Prirucnik tehnologijezaodrzivisvijet4web

4,401 views

Published on

odrzivi razvoj

Published in: Travel, News & Politics
0 Comments
2 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

No Downloads
Views
Total views
4,401
On SlideShare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
2
Actions
Shares
0
Downloads
74
Comments
0
Likes
2
Embeds 0
No embeds

No notes for slide

Prirucnik tehnologijezaodrzivisvijet4web

  1. 1. Bruno Motik Tehnologije za održivi svijetPriručnik za održivo graditeljstvo i gospodarenje otpadnim vodama
  2. 2. Blatuša, srpanj 2009.Udruga za promicanje kulture življenja u skladu s prirodom - „EkoSense“, Gvozd Autor: Bruno Motik Izdavač: Udruga EkoSense Fotografije: EkoSense, Zmag Grafička obrada: Bruno Motik Tisak: Koprivagraf, Zagreb Naklada: 1000 kom This document has been produced with the financial assistance of the European Union. The contents of this document are the sole responsibility of the author and can, under no circumstances, be regarded as reflecting the position of the European Union. Ovaj dokument je nastao uz financijsku pomoć Europske unije. Za sadržaj doku­ menta odgovoran je autor i ni u kojem slučaju se ne može uzeti u obzir kao stav Europske unije.
  3. 3. SadržajUvod 4Održivo graditeljstvo 6Kuće od balirane slame 11Smjernice za izgradnju 14Održivo gospodarenje otpadnim vodama 24Kompostni WC 26Sive otpadne vode 33Zaključak 37 ▶3◀
  4. 4. UvodU prošlosti, pojam održivosti najprije se koristio u šumarstvu. Taj termin ustvari označava odnos između sječe šume i pošumljavanja. Šuma kojom se go­spodari održivo ne eksploatira se u većoj mjeri nego što se pošumljava novimmladicama. Na taj način se omogućava novi prirast šume, a da se istovremenone naruše životna staništa. Princip održivosti u stvari je vrlo jednostavan; smi­je se posjeći samo toliko stabala koliko je novih mladica zasađeno. Ovaj prin­cip može se primjeniti na različita prirodna bogatstva i resurse kao što su vode,atmosfera, tlo itd. Održivi razvoj je skladan odnos između ekologije i privredes ciljem da se ne ugrozi mogućnost budućih generacije da zadovoljavaju svojepotrebe. Moglo bi se reći da održivi razvoj predstavlja težnju da se stvori boljisvijet balansirajući socijalne, ekonomske i ekološke faktore. U današnje vrijeme, više nego ikad prije, suočeni smo s nizom problemakoji bi mogli ugroziti ne samo zadovoljavanje potreba budućih generacija, većdovodi u pitanje opstanak cjelokupnog čovječanstva. U prvom redu to su kli­matske promjene do kojih je došlo zbog pretjeranog sagorjevanja fosilnih go­riva. Poznato je da se zbog povećanja količine stakleničkih plinova u atmosferiod industrijske revolucije do danas ukupna prosječna temeperatura na planetipodigla za 0,7ºC. Iako to ne zvuči mnogo, znanstvenici istuču da će promjenaod samo 2ºC imati katastrofalne posljedice za klimu, što će se manifestiratikroz velike prirodne nepogode kao što su suše, poplave, drastične promjeneklimatskih uvjeta, remećenje morskih struja, a u nekim slučajevima čak i naglalokalna zahlađenja popraćena nepredvidivim temperaturnim fluktuacijama.Pored samih klimatskih promjena koje su u ovom trenutku najveća prijetnja,tu je i niz drugih problema vezanih za tlo, zrak, vodu, bioraznolikost itd. Pro­blemi s tlom, uglavnom su povezani s industrijskom poljoprivredom zbog kojepostaje zatrovano agrokemikalijama i mrtvo te potpuno nesposobno da podržiživot koji je potreban za uzgoj hrane. Tlo također degradira zbog sječe šuma,što za posljedicu ima eroziju i ispiranje tla. Zrak, to jest atmosferu tretiramo ▶4◀
  5. 5. kao veliki deponij za naš plinoviti otpad koji osim što punimo stakleničkimplinovima, postaje zasićen i drugim zagađivačima što za posljedice ima širokspektar problema; od kiselih kiša do bolesti ljudi, biljaka i životinja. Zalihepitke vode su također pogođene. Jedna od posljedica klimatskih promjena jepovlačenje pitke vode u dublje slojeve zemlje. Osim toga podzemne vode če­sto postaju zatrovne poljoprivrednim kemikalijama ili kao posljedica odlaganjaotpada na deponijima. Bioraznolikost je također u alarmantnom stanju jer ak­tualni podaci govore da oko 300 biljnih i životinjskih vrsta dnevno nestaje s licaZemlje. Potrebno je naglasiti da opstanak čovječanstva ovisi o drugim biljnimi životinjskim vrstama. Primjerice, pčele, čija populacija je posljednjih godinadramatično smanjena, ključne su za uzgoj hrane jer oprašuju biljke. Opstanakčovječanstva jednostavno je nemoguć bez pčela. Mogli bismo reći da je današnji način života sve samo ne održiv. Koristimoresurse kao da je priroda objavila opću rasprodaju ne mareći za posljedice. Rješenje za ovakvu situaciju nudi nam permakultura kroz cjeloviti pristupdizajniranja održivih zajednica. Permakultura je pokret koji se razvio iz težnjeda se stvore održivi i uravnoteženi sustavi za proizvodnju hrane kao alternativadevastirajućoj klasničnoj poljoprivrednoj praksi. Ona koristi tehnike i metodeuzgoja hrane koje ne truju i degradiraju tlo, već ga obogaćuju i čine sve plo­dnijim i bogatijim iz godine u godinu. Principi održivosti stečeni u šumarstvu iodrživoj poljoprivredi primjenjiuju se i u drugim aspektima života kao što suprimjerice, graditeljstvo, energetika, gospodarenje otpadnim vodama i otpa­dom općenito. Permakultura oponaša kružne prirodne procese u kojima nenastaje otpad, koristi lokalne resurse, svodi zagađenje na minimum, a metoda­ma energetske efikasnosti i korištenjem obnovljivih izvora energije drastičnosamnjuje ili potpuno eliminira potrebu za fosilnim gorivima. Permakultura za­govara sadnju šuma koje imaju sposobnost upijanja CO2 iz atmosfere te na tajnačin pokušava obrnuti proces akumuliranja stakleničkih plinova u atmosferi ispriječiti ili barem umanjiti efekt staklenika. Najuspješniji permakulturni pro­jekti otišli su toliko daleko da su se čak i vrlo devastirana pustinjska područjauspjela pretvoriti u plodne šume i vrtove. U ovom priručniku opisati ćemo neke od ovih tehnika i kvalitetnih perma­kulturnih rješenja koje su vezane za održivo graditeljstvo i upravljanje otpad­nim vodama. ▶5◀
  6. 6. Održivo graditeljstvoSamo postojanje pojmova kao što su “održivo graditeljstvo” ili “alternativnograditeljstvo” upućuju na to da nešto ne valja sa konvencionalnim graditelj­stvom. U prvom redu to je energetska efikasnost. U graditeljstvu se kroz prošlostvrlo malo pažnje pridavalo čuvanju energije u zgradarstvu. Prvi propisi za ko­rištenje toplinske izolacije i dvostrukih stakala kod nas su se pojavili tek 1987.godine i od tada se ove mjere primjenjuju vrlo sramežljivo. Drugi veliki problem sa konvencionalnim graditeljstvom je odabir materija­la te njihov utjecaj na okoliš i korisnike. Često se u graditeljstvo primjenjujumaterijali koji jednostavno truju korisnike građevine, zagađuju okoliš u proi­zvodnji, a u trenutku kada građevina prestane biti u funkciji, svojim raspada­njem zagađuju okoliš raspadajući se na nekom od deponija otpada. Treći glavni problem tiče se estetike i funkcionalnosti jer su stanovnici zbogekonomskih prilika prisiljeni živjeti i raditi u potpuno neadekvatnim uvjetimakoji ne zadovoljavaju niti estetske niti funkcionalne kriterije. Vrlo su čestagradska ili prigradska naselja u kojima stanovnici žive u hladnim i otuđenimbetonskim ćelijama koje ne pružaju osjećaj doma jer je jedini cilj projektira­nja takvih stambenih objekata profit, to jest uz što manja ulaganja izgraditistanove za što veći broj ljudi te ih prodati za što veću cijenu.Energija u održivom graditeljstvuPrilikom izgradnje održivog objekta potrebno je obratiti pažnju na jedan odnajvažnijih čimbenika; kako se troši energija?Energija se u graditeljstvu troši na dva načina: ▶6◀
