Your SlideShare is downloading. ×
Vrnuti (podlistak - TREMA)  (SŠ - LiDraNo 2014.)
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Thanks for flagging this SlideShare!

Oops! An error has occurred.

×
Saving this for later? Get the SlideShare app to save on your phone or tablet. Read anywhere, anytime – even offline.
Text the download link to your phone
Standard text messaging rates apply

Vrnuti (podlistak - TREMA) (SŠ - LiDraNo 2014.)

117

Published on

LiDraNo 2014, Primošten …

LiDraNo 2014, Primošten

Published in: Education
0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total Views
117
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
0
Actions
Shares
0
Downloads
0
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

Report content
Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
No notes for slide

Transcript

  • 1. I Trema24-vrnuti19 TREMA 24 Tea Talaja Iumrakuskrivasesveštotisrcunijedrago Kad sam bila mala, bojala sam se mraka. Užasavao me. U njemu su se skrivala sva ču- dovišta koja je moja beskonačna mašta mogla zamisliti, sve što sam vidjela na televi- zoru i što sam usnula. Čim bi nestalo svjetla, uhvatio bi me strah od nepoznatog. Mrak mi je bio misterija, nikada nisam znala što se može skrivati iza tog vela tame, što može vrebati na mene. Sve dok mi jednog dana otac nije rekao da je mrak praktič- ki ništa – samo me priječi da vidim ono što inače vidim za danjeg svjetla. I kada sam počela gledati tamu na taj način, moje malo srce se brzo smirilo. Sada, kada sam već starija i kada su se promijenile oči kojima gledam svijet oko sebe, opet se bojim mraka. Zašto? Ni sama nisam u potpunosti shvaćala. Često bih se našla okružena tamom i osjetila bih žmarce koji su mi se uspinjali kralježnicom. Čega sam se imala bojati? Čudovišta koja su me mogla proganjati su odavno nestala, izbri- sale su ih godine, a strah od onoga što bih vidjela na televizoru ili pročitala u nekoj knjizi je ispario. Gledala bih u sjene koje su me okruživale, tako uvjerljivo mirujući, spokojne i gotovo neprimjetne. Dok sam promatrala što me okružuje, nisam se mogla ne zapitati što je moje nevino dječje srce prije vidjelo u tami. Voljela bih da mi nikada nije sinulo. Shvatila sam da sam sama postala jedan od groznih aspekata tame kojih sam se tako strahovito bojala. Moja čudovišta nikada nisu nestala; samo su se stopila sa mnom. I u tami koju sam vidjela, nalazilo se ipak samo jedno. Jedno koje će me na kraju dovesti do konačnog uništenja – ja.
  • 2. III Trema24-vrnuti19 II Trema24-Vrnuti19 Deša Matičević Vrijemejemoj(ne)prijatelj „Kratak je san na svijetu htijenje svako.“ Sve što dobijemo je tihi otkucaj kazaljke sata vječnosti, tek stotinka vremena da ostavimo svoj trag na ovom svijetu. Ja i vrijeme smo davno zaratili. Nekoć sam ga pokušavala zaustaviti čvrsto stišćući oči, kako to rade u filmovima, ali nikad mi nije uspjelo. Dužno mi je brojne izgubljene trenutke, prekinute snove i nedovršene rečenice. Otima mi sadašnjost, komadić po komadić, i pretvara je u sjećanja koja ljubomorno čuvam kako bih sama sebi dokazala da moje zrno pijeska nije tek prašina u beskraju, već niz sati i minuta kojima sam dala značenje. Ponekad, hodajući gradom, osjetim vrijeme kako se vrti oko mene, prolazi mi kroz prste i kosu. Tad pomislim da sam ga konačno uhvatila, ali u treptaju oka ono je već odbrzalo dalje i poigrava se s nekim drugim. Poželim mu to zamjeriti, no svjesna sam da mora žurno teći dalje – to mu je posao. Ipak vjerujem da ćemo se, baš kao što se paralelne linije spoje u beskonačnosti, i mi jednom sresti. Možda ne danas, ne čak ni uskoro, ali hoćemo. A dotad mi ostaje