Ugode I Strepnje

4,619 views

Published on

Radnja romana prati događaje od 18, do 20. stoljeća na jednom dalmatinskom otoku...

0 Comments
2 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

No Downloads
Views
Total views
4,619
On SlideShare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
10
Actions
Shares
0
Downloads
41
Comments
0
Likes
2
Embeds 0
No embeds

No notes for slide

Ugode I Strepnje

  1. 1. ROMEO GARMA UGODE I STREPNJE 1
  2. 2. GARMA, Romeo Ugode i strepnje ; roman R.Garma, 2009. Šibenik Tisak : Unibook, Zagreb CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 715294 ISBN 978-953-98807-2-7 Sva prava pridržana. Izrada kopija bilo kojeg dijela knjige, bez pismene dozvole autore, predstavlja povredu zakona. 2
  3. 3. PRVI DIO PREPOZNAVANJA - Bura, bura, bura! Hitronoga žena ogrnuta pletom nestajala je u uskim ulicama, bježala od vjetra koji ju je šibao i zavlačio joj se u rukave. Valovi hladnoće gurali su je s leđa, zapljuskivali lice kad bi promijenivši smjer zašla u drugu ulicu, omatali haljinu oko nogu i prisiljavali je da stane i sačeka da nalet prođe ili oslabi pa se ponovo zaputi, hitrije i opreznije nego prije. - Bura, bura, bura, ljudi - mrmljala je držeći zubima grop šudara, bojeći se da joj vjetar ne ogoli glavu i razmrsi kosu. - Bura, bura, bura! I kiša! Kiša! Pogledala je u niske vunene oblake kad joj je treća kapljica dotakla obraz pecnuvši je poput oštrog komadića leda. Tankim i plitkim postolima gazila je po sivo-žutoj zemlji, po morskoj pržini ( ljudskim stopalima sabijanoj, morem zalijevanoj, suncem prženoj, od soli svjetlucavoj ), po oblucima i oštrim kamenčićima koji su iz nje izranjali. Studen joj je otupila tabane pa pod njima nije osjećala oštre bridove kamenja. Pogledala je prema moru: tamna, modra površina i bjeličasta pjena. Kapljice odnesene s vrha vala izgledale su kao uskovitlana prašina. Otoci su se činili većima i bližima, kao da su prestrašeni tamom neba i surovošću plavo-sivog mora i sami poželjeli zaštitu. *** Sjetio se Pio da je kao bosonog dječarac opaljen suncem, možda baš na istom mjestu po kome gazi hitronoga, tražio ravne pješčane površine pune bijelog nanosa soli. Godila mu je mekana 3
  4. 4. hrapavost pijeska pa je povlačio po njegovoj površini svoja nježna i blijeda stopala, nakon zime prvi put ogoljena. Stopala znaju za ugodu. Dirao je nožicama i bodljike biljaka, nedovoljno oštrih da ga ubodu, oštru osušenu travu i šuplje, iz mora izvađeno, kamenje ugrađeno u suhe zidove, jednako uživajući. Danas mu se teško sjetiti da li je bio topliji pijesak ili kamen. Zaista, što je bilo toplije!? Gledajući valove iza velikog porta, dok je još bio dječak, znao se zapitati što znači "sinje more"? Duboko? Daleko? Suro? Surovo? Nemirno? Plimno? Uskovitlano, s tustim valovima? Nemilosrdno? Gladno? Sve je ukazivalo na opasnost, na zlu ćud mora, na onu njegovu ružniju stranu, na snagu pred kojom čovjek ostaje nemoćan. More je oduvijek imalo oči. I ždrijelo. Prijetilo je i ucjenjivalo. To se znalo. Vjerovalo se prijetnjama njegovim, ali se od njega nije moglo pobjeći . Ostajala je samo nada ( za svaki put ): neće ovaj put. *** - Kiša, ljudi, kiša i bura ! - ledene kapljice nestajale su na njenom, djevojački toplom, licu. - Treća marčana bura - pomislila je. - Je, treća. Jušto tako. Poza nje, eto ti vrućine. Ušla je u kuću. Nekoliko minuta hitrog hoda, od crkve do Gornje lože, zarumenjela su joj obraze i uzdigla prsa. Njene krasne krupne dojke spavale su mirno. Još nije njihov trenutak. Mater je sjedila na bančiću pokraj komina i čistila zelenje. Od listova je spretno pravila smotuljke i rezala ih nožem. Kuhano zelenje obilno zaliveno maslinovim uljem - ulja dodaješ dok god se para diže - i začinjeno sitno isjeckanim češnjakom bit će im večera. I crno vino, jasno. Vatra pod bronzinom obješenim o gredu gotovo se ugasila. - Rasplanjcaj to teke! Bacila je na vatru suhog granja skupljenog nedavno na susjednom otoku i stala puhati u žar. - Ka si navisila ? - upitala je majku. 4
  5. 5. - Tebe bišen čekati ! - odgovori joj ni blago ni osorno, ne gledajući je. Otac je sjedio na banku koji cijelom dužinom prati oniski stol i kidao pruće od kojeg je kanio isplesti kartelić. Antulica je još stajala na nogama. Htjela je započeti razgovor. - Slegni se da ti dim ne ige u oči ! - rekao joj je mirno. Ovaj otok, može se reći, pliva u razini mora kojeg jestiva zelen korijenjem pije. Te zelene jestvine i jesu pomalo slane i slasne, već unaprijed začinjene. Najbolje, igdje. Tako su sami govorili ulijevajući crno vino u uljani toč na dnu zdjele koja je zatim kružila od usta do usta. - A, lipo, lipo... - Uh, volin cidine. - E. A ne vino ? Ta sirotinjska oda vinu i ulju, zelju i zdravlju, izašla je mnogo puta iz mnogih usta. Istini za volju, valja reći da se na jelovniku ovdašnjih obitelji, uz zelen, vrlo često nalazila i riba, ali da sve to nije bilo bogznakako pripravljeno niti vješto i uredno posluženo. Jeli su oni napola sirove gavune i srdele pune luga, prstima ih vadili iz žerave i neočišćene ubacivali pod zube. - Čeljade na godinu poide uže dlak i kvartu luga...- sjetio se Pio stare uzrečice. - Rekla mi je Bernardica... - započe Antulica, još uvijek stojeći. - Ća se bišeš pačati ! Su li to tvoji posli ? – Tim odgovorom, do sada bezbroj puta ponovljenim ( a on je označavao i oprost i savjet ), dočekala ju je majka. Nije tražila da joj ispriča detalje, mirno je nastavila sjeckati zelje koje je naumila i sutra skuhati. I to s fažolom. ( Fažol se skuha ranije, odvojeno i na kraju se pomiješa sa zeljem, svemu se doda kapule, češnjaka i naravno maslinovog ulja, a može i šuga od pomidora ). Što će joj te sitnice, detalji koje bi mogla od Antulice čuti - kad joj je i bez njih sve jasno - i čemu ih uopće tražiti kad će ih ionako kasnije čuti, od nje ili od drugih, sasvim svejedno i time zaokružiti sliku o svemu što se zbilo. Sjetila se kako joj je muž predbacivao da je nikad nije čuo kako lijepo govori o svojoj 5
  6. 6. kćeri. Točno je to. A druge žene hvale na sva usta sve što je njihovo, naročito kćeri pred udaju. - Je, oću je faliti, kako neću, to će joj čudo pomoći... - grubo mu je odgovarala pa je s vremenom i on odustao od savjetovanja i pomirio se s tim da će njihova Antulica ostati stara cura. - Šemprešola! - već je čuo podrugljivu dječurliju. Uostalom, zar joj to i nije primjereno!? Pristaje joj. Da, dok je mlada, dok je s njima, a što poslije? Kad ostane sama uzet će je k sebi, ocvalu i jadnu, netko sličan njoj, ostarjeli neki udovac da mu bude - ne žena već sluškinja. To ga je kopkalo, činilo ga šutljivim u društvu, bučnom, otočki - svađalačkom i kapricioznom. Sve ga je rjeđe bilo u toverni, sve manje se prepirao i sve kraće zadržavao s ljudima. Ni ženi ni kćeri više nije govorio o tome. Shvatio je da riječima ništa neće poboljšati ni ubrzati, a ni one mu nisu dale govoriti ( dok je još htio ), prekidale su ga i omalovažavale njegova nastojanja. U početku je još koristio svoj povlašteni muški status i znao ih je grubo zaustaviti - žensketine lude, šupljače jezičave, ćakulone jadne... - kad su se usudile proturječiti mu i davati veći značaj svojim razlozima negoli njegovima, no kasnije je i od toga odustao. Čemu sve to!? Kome govoriti!? Još uvijek stojeći, gledajući vatru, sjetila se iznenada murvi koje je otočka mladost zasadila na gornjem putu prema crkvi ( jer put koji ide uz more glavni je put, ostali su putovi pomoćni, zaobilazni ili jednostavno gornji ) nema tome ni deset dana. Hoće li im bura naškoditi? Hladnoća, možda i led? Jesu li se primile? I kako primile? Ništa ona nije znala o načinu na koji se biljke hrane, iskustvo samo govori da biljke treba zaliti i pognojiti, a sve ostalo je u nadležnosti neba. Ni fratar nije o tome govorio, a već godinama u župnom dvoru podučava djecu. Da, još 1811. godine fra. Vilica okupljao je djecu, kao i drugi župnici po svojim župama, gotovo u inat moćnicima koji su prosvjedovali što se tamo "uči hrvaština..." Pognula je glavu, a zatim sjela na bančić pored komina, pomalo uvrijeđena majčinim riječima. Zaista, to nisu njeni posli. 6
  7. 7. Časna sestra Bernardica, koliko god bila bliska s njom, nije joj par, a čeprkati po tuđim najintimnijim stvarima ( zbog obične znatiželje koja će jednom, kad tad, zadovoljena i nahranjena, krenuti u svijet, mijenjati istinu, od usta do usta davati joj dublje i drukčije značenje, od izvora je udaljiti i učiniti neusporedivom ) odlika je besposlenih ćakulona. Svejedno, znatiželja golica. - Kasni mi! - šapnula je Antulici slomljena Bernardica. I tko zna na što je uopće pri tom mislila, na kakvo pismo, spletku, zamisao, možda i na kakav grijeh ili bolest? - Jadna Bernardica - pomislila je tada Antulica - baš ću reći materi. (I pokušala je ). - Je, tebi će se ispoviditi! - prekinula je majka priču u samom početku. Kao da ništa drugog nije ni očekivala, kao da se sve baš tako moralo dogoditi ( jer svatko ima svoj način, svakom je primjereno baš ono što mu se događa ( on to želi i rađa baš kao što jabuka rađa jabuku ), nešto drugo bi bilo neprimjereno, iznenađujuće, izuzetak kojeg bi nakon čuđenja valjalo i razmotriti, raščlaniti, smjestiti negdje po strani i čekati nove događaje koji će ga dodatno rasvijetliti, potvrditi ga kao novi moment ili ga pak odbaciti kao slučajno zalutalog i neuklopivog. No, svejedno, pročulo se po selu da Bernardici kasni i lavina verzija prokolala je od uha do uha, od usta do usta, sve u povjerenju i budnoj pažnji da ne dođe do onoga tko je izravno uključen u priču. Žene su u tome pravi majstori. - Jadnica! - Jadnica mala! - Jadnica ona! - ponavljale su u glas čuvši priču. Svi su, dakako, bili na Bernardičinoj strani. ( Usput budi rečeno, izraz " jadnica mala " koristio se i u Piovoj kući, ali u ponešto drukčijim prilikama. Naime, njegova bi se majka poslužila tim samilosnim izrazom kad bi ušla u sobu gdje su joj sinovi kartali s društvom i gledali porno filmove pa nakon nekoliko sekundi gledanja shvatila da je glavna glumica ugrožena i napadnuta od dvojice ili trojice muškaraca ). A krivac? Fratar, tko bi drugi. Božjim ljudima ni ne priliči raditi takve stvari izvan svog kruga. Niti govora da samo dotakne koju mještanku, to bi bilo neoprostivo! A ovako - ovako je sve to samo nesretan slučaj koji 7
  8. 8. se zna desiti jednom u tko zna koliko godina. Eto, samo to i ništa više. Kako se priča širila tako je Bernardica dobivala osobine svetice - on ju je, jasno, prisilio, a ona je rekla da će se ubiti; jedinica je u majke i oca, djece nisu imali dvanaest godina i nju su, prvorođenu i jedinorođenu, Bogu zavjetovali; ušao je, puzdronja, pijan u njezinu sobu, zaprijetio njoj i svima koji su čuli... Pučki je osjećaj pravde dolazio na svoje - biskup će njega potjerati, već mu je javljeno da spakira kufere, je, je, eto ti sutra novog fratra ... Ipak, ako se i kod božjih slugu mogu takve stvari dogoditi ( a evo! ) duhovna se aroma kršćanstva ne dovodi u pitanje. Sitnice su to. Nebo je nebo, zemlja je zemlja, a na zemlji su - ljudi. Oni su stvorili sve ( čak i pravila ponašanja za one koji ih nadziru ). Da, obični ljudi. Ovi , sad i ovdje. I oni prije njih. U svim vremenima i svuda. Bernardičin trbuh, jasno, nije narastao, barem ne zbog ovog i ovakvog razloga, a ni fratar nije otišao. Možda joj ništa nije ni kasnilo, možda se bespotrebno zaletjela pred Antulicom, a možda je i Antulica štogod krivo razumjela. Tako to često biva. No, svejedno, život ide dalje, a s njim i priče. Kakav bi to bio život bez... Ljudi su voljeli Bernardicu, bila je njihova, baš onakva kakvu su željeli imati u crkvi. Fratra su, pak, doživljavali kao nekakvog kontrolora i to kontrolora - čega? - stvari koje su sami stvorili ( dakako, ne baš oni i ne samo oni nego upravo i mnogi naraštaji prije njih ), koje su sami sebi nametnuli i prihvatili i koje, istini za volju, znaju ponekad biti i u neskladu s trenutnim željama. Svejedno ih valja zadržati, sebi za dobro, čak i onda kad je jasno da su postale grublje, tvrđe i nemilosrdnije od zamišljenih. I njega su, fratra, htjeli kao svoga, a on se, eto, odmetnuo, ne sluša ih, štoviše, traži od njih da ga slušaju. E, kad je tako...Pa, oni su stvorili to što on propovijeda! Ali, što ako je on u pravu!? Što ako oni zaista ne znaju što su stvorili!? Što ako je i taj čin njihovog stvaranja bio pod kontrolom onoga čijim se službenikom ovaj predstavlja!? Što ako je sve, zaista sve, s visine nadahnuto onim što nije lako razumjeti!? 8