  7. 7. 1. Utjelovljena energija. To je sva energija koja je potrebna za proizvodnjusvih građevinskih materijala potrebnih za izgradnju nekog objekta zbrojena saenergijom potrebnom za samu gradnju. Neki građevinski materijali kao što jebeton zahtijevaju vrlo veliku količinu energi­je za svoju proizvodnju. Cement je materijalkoji se u procesu proizvodnje čak tri putapali, što automatski znači veliku potrošnjuenergije, a to za sobom povlači emisije CO2.Isto vrijedi i za izolacijske materijale kaošto su kamena i staklena vuna te za umjet­ne materijale kao što su ekspandirani poli­stiren, poliuretan te razne plastične folije imembrane. Nerijetko takvi materijali osimšto u proizvodnji zahtjevaju golemu količinuenergije, predstavljaju ekološku katastrofu na lokalnoj razini. Primjerice ce­mentare i tvornice kamene vune često stvaraju lokalno zagađenje koje ugroža­va zdravlje lokalnog stanovništva. Zato se u održivom graditeljstvu često pribjegava alternativnim graditelj­skim materijalim kao što su prirodni (npr. opeka, kamen, drvo, slama, prirodneizolacije) ili ponovno iskorišteni materijali (npr. odbačene automobilske gume,građevinski otpad). Također treba uzeti u obzir i transport materijala koji tako­đer troši energiju. Tako na primjer drvo koje je prevalilo velik put do gradilišta,može zbog transporta uzrokovati veće emisije CO2 od nekog umjetnog lokalnoproizvedenog materijala. U svakom slučaju održivo graditeljstvo teži u što ve­ćoj mjeri koristiti lokalne resurse i prirodne materijale baš na isti način kakose to nekada radilo u tradicionalnom graditeljstvu.2. Energija koja se troši pri korištenju zgrade. To je sva energija potrebna zagrijanje i hlađenje prostora, energija potrebna za zagrijavanje potrošne toplevode i električna energija koja se troši za pokretanje uređaja. Trenutačna situ­acija je takva da je energija koja se troši pri korištenju i desetorostruko većaod utjelovljene energije*.* Računa se kroz period od 25 godina. Dakle u 25 godina korištenja konvencionalno građenegrađevine potroši se oko 10 puta više energije nego što je utjelovljena energija građevine. ▶7◀
  8. 8. Cilj održivog graditeljstva je smanjiti oba aspekta trošenja energije. Dobrimdizajnom i upotrebom poznatih graditeljskih materijala energija potrošena prikorištenju može se smanjiti čak za 90%. Neke od strategija za uštedu energije su: Koristiti lokalno proizvedene materijale i resurse. Na ovaj način smanju­je potreba za transportom materijala. Na primjer, bilo bi nerazumno graditikuću od kamena negdje u Slavoniji jer bismo ga morali transportirati vjerojatnoiz Dalmacije ili nekog drugog kraja bogatog kamenom. Kontinentalna Hrvat­ska obiluje prirodnim građevinskim materijalima i resursima kao što su drvenagrađa, cigla, vapno, slama, glina itd. S druge strane, ako gradimo kuću negdjena otoku, najlogičnije je koristiti kamen kao građevinski materijal jer je ondjedostupan. Prilikom odabira materijala, prednost dati obnovljivim i prirodnim ma-terijalima, ili onima koji se mogu ponovo iskoristiti. Kao što smo već spome­nuli, utjelovljena energija nekih često korištenih materijala je vrlo velika. Zatobismo takve materijale trebali mudro koristiti samo na mjestima na kojimanemamo drugog izbora ili nam taj materijal daje vrlo veliku korist. Na primjer,staklo je također materijal za čiju proizvodnju je potrebno uložiti veliku količi­nu energije koja dolazi iz fosilnih goriva, da bismo ga proizveli. No korist kojudobivamo korištenjem stakla je vrlo velika jer nam daje prirodnu rasvjetu, aako ga pametno koristimo u pasivnom solarnom dizajnu, ono nam pruža mo­gućnost da dio energetskih potreba zadovoljimo pomoću energije sunca. Zatokorisnost stakla u velikoj mjeri premašuje početno ulaganje energije te zatostaklo ima svoje mjesto u održivom graditeljstvu. Korištenje najmanje dvostrukih stakala u prozorima. Relativno najvećigubici toplinske energije u graditeljstvu ostvaruju se kroz prozore. Već duževrijeme u graditeljstvu je uobičajeno korištenje dvostrukih izo­stakala. Na tajnačin se u velikoj mjeri smanjuju toplinski gubici. U novije vrijeme sve češćese koriste i trostruka izo­stakla čime se dodatno smanjuje koeficijent prolaskatopline kroz prozore. Potrebno je naglasiti da su ovakva stakla skupa, ali senjihova ugradnja financijski isplati jer nam dugoročno nosi uštedu energije. ▶8◀
  9. 9. Toplinska izolacija. Na slici možemo vidjeti da se najviše topline gubi krozzidove. Zato ih je potrebno dobro izolirati. U održivom graditeljstvu uobičajenoje koristiti debele slojeve toplinske izolacije; čak i preko 30 cm debljine. Izperspektive konvencionalnog graditeljstva ovo se može činiti pretjeranim,međutim svaka kuna uložena u izolaciju vratit će vam se u obliku ušteda uenergiji. Kada govorimo o toplinskoj izolaciji nije moguće dovoljno naglasitikoliko je ona važna!Slika: prosječni gubicitoplinske energije kodstabmenih objekataBrtvljenje prozora i vrata. Mala je korist od skupih izo­stakala i debele to­plinske izolacije ako toplini dozvolimo da pobjegne kroz rupe između prozor­skih okvira i prozora. Česti su slučajevi kuća ili zgrada u kojima su prozori ivrata toliko stari da se najviše isplati jednostavno ih zamijeniti novima. Akostolarija nije u tako lošem stanju, može se zabrtviti trakama za brtvljenje.Ovom jednostavnom i jeftinom mjerom energetske efikasnosti moguće jeostvariti značajne uštede u energiji.Pasivni solarni dizajn. Pasivne solarne kuće građene su kao solarni kolektori­ tako da u što većoj mjeri iskoriste energiju sunca za zagrijavanje prostora.Ovakvo graditeljstvo je vrhunac energetske efikanosti. Energetske uštede ▶9◀
  10. 10. koje se ostvaruju u ovakvim kućama idu čak do 90% u odnosu na konvencio­nalno građene kuće. Zanimljivo je da su pasivne solarne kuće samo 10 do 15%skuplje od klasične gradnje. Razlog tome je što pasivna solarna arhitekturane počiva na korištenju neobičnih i kompliciranih građevinskih materijala iliuređaja, već se jednostavni i uobičajeni materijali kombiniraju na nov način.Bit pasivne solarne arhitekture leži u dobrom dizajnu. Slika: Pasivne solarne kuće građene su kao solarni kolektori; tako da u svoju unutrašnjost puštaju sunčevo zračenje i prikupljenu energiju zarobljavaju korištenjem efekta staklenika. Osnovne smjernice za pasivni solarni dizajn: 1. Orijentacija. Duža stranica građevine mora biti okrenuta jugu kako bi se povećala izloženost suncu. 2. Solarni prozori. Na južnoj strani kuće nalaze se veliki solarni prozori koji omogućuju sunčevom zračenju da uđe u prostor kuće. 3. Streha mora biti dizajnirana tako da se spriječi pregrijavanje ljeti. 4. Termalna masa. Unutrašnjost građevine mora biti bogata materija­ lom visokog toplinskog kapaciteta (kao npr. cigla, kamen ili nepečena opeka) kako bi se omogućilo skladištenje topline. 5. Izolacija, izolacija, izolacija! Ovojnica zgrade mora biti dobro izo­ lirana kako bi se što više smanjio prolaz topline kroz zidove, krov i pod. 6. Trostruka izo-stakla su bitna kako bi se smanjio gubitak topline noću kroz velike staklene površine. ▶ 10 ◀
  11. 11. Kuće od balirane slame Mogućnosti koje pruža teh­nika gradnje slamom gotovo suneograničene. Zid od baliraneslame je moguće koristiti kaonosivi element, gdje se ko­nstrukcija krovišta sidri dire­ktno na zidove. Češće se sla­ma koristi kao ispuna, gdje sestrukturalni elementi objektagrade najčešće od drveta, aliu nekim slučajevima čak i odmetala ili armiranog betona.Za razliku od nekih drugihgrađevinskih materijala, slamapruža mogućnosti izgradnjenepravilnih, organskih oblikakoji nerijetko završavaju višekao umjetničko djelo, negosamo kao kockaste kuće nakoje smo navikli. Naravno, akokorisnik to više preferira, Slika: Trokatnica od slame. Ekoselo Sieben Linden ukuća od slame može biti iz­ Njemačkojvedena tako da potpuno izgleda kao objekt građen konvencionalnim materijali­ma. Slama neprimjetno ostaje među slojevima žbuke i jedini dokaz njene pri­sutnosti je znatno niži račun za grijanje. Slamnati zidovi se obavezno morajuožbukati kako bi se slama zaštitila od vanjskih utjecaja. Dakle, zašto se uopće upuštati u gradnju slamom? Ovdje su navedeni glavnirazlozi: ▶ 11 ◀
