bogati otac, "jednostavno iz razloga što je lakše naučiti raditi za novac, osobito ako ti je strah primarna emocija kad se o njemu govori." "Ne razumijem", rekoh ja namrštivši se. "Ne razmišljaj o tome za sada. Samo znaj da je strah ono što drži većinu ljudi na poslu, strah od neplaćanja računa, strah od otkaza, strah od manjka novca, strah od potrebe da se započne iznova. To je cijena učenja za profesiju ili zanat i rada za novac. Većina ljudi postanu robovi novca... a zatim se ljute na šefa." "Učenje da novac radi za tebe je drukčija vrsta učenja?", upitao sam. "Apsolutno", odgovori bogati otac, "apsolutno." Sjedili smo u tišini tog prelijepog, havajskog, subotnjeg jutra. Moji prijatelji upravo su započinjali utakmicu bejzbolske Male lige. No iz nekog razloga, sada sam bio zahvalan što sam odlučio raditi za 10 centi na sat. Osjećao sam da ću naučiti nešto što moji prijatelji neće. "Jesi li spreman za učenje?", upita bogati otac. "Apsolutno", rekoh ja s osmijehom. "Ja sam održao svoje obećanje. Učio sam te na daljinu", reče moj bogati otac. "S 9 godina iskusio si što to znači raditi za novac. Samo pomnoži svoj posljednji mjesec s pedeset godina i znat ćeš kako većina ljudi provodi svoje živote." "Ne razumijem", rekoh ja. "Kako si se osjećao čekajući me u redu? Jednom kad si čekao da te zaposlim i drugi puta kad si htio tražiti više novca?" 46
  42. 42. "Strašno", rekoh ja. "Tako izgleda život mnogih koji izaberu raditi za novac", reče bogati otac. "A kako si se osjećao kad ti je gđa Martin dala trideset centi za tri sata rada?" "Osjećao sam kao da to nije dovoljno. Činilo se kao ništa, bio sam razočaran", rekoh ja. "Tako se osjeća većina zaposlenika kada pogledaju svoju platnu listu. Osobito nakon što se oduzmu svi porezi i drugi odbici. Ti si barem dobio 100 posto." "Želite reći da većina radnika ne dobije cijelu plaću?", upitao sam zapanjeno. "Zaboga, naravno!", reče bogati otac, "država uvijek prvo uzme svoj dio." "Kako to čini?", upitah ja. "Putem poreza", reče bogati otac, "oporezuju te kad zarađuješ, kad trošiš i kad štediš. Oporezuju te čak i kad umreš." "Zašto ljudi dopuštaju da im država to čini?" "Bogati ne dopuštaju", reče bogati otac s osmijehom, "siromašni i srednja klasa dopuštaju. Kladim se da ja zarađujem više od tvojeg oca, ali on plaća veće poreze." "Kako je to moguće?", upitao sam ga. Imao sam 9 godina i to mi nije imalo smisla. "Zašto bi netko dopustio da mu država to radi?" Bogati otac sjedio je u tišini. Valjda je htio da prestanem brbljati i da ga saslušam. Napokon, smirio sam se. Nije mi se sviđalo ono što čujem. Znao sam da se moj otac stalno žali što mora plaćati tolike poreze, ali nije napravio ništa u vezi toga. Je li ga to život udarao po glavi? Bogati otac polako se i tiho ljuljao u svojoj stolici i samo me gledao. "Jesi li spreman za učenje?", upita on. Polako sam kimnuo glavom. "Kao što sam rekao, moraš mnogo toga naučiti. Treba ti 47
