Djela Mirka Kovača knjiga osmaCopyright © Mirko Kovač, 2007All rights are represented by Fraktura, ZaprešićSva prava pridr...
knjige usnio san koji je bio jasan kao vizija, a zapravo se pretočio u moru. Sanjao sam da jeknjiga izašla i da su me pozv...
navodnjavanje; prvih dana ljudi su se okupljali oko tih kola i promatrali njihov rad. Bila su upromjeru nekih pet metara, ...
negdje u gaju, blizu jednoga kamenoga gumna, koje je pravljeno da bi na njemu "vješticebalale noću", zakopano blago, jer s...
između dva kamena u visokoj paprati, bio je iznemogao i izgladnio, po licu i rukama imao jemnogo ogrebotina, ostao je bez ...
muhurom. Zanemaren je običaj s plodovima murvi. Stol se više nije prekrivao bijelimstolnjakom. Svečano ruho rijetko je tko...
"Kupujući Alijin čardak, otkupio si i bolesti koje su se taložile u toj kući i ostale kaonasljedstvo."Blago je bio drugo d...
I ja sam tek u desetoj godini kročio u Dubrovnik, premda je sva dobava robe za očevutrgovinu išla preko luke Gruž, pa smo ...
Mi smo nekoliko sati proveli na jednoj terasi, bilo je ugodno i toplo, iako se kasna jesen većbližila zimskom pragu. Potom...
uzorom", pa ga je tako njegov otac, glasoviti liječnik Blago Turchini, koji je ženidbom uzeoprezime njegove majke, povezao...
trogodišnjeg dječačića u zagrljaju svoje majke Vukave, te i svjedodžba o završenoj osnovnojškoli s odličnim uspjehom i jed...
Trovači se prvi put javljaju na molbu plemstva, kneza i Senata kako bi "otrovali zmijuotrovnicu", hercegovačkog i bosansko...
mogu razvijati kako sami žele. Sto bi netko morao ostati škopac ili krčmar samo da bi slijedioobiteljsku tradiciju?Taj je ...
nemam mnogo poroka. Doduše, nekoć sam umio dobar dio vremena tratiti u društvu bohema,mojih kolega pisaca, glumaca s kojim...
mitova", kako ju je nazivao jedan crnogorski pjesnik pod čijim sam utjecajem pisao poezijuod koje nije ostalo ni stiha vri...
se živo ili mrtvo udaljilo od mjesta stradanja. "Ta šaka više neće rukovati oružjem i oruđem,niti će nekoga pomilovati", i...
staklo i uvila fitilj, smanjila pla-mičak tek toliko da tinja ispod kapice. Lampa je stajala nastoliću, dok je majka sjela...
Otac je te prve noći u rodnom domu dugo ostao sa svojom majkom; mnogo toga zajedno supretresli, a doista, nije bilo lako t...
Ja sam volio gledati ružno lice te izopćenice, tetke Vesele, premda nisam znao zašto meprivlačilo, ali bih se ušuljao k nj...
I od talenta, kao i od svega drugog, jednog dana ne ostane ni zera, ni toliko da se posljednjiobrok života začini.Znam sam...
5112.Kada sam prvi put vidio Selima, očeva prijatelja, jedva je pomicao prste ruku; bili suoblijepljeni nekom crnom smolom...
zemlju ne bih li se malo sabrao, a nakon "predaha i uzdaha", majka je uvijek te dvije riječispajala, ušao sam u auto, okre...
premještati, a ko želi, može prenijeti kosti svojih bližnjih na novo groblje. Sada se nišanimogu vidjeti kad je nizak vodo...
muško dijete milošću sudbine došlo u času kad je njegov otac odlazio s ovoga svijeta. Mojotac još se ne bješe vratio, niti...
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Mirko kovač   grad u zrcalu
Upcoming SlideShare
Loading in …5
×

Mirko kovač grad u zrcalu

4,999 views

Published on

Published in: Entertainment & Humor
0 Comments
2 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

No Downloads
Views
Total views
4,999
On SlideShare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
14
Actions
Shares
0
Downloads
69
Comments
0
Likes
2
Embeds 0
No embeds

No notes for slide

Mirko kovač grad u zrcalu

  1. 1. Djela Mirka Kovača knjiga osmaCopyright © Mirko Kovač, 2007All rights are represented by Fraktura, ZaprešićSva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bezprethodnog dopuštenja nakladnika.978-953-266-040-1 (tvrdi uvez) 978-953-266-041-8 (meki uvez)Mirko KovačGrad u zrcaluObiteljski nokturnoFrakturaKNJIŽNICA ZELINA1.Veliku kuću u L.-u, dvokatnicu od obrađenoga kamena, naslijedio je moj otac, kao najstariji ijedini od osmero djece, kojemu je njegov otac Mato u oporuci ostavio amanet da slijediobiteljsku tradiciju, kao što je i on sam nastavio poslove svojega oca, "marvenog trgovca",kako su se obično nazivali trgovci stokom; često su to bili samo nakupci i mešetari, jer jeblizina Primorja pogodovala prometu stoke, mesa, telećih koža, vune, kostrijeti itd.U kotarskim knjigama zapisano je sve što je djed Mato stekao, svaki je ugovor ovjerio unotarijatu, sve dažbine uredno plaćao, a kada sam prvi put zavirio u te knjige, bilo zemljišneili poreske, pomislio sam da je piscu ili kroničaru svaki podatak od koristi, ma koliko bio šturi sićušan, osigurava mu tlo pod nogama, premda sam pišući podrivao upravo to tlo kako bihse što više udaljio od obitelji i bilo kakva porodičnog nasljeđa, a da bih to uspio, bilo je nužnoi o svojima govoriti (hm, svojima), jer sam želio nakon toliko godina i bavljenja drugima sićimalo dublje, u tamnije odaje djetinjstva, i reći nešto o sebi, ne zato što mislim da će to nekogazanimati, nego zato što me nagon za pisanjem, a možda i samoljublje, vukao u jednorazdoblje koje sam i prije obrađivao, pokatkad ironično ili rugajući se povijesti i tradiciji, asada ću to činiti ozbiljno, s distance i iz sadašnje pozicije, kao kakav autobiograf, uza svesumnje u taj žanr, ali moram pokušati u slavu pisanja sići do dna i pokupiti slike kojih sesjećam, koje su dopirale do mene iz priča drugih, posebice očevih, pa će se tako u ovomerukopisu naći liko-5vi iz bliže i dalje obitelji; većina njih doimlje mi se kao sablasti, a netko je davno rekao, činimi se Poe, da su pisci samo oni koji se "gušaju s utvarama", a ostalo su "činovniciknjiževnosti" koji od toga posla žive.Ovaj rukopis proveo je dugo u ladici, premda sam ga htio objaviti još onda kad sam mislio daje zgotovljen, kad sam već unio posljednje ispravke i otklonio neke pogreške, čak sam utiskari izbacio dva arka, iliti šest do sedam poglavlja, a onda sam noć uoči početka tiskanja
  2. 2. knjige usnio san koji je bio jasan kao vizija, a zapravo se pretočio u moru. Sanjao sam da jeknjiga izašla i da su me pozvali u tiskaru da vidim prve primjerke. Držao sam knjigu u ruci,bio sam sretan što je lijepo opremljena, ali nisam imao s kim podijeliti radost, oko mene subili samo grafički radnici, posve nepoznata lica. Oni su me promatrali i čekali da uzmemknjigu u ruke, da zavirim u nju i prolistam je, što sam i učinio, ali tada se dogodilo neštomučno, nešto što me ražalostilo i istodobno užasnulo, jer su pri listanju knjige straniceispadale i prosipale se posvuda oko mene, a radnici su se smijali i uživali u toj podvali. Uzeosam drugi primjerak, treći, četvrti i tako redom, svaki bi se od njih također raspao; u rukamasu mi ostajale samo korice kao kakvi kosturi, a jedan mi je tiskar rekao: "Napisali ste knjigukoja se osipa." Kleknuo sam na pod i pokupio par listova iz raspadnutih knjiga, htio samnaglas pročitati nekoliko redaka, ali nisam bio u stanju nijednu riječ izustiti, glas me izdao, jersam bio zaprepašten što je knjiga otisnuta na nerazumljivu pismu i nepoznatim slovima;jedino što sam razumio jest to da se na svakoj stranici ponavljalo moje ime. Skočio sam izsna, bio sam mokar od znoja i zadihan, a pod dojmom toga sna sutradan sam povukao rukopisiz tiskare, možda sam to naivno i brzopleto učinio, ali sam taj tjeskobni san protumačio kaozabranu nekog mog unutarnjeg cenzora da se knjiga objavi, jer nisam bio spreman ponovnoproživjeti sve one kušnje i traume što sam ih prošao s prethodnom knjigom, koja je bilauništena i izrezana ustari papir. Kada sam uredniku javio da povlačim knjigu iz tiska, zatražio je objašnjenje zatakvu moju odluku."Svaki pisac mora imati jedan nezavršeni rukopis na kojemu će stalno raditi i ispravljati ga,jer pisanje je intima, bludni čin, pa ću ovaj rukopis zadržati za bludničenje sljedećih godina",rekao sam.Otada je prošlo dvadesetak godina, sva su bludničenja odavno ugasla, knjiga napokonobjavljena u posve novim okolnostima, još malo dotjerana i pročišćena verzija, pa ako senetko odluči zaviriti u knjigu, ako ga bilo što potakne "na porok čitanja", moglo bi mu seučiniti da sam na ovim stranicama dao previše prostora ocu, te da on nema dovoljno svojstavaza karakterni lik, ali ja sam njega, kao i druge članove obitelji, kao i mnoge sporedne osobešto sam ih tek dotaknuo, uvodio u knjigu samo zato da bih što bolje osjenčao vlastito mjesto,a ne da bih prema njima iskazao neke posebne emocije. Već mi je dojadilo voziti seuskotračnom prugom obiteljskog vlaka, voziti se tako dugo da bih na koncu spoznao kako senisam odmaknuo od postaje na kojoj sam ušao, jer nitko od nas nema trajnoga grada, unatočtomu što se upinjemo dokazati da je baš tu gdje jesmo naše mjesto, a tako je lijepo pjevaoPierre-Jean Jouve "da smo mi tamo gdje nismo". Reći ću bez uvijanja - umorio sam se pišućirazne verzije istih zbivanja, zato sam više puta i odustajao od nekih već gotovih knjiga; to bihi sada učinio, da nisam shvatio kako sve proturječnosti mirno prihvaćam, bez ikakva žaljenja ibez nostalgije, i kako pripovijedam samo o događajima što ih se jasno sjećam, držeći se točnepostavke jednog od najboljih pripovjedača našeg vremena, toliko je slavan da se njegovo imene mora navesti, "da je naš život ono čega se sjećamo, a ne ono što smo proživjeli".Ako je ovaj klesarski posao završen, još bih na kraju dodao da sam pišući dopuštao sebi taj"luksuz s digresijama" jer me sadašnje vrijeme na to primoravalo, to prije što vraćanje staromrukopisu zahtijeva i novi pogled na nj, a uza sve, sadašnje je vrijeme toliko mučno da jevraćanje u prošlost postalo pravi užitak.72.Zaradom od prodaje stoke djed je otvorio trgovinu mješovitom robom i gostionicu u L.-u,podigao han i kupio kuću u Trebinju, udaljenom od našeg mjesta nekih osam kilometara. Savimetak i svaku paru djed je ulagao u kupnju zemljišta; postao je vlasnik četrdesetak dulumaplodne zemlje pokraj rijeke Trebišnjice, a na crnogorskoj strani kupio je veliki pojas šume ipašnjak od nekoliko hektara. Jedini je nabavio i dopremio dva velika drvena kola za
