Successfully reported this slideshow.
Your SlideShare is downloading. ×

Julije Jančula: Franjevci u Cerniku

Ad
Ad
Ad
Ad
Ad
Ad
Ad
Ad
Ad
Ad
Ad
FRANJEVCI U CERNIKU
JULIJE JANČULA, ofm
Drugo izdanje
  Tisak: ARCA d.o.o. Nova Gradiška
Grafička priprema: Tihomir Podkonjak
JULIJE JANČULA




FRANJEVCI U CERNIKU




   Prvo izdanje: SLAVONSKA POŽEGA, 1980.
         Drugo izdanje: CERNIK, 2011.
Advertisement
Advertisement
Advertisement
Advertisement
Advertisement
Advertisement
Advertisement
Advertisement
Advertisement
Advertisement
Upcoming SlideShare
BAN KULIN I POVELJA
BAN KULIN I POVELJA
Loading in …3
×

Check these out next

1 of 306 Ad

More Related Content

Similar to Julije Jančula: Franjevci u Cerniku (20)

More from Tihomir Podkonjak (20)

Advertisement

Recently uploaded (20)

Julije Jančula: Franjevci u Cerniku

  1. 1. FRANJEVCI U CERNIKU JULIJE JANČULA, ofm
  2. 2. Drugo izdanje Tisak: ARCA d.o.o. Nova Gradiška Grafička priprema: Tihomir Podkonjak
  3. 3. JULIJE JANČULA FRANJEVCI U CERNIKU Prvo izdanje: SLAVONSKA POŽEGA, 1980. Drugo izdanje: CERNIK, 2011.
  4. 4. Izdaje i odgovara: fra Ante Perković Franjevački samostan - Cernik
  5. 5. UVODNA RIJEČ Povijest franjevaca u Cerniku dijelim po stoljećima. Prvo je šesnaesto, zadnje devetnaesto s dodatkom do 1918. do koje godine u cerničkom samostanu nalazimo crne fratre, bivše kapistrance. U ono što se zbivalo nakon raspada Austro-Ugarske ne diram. Šesnaesto stoljeće: Sigurno je da su bosanski franjevci u 16. stoljeću djelovali na području Cernika i u okolici. Imali su samostan u Kobašu (1504— 1532) i u Dvorišću kod Bijele Stijene (1507—1543). U Cerniku su godišnji sa- jmovi bili na dan svetog Franje (1520—1536). Godine 1730. još su u Cerniku na starom katoličkom groblju viđene ruševine nekog samostana. Da su bosan- ski franjevci bili tu i pod Turcima svjedoče dokumenti koji govore o strahu franjevaca izvan turskog carstva da će im bosanski franjevci zauzeti samostane u mjestima koja su došla u turske ruke (1539). Tu su zatim vijesti kako je kalvin Mihajlo Starin (umro 1554) u Slavoniji progonio bosanske franjevce, kako su Turci bosanskim franjevcima dali samostan u Velikoj 1575, kako su bosanski franjevci od 1586. nastojali pojačati brigu za Slavoniju i Ugarsku i napokon kako su sudjelovali u slavonskim ustancima protiv Turaka krajem istoga stoljeća. Zanima nas što je bosanske franjevce povuklo u Slavoniju pred sam njezin pad pod Turke, zašto su prelazili Savu kad se Slavonija našla pod Turcima. Sedamnaesto stoljeće: Cernik postaje sjedište župe koju vode fra- njevci Bosne Srebrene. Župa se spominje 1623. Mjesto crkve vjernicima mjes- ta Cernik služi, jedna velika lipa izvan naselja, na osami. Tu u blizini stanuje župnik (1629). Poslije godine 1630. sagrađena je blizu srušene lipe mala drve- na crkvica, uz nju je godine 1660. mali hospicij, redovnička kuća koja se kra jem stoljeća zove: rezidencija svetoga Leonarda. Kako su franjevci pod Turcima vodili brigu za vjernike? Osamnaesto stoljeće: Zadnjih godina 17. stoljeća ili prvih godina 18. stoljeća franjevci sele od svetoga Leonarda u središte Cernika. Vjerojat- 5
  6. 6. no zauzimaju, kako su i drugdje činili, jednu srušenu i spaljenu džamiju s turskim grobljem unaokolo. Tu grade od drveta rezidenciju i crkvu svetoga Petra. U trećem desetljeću počinju spremati gradnju velikog samostana i crkve, proširuju prostor i gradilište. Sama gradnja počela je 1728. Do smrti najzaslužnijega za gradnju o. Mihajla Paunovića (1751) sagrađena su dva kri- la samostana i crkva. Istočno krilo počelo se graditi 1753. nakon što je srušena drvena crkva i rezidencija. Mjesto malene crkve svetoga Leonarda također je sagrađena 1752. po velika zidana crkva, danas ruševina. U tom stoljeću fra- njevci su u Cerniku stalno držali profesorij — gimnaziju za dječake iz cijele okolice. Bio je tu i studij filozofije barem od 1757. do 1765. Predavala se i mo- ralna teologija od 1770—1789. — Godine 1757. slavonski i ugarski franjevci počinju živjeti odijeljeno od bosanskih kao provincija svetoga Ivana Kapist- rana. — Do kraja stoljeća oni gube svoje polje rada, župe im se oduzimaju, samostani se ukidaju. Više nije potreban toliki broj franjevaca. Nije potrebno ni toliko škola za vlastiti podmladak. Život franjevaca se mijenja. Strpani u samostane oni sve više žive po kalupu koji je i za njih kao i za ostale svećenike načinio režim zvan apostolski. Franjevci više nisu ono što su bili kad je sav narod bio u njihovim rukama. Devetnaesto stoljeće (od 1800. do 1918): Provincija daje još nekoliko znanstvenika i književnika, mnoštvo gimna zijskih profesora i pučkih učitelja. Što dalje franjevaca ima sve manje. Dužnosti koje vrše (župničke, kapetanske i druge) ograničuju se sve više na mjesta gdje su njihovi samostani. Njihov utjecaj čini neki dragi, ali sve uži krug vjernika i prijatelja koji još vole fratre. 6
  7. 7. Šesnaesto stoljeće FRANJEVAČKI SAMOSTAN U KOBAŠU (1504-1532) Postanak ovog samostana koji je tako brzo nestao čini razumljivi- jim istovremeni, mršavo dokumentirani i tamom obavijeni dolazak franjevaca u Cernik. Isti motivi, isti jadi doveli su bosanske franjevce i u Kobaš i u Dvorišće i u Cernik. Zbog blizine Cerniku ne možemo ništa ne reći o tim nestalim samostanima. Zapadno od Kobaša koji je pripadao Franji Berislaviću (umro 1517), blizu ušća Orljave u Savu, nalazilo se mjesto koje se već u pop- isu župa 1334. naziva forum Gileti. Već tada je tu bilo trgovište s brodom preko Save, vlasništvo plemića Gileta. Gileti su tu sagradili i jaku tvrđavu s obje strane Save za sigurnost broda. Tuda je vodila stara cesta iz župe Glaž prema Požegi. U tvrđavi na slavonskoj strani sa- gradili su franjevci bosanske vikarije samostan svete Marije, uz dobru pomoć plemića Gileta i naroda. Godine 1504. bila je gradnja samostana već u toku. To saznajemo iz tužbe koju su ugarski franjevci (Fratres Hungari) podigli protiv bosanskih franjevaca (contra Boznenses) na generalnom kapitulu franjevačkog reda koji se održavao o Duhovima 1504. u Mantovi. Tužitelji su na spomenutom kapitulu zahtjevali da bo- sanski franjevci odmah obustave gradnju koju su se usudili započeti u tvrđavi Giletić (in castro Gywletiz) s ove strane Save (citra Zavam). Pisac đenđeške (Gyöngyös) kronike, ugarski franjevac, s velikim zado- voljstvom bilježi u svoju samostansku kroniku: Raspravu o toj stvari vodila su petorica franjevaca, članova lcapitula. Oni su odredili da Bo- sanci imaju odmah prestati s gradnjom koju su započeli. Neka najprije dođu na naš provincijski kapitul i neka mole od nas dozvolu za gradnju in castro Gywletiz ultra Savam i tek ako im mi dozvolimo, mogu na staviti gradnju, drukčije ne (Chronicon Bosnae, 23—24. — HE III, 374). Ipak nije bilo tako kako je želio đenđeški kroničar. Parbe radi gradnje istog samostana vodile su se i dalje na najvišim foru mima franjevačkog reda sve do 1514., što više i kod kralja i kod pape. Dr. fra Dominik Mandić piše: Na Općem zboru Franjevačkog Reda u Mantovi godine 1504. bosanski vikar vodio je borbu s ugarskim franjevcima op- servantima, jer je Bosanska vikarija gra dila novi samostan... na lijevoj strani Save koji je prostor (tada ugarska opservantska vikarija) sebi pris- vajala. Samostan je bio posvećen Blaženoj Djevici Mariji. i kralj Vladis- 7
  8. 8. lav II u pismu papi Juliju II od 12. listopada 1504... kaže da se samostan nalazio u Požeškoj županiji (in comitatu de Posega, Franj. Bosna, 145). To pismo dokazuje da je stvar došla i pred kralja i pred papu. Možda su bosanski franjevci na čas i prekinuli s gradnjom, ali su započetu gradnju ljubomorno čuvali i poduzimali sve da je mogu nastaviti. Izvještaj sa generalne skupštine franjevaca cismo ntanskih opservanata koja se održavala u Asizu 1507. kaže da je u skupštini nas- tala velika prepirka inter Hungaros et Bosnenses radi samostana svete Marije kod rijeke Save koji su Bosanci poče li graditi ovlašću Siksta IV (circa conventum s. Mariae apud fluvium Savam auctoritate Sixti IV in- choatum). I tu se još govori o započetoj gradnji. Ovaj puta skupština je odlučila da samostan ostane Bosancima, ali pod uvjetom da se ubuduće nikad više ne usude prihvatiti nijedno drugo mjesto (nullum alium locum) preko rečene rijeke (W XV, 458). Koliko su se bosanski franjevci, a pogotovo slavonski plemići, držali ove odredbe franjevačke generalne skupštine, vidi se najbolje po tom što je Franjo Berislavić upravo oko godine 1507. istim bosans- kim franjevcima sagradio velik i prostran samostan u trgu Dvorišće na svom posjedu Bijela Stijena (HE II, Berislavići 422, Bijela Stijena 531). Poslije godine 1504. više se ne spominje ni forum Gileti, ni cas trum Gywletiz. I trg i tvrđava s brodom prešli su u vlasništvo Fra nje Berislavića, a poslije njegove smrti u vlasništvo Stjepana Berislavića. S tim je odmah isčeznuo i naziv po prijašnjem vlasniku. Berislavići su novi posjed spojili sa svojim Kobašem, pa je i naziv Kobaš po volji Berislavića prešao na nekadašnji forum i castrum plemića Gileta. I sa- mostan se od tada zove Savensis ili Kobazensis s. Mariae — Svete Mari- je na Savi ili u Kobašu (HE III, 374). Koliko su ugarski franjevci opservanti bili protiv prelaženja bosan- skih franjevaca preko Save vidi se po tom što se i gene ralni franjevački kapitul koji je u Asizu započeo radom 13. lipnja 1514. još uvijek bavio istom tužbom. Ipak đenđeški kroničar ovaj puta dobrano gladi ono što je onako oštro napisao 1504: Bosanci neka zadrže samostan svete Marije na Savi u pograničnom podru čju Ugarske (in confinibus Hungariae). Samostan im je prepušten iz blagonaklonosti s tim da ubuduće više ne smiju uzeti nijedan drugi samostan s ove strane Save (Chronicon Bos- nae, 23—24). Tako je ta parba konačno završena. 8
  9. 9. Bosanski su se franjevci prigodom gradnje samostana i par nice s ugarskim franjevcima pozivali na dekret pape Siksta IV od 12. kolovo- za 1473. U dekretu se ističe da su franjevački samostani u Bosni gotovo svi spaljeni i porušeni, zemlja opustošena, franjevci progonjeni. S druge strane gospoda hrvatska i slavonska između Save i Drave zovu bosan- ske franjevce u svoje gradove, tvrđave i sela, žele im sagraditi »domos et loca« ili im dati već sagrađene, da i ondje dijele narodu sakramente. Papa, žaleći ih kao dobar otac, dozvoljava bosanskim franjevcima da »ultra flumen Savoy usque ad flumen Dravoy« (preko rijeke Save sve do rijeke Drave) primaju i drže vinograde i posjede, grade kuće i sa- mosta ne (domos et conventus aedificare), odnosno sagrađene primaju (Acta Bosnae, 280—282. — Kultura I, 157—158). Ovu bulu Siksta IV potvrdio je i obnovio papa Julije II 23. siječnja 1511. i pod prijetnjom izopćenja zabranio svim svjetovnim svećenicima odvraćati vjernike da neidu k franjevcima na ispovijed niti im daju milostinju. Ujedno je papa naredio kaločkom nadbiskupu, pečujskom biskupu i čazmanskom prepoštu neka se brinu da bosanske franjevce nitko ne smeta (Acta Bosnae, 305). Dr fra Dominik Mandić nadopunjava ovo što je rečeno i navodi da su se ugarski opservanti jako opirali bosanskim franjevcima i odluci generalnog kapitula u Asizu 1514. Uza sve to kapitul je kobaški samo- stan dosudio Bosancima, najviše pod utjecajem bule Cupientes Nikole V koju je u ovjerovljenom prijepisu prikazao bosanski vikar fra Ante Jezerčanin, pa i uslijed preporu ke ugarsko-hrvatskoga kralja Vladis- lava II (Franj. Bosna 148). Prema buli Cupientes od 14. svibnja 1447. izdanoj prigodom diobe ugarskih opservanata od bosanske vikarije, granica između bosanske vikarije i nove ugarske vikarije imala je biti rijeka Dra va i samo bosans- ka vikarija s područjem od Drave do Jadrana imala je uživati povlastice koje su pape podijelili bosanskoj vikariji. Međutim su opservanti nove ugarske vikarije uz jaku podršku ugarskih velikaša i plemića od istog pape ishodili bulu Ineffabilis od 10. veljače 1448. prema kojoj granica između jedne i dru ge vikarije ima biti rijeka Sava i nova ugarska vikar- ija s područjem od Save do Tatarskoga mora uživat će sve povlastice koje uživa bosanska vikarija (Franj. Bosna, 115—116). Ugarski su franjevci-opservanti željeli bosanske franjevce isključiti iz Slavonije, no pape Siksto i Julije učinili su Slavoniju zajedničkim 9