  43. 43. cijeli život da naučiš kako da novac radi za tebe. Većina ljudi pohađa fakultet četiri godine i tada njihovo obrazovanje završava. Ja već znam da će moje proučavanje novca potrajati cijeli život jer što više otkrivam, shvaćam da postoji još više toga što moram naučiti. Većina ljudi nikada ne prouči tu temu. Idu na posao, dobivaju plaće, bilanciraju svoje čekovne knjižice i to je to. Povrh toga, pitaju se zašto imaju financijskih problema. Zatim misle da će više novca riješiti njihov problem, a samo malobrojni shvate da je problem u njihovom nedostatku financijskog obrazovanja." "Dakle, moj tata ima financijskih problema zato što ne razumije novac?", upitah ja zbunjeno. "Gledaj", reče bogati otac, "porezi su samo jedan mali dio učenja kako postići da novac radi za tebe. Danas sam samo htio otkriti posjeduješ li još strast za učenje o novcu. Većina ljudi je ne posjeduje, već žele poći u školu, izučiti profesiju, zabavljati se na poslu i mnogo zaraditi. Jednoga dana probude se s velikim financijskim problemima, a tada ne mogu prestati raditi. To je cijena koju plaćaju oni koji znaju samo raditi za novac, a ne znaju postići da novac radi za njih. Imaš li još uvijek strast za učenjem?", upita bogati otac. Kimnuo sam. "Dobro", reče bogati otac, "a sada natrag na posao. Ovoga puta, neću ti platiti ništa." "Što?", upitah ja zapanjeno. "Čuo si me. Ništa. Radit ćeš i dalje tri sata svake subote, ali ovoga puta nećeš dobiti 10 centi na sat. Rekao si da želiš naučiti ne raditi za novac pa ti neću platiti ništa." Nisam mogao vjerovati u to što čujem. "Već sam odradio ovaj razgovor s Mikeom. On već radi, čisti prašinu i slaže konzerve besplatno. Bolje da požuriš tamo." "Ali to nije pošteno", viknuo sam, "čovjek mora biti plaćen." "Rekao si da želiš učiti. Ako ne naučiš ovo sada, kad odrasteš bit ćeš poput dvije žene i starijeg čovjeka koji su sjedili u mojoj dnevnoj sobi, koji rade za novac i nadaju se da ih neću otpustiti. Ili ćeš završiti poput svojeg oca koji zarađuje 48
  44. 44. mnogo novca, a u dugovima je do grla i nada se da će mu više novca riješiti probleme. Ako je to ono što želiš, vratit ćemo se na originalni dogovor za 10 centi na sat. Ili, možeš učiniti ono što čini većina ljudi kad odrastu - žaliti se na nedovoljnu plaću, dati otkaz i potražiti novi posao." "Što da učinim?", upitao sam. Bogati otac potapšao me po čelu. "Upotrijebi ovo", reče on, "ako ga dobro upotrijebiš, uskoro ćeš mi zahvaljivati što sam ti pružio priliku i izrast ćeš u bogataša." Stajao sam još uvijek ne vjerujući kakav sam loš posao sklopio. Došao sam po povišicu, a sada mi je rečeno da nastavim raditi besplatno. Bogati otac potapše me opet po glavi i reče: "Upotrijebi ovo. Sada hajde na posao." Prva lekcija: Bogati ne rade za novac Nisam rekao svom siromašnom ocu da ne dobivam plaću. On to ne bi razumio, a nisam mu htio objašnjavati nešto što ni sam još ne razumijem. Sljedeća tri tjedna Mike i ja radili smo po tri sata svake subote bez ikakve plaće. Rad mi nije smetao, a rutina je postala lakša. Smetalo mi je to što propuštam utakmice bejzbola i što si ne mogu kupiti nekoliko stripova. Bogati otac navratio je u podne nakon tri tjedna. Čuli smo kako se njegov kamionet zaustavlja na parkiralištu i kako kašljuca nakon što je ugasio motor. Ušao je u prodavaonicu i pozdravio gđu Martin zagrljajem. Nakon što je ispitao kako se stvari kreću u prodavaonici, posegnuo je u hladnjak sa sladoledima, izvadio dva štapića, platio ih i pozvao Mikea i mene van. "Dečki, pođimo u šetnju." Prešli smo ulicu, izbjegli nekoliko automobila i krenuli preko velike travnate poljane gdje je nekoliko odraslih igralo softball. Kad smo sjeli za udaljeni stol za piknik, on pruži Mikeu i meni štapiće sladoleda. "Kako ide, dečki?" 49
