Your SlideShare is downloading. ×
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Grgurević - doc
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Thanks for flagging this SlideShare!

Oops! An error has occurred.

×
Saving this for later? Get the SlideShare app to save on your phone or tablet. Read anywhere, anytime – even offline.
Text the download link to your phone
Standard text messaging rates apply

Grgurević - doc

4,194

Published on

Grgurević - doc

Grgurević - doc

Published in: Education, Technology
0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total Views
4,194
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
0
Actions
Shares
0
Downloads
10
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

Report content
Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
No notes for slide

Transcript

  • 1. „OTKRIJMO ZAJEDNO VREDNOTE HRVATSKE“ GRGUREVIĆI Učiteljica razredene nastave u Grgurevićima – Sanja Prebeg
  • 2. Nakon završene Visoke učiteljske škole u Slavonskom Brodu 2006., zaposlila sam se na mjestu učiteljice engleskog jezika u Osnovnoj školi „ Ivan Mažuranić“ u Sibinju, jednom lijepom slavonskom selu, udaljenom od Slavonskog Broda 10-tak kilometara. Tada sam po prvi put posjetila i sibinjske područne škole i to u: Grgurevićima, Ravnu, Grižićima, Starom Slatiniku i Gornjim Andrijevcima. Već prvi moj odlazak u za mene tada nepoznata i mala sela o kojima se rijetko gdje može čuti i vidjeti ostavio je na mene veliki dojam. Tog rujanskog jutra ravnateljica Ana Luić je moju kolegicu i mene odvezla u sve područne škole, pa tako i u Grgurevići. Već na samom izlasku iz Sibinja, krećući se prema sjeveru, kao da smo došli u neki novi svijet. Prekrasne šume, tada već požutjelo lišće, čist i svjež zrak, cvrkut ptica........... nešto što je teško opisati riječima, nego se jednostavno mora doživjeti. Vozeći se kroz šumu došli smo u prvo selo nakon Sibinja, koje prirada Odvorcima, Jakačina Mala – koje također odiše jednom prirodnom ljepotom Dilj gore, na čijim se obroncima i smjestila Jakačina Mala. A tada nakon zadnjeg zavoja - kao bedem koji čuva i štiti cijele Odvorce ugledali smo Grgureviće. Nakon Grgurevića cesta nas je vodila u Ravan, kojem i sam naziv kaže da se smjestio u zaravni Dilj gore. Put nas je dalje odveo u Grižiće i Krajačiće. Tada nisam mogla ni naslutiti da ću upravo tu prirodnu ljepotu imati priliku gledati svakog dana vozeći se prema Grgurevićima, no bilo je upravo tako. Od ove školske godine zaposlila sam se na mjestu učiteljice razredne nastave u Grgurevićima. Kada mi je sadašnja ravnateljica Mirela Mršić – Pavičič, rekla da smo s dobili ponudu za projekt „Otkrijmo zajedno vrednote Hrvatske“, odlučila sam prihvatiti zadatak i malo pobliže upoznati mjesto, ljude, običaje, povijest sela u kojemu radim. Nešto sam doznala i sama posjetivši Muzej brodskog posavlja, Arhiv u Slavonskom Brodu, Gradsku knjižnicu u Slavonskom Brodu, razgovaravši s učenicima i bakom Julkom Tušek (bakom moje učenice Nikoline Tušek), a najviše mi je pomogao učitelj naše škole Ljubomir Križ koji je 1955. također došao prvi put u Grgureviće kao i ja, samo naravno, pješke prtenim putem, prepješačeći taj dan oko 30 km. Učitelj Ljubomir Križ radio je u Ravnu od 1955. do 1957. 1958 premješten je u Grgureviće gdje je živio i radio 12 godina. No, izgleda da je i na njega taj put, sela, ljudi, običaji, supruga koju je tamo upoznao, ostavilo na njega toliki trag da je 2004. godine odlučio napisati knjigu o Odvorcima tj. o Odvoračkom središtu – Grgurevićima. Na kraju svoje
  • 3. autobiografije napisao je: „Mnogo toga me približilo Grgurevićima i njegovim stanovnicima. Bio sam učitelj generacijama koji danas imaju unučad. Rado i često sam tamo. Eto zato pišem ovu knjigu da Grgureviće i njegove ljude, njihove događaje približim drugim ljudima naše okolice, a možda i dalje.“ Knjiga je u ovom trenutku u pripremi za tiskanje, a učitelj Ljubomir se nada da će biti izdana do lipnja ove godine. Stoga je i meni jako drago što će se uz pomoć učitelja Ljubomira i kroz ovaj rad čuti nadam se u cijeloj Hrvatskoj. Stoga mu se zahvaljujem i ovom prilikom na nesebičnoj pomoći i ustupanju materijala koje sam i ja koristila u ovom radu.
  • 4. Danas u općini Sibinj ne postoji mjesto Odvorci, no postoji župa Odvorci. Odvorci su raštrkano mjesto koje okuplja sela: Čelikoviće, Grgureviće, Jakačinu Malu, Ravan, Brčino, Grižiće i Krajačiće pod jednim imenom Odvorci. Postoji nekoliko tumačenja nastanka imena Odvorci: - naseljeno je hrvatskim izbjeglicama iz Bosne, Like, Banije, a najviše ih je bilo od Dvora na Uni pa otud i naziv od Dvora – Odvorci - hrvatske izbjeglice došle su zajedno do Sibinja, jedan dio ih je ostao u Sibinju, a jedan dio se odvojio – Odvojci, pa otuda naziv Odvorci - kada Sunce koso obasja tlo šume mogu se raspoznati obrisi oranja – brazde. Mještani kažu da su tu ljudi odorali zemlju pa otuda naziv Odorci, tj. Odvorci, no, danas je sasvim sigurno da se ime Odvorci odnosilo na naselja u pobrđu Dilja, sjeverno od Sibinja. U XVIII. I XIX. St. posebno vojno povjerenstvo Austrijskog Carstva započelo je rad na izradi iscrpnih vojnih karata svake pojedine zemlje Habsburške Monarhije. Proces izrade trajao je 105. godina i obuhvaćao 45 zemalja. 1790. g. izrađena je karta i za odvoračko područje. Tu se kaže da Odvorcima pripada 10 mjesta kojima je to zajedničko ime, ali zbog velikih međusobnih udaljenosti svako mjesto ima posebno ime. Na karti su označeni: Odvorci (danas Grgurevići), Čelikovići, Durbabići (danas više ne postoje), Ravan, Brčino, Brđani, Mihaljevići, Crnogačina Mala (danas Prčevragovići), Jakačina Mala, Grižići i Krajačići.