  9. 9. *** Šetao je, dakle, ulicama i mulima otočkim, Pio Dalmatin ( mladac, rodom ovdašnji, svježe začuđen gotovo svim životnim pitanjima i područjima, proveo je tu nekoliko ranih godina, sad živi na kopnu tek pola milje dalje ), gledao u tlo pod stopalima ( sjetio se pijeska i soli ), u prozor sobe u kojoj je proveo prve godine, u brodice i u ljude. *** Gusta šuma, grmlje, otvoreno more i otoci, uzbuđuju nagon. Koliko je puta morao stati i zadovoljiti se usred šume, nasred mora. Ima nečeg u valovima i stijenama što budi putenost. Sama pomisao da je netko koristio skrovitost grma ili toplinu ravnog kamena provocira nasladu, uzbuđuje do rasprsnuća tražeći trenutno zadovoljenje. Vitkostasa i ljeponoga mladica, izvlači se ispod niske grane bora, popravlja odjeću i smiješi se ... ( Ah, slatko buđenje i bubrenje počinje). Zaboravljene gaćice, ulošci, tamponi, prezervativi, bočice, kreme i pomade - koliko li je dodira bilo na ovoj stijeni!? možda je more dodirivalo tabane uznojenih ljubavnika!? možda su nastavili s diranjem u moru!? Svaki predmet koji tu vidi podsjeća ga na ljubavni čin ( baš kao i Ivana, kojeg ćemo upoznati kasnije ), uzbuđuje, budi žudnju, ali i sjetu. Hoće li i on biti od onih kojemu priroda i žena daju svoje čari! na kušanje i uživanje? On želi opipavati, želi davati i uzimati, ne samo zamišljati, ne samo govoriti. Želi punim ustima, srcem i grlom osjećati ljepotu i ugodu. Obilato i često. *** - Kako li je ovdje bilo prije sto, tristo, petsto godina? Kako li su svi ti ljudi voljeli i ljubili? Kako su kuhali? Kako su se prali? O čemu su pričali i što su osjećali gledajući bonacu i otoke u smiraj dana? O čemu su razmišljali dok su gazili magareću 9
  10. 10. balegu na putu ili pišali uza zid!? Bez struje, tople vode, televizije i glazbe na svakom koraku!? Bez knjiga, novina i svijesti o drugima i dalekima!? Jesu li i u čemu uživali ili je sve bilo samo muka, mrak i strah!? - Točno je petnaest sati... Kroz otvoren prozor kuće kraj koje je prolazio čuo je radio. - Vrijeme je poći! Hodajući prema malom portu, gdje se ukrcavao u brod, pozdravio je trojicu poznanika. Učinilo mu se da vidi mladu ženu, kako zamiče u usku ulicu, odjevenu onako kako su se odijevale otočanke prije jednog stoljeća ili još više, onda kad je Jelačić ban vojevao protiv revolucionarne mletačke vlade i našeg Tommasea, njenog ministra prosvjete. GOSTI Dalmacija, periferija serenissime. Ulje, vino i sol. Dvije stotine i pedeset tisuća duša, možda tristo tisuća krajem mletačkog razdoblja. Tisuću plemićkih obitelji, dvije tisuće građanskih i četrdeset tisuća seljačkih. Ubogi dalmatinski seljak bio je kolon. Ugovor ga je obvezivao na ispunjenje obveza prema vlasniku zemlje. Zakon ga je obvezivao na davanje državi i crkvi. I kad bi izbila kakva buna, veća ili manja, ne samo zbog preobilnih zahtjeva gospodara ( i to baš u sušnim i nerodnim godinama ) nego i zbog drsko izražene i bogohulne tvrdnje da bi se i seljaka moglo štogod pitati, seljak je dobivao po glavi. Serenissima nije štedjela seljačke glave, kao uostalom ni sve druge tvorevine nazvane državama. Jer, drži, drži, država uzde u rukama. Drži, dok joj ne ispadnu. A seljak strpljiv. I naivan. I to iz generacije u generaciju -... meni nije jasno kako to vama nije jasno - govorio je Piov gimnazijski profesor fizike - i to konstantno, iz generacije u generaciju... Koliko je nada probuđeno u glavama seljaka u doba kad je Serenissima umirala, koliko je različitih, a sve krasnih i 10
  11. 11. obećavajućih podataka dolazilo do seljačkih ušiju! Bile su već i do ovih krajeva doprle vijesti o Francuskoj, o slobodi, jednakosti i ukidanju privilegija stečenih rođenjem. Umirala je Serenissima, umorna i iscrpljena čangrizavica i pohlepnica, a povjesnici još i danas dvoje što je bilo bolje: spasiti staru ljuticu ili je ( kao što jesu ) pustiti umrijeti. Što bi se bilo dogodilo, bitno različitog od onog što se inače dogodilo, da ju se pustilo trajati!? Čega bismo sve bili pošteđeni? O ukidanju kolonatstva brujao je ulicama glas težački. - Kako! - uzvraćala su gospoda i gospodari. - Malo im je što imaju svoje kuće, svoje brodice, stoku za koju i ne znamo, neki čak i svoje zemlje, neka im ih, a sad bi još htjeli i ukidanje obveza prema nama koji ih hranimo, koji im dajemo živjeti, jer da nas nije... Glas puka koji je tražio ono što se gospodi nije svidjelo morao je, a kako drukčije, biti izrečen zajednički, bratski, kroz bratovštine baš i njihove kongrege ( congregazioni ), da bi se uopće čuo. Svojom je porukom, ako već ne i čvrstom sonornošću koja probija uši, postao nešto što tjera na razmišljanje. Naivno je bilo njihovo vjerovanje da će se stvari promijeniti na bolje, za njih , tek dobrom voljom, lijepom riječju i uviđavnošću uzodržaca i zakonotvoraca ( još naivniji, ali i tvrđi i grublji bili su oni koji su poslije pokušali silom promijeniti poredak, natjerati kuglu da se brže okreće, čovjeka da drukčije misli i okolnosti da se postave u njihovu korist - sablasne li nakane!). Smrću Venecije trebala je nestati i aristokratska vlast, vjerovali su oni, a Austrija dovesti svoje vojnike tek da se spriječi kaos. I ništa više od toga. Ali, ( uvijek ima neki ali ) ne lezi vraže! Austrija je ( i sama nositeljica aristokratskih i feudalnih obilježja, štoviše, njihova zaštitnica ), brzo ohladila glave ugrijane idejama svanuća boljitka i poštenja te izvijestila pučanstvo da se stare obveze imaju i dalje poštivati i izvršavati, a sve to još i "pod prijetnjom kaznenih posljedica". *** 11
  12. 12. Kad su bezbožni Francuzi, nadahnuti samim antikristom, nakratko, poslije Venecije, a prije Austrije, upravljali Dalmacijom, ( fratri su govorili protiv njih napinjući se iz petnjih žila ) tražili su od ljudi da rade po cijele dane, o svom kruhu i ruhu, ceste i putove. Ljudi su se skrivali: - Biž ća o Francuzov! i pitali - Ča no činu, ča no radu!? napokon i zaključili: - Nika mira. Ajme nami, nika mira. Još se i danas čuje kletva: ofrancavija dabogda i dogodija, strašna kletva koja za neistomišljenika priziva spolnu boleštinu koju su širili francuski vojnici. - Ofrancavija svaki ni ki in viruje, a vrag in se u prsi uvuka ka ča in se i uvuka - govorili su onima koji su Francuzima bili skloni. Tko je puku dalmatinskom po volji? Koji narod? Talijani - ne. Bili su predugo gospoda i gospodari, a pokazali su se tek bahatim jadnicima. Francuzi - ne. Bezbožni i bezvjerni, puni spolnih boleština, raskalašeni i nasilni potakli su silne promjene kojima se, barem ovdje, ne vidi ni korist ni smisao. Austrijanci - ne. Hladna gospoda, administratori, vojnički zapovjednici, tvrdi i odrješiti, bez šarma i topline. A što je s Englezima? Pa i oni su početkom devetnaestog stoljeća dolazili u Jadran i provodili pomorsku blokadu nad Francuzima dok su ovi bili strah i trepet Europe. Englezi - ha! Oni su se pokazali u svijetlu gorem od svih drugih. Od bahatog jadnika, bezvjerca i krutog administratora gori su samo lopovi - kokošari. Da, da kokošari, jer Englezi su upravo to i bili. Pljačkali su po otocima i selima: u Primoštenu su odnijeli ovce, janjad i vino, u Rogoznici isto to, a što je još gore nisu birali ni gdje kradu. Kuće ili crkve, svejedno im je bilo. Prokleti moćnici, tko vas je zvao, tko doveo!? Francuzi su tjerali naše ljude graditi ceste i utvrde, mučili ih i iscrpljivali, polja su ostala zapuštena zbog njih i zbog lude želje za osvajanjem tuđega, a Englezi pak dolaze s mora kojeg navodno kontroliraju i pljačkaju ono malo što je još ostalo. 12
  13. 13. Pokvareni su to i gadni narodi - dođu, kradu, ubijaju i smiju se. Pa zar su ljudi ovdašnji stoka, beštije bezosjećajne, bez mozga, bez pamćenja, bez osjetila!? Ne smijte im se! Ne rugajte im se! Ako ste jači otmite i otiđite, imajte dostojanstva, a ne dolazite ovamo rugati se, ponižavati ljude i uspoređivati ih s beštijama. To ne! To neće moći! Sve, ali to ne! Ljudsko je dostojanstvo prag preko kojeg nitko ne može prijeći nepozvan i ostati nekažnjen. Tu prestaju sve nagodbe i sva računanja. Ili - ili! A Dalmatinci su ponosan narod, vrlo ponosan, to nisu smjeli zaboraviti silnici i moćnici i svi ti nezvani vojnici! Tako je ili nekako slično ( jer nije bio ni učen ni govorljiv ) svoj govor započeo Petar, zapovjednik narodne straže. Da je znao barem malo o odnosu snaga na europskim prostorima, o političkim igrama velikih naroda, o smislu i o razlozima blokade Jadrana, možda bi govorio drugačije, no i ovako je jasno što je htio reći. Blokadu Jadrana Englezi počinju provoditi od 1807. godine . Vješti pomorci sa školovanim časničkim kadrom i uvježbanom posadom ubrzo su i ostvarili ono što su dobili u zadatak - zagospodarili su ovim morem, potisnuli manje vješte, iako brojnije i bolje opremljene, Francuze, a nakon zauzimanja Visa mogli su kontrolirati plovidbu, trgovinu i opskrbu bacivši time u očaj svoje protivnike koji su još držali jadransko zaleđe. Ali, ti Englezi, gusarili su i pljačkali sve odreda. Mjesnom su župniku u Primoštenu, zapisano je to, ukrali srebrne križeve, kadionicu, vosak i konop za zvono. O, jadnici, jadni. I vi ste, zar, vojska pred kojom drhti svijet! Petar je, kao da sastavlja zapisnik, pričao okupljenima kako je jučer, dvadesetog siječnja tisućuosamstotrinaeste, rano ujutro, primijetio tri topovnjače i dvije barkase iz sastava engleske flote, na morskom području između Primoštena i Krapnja, točnije blizu Velike Krbele, koje su se približavale otoku. Zapovjedio je zatim raspoređivanje straže duž južne i jugoistočne obale, a kad su se brodovi dovoljno približili i otvaranje vatre. Neprijatelj je na to odgovorio s nekoliko 13
  14. 14. topovskih hitaca koji nisu prouzročili nikakve štete. Brodovi su se zatim okrenuli i krenuli prema Primoštenu, ali su se uskoro zaustavili i okrenuli pramcem prema otoku. Ostali su tako, plutajući, duže od sata, a onda su se naglo raširili i ponovo uputili prema otoku. Vjetar je bio povoljan i lako su manevrirali. Straža ih je dočekala pucnjavom pa se nisu usudili iskrcati na obalu, niti su spustili pomoćne čamce. Znali su da bi u tom pokušaju imali žrtava. Ispalili su, stoga, još nekoliko nepreciznih topovskih hitaca, okrenuli se i otplovili. - Zara čega ste išli pucati!? A ako su došli u dobroj viri i nakani!? - šalili su se zadovoljni. - Je - otegnuto je odgovarao Petar - tako su i u Primoščen došli. - A vraga izija, navući ćeš nan nevolju na vrat. - Koga to? - A, Engleze. - I Francuze, gole guze. Čovjek se ponekad, zaista s pravom, zapita što je to nagnalo Francuze, recimo, da se prema drugima ponašaju potpuno suprotno načelima slobode i jednakosti koje su, nema tome dugo, tako zdušno zastupali. Da, načela i zamisli znaju biti krasni, ali njihova provedba zna zakazati. Možda je sve to stoga što je čovjek ipak roba s greškom ( slučajnom ili namjernom? - to je pitanje koje još traži odgovor ). Riječ je, dakako, o pojedincu, a stvar je još gora kad dođe do bilo kakvog oblika udruživanja jer se pri tom sve svodi na najnižu zajedničku razinu. - Svi su oni isti. - Samo mi nismo!? - Pa, nismo. Mi smo bolji od njih. *** Otisnuo se Mijo na more, u rano jutro, dok je još mirno i pospano ( a od vjetra ni traga ). Stajao je na škafu držeći osti. Njegova je žena veslala. Kako li mu se sad glupom čini i bespotrebnom, dalekom, s drugog svijeta i iz drugog vremena, sinoćnja prepirka u toverni : s kim je nama bolje, Austrijom ili 14