  45. 45. "U redu", reče Mike. Ja sam kimnuo glavom u znak slaganja. "Jeste li što naučili?", upita bogati otac. Mike i ja pogledali smo se, slegnuli ramenima i u isti trenutak odmahnuli glavama. Izbjegavanje jedne od najvećih životnih zamki "Dečki, bolje vam je da počnete razmišljati. Gledate jednu od najvećih životnih lekcija. Ako je naučite, uživat ćete u životu velike slobode i sigurnosti. Ako je ne naučite, završit ćete poput gđe Martin i većine ljudi koji igraju softball u ovom parku. Oni rade vrlo naporno za malo novca, držeći se iluzije sigurnog posla, radujući se trotjednom godišnjem odmoru svake godine i slabašnim mirovinama nakon 45 godina rada. Ako vas to raduje, dat ću vam povišicu od 25 centi na sat." "Ali to su dobri, vrijedni ljudi. Zašto im se izrugujete?", upitao sam. Na licu bogatog oca pojavi se osmijeh. "Gđa Martin mi je poput majke. Nikada ne bih mogao biti tako okrutan. Možda zvučim okrutno jer se trudim nešto vam dokazati. Želim proširiti vaše gledište kako biste mogli nešto vidjeti, nešto što većina ljudi nikada ne vidi jer im je vidno polje previše suženo. Većina ljudi nikada ne vidi zamku u kojoj se nalaze." Mike i ja sjedili smo i nesigurno gledali u oca. Zvučao je okrutno, ali mogli smo osjetiti da nas očajnički želi nečemu podučiti. S osmijehom na licu, bogati otac reče: "Zar tih 25 centi na sat ne zvuči dobro? Zar vam srce ne počne udarati malo brže?" Odmahnuo sam glavom, ali zapravo je bilo tako. Dvadeset i pet centi na sat bio je velik novac za mene. "U redu, platit ću vam dolar na sat", reče bogati otac s lukavim osmijehom na licu. Srce mi je sada počelo udarati kao ludo. Mozak mi je vrištao "Uzmi, uzmi". Nisam mogao vjerovati onome što čujem. Ipak, nisam rekao ništa. 50
  46. 46. "U redu, 2 dolara na sat." Moji mali 9-godišnji mozak i srce skoro su eksplodirali. Bila je to 1956. g. i 2 dolara na sat učinili bi me najbogatijim klincem na svijetu. Nisam mogao zamisliti da zarađujem toliko. Htio sam reći "da". Htio sam taj posao. Mogao sam vidjeti novi bicikl, novu rukavicu za bejzbol i divljenje svojih prijatelja kad bih im pokazao novac. Povrh toga, Jimmy i njegovi bogati prijatelji nikada me više ne bi mogli nazvati siromašnim. No, i dalje sam nekako ostao šutjeti. Možda mi se mozak pregrijao i prestao funkcionirati. Duboko u sebi, jako sam želio ta 2 dolara na sat. Sladoled se otopio i curio mi je niz ruku. Štapić je bio prazan, a na tlu se nalazila ljepljiva masa vanilije i čokolade u kojoj su mravi uživali. Bogati otac gledao je dvojicu dječaka koji su zurili u njega širom otvorenih očiju i praznih mozgova. Znao je da nas testira i znao je da dio nas želi prihvatiti taj posao. Znao je da svako ljudsko biće ima slabašan dio duše koji je moguće potkupiti. A znao je i da svako ljudsko biće ima dio duše koji je snažan i ispunjen odlučnošću i koji je nemoguće potkupiti. Bilo je samo pitanje koji je dio jači. On je tijekom života testirao na tisuće duša. Testirao je duše svaki puta kad bi s nekim razgovarao u vezi posla. "U redu, 5 dolara na sat." Iznenada, u meni zavlada tišina. Nešto se promijenilo. Ponuda je bila prevelika i postala je smiješna. Nije bilo mnogo odraslih osoba