  3. 3. navodnjavanje; prvih dana ljudi su se okupljali oko tih kola i promatrali njihov rad. Bila su upromjeru nekih pet metara, a široka više od pola metra, okretala su se tako što je voda padalana lopatice i punila kutije koje bi se iskrenule onda kad dosegnu najvišu točku na kolu iispraznile u napravljeno korito, a potom je voda slobodnim padom otjecala džerizom do njiva.Djedova je najveća želja bila otkupiti prekrasni gaj u L.-u, bogat svim vrstama drvećazimzelenog i listopadnog. Taj je gaj, neki su ga još nazivali zabran i lug, zasadivan i njegovanu "turskim zemanima", nekoć pripadao uglednoj obitelji Duraković iz Korijenića, koja sedolaskom Austro-Ugarske počela osipati; mnogi od njih, sposobni, marni i inteligentni,odselili su se u razne krajeve velikog imperija.Gaj je obilovao četinarskim drvećem, ponajviše jelom i smrekom, a kako se spušta premapitomini mjesta, prema rječici koja ljeti uvijek presuši, sve je više hrasta, lijeske i bjelogorice,a uza samu obalu je trava i ilovača iz koje vire žile i korijeni drveća. Ta mala rijeka Sušicaneka je vrst granice dviju različitih klima, s jedne je8strane gotovo divljina, dok je s druge zemlja rodna, snjegovi rijetkost, zime nisu previše oštre,a vinova loza, sorta vranca, dobro rada, iako su se samo dvije-tri obitelji bavilevinogradarstvom. Moj djed Mato uspio je otkupiti gaj, unatoč mnogim sudskim zavrzlamamaoko više vlasnika, a ja sam se davno zarekao da ću jednom, ako se ikad pozabavimporodičnom kronikom, ili kojom drugom formom, istraživačkom, ispovjednom..., svojrukopis započeti upravo opisom toga gaja, jer sam jednom kao dijete ondje pretrpio velikstrah.Sjenovita strana gaja zarasla je u draču, u gust splet lijeske i graba, bila je gotovo neprohodnašikara, pa su se oko toga kutka ispredale priče o davolima i vješticama. Tko god je iz familijeondje zakoračio da bi nasjekao za loženje, a grabovina je najbolje drvo za ogrjev, nešto bi muse dogodilo. Ošinula bi ga grana ili bi se porezao kosijerom, a rane su zarastale dugo i sporo;katkad su se otvarale, pa bi iz njih istjecala sukrvica i gnoj. Sjenoviti gaj sve nas je mamio, jerkušnje su privlačne, a svatko je od nas bio ratoboran, posebice s nevidljivim silama. Vele daje djed Mato poticao članove obitelji i širu rodbinu da se suoče s vragovima, ako su nastanjeniu gaju. On je govorio:"Da bi iskušao samog sebe, čovjek mora odmjeriti snagu s onim ko je gadan protivnik. A odđavola nema goreg i gadnijeg."I doista, taj je zabran bio neka vrst "obiteljske inicijacije"; i ja sam u osmoj godini gazio "bospo trnju" i pretrpio takav strah koji me nije "očeličio", kako se to vjerovalo, nego me učiniobojažljivim, tako da i danas zazirem od mraka i šume, pa i dok pišem o tome, srsi me podidukad se prisjetim što me moglo snaći tada, u osmoj godini. Neću potezati mnoge događaje kojisu se ondje zbivali, bila bi to opširna priča ili knjiga za sebe, jer je povijest toga gaja dugačka,a mislim da je netko već istražio taj "mistični kutak" i objavio stručni tekst u jednom časopisu,imao sam ga u rukama, ali sam zaboravio kako se zove. Također se ne sjećam imena autora,ali znam da sam naišao na neobične detalje kao, primjerice, opis "busa ružmarina",9jednog jedinog uzorka koji cvate i opstaje "medu grubim i divljim raslinjem, u klimi koja mune odgovara". Nisam nikad vidio taj "bus ružmarina", ali vjerujem istraživaču. Zapis okrvavom nožu koji je redovito osvitao zaboden u koru stabla divlje lijeske, možda je autorkupio baš od mojega djeda; tu sam priču znao još u ranom djetinjstvu, čuo sam je od oca, a onod svojega oca.Svatko se iz moje obitelji, uže i šire, barem jednom suočio s nekom neugodnošću u tomedijelu gaja, nitko nije prošao bez ogrebotine, a bilo je i onih s ozbiljnim ozljedama. Jednarođakinja, starija od mene četiri godine, umrla je na putu do bolnice jer ju je na uskoj utabanojstazi, koja je vodila rubom gaja, ujela zmija. Samo se tom stazom moglo doći do guste šume,do središta gaja, ali pristup i lagodan put priječile su zmije, pa je to poticalo maštu da je
  4. 4. negdje u gaju, blizu jednoga kamenoga gumna, koje je pravljeno da bi na njemu "vješticebalale noću", zakopano blago, jer se vjerovalo da su zmije čuvarice blaga. To je zasigurno bilalegenda, ali je dokazano da nitko nije preživio ako ga je "ljuta otrovnica" ujela na toj stazi. Sdvojicom rođaka, jedan je bio moj vršnjak, a drugi stariji dvije godine, krenuo sam tomstazom jednog predvečerja kad smo nas trojica, kao što su to u djetinjstvu činili svi iz našihfamilija, odlučila okušati se s bilo kojom nemani ako one doista postoje, jer i mi moramopriložiti svoju priču u taj golemi zbornik u kojemu se već nagomilalo mnogo sablasnog.Nas trojica polako smo hodala stazom, tako oprezno kao da bosi gazimo po žeravici. Nanogama sam imao dugačke čarape i gumene čizmice; ta mi je obuća ulijevala sigurnost. Uruci sam držao svijeću; rečeno mi je da vještice bježe od zapaljene svijeće. U džepu sam imaošibice i češnjak koji štiti od zmija. Strecali smo na svaki šum, ali smo sretno prebrodili opasnidio staze. Predahnuli smo i sjeli na jedan kamen. Onaj stariji rođak rekao je da se moramoizuti i ohladiti noge, osušiti ih ako su znojne, to je pravilo za sretan povratak, koji je jošopasniji jer su nas zmije sada nanjušile. Naivno10sam povjerovao i izuo se ne gledajući čine li to i njih dvojica. Prevarili su me i hitro zgrabilimoju obuću; brzo su otrčali natrag. Počeo sam zapomagati, ali njih više nije bilo, umaknuli sui ostavili me samog.Drhtao sam stojeći na kamenu, bio sam obamro od straha, bojao sam se vlastitoga glasa, paviše nisam dozivao ni zapomagao. Već je i prvi mrak padao, a u šumi se počelo naglosmrkavati. Pokušao sam zapaliti svijeću, ali nisam uspio. Jednim kamenom istucao samčešnjak i namazao stopala. Sišao sam s kamena i stao na stazu; koljena su mi klecala,drhtavica me još jače spopala. Čuo bi se pokoji šum, uvijek bi gušterica šmugnula u neki grm,a jedan veliki zelembać silno me prepao jer je skočio na kamen. Tada mi se učinilo da netkodolazi iza mojih leda, ali nisam se usudio okrenuti, nego sam potrčao što sam brže mogao.Tek kada sam se našao na sigurnom, legao sam na zemlju da bih došao do daha. Krvarila sumi stopala, pa sam ih poslije danima liječio. Nitko od rodbine nije suosjećao sa mnom, svi sugovorili da sam to morao proći.*113.I moj je otac u svojoj petnaestoj godini proživio teške dane u gaju, jer je bio zašao neštodublje u šumu. S mašklinom i vojničkim ašovom u rukama otac je krenuo u potragu zablagom, a prije toga dobro je proučio tekst u časopisu Domaće ognjište iz 1906. godine, ukojemu je pisalo da su nekoć davno Grci bježali iz ovih krajeva pred kugom, a kako su bilibogati trgovci, svoje su blago zakopavali u grobovima, nisu ništa mogli ponijeti jer su bježalitrabakulima i bracerama iz primorskih mjesta, Cavtata, Gruža i drugih. Na maloj kartipriloženoj u časopisu ucrtana su mjesta gdje su obično skrivali blago, a jedno od njih bio je inepristupačni gaj iznad L.-a, gdje je "zakopano mnogo grumenja zlata". U narodu se pričaloda će se "obogatiti onaj tko pronađe grob na kojemu je kao nadgrobnik jedan kamen vas izbu-žan". Moj otac je, golobradi dječak, rekao svojoj majci Vukavi da će ga anđeo odvesti donadgrobnika, a kamen je "izbužan" stoga što su u njemu zlatnici."Ne vraćaj se bez tijeh zlatnika", rekla je njegova majka.Ni nakon šest dana otac se nije vratio, pa je krenula potraga za njim, koja se pretvorila u hajkuna đavole i vještice. Hajkači su bili naoružani kosijerima, sjekirama, noževima i lovačkimpuškama. Dok su kresali grane i krčili prolaze, kao da bijahu zaboravili na dječaka, pa sudozivali đavole i vještice, prijeteći i škrgućući zubima, kako to gomila uvijek čini pri takvim isličnim pohodima. Svatko je imao neku svoju priču ili zlokobni susret s vješticama, a oca sunaposljetku pronašli psi goniči što su ih neki od hajkača poveli. Našli su ga12
  5. 5. između dva kamena u visokoj paprati, bio je iznemogao i izgladnio, po licu i rukama imao jemnogo ogrebotina, ostao je bez asova i pijuka, usta su mu bila suha i jedva je izustio nekolikoriječi. Već nakon tri dana lutanja odustao je od traganja za "izbužanim kamenom", tražio jesamo kakav mali izvor ili kamenicu sa zaostalom kišnicom, ali to nije pronašao, pa je ranojutrom pio rosu s trave i lišća, a preko dana grickao je koru grabovih mladica i pupoljke. Usvakoj pojavi vidio je vraga i neprijatelja. Ako se grana zanjiše, to je značilo da je netkoskočio s nje i vreba na putu.Djed Mato mislio je da je tada njegov sin očvrsnuo i stekao zalihe kuraži za cio život, dočimje moj otac govorio da je i ono malo hrabrosti, ako ju je nekad imao, upravo u tom gaju, hvalamilosnom Bogu, izgubio. Znao je reći podrugljivo:"Svoju sam kuraž zakopao ispod jedne divlje kruške kao Grk blago."Bog ga je podario nečim mnogo ljepšim i lakšim od bremena hrabrosti, a taj je dar samnazivao "srećom u napijanju i zemaljskim užicima". I doista, napijao se i stjecao prijateljstva,upoznao razbibrigu i veselje, kušao sve vrste pića, vozio se raznim prijevozima, osvitao unepoznatim mjestima ili noćivao kod tudinaca, novih prijatelja i braće po kapljici. Trijeznio seu čarobnim zemaljskim krajolicima, suočavao se s opasnostima, pa su mu ljudi pritjecali upomoć, spašavali ga i liječili, a jednom su ga izvukli iz čuna koji se bješe otisnuo niz Neretvu.Teturao je i zapletao jezikom, rigao i prislanjao lice uz lice supatnika ili uz neko deblo.Posrtao je u prašinu i plakao za onim što će tek izgubiti. Silazio je u svakojake jazbine, grliokurve i čašćavao ih. Lutao je i gubio se u gradovima, ali uvijek bi našao izlaz i čistinu, nekikutak "između dva kamena u visokoj paprati" da prilegne i predahne do sljedeće postaje.I često je urezivao na stabla ili kamene ploče svoje inicijale, čak i cijelo ime, neke simbolesamo njemu znane, a kad god bi tuda poslije prošao i ugledao te svoje znakove, osvrnuo seradosno i13mahnuo minulom dijelu svog života. Kada sam mu jednom rekao kako samo lude urezujuneke svoje znakove, on je uzvratio:"Znam ja to. Ali ja na svome satu mjerim vrijeme. Ondje sam već bio, tuda sam prošao, to jemoja filozofija prolaznosti."14Otac je naslijedio srebrnu tabakeru, čipkasto izvezenu ukrštanjem lijepo stiliziranih grančica,s umecima platine i zlatnim cvjetolikim aplikacijama na poklopcu; u svakom kutu po jedancvjetić, a na sredini zlatni komad s ugraviranim i kićenim monogramom njegova oca.Neka lijepa stvar, od plemenitog materijala, neobična i korisna, skupocjena i draga onome čijaje, prelazi u ruke najstarijeg muškog djeteta u času kad darodavac o tome sam odluči, anasljednik postane punoljetan. Taj je običaj star više od četiri stoljeća, uveo ga je ZuanKosazza, u XVI. stoljeću, gospodar ovih krajeva do granice s Dubrovnikom, vojnizapovjednik već s dvadeset godina, venecijanski patricij kojemu je Dubrovnik morao davatitribut u iznosu od 48 dukata godišnje. To je darivanje "s oca na sina" postalo tradicija, anosilo je simboliku stvaranja čvrste porodične jezgre kao oslonca vladarima i jamstvavladavini moćnih obitelji, ma kakva ta vladavina bila.Svečanost je imala svoja pravila. Darodavac je oblačio otmjeno ruho i sjedao na čelo stolakoji bi se postavljao na javnome mjestu, ispod duda u vrijeme zrenja njegovih plodova. Stol jebio zastrt bijelom tavajom, bogat dakonijama. Svatko je mogao svratiti i uzeti sa stola kolikogod može staviti u usta i ponijeti u rukama. Pozivali bi se uzvanici svih vjera. Zrele murveotkidale bi se i padale na bijeli zastirač. Na kraju fešte darivani bi se uzverao na stablo i počeotresti murvu sve dok sočni plodovi ne prekriju stol.15U novije vrijeme od toga običaja ostalo je malo; jedino se stol i nadalje iznosio van. Uručenjenasljednog dara odvijalo se pred općinskim ćatom, koji bi tu ceremoniju na kraju ovjerio