  • 5. ČELIKOVIĆI Naselje Čelikovići ima dvije posebnosti u odnosu na ostala odvoračka sela: ima najmanje stanovnika i smjestilo se na najvećoj nadmorskoj visini ( 324 m ). Čelikovići su udaljeni od Sibinja oko 6 km, a od Sl. Broda oko 20 km. Ime su dobili po najbrojnijoj obitelji: Čeliković. Sredinom 19. st. u Čelikovićima je bilo 7 zadruga ( velikih obitelji ), no danas demografske perspektive nisu baš najbolje, jer se stanovništvo kontinuirano smanjuje, što zbog težih uvjeta za život, što zbog nedostatka posla, jer su se tu ljudi najviše bavili poljoprivredom, od čega je danas vrlo teško živjeti. Pa stoga ljudi odlaze u obližnje gradove i veća sela zbog posla. Od spomenika ovdje navodimo kapelu sv. Barnabe koja je podignuta 1910. godine. Ranije je u Čelikovićima postojala drvena kapela sv. Lovre, ali je zbog dotrajalosti srušena. JAKAČINA MALA Jakačina Mala je susjedno selo Grgurevićima. Smještena je na uzvišenjima: Praulje, Jašike i Klučar, a pokraj sela teku potoci Sinak i Duboki zdenac. Jakačina Mala je svoje ime dobila po najraširenijem prezimenu svojih stanovnika: Jakačić. U popisu stanovništva 2001. godine registriran je 191 stanovnik. U Jakačini je smješten dobro očuvan spomenik kapelica sv. Terezije, te spomenik Sibinjskim žrtvama. RAVAN Naselje Ravan se nalazi se u dolini potoka Gnojnica, između brežuljaka Dilj gore. Nalazi se na cesti koja vodi od Bilica prema Brčinu i dalje za Zdence. Od Ravna vode asfaltne ceste prema Grgurevićima, Bilicama (i dalje za Požegu), te prema Brčinu (odnosno Slavonskom Brodu preko Podcrkavlja).
  • 6. Svoje ime ovo mjesto je dobilo po tome što se smjestilo na zaravnjenom terenu između okolnih brežuljaka, što je njegova posebnost u odnosu na susjedna naselja ( Brađani, Čelikovići, Grgurevići). Ravan se po prvi put spominje još 1422. godine kao Rawan vila, kao posjed sinova Benedikta Berislavića. Zanimljivo je da je krajem 18. stoljeća uz Ravan, postojalo posebno naselje zvano Durbabići, koje je bilo jednako udaljeno od Ravna i Čelikovića ( po 800 koraka ) Kirvajski dan je Velika Gospa. Ta stoljetna tradicija brižljivo je očuvana sve do danas. BRČINO Naselje Brčino nalaze se između Ravna i Brodskih Zdenaca. Brčino je ime dobilo po plemiću Brčinski, koji se bio gospodar ovog kraja. Kod Brčina se sastaju potoci Benkovac, Bučje, Kankovac i Slanica i daju potok Gnojnicu. Između Brčina, Ravna i Čelikovića u šumi Gašinac, a pokraj izvora Gašinac sagrađena je još 1910. godine kapelica Majke Božje. Na tom mjestu postoji i kameni križ sa uklesnom 1913. godinom. Vjeruje se da voda s izvora Gašinac liječi i neke bolesti kao što su očne bolesti, epilepsiju i razne rane. Susjedna naselja Ravan i Brčino u mnogo čemu dobro surađuju i međusobno se nadopunjuju. Tako su mještani ovih naselja zajednički podigli društveni dom i to na mjestu „dodira“ i u njemu trgovinu koja i jednima i drugima podimruje osnovne potrebe. Etnološko kulturno dobro ovdje je kameni štagalj na kućnom broju 45, zbog svoje specifične akhitekture. Nedaleko do Brčina na putu prema Zdencima nalazi se zaštićeno stablo PAPA hrast, straro oko 500 g. i opsega preko 6 m. Nalazi se u dijelu šume koja se naziva Benkov gaj i zbog toga je taj dio šume stalno izložen posjetu ekologa, planinara i ljubitelja prirode.
  • 7. GRIŽIĆI Naselje Grižići smjestilo se duž ceste Sl. Brod – Požega. Položaj naselje je dosta povoljan što se vidi i u kretanju broja stanovnika. Prema rezultatima popisa od 1981. godine do 2001. godine broj stanovnika neznatno opada. Na mjesnom groblju u Grižićima sahranjeni su ubijeni seljaci iz Odvoraca 19. veljače 1935. godine, pod nazivom Sibinjske žrtve. Podignut je i spomenik na kojemu su imena ubijenih seljaka koji se nisu slagali s velikosrpskim režimom. Ubijeni seljaci su: Stjepan Gunčević, Ivan Janković, Petar Topalović, Ivan Katalinić, Mato Peić, Đuro Štimac, Antun Ercegović. Ove žrtve prenijete su iz Bilica 1942. godine i u Grižićima sahranjene u zajedničku grobnicu. Crkva posvećena sv. Mihovilu dovršena je 1867. godine. Zaslužna osoba iz povijesti i kulture je Josip Gunčević koji je radio kao profesor vjeronauka u Slavonskom Brodu. U Grižićima bilježimo i jednu zanimljivost: kada se 1942. godine pojavilo klizište iznad škole i zaprijetilo i samom objektu, zasađeni su orasi kako bi se klizište zaustavilo. Ti orasi i danas ukrašavaju prostor iznad škole.
