Your SlideShare is downloading. ×
Knjiga: Andrija Mohorovičić - Tornado u Novskoj
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Thanks for flagging this SlideShare!

Oops! An error has occurred.

×
Saving this for later? Get the SlideShare app to save on your phone or tablet. Read anywhere, anytime – even offline.
Text the download link to your phone
Standard text messaging rates apply

Knjiga: Andrija Mohorovičić - Tornado u Novskoj

875
views

Published on

Tijekom projekta "Andrija Mohorovičić - Tornado u Novskoj" nastala je "knjiga" kao rezultat istraživanja: - života Andrije Mohorovičića te njegovog istraživanja tornada koji je pokosio Novsku 1892. …

Tijekom projekta "Andrija Mohorovičić - Tornado u Novskoj" nastala je "knjiga" kao rezultat istraživanja: - života Andrije Mohorovičića te njegovog istraživanja tornada koji je pokosio Novsku 1892. godine, kao i grana geofizike koje je on proučavao (seizmologije i meteorologije).

Published in: Education

0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total Views
875
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
0
Actions
Shares
0
Downloads
7
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

Report content
Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
No notes for slide

Transcript

  • 1. Srednja škola Novska školska godina: 2011./2012. Tornado u Novskoj Projekt: „Andrija Mohorovičić“ Grupa učenika – mentorica: Gordana Divić
  • 2. Tornado u Novskoj 2 Predgovor Grupa učenika koja je sudjelovala u pisanju ovog projektnog rada su: Bišof, Matea – 2.g Boţić, Monika – 2.g Crnojević, Marko – 1.g Dam, Maja – 3.g Grgošić, Patricija – 4.g Horaček, Antonio – 1.g Hoško, Mihaela – 3.g Ivaštinović, Antonio – 2.g Jeftić, Maja – 4.g Kaurin, Ela – 3.g Kovačević, Leon – 3.g Kutleša, Andrea – 2.g Lončarević, Ivana – 4.g Martić, Anamaria – 2.g Medvedović, Nikolina – 2.g Mencej, Mirna – 2.g Pleš, Lidija – 4.g Pucić, Paola – 4.g Tomić, Martina – 3.g Vidaković, Barbara – 4.g Ţunić, Fabijan – 2.g U projektu „Andrija Mohorovičić“ sudjelovalo je 22 učenika i oni su, izmeĎu ostalog, sudjelovali u sastavljanju ove „knjige“. Tijekom naših istraţivanja spoznali smo mnogo toga što prije nismo znali. Namjera je bila ispričati priču o Andriji Mohorovičiću i dotaknuti se znanosti koju je on proučavao i kojoj je dao izniman doprinos, meĎutim, naš se rad pretvorio i u istraţivanje tornada koji je pogodio našu Novsku prije 120 godina. Zahvaljujući internetu došli smo i do originalnog Mohorovičićevog izvještaja o „našem“ tornadu, stoga ovom prilikom zahvaljujemo Gradskoj knjiţnici „Ante Jagar“ grada Novske za prosljeĎivanje poveznice prema spomenutom izvještaju! TakoĎer se zahvaljujemo i Ţivku i Ţeljku Sajku na uloţenom trudu u potragu za zapisima o tornadu na Novsku! U Novskoj 20. travnja 2012. godine. Voditeljica projekta: Gordana Divić, prof.
  • 3. Tornado u Novskoj 3 Sadrţaj 1. Uvod ................................................................................................................................................ 4 2. Andrija Mohorovičid........................................................................................................................ 5 3. Tornado u Novskoj .......................................................................................................................... 8 4. Meteorologija................................................................................................................................ 13 4.1. Podjela meteorologije........................................................................................................... 13 4.2. Meteorološki sustavi ............................................................................................................. 14 4.2.1. Anticiklone..................................................................................................................... 14 4.2.2. Ciklone........................................................................................................................... 15 4.3. Oblaci i njihov nastanak......................................................................................................... 16 4.3.1. Podjela oblaka po visini................................................................................................. 17 4.4. Prognoza vremena................................................................................................................. 18 4.5. Meteorološki instrumenti ..................................................................................................... 20 4.6. Vrste oborina......................................................................................................................... 24 4.7. Tornado ................................................................................................................................. 25 4.8. Tsunami ................................................................................................................................. 27 5. Seizmologija................................................................................................................................... 29 5.1. Zemljina kora......................................................................................................................... 29 5.1.1. Nastanak kontinenata .................................................................................................. 31 4.2. Potresi......................................................................................................................................... 32 4.2.1. Vrste potresa....................................................................................................................... 33 4.2.2. Prikaz potresa...................................................................................................................... 34 4.2.3. Metode istraživanja potresa................................................................................................ 35 4.3. Mohorovičidev doprinos znanosti ......................................................................................... 38 5. Zaključak........................................................................................................................................ 39 6. Popis literature.............................................................................................................................. 40
  • 4. Tornado u Novskoj 4 1. Uvod Jeste li se ikada probudili u jedan prekrasan, sunčan, proljetni dan koji nije završio prekrasno? Moţda se poslije naoblačilo, moţda je padala kiša, tuča, … ili je moţda jednostavno „došetao“ tornado u vaš kraj … „hmm – malo vjerojatno“, mogli biste reći. MeĎutim, prije točno 120 godina, naše je sugraĎane zadesio, pretpostavljamo, upravo takav dan. Moguće je da je započeo kao krasan, topao, sunčan dan. Moguće je da su tog utorka, 31. svibnja 1892., graĎani, odnosno seljani, tadašnje Novske, planirali obavljati kakve poslove vani – oko kuće, na polju, … meĎutim, najednom poslijepodne gadno se smračilo i pomutilo njihove planove. Nema zapisa da se ikad prije ili poslije dogodilo išta slično u našem gradu. Što? Tornado je popodne 31. svibnja 1892. zahvatio područje ţeljezničke stanice Novska i obliţnje šume te uzrokovao znatnu štetu. Andrija Mohorovičić je vrlo detaljno opisao pojavu tog tornada koji je pojedine vagone vlaka koji je u 16.17h upravo krenuo prema Novoj Gradiški izbacio sa ţeljezničkih tračnica. Straţnji vagon, teţak preko 13 tona, bio je odbačen na udaljenost od 30m i to preko telegrafskih vodova. U vlaku je bilo pedesetak putnika, od kojih su trojica teţe ranjena. Od obilne kiše voda je na pojedinim mjestima probila ţeljeznički nasip, a u poljima je bila visoka i do metra. Na osnovi smjera prevrtanja vagona i stabala u obliţnjoj šumi (sjeveroistočno od glavne ceste počupao je 150 000 stabala) te šteta na zgradama, Mohorovičić je zaključio da je vjetar u tom predjelu bio ciklonalan, te je ocijenio da mu je brzina bila izmeĎu 46 i 158 m/s. Tornado se zapravo sastojao od dva vrtloga, tj. bila su dva tornada. Iako se nije upuštao u dublju analizu, povezao ih je s općom meteorološkom situacijom tog dana u Hrvatskoj i Bosni, te je uočio da je nevrijeme nastalo na jugoistočnom rubu olujne fronte koja se gibala prema sjeveroistoku. Rub te fronte podudarao se s niskim tlakom zraka u području sjeverne Bosne. Uz to upozorava na temperature veoma visoke za to godišnje doba (Novska 26 ˚C) i razliku temperatura obalnog dijela i unutrašnjosti. Za vrijeme tornada temperatura je pala za desetak stupnjeva. Što je tornado? Tko je Andrija Mohorovičić? Čime se bavio? Zašto je tada bio u Novskoj? Što su doţivjeli Novljani 31. svibnja 1892.? Što je meteorologija? Što su „fronte“? … još je puno pitanja koje u nama budi gornji izvještaj. Ovim projektnim radom pokušat ćemo dati odgovore na neka pitanja.
