SlideShare a Scribd company logo
1 of 8
Download to read offline
BAZIČNE SPOSOBNOSTI ZA OBRADU EMOCIJA KAO
OSNOV ZA INTEGRACIJU U OLI METODU
Šta je O.L.I.-Integrativna Psihodinamska Psihoterapija
O.L.I. je skarćenica od Otkrivanje Lične Istine Otklanjanjem Lažnih Informacija
O.L.I. metod je psihoterapijski (savetnički i koučing) pravac sa bazično psihodinamskom
orijentacijom. Teorijski je zasnovan na integraciji saznanja četiri psihoanalitičke psihologije:
psihologije nagona („klasnična psihoanalitička teorija“), Ego psihologije, psihologije objektnih odnosa i
self psihologije. Iz ovih teorija ekstrahovana su saznanja o bazičnim sposobnostima za obradu emocija
na kojima se bazira rad u O.L.I. metodu. Metod rada sa klijentima je, takođe, integrtivni, jer se
primenjuju tehnike različitih psihoterapijskih pravaca (psihoanalize, geštalt terapije, transakcione
analize, bioenergetike, N.L.P., „fokusiranja“, biofidbeka i neurofidbeka, R.E.B.T...) u kombinaciji sa
tehnikama nastalih u okviru O.L.I. metoda kao što su „O.L.I. protokoli za razvoj ličnosti“, „protokoli za
razvoj Bazičnih emocionalnih kompetencija“, „Emotivno računovodstvo i psihološka
matematika“...(Jovanovid, N. 2013)
O.L.I. metod, međutim, nije eklektički, ved integrativan. Osnovu za integraciju različitih
teorijskih okvira , metoda i tehnika, pruža model bazičnih emotivnih kompetencija. Osnovna postavka
O.L.I. metoda je da „nema alata bez zanata“, da se osoba ne može promeniti ako se ne razviju ili
deblokiraju njene osnovne „alatke za život“, bazične sposobnosti za obradu emocija, softveri kojima naša
psiha obrađuje emotivne informacije (emocije su oblik obrade informacija). „Bagovi“ ili „virusi“ u tim
izvršnim programima dovode do disfunkcionalnih emocija, pogrešnog opažanja i tumačenja odnosa sa
sobom, drugima i svetom. O.L.I. psihoterapeut radi u dve ravni: ravni sadržaja i ravni procesa. Slušajudi
sadržaj koji klijent iznosi, razgovarajudi sa njim o tom sadržaju, životnim događajima, njegovim
odnosima, ljubavi i radu, O.L.I terapeut posebnu pažnju obrada na obrasce koje klijent primenjuje, na
tipične načine na koje obrađuje svoja iskustva i emocije koje ta iskustva izazivaju.
Terapijske tehnike različitih pravaca se uključuju u rad sa klijentom ako one mogu da doprinesu
razvoju određene bazične emotivne sposobnosti. To je osnov za integraciju tehnika iz različitih pravaca,
bilo da potiču iz psihodinamske, bihejvioralne ili neke druge orijentacije.
O.L.I. metod se usmerava na dve ključne, složene sposobnosti: sposobnost za ljubav i sposobnost
za rad. Ove dve složene ljudske sposobnosti su, kao „lego kocke“ sastavljene od određenog broja manjih,
jednostavnijih kockica-bazičnih emotivnih kompetencija:
1) Sposobnosti za neutralizaciju i mentalizaciju (regulator i artikulator psihe)
2)Celovitost „objekta“-(lepak psihe)
3) Konstantnost objekta (stabilizator psihe)
4) Tolerancija na ambivalenciju (usmerivač psihe)
5) Tolerancija na frustraciju (imunitet psihe)
6) Volja (motor psihe)
7) Inicijativa (pokretač psihe)
Bez bilo koje od ovih kockica psiha je defektna. (Osobi „nedostaje neka daska u glavi“-neka
kockica) Sposobnost osobe za ljubav i rad je oštedena. Bez razvijene neutralizacije osoba je u vlasti
svojih nagona („kao bez glave“), impulsivna, iracionalna i neartikulisana. Bez „lepka“-sposobnosti za
celovito doživljavanje druge osobe („objekta“) doživljaji osobe su rascepljeni na crno-beli svet dobra i zla
(kaže se da je „odlepila“, sve vidi ili ružičasto ili crno, idealizuje ili mrzi...). Bez konstantnosti objektastabilizatora psihe, osoba je „nestabilna“, zavisna od drugih. Bez tolerancije na frustraciju-osoba nema
imunitet na frustracije koje donosi život, ljubav i rad, „puca pod pritiskom“. Bez tolerancije na
ambivalenciju osoba je neodlučna, nesposobna da se suoči sa oprečnim emocijama prema nekome ili
nečemu (ili prema sebi) i da odmeri i „preseče“, da se opredeli i donese odluku. Bez volje, osoba je
kratkog daha, bez energije da podrži u kontinuitetu sopstvene želje i ciljeve. Bez inicijative osoba je
reaktivna, nema „ključ“ za svoj „motor“, potrebno je da je pokrene neko drugi. Sve navedene
sposobnosti su u međusobnoj interakciji, kao što pokazuje slededi dijagram:
Bazične emocionalne kompetencije su naš alat za nošenje sa životom. Svaka od njih je
alat za zdravo ovladavanje određenom vrstom anksioznosti. Ako nije dovoljno razvijena, svaki
defekt u razvoju određene bazične sposobnosti za obradu emocija nosi sa sobom specifični
oblik anksioznosti kojom osoba teško ovladava. I pristup psihoterapeuta određen je vrstom
anksioznosti i defektom u nekoj emocionalnoj kompetenciji koju pokušava da razvije ili
deblokira kod klijenta. Da vidimo koje su to neophodne emotivne alatke i koju vrstu
anksioznosti donosi njihov deficit.
Neutralizacija i mentalizacija -anksioznost preplavljivanja
 Bez razvijene neutralizacije (Hartmann, 1939, 1950, Kris, 1951) osoba je u vlasti svojih
nagona („kao bez glave“), impulsivna, iracionalna i neartikulisana. Bez mentalizacije
(Fonagy, 2001, 2002, 2003) ne obrađuje mentalno svoje impulse i dela kao da je “nešto
spopalo”. Verbalizuje: “To je jače od mene”, “ne znam zašto, uhvati me nezadrž”...
 Anksioznost preplavljivanja: je vezana za “opsednutost”, “ludilo”, “nekontrolu”,
“gubljenje razuma”- difuzni strah od sopstvenih impulsa i mogudih posledica.

