Demografske promjene u Slavoniji u dvadesetom stoljeću
Prostor Slavonije omeđujemo na sjeveru rijekom Dravom, na jugu rije...
se u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu nastanjuju Slovaci i Ukrajinci. Rusini su već
početkom i sredinom 19. stoljeća ...
području Požeške kotline oko Brestovca. Talijanska zajednica imala je apsolutnu većinu 1900.
godine u ovim naseljima: Zavr...
period optiranja. Naime, nakon Prvog svjetskog rata međunarodnim mirovnim ugovorima
priznato je pravo Nijemcima, Mađarima ...
Virovitica, Slatina i Donji Miholjac u međuratnom periodu osnovano je nekoliko agrarnih
kolonija. Nakon proglašenja Kralje...
(svega 1330, a najviše ih je bilo u Osijeku, a u Osijeku je živjela i jedna veća arnautska
zajednica (bilo ih je 1070 1923...
Nakon rata došlo je do pitanja formiranja granice prema Srbiji, odnosno Vojvodini. Tako je
postalo upitno kome će pripasti...
Slavonije poraslo je za 26736 stanovnika, odnosno za 3,5%. Najveći porast imali su krajevi u
kojima su bili nastanjeni nov...
83,8% migranata zaposlenih u inozemstvu. Broj stanovnika je usprkos tome rastao svim
slavonskim regijama osim virovitičke ...
smanjio broj Srba, stabilnija nacionalna struktura zadržana je jedino u područjima mirne
reintegracije, a u općinama i gra...
Za zaključiti je da je Slavonija danas uistinu područje velike depopulacije, da se broj
pripadnika nacionalnih i vjerskih ...
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Demografske promjene u slavoniji u dvadesetom stoljeću

1,434

Published on

Published in: Education
0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total Views
1,434
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
0
Actions
Shares
0
Downloads
15
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

No notes for slide

Demografske promjene u slavoniji u dvadesetom stoljeću

  1. 1. Demografske promjene u Slavoniji u dvadesetom stoljeću Prostor Slavonije omeđujemo na sjeveru rijekom Dravom, na jugu rijekom Savom, na zapadu rijekama Ilovom i Pakrom te granicom kajkavskog govornog područja i štokavskog govornog područja (u virovitičkoj Podravini), a na istoku rijekom Vukom. Zapadno od Slavonije nalaze se Moslavina i Podravina te Posavina i Bjelovarsko – bilogorski kraj, a istočno od Slavonije započinje zapadni Srijem. Slavonija graniči na jugu s Bosnom i Hercegovinom, na sjeveru s Mađarskom, a na istoku sa Srbijom, odnosno s Vojvodinom. Tijekom prošlosti slavonski teritorij je više puta mijenjao stanovništvo. Već do 16. stoljeća, kada relativno slabo možemo pratiti migracije, dolazilo je do promjena u etničkoj strukturi ovoga prostora. Ipak, Hrvati i Mađari od 10. do 16. stoljeća čine najveći broj stanovnika srednjovjekovne Slavonije. Uz njih se, u slavonskim gradovima naseljavaju i Nijemci. Pred osmanlijskim napadima u 16. stoljeću dolazi do iseljavanja Hrvata i Mađara iz područja koja su ugrožena ili koja su zauzeta od Osmanlija i na te se teritorije naseljava stanovništvo iz Bosne, Srbije, ali i iz drugih dijelova Osmanlijskog Carstva. Dominantno stanovništvo u periodu između 1537. i 1699. su muslimani, a oni su bili ponajviše zastupljeni u gradovima poput Osijeka, Požege, Virovitice, Vukovara, Pakraca i Orahovice. U većim slavonskim gradovima živjelo je i do 80000 muslimana, a u čitavoj je Slavoniji moglo biti oko 220000 stanovnika. Tijekom Velikog bečkog rata broj stanovnika značajno se smanjio, pa je broj stanovnika Slavonije spao na svega 40000 ljudi. Broj naseljenih mjesta smanjio se za trećinu, pa je 1698. na području čitave Slavonije postojalo svega 491 naselje. Tih godina dolazi i do naseljavanja novih doseljenika, Srba, koji su doselili pod vodstvom Arsenija Čarnojevića u Slavoniju. Dio slavonskih Srba potomci su upravo tih doseljenika s kraja 17. stoljeća. Tada se naseljavaju i Šokci iz okolice Srebrenice i Bunjevci iz Ogulina i Srijema. Omjer Mađara, Nijemaca, Hrvata i Srba u Baranji mijenjao se kako su slijedile migracije. Budući da su nam za Baranju