  6. 6. muhurom. Zanemaren je običaj s plodovima murvi. Stol se više nije prekrivao bijelimstolnjakom. Svečano ruho rijetko je tko imao. Moćnih obitelji bilo je sve manje; povijest semjerila zlim godinama. Ratovi su donosili siromaštvo; čak je i Dubrovnik propadao, iako jeprofitirao ratovima zahvaljujući trgovini i švercu oružja.I moj je djed koristio nečije nedaće da bi svoj imetak uvećao. Kupio je lijepu kuću u Trebinjuod negdašnjeg trgovca Alije Resul-begovića, potomka treće loze Arslan-bega. Alija je bio nalošem glasu, nezasit kao bogataš, zavidan kad drugi ima, škrtac i nagao čovjek, planuo bi zasvaku sitnicu i lako potezao oružje; u svađama oko novca ranio je i neke iz svoje obitelji.Nakon odstupnice turskog askera i ulaska Austro-Ugarske, Alija se odmetnuo i sa svojimbaši-bozlukom, bilo ih je barem tristotinjak, napadao dobro opremljenu austrougarsku vojsku,uvijek uz poklike, uz tekbire i kelime, nanosio im gubitke, iako je naoružanje kod bašibozlukabilo slabo, obično ostraguša, jednometka puška, sablja ili dvije male puške za pojasom.Njemu se pripisuje uništenje "švapske topničke baterije u Milima", ali se nakon razgovorakod katoličkoga groblja s tadašnjim museli-mom Fejzagom Sehovićem predao, a kako je biovisoka roda, sve se poduzelo da ne dobije smrtnu kaznu, pa je odležao dvadeset godina. Poizlasku iz tamnice prodao je sva svoja imanja, čak i turbe s lijepim nadsvodenim lukom odtesanoga kamena, i u svojoj pedeset šestoj godini, s cijelom obitelji, odselio se u Tursku.Duhansku kutiju, koju je moj otac naslijedio, djed Mato dobio je od svog prijatelja MataGrbica iz Rijeke Dubrovačke u znak neke zahvalnosti o kojoj se ništa nije znalo, a iz vremenakada je Miho Martelini prodao obitelji Grbić kuću i zemljište na Rijeci. Poslije su zaredalipokloni iz ruku Grbićevih; svatko je ponešto uručio mom djedu, bilo je dvadesetak vrlolijepih, katkad neobičnih, ali i korisnih16predmeta, na svakome je bilo ugravirano ime darodavca i datum, malo ih je sačuvano jer jedjedova ostavština rasuta; još za njegova života nestao je džepni sat s lančićem, na njemu jebilo ugravirano srce probodeno strijelom, datum i ime Anna. Znali smo da se supruga MataGrbica zvala Ane; bila je lijepa i krhka ženica, prvih sedam godina braka nerotkinja, ali bit ćeda je njezino ime u krsnom listu zapisano kao Anna. Bila je rodom iz Zadra, a do udaje nijeznala naš jezik, govorila je samo talijanski. Otkad se začelo prijateljstvo dvojice imenjaka, taje krhka nježna biljčica izrodila četvero djece, sina i tri kćeri, potom se između naših obiteljito prijateljstvo produbilo i preraslo u nekoliko kumstava, vjenčanih i krsnih. Tri kćeri Mata iAne Grbić izbile su na glas kao tri najljepša stvora, o kojima je i svećenik govorio da sudarovane ovome kraju, jer Bog umije "ljepotu nagraditi ljepotom".Brodovi su ih pozdravljali s pučine; sirene su se oglašavale i zapljuskivale dom Grbica. Alisestre nisu bile sretne; šteta što o tome ne pripovijedamo.i-17Ta lijepa kuća u Trebinju, bijelo obojena dvokatnica pod ćeramidom, s doksatom i rezbarenimdrvenim stubištem koje je vodilo u gornju odaju s minderlukom na kojemu se nekoć divanilo,i nadalje se zvala Alijin čardak, premda je djed odstranio neke detalje islamsko-orijentalnegradnje, skinuo je drvene rezbarene rešetke na mušebi-cima i zamijenio ih kovanim željezom,preuredio je divanhanu i uklonio zelenilo koje je krasilo kamariju tvrdeći da je vinova lozapropala. Tu je kuću djed Mato uknjižio na ime svojega sina Blaga, ali joj je ostao udomaćeniturski naziv čardak; za mene je ta riječ imala više i gotovo nadnaravno značenje intimnogdoma podignutog iznad rijeke, "doma koji lebdi", kako sam zamišljao kule bogatog i moćnogmuslimanskog svijeta. Kada je moj djed Mato kupovao Alijinu kuću, vele da je nešto okokupnje jamčio dr. Kesler, već godinama mio gost u našem domu, te da je u neodlučnoj rucidržao pernicu umočenu u tintu i prije nego je stavio svoj potpis rekao:
  7. 7. "Kupujući Alijin čardak, otkupio si i bolesti koje su se taložile u toj kući i ostale kaonasljedstvo."Blago je bio drugo dijete po redu, godinu dana mladi od mojega oca, te prvo čeljade izfamilije s visokom naobrazbom i doktorskim zvanjem. Još je bio školarac kada mu je ta kućapripala kao dar, a vele da se na svečanosti uručivanja vlasničkog lista obrecnuo na dr. Keslerai njegovo vračanje o bolestima koje ostaju u kući kao nasljedstvo."Kuća je materija, a bolest nesreća", rekao je.18Vjerojatno je već tada slutio da u toj kući neće živjeti, ali je znao da njezina prodaja uvijekmože donijeti dobru zaradu i pozamašnu svotu, jer to je bilo lijepo zdanje nekoć bogateobitelji, na dobrom mjestu i u centru varoši. Nakon odlaska Blago se javio samo jednom,kratkim pismom na talijanskom, da studira medicinu i da se jedva sjeća zavičaja, a negdjesredinom tridesetih godina njegov je čardak u Trebinju pripao mojem ocu; govorkalo se da jeto učinjeno bez ostavinske rasprave, uz mito i krivotvorenje papira i potpisa.Blago je studirao medicinu u Rimu; ondje je naišao na literaturu i ime glasovitog liječnika izXVII. stoljeća Gjura Baglivija, rodom iz Dubrovnika, i odmah ga prigrlio kao svojtu poženskoj grani. Slavni liječnik Baglivi doista je porijeklom iz Dubrovnika, od porodice Armen,po majci Vuković, a kako je rano ostao bez roditelja, posvojio ga je i posinio ugledni liječnikPier Angelo Baglivi i njegova supruga Margarita dAmato iz Leccea.Školujući se u Rimu, stric Blago razmetao se i hvalio svojom plemićkom lozom i grbom. Zatu svoju besmislenu priču pronašao je oslonac u babi, majci njegova oca, koja je bila rodomod Vukovića, ali plemkinja nikako nije mogla biti, nego samo odiva iz dobre crnogorske kuće.Stric je opisivao L., mjesto svojega rođenja, kao ljekovite toplice i raj za dubrovačkugospodu, primakao ga je gradu bliže nego što je bilo, lagao je čak i samom sebi o ljepoti togakutka, a grad u kojemu se školovao nazivao je "malim Epidaurusom". Izmišljao je, jadan, ipovjerovao u svoje izmišljotine; hvalisavac je uvijek onaj na čijoj je strani nešto manjka, pa setako i striko Blago hvalio da je njegovo rodno mjesto gotovo na samoj dalmatinskoj obali, a toje bilo daleko od stvarnih činjenica, jer gradić u kojemu je proveo djetinjstvo i učio školu nebješe ni sjena slavnog Epidaura, nego jedva varošica, turska kasaba u kojoj je ponajbolje biloono muslimansko. Ako su moji izvori vjerodostojni, onda se Blago oženio iz dobrostojećerimske obitelji pekara koja je imala lanac svojih19KNJIŽE ZELINApekarnica, uzeo ženino prezime Turchini, a zadržao svoje ime, valjda kao još jedinu sponu sasvojim pravim porijeklom.Ali nije moj stric jedini lažac iz krajeva u zaleđu Dubrovnika. Gotovo svaki učen, školovan,izobražen i darovit čovjek iz mojega kraja, izmišljao je svoje dubrovačko porijeklo, a većinaiz tih obitelji nije nikad vidjela more. Glasoviti srpski pjesnik Jovan Dučić, rodom iztrebinjskoga kraja, lažno se predstavljao kao dubrovački konte, a u Beogradu i medudiplomacijom šarmirao je dame otmjenim manirama i zaveo jednu malodobnicu u Švicarskojšapćući joj na uho svoje dubrovačke poeme. A. G. Matoš mu je, ugledavši ga s kovčezima nabeogradskom kolodvoru, 1903. godine u lice sasuo:"Vrli mladi pjesniče, gospodine moj, kad se već obrazom naslanjate na Dubrovnik, što se neprikloniste plebsu ili siromašnom puku, nego ste odmah od Pucića ili Kaboga. Ili velite, kad jelaž, neka barem bude pompozna!"Taj lirik i oštroumni kritičar, vraški zajedljiv, A. G. Matoš, jednom je napisao za slavnogakipara Ivana Meštrovića: "Prem nije iz Dubrovnika i on raguzira." Dakle, mnogi su htjelipobrati slavu Dubrovnika, čak i oni iz nevidboga, a nekmoli ljudi rođeni nadomak toga grada.Ne opravdavam strica i njegove laži, ali i mnogo veći umovi nisu tome odoljeli.
  8. 8. I ja sam tek u desetoj godini kročio u Dubrovnik, premda je sva dobava robe za očevutrgovinu išla preko luke Gruž, pa smo tako posvuda imali gruške otiske i tragove, dostavnice ipečate na vrećama kave, šećera, riže i soli.Bližoj i daljoj rodbini opisivao sam more, ali s tjeskobom i strahom. Nakon mojih opisa nitkoviše nije imao želju putovati malim vlakom da bi doživio nešto od one mistike koju sam nanjih prenosio. Uvijek sam o moru pričao tiho, kao o nekom živom stvoru koji me sluša i bdijenad mojim riječima. Rođacima sam pokatkad govorio da je more mahnit stvor, hukće i puše, aonda bjesni i počne tući u hridi, propinje se kao da nešto grabi i melje u nekom svom20vrtlogu. Rekao sam da je proždrljivo, da su u njegovoj utrobi nestajali mali otoci, crkve,brodovi, gatovi s kojih se odlazilo u svijet, čak i gradići. Tko god zastane i prvi put promatrato veliko gibajuće tijelo, uvijek pomisli da je jednom već bio na istome mjestu i sve to vidio.Rođaci su se divili mojim pričama."Bože, kako nam sve dočara i kako mu vjerujemo."Neuki i prosti okupljali su se oko mene, naćulili bi uši, a netko bi se uvijek našao da uzvikne:"Eno, onaj tamo pripovijeda o moru. Trčite i slušajte!" *216.Vragolan slučaj bio mi je čest suputnik; ugovarao je pokatkad neobične susrete; čak i takve dajoš i danas dvojim jesu li bili zbiljski ili nadnaravni. Taj vražič poticao je kolebanja mnogihod nas koji smo se toliko puta upleli u čudne događaje. Možda u ovom poglavlju ima nešto odtih kolebanja.Doputovao sam u Dubrovnik svojim autom i odsjeo u hotelu Excelsior. Ondje sam se uvijekdobro osjećao i zbog domaćina, direktora hotela, ljubaznog i otmjenog gospodina koji je širioprisnost i umio svakome prirediti dobrodošlicu. I s osobljem sam bio u srdačnim odnosima, snekima čak u prisnim. Kad god bih uzimao ili vraćao ključ, zadržao bih se kratko na recepcijii porazgovarao, ponajčešće o neobičnim pojavama, a svatko je imao neki takav doživljaj iželio mi ga predočiti. Tada sam još vjerovao da svako biće i svaka stvar žele biti opisani i ućiu pripovijest; to je iskonska potreba. A ja sam onaj čija je dužnost pamtiti zgode tude i svoje,zapisivati ih ili prepustiti pripovjedačima.Troškovi mog boravka u tako luksuznom hotelu išli su na račun producenta; pripremali smojedan ozbiljan i ambiciozan filmski projekt. Stigao sam tjedan dana prije redatelja i njegoveasistentice. Producentu sam najavio da moram kopkati u arhivu Povijesnog muzeja, te da mije potrebno nekoliko dana bez ostalih članova ekipe, kako bih to na miru obavio i složio diograde za scenarij. Naravno, bila je to laž, ali producent se suglasio sa mnom, otvorio mi putninalog i račun za sve hotelske troškove, a zapravo sam imao22ugovoren spoj s erotskom vragolicom Andreom Music, koja je stigla iz Trsta. Volio sam tucuru, tu živu žeravicu, kako sam joj tepao, tu dražesnu bludnicu, tako putenu, tako pohotnu,maštovitu i nezasi-tu. Studirala je slavistiku u Beogradu, majka joj je slavenske krvi, iz DonjeFurlanije. Imali smo nekoliko čudesnih avantura u Srbiji, te i jednu orgiju sa svećenicima umanastiru Ziča. Ta orgija nije za pripovijest.I dok smo se grlili i ljubakali u holu ili za šankom bara, njuškajući se i najavljujući onimsladostrasnim unjkanjem kroz nosnice bijeg u sobu, u hotel su počeli pristizati gosti, mahomstarija gospoda i manji broj dama, s urednim frizurama."Mora da je neko natjecanje u bridžu", rekla je Andrea.Ali ubrzo smo doznali od barmena da se u hotelu održava znanstveni skup s temom: Za iprotiv alternativne medicine. Ta "invazija bjeloglavih", kako su recepcionari nazivali sijedeglave sudionika simpozija, potrajala je do navečer, onim tempom kako su pristizali avioni uzračnu luku Cilipi.