  10. 10. područjem jednih i drugih, dozvolili su bosanskim franjevcima osniva- ti samostane između Save i Drave ne dirajući samostane koje su ugarski franjevci u Slavoniji već imali. Ugarski su franjevci ipak činili sve da spriječe širenje bosanskih franjevaca po Slavoniji. Upravo tih godina opservanti u Ugarskoj bili su na vrhuncu snage. Prema Waddingu (XV, 401—403) ugarska je vikarija godine 1506. imala 70 samostana i oko 1700 braće. Dijelila se u 10 kustodija. Druga po redu kustodija bila je kapistranska ili srijemska sa sijelom u Iloku. Imala je 8 samostana. Pet južno od Dunava (Ilok, Šarengrad koji se tada zvao Voćin — de Athya, a osnovao ga je Ivan Morović, vidi W. X. 49, zatim Alšan, u blizini današnjeg sela Gunje, Đakovo i Prečka kod Vinko- vaca). Tri su samostana bila sjeverno od Dunava (Futok kod Novog Sada, te Kabol i Klillod ili de Kylnus, negdje u Bačkoj — in Hungaria inferiori, u Donjoj Ugarskoj. Šesta je kustodija bila ozorska sa sijelom u Ozori. Imala je 7 samostana: 2 u županiji Tolna (Ozora i Paks), 2 u županiji Baranja (S elje sjeverno od Drave i Sv eti Đurađ na Dra- vi kod Valpova na slavonskoj strani, ostala 3 bila su u šomođskoj županiji). Osma je kustodija bila slavonska s glavnim samostanom u Voćinu pod Papukom (Athina, Athinensis ad Beatam Virginem Mariam, Athinae, celebri olim Slavoniae oppido et arce, Dioecesis Zagrabiensis et Archidiaconatus Vaskae, a vidua Joannis Comitis de Corbavia et vidua Jobi de Gara, sororibus fundatus, Greiderer 1,166). Ostali samostani slavonske kustodije bili su: Svetog Kristofora u Poljanskoj kod Stražemana, svetog Ladislava u Podborju (da- nas Daruvar), Uznesenja Marijina u Varalji ili Podgrađu grada Moslavine (Crtice 78-79 i 262), između Garića i Vrtlinske (Buturac 13), a Georgio Chunor ... extructus anno 1460, svete Marije Magdalene u Ivaniću (danas Kloštar Ivanić), Petrovo ili Petrovac i De Reme- tino. Za Podborje, Varalju, Petrovo i Remete u izvještaju se izričito kaže da su u Križevačlcoj županiji. Prema tome Petrovo nisu Petrovci kod Vinkovaca ni Petrijevci kod Osijeka, nego je to mjesto bilo negdje u kasnijoj Maloj Vlaškoj (možda Petrovina Ljudevita Pekry). Isto tako De Remetino nije Remetinec kod Varaždina, nego današnji Duzluk kod Orahovice, gdje se već od druge polovice 16. stoljeća nalazi pravoslavni manastir. Najstariji franjevački samostani u Slavoniji bili su u Virovitici, Požegi, Grabovniku (Kloštar Podravski) i u Našicama. 10
  11. 11. Ti su samostani sa Zagrebom i Kostajnicom činili zagrebačku kus- todiju stare ugarske provincije koja je od 1415. do 1517. bila lconventu- alska, a od 1523. zvala se: Provincia Hungariae S. Mariae. Zagrebačkoj kustodiji pripadao je i samostan u Seglaku, blizu Osijeka, sagrađen 1488, čitava dva stoljeća ili stoljeće i pol kasnije nego gore spomenuti samostani. Samostani u Varaždinu, Koprivnici, Ludbregu i Semenju (Prekmurje), svi u zagrebačkoj biskupiji, pripadali su pečujskoj kus- todiji iste stare ugarske provincije. Srijemska kustodija iste provincije imala je čak 10 samostana: Bač, Ilok (1454. predan ugarskoj vikariji ops- ervanta), Mitrovica, Tordinci (De Tadua), Manđelos (Franca Villa), Irig (Sveti Irenej), Zemun, Banoštor, Ench (Eudi, Endi, Janok?) i Rednich (Vrdnik). Iste godine kad je završena parba između bosanskih i ugarskih franjevaca glede samostana u Kobašu (1514), bila je bosanska vikarija ponovno podijeljena u dvije vikarije: u vikariju Bosne Srebrene i u vikar- iju Bosne Hrvatske. Prvoj su pripali samostani koji su 1514. već bili pod turskim gospodstvom, a drugoj samostani koji te godine još nisu bili pod turskim gospodstvom. Kobaš je pribrojen vikariji Bosne Hrvatske, grebenskoj kustodiji koja je imala 5 samostana: Greben, Kobaš (Cho- baz), Dvorišće (Duorischie), Šabac (Sabaz), i Bobovišće (Bobovischie, Popovischie, Graiderer I ,69). Tri godine kasnije (1517) u čitavom franjevačkom redu dogodila se krupna promjena. Franjevci zvani konventualci od 1415. do 1517. bi- rali su generala (generalnog ministra) reda koji je smatran poglavarom svih franjevaca i nasljednikom osnivača reda, svetog Franje Asiškoga. Franjevci opservanti (koji su išli za strožim obdržanjem pravila) i kojih je bilo mnogo više nego konventualaca dijelili su se na dvije familije: cismontansku čiji su samostani bili s ovu stranu planina (Alpa), ili bliže Italiji, i transmontansku, s onu stranu Alpa. Svaka je familija birala svoga generalnog vikara (zamjenika generalnog ministra) koji je njom upravljao. Konventualske pokrajine zvale su se provincije i svaka je birala provincijala (minister provinciae), opservantske pokrajine nasu- prot zvale su se vikarije i birale su svaka svog vikara. Na zajedničkom kapitulu koji je 1517. sazvao papa Leon X, papinom voljom došlo je do obrata: Konventualci su morali pečat čitavoga reda predati opservan- tima koji će odsad birati generalnog ministra čitavoga reda, njihove se pokrajine neće više zvati vikarije nego provincije i birat će provincijale. 11
  12. 12. Tako se i obje bosanske vikarije od 1517. nazivaju provincijama. Pa i Fratres Minores Opservantes de Familia Cismontana in Hungaria ili kratko Fratres de Familia in Hungaria od 1517. svoju pokrajinu zovu provincijom (Esser-Zirdum 119 — 130). Stara se ugarska provincija (Provincia Hungariae), da bude podložna izravno nasljedniku svetog Franje, a ne nekom njegovom zamjeniku, godine 1415. priklonila konventualcima. Zvala se od te go- dine Provincia Hungariae Conventualium, od 1454: Provincia Hungar- iae Conventualium Reformatorum, skraćeno, nasuprot onome: Fratres de familia, ugarski su konventualci nazivani: Fratres reformati. Čim su opservanti dobili upravu cijelog franjevačkog reda u svoje ruke, ugarski su konventualci prešli u opservante: Fratrum... Ordinis Minorum olim Reformatorum, nunc autem Regularis Observantiae nuncupatorum Pro- vinciae Hungariae, piše papa 1519. (W XVI, 108 i 598). Kako su sada u Ugarskoj bile dvije opservantske provincije, trebalo im je dati imena po kojima će se razlikovati. Da se izbjegne svaka zbrka odlučeno je godine 1523. da se ugarska provincija, nekad zvana: de familia, zove: Sanctisimi Salvatoris — Presvetog Spasitelja, obično: salvatorijanska, a ona koja se nekad zvala reformiranih, da se zove: Svete Marije (W XVI, 168). Šesnaesto stoljeće može se nazvati stoljećem opustošenja ugarskih provincija. Provincija Presvetog Spasitelja čiji kroničar 1525. s ponosom ističe da provincija ima 73 samostana i 1472 brata, po popisu iz go- dine 1587. ima samo 4 samostana. U samih 60 godina napušteno je ili porušeno i spaljeno 69 samostana. Nije bolje prošla ni provincija Svete Marije. Sačuvali su se samo samostani na zapadnoj i sjevernoj granici Ugarske ili u Slovačkoj (Brevis Memoria, 20. — W XXII, 123 — 124). Provinciji Bosne — Hrvatske Turci su kroz to vrijeme razorili 29 samo- stana — sve osim Senja i Trsata (Š 1969, 14), dok je provincija Bosne Sre- brene pod turskim gospostvom u najvećim nevoljama uspjela sačuvati 14 — 16 samostana (W XXII, 123 — 124, Kultura, 128). Postoji nesigurna vijest da su Turci samostan u Kobašu spalili već 1520, ali je iza toga još bio obnovljen. Te su godine turske provale bile gotovo neprekidne. Ban-biskup Petar Berislavić morao je s malim sred- stvima braniti granicu od ušća Save u Dunav do ušća Une u Savu i oda- tle opet granicu do Dubrovnika. Turci su uvijek gledali provaliti ondje gdje ih Berislavić nije očekivao. Upravo te godine Turci su i samog bana iznenada zaskočili i ubili. Vijest o spaljivanju kobaškog samostana donosi 12
  13. 13. Wadding (XVI, 130) prema pismu prefekta gradnje bazilike svetog Petra u Rimu, kardinala đakona S. Mariae in Porticu, Bernarda. Kardinal javl- ja da su Turci spalili samostan i crkvu svete Marije od Milosti (de Gratia) in Pozrhavia, pečujske biskupije u Ugarskoj. Za obnovu tog samostana i crkve papa Leon X podijelio je oproste jednake onima koje su dobivali darovitelji za gradnju crlcve svetog Petra u Rimu. Nije lako odgonetnuti što znači ono: in Pozrhavia. Ipak se čini da je to iskvareni oblik mjesto: in Posavia ili Possavia. Berislavići se u to doba nazivaju gospodarima posavskim. Papa Siksto V pismom od 13. ožujka 1586. šalje franjevca Đuru Tuzlaka s nekoliko drugova svećenika: in partes Possaviae et Pos- semiae — u Posavinu i u Srijem, da se brinu za duše tamošnjeg naroda (AB, 340). Provincijal fra Marijan Pavlović 1623. župu Lužani ili Kobaš naziva župom u Posavlju (AO, 1900, — 82). Samostan u Kobašu nije bio dugog vijeka. Turci su 1530. zauzeli upravo taj zapadni dio Kobaša, gdje je bio brod preko Save i samostan. Učinili su to protiv volje gospodara Stjepana Berislavića, ali kako su onda još držali s njime prijateljstvo, možda nisu odmah protjerali fran- jevce čiji je samostan bio u tvrđavi. Turci su ondje podigli svoju novu tvrđavu. Franjevci su samostan morali ostaviti 1532, kad su bosanski odredi turske vojske ondje prelazili preko načinjenog mosta u pokretu prema Beču i na povratku nakon neslavnog »zauzeća« Kiseka (HE III, 374 — 375, Buturac 13). S vremenom je samostan zajedno s tvrđavom, kasnije nepotrebnom i napuštenom, porušen. Održala se samo crkva svete Marije i to kroz cijelo tursko doba i do kraja 18. stoljeća. Tada je već bila u sasvim ruševnom stanju, ali je kasnije i opet obnovljena. Spomen na taj samostan sačuvan je u kobaškoj toponomastici pod im- enom kloštar (Slavonac radije kaže: kloštra, HE III, 374 — 375). Uspomena na kobaški samostan bila je »nevoljama koje jc prouzročilo tursko oružje« (Greiderer) tako izbrisana da se već u vri- jeme Turaka za njegovo postojanje nije znalo ili se u dokumentima iz turskih vremena nitko nije sjetio da ga spomene. Biskup Ivković kriz- mao je između 1626. i 1630 u župi Lužani u kojoj je bio i Kobaš jed- nom 800, drugi put 528 osoba (Croatia Sacra 1934, 76 — 77). Fra Petar Nikolić koji inače voli spomenuti da je negdje bio franjevački samo- stan, 13. svibnja 1660. piše: U župi Lužani postoji samo jedna crkva s nazivom svete Marije u nebo uzete (AB, 494). Nasljednik fra Petra Nikolića fra Luka Ibrišimović kao vikar zagrebačkog biskupa za tursku 13
  14. 14. Slavoniju, 30. travnja 1693. izvješćuje da je sveto ulje primio od njega i pater Augustin Henpacze pro parochia Beatae Virginis Mariae in Ko- bas et Oriovacz (AB, 521). Fra Mirko Pavić (Ramus 92) navodi svjedočanstvo da je pobožno preminuli pater Augustin iz temelja podigao crkvu svetog Ivana Krstitelja u Kobašu (na mjestu gdje je današnja crkva). Gradnja crkve koštala je 400 forinti u novcu osim troškova za radnike i majstore. U vrijeme patra Antuna a Cotor obnovljena je i pokrivena velika crkva od kamena (grandis Ecclesia lapidea) svete Marije Anđeoske. — U popisu slavonskih franjevačkih župa iz prve polovice 18. stoljeća (1733) spom- inje se župa svetog Ivana Krstitelja u Kobašu, a prva filijala te župe jest Uznesenje Blažene Djevice Marije, udaljena od župne crkve četvrt sata (Ramus 178). Iz izvještaja kanonskih vizitacija od godine 1730. i 1746. saznajemo da se ova crkva (kapela) nalazila na groblju, pol sata daleko od Kobaša, uz Savu, na mjestu koje je narod zvao kloštar (Vulgo Kloster). Sastojala se samo od svetišta stare crkve koja je bila spojena s porušenim samo- stanom. Uz crkvu se sa strane Evanđelja nalazio od kamena sagrađeni toranj. U crkvi je bio smješten oltar s velikom oltarnom slikom. Misa se tu služila često preko godine (Croaia Sacra 1931, 243). Godine 1751. u opisu župa požeškog konzistorija kaže se: pol sata udaljena od župe stara kapela Blažene Djevice Marije, zvana u Kloštru, pokrita, većim dijelom bez stropa. Ima toranj bez zvona i osim slike Blažene Djevice Marije nad menzom, nema ništa drugo (Kat. List 15. IV 1943, 173). Doskora (1758) ova crkva nije bila drugo nego ruševina svetišta koje je nekada pripadalo crkvi od koje više nije bilo ni temelja. Kasnije se ipak nastojalo oko popravka ostatka crkve. Godine 1780. podignut je na njoj novi krov. U izvještaju kanonske vizitacije iz godine 1841. za crkvu Uznesenja Gospina u Kobašu kaže se da potječe: ab immemorabili, a quo, ignoratur, probabilius a quibusdam monachis, quia claustrum, quod modo dirutum est, coniunctum habuit, structurae gotinae. Go- dine 1841. još su se dakle na ostacima crkve vidjeli tragovi nekad crkvi prigrađenog samostana u gotičkom stilu kao danas u Voćinu. Nije se znalo kojim redovnicima je samostan pripadao. Rubetić, čini se prvi, a za njim mnogi drugi, poklanjali su ga cistercitima. — U novije vrijeme prvi je pisao o postanku franjevačkog samostana u Kobašu profesor Stjepan Pavičić (HE III, 374 — 375). 14