Celovitost objekta-progoniteljska anksioznost
 Bez “celovitosti objekta”, „lepka psihe“ – (Klein, M. 1935, 1940) sposobnosti za celovito
doživljavanje druge osobe („objekta“) i sebe doživljaji druge osobe ili selfa su
rascepljeni na crno - beli svet dobra i zla (kaže se da je „odlepila“). Osnovna
mentalna operacija je kategorizacija.
 Progoniteljska anksioznost-strah od uništenja i dezintegracije: „bidu uništen“,
„raspašdu se“, dominira mehanizam cepanja i projekcija, anksioznost zbog sopstvene
destruktivnosti-„zlo u meni de uništidu sve dobro“.
Konstantnost objekta-separacione anksioznosti
 Bez konstantnosti objekta-stabilizatora psihe, (Hartmann, 1952) osoba je „nestabilna“,
zavisna od drugih. Nema stabilnu mentalnu reprezentaciju drugoga i sebe i mogudnost
samoregulacije. Izražena “potreba-strah” dilemma ((Akhtar, S. 1987,1990, 1994., Burnham
et al., 1969) (snažna želja za simbiozom i strah od gušenja, gubljenja sebe, granica, Ja u
odnosu). U zavisnosti od faze razvoja konstantnosti objekta ((Mahler, 1963, 1968, 1974)
mogu dominirati različite anksioznosti:
 Anksioznost bespomodnosti, “svemirske samode”, „Svet je prazan, bez objekta“ - faza
simbioze ((Akhtar, 1990., Blum, 1981)
 Anksioznost „gušenja“, „gubljenja sebe u odnosu“(Akhtar, 1987; Fairbairn, 1952; Guntrip,
1969) - faza diferencijacije sebe i objekta.
 Anksioznost gubljenja podrške, “nema nazad”-faza “ponovnog približavanja”, krivica
zbog odvajanja (Akhtar, 1990; Gunderson, 1985; Melges & Swartz, 1989)
 Separaciona anksioznost - gubitak objekta, nesposobnost da se bude sam, strah od
samode, samostalnosti - faza separacije (Winnicott, 1962; Mahler, 1974; Akhtar, 1992)
Tolerancija na frustraciju-anksioznost nepodnošenja osujedenja („To ne mogu da
podnesem“)
 Bez tolerancije na frustraciju-osoba nema imunitet na frustracije koje donosi život,
ljubav i rad, „puca pod pritiskom“.
 Ima “Ahilovu petu”, specifičnu frustraciju koju ne može da podnese, strah “samo da
mi se to ne desi”.
 Specifične netolerancije- anksioznosti nepodnošenja frustracije, mogu biti: “oralne”
(frustracija potreba za primanjem, brigom, zaštitom, “analne” (frustracija potrebe za
autonomijom, zadržavanjem “vlasništva”), “falusne” (frustracija egzibicionističkih
potreba, rivalskih...)
 Netolerancija na frustraciju narcističkih potreba-preosetljivost na povredu slike o sebi
(grandiozni self) i sliku idealizovanog objekta (idealizovana roditeljska slika)anksioznost narcističke povrede (stida, bruke....)

Tolerancija na ambivalenciju-anksioznost odlučivanja, greške
 Bez tolerancije na ambivalenciju osoba je neodlučna, nesposobna da se suoči sa oprečnim
emocijama prema nekome ili nečemu (ili prema sebi) i da odmeri i „preseče“, da se
opredeli i donese odluku. Zrela odluka zahteva “merenje bez varanja”, iskreno
odmeravanje svih emocija koje imamo prema objektu.
 Anksioznost odlučivanja, opredeljivanja, strah od greške, od „druge strane medalje“,
gubitka kontrole, ambivalentnih emocija prema objektu.
 Anksioznost preuzimanja odgovornosti

Volja-anksioznost samopodrške, istrajavanja
 Bez volje, osoba je kratkog daha, bez energije da podrži u kontinuitetu sopstvene želje
i ciljeve. Ili manipuliše i namede volju drugima.
 Anksioznost nedostatka samopouzdanja-mogu li da se pouzdam u sopstvenu
istrajnost, volju, samodisciplinu...
 Anksioznost gubitka slobode, autonomije, od toga da se bude iskorišden, „nametnude
mi, zarobide me, iskoristide me...“- osoba nerazvijene volje se “namešta” da je
kontrolišu, a potom se opire kontroli.
Inicijativa-anksioznost isticanja, rivaliteta, “kastraciona anksioznost”
 Bez inicijative osoba je reaktivna, nema „ključ“ za svoj „motor“, potrebno je da je
pokrene neko drugi. Plaši se da nešto otpočne samostalno i da stoji iza toga.
 „Kastraciona“ anksioznost-„ponizide me“, „skinude me sa položaja“, „kazniti zbog
štrčanja, egzibicionizma, pretenzija na nešto što mi ne pripada...“.
 Anksioznost rivalstva, poraza, “impotencije”, simbolizacija “manjeg penisa”, „rival de
me pobediti i poniziti“.
 Anksioznost narcističke povrede