  • 8. Naselje Grgurevići smješteno je na Dilju, u brdskom dijelu općine Sibinj. Grgurevići leže na visoravni „Jezerac“ ( 19 km od Slavonskog Broda i 9 km od Sibinja na 290 m nadmorske visine). S visoravni Jezerac se mogu vidjeti i druga naselja, koja pripadaju odvoračkim selima: Ravan, Brđani, Čelikovići, a pogled seže i do Požeške doline, pa je čak moguće ponekad (ovisno o vremenu) vidjeti i Pleternicu.
  • 9. Za Grgureviće se danas vjeruje da su ime dobili po svojim potomcima, davno nastanjenim na ovim prostorima. Na osnovu prezimena stanovnika i selo je dobilo ime. Ime sela nastalo je u relativno novije vrijeme. Selo se prije zvalo Odvorci. Još 1950. g. na pečatu škole pisalo je „Osnovna škola Odvorci“. I danas neki ljudi kad idu u Grgureviće kažu da idu u Odvorce. No poznato je da se još u 18. stoljeću taj naziv odnosio na više sela, a ne samo na Grgureviće. Iz školske spomenice za Odvorčane, odnosno Grgurevčane: „Stanovnici su srednjega, čvrsta uzrasta, bijele boje, očiju vranih, a pogleda bistra. Govore hrvatskom ikavštinom. Narodnosti su hrvatske, a vjeroispovijesti rimo-katoličke. Bave se najviše poljodjelstvom, a veoma rado lovom. Kao što stari pripovijedaju bilo je prvo u Odvorcih svega u obilju. Žitnice su bile pune hranom za dvije tri godine, podrumi vinom i rakijom. Podrume su imali po jedan ili dva kod kuće, a opet drugi u vinogradu, a svi su bili puni više godina, starim vinom i rakijom. Ali su bogme i pili. Je li došao stranac u selo taj je bio upravo gospodski počašćen. Starci danas živući rado se sjećaju tih blagih vremena.“ Danas prolazi cesta kroz Grgureviće i prema istoku vodi nas u Čelikoviće, (susjedno selo Grgurevićima na 324 m nadmorske visine), a prema zapadu u selo Jakačina Mala, te dalje prema jugu preko Kozjeg brda i doline Dugovac prema Sibinju. Druga vrlo važna cesta koja vodi prema sjeveru dovest će nas u selo Ravan i Brčino, a prema zapadu u Bilice odnosno u sela u Požeško-slavonskoj županiji. Sela Brčino i Ravan izgrađena su u dolini potoka Gnojnica. U Gnojnicu se ulijevaju padinom od Grgurevića i Čelikovića manji potoci među kojima je najznačajniji Račjak. S obje strane ceste koja nas vodi od Sibinja do Grgurevića su visovi Dilj gore pokriveni šumom koja je nastala prirodnim putem. Najviše su zastupljene šume jele, bukve, običnog graba i ponešto hrasta. U tim šumama obitavaju i mnoge životinje: jelen, srna, zec, fazan, divlja svinja.
  • 10. ŠKOLA U PROŠLOSTI I DANAS Učitelj u Odvorcima, Dragutin Gazdović, u najstarijoj školskoj spomenici napisao je „ Školi je početaj 1828. godine. Je li bilo i ranijih oblika školovanja ne zna se, osim da su poučavanje na nekim područjima (pretpostavlja se i na odvoračkom području) vršili redovnici provincije Bosne Srebrene. Prva školska zgrada sagrađena je ju u doba Austro – Ugarske Monarhije na zemljištu Čimenu, pokraj crkve gdje se danas nalazi Društveni dom. U razdoblju od 1893. do 1914. g. broj polaznika se mijenjao. Brojno stanje u spomenicu prvi je upisao učitelj Dragutin Gazdović. Upisano je 146 polaznika i 25 učenika u opetovnicu, a čak ih je 50 upisano kao nepolaznika. Problem velikog broja nepolaznika isticala se u svim spomenicama. Razlozi za tako velik broj nepolaznika su: pomanjkanje prostora za toliki broj učenika, nespremnost roditelja da školuju djecu koja su im potrebna za obavljanje poslova kod kuće ( čuvanje marve i raznih kućanskih poslova ), u školu u Odvorce su išla i djeca iz svih odvoračkih sela, stoga im je to stvaralo poseban problem pogotovo zimi kada su djeca išla kolnim stazama kroz dubok snijeg čak i do 5 km, velik je broj i onih koji nisu mogli kupiti odjeću i obuću za školu, a pogotovo da plate knjige. Taj problem pratio je školu sve do 60 – tih godina prošlog stoljeća. U šk. g. 1894/95. izašla je nova početnica, čitanka za I. Razred i računica za IV. razred. Iduće školske godine škola je postala dvorazredna, pa je bivši stan učitelja adaptiran u drugu učionicu i otvoreno je još jedno radno mjesto. Na školi su tada radila 2 učitelja, jedna od njih je ujedno i prva učiteljica u toj školi Barbara Jelić, i učitelj Andrija Galić. U godinama I. svjetskog rata ( 1914. – 1918. ) bilo je veliko siromaštvo. U to vrijeme u školi je radio učitelj Josip Stević koji je bio pod vojnom spremom. Nije bilo kadrova za rad u školi. No, baš u to vrijeme škola je imala najviše obveznika, preko 200 redovnih i oko 50 u opetovnici. Učenici su izrađivali topla odijela za ratnike. Organizirano je skupljanje kupinovog lišća, tople odjeće. Nije održan završni ispit, niti su podijeljene nagradne knjige jer je taj novac darovan vojsci. Radi boginja obuka je bila jedno vrijeme prekinuta. Tih su godina bile i velike ljetne suše i kišovite jeseni, pa je pristup školi zbog velikog blata ponovno bio otežan. Nastala je i velika skupoća. U školskoj godini 1919./1920. broj učenika je pao na 79. Te godine su otvorene škole u Grižićima i Ravnu pa su djeca iz tih i susjednih sela išla u školu u Ravan i Grižiće.
