Your SlideShare is downloading. ×
Politika integracije i zaštite manjina u Hrvatskoj i odnos hrvatske prema svojim zajednicama u regiji; slicnosti i razlike - Davor Gjenero
Politika integracije i zaštite manjina u Hrvatskoj i odnos hrvatske prema svojim zajednicama u regiji; slicnosti i razlike - Davor Gjenero
Politika integracije i zaštite manjina u Hrvatskoj i odnos hrvatske prema svojim zajednicama u regiji; slicnosti i razlike - Davor Gjenero
Politika integracije i zaštite manjina u Hrvatskoj i odnos hrvatske prema svojim zajednicama u regiji; slicnosti i razlike - Davor Gjenero
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Thanks for flagging this SlideShare!

Oops! An error has occurred.

×
Saving this for later? Get the SlideShare app to save on your phone or tablet. Read anywhere, anytime – even offline.
Text the download link to your phone
Standard text messaging rates apply

Politika integracije i zaštite manjina u Hrvatskoj i odnos hrvatske prema svojim zajednicama u regiji; slicnosti i razlike - Davor Gjenero

148

Published on

Published in: Education
0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total Views
148
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
0
Actions
Shares
0
Downloads
2
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

Report content
Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
No notes for slide

Transcript

  • 1. Sinopsis izlaganja Politika integracije i zaštite manjina u Hrvatskoj i odnos Hrvatske prema svojim zajednicama u regiji; sličnosti i razlike. Zašto je to liberalna politička tema. Davor Gjenero Realni položaj srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj: Posljedice rata za Hrvatsku su bile ekonomska i demografska devastacija znatnog dijela njena teritorija. Operacije etničkog inženjeringa, što ih je autoritarna vlast tijekom i nakon završetka rata nastojala provesti, završile su debaklom. Ljudi hrvatske nacionalne pripadnosti, dovođeni iz drugih krajeva, pretežno iz Bosne i Hercegovine, ali čak i s Kosova, useljeni su u prostore u kojima su dotad Srbi činili znatan, često i većinski, dio stanovništva. U ove su krajeve došli bez ikakva socijalnog iskustva života u takvim klimatskim uvjetima i bez uvjeta za održiv opstanak. Već se godinama osjećaju prevarenima, izigranima i ostavljenima od države, a veliku „nacionalnu operaciju“ danas više nitko niti ne spominje. Ti su ljudi često bili zloupotrebljavani kao oruđe koje treba održati „etničku čistoću“, pa su nekad sudjelovali u nastavku progona onih pripadnika srpske zajednice, koji već nisu bili napustili prostor svoje tradicionalne nastanjenosti, ili su pak aktivno opstruirali proces povratka kad je on stidljivo počinjao. U najvećem dijelu tih ratom devastiranih krajeva došlo je do svojevrsnog „otrežnjenja“. Useljeno hrvatsko stanovništvo shvatilo je da je zloupotrijebljeno i prepušteno samome sebi, a srpsko povratničko stanovništvo razumije da su ljudi, koji danas s njima žive na istim prostorima, ovdje nevoljom i da svi uglavnom dijele iste nedaće. Razlika, koja nije mala, u tome je što je ono malo preostalih radnih mjesta uglavnom bilo zauzeto kad se srpska povratnička populacija vratila, pa je socijalna isključenost koja pogađa srpsko stanovništvo još uvijek znatna. Ekonomska pak kriza zatvara prostor za skoro prevladavanje tog problema. Zbog toga povratak koji se dosad odvio nije „održiv“. Vraćali su se uglavnom ljudi koji više nisu u radno aktivnoj dobi, a mladi, koji nisu nalazili nikakve perspektive zaposlenja u ovim krajevima, uglavnom su „odgađali“ povratak. Niti „etnički inženjering“ autoritarnog režima nije se pokazao kao održiv, iako su useljenicima bila obećana, a nekima i osigurana, od države pribavljena radna mjesta. I oni traže način bijega iz ovih prostora, pa tako zamalo trećina Hrvatske ostaje bez mlađega, radno aktivnog stanovništva. Posljedice opustošene zemlje ne mogu se prevladati izgradnjom auto cesta, koje samo prolaze kroz