  • 5. Tornado u Novskoj 5 2. Andrija Mohorovičić Andrija Mohorovičić roĎen je 23. siječnja 1857. u Voloskom kraj Opatije, u Hrvatskoj. Andrijina majka, Marija Pošić (1820.-1862.), bila je rodom iz Opatije. Otac Andrija (1826.- 1906.) potječe iz Rukavaca u Istri gdje su Mohorovičići generacijama ţivjeli i radili kao bačvari. Tek je Andrijin otac postao kovač sidara u Voloskom. U obitelji Mohorovičićevih bila je tradicija da je najstariji sin u svakoj mlaĎoj obitelji dobio ime Andrija. Tako su i djed i otac našeg Andrije, a kasnije i njegov sin, unuk i praunuk takoĎer nazvani tim imenom. Osnovnu školu Andrija je polazio u rodnom Voloskom. No, kako je zapaţena njegova neobična nadarenost, vjeroučitelj je savjetovao ocu da sina dalje školuje. Tako je Andrija pošao u gimnaziju u Rijeku. Pri tome je vrijedno spomenuti da je već u svojoj 15. godini uz hrvatski potpuno svladao talijanski, engleski i francuski jezik, a kasnije i njemački, pa latinski i starogrčki. Godine 1875. u gimnaziji je poloţio ispit zrelosti s odličnim uspjehom. Zatim se upisao na studij matematike i fizike na Filozofskom fakultetu u Pragu, gdje je usavršio i češki jezik. Jedan od profesora bio mu je glasoviti fizičar Ernst Mach. Nakon završenog studija, kao mjesni učitelj predavao je u Zagrebačkoj gimnaziji godinu dana (1879.-1880.), a nakon toga je premješten u Osijek. MeĎutim, kako je uporno traţio da bude premješten u Bakar ili Senj, već se 1. studenog 1882. našao u nautičkoj školi u Bakru kraj Rijeke. Tamo je radio kao učitelj, a 1886. godine dodijeljen mu se naslov profesora. U Bakru se Mohorovičić 1883. godine vjenčao sa Silvijom Vernić. Mohorovićevi su imali četvero djece: Andrija, Ivan, Stjepan i Franjo.
  • 6. Tornado u Novskoj 6 Mohorovičićev boravak u Bakru imao je za njegov daljnji rad presudno značenje. Tu je prvi put došao u neposredan dodir s meteorologijom koju je predavao učenicima II. razreda, što je utjecalo na njegovo dublje zanimanje za probleme te znanosti. U nautičkoj školi Mohorovičić je ostao 9 godina. Na vlastitu molbu bio je premješten u Zagreb, a već 1. siječnja 1892. postao je upravitelj Meteorološkog opservatorija. Tu je nastavio svoju aktivnost u meteorologiji, ali je nakon prijeloma stoljeća, svu svoju znanstvenu djelatnost usmjerio na seizmologiju koja mu je ubrzo postala glavna preokupacija. Na osnovi disertacije “O opaţanju oblaka, te o dnevnom i godišnjem periodu oblaka u Bakru” bio je promoviran za doktora filozofije na Zagrebačkom sveučilištu 1893. godine. Odmah zatim dokazao se kao privatni docent, a 1910. godine postao je naslovni izvanredni sveučilišni profesor. Već je 1893. godine postao član dopisnik, a 1898. godine pravi član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Od 1918. do 1922. godine bio je tajnik njezina Matematičko-prirodoslovnog razreda. Krajem 1921. godine Andrija Mohorovičić je umirovljen, a malo prije svoje 80. godine dočekao je smrt 18. prosinca 1936. godine. ~ * ~ Na području meteorologije i seizmologije, Mohorovičić je jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika svih vremena, jer je ţivio, djelovao i sva svoja znanstvena dostignuća ostvario upravo u Hrvatskoj. Ţivio je i radio u razdoblju kada su se postavljali znanstveni temelji meteorologije i seizmologije, pa je svojim radom pridonio njihovu razvoju. Uz to je svoja i tuĎa znanja i iskustva pretočio u praksu, čime je postao začetnikom meteorološke i seizmološke sluţbe u Hrvatskoj. Najveći dio njegova rada povezan je s Meteorološkim opservatorijem na Griču u Zagrebu. Tijekom tri desetljeća, od 1892. do 1922. godine, Mohorovičić je bio njegov upravitelj i dugogodišnji vremenski motritelj. Njegov je znanstveni interes s početka bio usmjeren na meteorologiju. Godine 1901. preuzeo je od maĎarske meteorološke sluţbe upravu i nadzor nad postajama u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji. U znanosti se bavio klimatološkim istraţivanjima i studijama jakih mjesnih oluja. Potkraj XIX. stoljeća organizirao je pokusnu zaštitu od tuče na području Jastrebarskog i započeo prvi meteorološki istraţivački projekt u Hrvatskoj (istraţivanje bure na području krša). ~ * ~ Začeci Geofiziĉkog zavoda seţu u davnu 1861. organiziranjem prvih sustavnih meteoroloških motrenja u nas. Djelatnosti zavoda su se postupno širile i na ostala područja geofizike: fiziku atmosfere, fiziku čvrste Zemlje i fiziku mora. Već se 1862. objavljuju izvještaji o vremenu u Zagrebu, a koncem 19. stoljeća Andrija Mohorovičić, predstojnik tadašnjega Geofizičkog zavoda, objavljuje i prve vremenske prognoze. U to su se vrijeme na
  • 7. Tornado u Novskoj 7 Geofizičkom zavodu prikupljali makroseizmički podaci, a početkom 20. stoljeća postavljeni su i prvi seizmografi. Mareografska postaja u Bakru od 1929. biljeţi vodostaj Jadranskog mora. Mreţa meteoroloških postaja Hrvatske vremenom se znatno proširila, te se 1947. izdvojila u samostalnu ustanovu (današnji Drţavni hidrometeorološki zavod), a Geofizički zavod otada djeluje kao znanstveno-nastavna jedinica Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. U njenom je okviru i Opservatorij na Puntijarki na kojem se od 1959. mjeri intenzitet Sunčevog zračenja. Automatska meteorološka postaja, koja je na Horvatovcu postavljena 1987. godine, biljeţi vrijednosti standardnih meteoroloških elemenata (tlaka, temperature zraka i tla, oborine, smjera i brzine vjetra, vlaţnosti zraka, globalnog i difuznog Sunčevog zračenja), a od 1998. i ultraljubičastog zračenja. Geofizički zavod 'Andrija Mohorovičić' izdaje znanstveni ĉasopis Geofizika. Časopis se referira u više svjetskih bibliografskih baza poput ISI Web of Knowledge, Scopus i dr. ~ * ~ No da se vratimo Mohorovičiću: u Novskoj se nije zatekao slučajno nakon onog kobnog dana, nego je godinama sustavno pratio i biljeţio vremenske prilike u Hrvatskoj te je dobio poziv od „vis. bogoštovnog i nastavnog odjela kr. zem. vlade“ da ode u Novsku proučiti „'tornado', što je prouzrokovao nesreću na željezničkoj postaji u Novskoj i u obližnjoj šumi“1 . On je zasluţan za modernizaciju tadašnjih meteoroloških mjerenja te je i sam sudjelovao u osmišljavanju mjernih instrumenata. Dobar dio svog ţivota poklonio je upravo meteorologiji, ali kao što ćemo vidjeti nešto kasnije, njegov najveći doprinos znanosti nije ostvaren u meteorologiji, već u seizmologiji. No, idemo redom. 1 Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga CXVII, „Tornado kod Novske“, Andrija Mohorovičid, Zagreb, 1893.