  15. 15. Venecijom? Ma, koga je za to briga? Uvijek je sve gore. Što god izabrali , gore smo izabrali. Ludi Bepo i ludi Jakov prepiru se, a radi čega? Kao da će njih itko išta pitati! -Frana, jebentinećuboga! - Ča je sa, jadnoj meni? - Vozi naza! - Naza!? Bogati...samo tako...vozi naza! A ča ti ne voziš!? - Aje, aje... čuješ ča govorin... - Lako je tujin po ježu tući. E! Čujen, čujen... - ...nismo vazeli murke. Gdje ćeš bez murke, čovječe i što ćeš vidjeti kad se more namreška usitno i ufino kao kakav ručni vez: "Majko igla i bičvica u ruci joj dobro stoji...ne bi reći gospojica..."i ne da ti u dno svoje gledati, a ti nemaš murke da u nju umočiš kamenčić i poškropiš ispred sebe, kao da blagosivlješ i riješiš se tako bora njegovih i mrežica, očistiš ga tim mutnim, užeglim i upotrijebljenim uljem, murkom, jednostavno rečeno. Okreće Frana bespogovorno kaić s nekoliko jakih istovremenih zaveslaja i šijavanja, jednim veslom naprijed, drugim nazad, začas se u mjestu okrene i nastavi put otoka. Pred kristalnom prozirnošću mora, pred pjeskovitim dnom punim lostura, zvjezdača i trpina, pred plovima špara i špurjana... (Jeste li ikad veslom uzmutili pješčano dno i gledali kako ribe hitaju vidjeti ima li što za njih? Jeste li ikad razbili nekoliko ježinaca, bacili ih na dno i gledali kako se ribe okupljaju i oprezno kušaju )...besmisleno je, prizemno i jadno spominjati i u misli dozivati sinoćnje pijane izljeve odanosti ovoj ili onoj političkoj struji. Kao da će njih, zapjenjene i ostrašćene, netko nešto pitati, kao da je velika razlika među svim tim strujama i kao da se, uostalom, danas može imati velik izbor. Iza svega stoji goli interes moćnika, obavijen zlatom ili krpom, svejedno je - mislio je Mijo gledajući ženu kako vesla. A ljudi, narod? Ništa do li stoka koju će namamiti najuporniji ili najljepši predvodnik. Jarac ili ovan, svejedno. Kako tko voli ili slučajno izabere, I onda brani, zapjenjen. 15
  16. 16. Neka se svi bani i cesari poklone prvom šparu koga ugledaju u trenu kad crvena kugla počne tonuti ispod obzora i neka mu upute poljubac zahvalnosti. - Lešto, Frana, lešto! Aj to! *** Otok ( i selo, jednako se zovu ) brojio je 1830-ih godina 796 stanovnika. Nedugo zatim, 1839. godine, u jeku nastojanja iliraca da osvijeste puk i probude osjećaj "ilirstva i slovinstva" među neukom svjetinom koja se nije sjećala otkud joj dođoše preci ( i da crkva nije čuvala žar plemenskog zanosa vatra bi se polako trnula do kraja ), poslaše u bratsku Dalmaciju gospoda "ilirska" gospodina Trnskog da vidi kako stvari stoje i kako diše bratski puk dalmatinski pod upravom austrijskom. A Austrija, od prije dva desetljeća novi gospodar Dalmacije, još uvijek je samo obećavala i obećavala, kako i priliči novoj vlasti. - Austrijanci dvadese godin govoru jeno te isto pa ča su učinili ? - rekao je Bepo. - A bolji bi ti bili Francuzi? Bezvirci ! - Bolji.. - Bolji!?Ajde kuragu. Koliko si dan radija na putu? - Sa baranko imamo put. - Put!? Lipo bome, bićeš i ti ka i oni.. Nije odgovorio. Otpio je dugački gutljaj iz pota. Drugi, koji su slušali, okrenuli su se i započeli nove razgovore. Slušali su tih dana krasne priče o dokidanju kasnog feudalizma i o uspostavljanju novog sustava. Nebesa, koliko prelijepih riječi, a sve o bratstvu, slobodi i jednakosti, o ukidanju privilegija stečenih rođenjem i o stotinama sličnih stvari. I bojali su se. Jesu! Slomljena je i Serenissima, antikrist je zaplesao. Svijet se trese. I pričao je gospodin Trnski nadugo i naširoko, o nama i o njima, o svojima i o tuđima. - Tuji! Tuji! A ki su tuji? - pitali su ga uglas Niko, Franko i Bepo trojica nepovjerljivih otočana i mladih muževa koji su žarko željeli čuti o čemu se tu radi ( a nisu žalili ni dva sata veslanja od otoka do grada ). Časni se i uglađeni gospodin- 16
  17. 17. pjesnik zbunio, jedva je uspio razumjeti što govore i što ga pitaju, ( i kako im nije jasno, zaboga! ) - Tuđin. Tuđin po krvi, rodu... - A po viri? - I po vjeri, da... - Ponda kako to nismo volili Talijance, a iste smo vire? - Niste ih voljeli? - iskušavao ih je. - Nismo se ni pačali u njih puno, jerbo se gospodare ne voli. Oni nami nisu rod, a iste smo vire? - Da...- pokušavao je uhvatiti konce -...rod, rod po krvi...vjera nije presudna... - Po tomu si nan i ti tuji! - Kako!? Pa...ja... - Po krvi i rodu. Njihovo shvaćanje krvi i roda uže je od njegovog i odnosi se samo na rodbinu. - Ma, svi smo mi braća. Svi su ljudi braća. Kanio je započeti novi govor, krenuti iznova i postati gospodarom situacije. - Evo na! Sa smo jope svi isti. Braća u Kristu. Pa ča onda govorimo!? - Jezik, običaji, povijest...- uhvatio je nit koja mu se učinila spasonosnom. - Jazik!? Pa mi se jevda razumimo. Ti i ja se jevda... - Da, zato što je naš jezik iskrivljen, prepun tuđih... - Niti običaje vaše ne znamo, niti svece. - Tako je - pomirljivo je ustvrdio. A zašto? Između nas braće tuđin je stao. Ne poznajemo se, ali smo dio jednog, istog naroda... I nastavio je tiradu osjetivši se pobjednikom. Sve, sve je važno. I jezik i vjera i krv i tlo... - E, moj čoviče. Di je sve izmišano to se zove paštroč - odbrusili su mu odlazeći. - Bogati, malo nan je gospodarov pa bi i ovi tili... - Pušti ti nas ča, znamo mi čigovi smo. - Smutljivac. - E, malo ih je. 17
  18. 18. Otišli su, gunđajući u sebi i vrijeđajući naglas, uplašeni od silnih novih mogućnosti i zastrašujućih potresa koje su naslutili. Dobro su ga razumjeli, ali to ne žele priznati, ni njemu ni sebi ( jer, majko božja, što se sve iz toga može izroditi ). A zašto? Kako? Tko su ta nepoznata braća? Što hoće od nas? Njegov povišeni ton i geste, čas očajnika koji je spreman na borbu protiv svih, čas dobrohotnog gospodara koji dijeli privilegije šakom i kapom, njegove prijetnje i pozivi na zajedništvo dozvale su potrese i rušenja, lavu i vulkane, zemlju i nebo, pakao i raj. *** U zagušljivoj toverni, običnoj konobi zapravo, u kojoj je Šanto prodavao svoje vino, ne zaboravivši kitom smrike obznaniti puku što ga tu čeka, ispričala su tri mušketira znatiželjnicima kako su ispreskakali smušenog gospodina ilirca Trnskog, sve se smijući između gutljaja jakog i gustog vina. No, slušači se nisu smijali ( mada su u početku slušajući Bepa i na to bili spremni jer ih je ovaj ležernim pričanjem i pobjedničkim smijehom pripremio da govoranciju i nastojanje onog gospodina ne shvate suviše ozbiljno). Osjetili su oni dobro čega tu sve ima - klice sukoba s Austrijom nose braća koja bi ih rado prigrlila. A zašto? Kome i čemu sve to? Hoće li na bolje ili na gore? Očekivali su mušketiri puno pitanja, dobacivanja i podrugivanja, a sve na račun gospodina kojeg su htjeli predstaviti smušenijim nego li je bio, no ništa od toga. Gledali su ih šuteći, vagali u sebi njihove riječi i uplitali ih u tokove svojih misli, pili i gledali jedan drugoga sve dok Bepo, Franko i Niko nisu zašutjeli i šutnjom potvrdili slutnje da tu ima nečeg važnijeg od smušenjaka i smutljivca jednog, pjesničića tamo nekog. *** 18
  19. 19. Dok su ljudi slagali kamene blokove, iskrcavali ih s brodskih paluba, napinjali mišice i nezadovoljni ponekim lošim potezom znali zavikati jedan na drugoga, povisiti glas i uvrijediti tuđu sposobnost radi koje pati vlastita, Ivan je i sam sudjelujući, šutio i prepuštao se maštarijama. Gledao je usput djevojke kako pomažu ( radile su zapravo jednako kao i muškarci ), kako vuku konopom svezane gromade i podmeću oble grede pod njih, kako se napinju ne pazeći hoće li im vjetar podignuti suknju, hoće li kleknuvši ogoljeti koljena ili nagnuvši se pripustiti njegov pogled u raskopčanu košulju, među uzbibane grudi. Gradili su se porti. - Ča će to nami. - Ružno je, slabo stavljeno, nikakvo... - Ubilježiti će nas u pomorske karte. - A to, imamo porat, eli... - I lanternu. - Pa će nas bolje viditi. - Ča nas imaju gledati? Ča imaju viditi!? Sa će svak dolaziti, ki triba i ne triba. I ki zna ča će tražiti. - Siguro nan vo nisu za ljubav onodili. Da, otkrili su ih. Više nisu zaštićeni, morem odvojeni, nepoznati i sigurni. Narušit će im mir i spokoj, skladnu dosadu. Pro et contra - opet u toverni, uz vino, nadglasavanje, zajedničko oplakivanje i zajedničku nadu. - Kako bih se osjećao da sam tada bio tamo!? -pomislio je Pio. Teško je podnosio promjenu rasporeda stvari u sobi, mijenjanje boje zidova ili postavljanje novog ogledala, a osjetivši da će se morati prilagoditi novome i da je mimo svoje volje na to prisiljen nije ni pomišljao razmisliti da li je ta novina nešto bolje ili nešto gore od postojećeg stanja stvari. Ne, on je, razdražen, htio odmah sve vratiti na staro, jednim udarcem razbiti nelagodu pred onim što ga izaziva i ruga mu se, mijenja uhodane pokrete, provocira mu čula, traži drukčije ponašanje, usmjerava mu misli, špijunira ga i (što ga posebno smeta ) daje mu do znanja da nije prilagodljiv niti da zna ocijeniti smisao i svrhu onoga što sam nije smislio. Bunio se i protestirao, ali se polagano i navikavao. Njemu treba vremena. Za upoznavanje. Za otvaranje. Za 19
  20. 20. ogoljivanje. A bit će tu i gnjeva zbog vlastite nesigurnosti...no, to je već druga priča. Kako bi, dakle, Pio bio prihvatio gradnju malog i velikog porta, tu tuđu želju i zamisao, tu nasilnu promjenu!? Tko zna? Rođen je s njima pred očima, rastao je u njihovoj blizini, štoviše, plašila ga je visina zida i pogled u dubinu, u more, u okrugle ježince velikih bodlji koji su se uhvatili po kamenim blokovima punim algi, u ogromne valove koji su dolazili s jugom i koji su se razbijali o zid i prelijevali preko njega ili se lijepili i kretali po njemu ispisujući gotovo pravilne sinusoide, cvrčeći pri odljepljivanju. Tada nije pomislio da nekad nisu postojali. Sad, evo sad, prvi put o tome misli. I o ljudima koji su ga gradili i o načinu gradnje i o svrsi... Austrija je ostavljala tragove. Ali, tko danas gledajući ih i pomisli na Austriju? Rasprava koju su graditelji vodili u toverni odzvanjala je u njegovoj glavi. - Nije to njinjovo. Naše je. Ča je tote austrisko? Naše su stine, naš je rad. - Ma su njinjovi šoldi, njinjovi nacrti, meštri... - Je! Kako nije. - Nije, e... - Ponda smo mogli i sami sve to...ka nije... Tada je Pio po prvi put pomislio kako zapravo nikad i nije imao blizak odnos s velikim i malim portom. Kad se dobro prisjeti, uvijek su mu se doimali tuđim. Nikli su iz ovog okružja, mišicama ovdašnjih ljudi u sklad su postavljeni, iz domaćih su kamenjara dovučeni i obrađeni gromadni blokovi, ali ipak nose u sebi tuđi duh, tuđu volju, tuđu zamisao. O, jadna i tužna Dalmacijo! Porti se nisu branili. Nijemo su i nezainteresirano stajali. Nisu odgovarali, nisu objašnjavali. Čiji su? Ipak, nesretnici su i oni. Postavljeni su i ostavljeni. Možda i jesu naši!? Pa, da, kako ne bi bili!? Koliko je bačava po njima valjano, koliko je koraka po njima odzvanjalo, koliko je uvreda i beštimi izgovarano... !? Da, oni su naši. I Piovi, dakle. Kako ih je samo mogao krivo procijeniti i uvrijediti. No, ipak...ipak... Što bi bilo da je, recimo, još kao dječak znao o njima sve što danas zna, da ih je odmalena 20