  12. 12. 1. OdrživostSlama je obnovljivi materijal koji se može proizvoditi/uzgajati svake godine.Energija potrebna za proizvodnju ovog materijala dolazi od sunca – obnovljivogizvora energije. Osim toga, kada objekt prestane biti u funkciji slama se i nakondugog niza godina može kompostirati ili koristiti u povrtlarstvu za malčiranje.Dakle ne nastaje otpad.Slika: Kuća od potpuno prirodnih materijala u izgradnji. Korišteni materijali su drvo piljenou lokalnoj pilani te otpadno drvo, slama također lokalno proizvedena te glina iskopana nalicu mjesta. Jedini umjetni materijal je hidroizolacija - polietilenska membrana koja se možereciklirati. Ekoselo Blatuša.2. Energetska efikasnost / izolacijska svojstvaTrenutni građevinski propisi zahtijevaju da koeficijent toplinske provodljivostitj. U(k) vrijednost vanjske ovojnice objekta koji se grije ne prelazi 0,35 W/m2K. U Europskoj Uniji postoji tendencija da se to smanji na 0,25. Tipičan zidod slame (najčešće debljine oko 45 cm) ima ovaj koeficijent oko 0,13 W/m2K,dakle dva do tri puta niži od modernih građevinskih materijala i mnogo nižiod trenutačnih građevinskih propisa. Kad bi se u građevinu od balirane slamejoš inkorporirala i načela pasivne solarne gradnje, kao što su termalna masai velike staklene površine sa sunčane strane, dobili bismo energetski izuzetnoefikasan objekt. Ovakva gradnja znatno smanjuje količine goriva potrebnogza zagrijavanje tijekom zime, što naravno rezultira smanjenjem emisije CO2 uatmosferu. ▶ 12 ◀
  13. 13. 3. Zvučna izolacijaBale slame djeluju i kao izuzetna zvučna izolacija, pa nije rijetkost da se tonskistudiji grade na ovaj način. Razina buke u kućama od slame je toliko mala daboravak u ovakvoj kući djeluje smirujuće.4. Nizak rizik od požaraSlama gori. Da, ali ožbukani slamnati zidovi su manje skloni požaru nego tradi­cionalne drvene kuće. Budući da je slama u balama vrlo gusto stisnuta, u njojnema dovoljno kisika da bi se zapalila. Pokušaj da se zapali bala slame mogaobi se usporediti sa pokušajem da se zapali telefonski imenik. Iako zasebne stra­nice gore, dok je knjiga zatvorena, nemoguće ju je zapaliti. Ne pokušavajte tokod kuće! Isto je i sa balama slame. Ako pokušate zapaliti cijelu balu slame dokje još uvijek povezana konopcima, iznenadit ćete se koliko je teško. Još kadna bale slame dodamo žbuku, rizika od požara nema. To je i potvrđeno broj­nim ispitivanjima na zapaljivost. (Njemački institut za gradjevinska ispitivanja:www.mpa.tu-bs.de/default-e.htm)5. Niski troškovi izgradnjeU ovom trenutku proizvodnja slame je veća od potražnje za njom. Uglavnomje se smatra otpadnim materijalom. Kod nas se cijena slame kreće od oko 3do 10 kn po bali, a često u cijenu ulazi i dostava. Za objekt od 100 m2 ugrubomožemo reći da nam treba oko 400 bala slame. Ako uzmemo najskuplju cijenuu obzir, na zidove ćemo potrošiti 4000 kn, što je puno jeftinije nego kad bismogradili zidove od cigle ili blokova. Osim toga zidove od cigle ili blokova jepotrebno povezati vezivnim materijalom i postaviti toplinsku izolaciju (danasse najčešće koristi ekspandirani polistiren­stiropor ili kamena vuna) što još višeposkupljuje. Zahvaljujući jednostavnosti izgradnje slamom, moguće je ostvar­iti dodatna smanjenja troškova tako da se u gradnju uključe neprofesionalniradnici. Često su budući vlasnici objekta od slame ujedno i glavni graditelji. Iako se u posljednjih godina širom svijeta pojavljuje sve više kuća od slame,u Hrvaskoj se ova graditeljska tehnika tek pojavila. Velik problem predstavljamanjak zakonske regulative za slamu kao građevinski materijal. Tako da slamu,koja iako ima bolja izolaciona svojstva od nekih priznatih izolacijskih materi­jala, zasada ne smijete legalno koristiti u graditeljstvu. U drugim državama,primjerice u Njemačkoj provedena su sva potrebna ispitivanja na slami i sadase baliranu slamu može koristiti kao i svaki drugi građevinski materijal. U SAD­u se može dobiti građevinska dozvola čak i za kuće u kojima slamnati zidovinose krovište, dakle bez ikakve dodatne nosive konstrukcije. ▶ 13 ◀
  14. 14. Smjernice za izgradnjuGradnja kuće od slame u tehničkom smislu je prilično jednostavna i ostvarivaza laike ­ dakle ljude bez stručne naobrazbe u području graditeljstva. Naravno,svako iskustvo je dobrodišlo, posebice u području obrade drveta. Međutim,postoje pravila koje je potrebno poštivati i preporučujemo da se prije ulaska uovakav projekt educirate u što većoj mogućoj mjeri. U protivnom se vaš gradi­teljski projekt može pretvoriti u neuspio eksperiment. Brojne knjige su napisa­ne na ovu temu i najčešće su pisane razumljivim jezikom za koji ne trebate bitiprofesionalac da biste razumjeli sadržaj. Neke su prevedene i na hrvatski jezik.Za one koji više vole učiti kroz rad, moguće je otići i na neku od radionica gdjese uči gradnja slamom. Takve radionice se najčešće održavaju u ekoselima di­ljem Europe, a razvojem ove scene u Hrvatskoj, sve su češće i kod nas. U ovom poglavlju dati ćemo vam osnovne smjernice kako graditi slamom.No, mnogi tehnički detalji premašuju opseg ovog priručnika tako da su ovdjedane samo osnove koje kasnije možete nadograđivati.Tipovi zidova od slame1. Samonosive kuće od slameOvo je tip kuće kod koje zidovi nose konstrukciju krovišta. Iako se slama činikao rasut i mekan materijal, zbijanjem slame u bale nastaju konstrukcijskiblokovi čija statička svojstva mogu podnijeti punu težinu krovišta pod ma­ksimalnim opterećenjem u zimskim uvjetima (snijeg). Bale se jednostavno na­ Slika: Naizmjenično slaganje bala poput cigle i povezivanje kolcima ▶ 14 ◀
  15. 15. izmjenično naslaguju jedna na drugu na način kako se slažu cigle. Istovremenose povezuju, najčešće drvenim kolcima, kako bi se međusobno povezale ujednu cjelinu. Također ih je važno dobro usidriti za temelje, također pomoćudrvenih štapova ili armaturnog željeza (radi jednostavnosti nije prikazano naslici). Kada se digne zid od bala slame, na vrh je potrebno staviti krovnu krunu­ malu drvenu konstrukciju koja međusobno povezuje zidove u jednu cjelinu. Krovna kruna se sastoji od dvije drvene grede koje su međusobno povezane šper- pločom. Prostor između ispunjuje se sla- mom. Kruna također mora biti vezana za bale štapovima. Najvažnija stvar je krunu učvrstiti u kutevima tako da bude poveza- na u jednu cjelinu. Na taj način sprječava se da se zidovi raziđu. Krovna kruna se zatim povezuje s temeljima. To se najčešće izvodi pomoćučvrstih kamionskih gurtni za pakiranje tereta. Drugi način su navojne šipkekoje prolaze kroz cijeli zid; od krovne krune do temelja. Naime, krovnu krununije dovoljno samo povezati s temeljima već ju je potrebno napeti kako bi sezidovi još dodatno sabili i postali čvršći. Zatezači za gurtne moraju biti dovolj­no jaki kako bi podnijeli opterećenje. Ako se koriste navojne šipke, onda jedovoljno pomoću jakih matica krovnu krunu jednostavno što čvršće zašarafiti. Učvršćena krovna kruna dovoljno je čvrsta da se na nju dalje gradi krovište,bez obzira o kakvom tipu krovišta se radi. Prednosti ove metode su jeftinoćai jednostavnost izgradnje. Najveća mana metode je što dužina pojedinog zidabez ikakvih ojačanja ne smije biti veća od 6 metara, što ju čini idealnom zamanje objekte.2. Bale slame kao ispunaMnogo češće korištena metoda je gradnja konstrukcije koja nosi krovište, abale slame se koriste kao ispuna za zidove. Ova metoda je skuplja ali se češćekoristi jer ne zahtjeva ulazak u nova područja u statici već se koriste dobrookušane metode. Izgradnja raznoraznih konstrukcija dobro je poznata u gradi­teljstvu. U održivom graditeljstvu kao konstrukcijski materijal najvjerojatnijećete koristiti drvo jer je obnovljivo a ima izuzetno dobra statička svojstva tese relativno lako obrađuje. ▶ 15 ◀