  • 8. Tornado u Novskoj 8 3. Tornado u Novskoj Mohorovičić je 24. lipnja 1892. godine (dakle, 24 dana nakon udara tornada na Novsku) dobio poziv da ode istraţiti nemili dogaĎaj. Dakle, toga dana krenuo je u Novsku i započeo svoje istraţivanje. Slijede citati iz njegovog izvještaja o tornadu u Novskoj koji je: „Čitao u sjednici Matematičko-prirodoslovnoga razreda jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti dne 22. travnja 1893.“: „Dne 31. svibnja u 4 sata 16 m. došao je vlak od Jasenovca na kolodvor Novske i otišao odmah dalje prama Novoj Gradiški. Čim se je vlak maknuo s kolodvora, doĎe naglo od SW tornado i porazbaca kola prije nego što je prevalio vlak do 150 m. puta. U tim kolima su bila dva putnika i to g. Tih. Gruičić, načelnik jasenovački, i g. Fr. Kaudernat, poručnik kod kr. zem. Pastubare u Zagrebu, te jedan bremser (Rukavina). Rukavina je bio u čas katastrofe u kućici nad kolima. Tu je kućicu vjetar otrgao i odnesao zajedno s Rukavinom još 10 m. … Rukavina ne zna drugo kazati, nego, da se je najednom našao na zemlji, ali tvrdi, da mu se je činilo, da su kola prošla preko telegrafičnih ţica. Premda ga je vjetar odnesao 40 m. daleko, ostao je posvema neozleĎen. Poručnik Kaudernat pripovijeda slijedeće: ,Iza odlaska vlaka iz Dubice vidio sam smjerom prema Sisku strašne oblake, vrućina je bila užasna a sparina strašna. Iza odlaska iz Jasenovca vidio sam isto takav oblak na jugo-zapadu, kao kakav ogromni polukrug, boje tamno-smeĎe. Ostalo je nebo bilo razmjerno vedro t.j. pokriveno tanjim oblačićima. Malo prije nego što je krenuo vlak iz Novske, vidio sam, kako se spušta iz one tamne mase dugačka vitlica (Windhose) prema zemlji i to baš nad šumom (Gredom). Vitlica je bila široka ondje, gdje se je držala glavne mase oblaka, prema zemlji je bila sve uža, a tik do zemlje se je opet širila. U samoj se je vitlici vidjelo veoma brzo gibanje oko osi i to lijevo (t.j . ciklonalno). Vidio sam takoĎer, kako diže u vis granje odtrgnuto od drveća. U to nasta tmica (čim se je vlak počeo kretati). Ja sam bio u hodniku kola i gledao prema jugo- zapadu. Najprije skoče sva stakla unutra, kao potjerana jakim vjetrom, a sa komadima stakla doleti i nešto lišća i omanjih grančica od drveća. Na to se nagnu kola prema jugo-zapadu, zatim natrag. Ja sam pao na tle. Iza toga sam ćutio, kako se kola ziblju, kao da sam na laĎi ali ne na tvrdom, pa tresnu o tle, a ja ostanem zakopan pod rpom svakovrsnih komada od polupanih kola'. Na pitanje, da li je osjetio, da je vagon više puta došao do zemlje, kaţe da nije. Načelnik Gruičić, kod kojega sam bio 29. ist. mj., pripovijeda suglasno sa Kaudernatom glede prvobitnog oblika oblaka, dok je još bio daleko. On je vidio osam vitlica, od kojih se jedna brzo izgubila a ostale su išle prema Novskom kolodvoru. Gruičić tvrdi protivno od Kaudernata, da je osjetio, kako su se kola vrtjela, jer su ga bacala amo tamo, pače kaţe, da su morala kola tri puta taknuti zemlju prije nego što su se zaustavila. Pošto je navalila iza katastrofe strašna voda onamo gdje su leţala kola, ne moţe se kazati pozitivno, da
  • 9. Tornado u Novskoj 9 li su kola udarila о zemlju više puta ili samo jednom. Pripovijedanje obiju putnika u tom se diametralno razilazi, a nije ni čudo, pošto su obojica bila već kod prvog udarca na tračnicama znatno ranjena, a tmica je bila velika. Druga dvoja kola bacio je vjetar u jarak, ali ih nije dizao znatno u vis, jer su probila ogradu. Ova dvoja kola ostala su i poslije meĎusobno prikopčana, dok su se prva morala već u prvi čas otrgnuti od njih… Voda, što je navalila iza katastrofe sa potoka Grabovca i Paklenice, razrovala je svu gornju graĎu ţeljeznice, tako da su ostale tračnice u zraku. Na samom je kolodvoru odletio krov glavne zgrade, magazina i straţarnice … Isto je tako odnesao vjetar štalu kod straţarnice prema NE kakovih 10 m. daleko. … Kod potoka Struga bačen je komad krova kuće poloţene naproti drugoj ţeljezničkoj straţarnici prema NNE. U šumi Gredi s protivne strane pruge pobacano je gdje i gdje po koje drvo prema NNE do E i to nepravilno jedno amo drugo tamo. Dalje u šumu se potpisani nije upuštao i to poradi toga, što ima tamo, po iskazu jednoga lugara i šumara imovne općine g. Staroga, veoma malo porušena drveća i to većinom nepravilno … Osoblje kolodvora iskazuje slijedeće: G. Zucker glavar postaje kaţe, da je došao vlak iz Jasenovca u 4 s. 16 m. p. p., a otišao prema N. Gradiški u 4 s. 17 m. On je vidio kako se pribliţava nevrijeme, ali je bio zaokupljen sluţbenim poslom, tako, da nije mogao paziti na potankosti. Jedino je poslao slugu u svoj stan, da pomogne gospoĎi zatvoriti prozore, da ih vjetar ne polupa. Čim je vlak krenuo, nasta takova tmica, da mu je nestalo s vida vlaka, koji je mogao biti udaljen od njega kakovih 100 m. U to se pretvori slaba kiša, koja je do tada padala, u strašnu tuču, koja je letjela sa svih strana. Vidio je, kako je došao tamni oblak s tučom od sjevero-istoka. Pojedina su zrna bila duguljasta. Bilo ih je do 8 cm. dugih, a 2 do 3 cm. debelih, a na njima su bile pojedine kvrge, kao da se je više manjih prilijepilo na jedno veće. Na to pritrči nadglednik pruge Beranek i reče: „Vlaku se je dogodila nesreća". U to se i razdani, a oni opaze kako leţe pojedina kola stranom porazbacana po pruzi, a stranom izvan pruge u polju. Obojica potrče prema osobnim kolima, da izvuku ljude, drţeć neprestano ruke nad glavom, da se obrane od projektila, što su letjeli sa sviju strana. Potankosti spašavanja nas dalje ne zanimaju. GospoĎa glavara postaje pripovijeda, da je opazila, kako se diţe oluja, da je upalila u sobi svijeću, čim se je smrklo i otišla na hodnik, da pogleda jesu li prozori zatvoreni. U to dotrči sluga. Sada su obojica htjeli u bliţnju sobu, ali nisu mogli otvoriti vrata ni najjače rivajuć, akoprem se vrata otvaraju prema unutrašnjosti sobe. Čuli su kao da u taj mah puca hiljada raketa, ali nisu čuli, kako je sav krov od kuće odletio. Čim se počelo svitati, otvore se naglo sva vrata od soba sama, prozori odlete unutra i svi se polupaju. Tuča je polupala stakla takovom silom, da su pojedine ploče ostale čitave osim luknje, što ju je učinilo zrno od tuče, a ta luknja je bila tako čista kao što je učini zrno iz puške kad probije staklo. Beranek kaţe, da je stajao kod svoje kuće, kad je vlak odlazio, te da je opazio povrh šume Grede dvije vitlice kako se iz oblaka spuštaju na zemlju, opet diţu i spuštaju. Nebo je bilo posvema crno, a u vitlicama sve se vrtjelo i psikalo, kao para kad izlazi iz lokomotive. Opazio je, kako se donji uţi kraj vitlice zavija i previja, a u gornjem širem sve vrti, ali ne zna kazati kojim smjerom. 'Od ruba šume, gdje su bila obje vitlice jedna od druge oko sto (?) metara daleko, preskočile su obje i pale na zemlju po prilici u po puta izmeĎu šume i