  21. 21. prezirao i htio rušiti!? Mogao je time zatrovati djetinjstvo! Mogao je postati osvetnik, mrzitelj, revolucionar. *** I stari, visoki svjetionik, podignut u doba Austrije, stajao je pred Piom ponosan i tuđ. Da, tuđ, nakon svih tih godina i dalje Austrijanac, a to će zauvijek i ostati. Gledao ga je i pokušavao zamisliti način i tijek gradnje, raspoloženje ljudi koji su ga gradili, dijaloge i još mnogo toga uobičajenog u takvim prilikama. Austrija: koliko je ta svjetionika, pristaništa, mula i lučica izgradila!? Piov je otac govorio ( a on to dobro zna jer je čitav život proveo na moru ), da je Austrija za svoje vladavine obnovila i nove izgradila sve naše plovne oznake i luke, a da su sve ostale države na ovim prostorima nakon nje samo održavale ono što je ona za sobom ostavila i da ni za to nisu imale novaca. Više je štete Austrija ovdje imala nego koristi. Austrija: ratna mornarica, odore, brkati momci-mornari s kapama i vrpcama, Viribus Unitis, ogromni bojni brodovi privezani za kraj, masivne željezne bitve i debeli pleteni konopi, čamci za spašavanje, mornarička skladišta i spavaonice, jarboli i zastave, jedra i sidra, pranja paluba, postrojavanja, mornarske vježbe i vještine: uzljevi i fjumbavanja, zapovjedi na njemačkom ( za jačeg vjetra na hrvatskom, kažu .. Svi ti svjetionici i muli i danas zrače austrijskim duhom. Poznavao je čovjeka iz Bosne, čiji je otac bio mornar na Viribus Unitisu. I preživio je rat. Poznavao je i starog Austrijanca čiji je otac bio časnik na Viribus Unitisu. I on je preživio rat. Dvojica sinova bivših austrijskih mornara upoznala su se ljetujući u kući Piovih roditelja. Sprijateljili su se. Austrijanac je sljedeće godine donio sliku broda i poklonio je našem čovjeku. Eto ti, svjetioniče! Ti si do danas ostao podanik Austrije i još svjedočiš o njezinoj snazi. I ti i ova postolja i lukobrani, stasiti, dostojanstveni, samo vam brkovi fale, poput onih ste mornara naviklih na disciplinu i dril i onih, do samog kraja i još 21
  22. 22. dalje, odanih i nikad pokolebanih ljudi, uvjerenih u neprolaznu moć, pravdu, administraciju i poredak. Da li je to bilo zdravo doba? Da li je to bilo zadnje zdravo doba? Ili tek nagovještaj novog i zdravog doba? Sjetimo se, doba je to moćne i jake državne uprave, slavne i bogate monarhije, ali i doba vapaja za slobodom pojedinaca i čitavih naroda, doba glasnog anarhizma, doba tek započetog obaveznog školovanja i obaveznog vojnikovanja, doba zamaha znanosti i početaka psihoanalize, doba časnih ratova ...Časnih ratova!? Bolje reći doba u kojem se ginulo uglavnom na fronti. Sve poslije bilo je vrtoglavo i hitro, puno ludila i beščašća, hladnoće i vrludanja. Zdravo doba!? Zajedničkim snagama!? Silom pod jednom krunom.!? Hm...neka novo zdravo doba bude doba bez prisile i bez ičije krune! *** Pričalo se da će i naše momke uzimati za vojsku, organizirano, godište po godište, sve uz liječničke preglede, novačenje i ostalo što uz to ide. Do tada se uzimalo po potrebi, na brzinu. Jedino je za vrijeme " serenissime " grad imao dužnost opremiti jedan brod posadom i opremom, dok su mjesne straže i skupine sačinjavane po potrebi ( što znači vrlo često ) ,a od gradskih vlasti potpomagane tek kad je to bilo nužno i opravdano, dakako, po njihovoj procjeni ( što znači vrlo rijetko ). Narodna straža na otoku ustrojena je i te 1848. godine od ovdašnjih momaka - dragovoljaca. Zapravo je bolje reći da je bila obnovljena jer je postojala gotovo oduvijek, u bilo kakvom obliku. Kad god je trebalo braniti selo dizale su se tvrde ruke otočana. Petar je bio zapovjednik. Rođeni vojnik, reklo bi se za njega. Jak, brz, čak i mudar - onoliko koliko vojniku treba. Kako je uz to bio i pismen ( učio ga je fratar kao i druge ), sačinio je i predao vlastima popis svih stražara i onih koji bi to mogli biti. S tog je popisa pozvano deset momaka na preglede i novačenje, a Petar se naslušao kletvi prestrašenih majki kao nikad do tad. 22
  23. 23. Prvi put prava vojska, služba daleko od doma, obuka i točan vremenski rok od sedam godina. Svih deset momaka s popisa dobili su uredne pozive, proglašeni su sposobnima i za tri su mjeseca otputovati u Pulu. I zaista, otišli su mladići, obukli se, postrojavali, učili se vojničkoj stezi, puštali brkove, dorađivali svoje držanje, obučavali se. Primali su sve to bez teškoća, no jedna ih je stvar zbunila. Trebali su, konačno, uči u čamac i učiti veslanje. Da, da, učiti, iako su to cijelog života radili. Jer, nije to isto kući i ovdje. - Čamac se može prevrnuti, veslo otpasti i povući vas, ako izgubite ravnotežu možete pasti u more, morate uvijek biti bosi da možete lakše plivati, cipele vas vuku na dno, naravno, svi morate znati plivati, za većih valova trebali biste imati i pojas za spašavanje, uredno zakopčan... Način na koji im je narednik govorio o veslanju, valovima, moru i brodu gotovo ih je zbunio.( Nevažno je što su rođeni na moru i odgojeni u brodu ). Kakva li pothvata - veslanje, čudili su se i izrugivanjem pokušavali odagnati nadolazeću nelagodu. I sam ulazak u čamac je također pothvat posebne vrste. Da. A koliko li je umješnosti i predznanja za sve to potrebno, koliko odvažnosti i vještine? Nakon svega nekoliko dana prestali su se rugati i omalovažavati narednika i njegovu, pravilima službe propisanu, ozbiljnost. Malo po malo i oni su posumnjali u svoje sposobnosti i u poznavanje stvari ( ne, oni nikad nisu veslali i slušat će narednikove upute, pridržavati ih se strogo, jen - dva, jen - dva, vesla u zrak, jen - dva, jen - dva, vesla u more... ) , a zatim su prestali govoriti o svojim iskustvima s morem. Ne, oni nikad nisu bili u brodu na valovima. Nikad. Narednikov jaki muški glas drobio je njihovu uvjerenost u vlastito znanje, hipnotizirao ih, čistio im mozgove i gradio nove pokornike, nesposobne i bez jasnih uputa nedjelotvorne vojnike. Oni su tu samo zbog bespogovornog slušanja njegovih drečećih izvikotina, oni djeluju samo kao dio stroja i to vrijedi za sve što rade, za sve radnje ( čak i one koje su savršeno dobro radili i prije nego li su ovdje dovedeni ). 23
  24. 24. - Što će vojnicima mozak - sjetio se Pio davno pročitane rečenice - kad im je za ono što rade dovoljna i leđna moždina!? I časnicima, naravno. *** Valjalo je ustati rano, dok je more još mirno i sneno, dok ga ni vjetar ni vesla nisu uznemirili, doći na odredište točno u trenu kad se morsko dno počinje nazirati, kad se rasvjetljava podmorje. Mijo je bio sam u brodiću. Oko njega još nikoga. Uranio je, a nije gotovo ni spavao. Prevrtao je riječi i misli, tuđe i svoje, izgovorene sinoć u toverni. Uvijek i opet, nepotrebna i gnjusna politička nadmudrivanja, procjenjivanja izgovorena s nejasnih stanovišta ( jer, mnogi pričaju, nameću svoje, viču da ih se čuje, ni sebi nisu jasni, a imaju potrebu nadmetati se i reći zadnju ). Trebaju li naši momci služiti carsku mornaricu? Da?. Ne?. Hoće li ih to ojačati, duhovno i tjelesno ili će ih uništiti, ispiti, učiniti podanicima i širiteljima austrijskih interesa. ( A koji su to naši interesi!?). Hoće li, kad se vrate ( daj Bože živi i zdravi! ) izgubiti želju za poljem i morem? Hoće li steći vojničke i gospodsko - austrijske manire? Bespotrebna, prizemna rasprava, uska i nejaka. A tko se sjetio govoriti o odnosu regije spram centra, Beča, ili o odnosu Beča spram regije, ove i svih drugih, o interesima Dalmacije (što je dobila osim svjetionika i ratnih luka!? ). Oni koji su nešto načuli od iliraca nisu tu, a da jesu možda bi i rasprava krenula drugim tijekom. Možda bi se dotakli i pitanja ujedinjenja Dalmacije i Hrvatske, možda bi vodili žučne rasprave što je u tome dobro, korisno i pametno, a što nije. Mogli su, ali to ih se ponajmanje ticalo i teško je zamisliti da je itko o tome išta znao, raspravljati i o novom pravopisu, posebno o tome zašto dalmatinski, čakavski, pravopis nije uzet kao osnova za novi, svehrvatski. Zar je odbačen u ime nečije želje za još širim zajedništvom, južnoslavenskim ( i to ne samo pravopisnim)!? Zar samo zato što su pravoslavno - kršćanska braća očitovala svoju 24
  25. 25. ugroženost od katoličko - kršćanske Austrije!? Zar su zato neki propagirali ilirstvo i ideju slavenske zajednice!? I zašto je poklik : piši kako govoriš!, oduševljeno prihvaćen!? Neki koji su čuli za Tommasea, čuli su možda i mogli su se sjetiti da je taj vječni oporbenjak, usamljenik, prognanik i neshvaćenik, koji se nakon dugog vremena vratio svojima, bio u pravu kad je tvrdio da se takvim načinom pisanja ne razaznaje korijen riječi ( niti se u centraliziranoj državi razaznaju korijeni regija ). Ne, nisu oni o tome pričali. Jednostavno, pučki, nosu blizu, bučno i isključivo, suprotstavljali su jedan drugome svoje tirade o našim momcima koji će postati ovakvi ili onakvi, pa će otok od toga imati ove štete i one koristi. Samo to i ništa više. Da li je njih i za otok briga!? Ili govore samo zato što znaju govoriti!? I žele govoriti!? - Di je no iša Mijo?- pitala je Marijica. - Aje kuragu, ne dikaj ga. E! Otišao je na more razbistriti glavu od mutnih riječi, eto gdje. Sunce je tek počelo izlaziti, a on je već bio uznojen. Ostima je gurao brod i gledao u morsko dno. Bliještilo je more, treperila mu je i titrala površina. Zrnca znoja probijala su se kroz Mijinu kožu orošavajući mu čelo, a onda su, postajući krupnijima i prerastajući u velike kapi, klizile do vrha nosa i kapale po moru i provi. Sve je češće zatvarao kapke i brisao znoj. Htio je vidjeti što bolje može. Ali, ništa: ni botnice ni hezića, ni raka ni glamoča, ni škrpuna ni škrpine, samo pijesak, pijesak i alge, trava mirna kao cvijeće u ženinom pitaru. - Više bi u vrčini uvatija - ljutio se. A, možda mu je pod ostima prošetao čitav riblji rod, a on, još nesmiren od sinoćnje prepirke i pogleda zamućenog znojem, nije bio u stanju prepoznati ga. Trebao je stoga otpočinuti, opustiti mišiće, shvatiti gdje je i skrenuti tijek misli sa sinoćnje prepirke na jutrošnje ljepote, sakriti se zatim od vrućine ( a ta je tek počela, što li će biti kasnije!? ), sjesti pod kakvo stablo, smjestiti bedra na bodljikavo lišće, osušeno i lomljivo, nasloniti glavu na hrapavu koru i gledati more kako se nadimlje i uzdiže polagano, kako se omata oko oštrog kamenja, a onda mu pružiti noge da ih oplahuje, da se penje po njima i tren zatim 25