  15. 15. Šematizam kapistranske franjevačke provincije od g. 1895. (str. 38) kaže: Između 1500. i 1516. sagrađen je, kako kažu rukopisi, samo- stan za jajačke franjevce u tvrđi Giletiz, danas Geletinci, filijala cerničke župe. Tako je eto kobaški samostan ušao u povijest Cernika, a jer ga više nema, zadržat ćemo ga radi uspomene u cerničlcoj povijesti. U kas- nijem šematizmu Hrvatske provincije svetoga Cirila i Metodija od 1913. (str. 29) dolazi do ispravka onoga što je napisano 1895: monasterium in Castro castelli Giletiz, vulgo Kobaš. Šematizam se poziva na rukopise bečkog arhiva pod oznakom: Turcica. Posebno je važno što se ovdje kaže da je samostan sagrađen: pro fratribus jajcensibus, za franjevce iz Jajca ili bolje iz jajačke banovine. Isti su franjevci s istih razloga došli ne samo u Kobaš i u Dvorišće, nego i u Cernik (i u Veliku) malo prije pada pod Turke. Zanimljivo je kako se Greiderer opisujući prema rimskim doku- mentima parbe oko samostana u Kobašu kao stranac ne može snaći u pitanju tko su tužitelji, a tko tuženi, i gdje je bio Kobaš. Govoreći o raspri na skupštini cismontanskih opservanata u Asizu 1507. Greiderer kaže da su tužbu protiv Bosanaca koji su turski podložnici podigli oni bosanski franjevci koji su u katoličkoj Bosni: litem quam Minoritae in Provinciae Bosnae ditione Catholica detenti, nunc Croatae, modo Hun- gari, jam Latini (ob Graecanismum in Turcarum districtu, praesertim Europeo invalescentem) nuncupati, Minoritis Turcarum Dominio sub- jectis seu Bosnensibus ratione Conventus S. Mariae ad fluvium Savum recumbentis, et ab ipsis ex authoritate Sixti IV inchoati, movebant. Pa- trum congregatio decidit declarando, eundem Conventum Bosnensibus ea conditione remansurum, ne alium de f u turo ultra fluvium Savum recipere somniarent (I, 68). Nejasno informiran, kaže da se tužitelji, franjevci iz katoličkog dijela Bosne, pod utjecajem grčkoistočnjaka, zovu sad Hrvati, sad Ugri, sad Latini. Tužene je proglasio tužiteljima. Samostan u Kobašu gradili su upravo franjevci iz katoličkog dijela Bosne, iz jajačke banovine. Ti su franjevci bili osobito tijesno povezani sa slavonskim plemićima koji su po dužnosti branili od Turaka ne samo Slavoniju nego i jajačku banovinu, a ujedno su branili i svoje posjede koji su bili s jedne i druge strane Save. U to vrijeme — do 1514. bosanski franjevci pod Turcima još nisu bili odijeljeni od bosanskih franjevaca iz- van turskog carstva pa nisu ni mogli tužiti jedni druge. Inače Greiderer kaže: skupština je odlučila da samostan ostane Bosancima pod uvjetom 15
  16. 16. da ubuduće niti ne pomisle primiti koji drugi samostan preko rijeke Save. Na drugom mjestu (I, 161) Graiderer ponovno govori o kobaškom samostanu, čini se i ne znajući da je već o njem govorio. Ne spomi- nje Kobaš nego kaže: Savensis Beatae Virginis Mariae, savski samo- stan Blažene Djevice Marije, primljen ovlašću Siksta IV koji je vladao Crkvom od 1471. do 1484. Samostan je dobio ime po rijeci Savi na kojoj leži. I opet tvrdi nejasno da su tužbu protiv bosanske braće koja su se u tom samostanu nastanila 1507. podigli opservanti Hrvatske koji su se nedavno odijelili od bosanskih opservanata. Tužba je podignuta zato što je taj samostan preko Save. Slično Greiderer kao stranac nije mogao za sigurno odrediti, gdje se nalazi mjesto Kobaš. Tražio ga je na zemljovidnim kartama i došao do toga da ima više Kobaša i u Slavoniji i u Bosni. Jedan je tri milje pred ušćem Vrbasa u Savu. Na novoj Müllerovoj karti označen je kao Matzkobaz (očevidno Mačkovac). Nasuprot ovome nalazi se i drugi s južne strane Save, zvan Turski Kobaš. No postoji u Slavoniji prije Broda selo istog imena sjeverno od Save. Tu je župa kojom su nekada upravljali franjevci provincije svetoga Iva- na Kapistrana. Na starim kartama nalazi se njemu nasuprot u Bosni drugi Kobaš (Koba- zium) na ušću Vrbasa u Savu na zapadnoj strani te rijeke. Na novijim ga kartama nema. U kojem je od ovih mjesta bio samostan, ne znam odrediti, ali više naginjem onom prvom (Mačkovcu), jer je znatnije mjesto i od turskih provala udaljenije: locum magis celebrem et a Turcarum incursionibus remotum. Dodajem (kaže Greiderer): u katalogu 1506. nema ga. Bit će dakle da je osnovan poslije te godine. Gonzaga, pisac 16. stoljeća, stavlja ga u Slavoniju. Samostan su uništile nevolje koje je prouzročilo tursko oružje (I, 149 — 150). Prema Mačkovac Greiderer je na svoju ruku za Kobaš iskovao i naziv: Kowaz. Literatura: Acta Ordinis Fratrum Minorum, Ad Claras Aquas 1900: ad historiam Provinciae Bosnae Argentinae, p. 80 — 84. Bösendorier Josip, Crtice iz slavonske povijesti, Osijek 1910. Brevis Memoria Provinciae Capistranae ab erectione sui de Provincia Bosnae Argentinae anno 1757. die 16. Augusti solemniter promulgata . . . Budae 1857. Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970. Buturac Dr Josip, župe arhiđakonata Since u XVIII. vijeku, Croatia Sacra 2, Zagreb 1931, 216 — 254. Draganović Krunoslav, Izvješće fra Tome Ivkovića, biskupa skradinskog, iz godine 1630, Croatia Sacra 7, Zagreb 1934, 65 — 78. Esser Kajetan — Zirdum Andrija, Pregled povijesti Franjevačkog reda, Sarajevo 1972. Fermendžin P. Eusebius, Acta Bosnae potissimum occlesiastica, Zagrabiae 1892. Fermendžin P. Eusebius, Chronicom observantis Provinciae Bosnae Argentinae, Starine JAZU XXII, Zagreb 1890. Greiderer Vigilius, Germania Franciscana, Tom. I, Oeniponte 1777. 16
  17. 17. Hrvatska Enciklopedija II, Berislavići, Bijela Stijena, III, Brod na Savi, Zagreb 1941. i 1942. Jelinić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1912. Mandić Dr O. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968. Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae, Budae 1766. Pipinić Franjo, Župe požeškog konzistorija 1751. godine, Katolički List 15. IV 1943, broj 15, 173 — 175. Predturska povijest Našica, Cernik 1974. (rukopis). Schematismus Almae Provinciae S. Joannis a Capistrano MDCCCXCV, Budapestini 1895. Schematismus Almae Provinciae SS. Cyrilli et Methodii 1913, Zagreb. Šematizam Hrvatske franjevačke provincije s. Ćirila i Metoda, Zagreb 1969. Waddingus Lucas, Annales Minorum ... X, XIV, XV, XVI, XXII, Ad Claras Aquas 1932. i 1933. FRANJEVAČKI SAMOSTAN U DVORIŠĆU (1507-1543) O tom samostanu ne zna se mnogo. Radi njega nije došlo do parbe pred najvišim crkvenim vlastima kao radi lcobaškog. Ugarski fran- jevci kao da nisu ni čuli za njega. Bio je također kratkoga vijeka. Sa- gradio ga je ban bosanski i gospodar posavski Franjo Berislavić. Bilo je to oko godine 1507. nakon što se odrekao banske dužnosti i povu- kao na svoje imanje Bijela Stijena. Taj posjed dobio je po drugoj svo- joj ženi Barbari Frankopan, udovi srpskog despota Vuka Brankovića. čini se da je gradnja samostana bila i Barbarina želja. Bila je rođena u obitelji veoma sklonoj bosanskim franjevcima. Kćerka je Sigismunda, a sinovica Martina Frankopana, utemeljitelja franjevačkog samostana na Trsatu. U samostanu na Trsatu još se i danas čuva jedan relikvijar (moćnik), poklon despotice Barbare. Umrla je 1508. nakon što je s Fra- njom Berislavićem živjela 13 do 18 godina. Posljednji gospodar Bijele Stijene, prije nego su je 1543. zauzeli Turci, bio je slavni Petar Keglević. Područje oko Bijele Stijene bilo je prije Turaka lijepo naseljeno samim hrvatskim stanovništvom. Tu su bile 34 župe svetačkog arhiđakonata zagrebačke biskupije. Međutim nakon Katzianerova poraza 1537, a još više nakon pada Dubice 1538. počeo je narod bježati iz loga kraja. Oba tadašnja bana Petar Keglević i Toma Nadaždi izvješćuju o tome. Narod je najviše selio u Ugarsku (Gradišće) na tamošnja dobra svojih gospodara. Pomoćne turske čete (Vlasi, kako ili se tada općenito na- zivalo) stalno su provaljivale u taj kraj, hvatale i odvodile narod. Već 17
  18. 18. godine 1544. padom Kraljeve Velike čitav je taj kraj u turskim rukama. Hrvatskog katoličkog stanovništva nije tu ostalo gotovo ništa. Na nji- hovo mjesto Turci su naselili mnogo Vlaha da im služe kao graničari i neredovite pomoćne čete. Zbog toga je čak i povijest ruševina samosta- na u Dvorišću sasvim oskudna, potpuno nijema. Pavičić ovako opisuje nekadašnju okolicu Bijele Stijene: U predgrađu stajala je crkva svete Barbare (možda današnje selo Bobare, Buturac), a na podnožju bile su još tri župe: svetog Mihajla u selu Poveličju na mjestu današnjih Go- leša — Rajičića, svete Marije u selu Crkvenici na položaju današnjeg Kovačevca i svete Katarine ondje gdje su danas Rađenovci. Osim toga u početku 16. stoljeća podignuli su franjevci s pomoću Franje Berislavića... prostran samostan u Dvorišću, blizu današnjih Alavudaca. Osim Podgrađa dobilo je trgovačko-obrtnički značaj i to Dvorišće koje je bilo središte dobro naseljenog kraja. Trgovište branio je kaštel... podignut na obližnjem brdu... (HE II, Berislavići i Bijela Stijena, Podrijetlo 196 — 220, Crtice 84, Buturac 9 — 10, 13 — 14 i 21 — 22, Kulturno-povijesni zbornik zagrebačke nadbiskupije I, 418). Samostan u Dvorišću spominje se i u navedenom već popisu samostana bosansko-hrvatske vikarije iz godine 1514. Koliko se zna- la povijest samostana u Dvorišću pokazuje i Greidererovo uzaludno traženje, gdje bi taj samostan imao biti. Kaže da su ga neki upućivali na jedno Dvorišće koje je bilo u Podravini blizu Ždale i Bobovca. Drugi su ga upućivali na drugo Dvorišće na obali rijeke Mure u županiji Zala, treći na Dvorišće kod Vrbovca u križevačkoj županiji, četvrti na Dara- novce kod Požege ... (71, 150). Literatura: Bösendorfer Josip, Crtice iz slavonske povijesti, Osijek 1910. Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970. Buturac Dr Josip, Popis župa zagrebačke biskupije od godine 1334, Kulturno-povijesni zbornik zagrebačke nadbiskupije I dio, Zagreb 1944, 409 — 454. Greiderer Vigilius, Germania Franciscana, Tom. I, Oeniponte 1777. Hrvatska enciklopedija II, Berislavići, Bijela Stijena, Zagreb 1941. Pavičić Stjepan, Podrijetlo hratskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Zagreb 1953. GODIŠNJI SAJAM U CERNIKU NA SVETOG FRANJU Kroničar cerničkog samostana (III, 78—79) bilježi: 8. listopada 1911. svečani blagoslov kapele svetog Linarte, obnovljene na uspomenu 18