koje su 1956. zarađivale više od 5 dolara na sat. Iskušenje je nestalo, a na njegovom mjestu javio se spokoj. Polako sam se okrenuo i pogledao Mikea. On mi je uzvratio pogled. Slab i potrebit dio moje duše bio je utišan. Dio mene koji nije imao cijenu preuzeo me. U moj mozak i dušu ušao je spokoj i sigurnost, a znao sam da je i Mike došao do te točke. "Dobro", reče bogati otac tiho, "većina ljudi ima cijenu i to zbog ljudskih emocija zvanih strah i pohlepa. Prvo, strah od toga da ne ostanemo bez novca motivira nas da naporno radimo, a kad dobijemo plaću, pohlepa ili želja natjeraju nas da pomislimo na sve divne stvari koje se mogu kupiti novcem. 51
  47. 47. Obrazac je tada utvrđen." "Kakav obrazac?", upitao sam. "Obrazac ustajanja, odlaska na posao, plaćanja računa, ustajanja, odlaska na posao, plaćanja računa... Njihovim životima zauvijek će vladati dvije emocije, strah i pohlepa. Ponudi im više novca i nastavljaju s istim ciklusom, ali povećaju troškove. To je ono što ja zovem 'Utrka štakora'." "Postoji li drugi način?", upita Mike. "Da", reče bogati otac polako, "ali samo ga malobrojni nalaze." "A koji je to način?", upita Mike. "Nadao sam se da ćete vi to otkriti radeći i učeći sa mnom. Zato sam vam oduzeo cijelu plaću." "Imaš li kakvih uputa?", upita Mike, "malo smo umorni od napornog rada, osobito besplatnog." "Pa, prvi je korak reći istinu", reče bogati otac. "Nismo lagali", rekoh ja. "Nisam rekao da ste lagali. Rekao sam da kažete istinu", uzvrati bogati otac. "Istinu o čemu?", upitah ja. "O tome kako se osjećate", reče bogati otac, "ne morate to reći nikome. Samo sebi." "Želite reći da ljudi u ovom parku, ljudi koji rade za vas, npr. gđa Martin, to ne čine?" upitao sam. "Sumnjam", reče bogati otac, "umjesto toga, osjećaju strah od ne imanja novca. Umjesto da se suoče sa strahom, reagiraju, umjesto da razmisle. Reagiraju emocionalno umjesto da upotrijebe svoje glave", reče bogati otac tapkajući nas po glavama, "zatim dobiju nekoliko dolara i opet ih preuzmu emocije radosti, želje i pohlepe te opet reagiraju umjesto da razmišljaju." "Dakle, njihove emocije razmišljaju umjesto njih", reče Mike. "Točno", reče bogati otac, "umjesto da si kažu istinu o tome kako se osjećaju, reagiraju na svoj osjećaj, a ne razmišljaju. Osjećaju strah, odlaze na posao, nadajući se da će novac ublažiti strah, ali to se ne događa. Taj stari strah opet ih progoni 52
  48. 48. i vraćaju se na posao, nadajući se opet da će im novac umiriti strah, ali to se ne događa. Strah ih drži u zamci i oni rade, zarađuju, rade, zarađuju, nadajući se da će strah nestati. No, svaki dan ustaju iz kreveta, a stari strah budi se s njima. Milijune ljudi taj stari strah drži budnima cijele noći, brinu i proživljavaju kaos. Zato ustaju i odlaze na posao, nadajući se da će plaća ubiti taj strah koji im nagriza dušu. Novac upravlja njihovim životima, a oni odbijaju reći istinu o tome. Novac kontrolira njihove emocije, a time i njihove duše." Bogati otac sjedio je u tišini, puštajući da probavimo njegove riječi. Mike i ja čuli smo što je rekao, ali nismo shvatili o čemu zapravo govori. Ja sam znao da se pitam zašto odrasli tako žure na posao. Nije se činilo jako zabavnim i nikada nisu izgledali sretno, ali zbog nečega su žurili na posao. Shvativši da smo apsorbirali