  26. 26. spušta ostavljajući dlačice na koži mokre i sljubljene. I tako opet i opet, sneno i ugodno. Vratio se kući ne donijevši ribe. - Onda!? - Slabo, ženo, slabo. Nanka ljoge. - E, da nije siditi! Bićeš jope zaspa, vrag te... - Aje, molaj me se. Tebi ću se ispovidati, e. Luda ženo. *** Petar je došao na odmor. Pokazivao je odlike ratnog vođe još i ranije, a sada je vojska od njega učinila pravog, izvježbanog, stasitog, u zapovijedima jasnog i na riječima škrtog desetnika. Da, da, desetnika. Pažljivom oku pretpostavljenih tako kvalitetan komad materijala nije mogao promaći. Isticao se Petar u svemu, u brzini, snazi, disciplini, pa čak i bistrini uma. ...Franjo Josip govori: Evo Dalmatinci, Dalmatinci, najbolji vojnici... U poslovima vezanim za brod i more nije mu bilo premca ( ta tko će bolje od Bodula znati s veslima, konopima i jedrima ), a o ulovljenoj ribi koja dobro dođe poslije napornog vježbanja ne treba ni govoriti. Upućen je na obuku za desetnike, a kako je i tamo bio među najboljima postavljen je za zapovjednika grupe koja je držala stražu oko vojnog stacionara, a po potrebi bila i osobna pratnja zapovjednika garnizona pri njegovim redovnim, ali i izvanrednim i iznenađujućim kontrolama. Bio je toliko glasan pri izvikivanju zapovjedi da su se bolesnici pobunili. Prekidao im je san, nije im dao zaboraviti postrojavanja i vojnički dril, a oni su željeli zaboraviti da su vojnici, barem dok su ovdje. I osoblje stacionara izlazilo je na prozore pri svakoj smjeni straže vidjeti i čuti tog glasnog Dalmatinca. Dali su mu poslije brodić na šest vesala ( i jedrom, svakako ) i zadatak da opskrbljuje i kontrolira stražu na obližnjim otocima gdje su bili magazini vojne opreme, imajući na umu da je vičan moru, naravno i ribarstvu. 26
  27. 27. *** A onda se dogodila bitka kod Visa. Prepričavao ju je Petar u toverni po nekoliko puta na dan, nabrajao brodovlje i zapovjednike, manevre i plotune, jedra i jarbole u plamenu, a sve to s vojničkim, mornarskim, mirom, jer tako je valjda trebalo biti. Uostalom, tako je i zapovjeđeno. Nabrajao je pojedinosti, tehničke i taktičke podatke i detalje, baš onako kako vojnik treba pričati, no o pozadini svega, o politici, o volji moćnih, o interesu jakih nije govorio. O tome govore drugi. Istini za volju, pobjeda austrijske flote kod Visa, pod zapovjedništvom admirala Tagethofa, dočekana je u Dalmaciji kao pobjeda slavenstva, kao uskrsnuće duha narodnih vladara i to kad!? - onda kad se Austrija, bojeći se bauka slavenstva, nevoljna dopustiti ujedinjenje kraljevine Dalmacije s Hrvatskom, oslanja na talijansko građanstvo i povjerava mu sve upravne poslove. Kakvog li cinizma povijesti!? Dalmatinci se bore na strani Austrije, protiv Talijana, a Austrija se pri upravljanju Dalmacijom oslanja na Talijane. O, nebesa! O, svašta! Narodnjaci naši, koji su već imali i svoje čitaonice, oduševljeni pobjedom slavenske stvari na Jadranu, razvili su nakon toga još življu djelatnost : prikupljanje pomoći obiteljima poginulih i ranjenih, različite susrete, okupljanja i tome slično. Talijani, pak, razočarani porazom flote admirala Persana, znajući da se radi o, za njih, sudbonosnoj stvari i gledajući kako jača narodnjačka misao ( koja, uzgred budi rečeno, sasvim otvoreno nastoji promicati slavenski odgoj i običaje, a o pitanju sjedinjenja izjavljuje da će tu odluku prepustiti razboritosti monarha ) imaju druge planove. Da, Austrija ima vlast, ali pravo pitanje u Dalmaciji je pitanje odnosa stanovništva, dalmatinskog i talijanskog, recimo i slavenskog i romanskog. Talijansko je stanovništvo bogatije, pismenije i bolje organizirano, vičnije upravno - administrativnim makinacijama. Tako će, ne želeći izgubiti vlast, niti se zadovoljiti mogućnošću podjele vlasti s narodnjacima pokušati udaljavanjem viđenijih ljudi iz politike obezglaviti slavenski narod i opet ga vezati uz sebe. 27
  28. 28. Vlast, vlast, vlast. Moć. To opija, čini čovjeka višim, visokim do neba. I čitave narode, naravno. Oni koji govore o ujedinjenju i oni koji govore o razjedinjenju, o autonomiji ili bilo čemu sličnom imaju često isti cilj - vlast. Svejedno, za sebe ili svoje. Država je uvijek i samo - vlast, moć i prisila. Povijest će, tek naknadno ( a i to možda ), nagađati što bi bilo bolje i gdje se pogriješilo. A do tada, propovijedajte političari, propovijedajte ( svejedno, u dobroj ili lošoj namjeri - krajnji se rezultat ocjenjuje ), a ti im, narode, vjeruj! Da li bi bilo bolje da je Austrija preživjela!? I da je Dalmacija ostala s njom u vezi umjesto što se vezala za novu južnoslavensku državu ( kad je već nemoguće sam opstati u vučjem okruženju )!? Da li je bilo moguće očuvati Austriju!? Da li je bilo moguće očuvati Veneciju, Grčku, Egipat...!? I zašto!? A da li je i uopće trebala postojati Austrija!? I država, uopće, ijedna i ikad!? Da li je nacionalno pitanje pitanje svih pitanja, a nacionalni osjećaj ( prožet još i vjerskim, jasno ) osjećaj svih osjećaja !? Što je, zapravo, nacija? Jezik, vjera, običaji. Samo to!? Ili - zar sve to!? Nisu li Bepo, Niko i Tonko ispreskakali ( bez ikakve pripreme i namjere ) g-dina Trnskog baš na tim pitanjima i nije li im i on, na kraju gotovo jednako kao i na početku, izgledao kao tuđin - barem onoliko koliko i Talijani. Pa, ajde, budi pametan!? *** - Ne znate vi ča je studen - govorio je Petar ljudima koji su se okupili oko crkve i cvokotali od hladnoće čekajući da dođe onaj koji ih je pozvao zbog čišćenja vrtova i gradnje zidova i podjeli im poslove i zaduženja. Suhozidi su se na mjestima urušili, drača je narasla, prolaziti se ne može, a to ne smije ostati neispravljeno. Kameni otočki suhozidovi, visoki i široki, spajaju se jedan s drugim u mrežu staza i puteva. Treba znati kuda hodati da bi se došlo na željeno mjesto. A između njih leže šačice plitke zemlje, stidljive zbog neplodnosti, iz koje još izviruju i izbočine kamenih ploča koje se ne daju izvaditi. Da, suhozidovi su naše 28
  29. 29. katedrale! Iz njih izbija stoljetni znoj i upornost ovdašnjih ljudi. Koliko li je njihove krvi i kože ostalo među ovim kamenjem!? - Goja do pasa, na studeni jačoj od ve; ča je vo, ništa, bonaca, čekaj da sunce izađe i da te teke ugrije i moći ćeš biti u jednon rukavu, a mi smo radili vježbe, ugrijavali se za dužnosti, ne znate vi kako je ka van mišići sami drču jer se želu ugrijati, a glava se sama uvlači u škinu da te mišići zabolu, mašeš rukami da se ugriješ, trčiš, skačeš, ali tako samo pojačavaš udare studenoga zraka u sebe, studen te tuče ka bič, proliva te ka more, glava ti puca od leda, sve se stiska i boli te, a ti samo trčiš, trčiš, mašeš, pušeš i eto ti pomalo vrućine, ugriješ se i ne smeta ti ništa, dobro ti još i dođe da te teke odladi... Vojska. Gimnastika. Ha! Eto pravog načina da se pobijedi mlitavost, eto pravog načina da se pobijedi hladnoća, eto pravog načina da se ojača volja i stvori duh pobjednika...Vojska, vojska! Ima i u toj ludosti nekog sistema! Ljudi su i dalje čekali, smrzavali se i pocupkivali na mjestu, no nije im pala na pamet zamisao da nakratko složno zagimnasticiraju, pobjede led, ojačaju volju i pripreme se za rad. Eto što su ti ljudi! Ništa ne znaju učiniti bez zapovijedi, ništa promisliti. A bila bi to prava scena: pred crkvom trčati u mjestu, mahati rukama iznad glave, propinjati se na nožnim prstima, zatim praviti čučnjeve, sklekove, pregibe i sve tome slično. Fratar bi začuđen istrčao i zavapio: - Pogledaj ih Bože i oprosti im jer ne znaju što čine! - Znamo, kako ne znamo!? Grijemo se. Oblikujemo tijelo, gimnasticiramo - možda bi mu odgovorili. - Zar pred crkvom, božjim hramom!? - Pa, slučajno, sasvim slučajno. - Skačete u zrak, mašete rukama kao luđaci, kreveljite se, dajete tijelu na volju... - Ne, ne na volju! Ma, kakvi. Ta vam nije točna. Tijelo bi mirovalo u toplom, omekšalo, onemoćalo, da ga je pustiti, a mi ga upravo budimo, jačamo... - još bi mu se i usprotivili. I kako je fratar završio svoj prosvjed protiv tjelovježbe? - zapitao se Pio u trenutku kad su mu već druge misli došle u glavu i izagnale i fratra i vježbače. Tko zna!? A trebalo je to vidjeti. 29
  30. 30. Bilo mu je krivo što je ostao bez vrijednog podatka, no brzo se snašao i krenuo tamo gdje su ljudi trebali ići raditi. Led! Da, ima ga i na otoku. Po kamenju i među škrapama ( razlikuje se od onog koji se uhvatio na debelu zemlju ). Teško ga je slomiti, sakrio se zločesto u pukotine i bore i kad ga ugaziš, onako sitnog, ne čuješ da puca pod nogom nego osjetiš kako kliziš i kako ti se noga nekontrolirano trza, a ne uspiješ li se zaustaviti čeka te pad na, poput noža oštre, vrhove kamenja. - Pazi nogu! - Pazi trticu! - Ah, ode ruka! DOMAĆI Ivanova mašta bila je zaokupljena tjelesnom pohotom. U svemu, zaista u svemu, vidio je oblinu ženskih bokova, bedara i grudi, runjavost međunožja i podpazušja. Bilo gdje da je zaustavio pogled - na kamenu, valu ili drvetu, kao roj pčela navaljivao je na njega roj misli i stao mu nuditi : grudi, grudi, bokovi, cice...ah...vidi je, vidi kako se sagnula, kako raširila...vidi, vidi...to je, to je... - Pičić svetog Križa - nevino bi rekao pred vratima crkve Svetog križa. Baš poput dječarca koji je glasno primijetio carevu golotinju i otrpio prijekorne poglede i uvrede. - Uđimo u nj! - Reka mi je sveti Pava, di je buža zabij čava! - govorio je pred ženama u polju, stojeći na zidu, a one su se smijale i tjerale ga od sebe. Bilo im je drago saznati da netko može izgovarati takve bogohulne prostote jer su i same pomišljale da red stvari u crkvi, baš kao i drugdje, nije savršen, da se tjelesne požude nađe u fratara i časnih sestara, u svetaca i u svetica. - Ajde kuragu, ajde kuragu... ha, ha, ha...ajde ča! - bile su ipak neumoljive. Ni muškarci nisu bili puno bolji: - Guraš, guraš, a nideren buže. A, Marko! - govorili su ti brkati muževi namigujući jedan drugom i prazneći čaše crnog 30
  31. 31. vina, znajući da ih Ivan sluša otvorenih ustiju, željan svakog podatka, svega što je i u najdaljoj vezi sa ženama. - A no pupak! Pupak ! A? Ha, ha, ha. A u podpupkovlju, u međunožju, u međubutju - raj. Rajska špilja. Hridi opasne koje mame. Očima nije treptao da ne poremeti tišinu i ne zaustavi riječi pred ušima, da ne omete njihov put i tok. Zraka mu je bilo malo pa ga je i disao i gutao, a svaki mišić tijela podrhtavao mu je zajedno s otkucajima srca. Što li će još ljudi reći!? Što mu otkriti!? Dražili su ga dvosmislicama, gledali ispod oka i dozirali pažljivo. - Pijanomu tebi svejeno, ali ona , ona oće, ona čeka. Vrag ti je to... - Oće, žene oće! - zbunio se Ivan, radostan zbog otkrića. - ( Pričajte ljudi, govorite! Podsmjehujte se, ali ne prestajte... ) ("Meni niko ni kolina nije vidija" - sjetio se Pio stare babe iz susjedstva koja je prezirno gledala razgolićene kupačice i sunčaćice izvaljene po mulima, njoj pred nosom, prepuštene suncu i toplini. "Niko, ni kolina" - ponavljala je dok je nagnuta nad morem prala zelje i stavljala ga u siknicu. Usred ljeta bila je odjevena u crnu haljinu koja je dosizala do čičaka i bila zakopčana pod grlom. ) Pogled na mlado, a k tome još i lijepo žensko čeljade budio je bludne i bogohulne "ništa prije oltara" primisli. Ah, vraga je on znao! I o čemu je onda mogao maštati i što zamišljati kad gole žene nikad nije vidio? Svejedno, molio je Boga za oprost svih svojih grijeha. - Grijeh riječju, mišlju, djelom ili propustom, sinko.... Ali, bio je nemoćan. Nemoćan kao i svaki nenaoružan čovjek pred moćnom armadom. - Spotila si se, a Jerka? Jerka! Ne čuješ, e... A Jerka je prolazila ne obazirući se, s kartelom na glavi i pletaćim iglama u ruci. Virtuozno, zar ne? Nositi teret na glavi i plesti usput, držeći klupko vune ispod pazuha. Probajte. Nećete uspjeti ni iz devetog pokušaja. I zato ne budite previše ponosni na svoje poznavanje rada na osobnom računalu, downloadanje raznoraznih freewara i instaliranje crack verzija. Ona bi i tu bila bolja od vas. 31
