Your SlideShare is downloading. ×
015 nasi pokusaji_streberko-2011
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Thanks for flagging this SlideShare!

Oops! An error has occurred.

×
Saving this for later? Get the SlideShare app to save on your phone or tablet. Read anywhere, anytime – even offline.
Text the download link to your phone
Standard text messaging rates apply

015 nasi pokusaji_streberko-2011

1,180

Published on

Published in: Education, Technology, Travel
0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total Views
1,180
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
0
Actions
Shares
0
Downloads
2
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

Report content
Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
No notes for slide

Transcript

  • 1. Naši pokušaji Je li ovo san il’ java? Djevojčica vila Jedna mala Djevojčica vila, procvala iz neobičnog leptira. Iris Belas, 1. c Pterodaktil Pter „Tooooo! Hvala, mama, i tata, presladak je! Nazvat ću ga Pter, pterodaktil Pter!“ “Mislave“, zapita me mama, „jeste li gotovi s kupanjem ?“ „Ha, pri kraju smo!“, odgovorim joj, noto i nije bilo tako. Pteru je sušilo za kosu upalo u kadu i zadalo mu mali elektrošok, zato on trenut-no skija po moru, da se ohladi od opeklina. Kada sam ga napokon uspio vratiti u normalno stanje,spustili smo se na večeru. Ja sam večerao sendvič s povrćem i nekoliko tortelina, a pio sam svježisok od naranče. Pter je navukao svoju zelenu pregaču s motivom dinosaura koji jede pahuljuce izapočeo večeru. Na njegovom meniju bilo je svega: deset kilograma rotkvica, dva kilograma pori-luka kao prilog, tri kilograma fosila, pet kilograma borovih iglica i, za kraj, pedeset litara dino-pitkenafte. Dok sam mu ja pomagao da pojede sva ta jela, mama je upalila televizor. Pter je istog trenaprestao žvakati kako bi mogao pratiti dnevne vijesti. Tema dana je bila: Broj ljudi s karijesom i po-kvarenim zubima radikalno raste! Higijenski osviješteni Pter odmah je podrignuo u znak zahvalete me podigao sa stolice i odnio u kupaonicu. Meni je u ruke stavio četkicu za zube, a sam je zasebe uzeo dino-grablje. Na moju je četkicu stavio Colgate pastu za zube, a na svoje dino gumenegrablje u obliku patke stavio pastu s okusom močvare. Kada je bilo sedam i pol sati uvečer, još jebio dan, i malo prerano za ići spavati. Stoga mi je Pter rekao da ga zajašem. Ja sam ga zajahao, a onje istog trena poletio u zrak. Dok smo letjeli, Pter se ljutio na ne-ekološka vozila, na tekuće, odno-sno kruto gorivo. Tako je volio i čuvao prirodu da je čak htio osnovati hrvatsku Dino-Eko političkustranku. Kada smo se vratili kući, krenuli smo ravno u krpe. Kada smo se udobno smjestili, Pter mi je izjavio da sam mu ja najbolji prijatelj. Ja sam njemuisto to rekao. Tako smo dugo živjeli zajedno i sretno. Mislav Šimunković, 4.c
  • 2. Život kao igra Napokon se isplatio sav moj sav moj trud, moja volja i moja želja da postanem igrač Hajduka.Nakon desetak godina napornih treniranja izašao sam na Poljud, na splitsku ljepoticu i zaigrao zaprvu postavu Hajduka. Kada je sudac zasvirao početak utakmice, srce mi je kucalo brže nego ikad.Stadion je bio pun jer smo igrali protiv našeg najvećeg rivala Dinama. Odmah sam krenuo naprijedjer sam toliko žudio za pogotkom. Bio je rezultat 1 : 1. Bile su zadnje sekunde, a ja sam sa lijevogbacka prešao u napad. Kad sam dobio loptu i prešao dvojicu igrača, bio sam suočen s vrataromoči u oči. To je bila posljednja šansa na utakmici da zabijem svoj prvi gol za Hajduk. Odlučio samda ću pucati u gornji desni kut, ali golman je isto otišao u taj kut, pa sam zatvorio oči i molio se dapogodim mrežu. Nisam ništa vidio, ali sam čuo Torcidu i cijeli stadion kako skače od sreće. Ivan Gruica, 7. b Išla sam... Išla sam na brdo pa sam naišla na krdo spustila sam se u polje da mi bude bolje igrala sam se u parku pazila sam travku svaku pa sam išla kući napisati domaći. Fani Bakalić, 2. b Izmiješani svijet Dok sam lebdjelicom lebdio prema Velikoj Britaniji, na polovici svog puta ugledao sam demo-na koji je uporno pokušavao pročitati Slobodnu Dalmaciju. No kako je on bio podzemno vatrenobiće, i bio pun vatre, komad papira bi se zapalio čim bi ga dotaknuo. Bijesan, prokleo je Zemljutako da se sve na njoj pomiješalo, i bića, i vjere, i dan, i noć... Nisam se obazirao na demona, nasta-vio sam put. U međuvremenu je nastao polu-dan, polu-mrak… Dok sam putovao, nailazio sam načudna mjesta, Abu Dhabi, Peking, New York, Slavonski Brod... Čudno, jer to su gradovi na sasvimsuprotnim stranama svijeta. Tada sam ugledao svinju s ljudskom glavom, mačjim udovima i pse-ćim očima koja je čitala Drvo znanja. Ugledao sam i feniksa koji je govorio ljudskim jezikom. Tajfeniks se klanjao Alahu, molio Bogu i klanjao Buddhi, a u ruci je držao knjigu Koko u Parizu za kojuje mislio da je autokarta do Novog Zelanda. Na svom putovanju svašta sam vidio, pa čak i čovjeka-miša koji je krenuo u Hrvatsko narodno kazalište. Zaključio sam da je onaj demon pomiješao svena Zemlji. No, na moju veliku sreću probudio sam se i zaključio da je sve to bila ružno-šaljiva noćna mora.Polio sam se hladnom vodom, pojeo sendvič i otišao teleskopom promatrati zviježđe VelikogaMedvjeda! Mislav Šimunković, 4. c Kad sam sretna Vani je sunce. Stiglo je proljeće. Sve se budi. Onako pospana ustajem iz svoga kreveta. Na vrati-ma me veselo dočekuje moj pas. Maše repom i pozdravlja me. U kuhinji je majka, spremna da me
  • 3. zagrli i poželi dobro jutro. Sretna sam. Obavljam svoje kućne obaveze i slušam mamu kako veselopjeva dok kuha. Odlazim u školu. Svi moji dragi prijatelji su tamo. Sjedamo ponovo u iste klupe.Slušam i zapisujem i sretna sam, učim nešto novo. Na odmoru mi prilazi jedan mali crni i nudi mibombon. Sva sam se zacrvenila. Uzimam bombon i zahvaljujem mu. Danas je i on zaslužan za malidio moje sreće. Iako nam se čini da je sreća nešto veliko, tako nam malo treba da budemo sretni. Ines Radanović, 6. a Kad sam sretna, kad sam tužna Kad sam sretna sreća je oko mene. Nije mi važno što drugi rade i misle, jesu li dobri ili nisu. Svegledam očima sreće i sve mi se čini lijepo i dobro. Primjećujem sitnice i male stvari me raduju. Nijemi ništa teško, lako slušam i radim. Željela bih da sreća zauvijek potraje. Biti sretan za mene značibiti živ i pun života. Za sreću se isplati živjeti i raditi. Sreća pokreće ljude i svijet i mislim da ljudi odsvega na svijetu žele biti sretni. Kad sam tužna osjećam se čudno i usamljeno. Nemam snage i volje raditi uobičajene radnjepa mi se čini kao da sam bolesna. Uvijek pitam mamu da provjeri imam li temperaturu i ležim nakauču. Uopće mi se ne razgovara i samo bih gledala televiziju tek toliko da mi prođe vrijeme. Alinekako se tako i odmorim. U tuzi zaboravim sve pa i razlog zašto sam tužna. Iza tuge dolazi srećakoja je jača i potpuno ju izbriše. I zato kad sam tužna znam da iza kiše dolazi sunce. Valentina Šabić, 6.a Vanja Huljev, 4. a