bolje sačuvani popisi interesantno je spomenuti kakva je bičla demografska slika toga dijela današnje Hrvatske. Tako je u današnjem hrvatskom dijelu Baranje, na primjer, 1724. godine bilo 36,4% Mađara, 31,3% Hrvata, 23,1% Srba i 9,2% Nijemaca. Potkraj 19. stoljeća, od kada već postoje opsežni i kvalitetni popisi stanovništva, vidljivo je da su gradsko stanovništvo Slavonije u velikoj mjeri predstavljali Nijemci. Gotovo polovicu stanovništva grada Osijeka u popisu iz 1880. godine čine Nijemci (49,3%), dok je onih kojima je hrvatski ili srpski materinji jezik bilo svega 41,1%, odnosno mađarski 6,3%. U gradu Osijeku je tada bilo 9,1% pravoslavnih. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća dolazi i do nastanjivanja većih grupa drugih etničkih zajednica u Slavoniji, pa se tako u zapadnoj Slavoniji naseljavaju Talijani, Ukrajinci i Česi, u srednjoj Slavoniji Ukrajinci i Poljaci, dok
  2. 2. se u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu nastanjuju Slovaci i Ukrajinci. Rusini su već početkom i sredinom 19. stoljeća pristigli u dva sela u okolici Vukovara. Židovi nastanjuju urbane centre, a Mađari pojedina sela u okolici Osijeka i Vukovara. Odlika Slavonije na početku dvadesetog stoljeća bila je slaba naseljenost, mala gustoća stanovništva te je tako s velikim površinama povoljnim za poljoprivredu predstavljala otvoreno područje za nastanjivanje stranaca koji su za vrijednost svojih imanja u matičnim zemljama mogli kupiti više zemlje u Slavoniji. Na demografska kretanja početkom dvadesetog stoljeća značajano je utjecalo i iseljavanje stanovništva u SAD. Od 1900. do 1910. u SAD je iz Slavonije iselilo evidentiranih 27197 osoba. Među iseljenicima bilo je najviše Hrvata (61,5%), Srba (26,2%), Nijemaca (6,5%) i Mađara (3,3%). Ukupan broj iseljenika iz Slavonije u druge krajeve Europe i svijeta u to vrijeme iznosio je 153399 osoba. U to vrijeme dolazi i do intenzivnijeg doseljavanja Mađara i Nijemaca zbog ekonomskih razloga (poljoprivrednih površina, zapošljavanje na željeznici i državnim službama), ali i zbog mađarskih aspiracija za promjenom etničke strukture Slavonije. Popis iz 1910. godine svjedočio je o doseljavanju stanovnika iz pasivnih dijelova Hrvatske u Slavoniju (Hrvatsko zagorje, Kordun, Lika i Gorski kotar). U pet slavonskih županija 1900. godine Hrvati su imali većinu od 51,1%, Srbi su činili 18,1%, Nijemci 14,1%, Mađari 11%, a ostalih je bilo 5,3%. Od današnjih 126 slavonskih općina i gradova, Hrvati su imali većinu u njih 89 (70,6%), Srbi u 19 (15,1%,) Nijemci u 11 (8,7%) i Mađari u 7 (5,6%). U Osijeku su Nijemci imali većinu (50%), u Belom Manastiru relativnu većinu (42%), u Vinkovcima relativnu većinu (40%) te u Vukovaru (37,8%) također relativnu većinu. Nijemci se naseljavaju u Slavoniju i Baranju od 18. stoljeća. U Vinkovce se naseljavaju Nijemci vojnici u prvoj polovici 19. stoljeća. Židovska populacija u slavonskim gradovima ima dugu tradiciju. Židovi su govornici različitih materinskih jezika (mađarski, ruski, njemački, češki....), a slavonska naselja s najvećim brojem Židova su Našice (9,9%), Osijek (7,8%), Požega (6,6%), Slatina (6,1%), Đakovo (6,1%), Vinkovci (6%). Po zanimanjima Židovi su bili bankari, obrtnici, trgovci, industrijalci. Naseljavanje Čeha u Slavoniiju trajalo je više od stoljeća. Naseljavali su se kao državni službenici, obrtnici, vojnici, a masovnije u zapadnoj Slavoniji kao poljodjeljci. Česi su se najintenzivnije naseljavali između 1880. i 1890. i to na području zapadne Slavonije (oko današnjeg Daruvara i Grubišnog Polja, te Kutine i Garešnice u Moslavini), u Požeškoj kotlini i oko Pakraca. Slovaci se također naseljavaju na području istočne Slavonije u krajevima oko Našica u sela Jurjevac i Josipovac, Jelisavac i Markovac te Ledenik, Miljevci i u Ilok. Teški ekonomski uvjeti talijanskog sjevera prisiljavaju Talijane da se nasele na područje zapadne Slavonije. Talijani su osnovali nekoliko naselja u okolici Lipika i Pakraca i na zapadnom