ova područja, ili blizu njih, i „aktivno“ hrvatsko priobalje vezuju sa sjeverozapadnom Hrvatskom, u kojoj se odvija „normalan život“. Hrvatska bez normalnoga života i rada na područjima od Siska i Karlovca, pa do zaleđa Zadra i Splita, ne može funkcionirati kao normalna država. Politika prevladavanja krize u Hrvatskoj stoga mora biti više nego na druge dijelove Hrvatske usmjerena upravo na ova devastirana područja. Nije prihvatljivo govoriti samo o socijalnim transferima što ih država namjenjuje ovom prostoru, ili o malim općinama koje mnogo troše i svrha su samima sebi. Kad se raspravlja o reformi sustava lokalne samouprave, valja voditi računa da su ovi prostori specifični i zbog svojih ekonomskih i geografskih karakteristika, ali i zbog nacionalne mješovitosti stanovništva. I kulturno, i politički, i ekonomski, Hrvatskoj je važno da srpska manjinska zajednica funkcionira kao prava manjinska zajednica, dakle, ne samo da bude međusobno integrirana posebnim nacionalnim, kulturnim, političkim i vjerskim vrednotama, nego da je prožimaju i volja za očuvanjem tih vrednota i impuls samoodržanja na ovim prostorima. Za to država mora osigurati pretpostavke i u strukturi
  • 2. lokalne samouprave, i u školskom sustavu, ali i kroz razvojnu politiku. Ne samo da dosadašnja manjinska prava zbog krize ne smiju biti dovedena u pitanje, nego kriza mora biti motiv poticanja razvoja ovih područja, dakle, i većih proračunskih transfera nego što su bili dosadašnji. Nažalost, iako se u politici nitko ne usuđuje tvrditi ono što se sve češće čuje na marginama javnosti, kako su troškovi za manjinsku politiku nepotrebni za ovo vrijeme krize, u politici se ne govori niti o problemima održiva razvoja, što ga se može osigurati samo suvislom politikom manjinske zaštite. Tek u nastupima jedne od kandidatkinja za budućeg predsjednika Republike možemo nazrijeti svijest o važnosti manjinske politike, a u parlamentarnom životu ona kao da ne postoji, kao da je zaštita manjina doista nešto čime se valja baviti samo u „dobrim godinama“. Zašto je ovo pitanje liberalima važno: - Zbog ostvarivanja načela ravnomjernog održivog razvoja - Zbog ostvarivanja načela decentralizacije političkog odlučivanja i dekoncentracije države - Zbog zaštite individualnih prava građana - Zbog osiguravanja prava svakog građanina na ravnopravan životni start i sudjelovanje u tekovinama društvenog razvitka - Zbog zaštite manjine koja je trajna i time ranjiva skupina - Zbog političke integracije svih građana Dugoročno to je bazen glasova, kojima se osim manjinskih,ne obraća niti jedna druga politička stranka. Položaj Hrvata u BiH: Hrvatsko političko tijelo u BiH uvjereno je da su Bošnjaci, koristeći se većinskim političkim principom, umjesto njih odabrali „njihova“ člana Predsjedništva. U homogenim društvima većinski izbori daju dobre rezultate i primjena većinskoga načela u više izbornih krugova u društvima u kojima ne postoje apriorne podjele osigurava marginalizaciju radikalnih političkih opcija i jačanje političkoga centra. Međutim, pokušaj primjene većinskoga izbornog načela u pluralnim društvima, u društvima u kojima, na primjer, nacionalna podijeljenost prethodi političkom razlikovanju, dovodi do uspostavljanja „trajnih manjina“, što ih izborni sustav deprivira, i posljedično, do jačanja političkog radikalizma. U pluralnim je društvima efikasna samo svojevrsna konsocijacijska organizacija, u kojoj svaka nacionalna zajednica može ostvariti legitimno pravo na odabir vlastite političke elite, a odgovornost je i onih koji biraju i onih koji su izabrani da stvore takav odnos s vodstvima drugih nacionalnih skupina koji će osigurati preuzimanje suodgovornosti za razvoj zajednice. Izabrana elita, nesposobna s elitama drugih zajednica stvoriti konsenzus i kompromis, u takvu je sustavu dugoročno osuđena na gubitak povjerenja „svoga“ biračkog tijela. Kad se, međutim, u izbore uvede većinsko načelo, dakle, stvori mogućnost da veća zajednica arbitrira o tome tko će politički predstavljati onu manju, dolazi do radikalizacije, a u takvim uvjetima biračko tijelo počinje honorirati nespremnost „svoje“ elite na konsenzus i kompromise. Upravo je na ovaj način djelovao većinski efekt izbora članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u kojima je Željko Komšić izabran za člana bosansko-hercegovačkog