Teško je živeti, voleti i raditi bez razvijene bilo koje od navedenih sposobnosti. Ključ promene u
terapiji je pomodi klijentu da navedene sposobnosti razvije ili deblokira. Terapijske tehnike su
„sortirane“ po tome koju sposobnost i u kojoj fazi razvoja mogu da pokrenu ili deblokiraju. O.L.I. metod
daje i taksonomiju psihoterapijski ciljeva, ukazujudi na to koje vrste učenja se odvijaju u procesu
psihoterapije i koje sposobnosti se aktiviraju kroz određeni oblik učenja.
Taksonomija terapijskih ciljeva
Vrste
znanja

učenja-

Bazične emocionalne kompetencije-procesi
Neutralizacija
i
mentalizacija

Konceptualnodeklarativno
Proceduralno

Celovitost
objekta

Konstantnost
objekta

Tolerancija
na
frustraciju

Tolerancija
na
ambivalenciju

Volja

Inicijativa
Metakognitivno

“Arsenal“ psihoterapijskih tehnika za razvoj sposobnosti je prilično obiman, ali su one
„raštrkane“ po raznim psihoterapijskim metodama i ne postoji spisak tehnika i uputstvo za upotrebu –
koja tehnika čemu služi i kada se treba i može primenjivati. U oviru O.L.I. metoda, radimo na tome da
napravimo spisak tehnika iz različitih psihoterapijskih metoda (kao i tehnika koje smo razvili), spisak
bazičnih ljudskih sposobnosti sa uzrasnim zadacima, i da povežemo ta dva spiska sugestijama koje se
tehnike mogu koristiti za razvoj određenih sposobnosti. (Jovanovid, N. 2103)
Međutim, da bi te tehnike stvarno pomogle nekom klijentu da razvije sposobnosti za obradu
emocija neophodno je da se one primenjuju kroz dobar, dubok emotivni kontakt sa terapeutom. O.L.I.
metod nije tehnologija za promenu u kojoj je kontakt sporedna stvar. O.L.I. metod je „full cocntact“
pristup. Sposobnosti se usvajaju kroz identifikaciju klijenta sa sposobnostima psihoterapeuta, kroz
prenos funkcija i takozvano „proceduralno učenje“ (neposredno „preuzimanje“ funkcija obrade
emocija). Kako de klijent preuzeti naše funkcije obrade emocija ako su mu nepoznate naše emocije,
načini na koje se nosimo sa njima, šta osedamo i mislimo dok radimo sa njim...? Terapeut ne može biti
„prazno platno“ na koje klijenti projektuju svoje nesvesne fantazije, niti tehničar koji samo uči klijenta
nekim procedurama i tehnikama. Terapeut se mora razotkrivati, ali na onaj način i u onim aspektima koji
podstiču razvoj klijentovih sposobnosti. To nije ni malo lako. Lakše je skrivati se iza paravana uloge
psihoterapeuta. Međutim, iskustvo u radu sa klijentima mi je pokazalo da su ti „momenti susreta“(Stern,
1998) između klijenta i terapeuta ključni izvori promene. Ljude menjaju ljudi sa kojima su u bliskom
odnosu, a ne terapijske tehnike. Osnova obuke O.L.I. terapeuta je razvoj njihove sposobnosti za kontakt,
kroz izgradnju njihovih bazičnih psosobnosti za obradu emocija, ljubav i rad.

……….
Zašto je orijentacija na procese obrade emocija od ključnog značaja za O.L.I. metod? Napravidemo, radi
jasnije slike, ponovo poređenje funkcionisanja čoveka sa funkcionisanjem računara (čovek je, naravno,
neuporedivo složeniji sistem od računara.) Kada nešto ne funkcioniše sa radom računara, korisnik to vidi
na ekranu. Pojavljuju se neke kukice, kvakice, kvadratidi…ne može se pročitati tekst ili videti
slika…Korisnik koji je iole upuden u način funkcionisanja kompjutera ne misli da se pokvario ekran, ved
softver koji obrađuje podatke i stvara ono što se vidi na ekranu, ili hardver-neki mehanički deo računara.
Kad je kod čoveka “pokvaren hardver” on ide kod lekara, neurologa, hirurga, ili nekog drugog specijaliste
za određeni ljudski hardver, ili organ. Kada mu ne funkcioniše “softver” (program za obradu podataka),
obrada se stručnjacima za psihu.
Stanja zbog kojih se obrada su, zapravo, ekran ili “klinička slika”, kako je obično zovu stručnjaci
za psihu. Slika se ne može poraviti, ved samo defekti na hardveru ili softveru koji je stvaraju.
Psihoterapeuti se ne bave organima (hardverima) ved sposobnostima i veštinama koje klijent nema
dovoljno razvijene. Dakle, mi ne možemo popraviti nečije samopoštovanje ili depresivnost ili nestrpljenje
ili bilo koje drugo nepoželjno stanje, niti možemo stvoriti bilo koje poželjno stanje, ako ne “popravimo”
bazične sposobnosti za obradu emotivno- kognitivnih podataka, što de dovesti do promene stanja. Čovek
stvara svoja stanja načinom obrade onoga što mu se dešava. Posao psihoterapeuta je da pomogne
klijentu da razvije ili oslobodi od “virusa” te osnovne, izvršne softvere za obradu emocija, jer njihov
nepravilan rad stvara one vidljive problem i poremedaje koje nazivamo “klinička slika”.
Poznato je da određani psihoterapijski pravci odgovaraju nekim klijentima, dok drugima ne
odgovaraju. Ali, nije nam dovoljno poznato zašto nekima odgovaraju, a nekima ne. Odgovor na to
pitanje vidimo upravo u poznavanju bazičnih emocionalnih sposobnosti i faza njihovog razvoja. Svaka
psihoterapijska tehnika je usmerena na razvoj neke sposobnosti. Međutim, najčešde nije jasno
definisano čemu ona služi, šta, zapravo, razvija. Obično su to uopštene pretpostavke kao što su
„proširenje svesnosti“, „suočavanje sa neprihvadenim aspektima sebe“, „preuzimanje
odgovornosti“…Takvim definisanjem efekata određene tehnike ona dobija status „tehnike opšte
prakse“, nešto kao antibiotik širokog spektra, kao mreža koju bacimo u vodu, pa šta uhvatimo. Ako se
određena psihoterapijska tehnika poklopi sa razvojnom potrebom, sa stepenom razvoja određene
bazične sposobnosti, zonom narednog razvoja klijenta, onda u „mrežu uleti nešto“, dolazi do izvesne
promene kod klijenta. U tome, u velikoj meri, pomaže sposobnost terapeuta za empatiju, njegova
intuicija i sposobnost da uspostavi dobar kontakt sa klijentom.
Intuicija se, međutim, ne može prenositi drugima. U O.L.I. metodu imamo kriterijume na osnovu
kojih biramo terapijsku tehniku, a koji se zasnivaju na prepoznavanju statusa razvijenosti određenih
bazičnih emocionalnih sposobnosti, faze u kojoj se nalazi razvoj sposobnosti, i jasnijeg razumevanja
čemu određena tehnika služi-šta i zašto ona može da razvije ili razvoj koje sposobnosti i u kojoj fazi može
da podstakne.

