• Share
  • Email
  • Embed
  • Like
  • Save
  • Private Content
Starcevic
 

Starcevic

on

  • 2,101 views

Starcevic

Starcevic

Statistics

Views

Total Views
2,101
Views on SlideShare
2,101
Embed Views
0

Actions

Likes
0
Downloads
13
Comments
0

0 Embeds 0

No embeds

Accessibility

Categories

Upload Details

Uploaded via as Microsoft Word

Usage Rights

© All Rights Reserved

Report content

Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
  • Full Name Full Name Comment goes here.
    Are you sure you want to
    Your message goes here
    Processing…
Post Comment
Edit your comment

    Starcevic Starcevic Document Transcript

    • Gospić, ožujak 2009. Dr. Ante Starčević, Otac domovine «Svaka veličina od malenkosti počimlje» A. Starčević Škola: Gimnazija Gospić, Gospić Učenik: Marija Starčević Razred: 2.b Šk. god: 2008./2009.
    • U ovom ćemo tekstu obraditi Antu Starčevića, hrvatskog ideologa i domoljuba. Njegov aforizam, «Svaka veličina od malenkosti počimlje», uistinu nam zorno prikazuje Starčevićev uspon od seljačkog djeteta do Oca domovine. Rođen u Žitniku kod Gospića, 23. svibnja 1823., polazio je njemačku pučku školu u malom selu Klanac, u blizini Žitnika. Kad mu je bilo 13 godina, njegov stric, pop Šime Starčević, ga je uzeo k sebi. Od svog strica je, osim ljubavi prema materinjem jeziku, također stekao i prve pojmove o narodu, njegovim težnjama. Jednom prilikom, kad je dvorio u Klancu župniku Pončiću, upoznao je čovjeka bez ruku. Raspitavši se o njemu, saznao je da je to neki Baričević koji je služio kao podčasnik u vojsci. Vrativši se na posjed, pisao je tužbe u ime naroda na njemačke časnike i na štete koje su činili. Ti isti časnici su Baričeviću dali odrezati obje ruke. To se dojmilo mladog Starčevića te se on odlučio svoj život posvetiti osvještenju svog naroda. U jesen 1839., s navršenih 16 godina, A. Starčević odlazi u Zagreb gdje je pohađao gimnaziju. Studirao je filozofiju na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu od 1843. do 1845. U to vrijeme mladog se Stačevića dojmila elegancija Gundulićeva stiha te se odrekao narječja svog zavičaja: Starčević nastoji svoje prve stihove pisati u dubrovačkoj ijekavštini, slijedi stilski izražaj dubrovačkih pjesnika. Prvi i posljednji put u životu Starčević odaje veliku sposobnost prilagodbe: seljački mladić uspješno oponaša Gundulićev barokni način. Pjesmu pisanu dubrovačkim stilom nazvao je «Dva sunca». 29. srpnja 1945. sudjelovao je kod krvavog sukoba na Markovu trgu u Zagrebu. Tijekom školovanja Starčević se priklonio ilirskom pokretu. U «Danici», «Zori dalmatinskoj» i «Bačkoj vili» objavljivao je pjesme i prozu pod pseudonimom A. V. Rastevčić. Stupivši u sjemenište u Senju, biskup Ožegović ga šalje u Peštu, gdje 1846. doktorira filozofiju. 1848. prekida teološki fakultet i vraća se u Hrvatsku. Iako je Ante Starčević zadržao poneke seljačke crte, školovanje ga je toliko promijenilo, tako da on predstavlja najoriginalniju i najindividualniju ličnost u hrvatskoj povijesti. Teologija je nesumnjivo imala velik utjecaj na njega, te je ta teologija pojačala već postojeće nagnuće prema samačkom životu. Taj samački život je pak neizravno utjecao na njegovo psihu: u samoći se rađaju misli i učvršćuje karakter, jer mu okolina ne nameće drugačije poglede. Od tridesetih godina 19. stoljeća pa sve do dvadesetih godina 20. stoljeća događale su se društvene i ekonomske promjene u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. 