  • 4. Kako kuhar pravi jelo Kada kuhar jelo pravi, prvo vodu zagrije, doda krumpir i mrkvu, pa sve to podgrije. Poslije doda mesa i soli, pa pojača da zavrije. Kada kušat jelo krene, sjeti se da paprike dodao nije. Pa doda i Vegete, doda zelja i još malo proizvoda Belja. Miješa lijevo, miješa desno, prži-drži, oduzima-dodaje, sve da nešto ne skrivi, da svoje goste zadivi. Mislav Šimunković, 4. c Majmun Kiki Majmun Kiki je šetao i jeo bananu. Kada je pojeo bananu, bacio je koru na pod. Kad se vraćaokući, poskliznuo se na koru od banane. Pao je na leđa. Jako ga je zaboljelo. Kiki je bio ljutit na sa-mog sebe. Sjetio se da je on bacio koru od banane. Odlučio je da neće više bacati koru od bananena pod. Karla Srdanović, 3. c Moj zamišljeni prijatelj Moj zamišljeni prijatelj je izvanzemaljac Maxor s planeta Blumix. Živi u gradu Degolath. Na Ze-mlju je došao istraživati i našao je srodnu dušu. Mene! Maxor je prozirne zelene boje. Ima dvjestopedeset i osam godina. Vrlo je nizak i malen. Ponekad mi spava na glavi. Oči su mu ljubičaste inema kosu. Može se transformirati, pa mu ne treba odjeća. Jednom me odveo u Degolath i tamosam upoznao njegove prijatelje. Bilo mi je zanimljivo družiti se s njima. Maxor i ja ćemo biti prija-telji cijeli život. On sada živi u mojim mislima. Luka Kukoč, 4. b Moja soba Sjedim na krevetu i razmišljam: Kao i svaka dječja soba i moja soba djeluje obično. Ali, je listvarno obična? Moj stan je relativno malen, ali moja soba je stvarno malena. Obojena je hladnimbojama zime, ali je ipak topla. Možda tu toplinu širi moja upaljena noćna lampa koja, dok čitam,svijetli i pobjeđuje mrak. Moja soba je poput moje male odaje, poput mog malog raja. Ormar uobliku mosta iznad mog kreveta je poput mosta koji vodi u lagodan svijet snova. Krevet svijetlo-plave boje je poput mirnog potoka; tepih poput velikog zelenog travnjaka. Čim uđem u sobu, kaoda zaronim u svijet ptica močvarica, lopoča i sporih potoka. Kada zaspem, u svojoj maloj barki odsnova polako plovim prema jutru. Ana Barišić, 6. b
  • 5. Mrkli mrak Na Badnju večer mama, tata i djed otišli su na polnoćku, a ja sam ostala u stanu. Odjednomje nestalo struje. Bilo me je strah. Tišina je vladala cijelim stanom. Skupila sam se i sjela na pod.Osjećala sam se kao bespomoćna ptičica. Nisam ništa vidjela. Bilo je mračno kao u rogu. Tada meuhvatila velika panika. Izgovarala sam riječi smirenja, ali to nije pomagalo. Prišla sam prema prozo-ru i gledala u nebo. Razmišljala sam o lijepim stvarima. Bilo mi je malo lakše. Pošla sam prema stoluuzeti mobitel kako bi mogla malo osvijetliti sobu. Nazvala sam mamu i tatu, ali se oni nisu javljalijer su bili na misi. E, sad je bila frka. Hodala sam po sobi. Oči su mi bile pune suza, ali nisam htjelaplakati jer bi to bilo kukavički. Uzdahnula sam i analizirala situaciju u kojoj se nalazim (to činimkada ne znam što ću). Legla sam u krevet i pokušala zaspati, ali nisam mogla. Zatvorila sam oči izamišljala kako trčim livadom i berem tratinčice. Tako sam zaboravila da sam u mraku i to potpunosama. Prepustila sam se i utonula u san. Ujutro sam bila vesela i naspavana. Prohodala sam po sta-nu da vidim je li sve u redu. Upalila sam svjetlo da vidim je li došla struja. Mama i tata su me čekalipokraj drvca sa puno darova. Poskočila sam od sreće i otvorila sve darove redom. Toliko sam bilavesela da sam zaboravila ispričati roditeljima što se sinoć dogodilo. I tako je to ostala mala tajna ovelikom događaju. Klara Pehar, 4.b Ana-Maria Hrnkaš, 4.c
  • 6. PrijateljstvoIzgubio sam gumicu.Izgubio sam olovku.Izgubio sam kišobran.Izgubio sam glavu zbog jedne djevojčice,Ali, nisam izgubio prijatelje.Njih najbolje čuvam.Vjekoslav Katić, 4. bPrijateljstvoPrijateljstvo je dar koji rado primami još radije dajem svima!Prijateljstvo dijelim s prijateljimapa je moje srce ispunjeno njima!Svima hvala na tako divnom daru,meni je najljepše kad sams nekim u paru!Ena-Roza Drakulić, 1. bPrijateljstvo je kad se volimo,prijateljstvo je kad se ljubimo,prijateljstvo je kad jedan drugome pomažemo,prijateljstvo je kad se zajedno igramo!Sara Babaja ,1. bPrijateljstvo je divna stvar.Imati prijatelja najljepši je Božji dar.Imati prijatelja prava je sreća,a biti prijatelj još i veća.Imati prijatelja strašna je stvar,svaki problem tad smanji se, znam.Tko ima prijatelja lakše kroz život gazi,jer ima netko poseban da ga pazi!Petar Penović, 1. bPrijateljstvo je cvijet,kuća mu je cijeli svijet!Raste u šumi, na cesti,kraj potoka i rijeka...Čeka da ga ubere ruka neka!Andrija Šabić, 1. b
  • 7. Sjena Šetala je sa mnom kad nitko drugi nije, čak i kad spavam, ispod kreveta se smije. Gazi mi po nogama, pa mi onda smeta, stvarno izgleda da sam joj jedina meta. Sad je lijevo, sad je desno, kad je želim uhvatiti - izmiče se vješto. Glumi, priča, pleše, isto kao i ja, čak i kad pjevam tra-la-la-la-la. Znate li vi tko je to? Kad se mrštim i ona izgleda ozbiljno. Sve to specijalnost je njena ako niste znali, to je moja sjena. Sara Karanušić, 6.c Što voli Lea Lea voli proljeće. Lea voli mirisati cvijeće. Lea voli mirisne livade. Lea voli zeleno, crveno i narančasto cvijeće. Lea voli tatu i mamu. Lea voli sjesti na travu. Lea voli puštati balone. Lea voli sve sto djeca vole. Hana Čorak, 1. c Tika taka Tika taka evo mraka viče Luka eno vuka Tika taka nema mraka nema vuka to je ruka Ivo Jovanović, 2. b U svijetu mašte Jednog dana sam šetala svog psa Flekicu. Odjednom, Flekica je nekamo potrčala. Ja sam kre-nula za njom. Odvela me u vrt prepun cvijeća. Cvijeće je bilo čarobno! Kad sam malo bolje pogle-dala vidjela sam da cvijeće ima i oči i usta i nos, da govori i da čak može i hodati. Odjednom, dole-tio je leptir i na mene prosuo sjajni žuti prah. U taj tren pretvorila sam se u slatku, malu ljubičastuljubicu. Bila sam iznenađena! Latice su mi bile kosa, stabljika tijelo, a lišće ruke. Tako sam lijepomirisala da se cijela hrpa šarana okupila oko mene. Ja se u nijednog nisam zaljubila! Upoznala sam
  • 8. i zumbule i ruže, igrala se s njima. Nakon nekog vremena željela sam se vratiti u svoj svijet. Samojedan cvijet je to znao. Bio je to plavi jaglac Petar. On je bio sin njihove kraljice žarko crvene ružeJagodice. Bilo je teško, ali uspjela sam doći do prinčeve sobe. Sve sam mu objasnila. Princ mi je naglavu stavio prekrasnu cvjetnu krunu, izgovorio čarobne riječi i puff!!! Opet sam postala ona stara.Kruna se pretvorila u prsten. Čarolija je nestala! Iza mene je bila Flekica puna cvjetnih latica. Objesmo sretno krenule kući. Leona Duhović, 3. d Vjenčanje šahovskih figurica Jedne noći kad u školi nikoga nije bilo, mnoštvo šahovskih figura se probudilo. Razlog tomu jeprekrasno vjenčanje kralja i kraljice, u šahu dvije glavne figurice. Došlo je i mnogo crnih figurica,iako se vjenčaju bijeli kralj i kraljica. Bilo je tu kuna i darova, ali sve iz 4.c razreda. Vjenčanje je biloraskošno i sve je prošlo uspješno. To je u učionici bila nezaboravna noć, a kad svane jutro svi ćesvojim šahovnicama poć. Dora Curavić, 4. c Bleki Bleki je moj pas. Ima godinu i pola dana. Bleki je mali. Ima smeđe oči, špicastu njušku i oštrezube. Dlaka mu je crna, duga, ravna i strši kao u ježa. U proljeće i ljeto mu najviše ispadaju dlake.Bleki se voli igrati sa mnom. Ja mu bacam lopticu, a on je hvata, ali mi ju ne želi dati. Vodim ga svakidan u šetnju. I to je moj Bleki. Melani Bilandžić, 4. c Melani Bilandžić, 4. c