Nebojša Jovanovid
Treći kongres psihoterapueta Srbije
Usmeno saopštenje
Literatura:
Hartmann , H. (1939). Psycho-Analysis and the concept of mental health. International Journal
of Psycho-Analysis, 20, 308–321
Hartmann, H. (1950). Comments on the psycho-analytic theory of the ego.' In: Hartmann 1964
Essays on Ego Psychology (London: Hogarth; New York: Int. Univ. Press.)
Hartmann, H. (1952). The mutual influences in the development of ego and id In: Essays on
Ego Psychology New York: International Universities Press, 1964 pp. 155-182
Klein, M. (1935). A contribution to the psychogenesis of manic-depressive states, In: Contributions to
Psycho-Analysis 1921-1945 London: Hogarth Press, 1948 pp. 282-310
Klein, M. (1940). Mourning and its relation to manic-depressive states, In: Contributions to PsychoAnalysis 1921-1945 London: Hogarth Press, 1948 pp. 344-369

Kris, E. (1951). The Development of ego psychology. Samiksa 5

Jovanović, N., (2013.) Sposobnost za ljubav i rad-O.L.I. Psihodinamska
Integrativna Psihoterapija (tom I, tom II), Beoknjiga, Beograd
Senić, R, Jovanović, N. (2011), Strah od života-o anksioznosti i paničnim
napadima,Beoknjiga, Beograd
Stern, D.N., Sander, L.W., Nahum, J.P., Harrison, A.M., Lyons-Ruth, K., Morgan, A.C.,
Bruschweilerstern, N. and Tronick, E.Z. (1998). Non-Interpretive Mechanisms in
Psychoanalytic Therapy: The ‘Something More’ Than Interpretation. Int. J. Psycho-Anal.,
79:903-921

More Related Content

Similar to Sposobnosti kao osnov za integraciju u O.L.I. Integrativnoj Psihodinamskoj Psihoterapiji

Razumevanje stida u teorijama ličnosti i psihoterapiji/Understanding of shame...
Razumevanje stida u teorijama ličnosti i psihoterapiji/Understanding of shame...Razumevanje stida u teorijama ličnosti i psihoterapiji/Understanding of shame...
Razumevanje stida u teorijama ličnosti i psihoterapiji/Understanding of shame...Milica Tušup
 
Predmet i struktura licnosti
Predmet i struktura licnostiPredmet i struktura licnosti
Predmet i struktura licnostiProfpsiholog
 
Mentalno zdravlje psihologija gimnazija mentalni poremećaji
Mentalno zdravlje psihologija gimnazija mentalni poremećajiMentalno zdravlje psihologija gimnazija mentalni poremećaji
Mentalno zdravlje psihologija gimnazija mentalni poremećajimamajana
 
Mentalne nasledne bolesti
Mentalne nasledne bolestiMentalne nasledne bolesti
Mentalne nasledne bolestiMina Obradovic
 
1 psihologija kao nauka
1   psihologija kao nauka1   psihologija kao nauka
1 psihologija kao naukanenapavlicic
 
Motivacija - pregled različitih aspekata
Motivacija - pregled različitih aspekataMotivacija - pregled različitih aspekata
Motivacija - pregled različitih aspekataSimonida Vukobrat
 
Ličnost, gimnazija
Ličnost, gimnazijaLičnost, gimnazija
Ličnost, gimnazijaProfpsiholog
 
Predmet i metode psihologije
Predmet i metode psihologijePredmet i metode psihologije
Predmet i metode psihologijeNatalija Simić
 
Motivacija, II razred gimnazije
Motivacija, II razred gimnazijeMotivacija, II razred gimnazije
Motivacija, II razred gimnazijeProfpsiholog
 
филозофија емпиризма
филозофија емпиризмафилозофија емпиризма
филозофија емпиризмаfilozofskaazbuka
 
Psihološka analiza snova - jukstapozicija između dijalektike i neuropsihologije
Psihološka analiza snova - jukstapozicija između dijalektike i neuropsihologijePsihološka analiza snova - jukstapozicija između dijalektike i neuropsihologije
Psihološka analiza snova - jukstapozicija između dijalektike i neuropsihologijeSlobodan Nikolic
 

Similar to Sposobnosti kao osnov za integraciju u O.L.I. Integrativnoj Psihodinamskoj Psihoterapiji (20)

Psihijatrija
PsihijatrijaPsihijatrija
Psihijatrija
 
Razumevanje stida u teorijama ličnosti i psihoterapiji/Understanding of shame...
Razumevanje stida u teorijama ličnosti i psihoterapiji/Understanding of shame...Razumevanje stida u teorijama ličnosti i psihoterapiji/Understanding of shame...
Razumevanje stida u teorijama ličnosti i psihoterapiji/Understanding of shame...
 
