Uploaded on

 

More in: Education
  • Full Name Full Name Comment goes here.
    Are you sure you want to
    Your message goes here
    Be the first to comment
No Downloads

Views

Total Views
1,513
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
0

Actions

Shares
Downloads
24
Comments
0
Likes
1

Embeds 0

No embeds

Report content

Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
    No notes for slide

Transcript

  • 1. Metoda 1. UVOD Početi ću sa teorijom obrazovane profesorice filozofije koja predaje na jednoj srednjoj školi u glavnom gradu Republike Hrvatske. Gospođa je u nekoliko navrata objašnjavala đacima svoju teoriju, a kako mi se čini, i svojim kolegama. Obraćala se ženskoj populaciji i glasilo je to u kratko ovako: „Kada dođe ljeto ne smijete sjediti na sjedalima javnog gradskog prijevoza ako nosite suknje. Muškarci koji su tamo sjedili prije Vas ostavili su svoje izlučevine koje su prošle kroz njihovu odjeću i ostale na sjedalu. Te izlučevine će ući u Vas i Vi ćete zatrudnjeti.“ Muškarci u 21. stoljeću su toliko plodni da njihove „izlučevine“, kako ih je gospođa nazvala, prolaze kroz tkaninu. Na te iste „izlučevine“ tada neće djelovati gravitacijska sila i one se neće upiti u sjedalo niti će s njega kapati na pod, ne. „Izlučevine“ će, kada ženska osoba sjedne na takvo sjedalo, levitirati do unutrašnjosti njezina tijela (također će pritom prvo proći kroz tkaninu) i tamo je oploditi. Kada tako oplođena žena nakon devet mjeseci rodi, sigurna sam da će to dijete kad odraste postati filozof. 1.1. PUT KROZ POVIJEST U doba starih Grka pa sve do srednjeg vijeka, znanost je ležala u rukama filozofa, odnosno, ležala je u njihovim teorijama. Sve što su do 15. stoljeća rekli filozofi i sve što je rekla Crkva smatralo se dogmama i kao takvo se nije dovodilo u pitanje. Tada je došla renesansa, svijet se okrenuo naglavačke. Ljudi su počeli dovoditi u pitanje dogme, počeli su iskazivati svoju znatiželju koja se predugo skrivala. Razvio se teleskop koji je omogućio promatranje svemira što je dovelo do osporavanja do tada prihvaćenih teorija. Izum tiska je postao doprinos obrazovanju jer je Slika 1. Francis Bacon mnoga djela učinio pristupačnijima velikom broju ljudi. Jedno od takvih djela su Newtnova „Matematička načela prirodne filozofije“. Bilo je tu mnogo ljudi koji su pridonijeli znanosti, od najistaknutijih spomenuti ću Newtona i Galilea, ali i engleskog filozofa Francisa Bacona (1561.-1626.) koji je prvi formulirao znanstvenu metodu. U knjizi „Nova Atlantis“ koja je nažalost objavljena nakon njegove smrti, je predložio da se u vladi zaposle timovi znanstvenika koji bi provodili razna istraživanja.
  • 2. Metoda Tom knjigom predstavljene su nove ideje koje su bile u izravnom sukobu sa starijima gdje su se objašnjenja prihvaćala bez pitanja. Tada je stiglo 19. stoljeće. 1.2. ALFRED NOBEL (1833.-1896.) U 19. I 20. stoljeću znanost je počela cvjetati zbog boljih komunikacija i znanstvenih instrumenata, naravno, i novčane nagrade su poslužile kao poticaj. Jedna od takvih nagrada je Nobelova nagrada koja se prvi put dodijelila 1901. godine, a od 1902. dodjeljuje ju jednom godišnje kraj Švedske i to u sljedećim kategorijama: ekonomija, fizika, medicina, kemija, književnost i mir. Alfred Nobel* (1833. – 1896.) podrijetlom iz Švedske, jedan je od najpoznatijih svjetskih znanstvenika i utemeljitelj Nobelove nagrade. 1867. godine patentirao je dinamit koji je zajedno sa detonatorom drastično smanjio troškove bušenja tunela, kopanje kanala i ostale radove u graditeljstvu. Zajedno sa dinamitom, ukupno je patentirao 355 izuma. Sa činjenicom da se dinamit počeo koristiti u svrhe pogubne za čovječanstvo, Nobel nije bio nimalo sretan. Osoba je to koja je bila pacifist u svakom smislu te riječi, što ga je i navelo da u oporuci navede kako se svo njegovo bogatstvo treba dijeliti kao nagrade za istaknuta dostignuća u prethodno navedenim područjima, Nobel je to nazvao „za doprinos čovječanstvu“. Njegov stav o sebi, o ljudima oko njega i samom životu može se vidjeti u pismima koje je pod kraj života pisao svom nećaku. U jednom od pisama je napisao: „Predstavili su me kao genija zla, kao trgovca smrću, a ja sam samo radio za dobrobit čovječanstva. Jedini cilj mog života bio je širiti znanje, uvjeren prije svega da to znači širiti blagostanje.“ Kroz svoj život i dijela Alfred Nobel promicao je istraživanja i svoje izume. Bio je filantrop i kozmopolit, kemičar i istraživač, ali prije svega veliki dobrotvor i mirotvorac. Bio je potpuna suprotnost od gospodina pod imenom Paul Feyerabend. Alfred Nobel poznavao je značenje riječi „čovjekoljublje“. Slika 2. Alfred Nobel * o životu, djelima i patentima Alfreda Nobela kao i o samoj Nobelovoj nagradi više na: http://nobelprize.org/index.html
  • 3. Petra Milašin 1.3. ŽIVOT PAULA FEYERABENDA Obzirom da je gospodin Fayerabend čovječanstvu ostavio dar, svoju autobiografiju, ja svoje riječi neću trošiti na njegov život više nego je nužno potrebno. Koncentrirati ću se na onaj dio njegovog života koji nije u skladu s njegovim riječima, jer dijela su ta koja mnogo bolje opisuju osobu od njezinih riječi. Neki pričaju, neki rade, svijet na taj način funkcionira od davnina. Mnogo je bilo mudrih ljudi koji su pametno i poučno pričali ne narušavajući istinu iskaza svojim djelima, no više je onih koji su vikali o jednom, a ni šapnuti nisu htjeli da su radili upravo suprotno. Fayerabend se nije sramio svog života, nije šaptao, pričao je i pisao glasno. U tome leži humor, u tome leži komedija njegova života. Djela su ta koja daju kredibilitet Slika 3. Paul Feyerabend riječima, gospodin Fayerabend kroz svo svoje školovanje to nažalost nije naučio. ČOVJEKOLJUBLJE - (grč. φιλανθρωπία), čuvstvo i etički stav suosjećanja s drugima i stvarno pomaganje potrebnima. Fayerabend se također dotaknuo čovjekoljublja: „Znanost je jedna od mnogih formi mišljenja koju je čovjek razvio i ne nužno najbolja. Napadna je, bučna, drska, ali je inherentno superiornija samo za one koji su već odlučili u korist određene ideologije ili koji su je prihvatili a da nikad nisu ispitali njezine prednosti i njezina ograničenja. I kako prihvaćanje i odbacivanje ideologija treba ostaviti na volju jedinke, slijedi da odvajanje države i crkve treba biti dopunjeno odvajanjem države i znanosti, te najnovije, najagresivnije i najdogmatskije religiozne institucije. Takvo odvajanje može biti jedina naša prilika da postignemo čovjekoljublje koje smo kadri ostvariti, ali koje nikada nismo potpuno ostvarili.“ Feyerabend je sudjelovao u drugom svjetskom ratu, dobrovoljno se prijavio. Za Hitlera je rekao da mu se sviđa, da ima karizmu. Volio ga je slušati, dobila sam dojam iz njegove autobiografije kako mu se divi, kako ga poštuje, od njega je i bio odlikovan. U svojoj autobiografiji je također napisao kako je uživao na bojišnici i da je se nije klonio ne iz hrabrosti nego radi njezine ljepote, vatre, zvuka. Cijeli je život tvrdio kako on ništa čudno nije primjećivao i da mu nestajanje Židovskih kolega nije ništa značilo. Za taj je rat i nacističku politiku rekao kako ne vidi nikakav moralni problem. Alfred Nobel je bio filantrop, a Paul Feyerabend mizantrop i dok mi netko ne navede drukčiju definiciju čovjekoljublja od ove koju sam navela, ne mogu zdravog razuma smatrati Paula Feyerabenda osobom kompetentnom za davanje savjeta o postizanju čovjekoljublja, ako je svojim djelima činio suprotno. Zato ga prije svega smatram licemjerom. 6