  • 11. Nakon smrti učitelja Josipa Števića rad u školi naslijedio je učitelj Adam Piškurić, učitelj iz Lipika. Na našu školu je ostavio velik utjecaj. Njegovom zaslugom je smanjen broj nepolaznika. Poduzeo je akciju kod ministra gospodarstva za gradnju ceste od Sibinja do Odvoraca. Zbog slabog predznanja sve učenike IV. I V. Razreda vratio je u III., a učenike III. u II. Obnovio je s djecom školski vinograd na Jezercu koji je bio potpuno uništen. Nastaje doba krize. Djeca sama kupuju knjige i ostali materijal. Ukinuto je davanje ogrijeva školi i učiteljima. Ipak je 1928. godine skromno obilježena stota godišnjica škole u Odvorcima, na kojoj su djeca prikazala igrokaze: „Snjeguljica“ i „Majčina suza“. 1939. godine stručna komisija je proglasila školsku zgradu neupotrebljivom. Ljeta su bila jako sušna, svi bunari, pa i školski su presušili. Jedino je nešto vode bilo na Račjaku, a zima je 1940. godine bila „sibirska“ - 30. U to vrijeme obvezni predmeti su bili: 1. Nauka o vjeri s moralnim poukama, 2. Narodni jezik, 3. Narodna povijest s najznamenitijim dogašajima iz opće povijsti, 4. Zemljopis naše države s osnovnim poznavanjem drugih zemalja, 5. Računstvo s osnovima geometrije i geometrijskog crtanja, 6. Poznavanje prirode, 7. Praktična privreda znanja i umijenja prema potrebama kraja, 8. Higijena, 9. Domaćinstvo, 10. Ručni rad s naročitom primjenom narodnih motiva (djevojčice), 11. Crtanje, 12. Lijepo pisanje, 13. Pjevanje, 14. Tjelesno vježbanje Prvi učetelji nakon rata 1946./47. bili su Josip i Ankica Lukić. Učitelj Josip Lukić umire 1948. godine, pa su do 1951. radili još Kos Terezija i Stjepan Badrov. Škola dobiva novo ime „NARODNA OSNOVNA ŠKOLA ODVORCI“. U 50 – tim godinama XX. Stoljeća uvedeno je obavezno šestogodišnje školovanje. 1951. godine u školu je uveden redovan V. Razred. No, polazak djece je vrlo slab. Školska zgrada i stan u ruševnom su stanju pa je cijeli školski stan adaptiran. U školi se obavlja razredna i predmetna nastava sa 4 odjeljenja: I. i II., III. i IV., V. I VI., VII. I VIII. U toj godini bili su i veliki „školski problemi“, velik broj ponavljača, materijalna sredstva,učila, udžbenici. 1958./59. u školu u Odvorce dolaze učitelj Križ Ljubomir, Ravlić Zvonimir i Tomljenović Mijo. Postojeći problemi se nastavljaju. Nema udžbenika pa se mora diktirati. Povećava se broj učenika jer u više razrede du djeca iz svih odvoračkih sela. U 60 - tim godinama počinje reforma školstva. Škola u Grgurevićima postaje područno odjeljenje centralne škole u Sibinju. Oo tada škola nosi naziv
  • 12. OSNOVNA ŠKOLA „ STJEPAN SEKULIĆ-JUCKO“ SIBINJ PODRUČNO ODJELJENJE GRGUREVIĆI. Nastava je organiziranja u tri smjene najprije s tri i kasnije s četiri odjeljenja i 115 učenika.Uz sve probleme stigao je još jedan 13. 4. 1964. godine u 10 sati jak potres urušio je kuće. Stradala je i škola. Djeca su iskakala kroz prozor, no nitko nije ozlijeđen. Nastava se odvijala vani. U Poljoprivrednoj zadruzi je 7 dana kasnije je buknuo požar. U to su vrijeme u školi radili učitelji: Križ Ljubomir, Aladrović Terezija, Papazović Klara i Bertok Olga. U četiri odjeljenje bilo je 108 polaznika i 52 nepolaznika. Tužbe nisu pomogle. Jedan od roditelja je ovako razmišljao: „Bolje da platim deset tisuća dinara kazne, nego da plaćam čobana koji be me daleko više koštao“. Početkom 70-tih godina učitelji Aladrović Josip i Jurišić Petar na Jezercu se sa djecom ustanovili školski voćnjak. Elektrifikacijom koja je završena 1969. godine naglo su poboljšani uvjeti rada u školi. Rezultati republičkog testiranja iz Hrvatskog jezika,Matematike, Poznavanja društva, Historije i Fizike. Na testiranju na razini Komune učenici su bili iznadprosječni i neki su vrlo uspješno polazili srednju školu u Slavonoskom Brodu ili Požegi. Kad su započeli zemljani radovi na trasi Jakačina – Sibinj učenici viših razreda ove škole dalu su svoj doprinos kroz 200 radnih sati. 1972. godine prvi put je uvedena autobusna linija Grgurevići - Slavonski Brod. To je omogućilo da viši razredi polaze školu u Sibinju. Tako je škola u Grgurevićima ostala sa samo četiri razreda koliko ima i danas. Početkom Domovinskog rata škola je imala 2 odjeljenja u kombinaciji. I. i II. razred 15 učenika s učiteljicom Horaček Slavicom i III. i IV. razred također 15 učenika s učiteljicom Javor Blaženkom. Škola dobiva novo ime: REPUBLIKA HRVATSKA OSNOVNA ŠKOLA „IVAN MAŽURNANIĆ“ PODRUČNA ŠKOLA GRGUREVIĆI Nastava se često prekida zbog opće opasnosti.Kao skloništa služe podrumi u školi i župnom uredu. Učenici predmetne nastave ne putuju u školu u Sibinj, nego se nastavnici kombijem prevoze u Grgureviće. Ovo su bile najznačajnije povijesne činjenice za našu školu. Kažem „naše škole“ jer sam i ja od ove školske godine na svoju veliku radost i veselje njen djelatnik. Sve ovo što sam napisala o povijesti škole je pronađeno u školskim spomenicama i radnom materijalu učitelja Ljubomira Križa, a kako sam već rekla na svoju veliku radost sadašnje stanje iz naše Područne škole Grgurevići vam mogu i sama opisati. Škola ima 2 velike učionice, zbornicu, predvorje i