  • 9. Spašena papiga Dječak Paulo imao je mačku Mimi i papigu Aru. Mačka Mimi bila je ljubomorna na papigu Aru,zato što bi dječak uvijek s njom pričao. Jednog poslijepodneva dječak je izašao u kino s mamom.Mimi je iskoristila priliku da pojede Aru. Arino perje svjetlucalo je u svim bojama, stala je u kavezuna polici. Mimi se popela na policu i otvorila kavez. Ara je pobijegla kroz prozor, a mačka za njom.Ara je sletjela na stablo, a Mimi je pokušavala skočiti. U tom trenutku Paulo je prolazio parkom ina stablu ugledao prestrašenu Aru. Dječak je u zadnji  čas uhvatio Aru. Mimi je potjerao u sobu.Dječak Paulo i Ara su se sretno vratili kući.   Dora Bilić, 3. b Brzinom do spasa Ja sam šarena papiga Riki. Jednom me je moja gospodarica pustila da letim po vrtu. O, ne! Tuje bila moja najveća neprijateljica mačka Mica. Brzo sam doletjela u udubinu na stablu i smišljalaplan za bijeg. Brzinom svjetlosti sam poletjela iznad kuće i kriještala: „Brža sam od munje, karr“. Sdruge strane kuće uletjela sam kroz prozor dnevnog boravka i sakrila se u svoj kavez. Ali gdje jeMica? Bila je na krovu naše kuće misleći da će me ugledati i pojesti. Srećom, ja nisam tamo, negou mom domu, slatkom domu! Leona Duhović, 3. d Doživljaj papige Are U kući dječaka Marka živjela ja papiga Ara. Ara je stanovala u velikom kavezu na ormaru uMarkovoj sobi. Bila je crne boje i nije bila brbljava kao ostale papige u susjedstvu. Marko je imaoi mačka Flokija kojeg je volio manje od Are. Flokiju nije bilo milo što ga je dječak manje volio paje često šetao ulicama do parka kako ne bi mislio na papigu ni na dječaka. Jednog dana Floki jeotišao u šetnju. Dok je Marko papigi Ari čistio kavez, stavio ju je u drugi stariji kavez. Vrata Marko-ve sobe su se naglo zatvorila i jako zalupila. To je Aru jako uplašilo i pošto je kavez bio star, ručkaod vratašca su olabavila pa je Ara uspjela pobjeći iz kaveza. Ara je bila toliko uplašena da je krozprozor odletjela sve do parka i sjela na granu od stabla. U parku je bio Floki koji je ugledao prilikuda uhvati Aru. Srećom, Marko je došao u park. Kada je Floki potrčao za Arom, Marko ga je ugledao,potrčao za njim i u zadnji čas ga zaustavio. Kada su se svi vratili kući, Marko je Flokiju na neko vri-jeme zabranio izlazak i obećao mu da će ga voljeti jednako kao i Aru. Marijeta Mikačić, 3.b
  • 10. Papiga Lara Postojala neobična papiga zvana Lara. Imala je na sebi jako lijepe boje, ali je bila i vrlo dosadna.Uvijek je puno pričala. Jednog dana letjela ona parkom i ugledala dječaka i sletjela mu na ruku.Dječak je zadrži. Papigi se to svidjelo. Stavio ju je u kavez. Tako je papiga stajala par dana, pa jojdosadi. Pobjegne ona kroz prozor i sleti na stablo, ali čak ni tamo nije imala mira. Jedna dosadnamačka ju je stalno progonila, pa je tako odletjela u drugi dio grada. I više nitko ne zna gdje je. Luka Nedoklan, 3. b Dora Bilić, 3. b
  • 11. Al’ zima srcu govori još tiše… Zeko i snjegović Pao je snijeg. Odjednom je iz rupe izašao zeko. Bio je gladan i tražio je mrkvu. Vidio je snjegovi-ća i mrkvu koja mu je bila nos. Pokušao je uzeti mrkvu, ali nije uspio. Sjetio se da može od snijeganapraviti skale pa je počeo raditi. Kad je napravio skale, popeo se i dobavio mrkvu. Onda je pojeomrkvu i bio sretan. Snjegović je bio tužan, jer je ostao bez nosa. Alexander Borna Jeremić, 3. d Zima Zima se razboljela, Sve ledene čajeve popila, Ali pomoglo joj nije ništa. Led se otopio i u rijekeulio. Zimi fibra skočila pa je kutijicu snježnih aspirina popila. - Proljeće je na prag ugazilo! Viknedječak Paulo. A visibaba mala zvončićem pozvonila: „Ode zima, evo proljeća, Bit će cvijeća i šare-nila!“ Marijeta Mikačić, 3. b Kad zima prospe svoj ogrtač  leda, Zima je ova ledena, djeca osjete njenu nježnost, a nekoj djeci medena. kao da ih netko gleda.  Zima je jako snježna, Proljeće na vrata pokuca, a ponekad i nježna. zima vratima otkuca....  U školi je bila trka, Sunce opet sja, a zima je bila mrka. Olala, olala!  Zima je danas bila tužna, Dora Bilić, 3. b a djeci je danas izgleda ružna. Zima je danas htjela, da danas bude bijela. Kiša pada i snijeg pršti, Djevojčica je danas do rive došla, a mrka zima sad se mršti. a na kraju je zima prošla. Visibaba javlja Sebastian Anton Vican 3.b hladna zima odlazi, a lijepo proljeće dolazi. Josip Ćužić, 3. b Bila zima snježna Kao uvijek nježna. Zima došla ledena, Pa je djeci medena. Djeca se vesele snijegu Na velikom brijegu. Zima rekla: „ Hvala!“ Pa postala mala. Dario De Marchi 3.b
  • 12. Jedna gospođa zima jako je nježna, ponekad zna biti vrlo snježna. Ona uvijek po snijegu gazi, Malu djecu hladnom rukom mazi. Obično se vozi po ledu, djeci će donijet maloga medu. Djed Mraz po njenom se vjetru vozi, nosi čizmu na desnoj nozi.    Ana Brnadić, 3. b Snježna nježna zima u napad kreće da zemlju zabijeli i svu djecu razveseli. Došla zima i prolila kišu umjesto snijega jadna zima dobila vrućicu i k doktoru otišla. Proljeće došlo do nje i reklo gotovo moj je red. Petra Bilić, 3. b Na kraju zime Zima je otišla u daleke krajeve. Uzela je svoje kufere i pozdravila se sa nama. Sada nam dolazi novi gost. Proljeće! U proljeće sve se budi. Smrznutim stablima se šire grane, cvijeće se diže ispod velikog bijelog pokrivača, a životinjepočinju izlaziti iz svojih jazbina. Postaje toplije. Bijela, snježna priroda sada postaje zelena, lijepa,topla priroda. Ptice selice se vraćaju. Tako završava i ovaj moj sastav. Na kraju zime. Hana Malenica, 4. a
  • 13. I kad grane budu gole, pune sunca bit će - škole1, 2, 3Jedan, dva, trimoram pjesmu smisliti.Tri, četiri, petiz glave se puši u svih šest.Slova se u mislimakao pčele roje,ali nikako na papirda se postroje.Ponedjeljak je tako blizu,hoću li dobiti još jednupeticu u nizu?Antonio Alfirević, 2. b Luka Šoškić, 4. d