1830. godine, kao jeka Francuske srpanjske revolucije, i u Hrvatskoj «nastade komešanje među kmeti», kako to spominje Starčević u svom saborskom govoru 10. prosinca 1889. 13. ožujka 1848. u Beču je pobijedila revolucija. Hrvati dobivaju građanskog bana – Josipa Jelačića. Jelačić donosi brojne promjene u tadašnju Hrvatsku: sloboda tiska i govora, hrvatski jezik je uveden kao službeni... Kako se te godine vratio u Hrvatsku, Starčević je došao baš u prve dane prevrata u domovini. Kako živi, čime se bavi dr. Ante Starčević 1848.? To su dani općeg zanosa i ponosa koji i njega zahvaćaju. U svibnju iste te godine, Starčević svoje osjećaje i naziranje iznosi u pjesmi «Odziv od Velebita», tiskanoj u «Danici», potpisan svojim punim imenom: A. V. Starčević, Ličanin. U toj pjesmi Starčević poziva na ujedinjenje Hrvata u jedinstvenu državu. Isto tako, zorno nam prikazuje političko stanje i atmosferu koja je vladala tih dana. Za to vrijeme prati saborska vijećanja, dok u drugoj polovici ljeta iste godine odlazi u svoj zavičaj – Liku, odakle se javlja značajnim političkim dopisom «Iz Like» u novinama «Slavensko Jugo» Taj dopis jedan je od rijetkih sačuvanih kritičkih prikaza jednog dijela rada i postupaka Hrvatskog Sabora 1848., ali i dokument tadašnjeg Starčevićevog raspoloženja. Iz tog članka se razabire i zašto je Starčević na sebe
    • navukao gnjev biskupa Ožegovića: Starčević šiba dotadašnju i tadašnju vlast, a ne štedi ni svećenstvo. U drugoj polovici 1848. Sabor je raspušten, predavši svu vlast Jelačiću. Kad se sve počelo spremati na rat, Starčević se povlači u sebe. On hoće ostati neovisan, pogotovo prema sistemu kojeg osuđuje. Da si osigura najnužnije za život, zaposli se kod prijatelja Lavoslava Šrama, u odvjetničkoj pisarni. Za vrijeme dok je tamo radio, Starčević je preveo Anakreontove pjesme, što je bilo jedno od njegovih posljednjih književnih radova. Događaji između 1848. i 1849. konačno su oblikovali Starčevićevu osobnost, odredivši pravac u njegovu životu i djelovanju. Već 1849. u potpunosti se posvećuje knjigama te se iskušava u književnosti. Po svojem književnom radu od 1849. pa do konca 1953., Ante Starčević je najplodniji, ali i najoriginalniji hrvatski pisac, uz Mirka Bogovića. U svojem eseju o starosti, koji je napisao u svojoj 26. godini, Starčević pokazuje kako je on već potpuna, dozrela ličnost. Tu je i sav budući Starčević, dubok i slobodan mislilac, smion do drskosti. Taj esej je Starčevićev prvi pravi književni rad. 1851. Starčević piše svoju prvu dramu – «Porin». U toj svojoj drami očito je zahvatio vječnu problematiku hrvatske kulturne orijentacije. Premda je ta njegova prva drama doživjela neuspjeh, to ga nije odvratilo od kazališta. U svojoj drugoj drami «Selski prorok» možemo prepoznati prvi pokušaj igrokaza iz narodnog života. U tom djelu žestoko je šibao «proroke» i slabosti plemstva, građanstva i inteligencije. Vjerojatno je Starčević pokušao iznijeti na pozornicu neku stvarnu zgodu, ali je taj selski prorok također bio i alegorijska figura, u kojoj je htio obilježiti sve lažne proroke u Hrvatskoj svoga vremena, demonstrirati svijetu njegovu lakovjernost. Tu dramu Starčević je napisao u samo dva tjedna. Premda mu «Selski prorok» nije donio uspjeha, njime je stekao priznanje. To je Starčevićeva jedina sačuvana drama. 