  • 4. Metoda 2. PROTIV METODE U nastavku svog rada analizirati ću djelo izvornog naslova „Against method“ autora Paula Feyerabenda. Knjiga je izdana 1975. godine i jedno je od značajnijih Feyerabendovih dijela. Prije nego nastavim, osjećam potrebu da pojasnim svoje razloge zašto se upuštam u pobijanje djela jednog od poznatijih i utjecajnijih filozofa znanosti. Prije nekog vremena došla sam u posjed par stranica iz knjige „Protiv Metode“ Pročitavši tih nekoliko stranica, priznajem, osječaji su me preplavili. Emocije su na kratko postale jače od razuma. Na jako kratko. Osjetila sam u prvom redu ljutnju, zatim uvrijeđenost, a tada je došla zbunjenost. Tekst koji sam pročitala nagnao me da potražim cijelu knjigu „Protiv metode“ i saznam što je moguće više o njenom autoru. Intrigirala me i u potpunosti zaokupila. Mojih zadnjih par mjeseci života bilo je posvećeno samo njoj. Dobila sam informacije koje sam tražila, zadovoljila sam svoju znatiželju, pročitala sam autorovu autobiografiju i sada krećem u obranu metode. Metoda kao takva ne treba nikakvu obranu, a kamoli moju po tom pitanju, jer se sama po sebi brani time što u stvari jest. Ipak, mnogo je ljudi koji nisu upoznati niti sa metodom niti sa djelom „Protiv metode“. Skromno se nadam da će ovaj tekst naći svoj put do njih, jer je njima namijenjen. Ovaj se tekst također treba shvatiti kao subjektivno stajalište jedne osobe i kao takvo se ne mora uvažiti kao istinit niti vjerodostojan, već kao jedna strana jako komplicirane priče koja sa godinama ima sve više zapleta, sve više protagonista i sve dalji završetak. U Republici Hrvatskoj u kuloarima kruže priče o izmjeni programa obrazovanja. Predmeti poput fizike, kemije i matematike bi se skratili gradivom i spojili u jedan predmet naziva „Prirodoslovlje“. Takvo zlo vuče svoje korijene od Feyerabenda i takvom je zlu jedini cilj pojednostaviti vladavinu nad masom koja tada neće imati povez preko očiju kao danas, nego će u potpunosti biti slijepa. Odlučila sam ne pročitati „Protiv metode“ i napisati svoje mišljenje. Umjesto toga pristupiti ću ovome na nekonvencionalan način. Neposredno nakon što neko poglavlje pročitam, ću o njemu i pisati. Kada napišem sve što o njemu želim napisati, tek tada ću preći na sljedeće poglavlje i tako do kraja knjige. Na taj način dajem prostora Feyerabendu da me do kraja svoje knjige uvjeri da je pravu te zadovoljavam intrigu koja se stvara kada pomislim da bi se moji stavovi iz poglavlja u poglavlje mogli mijenjati ili s druge strane nadovezati jedan na drugi. Biti će ovo zanimljiv put kako kroz Feyerabendove misli, tako i kroz vlastite.
  • 5. Petra Milašin 2.1.UVOD U svom uvodu Feyerabend je predstavio uvjerenje pod kojim je napisao svoje djelo. Njegov je stav da anarhizam sa većom vjerojatnošću osigurava napredak od njemu alternativnih metoda koja slijede pravila, također, anarhizam smatra savršenim lijekom spoznaje i filozofije znanosti. Povijest znanosti okarakterizirao je kao kompleksnu, kaotičnu i punu pogrešaka. Smatra da je svijet u kojem živimo u velikoj mjeri neistražen i kako ne smijemo unaprijed ograničavati svoj um. Pod kraj piše kako današnje obrazovanje nije pravilnog pristupa jer je u sukobu sa stvaranjem individualnih bića. Anarhizam, bez obzira na sve filozofe i politologe ovoga svijeta, zajedno sa njihovim definicijama, smatram riječju bez pravog značenja, smisla i istine. Svaki smisao i značenje koje se toj riječi pridodaje je ne samo nemoguć i neizvediv nego i naivan. Obzirom da je Feyerabend naveo Muzafer Sherifa i njegovu „Psihologiju socijalnih normi“, da je i napisao kako je anarhizam nemoguć, ne shvaćam kako onda i dalje može stajati pri svojim uvjerenjima. Anarhizam ako i može u bilo kojem obliku postojati, uskoro nestaje jer ne samo u ljudskom nego i u životinjskom i biljnom svijetu uzdignu se pojedinci koji po „zakonu jačega“ bez obzira u čemu su točno jači donose svoja pravila i propise. Sa nestajanjem pravila, anarhizam po definiciji više ne postoji. Feyerabend me svojom kontradiktornošću sa tvrdnjama da je anarhizam nužan, a nemoguć, zabrinuo. Sjetivši se njegove autobiografije i stava kojeg imam o njegovoj ličnosti, brige su nestale stvarajući mjesta smijehu koji se povećao kako sam dolazila do kraja uvoda. Današnje obrazovanje ima svojih mana, no savršeno ne može biti. Savršen je opet, jedna od riječi za koju smatram da ne može ostvariti svoju definiciju u praksi. Savršenstvo ne može postojati jer je u ljudskoj prirodi da uvijek teži boljemu. Smatram da će kroz vrijeme, ako se za to izborimo, obrazovni sustav napredovati. Do tada, slažem se sa Feyerabendom da obrazovni sustav ne ide u korist individualizmu, ali samo iz jednog razloga. Nema dovoljno znanosti u njemu. Karakterizacija povijesti znanosti je u potpunosti točna. Ona je bila i ostala kaotična, kompleksna i puna pogrešaka. U tome je čitava njena ljepota jer tko radi taj i griješi, a tko puno priča, samo puno priča. Put i istraživanje istine je gotovo uvijek zanimljivije od istine same. Jedino veće zadovoljstvo od istraživanja je pronalazak te istine koji donosi ponos, sreću i zadovoljstvo istraživaču bez obzira na to kakva istina bila. 8