najviše što smo mogli od onoga što je govorio, bogati otac reče: "Želim da vi, momci, izbjegnete tu zamku. To je ono što vas želim naučiti. Ne samo da budete bogati, jer bogatstvo ne rješava problem." "Ne?", upitah ja iznenađeno. "Ne. No, dajte da završim s drugom emocijom, a to je želja. Neki je zovu pohlepa, ali ja više volim izraz 'želja'. Savršeno je normalno željeti nešto bolje, ljepše, zabavnije, uzbudljivije. Ljudi rade za novac i radi želje. Novac žele zbog radosti koju misle da on kupuje. No, radost koju novac donosi često je kratkoročna i uskoro treba više novca za više radosti, zadovoljstva, udobnosti i sigurnosti. Zato se nastavlja s radom, misleći da novac tješi duše izmučene strahom i željom, ali nije tako." "Čak ni bogatima?", upita Mike. "Ni bogatima", reče bogati otac, "zapravo, mnogi bogati ljudi nisu bogati zbog želje, nego zbog straha. Oni misle da novac može eliminirati strah od neimaštine, od siromaštva pa skupljaju tone novce, samo da otkriju kako im se strah povećao. Tada se počnu bojati da ne izgube novac. Imam prijatelje koji nastavljaju raditi iako imaju mnogo novaca. Znam ljude koji imaju milijune, a više se boje sada nego što su se bojali kad su 53
  49. 49. bili siromašni, jer su užasnuti od gubitka novca. Strah koji ih je natjerao da se obogate samo se povećao. Onaj slab i potrebit dio njihovih duša sada vrišti još glasnije. Ne žele izgubiti velike kuće, automobile i raskošan život koji im je novac kupio. Brinu o tome što će im prijatelji reći ako ga izgube. Mnogi su očajni i neurotični, iako izgledaju bogato i imaju mnogo novca." "Je li siromašan čovjek sretniji?", upitah ja. "Ne, mislim da nije", odgovori otac, "izbjegavanje novca jednako je psihotično kao i pretjerana povezanost s njime." Kao po nekakvom scenariju, gradski prosjak prošao je pokraj našeg stola, zastao kog velike kante za smeće i počeo je pretraživati. Nas trojica gledali smo ga s velikim zanimanjem, iako bismo ga prije vjerojatno ignorirali. Bogati otac izvadi dolar iz novčanika i pozove starijeg čovjeka. Prosjak ugleda novac i odmah nam priđe, uzme novčanicu, duboko zahvali bogatom ocu i odjuri presretan. "On nije toliko različit od većine mojih zaposlenika", reče bogati otac, "upoznao sam mnogo ljudi koji kažu: 'O, mene novac ne zanima.' No, rade na poslu osam sati dnevno. To je nijekanje istine. Ako ih novac ne zanima, zašto onda rade? Takvo razmišljanje je još više psihotično od razmišljanja osobe koja skuplja novac." Dok sam sjedio i slušao bogatog oca, u mislima sam se vraćao u bezbroj prilika kad bi moj otac govorio 'Mene novac ne zanima'. Često je izgovarao te riječi. Također se pokrivao govoreći 'Ja radim jer volim svoj posao'. "Što da učinimo?", upitah ja, "da ne radimo za novac sve dok ne nestanu svi tragovi straha i pohlepe?" "Ne, bio bi to gubitak vremena", reče bogati otac, "emocije su ono što nas čini ljudima, što nas čini stvarnima. Riječ 'emocija' znači energija u pokretu. Budite iskreni u vezi svojih emocija i upotrijebite um i emocije u svoju korist, a ne protiv sebe." "Hej!", reče Mike. "Ne razbijajte glavu u vezi ovoga što sam rekao. To će imati smisla tek u budućnosti. Budite promatrač svojih emocija, 54