  32. 32. - Hm, pa nije to baš ista sposobnost - rekli bi neki. - U redu, nije, ali ni takvo opravdanje nije bogzna što. Bila mu je tek sedamnaesta, a već pet - šest godina glavom su mu tutnjile uvijek iste misli : tjelesno spajanje, ugoda, divota, žena... Jasno, nije imao nikakvih uspjeha ( ta, na otoku je! ), a onih nekoliko nevještih pokušaja donijeli su mu više straha no užitka. U crkvi, za velikih gužvi, znao je opipati guzicu djevojci ispred sebe. Klupe do oltara bile su popunjene ( na jednoj strani muškarci, na drugoj žene ) ,a veliki prostor iza klupa, sve do ulaznih vrata, bio je namijenjen onima koji su stajali na nogama, muškarcima i ženama, zajedno. Bio je to prostor za njega. Lagano bi klizio dlanom po mekanoj oblini, gušeći se od straha i napetosti . - Bože, divote...A ako me njezina mater uvati!? Ili otac!? Isuse, divote...O, Bože, divote... Djevojka, naravno, nije smjela kriknuti, viknuti, niti reći majci što joj se zbiva iza leđa, bila je na svetom mjestu, a i ljudi bi svašta pomislili, pa je šutila i podnosila njegovo plašljivo ali ipak uporno pipkanje. Tek ponekad bi se okrenula. - Vrag ti sriću ... - procijedila bi kroz zube. Spomenula je vraga na ovom svetom mjestu, zazvala ga je i poželjela da se upravo on obračuna s drznikom kojeg mu velikodušno prepušta. Zadrhtao je. Hoće li ga se Bog odreći, kazniti ga? Zar i on? Plakao je poslije. Sam. Na moru. One odlučnije i poduzetnije djevojke odmicale su se bez suvišnih kretnji i riječi, no njega to nije moglo zaustaviti. Približavao im se ponovo. Srce mu je divljački udaralo i da je crkva, kojim slučajem, na tren ostala prazna, samo da je on u njoj, čulo bi se do oltara. Gonjen strašću koju nije mogao kontrolirati tražio je novu priliku. Jednom je, a to mu je najveći uspjeh, uhvatio s obje ruke Antulicu za cice. Blaženstvo, dotad nepoznato. Njene krupne djevojačke dojke sjele su mu u dlanove kao u košaru. Srsi su ga prošli od vrata do bedara, poput sporog groma. Trznuo se, prestrašen svojom smjelošću. U crkvi je, zaboga! Mogao je zaplakati i zapitati se otvaraju li se to vrata pakla, njemu 32
  33. 33. grešniku? Mame li ga ugodom i uspjehom? A ona? Ona se samo odmaknula u stranu i nastavila pjevati "...porođenje djetića..." - Vrag ti mrtve i žive... - mogla mu je odbrusiti. Bila je starija od njega pune tri godine ali je sada po prvi put osjetila mušku ruku na svom tijelu. Mušku? Pa ona je Ivana smatrala dječarcem, običnim slinavcem. Poznavala ga je od rođenja i u njemu je gledala tek balavog popišanca. Možda bi ga, da joj je pričao o svojim mislima i nagonima, o svojoj kazni, da, kazni, prihvatila kao sebi ravnog i možda bi i ona njemu tada pričala o svojim snovima, o svojim suzama i čežnji za muškarcem. Da. Možda. Možda na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu, a na ovom otoku - ne. Još ne. Još zadugo - ne. *** - Ča ti se brk smije ka te Ive gleda - peckale su djevojke Antulicu. - A još da je uvati...ha, ha, ha, ha... - Za nju...ha, ha, ha, ha... - E! - otegla je Antulica užasnuta spoznajom da joj se rugaju. A, otkuda to one znaju? Zar se vidi? - Ti sriću, tebi i njemu... - pokušala je rječito i grubo, baš kako priliči i skupu i trenutku, pokazati koliko joj je do njega stalo i skinuti sumnju sa sebe. Smijale su joj se. Ona ih je klela. Otišle su i ostavile je razotkrivenu i povrijeđenu. Sutradan u polju, zapravo u vrtu, jer na otoku su vrtovi, mnoštvo malih vrtova od kojih su neki manji od tri kuhinjska stola, a polja, vinogradi i maslinici su preko mora, na kopnu, susrela je Janku i na njen upit: - Ka ćemo pirovati, mala? - spremno odgovorila : - Ne volin ja muške. Eto im neka znaju, neka sad prožderu svoje brbljarije i jezičarije, izmišljotine svakakve, neka znaju da je nije briga ako ostane ničija, niti ju je briga što su joj pokvarili bilo kakvu mogućnost susreta s Ivanom, ne, sad bi sve bilo besmisleno, razotkriveno i banalno, svaka bi riječ bila lažna, svaki dodir od njih nadziran, a oni bi uživali, smijali se i podrugivali. 33
  34. 34. - E, smrdu ti! - ni Janka se nije dala smesti. - A, ne volin. Eto! - rekla je sasvim mirno iako je htjela kriknuti bijesno i izreći ono što joj je na srcu - na miru me pustite i ne pitajte o planovima i nakanama, ta neću o tome s vama razgovarati kad ni sa sobom nisam načisto. - A da ti mala nisi...?- nasmijala se Janka posprdno, ali nimalo zlobno. Kao da je odavno znala što će čuti pa se poželjela tek malo poigrati, dati svoj komentar, našaliti se nadmoćno i produžiti dalje u miru i spokoju. Ta, nije ona kriva što jadna djevojka sve shvaća ozbiljno. Uostalom, takve su joj godine. A malo peckanja nije na odmet, time se onome tko ti je drag daje do znanja da postoje i druge mogućnosti i drugi, veseliji, možda pomalo i ciničniji, pogledi na svijet. Malo je žena znalo tražiti odgovor tako izravno i neuvijeno ( i dobiti ga, kakvog takvog ), a ne izazvati svađu. Malo je koja mogla zauzdati jezičinu i zadržati riječi u sebi, one riječi grube koje kad polete bez reda i smisla nemaju velike veze s onim što se htjelo priopćiti, ali imaju s onima koji ih priopćuju. - Jali mala, ča se ne udaš više? - A ka se to tvoja mala udala? - Moja! Udala se...ča se to tebe tiče? Tako to otprilike započinje, a nastavlja se ovako : - Tamna stala! I ne udala se, da Bog da. Takva ti je i mater bila! Ka vidin tebe kako da nju vidin. I griblju mi je u vrtlu krela, vaik. Na, eto ti, naij se, ne naila se ni zemlje ni kruva... - govorila je i nogom gurala kamenčiće. - Eto ih tebi, ti se naij, ne naila se...- odgovarala je druga i vraćala joj istom mjerom. Kad bi se dovoljno izjezičale uputile bi se svaka svojim putem mrmljajući sebi pod bradu sve ono što su zaboravile reći. Kolike li razlike između njih i Janke! A otkud? Ta, nije ona ni pismenija ni školovanija od njih. Nije ni zlatnom žlicom gojena ni plavom cicom dojena. A eto, nisu svi isti. To je to. ... a, od Boga je i od božjih zakona udešeno da svi ljudi nisu jednako bogati niti jednako pametni...- govorilo se i u Crkvi, citirajući zapravo papinu encikliku. Nakon svega odlazila je kući, putem iza groblja, mirna i izmirena sa sobom i sa nebom. Otkud joj to? Žučljive, isprazne 34
  35. 35. svađe koje svađateljicama olakšavaju dušu ( interpersonalna katarza, reklo bi se ) plod su nakupljenog gnjeva i poganog ženskog jezika više nego svjesne želje za uništenjem susvađateljice. Janka je, pak, sve primala s vražjim smiješkom i uživala peckajući. - Ali no tebe zovu pizdolizac? Ha, ha, ha...- smijala se sama svojoj dosjetki ne čekajući odgovora od zbunjenog mladobračnika. Znala je ona odglumiti iznenađenje i to u stvarima koje je nikako nisu mogle iznenaditi, poput onih o nečijem brzom jeziku ili dugim prstima. - Ajde - rekla bi - ma si vidija!? Ki bi reći! Pričalo se o njoj da je htjela pobjeći iz crkve tren prije nego li će fratar izgovoriti ono sudbonosno pitanje i da se je, treba li ponavljati, smijala pri tom, kao da se htjela našaliti i promatrati lica uzvanika užasnuta novonastalom situacijom. Zamislite mladoženju i njegovo lice ( na kojem se ispisuje sramota, poniženje, zbunjenost i što sve ne ), nakon što je shvatio da će morati živjeti s ženom koja će se slično ponašati i kasnije. Kakav mu je bio sjaj u očima : prije, za vrijeme i poslije primanja poruke i porcije straha i čuđenja? A tek fratar!? Što li se to događa u crkvi njegovoj? Pleše li sotona svoj ludi, bezobrazni ples pred svim ovim dobrim dušama!? Kakva je to uvreda njegovoj pastirskoj službi i dušobrižničkoj sposobnosti. A kumovi, roditelji, rodbina, prijatelji, što će tek oni reći? - Ah, da je bilo biti tamo! - pomislio je Pio Dalmatin. - Tamo se stvarala povijest ( ona prava, kakvu ne učimo u školi i o kojoj, zahvaljujući naslagama sterilnosti i stupidnosti naših vrlih učitelja, ne znamo ništa ), tamo su se zbivale krasne sitnice ( koje to ni izdaleka nisu ). Bilo je puno soka, puno krvi, puno topline i ljepote. - Janka, ljubavi! *** Ženske obline, dobro skrivene pod dugim suknjama, bluzama i carzama, tek su se neznatno naznačivale pri pregibima, čučnjevima ili naglim okretima. Ivanu je i to bilo dovoljno. 35
  36. 36. A Antulica, još pod dojmom njegovog iznenadnog i drskog stiska i o Bernardici neoprezno izgovorene dvosmislenosti koja je iz njenih usta obišla susjedstvo, sasvim nepotrebno, bacajući i na nju grijeh poganog jezika, pogledavala ga je ispod oka, krišom, tražeći znak koji bi joj objasnio i rasvijetlio njegove misli, možda i nakane. No, Ivan je, na ulici, pred crkvom ili u polju, gledao druge više nego nju. Kao da se sramio i zbog toga izbjegavao dopustiti sebi duži pogled. Okrenuo je glavu kad su im se pogledi konačno sreli. Bio je to sudar dvaju razloga i zato je morao biti prekinut istog trena. No, stvari se, barem neke, moraju raščistiti i razlozi objasniti, ako ne odmah, a ono kad - tad. Tako je valjda suđeno. Još dva puta su se pogledali, gotovo jednako kratko kao i prvi put i sada je postalo jasno da tu nešto postoji ( ah, to nešto ) i da se nešto traži na obje strane. Preplašeni Ivan u prvi tren pomisli da ga Antulica želi prokleti, pomisli da je sve ispričala majci, da ga čeka zaslužena kazna i primjerena porcija uvreda, a onda shvati da ga gleda kao suučesnika u tajnovitoj igri čiju sposobnost čuvanja tajne, tog slatkog zajedničkog grijeha, valja provjeriti i dati mu snage da izdrži do kraja. Zbunila ga je. Tople djevojačke oči, pogled pun praštanja, blagosti i naklonosti - sve to doživljava po prvi put. Koliko li je samo značenja i smisla u tim kratkim susretima bez riječi!? Antulica je pak uočila njegovu zbunjenost, strah i nelagodu i bilo joj je drago, kao da je baš to željela i očekivala. *** A onda jedne godine, točnije 1875. u ljeto, Dalmaciju je posjetio i sam Franjo Josip, kralj i cesar, želeći vidjeti svoj puk u toj dalekoj, lijepoj i još uvijek slabo mu poznatoj pokrajini. " Mojim narodima..." započinjao je svoje proglase taj moćnik. (I zvuči moćno, zar ne?) Narodu je, kako je to već običaj, bilo zapovjeđeno da dostojno dočeka vladara i pokaže sve najbolje što zna i ima. Ne 36
  37. 37. čudi stoga što ga dočekivale probrane ljepotice, okićene i urešene. - Je li to ta siromašna pokrajina o kojoj ste mi govorili? - zapitao je imperator svoju svitu gledajući gomilu zlata na skupim narodnim nošnjama. Eto ti, jadni puče - umjesto da kukaš sirotinju ili se barem pokažeš onakvim kakav zaista jesi, povjerovao si glavešinama koji su te savjetovali da učiniš suprotno. Pa sad ti uvjeri kralja i cesara da ti treba toliko i toliko toga i toga jer si bijedan i siromašan, gladan i svakakav. A glupim glavešinama i jest zadatak dodvoravati se vladaru, a varati puk, vječna im je to misao i zadaća. Zašto li im se uvijek vjeruje? I kad jesu i kad nisu od puka izabrani!? Dunkve, i Krapanjke su se po zapovijedi počele spremati, ali ne za pokazivanje već za žensku veslačku regatu njemu u čast. Po jedna veslačka posada sa svakog šibenskog otoka spremala se za natjecanje koje se imalo održati na Zlarinu. Antulica, spretna i okretna, bila je postavljena na mjesto one veslačice koja će na kraju utrke hitro ostaviti veslo, popeti se na škaf i zgrabiti plutajući barjak te ga kao predstavnica pobjedničkog tima predati cesaru. U pobjedu Krapljanki nitko nije sumnjao. One su najvještije veslačice, one veslaju dok im muževi sjede na provi i gledaju u more. Kako ne valja da djevojke odu same, zbunit će se, izgubit će se ženska čeljad, valja im dodijeliti ponekog starijeg da ih vodi, a i ponekog mlađeg da se našale uz put, da budu poletnije i ne misle kako je sve to preozbiljno. I Ivan je bio u pratnji. Zaputila se, dakle, četa odabrana prema Zlarinu. Ovaj put veslali su momci ( da se djevojke ne umore ) i tek povremeno im davali vesla u ruke, da se mišići ugriju, a dlanovi naviknu na tuđa, probrana vesla i masnom kožom namazane sohe ( da veslo lakše i brže klizi ). - Ča nije nevera udrila, da se liberamo ve nevolje - pomislila je Antulica nekoliko puta. Osjećala je strah pred tolikom čašću i obvezom. A, opet, vidjet će cesara, dodirnuti mu ruku. I Ivan je tu. Progovorit će 37