živjeti dan po dan i stvarati svoj trag. Moram priznati da me plaši približavanje velike brojke osamnaest – ona nosi svu težinu svi- jeta koja će se od jednom spustiti na moja ramena. Službeni kraj djetinjstva i perioda bezbrižnosti. Bojim se da će najbolji trenutci života ostati iza mene. Čini mi se kao da je dosadašnjih šesnaest godina proletjelo bez da se išta puno promijenilo, ali kad po- gledam unatrag, sve je drugačije. Vrijeme me oblikovalo, psihički i fizički, učinilo me onim što sam danas. Iako smo često na ratnoj nozi, dugujem mu i neke zahvale jer me tjera da ostanem usredotočena na danas koje je tako lako propustiti ako se usredoto- čim na jučer ili sutra. A upravo danas skriva one najbolje trenutke. Vrijeme je, dakle, i moj prijatelj i moj neprijatelj, a ja sam njemu prolaznik kao svaki drugi. Zato ću ga pustiti da neumorno teče, a ja ću „žuriti polako“. Fotografija: Mia Britvić
  • 3. V Trema24-vrnuti19 IV Trema24-Vrnuti19 Daria Shafie Liceinaličjeistepriče Na trenutak je zastala na stepenicama, osjećajući se potpuno nemoćno i plaho. Doga- đalo se, ponekad, da joj se, poput bljeska neugodnog sjećanja vrati nekadašnja, dječja plahost. Odavno je prkos zamijenila krotkošću, shvaćajući svijet kao veliki, čarobni sat u kojem mirno živjeti mogu samo poslušni kotačići. Živjela je lažno uvjeravajući sebe da može postati dio mehanizma, gubila je duhovnu snagu koja ju je nekada po- kretala. Ona blaga, brižna i tiha Sonja nekada je u očima nosila žar koji je prijetio da zapali svijet. Sada, u tuđini, žar je gasnuo, ostavljajući u okruglim plavim očima tra- gove nekada isplakanih suza. U isto vrijeme, na stepenicama zastala je jedna druga Sonja; odlučno se držeći za rukohvat, odlučila se vratiti natrag i suočiti s istinom koja ju je tištila. U isto vrijeme u istom tijelu živjele su dvije istine, jednako stvarne i bolne. Dok je jedna već odustala od bitke, druga se probijala u prve redove. Unutarnji dua- lizam, sukob vječnog pathosa i prkosa razdirao je duh mlade plavooke pijanistice koja je upravo zastala na stepeništu. Svega jedanaest koraka od njenog potkrovnog stana njena priča se razdvojila na dvije jednako stvarne i bolne strane. Bila je oniska, plavokosa djevojka dječjeg lica s okruglim, tamnoplavim očima. Ži- vjela je u potkrovnom stanu na rubu metropole, carstva pijanista. Došla je ovdje još davno, kao dijete, slavljena kao čudo. Obećavali su joj mnogo, no, tuđina je uzela svoj danak. Sonja je, iako genijalna i neponovljiva u svojoj vještini, ostala u potkrovnom stanu dok su se mnogi lošiji pijanisti uspinjali na svjetske pozornice. Danas, jedna So- nja odlučila se osvetiti, a druga vratiti Carstvu Pijanista, učinivši ono što nitko dosada nije uspio. Odsvirat će veliko Transcendentalne etide, jedu za drugom, iz prkosa, iz pathosa, iz ludosti. Bila je to odluka koju su dvije Sonje donijele stojeći na stepenicama svega jedanaest koraka od vrata zakopanih sjećanja. Tijek vremena razdvojio se, strijela vremena vrludala je prazninom. Prošlo je šest mjeseci: Sonja je sjedila za klavirom osjećajući nevjerojatnu strast i ne- podnošljiv strah. Jedanaest etida bilo je dovršeno. Ostala je samo posljednja; dvanaesta. Na poklopcu klavira, poput ikone stajala je Lisztova slika. Autoritativni pogled nije dozvoljavao pogreške; ponekad se bojala tih strašnih očiju, no one su je tjerale da uvi- jek daje sve od sebe, gledajući u tanke sićušne ruke koje su ipak bile nevjerojatno vješte. U ruke je uzela note i sa strahopoštovanjem i ljubavlju čitala: 12. Chasse-Neige. Bila je to posljednja stepenica, posljednji korak do vrata novog života. Obuzeo ju je nesa- vladivi strah: što ako