Your SlideShare is downloading. ×
Ljudska vs manjinska prava liberalna dilema - Borislav Ristić
Ljudska vs manjinska prava liberalna dilema - Borislav Ristić
Ljudska vs manjinska prava liberalna dilema - Borislav Ristić
Ljudska vs manjinska prava liberalna dilema - Borislav Ristić
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Thanks for flagging this SlideShare!

Oops! An error has occurred.

×
Saving this for later? Get the SlideShare app to save on your phone or tablet. Read anywhere, anytime – even offline.
Text the download link to your phone
Standard text messaging rates apply

Ljudska vs manjinska prava liberalna dilema - Borislav Ristić

294

Published on

Published in: Education
0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total Views
294
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
0
Actions
Shares
0
Downloads
8
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

Report content
Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
No notes for slide

Transcript

  • 1. Ljudska vs. manjinska prava: liberalna dilema Borislav Ristić Kada liberali govore o ljudskim pravima, oni, za razliku od pripadnika drugih političkih svjetonazara, pod time prvenstveno misle na individualna prava, kako su ih definirali filozofi i teoretičari klasičnog liberalizma. Dakle, riječ je o individualnim pravima, koja su, uz manje varijacije na temu, određena devizom: život sloboda i vlasništvo. Ova liberalno "sveto trojstvo", u biti, čini okvir za liberalnu utopiju. Društvo definirano poštovanjem ovih prava, naime, formiralo bi apstraktni poredak miroljubive kooperacije, u kome bi svatko mogao slobodno težiti ostvarenju svojih životnih ciljeva bez povređivanja individualnih prava drugih. Takav poredak je jedan od najznačajinijih teoretičara klasičnog liberalizma, u svojoj Kritici čistoga uma, nazvao "poretkom slobode", definirajući ga kao jedini politički okvir koji izdržava test umske, odnosno, moralne provjere – nekom vrstom političkog kategoričkog imperativa. Liberalni politički poredak je, prema ovakvom viđenju, jedini moralni politički poredak, jer se individualna prava ostvaruju bez narušavanja individualnih prava drugih. S druge strane, manjinska prava, spadaju u grupu tzv. kolektivnih prava. Ona kao nosioce prava ne prepoznaju individue, nego određeni kolektiv (vjerske, nacionalne, kulturne, seksualne manjine). Otuda postoji određena napetost ili dilema u odnosu liberala prema pravima manjina. Otuda je ova napetost između doktrine ljudskih prava i manjinskih prava, jedna eminentno liberalna dilema. Lijevi i desni kolektivisti, socijalisti i nacionalisti, nemaju nikakvih načelnih dilema oko doktrine manjinskih prava. Kod njih je opredjeljivanje čisto pragmatično-političkog karaktera, naime, samo je pitanje toga da li će podržati ova ili ona kolektivna prava. Kod liberala, međutim, pitanje odnosa prema manjinskim pravima, koja su ujedno i kolektivna prava, zadire u samu srž liberalne doktrine i može narušiti njeno samorazumijevanje. Tu napetost prepoznajemo već na načelnoj, filozofskoj ravni, ali se ta teorijska napetost prenosi i na političku, povijesnu, pravnu, sociološku ravan. Filozofski gledano, teorija koja priznaje samo individualna prava, te, stoga, individue prepoznaje kao isključive nosioce tih prava, ima problem kada treba prepoznati određenu grupu ili kolektiv kao nosioca izvjesnih prava. Povijesno gledano, problem odnosa prema manjinama se pojavio uslijed razvoja demokratskog političkog pokreta i narastanja populizma tijekom devetnaestoga stoljeća. Otuda problem odnosa prema manjinama dolazi iz jednog