  • 10. Tornado u Novskoj 10 kolodvora. Iza toga nije ih više vidio, jer je nastala posvemašna tmica. Kad se je razdanilo, opazi, kako su kola od vlaka naokolo porazbacana. Dne 26. i. mj. predstavio se je pisac kotarskom predstojniku i dao je pozvati 17- godišnju djevojku Katu Ljevačić, za koju je čuo, da ju je vjetar nosio po zraku. Djevojka kaţe, da je bila u šumi Gredi pokraj prve straţarnice kamo je došla po guske. Od kuda je došao oblak, ne zna; nego zna samo to, da ju je diglo u vis, razplelo sve kose, odneslo s glave sve igle i napokon pustilo na tle i gnječilo. Kako visoko i daleko ju je nosilo, ne zna, akoprem nije bila ranjena, osim što je bila malo ogrebena na ruci. Iglu od glave našla je kasnije na livadi kakovih 300 m. daleko. Kada je pala na tle, bila je na pola u nesvijesti, ali zna, da se je odmah ustala i pošla prema straţarnici, gdje su je primili pod krov. Onda još nije tuča padala. Mato Kos, seljak iz Novske, kaţe, da su mu bili volovi u jarku pokraj pruge a on s druge strane. Čim je došao vjetar, popeo se Kos na prugu, da vidi gdje su mu volovi, ali je morao tu leći i primiti se za jedan stup, da ga vjetar ne odnese. On je vidio djevojku u zraku, gdje ju vjetar tri puta dignu i opet spusti na zemlju, a onda odnese. Kamo ju je odnio, ne zna. Kaţe, da ne moţe točno kazati, kako ju je visoko nosio, ali da će biti hvat, dva ili više. Petar Kocijan, lugar imovne općine, pripovijeda, da je bio za vrijeme oluje na rubu šume Grede i tu se sakrio pred tučom i kišom sa sjeverne strane jednoga svinjca, koji se tu nalazi. Što se je dogaĎalo u šumi, ne zna. Vidio je dva duga crna oblaka kao dva plašta, kako se spuštaju na zemlju u po puta izmeĎu njega i ţeljezničke postaje (dakle na istom mjestu gdje i Beranek). Oblaci su ti bili odozgo široki a pri zemlji sasma tanki a donji se je kraj motao i zavijao kao na klupko. Na to je nastala tmica, a led kao jaja počeo padati. Dalje nije niti šta čuo ni vidio. Kad se je razdanilo, opazi kako leţi drveće oko njega. Jedna je vitlica prešla istočno od njega a druga zapadno. Na mjestu (kamo je išao s njim pisac u pratnji općinskog biljeţnika) pokaza mjesto gdje je sjedio. 100 m. istočno od toga mjesta našao je pisac na jednom mjestu nekoliko hrastova i brjestova porušenih, i to zapadni prema SSW, a istočni prema NNE, meĎu njima imade na tlu sila granja porazbacana bez reda na sve strane. Vidi se, da je vitlica morala tu rušiti, a Kocijan da toga ni čuo nije. U šumi je bilo više volova, koji su pobjegli iz šume malo prije, no što se nevrijeme počelo. 26. ist. mj. otišao sam u jutro iz Novske u Jasenovac, da saslušam g. T. Gruičića, načelnika jasenovačkoga. Od pripovijedanja g. Gruičića vaţno je to, da je vidio, kako vijori diţu u vis zemlju i granje od polomljena drveća. … iz pripovijedanja g. Gruičića slijedi, da je došlo nevrijeme od SW, te da su se spuštale iz glavne mase oblaka različite vitlice. Po pripovijedanju g. Gruičića bilo ih je oko potoka Struga najprije 7, a kasnije 6. Po pripovijedanju seljaka Kosa, lugara, i Beraneka preostala su od ovih napokon dva i to jedan pokraj prve straţare a jedan oko 100 m. istočno od mjesta, gdje je bio lugar, na sjevernom rubu šume Grede. Zapadni je odnio djevojku Ljevačić, a istočni je rušio drveće pokraj lugara. Te dvije vitlice moţemo pratiti dalje. IzmeĎu šume Grede i ţeljezničke postaje spustile su se po drugi put na zemlju, kako pripovijedaju suglasno lugar i Beranek. Zapadna je vitlica pala iza toga upravo na ţeljezničku prugu gdje je stajao vlak, te je porazbacala kola. Promjer joj je mogao iznašati u taj čas oko 1200 met. Iza toga se je digla i došla opet do zemlje pokraj mosta drţavne ceste preko Konačke. Tu joj je bio promjer malen, a ne da se točno odrediti, jer je samo nekoliko komada drva porušeno. … Put ovoga tornada je krivudasta crta poprečnoga smjera prema NE. Istočni tornado razvio je svu svoju snagu tekar u šumi, sjeveroistočno od drţavne ceste. … to se moţe odrediti razmak meĎu obim tornadima na 1200-1500 met., a
  • 11. Tornado u Novskoj 11 dijametar istočnog tornada na 2300 met. Taj se je tornado spustio na zemlju od prilike u pol puta izmeĎu ţeljezničke pruge i drţavne ceste, … Zapadni tornado, kako ga moţemo nazvati poradi znatnog promjera, počinio je najviše štete na ţeljezničkoj postaji, gdje je odnesao krovove sa svih zgrada i porazbacao kola, dok je u šumi jako malo drveća porušio. Istočni je obratno harao samo u šumi. Na kolodvoru je bilo mnogo lako ranjenih putnika, dok su bila teško ranjena samo trojica, koja trojica su bila u dvojim posljednjim kolima. Bremser Rukavina, kojega je odnesao vjetar zajedno sa kućicom 40 met. daleko, ostao je posvema neozleĎen. Vidi se, da je morala vladati jaka uzlazeća struja zraka, koja ga je polagano spuštala na zemlju. U šumi je bilo nekoliko pastira sa volovima i jedan starac s ovcama. Pastiri su s volovima za vremena pobjegli, te je ubijen samo jedan vol i jedan pastir, a starac, s kojim sam govorio, ostao je za čudo neozleĎen. On pripovijeda, da je nastala na jednom strašna tmica, te da nije nit šta čuo nit vidio, dok se nije razdanilo. Svi, koji su bili u blizini ili u samim tornadima, pripovijedaju suglasno, da su čuli silan prasak kao od kakve eksplozije. Grmilo je jako i prije i poslije prolaza tornada, kiša je padala već prije prolaza, a tuča je počela iza prolaza. Koliko je vode palo, ne da se odrediti, jedino se moţe naslućivati, da je moralo pasti mnogo, jer su jedan sat iza katastrofe donijeli potoci Novska, Konačka i Paklenica toliko vode, da je na polju oko pruge stajala voda 1 met. visoko. Brzina vjetra je bila svakako veća na zapadnoj strani tornada nego li na istočnoj. To proizlazi otud, što se opaţa svuda na putu obiju tornada, na zapadnoj strani veća šteta nego li na istočnoj. S obiju strana tornada bio je jak SW, kako pripovijedaju svi očevidci. Vidi se to i po utiscima tuče na zidovima kuća kao da je Novska i okolica sasuta projektilima iz puške; a i po tom, što je vjetar dotjerao iz Jasenovca jedan vagon u Novsku, … Ogromnu silu vjetra moţemo najbolje proračunati iz djelovanja na vlak.“2 Mohorovičić je izračunao da je brzina vjetra bila izmeĎu 46,5 i 158 m/s. 2 Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga CXVII, „Tornado kod Novske“, Andrija Mohorovičid, Zagreb, 1893.
