Eu ne hvala

553 views

Published on

Published in: News & Politics
0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total views
553
On SlideShare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
2
Actions
Shares
0
Downloads
6
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

No notes for slide

Eu ne hvala

  1. 1. EU? - Ne hvala!<br />Nakon smrti predsjednika dr. Franje Tuđmana ulazak Hrvatske u Europsku uniju postaje «vrhunaravni» cilj hrvatske politike. Tome se cilju - čije ostvarenje prema riječima bivšeg predsjednika Vlade (čiji kadrovi i danas drmaju hrvatskom politikom!) podrazumijeva podnošenje svake žrtve - podređuju svi drugi ciljevi, pa ako treba i elementarni nacionalni ciljevi, kao što su, recimo, zaštita generala pobjedničke vojske ili proglašenje gospodarskog pojasa. Takva naopaka politika, koja hrvatske nacionalne interese podređuje zahtjevima inozemnih moćnika, ne trpi bilo kakvo drugačije mišljenje od onoga koje EU glorificira kao zlatno tele suvremenog doba. Susljedno, svi oni koji ne skladaju nekritičke panegirike EU-ropskoj uniji automatski se medijski smještaju u kategorije primitivaca, ognjištaraca, euroskeptika, fašista, pećinskih divljaka itd itd. Istodobno je, međutim, zanimljivo da prema svim relevantnim istraživanjima javnoga mnijenja, kao što je, recimo, ono od eurobarometra, ulazak Hrvatske u EU podržava tek manji dio građana (prema istraživanju eurobarometra od 2005. pa do konca 2009. broj Hrvata koji su podupirali ulazak u EU nikada nije bio veći od 35 %). Drugim riječima: mediji većinu hrvatskih građana smatraju primitivcima, ognjištarcima, fašistima, divljacima... A takvima se, dakako, ne dopušta da u medijima izraze svoje mišljenje, što pak za posljedicu ima činjenicu da se u hrvatskim mainstream medijima – koji su hrvatski samo na papiru, s obzirom da su gotovo svi u vlasništvu stranaca - ne može čuti apsolutno niti jedno mišljenje upereno protiv Europske unije.<br />Medijsko-EU-ropski totalitarizam, koji iz odlučivanja o ulasku Hrvatske u EU isključuje veći dio naroda, posebno je jak na području novinarstva i publicistike, gdje su, barem koliko ja znadem, do sada napisane tek dvije knjige koje kritički preispituju ulazak Hrvatske u EU. Riječ je o knjizi Tomislava Jonjića «Hrvatski nacionalizam i europske integracije» (2008.) i knjizi Marjana Bošnjaka «EU?-He hvala!» (2010). Dok se Jonjićeva knjiga uglavnom ograničava na političke, povijesne i kultorološke aspekte toga ulaska, Bošnjakova se uglavnom bavi političkim i ekonomskim aspektima. U ovom prikazu pozabavit ćemo se potonjim aspektima, odnosno pokušat ćemo u glavnim crtama iznijeti Bošnjakove argumente zašto Hrvatska ne treba ući u Europsku uniju. Inače, knjiga «EU?- Ne hvala!» objavljena je u pritvatnoj nakladi – što već samo po sebi oslikava povijesno-politički trenutak Hrvatske -, a podijeljena je na 30 poglavlja. Riječ je o izvrsnoj knjizi koja jednostavnim publicističkim rječnikom raskrinkava brojne zablude o ulasku Hrvatske u EU.