1852. Starčević piše svoju treću dramu – «Ljubomir». Premda ni ta drama nije sačuvana, smatra se da je bila Starčevićevo najbolje djelo jer ga je kazališni odbor htio otkupiti. Iste te godine Starčević je napisao još jednu dramu, ali od nje nije ostao zabilježen ni naslov. Starčević se protivio jezičnim koncepcijama Vuka Karadžića u Hrvatskoj, te je odbacio i Bečki književni dogovor iz 1850. U svom uvodu u «Razvod istrijanski», pisanom nekoliko tjedana nakon što se pročuo bečki zaključak književnika o pravilima za jezik i pravopis, Starčević već iznosi svoje temeljne ideje o jeziku i pravopisu. Spominjući stare listine koje je proučio, upušta se u pravu malu jezikoslovnu raspravu. Pod apsolutizmom se politika i književnost još više stapaju, književnost je jedino preostalo područje za politički rad. Starčević, kod kojeg se sve jače osjeti kako ga hvata dilema između politike i književnosti, kroz cijelu 1852. i 1853. najdjelatniji je hrvatski književnik. 1853. izbran je u književni odbor Matice hrvatske te je neko vrijeme bio urednik «Nevena». On narodnost shvaća kao zbroj pojedinaca, djelovati na narod znači djelovati na pojedinca. Znanstvene težnje dovele su ga do politike, politika do filozofije, filozofija do čovjeka. Starčevićevi književni radovi sve jače dobivaju filozofski biljeg. Iz 1852. sačuvano je pismo Ante Starčevića što ga je napisao svom prijatelju Ivanu Potočnjaku, tadašnjem župniku u Buniću. To je pismo zasigurno najvažniji dokument za razumijevanje Starčevićeve književne djelatnosti 1852. godine, za poznavanje svestranosti njegova rada. Iz tog pisma saznaje se da je Starčević u to doba dovršavao prvi moderni prijevod Svetog Pisma na hrvatski jezik, da je napisao originalnu knjigu o etici, da je zamislio knjigu filozofskih eseja, od kojih je tek djelić «Poslanica pobratimu D. M. u B.». Veći dio tih eseja nije mogao izaći zbog cenzure. Kao novi Rousseau, uostalom i Starčevićev miljenik, ustaje protiv civilizacije koja kvari čovjeka. Kao i Rousseau, Starčević vidi zlo suvremene civilizacije u moći novca. Rousseauovska komponenta Starčevićeve praktične filozofije, uvjerenje u
    • spasonosnost povratka prirodi, koji on ne smatra kao povratak u primitivno stanje, već kao poštivanje tradicija, izbila je svom snagom u njegovom «Prizoru iz života», koji je ostao nedokučiv, nerazumljiv Starčevićevim suvremenicima. Starčević postaje očajan krajem 1853. Početkom 1854. «Matičari» povjeravaju «Neven» Josipu Prausu, uz godišnju plaću od 600 forinti, dok je Starčevič taj posao obavljao besplatno. Odluku su, u ime Matice, donijeli ljudi koje Starčević smatra svojim protivnicima koji mu nisu dali naprijed u kazalištu. U odluci o promjeni u uredništvu «Nevena» Starčević vidi osobnu osvetu; i mrzi te svoje protivnike, osobito Ivana Mažuranića. Svojoj ojađenosti daje maha u svom posljednjem članku u «Nevenu», žigošući svoje suvremenike kao ljude «koji živu dan za danom, bez obzira na prošlost, bez pogleda na sadašnjost, bez nazira na