ne uspije? Druga je Sonja odgovarala podsmijehom: Mora uspjeti. Radila je kao i prije, fanatična u svojoj megalomanskoj žudnji za lovorikama, te s druge strane do smrti prestrašena mogućnošću neuspjeha. Ponovno, njen duh raz- dvajao se na dvije pole; strasnu i melankoličnu, živeći isto tijelo, dišući isti dah. Kako li je zamorno istovremeno bivati dvjema osobama! Sati su protjecali kao trenuci, dani kao minute, no, sa svakim je zalaskom sunca, jednim pokazateljem tijeka vremena bila sve više suočena sa svojom nemoći. Gubila je bitku sa Chasse-Neige. Snježna oluja zatrpavala je duh mlade pijanistice. Bila je očaj- na; razdvajanje dvaju Sonja je uzelo maha. Borila se sa Chasse-Neige, s njenim okrut- nim bravurama i arpeggima. Borila se sa sobom, svojom neodoljivom željom da odu- stane i fanatičnom voljom da nastavi dalje pod svaku cijenu. Iscrpljivala se do granica nepodnošljivosti. Vrijeme je protjecalo, strpljenja je bilo sve manje, no sada već navika tjerala je da nastavi. U ruke je uzela note s masno napisanim slovima: 12. Chasse-Nei- ge i tupo gledala kroz njih pokušavajući dokučiti problem. No, note su bile nijeme, a strogo lice s klavira gledalo je u njih s prijekorom. Nastavila je raditi, sad već razmi- šljajući u množini, zidovi su se činili bližim no prije, a tipke su žarile ljubičastim sja- jem. Strogo lice staroga Mađara treptalo je i prijekorno gledalo njene muke, kao da se tiho podsmjehuje. Tipke su bile nakvašene suzama: činilo se da s niskog stropa sniježi. Sonja se dijelila, lice i naličje njene duše ratovali su. Nestajala je, gasila se stapajući se sa Chasse-Neige, postajući snježna mećava ludih arpeggia. Sve ju je više pekao pogled s klavira – U naletu bijesa, ludila, oči su se zamračile, krv navrla u blijedo lice, krik ispunio grudi, uzela je sliku i razbila je o pod. Krhotine stakla pretvorile su se u pahu- lje. Suočena sa svetogrđem, oskvrnućem svoje ikone, brzo je uzela sliku i vratila je na klavir. Više nije bilo povratka: pahulje su lepršale po potkrovnom stanu. Sonje su se već razdvojile. Njihove priče postoje kao dvije stvarnosti u ljubičastom bezdanu ludila. Jedna je plakala dok se druga smijala krvavom tragu na tipkama. Jedna je već odusta- la, dok je druga, tjerana oholom požudom, nastavljala mučiti sebe. Borile su se strada- vajući, dok su se iz sobe čuli jauci savršeno čistog arpeggia. Da je bilo Sonje, spoznala bi da je Chasse-neige dovršen. No, demon je već bio pušten s lanca. Sonje više nije bilo i postojale su samo sjene, odrazi one koje je nekad bila. Sonja Koja Odustaje povikala je: „Ne!“. Sonja Koja Nastavlja kroz zube je potisnula: „Da!“. Prelamajući se preko okrutnog arpeggia, Sonja Koja Odustaje željela se oslobo- diti. Kroz prozor sunce je tonulo. Zrake nije zadržao pad plavooke pijanistice. Sonje su napokon bile slobodne. Lice se razdvojilo od naličja. Sniježilo je.
  • 4. VII Trema24-vrnuti19 VI Trema24-Vrnuti19 Sunčana Baras Mojaulicapriča Moja ulica ne priča. Ona ogovara. Skrivena mrakom, obasjana uličnom rasvjetom na krivim mjestima. Svjetlost pada po ulici tako da svaki ugao, svaka vrata njenog lica dobijaju podmuklu notu. Tada žamor iz kafića oblijepljenog izrescima novina sa sli- kom Ante Gotovine i šumom kanalizacije pričaju o izgubljenim nevinostima i zabo- ravljenim opijanjima. I napukla je. Brazde u betonu pružaju se uzbrdo od stabla pokraj škole preko besko- risnog mosta nad potokom kojeg nikad nema, a navodno ima ime, do semafora pokraj autobusne stanice gdje uvijek neka bakica ispadne iz autobusa i čeka da joj se pomogne. I raspuhana vjetrom. Čini se da je sve u njoj naopako i iskrivljeno. I pijana poput ljudi pokraj