<br />Na samome početku knjige autor problematizira način hrvatskog uglaska u Uniju odnosno činjenicu da o ulasku Hrvatske u EU nema demokratske i objektivne javne rasprave, što za posljedicu ima činjenicu da većina hrvatskih građana nema prave informacije o EU-ropskoj uniji. Mnogi tako ne znaju da prema Lisabonskom ugovoru od 1. prosinca 2009. EU-ropska unija poprima elemente federalne države, u kojoj zemlje članice gube bitne dijelove svoga državnog suvereniteta te postaju neka vrste autonomne pokrajine unutar europske megadržave od pola milijarde građana. Središnja država preuzima ključne elemente koji ju čine državom, a to su vanjske granice, jedinstven novac, jedinstveno tržište i vrhovna zakonodavna i politička vlast nad jasno određenim teritorijem. Za hrvatski narod posebno je opasan onaj dio Lisabonskog ugovora koji svim građanima EU jamči pravo slobodnog kretanja, naseljavanja i kupovanja nekretnina unutar granica EU. Drugim riječima: pola milijarde ne-Hrvata nakon ulaska Hrvatske u EU dobilo bi pravo naseliti se na hrvatski teritorij. Europski kolonisti imat će, međutim, ne samo pravo kolonizirati Hrvatsku, nego će istodobno dobivati i ustavom zajamčena politička prava, među kojima je i pravo biranja i pravo biti biran na lokalnim izborima, jednako kao i domicilno hrvatsko stanovništvo. Kakve to implikacije – osobito u kombinaciji s činjenicom da stranci imaju veću kupovnu moć od hrvatskih građana i da Hrvatska nakon ulaska u EU ne će imati pravo određivati svoju politiku useljavanja tj. (ne)prihvaćanja azilanata - može imati za Hrvatsku i njezinu demografsku sliku bit će govora u nastavku teksta. Prema članku 9c Lisabonskog ugovora, odluke u Vijeću ministara od 1. studenog 2014. donosit će se većinom od samo 55 %, uz uvjet da tih 55 % obuhvaća najmanje 15 od 27 članica te 65 % ukupnog pučanstva Unije. No, riječ je, zapravo, o prijelaznoj fazi jer prema Deklaraciji o članku 9c, koja je prihvaćena kao dodatak Lisabonskom ugovoru, od 1. travnja 2017. za kvalificiranu većinu bit će dovoljni glasovi koji predstavljaju: a) 55 % pučanstva Unije, ili, b) 55 % članica. Samo šest velikih članica, Njemačka, Francuska, Engleska, Italija, Španjolska i Poljska, čine 70 % ukupnog pučanstva Unije, što faktički znači da će samo šest velikih država Unije moći donositi odluke koje će god htjeti. Poznato je na koji je način u praksi Hrvatska u bivšoj SFRJ (gdje je bilo oko 22 % Hrvata) dijelila svoj suverenitet, a bolje je da ne zamišljamo kako će ga dijeliti u megadržavi gdje će njezin udio u ukupnom stanovništvu biti sveden na statističku pogrješku.<br />Zašto se o ovim činjenicama ne može čuti niti slova u hrvatskim medijima nije previše teško pogoditi. Hrvatski mediji, koji su, kako rekosmo, gotovo svi u vlasništvu stranaca, u RH djeluju kao agenti stranih interesa. A glavne smjernice pomoću kojih djeluje EU-propaganda su sljedeći: indoktrinacija i vrbovanje novinara, financiranje nevladinih udruga, potkupljivanje i vrbovanje akademske zajednice, propaganda u školama, financiranje medijskih sadržaja, tv i radio programa u suradnji s izaslanstvom Europske unije, financiranje i tiskanje proeuropskih knjiga i sličnih publikacija, financiranje drugih propagandnih aktivnosti... seminari, Eurobus, natječaji, novčane nagrade itd. Kako prolaze novinari koji se drznu suprotstaviti takvome EU-jednoumlju najbolje nam pokazuje primjer HTV-ovog novinara Gorana Rotima, koji je bio ukoren radi toga što je europskome povjereniku za proširenje Stefanu Füleu pored sedam dogovorenih pitanja postavio i osmo koje se je odnosilo na fiskalnu krizu u Grčkoj. Rotim je ukoren tako što više ne bude mogao raditi intervjue s visokim europskim dužnosnicima. Bošnjak s pravom zaključuje:» (...) Gotovo svi važniji društveni čimbenici su vrbovani, potkupljeni ili na drugi način instrumentalizirani u proeuropsku paukovu mrežu. Proeuropski orijentirani građani novčano su, materijalno i medijski nagrađivani, a Hrvati patrioti medijski su marginalizirani, točnije odstranjeni, i materijalno ignorirani. Proračunski novac kapom se i šakom dijeli podobnima, a nepodobnima je prepušteno da svoje rodoljubno djelovanje financiraju sami».