  3. 3. području Požeške kotline oko Brestovca. Talijanska zajednica imala je apsolutnu većinu 1900. godine u ovim naseljima: Završje kod Brestovca, Ploštine i Veliki Banovac, a značajan broj stanovnika talijanske nacionalnosti živio je i u Donjoj Obriježi, Gornjoj Obriježi, Filipovcu te u Pakracu i Lipiku. Rusini i Ukrajinci naselili su se na područje istočne Slavonije i tzapadnog Srijema početkom 19. stoljeća, odnosno krajem 19. stoljeća. Rusini se doseljavaju u Mikuševce, Rajevo Selo, Petrovce, Piškorevce i Donje Andrijevce. Roma je također bilo na području Slavonije i to ponajviše u istočnoslavonskim kotarevima (npr. Županja, Vukovar, Osijek). U sljedećem popisu iz 1910. vidljiv je rast broja Hrvata i Mađara. Mađari rastu u apsolutnim brojojkama za 10857 stanovnika, odnosno za 16,4%. Taj se rast može objasniti velikim brojem useljenih Mađara zbog kreditiranja useljenika od strane mađarske vlade. Rastao je i broj Ukrajinaca koji su se u međupopisnom razdoblju ponajviše naselili na području Brodskog posavlja (Zbijeg, Kaniža, Šumeće) i Novljanske posavine (Lipovljani). Također je porastao i broj Slovaka, Talijana i Židova. Nijemci su u velikom broju emigrirali iz Slavonije, pa su imali osjetan pad u navedenom razdoblju. Nakon Prvog svjetskog rata u Slavoniji dolazi do pada broja stanovnika, do koncentracije stanovnika u velikim gradovima, do pada nataliteta, odnosno više razine mortaliteta i depopulacije većine ruralnih općina. Ratna djelovanja, epidemija španjolske gripe te iseljavanje stanovništva dovele su do negativne demografske slike Slavonije. u popisu iz 1921. godine u odnosu na popis iz 1910. godine. U pet slavonskih županija došlo je do apsolutnog pada od 3523 stanovnika. Od 126 općina u 81 je došlo do pada broja stanovnika. Jedan dio stanovnika je pred Prvi svjetski rat otišao u emigraciju zato da bi izbjegli služenje vojnog roka. Najviše iseljenika u Ameriku (ili 17% čitave hrvatske emigracije u tadašnjem razdoblju) bilo je iz Virovitičke županije. U samim ratnim djelovanjima stradalo je manje ljudi nego od bolesti. Najpogubnija epidemija bila je španjolska gripa koja se javila 1918. i 1919. godine. Godine 1915. javlja se i epidemija kolere sa smrtnošću od 39%, a donose je vojnici s fronta. Osim kolere umiralo se od šarlaha, dizenterije, difterije i boginja. Na području Slavonije i Hrvatske 1918. i 1919. španjolska gripa usmrtila je 33831 osobu. Na području Slavonije u ratu je sudjelovalo oko 60300 muškaraca. Smatra se da je na 1000 stanovnika bilo 20 umrlih ili ubijenih, pa je prema izračunima oko 13500 osoba iz Slavonije umrlo ili ubijeno u ratu. Nakon Prvog svjetskog rata iz Slavonije se sele u svoje matične domovine Nijemci, Mađari, pa i česi. Selili su prvenstveno oni koji su u prethodnim razdobljima naseljavali Slavoniju kao dio administrativno-upravnog aparata te kao gospodarstvenici i stručnjaci. Nakon Prvog svjetskog rata počinje naseljavanje u Slavoniju. U nekoliko poslijeratnih godina trajao je
  4. 4. period optiranja. Naime, nakon Prvog svjetskog rata međunarodnim mirovnim ugovorima priznato je pravo Nijemcima, Mađarima i drugima u novostvorenoj Kraljevini SHS da se u roku od dvije godine odluče žele li ostati u Kraljevini SHS ili optirati u matičnu državu. Nijemci u Slavoniji gotovo i nisu koristili to pravo osim administrativnog aparata i raznih stručnjaka u gradskim središtima istočne Slavonije. Kod mađarskog stanovništva u većem se broju sele pripadnici inteligencije, aristokracije i administrativnog aparata. Primjerice, na željeznicama su do tada prevladavali mađarski službenici koji u novoj državi gube stanovite prednosti u odnosu na druge nacije. Ipak, mađarski seljaci, koji su u velikom broju slučajeva prodali svoju imovinu u Mađarskoj, ne sele se natrag. Iz Mađarske u Hrvatsku optiraju Srbi koji se naseljavaju u neka baranjska naselja. Broj Hrvata nakon Prvog svjetskog rata u Slavoniji raste na 55%. Naseljavanje iz siromašnih dijelova Hrvatske je kontinuirano. Prema