  • 13. podrum u kojemu se nalaze drva za ogrijev. Škola je lijepo uređena što zaslugom prijašnjih učiteljica što zaslugom roditelja i djece koja rado i često pomažu oko uređenja. Tako ćemo i ove godine uz pomoć roditelja i djece za naš drugi prijektni dan (Dan planeta Zemlje) okrečiti učionice i obojati prozore u jednoj učionici. Iako je nastava prošle školske godine bila organizirana u jednom kombiniranom odjeljenju od 15 učenika s učiteljicom Ivanom Šišmanović, od ove školske godine nastava se provodi u dva kombinirana odjeljenja. I. i IV. razred (9 učenika) s učiteljicom Ivanom Šišmanović i II. i III. razred s učiteljicom Sanjom Prebeg. Vjeronauk predaje velečasni Ivica Martić, a engleski jezik Ruža Mašić. Ovo je naša škola i neke od prigodnih aktivnosti kao što su Dani kruha, projektni dan Božić i Maškare. Osnovna škola „Ivan Mažuranić“ Sibinj - Područna škola Grgurevići
  • 14. Ovako je to izgledalo nekad :
  • 15. A ovako danas: Učenici I. II. III. i IV. razreda i učiteljice Ivana Šišmanović i Sanja Prebeg
  • 16. Učenici I. II. III. i IV. razreda učiteljica Ivana Šišmanović i velečasni Ivica Martić Školsko dvorište i naša ovogodišnja stanovnica vjeverica
  • 17. Dani kruha Projektni dan Božić Projektni dan Božić Božićna priredba Božićna priredba Maškare
  • 18. ŠKOLSKI VOĆNJAK Školski voćnjak nalaze se oko 1000 metara jugoistočno od škole u Grgurevićima na visoravni Jezercu. Površina mu je 957 m². Na tom zemljištu učitelju su uvijek nešto uzgajali. Jedan od njih Adam Piškorić, 30-tih godina tu je zasadio vinograd. 1972. godine nastavnik ALADROVIĆ JOSIP, inače rođeni Grgurevčanin i profesor geografije JURIŠIĆ PETAR, su zajedno s učenicima uz stručno vodstvo ing. voćarstva SLAVKA JENČA posadili voćnjak. Usađeno je 87 voćaka od čega 34 jabuke (crveni i zlatni delišes, te Idared), a ostalo su bile šljive stenlijevke i kruške. Grupa voćara sudjelovala je 2004. godine na smotri „Dani jabuka“ u Požegi gdje su zauzeli 3. mjesto. Eko jabuke su uz pomoć roditelja prerađivali u pekmez. Voćnjak je nažalost prije 2 godine izgorio i trebalo bi ga ponovno obnoviti. POLJOPRIVREDNA ZADRUGA GRGUREVIĆI
  • 19. Nakon II. svjetskog rata 1945. godine u Grgurevićima je osnovana nabavno- potrošačka zadruga u općini Slavonski Brod. Zadruga je registrirana pod imenom Poljoprivredna zadruga Grgurevići. 1956. godine općina je srušila staru zgradu u centru sela u kojoj je nekada bila straža i sagradili su novu gdje su bile općinske prostorije i trgovina. Kasnije je cijelu zgradu dobila zadruga. Osnovne namirnice su nabavljanje u Brodu i dovozile se kolima i konjima preko Kikovca u selo, a bilo je i slučajeva da surobu donosili pješice u ruksaku. Zadruga tada nije imala vozilo. Kako se zadruga razvijala i napredovala otvorene su još četiri trgovine pa ih je bilo pet: u Grgurevićima, Brčinu, Grižićima, Brodskim Zdencima i Slavonskom Brodu. 28. listopada 1960. g. Narodni odbor općine Slavonski Brod imenovao je za upravitelja zadruge Grgurević Ivicu iz Grgurevića i od tada sve do 1985. godine zadruga doživljava najuspješnije dane. To je bilo 25 godina napretka poljoprivrednog zadrugarstva i jedna od zapaženijih poljoprivrednih organizacija u Slavoniji. Većinu domaćinstava zadruga je uključila u kooperativne odnose. Trajna suradnja ortaniirana je sa 135 domaćinstava, a sa ostalima povremeno. Zadruga je otkupljivala gotovo sve što su seljaci proizvodili. Otkupljivali se sve vrste žitarica, kukuruz, grah, jaja, bundevsko sjeme, šljive, gljive, ljekovito bilje, a trešnje su čak izvozili i u Australiju. Zadruga je tada imala 38 članova i 15 zaposlenih radnika: trgovaca, službenika, traktorista i drugih vozača. Zadruga je tada imala velik park poljoprivrednih strojeva kojima je pružala usluge u mehaniziranoj obradi ratarskih kultura. Kroz svoje prodavaonice vršila je snabdjevanje stanovništva. Obavljala je i prijevozničke usluge za izgradnju cesta i mostova na području općine. U tom razdoblju zadružna pomoć je bila znatna na unapređivanju života u selima pomažući izgradnju cesta, društvenih prostorija, elektrifikaciju, telefonske linije, adaptaciju školske zgrde, dječjeg igrlišta itd. Od 1985. g. snažnost zadtuge opada. Bilo je nekoliko pokušaja da se likvidnost ponovno vrati, ali bezuspješno. 90-tih godina pokrenut je otkup povrća i voća, te organiziran rad punionice ukiseljenog povrća. Ni to se nije dugo održalo. Zadruga više ne radi. Ovo je jedna od rijetkih poljprivrednih zadruga na prostoru bivše općine Sl. Brod koja se do nedavno održala. ŽUPA SVETOG FILIPA I JAKOVA – APOSTOLA
  • 20. U centru sela, na uzvisini i maloj visoravni Čimenu podignuta je crkva sv. Filipa i Jakova. Preko puta se nalazi župni dvor, koji je preuređen, i tu danas živi velečasni Ivica Martić. Župa je osnovana 1779. godine i pripojena tadašnjoj Bosansko-srijemskoj biskupiji. Sjedište župe bilo je i tada kao i danas u Grgurevićima. Od početka djelovanja župe do danas izmijenilo se 40 ravnatelja. Od 17. kolovoza 2007. ovu službu obavlja vlč. Ivica Martić. Odvorčani su dobri vjernici i redovno posjećuju i učestvuju u duhovnim zbivanjima svoje župe. U tom duhu odgajaju i svoju djecu. Veza između stanovništva i crkve uvijek je postojala; a posebno preko crkvenog odbora i osnovne škole. 2000./2001. šk. godine objavljen je pastoralni list župe Odvorci „Gaj“. Danas se organiziraju crkveni pjevački zborovi koje uvježbava naša bivša ravnateljica Ana Luić, po struci profesor glazbene kulture i pedagogije. Danas župu sv. Filipa i Jakova-apostola čine sljedeća naselja: Grgurevići kao centralno sela ima baroknu župnu crkvu sagrađenu još za vrijeme Austo-Ugarske, od strane njenih vojnika, 1810. – 1821. Crkva je nešto obnavljana i popravljana, no sada je u dosta lošem stanju. Nedavno su postavljena nova klecala i ulazna vrata. Crkveni god ili kirvaj je 3. svibnja