  19. 19. 400 godišnjice obstanka i 200 godišnjice prelaska cerničkih franjevca od svetog Linarte u današnji svoj samostan. Što se tiče 400 godišnjice opstanka kapele svetog Linarte, kroničar se sigurno oslonio na fra Grgu Čevapovića koji tvrdi da je u Cerniku već 1520. postojala franjevačka rezidencija svetog Leonarda (Recepsio 502— 503). Po Čevapoviću i Julije Kempf misli: Već se godile 1520. znade za nji- hov samostan ili manastir u kome su vrijedni franjevci kao revni župnici i dušobrižnici proveli čitavo vrijeme turskog vladanja... Za ono doba bila je crkva sasvim mala, a tako i manastir (Oko Psunja 55). Ove zadnje riječi o sasvim maloj crkvi i manastiru podsjećaju na izvještaj fra Petra Nikolića iz godine 1660. o smještaju cerničkih franjevaca (kod svetog Linarte). Međutim prije Turaka franjevci kod svetog Leonarda sigurno nisu bili. Njihov boravak ondje bio je uvjetovan prilikama pod turskim gospodstvom. Kako osjetljivi Turci nisu podnosili sastajanje kršćana na službu Božju usred turskog naselja, franjevci su vjernike skupljali izvan Cernika na nekoj osami kod jedne lipe. Oko sto godina lipa im je bila mjesto crkve. Ruševine predturskih crkvi bile su u samom mjestu. Tek naknadno je u blizini lipe podignuta kapelica, sasvim mala, kakvu su i Turci bez većih teškoća dozvolili sagraditi. U prvom izvještaju o lipi iz godine 1629. o kapelici još nema ni riječi. Prvi ju spominje Mrnavić 1637. Pod imenom svetog Leonarda spominje se istom 1693. I ako Čevapović ne navodi odakle je uzeo godinu 1520, iz samog njegovog pisanja (Recensio 551) vidi se da mu je bila poznata povijest Beževića Cerničkih i dokumenti pomoću kojih su početkom 18. stoljeća pokušali dobiti natrag sve svoje posjede koje su prije Turaka oko Cerni- ka imali. Prema Pavičiću (HE III, 680) u jednome od tih dokumenata stoji da su Deževići (Dessewffy) godine 1520. dobili pravo u Cernilcu držati tjedne sajmove nedjeljom, a godišnji sajam na dan svetoga Fran- je. Zašto upravo na dan svetoga Franje? Nije nam moguće doznati da li u dokumentu ima o tome nešto više napisano, ali po svemu izgleda Čevapović svoju tvrdnju temelji baš na tom dokumentu, kao i Kempf koji također obilato navodi iste dokumente. (Požega 35—36, 96—98). Može li se držati vjerojatnim da su bosanski franjevci u Cerniku već godine 1520. imali samostan? Uz onaj u Kobašu i onaj u Dvorišću još jedan u Cerniku. To su godine kad su slavonski plemići do maksi- muma angažirani u borbi s Turcima braneći ne samo Slavoniju nego i Jajce i Jajačku banovinu gdje su imali i svoje posjede. Vršeći razne 19
  20. 20. dužnosti u obrani gradova Jajačke banovine slavonski su plemići, po- lubosanci, dobro upoznali bosanske franjevce, mnogo ih cijenili, željeli ih imati uza se, nudili im vinograde i druge posjede, samostane i crkve i u Slavoniji i u Hrvatskoj kako to ističe papa Siksto IV. već 1473 (AB 280—282, Kultura 157—158). Bosanski su franjevci tada upravo gorjeli od želje da se Turke ne samo zaustavi, nego i da ih se potjera, u prvom redu iz Bosne, a onda i s cijelog Balkana. Nitko tada nije bio podobniji od bosanskih franjevaca riječju i primjerom podržavati i podjarivati borbenost protiv Turaka i kod plemstva i kod običnog puka, kako su to javno isticali i hvalili sami pape. Prihvaćajući suradnju tih i takvih franjevaca slavonski su plemići mogli očekivati i jaču papinu podršku i veće uspjehe u borbi s Turcima. Za kobaški se samostan izričito kaže da je sagrađen za jajačke franjevce, a to su bili oni koje je papa Pavao II. posebnim pismom od 9. kolovoza 1467. javno pohvalio, jer su i javnim propovijedanjem i potajnim nagovaranjem rasplamtili narod okolice Jajca za borbu protiv Turaka i tako kralju Matijašu pomogli izbaciti Turke iz jajačke tvrđe na sam Božić 1463. U tim borbama, ističe papa, poginuli su i mnogi franjevci, a četvorica su završila život kao mučenici (AB 272, Kultura 185). Upravo zbog te silne zagrijanosti za borbu protiv Turaka Mlečani su bosanske franjevce protjerali sa svih svojih područja kao vrlo opasne po mir s Turcima (suspectisimi et statu nostro Dalmatiae periculosissi- mi, AB 277). Slično su konačno učinili i Dubrovčani tako da blaženi Ber- nardo Akvilski ovako žali bosanske franjevce: Bijednima ih nazivam, jer su im Dubrovčani oduzeli 4, Mlečani 6, a Turci porušili 38 samosta- na. Ostalo im je tek malo i vrlo slabo stojećih mjesta (Kultura 116—120, 185). Hrvatima naprotiv, i onima u Hrvatskoj i onima u Slavoniji, jer su vodili vječne borbe s Turcima, bosanski su franjevci bili najdrag- ocjenija pomoć. Zato nas dokumenat o cerničkim sajmovima na dan svetog Franje čini sklonima vjerovati da su bosanski franjevci godine 1520. u Cerniku zaista mogli imati samostan i crkvu. Crkva je morala biti na trgu gdje su se održavali sajmovi. Franjevci su naime dan svetog Franje najsvečanije slavili. U njihovim se crkvama toga dana okupljao silan narod ne samo zbog njihove popularnosti, nego i zbog posebnih oprosta koje su pape — da franjevcima pomognu — podjeljivali vjer- nicima koji su na dan svetog Franje, svetoga Ante i svete Klare dolazili u franjevačke crkve (W IV, 492, Kultura 66). 20
  21. 21. Oprosti su u ona vremena privlačili velike mase naroda. Zato je Deževićima i franjevcima odgovaralo da godišnji sajam u Cerniku bude na dan svetog Franje. Dobrotom velečasnog gospodina Andrije Lukinovića, arhiviste zagrebačkog kaptola, omogućeno mi je (9. i 10. studenog 1977) da sam osobno zavirim u arhiv nadbiskupije. Bio sam ne malo iznenađen, kad sam u izvještaju kanonske vizitacije iz godine 1730. naišao na bilješku vizitatora Đure Dumbovića: Item rudera quaedam penes viam du- centem ad s. Leonardum in cole prope supra Czernik, ubi fundamenta certi conventus et vestigia sepulturarum extant et ubi actu cruces tres erectae manent, nimirum medio Crucifixus, ad unam partem s. Rochi, ad aliam s. Sebastiani (Sv. I). Pokraj puta koji vodi svetom Leonardu na brdašcu iznad, ali blizu Cernika, nalaze se neke stare ruševine, temelji nekog samostana i tragovi grobova. Sada su tu podignuta tri križa: u sredini Raspeti (Isus), s jedne strane (lik) svetog Roka, s druge svetog Sebastijana. Očevidno je da se tu radi o ruševinama jedne predturske katoličke svetinje. Nakon izgona Turaka iz Slavonije franjevci su je označili s tri na tom mjestu podignuta križa. Ruševinama samostana zamela je svaki 21
  22. 22. trag lakomost za građevnim materijalom, ali tragovi grobova ostali su tu do danas. Još i sada ljudi kopajući ondje zemlju nailaze na grobove. Uz ljudske kosti nađeni su i znakovi katoličke vjere — križići, krunice... Buturac (Croatia Sacra 1931, 224 — 225) pogrešno piše da su te ruševine samostana i tragovi grobova bili kod kapele svetoga Leonarda. U svom izvještaju Dumbović pod naslo- vom De Ecclesiis antiquis (O starinskim crkvama) piše najprije o crkvi svetog Nikole u Zapolju i o crkvi Svih Svetih u cerničkom polju blizu sela Prvče. Tada slijedi opširan izvještaj o kapeli svetog Leonarda i o nekadašnjoj tamošnjoj lipi. Zatim slijede bilješke o kapelama svetog Ivana Krstitelja i svete Barbare u Rešetarima, svetog Križa ispod Tisovca, svetog An- tuna u Petrović Selu, svetog Andrije u Sičicama, Marije Magdalene ispod Baćindola, o ora- toriju svetog Martina kraj puta iz Požege u Cernik, o kapeli svetog Stjepana Prvomučenika ispod Opatovca, o ruševinama stare crkve svetog Grgura ispod sela Drežnik, o ruševinama svetog Ivana Krstitelja blizu rijeke Trnave iznad Dragalića. Tek sad, gotovo na kraju tog naslova, dolazi gore navedena bilješka. Ruševine i tragovi grobova nalaze se kraj puta k svetom Leonardu na brdašcu koje je pro pe supra Cernik. Prije Turaka bio je taj samostan s grobljem sigurno u samom mjestu nedaleko od kaštela, sadašnjeg dvorca koji i potječe iz prijeturskih vremena. G. 1730. bilo je to mjesto u neposrednoj blizini naselja. Danas na tom mjestu stoji mala kapela svetog Roka. Kod svetog Leonarda ni Dumbović niti itko drugi ne spominju bilo kakve ruševine i tragove grobova. I kapela svetog Leonarda i tamošnja franjevačka rezidencija bile su male drvenjare izvan mjesta — na osami. Literatura: Arhiv nadbiskupije zagrebačke: Izvještaj kanonske vizitacije 1730 (Svezak I). Buturac Josip, Župe arhiđakonata Since u XVIII. vijeku, Croatia Sacra II, Zagreb 1931, 216 — 254. Csevapovich P. Gregorius, Recensio observantis Provinciae s. Joannis a Capistrano, Budae 1830. Fermendžin P. Eusebius, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, Zagrabie 1892. Hrvatska enciklopedija III, Zagreb 1942, Cernik. Jelenić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1912. Kempf Julije, Oko Psunja, Zagreb 1924. Isti, Požega, Požega 1910. Protocollum Rerum Memorabilium Conventus Cernikiensis 1901 — 1950 (rukopis). Waddingus Lucas, Annales Minorum IV, Ad Claras Aquas 1931. Bosanski franjevci bili su tu i pod turskom vladom Ako je u Cerniku prije Turaka postojao samostan, njegov je vijek bio vrlo kratak. Podignut oko 1520, nestaje već 1536, kad su Turci os- vojili Cernik. Istih godina morao je biti podignut i samostan u Velikoj, ali velički samostan Turci nisu porušili. O njem se naknadno govori da je sagrađen za franjevce prije Turaka, a 1575. Turci su ga franjevcima 22
  23. 23. vratili, odnosno dozvolili im da se u njem nastane. Za cernički samo- stan, sagrađen prije Turaka, ne možemo biti sigurni da je postojao, jer o njem nemamo ni takvih naknadnih vješti kao za velički, a možda ih nemamo samo zato, jer je samostan bio porušen i nestao. Za sada nemamo ni dokumenata, koji bi nam izričito svjedo čili da su franjevci pod turskom vladom već u 16. stoljeću imali stalno boravište u Cerniku. No ima dokumenata iz kojih se može zaključiti da su bosanski franjevci među katolicima cerničkog po dručja djelovali barem tako da su ih pohađali. Nastupom na vlast sultana Sulejmana II (1520 — 1566), osvajača Slavonije, franjeva čka provincija Bosne Hrvatske počela je gubiti samostan za samostanom (Beograd, Bermed ili Bernet?, Šabac, Jajce, Greben, Bobovišće?, Kobaš, Dvorišće). U općoj nadi onoga vremena da će Turci ubrzo biti potisnuti iz zauzetih kra- jeva franjevci provincije Bosne Hrvatske pobojali su se da ne bi fran- jevci Bosne Srebrene iskoritsili tursko gospodstvo i prisvojili si njihove porušene ili na puštene samostane. Čudno! Ne samo što su do malo prije bili jedna provincija nego kad ih je vrhovna uprava reda podijelila (1514), učinila je to s izričitim zahtjevom da se jedni s drugima ima- ju opet sjediniti čim Turci budu potisnuti iz Bosne. Zato je i u nazivu jednih i drugih zadržana riječ Bosna. Za to kratko vrijeme su patnici postaju suparnici. Franjevci Bosne Hrvatske ishodili su od pape Pavía III. dekret s datumom od 11. lipnja 1539. kojim se određuje da svi sa- mostani provincije Bosne Hrvatske koje su Tu rci od godine 1521. do godine 1539. osvojili, posebno beogradski, jajački i skradinski, makar bili i razoreni i opustjeli, imaju ostati toj provinciji i druga ih provincija ne smije zauzeti. Ta se zabrana mogla ticati samo provincije Bosne Sre- brene. Još se u dekretu ističe kako je papa uvidio da su ugrožena prava provincije Bosne Hrvatske u pitanju samostana koje su joj Turci oteli ili samostansko osoblje iz njih protjerali (Greiderer 72, Batinić 35 — 36, Franj. Bosna 148). Ovo navodimo kao dokaz da su bosanski franjevci zaista sli jedili Turke u osvajanjima (Kudgod Turci s ćordom, tud i fratri s torbom). Pokušavali su, ako se moglo, zauzeti i samostane koje je bratska pro- vincija, sada suparnica, izgubila. Bol za izgubljenim kao da je bila još veća zato što su izgubljeno našli drugi. I kolika razlika nasta među nji- ma! Jedni dobro paze da na vrijeme ispraz ne samostan i pobjegnu pred Turcima, drugi u stopu slijede tursko napredovanje i traže vjernike koji 23
  24. 24. su ostali kao ovce bez pas tira. Dogodilo se dakako da su pljačkaške tur- ske čete iznenadile i neke franjevce te ih iz mržnje na kršćansku vjeru ubile. Per Vala chos, navodi Wadding, znači Vlasi martolozi kao turske pomoćne čete godine 1529. ubili su mnogo braće. Bilo je to onda, kaže Wadding, kada je turski car Sulejman s velikom vojskom preplavio cije- lu Ugarsku. Nabraja poimence one koji su ubijeni u Ugarskoj pa dodaje da su i u Slavoniji iste godine ubijeni: u remetskom samostanu svećenik Martin Rašanin (de Rascia), u petrovačkom (Petroazi) klerik Baltazar i laik Pavao iz Narda, de Nard, u voćinskom (Attinae) samostanu laik Petar iz Đakova, de Diaco (W XVI, 325). Pavić (Ramus 55), Čevapović (Catalogus 1823, 219) i Batinić (2,25 — 26) preinačuju ovaj Waddingov izvještaj i kažu da su sva ova četvorica poginula u remetskom samo- stanu, mjesto Balthassar clericus pišu: Bartholomaeus de Pleternica (Bariša Pleterničanin). Batinić ističe da su sva četvorica bili članovi sal- vatorijanske provincije. Godine 1529. Sulejmanova je vojska prošla Srijemom, kod Osije- ka prešla Dravu i krenula prema Budimu, a onda prema Beču. Istim se putem i vraćala. Idući tamo i natrag harala je i ubijala. Utom su se osobito isticale pomoćne čete, jer to je upravo i bio njihov zadatak. No nema ni spomena da je te godine bilo kakova turska vojska harala po Slavoniji. Zato je vjerojatnije da su ta četiri franjevca poginula jedne od tri slijedeće godine, kada se izričito spominju turske provale u sred- nju Slavoniju. Godine 1530. spaljeni su Orahovica i Mikleuš. Sva tri spomenuta samostana bila su tu u blizini. Godine 1532, nakon opsade Kiseka, Sulejman je prešao Dravu i kod Vinice ušao u Slavoniju. Sve do Rasinje Turci nisu ni u što dirali, dakle ni u Remetinec kod Varaždina, a počevši od Rasinje dalje na istok: premnoga su mjesta u križevačkoj i požeškoj županiji spaljena i uništena. Postoji predaja da su Našice pošteđene po posebnoj milosti Sulejmanovoj. Kod Gorjana je naprotiv Sulejman zabranio svaku pljačku, jer da je to već carska zemlja. Naglašeno je da su Turci kako cijelu požešku županiju tako i cijeli cernički kotar osvojili iznenada. Odavle je osim plemstva i svećenstva malo tko pobjegao. Pogotovo jer su Turci došli s obe ćanjima o pot- punoj ravnopravnosti svih koji pristanu bilo uz Turke, bilo uz Ivana Zapolju. Zajamčena je i sloboda vjere. Uza sve to veliki je broj seljaka odmah prešao na islam, a mnogi su kao kršćani stupili u tursku vojnu službu (predavci). Ipak su franjevci našli ovdje dosta i takvih koji nisu 24