  • 3. predsjedništva. Komšić, pripadnik hrvatskoga političkog korpusa i socijaldemokratski političar, ima legitimno pravo natjecati se, upravo kao što socijaldemokratski političari iz Hrvatske imaju legitimno pravo podupirati njegovu kandidaturu. Jedino politička kultura birača može, međutim, spriječiti iskorištavanje većinske pozicije jednoga nacionalnog entiteta na štetu drugoga, odnosno glasovanje na način koji dovodi do toga da „drugi“ pripadnici tog većeg entiteta - arbitriraju o političkom izboru pripadnika manjeg naroda, koji formalno ima konstitutivni status. Mnogi iskreni zagovornici održivosti i cjelovitosti Bosne i Hercegovine njenu vrijednost vide kao svojevrsnu „tampon državu“ između „tradicionalnih rivala“ Hrvatske i Srbije. Iako je tim rivalitetom bilo obilježeno jedino dvadeseto stoljeće, a danas se čini da su dvije države osvijestile i svoje granice i svoje interese te da interesi jedne ne ugrožavaju interese druge, taj mit o tradicionalnom rivalstvu i potrebi za „međudržavom“ još uvijek politički opstaje. Zagovornici „međudržave“, ponovno, imaju različitu razinu „ambicija“. Jedni to značenje daju samo „bošnjačkom dijelu“ BiH, misleći kako bi bilo moguće da Hrvatska i Srbija, formalno ili kroz „posebne odnose“ „odnesu“ nekakav „svoj“ dio BiH, a drugi status „međudržave“ daju cjelovitoj, u tim konstrukcijama često i „funkcionalnoj“, što najčešće znači centraliziranoj, pa čak i unitarnoj BiH. Otpor konceptu centralizacije fokusna je točka svojevrsne koalicije zagovornika nacionalističkih političkih projekata među Hrvatima i Srbima u BiH, ali odbacivanje centralizma BiH predstavlja i svojevrsnu poveznicu između ne uvijek jasno definiranih policy koncepata preuređenja BiH što postoje u Zagrebu i Beogradu. Nakon što je „europeizacija“ obiju država donijela svojevrstan skupni strah od centrifugalnih sila u BiH i koncepata pridruživanja „matici“ tako odmetnutih „entiteta“, odbacivanje unitarne i centralizirane organizacije BiH drugi je element, koji je zajednički Zagrebu u Beogradu. Vrag je obično u detaljima, pa upravo u njima ostaje prostor i za ozbiljnu distancu među politikama Hrvatske i Srbije prema BiH. Iako je ambicija vodstva hrvatske etničke zajednice u BiH danas ograničena uglavnom samo na prostor Zapadne Hercegovine, dakle, na dogovor o drukčijim međusobnim odnosima između Hrvata i Bošnjaka unutar Federacije BiH, koncept, koji se u Hrvatskoj nazire kao dominantan, zagovara preuređenje BiH kao visoko decentralizirane države čije federalne jedinice ne smiju održavati trenutne etničke odnose, dakle, uglavnom rezultate rata, nego moraju biti uspostavljene prema ekonomskim, geografskim i povijesnim gravitacijskim načelima. Za razliku od toga, čini se da u Beogradu prevladava koncept samorazumljivosti opstanka ovako geografski definiranoga „srpskog federalnog entiteta“. Razumna bi politika mogla između ova dva koncepta pokušati definirati kompromis, a neki takvi policy prijedlozi već su se nazirali i u hrvatskoj predsjedničkoj izbornoj kampanji. Zašto je ovo pitanje liberalima važno: - Liberalni demokrati ne snose političku odgovornost za dovođenje Hrvata u BiH u tešku poziciju - Bez afirmacije liberalnih vrijednosti nema rješenja za pitanje BiH - Načelo zaštite individualnih i kolektivnih prava ključ je institucionalnog rješenja odnosa u BiH - Liberalna rješenja uvijek su: progresivna, racionalna, usmjerena na opće dobro i „igru s pozitivnim rezultatom“. - Liberali moraju ponuditi rješenje, jer druge ideologije rješenja jednostavno nemaju
  • 4. Ovo je potencijalni bazen glasova tek nakon potpunog poraza nacionalizma

×