nekim aproksimacijama 1923. godine iz Hrvatskog zagorja, Prigorja, Gorskog kotara, Podravine, Primorja i Like u Slavoniju se naseljava nekoliko tisuća obitelji. I broj Srba raste u relativnim brojakama na 19,1%. Srbi su do 1921. godine porasli mehaničkim priljevom stanovništva (doseljavaju kao žandari, vojnici i državni službenici), ali i kao optansti na područje Baranje. Broj pravoslavaca također je veći, ali jedan dio pravoslavnih čine i ruski izbjeglice koji se naseljavaju na prostorima slavonskih kotareva. Broj Židova se blago smanjuje u popisu iz 1921., ali to smanjenje je vezano za odlazak mađarskih Židova. Broj Mađara se drastično smanjio (sada je 8,6%), ali tome treba pridodati i činjenicu da se nije radilo o iseljavanju, već i o asimilacijskim procesima koji su bili vidljivi u popisu iz 1910., gdje se jedan veliki broj Nijemaca izjasnio kao Mađari (posebno u baranjskim miješanim naseljima). Broj Nijemaca uglavnom malo pada, pa sada oni iznose 12,2% populacije Slavonije. Sada se, u popisu iz 1921. više ne izjašnjavaju kao Mađari, već se vraćaju svojoj pravoj nacionalnosti – njemačkoj. Poljaka je u tome periodu bilo najviše na području kotareva Slavonski Brod i Nova Gradiška, a na istom području najbrojniji su i Ukrajinci (Slavonski Brod, Nova Gradiška i Novska) – ili kako su ih tada nazivali – Galicijani. U gradu Osijeku vidljiv je značajan pad Mađara (sada ih je svega 6,1%) i Nijemaca (1921. ih je svega 29,2%), a porast Hrvata koji se doseljavaju (46,1%). Te promjene su vidljive i u Vukovaru, Vinkovcima i Požegi te Slavonskom Brodu. U Vukovaru i Vinkovcima, gdje su Nijemci čini relativnu većinu, sada apsolutnu većinu čine Hrvati. Ovdje ne treba isključiti i mogućnost da se jedan dio Nijemaca izjasnio u popisu 1921. kao Hrvati. U periodu između 1921. i 1931. dolazi do velikog demografskog oporavka Slavonije. Stanovništvo Slavonije povećalo se za 89137 stanovnika. Najveći porast broja stanovnika osjetio se u u kotarevima gdje su naseljeni kolonisti, uglavnom solunski dobrovoljci. Na području kotareva Vinkovci, Vukovar, Osijek,
  5. 5. Virovitica, Slatina i Donji Miholjac u međuratnom periodu osnovano je nekoliko agrarnih kolonija. Nakon proglašenja Kraljevine SHS kralj Aleksandar Karađorđević je obećao rješavanje agrarnog pitanja uz ukidanje velikih posjeda uz odštetu vlasnicima, uz koje bi se zadovoljile potrebe za zemljom siromašnih seljaka. Zemlju je prema donesenom zakonu trebalo podijeliti primarno zemljoradnicima s nedovoljnom količinom obradive zemlje i dobrovoljcima iz svjetskoga rata. Prednost u dobivanju zemlje imali su dobrovoljci u srpskoj i crnogorskoj vojsci iz ratova od 1875. do 1918. Pripadnici mađarske, njemačke i drugih nejugoslavenskih etničkih grupa nisu automatizmom dobivali državljanstvo Kraljevine SHS s objašnjenem da je njima ostavljeno pravo optiranja. Čini se da su veliki posjedi u najvećem dijelu bili u vlasništvu Mađara i Nijemaca, pa su sada oni njima oduzimani zato da bi ih dobili doseljenici, odnosno kolonisti na područje Slavonije. Vlastima Kraljevine SHS nije u cilju bilo dokidanje veleposjeda, već izmjena etničke strukture pojedinih krajeva. Najveći dio kolonista doseljenih u Slavoniju bili su oni s dobrovoljačkim statusom, a tek onda oni kolonisti s općim uvjetima. U Baranju je u tom periodu kolonizirano oko 4000 osoba, odnosno oko 1000 obitelji. U Slavoniju Srbi se naseljavaju na područje oko Donjeg Miholjca (njih oko 3375), na područje Đakova (1295 Srba i Hrvata), na područje Našica i Orahovice (oko 7340 Hrvata iz Zagorja i Dalmacije), na područje Osijeka (oko 3000 ljudi)na područje Slatine (5358 pravoslavnih i rimokatolika), oko Valpova (727 Srba), oko Virovitice (7331 Srba), oko Požege (2900 osoba od kojih 1/3 Hrvati), oko Vukovara 8756 osoba od kojih su većina Srbi. Imena tih kolonija najčešće imaju znakovita imena kao Novo Obilićevo, Karađorđevo, Aleksandrovac ili imena krajeva odakle doseljenici potječu Novo Nevesinje i Podrinje. Kolonije su se