  25. 25. ni prešli na islam ni postali predavci. Djelovali su i na predavce koji su i sami svoju slugansku borbu protiv kršćana smatrali teškim grijehom. (Batinić 28). Bilo je tu vjernika koji su vapili za svećenicima. Čim su čuli da ih negdje ima, pozivaii ih k sebi Osobito ako se tu našao koji Bosan- ac, doseljenik ili trgovac. Zna se da su trgovci Bosanci koji su živjeli u Budimu, odmah nakon 1541. kad je Sulejman Ugarsku učinio turskim pašalukom s beglerbegom u Budimu, po zvali u Budim franjevce iz Bosne i svojim troškom sagradili jednu crkvu u Budimu, a drugu u predgrađu Tekeli ili Tukulja. Izvanredna privrženost ovih vjernika bo- sanskim franjevcima koji su i pod turskom vladom ostali s narodom učinila je da franjevci taj narod nisu mogli napustiti. Kad bi nastalo progonstvo, franjevci bi se raspršili, a čim bi se progonstvo stišalo, oni bi se kriomice vraćali. — Tako su bosanski franjevci sve više nastojali voditi brigu za sve katolike turske Slavonije i Ugarske, a posebno za one koji su bili njihove narodnosti. Poznato je da su se bosanski franjevci ubrzo našli i u Požegi. Tu im je sretno uspjelo zauzeti čak i samostan ugarske provincije svete Marije. Čini se da su ušli u samostan prije nego su Turci sa svojim slobodars- kim obećanjima osvojili Požegu. Zamjenili su franjevce ugarske provin- cije koji su se pred Turcima povukli. No kako je samostan bio u samom središtu grada gdje su se nastanili Turci, nije se mogao dugo održati. Već 1544, usred ratnog bijesa, oplijenio ga je Jahja-paša, a 1573. samo- stan je sravnjen sa zemljom, crkva pretvorena u džamiju, najljepšu u cijelom kraju, kaže Evlija Čelebi. Požeški franjevci morali su se povući izvan središta grada u Vučjak. (Kempf 135). Česti progoni franjevaca u Bosni u vrijeme sultana Sulejmana bili su osobiti uzrok bježanja u Slavoniju i Ugarsku. Sam Sulejman znao se koji puta pokazati velikodušnim prema svojim kršćanskim podanicima, ali baš on je sve svoje vojne redovito završavao masovnim ubijanjem i odvođenjem kršćana. Gotovo nijednu svoju vojnu nije toliko koliko je mogao iskoristio u osvajanja novih područja, ali na kraju svake njegove vojne bio je svakako masakr kršćana (Batinić 9 — 13). I za unutarnje progone kršćana u Bosni Turci su uvijek našli razloga. Događalo se da je narodu u pograničnim mjestima na koja su Turci najviše udarali dodi- jalo to vječno klanje, paljenje i odvođenje u sužanjstvo. Tada bi najčešće još samo franjevcima uspjevalo da očajni narod odvrate od predaje Tur- 25
  26. 26. cima. Jednako su i posade u pograničnim tvrđavama često rasplamćene upravo primjerom i riječju franjevaca pokazale besprimjernu upornost u odbijanju turskih navala. Turcima to nije bilo nepoznato. Spominje se da su Turci pogdjegdje gradili posebne tvrđavice promatračnice s ciljem da spriječe franjevce u pružanju pomoći kršćanskim tvrđavama. Svaki je novi ratni sukob s kršćanima, posebno s Hrvatima, bio povod progonima franjevaca u Bosni. Bosanski sandžak-bezi nisu željeli u okrutnosti nimalo zaostati za svojim sultanom. Naprotiv Sulejman je morao njihovu okrutnost obuzdavati (Batinić 2 i 17—18). Osim progona zbog ratnih sukoba bilo je progona i izravno zbog vjere i ako je sloboda vjere bila zajamčena s najvišeg mjesta carskim fer- manima, a franjevci su čak bili oslobođeni od svakog davanja daće. Ništa lakše Turcima nego naći izliku za gaženje povlastica. O Husrev-begu paši bosanskome pripovijeda se da je znao kotolicima oteti svu zemlju, a onda im je nudio natrag uz uvjet da pređu na islam. Ako nisu htjeli ne jednom bi ih u bijesu sve sasjekao. Tako je i franjevcima otimao crkv- enu zemlju. Bilo je slučajeva da su i obitelji najuglednijih franjevaca, sva rodbina s cijelim selom podlegle i prešle na islam, a onda bi ih franjevci uzalud nastojali vratiti kršćanstvu (Batinić 1—2). Ponekad bi i islamski vjerski službenici prisilno sazivali kršćane na pouku u kuranu. Franjevci su ih zbog toga morali još i častiti. No ako pouka nije svršila bar s kojim prelazom na islam, često su i zato bili krivi franjevci (Batinić 11—13). Za Sulejmanova vladanja bilo je nekoliko velikih progona i zbog biskupa. Da doskoči potrebama franjevaca i vjernika papa je bulom od 4. lipnja 1544. imenovao smederevskim biskupom fra Blaža Kovačića s tim da upravlja i bosanskom biskupijom i svim područjima gdje djeluju franjevci Bosne Srebrene. Kad su Turci opazili s kolikim je ve- seljem primljen biskup, razglasiše da je biskup iz Rima donio barjake da digne raju protiv Turaka i da Bosnu preda papi. To je bilo dosta da im biskup nije mogao pobjeći. Na bijegu se utopio u Drini na očigled svojih progonitelja. Razbješnjeli Turci navališe tada na franjevce kao na suizdajnike i bili bi ih valjda sve poubijali da nisu ogromnom svotom novaca Turke umirili (AB 309, Batinić 40 — 41). Slično je prošao i drugi biskup fra Tomo S korojević, imenovan 27. travnja 1551. Zbog biskupa bilo je progona i kasnije. Neki su od biskupa također našli utočište u Slavoniji ili u Ugarskoj, ali za Sulej- mana Turci biskupa nisu nikako podnosili (AB 310, Batinić 44 — 46). 26
  27. 27. Česte su progone trpjeli franjevci i od pravoslavnih vladika koji su koristili tursku mržnju na papine franjevce, a još više tursku podmitlji- vost te si za novce isposlovali fermane da smiju skučiti pod svoju vlast i franjevce i katolike i od njih ubirati dažbine. U tim slučajevima kao i u mnogim drugim franjevcima nije preostajalo drugo nego putovati u Carigrad da si za ogromne svote isposluju nove fermane slobode. No i ti su fermani koristili malo i kratko vrijeme (Batinić 5 — 6 i 23). Najopasnija je ipak bila turska blagost i dobrota. Znali su s naro- dom postupati daleko bolje nego kršćanski plemići sa svojim kmetovi- ma. No s tom dobrotom bila je spojena i vječna ponuda: prihvati islam i bit ćeš isto što smo mi — gospodar raje, vojnik najpobjedonosnijeg cara i otvoren ti put do najviših položaja i do svih užitaka po turskome zakonu. Mnogi su tome podlegli, a što mnogi nisu, bila je to zasluga (u očima Turska teška krivnja) franjevaca koji su vatrenim riječima prika- zivali vjernicima ljepote kršćanske vjere, vječnu nagradu onih koji os- tanu vjerni i strašnu vječnu kaznu onih koji svoju vjeru izdaju. Uz to su franjevci svojim vjernicima uvijek šaputali o skorom oslobođenju (Batinić 4). U mnogim progonima bosanski su franjevci sve češće spasava- li svoje živote u Slavoniji, Ugarskoj ili čak u Zatišju oko Temešvara (zazuzet 1552) i Erdelju. Bježalo se onamo gdje ih nijedan Turčin nije poznavao, u narodnoj nošnji dakako, s brkovima pa i s bradom. Da se sumnjičavi i znatiželjni Turci ne bi dosjetili narod ih je nazivao ujacima. Službu su vršili prema prilikama ili u privatnim kućama ili na grobljima ili u sačuvanim crkvama ili kraj porušenih ili — kao u Cerniku — pod nekom velikom lipom koja se nalazila na jednoj osami izvan mjesta. Zvona Turci redovito nisu podnosili. Progonjeni bi se isprva zadržavali u krajevima sjeverno od Save uglavnom samo dok se nije smirio turski bijes u Bosni. Ipak su sve jače osjećali dužnost brinuti se i za duše ovih vjernika koji ih u progonima spasavaju. (Batinić 23). Literatura: Batinić fra Mijo Vjeneeslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, Zagreb 1888. Csevapovich P. Gregorius, Synoptico-memorialis Catalogus observantis Minorum Provinciae S. Joannis a Capistrano, Budae 1823. Fermendžin P. Eusebius, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, Zagrabiae 1892. Greiderer Vigilius, Germania Franciscana I, Oeniponte 1777. Kempf Julije, Požega, Požega 1910. 27
  28. 28. Mandić Dr O. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968. Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae, Budae 1766. Waddingus Lucas, Annales Minorum XVI, Ad Claras Aquas 1933. KAKO SU BOSANSKE FRANJEVCE U SLAVONIJI PROGONILI KALVINI Jedan od najsigurnijih dokaza da su franjevci iz Bosne već u vri- jeme sultana Sulejmana II djelovali po cijeloj Slavoniji — gdje god su našli katolike — svakako su progoni koje su tada protiv franjevaca po- duzeli kalvini. Začetnik i duša kalvinskog pokreta u Baranji i Slavoniji bio je Mihajlo Starin, rođen u varošici Stara u Baranjskoj županiji, kaže Fermcndžin, u selu Stara u Šomođskoj županiji, kaže Bösendorfer, gdje su se naselili Slovaci. I Starin je bio Slovak. — Selo Stara bilo je posjed Petra Perenja, gospodara Valpova. Starin je bio najprije franjevac. Go- dine 1530. pristao je uz reformaciju. Do te godine taj je kraj pretrpio već dvije Sulejmanove provale u Ugarsku, ah Turci su vladali samo u Srijemu i u istočnoj Slavoniji do Morovića i Osijeka. Već kao pristalica reformacije studirao je na sveučilištu u Padovi. Nakon povratka oženio se udovicom Stjepana Banocija koju je već kao redovnik zavolio. U proljeće 1544. nastanio se u selu Laskafeldu i počeo širiti kalvinizam. O tome sam piše 11. lipnja 1551. prijatelju Nikoli Tuknaju u Beč: Već sedam godina ima otkako sam po Božjoj Promisli u Donjoj Baranji koja je pod turskom vlasti (od 1543) i tu propovijedam Evanđelje. Moliš da o širenju vjere obavijestim tebe, Beč i one preko Beča prijatelje da se i vi uzmognete radovati sa mnom. Laskafeld leži od Osijeka jednu milju. Nauku Evanđelja prenio sam na obje obale Drave i Dunava, gdje san pomoću braće i Duha Svetoga utemeljio 120 župa. Mnogo bih ti morao pripovjedati o svim svojim sukobima s papinskim ljudima. Dosta je reći da smo ih svagdje suzbili i kao vukove daleko od stada Božjeg otjerali, neke preko Tise, a druge preko Save. Ove godine održali smo dvije sinode — u Valpovu i u Vukovaru — i u dvim ljutim borbama mi smo ih pobijedili, a neki su se od straha sakrili pod korita na koja su sjele po tri žene i otud je onda među Hrvatima nastala poslovica: pop je pod koritom, pod trima ženama (popge pod coritom pod troyam senom)... Ova se poslovica, piše Bösendorfer 1910, održala sve do danas u Tordincima, gdje su se još jednino do danas održali Starinovi kalvini, a s 28