  • 21. Brčino i Ravan imaju najstariju crkvu u župi. Smještena je i gornjem dijelu Brčina. To je crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije ili Velike Gospe. Crkveni god je 15. kolovoza. 1998./99. crkva je obnovljena, oltari i kipovi zaštićeni i uvedeno je olektično zvono. Čelikovići imaju crkvicu sv. Vida. U njoj je i slika sv. Barnabe koju su donijeli iz kapelice na starom groblju Lovrencu. Kapelica je napravljena 1910. kada ju je posvetio župnik Jung i odslužio prvu misu. Mještani Čelikovića crkveni god slave 3. svibnja. Jakačina ima crkvicu sv. Terezije. Sagrađena je 1950. godine. Nedaleko kapelice je spomenik Sibinjskim žrtavama podignut 1991. godine. Mještani Jakačine slave crkveni god ili kirvaj 15. listopada. Grižići su 1867. izgradili crkvu sv. Mihovila arkanđela, na vrhu brda pri ulasku u selo iz smjera Pleternice. U cintoru crkve nalazi se spomenik njihovom mještaninu Stjepanu Gunčeviću (Sibinjskoj žrtvi), čije su kosti ovdje prenesene s groblja u Bilicama. Crkveni god je 29. rujna.
  • 22. Još jedno veliko svetište u odvoračkoj župi je GAŠINAC ILI DRAŽEVAC. Smješten je u šumici jugoistočno od Ravna. 1910. godine u čast Majke Božje Lurdske vjernici su pokraj izvora podigli kapelicu s kipom Bogorodice i od tada se proslavlja Gospa Gašinačka. O uzrocima tog događaja postoje razna tumačenja. Jedno od njih govori o tome kako je neki pastir iz Jerković kuće u Čelikovićima na tom mjestu čuo glas da idući dan donese sliku Majke Božje i prostavi je kraj izvora. On je to i učinio, ali je u povratku vratio i sliku u kuću. Sutradan kad je došao na izvor s blagom, slika je opet bila tamo. Tako se to ponavljalo nekoliko dana. Mještano su u tom događaju vidjeli poruku da se to mjesto obilježi pa su odlučili sagraditi kapelicu koje je župnik Ernest Jung posvetio. Po drugom tumačenju seoski momci išli su po noći s prela i opazili svjetlo u pravcu Draževca koje se ne gasi. To je protumačeno svetom porukom da se to mjesto označi. Od tada vjernici Odvoraca tri puta godišnje hodočaste Gospi, uzimajući vodiu s izvora za piće kod kuće jer je to posebna pitka voda. Ove godine župnik Ivica Martić organizira zavjetni dan od svibnja do rujna svake prve nedjelje u mjesecu uz veći broj hodočasnika iz šire okolice.
  • 23. MLADA MISA VELEČASNOG ANTUNA JAPUNDŽIĆA IZ GRGUREVIĆA Vlč. Antun rođen je 8. lipnja 1981. u Slavonskom Brodu. Osnovnu školu pohađao je u Grgurevićima i Sibinju, a gimnaziju u Sjemeništu na Šalati u Zagrebu. Studij teologije kao bogoslov završio je u Đakovu 2005. godine. Iste je godine i diplomirao i 30. listopada zaređen za đakona. Đakonsku službu obavljao je u župi sv. Petra i Pavla u Osijeku, a daljnje školovanje nastavlja na studiju ekumentske teologije u Rimu. . Velik događaj zbio se u Župi sv. Filipa i Jakova u Grgurevićima 28. srpnja 2006.godine.Nakon više od 200 godina župa dobila je mladomisnika. Pod geslom "Prepusti Gospodinu putove svoje" vlč. Antun Japundžić služio je u nedjelju, u župnoj crkvi mladu misu. Nakon primljenog roditeljskog blagoslova ispred rodne kuće slijedila je procesija do crkve. Uz više od 3.000 vjernika iz sibinjskog kraja i okolnih mjesta, na euharistijskom slavlju suslavilo je tridesetak svećenika, a propovijedao je vlč. Tomislav Vlaović, sibinjski dekan. Na misi su sudjelovali i brojni bogoslovi i studenti, a slavlje su pjevanjem uzveličali mladi župe. U ime odvoračke župe pozdravne riječi i riječi zahvale mladomisniku, njegovim roditeljima i rodbini kao i svim prisutnima, među kojima su bili i predstavnici vlasti, uputio je domaći župnik Marinko Markić.
  • 24. Vlč. Antun dirljivim riječima zahvalio je Gospodinu što ga je pozvao u svećeničku službu i doveo do ovog trenutka. Zahvalio je i roditeljima, Stjepanu i Tereziji na njegovu odgajanju u vjeri, bratu Alenu na bratskim zajedničkim trenucima, a cijeloj obitelji na podršci. Osobito zahvalu uputio je biskupu Marinu Srakiću koji ga je zaredio za svećenika, te svim župljanima, a napose župniku Markiću koji ga je poslao u dječačko sjemenište i pratio do ovoga trenutka te mu čestitao 25-tu godišnjicu misništva koju slavi ove godine. Također je zahvalio svima koji su na bilo koji način sudjelovali kako u materijalnoj tako i duhovnoj pomoći tijekom njegova života, napose na sudjelovanju u proslavi toga dana. Na kraju mise zajedno sa još četiri prisutna mladomisnika Đakovačke i srijemske biskupije udijelio je svoj mladomisnički blagoslov. Dan je bio predivan, kuće okićene cvijećem i slavonskim ručnim radovima. Ponosni roditelji su izjavili da su sretni i zahvalni Gospodinu što je pozvao njihova sina u svoju službu. Posebno su sretni što je njihov Antun nakon toliko godina prvi mladomisnik u ovoj župi. Veseli ih što ovako brojni narod dijeli s njima veliku radost.