dijelile na privatne i državne kolonije. U državnim kolonijama pretežno su naseljeni Srbi (95,7%) ili 6354 obitelji, a u privatnim kolonijama Hrvati (90,9%) 10373 obitelji. Čini se da je Hrvata bilo 53666. U tome je periodu stvoreno 84 agrarne i 89 privatnih kolonija. Razlika između privatnih i agrarnih kolonija ležala je u tome što su srpski dobrovoljci bili privilegirani prema ostalim agrarnim interesentima pa su od države dobivali prazne kuće, obradive površine i gospodarske zgrade te inventar, dok su privatni kolonisti uglavnom trebali odvajati novac za inventar, gradnju kuće, kupnju poljoprivredne površine i slično. U Slavoniju se iz Češke, Slovačke i drugih zemalja doselilo 6400 agrarnih obitelji s približno 30000 članova u međuratniom periodu. Prema popisu iz 1931. Hrvati su čini 54,9% stanovništva Slavonije, Srbi 22%, Mađari 6,7%, Nijemci 11%, a ostali 5,3%. Prema konfesijama u Slavoniji je bilo 72,4% rimokatolika, 22,4% pravoslavnih i 3% evangelika – protestanata. Evangelici su u najvećem broju slučajeva bili Nijemci, a kalvini su pretežno bili Mađari (osim župe Tordinci gdje žive kalvini Hrvati). Muslimana je također bilo vrlo malo
  6. 6. (svega 1330, a najviše ih je bilo u Osijeku, a u Osijeku je živjela i jedna veća arnautska zajednica (bilo ih je 1070 1923. godine). U Baranji je broj Nijemaca i Mađara opao zbog nepovoljnog položaja prilikom zapošljavanja u državnim firmama (npr. Belje), ali i zbog slabog nataliteta (osobito kod Nijemaca). Kolonizacija u Slavoniji za vrijeme NDH nastavak je kolonizacije iz razdoblja Kraljevine Jugoslavije. Nakon osnivanja Zavoda za kolonizaciju NDH preseljenje stanovništva iz siromašnijih i ratom ugroženih krajeva NDH u Slavoniju imalo je osim ekonomskog i vrlo jasan politički cilj. Naime, na taj se način pokušalo izmijeniti etničku strukturu Slavonije, odnosno anulirati posljedice koje su nastale doseljavanjem, odnosno kolonizacijom srpskih dobrovoljaca u pojedine dijelove Slavonije u vrijeme Kraljevine SHS. Odmah po osnutku NDH donesena je Zakonska odredba o nekretninama tzv. dobrovoljaca prema kojoj su svi posjedi koji su dodijeljeni dobrovoljcima između dva svjetska rata postali vlasništvo države. Budući da su dobrovoljci bili u najvećoj mjeri Srbi, ova se odredba odnosila na njih. Potom su poduzeta iseljavanja Srba sa spomenutih područja, a na ista su doseljeni Hrvati, odnosno Slovenci iz njemačkih područja u Donjoj Štajerskoj. Iz čitave NDH iseljeno je što organizirano, a što neorganizirano oko 100000 Srba. Doseljeni Hrvati bili su uglavnom podrijetlom iz Hrvatskog zagorja, Dalmacije, Hrvatskog primorja, Podravine i drugih krajeva, a čini se da ih je bilo između 7000 i 8000 obitelji, odnosno između 40000 i 45000 ljudi te da su naseljeni u najvećem broju 1941. godine. Na području Baranje mađarske vlasti nisu poduzele iseljavanja takvog opsega, ali su iseljeni Srbi doseljeni u međuratnom periodu i manji dio Hrvata. U isto vrijeme Nijemci su premještani iz zapadne Slavonije u istočnu Slavoniju i Srijem. Nijemcima su se dodijeljivale obradive površine u okolici Osijeka, a kolonizacija je obuhvatila i dio Poljaka iz Bosne i Hercegovine koji su bili na području ratnih operacija. Organizirano koloniziranje u Slavoniju završilo je 1944. godine, kada su se navedenom području počele približavati jedinice Crvene armije. Pri završetku ratnih operacija u Slavoniji najveći dio koloniziranih obitelji vratio se u svoje ishodišne kotareve. Odmah po osnutku NDH osnovani su uredi za preseljenje pripadnika njemačke narodnosne skupine. Približno 30000 Nijemaca iseljeno je s područja zapadne Slavonije na područlje istočne Slavonije i Srijema do kraja 1944. godine. Najveći val iseljavanja Nijemaca iz Slavonije uslijedio je 1944. kada je Kulturbund iselio oko 110000 Nijemaca u Njemačku. Primicanjem Crvene armije i partizana iseljavanje Nijemaca postaje kaotično i počinje poprimati obilježja bijega.Koncem rata iseljavaju se i Mađari, ponajviše zbog mobilizacije u partizane.