  • 12. Tornado u Novskoj 12 Pet godina poslije udara tornada na Novsku, glasoviti hrvatski znanstvenik Oton Kučera je zapisao: „I Hrvatska ima svoj tornado. Dne 31. svibnja g. 1892. digao se je kod Novske oko 4¼ sati po podne iznenada jak vihar, koji je skinuo 4 krova na ţeljezničkoj postaji Novskoj, porušio jednu štalu, nekoliko vagona vlaka, koji je bio krenuo s postaje prema Novoj Gradiški, a jedan vagon čak digao u vis i preko telegrafskih ţica bacio 30 metara daleko u polje. Došao je od jugo-zapada i išao dalje na sjevero-iztok u šumu Bukovicu i okolinu, gdje je porušio do 150.000 hrastova i bukava. Iz glavne mase oblaka visjelo je više resa; dvije su se spustile do zemlje i od njih su se razvile po izvještaju Dr. Mohorovičića, koji je ovaj vihar opisao, dvije vitlice, zapadna je digla jednu djevojku i porušila vagone vlaka, a iztočna razvila je punu snagu tek u šumi sjevero-iztočno od drţavne ceste. Razmak je obih tornada bio oko 1200 do 1500 metara, promjer zapadnoga u času, kad je razbacao kola vagona, oko 1200 metara, a iztočnoga oko 2300 metara. U času, kad je prolazio, smračilo se posvema, a od praskanja je sve tutnjilo. Put je iztočnoga tornada bio oko 3½ kilometra. Brzinu, kojom se gibao uzduh u vrtlogu, računa pisac na 103 metra u sekundi. S početka je bila tiha kiša, nu ta se je pretvorila kasnije u jaku tuču.“ 3 3 „Vrieme – crtice iz meteorologije“, Oton Kučera, Zagreb, 1897.
  • 13. Tornado u Novskoj 13 4. Meteorologija Meteorologija je znanost o Zemljinoj atmosferi i promjenama u njoj. Ona proučava promjene vremena oko nas. Pripada u skupinu geofizičkih znanosti. Neke od glavnih pojava koje se proučavaju su količina i vrsta oborina, grmljavinske oluje, tornada, tropski cikloni i tajfuni. Bitan utjecaj vremena na ljude i ljudske aktivnosti doveo je do razvoja znanosti o prognoziranju vremena. 4.1. Podjela meteorologije Opća meteorologija bavi se proučavanjem svih meteoroloških elemenata i pojava te osnovnih procesa u glavnim crtama, uključujući metode meteoroloških motrenja i meteorološke instrumente. Dinamiĉka meteorologija proučava dinamiku atmosfere. Procese u atmosferi objašnjava zakonima fizike pomoću matematike. Sinoptiĉka meteorologija proučava vremenske prilike iznad velikih zemljopisnih područja, primjenjujući zemljopisne karte na kojima su meteorološka motrenja ucrtana za primjenu u vremenskoj analizi i prognozi, za jedno mjesto ili područje, za kraće ili dulje razdoblje. Klimatologija proučava srednje stanje atmosfere u vremenu i prostoru, kao odraz ponašanja vremena u višegodišnjem razdoblju. Aerologija proučava slobodnu atmosferu i njezino uspravno protezanje do većih visina, pribliţno do 40 km. Aeronomija proučava gornju atmosferu u odnosu prema sastavu, svojstvima i gibanjima te zračenjima primljenim iz svemira. Mikrometeorologija proučava meteorološke uvjete malih razmjera, sadrţi detaljnija mjerenja blizu Zemljine površine u kratkom razdoblju i na malom području. Fiziĉka meteorologija proučava fizikalna svojstva i procese atmosfere kao sastav zraka i oblaka, zračenja, akustiku, optiku i elektricitet atmosfere. Prema podruĉjima praktiĉne primjene rezultata meteoroloških istraţivanja meteorološke discipline dijelimo: Zrakoplovna meteorologija opskrbljuje obavijestima o vremenu sluţbe zračne plovidbe za potrebe zračnog prometa i zrakoplovne tehnike. Pomorska meteorologija (koja uključuje i riječnu) opskrbljuje obavijestima o vremenu sluţbe raznih pomorskih djelatnosti za potrebe pomorskog i riječnog prometa. Meteorologija kopnenog prometa od pomoći je sluţbama kopnenog prometa (ceste, ţeljeznice, unutarnji promet). Tehniĉka meteorologija pomaţe sluţbama tehničkih grana, za praktičnu primjenu meteorologije u telekomunikacijskom prometu, elektroprivredi, urbanizmu, graĎevinarstvu (brane, cjevovodi, ţičare), turizmu i drugom.