političkog ambijenta koji nije eminentno liberalni, čak je, štoviše, u velikoj mjeri predstavljao konkurenta liberalizmu. To je vrijeme sumraka liberalizma u Evropi i (nešto kasnije) SAD-u, kada na političku scenu stupaju lijevi i desni kolektivistički pokreti (nacionalizam i socijalizam), koji diktiraju teme i sprovode svoja rješenja. U tom povijesnom kontekstu liberali su pokušavali na različite načine odgovoriti izazovu kolektivista i političkog populizma, no, to je bio svijet sasvim drukčiji od onog kakvog su ga vidjeli liberali. U jednom kolektivistički upravljanom svijetu, liberali su svoje odgovore definirali ili tako da bi u svoju doktrinu pokušali inkorporirati elemente kolektivističkog naslijeđa, modificirajući i adaptirajući liberalnu doktrinu novim uvjetima (socijal-liberali, konzervativni liberali, nacionalliberali, itd.), ili tako što bi inzistirali na liberalnoj ortodoksiji, osuđujući time, međutim, sebe na izolaciju i političku neefikasnost. Pravno gledano, dok se liberali zalažu za individualna prava i jednakost svih pred zakonom, čime se obikuje političko-pravni poredak koji nazivamo vladavinom prava (the rule of law), doktrina
  • 2. manjinskih prava, prije spada u tradiciju tzv. pozitivnoga prava i ideala pravne države (Rechtstaat), koji je uveliko redefinirao smisao i značenje ideje prava. Dok liberalni ideal vladavine prava treba formirati čisto formalno pravni okvir jednog apstraktnog društva, ideal pravne države, koja se naslanja na tradiciju pozitivnoga prava, jest da pozitivno pravno, putem zakonodavstva, definira cijeli set posebnih prava koja ima određena skupina. Vladavina prava, tako, formira apstraktni društveni poredak međuljudske kooperacije, dok pravna država teži tome da ljudsku kooperaciju formira putem zakonodavne regulative, stvarajući time, nasuprot liberalnom idealu, poredak konkretnih prava i privilegija određenih grupa. U teoriji se ova socijalno-pravna transformacija društva definira i kao razlika između "društva statusa" i "društva ugovora". Dok je klasični liberalizam svojim pravnim konstitucionalizmom težio tome da feudalno "društvo statusa" i konkretnih društvenih privilegija određenih grupa zamijeni apstraktnim poretkom "društva ugovora" kao mnogo pravednijim društvenim poretkom,, u kome su svi jednaki pred zakonom, sa pozitivno-pravnom doktrinom imamo svojevrsnu renesansu feudalnog shvatanja društva (re-feudalizaciju društva), gdje se, nasuprot apstraktnim pravima građana ponovo uspostavljaju konkretna prava i privilegije određenih socijalnih grupa. Doduše, ova refeudalizacija društva se sada ne dešava pod firmom otvorenog zagovaranja prava povlaštenih grupa, nego pod lozinkom davanja više prava obespravljenim i potlačenim grupama. Ako promatramo povijest političko-pravnih dokumenta i povelja o ljudskim pravima, ova evolucija, ili negativna evolucija, doktrine ljudskih prava može se pratiti od Magna Carte, kojom su velikaši ograničili apsolutnu vlast suverena, preko američke Deklaracije o nezavisnosti i Povelje o pravima, koje su zamišljene sasvim u znaku ideala klasičnog liberalizma i vladavine prava, pa preko devetnaestovjekovnih dokumenata političke borbe za ekonomska i druga socijalna prava, kao i borbe za nacionalnu neovisnost i uspostvaljanje nacionalnih država, kada počinje i uspon pravnoga pozitivizma, kao i sumrak liberalizma i vladavine prava, pa sve do Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija, koja predstavlja konglomerat svih ovih političkih i pravnih doktrina, pod firmom ljudskih prava. Otuda je današnji koncept "ljudskih prava" prije jedan sinkretički