<br />Gospodarske posljedice ulaska u Uniju predmet su nekoliko poglavlja. Loše posljedice po hrvatsko gospodarstvo nastupile su već 1. siječnja 2002., kad je Račanova vlada donijela odluku da smanji, a zatim sasvim ukine carinu za robu iz EU, što je dovelo do nekontroliranog uvoza u RH. Od 2001. do 2008. EU je svoj ukupni izvoz u Hrvatsku povećala za 386 %, što je podatak koji dovoljno govori sam za sebe. Europski su proizvodi preplavili hrvatsko tržište; uvoz je rastao iz godine u godinu, a izvoz stagnirao. Ukidanje carina na europske proizvode osiguralo je da se nekonkurentna hrvatska industrija nikada ne oporavi, jer je postalo jefitnije uvoziti gotove proizvode nego ih proizvoditi. Poljoprivreda je prošla jednako kao i industrija: ukidanje carina na poljoprivredne proizvode dovelo je do sve većeg uvoza hrane i poljoprivrednih proizvoda. Tako smo došli do situacije da Hrvatska – koja ima poljoprivredni kapacitet proizvodnje hrane za preko 25 milijuna ljudi – godišnje vozi više od dvije milijarde eura hrane. Europski seljaci – koji svoje proizvode na hrvatsko tržište plasiraju često po dampinškim cijenama - zadovoljno trljaju ruke, hrvatski seljaci propadaju. Pored svega toga, valja napomenuti i to da nove članice EU primaju manje poljoprivredne poticaje od novih. Tako je, recimo, Poljska kada je 2004. ušla u EU imala pravo samo na 25 % poticaja na koje imaju pravo stare članice. Takav pristup ne dovodi do ravnopravnosti, nego do toga da bogati ostanu bogati, a siromašni da se nikada ne oporave. A s obzirom da na to da je kupovna moć hrvatskih poduzetnika neusporedivo manja od one europskih poduzetnika, strani kapital bez većeg će problema moći kupiti većinu hrvatskih poljoprivrednih površina, koje su – poglavito u Slavoniji – neusporedivo kvalitetnije od većine europskih. U tom smislu zanimljiv je podatak da je Italija još 2002. od Svjetske banke dobila sredstva da napravi registar hrvatskih poljoprivrednih proizvođača. Koji su razlozi tome mislim da nije teško dokučiti, posebno ako uzmemo u obzir nadaleko nam poznatu iredentističku tradiciju.<br />Osim nekontroliranog uvoza iz EU, važnu ulogu u ekonomskoj kolonizaciji Hrvatske imaju i trgovački lanci i strani shopping centri koji su u zadnjih desetak godina preplavili Hrvatsku. Glavna uloga i jednih i drugih nije otvaranje proizvodnih pogona, nego, jasno, da ostvare što veće profite i da hrvatsko tržište preplave uvoznom robom. Naglo širenje trgovačkih centara za posljedicu ima uništavanje malih hrvatskih trgovaca i obrtnika, pa je tako do 2009. njihov udio u hrvatskom gospodarstvu pao na svega 18 % ukupnog tržišta. Samo u 2009. g. zatvoreno je više od 2400 trgovina i obrta uz gubitak 9000 radnih mjesta. Od 50 najvećih poduzeća u RH iste je godine njih čak 22 bilo u stranom vlasništvu, s tim da većina stranih poduzeća u Hrvatskoj nema namjeru proizvodi, nego isključivo prodavati robu iz svojih matičnih zemalja. Ako Hrvatska uđe u EU, odnosno u «područje slobodnog protoka ljudi i kapitala» - na kojemu je ravnopravnost samo puka teoretska kategorija - mali hrvatski trgovci i obrtnici imat će još manje izgleda za opstanak, jer će ih nadmoćni kapital iz ostalih zemalja Unije doslovno pregaziti. Ako hrvatsko gospodarstvo ne može konkurirati stranome kapitalu na sadašnjem domaćem hrvatskom tržištu, potpuno je iluzorno očekivati da će to moći na budućem jedinstvenom megatržištu. Štoviše, ulaskom u EU privatizirat će se i ono malo strateških dijelova gospodarstva koji su još u državnom vlasništvu, kao što su elektroprivreda, željeznice, vodoopskrba...