  50. 50. nemojte reagirati na njih. Većina ljudi ne shvaća da njihove emocije razmišljaju umjesto njih. Vaše emocije su vaše emocije, ali morate naučiti razmišljati sami." "Možete li mi dati primjer?", upitah ja. "Naravno", odgovori bogati otac, "kada osoba kaže: 'Moram pronaći posao', vjerojatno umjesto njega razmišlja njegova emocija. Strah od neimanja novca stvara tu misao." "Ali ljudima je novac potreban da mogu platiti račune", rekoh ja. "Naravno da ga trebaju", nasmiješi se bogati otac, "sve što želim reći jest da strah prečesto razmišlja umjesto njih." "Ne razumijem", reče Mike. "Na primjer", reče bogati otac, "ako se pojavi strah od neimaštine, umjesto da odmah odjure tražiti posao kako bi mogli zaraditi nekoliko dolara i ubiti strah, mogu si postaviti sljedeće pitanje: 'Hoće li posao biti najbolje dugoročno rješenje za ovaj strah?' Po mojem mišljenju, odgovor je 'ne'. Osobito ako pogledate dugoročno. Posao je zapravo kratkoročno rješenje za dugoročni problem." "Ali moj otac uvijek govori 'Ostani u školi, dobij dobre ocjene, kako bi našao siguran posao.'", rekoh ja pomalo zbunjeno. "Da, jasno mi je da to govori", reče bogati otac smiješeći se, "većina ljudi to preporuča i to je za njih dobra ideja. No, ljudi to preporučaju uglavnom iz straha." "Želite li reći da moj tata to govori zato što se boji?" "Da", reče bogati otac, "boji se da nećeš moći zarađivati i da se nećeš uklopiti u društvo. Nemoj me pogrešno shvatiti. On te voli i želi ti dobro. I mislim da je njegov strah opravdan. Obrazovanje i posao su važni. No, to neće riješiti strah. Vidiš, isti taj strah koji ga navodi da ustane ujutro i zaradi nekoliko dolara je strah zbog kojeg tako fanatično želi da ti završiš školu." "Pa što biste vi preporučili?", upitah ja. "Želim vas naučiti da steknete moć nad novcem, da ga se ne bojite, a to vas neće naučiti u školi. Ako to ne naučite, postat ćete rob novcu." 55
  51. 51. Sve je napokon imalo smisla. Htio je da proširimo naše vidike, da vidimo ono što gđa Martin i njegovi zaposlenici ne vide, a što ne vidi ni moj otac. Koristio se primjerima koji su mi tada zvučali okrutno, ali nikada ih nisam zaboravio. Moj se vidokrug proširio toga dana i mogao sam vidjeti zamku koja leži pred većinom ljudi. "Vidite, svi smo mi na kraju krajeva zaposlenici, samo što radimo na različitim razinama", reče bogati otac, "želim da vi dobijete priliku izbjeći zamku. Zamku uzrokuju dvije emocije, strah i želja. Upotrijebite ih u svoju korist, a ne protiv sebe. To je ono čemu vas želim podučiti. Ne zanima me da vas naučim samo kako ćete zaraditi gomilu novca. To neće riješiti strah niti želju. Ako se najprije ne riješite toga, a obogatite se, bit ćete samo dobro plaćeni robovi." "Kako ćemo izbjeći zamku?", upitah ja. "Glavni uzročnici siromaštva i financijskih problema su strah i neznanje, a ne ekonomija, država ili bogataši. Strah i neznanje koje su sami izazvali drži ljude u zamci. Vi pođite u školu i diplomirajte. Ja ću vas podučiti kako da izbjegnete zamku. Sada su se dijelovi slagalice počeli pojavljivati. Moj visoko obrazovani otac imao je sjajno obrazovanje i sjajnu karijeru. Ali škola mu nikada nije rekla kako da se ponaša s novcem ili sa svojim strahovima. Postalo mi je jasno da od dva oca mogu naučiti različite i važne stvari. "Dakle, govorio si o strahu od neimaštine. Kako želja za novcem utječe na naše razmišljanje?", upita