  7. 7. Nakon rata došlo je do pitanja formiranja granice prema Srbiji, odnosno Vojvodini. Tako je postalo upitno kome će pripasti Baranjau kojoj su Hrvati u poslijeratnom periodu činili 31%, Srbi 35,8%, a Mađari 29,6%. Nijemci su se u popisu iz 1948. u Baranji najčešće izjašnjavali kao Mađari zbog vlastite sigurnosti, odnosno zbog odnosa novostvorene Jugoslavije prema njima. Čini se da je između 8000 i 9000 Nijemaca iselilo iz Baranje za vrijeme Drugog svjetskog rata, a prema popisu iz 1948. ostalo ih je 4494. Pitanje granice se postavljalo i za kotareve Vukovar, Šid i Ilok tako da je istočni dio ovih kotareva pripao Vojvodini, dok je zapadni dio pripao Hrvatskoj. Prema izrađenom prijelogu komisije navedeno je da će granica između Hrvatske i Vojvodine biti Dunav, tako da je Baranja pripala Hrvatskoj. Za područje bačkih kotareva Subotica, Odžaci, Apatin i Sombor odlučeno da, iako neki od njih imaju hrvatsku nacionalnu većinu, ostanu unutar Vojvodine. Na području Srijema granica je bila dogovorena tako da Vukovar i Borovo pripadnu Hrvatskoj, a Šid i Ilok Srbiji. Ilok je na kraju ipak pripao Hrvatskoj zbog većinskog hrvatskog stanovništva koje je referendumom 1946. odlučilo da se ovaj grad pripoji Hrvatskoj. Isto tako je bilo i s naseljem Bapska, dok je selo Jamena u Srijemu na zahtjev srpskog stanovništva pripojeno Vojvodini. Odlukom Predsjedništva AVNOJ-a pitanje njemačke imovine u Jugoslaviji riješeno je beskompromisno. Domaći jugoslavenski Nijemci izjednačeni su s Nijemcima iz Reicha i proglašeni neprijateljima jugoslavenskih naroda, a njihova je imovina eksproprirana. Na području Hrvatske veće količine obradivih površina koje su pripadale Nijemcima. ušle su u agrarni fond za unutarnju kolonizaciju. Osim njemačkih sela, u istočnoj Slavoniji bilo je napušteno i šest mađarskih sela. Na napuštene posjede trebali su u prvom redu biti naseljeni veterani iz partizanskog rata. Prije naseljavanja novih kolonista trebalo je prvo iseliti kolonizrane seljake iz vremena NDH koji su u najvećoj mjeri potjecali iz Hrvatskog zagorja i Dalmacije. Uz ove, trebalo je vratiti i svojevoljno nastanjene muhadžire iz Bosne i Hercegovine koji su prebjegli na slavonsko područje pred ustaško-partizansko-četničkim sukobima. Prva kolonizacija koja se provodila nakon rata bila je u Baranju. Ondje su prvi kolonisti iz Hrvatskog zagorja pristigli već 1946. godine u Čeminac. Nedugo potom kolonizirana su i naselja Kozarac, Petlovac, Grabovac, Darda, Kneževi Vinogradi, Popovac, Branjina, Jagodnjak, Karanac, a osnovano je i novo naselje Novi Čeminac. Međimurci su naselili Kozarac i Petlovac, a Zagorci Čeminac i Grabovac. S Banije su se doseljavali Srbi u Jagodnjak. Tako je u Baranju kolonizirano 7200 Hrvata, 600 Srba i 200 Slovenaca. U Slavoniju su kolonizirani uglavnom Hrvati iz kotareva Prelog, Ivanec, Varaždin, Čakovec, Novi Marof, Split, Šibenik, Sinj, Knin i Benkovac, a odredišni kotarevi su bili Vukovar, Osijek, Vinkovci, Slatina, Đakovo i Virovitica. U periodu između 1931. i 1948. stanovništvo
  8. 8. Slavonije poraslo je za 26736 stanovnika, odnosno za 3,5%. Najveći porast imali su krajevi u kojima su bili nastanjeni novopridošlice. Pad je jedino imalo područje Požeštine i pakračkog kraja, pojedinih dijelova Baranje i dijelovi istočne Slavonije (Dalj, Drenje, Erdut, Levanjska Varoš, Podgorač) te voćinskog kraja gdje je demografski gubitak iznosio 36,4%, odnosno 4257 osoba. To su krajevi odakle su iselili Nijemci nakon 1944. godine te nakon Drugog svjetskog rata, odnosno gdje su stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu bila najteža (najčešće na licu mjesta ili u logorima Jasenovac i Stara Gradiška). Etnička struktura Slavonije 1948. je izgledala ovako: 69,9% Hrvata, 20% Srba, 5% Mađara, 1% Nijemaca i 4,1% ostalih. Broj Nijemaca smanjio se za 90,7%, odnosno za 75527 osoba u odnosu na prijeratni popis iz 1931. godine. Dio Nijemaca koji su se 1948. deklarirali kao Austrijanci uključeni su bili u rubriku ostali. Najveći relativni pad imali su Židovi koji su sa predratnih 6305 pali na svega 472 osobe. Najviše ih je bilo u Osijeku (304). Ostale etničke