  • 14. Volim hrvatski Hrvatski me jako voli zato što sam dobra u njemu. Volim čitati. Pozorno slušam učiteljicu. Hrvat-ski mi brzo prođe jer je jako zanimljiv. Najviše volim čitati lektiru. I tako prolazi moj drugi razred. Sara Polić, 2. c Zašto me hrvatski ne voli? Ja sam Loreta. Idem u 2.c razred. U školi mi je super. Imam dobru učiteljicu i mnogo prijatelja.Volim računati, ali ne volim čitati. Kad čitam progutam neko slovo pa mama kaže da sam gladna.Bolje čitam duže nego kraće riječi. Vježbam svaki dan i sve bolje čitam. Jako se trudim naučiti čitati.Vjerujem da ćemo ja i moj hrvatski postati dobri prijatelji. Loreta Čajkušić, 2. c Matematika me voli Kad sam krenula u školu pomalo me bilo strah. Najviše sam se bojala matematike. Čula samda to nije lagan predmet. Što sam više upoznavala matematiku bila mi je sve draža i zanimljivija.Između mene i nje dogodila se ljubav koja i dan danas traje. Nina Gradinski, 2. c Zašto me hrvatski ne voli? Ja sam Katarina. Rođena sam u Engleskoj. Prije tri godine došla sam u Hrvatsku. Tek tada sampočela učiti hrvatski jezik. Ja ga ne znam dobro kao druga djeca. Moram puno učiti hrvatski jezikda bih mogla dobro učiti i druge predmete. Zato mi je hrvatski najteži predmet u školi. Katarina Duić Plumtree, 2. c Ah, ta matematika U školi, na igralištu i na treningu uvijek brojimo. Brojim, vježbam, zbrajam i oduzimam. Svakimdanom vježbam matematiku. Jako je teška, moram se s njom družiti. Potrudit ću se da se sprijate-ljimo i na kraju školske godine dobijem pet. Ah, ta matematika! Nikolina Bundara, 2. c Kad bi klupe progovorile Oh, kad bi klupe progovorile! Što bi se sve znalo… Da progovore, bile bi kraljice svijeta. Ja bihvolio biti klupa, jer sam previše znatiželjan… Koliko je generacija stavljalo knjige na njih. Znale biza svaki kontrolni, za svaki razbijeni luster, za šalabahtere, za osvete i za sve ocjene… Učitelji bisve znali, sve tračeve i sva ruganja… Koliko je uspjeha i padova bilo kraj klupa. Sigurno bi se klupepožalile na svoje rane (imena koja su se u njih urezala), i na leđa jer su toliko knjiga držale da ih nebi ni na Karepovcu toliko stalo. Ne bi bilo picavanja, jer bi klupe odmah to proslijedile profesoru.Ravnatelj bi se razočarao kad bi znao mišljenje djece o njemu. Mislim da bi klupe išle na psihija-triju jer im je pun kufer tračeva, tko nosi kakve majice, tko je škrt, tko umišljen, itd. Ne bi trebalopisati enciklopedije, jer bi klupe za to služile. Klupama su najmrži cooleri koji lijepe na njih žvake,a najdraže čistačice, Neda i Rome jer ih uvijek dobro uglancaju. Volio bih biti klupa jer sve znaju.Baš su extra!!! Josip Ledina, 7. b
  • 15. Ljetni odmor školske klupe „Konačno je završila škola. Nema više crtanja, šaranja, brisanja... Napokon ću se odmoriti…“,pomisli klupa, umorna od školske godine, učenika i njihovih nestašluka. Bila je spremna na dugoporavak. Zaista je uživala! Ujutro bi je probudile tanke zrake sunca što su se provlačile kroz na-vučene zavjese. Potom bi se prepustila, uživajući u pogledu na praznu učionicu. Tako je provodilaljetni odmor dan za danom. U početku je zaista uživala, ali kako su prolazili dani, nostalgija zađacima, smijehom, plačem sve je više rasla. Kad je napokon počela školska godina i ljetni odmorzavršio, njenom veselju nije bilo kraja, jer ona je ipak samo školska klupa. Ema Bekavac, 6. c Ljetni praznici Završila je još jedna školska godina. Ljetni su praznici. Škola je ostala prazna. Prvih dana je gu-štala u miru i tišini, a onda joj je postalo dosadno. Čistačice su još tu, peru prozore, ali ni jedan darazbiju. Brišu zidove – ništa da napišu na njih. Živa dosada. Vrata pažljivo zatvaraju, nema ni lupe nigraje. Na stubama ni kapi soka, čokolade i zalijepljenih žvaka. Na dvorištu ni jedan papirić, nema sevjetar čime poigravati. „Ako i sljedeće godine bude ovako“, pomisli škola, „zatvorit ću se!“. Andrea Giljanović, 6. c Ljetni praznici u školi Zazvonilo je posljednje ovogodišnje školsko zvono. Počeli su ljetni praznici. Škola se zatreslaod jurnjave učenika koji su se veselili praznicima. Ali ipak, škola je bila zadovoljna. „Napokon slo-bodne“, rekle su u glas škola i sve učionice. Zaista su uživale. Ništa nisu radile, nitko po njima nitkonije trčao i stvarao buku. Učionice su odahnule. Mir i tišina! Nikakvo zvono im ne smeta. Nemapovlačenja klupa, lijepljenja slika po zidovima, predavanja i ispitivanja. Ali, njihovo veselje kratkoje trajalo. Iznenada, jednog jutra, škola i učionice bile su neugodno iznenađene. Otvorila su se ve-lika školska vrata i u školu su ušli ravnatelj i puno majstora sa alatima i bojama. „O joj, što je ovo!?“,u čudu su se zapitale učionice. Ubrzo su saznale što im se sprema. Počelo je uređivanje učionice ibojanje zidova. „Kako ovo smrdi!“, začepila je nos prva učionice. „Pa od ove boje ne mogu disati“,druga učionica je zavapila, „gdje nosite moje ormare?!“. „Joj, koja škripa i buka“ pomislila je škola.„Kakav je ovo odmor, ovo je gore od nastave!!!“. Svako jutro dolazili bi radnici, micali klupe, sjedali-ce i ormare, donosili nove. Od buke i škripe škola i učionice postale su nervozne. Počeli su gledatikroz prozor i razmišljati kako bi bilo odlično da nekim čudom dobiju ruke i noge i da mogu ići nakupanje. Predvečer bi gledale na školsko igralište, svoje učenike kako voze bicikle i igraju se. „E, daje učinit đir na bicikl ili zaigrat košarku ili barem malo na role…“, rekla je škola. „Slažemo se“, odgo-vorile su učionice u glas. „Dok se naši učenici i profesori odmaraju i zabavljaju, nas su baš zeznuli.Mirisi novih boja peku nam oči, a i klimu nam više ne pale. „Ovo se zove ljetni umor, a ne školskipraznici“, razmišljala je škola. Kad su završili radovi, škola i učionice napokon su imale svoj mir. Ubr-zo je počela nova školska godina. Škola je bila sretna. Ipak je ljepše uživati u druženju s učenicimai profesorima, nego obavljati teške fizičke poslove. Ivana Šatara, 6. c
  • 16. Moj razred Ah, ta škola! Jedva čekam da završi. Uvijek nešto - ocjene, učenje, zadirkivanje, zaljubljivanje.Gotovo uvijek, prva se ljubav nađe u školi. Moja prva i jedina ljubav ide sa mnom u razred. Ogova-ranje je u mom razredu vrlo često i to mrzim jer većinom mene ogovaraju. Na primjer, Marko ogo-vara Ninu, Nina ogovara Patrika, Patrik Ivana, Ivan ogovara Renatu, a Renata profesore. Moj razredje drugačiji od drugih, složni smo, a po smo ocjenama odlični. No, ipak postoji jedan problem: akonekome povjerite svoju tajnu, saznat će je cijeli razred! Toni Bušić, 7. b Moja knjiga Knjiga me uči i nikad me ne muči. Znanje u glavi može biti i nikada se neće skriti. Gianna Lukić, 2. b Moja torba Moja torba puna knjiga pa mi stvara puno briga. Svakim danom znanje bit ce veće zato skakućem od sreće. Ema Mintaković, 2. b Naš razred Mi smo mali mišići. Volimo se igrati, ali i učiti. Veseli smo. Učimo slova i brojeve. Mi volimo školui svi smo dobri. Dobivamo ocjene, ponekad dobre, a ponekad loše. Trudit ćemo se još više. Jure Favro, l. c Prvi dan u školi Sjećam se prvog dana u školi. Prvi razred, uzbuđenje, radost, ponos i pomalo strah. Probudilasam se rano, puno prije zvonjave sata. Osjećala sam se kao da sam preko noći odrasla i da nisamviše dijete. Osjećala sam se važno. Nova haljina, nova torba i posebna frizura, sve to za prvi danškole. Sve je spremno i nestrpljivo čekam kad ćemo krenuti u školu. Ispred škole je puno djece, a jazbunjeno gledam i tražim poznata lica. Ugledala sam poznate djevojčice i kamen mi je pao sa srca.Sada je sve lakše. U razredu su dvije učiteljice i puno novih prijatelja. Razgovaramo, šalimo se i do-govaramo što ćemo sutra raditi. Opisujemo naše obitelji i pričamo o tome što najviše volimo raditi.U školi je bilo zabavno, lijepo i nezaboravno. Jedva sam čekala da sutra opet dođem u školu. Ana-Marija Ivčević, 6. a