  • 6. Metoda 2.2. „ANYTHING GOES“ Anything goes, „Sve prolazi“, „Sve može“, „Sve je dopušteno“ ili bilo koji drugi doslovni ili ne doslovni prijevod je predstavljen u prvom poglavlju Feyerabendove knjige. Kroz to poglavlje susrela sam se sa mišlju da Feyerabend nije daleko od istine i da se kreće razumnim putem zaključivanja na osnovu povijesnih činjenica. U ovom poglavlju Feyerabend je naveo da je neki oblik anarhizma potreban za napredak i kako ne može doći do rasta znanja, ako se pravila ne krše, ako se u potpunosti ne zanemare. U tom dijelu se slažem s njim. Zadovoljna sam jer je shvatio ili mi se barem tako čini, što je ustvari znanost. Znanost je kroz povijest sama u sebe sumnjala, sama sebe pobijala i na taj način rasla. Ispitivala je, borila se sa dogmama, izvršavala eksperimente i napredovala. Taj djelić anarhizma, kojeg sam već bila spomenula, kojeg smatram nemogućim, a kojeg Feyerabend smatra jedinim mogućim načinom, i dalje ne priznajem. U znanosti nema anarhizma jer anarhizam po svojoj definiciji nema što u znanosti raditi. Znanost na način da se preispituje i provjerava funkcionira, to je ono što ona jest. Svi znanstveni pronalasci koji su unaprijedili čovječanstvo nisu nastali radi anarhizma u znanosti nego radi znanosti same. Znanost se mora provjeravati, ona se mora ispitivati, mora tražiti nemoguće i funkcionirati na način da sama sebi ne vjeruje. Kada znanost ne bi sve to činila, kada ne bi živjela na način da želi bolje, više, jače, drukčije, onda ne bi bilo niti jednog znanstvenog otkrića u povijesti. Kada znanost ne bi sumnjala u ono što joj je servirano kao dogma, nikad ne bi ništa postigla. Nije mi jasno još uvijek, što točno Feyerabendu smeta, to što su filozofi i Crkva imali dogme protiv kojih se znanost borila ili to što ih imaju i danas. On uporno govori o tome kako znanost mora istraživati i kršiti pravila da bi došla do novih otkrića, ali sa prizvukom ljutnje. Njemu to smeta? Smeta mu što znanost preispituje i ide naprijed tako da sama sebe ruši, ili mu smeta način na koji to čini? Spomenuo je ovdje usporedbu sa djetetom. Napisao je kako djeca kada imaju ideju ili problem, o njemu pričaju, igraju se riječima i dolaze do rješenja i kako ne vidi razloga zašto takav mehanizam ne bi funkcionirao i kod odraslih koji kada imaju ideju ili problem funkcioniraju na način da ili pričaju ili grade ili unište. Spomenuo je da pričaju, ali što, trebali bi samo pričati? Svjesna sam mudrosti filozofa i njihove sposobnosti da svojim riječima i riječima isključivo, dokažu apsolutno sve. U stanju su dokazati da je nebo narančasto, more crno sa žutim točkicama i Zemlja ravna ploča. Oni riječima mogu sve to što sam nabrojala, ali izgraditi nešto, izumiti nešto, popraviti nešto? Ja to još nisam vidjela. Vidjela sam da djela i akcije naprave telefon, teleskop, tisak, internet, lijekove, mikroskop, ali nisam vidjela da je netko riječima izumio išta. U slučaju da me netko prozove da riječi mogu proizvesti mir, moram dati svoje mišljenje i o tome. Istina je da riječi na kvalitetniji način mogu prouzročiti mir od djela, no to ovdje nije upitno niti se o tome uopće govori. Feyerabend govori o rješavanju problema i ideja u svrhu napretka znanja i znanosti, ne o postizanju mira. Na kraju poglavlja govori se kako je jedini princip koji se može braniti u svim okolnostima ljudskog napretka „Sve prolazi“ Ne prolazi sve. U vodi ne žive ljudi nego ribe, djeca se ne rađaju sa znanjem, muškarci i žene se razlikuju po seksualnim obilježjima, Sunce se ne okreće oko Zemlje... Napredak je moguć jedino ako znanost sama u sebe sumnja i teži boljem, no ne
  • 7. Petra Milašin prolazi sve i nikada neće prolaziti sve jer je to nemoguće. Treba ići suprotnim putem od onog najlogičnijeg ponekad, ali to ne znači da prolazi sve. Ne može prolaziti sve jer kada bi to bio slučaj ništa ne bi bilo moguće baš iz tog razloga što bi sve bilo moguće. 2.3. KONTRAINDUKCIJA U svom sljedećem poglavlju Feyerabend je predstavio kontraindukciju. Započeo je sa objašnjenjem kako iskustvo, činjenice i rezultati mjere uspjeh neke teorije, a protuargumenti neuspjeh. To je osnovno pravilo empirizma koje on želi u potpunosti odbaciti. Spominje da znanstvenici moraju ideje uspoređivati sa drugim idejama umjesto sa iskustvom i kako se svijet ne može promatrati i istraživati iznutra nego izvana. Trebaju nam alternativna nagađanja i drugi zamišljeni svijet iz kojeg ćemo istraživati naš. Iz toga crpi svoje uvjerenje kako u tome leži kontraindukcija koja je razumna i koja uvijek ima vjerojatnost uspjeha. Gledati nešto sa strane kao objektivni promatrač i proučavati naravno da donosi određene rezultate, no ne i najbolje. Pojednostaviti ću to sa primjerom. Kada sjedimo u dobro zagrijanoj prostoriji čija temperatura nam je ugodna i gledamo kroz prozor drugu osobu koja stoji na snijegu jednako obučena kao i mi u zagrijanoj prostoriji, ne možemo znati stanje te osobe. Sa usporedbom s nama, možemo se osloniti samo na naš vid od osjetila, ne osjetimo hladnoću, ne čujemo zvukove, njuhom ne percipiramo mirise koje percipira osoba vani. Ono što možemo je sjetiti se svojeg iskustva kada smo bili lagano obučeni na snijegu ili u slučaju da nemamo to iskustvo, možemo izaći van, ući u sustav koji proučavamo i izmjeriti kakvi su uvjeti. Tada ćemo osjetiti sve što je osjetila osoba koju smo promatrali. U obzir moramo uzeti različitost našeg vida, sluha, reakcije na temperaturu i pretpostaviti da su slična ili odmah prije samog istraživanja provesti ispitivanja i pronaći osobu sa sličnim osjetilima. U slučaju da ne idemo takvim pristupom istraživanju nego pristupom kojeg Feyerabend predlaže, saslušati ćemo ideje drugih o tome kakvi su uvjeti sustava kojeg proučavamo i pretpostaviti rezultate. Te naše pretpostavke koje smo donijeli ne možemo u tom slučaju i potvrditi. Možemo samo nagađati i na kraju se bacanjem novčića odlučiti koja je pretpostavka ispravna, a koja nije. Ako svijet ne promatramo iznutra ne možemo doći do ispravnih rezultata niti ga sa sigurnošću upoznati. Bez osobnog iskustva i rezultata mjerenja nekog sustava, taj sustav nije realno opisiv. Takav način nije ništa različitiji od pisanja bajki i basni, bez dokaza i istinitih rezultata. Ja mogu zamišljati kako je u Australiji, mogu pisati o tome što mislim što se tamo događa, ali ako ne pročitam činjenice, ako ne odem tamo i steknem iskustvo, ako ne izmjerim i podnesem rezultate, ja u suštini, ne znam ništa o Australiji. 10