<br />Posebno je važan dio knjige onaj koji se bavi demografskom slikom Hrvatske nakon ulaska u EU. Kako je već rečeno, pola milijarde ljudi imat će pravo naseliti se u bilo koji dio Hrvatske, dok će istodobno Hrvata biti sve manje i manje. Naime, prema demografskom istraživanju Državnog zavoda za statistiku Hrvata bi do 2051. moglo biti čak 1,3 milijuna manje. Tu treba dodati i – s obzirom na to da Hrvatska već danas prema podatcima Svjetske banke ima najveći odljev mozgova u Europi - i vrlo vjerojatni novi egzodus Hrvata u strane zemlje nakon ulaska u EU. Nedostatak radne snage neminovno će dovesti do velikog useljavanja stranaca u Hrvatsku, a nema sumnje da će mnogi od njih naseliti najatraktivnije primorske lokacije. Najbolji primjer što znači slobodni protok ljudi daje nam Španjolska, koje je itekako usporediva s Hrvatskom, s obzirom na to da se i jedna i druga zemlja ističu svojim prirodnim ljepotama. Naime, kad je Španjolska 1986. ušla u EU u njoj je živjelo 241 977 stranaca, što je iznosilo 0,63 % u ukupnom stanovništvu. Godine 2008. u Španjolskoj je živjelo 5 220 600 stranaca odnosno 11,3 %. Dakako, ovdje valja reći je Španjolaca desetak puta više nego Hrvata, tako da bi Hrvati u istom razdoblju i pod jednakim postotkom useljavanja u vlastitoj zemlji postali manjina. Pritom je posebno važno napomenuti da je većina naših susjednih zemalja – s kojima bi se ulaskom EU našli u jednoj državi bez granica, koja, nota bene, teško da će biti dugoga trajanja - tijekom povijesti prema Hrvatskoj imala teritorijalne aspiracije.<br />U kontekstu teritorijalnih aspiracija na Hrvatsku, prije svega treba spomenuti velikotalijansku imperijalnu politiku. Do stvarne defašizacije, kao i utrnuća iredentističkih ideja u Italiji nikada nije došlo. Navest ćemo za to samo nekoliko primjera. Talijanski predsjednik Carlo Ciampi – dakle ne neki trećerazredni političar već talijanski prdsjednik ! - 24. listopada 2001. dodijelio je najviše talijansko odličje, Zlatnu medalju, «talijanskoj gradskoj upravi Zadra, talijanskoga grada koji je doživio najžešća bombardiranja saveznika». Dakle, za talijanskoga predsjednika Zadar je talijanski grad. Talijanski ministar za odnose s parlamentom, Carlo Giovanardi, izjavio je u listopadu 2005. na 52 nacionalnom skupu dalmatinskih Talijana u Chioggji kako će Italija izvršiti kulturnu, gospodarsku i turističku invaziju na Hrvatsku kako bi «obnovila talijanstvo Dalmacije». Zastupnik u talijanskom Parlamentu Roberto Menia početkom 2005. u Firenci je izjavio da «Hrvatska mora biti sprema vratiti Istru, Rijeku i Dalmaciju kada uđe u Europsku uniju». Talijanska je državna pošta 12. prosinca 2007. izdala marku s fotografijom grada Rijeke uz popratni tekst «Fiume – terra orientale gia italiana» - Rijeka – istočna zemlja nekoć dio Italije. Talijanski je parlament 9. veljače 2006. prihvatio izmjene zakona o državljanstvu po kojem bi svi hrvatski državljani kojima je barem jedan predak nekada bio talijanski državljanin mogli ujedno postati talijanski državljani. To u praksi zapravo znači da bi svi potomci onih građana, kako Talijana tako i Hrvata, koji su svojevremeno živjeli na okupiranim područjima Hrvatske i firmalno bili talijanski državljani ponovno postali talijanski državljani. Akademik Davorin Rudolf tada je upozorio kako je «istinska svrha novoga talijanskog zakona umnažanje broja građana s talijanskim državljanstvom u Hrvatskoj i Sloveniji. Očekuje se od 20. 