  • 17. Moj se did sa zvizdan družija Dida i ja U gajeti moga dide, uvik su mriže pune ribe. Svaki dan pri zore, gre moj dida na more. Pacjence jema on, čekat s tunjon ulov svoj. Jedva čekan lito, da i ja pojden s didon svako jutro pri zore lovit ribe na more. Karlo Kreković, 5. a Djed S djedom u noći zatvoriš oči, dok ti on priča pustolovine svoje sve mu se misli o mladosti roje.Nakon nekoliko priča, djed kaže čiča-miča, poljubi te za laku noć pa se spremi i on na počinakpoć. Marijeta Mikačić, 3. b Moj djed Moj djed je Milivoj. On ima sijedu kosu. Oči su mu zelene. On je nizak i debeljuškast. Običnonosi plavu jaknu. Vrijedan je i ima svoj vrt. Često me pozove na ručak. Najčešće peče peku i grade-le. Zajedno beremo cvijeće. To je moj djed. Nina Gradinski, 2. c Moj djed Moj djed se zove Josip, a svatko ga zove dida. Ima plave oči, a kosa mu je bijela. Malo je vitak.Djed se uvijek odijeva sive hlače, nosi bijelu majicu i zelenu kapu. Voli se sa mnom šaliti. Uvijek ćemi pomoći oko domaćeg. Voli se sa mnom kartati. Volim ga jer uvijek kad moram negdje ići on jespreman. Napravit će što god mi treba. Volim ga jer je on uvijek tu za mene. Ja njega volim, a znamda i on mene voli. Katarina Duić Plumtree, 2. c Moj nono Moj se nono rodija u Splitu, baš ka i moj pape i ja. Voli svoj Split i priča mi priče kako je pri bilo.Stalno spominje one murve na Rivi ča bi mu mačale odijelo. Ma ča voli čut onu pismu Ča je pustaLondra kontra Splitu gradu. Suboton učini đir po gradu. Trefi uvik nikog poznatog pa opali čakulu,oli popiju kafu. To mu nije teško. A kakva bi to subota bila da ni svratija na Peškariju! Voli kupitlignje s peškafonda, oli barbune. Kad učini lipi dan, prošeta do Matejuške i gleda brode. Pri je bilopuno brodi vezanih za đigu i on bi sta s nekin ribaron pročakulat. Sad ih je sve manje. Kad san bila
  • 18. mali, vodija bi me gledat kako veliki brodi pristaju u porat i šetali bi do lanterne. Nono voli svratit na Pazar kupit čagod verdure. Kad isprazni takujin, gre doma. Sveti Duje za-zvoni podne i svit već gre svojin kućan spremit obid. Poslin obida valja bacit pižolet. Onda pojipokoju fritulu, oli paradižot i čeka prijateja za bacit na briškulu. „Nima Splita do Splita“, reče moj nono, „a ni ovakvih judi nigdi na svitu.“ Marko Žunić, 5. a Zanimanje moga tate Moj tata je sudac na Trgovačkom sudu u Splitu. On sudi u velikoj sudnici. Na sud dolaze samo oni koje sudac pozove. U sudnicu ne smiju dolaziti mala djeca. Na sudu ljudi rješavaju svoje probleme. Sudac sudi i ljudima koji su nešto grubo napravili. Posao suca je vrlo težak i naporan. Fani Bakalić, 2. b Baka Baka ti priča doživljaje svoje Dok sjediu fotelji pored kreveta i uživa u sjećanji-ma. Tad se umori i zaspe baka, a ti nježnozatvoriš vrata. U svakom koraku paziš dana nešto šuškavo ne zagaziš. A kada sebaka probudi, polagano ću vrata otvoritii baku zamoliti da mi priča još pustolovi-nu koju, o mladosti i doživljaju, svoju. Marijeta Mikačić, 3. b Zanimanje moga tate Moj tata je sudac na Trgovačkomsudu u Splitu. On sudi u velikoj sudnici. Na sud dolaze samo oni koje sudacpozove. U sudnicu ne smiju dolaziti mala djeca. Na sudu ljudi rješavaju svoje proble- Domagoj Butić, 1. cme. Sudac sudi i ljudima koji su nešto gru-bo napravili. Posao suca je vrlo težak i naporan. Fani Bakalić, 2. b
  • 19. Baka Baka ti priča doživljaje svoje Dok sjedi u fotelji pored kreveta i uživa u sjećanjima. Tad se umorii zaspe baka, a ti nježno zatvoriš vrata. U svakom koraku paziš da na nešto šuškavo ne zagaziš. Akada se baka probudi, polagano ću vrata otvoriti i baku zamoliti da mi priča još pustolovinu koju,o mladosti i doživljaju, svoju. Marijeta Mikačić, 3. b Moja mama Postoji jedna osoba koja je uvijek uz mene. To je moja mama. Kad je sretna, jer joj se nešto lije-po dogodilo, na njenom licu se stvori jedan veliki osmijeh. Ima toliko velik osmijeh da joj uši bježeod poplave sreće. Čak i u živčanom stanju ima smijeha. Kad je ponoć, a ja nisam išla leći, odjenehaljetak, stavi viklere i uzme oklagiju. Svi se odmah nacrtamo u krevetu. No, kad je ljuta, s njomnema šale. To je kao kada medvjedu uzmeš med. Bolje da joj se skloniš s puta. Volim svoju mamunajviše na svijetu. I tatu. Nena Vukšić, 4. d Moja mama Osoba o kojoj govorim ima prepoznatljiv karakter. Ima više pozitivnog nego negativnog ka-raktera. Ta osoba ponekad zaboravlja moje obaveze, ali ja se na to ne ljutim. Uvijek kada se oblačimene pita što joj bolje stoji, ali ako joj moj izbor ne odgovara napravi po svome. Kada me zagr-li osjećam koliko me voli. Ponekad mi postavlja nepotrebno dosadna pitanja. Uvijek se brine zamene. To je moja mama! Dominik Prosper Tudor, 4. d Moja obitelj Moja obitelj je vesela i glasna. Nas je šest u kući. Imam tri brata. Najomiljeniji mi je najmlađibrat Rafael. On je smiješan i razigran. Ima plavu čupavu kosu. Zovemo ga Borac za ljudska pravajer kad nešto hoće, bori se da to i dobije. Drugi brat zove se Ante. Ima četiri godine. Nazvali samga Pravnik jer na sve ima pametan odgovor. Posljednji je Andrija. Ide u prvi razred osnovne škole.On i ja uvijek se svađamo, ali se ipak puno volimo. On voli sportove kao i ja. Moja mama peče naj-bolje kolače na svijetu. Moja obitelj i ja uvijek ih jedemo. Uživamo u njima. S tatom mi je najdražegledati sportove na televiziji. Uvijek se dobro slažemo i razumijemo. Volim svoju obitelj i ne bih jemijenjala za sve na ovom svijetu. Valentina Šabić, 6. a
  • 20. Moje srce, od radosti, glasno kuca Slušam šumu Volim šetati šumom i osluškivati život u njoj. Čudno je kako ljudi često misle da je šuma mjestopotpune tišine, iako to uopće nije točno. Mnogi u svojoj šetnji ne čuju ono što šuma šapuće. Rijet-ki očekuju da će šuma s njima htjeti sklopiti prijateljstvo, da će ih naučiti prepoznavati zvukove.Ja slušam šumu. Čujem svaki šapat lišća na granama, najtiši cvrkut sretne ptičice. Čujem žuborbistrog potoka i pritajeno šuljanje lukave lisice. Prepoznajem cvrkut vrapčića i razlikujem ga odpjeva lijepog češljugara. Tiho dišem dok slušam zavijanje vuka u daljini koje mi vraća spoznaju dasam samo djevojčica, malena i beskorisna. Ne mogu se glasati ni približno dobro poput češljugara,niti vratiti nadu u čovjeka kao što to može učiniti skriven, gotovo nevidljiv potočić. Ja ne bogatimšumu zvukom padanja lišća, niti joj pružam šum vjetra u granama. Možda mi se samo pričinja, ališuma me uvijek primi s mnoštvom predivnih zvukova. Samo ona može podariti tako lijepe zvu-kove, zvukove koji istodobno umiruju i razbuđuju čovjeka koji ih sluša. Šumom mogu prošetatizatvorenih očiju, a da ne skrenem s puta. Tada me vode samo zvukovi. Ema Slapničar, 6. b Rijeka Krka Ja sam rijeka Krka. Zovu me i krška ljepotica. Izvirem iz planine Dinare. Tečem kroz gradove i na-selja Knin, Skradin, Bilice i Šibenik. Stvorila sam Nacionalni park Krka. Tamo se po cijele dane igrams dječicom, žabama, bubicama i cvijećem. S dječicom plešem i pljuskam, sa žabama skakućem ikrekećem, sa bubicama letim visoko, a s cvijećem se lagano njišem na vjetru. Jako sam prevrtljivajer sam malo među brežuljcima pa malo u poljima. Malo sam u moru, a malo van njega. Čas samslap, a čas rijeka koja teče. Duga sam sedamdeset i dva kilometra. Ja pomažem i u pranju robe,čišćenju obale i pokretanju vodenica. Također sam i jako cijenjena, slavna i stara. Posjećuju