  • 8. Metoda 2.4. PROLIFERACIJA I UNIFORMIRANOST Čitajući Feyerabendovo treće poglavlje iznova sam ostala zadivljena njegovim rječnikom. Trenutno me jedino to kod njega fascinira. Iznesena je tvrdnja kako proliferacija teorija osigurava napredak dok je uniformiranost velika prijetnja i opasnost razvoju pojedinca. Zanemariti ću da je „rasna čistoća“ za koju se Feyerabend borio također jedan od prikaza uniformiranosti i koncentrirati se samo na relevantno stanje stvari. Smatram da niti čista proliferacija, niti uniformiranost same mogu pridonijeti razvoju pojedinca, zajedno mogu to i mnogo više. Mnogi se neće složiti sa mnom ili će ostati zbunjeni nad mojim pokušajem da spojim dva na izgled oprečna pojma. Mnogi oprečni pojmovi se ne mogu slagati niti njihovim miješanjem može proizaći bilo što korisno no miješanjem ova dva pojma dobivamo treći vrlo zanimljiv po svojoj teoriji. To je KOMPROMIS. Oko kompromisa kao svojeg viđenja za idealno rješenje nastavka znanstvenog razvoja govoriti ću i kasnije. Ovdje ga prvi puta spominjem kako bi razjasnila njegovo eventualno krivo tumačenje. Feyerabend ponovno tvrdi da se napredak može postići samo odbacivanjem pravila, činjenica i prethodno postavljenim metodama. On se postiže anarhizmom i napretkom ideja do čega se dolazi prihvaćenjem mogućnosti koje su nam neizvedive i strane te naravno, sa mnogo razgovora. Smatram da kombinacijom svega navedenoga možemo postići ikakav znanstveni napredak, a u ovom trenutku mislim da je Feyerabend svih svojih 290 stranica knjige mogao svesti na približno 50ak. Čitajući njegovo djelo primjećujem da se ponavlja i to na način ne samo da iste teze donosi postavljene na drukčije načine i sa drukčijim primjerima nego ih i doslovno ponavlja dodajući nove pridjeve, priloge i usporedbe. Napomenula sam već da me njegov rječnik fascinira, no i dalje nije toliko bogat da bi mu dozvolila da me zbuni. Osim pokušaja da neobrazovanog čitatelja zbuni Brownovim gibanjem*, Feyerabend u trećem poglavlju nije izrekao ništa revolucionarno. * Brownovo gibanje je pojava do koje dolazi kada se čestica malih dimenzija nađe u kontaktu sa nekim termodinamičkim sustavom putem kojeg se može prenositi kinetička energija. Ukupna sila koja djeluje na tijelo, kao zbroj svih sila drugih čestica koje udaraju u promatranu česticu, je nasumična jer mijenja smjer i iznos zbog neravnotežnog udaranja drugih čestica. Djelovanjem nasumične sile nastaje i sila gušenja jer promatrana čestica preko sudara prenosi dio kinetičke energije na druge čestice.
  • 9. Petra Milašin 2.5. ODBIJANJE ALTERNATIVE Feyerabend tvrdi da ne postoji ideja bez obzira na svoju prošlost i podrijetlo od koje znanost ne može napredovati. Također tvrdi da ideje trebamo crpiti sa svih mogućih mjesta uključujući mitove kao i suvremene predrasude, a iz tog plana vodi nas do zaključka da granica između znanosti i „ne znanosti“ u potpunosti nestaje. Suludo mi je uopće pomisliti kako znanost može crpiti ideje iz horoskopa na primjer. Nikako ne vidim situaciju u kojoj suvremeni znanstvenik na jutarnjoj kavi sa supružnikom pročita što su mu zvijezde prorekle za taj dan, pukne prstima i shvati kako naći odgovore na pitanja koja ga muče u istraživanju koje trenutno provodi u svom laboratoriju. Žao mi je, ali jednostavno ne mogu. Ne vidim i sumnjam da ću ikada vidjeti kako bacanje graha, tarot ili primanje za gumbe u susretu sa dimnjačarom imaju ikakve veze sa znanošću. Iz njih koliko god slučajnih događaja bilo kada su se pokazale korisnima, ne može proizaći nikakva korist za istraživanja u znanosti jer se kroz povijest nisu dokazali kao dovoljno vrijedni da bi se njihovo mišljenje ili iskustvo uvažilo. Činjenica je da je kroz povijest znanost napretku čovječanstva doprinijela više nego bilo koji drugi način istraživanja. Ta činjenica, ta količina rezultata koje je znanost postigla, a drugi nisu, daje za pravo znanosti da ostale metode odbija. Po mom mišljenju odbija ih suviše pristojno. 2.6. POKUŠAJ U svom petom poglavlju Feyerabend započinje sa konstatacijom da je u današnje vrijeme uobičajen stav da se zaborave poteškoće i da se o njima ne govori, a nastavi se kao da je teorija bez pogreške. Naveo je dvije vrste neslaganja između teorije i činjenica: numeričko i kvalitativne promašaje. Kvalitativne promašaje Feyerabend objašnjava kao neslaganje teorije sa okolnostima. Kao zaključak navodi da se ni jedna teorija ne slaže sa svim činjenicama u svojoj domeni. U svojem razmišljanju i stavovima ne vidi problem već rješenje. Ne postavlja problem kojeg treba riješiti već predstavlja svoje razmišljanje kao rješenje za napredak znanosti. Svaki sukob između činjenica i teorije je dokaz napretka i pokušaj da otkrijemo principe implicitne u poznatim opservacijskim pojmovima. Razumljivo je da teorije nisu uvijek u skladu sa svim činjenicama, ali tada se one dublje proučavaju, vrše se eksperimenti i one tada obzirom na rezultate bivaju ili u potpunosti prihvaćene ili odbačene. Razumljivo je da su teorije kroz povijest bile prihvaćane bez pitanja, ali one su bile prihvaćane baš od filozofa, a ne od znanstvenika. Pravi znanstvenik će svoju teoriju ispitivati cijelog života i voditi se mišlju kako tisuću pogodnih eksperimenata ne potvrđuje da teorija stoji, ali jedan nepovoljan pokazuje da pada. Pravi znanstvenik čitav život 12
  • 10. Metoda traži baš taj eksperiment kojim će dokazati da je u krivu. To je poanta znanosti, traganje. Zato smatram da Feyerabendova konstatacija da se teškoće zaboravljaju i da se o njima ne govori izjava nimalo lucidne osobe. Sve teorije se neprestano preispituju, vrši se na milijune eksperimenata i mjerenja i čitava znanost se temelji na pobijanju same sebe jer jedino ako samu sebe i ono što je donijela pobije, može dalje rasti. To je razvoj, to je napredak. Kao neslaganje činjenica sa teorijom kao pokušajem otkrivanja novih principa se u potpunosti slažem, ali bi malo izmijenila njegovu tvrdnju. To nije pokušaj, to je način, to je povijest, sadašnjost i budućnost. To je jednostavno način na koji znanost funkcionira. 2.7. PRIMJER POKUŠAJA U sljedećem poglavlju knjige Protiv metode, kao primjer pokušaja kojeg je iznio u prošlom poglavlju, Feyerabend predstavlja PRIRODNA TUMAČENJA. Kada gledamo na ta prirodna tumačenja i smatramo ih opažajima koji su toliko povezani s reakcijama da je teško njihovo odjeljivanje, kao i Feyerabend možemo se osvrnuti na stajališta Bacona i Kanta koji su oprečnih stavova. Kant tvrdi da su to apriorne predispozicije znanosti dok Bacon tvrdi da su to samo predrasude koje treba ukloniti prije svakog ozbiljnog ispitivanja. Osobno se slažem s Baconom, no ne i Galilej. Galilej inzistira na kritičnoj raspravi nakon koje će se odlučiti koja se tumačenja mogu zadržati, a koja ne. Kao svoj stav, Feyerabend je naveo da, kada bi slušali Bacona i odbacili prirodna tumačenja tada bi i odbacili našu sposobnost da mislimo i opažamo. Smatram da to nije nužno. Naša sposobnost da mislimo i opažamo ne može nestati, mi ju ne možemo negirati niti zanemariti, no ono što možemo zanemariti i negirati je kontekst u kojem se naše mišljenje i opažaj nalazi. Kada se maknemo od prirodnih tumačenja koje smatramo sigurnima i kročimo u nesigurnost neznanja koje tek trebamo razriješiti, kada počnemo sumnjati u sve što vidimo i osjetimo, tek tada možemo krenuti naprijed.