  16. 16. Jedna od prednosti ove metode je što nam drvena konstrukcija omogućavada najprije izgradimo kroviše, pa tek tada krenemo sa dizanjem zidova. Budu­ći da je od izuzetne važnosti da na slamu ne pane niti jedna kap kiše, uz gotovkrov za dizanje zidova možemo opušteno uzeti vremena koliko nam je potre­bno. Kod samonosivih zidova to nije slučaj jer kada jednom dignemo zidove islamu izložimo vremenskim utjecajima, moramo hitno izgraditi krovište kakobi se slama zaštitila od kiše. Izgradnja samih zidova ne razlikuje se previše od samonosivih kuća. Bale setakođer naizmjenično slažu kao cigle i povezuju drvenim štapovima. Sidrenjeza temelje također je potrebno.Kako izabrati dobre bale za gradnjuBale za gradnju trebaju biti tvrdo balirane. Balirka kojom se proizvode baletreba biti podešena na maksimalnu kompresiju. Bale bi trebale biti što ure­dnije, uniformnije, kompaktnije i napetih vezica. Najvažnije od svega je dane smiju biti niti malo vlažne. Maseni udio vlage u balama ne smije prelaziti15%. Bale koje su makar jednom pokisle potpuno su neiskoristive za gradnju.Težina proječne bale vezane s dvije vezice, dužine oko 1 m, trebala bi bitioko 16 do 30 kg. Slama koja se koristi može biti od bilo koje žitarice; pšeni­ca, ječam, raž, zob itd. Nemojte pobrkati slamu sa sijenom. Slama se sastojiisključivo od osušenih stabljika žitarica, pri čemu je gotovo svo sjeme odstra­njeno u procesu kombajniranja. Ona je kemijski prilično inertan materijal,po sastavu sličan drvetu i prilično se teško razgrađuje. Sijeno, nasuprot slamije puno lišća, sjemenja i hranjivih tvari, a obično se sastoji od raznih biljakapokošenih na nekoj livadi te je puno sklonije razgradnji jer sadrži hranjivapotrebna za proces kompostiranja. Potpuno je nevažno koliko je slama stara, ako je pravilno uskladištena. Akoje potrebno uskladištiti slamu koju planirate koristiti za gradnju, potrebnoju je dići od tla i bale naslagati u vis te prekriti vodonepropusnom ceradom.Kosa kiša koja će eventualno namočiti bočne stranice, ne može oštetiti slamudokle god ima gdje oteći. Dakle bitno je da se voda ne zadržava u slami duževrijeme, a površinsko močenje i sušenje ne može oštetiti slamu. Najbitnije jeda sredina bale ostane suha jer jednom kad vlaga prodre do sredine, nemanačina da se slama osuši bez rastavljanja bale. ▶ 16 ◀
  17. 17. ŽbukanjeU konvencionalnom graditeljstvu svrha žbuke je više estetska nego funkci­onalna. Kod gradnje slamom, žbuka je, upravo suprotno, od izuzetne funkci­onalne važnosti. Ona štiti slamu od atmosferskih utjecaja, onemogućuje ulazakinsekata i glodavaca u slamu te je čini potpuno nezapaljivom. Osim toga, rela­tivno debeo sloj žbuke iznutra i izvana ojačava strukturu zida, što je izuzetnovažno kod građevina bez konstrukcije. Žbuka koja se koristi na slamnatim zido­vima nikako ne smije biti na bazi cementa. Također se ne smiju koristiti moder­ne žbuke koje sadrže aditive. Takve žbuke nisu paropropusne te spriječavaju“disanje” zida. Naime, u slučaju da unatoč svim mjerama zaštite, nešto vlageipak uđe u slamnati zid, cementna žbuka sa sintetičkim aditivima spriječiti ćeda vlaga prirodnim putem ispari iz zida te može doći do truljenja slame. Žbu­kanje umjetnim žbukama bi bilo kao da stavite balu slame u plastičnu vrećicu.Na suncu bi se slama ugrijala, a vlaga kondenzirala, što su idealni uvjeti za ra­zvoj anaerobnih mikroorganizama koji omogućavaju truljenje. Zbog toga se zažbukanje slamnatih zidova smiju koristiti isključivo tradicionalne žbuke na bazivapna ili gline koje propuštaju vlagu i omogućavaju disanje zidova. Također jevrlo važno paziti da boja koju koristite za zidove također diše jer se bojanjemsintetičkim bojama može postići isti efekt kao i žbukanjem.1. Žbuka na bazi glineGlina je prirodni materijal koji se sastoji od finih čestica minerala. Glinom sesmatra tlo čije čestice su manje od 4 do 5 mikrometara. Ključno svojstvo gli­ne je da, kada se namoči, postaje ljepljiva i plastična te se može oblikovati ikoristiti kao vezivo. Sušenjem se stvrdnjava. Termin glina ne smije se pobrkati Slika: Radionica žbukanja glinom. Ekoselo Blatuša. ▶ 17 ◀
  18. 18. s terminom ilovača koja se sastoji od čestica većih od 5 mikrometara i nije pogodna za izradu žbuke. Međutim, u narodu se često termin ilovača ili ilo­ vasto tlo koristi upravo za tlo sa viso­ kim udjelom gline, što je nepravilno i može biti zbunjujuće. Pjeskovito tlo najčešće ne sadrži dovoljno gline da bi se od njega mogla napraviti žbuka. Sastojci koji su potrebni za glinenuSlika: Glinena žbuka pripremljena za žbuku su:nanošenje na zid. Ekoselo Blatuša. a) Zemlja sa visokim udjelom gline.Ako ste u kontinentalnoj Hrvatskoj, tlo na kojem planirate graditi kuću naj­vjerojatnije sadrži dovoljno gline za žbukanje. Isto vrijedi i za crvenicu kojeima u primorskoj Hrvatskoj. Glinasta zemlja, kada se namoči je ljepljiva, aako grudu ovakve zemlje bacite u npr. cigleni zid, ona će se zalijepiti. Takođermožete pokušati oblikovati kuglice ili prutiće koji bi se trebali moći formiratibez pucanja.b) Pijesak za žbukanje. Ako kupujete pijesak, trebate tražiti pijesak za žbu­kanje, a trgovci građevinskim materijalom ga označavaju oznakom 0 do 4, štoznači da veličine čestica variraju od 0 do 4 mm. Ako pijesak možete naći neg­dje u prirodi, morate ga prosijati kroz sito čije rupice su velike 4 mm. Za završ­ni, to jest “fini” sloj žbuke trebat će vam pijesak koji se označava oznakom 0.To je najfiniji pijesak koji možete kupiti, a obično je još uvijek grub i treba gaprosijati kroz sito čije rupice su veličine 1 do 2 mm.c) Vlakana za ojačanje. Najčešće se koristi slama sjeckana na komadiće veli­čine 2 do 4 cm za grubu žbuku, a manje od 1 cm za završni sloj. Tradicionalnose umjesto toga koristila pljeva od žitarica. Vlakna povezuju sloj žbuke u jednucjelinu i znatno pridonose čvrstoći. Testovi su također pokazali da je žbukaobogaćena vlaknima puno otpornija na utjecaj kiše. Glina u prahu može se kupiti u dućanima koji drže opremu za zidanje ka­ljevih peći. Također se može nabaviti u ciglanama jer se za proizvodnju cigleglina pročišćava i usitnjava. S ovakvom glinom je najjednostavnije raditi jer jeveć pripremljena za miješanje sa ostalim sastojcima. Znatno jeftinije je isko­pati glinastu zemlju na mjestu gradnje kuće, obraditi je i pripremiti za izradu ▶ 18 ◀
  19. 19. žbuke. Površinski sloj zemlje od 10 do 20 cm dubine se ne koristi jer sadrži hu­mus, korijenje biljaka i druge organske tvari koje nisu poželjne u žbuki. Zemljabi trebala biti što čišća i sa što manjim udjelom organske materije. Da bisteutvrdili koliko gline sadrži vaša zemlja, kao orjentir možete napraviti test sastaklenkom koji se izvodi tako da staklenku do pola napunite zemljom, pomi­ješate s vodom i pričekate oko 8 sati da se slojevi zemlje natalože. Bitno je dazemlju dobro promiješate rastopite u vodi. Kada se mješavina rasloji, trebalibiste jasno vidjeti slojeve gline, sitnog pijeska, grubog pijeska i kamenja ako gaima. Organske tvari obično isplivaju na površinu. Otprilike možete utvrditi ko­liko gline sadrži vaša zemlja. Ova metoda može poslužiti samo kao orjentir jerćete naposlijetku morati malo eksperimentirati sa različitim omjerima zemljei pijeska kako bi utvrdili koji omjer daje najbolju žbuku. Dvije su strategije za pripremanje glinaste zemlje za izradu žbuke. Najče­šća metoda je namakanje. Zemlju je potrebno namočiti u velikoj plitkoj posudi(može se koristiti cerada ili najlonska folija) najmanje 5 dana, a nerjetko senamače i do mjesec dana kako bi se u potpunosti zasitila vodom. Tijekom na­makanja glinu je potreno svakodnevno promiješati kako bi voda doprla do svihčestica gline. Zemlja je dobro namočena kada je konzistencije kao margarin.Ako radite zvršni sloj žbuke, tako namočenu zemlju možete “na mokro” prosi­jati kako bi se riješili grudica koje neminovno ostaju u glini. Druga metoda jesušenje zemlje na suncu, razbijanje u sitne komadiće te prosijavanje. Ovommetodom se postiže daleko veći stupanj finoće, ali je puno zahtjevnija pa semože koristiti samo za najfiniji sloj žbuke, dok će prva dva sloja grube žbukebiti dovoljno dobra ako se rade s namočenom glinom. Ako je glina dobro namočena, žbuka se može miješati u običnoj električnojmiješalici za beton. Također se može miješati i ručno, najjednostavnije u tač­kama uz pomoć motike. Najprije se pomiješaju pijesak i glina uz dodatak malekoličine vode. Kada je sve dobro izmiješano, na kraju se dodaju vlakna te sedodaje još vode ako je potrebno. Idealna glinena žbuka sadrži oko 15% čiste gline, a sve ostalo je pijesak.Savjetujemo da krenete s omjerom 1 lopata namočene ili suhe glinaste zemlje+ 2 lopate pijeska i napravite male uzorke koje ćete ostaviti da se osuše te ćenam pokazati da li je omjer pijeska i gline dobar. Ako se žbuka uslijed sušenjaraspucava, to znači da sadrži previše gline, a ako sadrži previše pijeska, nećebiti dovoljno ljepljiva da se zalijepi na okomiti zid. Jednostavan test dok mi­ješate žbuku možete izvesti tako da zidarskom žlicom zagrabite malu količinu ▶ 19 ◀