  • 14. Tornado u Novskoj 14 Agrometeorologija proučava meĎudjelovanje meteoroloških i hidroloških čimbenika i poljoprivrede u najširem smislu, uključujući vrtlarstvo, domaće ţivotinje i šume. Biometeorologija proučava utjecaje vremenskih procesa na ţive organizme. Humana meteorologija proučava utjecaje vremena na ţivot i zdravlje ljudi. Ekološka meteorologija dio je biometeorologije koja proučava odnos izmeĎu ţivih organizama i njihovog klimatskog okruţenja. 4.2. Meteorološki sustavi Meteorološki sustavi sudjeluju u stvaranju uvjeta koji na našem planetu omogućavaju ţivot. Oni su zapravo snaţni motori koji s jednog mjesta na drugo prenose toplinu i vlagu. Osim toga, u njima se moţe osloboditi silna energija. Oni su skoro kruţna područja zračnog vrtloţenja, promjera od 150 do 4000 km. Debljine im se znaju jako razlikovati. Neki su debeli 12-15 km pa zahvaćaju čitavu visinu troposfere (najniţeg sloja atmosfere). Drugi su plitki, dubine od 1 do 3 km, ali se zato brzo gibaju. Meteorološke sustave prikazujemo tlakom zraka, ali i vjetrovima koji u njima pušu. Glavni meteorološki sustavi su sustavi visokog i niskog tlaka. Područja visokog tlaka zovemo anticiklonama, i u njima se zrak spušta. Područja niskog tlaka zovemo ciklonama ili depresijama, i u njima se zrak diţe. Oblaci se stvaraju u zraku koji se uspinje. Zbog toga niski tlak povezujemo s oblačnim, kišovitim i olujnim vremenom. 4.2.1.Anticiklone Anticiklonama su svojstvene stabilne vremenske prilike koje se obično bitno ne mijenjaju po nekoliko dana. Vjetrovi u anticiklonama na sjevernoj polutki pušu oko njihovih središta u smjeru okretanja kazaljki sata, dok je na juţnoj obratno. Na meteorološkim (sinoptičkim ili vremenskim) kartama anticiklone prikazujemo nizom koncentričnih izobara (krivulja koje povezuju mjesta jednakog tlaka zraka), pri čemu najviši tlak vlada u središtu. Anticiklone su područja općenito blagih vjetrova i vedrog neba. U takvim uvjetima, toplina koju zrači tlo lakše odlazi u svemir. Zbog toga se i tlo i zrak neposredno nad njim noću brzo hlade. Zimi to hlaĎenje često stvara mraz ili, u vlaţnom zraku, sumaglicu i maglu. Stvaranje takvih obiljeţja vremena potiču u anticikloni vrlo slabi vjetrovi. Da su vjetrovi jači, oni bi pomiješali zrak i hladnoću tankog prizemnog sloja zraka i raspodijelili ga na mnogo deblje slojeve. Neke anticiklone nastaju i u hladnim područjima. Tamo je zrak gust (teţak) pa se pri tlu stvara visok tlak zraka. Takve se anticiklone primjerice razvijaju zimi u Kanadi i Sibiru. Obično su plitke, to jest debele svega oko 3 km.
  • 15. Tornado u Novskoj 15 4.2.2.Ciklone Topli i hladni zrak ne miješaju se lako. Posljedica je toga da se topli zrak, koji u valovima zadire u polarnu frontu, ne miješa s hladnim gustim zrakom, nego struji preko njega. Hladni se zrak potom slijeva iza toplog. Tako nastaje ciklona. U tipičnoj cikloni postoje dvije fronte. Topla je fronta granica izmeĎu toplog zraka koji nadire, i hladnog zraka. Tu topli zrak klizi nad masu hladnoga gustoga zraka koji se sporo provlači. U zraku koji se diţe i hladi, vodena se para kondenzira (ukapljuje) i tako se stvaraju oblaci. Iza tople fronte nastupa hladna fronta. Duţ te fronte, hladni se zrak podvlači pod topli, i tako ga ubrzano diţe. Stoga je hladna fronta još jedna zona oblačnog, kišovitog vremena. Hladna se fronta giba brţe od tople. Zbog toga se hladna i topla fronta na koncu sastanu, pa istisnu topli zrak nad prizemni hladni zrak. To zovemo okluzijom. Ubrzo nakon nastanka okluzije ciklona nestaje. Olujni grmljavinski oblaci nastaju svuda, osim u polarnim područjima. Znanstvenici su izračunali da ih u svakom trenutku na Zemlji ima oko 2000. Mnogi nastaju duţ hladnih fronti, gdje se u brzim uzlaznim strujama toplog i vlaţnog zraka stvaraju mračni cumulonimbusi, nalegnuti na klin hladnoga zraka. Najţešći takvi olujni oblaci nastaju u tropima zbog jakog zagrijavanja tla i niţih slojeva zraka. Takve oluje znaju donijeti i po 600mm kiše za samo jedan dan. Slični prolomi oblaka, izazvani zagrijavanjem tla, nastaju – obično u kasno popodne – iza vrućih, sunčanih dana u umjerenim geografskim širinama. Kada su prvi sateliti poslali svoje slike planeta Zemlje, meteorolozi su oko ekvatora opazili grozdove oblačnih vrtloga. Ti vremenski sustavi nastaju zbog usisavanja topline i vlage s površine u gornje slojeve zraka. Ponekad se zna stopiti i po nekoliko takvih grozdova, pa skrenu od ekvatora i razviju se u veliki tzv. tropski ciklon, koji u Sjevernoj Americi zovu hurricane, u Australiji willy-willies, a u istočnoj Aziji tajfun. Uragan Uragani su mnogo ţešći od grmljavinskih oluja – koje su počesto tek pratnja uragana. Promjer je uragana obično 200-500km. U njihovu se središtu nalazi mirno oko, u kojemu se zrak spušta. U njemu je nebo vedro a zrak miran. Ipak se posvuda okolo zrak brzo diţe, pa siše vlagu s površine i stvara rotirajući sustav oblaka i izvanredno jakih vjetrova. Uraganski su vjetrovi u pravilu brţi od 119 km/h,
  • 16. Tornado u Novskoj 16 a ponekad dostiţu i čitavih 300 km/h. Silni vjetrovi i jaki pljuskovi znaju napraviti strašan lom kad uragan udari u otok ili obalu. Tada nastaju goleme poplave, a vjetar čupa stabla iz korijenja i prevrće krovove. Svake godine Sj. Ameriku zahvati prosječno 11 uragana nastalih na sjevernom Atlantiku. Kad se naĎu nad kopnom uragani polako zamiru, zato što ih kopno lišava izvora vlage, pa se njihova snaga brzo iscrpljuje. Tornada su, u usporedbi s uraganima, male oluje, s promjerom od svega nekoliko stotina metara. MeĎutim, prema svojoj veličini, vjerojatno su najrazorniji od svih oluja. To su ljevkaste cijevi ili tube rotirajućeg zraka, koje se ponekad gibaju brzinom većom i od 320 km/h. 4.3. Oblaci i njihov nastanak Meteorolozi definiraju oblake kao produkte pretvorbe vodene pare u tekuće ili kruto stanje. Vodena para mijenja prozirnost i boju atmosfere, upija svjetlost i odbija je. Razlikujemo dva fizikalna procesa kojima se formiraju – kondenzaciju i sublimaciju – tri različite visine na kojima obitavaju, pet načina na koji nastaju, a grupiramo ih u deset rodova, od kojih svaki ima nekoliko vrsta, podvrsta te dodatne odlike. Većina oblaka nastaje u prvih 10km atmosfere, tj. u troposferi, jer količina vodene pare opada s visinom pa nema materijala za njihovo formiranje. Neke posebne vrste oblaka nalazimo i na velikim visinama stratosfere, gdje nastaju npr. od visoko izbačene prašine vulkanskih čestica. Oblaci nastaju kada se vlaţan zrak ohladi. Osim vlaţnog zraka koji se hladi, nuţne su i tzv. jezgre kondenzacije – vrlo sitne čestice – zrnca prašine, čaĎi, peludi – koje lako upijaju vlagu i postaju sve vlaţnije, sve dok se ne rastope, pa u završnoj fazi postaju kapljice. Za te čestice kaţemo da su higroskopne ( grč. higro, vlaţan ), tj. da „vole vlagu“. Zrak se moţe ohladiti na nekoliko načina. U vezi s tim, razlikujemo pet načina nastanka oblaka. Tako imamo advekcijske ili frontalne oblake, kod kojih na neko mjesta strujanjem dolazi zrak drukčijih svojstava od onoga koji je tamo bio ranije. Druga vrsta oblaka su orografski oblaci koji nastaju zbog utjecaja planina kada one djeluju poput prepreka za strujanje zraka. Oblaci koji nastaju u uvjetima tzv. mirnog ohlaĎivanja sloja zraka uz tlo su radijacijski oblaci. Četvrta vrsta u podjeli oblaka po načinu nastanka su oblaci termičkog uzdizanja, koji nastaju zbog nejednolikog zagrijavanje tla, pa se zrak iznad hladnijeg područja brţe diţe i stvaraju se gomilasti oblaci, a moţe doći i do pojave kiše i nevremena. Najzad, govorimo o oblacima nastalim kombinacijom svih već opisanih načina.