  9. 9. Mi smo nekoliko sati proveli na jednoj terasi, bilo je ugodno i toplo, iako se kasna jesen većbližila zimskom pragu. Potom smo sjedili na visokim stolcima uza šank i promatrali vrevu uholu, te svakovrsne tipove, a po načinu odijevanja, hodu i držanju odgonetali njihove živote ikaraktere."Onaj što nervozno grize lulu", rekla bi Andrea, "bio je rogonja cijelog života. Žena mu jenabijala rogove, varala ga je s njegovim prijateljima."Mnogo smo zgoda i sudbina nanizali, a onda sam i ja upleo svoju porodičnu priču i rekaoAndrei kako imam špurijus da je sve utanačeno za susret s mojim stricem kojega nikad nisamvidio, te da će se pojaviti na ovom simpoziju i zasigurno govoriti o Bagliviju i njegovojmetodi liječenja glazbom i plesom tarantelom od ujeda otrovnog pauka. Počeli smo vrebatigospodina koji bi mogao imati oko sedamdeset šest godina, crnoputog, s kukastim nosom inalik23na mojega oca, a kad bismo na takva muškarca naišli onda bismo pred njim glasno izgovaralistričevo ime. To nas je zabavljalo; baš smo se zgodno benavili i slatko smijali, premda nijebilo nikakva učinka od tih zazivanja.Navečer smo izašli u tavernu, htjeli smo večerati, ali stolovi su bili zauzeti. To je lijepataverna u posebnoj staroj kamenoj kući odvojenoj od hotela. Bilo nam je stalo da tuprovedemo večer, pa smo stajali kod ulaznih vrata i promatrali goste nadajući se da će netkootići, ali vraga, bili su to bjeloglavci koji su zasjeli i koji nisu imali drugih prohtjeva osimuživanja u jelu. Mi smo gledali kako se oblizuju i nazdravljaju jedni drugima na raznimjezicima. Prišao nam je uglađeni maitre, moj znanac, i rekao da ne vjeruje da će netko uskoroustati, a onda nam je preporučio hotelski restoran. Ignorirali smo njegovu preporuku, nismokanili natrag, pa smo i dalje stajali na ulazu. Toga časa začuli smo jedan glas, netko je viknuoglasnije nego što je uobičajeno, a potom smo ugledali gospodina za stolom u kutu, mahaonam je da pridemo. Bio je u društvu s kolegom; još su objedovali otpijajući povremenogutljaje vina. Obojica su ispod podbradaka imala zadjenute ubruse; mogli su biti vršnjaci udobi od sedamdesetak godina. Maitre nas je otpratio do stola. Gospodin je rekao natalijanskom:"Ako vam odgovara, ovdje su slobodna dva mjesta."Sjeli smo uz one napadno uljudne naklone i osmijehe. Andrea je izustila nekoliko ljubaznihriječi; oni su to primili kao nešto posve normalno.Na stolu, između njih dvojice, gotovo na rubu, stajala je podeblja knjiga. Kopkala me taknjiga; bio sam siguran da je to Opera omnia Gjure Baglivija. Dolazio sam u napast okrenutije i pogledati naslovnu stranu, ali posezanje za tuđom stvari ispalo bi neuljudno. U jednomtrenutku ulovio sam pogled onoga gospodina koji nam je mahnuo; zadržao ga je na menikratko, ali znatiželjno, kao da se nečega prisjetio ili me negdje već vidio. Pomislio sam da meto stric24gleda odnekud iz tame prošlosti, očima nekog svog medija, jer sam već bio odustao od teluckaste ideje da bi se stric mogao sada pojaviti, na simpoziju o alternativnoj medicini, te dasam upravo ja određen za taj susret. O, prošlo je više od pedeset osam godina otkako je otišao,a da se još nikad nije javio, a sve što sam u djetinjstvu slušao bilo je nepouzdano i čestosvedeno do banalnih krajnosti da je "bogat", "propao", ili pak takvih besmislica kao što je bilaona koja je kolala u ratnom razdoblju, da je bio osobni Mussolinijev liječnik i da se zbog togane smije vratiti.Posve slučajno i davno, još onda kad nije bilo nikakve naznake da bih mogao pisati neku vrstobiteljske kronike ili kakve "duhovne biografije", dopao mi je ruku jedan zapis objavljen učasopisu La Voće u kojemu dramatičar Paolo Turchini piše o svojemu ocu "plemenitog roda,s granice svjetova, potomku slavnog Dubrovčanina Baglivija, medicinara koji mu je bio
  10. 10. uzorom", pa ga je tako njegov otac, glasoviti liječnik Blago Turchini, koji je ženidbom uzeoprezime njegove majke, povezao sa slavnom Raguzom. To je bilo dovoljno da me potakne naovakvu verziju, te da iz Turchinijeva "raguziranja" sačinim svoju storiju, ma koliko bila naštetu moje familije. Uostalom, nema se više tko srditi; cijela je rodbina, uža i šira, poumirala,a od mladih nitko i nije znao da je u našoj obitelji postojala takva svojta i takva sudbina.Nakon objeda dvojica kolega još su kratko ostala za stolom, tek toliko da bi ispili ostatak vinau čašama. Na kraju smo se ljubazno pozdravili; Andrea je izustila još nekoliko riječi zahvale.Nisam uspio vidjeti koja je knjiga bila na stolu. I mi smo ubrzo napustili tavernu; večera jebila ukusna: prstaci na buzaru i škarpina dobro spremljena u pećnici, s krumpirimaprošaranim krakovima lignji. Popili smo bocu vina; oboje smo bili omamljeni.Ako je u ovom poglavlju bilo kakvih zgodnih podudarnosti, ako se bilo što dodirnulo izrazličitih svjetova, ako je vražić-slučaj pokušao štogod namjestiti ili možda svoju visostučiniti privlačnom, kako25bi nam spočitnuo da smo svi mi ovisnici u igri slučaja, onda nije na odmet da svako stvorenje,a ne samo pripovjedači, istakne na početku svoje priče kako je vragolan slučaj naš čestsuputnik koji pokatkad ugovara neobične susrete i čini nas kolebljivim ili nam zamagli tankunit između zbiljskog i nadnaravnog. S tim oprezom započeo sam ovo poglavlje.Pa ipak sam na kraju napravio jednu ludost: zamolio sam lijepu damu s recepcije da midopusti pogledati knjigu gostiju. Tragao sam za jednim imenom. Ali među gostima nisamnaišao na ime Blago Turchini.267.Mislim da je u našoj porodici, bližoj i daljoj, uvijek bilo incesta. Kad god se pričalo o lozi iporijeklu, okupljali bismo se oko starijih, a vele da je ponajbolji pripovjedač bio djed Mato; onjemu sam mnogo slušao i upijao te priče što su ih drugi prenosili. Jedan djedov kožuh stajaoje u šifonjeru četrdeset godina, a kada su ga iznijeli na sunce, raspao se.Treći njegov sin, moj stric Nikola, kojega također ne pamtim, došao je na svijet godinu danaposlije Blaga, a nakon njega uslijedile su četiri kćeri; osmo i najmlađe dijete bilo je muško,odraslo je bez oca jer je djed Mato interniran u Austriju, baš negdje u to vrijeme kad je dijetezačeto, premda su kolale zlobne glasine da je kopile i da mu je majka zgriješila s jednimgobavim djeverom. U Nikolu su još u djetinjstvu polagali obiteljske nade, a da nitko nije znaozašto, jer se vjerovalo da iz te vragolaste dječje prirode mora izaći nešto posebno i drukčije,ali on ih je sve iznevjerio, nije htio nastaviti školovanje i ubrzo se pročuo po nevaljalstvima ikrađama, bio je brz na nožu, a već kao maloljetnik sukobio se sa zakonom. Djed Mato lišio gaje nasljedstva:"Neće moju muku proćerdati neka nesreća i hrsuz, neće dobiti ni crno iza nokta. Više ga nemau testamentu, a ni u mojem srcu."Nikola je mlad odjezdio u svijet. Njegova mati Vukava dugo je patila za njim, sve do mojegavremena; mnogo sam puta držao njezinu ruku dok plače, i čuli smo je kad se budi noću i jecana prozoru; sanjala bi ga kako dolazi. Pet ili šest godina nakon odlaska27pisao je iz Amerike, savezna država Illinois, Chicago, ali kratko i hladno, tek da bi zahvaliošto je bio lišen nasljedstva, "uslugu mi je učinio otac što me razbaštinio, jer treba bježati izzemalja u kojima je bijeda jedino sigurno nasljedstvo." Opisao je što sve ima i kakvimbogatstvom raspolaže. Poslao je fotografiju na kojoj se vidio mladić u prugastom odijelu, srupčićem u malom džepu, sa šeširom na glavi i bijelim šimi-cipelama kakve su obično nosiligangsteri u filmovima. Imao je tanke uredne brčiće i veliki prsten na ruci, a u pozadini sevidjela dvokatnica i najnoviji model cadillaca. To pismo, adresa i fotka čuvani su u škrinji, ukutiji od tankog lima na kojoj je pisalo Butter cookies, tu je bila još jedna fotografija
  11. 11. trogodišnjeg dječačića u zagrljaju svoje majke Vukave, te i svjedodžba o završenoj osnovnojškoli s odličnim uspjehom i jedinicom iz vladanja - i to je sve što je ostalo od strica i sve štose o njemu znalo, premda mu je u teškim poslijeratnim danima bijede i gladi pisala bakaVukava moleći ga da pošalje barem paket stare robe, ali od njega ništa nije stizalo, niodgovora ni potpore. Tražili smo ga i nakon Drugog svjetskog rata, uz pomoć i obećanja ljudiiz našega kraja koji su bili u novoj jugoslavenskoj diplomaciji, te i preko Crvenoga križa;nitko nije uspio bilo što o njemu saznati, pa je sve to samo podjarilo priče da je "završio naasfaltu kao gangster".Djed Mato je često krivio samog sebe što mu je nadjenuo ime Nikola, jer je to ime nosio našdavni predak, vjerojatno i osnivač loze, opak čovjek onoga vremena, čuven po razbojstvima ipljačkama. Neke djedove misli i dandanas se prepričavaju, pa i ta da u porodičnom krvotokuuvijek kolaju zle strasti, a mogu se pritajiti i probuditi nakon stoljeća, u petom-šestomkoljenu."Djeci valja nadijevati imena samo onih koji se pamte po dobru", tako je govorio.Malo sam znao o vlastitim korijenima, a kad god sam želio nešto više saznati, otac bi meodvraćao uvijek istim riječima:28"Svaka je priča o porijeklu na tankim nogama ako nije zapisana u knjige."O svom porijeklu ne bih znao ni ovoliko da mi nije, negdje u prvoj polovini osamdesetihgodina, točnije 1984., jedan ljetopisac i arhivar doturio papir istrgnut iz nekog starogagodišnjaka u kojemu se spominje moja familija, ne cijelo bratstvo, nego samo taj ogranak izmjesta L.-a. U tom spisu stoji, a da o njegovoj vjerodostojnosti ništa ne znam, kako mojaporodica vuče korijene iz jednog ogranka glasovite obitelji "dubrovačkih trovača". Ne bih htioda ispadne kako kopkam i čeprkam po buništu porijekla, ili pak "ra-guziram", a ovamo serugam skorojevićima iz zaleđa i pišem o njima s podsmijehom, ali taj mi je podatak doturen,pa već tako ima draž činjenice koju bi svatko vičan pisanju rado unio u svoju knjigu, pa čak ikad je ponešto od unesenog proturječno i nedokazivo, jer dobar pisac više se cijeni "po onomešto lebdi u njegovu djelu, nego po onome što je dohvatljivo". Pa i pored toga, ove bihčinjenice, ma koliko bile zgodne i poticajne, vjerojatno odbacio, ali me očarao podatak,svejedno je li istinit, da je neki moj predak, mogući predak, ubrizgao u korijen svoje lozebarem koju kap otrova.Kada sam doživio prve osude svojih književnih uradaka, gotovo svaki ideolog koji se baviomojim pisanjem, svaki kritičar-najamnik, udarao je teškim maljem po knjizi i autoru, i svakiod njih na isti način govorio kako ta "literatura truje", a takve "pisce-trovače treba u korijenusasjeći". Da sam tada znao podatak o porijeklu, o tome da vučem barem jednu žilu od "lozetrovača", vjerojatno bih lakše podnio te objede i veselo ih komentirao. Isto tako, mislim da bii moj stric Blago, da je nešto znao o svemu tome, radije prigrlio trovače i njihovevenecijanske korijene nego Dubrovčanina Baglivi-ja, kad se već sramio onoga što je doistanjegovo i dičio onim što je tude.29Ljetopisac i arhivar, čovjek s kojim sam se poslije zbližio, čim je naišao na taj izvor, odmah jepočeo istraživati "trovače i otrove" i o tome ponešto zapisao. Oni se spominju još u prvojpolovini XV. stoljeća, pristigli su iz Venecije i ostali u Dubrovniku prenoseći svoje umijeće skoljena na koljeno. Razvijali su ljekarne i pomagali bolesnima, ali su i u sljedećimrazdobljima, uza sve zasluge s ljekarijama, radili za vlast i Senat, "kao ljupci i domoljupcisvoje Republike", trujući protivnike na koje bi im Vijeće umoljenib ukazalo. Tako su stjecaliplemićke titule i čuvali tajnu pripravljanja otrova, skupo su ga prodavali "za suho zlato", aline ubojicama, nego kneževima, agama i pašama, uvijek preko povjerljivih ljudi. Ljetopisacveli da su otrovi čuvani u specijalnom sanduku (cassonetto), pod tri ključa: jedan ključ držaoje knez, drugi je stajao kod rizničara i prokuratora sv. Marije, a treći kod državnog tajnika.