metisuće ljudi dnevno. Kad je hladno, zaledim se, pa izgledam čudesno. Kad je vruće, rashlađujem lju-de. Poznajem ljude iz manastira Krka, utvrda Trošenj i Nečven i franjevačkog samostana na otokuVisovcu. Sva ta zabava i avanture završe kad se ulijem u more kraj gradića Skradin. Tekla sam prije i teći ću još. Voli vas vaša rijeka Krka. Dea Domljanović, 4. c Cetina Ja sam rijeka Cetina. Izvirem u selu Cetini na Dinari. To je selo po kojem sam dobila ime. Ondjesam se rodila. Sada krećem na put. Naravno, imam i svoje korito kojim tečem. Budući da sam bistrai čista, ljudi u selima uzimaju moju vodu za piće i higijenu. I tako putujem i dolazim do Sinja. Tamoje svetište Gospe Sinjske. Vidim i veliko, veliko, plodno Sinjsko polje. Sada sam kod Trilja. Ovdjeima puno žaba. One su specijalitet u restoranima. Nailazim na hidroelektranu Đale koju pokrećemi mjesto Blato na Cetini. Sada dolazim u svoj kanjon pokraj Radmanovih mlinica. Tu ljudi često vozeraftinge jer ima puno brzaca. Ovdje često prolaze brodovi, najčešće turistički, jer turisti razgleda-vaju moj kanjon. I sada dolazim do Omiša, tu je moje ušće. Eto, stigli smo do kraja moga puta. Upravo sada se ulijevam u naše lijepo, čisto, plavo Jadran-sko more. Filip Carev, 4. c
  • 21. Jesen U učionici vlada mir. Mokre stope učenika vide se na parketu. Na ploči tragovi krede. Gledamstabla kroz prozor. Vjetar im njiše krošnje, žuti listovi padaju na tlo. Najednom počne padati kiša.Kapljice tapkaju po prozoru. Vjetar je unio nekoliko listova u učionicu. Nastaje gužva, svi skaču ne bili uhvatili koji list, ali jesen se samo poigrava. Kiša staje, na oknima ostaje vlaga. Sve je utihnulo. Tamara Vukičević, 6. c Jesenji pljusak Sjedim u učionici. Jutro je, a tmurno je kao da je večer. Kapljice tupkaju po prozoru. Oslušku-jem i zapanjena sam. U jednom trenutku snaga kapljica bila je tolika da sam se prepala da će sestaklo raspršiti u tisuće komadića. Stabla se njišu kao večernje haljine na modnoj reviji. Ne želimizaći iz škole, strah me da ne pokisnem. Na podu učionice vide se mokri otisci stopala. Sve okomene je vlažno. Lokve se pretvaraju u oceane. Nema veselja kao za sunčanih dana. Žao mi je štoje sve tužno, ali priroda je vječna promjena. Tamara Vukičević, 6. c Kiša Jučer je padala kiša i nisam se osjećala sretno. Bila sam u kući, pisala zadaću i išla u kupovinu s roditeljima. Ja kišu ne volim kao ni ostala djeca. Oblači plaču i plaču. Što će se raditi po tom ružnom vremenu? Ne možeš se igrati, nego kući sjediti i dosađivati se. Ja nisam biljka koja voli da joj netko cijeli dan lije vodu po glavi. Ja sam dijete koje ne voli kišu! Karla Radonić, 2. b Litnji dan u Povljima Na katrigi doma sidin i isprid sebe more vidin. Po kanalu brodi plove, ribarice ribu love. Na gajeti ribar krpi mrižu, dok mu dica ješku na parangal nižu. Težaci se vračadu iz poja, vruće je, pa ih radit ni voja. Anastazija Drongovskij, 4. d U ćibi na ponistri tica piva, čuje je čila riva. Podnevna ura tuče, vanka je pakleno vruće. U tu uru mištani obidvadu, na plaži se turisti kupadu. U kužini vonja toč, i ja ću na obid poć. Lucija Zlatar, 5. a
  • 22. Moja plava ruža Poslušajte priču o tome zašto sam ja, znanstvenik Karlo, tražio plavu ružu. Kada sam se pro-budio, odmah sam odjurio u svoj laboratorij. Pokušao sam otkriti lijek protiv konjske gripe. Meduuzorcima sam našao list plave ruže. Bio je samo jedan. Kada sam ga promiješao s još nekim ke-mikalijama, pod mikroskopom su bile čestice konjske gripe (H5N2). Stavio sam kapljicu lijeka nastakalce i primijetio da čestice konjske gripe nestaju.Također sam napravio isti lijek, ali bez plaveruže. Nije djelovalo na H5N2.Tražio sam plave ruže. Nisam ih mogao naći. U svijetu je vladala epi-demija gripe. Jednoga dana došla je vila i pokazala mi veliki vrt pun plavih ruža. Rekla mi je kako mogu mogudobiti sjeme. I napokon, napravio sam lijek za cijeli svijet. Dobio sam Nobelovu nagradu. I konjskegripe više nije bilo. Karlo Bušić, 4. c More More je plavo poput neba, u njemu šume veliki vali, u njemu žive ribice male, u njemu šetaju ježevi crni. Po moru plove brodovi bijeli, u moru se kupaju dječica mala. More ja volim jer je duboko. Moru ja hitam svako ljeto. Laura Ana Klarić, 2. b Nevera Sidin na Rivi. Tmurni obloci nadvili su se nad moren. Galebi kriču. More se uskomešalo. Počeloje dažjit. Judi otvaradu lumbrele. Jo je niman,a mater mi je lipo govorila da je vazmen. Sav ću sesmočit. Gren doma pri vele nevere. Poče san trkat priko Marmontove. Na peškariji ni žive duše. Svisu utekli prid neveru. ,,Bepo, Bepo, požur doma. Smočit ćeš se ko pivac”, pomisli san. Poče san trkatsve bržje i bržje. Kraj Starega Placa san potepa i deboto pa u velu bužu punu vode. Pogledo sanprema nebu. Svo se crnilo. Izgledalo je ko da se nebo spušto na zemju. Ču san i zvona Svetoga Dujekako zvonidu i molidu da stane dažjit, pristane nevera. Nastavija san trkat. Postole su mi bile punevode. Jedva san se uspe uza skale i uša u portun. Dažjilo je još čilu Božju uru. Zvonimir Butić, 5. b Priča jedne kapljice Jednom davno živjela sam na oblaku. Bilo mi je jako dosadno. Odlučila sam se igrati sa svojimprijateljicama. Od previše velikog skakanja, jadan oblak nije mogao izdržati pa se raspukao, a mojeprijateljice i ja pale smo na zemlju. Moje prijateljice i ja stvorile smo rijeku Savu. Obožavam putovati. Svaki dan se njišem u svom širokom koritu. Jutra su predivna. Volim gleda-ti kako izlazi sunce, a navečer kako zalazi. Kada zaronim, vidim predivne ribe kako plivaju. Najviševolim proljeće. Tada sve cvjeta i pupa. Ne volim ni ljeto ni zimu. Ljeti je previše vruće, a ja to nemogu podnijeti. Zimi se smrzavam. Sve oko mene je bijelo. Jadna stabla su gola. Nisam ni ljubi-
  • 23. teljica tišine. Dok putujem, vidim sve i svašta. Obično je ono što vidim poučno. Jako volim jesti,a najviše rijeke kao što su: Kupa, Sutla, Lonja, Orljava, Una… Ponekad u moj trbuh ode i ponekipotočić. Nisam vam ja baš neka dobrica, i ja znam napraviti poneki nered. Kada nastane poplava,iza mene zna ostati pustoš. Obično se tada loše piše poljima i ponekim kućama. Biti rijeka je zabavno, ali nekad se prisjetim svoje pradomovine. Zapitam se što moje prijateljicekapljice rade u nebeskim visinama. Ubrzo mi nova avantura skrene misli, spremna sam za novenestašluke. Nina Vidović, 4. c Razigrani leptir Proljetni je dan. Sunčano je i vedro nebo. Moja šarena krila sjala su na suncu. Sretno sam letjela.Vidjela sam djecu kako se igraju na prekrasnoj livadi. Bilo mi je jako drago. Zatim sam odletjela naplažu. More je lijepe plave boje. Na plaži sam se zadržala neko vrijeme. Djeca su došla na plažu.Htjela su me uloviti. Poigrala sam se s djecom, a zatim odletjela na livadu punu cvijeća. Sletjelasam na šareni cvijet. Upoznala sam drugog leptira na cvijetu. Družili smo se i tako postali velikiprijatelji. Nikolina Bundara, 2. c Lovre Biljak, 1. c