grupe nisu imale takav nagli pad. Tako su Slovaci brojali 8871, Česi 6799, Rusini/Ukrajinci 5351, a Talijani 2128 stanovnika Slavonije. Hrvata je u popisu iz 1948. bilo 547356, a Srba 156300. Razvoj tehnologije u poslijeratnim godinama dovodi i do seoba stanovništva iz sela u selo, odnosno do seljenja stanovništva iz brdskih dijelova Slavonije u ravničarske dijelove s polodnijom zemljom. Također dolazi i do useljavaja seoskog stanovništva u gradove. U vremenu izneđu 1948. i 1953. dolazi do naglog rasta stanovništva Slavonije za čak 47628 stanovnika. Jedino je Baranja imala i dalje regres stanovništva zbog daljnjeg seljenja Nijemaca u Njemačku. I dalje traje repatrijacija Slovaka, Čeha, Poljaka, Mađara i Nijemaca, pa broj pripadnika tih nacionalnih manjina i dalje opada. Mađara je u odnosu na pet godina prije u popisu iz 1953. bilo 3350 manje, Čeha i Slovaka za 2054 manje, a broj iseljenih Nijemaca kretao se do nekoliko tisuća. Ipak, u popisu 1953. broj Nijemaca je porastao jer su se Nijemci u prijašnjem popisu zbog straha izjašnjavali kao Hrvati ili Mađari. Prvi puta su popisani i Jugoslaveni – neopredjeljeni. Razdoblje između 1953. i 1961. obilježilo je useljevanje migranata iz pasivnijih dijelova Hrvatske i bivše Jugoslavije. Mnogo je stanovnika dolazilo iz susjedne Bosne i Hercegovine, a daljnjom deagrarizacijom raste i broj gradskog stanovništva. U tome razdoblju počinje snažnije opadanje broja stanovnika na selu i to posebno u zapadnoj Slavoniji koja je gospodarski bila slabije razvijena od istočnog dijela. Broj Mađara i dalje opada, pa je tako u međupopisnom razdoblju između 1953. i 1961. popisano 4041 Mađara manje. S popisom 1971. Slavonija se suočava s iznimnom deagrarizacijom i deruralizacijom. Dolazi do odljeva stanovništva u dva smjera – prekomorski i europski te useljavanje u velike gradove (Osijek, Zagreb i ostatak Jugoslavije). Najviše su u inozemstvo emigrirali Hrvati koji su činili na području Vukovarsko-srijemske županije čak
  9. 9. 83,8% migranata zaposlenih u inozemstvu. Broj stanovnika je usprkos tome rastao svim slavonskim regijama osim virovitičke gdje je drugi popisni ciklus bilježen pad stanovnika (između 1961. i 1971. za 9,8%, odnosno za 11198 stanovnika). U popisu 1971. značajnije raste broj Jugoslavena kojih je bilo najviše u etnički miješanim područjima Slavonije (Vukovar, Vinkovci, Osijek, Slavonski Brod i Borovo). Izjašnjavanje za jugoslavenstvo bila je karakteristika ljudi koji su rođeni u miješanim brakovima u razdoblju između 1951. i 1956. godine. Godine 1981. zbog promoviranih političkih i socijalnih vrijednosti jugoslavenskog društva broj deklariranih Jugoslavena u Slavoniji porastao je s 24282 (1971.) na 108587 (1981.). I opet je najviše takvih bilo u velikim gradovima i mješovitim sredinama. Za Jugoslavene su se iskazivali i Srbi i Hrvati, a u Slavoniji i pripadnici nacionalnih manjina kao na primjer Mađari koji su u međupopisnom razdoblju 1971. – 1981. bilježili pad od 7740 pripadnika. Broj Jugoslavena će opasti u popisu 1991. zbog jačanja nacionalnih interesa, odnosno deklariranja nekadašnjih Jugoslavena nacionalnim grupama iz kojih su potjecali. Posljednji Domovinski rat u Slavoniji je imao posebno silovit rezultat. Djelomično je to bilo zbog nacionalno mješanih područja, a djelomično zbog dodira sa Srbijom. Slavonska je populacija i prije posljednjega rata starjela, naročito njezin seoski udio, a sve je manji bio natalitet. Općinska središta, a posebno regionalno središte Osijek pozitivnim migracijskim saldom i višom stopom nataliteta poništavali su snažnu depopulaciju u seoskim dijelovima Slavonije. U međupopisnom razdoblju koje je obilježio i strašan rat u četiri slavonske županije popisano je manje stanovnika nego 1991. Jedino na području Brodsko –posavske županije bilježi se rast populacije. Najveći pad populacije prisutan je u Požeško-slavonskoj županiji odakle je veliki dio Srba otišao nakon akcije Bljesak, potom u Vukovarskosrijemskoj i Osječko-baranjskoj koje su izgubile znatan dio svojeg stanovništva zbog intenzivnog rata koji je ondje trajao pune četiri godine, i u Virovitičko-podravskoj