budućnost, koji živu bez svrhe». Starčević pomišlja na odlazak iz domovine te se na neko vrijeme oprašta s književnosti. Razdoblje od 1854. do 1859. Starčevićeva života zavijeno je maglom. Iz 1855. poznato je samo jedno veće književno djelo. To je ocjena «Ignacije Gjorgjića, Razlike pjesni», štampana u podlistku «Narodnih Novina». Na svim područjima u koja Starčević ulazi, otkriva u svojim prvijencima osobnost, iznadprosječan, snažan talent: svagdje se javlja kao preteča. Svojim izdanjem «Razvoda istrijanskoga» Starčević daje Hrvatima prvu znanstvenu povjesničku radnju modernog značaja; njegovi eseji će desetljećima samotno stajati u hrvatskoj književnosti po svojoj koncepciji, dubokoj misaonosti, vidicima i obilježjima rijetke eruditnosti. Njegov «Selski prorok», bez obzira na tehničke nedostatke, prototip je hrvatske pučke glume. I sa svojom ocjenom Gjorgjića Starčević je daleko ispred svojeg vremena: on ne daje šablonski prikaz Gjorgjićevih pjesama, ne mjeri ih mjerilima ni metodama tadašnje estetike, već pokušava u njegovoj poeziji pronaći njegovu narav i život. Prikaz Gjorgjićevih pjesama posljednje je Starčevićevo književno djelo. Englesko-francusko-talijansko-turski rat protiv Rusije od 1853. do 1856. otvorio je tzv. istočno pitanje. Otvaranjem tog pitanja, Starčeviću se otkriva put do izlaza iz austrijskog apsolutizma: Bosna postaje polugom njegovih političkih osnova; u rješenju istočnog pitanja Starčević se nada osvojiti mjesto i za sebe i za svoj poziv, ali te svoje osnove ne može staviti na papir, vješati na veliko zvono. Tek 15 godina poslije, kada je predstojala austrijska okupacija BiH, u svojem spisu «Na čemu smo?» Starčević je s nekoliko riječi natuknuo o svojim idejama i akcijama iz 1854.-55. U svojoj izjavi na upit o «Rečoslovnici», Starčević spominje kako su se 1853. u njegovoj kancelariji u «Matici» okupljali neki «vrijedni mladići koji su kod nas posla pomagali». Tu je prvi put spomenuta pojava, koja će Starčevića pratiti kroz cijeli život: oko njega se stvara mali krug mladeži. Kroz svoj život Starčević nastoji sebi stvoriti takav jedan krug, koji ga smatra svojim učiteljem. Mladost je uvijek radikalna i radikal Starčević, napadan i neshvaćen od svojih vršnjaka, vjerojatno se osjeća ugodno među tom mladeži, pristupačnoj novim, smionim mislima. Toj grupi najvjerojatnije pripada i Starčevićev prvi učenik i prijatelj – Eugen Kvaternik. U to vrijeme Starčević je žestoko napadao tadašnje kršćanske nauke. Nije odobravao te lažne nauke te je rekao: «Drugo je vera, drugo svećenstvo». Starčević je imao sasvim izgrađene ideje o reformama koje bi bio pronosio po Bosni. Po tome se vidi kako je žudio zaigrati vodstvenu ulogu, ali ne za sebe već da učini reformiranu, moderniziranu Bosnu novim žarištem hrvatske politike. Njegova je temeljna misao da treba najprije odgojiti i preobraziti čovjeka, a po njemu tek društvo i državu. U svojoj knjižici «Na čemu smo?» on iznosi te reforme. Starčevićeve osnove s prijelazom u