  12. 12. Trovači se prvi put javljaju na molbu plemstva, kneza i Senata kako bi "otrovali zmijuotrovnicu", hercegovačkog i bosanskog velikaša Radoslava Pavlovića, koji je zaprijetio da ćeponovno osvojiti onaj dio Konavala što ga je Republika upravo od njega kupila. Nisu uspjeliotrovati toga drskog, opreznog i osornog velikaša, iako su stigli u njegove dvore u Trebinju,jer on je jednog od njih pridobio i stavio u svoju službu, a kao nagradu za odanost dodijeliomu plodno zemljište pokraj Trebišnjice i pitomu župu sa sjedištem u L.-u. Od toga otpadnikapotječe moj predak Nikola, o njemu postoje usmene predaje, vjerojatno jedine koje se nisumijenjale, jer svakome potomku bila je čast što je imao takvu žlicu na obiteljskom stablu.Četiri je puta za života mijenjao vjeru; bilo mu je svejedno je li pravoslavni ili katolik, ali vrlobitno da je kršćanin. Prvi mlin na Trebišnjici bio je njegov. Dvoje djece oduzeli su mu Turci iodveli u Carigrad, ali njega nisu mogli natjerati da se poturči. Sultanov pisar unio je u tefterpodatak sačuvan u dubrovačkom arhivu da je taj opaki kaurin zaslužio smrt, kaznu ili slavu, teda mu nitko ništa ne može; okretan je i vješt, brz i prijek. Ženio se dva puta; obje je30žene sahranio. Imao je četrnaestero djece i doživio duboku starost. Legao je pokraj ognjišta,pokrio se dekom od kostrijeti i umro.Ovu sam knjigu započeo kao obiteljsku kroniku, ne znam je li to i ostala, ali sam je više putaprekidao i odlagao, bježao od nje i vraćao joj se, a u svim selidbama nosio te papiriće ibilješke kao da su kakve dragocjenosti, gubio ih u čudnim okolnostima i nalazio ih namisteriozan način. Možda je sada, upravo danas, kucnuo čas da rukopis uredim i sve njegoverukavce, ma kako razgranati bili, ulijem u jedan tok. Dobro je da se pripovijest protegnula svedo naših dana; umijeće i jest u tome da se vrijeme sažme, da sve postane tek jedan hip, kakoje i zapisano u slavnim knjigama: sve su naše godine jedan tren. Mnogo je slika potisnuto,pokatkad ih čupamo iz tame, pa i nama koji smo bistroumni uvijek ostane ponešto nejasno.Ako su slike nestale ili su zaključane u vremenu, onda ćemo naći odraz izgubljenog, kao ujednom zrcalu o kojemu kanim nešto reći u nekom od sljedećih poglavlja.318.Moj je otac pohađao Srednju šumarsku školu, istina kratko, jer ga je omeo Prvi svjetski rat,što mu je dobro došlo i spasilo ga očeva gnjeva, jer da je djed Mato saznao da ga je njegov siniznevjerio, njegov prvijenac i miljenik, i samovoljno preinačio odluku autoriteta, svojega oca,o školi koju mu je plaćao, zasigurno bi se loše proveo u oporuci na kojoj je taj poduzetni iugledni trgovac stalno radio, dopunjavao je i mijenjao; jedna ga je ljutnja mogla rasrditi tolikoda poništi testament i liši nasljedstva one koji ne poštuju njegovu volju. On je najstarijeg sina,mojega oca, poslao u Beograd, u Trgovačku školu, jer je bio uvjeren da se nigdje drugdje, čakni u Turskoj, ne može tako dobro naučiti trgovačka vještina kao u Srbiji, a dobro je znao da ješkolovan trgovac, ekonomski obučen, na većoj cijeni od samoukog. Ta škola bila je istodobnoneka vrst jamstva da nasljednik nema kamo osim za trgovinom, a uza sve, naučit će kako serazgranavaju poslovi i oplođuje imetak; škola će potaknuti ambicije da ne ostane sitni trgovaci seoski krčmar, nego da se razvije u grosista, da se proširi i na druge grane, građevinske ifinancijske.Otac intimno nije želio nastaviti obiteljsku tradiciju, pa je uz pomoć jednog daljeg rođaka,državnog činovnika, već na polugodištu napustio Trgovačku školu i upisao Srednju šumarsku,jer je bio nasljednik velikog pojasa šuma i htio se baviti izvozom drvne grade i drva za ogrjev,a sam se više puta uvjerio da su poslovi s drvetom unosni. Nije se slagao sa svojim ocem danajstarije muško dijete32slijedi očev zanat, ma kakav zanat bio, od kovačkog i potkivačkog, do zidarskog ili kojegdrugog, pa čak i onoga koji nije bio bogzna kako privlačan, poput škopljenja krmača, jer jetako najstariji sin kažnjen i zakinut od rođenja, ograničen mu je izbor, dok se mlađi od njega
  13. 13. mogu razvijati kako sami žele. Sto bi netko morao ostati škopac ili krčmar samo da bi slijedioobiteljsku tradiciju?Taj je svjetski rat bio raskid s jednom epohom, otac ga je tumačio onom uobičajenom frazom"kao nužno zlo", jer su kosti starog imperija već bile zahrđale, moralo se jedno raspasti da bidrugo nastalo. Rado sam slušao očeve priče o ratu, bile su sočne, s nevjerojatnim obratima, aponajbolje onda kad ih je pričao drugima ne znajući da ga slušam šćućuren u kakvu skrovištu.Najviše sam uživao u lascivnim pričama; jednom nisam uspio obuzdati smijeh, pa sam sezagrcnuo i odao svoje skrovište. Otac je imao običaj reći da je "mačjim hodom i psećimnjuhom" izbjegao rat, koji mu je stalno ostajao negdje za petama; to je vrijeme koje pamti kao"hod kroz minska polja". I uvijek je bio izvidnica, jer je gledao kuda će i kamo umaći a da ganitko ne zaustavi. Njegove priče bile su zabavne kad god je imao više slušatelja, obično ukupeu vlaka ili za kavanskim stolom.Sjećam se kad je u vlaku dugo razglabao đacima na ekskurziji kako je u ratu važno imativelike uši "da bi imao što naćuliti" i oslušnuti s koje strane dolazi nevolja i kuda treba bježati.Onda bi počeo micati svojim velikim ušima i pred djecom praviti budalu od sebe, ali tko odnas nije takvo što učinio više puta da bi zabavio djecu. Kad je otac uvidio da njegovakreveljenja postižu cilj, počeo je pretjerivati i hvaliti se da umije "mahati ušima kako bi letiobježeći od rata". Djeca su se sve više okupljala oko njega, a oni slobodniji i nemirnijidječačići opipavali su mu i provjeravali uši. On je to dopuštao, čak se naginjao i nudio ihstidljivim djevojčicama."Hajde, pipni. Uhvati slobodno, nije opasno, ne ujeda. To je ljudsko uho koje se svaštanaslušalo u životu."33Kroz te svoje šale i prividne budalaštine otac je uvijek slao neke poruke; nije se benavio tektako, iz užitka, nego je imao potrebu na svoj način reći nešto bitno i ozbiljno. Rodoljubninastavnici zamjerali su mu što djeci kudi rat, a oni ih poučavaju da samo "slobodarski narodiratuju".Istina, otac je bio zabavan, sada je lako o tome pisati, ali zamislite kako mi je bilo udjetinjstvu, koliko smo majka i ja propatili i suza prolili zbog te neodgovorne obiteljske glave,koliko smo puta legli gladni zbog njegove rastrošnosti. Možda bih i ja bio takav, ali moja jesreća što nisam obiteljski čovjek, nemam djece, sva je moja bliža rodbina poumirala, a osobakoja živi sa mnom, moja nevjenčana supruga, ista je kao i ja, nema nikoga, čvrsto su nasspojile različite samoće, a vjenčali se nismo zbog uroka, da ne propadne ono što je samo posebi čvrsto. Brak pred Bogom ili matičarem, svejedno, podriva brak, nosi neke naslijeđene,tzv. prirodne obaveze, kao što su djeca, a mi to nismo htjeli jer smo znali da nemamo pravounesrećiti neka bića za koja smo odgovorni. I nismo htjeli pred drugima zaricati se i zaklinjatina vjernost "u dobru i zlu", kad je medu nama sve to već postojalo; bili smo odani jednodrugome, na osnovi toga smo se i spojili, a u sretnoj dugogodišnjoj izvanbračnoj zajednici svesmo vrline samo produbili. I tko je taj Bog, tko je taj svećenik, tko je taj matičar da im sepovjeravamo ili dajemo obećanja za ono što već ispunjavamo. Pa, recite!Zamislite da sam morao uzdržavati obitelj, školovati djecu, pa kako bih to sve izdržao ipodnio i bih li uopće mogao išta za njih učiniti pišući knjige, ovakve kakve pišem, jer drukčijene umijem, a bogami to i nisu knjige, nego samo "moji gusti", a gusti se ne prodaju, od njihživi samo jedno, u mojem slučaju dvoje, često na rubu poraza. S vlastitim porazima još semožemo nositi, ali nema veće boli nego vidjeti poraženu djecu.Ne smijem huliti i mogu zahvaliti ocu, jer on mi je omogućio bijeg od onoga što nisam ustanju definirati, od one kuće iz djetinj-34stva i trgovine krcate svakovrsnim bojazni ma što mi ih je ostavio u nasljeđe. I sada imamzalihe mnogih strahova, alkohol mi ne godi, moje tijelo ne prima nikakve narkotike, možda i
  14. 14. nemam mnogo poroka. Doduše, nekoć sam umio dobar dio vremena tratiti u društvu bohema,mojih kolega pisaca, glumaca s kojima sam prijateljevao, slikara, filmaša i onih koji su semotali oko filma, ali nikad nisam pio, ili sam pio umjereno, a samo sam jednu godinu danapušio tompus-cigare, više iz poze nego iz potrebe; mogao sam bez njih, a mogao sam i bezsvega drugog, bez svega osim pisanja za "svoje gusti" i dragu osobu uza se, te i za nekolikoprijatelja koje volim. Ono što sam zarađivao kao filmski scenarist i televizijski pisac bilo jedovoljno za mene, za human i udoban život, a da sam to dijelio s obitelji, svi bismo biligladni.359.Dvije godine nakon odlaska iz Beograda otac je proveo u bijegu; rat ga je toliko izbezumio danije znao kamo će i na koju stranu, jedino je slijedio svoj instinkt da se mora skrivati i ostatineprimijećen eda bi preživio i vratio se u svoj kraj. Boravio je u Grčkoj dva mjeseca, ali to jerazdoblje o kojemu je malokad govorio, jer je ondje zaradio veliki ožiljak ispod lijevelopatice, a ako bi netko zapitao o tome rezu na leđima, samo bi se natmurio i postao osoran irazdražljiv, a često je znao zajedljivo uzvratiti:"Virim li ja u tvoje intimne dijelove?"Meni je jednom rekao, stajali smo pokraj tezge i trijebili trulo voće, da je taj ožiljak pravedan;samo je to rekao, pa i to malo i tako oskudno nešto je značilo, jer je otac pokazao da imastvari i događaja o kojima umije trezveno, zato i nisam navaljivao da mi o tome potankopripovijeda; ćutio sam da ga taj ožiljak boli. Svatko od nas skriva neke svoje boli, malo se tkodo kraja otvara.Nakon Grčke najviše vremena proveo je u Albaniji, i to u Skadru, u kući katolika Albanaca,vrijednih ljudi koji su se bavili ribolovom i izvozom ukljeve u Italiju. Bila je to mnogobrojnaobitelj, njih še-snaestero, a dvoje ukućana sasvim je dobro govorilo crnogorski jezik, što jeocu olakšalo boravak u toj kući. Primili su ga srdačno, ostao je kod njih dulje nego što jeplanirao; prvih tjedana liječili su mu ranu koja se bila zagnojila, pa je padao u vatru igroznicu. Neke trave iz Skadarskog jezera pokazale su se ljekovitima. Svi muškarci iz tevelike obitelji, negdje od listopada do ožujka provodili su dane36i noći na jezeru loveći ukljevu, dok su ostale ribe, jegulje, pastrve, krapove, skakavice, svrage,skobalje, kljenove i dr., mogli loviti cijele godine.Otac je, da bi zaradio za stan i hranu, prodavao ribu na pazaru, naučio je stotinjak albanskihriječi i brojeva, bio je vješt kao prodavač, vraćao se kući uvijek s praznim košarama, tako damu je gazda jednom rekao kako su željni ribe otkad je on došao, jer sve prodade. Nikad improdaja nije išla tako dobro kao tada kad je moj otac iznosio ribu na tržnicu, pa je njegovgazda povjerovao da je otac "talične ruke", čak je pravio i neke svoje probe i u nekolikonavrata slao druge na pazar umjesto oca, ali oni nisu uspjeli ni polovinu prodati. Zahvaljujućipraznovjerju svojih gazda, moj je otac produljio boravak u Skadru, a onda su mu predlagali daga ožene i zadrže, što je odbio. Na koncu, to se pretvorilo u očevu moru, nisu mu dopuštali daode, prijetili su mu i otvoreno rekli da će otići onda kad oni odluče. Postao je zatočenik, a nijepomagalo ni kad ne bi uspio prodati, jer su vjerovali da sabotira kako bi ga otpustili. Pokušaoje pobjeći, ali su ga ulovili i držali zatvorena u trapu više od mjesec dana, sve dok nijeponovno prihvatio posao i obećao da više neće bježati.Napokon je, pri kraju rata, otac stigao na Cetinje, gdje je ostao gotovo dva mjeseca, a kanio jesamo prenoćiti. Bio je prihvaćen kao da je odrastao u tome gradu, a neki Martinović, kadetPodoficirske škole na Cetinju, bio mu je kao brat, kod njega je stanovao i jeo, iako je vladalaoskudica; njegovi roditelji prihvatili su mojega oca kao svojtu, a uza sve, pronašli su i vezu zasrodstvo, jer su obje familije vukle žensku lozu od Vukovića, pa sam i ja tu svoju prababupotezao dok sam prijateljevao u Beogradu s braćom Martinović. Crna Gora, "slavna robinja
  15. 15. mitova", kako ju je nazivao jedan crnogorski pjesnik pod čijim sam utjecajem pisao poezijuod koje nije ostalo ni stiha vrijednog, privlačila me kao i oca, sve dok se nismo, 1948. godine,preselili u grad N., u Crnoj Gori, gdje je otac dobio37službu kao niži činovnik u Šumskom gazdinstvu. Otada sam maštao kako što prije pobjeći iztoga grada "s hladnim zimama i surovim ljudima", kako je zapisano u jednoj kronici, a bogmesam to i na svojoj koži iskusio.Ali, da se vratim očevu povratku u svoj kraj; stigao je pješice, bio je kolovoz, još su ponegdjeaustrougarske trupe u povlačenju pružale otpor, ali u L.-u je bilo mirno, vojske su protutnjile,borbe su vodene podalje, u zaleđu Primorja, ne više onako žestoke kao prijašnjih godina, negose činilo da umorni ratnici, jedni i drugi, samo otalja-vaju posao. Istina, neke su satnijeoslobodilačke vojske još vršljale po selima; bilo je pljački i silovanja, bilo je odmazda, amnoge zgrade, nekoć javne ustanove, poput žandarmerijske stanice, bile su spaljene.Nekolicinu ljudi iz L.-a, odanih Austro-Ugarskoj, zapravo onih koji se nisu odmah i lakoodrekli onoga što su bili do jučer, odveli su u Trebinje, a neke je zadesio i prijeki sud,ponajprije one koji su osumnjičeni kao austrijski doušnici, a medu njima je nedužan stradao ijedan naš dalji rođak, kotarski pristav, miran i tih čovjek, strijeljan je i ostavljen na cesti jer sevodiču uhićenika nije sviđao njegov hod, zaostajao je i usporavao ostale.Otac je više sati pješačio "austrijskom džadom", kako se zvala stara cesta, pokatkad je silazios ceste i prečacem sjekao zavoje i krivine, da bi u predvečerje stigao na uzvisinu odakle sevidjela pitoma župa, njegov rodni kraj, rijeka i bujno raslinje, vitki čempresi u daljini premagradu i guste krošnje starih jablanova blizu groblja, a bijela cesta pratila je riječni tok. Dugo jepromatrao taj krajolik i svoj omiljeni pejzaž, bio je uznemiren i tiho je izustio nekoliko riječi uslavu svojega lijepoga kraja. Nije mu se žurilo, štoviše, odgađao je dolazak za dana, pa je sjeokod jednog stećka, to je bilo njegovo omiljeno odmorište; kao dijete popeo bi se na stećak idozivao majku i jednu sestricu koja je umrla na njegovim rukama kad je imala godinu dana, aon je imao pet godina. Mnogo je puta pripovijedao o tome kako je to dijete umiralo i kako jegrabilo zrak, kao38da je željelo udahnuti život, ali to ne ide tako, pa je odustalo s uzdasima i sklopilo oči.Sada je bio naslonjen na taj stećak, gledao je krovove kuća, crkvene zvonike i minaretedžamija. Austrijske građevine bile su bez krovova, stršili su sablasni goli zidovi, djelomičnocrni. Šest lijepih kuća u L.-u, nekoć pravljenih za oficire austrijske vojske, starješinepograničnih straža, desetak kilometara odatle bile su karaule i granica s Crnom Gorom, bješetakođer spaljeno. Zar se nisu mogla ta lijepa zdanja sačuvati za domaće ljude koji bi ihotkupili na dražbi? Ali ne, rat je sam po sebi iracionalan, pa kako bi imao bilo što razumno.Stradale su ljepše i vrednije građevine od ovih u L.-u, jer su ih gradile mrske ruke, jer su unjima živjeli nepoželjni ljudi; uništavane su u ime odmazde, omiljene ratne discipline u kojuje utkana strast. Rat je zbir loših strasti.Cijelim putem oca su pratili strvinari, graktali su i kružili, slijetali na nadute životinjske lešinečupajući kljunovima komade mesa. Posvuda se širio težak zadah strvina u raspadanju, a jednaprevrnu-ta zaprežna kola gotovo su visjela na rubu ceste; dovoljno je bilo malko ih gurnuti dase strovale u provaliju. Otac je zastao kod tih kola i zavrtio kotač; igrao se časak-dva skotačem, možda bi ga zavrtio još koji put da nije ispod kola ugledao ljudsku šaku; ležala je nazemlji, u prašini, dlanom okrenuta van, kao da prosi, kao da očekuje milostinju prolaznika.Otac je uvijek za neugodne i potresne doživljaje pronalazio neka svoja humorna olakšanja, paje i sada promrmljao sebi u bradu, "Bože, tko li je mogao zaboraviti svoju šaku." Tu, nazemlji, daleko od osakaćena tijela, ležala je šaka kao simbol kraja akcije, simbol nemoći da seviše bilo što da i uzme, posrnula šaka na kraju krvavog razdoblja u kojem smo se tamanili,bez milosti, oproštaja i sućuti; tko zna čija je bila i tko zna kako je ostala sama, bez tijela koje