  • 24. Volio bih da me voliš, da budem cvijet u tvojoj kosi Jubav mojega života Jubav! Jubav mojega života, moji su škoji, mila mi trobojnica i judi. Jubav mojega života ni smorič, vengo svaka nit, svaki čovik, svaka kala i skala, svaki bocun i pjat. Lipa je i Jamerika i Istočni kroj,al’ najlipši su moji škoji, krošeni suncen za koje mi se čini da blišči somo radi njih. A more, ča dušujema, more, judi, škoji, jubav mojega života. Jubav mojega života su i brnistra i lavonda, koromoč iškuribonda. Još jedna jubav mojega života je i moj kaić. Moj veli, za druge pri moli kaić. Kal sa njinoplovin oko Broča, Šolte oli Visa... ajme divote. Ali, posebni osjećoji me obuzmu kal gledon onestore ribore, ča in se već svaka pošta uvatila na licu. Hušton hi slušot kako govoridu i ćakulodu.Pričodu, dok jin store, istrošene ruke pletu mrižu. A dvo tri metra ol njih tri se kalafota kontreštojuko je učini boji posol, ali nijedon ni zanemori ono ča sada čini. I oni su dio jubavi mojega života.Volin svoje škoje, svako njihovo drivo i škrapu, svaki lampjun volin, sve jude i beštije volin. A svakapisma, svaki trzoj mandoline, sve me više vežu za Dalmaciju i moje škoje. Jubav mojega života nisamo ime Dalmacija. Jubav mojega života je i njena povist, ono ča je danas i ono ča će bit. Svakanit koja moju Dalmaciju čini zemjon mojega života. Anđela Paleka, 7. a Valentinovo Crvena je boja svugdje oko mene, sad je to vrijeme. Zaljubljena srca oko mene lete i svako od njih svoju ljubav plete. Djevojčica plava prilazi i meni obrazi moji postaju crveni. Marin Visković, 4. b Moja staza Svaki čovjek ima svoju stazu kojom kroči kroz život. Nekoga cijeli život prati sreća, a netko sva-ko malo padne na tlo. Puno puta se pitam što će se događati na mojoj stazi. Tek sam na početku,tek sam započela život i ne znam što me očekuje. Ne znam kakve će me prepreke snaći zbog kojihću možda padati. No, takva je staza. Ponekad ravna, malo krivudava, često ide uzbrdo pa se morampenjati, a nekad nizbrdo, pa mogu trčati. Koja je svrha životnog puta? Kada malo bolje pogledam,na svačijoj stazi ima i patnje i boli. Zašto je tako? Zašto staza nije obasjana osmijehom i ljubavlju?Zašto puno puta ostanem bez snage? Zatim se sjetim Boga i smirim se jer sve se događa s razlo-
  • 25. gom; svaka suza, svaki osmijeh...i zato, svaki put kad se spotaknem i kad se nađem ispred velikeuzbrdice, prikupim snagu i krenem za nekim zvukom, iako ne znam što mi taj zvuk donosi. Kadasam sretna i kad mi je sve široko, ne gledam s visoka, jer nikada ne znam što slijedi. Ne bojim se,jer staza je tu da me ojača. Ema Duvančić, 8. b Nisi sam Život nije lagan i bajan kao u sapunicama. Za mene život znači ljubav, sreća, veselje, igra, ali ibol, slabost i strah. Mislim da u životu svatko nosi svoj križ, netko teži, netko lakši. Svoj život do-življavam sretnim, iako se često pojavljuje i tuga. Kad se pojavi tuga, onda ti je život hladan, kaozima, pust kao pustinja, tih kao planinski vjetar. Oči pune suza gledaju blijedo, gledaju u prazno.Tuga prolazi tijelom, obuzme te strah i padne ti mrak na oči. Ništa te ne može oraspoložiti. Moždapokažeš neki lažan osmjeh, a u tvom je srcu tuga, koja mirno drijema. Želiš znati da nisi sam, da jenetko uz tebe. Sve je sivo i oblačno, za tebe nema sunca, ne pojavljuje se nikad više… A sreća jenešto najljepše na svijetu. Kad si sretan, sve te veseli i sve ti se sviđa. Za mene je sreća vedro sunce,bistro more, poljana puna tratinčica, vedro nebo, staro drvo, visoka planina, polje bez kraja… Ve-lika sreća su ljubav i prijateljstvo. Kad s nekim pričaš, družiš se, i veseliš i dijeliš tajne koje se nećeprenositi… E, to je pravo prijateljstvo. Prijatelji su ti kao čvrst oslonac. Ljubav se ne može opisati,nego ljubav treba probati. Prava ljubav je kad nešto daš, a ne tražiš ništa zauzvrat. Josip Ledina, 7. b Raduj se danu Raduj se danu kad se jutrom budiš I nikakve nevolje ne slutiš. Raduj se danu kad kiša pada isunce žari, ostavi gluposti za svađe ne mari. Raduj mu se-možda je ovo tvoj sretan dan, možda će ti se ostvariti san! Raduj se danu jer te život gura, Raduj se danu jer počinje avantura! Sara Karanušić, 6. c
  • 26. U travi se žute cvjetovi i zuje zlaćane pčele Želja Ja sam bubamara. Prvi put sam poletjela u vrt. Tamo sam vidjela dječaka koji je bio usamljeni tužan. Upitala sam ga: „Zašto si tužan?“, a on je odgovorio: „Nemam se s kim igrati.“ Rekla sammu da zatvori oči i zaželi jednu želju, a ja ću mu je ispuniti. Dječak me poslušao. Sletjela sam nanjegove ruke. Ubrzo su u vrt došla djeca. Dječak je bio sretan što ima nove prijatelje. Želja mu seostvarila. Loreta Čajkušić, 2. c Sretna bubamara Sunčan je dan. Stiglo je proljeće. Prvi put sam poletjela iznad livade koja je puna raznobojnogcvijeća. Sretna sam bila kad sam vidjela toliko šarenila. Crvena boja moga tijela izgubila se u svomtom šarenilu. Letjela sam od cvijeta do cvijeta. Sve je lijepo mirisalo. Sletjela sam na jedan ljubičasticvijet. Na njegovim laticama nalazile su se tri bubamare. Upoznale smo se. One su se zvale: Nikoli-na, Klara i Loreta. Letjele smo i sretno se provele cijeli dan. Postale smo najbolje prijateljice. Lucija Bundara, 2. cNoa Skračić Pustaj, 7. b
  • 27. Bubamara na moru Ja sam bubamara. Prvi put sam poletjela iznad mora. Vidjela sam galebove, ribe i puno cvijećana jednom otoku. Spustila sam se na jedan prekrasan narcis. To je bio znak da je stiglo proljeće.Razveselila sam se. Išla sam se javiti svojoj obitelji. Dok sam putovala do obitelji srela sam jednupčelu koja je tražila med. Rekla sam da ide na otočić pun cvijeća. Tamo će naći puno meda. Sara Polić, 2. c Neobični cvijet Neobični cvijet došao na svijet. Svaka mu je latica druge boje, oko njega se leptiri roje. U njemu ima puno meda, svaka ga pčela milo gleda. Nika Sladojević, l. c Proljeće Tmurna zima je otišla i sa sobom ponijela snježne pahulje i zimsko sunce. Proljetni duh se vra-tio na blijeda lica. Svjetlucava šuma se probudila i ukrasila livadu punu cvijeća. Cvijeće je plesalona proljetnom povjetarcu, a ptičice su otpratile crne oblake. Proljetno sunce, puno bakrenih boja,grijalo je stabla i propupale grane. Ljudi se šetaju po zelenom Marjanu i slušaju cvrkute ptičica u letu. Proljetnu travu ukrasila jenježna, razigrana rosa koja je skakala sa oblaka. Kada proljeće završi, sunce je sve jače i dolazi novo godišnje doba. Proljeće se pozdravlja sarosom, pticama, stablima i ljudima, a ljeto ih tek upoznaje. Bruna Majić, 4. a Proljeće u gradu Proljeće je stiglo u grad Split. Priroda je procvjetala i zamirisala. Livade i parkovi su puni šare-nila. Ptičice pjevaju u čast proljeću. Zvončići zvone prekrasnu pjesmu da pozdrave proljeće. Suncesja prekrasnim sjajem. Djeca se vesele i igraju vani. Cvijeće cvijeta u šarenim bojama. Tako je stigloproljeće u moj Split. Ema Džidara, 3. a Proljeće u Splitu Proljeće je stiglo na velika vrata Splita. Ptice na grani pjevaju. U zelenim parkovima trava i cvijeće cvate. Đaci se loptom igraju. Sunce je prosulo zlatne dukate. Pjesmom proljeće pozdravljaju. U parku sunce zemlju grije. Maura Galić, 3. a Ptice pjesmom đake pozdravljaju. Stih po stih pjesma nastaje. Sunce zrakama cvijeće budi. Zvončići i jaglaci pjesme skladaju.