  29. 29. njima i tradicija kako je Starin održavao sinode. Sinodu bi sazvao on sam, skupio bi velik broj svojih pristaša i poučio ih kako će se na sinodi držati. Tada bi dao silom dotjerati franjevce pred svoje mnoštvo i natjerao ih na diskusiju. Tako govori tradicija koju su sačuvali sami tordinački kalvini. Sinoda je bila u jednom kaštelu na obali Vuke. Ruševine se tog kaštela vide još i danas (1910) na putu od Tordinaca u Bršadin. Pred sakupljeno mnoštvo u tu je gradinu neki gospodar Štipan silom dotjerao vukovar- ske fratre. Prisilna diskusija sastojala se dakako od ismijavanja i pogr- da. Konačno bi ih batinama natjerali u bijeg. U bijegu su im — unapred smišljeno — sami nudili da će ih sakriti. Prinudili ih da legnu na zemlju i pokrili koritima na koja bi sjele po tri žene. Ovako prevarene držali su ih pod koritima i silili da pristanu uz Starina. Vele da je jedan od tih franjevaca — Mihajlo Tordinac — stvarno pristao uz Starina i postao prvi kalvinski pastor u Tordincima (pastor ecclesie patrie tordofalvensis). Kasnije je isti bio i prvi tordinački senior. Oduševljeni takvom pobjedom kalvini su masovno krenuli u Đakovo i ondje spalili franjevački samo- stan (1551) u kojem su kao i u požeškom bili bosanski franjevci. Među njima su pod Turcima ostali, izgleda, i neki slavonski franjevci. Fermendžin u Chronicon Bosnae (27—28) bilježi kratko da je Star- in godine 1544. počeo nemilo progoniti katoličke svećenike, ne malo njih protjerao u Bosnu, a druge u temešvarski Banat. Zatim je okupirao mnoštvo katoličkih crkava u Slavoniji. Početak Starinovog djelovanja u Laskafeldu i kako je stekao silnu popularnost opisao je godine 1617. prema sačuvanoj tradiciji tadašnji učitelj u Laskafeldu Samuel Pataj: Već sam dvije godine u Laskafeldu kao učitelj. Još i sada ima ovdje staraca koji se sjećaju Starina i njegovog djelovanja među Hrvatima. Postupao je kako mi pripovijedaju ovako: Najprije bi zapjevao psalme Davidove tako krasnim i uzvišenim glasom da je dirnuo srca i ganuo na pobožnost i okorjele ljude. Toliki ljudi nagr- nuli bi da slušaju njegovo divno pjevanje da nisi mogao do njega. Brzo se pronio glas da imade jedan svećenik koji propovijeda novu vjeru o kojoj ni stari nisu nikad čuli. Ljudi su iz gradova, trgovišta i daljnjih sela grnuli u Laskafeld kao na veliki sajam. Videći Starin da je za njega nas- tupio zgodan čas, počeo je neuki narod poučavati u evanđelju obarajući se na katoličke ceremonije kao na izmišljotine. Narod mu povjerova, protjera svoje fratre i predade župe Starinu. Ali nisu ni katolici mirovali i gledali se Starina riješiti ma i silom. 29
  30. 30. Vrebali su na nj noću pred njegovom kućom. Saznavši za njihove namjere Starin bi rano otišao od kuće namjestivši prije odlaska na vra- tima na motki pribitu bundevu koju bi zasjednici, držeći je za ćelavu glavu Starinovu, isjekli sabljama. Dočuvši to njegovi vjernici, postavlja- li su oko njegove kuće svake noći stražu sve dok nije cijelo selo pristalo uz njega. Tada se Starin osokolio i držao javne dispute s franjevcima. Dispute u Valpovu i Vukovaru godine 1551. bile su o Duhovima. Jireček kaže da su se protestanti spremali svoju vjeru raširiti po cijelom evropskom dijelu turskoga carstva, jer su znali da je većina tur- skih paša hrvatskog podrijetla. Starin je umro oko 1554. — na veliku sreću franjevaca i katoli- ka. Njegovi pristaše upeli su sve sile da kalvinizam održe i učvrste. U Debrecinu i Kološvaru odgajali su se slavonski mladići, a kalvinski plemići podupirali su ih na sve načine. Kao osobita dobrotvorka spom- inje se Hedviga de Artandy iz Biharske županije, a prije je bila udata u Slavoniji. U Slavoniju je dolazio i novac iz Pruske gdje je živio poznati prijatelj protestanata Juraj Markej Braniborski, bivši indigena hrvatski i brat pruskog vojvode Alberta. Albertov je ministar neko vrijeme bio čuveni Mato Skalić. U Erdutu, Čakovcima i Starim Jankovcima nađeni su novci vojvode Alberta i pruskog suverena, poljskog kralja Sigismun- da iz godina 1533, 1534. i 1541. Na Albertovim novcima čita se protes- tantska deviza: justus ex fide vivit (pravednik živi od vjere). Novci su nađeni u većim količinama, a poslani su u Slavoniju kao pomoć širenju protestantizma. Kalvinizam se u Slavoniji ipak nije održao. Franjevci koji su pob- jegli opet su se vratili. Njihovim je nastojanjem kalvinizma iz Slavonije pomalo nestalo. Do danas se u čisto hrvatskom selu održao jedino u Tordincima. Što je drugo kalvinsko kasnijeg je podrijetla i nije hrvatsko. (Crtice 329 — 334). Kalvini koji su se »pomoću braće i Duha Svetoga« toliko širili po Podravini i Podunavlju u požeško-cernički kraj kao ni u Posavinu od Broda do Gradiške na Savi nisu uopće uspjeli prodrijeti. Tu su franjevci ostali na čvrstom tlu i potpuno sačuvali svoje vjernike. Literatura: Bösendorfer Josip, Crtice iz slavonske povijesti, Osijek 1910. Fermendžin P. Eusebius, Chronicom obeservantis Provinciae Bosnae Argentinae, Starine JAZU XXII, Zagreb 1890. 30
  31. 31. SAMOSTAN U VELIKOJ Bosanski su franjevci pokušali u Slavoniji pod turskom vladom zauzeti i sačuvati sve franjevačke samostane koji nisu bili potpuno porušeni i uništeni. No vidjeli smo kako su prošli u Đakovu i u Požegi. Najveća je teškoća bila u tom što je franjevaca tada bilo premalo da zauzmu i sačuvaju sve samostane. K tome je i turski postupak tu želju franjevaca činio neostvarivom. Turcima je bilo pravilo: ne dozvoljavati ni graditi nove ni popravljati stare crkve i samostane. Nadali su se time ubrzati poturčenje naroda. Samo za vrlo velike svote novaca mogli su franjevci dobiti dozvolu da poprave stare ili da mjesto starih sagrade nove crkve i samostane. Dozvola je uvijek glasila: samo od pletera i bla- ta s ograničenom dužinom i širinom. Zbog strašnih svota koje su Turci tražili za popravke, obnove i gradnje, franjevci su se morali zadovoljiti s malim brojem samostana. U takvim prilikama smatralo se neobičnim uspjehom kada su fran- jevci dobili od Turaka samostan u Velikoj. U pismu od 24. lipnja 1575. govori papa Grgur XIII. kako su ga nedavno obavijestili franjevci »oni koji su uvijek oboružani štitom vjere te izgaraju od ljubavi prema Svetoj Rimskoj Crkvi ne bježeći ni od kakvih teškoća ... svojim su primjerom i čistoćom života čak i samog zvijerski okrutnog turskog cara toliko pre- dobili da je zaboravio sama sebe i katoličkoj vjeri nešto ustupio. Postigli su naime da im je vratio i prepustio kuću (domum, samostan) u Ve- likoj koja se nalazi u nekim krajevima ugarskoga kraljevstva, zauzetim od turskoga cara, u bosanskoj biskupiji. Samostan je inače posvećen svetom Augustinu. Sa samostanom dobili su franjevci i sve što je tom samostanu pripadalo. Zato su nas zamolila ista braća i njihov general i Antun kustos i komesar reda da im u toj stvari blagonaklono iziđemo ususret«. Papa dozvoljava da franjevci preuzmu, zadrže i koriste neke posjede koji se sastoje u vinogradima, a koje su dobili sa samostanom zato što ih Turci ne trebaju, jer se oni u svom praznovjerju vinom ne služe. Te je vinograde već nekad Sveta Stolica tom samostanu dozvo- lila posjedovati. Neka im to bude da nekoć zavedene lakše poučavaju, vjeru propovijedaju, mladež odgajaju ... pa i same sebe da uzdržavaju i siromasima pomažu. Da ih zbog toga nitko ne smeta i ne uznemiruje, jer oni već od nekoć imaju povlastice da smiju posjede držati. Neka 31
  32. 32. tome ne smetaju ni propisi da zavjetovanici ovog reda ne smiju ništa posjedovati (W XXI, 502 — 503). Ovdje se govori o samostanu u Velikoj kao o starom franjevačkom samostanu kojem je već prije Turaka Sveta Stolica dozvolila posjedo- vati vinograde. Očito se radi o bosanskim franjevcima kojima je Siksto IV dozvolio primati vinograde i druge posjede darovane im u Slavoniji, a papa Julije II istu je povlasticu potvrdio i obnovio 1511. Prema tome velički samostan imao bi biti sagrađen za bosanske franjevce kao i samo- stani u Kobašu i Dvorišću, a možda i u Cerniku. Vinogradi u Slavoniji bili su u to vrijeme prečestih ratova i preteških veza s kršćanskim zem- ljama za bosanske franjevce spas. U ratu je bilo vrlo teško nabaviti vino nužno za mise. Opisujući svoj put kroz Bosnu godine 1531. Kuripešić kaže da u svoj Bosni nigdje nije vidio nijednog trsa posađenog, a ka- moli vinograd. Samo je čuo da u Posavini ima vinograda. Možda zato što su Turci Posavinu tek nedavno osvojili pa su se vinogradi u posjedu kršćana održali. (Batinić II, 28 i 36). Kako se velički samostan prije Turaka ne spominje ni u jednom poznatom dokumentu ili popisu, nagađamo da je morao biti sagrađen u zadnjih 15—20 godina prije nego su Turci osvojili Veliku. Zbog prekratkog vijeka vijesti o njem nisu stigle do mjesta gdje bi se mogle sačuvati. Manje je vjerojatno da se krije u imenu jednoga od onih sa- mostana za koje danas ne znamo gdje su bili. (Na primjer samostan u Bobovišću. Bobovišća je tada bilo posvuda. Godine 1259. spominje se u jednom dokumentu mjesto Veliča Boboycha u požeškom kraju, ali to mjesto nije bilo ondje gdje je danas Velika). (Starine XXVII, 31). I ako su franjevci velički samostan dobili već 1575, Gonzaga ga u svom popisu ne spominje. Prema njegovom popisu u djelu štampanom 1587. provincija Bosne Srebrene imala je 14 samostana. Od tih je sjever- no od Save bio samo jedan: S. Christophori prope Veličam. Taj je samo- stan bio u Poljanskoj kod Stražemana. Prije Turaka pripadao je salvato- rijanskoj provinciji. Razlog zašto Gonzaga ne navodi velički samostan može biti samo jedan: kad je Gonzaga dobio podatke iz turske Bosne za svoje djelo, u veličkom samostanu još nije bilo samostanske zajednice. Uprava reda tada nije priznavala samostanom zgradu, nego kuću u ko- joj je živio broj braće dovoljan da čini samostansku zajednicu. Ipak je značajno što Gonzaga spominje mjesto Veliku. 32
  33. 33. Velički je samostan franjevcima očevidno više odgovarao nego onaj u Poljanskoj. Zato su samostan u Poljanskoj napustili, a velički naselili. Obadva nisu mogli uzdržavati, jer su turski zahtjevi od svakog samo- stana bili odviše veliki. Biskup fra Franjo Baličević u svom izvještaju iz godine 1591. ne spominje više samostan u Poljanskoj, ali spominje već tri samostana u Slavoniji. Velika i Voćin sa po 7 braće, Našice sa petero. (Kultura I, 127 — 128). Voćinski se kasnije više ne spominje. Napušten je zauvijek ili zbog prevelikih turskih zahtjeva ili zbog nesigurnosti u njem, jer je u okolici bilo premalo katolika. I Našički su zauzeli Turci, ali ga je od konačne propasti spasio fra Jerko Lučić, kasnije biskup. Požeški samostan ne spominju više ni Gonzaga ni Baličević. Po tome se čini vje- rojatnijim da je razoren 1573. Neki naime kažu da je razoren istom 1587, kad je u njem umro biskup Antun Matković (W XXII, 185). Neki stariji povjesničari mislili su da godina 1339. na pečatu veličkog samostana označuje godinu osnutka samostana. To je međutim godina osnutka bosanske vikarije. Wadding bilježi (IX, 311) da je go- dine 1400. papa Bonifacije bosanskim franjevcima dozvolio steći jedan samostan u mjestu Vetila, alias Velita (potius Velica) u Dalmaciji na dubrovačkom području. Ono u zagradi je kasniji dodatak. Što više, Eu- bel upozorava da se u papinoj buli uopće ne spominje mjesto Vetila ili Velita. Eubelovu primjedbu dodali su izdavači Waddinga u zagradi. Literatura: Batinić fra Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini II, Zagreb 1888. Jelenić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci, Sarajevo 1912. Kukuljević Ivan, Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae XIII, Starine JAZU XXVII, Zagreb 1895, str. 1 — 168. Waddingus Lucas, Annales Minorum IX, XXI i XXII, Ad Claras Aquas 1932. i 1934. BOSANSKI FRANJEVCI POJAČAVAJU BRIGU ZA SLAVONIJU Nakon smrti sultana Sulejmana II (1566) vjerske se prilike u Slavoniji nisu gotovo ništa promjenile, ali su u nekoliko dokumenata još jasnije ocrtane. Zadnjih 15 godina 16. stoljeća spominju se poimence tri franjevca provincije Bosne Srebrene koji nikako nisu bili zadovoljni s onim što se do sada činilo za Slavoniju, Srijem i Ugarsku pod turskom 33