  • 11. Petra Milašin 2.8. METODA ANAMNEZE SA AD HOC HIPOTEZAMA I eto nam Galileja. Od početka knjige čekam da ga Feyerabend spomene i konačno mi je udovoljio, no naravno, ne na način na koji sam očekivala. Raspravljao je on o tome kako se Galileo mučio sa uvođenjem svoje teorije i došao do opservacije da promatranje prirodnih fenomena vodi prema vrednovanju svakog iskustva te da paradoksalno možemo zaključiti kako Galileo iznalazi iskustvo koje sadrži metafizičke komponente. Feyerabend je rekao kako čovjek želi tumačenje koje kretanje Zemlje pretvara u opovrgavajući primjer stare dinamike, a da ne pruža ad hoc potporu samom kretanju Zemlje. Prvi korak je ovdje da se ostvari veza s fenomenima (kamen koji pada) pa postupak Galileja i Kopernika postaje sumnjiv ako zaboravimo da je cilj provjeriti starija gledišta, a ne dokazati nova. Zaključio je da Galileju treba klicati jer je volio zanimljivu hipotezu više nego ne zanimljiviju. Smatram da Galileju treba klicati jer nije bio u okvirima u koje su ga tadašnji filozofi htjeli ostaviti. Feyerabend priča kako se treba boriti, težiti novome i prihvaćati sve bez obzira koliko je to neprirodno onome što trenutno znamo navodeći nam primjere kako se upravo to nekada i radilo. Znamo kako se radilo i znamo zašto, Feyerabend svoje čitatelje očito smatra budalama koje nisu upoznate sa svojom povijesti. Preuzeto iz „Rječnik stranih riječi“, autor Vladimir Anić; - ad hoc (izg. ) služb. admin. upravo za to, posebno radi toga, samo za tu priliku Preuzeto sa internetskih stranica Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu, odsjeka za sociologiju; „Kao najopćenitije određenje onoga što se podrazumijeva pod karakteristikom «smjelosti» moglo bi poslužiti sljedeće; za jednu znanstvenu hipotezu moglo bi se reći da posjeduje osobinu smjelosti, ukoliko sa sobom nosi radikalne novosti u odnosu na prethodna gledišta o određenom znanstvenom problemu. Što je hipoteza smjelija, to je sigurno manje ad hoc karaktera, to je manje vjerovatna (u smislu računa vjerovatnoće). Smjelost nove znanstvene hipoteze konkretno se najčešće ogleda u tome što hipoteza sugerira neke nove i neočekivane veze ili efekte, tako da se valjanost te hipoteze stavlja u zavisnost od otkrivanja tih konkretnih, dotad ne sagledanih veza ili efekata.“ Citirati ću Lakatosa, kao što je to i Feyerabend učinio jer je u tom jednom citatu sadržana sva mudrost vezana uz napredak znanosti: „Nove teorije su ad hoc i ne mogu biti ništa drugo negoli ad hoc“ Kako prolazim kroz Feyerabendovo djelo tako shvaćam da sve o čemu autor govori ne samo da ima smisla nego je stvarna slika trenutnog stanja u znanosti, naravno, ako zanemarimo pokoji šok kojime autor želi privući pažnju. Stari mještani ovog područja imaju uzrečicu „Laješ na krivo drvo“, nekako mi je ona sve više i više prikladna Feyerabendu jer ili se stanje u znanosti promijenilo od njegove smrti ili je on uistinu bio previše filozof,a premalo znanstvenik. 14
  • 12. Metoda 2.9. TELESKOP Sve do svoga petnaestoga poglavlja Feyerabend raspravlja, ljuti se, smije se, čudi i smiruje nad izumom teleskopa, njegovom primjenom i prihvaćanjem u to vrijeme. Bila su to zanimljiva poglavlja bazirana na povijesti više nego na ičem drugom. Prikazana nam je borba Galileja sa tadašnjim svijetom i njegovim filozofima, borba nad osjetilima i umom. Feyerabend je u svemu tome svoja mišljenja iznio sa sarkastičnom notom ne dajući Galileju poštovanje koje zaslužuje. Svjesna sam svog ponovnog vračanja na teoriju da je lako biti kritičar, a teško izumitelj no čak i kad preuzmem kontrolu nad svojim umom i natjeram ga da i kritičarima podari njihovo zasluženo poštovanje, ne mogu a da ne primijetim autorovu narav. Kada se osoba upozna sa stanjem i situacijom u kojoj se Galileo nalazio, kroz povijesne knjige ili čak samo kroz Feyerabendovo djelo, prirodno je da se zapali iskra ponosa i zahvalnosti. 2.10. ANARHISTIČKA EPISTEMOLOGIJA Feyerabend svoje petnaesto poglavlje započinje, sa već nekoliko puta dovedenom tvrdnjom, kako je rasprava između znanosti i mita prestala, tada na neki njemu svojstven način opravdava svoj napad na znanost kao i čitavo svoje djelo. Na 161. stranici prijevoda njegovog djela Protiv metode na hrvatski jezik, Feyerabend bez vidljivog razloga i nužne potpore kreće sa pojašnjavanjem kritike kao metode. Govori kako rasprava leži u pokušaju da se kritizira, a ne da se dokaže ili pokaže vjerodostojnost, a svaki korak koji neko gledište štiti od kritike smatra korakom dalje od racionalnosti. Njegovu potrebu da pojasni razloge svojih napada i da opravda svoje riječi ne mogu shvatiti kao opravdavanje već kao provokaciju na višem nivou. Kako drukčije shvatiti riječi čovjeka koje vode ka zaključku kako on testira i unapređuje znanost ili štogod je već cijenjeni autor očekivao da ću zaključiti. Znanost ima svoja pravila, to je točno. Drži li se znanost tih pravila? Ne uvijek, ali im barem teži. Preciznost mjerenja, povećanje sadržaja i izbjegavanje neodređenih ideja nisu nužno pogrešne stvari kako ih Feyerabend pokušava prikazati, niti su krute granice. To su smjernice. Njegova tvrdnja da bez kaosa nema spoznaje, je točna samo u slučajevima, jednako tako i netočna samo u slučajevima. No detaljnije o tome u zaključku. Epistemologija kao znanost o objektivnoj važnosti znanstvene spoznaje koja obuhvaća logiku i opće uvjete istinitosti ne može biti dovedena u vezu sa anarhizmom.koji se zasniva na kaosu i konfuziji bez vlasti. Istina je jedina vlast, a kao takva je u anarhizmu ne prihvaćena. Spajanje nespojivog, što Feyerabenda toliko uveseljava, ipak nije uvijek tako lako izvedivo kao što bi čovjek pomislio.