    • Bosnu ostale su samo san. Najteži je bio povratak iz sna u javu – a hrvatska java tih godina crnja je nego ikad prije. 1857. radi za svoj «Hrvatski kalendar», kojemu je urednik i pisac. Tih se godina Starčević osjećao iznimno nesretnim. U svom kalendaru za 1858. Starčević je objelodanio cijeli niz aforizama. Ti aforizmi odaju slijed njegovih najintimnijih misli, njegov su unutrašnji monolog. Oni nose njegov biljeg samostalnog prosuđivanja kritičnosti, vječito su u suprotnosti sa svim životnim pravilima kojih se drži ostatak svijeta. Te rečenice odaju sliku Starčevićevog raspoloženja prema svijetu i samom sebi. Ti aforizmi iskazuju Starčevičevu veliku mudrost i to već u 35. godini života. «Najbolje je u zlu društvu: mučati»; «Sedi lase svedoče za starost, a ne za pamet»; «Za mladosti naziraj – u starost», što je Starčević i obradio u svom eseju o starosti; «Nitko ne živi onako kako želi», za to je najvjerodostojniji primjer njegov život; «Tim manje trebamo, čime manje žudimo» - Starčevićev skromni život u siromaštvu i neimaštini; «Zaljubljenje plod je dangubljenja», vjerojatno je to razlog Starčevićeva samovanja; «Svaka veličina počinje od malenkosti»: ovaj aforizam prikazuje cijeli Starčevičev život u samo jednoj rečenici – počeo je kao seosko dijete, a završio s titulom «Otac domovine». Tu titulu dobio je zato što je jedan od rijetkih ljudi, i prva osoba koja je glasno progovorila, promicao hrvatsku neovisnost i ujedinjenje svih Južnih Slavena. Cijela 1859. i početak 1860. bile su pogubne za apsolutističku vladavinu Habsburgovaca. I u Hrvatskoj dolazi do promjene režima. Smijenjen je grof Coronini, a na njegovo mjesto dolazi barun Josip Šokčević, koji opet uvodi hrvatski jezik kao službeni. Starčević drugačije od ostalih reagira na te događaje, jer su drugačiji njegovi pogledi na politiku i drugačiji su njegovi ciljevi. On sigurno zna i kojekakve stvari koje su drugima skrivene. Filozofsko učenje, kojim je sam sebi oblikovao osobnost, učinilo je Antu Starčevića slobodnim u mislima i naziranju. On je slobodan intelektualac koji stoji izvan svih ostalih društvenih razreda. U tim mogućnostima novog stanja koje nastaje ne traži za sebe nikakvu materijalnu dobrobit. On također drukčije gleda na sam rat 1859. Utvrdio je: «Za ovoga rata palo je u oči, da Hrvati ne vojuju, kako su nekad vojevali. Držanje Hrvata odlučilo je posljedak rata». Prvi puta poslije dugog vremena i hrvatski su graničari iz političkog razloga počeli bili nepokorni – tu je za Starčevića prilika za buduće velike uspjehe. Ante Starčević je u tome čak i sudjelovao, premda neizravno. Starčević i Kvaternik su potpune suprotnosti: Starčević priznaje samo razum dok je Kvaternik praznovjeran, više vjerujući osjećajima. Možda je baš to razlog njihova dugogodišnjeg prijateljevanja. Starčević je, čini se, najprisnija Kvaternikova veza sa domovinom; upravo kao utjelovljenje Kvaternikova povjerenja, Starčević, čovjek bez zanimanja u očima tadašnjeg društva, stječe političko značenje. Tada je vladao kaos na hrvatskoj političkoj sceni. Politički svijet se složno okuplja na jednom negativnom principu: svi znaju što ne će, nitko zapravo ne zna što hoće. U Zagrebu izlaze nove novine – «Prozor», za koje je dozvolu ishodovao Strossmayer u Beču. Ante Starčević jedan je od najmarljivijih suradnika tog lista. Javlja se već u njegovom šestom broju, a javljat će se gotovo tjedno, do konca godine. Po prvi puta je Starčević mogao u tim člancima otvorenije izreći svoje misli o politici; tu se javlja i čitaoc i poklonik