  16. 16. se živo ili mrtvo udaljilo od mjesta stradanja. "Ta šaka više neće rukovati oružjem i oruđem,niti će nekoga pomilovati", izustio je otac i udaljio se.39I dok je koračao cestom, u jednom je trenutku začuo konjski topot iza leda, osvrnuo se iugledao konja koji je lagano kaskao za njim. Kopita nisu resko odzvanjala, bila su bezpotkovica, pa se čuo samo potmuo topot na tvrdoj makadamskoj podlozi. Konj nije biodomaće pasmine, brdsko kljuse, nego visoka mršava životinja, dugačkih nogu, bez samara, skožnatim oglavom i povocem koji se vukao po zemlji. Po hrptu i nogama vidjeli su se naboji irane, a niza sapi i trag skorjele krvi. Zasigurno je to bio nekoć lijep dorat koji je sada izgledaojadno. Kada se otac glasnuo, dorat je stao. Mahnuo je glavom i u znak pozdrava kratkofrknuo. Otac mu je prišao, umio je s konjima još od ranog djetinjstva, a u desetoj godini dobroje i smiono jahao. Milovao mu je sapi i gladio ga po grivi; konj je bio pitom i dobar, mokritrag slijevao se iz njegovih očiju, to je mamilo muhe, pa bi ih svaki čas naglim pokretomglave energično otresao. Otac je prstima očistio krmelje s konjskih očiju, pa ga je doratblagonaklono promatrao; tako su se dobro razumjeli, bio je to dirljiv susret, bolji i pitomijinego da je sreo čovjeka, od kojega bi morao zazirati. Otac se obraćao konju kao prijatelju;uputio mu je i neke dirljive riječi i iskazao žaljenje što je u takvu stanju."Nisam ni ja ništa bolje, prijatelju", rekao je.Podigao je povodac sa zemlje, uhvatio dorata za ular i krenuo cestom; sada se više nije htiokoristiti prečacima, pa se put otegnuo, ali kući je stigao u prvi mrak. Stotinu sam puta čuo tupriču s konjem, ne znam jesam li je vjerno prenio, ili mi je nešto promaklo; u sjećanju mi jeostalo mnogo detalja, jer otac je uvijek s uzbuđenjem govorio o tome susretu, a mislim da jesvaki put ponešto novo dodao, premda je u svakoj verziji zračila sjetna priča o dva različita,izgubljena i usamljena stvorenja koja su jedno drugome pomogla - ocu da lakše prebroditjeskobu povratka u zavičaj, a doratu da dobije gazdu i ruku koja će ga nahraniti. Pa i onaotkinuta šaka nije tek tako pala tamo gdje će moj otac zastati, jer svatko tko se udalji odsvojega40zavičaja i vraća mu se nakon više godina, mora ponovno sklopiti sporazum; prijašnji je rokistekao. Možda je ta ruka, simbolično, bila ruka pomirenja, makar i tako osakaćena iprašnjava. Tko zna što je sve mistično u jednom trenutku, što je udvojeno i što ima višeznačenja?Otac je znao reći da nas je kuća kojoj se vraćamo zaboravila, unatoč tomu što se mi sjećamosvakog njezina kutka, zato ne smiješ u rodnu kuću banuti, nego prije toga šuljati se oko nje,osluškivati i pratiti hoće li neka ruka užgati petrolejku, hoće li vrata zacviljeti, hoće li se čutiglasovi. To je povratak intimi, čovječe!4110.Otac se prišuljao do kamenog i još toplog zida kuće i ušao na dvor-na vrata. Zastao je ipromatrao blagovaonicu, čija je unutrašnjost već bila pod pokrovom prvog mraka; samo jekroz prozor izvana dopiralo ono svjetlo što je ostalo od dana već ugasla, dok se na zapadnojstrani maloprijašnje rumenilo zgušnjavalo u tamni i nagomilani sloj; zapravo je od purpurnogsjaja i vatre zalaska ostao samo obzor kao nešto skamenjeno i vječno. Sto je to, zvona sepredvečer nisu čula? Odavno su umukla, već druge godine rata, kada su skinuta i pretopljenau topovsku dulad. Negdje se oglasio ćuk, a blizu ulaznih vrata, iz grma magnolije, prhnula jeptica. U staji je hrzao konj, ondje ga je otac zatvorio dok ne nade šaku zobi ili bilo što da bi ganahranio. Sve je mirisalo na zavičaj, a iza velike krošnje rogača vidio se mjesec, još blijed;nije mogao zasjati bez svojega saveznika potpunog mraka koji se sve više zgušnjavao i potihoosvajao cijeli krajobraz. Otac je ugledao svoju majku nagnutu nad petrolejkom, skinula jecklo, tako smo zvali staklo lampe, izvila fitilj, kresnula šibicom, užgala lampu, namjestila
  17. 17. staklo i uvila fitilj, smanjila pla-mičak tek toliko da tinja ispod kapice. Lampa je stajala nastoliću, dok je majka sjela na pod, pokraj zipke, one iste u kojoj je odnjihala i mojega oca.Bila je to lijepa kolijevka, urešena rezbarijom, kupljena negdje u Dalmatinskoj zagori; u njojsu "dojena sva djeca", čak i ona koja su umrla, a kako su se rađala jedno za drugim, urazmacima od godinu dana, to su nasljeđivala u domu te mnogočla-ne obitelji ne samokolijevku nego i prnje, pelene, cucle, odjeću,42zvečke, igračke. Za ukućane je to bila bešika ili zipka, ali kad netko dode i povede serazgovor o djeci i odgoju, onda bi svi koristili otmjeniju riječ kolijevka. I dok je Vukavaljuljala zipku i gudila kroz nos neku uspavanku, otac je stajao u predsoblju, u sjeni, a onda seglasnuo, pažljivo, da majku ne bi prestrašio."Donosim ti aber da će za koji dan stići i tvoj najstariji sin, a za ovaj muštuluk mogla bi meprimiti na konak."Vukava je izvila fitilj lampe i obasjala prostoriju, ustala je s lampom u ruci, podigla je povišesvoje glave da bi bolje vidjela došljaka, uljeza."O, hvala ti, milostivi Bože", uzviknula je, "ali ja mnijem da je moj sin već u svojoj kući",briznula je u plač i pohrlila sinu u zagrljaj. Ona ga je prepoznala više intuicijom nego poizgledu; slaba svjetiljka i otac u sjeni prvog mraka samo su je na tren pokolebali, premda ne bibilo čudno da ga uopće nije prepoznala, jer je baš u onim godinama kad se mladi ljudi naglomijenjaju i brzo sazrijevaju boravio daleko od nje, "Otišao si od kuće kao dijete, a vrnuo sekao mladić", rekla je majka čim se pribrala. Moj otac nije znao čije je novorođenče ukolijevci, a kada je čuo da je to njegov brat, najprije se malo lecnuo, jer u toj se dobi više nerada, a onda ga je uzeo u ruke i podigao visoko iznad glave. Uz taj se rat na očevu majkuVukavu sručilo toliko zala da je i porođaj doživjela kao nedaću, to je jedino muško dijetekojemu se nitko nije radovao; njegov je otac, moj djed Mato, interniran u Austriju, a onogaistog dana kad je dijete rođeno, stigao je brzojav da je umro u logoru u Gmiindu i da jepokopan na logorskom groblju pod brojem koji će biti dostavljen obitelji.Uz rat su umrle dvije očeve sestre blizanke od epidemije "Španjolke", koja je poharala kotar icijelu pokrajinu, dočim je treća, ma-lodobnica Mila, pobjegla s nekim Mađarom, konjušarem,služio je u Prvoj bojni kopnene vojske u sastavu Trebinjske pukovnije, u konjaništvu; to jenanijelo ljagu uglednoj kući čiji je domaćin odve-43den u logor, pa su, uza sve nevolje, krenule priče i nagađanja da je i novorođenče nezakonitodijete, iako su sve računice pokazivale da je moglo biti začeto barem koji dan prije nego mu jeotac interniran. Sumnjalo se da je Vukava zanijela s Ivom, gobavim očevim stricem, koji jedjetetu nadjenuo ime Anđelko, a samo tjedan dana nakon krštenja taj je gobo brijaćombritvom prerezao sebi grkljan, što je još više potaknulo glasine i dvojbe, jer je samo smrćumogao okajati grijeh.Najstarija kći Vesela, prvo žensko dijete nakon Nikole, bila je toliko ružna da se rijetkopomaljala iz male pomoćne zgrade namijenjene za sušionicu, to je bio kutak preuređen zanjezino boravište, a kad god bi izašla, morala je obavezno nositi veo preko lica, jer joj je takonaredio otac, gadilo mu se to ružno lice; ta nesretna djevojka nikad nije sjela za stol iobjedovala s ukućanima, njezina joj je majka ostavljala hranu na stoliću pokraj ležaja. Jednomju je djed Mato zatekao ispred kuće bez pokrivača, viknuo je na nju, a ona je pokrila licerukama i pobjegla. Nije znala čitati ni pisati, malo je i rijetko govorila, nije se smijala; kad jevani na danjem svjetlu, uvijek bi bježala u sjen i hladovinu, a u kući bi se skutrila u kakavmračan kutak, ako bi je kadgod pripustili."Takvi kao ti su teret, najduže žive u familijama, jer Bog nagrađuje dugim životom one odčijeg života niko ništa nema, nikakva aira i sreće", govorio je djed Mato grdeći sirotu kći, kojanije bila kriva što je takva ispala od istog sjemena.
  18. 18. Otac je te prve noći u rodnom domu dugo ostao sa svojom majkom; mnogo toga zajedno supretresli, a doista, nije bilo lako tolike gubitke mirno podnijeti, pa su u nekoliko navrataplakali, ponajviše onda kad bi se spomenuo djed Mato, "jer mu se ne zna grob", kako je tooboje više puta izustilo. I ja sam mislio kao i moj otac, a tako mislim i sada, da je bolnijesjećanje na mile pokojnike ako ne znamo gdje im je grob, jer u mašti nižemo neke nedokučivei apstraktne slike, često se čudimo kako je sudbina tako strpljivo plela konce i44tko zna kad je odredila da moj djed, koji je "držao do ognjišta", a svoj rodni kraj volio kao daje "sveta zemlja", koji je sanjao da podigne veliku obiteljsku grobnicu, možda i mauzolej nabrežuljku iznad kuće u L.-u, skonča u nekom malom austrijskom gradu, na logorskomgroblju.Čuvši prigušeni muški glas u kući, ružna očeva sestra, tetka Vesela, izmiljela je iz svojejazbine, prikrala se prozoru i podulje promatrala muškarca čija je krupna sjena na zidu, uodsjaju lampe, zatamnila onaj kutak gdje su visjeli okviri s obiteljskim fotografijama; jedinonje nije bilo medu svojima, jer nikad i nije priznata kao živi član familije. Moj je otac izviofitilj lampe i pojačao plamičak kako bi pripalio cigaretu, potom je, pušeći, hodao i pričao dokse njegova sjenka lomila s jednog zida na drugi, ili se na stropu ocrtavala kao džinovskafigura. Kroz otvoreni prozor ispod kojeg je čučala tetka Vesela dopirao je s rijeke kreket žaba,a otac je sve češće dolazio do prozora, zastajkivao i udisao "zrak koji liječi dušu", kako je samgovorio. Tada se pridigla njegova sestra, stojeći izvana nešto je izustila, nejasno i mumljajući,a onda ju je otac pozvao da ude u kuću i pozdravi svojega brata. Vesela je utrčala, radosnozgrabila očevu ruku i obasula je poljupcima. Bio je to za nju veliki događaj, ostala je uz bratai majku, sjela je blizu kolijevke da bi promatrala najmlađeg brata Anđelka, kojemu je bakaVukava tepala da je "majčin andelak", jer to dijete nikad nije plakalo. Smijalo se i gukalo,mahalo ručicama i mljackalo ustima, radosno se bacakalo nožicama dok ga je majka povijala,cuclalo prstiće, ali taj andelak nikad nije zaplakao.Ta jadna tetka, rugoba, mogla je satima zuriti u dijete, njihati zipku i obavljati kućanskeposlove, a što će reći njezin brat, moj otac, sada kao najstarija muška glava i hranitelj obitelji,čija će se riječ poštovati, iako njemu do toga nikad nije bilo stalo, niti je svoj autoritet, ako gaje uopće imao, ikada zlorabio. On je imao neke svoje konfuzne ideje, teško se bilo s njimasložiti, osobno ne mislim da45su dobre i točne, ali oca nisam uspio uvjeriti u neodrživost te njegove filozofije. Naime, on jeuvijek javno i pred drugima govorio o ratu kao zlu, a intimno je vjerovao, i o tome u nekolikonavrata razgovarao sa mnom, da su ratovi glavni pokretači progresa, da s njima dolaze velikepromjene i rađaju se nove civilizacije. Točno je da ratovi unište podosta onoga što je dobro,ali mnogo više lošeg, ljudi se mijenjaju, svijet napreduje, zastarjeli običaji propadaju,emancipacija dopire do zabačenih sela. Tako je i on prve večeri po dolasku kući, u ime novogdoba, odlučio osloboditi svoju sestru obaveze da se pokriva, maknuti s nje te sumanutepatrijarhalne i nerazborite stege koje nedužno stvorenje čine robom."Sada kada smo izgubili oca, više se ne moraš skrivati", rekao je moj otac svojoj sestri. "Snjim je otišlo jedno vrijeme. Mi, kao ljudski rod, moramo se stidjeti zla koje činimo, a nejesmo li lijepi ili ružni. Svakog če od nas starost unakaziti, ako je dočekamo. Pa zar ćemo ustarosti svi morati nositi feredže. Slobodno skini pokrov", rekao je."Meni je moj otac naredio da se pokrivam i činit ču to dok sam živa", uzvratila je očeva sestraVesela."Najteže je mijenjati usađene navike", rekao je otac onda kada mi je pričao kako je pokušaoizbaviti sestru iz ropstva u kojemu nije uživala, ali ga je sasvim dobro podnosila. "Na kraju istege zahrdaju", dodao je moj otac, "pa je i sirotica popustila u svojoj dvadeset trećoj godini.Ne samo da je skinula maramu, nego se besramno razgolitila", rekao je.
