1. MINHENSKI KRUG
Usporedno s monumentalizmom Društva “Medulić” u hrvatskoj
umjetnosti djeluje i intimistička, umjetnički snažna, skupina
slikara: Josip Račić, Miroslav Kraljević, Vladimir Becić i Oskar
Herman. Zajedničko im je bilo školovanje u Habermanna
u Münchenu, te nov i suvremen, anti-akademski odnos prema
likovnom radu. Nasuprot akademizmu uče od francuske likovne
tradicije, misleći pri tomw na Maneta, ali nakon što je Račić po
svršetku studija otišao u Pariz, njegova tragična smrt poslije tri
mjeseca, postaje simbolom tragična raskoraka što ga ih dijelio od
optimistične avangarde. Svaki od njih zasebno je ime hrvatske
moderne, zajednički minhenski počeci poslužili su više povijesti
umjetnosti za uspostavu termina kojim ih je izdvojila iz dotadašnje
tradicije - sam termin “minhenski krug” nastaje 50-ih godina.

2. JOSIP RAĈIĆ
Rodio se 22. ožujka 1885. u Horvatima pokraj Zagreba. Cijeli njegov život
bio obilježen je siromaštvom i neimaštvom, unatoč njegovom snažnom
slikarskom daru koji pokazuje već od djetinjstva, Učio je litografski zanat
u Zagrebu, a 1904. godine otišao je u Beč pa u München, gdje upisuje
crtačku školu. Nakon položenog prijemnoga ispita i upisa na Akademiju
likovnih umjetnosti, odbijen mu je zahtjev za stipendiju. Tamo pronalazi
ugljen, meki crtački materijal koji osjeća ne samo svojim slikarskim
senzibilitetom već i svojom dušom, u dubini nesretnom, mračnom i
ispunjenom gorčinom. I upravo će ta crnina ugljena poslije na Račićevoj
paleti prerasti u nebrojene gradacije mrkoga toplog tona, koji će unutar
hrvatske povijesti umjetnosti Račića obilježiti kao jednoga od najvećih
virtuoza tonskoga slikarstva. Godine 1908. odlazi je u Pariz i radi seriju
akvarela s motivima pariških mostova, avenija i parkova. 19. lipnja 1908.
nađen je ustrijeljen u svojoj hotelskoj sobi. Prestižna hrvatska likovna
nagrada koju daje hrvatski dnevni list Vjesnik naziva se po njemu
Nagrada Josip Račić.

3. Autoportreti

6. Pont des Arts, 1908.

7. Mati i dijete, 1908.

8. Djevojka pred ogledalom

11. MIROSLAV KRALJEVIĆ
Rođen u Gospiću 14. prosinca 1885. kao potomak stare slavenske plemićke obitelji i loze
Kraljevićaza sela Drage kraj Požege, mjesta koje će u njegovu kratkom, ali stvaralački
Želja iz upoznavanjem impresionista odvodi mladog Kraljevića 1911. u
ispunjenom životu zauzeti važno mjesto. Već kao zagrebački radi brojne skice crteže
Pariz, gdje najprije pomno istražuje crtež, a potom srednjoškolac radi
olovkom i pastelom kavana i baletnih 1904. odlučuje se za studij prava u iBeču. Ipak,
pariških ulica, i male akvarele, no predstava. Osjećaj za grotesku
već ekspresionistički iskaz doći izabireizražaja upravopoziv, a na munchenskoj će
dvije godine kasnije slikarstvo će do kao svoj životni na tim slikama.
akademiji, u klasi Huga Habermanna, sresti Josipa Račićastvara svoja najbolja
Kasnije, u vlastitom pariškom radnom prostoru, i Vladimira Becića. Svoj
istančani grafizam Kraljević obogaćuje tonom i izvanrednim osjećajemslike
djela: Autoportret s lulom te Mali autoportret s paletom. Te za odnose svjetla
i sjene, što savršeno odgovara njegovu osjetljivom temperamentu, zbog koje seosjetiti i
svjedoče o Kraljevićevoj slikarskoj zrelosti, ali i o bolesti sposobnome
iskazati iznimnu radost, ali se ubrzo preobraziti i u najdublju melankoliju. Svake
1912. godine vraća u domovinu. Tu priređuje svoju jedinu samostalnu
praznike provodi u Požegi, u koju su se u međuvremenu preselili njegovi roditelji. Tamo
izložbu, u galeriji Ulrich u studenome 1912., a zatim odlazi na liječenje
nastaju neke od najzrelijih slika toga Kraljevićeva stvaralačkog razdoblja - Krave na
paši, Bik, U staji. Ostvarene Upravopotezima i oštrim kolorističkimuočljiva je one
u sanatorij Brestovac. širokim na tim posljednjim djelima kontrastima,
cezannovska razrada motiva i bavljenje konstrukcijom i kubističkim
govore o Kraljevićevu slikarskom rukopisu te o mladoj osobi sklonijoj da bude slikar
vlastitog podneblja, u čemuiga prekida smrt. S nenavršenih 28 godina umro
istraživanjem, prirode životinja negoli građanske salonske atmosfere. U Požegi
nastaje iZagrebu njegovih najboljih autoportreta. Tada stvara i antologijska jedan
je u jedan od 16. travnja 1913. od tuberkuloze. Miroslav Kraljević, djela
hrvatskoga slikarstva, kao što su Portret tete Luike, Djevojčica s lutkom i portreti majke
od začetnika hrvatskoga modernog slikarstva te gotovo najsvestraniji
i oca, te požeški početkaslikan u stoljeća pokopan je u obiteljskoj grobnici u
umjetnik s krajolik našeg plenerističkom ugođaju pod impresionističkim
utjecajem.
Požegi.