Mike. "Kako ste se osjećali kad sam vas iskušavao s povišicom plaće? Jeste li primijetili da vam želja raste?" Kimnuli smo glavama. "Ne popustivši emocijama, mogli ste odgoditi svoju reakciju i razmisliti. To je najvažnije. Uvijek ćemo imati emocije straha i pohlepe. Od sada pa nadalje, za vas je najvažnije da iskoristite te emocije u svoju korist i to dugoročno i da im ne dopustite da upravljaju vama time što će upravljati vašim mislima. Većina ljudi koristi strah i pohlepu protiv samih sebe. To je početak 56
  52. 52. neznanja. Većina ljudi provodi život jureći za plaćama, povišicama i sigurnim poslom zbog emocija straha i želje, a ne propituju kamo ih zapravo vode te misli izazvane emocijama. To je poput magarca koji vuče kola dok vlasnik drži mrkvu ispred magarčevog nosa. Vlasnik magarca možda ide tamo kamo želi, ali magarac progoni iluziju. Sutra će dobiti samo još jednu mrkvu." "Misliš, kada počnem zamišljati novu rukavicu za bejzbol, slatkiše i igračke to je poput mrkve za magarca?", upita Mike. "Da. A kako postaješ stariji, igračke postaju sve skuplje. Novi automobil, novi brod i velika kuća kojom impresioniraš prijatelje", reče bogati otac s osmijehom, "strah te gura kroz vrata, a želja te doziva, navodi na podvodne grebene. U tome je zamka." "Pa što je onda odgovor?", upita Mike. "Ono što pojačava strah i želju jest neznanje. Zato se bogati ljudi s mnogo novca često boje sve više i više što su bogatiji. Novac je mrkva, iluzija. Kad bi magarac mogao vidjeti cijelu sliku, možda bi ponovno razmislio o svojem izboru da progoni mrkvu." Bogati otac objasnio je da je čovjekov život borba između neznanja i prosvijetljenosti. Objasnio je da kada osoba prestane tražiti informacije i znanje o sebi, nadolazi neznanje. Ta borba je odluka koja se donosi iz trenutka u trenutak - učiti kako otvoriti ili zatvoriti um. "Gledajte, škola je jako, jako važna. Školu pohađate kako biste izučili vještinu ili profesiju i kako biste postali koristan član društva. Svaka kultura zahtijeva učitelje, liječnike, mehaničare, umjetnike, kuhare, poslovne ljude, policajce, vatrogasce, vojnike. Škole ih podučavaju kako bi naša kultura mogla napredovati", reče bogati otac, "nažalost, za mnoge ljude škola je kraj, a ne početak." Zavlada duga tišina. Bogati otac se smiješio. Nisam shvatio sve što je rekao toga dana, ali kao što je slučaj s mnogim velikim učiteljima, čije riječi nastavljaju podučavati čovjeka tijekom života, i dugo nakon što njih samih više nema, riječi bogatog oca su i danas u meni prisutne. 57
  53. 53. "Danas sam bio malo okrutan", reče bogati otac, "ali s dobrim razlogom. Želim da se uvijek sjećate ovog razgovora. Želim da se sjetite gđe Martin. Želim da se sjetite magarca. Nemojte to zaboraviti jer vas dvije emocije, strah i želja, mogu dovesti u najveću životnu zamku, ako niste svjesni da kontroliraju vaše misli. Okrutno je provesti život u strahu i ne istražiti svoje snove. Okrutno je i naporno raditi za novac, misleći da ćete novcem kupiti stvari koje će vas usrećiti. Strašno je probuditi se usred noći u strahu zbog neplaćenih računa. Život koji diktira veličina plaće zapravo i nije život. Misliti da ćete se osjećati sigurno ako radite znači lagati sebi. To je okrutna zamka koju želim da zaobiđete, ako je ikako