  19. 19. Ja sam volio gledati ružno lice te izopćenice, tetke Vesele, premda nisam znao zašto meprivlačilo, ali bih se ušuljao k njoj i uvijek joj donio bombon ili kakvu slasticu, voljela jerahat-lokum, ostao bih dugo s njom i zurio u njezino lice, pričajući svakakve ludosti i laži.Njoj je moje društvo godilo, pa mi je dopuštala da dodirujem njezine kvrge na rukama, da podprstima trljam te bradavice i izrasline po licu, da cupkam dlačice koje su rasle iz madeža.Jednom46sam je privolio da mi pokaže dojke; imao sam tada jedanaest godina, a ona je već biladobrano zašla u srednju dob. Ja sam je puno puta poljubio, to bi je dirnulo, pa bi pognulaglavu i zaplakala. Bio sam zasigurno jedini u rodu s njom koji ju je ikada poljubio. Ja ne znamje li u tim mojim osjećajima prema tetki, u tim užicima u ružnoći, bilo kakvih nastranihnagona, ja to doista ne znam, i ne znam tko bi mi to objasnio, ali mislim da sam prema njojimao neku samilost koja je graničila, a da toga nisam bio svjestan, s perverzijom. Jadna tetka,o njoj ću još ponešto kad dode vrijeme.4711.Prvoga dana nakon povratka, gotovo cijelo prijepodne, otac je obilazio rodbinu i susjede,prijateljske kuće, a i one s kojima je djed Mato bio u zavadi; došlo je vrijeme pomirenja, kakoto uvijek biva u poraću. Stasalo je podosta mladoga svijeta, ali je mnogo više po-umiralo;žitelji u L.-u bijahu gotovo prepolovljeni. Doduše, oni koji su mobilizirani, još su bili naratištima, ali posvuda se govorilo o kraju rata, a ponegdje se slavilo uza sve češće plotune.Groblje je bilo puno svježih humaka, na nekima i nije bilo obilježja, ali su na većini grobovastajali grubo tesani križevi s imenima umrlih koja bjehu pisana nevjestom rukom seoskihdrvodjelja.Posve novo groblje niknulo je na ledini iza crkve, pokraj kamene ograde, poravnano i bezhumaka, samo s križevima zabodenim u zemlju, na njima je bilo malo imena, a na većinikriževa bjehu prikucane limene pločice s brojevima, ili kakvi simbolični detalji koji suumrlima nešto značili, pa su ostavili u amanet suborcima da im obilježe grobove njihovimhamajlijama. Bilo je na "drvenim krstačama" usađenih čahura i puščanih zrna, križića,privjesaka s Gospinim likom, konjskih potkovica, pa i zuba životinjskih i ljudskih. To je bilovojničko groblje, a nekoliko godina nakon rata "često obrađivano zemljište", ondje seprekopavalo uz nadgledanje mrtvozornika, stručnih osoba, kotarskih vlasti, oficira, rodbine isvećenika različitih vjera; posmrtni ostaci prenošeni su u mnoge zemlje.S druge strane rijeke, na jednoj padini, bilo je staro muslimansko groblje, odmah pokrajurednih bijelih kuća i druma koji vodi do48džamije. Volio sam to groblje u djetinjstvu, ondje sam pokatkad sjedio i čitao, nitko mi nijebranio da se zadržavam na groblju i promatram stare i nove nišane i razne ornamente nanjima; ondje su bila i dva turbeta u onom dijelu groblja koje se naziva šehitlukom, a da nikadnisam otkrio značenje i smisao toga naziva, premda sam nešto čitao o "šehitskim grobovima",ali sada mi je to poprilično maglovito, udaljio sam se od svojega kraja i njegove historije, aovo je moja posljednja knjiga koja se bavi zavičajnim temama, iako sam, pišući je, negdje udrugoj polovini osamdesetih godina XX. stoljeća, imao više susreta sa svojim zemljacima,svaki mi je od njih, ma koje vjere bio, savjetovao da se ne zaričem kako više o njima nećupisati, "jer već je s neba sišlo mnoštvo znakova da će još jednom oživjeti ono što jepokopano", ali ja u to nisam vjerovao, pa sam ostajao pri svome i posve siguran da je povijestistrunula toliko da je više nikakav mag ne može oživiti. Više nisam u stanju od onoga što jepropalo, od praha i pepela, bilo što sastaviti, a uza sve, ja mislim da doskora više i neću umjetipisati, mora to nastupiti nakon svih muka s pisanjem, nakon svega što me od pisanja snalazilo.
  20. 20. I od talenta, kao i od svega drugog, jednog dana ne ostane ni zera, ni toliko da se posljednjiobrok života začini.Znam samo to da je moj otac, tada mladić, s jednakim uzbuđenjem otišao na muslimanskogroblje; ondje je u donjem dijelu nastalo novo groblje, dosezalo je do ruba puta, a bilo jemnoštvo nadgrobnika od svježe izblanjanih dasaka, ali je istodobno uz ogradu groblja niklostovarište svih vrsta kamena od kojega su klesani nišani, te podignuta i grubo sklepanakamenorezačka radionica, pred kojom je otac zatekao svojega vršnjaka Selima Cerimagića;zajedno su pohađali osnovnu školu i bili nerazdvojni, igrali su se "na istoj jaliji" i sličili jedandrugomu, tako da su ih često zadirkivali oni grubi šaljivci; mojega oca da mu je "Cazimbabo", a Selima da mu je "Mato ćaća".Sada je moj otac promatrao momčića koji bješe nagnut nad hrpom49kamena; na glavi je imao prašnjav kačket, a i odjeća sva u zakrpama bila je također prašnjava.Imao je debele i jake prste, u nerazmjeru s rukama i uopće njegovim stasom i njegovomfigurom. U kutu usana dogorijevala je cigareta. Više nije bilo ni traga negdašnjoj sličnostidvojice dječaka, sada su bili posve različiti. "Je li Selim?" glasnuo se moj otac."Jest", podigao je glavu momčić, "ja sam Selim taščija. A koji si ti?"Moj je otac malo podulje šutio, kako to obično biva kada se ne prepoznaju stari prijatelji, aliga nije htio stavljati na muke i tjerati da se prisjeti, pa je nakon stanke i oklijevanja odgovorio:"Babo mi je Cazim."Obojica su se u isti mah nasmijala i pohrlila u zagrljaj, a potom su sjeli u hlad ispod gustekrošnje staroga hrastova debla. Selim je otpio gutljaj vode iz vojničke čuture."Jedini sam pretekao iz uže porodice", rekao je. "Ondje su svi moji, u onom ćošku", pokazaoje kutak novopodignutoga groblja."Mnogo je svijeta stradalo", rekao je otac."Mnogo, brate. Nikad ovako i u težim zemanima", rekao je Selim. "Nas su muslimane ubijalijedni, drugi i treći, i još ono najgore, mi smo se ubijali međusobno. Kad se toga sjetim, ondaovo groblje nije veliko, moglo je biti triput veće.""Nisam ni ja bolje prošao", rekao je otac, "a nisam musliman.""Znam, ne kažem ništa", rekao je Selim. "I žao mi je, bili smo ko braća, a naše kuće vazda uprijateljstvu. Imali smo i kumstva u prošlosti.""O mlađem bratu Nikoli još se ništa ne zna", rekao je otac. "Zar je tako? Nikakva abera?""Ništa, osim priča onih koji sve znaju.""Za Blaga sam čuo", rekao je Selim, "živi sam u onoj lijepoj kući u Trebinju. I vele da ga stidizjeda zbog majke i njena porođaja." "S majkom je sve u redu. U najboljem redu", rekao jeotac.50"Je li tako? Hvala je Bogu, milo mi je to čuti", rekao je Selim.Ostali su još barem uru vremena zajedno; otac je pomno slušao Selimove priče o vrstamakamena od kojih se klešu nišani. Donosio mu je uzorke i pokazivao ih kao nešto vrijedno ineprocjenjivo, a ako bi moj otac poželio neki kamen sam uzeti i držati u ruci, Selim biotpuhnuo prašinu s njega. Nije bio samo majstor, klesar kakvih je oduvijek bilo u ovimkrajevima, nego i znalac, povjesničar, onaj koji je zadužio arhitekturu, neimar, "pjesnik ukamenu", a sve je to postao i u sebi objedinio kao mlad i još zelen šegrt kod dobrih starihtaščija. Hvalio je one zanate čija su djela vidljiva - ne možeš proći ovim drumom a nepogledati groblje, niti možeš pogledati groblje a ne vidjeti Selima."Svaki kraj ima svoj kamen za nadgrobnike, a svaki taščija drukčiju ruku", rekao je Selim."Fočanski i sarajevski majstori klesali su nišane od vapnenca, jajački od sige, vlasenički odtufa, bihaćki od zelenog dijabaza, mostarski od lapora, stolački od aragonita, a naši trebinjskiradili su od uvoznog makedonskog mramora nazvanog ušćupski mramor."
  21. 21. 5112.Kada sam prvi put vidio Selima, očeva prijatelja, jedva je pomicao prste ruku; bili suoblijepljeni nekom crnom smolom koja je širila smrad. Nije se ženio. Kad god je moj otacputovao nekamo podalje, nabavljao bi mu razne ljekarije i ljekovite masti i čajeve, a ja sam ihnosio u njegovu kuću i uvijek, makar i nakratko, posjedio s njim. Tko god bi svratio da gavidi, a k njemu je dolazilo svijeta zahvalnog za lijepe nadgrobnike, sa svakim bi, pa bilo tomalešno dijete, razgovarao isključivo i jedino o kamenu i kamenim oklopima, o nišanima,bašlucima, turbetima, o svim ukrasima i dekoracijama.Novo muslimansko groblje, nastalo nakon Prvog svjetskog rata, Selimovo je djelo. Izvana sečinilo da su njegovi nadgrobnici isti, a zapravo je svaki bio različit; ženske je nišane, prednje izadnje, ukrašavao mahom grančicama, cvjetovima i lišćem, a pokatkad bi ukle-sao i figurefildžana, ibrika, surahija, dočim je na muškim nišanima urezivao tekstove iz Kurana, tespihe,sablje krivosjekle, koplja, topuze, čomage, mačeve, kubure, lukove i strijele, a na svakome je,i to na određenome mjestu, kao svoj potpis uklesao mladi mjesec s vrhovima prema gore.Iskreno sam vjerovao i nadao se da ću Selima naći u životu, i još dobrodržećeg, kada samsredinom sedamdesetih godina, ne usudim se reći koja je to godina bila, mogao bih pogriješiti,ali znam da je bio kraj ljeta, sušna ljeta, prvi put nakon dvadesetak i više godina stigao automu L., maskiran naočalama za sunce i lakim ljetnim šeširom od jute, negdje oko podneva kakobih što manje bio uočljiv,52jer su me tih godina "zavičajni žreci" ponovno raspinjali na križ kao "izdajicu svojega kraja", ito zbog romana u kojemu sam tamnim bojama i s ironijom oslikao sve ono čime su se hvaliliti "potomci slavnih junaka"; doista sam njihove lažne mitove izvrgao ruglu, a zauzvrat su mizabranili dolazak u zavičaj.Pa ipak sam krišom stigao, a izabrao sam podne, "kad zvijezda upeče", zato što mještani u todoba bježe u hlad, premda mislim da ti prosti i neuki ljudi ništa nisu znali o meni i mojempisanju, osim ako netko od njih nije nešto načuo; kolo su vodili poluintelektualci izprovincije, uz političare najgora sorta ljudi. Stigao sam iz Dubrovnika, gdje su bile počelepripreme za snimanje filma po mojem scenariju, čekao se kraj turističke sezone da bi "palaprva klapa", pa sam to iskoristio kako bih pronašao Selima, jer sam imao u planu napravitiscenarij za kratkometražni film o klesaru nišana koji bi bio neka vrst nastavka većsnimljenoga kratkog filma Kovači stećaka. Selimove ruke obložene smolom, što sam ih vidiou djetinjstvu, gotovo su postale trajno vlasništvo mojega sjećanja; bez njih nije mogao proćinijedan san o zavičaju, nijedna pomisao na rodni kraj. Uza sve, htio sam provjeriti imaju limoje uspomene čvrsto tlo ili su se pretvorile u bajku.Malo sam toga prepoznao, cio kraj bio je posve drukčiji, nisam se odmah snašao, pa sam dugostajao pokraj ceste i promatrao samo vodu, rijeku pretvorenu u jezero. Znao sam da jeizgradnjom brane i ustavom rijeke potopljen centar mjesta L.-a, više zaselaka i plodnogzemljišta, pa i davno rasklimana, trula i krpana djedova kola za navodnjavanje, ali nisammogao vjerovati da sve to skupa tako izgleda; više nije bilo ni traga od mojih uspomena, kaoda je opustošeno cijelo djetinjstvo. Tamo gdje je bio centar mjesta, virio je iz vode samo šiljakminareta, a podalje, s gornje strane puta, mogao sam izdaleka vidjeti našu kuću; ne bih seusudio tamo kročiti, a i nisam znao tko sada u njoj živi.Čak i ono što sam prepoznao doimalo se u ovom novom okruže-53nju kao tuđina, pa sam pomislio da je najbolje ne upijati nove slike, tako da sam sve češćesklapao oči kako bih manje vidio i upamtio. Moje "praslike" nadmašivale su stvarnost, a utom sudaru dvaju svjetova ono imaginarno bilo je stvarnije od onoga pred mojim očima, ajedino što me bješe savladalo i učinilo krhkim i osjetljivim jest nostalgija. Klonuo sam na