konglomerat različitih i divergentnih pravnih i političkih tradicija, nego ona jednostavna i jasna doktrina o ljudskim pravima, kako su je koncipirali teoretičari klasičnoga liberalizma. Današnji liberali moraju imati u vidu ovaj pravno-politički eklekticizam kada se govori o ljudskim pravima. Naime, ako imamo u vidu da živimo u jednom post-liberalnom svijetu, u kome političke teme diktiraju protivnici liberalizma, bilo lijevi ili desni, postoji opasnost da, ako bez svijesti o eklektičkoj prirodi koncepta ljudskih prava, afirmiramo antiliberalne elemente prisutne u tom konceptu i nastavimo sa podrivanjem ideje liberalizma – i to u ime samog liberalizma i pod firmom borbe za ljudska prava. Ako pogledamo UN-ovu Deklaraciju o ljudskim pravima, primjetit ćemo da taj dokument uopće ne pravi nikakvu načelnu razliku između koncepta ljudskih prava, kako su ona izvorno definirana u doktrini klasičnog liberalizma, i koncepta ljudskih prava, koja su definirana u tradiciji pozitivnog prava i u postliberalnim (i antiliberalnim) političkim doktrinama. U tom dokumentu su, pored klasične liberalne koncepcije ljudskih prava jednostavnim taksativnim nabrajanjem, i bez ikakvog posebnog razlikovanja – pri čemu se pravo na život i slobodu spominju u članku 3. Povelje, dok su pravo vlasništva i sloboda mišljenja i vjeroispovjedi stavljena u članak 17. – navedena i kolektivna prava određenih grupa. Štoviše, kolektivna prava su dominantna prava koja se spominju u ovom dokumentu. Unatoč tome se konglomerat ovih različitih i suprotstavljenih doktrina u tom dokumentu predstavlja kao jedna kompaktna i neproturječna doktrina o ljudskim pravima. Tako možemo pročitati da ljudska prava pradstavljaju i sljedeći zahtjevi:
  • 3. pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka (čl. 22.), • pravo čovjeka da radi i slobodno izabere zaposlenje, te da bude plaćen bez diskriminacije jednako kao i drugi ljudi koji rade jednaki posao (čl. 23.), • pravo na sindikalno organiziranje radnika (čl. 23.), • pravo na dnevni odmor i plaćeni dopust od rada (čl. 24.), • pravo na dostojni životni standard (čl. 25.), • pravo na zaštitu materinstva i djetinjstva, koje uključuje i zaštitu izvanbračne djece (čl. 26.), • pravo na obrazovanje, koje uključuje obvezno osnovno obrazovanje, besplatno srednjoškolsko obrazovanje, te pravo na pristup visokoškolsko obrazovanje "jednako dostupno svima na osnovi uspjeha) (čl. 26.), • pravo prvenstva roditelja u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu (čl. 26.), • pravo na pristup kulturi i znanosti (čl. 27.), • pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz kulturnog i znanstvenog stvaralaštva (čl. 27.) Štoviše, ako vidimo da je jedina novina, koju u ovom dokumentu nalazimo, to da su, pored individualnih prava – koja su manje-više već bila definirana u zakonodavstvu demokratskih država – navedena i određena socijalna, kulturna i ekonomska prava određenih grupa, pod objedinjujućim imenom "ljudska prava", možemo se pitati i koja je bila svrha ovog dokumenta? Ima li on neku drugu svrhu, osim da se na međunarodnom nivou pravno sankcionira ova promjena unutar koncepta ljudskih prava, naime, da se, pod uglednim imenom ljudskih prava, "prošvercaju" i određena kolektivistička prava, prije svega definirana unutar antiliberalne socijalističke tradicije? Nije li dio ovog paradoksa i to da se, prema ovom katalogu ljudskih prava, zakonodavstva Sjedinjenih Država, kao i mnogi drugih zapadnih liberalnih demokracija, lošije kotiraju po stanju ljudskih prava od, recimo, Sjeverne Koreje i Kube? Problem koji stoji pred liberalima danas