Rousseauovog «Društvenog Ugovora» - taj biljeg ostaje u očima njegovih tadašnjih suvremenika. Serija Starčevićevih članaka u «Prozoru» tvori neku vrstu udžbenika politike, ali koji ne piše političar nego filozof. Uostalom, Ante Starčević sebe nije smatrao političarom već ideologom. Starčevićev članak o diplomaciji u povijesnom gledanju, objavljen 19.10.1860. u «Prozoru», djeluje kao neka vrsta opomene. Sutradan, 20. listopada 1860. objelodanjena je u Beču «Listopadna diploma» Franje
    • Josipa; magla se je razišla, hrvatskoj politici postaju vidljivi putevi te počinje njezino veliko diplomatiziranje. U to vrijeme rijetko tko se sjećao Starčevićevih pouka, koji odmah nakon kratkog uvoda definira načelo diplomacije: «ako se kime ne možeš koristiti, nastoj da od njega barem štete netrpiš». Starčević nam je zorno prikazao Hrvatsku tog doba, koja se zapravo i ne razlikuje toliko od današnje. Tome svjedoče ove riječi: «Država, koja lahkoumno sa svakim prijateljuje i oko prijateljstva medju drugimi svom silom nastoji, gubi sav ugled; koja druge zavadja, pada njihovom žrtvom. Pokazivalo se prijateljstvo medju državami koliko mu drago, ono pada dok se dojde na dielenje koristi, ali i štete». Te Starčevićeve riječi, koliko god su opisivale tadašnju državu, toliko, ako ne i više, prikazuju sadašnju Hrvatsku i njene prijateljske odnose sa susjednim državama. 5. siječnja 1861. godine, nakon mnogobrojnih promjena, uspostavljene su stare županije, imenovani novi veliki župani. Riječka županija svojim velikim bilježnikom bira Antu Starčevića. Dnevni poslovi njegove županije očito ga previše ne zanimaju, uostalom ne zanimaju ni skupštinare Riječke županije. Počinje borba za Rijeku i uslijed sukoba s talijanskim elementom županijska skupština seli se u Bakar. U žarištu sukoba prerazličitih interesa sigurno se osjeti svaki potez službene hrvatske politike, posebice njezino oklijevanje. Teren je kao stvoren za bujnu dinamičku narav kakva je Starčevićeva. Imenovan velikim bilježnikom, Starčević je napisao četiri županijske predstavke kojima je odredio svoje stajalište prema svim temeljnim političkim pitanjima vezanim uz Hrvatsku. Ti su spisi bila osnova političkog programa Stranke prava koju je zajedno s Kvaternikom i Petrom Vrdoljakom osnovao te iste 1861. godine. Protivio se bilo kakvim zajedničkim poslovima s Austrijom i Ugarskom: «Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku». Politika je uvijek mješavina ljudskih kreposti i slabosti, idealizma i podlosti, vidovitosti i ograničenosti. Politika čista kao filozofska disciplina, kako ju je Starčević vidio, ne postoji, ali Starčević ipak vjeruje da postoji. Tu je vjerojatno sadržana sva tragičnost njegove politike, jer većina ljudi, slijedeći takvu politiku, po naravi postaju ili lažljivci, licemjerni u pojedinačnim slučajevima ili četa slijepih bezazlenjaka, koje prvi lažljivac prevari i zavede. U doba između Listopadne diplome i Veljačkog patenta revolucionarni duh plamti više-manje u cijeloj istočnoj polovici carstva. Pošto to nije bilo po volji carskog vrha, u Beču se traže mjere protiv Starčevića. U jesen 1862. Starčević bude smijenjen i stavljen pod istragu, a zatim i osuđen na zatvorsku kaznu od mjesec dana. Starčević s prvim tamničenjem stječe novo iskustvo, kako je opasno svraćati ljude na pravi put jer im se u tome mora najprije dokazati njihovu kratkovidnost i neumnost, a to ljudi najteže praštaju i nikako ne zaboravljaju. 