  22. 22. zemlju ne bih li se malo sabrao, a nakon "predaha i uzdaha", majka je uvijek te dvije riječispajala, ušao sam u auto, okrenuo se na cesti i vratio natrag do starog mosta, a odatle uskimizlokanim putem stigao do prvih kuća. Ništa nisam prepoznao, nijednu kuću ili barem nekostaro deblo, jer je u tom zaseoku nekada bilo mnogo krošnji raznog drveća, davale su gusthlad; nije li i moj otac pod njima toliko puta sjedio pijući "fildžan kafe" i pušeći s prijateljima.Gdje je to sada, zar je sve potopljeno?Stao sam na jednom proširenju i pješice se uputio do prve kuće. Imao sam sreću, ondje samzatekao starca, neobrijana, upalih obraza, u ritama, pušio je na dugačkom čibuku, a kada samprišao, izvadio ga je iz usta i pljunuo. Gledao me i nije uzvratio na moj pozdrav, činilo se daneće riječ izustiti, a u hipu sam pomislio da me prepoznao, premda je takvo što bilo posvenemoguće, ali paranoja je polako osvajala psihu, iako sam se tome svjesno opirao."Tražim Selima", rekao sam."Kojega?""Selima taščiju", rekao sam. "Nadam se da je živ.""Za mnom", rekao je i lako skočio na noge unatoč godinama.Bio je bosonog, živi kostur, ali ja sam jedva pratio toga olimpijca u brzom hodanju. Šutećismo žurili, a da ne znam zašto, bilo me sram predahnuti i zaostati za starčićem koji je baremdva puta bio stariji od mene; njegove bose noge vješto su skakale s kamena na kamen, pa smobrzo prošli između malih i trošnih kuća, uspeli se blagom uzbrdicom, da bi me moj vodičnapokon doveo do jedne niske i oronule kuće, položio je ruku na zatvorena vrata, zapravo jepljesnuo po njima, kao da je na taj način, kao kakav jamac, kao da54udara muhur, potvrdio bez riječi da je to Selimova kuća. Ali to je potrajalo, ruku je poduljedržao na vratima, nešto je osluškivao, a onda se iz kuće začulo jecanje."Trideset godina ječi u ovoj kući", rekao je moj vodič.Otvorio je vrata i ušli smo u malu prostoriju. Jedna laka zavjesi-ca, kao gaza, zastirala jeprozorčić iznad sećije na kojoj je ležao Selim. Ne bih ga prepoznao, ne bi ga nitko prepoznaotko ga je vidio prije dvadesetak godina. Iako je unutra bilo vruće, on je do brade bio pokrivengrubom dekom, na kojoj su ležale dvije njegove goleme i nabrekle šake, potpuno crne, kao dajoš odonda, kad sam ga vidio posljednji put, nije s njih skidao onu crnu smolu. Sjeo sam nasećiju podno njegovih nogu, a moj je vodič stajao blizu vrata čekajući da sazna tko sam i čujerazloge mojega posjeta. Uzeo sam Selimovu šaku u ruku, bila je teška, nakazna, kao da jepunjena nekom tvrdom kvrgavom masom, divljim mesom koje se gomilalo samo do zapešća."Više nijedan lijek ne pomaže", rekao je. "Molio sam doktore da mi obje šake odsijeku.""Sto ih sam ne odsiječeš", rekao je vodič i počeo se cerekati.Tada je Selim iskolačio oči prema susjedu, potom je sporo podigao tešku ruku i napravio dva-tri pokreta debelim patuljastim prstima, što je bio znak da moj vodič mora otići, pa je to iučinio, ali je njegovo meketanje izvana dopiralo. Bilo mi je posve jasno da nema svrhepotezati nekakvu priču o filmu, više nisam bio siguran da bi Selim o tome išta shvatio, tako jemoja zamisao o njemu i njegovu umijeću za potrebe filma propala; sada je trebalo što prijeotići, ako me nešto drugo nije ovdje dovelo, možda baš ona vječita dvojba i provjera što jeostalo od sjećanja. Nisam više tajio tko sam ni čiji sam, više puta spomenuo sam oca, čak samnaglasio da su njih dvojica prijateljevala, ali nije reagirao, premda je slušao kao čovjek kojirazumije sugovornika. Nakon kratke šutnje položio je svoju tešku šaku na moju ruku i upitaome:55"Koje dobro? Što te ovamo nanijelo?""Želio sam još jednom vidjeti Selimove nišane", rekao sam."Pod vodom su", rekao je. "Još prije početka radova na brani stigli su ovamo stručnjaci iznekog državnog zavoda i rekli da ti nišani nemaju nikakvu vrijednost i da ih ne treba
  23. 23. premještati, a ko želi, može prenijeti kosti svojih bližnjih na novo groblje. Sada se nišanimogu vidjeti kad je nizak vodostaj, provire ispod vode kameni turbani kao cvjetovi. Kadmogu na noge, odem i promatram ih svakog dana i sve tako dok voda opet ne nadode. Ali samčuo od ljudi koji ne bi lagali da se za vrijeme bajramovanja, kad je mlad mjesec, propinju izvode ti moji nišani i lelujaju kao stabljike, to traje kratko, ali se često ponavlja. Mogu li to bitiduše i imaju li bilo kakav oblik, ja to ne znam. Ali nešto jest, ne bi ljudi o tome pričali. Doksam mogao klesati, ja sam praveći nišane razgovarao s mrtvima i ispunjavao im želje. Nisamnikad isklesao ono što sam ja htio, nego ono što sam čuo iz usta mrtvih.""Umio si razgovarati s mrtvima?" upitao sam, ali nije čuo moje pitanje ili nije na nj htioodgovoriti."Možda baš zato moji nadgrobnici, kako rekoše iz zavoda, nemaju nikakvu vrijednost za našukulturnu baštinu", nastavio je. "Oni misle da mrtva usta ne govore, ali nije tako, a za onoga koumije osluškivati bome govore svojim jezikom i na svoj način. Da sam želje mrtvih bahatoodbio i radio po svome, danas bi to bila baština, a ja slavan, a ne ovakav, zaboravljen inakazan, kažnjen u ruke, u ono jedino što je valjalo na meni i u mom životu. Kamo sreće dasam bio gluh, a sad me jedino tješi što će moji radovi pod vodom dobijati na vrijednosti.Uvijek ispadne bolje i vrednije ono što otkrijemo i otkopamo, od onoga što svakodnevnoviđamo", govorio je sve tiše, a onda je zastao i zagledao se u mene kao da me tek sadazamjećuje. "Možeš ovdje prenoćiti, ako ostaješ", rekao je."Moram krenuti", rekao sam i ustao, a na oproštaju sam držao te dvije goleme i nakazne šake.56Zadržao sam se dulje nego što sam mislio. Kada sam izašao iz njegove kuće, ugledao sam naobali kupače, a sasvim blizu, ispod puta, sjedilo je nekoliko ribiča zauzetih svojimpecaljkama. Jedan od njih, naglo povučen udicom, skočio je na noge i počeo se nositi s nečimteškim što ga je vuklo tako da se svom snagom opirao, veseo što je ulov na pomolu, aistodobno suočen s opasnošću koja bi ga mogla povući na dno. Njegov štap sve se više izvijaoi zatezao, kao da će svakog časa puknuti. Nisam imao kad pričekati da bih vidio ulov; ostaviosam ribiča u toj grčevitoj borbi s "podvodnom zvje^či-com" koja se zakvačila na njegovuudicu.5713.Blago je bio nalik na mojega oca; tko god bi ih vidio, znao bi da su braća, ali u toj sličnosti naprvi pogled, mnoge su razlike bile uočljive; stric nije imao velike uši, nos mu je bio manjepokučen od očeva, bio je za glavu viši od oca, nije bio previše crnoput, imao je lijepe ruke idugačke prste, kao da je bio predodređen za pijanista ili kirurga, glas mekan i blag, hodelegantan, gazio je uzdignute glave, uvijek uredan i dotjeran, čak i u vrijeme neimaštine,odmah nakon Prvog svjetskog rata. Bio je druželjubiv i snalažljiv, slutio je da će postatiodvažan i svjetski čovjek. Moj otac o njemu nije volio govoriti, a podatke o izgledu iskamčiosam od njegove majke Vu-kave, premda sam u djetinjstvu često zurio u njegove đačkefotografije, bilo ih je desetak, nekoliko grupnih, i barem dva-tri portreta za dokumente.Dakako, sve je to bilo nedovoljno da bih stekao pravu sliku o stricu, pa sam je u mašti na svojnačin oblikovao i neke svoje predodžbe u nju utkao. Od oca sam čuo da je Blago bio uredan,samouvjeren, a za svoju dob možda i previše ozbiljan. Kad je odlazio, rekao je da će sve sampostići, da mu nitko ne treba, te da ničiju pomoć neće tražiti, a mogao je kao dobar dak dobitistipendiju, u to vrijeme poletne države koja je imala ambicije za školovanjem "bistre djece izdobrih i religioznih porodica", kako je to stajalo u ponudi koju je Blago odbio i toj državnojzakladi otpisao kako on "jest bistar, iz ugledne kuće, ali religiozan nije".Za Blaga je majčin porođaj bio nešto sramotno, dočim je za mojega oca, koji nije mario zadokone seoske i malovaroške priče, to58
  24. 24. muško dijete milošću sudbine došlo u času kad je njegov otac odlazio s ovoga svijeta. Mojotac još se ne bješe vratio, niti se o njemu išta znalo, kad je Blago svojoj majci držao prodike isvakodnevno je kinjio, "jer se u ovakvim vremenima i tim godinama pametne žene ne kote".Teške su riječi padale, optuživao je majku i više puta grubo iskalio mržnju na nju; bilo je to zadobra učenika neprimjereno; nije se libio nazvati je kurvom i grešnicom, sam ju je pritiskaoda prizna čije je dijete, a sirota moja baka odgovarala je uvijek na isti način da je "otac onajkoji je i tvoj otac". Blago je mrzio i novorođenče, a majku je zastrašivao sablasnim pričamada se u djeci koja ne plaču skuplja sav "jad i čemer ovoga svijeta", pa je zasigurno rodilaubojicu ili demona. Sve to što je čula o novorođenčetu, te opake i zloguke riječi školarcanačitana i bistroumna, njegovu je majku Vukavu još više prikovalo za to dijete; bdjela je nadnjim i kao skrušenica satima sjedila pokraj kolijevke, ophrvana tugom i uvijek "laka na suzi",držeći ikonu u krilu i moleći se da dijete zaplače, čak ga je štipkala i bockala iglom, ali to nijepomagalo. Smirila se tek kad je došao moj otac. Čim je čuo priču, otac je doveo dr. Keslera,koji je temeljito pregledao novorodenca i rekao:"Ne samo da nije rođen monstrum nego je dijete zdravo, raduje se i smije, a ne plače zato štoneće da plače, jer ima svoj karakter. Ne volim plačljivu djecu, a ovaj mališa već je sada jačiod svake boli."Nakon što se mladi brat Nikola ukrcao na brod iz Dubrovnika za Anconu, cilj mu je bioAmerika, Blago se odvojio od majke i prešao u svoju kuću u Trebinju, snalazio se za život,poučavao je djecu i izdavao sobe za prenoćište, a onda je dio kuće iznajmio jednom Talijanu,mladom građevinskom inženjeru, stručnjaku za mostogradnju. Zvao se Silvano, bio je lijep,ali tih, skroman i povučen; odmah nakon radnog vremena na terenu dolazio je u svoj diounajmljene kuće i sjedao za crtaći stol radeći svakoga dana do kasno navečer. Jedina osoba skojom se taj šutljivi mladić zbližio bio59je Blago; između njih nije više bio odnos najmodavca i zakupca, nego intimno prijateljstvo,zajedno su kuhali i objedovali, a nedjeljom rano putovali u Dubrovnik i vraćali se večernjimvlakom. Onda su, da bi imali više novca, iznajmili prizemlje i Silvanov dio na katu, a njihdvojica živjela su zajedno u manjem dijelu kuće.Dirljivo je bilo to prijateljstvo, posve drukčije od naših gorštačkih prijateljstava koja začas ilako puknu. Medu njima nije bilo suvišne riječi ili povišena glasa, sve se odvijalo nekakopažljivo i tiho, sa skladom i nježno; oni su uživali jedan u drugome. Otac mi je pričao datakvo što nikad nije vidio, bila je to ljubav dostojna mladića i djevojke, a ne dvojicemuškaraca različitih kultura, bogme i dobi; Silvano je bio stariji barem desetak godina, ali tomu nije smetalo da poštuje i voli mlađahnog i još zelenog momčića. Dakle, ni porijeklo niodgoj nisu mogli biti zapreka, jer su oni pronašli nešto sasvim čisto i neokaljano; kad bi setako ljudi radovali jedni drugima, onda bi se moglo govoriti o krasotama ovoga svijeta. Blagoje brzo naučio talijanski; njih dvojica su sve češće, pred drugima ili kad se nadu u kakvuneželjenu društvu, govorila talijanski. Jedino što bi pokatkad narušilo tu idilu bila jeljubomora, ali nije vodila u svađe i izgrede, niti je uzela maha kao bolest, nego je moždaučvrstila njihov odnos; obojica bi se malo ispuhala, a nakon kraćih zatišja mirno birazgovarali, čak i veselo, smijući se svojoj ljubomori, o tim osobama koje su bile povodnjihovim razmiricama, a na koncu sve se završavalo još čvršćom intimom.Blago je očekivao svojega brata, koji je kao najstariji preuzeo "kalauz od svih porodičnihimanja", iako je već tada obitelj bila prepolovljena, ali je "glava kuće" sada mogla odlučivati osvakomu ponaosob, ili barem utjecati da se ono narušeno u obitelji popravi; jedino nije smiodirati djedovu oporuku. Susret braće u kući u Tre-binju bio je suzdržan i hladan, gotovo bezijedne riječi koja bi ma i najmanje naglasila da su u nekom rodu, a također su izostale bilokakve prigodne ili intimne rečenice u onom smislu da se netko od60

×