Svest, novembar 2014
Svest, novembar 2014Svest, novembar 2014
Svest, novembar 2014
 
Predmet i struktura licnosti
Predmet i struktura licnostiPredmet i struktura licnosti
Predmet i struktura licnosti
 
Psihoze
PsihozePsihoze
Psihoze
 
Mentalno zdravlje psihologija gimnazija mentalni poremećaji
Mentalno zdravlje psihologija gimnazija mentalni poremećajiMentalno zdravlje psihologija gimnazija mentalni poremećaji
Mentalno zdravlje psihologija gimnazija mentalni poremećaji
 
Mentalne nasledne bolesti
Mentalne nasledne bolestiMentalne nasledne bolesti
Mentalne nasledne bolesti
 
Nasledne bolesti
Nasledne bolestiNasledne bolesti
Nasledne bolesti
 
Nasledne bolesti
Nasledne bolestiNasledne bolesti
Nasledne bolesti
 
1 psihologija kao nauka
1   psihologija kao nauka1   psihologija kao nauka
1 psihologija kao nauka
 
Motivacija - pregled različitih aspekata
Motivacija - pregled različitih aspekataMotivacija - pregled različitih aspekata
Motivacija - pregled različitih aspekata
 
Ličnost, gimnazija
Ličnost, gimnazijaLičnost, gimnazija
Ličnost, gimnazija
 
Nasledne bolesti
Nasledne bolestiNasledne bolesti
Nasledne bolesti
 
Nasledne bolesti
Nasledne bolestiNasledne bolesti
Nasledne bolesti
 
Predmet i metode psihologije
Predmet i metode psihologijePredmet i metode psihologije
Predmet i metode psihologije
 
Motivacija, II razred gimnazije
Motivacija, II razred gimnazijeMotivacija, II razred gimnazije
Motivacija, II razred gimnazije
 
Manipulacija x
Manipulacija xManipulacija x
Manipulacija x
 
филозофија емпиризма
филозофија емпиризмафилозофија емпиризма
филозофија емпиризма
 
Motivacija
MotivacijaMotivacija
Motivacija
 
Psihološka analiza snova - jukstapozicija između dijalektike i neuropsihologije
Psihološka analiza snova - jukstapozicija između dijalektike i neuropsihologijePsihološka analiza snova - jukstapozicija između dijalektike i neuropsihologije
Psihološka analiza snova - jukstapozicija između dijalektike i neuropsihologije
 

Sposobnosti kao osnov za integraciju u O.L.I. Integrativnoj Psihodinamskoj Psihoterapiji