1861. Ante Starčević izabran je za saborskog zastupnika . 15. travnja 1861. sastaje se prvi put novi Sabor. Još prije nego što je oficijelno ušao u Sabor, dolazi do sukoba između Statčevića i Strossmayera. Uz Strossmayera, najistaknutiji čovjek bio je Ivan Mažuranić. Kao mladić, Starčević je bio Mažuranićev oduševljen poklonik. Kasnije se Starčevićev dojam mijenja, ali u političko-etičkom pogledu. Ta je promjena posljedica Starčevićeve političko- nacionalne orijentacije. Starčević priznaje Mažuraniću njegove visoke
    • intelektualne sposobnosti, ali mu zamjera da je čovjek takvih sposobnosti otišao služiti Austriji. Tijekom tog mandata održao je jedan od svojih najznačajnijih govora i to 26. lipnja 1861. Tim govorom udario je temelje svojoj stranci. Nikad, ni prije ni poslije tog dana, nije se slušao ovako uzvišen govor u Hrvatskom Saboru. Takvim tonom s austrijskom vlašću nikad nitko nije razgovarao. Spletke te vrste protiv Hrvatske nastojali su spriječiti Zrinski i Frankopani, no platili su to glavom. Sada, prvi put u povijesti Hrvatske jedan čovjek ima jasnu pravno- političku viziju. Vizija nezavisnosti Hrvatske temelji se na narodnim pravima i Starčević ulaže sav život da je ostvari. On je zagovarao slobodu Hrvata te je jednom prilikom u jednom od svojih spisa izjavio: «Makar Hrvatska bila uru dugačka ili uru široka, makar bilo u njoj samo pet Hrvata, neka ih je samo pet, ali da su slobodni». Izašavši iz tamnice, Starčević u to doba bijaše sam. U lipnju 1865. objavljeni su izbori, te je Strossmayer s unionistima dobio većinu. Starčević je također izabran u Sabor, ali se toga htio odreći. Ipak, kad je dobro promislio, odluči ostati u Saboru, samo da spasi što se spasiti može. Također uđe u klub Strossmayerove narodno-liberalne unionističke stranke. To je bio njegov posljednji pokušaj od Strossmayera stvoriti suradnika za slobodu Hrvatske. Još jedan od Starčevićevih značajnijih govora bio je 27. siječnja 1866. U njemu pobija tvrdnju u kraljevu otpisu od 2. studenog 1865., kojim je sazvan Sabor. Nadalje izjavi, da je spreman sa svakim ugovarati, ali ne će s onom vladom «koja ugovor sklapa, samo da ga uzmogne pogaziti, koja ni u riječi ni u prisegi ne gleda drugo, nego da oskvrne vjeru i pogrdi Boga. Ja ne ću ugovarati s vladom, kojoj osim svoje vlastite sebičnosti ništa nije sveto». «Kada velite da ištete lijeka proti nevolji Hrvatske...a zazimljete se za Austriju, vi ne radite drugo, nego kažete: Vuk je ovce klao i konje, učinimo vuka ovčarom». Starčević je, shrvan od boli, u noći sa 12. na 13. veljače 1866. sasvim osijedio. Protiv «madžarona» i «narodnjaka» Starčević je podigao treću stranku, koju nazva «Strankom prava». U srpnju 1867. Starčević i prijatelji odlučiše izdavati svoje novine, pod naslovom «Hrvat». Pošto nije izvojevao dozvolu za te novine, odučio je izdavati ih u obliku malih svezaka, te je u «Hrvatu» (svezak 6.) narodnjake oklevetao ovako: «Slavoserbi (op., lat. sclavus servus = dvostruki rob), sužanjska pasmina, sve da bi i htjeli, ne mogu biti drugačiji negoli su. Slavoserbima Bog ne dade um, a uskrati stid». Kad nastadoše nemiri u Rakovici, gdje je poginuo Kvaternik, Starčević je bio zatvoren. Kad je izašao iz zatvora, preseli se sinovcu Davidu u Jastrebarsko 1873. 