  38. 38. koju riječ, čuti će ga pričati, vidjeti ga kako se ponaša sad kad mu je dala do znanja da ga drži za suučesnika. No, ništa od toga. Ivan je bio šutljiv. Pogledavao ju je, istina, često, a ona uvidjevši to, činila se veselom, pričljivom i radosnom. Ivanova šutnja govorila joj je puno. I bilo joj je drago. Mnoštvo brodica na moru i ljudi na obali učinilo je zbunjenim naše veslačice, no ipak je regata počela i protekla baš onako kako se i očekivalo. Krapanjke su zaista bile najbrže. Ali, u trenu kada je trebala ostaviti veslo, potrčati na provu i zgrabiti barjak pogleda u Ivana. Ne pronađe ga u prvi mah i pogledom prošara okolo, a Zlarinjanke, koje su im bile tik uz krmu, iskoristiše šansu - njihova hitronoga odabranica skoči sa svojeg broda u krapljanski, preskoči zbunjenu Antulicu, ugrabi barjak, sretno se i pobjednički nasmiješi i iz sveg grla, ushićena pobjedom, klikne: - Križ van vaš, barjak je naš! Sve se ostale veslačice stadoše smijati gledajući nijeme Krapanjke. No, nije bilo poruge u njihovom smijehu, iako su gubitnice to tako shvatile, već samo radosnog slavlja, ženski razdraganog i kliktavog. Antulica je zaplakala, a ostale su je djevojke stale kuditi : što joj bi, kako i zašto, ah, da su kojoj drugoj dale to u zadatak sad bi one bile slaviteljice, ne bi im se druge rugale, ne bi se osramotile... Pobjegle bi bile djevojke odmah kući - da ne vide nikog, ni cesara ni njegovu svitu, da se na svoj otok sakriju i da ni s kom nemaju dodira, jer drugi, ti nepoznati i drukčiji ljudi samo im nevolje stvaraju, rugaju im se, čak i kad se njihovim perjem kite ; sram, sram bi ih trebalo biti... Pobjeći, pobjeći treba, ne gledati tu bučnu svjetinu, tu praznu ceremoniju i ne sudjelovati u lukavstvima kojima nisu dorasle. I učinile bi one tako da ih stariji nisu zadržali. Znaju oni da je to tek igra, obična pučka igra. Znaju i da bi bijegom na sebe, a na sebe znači i na sve svoje sumještane, svalili pravu srđbu i bezbroj uvreda. Nasmij se, ne daj da te vide preozbiljnog i zbog sitnice uvrijeđenog. Nitko se nije sjetio prosvjedovati ( pravila igre nisu poštivana jer je barjak ugrabljen s krapljanskog broda ), a i kome bi? Sudaca nije bilo. Sve je to samo zabava cesaru u čast, pa još da završi međuotočkim prepiranjem i pozivanjem na 38
  39. 39. nedogovorena pravila! Zar bi još i cesar morao presuđivati!? Zaboga! - Zašto ne!? - pomisli Pio. - Neka vidi okrunjena glava da mu se pučanstvo zna bezazleno narugati i napraviti lakrdiju od pravne države. Eto, godinama im je obećavan ustav, a sve je i dalje ostalo po carevoj volji. Pa neka se gospodin bavi i rješavanjem ovakvih sporova. Eh, Janka, Janka, ti si tu trebala biti. Ti bi se dosjetila... Jadna je Antulica gutala suze i slinu i slala k vragu sve i svakoga. Baš sve i svakoga, jer čega god se dotaknula krenulo je krivo: sve maštarije i sve tlapnje pokazale su se pogrešnim. Kako, kako obuzdati maštu, kako prestati željeti kad još ništa nema, a želi imati. Ne puno i ne više od drugih. Zar je to grijeh!? Kako ne sanjati muškarca i ne htjeti ga kad grudi traže dodir, kad vrele butine dršću!? Kako ne tražiti i najmanji dokaz za ogovaranja kad to traži žensko društvo, ženska priroda!? Ali, kako to da baš ona jedina u svemu griješi!? Zar je to dar nebeski!? Gledala je vesla kako zaranjaju pod valove, udubljena u svoje misli, sita uzaludnih nastojanja, spremna odustati. Pogledala je Ivana koji se vrpoljio ne znajući što bi ni gdje će sa sobom - sjedao je i ustajao, šutio kao i svi drugi. Zašto li je mislila o njemu, zašto je uz njega vezivala misli i maštanja, uz dječaka neodmjerena ponašanja... Jadna joj pamet! - Nisi ti kriva - odjednom je zagrmio Ivan našavši se pred njom. Pobijedio je neodlučnost i zbunjenost koje je prisustvo drugih još i povećalo. Što!? Kako!? Zar joj se on obraća!? Oblaci su se trebali rasprsnuti, more umiriti, vesla ostati u zraku... sve je trebalo stati i sačekati novu riječ, odgovor, pogled, bilo što. Ali, vraga, nitko nije ni primijetio. Nastavili su veslati istim tempom. Pogledala ga je, otupjela i poražena, bez želje da išta sama mijenja i poduzima. Što mu je mogla odgovoriti!? I kako je trebala shvatiti ovaj iznenadni bljesak njegove naklonosti - kao novu šansu ili kao zakašnjelu i uzaludnu podršku onoga koji ionako ne razumije što se s njom događa? 39
  40. 40. - Da ki? - odgovorila mu je i ne gledajući ga, ravnodušna i sobom zaokupljena. Odbila ga je kao što se odbija onaj koji smeta, onaj koji remeti tijek odlučujućih misli. Nije ni slutila koliko će suza još večeras proliti zbog brzopleto propuštene prilike da spasi sve u trenu kad je pomišljala sve uništiti. Ali, kakva krivnja!? U čemu!? Pa, on misli na regatu i barjak, očito, a njoj je to tek sitnica. Kakva regata, kakav car, kakva čast!? Znaš li ti, dječače... *** Bura i mjesečina. Žuta balota obavijena maglom i svijetla namreškana pruga pružena po površini mora koja otiče tko zna gdje. Tamno je oko nje. I vjetar je. Lagani. Studeni. Stislo je. Stala je svaka kretnja. Samo se grane njišu, šuškaju kristalno - metalno, ukočeno i koštunjavo, a more dršćući odlazi. Gdje to? Tamo gdje nema bure? Ni male ni velike!? Polagano se razdanjuje. Nema svijetle pruge. Ostaju tek točkice, nepovezane, lelujave, na vrhovima nabora. Prijelaz iz mraka u svjetlo gotovo se fizički može osjetiti, dotaknuti ona opna koja ih razdvaja. Može se čuti kako nježno puca: rasteže se, rasteže i - puk. Tiho, tiho. I eto nas. Dan je. Pozdrav vam žuta baloto i namreškana svijetla prugo ! Kamenje se budi. I zemlja. *** Veljača je več, hladno je, ledeno. I voda je ledena. Čini se čovjeku da bi je mogao zagristi i da bi prsnula pod zubima poput grumena mraza, ali ne: pije je, guta, želi se što prije riješiti neugode, zubi mu trnu, osjeća studen u stisnutom grlu dok mrzli, pjenušavi vodopad klizi i nestaje u ždrijelu. Kažu da je takva voda bolja za kuhanje nego kišnica iz gusterne ( pogotovo za zelen i ribu ). Antulica je nosila vodu, u drvenom vjedru, na glavi. Dani su od maškara. Doći će joj Ivan, zakrabuljen i zagrliti je - odjednom je pomislila. Ona će znati tko je. I u kolu će, kad ga povede župnik ( jer na ovom otoku i župnici znaju plesati s pukom u kolu, štoviše, u dane karnevala oni ga i započinju ), stati 40
  41. 41. do nje, uhvatiti je za ruku, dodirivati ramenom, bedrom i kukom, sve slučajno, naravno, ali sve češće, sve duže i sve slađe. Ruku će joj držati čvrsto, muški, a opet meko i nježno, s ljubavlju i naklonošću. Ljudi će ih gledati, primijetit će da su najljepši par, po će pomalo, gotovo neprimjetno, izlaziti iz kola i ostaviti ih same, a oni će se držati za ruke, zagrliti se ( zašto ne, sami su, svi su otišli, ostavili su ih dobrohotno ). A onda, kad se i to dogodi, kad više ne bude tajni, ljudi će veselo okružiti par, posuti ih cvijećem i zapjevati im. O, Bože! - prekinula je svoje maštarije. Ovog je puta otišla najdalje. Ni ljudi, ni župnika se nije bojala, pred njima se ljubila i grlila s momkom o kojem nikom nije pričala, za kojeg ne znaju ni njezini roditelji ni itko drugi ( pa i one djevojke što je peckaju i tjeraju u svađu i suze samo nagađaju, djevojački raskalašeno, izazivački i zavidno ). O, nebesa, predaleko odlazi sve ovo, a htjela je zaboraviti, odustati. Osjetila je nešto blisko ravnodušnosti, ali sada, evo danas, opet... *** Te se je večeri Antulica dugo ogledala u ogledalu. Grudi su joj se zažarile, bradavice ukrutile, osjećala je čudnu vrućinu. - Bože moj! - rekla je naša Antulica. Rasplela je kosu prije spavanja i raščešljala je. Raskopčala je bijeli steznik. Suza joj se skotrljala do brade. Naglo. Iznenada. Debela, teška , okrugla suza. Jedna jedina. I nije ju obrisala. Pustila ju je da se osuši ili da kapne na grudi. On! On! Dječarac neodrasli taknuo ih je prvi. A što to njemu znači!? I što je zapravo htio!? Uvrijediti? Narugati se? Izazvati? - Onda mala, ka ćemo pirovati? Osmjehivala se u početku, bilo joj je drago što se ljudi raspituju, a još draže joj je bilo pri pomisli na ulazak u svijet odraslih žena: obitelj, djeca, muž, dom, bračna ložnica, povjerljivi razgovori s prijateljicama... ah i zagrljaji muževi. Bradavice su joj još bile ukrućene, grudi budne kao u iščekivanju, dok je ravnomjerno, po stoti put provlačila češalj kroz kosu, zamišljena i odsutna. Misli su se vraćale istoj slici - njegova ruka, dječačka, na njenim prsima. I ta je ruka ostavila 41
  42. 42. trag čvrstine, muške gotovo, bila je odlučna i hrabra, smjela i drska, čak možda gonjena naklonošću i ljubavlju. - Ah! - trznula je glavom, probuđena, ljuta na sebe, na tijek misli koje je pune lažnom nadom i na svoju sklonost ka upornom traženju detalja koji će opravdati nade i uvećati želje. Prokleto je samozavaravanje i sebeljublje. Pomolila se i legla. S neosušenom suzom na obrazu. *** Stari je Karmelo sjedio na banku među svojim vršnjacima, mahom isluženim spužvarima, ribarima i pomorcima škriputavih kostiju, - Vidi ča mi lakat čini: klak, klak. - Ja ne moren glavon zaokreniti nego voliko... gledao sunce i oblake, mladiće koji skaču u brod s lakoćom i još nose po veslo u svakoj ruci, puštao neka vrijeme prolazi bez njegovog sudjelovanja, stajao po strani i gledao: - Svako malo to gore. Pasalo je moje... Nekad davno bio je Veliki bratan u bratovštini sv. Lovre, a njenim ukinućem 1812 god. otkinut mu je komad srca. Pitao se kako je moguće mijenjati, ukidati, poništavati nešto što stoljećima traje, nešto što služi i Bogu i ljudima i tu ludost, tu novu ludoriju rođenu iz odjeka bezbožnih revolucija nije mogao sebi objasniti nikako drukčije nego padom i slomom svih vrijednosti, a u takvom svijetu više nije želio živjeti. - I bolje da umren. Ki zna ča bi još doživija!? Bio je protiv ukidanja bratovštine, ne zato što je baš on bio Veliki bratan, nego zato što to mijenja njegovu sliku svijeta. Istini za volju, bio je on protiv svega novog i kasnije: kad se govorilo o isušivanju Morinja i o gradnji gusterne i o nasipanju Mugrada za gradnju parobrodskog pristaništa - uvijek je bio protiv. Htio je zapravo svima poručiti da ga ostave na miru i da uspore s promjenama jer mu one smetaju, bile nužne ili ne, potrebne ili ne, nasilne ili ne, smetaju mu, zbunjuju mu čula, ostavljaju ga iznenađenog i prisiljavaju na mijenjanje svojih navika i pogleda, na prilagođivanje novom i neželjenom, a on se 42
  43. 43. još ni u starom i poznatom nije snašao onako kako bi bilo potrebno. Nije se nauživao poznatog, a već dolazi nepoznato, drugo, novo. Usporite malo! - Trrrrs! Ala, stani! - To je taj stari Karmelo - sjetio se Pio. Čudio se da Karmelo ne spominje nebo, nebeske suze i žal za dobrim dušama. Prošao je tik uz njega, osmotrio ga a onda se naslonio na zid susjedne kuće. - Poslušat ću ih još malo. Stare glave, drage glave. - Poštuj i uvijek poštuj bradavice stare žene! - rekao bi Olinko, Piov prijatelj. - I k tome još sijede vlasi i poluprazne desni - dodao bi Pio. E, ali ovi ti nemaju poluprazne desni. Njihovi su zubi na broju. Imaju zube - za dva regruta svaki. Još orahe njima lome. Zanimljivo, mnogi otočani imaju zdrave zube. Od ribe valjda, joda, fosfora, kalcija, čega li? Gledao ih je dok su mu u sjećanje dolazile riječi izgovorene nekoliko godina ranije, možda i čitavo desetljeće, od ljudi koje danas rijetko sreće. Dobra prilika da s i njih prisjeti, da spoji na jednom mjestu doba davna i nedavna, ljude ondašnje i sadašnje. Starci su šutjeli i grijali se na suncu, u zavjetrini, poput guštera. Što bi govorili, o čemu, kad čitav život žive jedan kraj drugoga i znaju sve. Ovako im je ugodno. Toplo je od sunca i od ljudske blizine. - Pričaj, Karmelo! - pogledao ga je Pio u oči. - Pričaj kako si nosio bandiru bratovštine sv. Lovre sve od Donjeg polja do Morinja, pa je onda držao na provi broda i napokon pronio, posljednji put otokom, lijući suze. Pričaj zadnji Veliki bratane! Govori! Reci mi! Želim čuti svaki detalj, svaku riječ. Govori, Karmelo! Govori! Karmelo je uzdahnuo ( kao da se prenuo, kao da je čuo Piov poziv ) i stao se češkati po bradi . - Ča je sa!? - upitali su ga. - Ma, palo mi je na pamet ništo... 43