  • 1. BAZIČNE SPOSOBNOSTI ZA OBRADU EMOCIJA KAO OSNOV ZA INTEGRACIJU U OLI METODU Šta je O.L.I.-Integrativna Psihodinamska Psihoterapija O.L.I. je skarćenica od Otkrivanje Lične Istine Otklanjanjem Lažnih Informacija O.L.I. metod je psihoterapijski (savetnički i koučing) pravac sa bazično psihodinamskom orijentacijom. Teorijski je zasnovan na integraciji saznanja četiri psihoanalitičke psihologije: psihologije nagona („klasnična psihoanalitička teorija“), Ego psihologije, psihologije objektnih odnosa i self psihologije. Iz ovih teorija ekstrahovana su saznanja o bazičnim sposobnostima za obradu emocija na kojima se bazira rad u O.L.I. metodu. Metod rada sa klijentima je, takođe, integrtivni, jer se primenjuju tehnike različitih psihoterapijskih pravaca (psihoanalize, geštalt terapije, transakcione analize, bioenergetike, N.L.P., „fokusiranja“, biofidbeka i neurofidbeka, R.E.B.T...) u kombinaciji sa tehnikama nastalih u okviru O.L.I. metoda kao što su „O.L.I. protokoli za razvoj ličnosti“, „protokoli za razvoj Bazičnih emocionalnih kompetencija“, „Emotivno računovodstvo i psihološka matematika“...(Jovanovid, N. 2013) O.L.I. metod, međutim, nije eklektički, ved integrativan. Osnovu za integraciju različitih teorijskih okvira , metoda i tehnika, pruža model bazičnih emotivnih kompetencija. Osnovna postavka O.L.I. metoda je da „nema alata bez zanata“, da se osoba ne može promeniti ako se ne razviju ili deblokiraju njene osnovne „alatke za život“, bazične sposobnosti za obradu emocija, softveri kojima naša psiha obrađuje emotivne informacije (emocije su oblik obrade informacija). „Bagovi“ ili „virusi“ u tim izvršnim programima dovode do disfunkcionalnih emocija, pogrešnog opažanja i tumačenja odnosa sa sobom, drugima i svetom. O.L.I. psihoterapeut radi u dve ravni: ravni sadržaja i ravni procesa. Slušajudi sadržaj koji klijent iznosi, razgovarajudi sa njim o tom sadržaju, životnim događajima, njegovim odnosima, ljubavi i radu, O.L.I terapeut posebnu pažnju obrada na obrasce koje klijent primenjuje, na tipične načine na koje obrađuje svoja iskustva i emocije koje ta iskustva izazivaju. Terapijske tehnike različitih pravaca se uključuju u rad sa klijentom ako one mogu da doprinesu razvoju određene bazične emotivne sposobnosti. To je osnov za integraciju tehnika iz različitih pravaca, bilo da potiču iz psihodinamske, bihejvioralne ili neke druge orijentacije. O.L.I. metod se usmerava na dve ključne, složene sposobnosti: sposobnost za ljubav i sposobnost za rad. Ove dve složene ljudske sposobnosti su, kao „lego kocke“ sastavljene od određenog broja manjih, jednostavnijih kockica-bazičnih emotivnih kompetencija: 1) Sposobnosti za neutralizaciju i mentalizaciju (regulator i artikulator psihe) 2)Celovitost „objekta“-(lepak psihe) 3) Konstantnost objekta (stabilizator psihe)
  • 2. 4) Tolerancija na ambivalenciju (usmerivač psihe) 5) Tolerancija na frustraciju (imunitet psihe) 6) Volja (motor psihe) 7) Inicijativa (pokretač psihe) Bez bilo koje od ovih kockica psiha je defektna. (Osobi „nedostaje neka daska u glavi“-neka kockica) Sposobnost osobe za ljubav i rad je oštedena. Bez razvijene neutralizacije osoba je u vlasti svojih nagona („kao bez glave“), impulsivna, iracionalna i neartikulisana. Bez „lepka“-sposobnosti za celovito doživljavanje druge osobe („objekta“) doživljaji osobe su rascepljeni na crno-beli svet dobra i zla (kaže se da je „odlepila“, sve vidi ili ružičasto ili crno, idealizuje ili mrzi...). Bez konstantnosti objektastabilizatora psihe, osoba je „nestabilna“, zavisna od drugih. Bez tolerancije na frustraciju-osoba nema imunitet na frustracije koje donosi život, ljubav i rad, „puca pod pritiskom“. Bez tolerancije na ambivalenciju osoba je neodlučna, nesposobna da se suoči sa oprečnim emocijama prema nekome ili nečemu (ili prema sebi) i da odmeri i „preseče“, da se opredeli i donese odluku. Bez volje, osoba je kratkog daha, bez energije da podrži u kontinuitetu sopstvene želje i ciljeve. Bez inicijative osoba je reaktivna, nema „ključ“ za svoj „motor“, potrebno je da je pokrene neko drugi. Sve navedene sposobnosti su u međusobnoj interakciji, kao što pokazuje slededi dijagram:
  • 3. Bazične emocionalne kompetencije su naš alat za nošenje sa životom. Svaka od njih je alat za zdravo ovladavanje određenom vrstom anksioznosti. Ako nije dovoljno razvijena, svaki defekt u razvoju određene bazične sposobnosti za obradu emocija nosi sa sobom specifični oblik anksioznosti kojom osoba teško ovladava. I pristup psihoterapeuta određen je vrstom anksioznosti i defektom u nekoj emocionalnoj kompetenciji koju pokušava da razvije ili deblokira kod klijenta. Da vidimo koje su to neophodne emotivne alatke i koju vrstu anksioznosti donosi njihov deficit. Neutralizacija i mentalizacija -anksioznost preplavljivanja  Bez razvijene neutralizacije (Hartmann, 1939, 1950, Kris, 1951) osoba je u vlasti svojih nagona („kao bez glave“), impulsivna, iracionalna i neartikulisana. Bez mentalizacije (Fonagy, 2001, 2002, 2003) ne obrađuje mentalno svoje impulse i dela kao da je “nešto spopalo”. Verbalizuje: “To je jače od mene”, “ne znam zašto, uhvati me nezadrž”...  Anksioznost preplavljivanja: je vezana za “opsednutost”, “ludilo”, “nekontrolu”, “gubljenje razuma”- difuzni strah od sopstvenih impulsa i mogudih posledica. Celovitost objekta-progoniteljska anksioznost  Bez “celovitosti objekta”, „lepka psihe“ – (Klein, M. 1935, 1940) sposobnosti za celovito doživljavanje druge osobe („objekta“) i sebe doživljaji druge osobe ili selfa su rascepljeni na crno - beli svet dobra i zla (kaže se da je „odlepila“). Osnovna mentalna operacija je kategorizacija.  