moguće. Vidio sam kako novac upravlja životima ljudi. Ne dajte da se to dogodi i vama. Molim vas, ne dopustite novcu da vam upravlja životom." Loptica se dokotrlja pod naš stol. Bogati otac je dohvati i baci natrag. "Kakve veze ima neznanje s pohlepom i strahom?", upitah ja. "Neznanje u vezi novca uzrokuje toliku pohlepu i toliki strah", reče bogati otac. "Evo nekoliko primjera. Liječnik koji želi više novca za svoju obitelj povisi svoje cijene. Povisivši cijene, on povisuje cijenu zdravstvene skrbi za sve ljude. To najviše pogađa siromašne, pa je zdravlje siromašnih lošije od zdravlja bogatih. Budući da liječnici povisuju svoje cijene, povise ih i odvjetnici. Budući da su ih povisili odvjetnici i učitelji žele povišicu, a to povisuje naše poreze i tako dalje i tako dalje. Uskoro će vladati toliki jaz između siromašnih i bogatih da će zavladati kaos i još će jedna velika civilizacija propasti. Velike civilizacije propadale su kad bi jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju postao prevelik. Amerika ide u istom smjeru još jednom dokazujući da se povijest ponavlja jer ne učimo od nje. Samo pamtimo povijesne datume i imena, a ne i lekcije." "Zar nije normalno da cijene rastu?", upitah ja. "Ne u obrazovanom društvu kojeg vodi sposobna vlada. 58
  54. 54. Cijene bi zapravo trebale padati. Naravno, to uglavnom vrijedi samo u teoriji. Cijene rastu zbog pohlepe i straha uzrokovanih neznanjem. Kad bi škole podučavale ljude o novcu, bilo bi ga više i cijene bi bile niže, ali škole se fokusiraju samo na to da uče ljude kako da rade za novac, a ne kako da ukrote moć novca." "Ali zar mi nemamo poslovne škole?", upita Mike. "Nisi li me ti poticao da pođem u poslovnu školu i tamo diplomiram?" "Da", reče bogati otac, "no, prečesto te poslovne škole obučavaju zaposlenike koji su samo sofisticirani brojači. Bože sačuvaj da jedan takav preuzme tvrtku. Sve što oni čine jest da proučavaju brojeve, otpuštaju ljude i ubijaju tvrtke. Znam to zato što ih ja zapošljavam. Sve o čemu oni razmišljaju jest smanjivanje troškova i podizanje cijena, što uzrokuje daljnje probleme. Brojanje je važno. Bilo bi dobro da više ljudi to zna, ali niti to nije cijela priča", doda bogati otac ljutito. "Dakle, odgovor postoji?", upita Mike. "Da", reče bogati otac, "naučite koristiti svoje emocije za razmišljanje, a nemojte razmišljati emocijama. Kad ste ovladali svojim emocijama tako što ste pristali raditi besplatno, znao sam da postoji nada. Kad ste se opet suprotstavili emocijama nakon što sam vas iskušao s više novca, počeli ste učiti razmišljati usprkos njima. To je prvi korak." "Zašto je taj korak tako važan?", upitao sam. "To vi morate otkriti. Ako želite učiti, povest ću vas u ono mjesto koje gotovo svi izbjegavaju i kojeg se većina ljudi boji. Ako pođete sa mnom, odbacit ćete ideju rada za novac i naučit ćete kako postići da novac radi za vas." "A što ćemo dobiti ako pođemo s vama i ako pristanemo učiti od vas?", upitao sam ja. "Isto što je dobio zeko iz basne", reče bogati otac, "slobodu od jame s katranom." "Postoji li trnje?", upitah ja. "Da", reče bogati otac, "trnje je naš strah i pohlepa. Ako uđemo u svoj strah i suočimo se sa svojom pohlepom, slabostima, potrebama, izaći ćemo iz njega. A put van vodi kroz um, kroz izbor naših misli." 59

×