  • 13. Petra Milašin 2.11. IMRE LAKATOS (1922.-1974.) Imre Lakatost, filozof židovskog podrijetla, istaknuo se na područjima filozofije matematike i filozofije znanosti. Može se reći da je bio britanac mađarskoga podrijetla no obzirom da nikada nije dobio britansko državljanstvo smatra se jednim od poznatijih apolita. Dvadesete godine njegovog života obilježio je prvi svjetski rat koji je uspio preživjeti mijenjanjem imena u Imre Molnar, nažalost, nacistički progon nisu preživjele njegova majka i baka koje su ubijene u Auschwitzu. Diplomirao je matematiku, fiziku i filozofiju, a doktorirao filozofiju. Kroz obrazovanje predavale su mu neke od značajnijih osoba po pitanju fizike i filozofije poput György Lukácsa, Karl Poppera i John Watkinsa koji su imali veliki utjecaj na njega i njegova buduća djela. Od nekoliko objavljenih djela, na hrvatski jezik je prevedeno Slika 4. Imre Lakatos Proofs and Refutations, u prijevodu Dokazi i opovrgavanja. Logika matematičkog otkrića Zlatka Klanca. Do svoje smrti u 51. godini života od iznenadnog krvarenja u mozgu, je ostao na Londonskoj ekonomskoj školi koja je njemu u čast osnovala dodjelu nagrade Lakatos. U šesnaestom poglavlju svoje knjige Feyerabend je na stručniji, obrazovaniji i precizniji način učinio sa Lakatosovim djelom ono što ja sada pokušavam učiniti sa Feyerabendovim, u grubo ga je prepričao, pojasnio i naravno kritizirao. Od namjere da barem ukratko pređem i preko tog poglavlja sam odustala jer Lakatos bez obzira što postoje poveznice sa ovim djelom je priča za sebe i zaslužuje dovoljno poštovanja da se zasebno obrađuje, nevezano uz Feyerabenda. 2.12. MITODOLOŠKI DIJELOVI ZNANOSTI U svojem pretposljednjem poglavlju Feyerabend nas preko dječjeg vida, kiparstva, slikarstva vodi do pozicije gledanja, pravila, normi i njihovog kršenja pri svakom novom gledanju. Priča o skakanju i laganim prijelazima sa teorije na teoriju i zaključuje kako se teorije opovrgavaju otkrivanjem unutarnjih protuslovnosti. Sud o vjerojatnosti se donosi unutar pojedinačne teorije. Smatra da znanost prestaje biti racionalna uvođenjem subjektivnih želja koje su nužne za napredak. Tvrdnja da nešto ne može biti istinito ako je samo sebi protuslovno je mišljenje trenutnog vremena. Evolucija nije i nikada neće završiti, kao što se razvija naše tijelo tako se razvija i 16
  • 14. Metoda naš um te slijed misli i zaključaka. Za vrijeme u kojemu živimo u budućnosti će se možda govoriti kako je bilo kruto i nedovoljno slobodno po pitanju misli. S takvim razmišljanjem dolazim do zaključka da ono što danas jest sutra možda nije. Razvoj našeg uma nas možda dovede da će se teorije dokazivati time što će u njima morati postojati protuslovnosti jer ćemo doći do stanja uma gdje ćemo shvaćati da savršenstvo ne postoji i kako niti jedna teorija ne može uvijek vrijediti i biti istinita. No ostanimo u sadašnjosti. Sagledajmo Feyerabendovo stajalište kako znanost gubi svoju racionalnost subjektivnošću. Objektivnost kao i anarhija je pojam kojemu je čovjek pridodao značenje no koji se nikada ne može ostvariti. Nije moguće biti objektivan ni kao pojedinac ni kao grupa. Na naše stavove i misli neprestano netko i nešto utječe. Naša osjetila tu igraju veliku ulogu. Vid i sluh koje koristimo kako bi doživjeli događaje nas tjeraju da neprestano uspoređujemo. Od usporedbe sve kreće. Nešto je brže, nešto je veče, nešto je našem oku ili uhu ugodnije. Um može pobijediti osjetila samo u smislu da objasni zašto je nešto određenih osobina, ali nikako da te osobine opovrgne. On može objasniti zašto mi čujemo nešto ili vidimo, ali ne i uvjeriti nas da ne vidimo i ne čujemo. Kod uspoređivanja novih sa starim teorijama uspoređujemo razlike no nije dovoljno shvatiti da su dvije teorije različite, potrebno je i detaljno razložiti zbog čega su različite. Što je dovelo do prihvaćanja prve koju sada odbacujemo? Razmišljanjem dolazimo do odgovora, diskusijom potvrđujemo ili opovrgavamo naše odgovore. Svi ti odgovori su subjektivni. Desetak subjektivnih razmišljanja nisu objektivnost, oni su desetak subjektivnih razmišljanja. Koliko god se mi trudili analizirati, pojednostaviti, zbrajati i dijeliti, na kraju opet dolazimo do stava koji je izgrađen na subjektivnosti. Objektivnost je nedostižan cilj kojem uzaludno težimo. Obzirom da objektivnost ne postoji ne možemo ju vidjeti niti u znanosti. Ako objektivnost u znanosti ne postoji onda ne možemo govoriti o gubitku objektivnosti, ako ju znanost nikada nije ni imala. Znanost nikada nije bila i nikada neće biti racionalna. Ona je iracionalna u svakom svojem pogledu, a subjektivnost, želja i arogancija ju tjeraju naprijed. Napadati racionalnost u znanosti je ekvivalentno sa napadanjem čudovišta u sobi kada ugasimo svjetlo. Svjesni smo da je prostorija ista kakva je bila osvijetljena no obuzme nas strah da je sada tu još nešto što ne vidimo, nešto što će nas napasti. Taj strah je proizvod nepovjerenja u vlastito znanje kako je prostorija prazna. Feyerabend se sam sebe bojao. Smatram da je bio svjestan kako racionalnost ne postoji, ali ga je ista toliko strašila da se uvjerio kako je ona stvarna. Drugo objašnjenje je da se trudio odagnati strahove drugima koji to nisu sposobni učiniti sami.