samoposluge koji zapetljanim jezicima prepričavaju što se dogodilo jučer, iako ni oni sami nisu sigurni je li se to stvarno dogodilo. Čak su i njeni parkovi odvratni. Nove igle pored novih ljuljački. Samo su ljudi uvijek isti. Pred- vidljivi. Djeca tuku slabije kako bi zaboravila svoje probleme. Djeca s problemima. Kada bolje osluhneš čuješ plač iz svakog nebodera. Utihne, pa ga zamijeni neki novi. Na kraju i taj prestane. Zaprijeti mu se da će dobiti još. Jednom će i on odrasti. Još uvi- jek u istoj ulici, još uvijek s plačem u ušima. No tada će on biti taj koji će prijetiti. Oh, kako li je slatko držati probleme u sebi. Tada i sam, napukao, iskrivljen, pijan i bu- dućnosti tako bezlične da bi bilo isto i da je nemaš, postaneš istinit stanovnik ove ulice. Čula sam da ti tada predsjednik tvoje zgrade pokuca na vrata, onako obrijan i ulju- dan kao i uvijek, i uruči potvrdu da si sada jedan od ljudi s kojima inače ne bi htio biti u prostoriji. Sva sreća da živiš u Splitu. Čini se da nema mnogo različitih od tebe. Strah me što me više nije strah. Prvo sam prestala primjećivati tučnjave. Zatim opuške i igle na koje sam stalno gazila. Kako je vrijeme prolazilo prosula sam tek jedva prozirni veo oko sebe i vanjskog svijeta. A sada…do mene dopre tek koji ružni komen- tar i neka mačka bez oka. Mi smo Svijet, mi smo Ulica. Mi smo ono zbog čega su nam tako odbojne druge uli- ce. Pomalo je teško prihvatiti da je sve ono čega se gnušamo i bojimo, što nam ostavlja loš okus u ustima zapravo ono što smo stvorili…Mi. I mi smo ti koji sanjamo otići u neku drugu ulicu i u neki drugi grad, ali na kraju završimo bježeći od svoje vlastite sjene. Fotografija: HANA AHMETOVIĆ
  • 5. IX Trema24-vrnuti19 VIII Trema24-Vrnuti19 Tea Talaja Vječnopitanje Jednom davno, stvorio Bog poseban narod, čist narod, koji je trebao, kada naposljet- ku ponovno dođu k njemu, postati njegovi anđeli koji će mu pomagati. Nakon što ih je stvorio, okupi ih Bog u jednoj prostoriji i sve ih obuhvati pogledom. Bilo ih je zaista mnogo i svatko je bio drukčiji na svoj način. Iako su svi bili mladi, u njima je tinjao ve- lik život i snaga neshvativa. „Djeco moja, dajem vam priliku za život! Kada vam život bude okončan, doći ćete k meni i stajati pored mog boka, biti moji poslanici!“ Njegov narod je šutio, ali on je znao da ih nešto muči. Pitali su se zašto da se vrate ovdje, bili su sigurni da će im na Zemlji biti bolje. Njihova vjera već sada nije bila dovoljno jaka. No, Bog je vjerovao kako će ži- vjeti čist, pravedan život na čijem koncu će se vratiti njemu. Znao je kako će svatko od njih biti upravo ono što je od njih očekivao – istinski vjernik, pravi čovjek. „Djeco, znate kako je Bog vaš pravedan! Zato vam dajem priliku da provedete vječ- ni život na Zemlji. Kada umrete i vratite se ovdje, imat ćete priliku postaviti mi jedno pitanje po izboru. A onaj na čije pitanje čak ni ja ne budem mogao odgovoriti, imat će vječan život. Zato povedite svoj vijek mudro i pronađite to pitanje, budite spremni su- očiti se sa mnom.“ Kada su sišli na Zemlju svatko je krenuo svojim putem. Bili su obe- shrabreni; nema tog pitanja na koje Bog ne može odgovoriti, naravno. Nada za vječ- nim životom bila je potpuno izgubljena. Kod svih, samo ne kod jedne djevojke čije je srce nabijalo snažnije no druga. Bila je mlada, a njena želja za životom gorjela je kao snažan plamen u njenim prsima. Ušla je u život što je bolje znala i odlučila ga iskoristi- ti do krajnje granice. Tajanstveni putovi njenog života odveli su je u vojsku, a nedugo zatim u Afganistan. Riskirala je život svakim danom, izlažući se na bojišnici, spaša- vajući živote. Jednom prilikom je slučajno naletjela na maleno dijete zarobljeno ispod teške grede dok se vraćala svojoj jedinici. Odlučila mu je pomoći, a dok je podizala tešku masu s njegovih malih prsa, pogledao ju je duboko u oči. „Tko si ti?