Progoniteljska anksioznost-strah od uništenja i dezintegracije: „bidu uništen“, „raspašdu se“, dominira mehanizam cepanja i projekcija, anksioznost zbog sopstvene destruktivnosti-„zlo u meni de uništidu sve dobro“. Konstantnost objekta-separacione anksioznosti  Bez konstantnosti objekta-stabilizatora psihe, (Hartmann, 1952) osoba je „nestabilna“, zavisna od drugih. Nema stabilnu mentalnu reprezentaciju drugoga i sebe i mogudnost samoregulacije. Izražena “potreba-strah” dilemma ((Akhtar, S. 1987,1990, 1994., Burnham et al., 1969) (snažna želja za simbiozom i strah od gušenja, gubljenja sebe, granica, Ja u odnosu). U zavisnosti od faze razvoja konstantnosti objekta ((Mahler, 1963, 1968, 1974) mogu dominirati različite anksioznosti:  Anksioznost bespomodnosti, “svemirske samode”, „Svet je prazan, bez objekta“ - faza simbioze ((Akhtar, 1990., Blum, 1981)
  • 4.  Anksioznost „gušenja“, „gubljenja sebe u odnosu“(Akhtar, 1987; Fairbairn, 1952; Guntrip, 1969) - faza diferencijacije sebe i objekta.  Anksioznost gubljenja podrške, “nema nazad”-faza “ponovnog približavanja”, krivica zbog odvajanja (Akhtar, 1990; Gunderson, 1985; Melges & Swartz, 1989)  Separaciona anksioznost - gubitak objekta, nesposobnost da se bude sam, strah od samode, samostalnosti - faza separacije (Winnicott, 1962; Mahler, 1974; Akhtar, 1992) Tolerancija na frustraciju-anksioznost nepodnošenja osujedenja („To ne mogu da podnesem“)  Bez tolerancije na frustraciju-osoba nema imunitet na frustracije koje donosi život, ljubav i rad, „puca pod pritiskom“.  Ima “Ahilovu petu”, specifičnu frustraciju koju ne može da podnese, strah “samo da mi se to ne desi”.  Specifične netolerancije- anksioznosti nepodnošenja frustracije, mogu biti: “oralne” (frustracija potreba za primanjem, brigom, zaštitom, “analne” (frustracija potrebe za autonomijom, zadržavanjem “vlasništva”), “falusne” (frustracija egzibicionističkih potreba, rivalskih...)  Netolerancija na frustraciju narcističkih potreba-preosetljivost na povredu slike o sebi (grandiozni self) i sliku idealizovanog objekta (idealizovana roditeljska slika)anksioznost narcističke povrede (stida, bruke....) Tolerancija na ambivalenciju-anksioznost odlučivanja, greške  Bez tolerancije na ambivalenciju osoba je neodlučna, nesposobna da se suoči sa oprečnim emocijama prema nekome ili nečemu (ili prema sebi) i da odmeri i „preseče“, da se opredeli i donese odluku. Zrela odluka zahteva “merenje bez varanja”, iskreno odmeravanje svih emocija koje imamo prema objektu.  Anksioznost odlučivanja, opredeljivanja, strah od greške, od „druge strane medalje“, gubitka kontrole, ambivalentnih emocija prema objektu.  Anksioznost preuzimanja odgovornosti Volja-anksioznost samopodrške, istrajavanja
  • 5.  Bez volje, osoba je kratkog daha, bez energije da podrži u kontinuitetu sopstvene želje i ciljeve. Ili manipuliše i namede volju drugima.  Anksioznost nedostatka samopouzdanja-mogu li da se pouzdam u sopstvenu istrajnost, volju, samodisciplinu...  Anksioznost gubitka slobode, autonomije, od toga da se bude iskorišden, „nametnude mi, zarobide me, iskoristide me...“- osoba nerazvijene volje se “namešta” da je kontrolišu, a potom se opire kontroli. Inicijativa-anksioznost isticanja, rivaliteta, “kastraciona anksioznost”  Bez inicijative osoba je reaktivna, nema „ključ“ za svoj „motor“, potrebno je da je pokrene neko drugi. Plaši se da nešto otpočne samostalno i da stoji iza toga.  „Kastraciona“ anksioznost-„ponizide me“, „skinude me sa položaja“, „kazniti zbog štrčanja, egzibicionizma, pretenzija na nešto što mi ne pripada...“.  Anksioznost rivalstva, poraza, “impotencije”, simbolizacija “manjeg penisa”, „rival de me pobediti i poniziti“.  Anksioznost narcističke povrede Teško je živeti, voleti i raditi bez razvijene bilo koje od navedenih sposobnosti. Ključ promene u terapiji je pomodi klijentu da navedene sposobnosti razvije ili deblokira. Terapijske tehnike su „sortirane“ po tome koju sposobnost i u kojoj fazi razvoja mogu da pokrenu ili deblokiraju. O.L.I. metod daje i taksonomiju psihoterapijski ciljeva, ukazujudi na to koje vrste učenja se odvijaju u procesu psihoterapije i koje sposobnosti se aktiviraju kroz određeni oblik učenja. Taksonomija terapijskih ciljeva Vrste znanja učenja- Bazične emocionalne kompetencije-procesi Neutralizacija i mentalizacija Konceptualnodeklarativno Proceduralno Celovitost objekta Konstantnost objekta Tolerancija na frustraciju Tolerancija na ambivalenciju Volja Inicijativa
  • 6. Metakognitivno “Arsenal“ psihoterapijskih tehnika za razvoj sposobnosti je prilično obiman, ali su one „raštrkane“ po raznim psihoterapijskim metodama i ne postoji spisak tehnika i uputstvo za upotrebu – koja tehnika čemu služi i kada se treba i može primenjivati. U oviru O.L.I. metoda, radimo na tome da napravimo spisak tehnika iz različitih psihoterapijskih metoda (kao i tehnika koje smo razvili), spisak bazičnih ljudskih sposobnosti sa uzrasnim zadacima, i da povežemo ta dva spiska sugestijama koje se tehnike mogu koristiti za razvoj određenih sposobnosti. (Jovanovid, N. 2103) Međutim, da bi te tehnike stvarno pomogle nekom klijentu da razvije sposobnosti za obradu emocija neophodno je da se one primenjuju kroz dobar, dubok emotivni kontakt sa terapeutom. O.L.I. metod nije tehnologija za promenu u kojoj je kontakt sporedna stvar. O.L.I. metod je „full cocntact“ pristup. Sposobnosti se usvajaju kroz identifikaciju klijenta sa sposobnostima psihoterapeuta, kroz prenos funkcija i takozvano „proceduralno učenje“ (neposredno „preuzimanje“ funkcija obrade emocija). Kako de