  20. 20. Slika: Žbuka na bazi gline je potpuno neškodljiva za kožu te se može nanositi rukom. Na tajnačin zidovi će dobiti topli, organski oblik. Ako želite dobiti ravniji zid, žbuka se može nanositii gleterom.žbuke. Kada žlicu postavite okomito, žbuka mora glatko skliznuti sa žlice uroku od nekoliko sekundi. Ako glina ostane zalijepljena na žlicu, znači da vamnedostaje pijeska. Žbuka se na slamnate zidove nanosi u tri sloja. Svaki sloj mora biti potpunosuh prije nanošenja slijedećeg. Prva dva su gruba i rade se s grubim pijeskom.Nakon nanošenja svakog od grubih slojeva, potrebno je uz pomoć nazubljenoggletera ili prstiju zidove naborati kako bi se lakše primio slijedeći sloj žbuke.Prije nanošenja slijedećeg sloja, potrebno je prethodni sloj žbuke navlažitivodom uz pomoć prskalice za voćke. Posljednji sloj je najfiniji i izrađuje seod finog pijeska. U taj sloj se može staviti neki od aditiva kako bi se povečalačvrstoća i otpornost na atmosferske utjecaje. U tu svrhu se najčešće koristištirka od bijelog pšeničnog brašna, laneno ulje, kazein (mliječni protein) ilivapno. Kao jednostavan i jeftin aditiv pokazala se štirka koja se pripravlja takoda se 1 kg bijelog pšeničnog brašna prokuha sa 10 l vode. Da bi se spriječilostvaranje grudica, brašno najprije rastopimo u maloj količini hladne vode pa gadodajemo u preostalu kipuću vodu. Dobivena smjesa izgleda kao puding i primiješanju žbuke koristi se umjesto vode. Štirka znatno pridonosi elastičnosti ičvrstoći žbuke i olakšava nanošenje na zid. Također žbuku čini otpornijom navlaženje. ▶ 20 ◀
  21. 21. 2. Žbuka na bazi vapna.Ako živite u podneblju u kojem je teško naći glinastu zemlju s dovoljno visokimudjelom gline, uvijek vam preostaje mogućnost žbukanja vapnenom žbukom.Vapno se već tisućama godina tradicionalno koristi kao vezivno sredstvo zazidanje kamenom i ciglom, te za žbukanje zidova. U svim europskim zemljamavapno se koristilo prije nego što je izumljen cement. Vapno se proizvodi od kamena vapnenca (CaCO3 ­ kalcij karbonat). Tradicio­nalan proces proizvodnje vapna je relativno jednostavan; vapnenac se u pose­bno dizajniranim pećima pali uz pomoć drveta, ugljena ili nekog drugog gorivai u periodu od 12 sati na temperaturi od 900 do 1200ºC pretvara u živo vapno(CaO ­ kalcij oksid) pri čemu nastaje CO2 kao nusprodukt i odlazi u atmosferu.Živo vapno se ne smije dirati rukama jer nagriza kožu. Treba ga držati suhimjer reagira i sa vlagom iz zraka. Dodatkom vode živo vapno se pretvara u va­pneni kit ­ Ca(OH)2 ­ kalcij hidroksid. Pijesak potreban za izradu vapnene žbuke mora biti oštar, dakle proizvedenu kamenolomu, a ne okrugli riječni. Mora sadržavati čestice raznih veličina, od0 do 4 mm. Za vanjsku žbuku možete koristiti i grublji prijeska, čak do 10 mmveličine, a za unutarnju se pretpostavlja da želite finiju površinu pa koristite ifiniji pijesak. Idealan omjer pijeska i vapna je 3:1. Prije miješanja s pijeskom, živo vapnoje potrebno namočiti u vodi kako bi nastao vapneni kit. Što se duže namače, tobolje. Moguće je i kupiti živo vapno i odmah ga pomiješati s pijeskom i vodom,pa pustiti mješavinu da odstoji 3 mjeseca i dobije pravu konzistenciju. Rad saživim vapnom je izuzetno opasan i pazite da ne dospije na kožu i da ne udah­nete pare koje nastaju kada se živo vapno miješa s vodom. Vapnena žbuka prije nanošenja na zidove mora biti dobro promješana imora biti toliko ljepljiva da se drži za zidarsku žlicu čak i kada je držimo na­opako. Za miješanje nećete moći koristiti mješalicu za beton jer ostaju velikenerazbijene grude vapna. Nažalost, vapno morate miješati ručno i to je dostanaporan i fizički zahtjevan posao. Što više miješate, to će žbuka postati pla­stičnija i ljepljivija. Žbuka se nanosi isto kao i glinena žbuka; rukama (rukavice!) ili gleterom. Zavrijeme sušenja, žbuku je potreno prskati kako bi se usporio proces sušenja ismanjila mogućnost da popuca. Važno je da se žbuka ne smrzne prvih 3 mje­seca, zato ne ostavljajte žbukanje za jesen ako koristite vapno. ▶ 21 ◀
  22. 22. Tijekom sušenja, vapno, to jest u ovoj fazi kalcij hidroksid se veže sa CO2 izatmosfere i pretvara nazad u kalcij karbonat to jest vapnenac. Ovaj procesmože trajati i do pola godine. Zidovi ožbukani vapnenom žbukom mogu se bo­jati prirodnim bojama na bazi vapna ili gline s dodatkom prirodnih pigmenata.Temelji za zidove od slameU konvencionalnom graditeljstvu temelji se obično grade od lijevanog betona.Iako su ovakvi temelji vrlo trajni i relativno jednostavni za izgradnju, korištenjetolike količine betona rijetko će biti opravdano u smislu ekološke održivosti.Bez daljnjega, slamnati zidovi se mogu graditi na betonskim temeljima. No, uvećini slučajeva to jednostavno nije potrebno. Realna potreba za masivnošćui čvrstoćom temelja procjenjuje se ovisno o tome koliko je težak objekt kojigradimo te na kakvom tlu ga gradimo. Masivni temelji su nepotrebni za maleobjekte bez obzira kakvo je tlo. Također su nepotrebni za velike objekte akoje tlo dovoljno čvrsto da podnese težinu građevine, a to je u slučajevima dagradimo na matičnom kamenu ili čvrsto zbijenom glinastom tlu koje ne kliže.Gotovo sve kuće starije od 200 godina građene su na jednostavnim temeljimaod kamena ili cigle, ukopanim ne više od 15 cm u tlo. Nažalost, zbog popu­larnosti cementa, postoji vrlo rašireno mišljenje da temelji kuće jednostavnomoraju biti od betona, što se uči i na fakultetima. Slamnati zidovi sa žbukom suoko 3 puta lakši od ciglenih ili betonskih zidova pa prema tome ne zahtjevajutoliku čvrstoću temelja da bi se morali graditi od betona. Ako se ipak koristibeton, za prizemne kuće od slame dovoljno je izliti tanku ploču širine zidovapo cijelom obodu objekta. Nema potrebe za kopanjem dubokih kanala koji sepune betonom. Beton ima još jedno svojstvo koje ga čini nepovoljnim za gra­diteljstvo, a to je da vuče kapilarnu vlagu. Dakle, ako je u kontaktu s vlažnimtlom, beton će poput spužve povući vlagu s tla i distribuirati je kroz cijelusvoju masu. Bez obzira da li gradite sa slamom ili nekim dugim materijalom,između zidova i betonskih temelja potrebno je staviti hidroizolaciju kako bispriječili da se vlaga iz temelja popne po zidovima.Temelji za zidove od slame moraju zadovoljavati dvije funkcije:a) Moraju dići slamu iznad nivoa zemlje kako bi se smanjio utjecaj vode koja može zapljusnuti zidove uslijed jake kiše.b) Moraju omogućiti otjecanje bilo kakve vode koja se nađe u slamnatom zidu, za što su idealni temelji sa drenažom. ▶ 22 ◀
  23. 23. Temelji se dakle osim betona mogu izgraditi od kamena ili cigle. U održivom graditeljstvu omiljeni su i temelji od bačenih automobi­ lskih guma koje se pune zemljom. Na taj način koristi se materijal koji bi inače završio u spalionici i pretvorio se u zagađenje zraka, ili bi trunuo na nekom deponiju. Ovako je moguće stare iskorišteneSlika: Gradnja temelja od automobilskih guma. gume iskoristiti za izgradnju teme­Posao je fizički zahtjevan, ali nije potrebnonikakvo tehničko predznanje za ovaj tip gradnje. lja. Gradnja ovakvih temelja je vrlo jednostavna; autogume se jedno­stavno pune zemljom koja se sabija kako bi postale tvrde. Nastaju izuzetno čvr­sti zidovi koji mogu podnijeti vrlo velik teret. Gume se kasnije ožbukaju zajednosa zidom te se u stvari ne vide, a žbuka ih štiti od sunčevog zračenja koje inačeoštećuje gumu. Tako zaštićene gume su inertne ­ ne ispuštaju ništa u okoliš. Još jedna zanimljiva mogućnost za izgradnju temelja je gradnja vrećamakoje su ispunjene zemljom. Metoda je također vrlo jednostavna ­ vreće sejednostavno pune zemljom tako da nastanu kompaktni, tvrdi zidovi. Ovakonastaju temelji koji po čvrstoći ne zaostaju za betonskim, a puno su jeftiniji imogu se rastaviti kada se objekt bude rušio. Slika: Izgradnja kuće od slame s drvenom konstru- kcijom i temeljima od vreća punjenih zemljom. Ekoselo Blatuša. ▶ 23 ◀