  • 17. Tornado u Novskoj 17 4.3.1. Podjela oblaka po visini Morfološka podjela oblaka – podjela po visini i karakterističnom obliku: Visoki oblaci su cirrusi (Ci), cirrostratusi (Cs) i cirrocumulusi(Cc). Oni se pojavljuju na visini od 6-18 km. Sazdani su od ledenih kristala i zadrţavaju se na velikim visinama. Iz njih ne padaju nikakve oborine. CIRRUSI (lat. cirrus, kovrča ) su razdvojeni oblaci u obliku bijelih vlakana i graĎeni su od ledenih kristala jer se nalaze u velikim visinama, gdje je hladno. CIRROSTRATUS (lat. sternere, raširiti) je fina bjelkasta koprena u obliku sloja kroz koji se jasno naziru konture Sunca ili Mjeseca. CIRROCUMULUS (lat. cumulus, gomila) je sloj bijelih oblaka sastavljen od malih pahulja poredanih u skupove ili redove. Oblaci srednje visine (2-6 km) su altocumulus (Ac) i altostratus (As). Oni se zapravo smjesa vodenih kapljica i ledenih kristala. Ti srednje visoki oblaci obično ne daju oborine. ALTOCUMULUS (lat. altum, visina) – bijeli ili sivkasti oblaci, često graĎeni od pločastih elemenata ili grudastih masa, većih nego u cirrocumulusa ALTOSTRATUS najčešće prekriva nebo u cijelosti, manje-više jednolično. Boja mu se mijenja od sive do modrikaste, sastavljen je od vodenih kapljica, a zimi i od kristala.
  • 18. Tornado u Novskoj 18 Niski oblaci (do 2 km) su cumulus (Cu), stratocumulus (Sc), stratus(St), nimbostratus(Ns) i cumulonibus (Cb). Prva su tri izgraĎena od vodenih kapljica, a posljednja dva od smjese vode i leda. Stratocumulus i stratus izvode pljuskove, grmljavinsku oluju,a katkada i prolom oblaka. NIMBOSTRATUS (lat. nimbus, kiša) je kišan slojevit oblak u obliku sivog, tamnog pokrivača. STRATOCUMULUS prepoznajemo kao siv do bjeličast sloj s tamnijim i svjetlijim dijelovima STRATUS često prekriva naše krajeve zimi. To je jednoličan sloj sličan magli i ima vrlo ujednačen oblik CUMULUS spada meĎu najljepše oblake, i jednu vrstu ljeti zovemo oblacima lijepog vremena. CUMOLONIMBUS je gust oblak snaţnog vertikalnog razvoja, koji poprima oblik planine ili ogromnih tornjeva. Ostale vrste oblaka su tragovi mlaznih aviona, sedefasti oblaci ( sastavljeni od vulkanske prašine ), noćni svijetleći oblaci, oblaci izazvani poţarima ili erupcijom vulkana. 4.4. Prognoza vremena Jedan od glavnih zadataka meteorologije jest prognoza vremena u budućnosti. Da bi bili u mogućnosti izraditi bilo kakvu prognozu vremena, moramo poznavati vrijeme u nekom odreĎenom trenutku. Ta tvrdnja polazi od činjenice da je VRIJEME stanje atmosfere u nekom trenutku i na nekom području; a buduće stanje će uvijek ovisiti od prošloga. Moderna prognoza vremena, gotovo isključivo se temelji na numeričkim modelima koji simuliraju ponašanje atmosfere u vremenu. Metode kojima se izračunava buduće stanje atmosfere u ovisnosti od prošloga se temelje na diferencijalnim jednadţbama stanja, a koje se izračunavaju putem jakih računala u prognostičkim centrima diljem svijeta. Najpoznatiji od njih su svakako sustav za prognozu na čitavoj zemaljskoj kugli - GFS, ili model za prognozu lokalnih razmjera kao Aladin. Ulazni parametri takvih prognoza (varijable) su meteorološki elementi koji se očitavaju na meteorološkim postajama diljem svijeta. Uspješnost znanstvenog predviĎanja vremena ovisi o brzini prikupljanja izvještaja o vremenskim prilikama sa široko razbacanih meteoroloških postaja. Brzo je prikupljanje meteoroloških podataka postalo moguće tek nakon što je Samuel Morse 1844. godine započeo eru modernog električnog brzojava. Danas na svijetu djeluje više od 7000 meteoroloških stanica. Neke od njih su u gradovima i zračnim lukama, neke su na brodovima koji plove morima i avionima koji lete na neko odredište. Meteorolozi na meteorološkim stanicama
  • 19. Tornado u Novskoj 19 redovito mjere ključne veličine kao što su temperatura, tlak i vlaţnost zraka, brzina vjetra, količina padalina, te odreĎuju vrstu oblaka i mjere njihovu visinu i prekrivenost neba oblacima. Kod automatskih meteoroloških stanica rezultati mjerenja zapisuju se na magnetnu traku i onda u odreĎenim razmacima odašilju u meteorološke centrale. Ta se mjerenja obavljaju uz tlo. Meteorolozima su, meĎutim, potrebne i informacije o stanju zraka u višim slojevima atmosfere. Dobar dio tih informacija dobiva se uz pomoć radiosondi nošenih balonom. Svi rezultati tih mjerenja prenose se radioodašiljačem do postaja na tlu. Neke stanice svakih pola sata obavljaju mjerenja, ali uobičajeni interval iznosi 1 do 3 sata. Informacije za vremensku prognozu prenose se iz meteoroloških stanica u centre pomoću kodova. One te kodove najprije dekodiraju, a potom ih pohranjuju u računala koja obraĎuju informacije te prave sinoptičke karte. Sinoptičke karte daju saţetak podataka o stanju atmosfere u nekom trenutku. Potom se na sinoptičke karte unose i druge informacije kao što su podaci o toplim i hladnim frontama te brzini i smjeru vjetra, zajedno s padalinama i naoblakom. Točnost modela mogućeg ponašanja vremena ovisi od mnogo faktora. Jedan od njih je točnost ulaznih parametara. Pogreške u ulaznim parametrima se skupo plaćaju, na način da u trenutku kada je atmosfera na rubu determinističkog reţima (prosječno tjedan dana unaprijed, pa čak i manje), jedan pogrešan ulazni parametar vodi prognostički model u sasvim krivom smjeru, i tada je prognoza kako bi se reklo "skroz fulana". Zbog toga je vaţno da su instrumenti kojima mjerimo stanje atmosfere, što je moguće točniji, i da motritelj koji ih "čita" (ako nije automatizirano očitavanje) radi svoj posao najsavjesnije što moţe.