klijent preuzeti naše funkcije obrade emocija ako su mu nepoznate naše emocije, načini na koje se nosimo sa njima, šta osedamo i mislimo dok radimo sa njim...? Terapeut ne može biti „prazno platno“ na koje klijenti projektuju svoje nesvesne fantazije, niti tehničar koji samo uči klijenta nekim procedurama i tehnikama. Terapeut se mora razotkrivati, ali na onaj način i u onim aspektima koji podstiču razvoj klijentovih sposobnosti. To nije ni malo lako. Lakše je skrivati se iza paravana uloge psihoterapeuta. Međutim, iskustvo u radu sa klijentima mi je pokazalo da su ti „momenti susreta“(Stern, 1998) između klijenta i terapeuta ključni izvori promene. Ljude menjaju ljudi sa kojima su u bliskom odnosu, a ne terapijske tehnike. Osnova obuke O.L.I. terapeuta je razvoj njihove sposobnosti za kontakt, kroz izgradnju njihovih bazičnih psosobnosti za obradu emocija, ljubav i rad. ………. Zašto je orijentacija na procese obrade emocija od ključnog značaja za O.L.I. metod? Napravidemo, radi jasnije slike, ponovo poređenje funkcionisanja čoveka sa funkcionisanjem računara (čovek je, naravno, neuporedivo složeniji sistem od računara.) Kada nešto ne funkcioniše sa radom računara, korisnik to vidi na ekranu. Pojavljuju se neke kukice, kvakice, kvadratidi…ne može se pročitati tekst ili videti slika…Korisnik koji je iole upuden u način funkcionisanja kompjutera ne misli da se pokvario ekran, ved softver koji obrađuje podatke i stvara ono što se vidi na ekranu, ili hardver-neki mehanički deo računara. Kad je kod čoveka “pokvaren hardver” on ide kod lekara, neurologa, hirurga, ili nekog drugog specijaliste za određeni ljudski hardver, ili organ. Kada mu ne funkcioniše “softver” (program za obradu podataka), obrada se stručnjacima za psihu. Stanja zbog kojih se obrada su, zapravo, ekran ili “klinička slika”, kako je obično zovu stručnjaci za psihu. Slika se ne može poraviti, ved samo defekti na hardveru ili softveru koji je stvaraju. Psihoterapeuti se ne bave organima (hardverima) ved sposobnostima i veštinama koje klijent nema dovoljno razvijene. Dakle, mi ne možemo popraviti nečije samopoštovanje ili depresivnost ili nestrpljenje
  • 7. ili bilo koje drugo nepoželjno stanje, niti možemo stvoriti bilo koje poželjno stanje, ako ne “popravimo” bazične sposobnosti za obradu emotivno- kognitivnih podataka, što de dovesti do promene stanja. Čovek stvara svoja stanja načinom obrade onoga što mu se dešava. Posao psihoterapeuta je da pomogne klijentu da razvije ili oslobodi od “virusa” te osnovne, izvršne softvere za obradu emocija, jer njihov nepravilan rad stvara one vidljive problem i poremedaje koje nazivamo “klinička slika”. Poznato je da određani psihoterapijski pravci odgovaraju nekim klijentima, dok drugima ne odgovaraju. Ali, nije nam dovoljno poznato zašto nekima odgovaraju, a nekima ne. Odgovor na to pitanje vidimo upravo u poznavanju bazičnih emocionalnih sposobnosti i faza njihovog razvoja. Svaka psihoterapijska tehnika je usmerena na razvoj neke sposobnosti. Međutim, najčešde nije jasno definisano čemu ona služi, šta, zapravo, razvija. Obično su to uopštene pretpostavke kao što su „proširenje svesnosti“, „suočavanje sa neprihvadenim aspektima sebe“, „preuzimanje odgovornosti“…Takvim definisanjem efekata određene tehnike ona dobija status „tehnike opšte prakse“, nešto kao antibiotik širokog spektra, kao mreža koju bacimo u vodu, pa šta uhvatimo. Ako se određena psihoterapijska tehnika poklopi sa razvojnom potrebom, sa stepenom razvoja određene bazične sposobnosti, zonom narednog razvoja klijenta, onda u „mrežu uleti nešto“, dolazi do izvesne promene kod klijenta. U tome, u velikoj meri, pomaže sposobnost terapeuta za empatiju, njegova intuicija i sposobnost da uspostavi dobar kontakt sa klijentom. Intuicija se, međutim, ne može prenositi drugima. U O.L.I. metodu imamo kriterijume na osnovu kojih biramo terapijsku tehniku, a koji se zasnivaju na prepoznavanju statusa razvijenosti određenih bazičnih emocionalnih sposobnosti, faze u kojoj se nalazi razvoj sposobnosti, i jasnijeg razumevanja čemu određena tehnika služi-šta i zašto ona može da razvije ili razvoj koje sposobnosti i u kojoj fazi može da podstakne. Nebojša Jovanovid Treći kongres psihoterapueta Srbije Usmeno saopštenje
  • 8. Literatura: Hartmann , H. (1939). Psycho-Analysis and the concept of mental health. International Journal of Psycho-Analysis, 20, 308–321 Hartmann, H. (1950). Comments on the psycho-analytic theory of the ego.' In: Hartmann 1964 Essays on Ego Psychology (London: Hogarth; New York: Int. Univ. Press.) Hartmann, H. (1952). The mutual influences in the development of ego and id In: Essays on Ego Psychology New York: International Universities Press, 1964 pp. 155-182 Klein, M. (1935). A contribution to the psychogenesis of manic-depressive states, In: Contributions to Psycho-Analysis 1921-1945 London: Hogarth Press, 1948 pp. 282-310 Klein, M. (1940). Mourning and its relation to manic-depressive states, In: Contributions to PsychoAnalysis 1921-1945 London: Hogarth Press, 1948 pp. 344-369 Kris, E. (1951). The Development of ego psychology. Samiksa 5 Jovanović, N., (2013.) Sposobnost za ljubav i rad-O.L.I. Psihodinamska Integrativna Psihoterapija (tom I, tom II), Beoknjiga, Beograd Senić, R, Jovanović, N. (2011), Strah od života-o anksioznosti i paničnim napadima,Beoknjiga, Beograd Stern, D.N., Sander, L.W., Nahum, J.P., Harrison, A.M., Lyons-Ruth, K., Morgan, A.C., Bruschweilerstern, N. and Tronick, E.Z. (1998). Non-Interpretive Mechanisms in Psychoanalytic Therapy: The ‘Something More’ Than Interpretation. Int. J. Psycho-Anal., 79:903-921