  24. 24. Održivo gospodarenjeotpadnim vodama Oko 71% Zemljine površine prekriveno je vodom. Od toga je samo 0,007%vode pitko. Zalihe pitke vode nisu beskonačne, kako bi se možda moglo za­ključiti iz načina kako se njima ophodimo. Već smo rekli da je pitka voda po­gođena zagađenjem koje uzrokuje poljoprivreda i industrija. Međutim, što jesa kućanstvima? U ovome poglavlju bavimo se otpadnim vodama iz kućanstva.U prvom redu to su crne otpadne vode, dakle vode koje dolaze iz zahodskeškoljke. Opće prihvaćena definicija je da je crna voda ona koja je zasićenaotpadom koje stvaraju naša tijela ­ fekalijama i urinom. Nazivati nusproizvodenašeg metabolizma otpadom otkriva potpuno neshvaćanje prirodnih procesa.U prirodi ne postoji otpad. Svaka suvišna tvar koju proizvodi neka biljna ili ži­votinjska vrsta, iskoristiva je nekom drugom obliku života. Mi ljudi smo jedinavrsta na planeti koja stvara otpad. Ovaj otpad vraćamo zemlji, što je naravnou redu, ali pravo pitanje koje se ovdje postavlja je na koji način? Uobičajena praksa danas je da fekalije pomiješamo sa 50 do 100 puta ve­ćom količinom vode i tako nastaje crna otpadna voda. Ona se kanalizacijomodvodi u centralnu stanicu za pročišćavanje gdje se troše goleme količine nov­ca kako bi se ove dvije tvari ponovo razdvojile. “Pročišćena” voda koja je sadazatrovana kemikalijama, a još uvijek bogata nutrijentima odvodi se u najbližu ▶ 24 ◀
  25. 25. Slika: Pročistač otpadnih voda u Zagrebu. Skupo postrojenje koje ne riješava problem jer pročišćena voda nije potpuno čista, a kao nusproizvod nastaje mulj s kojim se ne može ništa drugo nego spaliti u spalio- nici čime se zagađenje vode samo pretvara u zagađenje zraka.rijeku. Zbog velike koncentracije hranjivih tvari alge u vodi podivljaju, namno­že se i naposlijetku iskoriste sav raspoloživ kisik, čime se onemogućuje životsvih ostalih živih bića koja su nekim čudom uspjela preživjeti kemijsko zagađe­nje. Sve ovo nas dovodi do čudne bilance: poljoprivredno tlo vapi za hranjivimakoje nadomještamo umjetnim mineralnim gnojivima, a organska tvar kojombismo mogli gnojiti polja završava u vodi gdje čini štetu. Da ne bi bilo zabune,i umjetna gnojiva, budući da ih tlo ne može asimilirati, završavaju u vodi gdjeuzrokuju sličan efekt. Svakodnevno trošimo na cisterne pitke vode kako bismose riješili našeg “otpada” koji bi se mogao vratiti zemlji u svrhu održavanjaplodnosti. Prema nekim podacima, čak 30% pitke vode koju svakodnevno troši­mo koristi se za ispiranje WC školjke. Strategija koju zagovara permakultura je ne dozvoliti uopće da se ova dvaresursa, pitka voda i fekalije, uopće pomiješaju čineći otpadnu tvar koju nazi­vamo crnom vodu. U pažljivo dizajniranom permakulturnom sustavu crne vodene postoje. Jedine otpadne vode su one koje nastaju pranjem posuđa, rublja,tijela itd. Ovu vodu nazivamo sivom otpadnom vodom. Dakle, siva voda je svavoda iz sudopera, umivaonika, kade i perilice. Obično se u sivu vodu ispušta iurin. No, urin od zdravih osoba koje ne troše ljekove, može se i direktno kori­stiti za zalijevanje biljaka, s time da se prethodno mora razrijediti s vodom uomjeru 1:10. Zalijevanje ovakvom vodom jednako je gnojenju jer urin sadržirelativno veliku količinu dušika. Sive vode je daleko lakše pročistiti nego crnevode. U nekim permakulturnim sustavima sive vode se koriste u svojem ne­promijenjenom obliku za zalijevanje vrta ili voćnjaka. Većina ipak inzistira najednostavnom pročišćavanju pomoću biljnih pročistača. Ovi pročistači su tolikoefikasni da, ako pravilno funkcioniraju, mogu sivu vodu učiniti ponovo pitkom. ▶ 25 ◀
  26. 26. Kompostni WCFekalije su nusproizvod metabolizma i kod zdravih osoba se sastoje od vode,pepela, biomase živih i mrtvih bakterija, dušičnih spojeva, probavljenih i ne­probavljenih tvari itd. Urin je također bogat dušičnim spojevima i ispada dase svatko od nas samo kroz urin riješi oko 5 kg čistog dušika kroz godinu dana. Fekalije su bogate raznoraznim mikroorganizmima, od kojih su neki patoge­ni, što znači da mogu prouzrokovati bolesti ako dođemo u direktan kontakt sfekalijama. Jedan od primjera je bakterija E. coli koja se prirodno nalazi u cri­jevima gdje nam ne može naštetiti. Međutim, ako dospije u hranu ili vodu kojujedemo/pijemo, može uzrokovati infekciju koja uzokuje povraćanje, mučninui krvavu stolicu. Također može uzrokovati infekciju urinarnog trakta. Upravozbog patogenih mikroorganizama i bolesti koje mogu prouzrokovati, izumljenje sustav koji fekalije nosi što dalje od mjesta gdje živimo. Upotrebom WC­akoji se ispire i kanalizacije problem smo riješili samo djelomično ­ patogeni nisuuništeni već su pušteni u prirodu gdje se dalje mogu razvijati i prenijeti dalje.Urin, ako dolazi od zdravih osoba, je potpuno sterilan i ne sadrži bakterije nitibilo kakve druge mikroorganizme. Budući da se sastoji isključivo od organskih tvari, biomasa koju proizvodi­mo idealna je za kompostiranje. Kompostiranje je proces razgradnje bilo kojeorganske tvari, a obično se koristi za razgradnju ostataka hrane ili zelenogotpada koji nastaje održavanjem zelenih površina (lišće, trava, piljevina itd.).Proces kompostiranja je dakle raspadanje organske materije pri čemu nastajevoda, CO2 i humus. U pocesu kompostiranja sudjeluju razni organizmi od čegasu svakako najvažnije aerobne bakterije, ali i plijesni i gljivice. Kompostiranjeje idealan postupak za tretiranje ljudskih fekalija jer se u samom procesu bi­omasa zagrijava čak na 70ºC što patogeni organizmi ne mogu preživjeti. Bitnoje da se proces kompostiranja nesmetano dovrši kako bi se eliminirali svi pato­geni. Za to je ponekad potrebno čak i godinu dana da bismo bili sigurni da jeproces kompostiranja u potpunosti završen. Pored vremena, za kompostiranjepostoji još nekoliko jednostavnih pravila koja je potrebno poštivati: ▶ 26 ◀
  27. 27. 1. Kisik. Kompostiranje je aeroban proces što znači da se koristi kisik. Ko­mpostnoj hrpi (bez obzira da li se radi o ostacima hrane, zelenom otpadu ilifekalijama) je potrebno osigurati dovod zraka.2. Vlaga. Bakterije, plijesni i gljivice koje su zaslužne za proces kompostira­nja trebaju vodu. Zato je potrebno voditi brigu da je kompostna hrpa uvijekvlažna, to jest da se ne isuši jer bi to značilo zaustavljanje procesa. Prilikomkompostiranja fekalija nije potrebno posebno brinuti za vlagu jer one samesadrže povoljnu količinu vlage.3. C:N omjer. Neki organski materijali kao što su na primjer piljevina ili slamasastoje se uglavnom od kemijskih spojeva bogatih ugljikom. Drugi materijalikao npr. fekalije ili kuhinjski otpad bogati su dušičnim spojevima. Da bi seproces kompostiranja nesmetano odvijao, omjer ovih tvari mora biti povoljan.Idealan C:N omjer je 30:1. Budući da sve organske tvari sadrže i spojeve ugljikai dušika, nikada nećemo znati koliki je točan C:N omjer u našoj hrpi, stoga ovusmjernicu ne smijemo shvatiti predoslovno. Ono što je bitno je da se kompo­stnoj hrpi dodaje ugljik, bilo da se radi o kompostiranju fekalija ili kuhinjskogotpada. Procesom kompostiranja nastaje humus, što je inertna i kemijski stabilnasupstanca. Humus dobiven kompostiranjem fekalija potpuno je bezopasan, amirisom podsjeća na šumsko tlo jer po svojem sastavu tome upravo i jestnajsličniji. Bogat je hranjivim tvarima koje podržavaju rast biljaka, a za po­ljoprivredu je pogodan i zbog mogućnosti da zadržava vodu te poboljša stru­kturu tla. Skepticima može odbojno zvučati ideja da humus dobiven od vla­stitih fekalija koristimo za uzgoj hrane. No u tome nema ništa loše ako jepostupak kompostiranja izveden pravilno i kroz dovoljno dugačak vremenskiperiod. Ipak, ako i dalje niste uvjereni, kompromisno riješenje bilo bi koristitiovakav humus za gnojenje voćaka jer u tom slučaju hrana koju uzgajamo nedolazi u izravan kontakt sa humusom. Čak i ako humus bacite u šumu ili gajednostavno ostavite na nekom polju, učinili ste bolju stvar nego da fekalijeispuštamo u vodene tokove.Funkcioniranje i sastavni dijelovi kompostnog WC-aKompostni WC je uređaj koji je dizajniran tako da može prihvatiti naš “otpad”,istovremeno tretirajući ga pomoću procesa aerobnog kompostiranja. U svojojbiti, komposni WC je izuzetno jednostavan mehanizam koji odvaja fekalije od ▶ 27 ◀