jest dvostruk: (1) kako obraniti dostojanstvo i čistotu liberalne doktrine u dominantno neliberalnom svijetu i (2) kako se efikasno suprotstaviti populistima na njihovom "terenu", naime, u situaciji gdje oni diktiraju pravila igre – gdje su ta pravila, kako smo vidjeli, sankcionirana i najvišim međunarodnim ugovorima? U ovoj situaciji nije lako definirati političku agendu liberala, jer je dilema, u stvari, to da li ipak "ostati u igri" i adaptirati se neliberalnim političkim uvjetima, paktirajući sa neliberalnim pokretima, ili se osuditi na mogućnost "ispadanja iz igre", ali uz očuvanje ideologijske čistote. Možda je iz ove analize moguće izvući poantu da bi dio liberalne političke strategije bila mogućnost paktiranja sa neliberalnim pokretima, koje nam se u danom trenutku učine kao "manje zlo", kako bi se iskoristio sukob lijevih i desnih kolektivista zarad proširivanja margine slobode i prostora individualnih prava u jednom posve neslobodnom i kolektivističkom svijetu. No, taj zaključak bi bio pogrešan. To može biti tek trenutna taktika liberala, nikako i dugoročna strategija. Ako je, međutim, politički prostor sužen, treba raditi na području civilnog društva i jačati njegovu snagu i mehanizme u odnosu na državu. Suradnja liberala sa različitim pokretima za manjinska prava je tu od izuzetnog značaja, jer takva suradnja može ove pokrete, kojima prijeti svojevrsna ekstremizacija u pravcu prihvatanja izrazito kolektivističkih doktrina, pridobiti za liberalna rješenja. Naime, politički lideri pokreta za prava manjina često koriste situaciju ugroženosti tih grupacija zarad njihove ekstremizacije, kako bi postali taoci njihovih političkih benefita. Time se sprječava i
  • 4. integracija manjinskih skupina u društvo. Liberalni odgovor bi bio agitiranje za integraciju manjinskih skupina u društvo razvijanjem kulture tolerancije i dijaloga, a ne traženjem etatističkih i legislativnih rješenja za njihove probleme. Liberali su u prošlosti bili dio, ali i izdanak, pokreta za vjerske slobode i slobode potlačenih religijskih zajednica. Politički liberalizam je, u biti, i jedini legitimni politički nasljednik tog pokreta. To povijesno iskustvo današnji liberali trebaju koristiti i kada su suočeni sa problemom represiranih manjinskih skupina i artikulirati svoju političku agendu u skladu sa povjesnim iskustvom vlastitog nastanka – afirmacijom individualnih prava kao utopijskog okvira za slobodno društvo. Liberalna politika je, nasuprot političkim agendama socijalista i nacionalista, prepoznatljiva po tome da daje veoma mala ovlaštenja politici (državi), a ima veoma veliko povjerenje u snagu civilnog društva da samo izlazi na kraj sa problemima sa kojima se suočava, bez posredništva države. Upravo je u tome i snaga i slabost liberalne politike, ali i šansa za renesansu liberalizma. Naime, dok su populističke partije, kroz pozitivno zakonodavstvo, sprovele gotovo potpunu etatizaciju građanskog društva, do te mjere da danas i same građanske udruge, kao i inicijative koje zahtijevaju prava za ugrožene manjine, gotovo bezizostavno traže rješenje svojih problema na političkom i državnom nivou, prijmjetno je i sve veće razočaranje pripadnika samih manjinskih skupina ovim etatističkim rješenjima. Tu je šansa liberala da podrže njihovo razočaranje u političare i vlastite predstavnike, i da ih pridobiju za neetatistička, točnije, liberalna rješenja. Liberalna politika treba ostati ono što je uvijek i bila – samo afirmacija konstitucionalno-pravnog utopijsko-političkog okvira za stvaranje dinamičnog društva koje je sposobno da se stara samo o sebi.

×