  34. 34. vlasti. Jedan za drugim zaputiše se oni ravno u Rim da papi osobno prikažu zapuštenost vjernika u tim krajevima i da od pape izmole ov- last kako bi mogli s nekoliko svećenika koje će oni pronaći, otići onamo i poraditi na tom da se svi katolici ondje obuhvate dušobrižničkim ra- dom. Njihov je izvještaj uglavnom bio u tom da tamo ima još uvijek mnogo katolika do kojih svećeničko djelovanje ne dopire. Prije nego će iznijeti što je prvi od te trojice, fra Đuro Soljanin (de Salina), isposlovao od pape, Wadding je osjetio potrebnim prikazati s kakvim su se teškoćama franjevci Bosne Srebrene morali tada boriti. Navodi suvremenog franjevačkog povjesničara fra Franju Gonzagu koji je baš u to vrijeme bio general franjevačkog reda (1579—1587), pa i sam putovao našim krajevima. Zadnje godine svoga generalata štampao je djelo: O postanku i napretku franjevačkog reda. Malo je tko mogao bolje od njega poznavati i zornije prikazati tadanje prilike sjeverno od Save. Hungariae Regnum, piše Gonzaga, a pod tim misli, kako se vidi iz sadržaja, Slavoniju i Srijem s turskim dijelom Ugarske: Ugar- sko kraljevstvo u kojem je prije divno evala pobožnost i vjera, sada je zbog turskog i zbog krivovjerskog bijesa spalo na veoma mali broj evanđeoskih učitelja koji bi kršćane što su ondje ostali pod turskom vlašću, trebali Božjom riječi i sakramentima hraniti. Uzmemo li u obzir samo franjevce, i ako sada drže ondje 53 muška samostana i jedan sa- mostan klarisa, ipak oni u tim zgradama borave tek po jedan ili dva, nekima samo od vremena do vremena. (Na taj su eto način franjevci, u nadi da će ih uskoro biti više, željeli sačuvati barem pravo na što veći broj praznih slavonskih, srijemskih i ugarskih samostana). Dalje kaže Gonzaga: Neka je dosta reći da (franjevci) živu u vječnoj pogibli života i da često, prečesto bivaju bijeni... i premda braća rijetko kad borave u samostanu, jer su radi duhovnih poslova stalno raste- peni po selima i trgovištima, ipak je ondje toliko mnoštvo katolika, a svećenika tako malo da ne mogu ni najprečim duhovnim potrebama naroda udovoljiti, tako da su roditelji prisiljeni djecu nositi na krštenje i po 10 do 12 sati daleko ... U to je vrijeme, prema Gonzagi, cijela provincija Bosne Srebrene imala samo 80 svećenika. Ne kaže se koliko ih je djelovalo sjeverno od Save. Da ne bi provincija izumrla, da joj život ne utrne, franjevci su i usred najžešćih progona prisiljeni primati u samostane dječake od 8 i 34
  35. 35. 9 godina, godinama ih učiti gramatiku i drugo što je potrebno, hraneči ih milostinjom, dok konačno ne stupe u red. (Ovakav teret u odgoju vlastitog podmlatka nije poznavala nijedna franjevačka provincija osim jedine Bosne Srebrene). Bosanski su franjevci pokušavali dovesti k sebi i strance, ne samo franjevce, nego i svjetovne svećenike i redovnike drugih redova koji bi radili zajedno s njima pod upravom bosanskog biskupa i provincije Bosne Srebrene, ali su Turci na strance rado bacali najteže i zlobne optužbe, a zbog njih su onda teško progonili i domaće franjevce. To je Gonzagin izvještaj. Pismo pape Siksta V izdano 13. ožujka 1586. fra Đuri Soljaku ili Tuzlaku glasi: Budući si nas obavjestio da »in Provinciis Possaviae et Possemiae« i u susjednim mjestima i područjima ugarskog kraljevst- va živi veliko mnoštvo naroda pod turskim gospodstvom, velik broj vjernika koji uz druge goleme nevolje, nametnute s robovanjem tiran- skim nevjernicima, ostadoše još i bez svećenika, klerika i redovnika od kojih bi trebali čuti Božju riječ, misu i druge božanske službe, a jer ti zbog svega toga, gonjen vjerom i pobožnošću i rasplamćen revnošću za spas kršćanskih duša koje tamo borave, želiš, s dozvolom svojih pogla- vara i s našim blagoslovom, s nekoliko drugova svećenika, poći u one krajeve..., a drugove ti je bez naše ovlasti za tu stvar teško dobiti... Zato mi taj tvoj spasonosni pothvat preporučamo Bogu i blagoslivljamo, te tvojoj želji rado udovoljavamo da s našom ovlašću lakše uspiješ naći sposobnih i prokušanih svećenika, bilo svjetovnih, bilo franjevaca ops- ervanata ili iz drugih redova, te ih povedeš sa sobom. Za to djelovanje podjeljuje papa Siksto fra Đuri i njegovim drugo- vima ove povlastice: 1. Ako je potrebno radi pogibli ili drugih razloga: vršiti službu u privatnim kućama ili na drugim pristojnim mjestima. 2. Gdjegod nema župnika, vršiti službu župnika: krstiti... vjenčati... 3. Ako nebi imali priliku pribaviti si nova sveta ulja: služiti se sa starima. 4. Odrešivati od svih pridržanih grijeha, osim od ubojstva ili osakaćenja biskupa. 5. Primati, svakako po propisima, sve koji se žele vratiti u krilo katoličke Crkve. 35
  36. 36. 6. U svakom mjestu kud dođu jednom podijeliti potpuni oprost uz običajne uvjete (W XXII, 85 — 87). Slijedeće godine 1587. otišao je u Rim i fra Bernardin Dubrov- čani n (de Ragusio), dao papi Sikstu V sličan izvještaj i zamolio isto što i fra Đuro. Razlika je samo u tom što je on naveo krajeve oko Požege i Temišvara, a drugove koji će s njim poći već je našao i oni se u papinom pismu spominju. Bili su to benediktinac Stjepan Bošnjak (Bosnensis) i dominikanac Ante Dubrovčanin. Papa im je dao pismo 15. prosinca 1587. gotovo isto kao ono fra Đuri: šalje ih u krajeve koje su tražili i zahtjeva da budu pokorni biskupu fra Nikoli Ugrinoviću (W XXII, 187 i 462—463). Godine 1590. bilo je, prema izvještaju biskupa fra Franje Baličevića, u cijelom požeškom kraju svega 12 svećenika (Buturac 64, Kultura I, 158). Treći franjevac fra Luka Jurišić dobio je sličan dekret od pape Klementa VIII 27. srpnja 1595. na tri godine i produljio mu ga isti papa na druge tri godine 14. rujna 1598. U tom se dekretu navode krajevi oko Đakova i Cerne (W XXIII, 240, 349 i 511). Jelenić (Kultura I, 148) i Batinić (II, 59 — 61) krivo pišu Cernik mjesto Cerna. Pothvat ove trojice bio je svakako značajan za napredak dušo- brižničkog rada u Slavoniji. Sva trojica učinila su to sporazumno s up- ravom provincije koja se osjećala nemoćnom da Slavoniji dade nešto više. Pronašli su drugove koje im provincija nije mogla dati. Dobili su župničku vlast i druge povlastice za sva područja svoga djelovan- ja. Njihov je cilj bio duhovnom brigom obuhvatiti sve katolike koji u tim krajevima žive. Tek nakon toga mogla je Slavonija biti podijeljena na župe, a samostani zaduženi da sve župe obskrbljuju župnicima i pomoćnicima. Radi premalenog broja svećenika župe su još i sto go- dina kasnije bile prevelike, a rad prenaporan. Čini se da franjevci sve do kraja 16. stoljeća nisu uspjeli razgraničiti i urediti župe u cijeloj Slavoniji. Radili su koliko je koji mogao i kud je koji, prema nekom dogovoru, stigao. Zato se moglo dogoditi da su se neki na jednom mjestu odviše zadržavali, dok su druga mjesta na svećenika morala predugo čekati. Tome je sada trebalo doskočiti. Tri spomenuta franjevca sa svojim drugovima bila su po dobiven- im povlasticama u svom djelovanju gotovo neovisna od uprave pro- 36
  37. 37. vincije. Ona ih je mogla u njihovom djelovanju nadzirati i pomagati, ali ne i ograničavati. Svakako su djelovali, jer fra Luka produljuje svoje trogodište. Bili su to prvi do sada poznati franjevci kojima je posebno bila na srcu Slavonija sa Srijemom i Ugarskom. Iako ih je dala i pomagala provincija Bosne Srebrene, oni su zametak jednog kruga franjevaca u istoj provinciji koji će se s vremenom početi smatrati Slavoncima, stvoriti u provinciji slavonsku stranku, boriti se za autonomiju i neo- visnost od Bosanaca, tražiti posebnog biskupa za Slavoniju ili barem da se pokoravaju drugom, a ne bosanskom. Ujedno će razviti veliko hrvatsko-slavonsko rodoljublje, poticati ili čak voditi borbu Slavonaca za oslobođenje od Turaka. Literatura: Batinić fra Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini II, Zagreb 1888. Jelenić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1912. Waddingus Lucas, Annales Minorum XXII i XXIII, Ad Claras Aquas 1934. FRANJEVCI SUDJELUJU U SLAVONSKIM USTANCIMA PROTIV TURAKA Kako im je bilo pod turskim gospodstvom, nije ni čudo da su svo- ju goruću želju: baciti Turke što dalje od Slavonije, ustrajno prenosili u svijest najprivrženijih svojih vjernika. Dozivali su im u pamet i zorno opisivali sjajne pobjede Hrvata nad Turcima, osobito one najnovije od godine 1593. i dalje. Budili su i raspirivali borbenost i junaštvo. Upravo je tada bio dugotrajni rat (1593 — 1606) između turskog i kršćanskog cara. Smatrali su svojom dužnošću što više pridonijeti slabljenju i po- razu tada već 200 godišnjeg neprijatelja koji je toliko naroda i toliko crkava i samostana uništio. Franjevci sami nisu dizali ustanke, ali su svojim djelovanjem stvarali kod naroda raspoloženje za ustanak. To je u ono vrijeme bilo u duhu djelovanja Svete Stolice. Tako je moglo doći do ustanaka koji su već opisani u prvom dijelu ove povijesti (Povijest Cernika): prvi 1595. Lovre Ilića, drugi 1596. Vida Kovačevića, izazvan, neočekivano, obranom franjevačkog provincijala, treći 1597. Franje Ilinića kome su Turci najprije oteli, a onda (u Cerniku) ubili ženu. Kao da su jedva dočekali pojavu takvog junaka, franjevci su mu odmah prik- lonili 2.000 boraca. Svaki su ustanak, koliko su samo mogli, podjarivali. 37
  38. 38. Bili su najbrižniji obavještajci javljajući vođama ustanka svaki pokret i svaku namjeru Turaka. Koliko se dalo povezivali su borbe Slavonaca s borbama hrvatskih banskih i carskih četa protiv Turaka. Slavonski su franjevci tada previše optimistički ocjenili situaciju. Nije se dogodilo kako su oni očekivali. Nije se našla vojna sila koja bi Turke iz Slavonije protjerala. Ustanci su svi redom bili ugušivani i sva- ki put bi slijedila grozna turska osveta nad narodom, ali Slavonci bi se ponovno spremali da Turcima učine ono što su Turci njima učinili. Stra- davali su i franjevci, ali ih je tim više veselio svaki novi ustanak. Čini se da su od svih franjevaca najizloženiji bili požeški u centru najjačeg slavonskog sandžaka, na dohvat paši kadgod bi se razljutio. Godine 1599. Petar Erdedi pali turske tvrđave po Slavoniji. Uz pomoć narod- nog junaka Luke Senčevića osvojio je i požešku tvrđavu gdje je poginuo i Solčić-paša. Nakon Lukine smrti pobratimi Marko i Mato Lapsanović 1600. osvajaju redom turske tvrđave. Krvavu bitku na ušću Orljave u kojoj je poginulo 1000 od 5000 Zloić-pašinih Turaka i 350 od 1000 junaka dvojice pobratima, razjareni Turci osvetili su nečuvenim okrutnostima. Tada su i svi požeški franjevci bačeni u tamnicu, a gvardijan nabijen na kolac (1600). To je točka na kraju povijesti 16. stoljeća. (Batinić 68 — 69, Đurić 32, Požega 137 — 145). Može se reći da su ustanci u Slavoniji prerano počeli — u vrijeme kad su Turci počeli slabiti, ali su bili još i odviše jaki. Prolito je previše krvi i jedne i druge. Turci su mislili da će njihova okrutnost Slavonce ukrotiti. Dogodilo se međutim da su Slavonci Turcima zadavali sve veći strah. Literatura: Batinić fra Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini II, Zagreb 1888. Đurić Tomislav, Iz slavonske prošlosti XVII stoljeća, Varaždin 1975. Kempf Julije, Požega, Požega 1910. SEDAMNAESTO STOLJEĆE U tom stoljeću ističu se novi progoni i nova stradanja franjevaca. Usprkos tome franjevci žele u svom djelovanju napredovati. Počinju štampati ne samo bogoslužne nego i nabožne knjige za narod, orga- niziraju župe i pastoralni rad. No nadljudska požrtvovnost počinje se 38
  39. 39. trgati mnogim i raznim ljudskim razmiricama. Uz mnoga priznanja i pohvale s najviših mjesta na franjevce se obaraju suparnici s mnogim optužbama i napadajima. Rim najodlučnije suzbija borbu slavonskih franjevaca za samostalnost i neovisnost od bosanskih franjevaca. U borbi raznih biskupa za Slavoniju uzaludno ostaje i Ogramićevo nasto- janje da cijela turska Slavonija postane jedna čisto franjevačka biskupija s biskupom franjevcem na čelu. Na kraju stoljeća konačno nestaje iz Slavonije Turaka. Svi ti događaji isprepleteni su vijestima o cerničkoj župi. NOVI PROGONI Početkom 17. stoljeća franjevci se tuže sultanu u Carigrad na neke posebne vrste progona koje Turci poduzimaju protiv njih. Ubojice i zločinci mitom bi naveli turske kadije da njih ne progone, nego da se krivnja svali na nedužne franjevce koji su onda bivali osuđivani na ve- like globe. Takvi bi se zločinci koji puta namjerice sakrili u crkvi da pobjegavši neprogonjeni ostave krivnju na franjevcima (Batinić 99 — 100). Osim toga Turci su franjevcima zabranjivali vršiti službu, smetali ih u propovijedanju vjere i dijeljenju sakramenata s ciljem da izmame od njih novaca. U Slavoniji je u tom smislu 1607. uveden novi izvanred- ni harač, zvan čuloš ili džulus. Narod je morao plaćati Turcima službu Božju što su mu je franjevci vršili. Ako narod ne bi platio taj porez, franjevci su bili bacani u tamnice pa čak i ubijani (Požega 141 — 142, Đurić 42 — 45). Mnogi su Turci, osobito odličniji, odsjedali kod franje- vaca kao u kakvoj gostioni, prisiljavali franjevce da ih časte, a platili ne bi ništa. (»Dočekuju li dobro?« »Ako ih dobro izbiješ, dat će ti sve što zaželiš«) (Batinić 109 — 110). Osim toga Turci su od franjevaca silom istjerivali novac tvrdeći jednostavno da franjevci imaju zgrnute silne novce, jer svuda kupe milostinju (Batinić 90 — 93). Ako bi susreli fran- jevca u redovničkom odijelu, napali bi ga kao izdajicu, jer još uvijek nosi odijelo kakvo je nosio prije Turaka. Ako bi se namjerili na kojega u narodnom odijelu, opet je bio kriv što kao svećenik nije u svećeničkom odijelu (Batinić 97). Protiv tih progona franjevci su tražili iz Carigrada ferman za fer- manom, trošili na to silu novaca, iako su ti fermani na terenu sve manje poštivani. Ipak dijeleći sve zlo s narodom oni postaju duša bez koje 39