gdje su Srbi također napustili svoja ognjišta nakon 1991. godine, a i općenito to je područje planinske Slavonije gdje je depopulacija bila snažna i u periodu prije 1991. godine. U narodnosnoj strukturi stanovništva 1991. Hrvata je u Slavoniji bilo 72% (703959 stanovnika), a Srba 17,1% (167094). Deset godina kasnije broj Hrvata je porastao na 85,6% populacije (770759), a Srba se smanjio na 8,9% (79081). Udio Srba 2001. pao je na 52% broja koji su činili 1991. godine. Udio ostalih nehrvatskih sttanovnika smanjio se još više, odnosno na 43 % nekadašnjeg udjela iz 1991. godine. Najveće smanjenje broja stanovnika imale su općine i gradovi koji su bili pod neposrednim ratnim utjecajem. Tako su stradale općine Dragalić i Voćin te gradovi Lipik i Pakrac. Dakle, u popisu stanovništva iz 2001. godine povećao se udio Hrvata u nacionalnom sastavu županija, općina i gradova, apsolutno i relativno se
  10. 10. smanjio broj Srba, stabilnija nacionalna struktura zadržana je jedino u područjima mirne reintegracije, a u općinama i gradovima u kojima je prevladavalo srpsko stanovništvo nakon rata je vidljivo starenje populacije. Od 126 općina i gradova na području Slavonije u 110 njih Hrvati su imali većinu, u 14 Srbi, a u dvije Mađari (Kneževi Vinogradi i Bilje). U gradovima i općinama s većinskom srpskom manjinom živjelo je 1991. 50697 Srba ili 5,2% ukupne populacije Slavonije, odnosno 30,3% ukupne srpske populacije Slavonije. Srbi su predstavljali više od 75% u ovim općinama: Voćin, Okučani, Šodolovci, Borovo, Markušica, Negoslavci i Trpinja. Između 50 i 75% Srba bilo je u ovim općinama: Dragalić, Gornji Bogićevci, Erdut i Jagodnjak. Između 30 i 50% Srba živjelo je u općinama i gradovima Slatina, Mikleuš, Nova Bukovica, Lipik, Pakrac, Brestovac, Stara Gradiška, Beli Manastir, Darda, Podgorač, Viljevo, Vukovar i Stari Jankovci. Dok je 1991. bilo 7 općina u kojima su Srbi činili većinu, danas ih je svega 5. Dvije općine zapadne Slavonije danas imaju svega 21,5% (Okučani), odnosno 13% (Voćin) Srba. Za razliku od Okučana i Voćina gdje se broj Hrvata strmoglavo popeo u razdoblju 1991. – 2001. (u Voćinu s 668 na 2069, a u Okučanima sa 433 na 3153), u općinama istočne Slavonije u kojima je srpsko stanovništvo predstavljalo i prije rata većinsko stanovništvo, broj Srba u relativnim brojkama ostao je isti. U Erdutu i Jagodnjaku, odnosno općinama sa postotkom Srba između 50 i 75% broj Srba je ostao približno isti, dok je broj Srba u općinama Dragalić i Gornji Bogićevci drastično pao (obje su općine u zapadnoj Slavoniji nedaleko Nove Gradiške). Udio Srba u Vukovaru i Belom Manastiru ostao je isti u odnosu na razdoblje 1991. godine, dok je broj Srba u gradovima Lipiku, Slatini i Pakracu te općinama Brestovac, Mikleuš i Nova Bukovica smanjen na jednu trećinu u odnosu na prijeratni period. Broj pripadnika nacionalnih manjina također se smanjio. Došlo je do znatnijeg smanjenja pripadnika južnoslavenskih manjina koje su u bivšoj zajednici imale status konstitutivnih naroda (Makedonci, Crnogorci, Slovenci, Bošnjaci/Muslimani). Došlo je i do smanjenja blažeg intenziteta kod Rusina, Mađara, čeha, Slovaka, Ukrajinaca i Talijana. Došlo je također i do povćenja broja Roma i Nijemaca i donekle Albenaca. Što se tiče naroda koji su prije imali status konstitutivnih naroda očigledno je da su pripadnici tih naroda napustili Slavoniju. Radilo se o pripadnicima vojske JNA i članovima njihovih obitelji. Kod Bošnjaka evidentno je da se njihov nacionalni korpus prepolovio u popisu 2001. godine na Bošnjake (2037) i Muslimane (2320). Mađari predstavljaju nacionalnu manjinu kojoj je broj također opao s 16443 stanovnika na 12388 stanovnika. Najviše Mađara bilo je u Baranji. Broj Nijemaca je porastao u Osijeku, pod velikim utjecajem destigmatizacije.
  11. 11. Za zaključiti je da je Slavonija danas uistinu područje velike depopulacije, da se broj pripadnika nacionalnih i vjerskih manjina uvelike smanjio u razdoblju nakon posljednjeg rata, da se iznimno smanjio broj Srba, a da se broj Hrvata doseljavanjem doseljenika iz Bosne i Hercegovine povećao u ukupnoj populaciji Slavonije.

×