  28. 28. urina i osigurava idealne uvjete za kompostiranje fekalija. Svaki kompostniWC, bilo da se radi o sofisticiranijem ili primitivnijem uređaju, sastoji se odosnovnih sastavnih dijelova:1. WC školjka. Osim kod čučavaca, svi ostali kompostni WC­i imaju školjku nakoju sjednemo kada obavljamo nuždu, baš kao i klasični WC. Ono što se ra­zlikuje je što kompostni WC ima ugrađen sustav za odvajanje urina. Školjka zaodvajanje je dizajnirana tako da unutar same školjke postoji još jedna manjaposuda u koju ide urin. Ta posuda je s prednje strane mora biti anatomski po­zicionirana u odnosu na ljudsko tijelo kako ne bi došlo do ulaska urina u prostorza fekalije i obrnuto. Slika: Ako školjka nema već ugrađenu posudu za odvajanje urina, mogu se kupiti ovakvi nastavci - lijevo za školjku, a desno za čučavac.2. Kompostna komora služi za sakupljanje fekalija i osigurava idealne uvjeteza kompostiranje. Ovisno o dizajnu varira i veličina. Neki kompostni WC­i sudizajnirani tako da se prazne jednom godišnje, dok ima i manjih sustava kojise prazne jednom tjedno. Dakle, veličina kompostne komore određuje kolikočesto se prazni humus. U svakom slučaju bolje je imati veću kompostnu komo­ru ako nam to uvjeti dopuštaju. U nekim sustavima komora je toliko velika damoramo imati podrum ispod WC­a da bismo smjestili kompostnu komoru. Akonismo u mogućnosti toliko prostora odvojiti za kompostnu komoru, postoje imanji sustavi koji stanu u prosječnu kupaonicu.3. Sustav za ventilaciju služi kako bi kompostnu hrpu opsrbio nužnim kisikomte odvodi neugodne mirise. Ventilacija može biti pasivna, ali sigurnije je kori­stiti mali ventilator koji vuče zrak iz prostorije kroz kompostnu hrpu i izbacujega van kroz otvor koji najčešće izgleda kao dimnjak. ▶ 28 ◀
  29. 29. Slika: Sastavni dijelovi i ventilacija jednog tipičnog kompostnog WC-a sa velikom ko- mpostnom komorom. U ovom slučaju komora je ugrađena u podrum koji se nalazi ispod kupaonice.Kupovni kompostni WC-i Nažalost, u Hrvatskoj još ne postoji tržište za kompostne WC­e. Zasad nema čak niti uvoznika jer relativno malo lju­ di i zna da postoji takva tehnologija. U drugim državama postoje proizvodžači i distributeri ove opreme i ne smatra se ne­ čim egzotičnim. Na stranom tržištu mogu se naći kompostni WC­i raznih veličina i tipova. Neki od kupovnih kompostnih WC­a su vrlo jednostavni i sastoje se od svega nekkoliko dijelova, dok drugi mogu imati i sofisticiranije dodatke za održava­ nje idealnih uvjeta za kompostiranje kao što su električni grijači kompostne hrpe, rotirajuće komore, mehanizmi za prevr­Slika: Kupovni kompostni WC namijenjen tanje kompostne hrpe itd.za ugradnju u kupaonicu, prazni se jednomtjedno. ▶ 29 ◀
  30. 30. Slika: Kupovni kompostni WC koji se ugrađuje u prostoriju ispod kupao- nice, najčešće podrum.Uradi-sam kompostni WC-iBudući da kompostni WC u Hrvatskoj nije moguće kupiti, jedina mogućnostkoja nam preostaje jest da sami izgradimo kompostni WC. Samogradnja ko­mpostnih WC­a nije nešto neuobičajeno. I u drugim državama, ljudi se čestoodluče na samogradnju zbog relativno visokih cijena gotovih sustava te zbogmogućnosti izrade upravo onakvog sustava kakav im je potreban za specifičnusituaciju u smislu raspoloživog prostora i kapaciteta koji kompostni WC trebazadovoljavati. Mogućnosti u samogradnji gotovo su neograničene. Ako imate malo prosto­ra to jest niste u mogućnosti sagraditi prostoriju iznad prostorije, ostaje vamopcija da kompostna komora bude u kupaonici, a na školjku se popnete uzpomoć malih stepenica. Ako pak niste ograničeni prostorom, možete napravitiveliku kompostnu komoru koja će se morati rijetko prazniti. Puno je litera­ture napisano na temu samogradnje kompostnih WC­a, ali nažalost rijetko semože nešto naći na hrvatskom jeziku. U tim knjigama mogu se naći najrazli­čitiji principi i uputstva za samogradnju. Internet također vrvi informacijamao samogradnji kompostnih WC­a. Ovdje ćemo vam dati najčešće korišteneprimjere koji su prilično jednostavni za izvedbu u samogradnji bez prevelikihkomplikacija. Za gradnju ovih WC­a nije potreban neki skupi ili teško dostupanalat, sve što vam treba je osnovni ručni i električni stolarski alat kakav najvje­rojatnije već imate kod kuće. ▶ 30 ◀
  31. 31. Piljevinski WCIako se piljevina koristi kao materijal za pokrivanje fekalija u gotovo svimkompostnim sustavima, naziv piljevinski WC (engl. sawdust toilet) udomaćiose za najjednostavniji mogući kompostni WC koji možete zamisliti. PiljevinskiWC se sastoji od:1. Drvene kutije s montiranom WC daskom u kojoj se nalazi plastična posuda, najčešće od 25 litara.2. Klasičnog kompostišta u koje praznimo fekalije pomiješane s piljevinom.3. Posude s materijalom za pokrivanje (piljevinom). Koncept je vrlo jednostavan. Napravimo drvenu kutiju i na gornjoj strniciizrežemo okrugli otvor. Povrh otvora montiramo dasku za WC. U kutiju seumetne platična posuda i takav WC se koristi kao i klasični. Kada se plastičnaposuda napuni, ispraznimo je u kompostište. Ovo kompostište možemo tako­đer koristiti i za otpatke hrane, a s vremena na vrijeme dobro je dodati maloslame. Izuzetno je važno da prije vađenja humusa pričekamo najmanje godinudana od poslijednjeg punjenja kompostišta. Trebat će vam kompostište s dva,ako ne i tri odjeljka. Vjerojatno najveća mana piljevinskog WC­a je što nema školjku za odva­janje urina, pa ga nesmijemo koristiti za uriniranje jer bi se vrlo brzo razvilineugodni mirisi. Fekalije je potrebno svaki puta prekriti obilnom količinompiljevine i neće biti problema s mirisima. Najveća prednost piljevinskog WC­aje što ga možete izraditi vrlo jeftino i brzo i predstavlja odlično riješenje zaprivremenu primjenu.Slika: Piljevinski WC. Nije potpun bez kompostišta ukoje odlažemo otpad. ▶ 31 ◀
  32. 32. Kompostni WC s dvije komore Najčešće građeni kompostni WC gradi se tako da se prostorija koju kori­stimo kao WC nalazi iznad kompostnih komora. Izgrade se dvije kompostnekomore. Kada napunimo prvu komoru, školjka se prebacuje na otvor iznaddruge komore, te se druga komora koristi dok se u prvoj odvija proces kompo­stiranja. Također je potrebno čekati najmanje godinu dana od trenutka kadaje kompostna komora puna prije nego što krenemo vaditi humus. Kompostne komore se najčešće grade od betona. Ako gradimo od lijevanogbetona, nije ga potreno ničim posebno premazivati. Ako se komore grade odbetonskih blokova onda ih je potrebno ili ožbukati klasičnom cementnom žbu­kom ili premazati sredstvom koje stvara nepropusni sloj kako fekalije ne biprobile u zemlju kroz porozne betonske blokove. Kompostne komore se oba­vezno moraju dati zatvoriti pomoću vrata najviše zbog divljih životinja koje bise mogle uvlačiti u kompostne komore u potrazi za hranom. Kompostni WC s dvije komore može se izgraditi unutar već postojeg objek­ta ako geometrija prostora to dozvoljava, ili kao samostojeći objekt. Ovakavkompostni WC obavezno mora imati sustav za ventilaciju kako bi se spriječiloprodiranje mirisa iz komore u prostoriju. Najjednostavnije je ugraditi širokucijev od žljeba ili plastičnu cijev od kanalizacije tako da vodi okomito iz ko­mpostne komore kroz krov. Cijev od ventilacije treba imati kapicu protiv kiše.Također je poželjno ugraditi ventilator koji će pospješiti cirkulaciju zraka iodvod nepoželjnih mirisa. ▶ 32 ◀
  33. 33. Slika: Kompostni WC izgrađen kao samostojeći objekt. Drveni dio kućice čini zidove WC-a, adonji, betonski dio je kompostna komora sa dva odjeljka. Ekoselo Blatuša.Sive otpadne vodeU kućanstvima, sive vode se sastoje od svih otpadnih voda koje nastaju pra­njem rublja, posuđa i nas samih. Ako se koristi kompostni WC onda se i odvo­jeni urin također najčešće miješa sa sivim vodama. Sive vode sadrže organsketvari, ostatke hrane, čestice koje ostaju u vodi nakon tuširanja, raznoraznemasnoće i nečistoće te sredstva za pranje, što uključuje deterdžente, sapune išampone, pa čak i neka otrovna spredstva za pranje na bazi klora. Uređaj koji izuzetno efikasno čisti sive vode je biljni pročistač. U osnovi, toje pravilno dimenzioniran plitki bazen ispunjen različito graduiranim šljunkomu kojem rastu trska i druge biljke močvarice koje imaju sposobnost da vodupročišćavaju svojim korijenjem. Siva voda se ispušta u taj bazen s jedne stra­ne, a s druge strane izlazi pročišćena voda. ▶ 33 ◀