  • 25. MLADA MISA SVEĆENIKA DRAŽENA VARGAŠEVIĆA Osim mladomisnika Antuna Japundžića, Grgurevići su ove godine imali još jednog – Dražena Vargaševića. Naime Odvorci su dobili još jednog svećenika. Mladomisnik Dražena Vargašević je zaređen za svećenika. Mladomisnik Dražen-Marija Vargašević, rođen je 1980. godine u Požegi kao prvo od četvero djece Mije i Tonke Vargašević rođene Škopec. Pri kraju srednje
  • 26. škole 1999. godine dolazi u Bogoslovno sjemenište u Đakovo kao svećenički kandidat tada Đakovačke i srijemske biskupije. Godine 2004. biva primljen u Hrvatsku karmelsku provinciju sv. o. Josipa kao postulant. Nakon postulature u Remetama 21. kolovoza 2004. u Krku prima karmelićanski habit i uzima ime br. Dražen-Marija od Milosrđa Euharistijskog Isusa. Studirao je karmelsku duhovnost i mistiku u Avili u Španjolskoj, a potom u Rimu, na Fakultetu sv. Anzelma nastavlja svoju specijalizaciju iz filozofije i mistike, gdje je još uvijek student. Svečane doživotne redovničke zavjete položio je 16. srpnja 2008. godine u Remetama. U pozdravnom govoru mladomisnik Vargašević zahvalivši nadbiskupu, svećenicima, roditeljima, na poseban je način zahvalio svojoj baki Ruži koja je, kako je rekao, izmolila njegovo zvanje. Nadbiskup Marin Srakić je održao provpovijed, koju je završio molitvom za duhovna zvanja. Nakon propivijedi uslijedio je obred ređenja.
  • 27. PAPA HRAST Na diljskim padinama umire hrast svih hrastova Na padinama Dilj-gore, usred mlade bukove šume na predjelu zvanom Benkov gaj, između Brodskih Zdenaca i Brčina, krije se hrast star 500 godina. Planinari, pastiri i djeca koja ga obilaze, prozvali su to drevno stablo Papa hrast, otac svih hrastova Dilj-gore, a njegove grane pamte tursko doba, Napoleona i svjetske ratove.
  • 28. Stoji Papa hrast, odolijeva zubu vremena, snažnim vjetrovima, kiši i snjegovima. Njegovo deblo, promjera 5,2 metra, rukama može obujmiti tek sedam odraslih osoba. Najstariji “stanovnik” Brodsko-posavske županije uzdiže se sedam metara u visinu, a u svom dugom životu dao je stotine kilograma žira iz kojih su izrasli mnogi hrastovi. Još ga samo rijetki izbojci održavaju na životu, a kora debla prekrivena je mahovinom i saćama divljih pčela. Brođanka Veronika Petrić-Stepanović, zaljubljenica u prirodu koja je obišla gotovo cijeli svijet, upozorila je da Papa hrast lagano umire, pomalo zaboravljen, a nitko niti ne pomišlja da ga se zaštiti kao prirodni raritet. Za taj hrast znaju samo planinari, poneki izletnici i stanovnici sela Brčina, Zdenaca te Gornjeg i Donjeg Slatnika. Krošnje gotovo i nema, a ono nekoliko prorijeđenih grana podsjeća na prizore stabala iz bajki, pa maštoviti mališani daju hrastu osobine čovjeka. Na njegovu deblu netko je urezao ime Papa, a u zdravu koru ukucao i čavle na koji su stavili tekst pjesme Milana Kaučića. Papa hrast Gdje su frule i gajde slavonske, tambura, dok ti na koljenima života svu noć gledaš za zvijezdama. Gdje su suveniri sva tkanja, svi vezovi i potke slavonske, gdje su stoljeća i vode što protekoše dok ti na koljenima života svu noć gledaš za zvijezdama. Gdje su gajde Slavonijo ravnico, da izustiš tišinu, dok bez frule i tambure umire tvoj stari hrast.
  • 29. Milan Kaučić PRAVLJENJE I PEČENJE KRUHA Grgurevčanke i danas još pripremaju kruh kao što su to činile i njihove bake. To sam se imala priliku i sama uvjerili za Dane kruha u našoj školi. Kruh peku u krušnoj peći. Osim kruha u peći ponekad peku i pite masnice. To su pite s orasima, makom, rogačem, cimetom. Iako se danas peku i „moderniji“ kolači, starije žene još uvijek rado i često prave kolače „u kvas“. To su kvasni kolači: „poderane gaće“, kifle, krofne, prace ili šape. Redoslijed pri pečenju kruha: 1. Dan prije pečenja prosije se brašno na sito. Kvas se nakiseli i umuti s brašnom u koritu. To se prekrije stolnjakom. Tako ostane do jutra. 2. Ujutro kad se tijesto digne, mijesi se sa mlakom, posoljenom vodom. Kada se tijesto počne dizati, naloži se peć. 3. Dok se peć grije, tijesto se razmijesi i razdjeli u simplice. Obično to budu kruhovi po 4 kg. 4. Kada drva u peći izgore, ostane samo žega, koja se razgrne prutom, a peć se očisti ograbljicom i omelom. 5. Loparom se stave kruhovi u peć. Pod kruh se stavi kupusni list. Pečenje traje 2 sata. 6. Loparom se opet vade kruhovi, ometu se peruškom, pokriju stoljnjakom, a kada se ohlade stave se u podrum. Obično se prije kruha ispeku dvije lepinje da se isproba peć. Tople lepinje jedu se s kajmakom. simplice
  • 30. Krušna peć u obitelji Tušek Krušna peć s loparom u obitelji Gluhan
  • 31. NARODNE NOŠNJE, PJESMA, KOLO I SVIRKA U Odvorcima vrlo malo stanovnika nosi narodno ruho. To su samo starije žene. Sadašnja nošnja koju nose te žene uglavnom je od umjetnih, kupovnih materijala. Vrsta odjeće nije se puno promijenila. Nekad su se ovako mlade snaše i žene nosile:
  • 32. Dječja narodna nošnja:
  • 33. Ženska narodna nošnja ima: krilca, rubinu, fertun, oplećak, kalutak, bluzu, vestu, reklju, jaknu, narukvice, tkanicu, kudmen, maramu, čarape i opanke. Primjeri nošnje presukanke, svileni kalutak i svileni fertun, starih otprilike oko 100 godina.