000 do 100. 000 zahtjeva. Želi se, dakle, povećati broj pripadnika talijanske nacionalne zajednice i promijeniti nacionalna struktura stanovništva, posebice i prije svega u Istri». O iredentističkim pak ispadima bivšeg potpredsjednika talijanske Vlade Gianfranca Finia nije potrebno posebno ni govoriti. Ulaskom u EU iredentisti bi – a vidimo kako uživaju potporu samoga talijanskog političkog vrha – dobili sve potrebne mehanizme za kolonizaciju željenih hrvatskih krajeva, posebno Istre, Rijeke i Dalmacije.<br />U kontekstu kolonizacije Hrvatske, najveća opasnost postoji u pogledu hrvatskih otoka. Naime, prema posljednjem popisu pučanstva iz 2001. na svim naseljenim hrvatskim otocima živjelo je samo 121 606 ljudi. Drugim riječima: doseljavanje samo 130 000 stranaca na otoke – što nije naročito velik broj, poglavito ne za ekspanzionistički nastrojene Talijane – omogućilo bi im ne samo da postanu većina na otocima, nego i da preuzmu vlast. Primjer Španjolske daje nam naslutiti da bi takav scenarij bio itekako izgledan. Posebno ako uzmemo u obzir činjenicu da da je kupovna moć Hrvata premala da bi mogli kupovati nekretnine na otocima, koje će ulaskom u EU još dodatno porasti. Za preuzimanje 15 najslabije naseljenih hrvatskih otoka, gdje živi samo 826 stan., bilo bi dovoljno svega 1000 useljenika. Dakako, osim Talijana za hrvatske otoke zanimanje pokazuju i Nijemci, Englezi, Rusi itd. Nijemci ili Austrijanci bi se, recimo, tako mogli koncentrirati na pješčani otok Susak, južno od Rijeke, zbog njegove bliskosti Austriji i južnoj Njemačkoj, a za njegovo preuzimanje bilo bi dovoljno svega 200 kolonista. Najveći hrvatski otok Cres mogao bi biti pravi za raj za Austrijance, jer je od Austrije udaljen svega nekoliko sati vožnje, ili za Talijane, jer je njegova udaljenost od Trsta manja nego od Zagreba. Takvih je primjera bezbroj. Hrvatski su otoci pravi biseri, a kao što reče jedan komentator: s biserima se ne ide među lopove. Prema pisanju Slobodne Dalmacije od 16. studenoga 2007. na hrvatskome Jadranu već sada postoje odobreni prostorni planovi koji do 2015. omogućavaju gradnju kuća, vila i stanova za 5,7 milijuna stanovnika. S tim u svezi zanimljivo je da je više do 50 % Talijana spremno napustiti mjesto stanovanja u potrazi za boljim poslom. Riječ je o podatcima koji užasavaju svakog nacionalno svjesnog hrvatskog građanina. Prava je šteta ako ćemo tek nakon što izgubimo Hrvatsku, vidjeti kakvo smo blago izgubili.<br />Dva posebna poglavlja problematiziraju vlasništvo nekretnina u RH. Prema nekim procjenama koncem 2009. više od 80 000 tisuća nekretnina bilo je u stranom vlasništvu. Među vlasnicima najbrojniji su Nijemci, Austrijanci, Mađari, Britanci i Rusi. Od 180 000 vikendica, oko 80 000 u stranom je vlasništvu. Od 1995. do 2009. čak 44 % od ukupnog broja vikendica došlo je, dakle, u vlasništvo stranaca. Nakon ulaska u EU samo je pitanje vremena kad će stranci pokupovati gotovo sve vikendice, s obzirom na to da imaju veću kupovnu moć nego domaće stanovništvo. Dakako, posebno je pitanje tko je strancima omogućio stjecanje vlasništva nekretnina prije ulaska u EU. Pogađate? Riječ je o Vladi salzburškog sužnja dr. Ive Sanadera. Dne 5. prosinca 2008. u Saboru je po hitnom postupku usvojen zakon prilično opskurna imena «Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunam zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima», koji je