  34. 34. U biljnim pročistačima najčešće se koristi obična močvarna trska (Phragmites australis). Uz trsku, u pročistačima najčešće još rastu šaš (Carex pendula) i rogoz (Typha latifolia). Trska je trajnica koja može narasti i do 4 metara u visinu. Ova biljka ima podzemnu stabljiku, a korijenje je duboko ukorijenjeno u blatu iz ko­ jeg raste. U prirodi raste po rubovima jezera, a dugačka stabljika im omogućava da podnesu velike fluktuacije u razini vode. Trska je izu­ zetno otporna biljka i može rasti u bočatim i jako zagađenim vodama, čak može preživje­ ti u sirovoj nafti! Može podnijeti suhi period. Korijenje trske raste u blatu bez kisika, štoSlika: Obična trska (Phragmites je upravo specifično i ključno svojstvo biljakaaustralis) raste divlje u močvarnimpodručjima. močvarica za primjenu u biljnim pročistačima. Ove biljke imaju šuplju stabljiku što im omo­gućava obrskrbu korijena kisikom kroz stabljiku. Sve biljke močvarice imajurizome ­ podzemne koriječniće debele čak do 2 cm kojisluže za reprodukciju. Rizome rastu horizontalno krozblato/šljunak, kao i stabljike, šuplje su i prenose kisik.Putem rizoma kisik se ispušta u substrat koje ih okružujei na taj način se stvara područje bogato kisikom koje senaziva rizosvera. Dalje posao obavljaju aerobne bakte­rije koje uz pomoć kisika razgrađuju amonijak i fosfate, Slika: Presjek stabljikečeste sastojke sivih voda. trske. Slika: Shematski prikaz biljnog pročistača. nepropusna folija ▶ 34 ◀
  35. 35. Proces pročišćavanja funkcionira tako da zagađena voda prolazi kroz rizo­sferu ­ sustav korijenja. Pročistač treba dizajnirati tako da se voda što dužezadržava u zoni korijenja. U pročistač se ne smiju puštati oborinske vode sažlijebova jer bi se protok vode znatno ubrzao te se siva voda ne bi dovoljnodugo zadržala u zoni korijenja da bi se stigla pročistiti. Dubina pročistača trebala bi biti oko 60 cm, a veličina se određuje ovisno otome koliko vode se troši. Pročistači za kućanstva grade se tako da je površina2,5 do 3 m2 po članu kućanstva. Puno je teže dimenzionirati pročistač za javnamjesta koja nemaju stalan broj korisnika, kao što su na primjer kampovi. Pročistač se konstruira tako da se najprije iskopa bazen dubine 60 cm,površine koju smo izračunali prema broju korisnika. Bazen ne mora biti pravi­lnog, četvrtastog oblika, ali bi bilo dobro da ima jednu stranicu dužu od drugetako da s jedne strane pozicioniramo ulaz sive vode, a s druge strane odvodpročišćene vode. Ako pročistač gradimo na kosom terenu, moguće ga je ko­nstruirati u više nivoa od manjih bazena s preljevima. Iskopani bazen prekrivase vodonepropusnom folijom. Materijal koji preferiramo je PE (polietilen) jerje relativno inertan, a prilikom razgradnje (razgrađuje se jedino pod utjecajemUV zračenja) pretvara se u CO2. PVC je, iako kao materijal otporniji, manjepoželjan jer njegovom razgradnjom nastaju toksični spojevi koji sadrže klor.Kada gori, PVC ispušta dioksin, što je jedna od najotrovnijih kemikalija kojuje čovjek proizveo. Nepropusna folija zatim se prekriva šljunkom. Veličinja Slika: Biljni pročistač u izgradnji. Budući da je građen na kosom terenu, izveden je u tri nivoa. Ekoselo Blatuša ▶ 35 ◀
  36. 36. šljunka je od 7 cm (batuda) koji se stavlja pri dnu pročistača do 3 cm koji je pri vrhu pročistača. Siva voda iz kućanstva se cije­ vima dovede do početka pročistača. Pre­ ljev čiste vode može se konstruirati tako da se na kraju pročistača stavi cijev koja pročišćenu vodu vodi u malo jezerce. Iz tog jezerca pročišćena voda se može crpi­ ti i koristiti za navodnjavanje. I naravno, najvažniji dio sustava za pročišćavanje su biljke koje možemo presaditi iz njihovih prirodnih staništa. Biljke je najbolje pre­ sađivati u rano proljeće, dok još nisu pro­ listale. Osim trske, šaša i rogoza, u proči­ stač se mogu posaditi i neke druge biljke.Slika: Završeni pročistač sa tek posađenim Iris je također biljka močvarica koja okobiljkama. svojeg korijenja izličuje neku vrstu pri­rodnog antibiotika, što još dodatno povoljno utječe na proces pročišćavanja.U pročistaču također mogu rasti metvica, perunika i drugo ukrasno i ljekovitobilje. Biljkama će trebati neko vrijeme da se razrastu i razmnoče, čak i do dvijegodine, prije nego što sustav počne raditi svojim punim kapacitetom. Održa­vanje sustava je vrlo jednostavno ­ u kasnu jesen, kada se osuše, biljke je po­trebno skratiti da bi se spriječilo gomilanje otpadaka unutar bazena te njegovotruljenje. Na proljeće, Slika: Primjer velikog biljnog pročistača sa potpuno razvijenomvegetacija se sama ob­ vegetacijom, dakle radi punim kapacitetom.navlja i sustav se sampušta u pogon. Osim sivih voda,biljni pročistači su do­bri za tretiranje urinakoji dolazi iz kom­postnog WC­a. Biljkemočvarice s lakoćomrazgrađuju amonijak idruge supstance kojese nalaze u urinu. ▶ 36 ◀
  37. 37. Zaključak Bilo koja tehnologija koja potpuno zanemaruje prirodne procese ima te­ndenciju stvaranja sterilnih i kaotičnih sustava. Tako na primjer trenutačnokorištene tehnologije graditeljstva i rješavanja otpada još uvijek biju bitkuprotiv prirode. Naša kultura i dalje ne pridaje dovoljno važnosti negativnimnuspojavama ovih, ali i drugih destruktivnih tehnoloških branši. Na prvo mje­sto stavljaju se profit i komfor, a odnos prema okolišu nije niti sekundaran, većje na posljednjem mjestu unatoč tome što se tako kratkoročno razmišljanjemora dugoročno odraziti i na komfor. Ponekad kao da zaboravljamo da je te­hnologija i tehnološki napredak nešto što bi čovječanstvu trebalo donijeti bla­godati umjesto da ugrožava naš opstanak. Umjesto više slobodnog vremena,tehnološki napredak nas je doveo do momenta kada prosječna osoba na posluprovodi vremena više nego ikad u prošlosti. U svijetu održivog razvoja skovan je termin “prikladna tehnologija” (engl.appropriate technology). Ovaj termin stavlja u međuodnos nivo razvijenostineke tehnologoje naspram njene funkcije. Prikladne tehnologije su one te­hnologije koje se razvijene u skladu sa etičkim, ekološkim, kulturnim, socija­lnim i ekonomskim aspektima zajednice za koju je namijenjena. S ovim cilje­vima, one obično zahtjevaju manje resursa, jednostavnije su za održavanje,jeftinije su i imaju manji negativan utjecaj na okoliš nego uobičajene te­hnologije koje su proizvod industrijaliziranog, visokog tehnološkog razvoja.Savršen primjer prikladne tehnologije je biljni pročistač za otpadne vode. Iakogledano iz perspektive inženjeringa biljni pročistač može djelovati primitivnou odnosu na moderni pročistač, u konačnici biljni pročistači ispunjavaju svojufunkciju uz daleko manje inpute u obliku novca, materijala, energije i rada.Izazov prikladnih i održivih tehnologija je stvoriti životni okoliš koji će koristitiprirodnu harmoniju i produktivnost prirodnih sustava. U praksi, to bi značiloda se trebamo osloboditi destruktivnih tehnoloških riješenja koje pokušavajuzakrpati štetu koja je već počinjena. Prvi koraci u stvaranju održivog svijeta već su poduzeti. Diljem planete,skupine ljudi se samoorganiziraju i stvaraju ekosela u kojima se svakodnevnoprakticiraju permakulturna načela u svim područjima života. Ove zajednicetemelj su za drugačiji svijet u kojem se osim kvalitetnijih kuća i tehnoloških ▶ 37 ◀
  38. 38. rješenja, grade i kvalitetniji međuljudski odnosi. Život u ovakvim zajednicamatemelji se na međusobnom poštivanju umjesto natjecanja. Na isti način se pri­stupa i prirodi ­ suradnja umjesto nadmetanja. Prirodu se prvenstveno shvaćakao učiteljicu, pa tek onda kao skupinu resursa koji su nam dani na odgovornokorištenje. Permakulturu je najlakše prakticirati u zajednici, po mogućnosti u ekoselukoje je u samim počecima dizajnirano kao cjelovit održivi sustav. No malo nasje u mogućnosti stvoriti svoje ekoselo ili se preseliti u već postojeće. Permakul­tura se može prakticirati bez obzira na to gdje živimo. Također nije potrebnoimati komad zemlje ili kuću da bi se načela održivosti mogla primjenjivati usvakodnevnom životu. Upravo u urbanoj permakulturi razvila su se neka odnajkreativnijih riješenja kako se prilagoditi i iskoristiti uvjete u kojima se na­lazimo. Na primjer, ako živite u zgradi teško ćete se dogovoriti sa svim stana­rima da toplinski izolirate zgradu. No ono što možete je, na primjer uštedjetiznačajnu količinu energije korištenjem bicikla umjesto automobila. Puno jevažnije da djelujete, i to već danas, nego da razbijate glavu o tome što još svene valja. Vrlo bitno je da načela održivosti i permakulture počnemo prakticiratiodmah i ovdje jer čekanjem da se sustav pokrene gubimo dragocijeno vrijeme.Puno je vjerojatnije da će održivi svijet biti sazidan od malenih djela vrijednihruku, nego od grandioznih, teško ostvarivih planova. ▶ 38 ◀
  39. 39. BILJEŠKE:
  40. 40. Izdavač: EkoSense, Blatuša, Gvozd Srpanj 2009.

×