  • 28. Dok ja sanjan iza starih škura Varoš Jesensko jutro. Gren u grad kupit prijatejici ništa za rođendan. Nigdi mi se ne žuri. Prošetat ćuVarošon. Volin taj dil starega Splita, volin uske kale, stare kamene kuće. Čini mi se ka da san ušetalau prošlost, ka da je vrime stalo. Stare babe viridu iza zelenih škura, vonja spiza. Dica se vataju pouličicama, bez ikakvog straja. Zastajen isprid stare kuće u Kragića ulici. Srce mi jače zakuca, jer takuća je dil mojih korijena. Tu se rodila moja baka Anka Alujević. Svoje ditinjstvo i mladost provelaje u Varošu, igrala se u ovin istin kalama, sidila na ovin istim skalinama di san i ja sidila dok su mimisli lutale pričama moje bake. Zvono mobitela vratilo me u stvarnost. Požurila san kupit prijate-ljici poklon i pitala san se ča je moja baka poklanjala svojin prijateljima. Je li i nju zvono mobitelavraćalo u stvarnost ili je to bilo crkveno zvono ča zvoni u podne? Jelena Jurić, 6. c Bura u Splitu Bura u mom gradu, čest je gost, no nije mi baš draga, previše je razigrana. Kosu svima mrsi, po prozorima lupa, snove djeci remeti i kao vojnik stupa. Među lišće se skrije pa šušti i šušti, valove na moru stvara, o obalu ih udara. Hladna je i neugodna, za obraze me štipa, pa u kuću tjera. Karla Hraste, 4. c Nekada se previše zanese, grane kida i stabla obara, a kad skroz poludi krovove ljudima razara. Mislav Šimunković, 4. c Na Rivi Sjećam se ovog ljeta… Sunce je žarilo. Puhalo je jugo. Miris vrućine i soli na našoj koži dokskidamo crne naočale i odmičemo pogled od sunca. Smijeh. Svi su bezbrižni. Svi to vole… Samoturisti zbunjeno škljocaju fotoaparatima pokušavajući pročitati naziv sladoleda na ploči. Ovo smoljeto cijele dane provodili na Rivi. Mladi smo... Ljeto neće nigdje. Prislanjamo se uz palme poku-šavajući zapamtiti imena pridošlicama. Zatvaramo oči i dižemo glavu. Bijele ploče posvuda. Pa
  • 29. nek’ kažu da ih ne vole! Avionska pista? Pa neka je! To je Splitu trebalo. Ne može čovjek samo stati,nikud ne ići. Osamili bismo se u ovoj našoj tradicionalnosti. Ispijamo koktele kroz debele šareneslamke dok mrsimo kosu slanu od mora i smijemo se gledajući okolo, priželjkujući da netko odre-đen dođe. Padne mrak, upale se svjetla na Rivi, obitelji tiho prolaze. Mi smo još tu. U moru se odra-zi svjetla prelijevaju preko brodova. Kamene kuće se spremaju na počinak, ali još će malo ostatibudne, dok žamor iz obližnjeg kafića ne utihne. Konobari protežu ruke brišući ih o crnu pregaču,a zatim pale cigaretu i hvataju još dah odmora. Gledamo sat na sv. Frani. Ide brzo dok besmislenogubimo vrijeme. Cure se okupljaju pričajući o dugim, crvenim i žutim noktima i prosuđuju u glavikoja im se od cura sviđa, a koja ne. Prijateljstvo će trajati i poslije ljeta, dok neki ostaju samo broju imeniku. U tom ljetu… Puno je razloga za sreću. Gledamo se u oči dok puše jugo. Skinuli smonaočale. Ne mirišemo više na sol. Ljeto je otišlo. Ana Prkić, 8. c Grad Jutro. Hladno je, ali sunčano, a ja promrzla trčim i žurim. Nesvjesno upravljam svojom nogamada se pomiču kroz lokve koje je stvorila sinoćnja kiša. Kasnim. Kazaljke na mome satu uskoro će sepoklopiti na velikom crnom broju osam, a nisam ni blizu Prokurativama. Stube koje vode do uči-onice strme su i naporne, ali već godinama prolazim ovim putem. Požurim i otvorim vrata momecilju. Dobro promotrim nepoznata lica i osjetim kako se crvenim. Pogriješila sam dan. Ovo uopćenije moja grupa. Ispričam se i još uvijek crvena istrčim iz zgrade. Ljuta na sebe zbog pogreške kojusam napravila odlučim da neću kući. Unatoč studeni što vlada, spustim se do bijele Rive i sjednemna prvi osunčani kamen. Moj plavi kaputić dobro služi svrsi. Pogledam oko sebe, Riva je tako pusta.Stoji tužna u svojoj bjelini i samoći. Sjećam se kada sam, kao mala, trčkarala oko majke probijajućise između svih tih ljudi. Kroz sav taj žamor trudila sam se da se i moj glasić čuje. Sada se nemams kime natjecati. Nema nikoga da me posluša. Zatvorim oči i skoncentriram se na zvukove. Jednasavršeno skladna melodija privukla moju pažnju. Predivna je. Kao tisuće malih svirača, savršenousklađenih i točnih. More je ponavljalo melodiju svako malo, jednakim savršenstvom. Pomislim:„Umori li se ikad?“. Miris svježe ribe pomalo je zauzimao grad. Čula sam buku s ribarnice. Cjenka-nje s prodavačima. Žamor ljudi. Mogla sam pretpostaviti kako biraju najbolju ribu. Nekada sam sdjedom odlazila po ribu...prije, dok me svakodnevnica nije zarobila. Bura je lagano zapuhala, alidovoljno da se prenem. Velika, žuta kugla na nebu kao da je izgubila svoj žar i sjaj. Ustanem i pola-ko napustim svoju kulu sjećanja, razmišljanja i osjećaja. Tužna radi odlaska otrčim kući. U toplo. Bruna Lukšić, 8. b Peristil Starim, tihim ulicama Dioklecijanove palače dolazim do Peristila, znamenitog i glavnog trgapalače. Na Peristilu se zaista mnogo toga može vidjeti. Uz Peristil stoji katedrala svetog Dujma,zaštitnika moga grada. Iz katedrale se ponosno dize bijeli, suncem okupan zvonik. Pored katedralenalazi se stara egipatska sfinga. Kada bi mogla govoriti, tko zna o kojim bi zanimljivim događajimapričala. Možda bi pričala o egipatskom suncu, možda o egipatskim piramidama, možda o starimEgipćanima, a možda o zanimljivom putu do palače cara Dioklecijana, ili o svim ljudima koji suikada prošli uz nju i promatrali je. Tko zna sto li je sve ona neobično doživje1a? Starim kamenimpločama prolazim Peristilom. Car Dioklecijan vjerojatno nije ni sanjao da ce do današnjih danaglavnim trgom njegove palače proći ovoliko ljudi. Dok im vodiči pokazuju i govore o čudesnim
  • 30. građevinama, turisti zadivljeno gledaju ljepotu ovog mjesta. Fotoaparati grozničavo škljocaju ibljeskaju. Shvaćam kako je svim ovim ljudima koji ovo mjesto vide prvi put u životu. Sjednem ipromatram. Ljepota ovog mjesta zaista je neopisiva. Peristil. Nezaboravan antički trg kojeg samoSplit i njegova Dioklecijanova palača zaslužuju imati. Ivana Šatara, 6. c Ana Prkić, 8. c
  • 31. Tko traži uvijek veće, gubi što ima iz vreće Miš i mačka Mačka Bisera živjela je u gospodskoj kući. Bila je pitoma, mazili su je i pazili. Hvalila se preddrugim mačkama da je najbolja u lovu na miševe u cijelom kraju. U istoj kući živio je mali miš Skok.Bio je vrlo vješt, brz u skokovima i u trčanju. Uvijek je pažljivo pazio da ga Bisera ne vidi u lovu nahranu. Jednom ga je mačka vidjela kako se prikrada komadu sira. Mislila je: „Gle! Mali glupi miš!Sad ću ja njega, neće mi pobjeći. Najbolja sam!“ Dok se hvalisala sama pred sobom, Skok je većpobjegao u svoju malu rupicu s komadom sira. POUKA BASNE: Ne valja biti previše hvalisav i samouvjeren jer to ponekad može biti štetno! Talia Tara Roje, 3. b Pas i lisica Jednog dana sova je organizirala natjecanje u preskakanju užeta. Lisica Mica odmah se prijavi-la i rekla da je to za nju mačji kašalj. Sova Bronhilda nagovorila je psa Bonga da se prijavi. „Do natje-canja još samo dva sata“, uzdahnula je opako lija i smišljala neku prevaru. Rekla je: „Zapet ću svojunogu psu Bongu tako da mu se uže zapetlja“. Na satu je otkucalo pet sati i lija je krenula premašumi na natjecanje. Pas Bongo je rekao sam sebi: „Ako ne pobijedim, nema veze idem na natjeca-nje zbog zabave. Sova Bronhilda je sudac, ona će biti poštena kao i uvijek.“ Lija Mica i pas Bongo sustali na pozicije. Sudac je rekao da tko više napravi skokova preko užeta, taj pobjeđuje. Zazviždalaje tri puta i rekla: „ Tri četiri sad!“ Lija nakon 10 skokova odluči izvesti svoj lukavi plan, pruži nogupreko Bongovog užeta tako da nitko ne vidi, odjednom padne na pod razočarano. Sova je rekla:„ Bongo je pobjednik“. Lija pokupi svoje uže i postiđeno krene kući. Pas Bongo je pokušao utješitiliju, no ona je rekla da je pošteno što je izgubila. I priznala svoj lukavi plan. POUKA OVE BASNE JE: U životu budi pravedan i pošten, s lakoćom obavljaj svoje zadatke. Dora Bilić, 3. b Mrav i kos Jednog dana mrav je skupljao sjemenke. Upao je u lokvu. Počeo se utapati. Kos je letio iznadlokve. Vidio je mrava da se utapa. Kos je skupio suhu travku i bacio je u lokvu. Mrav se popeo nasuhu travku i spasio se. Početkom ljeta dječak je htio uhvatiti kosa. Kad je postavljao zamku mravga je ugrizao. Zamka je ispala dječaku iz ruke, a kos je odletio. POUKA BASNE: Pomogni drugome i drugi će pomoći tebi! Dominik Nevešćanin, 3. b
  • 32. Martin Fuchs, Tina Vladušić, Marijeta Mikačić, 3. b

×