svim državljanima EU dao pravo da u RH kupuju nekretnine pod istim uvjetima kao i Hrvati. Dakako istovjetnost uvjeta samo je mrtvo slovo na papiru, s obzirom na nejednakost kupovne moći Hrvata i stranaca. Tim više što banke koje posluju u RH – a one su, znademo, skoro sve u vlasništvu stranaca – naplaćuju puno veće kamate nego što naplaćuju svojim građanima u svojim zemljama. Stranci od tada imaju pravo kupovati i hrvatske šume, koje čine 44 % ukupnog teritorija Hrvatske, i koje su pravi biser riznice hrvatskoga obiteljskog srebra. Primjera da bi neka država omogućila strancima stjecanje vlasništva nekretnina prije ulaska u EU do sada nije bilo. A nesumnjivo nije bilo ni primjera da bi neka vlast radila na štetu svoje vlastite zemlje, kao što je hrvatska vlast radila, recimo, prilikom privatizacije Liburnije i Sunčanog Hvara, kada je odlukom da se hoteli privatiziraju «u paketu», a ne pojedinjačno onemogućila da hotele kupi Hrvat.<br />Iako EU formalno jamči ravnopravnost svih jezika u Uniji, u praksi je stvar bitno drukčija. Unijom suvereno dominira engleski jezik, tako da je 88 % sadržaja na europskim službenim portalima samo na engleskom. Čak se i Nijemci i Francuzi žale da se favorizira engleski te da se njihovi jezici zapostavljaju, iako su službeni i trebali bi biti ravnopravni s engleskim, ali to nisu. Za hrvatsku je pak posebno opasna činjenica da i danas većina sveučilišta u zemljama Zapadne Europe zauzima stajalište da hrvatski ne postoji kao zaseban jezik. Na katedrama slavistike tih sveučilišta hrvatski se jezik redovito povezuje sa srpskim i predaje kao «srpsko-hrvatski». Na haaškome se sudu također prakticira politički hibrid zvan «srpsko-hrvatski». No, sve ovo nije nimalo čudno s obzirom na to da i hrvatsko Ministarstvo kulture financira knjige koje dokazuju da hrvatski jezik ne postoji... Najezda pak stranih jezika na hrvatskoj televiziji i radiju posebna je priča. Dok recimo Nijemci kojih ima više od 80 milijuna sve strane filmove i programe prikazane na svojim televizijama sinkroniziraju na njemački, u Hrvatskoj, koja ima nešto više do 4 milijuna stanovnika i koja bi trebala ljubomorno čuvati mukom sačuvanu jezičnu samobitnost, tako je nešto čini se nezamislivo. Opasnost pak od jezične invazije srpskoga na istoku Hrvatske, mađarskoga na sjeveru Hrvatske i talijanskoga u Istri i Dalmaciji posebna je priča.<br />Zanimljivo je i poglavlje koje pokušava dokučiti što se skriva iza tzv. «euroregija», novih regionalnih i multietničkih jedinica koje se ne bi temeljile na postojećim nacionalnim grupacijama, nego na zemljopisnim i regionalnim načelima. Želja da se EU ustroji kao federalna država koja bi se sastojala od regija, a ne više od nacionalnih država, opravdava se se kao tobože nužna mjera protiv toga da EU ne postane «centralistička» država. Za poticanje euroregija EU je osnovala poseban program prekogranične suradnje Interreg, za koji je osigurano ukupno gotovo 5 milijardi eura u razdoblju od 2000. do 2006. U narednom periodu iznosi su udvostručeni. Ono što se, međutim, skriva iza regionalizacije Europe zapravo je nastojanje da se oslabi monolitnost i ovlasti postojećih malih nacionalnih država. Naime, lokalnim jedinicama daje se mogućnost udruživanja s drugim prekograničnim jedinicama izvan matične države u nove euroregije koje dobivaju svoj zasebni legalni status u Uniji, te koje sa svojim razvojnim fondovima mogu izravno pregovarati s Bruxellesom, što Europskoj komisiji omogućava da preskoči legalnu nacionalnu vlast tih