  • 15. Petra Milašin 3. ZAKLJUČAK U namjeri da obradim svako Feyerabendovo poglavlje ostala bih bez privatnog zaključka jer bi isti bio iznesen u ranijoj obradi. U tu svrhu posljednje Feyerabendovo poglavlje kao zaključak njegova djela poslužiti će kao podloga za moj osobni. 3.1.FIKSIRANA I SVEOPČA PRAVILA Feyerabend znanost koja slijedi opća i fiksirana pravila smatra nerealističnom i pogubnom. Svoj stav potkrepljuje tvrdnjama da pravila onemogućavaju razvoj čovjekoljublja. Jedino pravilo koje smatra konstantnim jest „Sve je moguće“. Ja sam osoba koja nema diplomu iz filozofije i koja trenutno nema ni diplomu iz fizike no moje životno iskustvo mi daje za pravo reći kako pravila nisu niti nerealistična niti pogubna. Zamislimo suprotno. Nedostatak pravila uvelike bi onemogućio razvoj pomoću usporedbe, kvalificiranost bi izgubila svaku smisao i operacije srca bi izvodio Pero Perić iz Cavtata koji se bavi uzgojem mandarina. To da li je ili nije Pero Perić upoznat sa operacijom srca ne bi bilo bitno jer pravila ne bi postojala. Naravno da je ovakvo razmišljanje pretjerivanje no na crno se odgovara s crnim, na smijeh smijehom, a na Feyerabenda Feyerabendom. Gospodin je otvorio vrata pretjerivanju, ja sam samo zakoračila kroz njih. Pravila nisu tu da nam otežaju već da nam olakšaju, a kako je u prirodi čovjeka da si olakša sve što je moguće olakšati pravila se donose prirodno. Njihovo postojanje nije nametnuto već traženo molbama za pomoć i olakšanje. Feyerabend je spomenuo gubitak čovjekoljublja sa rastom profesionalnih kvalifikacija i pravila. Moram skrenuti na tren sa teme jer me podsjetio na neke stavove Hrvatskih filozofa na temu prirodoslovlja. Raspravlja se daleko od medija o ukidanju fizike,kemije,matematike i biologije i uvođenju prirodoslovlja kao skupa tih predmeta u obrazovni sustav. Takve opasne stavove ne donosi neobrazovan puk koji smatra da djeca previše uče pa im je preteško, ne, takve stavove donose doktori filozofije, sociologije i psihologije. Takve stavove donose obrazovani ljudi. Donose iste argumente kao i Feyerabend da gubimo čovjekoljublje. Oni govore da nam znanje tih predmeta ne treba, nije korisno. Ono što je Feyerabend započeo sa uvođenjem magije to su oni završili sa uvođenjem domaćinstva. U svrhu dobivanja više mišljenja razgovarala sam sa mnogim ljudima na tu temu. Od prodavača na tržnicama preko pedikera, varioca i domaćica sve do knjigovodstvenika i doktora znanosti, svi su redom odgovarali sa oštrim neodobravanjem takve ideje. Neki smijehom, neki ljutnjom i grubim riječima odbijali su i pomisliti da bi se takvo nešto moglo ostvariti. Trnci mi prođu tijelom kada pomislim da bi obrazovni sustav mogao to uvesti i vidim se na taj dan kako pakiram stvari u torbe i bježim preko granice. Uvođenje ovakvog programa nije ništa drugo nego oglupljivanje naroda radi pojedinačne financijske koristi. Bez pretjerivanja i stvaranja teorija urote i zavjere, ali glup narod glasa za glupu vlast. Kome je to točno u cilju da naša djeca ne budu pametna i obrazovana? Mozak je mišić i kao svaki drugi mišić treba mu redovita kontrakcija kako ne bi atrofirao. Probajte sjediti na ruci mjesec dana i nakon toga ju ponovno koristiti, hoćete li uspjeti? Istim tokom misli zaključite sami što će se dogoditi kada mozgu 18
  • 16. Metoda sve više i više oduzimate njegove misli, obveze i prepreke. Obrazovni sustav je daleko od prihvatljivosti no on je takav jer daje premalo znanja, a ne previše. Znanje nije negativna stvar od koje treba bježati, neće vas ugristi. Ukidanje predmeta u školama, smanjivanje gradiva ide na štetu naše djece. Pa zar stvarno želimo glup i nesposoban narod koji nema sposobnost zaključivanja i istraživanja? Zar stvarno želimo narod umjetnika, frizerki i soboslikara? Ne govorim ništa protiv ijednog zanimanja jer svaki je posao pošten ako se samosvjesno obavlja i u skladu s radom plača no stvar je u ravnoteži. Ne treba nam zemlja slikara isto kao što nam ne treba ni zemlja matematičara. Treba nam sklad koji vodi napretku kako pojedinca tako i tehnologije. Taj sklad nećemo postići ukidanjem nekih stvari. Možemo ga postići jedino unapređivanjem već postojećih ili uvođenjem novih, ali nikako na štetu starijih. 3.2. SILA ILI ARGUMENT Feyerabend dovodi u pitanje vrsnoću znanosti zbog tvrdnje da je nadvladala silom a ne argumentom. Donio je primjere ne konzultiranja sa domorocima te tvrdi kako znanost ne prihvaća teorijski pluralizam. Znanost nikada nije bila sila osim u slučajevima kada je to morala biti, no čak i tada nije bila u smislu fizičke sile. Kolonije koje Feyerabend spominje nisu plod znanstvenika nego državnika i prije svega filozofa. Filozofi su ti koji su zajedno sa svećenstvom željeli širiti mudrost, ne znanstvenici. Upravo suprotno, krug znanstvenika kroz povijest je bio zatvoren za široki puk, redovi su bili gusto zbijeni i nije baš svatko mogao komunicirati sa vrsnim znanstvenicima dok je dokazivanje kako bi se postigla određena razina poštovanja i prihvaćanja bilo zahtjevno. Znanstvenici su se kroz povijest skrivali od crkve i filozofa te bili proganjani radi svojih teorija i izuma pa je suludo misliti kako je znanost ta koja je naštetila ljudskoj slobodi ako se upravo za nju borila. Znanost je ta koja se borila za slobodu misli i djelovanja, za napredak. Kroz povijest uspjela je postići to što Feyerabend tvrdi da sprječava. Problem ne leži u ulasku u plemena već u načinu na koji je to učinjeno, ponovno, znanost nema nikakve poveznice s tim osim u smislu olakšavanja života. Znanost nije ta koja ikoga sputava u ičemu ako je njen jedini smisao i cilj težiti boljem, lakšem, preciznijem, adekvatnom i svrsishodnom. Time što težim boljem ne idem u nazad nego u naprijed. Žalosno je što Feyerabend to nije shvaćao.
  • 17. Petra Milašin 3.3. USPOREDBA ZNANOSTI I KRŠĆANSTVA Na izjavu kako čovjek (Feyerabend je naveo Amerikanca) može birati religiju kojoj će se prikloniti, no ne može birati da mu djeca u školi uče magiju, sam shvatila da Feyerabend nije uzeo dovoljno ni vremena ni truda kako bi temeljitije proučio dolazak kršćanstva. Za početak, to što magija nije u školama krivo je kršćanstvo, a ne znanost. Pojasniti ću, pa i uz strah od brisanja pepela sa Malleus Malificaruma i potpaljivanja lomače. Kršćanstvo je u ljudske živote ušlo napadno i bučno uništavajući oko sebe sve što bi dotaklo. U staroj religiji vjerovalo se u Boga i Božicu. Njih dvoje bili su partneri u stvaranju i s jednakim moćima. Bog je često bio nazivan Rogatim Bogom gdje su rogovi simbolizirali moć i zaštitu. Bog i Božica ne mogu funkcionirati jedno bez drugog isto kao što svijet ne može funkcionirati bez muškog i ženskog. Božica se često slavila i veličala više od Boga, ali samo zato jer je predstavljala između ostaloga i plodnost bez koje svijet ne bi postojao. Žene u staroj religiji, vještice (mada su se tako nazivali i muški članovi), su koristile magiju uz pomoć bilja, mjeseca, kamenja i ostalih sredstava. Velika razlika između stare religije i kršćanstva je u tome što stara religija ne vjeruje u odvajanje dobra i zla. Ne vjeruje u potpuno dobro i potpuno zlo već tvrdi da je u svima nama i dobro i zlo pa tako i u Bogovima. Vjeruje u tok energije pa tako i u reinkarnaciju jer je energija neuništiva, samo prelazi iz jednog u drugi oblik. Da li se reinkarniramo u ljude, životinje, vjetar