1878. Primorje je Starčevića predložilo kao kandidata za saborske izbore. Iste godine, 1. rujna, počinje izdavati pravašku «Slobodu». U prosincu 1883. u Zagreb dolazi novi ban – grof Dragutin Khuen Hedervary, čija je zadaća bila suzbiti širenje Starčevićevih načela, te da «bičem i zobi» privede Hrvate pameti. Starčevića prvoga isključiše sa osam sjednica. Kad se vratio u Sabor 15. veljače 1884., predložiše ga opet za isključenje. Svi pravaši bijahu isključeni iz Sabora od 24. listopada 1884. pa sve do 2. siječnja 1885.
    • Pravaštvo se u Dalmaciji bijaše silno raširilo, tako da je 1890. bilo na kulminaciji. Te je godine bilo otkriće Kačićeva spomenika u Makarskoj. Na to je otkriće pošlo i nekoliko uglednih pravaša iz Banovine, tako da se je Kačićeva proslava prometnula u slavlje Ante Starčevića. Starčević je u to doba napisao učenu raspravu prigodom stote godišnjice Francuske revolucije – «Ustavi Francezke». Kada su se počeli sabirati prinosi za «Starčevićev dom», započeše i pregovori da se ostaci «obzoraša» sjedine pravašima i da se izgradi zajednički opozicioni program. Ante Starčević nije vjerovao u uspjeh toga, ali se nije htio protiviti. «Dom» je bio predan Stačeviću 26. lipnja 1895., na 35. godišnjicu njegova slavnog govora u Saboru. Zbog unutarstranačkih sukoba s Folnegovićem, Starčević je istupio iz stranke i zajedno s J. Frankom, E. Kumičićem i M. Starčevićem osnovao «Čistu stranku prava». Prije smrti Starčević se pomirio sa Strossmayerom, no zbog smrti nikada nije saznao kako ga je ovaj okaljao u pismu Račkomu 1893. Od osnivanja te nove stranke dr Ante Starčević nije izlazio iz kreveta. U noći od 27. i 28. veljače 1896. Ante Starčević je ispustio svoju veliku, plemenitu dušu. Po želji je sahranjen u Šestinama. Starčević je uvidio prave vrednote Hrvatske i imao je sjajne zamisli formiranja hrvatske države, no, neshvaćen od strane svojih suvremenika, nije mogao promijeniti tadašnju Hrvatsku. Još uvijek nije kasno, još uvijek se Starčevićeve ideje mogu ostvariti i možemo osnovati čistu Hrvatsku, s valjanim pravosuđem. Vjerojatno se tada, kao i danas, vladajući ljudi boje Starčevićevih vizija, jer on osuđuje laži, nemoral, te su baš takvi ljudi vladali Hrvatskom u njegovo doba. Čak se i austrijski vrh bojao Ante Starčevića, te su ga zato htjeli eliminirati sa društveno-političke scene. Kao što bi Starčević rekao: «Ako tuče i kuću vam ruši, hoćete li mu vi pomagat kuću vašu rušit, hoćete li se sami ubiti; ili ćete branit vas i vašu kuću, ter pomoć tražiti proti razbojniku?» A naš vladajući politički vrh radi upravo to: pomaže srušiti našu kuću, naš dom, našu domovinu za koju je toliko ljudi izginulo, samo radi Hrvatske, koja se upravo sada, ovaj tren, ruši.
    • Literatura: Dr. Ante Starčević; Laus, Split, 1992. Zaslužni Hrvati 19. stoljeća, Tiskara Rijeka, Rijeka, 1992. Hrvatska enciklopedija, Zagreb Ante Starčević, kulturno-povijesna slika, Horvat J., Zagreb, 1940. Znameniti i zaslužni Hrvati, Zagreb Ante Starčević, djela i govori, HSN, Zagreb, 1995. Hrvatski portreti, Strižić I., DoNeHa, Zagreb, 1993.