“ pitanje je izašlo plaho iz njegovih usta. Zastala je na trenutak, razmi- šljajući kako će mu odgovoriti, no nije uspjela protisnuti ništa osim: „Prijateljica.“ Taj događaj urezao joj se duboko u pamćenje i cijeli ostatak svog života provela je poku- šavajući odgovoriti na to pitanje. Bila je kćer, vjernik, vojnik, prijateljica, majka, su- pruga… Život joj je bio dug i zamoran, ali iznimno zanimljiv i poučan. Kada je umrla, iznenada se našla na kraju dugog reda. Božji glas odzvonio joj je u ušima: „Sada ste svi tu. Pažljivo slušajte pitanja koja su postavljana prije vašeg i dobro pro- mislite koje će vaše biti.“ Slušala je, pažljivo, no imala je vremena na pretek jer se našla na samom kraju reda. Pogled joj je slučajno pao dolje, na tijelo, i shvatila je kako po- novno izgleda kao da joj je dvadesetak godina. Ta činjenica ju je veoma obradovala. Toliko proživljenih godina u mladom tijelu! Vječnost kao dvadesetogodišnjakinja, ne- procjenjivo. Trebalo je pronaći savršeno pitanje na koje nije bilo moguće pronaći od- govor. Samo, kako je vrijeme prolazilo, bilo joj je sve teže odabrati pravo pitanje za koje je stvarno smatrala kako je najbolje. Slušala je kako Bog pruža odgovor na svako po- stavljeno pitanje. Prošlo je puno vremena prije no što je došao red na nju. Stala je pred Boga i duboko udahnula. Jedanput, dvaput. Nervoza joj se sakrila u svaki kutak tijela. „Postavi mi pitanje, draga moja.“ Kada se suočila s njegovim božanskim pogledom, sve joj je naglo bilo jasno. Željela je odgovor na pitanje koje ju je oduvijek mučilo. „Tko sam ja, Oče?“ Bog je zastao na trenutak, osjećao se zbunjen. Odgovor na to pitanje bio je beskonačno velik i opsežan, no nikada ne bi mogao biti sasvim potpun. Bog je znao kako nikada ne bi mogao dati odgovor na to pitanje jer već sutra ne bi bio točan. Ljudi se mijenjaju, a s njima i odgovor na to beskonačno pitanje. Zato se samo nasmijao i jednostavno joj odgovorio: „Moj prvi besmrtnik.“ Kada je u idućem trenut- ku trepnula, nalazila se na Zemlji, a tijelo joj je još uvijek bilo mlado, onakvo kakvoga se sjećala. Takvo će i ostati, shvatila je. Sada je imala cijelu vječnost na dlanu, mogla je preživjeti vjekove ostajući mlada kao i sada. Podignula je pogled prema nebu i nasmi- jala se, od sreće i zadovoljstva. „Hvala Ti. Obećavam da ću provesti vječnost tražeći odgovor na to pitanje.“ S neba se čula tutnjava koju je shvatila kao grlen smijeh. „Ni vječnost neće biti dovoljna, dijete moje! Ali, sretno ti bilo.“ I bio je u pravu. Vječnost je stvarno prekratka za takvo pitanje. Čak i danas, Njegovo dijete hoda ulicama mnogobrojnih gradova, pitajući se tko je zaista, znajući da su od- govori koji su joj bili pružani tokom godina jednostavno… Nedovoljno dobri.
  • 6. XI Trema24-vrnuti19 X Trema24-Vrnuti19 Nina Drobac Nakrajudana Dok mrak baca svoj tamni ogrtač posut zvijezdama na grad, ja koračam ulicama, umorna od svega. Kao što je dan na izmaku i ja sam na izmaku snaga. Pored mene prolaze ljudi i samo nakratko se pogledom zaustavljam na njihovim licima. Često se moram progurati jer me gusta rijeka tjelesa što teče ulicama nosi u krivim smjerovi- ma. Iscrpljena i loše volje, ne zanima se previše za prolaznike koje znam i grubo od- gurnuti kad mi ponestane strpljenja. Ne obazirem se na tisuće zvukova i šumova, na ljudske glasove koji nastoje nadglasati buku automobila. Mene više ništa ne može do- taknuti. Jedini cilj koji imam