država. Euroregije posebno su opasne za Hrvatsku, s obzirom na to da se one lako mogu iskoristiti kao instrument kolonizacije i osvajanja susjednih područja. Taj instrument pogoduje gospodarski i demografski jačim narodima jer im daje legalno pravo da svoj utjecaj prenesu i na drugu stranu granice, gdje je do tada domicilni narod imao isključivi suverenitet. Primjer za to daje nam tzv. Jadranska euroregija. Ta regija obuhvaća 22 milijuna ljudi i okuplja 23 jedinice lokalne samouprave iz šest zemalja koje izlaze na jadransko more. Njezine članice su sedam talijanskih regija, slovenska općina Izola, Hercegovačko-neretvanska županija iz BiH, pet albanskih lokalnih jedinica, crnogorska općina Kotor te osam hrvatskih županija; Istarska, Primorsko-goranska, Ličko-senjska, Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska. Zanimljivo je, a za one opreznije i upozoravajuće, da se granice Jadranske euroregije podudaraju s nekadašnjim granicama Mletačke Republike, iz vremena kada je Venecija pod svojom okupacijom držala veće dijelove hrvatskog Jadrana. Kome je Jadranska euroregija u interesu nije potrebno posebno napominjati. Iredentisti, naime, zadovoljno trljaju ruke, pogotovo s obzirom na činjenicu da je prvi predsjednik te euroregije ponati autonomaš Ivan Jakovčić.<br />U kontekstu izgradnje «Zapadnog Balkana» posebno je zanimljiv projekt prekogranične suradnje između Hrvatske i BiH, kojeg je, da ne bi bilo zabune, odobrila Europska komisija. Riječ je o projektu koji obuhvaća područje od oko 70 000 kvadratnih kilometara, a usmjeren je na pučanstvo od 4,4 milijuna ljudi. Cilj ovoga projekta je prvenstveno povezati cjelokupnu «Republiku Srpsku» s nekadašnjom hrvatskom Krajinom te s cijelom Dalmacijom i Hercegovinom. Takav projekt možda odgovara Srbiji, koja je kako doznajemo napisala Drugi Memorandum SANU, ali Hrvatskoj svakako ne.<br />Gershon Peres, poznati izraelski poduzetnik i brat izraleskog predsjednika Simona Peresa, u razgovoru za «Vjesnik» 2004. na pitanje «gdje vidite mogućnosti za razvoj Hrvatske» dao je sljedeći odgovor:» Svakako ne u pristupu zajedničkom tržištu EU-a. Mislim da bi to za vašu zemlju bilo katastrofa, iako svi ljudi s kojima sam ovdje razgovarao o tome govore kao o životnom snu. Ja to ne mogu razumjeti: borili ste se da izađete iz Jugoslavije i za to ste platili vrlo visoku cijenu, zašto sad želite ući udrugu, veću Jugoslaviju? Što tamo možete dobiti što sad nemate? Ljudi mi na to odgovaraju protupitanjem: što je alternativa integriranju? Mislim da je alternativa švicarski model, da je najbolji put za Hrvatsku zadržati 4000-6000 dolara per capita i polako jačati svoje prednosti. Najvažnija od njih je svakako turizam od kojeg Hrvatska, kao mala zemlja, može lijepo živjeti. Ulaskom na to veliko tržište bit ćete preplavljeni skupim proizvodima velikih zemalja, kojima vi nemate što ponuditi. Ako želite očuvati svoju kulturu, svoj jezik, sve za što ste se borili, nemojte potraćiti svoje izglede priključivanjem gomili «Europljana», jer vam oni to neće dopustiti. Ako ne odustane od svoje kulture, najviše čemu se možete nadati jest da će vam dopustiti da budete u svojem getu».<br />Poštapajući se Ortegom y Gassetom, a obraćajući se hrvatskim političarima - kojima su EU sinkere do sada bile važnije od Hrvatske, za čiju je samostalnost tijekom mučeničke povijesti palo previše milijuna hrvatskih leševa - riječima Gersona Peresa može se samo pridodati: Morate to pozorno slušati. Taj čovjek znade što govori...<br />Davor Dijanović<br />

×