ili more ovisi o Bogovima i našim molitvama. Kršćanstvo je SILOM uništilo sve simbole stare religije. Palile su se kuće i hramovi. Simbol rogatog Boga pretvoren je u simbol sotone. Stara religija ne vjeruje u sotonu, ali prikazana je kao da ga štuje. Reinkarnacija je osuđena, sve je podijeljeno na dobro i zlo, osmišljena je pojava sotone kao izgovor za ljudske postupke. Odgovornost se mogla svaliti na njega, on je to učinio, on nas je na to natjerao. Žene su kroz Bibliju prikazane kao grešnice i bludnice te u kršćanstvu ne mogu biti svećenice, to mogu samo muškarci. Čak i Djevica Marija kao jedina žena koju kršćanstvo poštuje (jer među apostolima također nije bilo žena), nije začela od muškarca nego od Boga, bezgrešno, ostala je „čista“. Seks kršćanstvo smatra grijehom i brani ga, stara religija ga je poticala kako radi užitka tako i radi prokreacije. Stari običaji su pretvoreni u izrugivanje. Tako je nastao i mit o letu na metli. Jedan od običaja je bio da se na oruđu kada se posije sjeme skače i pleše po poljima kako bi se udovoljilo Božici i potaknuo rast sjemena. Ono što je kršćanstvo napravilo iz predivnog i miroljubivog običaja je mit da vještice lete na metli. Kićenje bora, tamjan, sve je to preuzeto iz stare religije. Neke stvari i običaje su ostavili kako bi prijelaz bio lakši dok su druge samo automatski stavili u kategoriju grijeha. Ono što je najveći problem kršćanstva je njegovo licemjerje, ujedno i najveća razlika sa starom religijom. Stara religija smatra da bez obzire koje ste religije i u što vjerujete, ako svojim postupcima ne naudite drugome, biti će za svoj život nagrađeni. Stara Religija tvrdi da možete vjerovati u Alaha,Budu,Isusa ali biti dobar čovjek i nećete biti kažnjeni. Kršćanstvo tvrdi da je Bog milostiv istovremeno tvrdeći kako ako niste kršteni nećete vidjeti Raj. Djeca koja umru od gladi u Africi koja nikad nisu čula za Kršćanstvo niti su ikada počinila neki od grijeha koje kršćanstvo donosi, ne idu u Raj, ona idu u Čistilište u kojemu će prebivati vječno, ali će im biti ugodno zbog naših molitva. Bog nije milostiv ako nas ne stavlja sve u iste uvjete za ostvarivanje toga što od nas traži. Stara religija je to uvidjela, ali obzirom na svoju miroljubivu prirodu koju kršćanstvo nikada neće postići, 20
  • 18. Metoda nije se obranila. Vještice koje su radile napitke od biljaka za plodnost, sreću, mir smatrane su zlima, a njihovi napitci etiketirani su kao oni koji donose neplodnost, nesreću i nemir. Kršćanstvo i Vatikan kao institucija, su jedni od najvećih zločinaca koje je čovječanstvo vidjelo. Žene su bile žive spaljivane na lomači jer su radile čajeve od bilja. U današnje vrijeme kršćanstvo se ne može smatrati miroljubivim niti dobrim obzirom da Vatikan sjedi na tolikim novcima da sutra može riješiti sve probleme Afričkog kontinenta. Ljudi se pozivaju da iz prirode, predivnih šuma, sa potoka i mora ulaze u građevine ukrašene zlatom i kipovima, naravno, da za to daju i novčani prilog. Magija koju je stara religija prakticirala nije odbačena od strane znanosti nego od strane religije. Feyerabend je to trebao znati. Znanost je ta koja prihvaća sve ako se pravilno argumentira i dokaže, znanost nije slijepa, samo je oprezna. Religija je ta koja je slijepo uništavala i gazila. Danas je sve više doktora koji će preporučiti alternativnu medicinu kao što je sve više pripadnika alternativne medicine koji prije nego vas krenu liječiti imaju dva pitanja: 1. Jeste li bili kod doktora klasične medicine? 2. Dajte da vidim nalaze doktora klasične medicine? Znanost se sve više oslobađa okova koje su joj stavile država i vjera. Oduvijek pa i danas pravi znanstvenik sagledava baš sve kutove, razmatra baš sve stavove i prihvaća kritike kako bi unaprijedio svoju teoriju. Gleda u svim pravcima kako bi odabrao najispravniji. Pravila koja Feyerabend navodi kao sputavajuća znanstvenika usmjeravaju, služe mu kao pomoć i smjernice, on ih se ne drži slijepo nego radi po njima kako bi si olakšao posao. Iz navedenih razloga i objašnjenja smatram da magija, reiki, akupunktura i ostali nisu u školskim klupama jer ih tabuima nije odredila znanost nego kršćanstvo. Pravi suvremeni znanstvenik će prihvatiti sve što pokaže valjane rezultate. Kršćanstvo neće.
  • 19. Petra Milašin 3.4. ODVAJANJE DRŽAVE I ZNANOSTI Nemoguće. Je li moguće odvojiti novorođenče od mlijeka, a da ono preživi? Mlijeko održava dijete na životu, ono ga hrani, radi njega se dijete razvija. To mlijeko je znanost prema državi. Nema znanosti - nema napretka. Svaki drugi argument je potpuno suvišan. Mogla bih nabrajati na nekoliko stranica što sve znanost državi pruža no za razliku od Feyerabenda ja poštujem svoje čitatelje i smatram ih dovoljno inteligentnim i obrazovanim da neke činjenice i znanje već imaju i vladaju njima. 3.5. OSOBNI ZAKLJUČAK Kada sam krenula sa čitanjem Feyerabendovog djela nisam ni slutila što me čeka. Bilo je to naporno putovanje i sa veseljem mogu reći da je gotovo. U svom djelu „Protiv Metode“ Feyerabend kritizira znanost i njenu metodu napretka tvrdeći kako nije racionalna, kako šteti postizanju čovjekoljublja, uspoređuje ju s mitom, dovodi u vezu sa religijom, pokušava nametnuti odvajanje od države i tvrdi kako u znanosti kojom vlada anarhija baš sve prolazi samo to znanstvenici ne priznaju. Reklo bi se u narodu da je uz dobro pivo svaka knjiga čitljiva, nemam baš hrabrosti reći da bi pivovare zaradile na Feyerabendu jer ne mogu poricati da je ovo djelo uistinu zanimljivo štivo. Znanstvenici su hrabri ljudi koji su se kroz povijest morali boriti sa raznim nedaćama poput religija i filozofa koji su ih sputavali i kritizirali onda kada im je potreba bila najpotrebnija. Znanost u današnje vrijeme ne napreduje ni presporo niti prebrzo, ona napreduje svojim prirodnim tokom koji će uvijek biti prepun zapreka. Te zapreke će znanost kao i do sada vješto prevladati. Cilj znanosti je napredak. Ona će uvijek težiti ka boljem i jednostavnijem, ona će uvijek težiti novom i neistraženom. Sama će sebe ispitivati i kritizirati, sama će sebi biti najbolji neprijatelj i sugovornik. Dobar znanstvenik će se osloniti na sve teorije i metode koje pokazuju ispravne rezultate, držati će se svoje metode sve dok ona i dalje pokazuje najtočnije rezultate. Težiti će neistraženom, težiti će napretku svake vrste. Sa tom težnjom, sa tom metodom on neće ugrožavati postizanje čovjekoljublja, on će to čovjekoljublje postići. 22
  • 20. Metoda 3.6. POSLJEDNJA MISAO Moje viđenje znanstvenika i znanosti je moje, neki se mogu slagati s njime, a neki ne slagati no ni jedni ni drugi ne mogu utjecati na njega niti ga mijenjati. Pričala sam o subjektivnosti koja je realno moguća i objektivnosti koja ne postoji. Moje mišljenje je tako subjektivno i nije mu namjera utjecati na nikoga i ništa niti ikoga uvrijediti ili poniziti. Stojim iza svake svoje izgovorene ili napisane riječi i spremna sam prihvatiti posljedice koje nakon njih slijede. Svaka kritika upućena prema njima iz bilo kojeg razloga biti će saslušana i prihvaćena uz dovoljno zadovoljavajuće argumente. Čovjek uči dok živi i nitko od nas nema pravo smatrati svoje mišljenje jedinim ispravnim. Završavam ovaj dio svog života u kojem je Feyerabend bio glavni akter sa citatom jednog od najvećih umova čovječanstva: „The man of science is a poor philosopher.“ Albert Einstein