pred sobom je domoći se svoga doma, topline i mira koji mi pruža moja soba. Na kraju dana, u meni se javlja osjećaj bezvoljnosti. Umor omo- gućava svim onim lošim mislima da isplivaju na površinu. Sav smijeh koji je izlazio iz mojih usta, dok sam bila okružena prijateljima, pretvorio se u gorak okus samo- će. Želim pobjeći od ljudi. Žudim za mekom tišinom koja je lijek za moje uši, moj um i moju dušu. Ipak znam da, kad dođem doma i pobjegnem u sigurnost svoje sobe, ta toliko žuđena samoća neće mi donijeti mir. Jer ostavljena sama sa sobom, još uvijek razmišljam o problemima, svojim i tuđim. Glasove drugih ljudi ubrzo zamjenjuju gla- sovi u mojoj vlastitoj glavi. Misli mi prebiru po svim sjećanjima i bude davno nestale osjećaje Tako razmišljajući o sebi, o drugima, o svijetu i nepravdi koju nanosimo i koja nam je nanesena, stižem pred kućni prag. Brzo se pozdravim s roditeljima i nestajem iza vrata svoje sobe puštajući da me svi osjećaji preplave. Sve što sam pomislila, rekla, čula i vidjela, sve što sam na bilo kakav način doživjela u proteklih četrnaest sati vrti se preda mnom poput kakva ubrzana filma. Ponovo se nasmijem svojim glupostima, umalo rasplačem nad svim problemima. Spremna za spavanje, bacim se na krevet i povučem prekrivač do grla. Posljednjim osmjehom ispraćajući protekli dan. I osjećam zahvalnost na svemu dobrome, sklapam oči i prepuštam se umoru koji mi obuzima cijelo tijelo. Prije nego što potpuno utonem u san, sigurna sam da sam spremna na sve što mi sutra nosi. Fotografija: Mia Britvić
  • 7. Tea Talaja Zauvijekzapamćena Vrijeme je tako podcijenjen pojam. Svi znamo da nam je ograničeno, ali nitko ga ne poštuje onako kako treba. Pa ni ja. Mislila sam da ću imati više vremena, da ću uspjeti upoznati te bolje. Mislila sam da će nam život dati još koji mjesec, koji dan, samo da ti još jednom pogledam u oči i sjetim se svega što si učinila za mene, svega što mi je bilo vrijedno. Ali sada, sada ne mogu pogledati svoj odraz, a da ne osjetim kajanje, da ne osjetim bol u duši. Nisam mogla znati da više nikada neću spavati mirno jer nisam iskoristila vrijeme kako je bilo pravilno. Nisam znala da te sutra već neće biti, da ćeš me napustiti i da se nećeš moći vratiti. Sada mi dah zastaje u grlu kad se sjetim tvog osmijeha, kad se sjetim kako si mi po- mogla, kako si me othranila. Sjetim se kako si bila lijek za moju dušu, kako sam se s tobom smijala i plakala, lila suze zbog ružnih vremena i zbog onoga za čim ne žalim. Sve bih dala da mogu još jednom oviti ruke oko tebe, šapnuti ti koliko te volim i znati da sam te otpustila tako da mi duša bude mirna. Sve bih dala da mogu vidjeti tvoje anđeosko lice još jednom, da te mogu zgrabiti za ruku i pokušati te vratiti. Znam da se to nikada neće dogoditi, da sam te zauvijek izgubila i da se ne možeš vratiti. Žao mi je što se nisam oprostila, što me to u snovima proganja i ne da mi disati mirno. Žao mi je što sam te toliko puta povrijedila i što to nikada nisam ispravila. Žao mi je zbog mnogo toga, ali nikada neću žaliti što si bila djelić mog života. Čak i da mi se pruži prilika da nikada ne budeš dio mog života, ne bih to prihvatila samo da uklonim bol koja me razdire. Ova bol je moj jedini podsjetnik da si bila tu, da je išta od ovoga bilo stvarno. Vrijeme je gadna stvar. Nikada ne znaš kada će tvoje prestati, a tuđe početi. Nika- da ne znaš trebaš li se već oprostiti, trebaš li pripremiti sve na ono što dolazi. Nikada ne znaš koliko ćeš slomljenih srca ostaviti za sobom jer vrijeme nisi iskoristila kako treba. TREMA 24 - VRNUTI 19 VRNUTI Pisali: Sunčana Baras, Nina Drobac, Deša Matičević, Daria Shafie, Tea Talaja

×