  44. 44. - Ah - odmahnuli su rukom. Svakakve gluposti padaju ljudima na pamet. Zamorno bi bilo slušati. I nastavili su šutjeti i sjediti *** Pred Marijicom je stajala hrpica maslina, još zelenih ( masline za jelo beru se mjesec-dva ranije od onih za ulje ), koje je istresla ( isporavila, kaže se ovdje ) iz kartelića pletenog od tankog pruća i koje je htjela istući plosnatim kamenom ( valja, svakako, paziti da udarac ne bude prejak i da se ne zdrobi koštica ). Maslinu se može i nožem zarezati, sasvim je svejedno, a cilj svega je da ona, u kasnijoj preradi, bolje reći pripravi, izgubi što više gorčine i bude brže spremna za jelo. Tučene ili zarezane masline stavljaju se u posudu napunjenu morem, a na vrh posude stavlja se sloj koromača koji je tu ne samo zato da obogati okus nego i da ne dozvoli maslinama isplivavanje i dodir sa zrakom, a time i kvarenje. Taj sok koji masline ispuste i koji je izmiješan sa morem i koromačem, kako smo već rekli, valja nekoliko puta promijeniti, najbolje svakih deset - petnaest dana u početku, a puno rjeđe kasnije - i to je to. To je sve. Zaboravite sve one recepte koji spominju lužnate otopine, prokuhavanje i stotine čudesa. I dobar vam tek! Tek što je počela s poslom Marijici ( izgovara se bez glasa j, a sa produženim i, dakle Mariici ) se približila Vinka i stala prati vunu. -Vidurina! Vrag joj u prsima stoji! - promrmljala je za sebe, pokupila masline i otišla. A što je zapravo razlog tome? Zašto ne podnosi Vinku? I zar Vinka nije, izabravši baš njezinu blizinu dok drugih nije bilo, nešto htjela? Razgovor možda, ispriku, objašnjenje kakvo, što li? -Ča si vidila da nisi vidila! - prijeteći je prozborila Vinka, raščešljana i raščupana, nabasavši na uplašenu Marijicu koja je trčala k očevoj kući zvati u pomoć, one noći kad je njezin Frane umirao od upale pluća. Mrkli je mrak bio, debela noć, bura je fijukala zlobno i nemilosrdno. 44
  45. 45. Nikad nikom nije rekla koga je vidjela te noći, niti je to sebi znala objasniti. S Vinkom nikad više nije progovorila ni riječi. Možda je sada bila prava prilika!? Možda je mogla saznati sve, složiti sve detalje, ali ona je otišla ne pruživši joj priliku. A što je zaista radila ta raščupanica u hladnoj noći i u tuđoj ulici!? Bježala od bijesnog muža!? Ne, i njezin muž je tada već bio pokojnik. Od ljubavnika? Ali koga, zaboga? Ili je ipak Marijica u pravu, ona je obična vidurina koja noću luta. Ali zašto je onda pustila prestrašenicu tek uz prijetnju i zašto je danas htjela pričati s njom!? Uostalom, čemu saznati istinu? Zar istina nije ono što je u onom trenu pomislila nesretna Marijica kad je trčeći po pomoć nabasala na loše znamenje. I doista, muž joj je te večeri izdahnuo. Kakva istina njoj treba!? Kakvo racionalno objašnjenje!? Ne, ne treba joj niti se uklapa u svjetonazor skrušene i bogobojazne otočanke. Njoj koja na dobro i zlo, svijetlo i tamu, gleda kao na borbu crkve sa silama mraka nepotrebna su i neshvatljiva takva objašnjenja. Ispovjedila se Marijica fratru, nekoliko dana nakon muževog pokopa, a on ju je šuteći slušao i sam zbunjen: pa Vinka je pobožna žena, kao i sve druge, vidjet će se, vidjet će se... valjda će i ona doći na ispovijed. I došla je nakon nekoliko tjedana, ali nije govorila o onome o čemu ju je on htio slušati, kao da mu nema što reći i kao da je došla tek tako, kako je i dosad činila svakih nekoliko mjeseci. Nikakvih grijeha, nikakvih zlih misli, nikakvih dvojbi. - Zar je to sve? - hladno ju je upitao, tonom kojim joj je dao do znanja da nešto zna. A kako može znati? Jer su božje oči posvuda!? Bog sve zna. Bog sve vidi. I ima strpljenja. Tako joj je fratar govorio, a ona je znala tko mu je i što mogao reći. Njezina prijeteća zapovijed - ča si vidila da nisi vidila - na odnosi se na fratra, tako je to Marijica shvatila, očito je. Božje se sluge izuzimaju. A možda mu Marijica nije ni trebala govoriti. Možda je ipak božja volja u pitanju!? Zaplakala je. Tiho i pokajnički. Ne kao onaj tko je otkriven u grijehu pa plače i pokajnički moli milost, nego kao onaj koji hoće nešto zatajiti, za opće dobro, pa se otkriven boji i suze pušta prkosno, ali milost ne traži. - Moli! Moli što više! I misli na Gospodina! Drugi put ćeš mi reći! I dođi brzo! 45
  46. 46. Ustala je brzo i puna zahvalnosti, šuteći i klimajući glavom potvrđivala da će učiniti sve što joj je rekao. Prošli su tjedni, a Vinka nije došla. Zašto skriva istinu? Čega se boji? Smišlja li novu priču, smišlja li laž? Ne, u crkvi ne bi mogla lagati. To ne. I dok se ona kolebala i pripremala fratar je premješten u drugu župu. - Evala in: ka dođu, dođu s kuferon robe, a ka igu ča, igu s istin kuferon robe - primjećivali su ljudi i hvalili skromnost i siromaštvo svojih pastira. A Vinka je ostala tu sa svojom nedorečenom ispoviješću i tajnom koju je samo još jedna osoba dodirnula, ali ne i do kraja saznala. Kako će novom fratru otići na ispovijed!? Hoće li on išta znati!? Hoće li mu ovaj koji upravo odlazi priopćiti koje mu neraščišćene slučajeve ostavlja i upozoriti ga s kim ima posla !? Možda mu to i dužnost nalaže!? A, možda mu ništa neće reći i ni na što ga upozoriti!? U tom slučaju ni ona ne mora na ispovijed. A što ako on to sazna nekim nebeskim putovima!? Što onda!? Previše se misli vrtilo po Vinkinoj glavi. Prešuti li navalit će sebi grijeh na glavu, a on će, jer recimo sve zna, čekati strpljivo i nenametljivo i neće je htjeti pokopati kao kršćanina umre li iznenada. Do kraja života čekat će je, sa jednih na druge fratarske usne preneseno upozorenje: - Pazi, ta ti duguje ispovijed i objašnjenje o svojim noćnim šetnjama! - i tada će, u času pokopa, ljudi zbunjeno čekati fratra da stane na čelo sprovodne povorke, a njega neće biti. A da mu sve prizna!? Da. Nema joj druge. Prevelik bi bio teret čuvati takvu tajnu. Priznat će svoju sramotnu znatiželju i svoju nemoć da savlada želju! Već dugo je gledala Bepa, koji je danas oženjen, ljubav njene mladosti i već dugo je jedva obuzdavala potrebu da ga vidi barem kad ga ne može imati uza se. Plakala je dok se oblačila i drhtala od nezaustavljive strasti (od opasnosti, koje je bila potpuno svjesna i potrebe da udovolji svojoj ludosti i time je barem na kratko umiri ). Još malo, još malo i vidjet će ga. Prokleta strast, divlja i neukrotiva, koja ne može uroditi ničim dobrim, baš ničim. Nahranit će se i zadovoljiti slašću pobjede nad voljom jedne priproste žene. Kakve li koristi, kakve li 46
  47. 47. ugode!? Ničeg, ničeg osim samoponiženja, ničeg osim gledanja vlastite nemoći pred vlastitom ludošću. Na pola puta, gutajući suze i slinu, ne gledajući kuda gazi, pala je preko kamenog zidića. Podigla se, osvješćena, gologlava i zaputila se nazad svojoj kući. Izgubivši oprez naletjela je na Marijicu i iz sebe izbacila sav bijes sabijen u prijeteću zapovijed. Konačno, došla je k sebi, ali je počinila novu ludost. Ispriča li to svom ispovjedniku, prizna li sve, optužit će je za sve i svašta: - Poželjela si tuđeg muža, ti samoljublja puna zavodnice. Koristila si se mrakom, a s njim si u prijateljstvu, priznaj, da bi šetala oko kuće sretnog para i prijetila nesretnoj duši kršćanskoj koja išće pomoć za svog umirućeg muža. Ti, kćeri tame! Ti si ta!Ti si ta! Nešto ranije, fratar je ( onaj koji je tako strpljivo čekao Vinku, a lako mu je bilo biti strpljiv kad ima vremena koliko hoće jer crkva ionako barata prvim i posljednjim stvarima, pa čemu onda žurba ) pripovijedao ljudima, na ulici više nego u crkvi ( propovijedao bolje reći ), o onima koji su se odrekli Boga, koji su svećenstvo odlučili prognati, a sada će eto upravljati i našim krajem. Da, o Francuzima je govorio. I Vinka se toga sjetila. Iz tame, iz dubine utrobe šiknula je spasonosna zraka: ne mora se ispovjediti. Tako je. Ne mora se ispovjediti. Zar Francuzi nisu željeli protjerati fratre i obezvrijediti svu njihovu rabotu pa i institut ispovijedi!? Da! Da! Ah, neka opet dođu! I neka ovaj put ostanu zauvijek - vapila je. Nadajući se da će doći, da će se ubrzo sve stubokom promijeniti, odgađala je ispovijed. No, znala je ona dobro ili je barem slutila da od toga nema ništa ( nije ona te sreće ) da je od grijeha može izbaviti samo božja riječ, da tek na pokajanje dolazi oprost ( a i to možda ) i da svijet bez crkve ne bi bio ništa bolji nego li je s njom. Svejedno, tražila je razlog, bilo kakav, da odgodi tu mučnu ispovijed. Pomišljala je i kako će se zareći da njena noga više neće prekoračiti prag crkve. Imala je i razlog kojeg je sada mogla iskoristiti : nekoliko tjedana nakon muževe smrti fratar ju je susreo na ulici i nakon nekoliko uobičajenih riječi zapitao gdje drži ruke kad spava... - Ča!? - proderala se ona. - Puj, pogrdo! 47
  48. 48. *** - Jadna li si - govorio je Bepo svojoj Vani koja se u bračnoj postelji odmakla od njega prekrila preko glave i stisla do zida. Za ime Isukrstovo, pa on bi je htio gledati golu, još bi je zagrlio i ljubio. Nenaviknuta na ikakvu nježnost, niti na golotinju, ( ta, grijesi su to, kćeri, slušala je cijelog života, budi tiha, smjerna i skrušena ) iznenađena njegovom opetovanom željom za čulnim užicima, prestrašena i na muža još nenaviknuta ( u braku su tek drugu godinu, a njega dugo nije bilo kući, navigavao je ) sakrila se i stala moliti Boga da joj bude od pomoći, da ga prosvijetli i obuzda njegove strasti u kojima je vidjela samo nasilje, a nikako potrebu za ugodom, toplinom i ljubavlju. - Jadna li si - govorio je u sebi. - Ti bi to najradije obavila u mraku, pod pokrivačem, bez skidanja, bez gledanja u oči, bez suvišnih poljubaca i dodira, tek bi podigla spavaćicu do pupka, spustila gaćice, sve pod pokrivačem, da muž tvoj ne vidi što to skrivaš, da ti ne vidi ugodu na licu, radost i slast u očima... slast, što to govorim, gađenje, a ne ugodu, gađenje... i bedra, pupak...ajme...i da sve ne traje duže od pet minuta i da se ne ponavlja češće od jednom u dva - tri mjeseca...tako bi ti, a?, čega se to bojiš, koga?, zar je grijeh uživati u svom tijelu, u dodirima, pa nebo nam je to podarilo, ludo!.Zašto se bojiš ogoliti? - sad je već urlao, u sebi, dakako, ne usuđujući se započeti razgovor koji bi za nju bio besmislen, čudan i bolestan , a za njega samo dokaz neuspjeha. - Ljutiš me, ljutiš me, ljutiš me - nastavio je svoju tiradu, sjedeći na rubu kreveta. Nije primijetio da se okrenula, legla na leđa, jecajući sve glasnije i gledala ga. - Na ti roge! - obratio se izravno Bogu i očima popratio pokret ruke kojim je htio napakostiti nebu, reći svoju, pa makar mu se i osvetilo. Na plafonu primijeti nekoliko mrlja od ubijenih komaraca i krupne, požutjele mrlje. - Tribalo bi obiliti plafon. - A? - javi se ona, šmrčući pomirljivo i pokajnički. 48

×