  40. 40. taj narod, silom podjarmljen, ne može živjeti. U odnosu prema Tur- cima franjevci su stekli neku rutinsku odvažnost i okretnost. Vječno na djelu, vječno na kušnji, vječno u životnoj opasnosti, kao svjedoci vjere spremni na mučeništvo, nisu se ni mogli izroditi u ljude koji traže udobnost. Uvijek u Božjim rukama odgajali su i narod u vjeri prvih kršćana. Ne jedan izvjestitelj, poslan iz Rima, divio se vjeri i pobožnosti tih franjevačkih vjernika, otvoreno priznajući da su ta vjera i pobožnost, kao i skladnost života u brojnim obiteljima, plod djelovanja franjevaca. Jaki u kušnjama, vjerom i ljubavlju prema Bogu učinili su i vjernike jačima od svih stradanja, pripravnima da postanu svjedoci vjere krvlju i životom (Batinić 111). NABOŽNA PUČKA KNJIŽEVNOST Ovdje samo napominjemo da franjevci Bosne Srebrene usprkos tak- vim teškim prilikama od godine 1611. dalje štampaju knjige nabožnog sadržaja za narod kao i Poslanice i Evađelja za bogoslužje. Neke su od tih knjiga doživjele mnoga izdanja, a štampane su bosančicom koju su znali čitati gotovo svi njihovi vjernici (Batinić 105 — 106). ORGANIZACIJA PASTORALNOG RADA Vjersko i kulturno središte Požeštine i Posavine postaje u to vri- jeme franjevački samostan u Velikoj. Tu je u prvoj polovici 17. stoljeća boravilo po 20—30 franjevaca. Bio je tu i novicijat i sjemenište i škola za 40 učenika (gimnazija, Buturac 31). Koliko je dosad poznato prvi put se izričito spominje 9 župa veličkog samostana i 6 župa našičkog samostana u izvještaju provincijala Marijana Pavlovića podnesenom kongregaciji godine 1623. Župe podložne veličkom samostanu bile su: Požega, Pleternica, Ratkov potok, Brod, Sveti Benedikt (Dubovik po Butorcu), Sveti Mihael (Vrhovina), Kutjevo, Cernik i Posavlje (Župa Posavlje navodi se kasnije nekada pod imenom Lužani, nekada pod imenom Kobaš i Oriovac). Deseta, odnosno prva župa bila je svakako sama Velika. Župe našičkog samostana bile su: Zoljani, Motična, Bazje, Osijek, Gorjani i Selci. Sedma ili prva župa bile su same Našice. (Acta Ordinis 1900, str. 82, Bututrac 28, bilješka 12). 40
  41. 41. Sela na obali Save (Davor, Mačkovac...) pripadala su župama u Orubici i Gradiški. Za te se župe brinuo samostan u Visokom (Bosna). Zato i fra Petar Nikolić u svom izvještaju iz godine 1660. jednostavno kaže da tim župama upravlja bosanski biskup. Nije ih ni posjetio pa ni pomislio da bi i te župe mogle pripadati zagrebačkoj biskupiji (AB 494). Od župa veličkog samostana cernička je bila najzapadnija. Za- padno od Cernika i Gradiške na Savi nije bilo katoličkih župa, jer dalje od Šagovine i Bogićevaca prema zapadu nije ni bilo katoličkih sela. Sa sjeverne strane s cerničkom župom međašila je požeška župa, s istočne župa u Ratkovom potoku i Lužanima, s južne Orubica i Gradiška. Dušobrižničke dužnosti vršili su franjevci podložni gvardijanu onog samostana kojemu je župa pripadala. Župe su od svojih priho- da morale davati za uzdržavanje samostana. Sada se nije više briga za vjernike vodila samo povremenim pohađanjem, nego su župnici i kapelani stanovali u kući župe, a gvardijani su bili dužni nadzirati nji- hov život i rad. Župe veličkog samostana u posavskom kraju imale su otprilike četiri puta više vjernika nego one u požeškom kraju. U petogodištu 1626.—1630. biskup fra Tomo Ivković krizmao je u tom dijelu Pos- avine četiri puta više osoba (9113) nego li u požeškom kraju. Isto tako i godine 1637. biskup fra Jerko Lučić četiri puta više u Posavini (4907) nego li u Požeštini. Ivković je krizmao u 12 posavskih mjesta: Dragotin i Svetoblažnje 1204, Garčin 585, Vrhovina 880, Brod 1005, Cernik 97 4, Striževac 700, Štivica 260, Lužani 1128, Drinovci 970, Bučje 594, Orio- vac 163, Rastić 650. — Lučić je krizmao u 9 mjesta: Dragotin 240, Sveti Benedikt (Dubovik, danas Podcrkavlje) 372, Garčin 480, Vrhovina 586, Brod 1533, Lužani 445, Bučje 376, Ratkov Potok 345, Cernik 530 (Butu- rac 35—36). Neka od tih pastoralnih središta s vremenom su postala župe. Kako je došlo do svađe bosanskih franjevaca s ostalim svećenicima? Vrhovna je uprava Crkve u Rimu s velikim priznanjima i pohva- lama uvažavala zasluge i žrtve franjevaca Bosne Srebrene. 41
  42. 42. Po iskustvu što ga je stekla u odnosima s bosanskim franjevcima ista je vrhovna uprava sva najvažnija pitanja Bosne sa Slavonijom i Ugarskom pod Turcima rješavala većinom sporazumno s upravom provincije. Za područje gdje su djelovali bosanski franjevci imenov- ala je biskupima redovito franjevce članove iste provincije. Svi su ti biskupi, usprkos teških turskih progona, odvažno i revno vršili svoje dužnosti, neumorno obilazili sve župe i vjernike, a živjeli su u najvećem siromaštvu. Biskupi koje je za biskupije pod turskom vlašću imenovao bečki dvor nisu nikada dolazili među vjernike i ako je to papa od njih zahtjevao. Zbog toga je Sveta Stolica bila prisiljena uz biskupe imeno- vane od bečkog dvora postavljati i biskupe franjevce koji će se stvarno brinuti za vjernike. Fra Franju Baličevića (1588—1615) imenovala je Sveta Stolica čak. i pravim bosanskim biskupom s vlašću i nad drugim područjima pod Turcima. I franjevcima i Svetoj Stolici bilo je jasno da je Turcima zazorno sve što dolazi iz Beča, ali da izbjegne sukob s upor- nim bečkim dvorom Sveta je Stolica fra Antu Matića, nasljednika Franje Baličevića, imenovala skradinskim biskupom i upraviteljem Bosne i Slavonije. Jednako je tako Sveta Stolica imenovala skradinskim bisk- upom i Matićeva nasljednika fra Tomu Ivkovića. (1625 — 1633). Ipak je Sveta Stolica u prvoj polovici 17. stoljeća učinila nešto što je dovelo do nemilih i dugotrajnih svađa i sukoba. Trgovci Dubrovčani, posebno u Beogradu, nisu mogli ostati ravnodušni gledajući nadasve srdačnu povezanost trgovaca Bosanaca s bosanskim franjevcima. Up- ravo to ih je potaklo da su i sami poželjeli imati svoje dušobrižnike iz Dubrovnika ili barem ne bosanske franjevce. Svakako im je u tom išao na ruku Dubrovčanin isusovac Bartol Kašić. Prvo što im je uspjelo bilo je da se prizrenski biskup Petar Katić preselio u Beograd i počeo vršiti biskupsku vlast ne samo u Beogradu, nego i u cijeloj Slavoniji i južnoj Ugarskoj (1618 — 1621). Već 1618. tuže se bosanski franjevci da im je biskup Katić oteo njehovu kapelu svetog Petra u Beogradu (Chronicon Bosnae 31). Dubrovčana je u Beogradu bilo samo 200, a Bosanaca više od 1000. Ipak su Dubrovčani triumfirali što je Bosance nemilo revolti- ralo. Bosanci Katića nisu htjeli priznati svojim biskupom, nego — kako je od pamtivjeka bilo — onoga koji je upravljao u Bosni. Sukob se još više zaoštrio 1625. kad je nasljednikom Katića imenovan dubrovački franjevac fra Albert Renđić. 42
  43. 43. Fra Tomo Ivković uložio je sav svoj ugled u Rimu da natrag dobije vlast nad svim područjima kojima su upravljali njegovi predčasnici. Uspio je dobiti najprije Požeštinu i Đakovštinu (31. ožujka 1626), zatim (20. studenoga 1626) i krajeve od Drave do Bosuta »oko Osika i Tovar- nika«. Srijem i Beograd nije uspio dobiti, ali je i tu kao izaslanik bisk- upa Ivkovića i bosanskog provincijala godine 1627. djelovao — protiv biskupa Renđića — fra Vinko Stipančić. Tvrdilo se da je Renđić lažni biskup i uhoda. Od 12 srijemskih župnika Renđića je priznavalo samo sedam. Franjevce koji su protiv njega radili Renđić je udarao crkvenim kaznama, ali mu je Ivan Tomko Mrnavić, čovjek vrlo utjecajan i u Rimu i u Beču, već godine 1627. savjetovao neka se povuče što je on i učinio dvije godine kasnije (1629). Iste godine i sam bosanski franjevac fra Luka Soljanin više ne vidi drugog izlaza iz tih nemira nego da se za Slavoniju imenuje poseban biskup sa sijelom u Požegi ili u Đakovu. To je ideja koja će prouzročiti nove dugotrajne borbe, jer će je prihvatiti slavonski franjevci u borbi protiv svoje bosanske subraće. Nakon Renđićeva odstupa borbe su se još više rasplamsale,jer je smederevskim vikarom postao svjetovni svećenik don Šimun Matković. Vođom borbe protiv bosanskih franjevaca, uz don Šimuna, oko godine 1632. postaje Dubrovčanin, misionar Petar Sabbatini, župnik u Nijem- cima. Sada više nijedna stranka nije poštivala odredbe iz Rima. Župe su jedni drugima i silom otimali. Ako je bilo moguće i uz pomoć Turaka. Međusobno su se optuživali s neznanja, nemarnosti i neuredna života, štogod se moglo, navodilo se u svoju korist, a na štetu protivnika. Krivnjom se proglašavalo i ono što nije bila krivnja, najrjeđi prijestupi pojedinaca pripisivali su se svima kao da su svagdanji (Buturac 65 — 94). VIZITATORI KOJI SU SVAĐU PODJARIVALI Bilo je i apostolskih vizitatora, poslanih iz Rima, koji su svoju dužnost shvatili kao priliku da što više učine za jednu stranku protiv druge. Takvi su bili Antun Velislavi i Ignacije Alegreti za koje Bösen- dorfer kaže da su oko 1630. obilazili Slavoniju, Srijem i Banat i, kako sami ističu, svuda nailazili samo na franjevce o kojima se neprijazno izražavaju da su grubi, raspušteni i neznalice. Dvojica — župnik u 43
  44. 44. Smederevu i Pakracu — da su čak prešli na islam (Bösendorfer, Fra- njevci u Osijeku 4). Izvještaj što ga Bösendorfer pripisuje spomenutoj dvojici vizita- tora Fermendžin je u cijelosti štampao u Acta Bosnae (390—391) na talijanskom jeziku. Prema Fermendžinu pisac je izvještaja nepoznat, ali odmah na početku tog izvještaja spominju se vizitatori don Antonio Velislavi, svećenik iz Albanije, i don Ignatio Alegretti koji su već 1607. vizitirali krajeve oko Dunava, Požege, Srijema i Temišvara. Alegrettija isti bezimeni izvjestitelj preporuča za biskupa vizitiranih krajeva (na- kon Renđićeva odstupa). Fermendžin stavlja izvještaj u godinu 1629. ili 1630. U izvještaju ima tvrdnji koje i same po sebi jedna drugu isključuju. Ima i očevidnih pretjeranosti, zlonamjernog nerazumijevanja, neshva- ćanja i krivog tumačenja. Ne samo da se izuzetni slučajevi ističu kao da su redovita pojava, nego se i ono što su franjevci bili prisiljeni izostav- ljati radi turskih progona i razne povlastice koje su franjevci dobili od pape žigošu kao neurednost i propusti. Uostalom, evo i samog izvještaja koji djelomično navodimo u prijevodu jer se u njem izravno napada i cernički župnik. »Kršćani u vizitiranim krajevima većim se dijelom odlikuju iz- vanrednom vjerom, pobožnošću i poslušnošću apostolskim zapovijed- ima... i osobito stalnošću u vjeri (fidelissimi e devotissimi et obientis- simi alli commendamenti apostolici.... sono pero constantissimi nella fede). Odmah zatim prikazuju se i kao velike neznalice u stvarima koje se tiču kršćanina (ma per lo piu ignoranti delle cose pertinenti al Chris- tiano)... ispovjedaju se i pričešćuju samo jednom godišnje i mnogi ne znaju ni Očenaš, ni Zdravo Marijo, ni Vjerovanje... poste po starom svakog petka i svake vigilije Majke Božje... Župnici, franjevci iz Bosne, sono odiati —grubi su, ne dozvoljavaju se vizitirati, vizitatore tužakaju Turcima kao papine uhode... Dvojica se od njih poturčila: jedan župnik u Smederevu... et l’altro al Barcariccio nella provincia di Posega (Bösen- dorfer misli da je to Pakrac, Buturac (32) da bi to moglo biti Brčino...), da si podignu ugled kod naroda na svetkovine podijeljuju oprost od 500 do 600 godina... odrješuju od slučajeva pridržanih biskupu i Svetoj Stolici. Detti parochiani sono persone ignoranti — ti su župnici neznal- ice — imaju samo misal i knjigu za krštenje... služe se svetim uljima sta- rim tri-četiri godine. .. crkve su im većinom razotkrite, bez zvona, bez 44

×