  • 34. Kod muške nošnje razlikujemo: bijele gaće, rubinu, tkanicu, prsluk, šešir, muške čarape, opanke. Od muške nošnje treba spomenuti još i štriker. To je kratki pleteni (štrikani) kaput plave boje sa crveno-bijelom trakom, a izrađivali su ga posebni majstori „štrikeri“. Po dolasku na ove prostore Grgurevčani su na slavonski način njegovali pjesme, kola i svirku. Oni su bili privrženi druženju i veselju u različitim prigodama. Pjevalo se na polju, na svadbama, na čijalu, na komušanju kukuruza, pri čuvanju marve, u kolu, na pokladama. U vrijeme POKLADA kroz selo se pjevalo:
  • 35. „POKLADE SE I LUDI SU DANI TKO NAM MOŽE NEKA NAM ZABRANI“ „POKLADE SU MILO JANJE MOJE, MAKAR DA SU U GODINI TROJE.“ Ponekad su se ljudi iz susjednih sela željeli narugati drugima pa su npr. ovako pjevali: Grgurevčani – Čelikovcima: „Čelikovci pobili se kolci, jači kolci nego, Čelikovci!“ Grgurevčanima - susjedna sela: „Grgurevci pobili se vrepci Jači vrepci, nego Grgurevci!“ „Pronilo se kroz Grgureviće, oprasila krmača šteniće.“ Svirka i svirci popratne su pojave na raznim skupovima i uz razne običaje. Nekada se svako odvoračko selo imalo svirače. Danas jedan mladić iz Ravna, Erjavac Antun izrađuje neke tambure – prim i samicu. Za sviranje su se koristili ovi instrumenti: prim, bugarija, brač, bas, samica, violina i frula. U frulu su znali svirati i čobani koju su sami napravili od vrbovine. Danas nažalost više nema grgurevačkih svirača, a druženja uz kolo, ples i pjesmu su rijetki. Grgurevčani su nekada imali i KUD „Dilj“. Pet godina za redom (1979. – 1983.) nastupali su na smotri folklora „Brodsko kolo“
  • 36. Iako Grgurevići nemaju više niti jedan tamburaški sastav, nikako ne možemo reći da svirke i pjesme u Grgurevićima ne postoji. Za to su se pobrinuli „Šokci za 5“. Pod imenom «Šokci za 5» krije se tamburaški sastav iz Čelikovića koji čine četiri brata i jedna sestra – Ivan (12,5) svira brač, Ivona (11) bisernicu, David (9,5) bugariju, Tomislav (8) bisernicu i Dario (5,5) čelo bas. Gdje god se pojave ovi mali glazbenici odmah izazovu simpatije publike, a sa svojim tamburama obišli su cijelu Hrvatsku. Ni majka Željka, koja je vjeroučiteljica u školi u Brodskom Vinogorju, ni otac Mato koji se bavi uzgojem voća i povrća, nisu glazbeno nadareni. - Djeca su još kao bebe uspavljivani uz Slavonske lole. Kad su Ivan i Ivona imali nešto više od dvije godine, primijetili smo da vole pjevati, a još kao mali nastupili su na Cvjetićima glazbe u Pleternici gdje su odmah osvojili publiku. Njihov je glazbeni talent primijetio Neno Seletković koji je i preporučio audiciju, uputio da ih upišemo u glazbenu školu, a i danas vodi brigu o njihovim nastupima, priča otac Mato. Gotovo niti jedan dječji glazbeni festival ne može proći bez nastupa malih tamburaša iz Odvoraca. Sudjeluju oni i na svetim misama, prije svega u svojoj župnoj crkvi u Grgurevićima, ali imali su i božićni koncert u Oprisavcima, sudjelovali su na Caritasovom humanitarnom koncertu u Zagrebu, a poslije Nove godine na misi i u Brodskom Vinogorju. Kao pravi glazbenici snimili su i
  • 37. CD. Prošlo ljeto proveli su na zadarskom području gdje su bili odlično primljeni, a, kažu da su dobro i zaradili. - Kad ljudi saznaju da su to četiri brata i sestra, svi se oduševe i gotovo u svakom oku zasja suza. Nakon nastupa svi im prilaze, čestitaju, ponosno priča tata. Njihovu ljubav prema glazbi podržavaju roditelji, a troje ih ide u Osnovnu glazbenu školu «Ivan Zajc» tako da oni uz tambure sviraju još i klavir. – Vozim ih tri puta tjedno u Brod u Glazbenu školu i nekada zaista bude naporno. No, oni toliko vole glazbu, sviranje, da ni suprug ni ja im to ne želimo uskratiti. No, moram reći da i u Glazbenoj i redovnoj Osnovnoj školi svi imaju razumijevanja pa se uspijemo dobro organizirati, napominje mama Željka. Ponosna je na svoje unuke i 74-godišnja baka Marija koja ih također prati na nastupima. Kada se u njihovoj kući okupi društvo, dođu im u posjet prijatelji, susjedi, odmah se hvataju tambura, pa je uvijek veselo i sve završi s pjesmom. – Sviranje je njima odmor između učenja i igre, kažu roditelji. Kao i sva djeca praznike provode na snijegu, uz igrice na kompjutoru, Ivan brine i o psu Astri, ali ne zaboravljaju ni tambure. Uspješni su na pozornici, odlični su učenici u glazbenoj, ali i redovnoj osnovnoj školi. Sami kažu da se sve stigne kada se nešto voli. Često ih se može sresti i na brodskoj tržnici gdje ocu pomažu prodavati jagode i breskve. Zahvaljujući njima u obitelji Peić je uvijek veselo. Na pitanje dosadi li im kad ih ljudi traže da nešto odsviraju, svi petero u glas odgovaraju: „Ne!“.

×