12. Autoportreti

13. Bonvivant, 1912. U kavani, 1912.

14. Luksemburški park u Parizu

18. VLADIMIR BECIĆ
Rodio se 1. lipnja 1886. u Slavonskom Brodu . Studirao je pravo u Zagrebu, a slikarstvo u
Munchenu i Parizu, gdje je radio kao crtač u časopisu Le Rire. Djelovao je u
Osijeku, Beogradu, i Bitolju, a tijekom Prvog svjetskog rata bio je dopisnik i ratni slikar
časopisa L'Illustration na solunskoj fronti. Od 1919. do 1923. boravio je u Blažuju
kraj Sarajeva, a zatim odlazi u Zagreb gdje je profesor na Umjetničkoj akademiji
do 1947. Njegovi najraniji radovi iz vremena münchenskog školovanja, s djelima
Račića,Kraljevića i Hermanna čine kompleks hrvatske slikarske moderne, oni stilistički
nose značajke tradicije i novoga, suvremenog minhenskog akademizma, Leiblova
osebujnog realizma i maneovske rekapitulacije Goyina i Velasquezova slikarstva. Poslije
će se približiti Cézanneu, a potom će naglašenim geometrijskim strukturiranjem motiva i
voluminoznošću oblika ući u svoj neoklasicizam. Tih mijena u Becićevu slikarstvu bit će
više. Međutim, pravi naglasak ostat će uvijek na njegovu minhenskom stvaranju, koje je
i Ljubo Babić označio kao razdoblje što označava nenadmašnu odrednicu u redoslijedu
Becićevih sretnijih i manje sretnih faza. Becićev slikarski izraz od samih je početaka
usmjeren više prema modelaciji i jasnoći, nego prema lirizmu. Njegove skice u ulju, a
pogotovo u akvarelu, izražavaju svježinu neposrednog slikarskog doživljaja. Posljednjih
godina života obrađivao je motive iz Istre i s radilišta na Neretvi.

19. Autoportret Portret Miroslava Kraljevića

22. Djeĉak s kukuruzom Seljanka

23. Moje sjenokoše

24. Rogotin

25. Mrtva priroda s gljivama
Djevojka s cvijećem

26. OSKAR HERMAN
Hrvatski slikar židovskog podrijetla rodio se u Zagrebu 17. ožujka 1886.
Poput ostale članova minhenskog kruga i Hermann se školovao u Münchenu.
Najprije privatno uči crtanje u atelijeru Antona Azbéa 1904., a potom upisuje
Akademiju, slikarska klasa Huga Habermanna. 1908. prvi puta izlaže u Zagrebu, a
studira do 1910. god. Nakon prvog svjetskoga rata ponovno odlazi u Munchen gdje
je, uz kraće boravke u Parizu i Berlinu, živio sve do eskalacije nacizma, 1933. kad se
vraća u Zagreb i priređuje samostalnu izložbu u Umjetničkim pavljonu. U
minhenskom razdoblju redovito je i zapaženo izlagao samostalno i na izložbama
minhenske nove secesije. 1942.- 1944. boravi u izbjegličkom logoru Ferramonti-
Tarsia, na jugu Italije. 1944. vraća se u Hrvatsku i odlazi u partizane, a 1945. ide
u Zagreb. Zapošljava se u Modernoj galeriji ( Zagreb ), u kojoj radi do umirovljenja
1954. . Iste godine priređena mu je retrospektivna izložba u Muzeju za umjetnost i
obrt, a 1971. velika retrospektivna izložba u Umjetničkom paviljonu. Herman je bio
samozatajan umjetnik izvan svih klanova, tako da je vrlo kasno prihvaćen i
shvaćen, on je samotnjački krenuo novim umjetničkim stazama moderne. Redovito
izlagao u Munchenu od 1914.-1927. Samostalno izlagao u
Zagrebu, Splitu, Osijeku, Samoboru, Beogrdu i Parizu. Bio je pod utjecajem
Mareesa, a kasnije i ekspresionizma. 1955. nagrađen je Nagradom grada
Zagreba, 1960. odlikovan je Ordenom zasluga za narod I. Reda. 1966 nagrađen je
za žiovotno djelo Nagradom Vladimir Nazor. Umro je 18. siječnja 1974. u Zagrebu.

27. Portret djevojĉice Tonke Karner, 1907.

30. Nagovaranje, 1936.