  • 20. Tornado u Novskoj 20 4.5. Meteorološki instrumenti TEMPERATURA ZRAKA Temperatura jest stupanj zagrijanosti neke tvari. U ovom slučaju, ta tvar je smjesa plinova koju nazivamo zrak. Jedinica za mjerenje temperature u SI sustavu je Kelvin (K), meĎutim za mjerenje i izraţavanje temperature uobičajeno je koristiti jedinicu Celzijev stupanj, odnosno na Američkom kontinentu Fahrenheitov stupanj. Veza izmeĎu Kelvina i Celzijevog stupnja dana je izrazom T (K) = 273,15 + t (°C). UreĎaj kojim mjerimo temperaturu zraka naziva se TERMOMETAR. Osim termometra još se koristi i TERMOGRAF. Termometar prikazuje trenutačnu temperaturu, a termograf ju biljeţi kroz vrijeme na papir ili elektronički medij. Najčešće se koristi obični termometar koji mjeri temperaturu zraka po Celzijevoj skali. Napunjen je ţivom koja se slobodno širi u cjevčici s vakuumom u ovisnosti od njezine temperature. Dakle, termometar zapravo ne mjeri temperaturu zraka, već temperaturu ţive u cjevčici, no temperatura ţive se vrlo brzo prilagoĎava i prati temperaturu zraka, pod uvjetom da ne dolazi do njezinog izravnog zagrijavanja zračenjem toplinske energije s raznih izvora poput Sunca, tla i slično. Skala mu je podijeljena na cijele Celzijeve stupnjeve, a ponekad i na manje jedinice, kao npr. desetinke stupnja. Termograf konstantno mjeri temperaturu zraka u vremenu, i izmjerene podatke biljeţi na papir ili elektronički medij, ovisno o izvedbi. Klasični termograf ima bubanj na kojem je namotan papir; bubanj se vrti oko svoje osi pomoću satnog mehanizma, a ručica s perom i tintom klizi po njemu i ostavlja trag koji označava izmjerenu temperaturu. Općenito je manje precizan od običnog termometra. Elektronički termografi biljeţe temperaturu u memoriji. Preciznost im je najčešće upitna pa se ne koriste za ozbiljna mjerenja. Standardno, temperatura zraka se mjeri na 2 metra visine iznad tla, na mjestu koje je zaklonjeno od izravnog sunčevog ili bilo kojeg drugog toplinskog zračenja (npr. dugovalnog sa Zemljine površine). TakoĎer, termometar ne smije biti izloţen izravnom utjecaju vjetra. Najbolje mjesto koje će osigurati navedene uvjete jest termometrijska kućica (zaklon). Minimalna temperatura zraka, osim na 2 metra visine, mjeri se i na 5 centimetara iznad tla. Ona je najčešće 2–3, pa i više celzijevih stupnjeva niţa nego ona na 2m, zbog jakog noćnog hlaĎenja tla. Ta razlika je izraţenija nad kopnom nego morem, pri vedrim noćima, te u kotlinama. Ovisi i o vrsti tla (jače nad kamenom nego nad travom i slično). Znatno ovisi i o brzini vjetra, što je ona veća, razlika je manja. Temperatura na 5cm visine je bitna zbog pojave mraza.
  • 21. Tornado u Novskoj 21 VLAŢNOST ZRAKA Vlaţnost zraka se moţe izraziti na više načina; npr. kao relativna vlaţnost (najčešće), zatim kao apsolutna vlaţnost, omjer miješanja, tlak vodene pare i još poneki. Sve se te vlaţnosti mogu odrediti istim instrumentima, jedino što je postupak dobivanja jedne vrijednosti iz druge, naravno drugačiji. Jedinica kojom se izraţava relativna vlaţnost jest postotak (%) – koristi se u vremenskim izvješćima. Relativna vlaţnost je odnos izmeĎu trenutne količine vodene pare u zraku, i maksimalne količine koju taj isti zrak moţe primiti, a da ne doĎe do zasićenja. Za istodobno odreĎivanje temperature zraka i vlaţnosti koristi se PSIHROMETAR. On se sastoji od običnog/suhog termometra i mokroga, kojemu se rezervoar sa ţivom moči vlaţnom krpicom. Ako zrak nije zasićen vodenom parom, s krpice isparava voda i pritom se troši latentna toplina; posljedica toga je sniţavanje temperature mokrog termometra. Što je manje vlage u zraku, to je i isparavanje jače, te je razlika mokrog i suhog termometra veća. Iz očitavanja ova dva termometra, ulaskom u tablice, ili računanjem formulama, dobivaju se sve gore navedene vlaţnosti, te temperatura rosišta. Valja napomenuti da ukoliko je na krpici led a ne voda, da se koriste preračunate tablice ili formule. Osim psihrometra za odreĎivanje vlaţnosti moţe se koristiti i HIGROMETAR. On izravno mjeri relativnu vlaţnost, a radi na principu upijanja vlage organskih tvari (ljudska ili konjska dlaka i slično) koje promjenom vlaţnosti zraka ponešto mijenjaju duljinu. HIGROGRAF je instrument koji biljeţi relativnu vlaţnost u vremenu i zapisuje ju na papir ili elektronički medij. ATMOSFERSKI TLAK Jedinica za mjerenje tlaka je paskal, a uobičajeno je u meteorologiji koristiti 100 puta uvećanu jedinicu (hektopaskal – hPa). Hektopaskal odgovara milibaru (1hPa = 1mbar). Očitanje atmosferskog tlaka se obavezno svodi na morsku razinu (visinu od 0 metara) i temperaturu 0°C, da bi se mogle usporeĎivati vrijednosti izmjerene na različitim postajama. To se (kao i obično) radi tablicama ili formulama. Atmosferski tlak se mjeri vertikalno postavljenim ŢIVINIM BAROMETROM . To je cijev ispunjena vakuumom u kojem se ţiva slobodno diţe, ovisno od tlaka zraka koji pritišće otvoreni kraj cijevi. Zahvaljujući tom instrumentu, za atmosferski tlak, prije se često koristila jedinica milimetri ţive (mmHg; 1mmHg = 1,333... hPa). Visina stupca ţive odreĎuje atmosferski tlak. Očitanje takvog barometra je potrebno ispraviti za temperaturu ţive, što se lako obavi tablicama ili formulom.
  • 22. Tornado u Novskoj 22 ANEROIDNI BAROMETAR je drugi instrument za mjerenje atmosferskog tlaka, i radi na principu deformacije elastičnih metalnih kutija zbog promjene okolnog tlaka. Tlak prikazuje kazaljkom. Ovi barometri su temperaturno kompenzirani, pa se izmjerena vrijednost ne svodi na 0°C. Valja napomenuti da su manje precizni od ţivinih barometara. BAROGRAF mjeri i biljeţi vrijednost atmosferskog tlaka kroz vrijeme. Crta izmjerene vrijednosti na papir, ili pamti u elektroničkom obliku. VJETAR Vjetar je vektorska veličina, koja je potpuno odreĎena tek kada poznamo obje njegove komponente – smjer i brzinu. Smjer vjetra je strana horizonta odakle vjetar puše, a brzina je put čestica zraka prevaljen u jedinici vremena [ili kako bi rekli fizičari, prva derivacija puta u vremenu]. Smjer se označava kardinalnim stranama svijeta ili po azimutu (u stupnjevima 0° do 360°), dok se brzina mjeri u metrima u sekundi (m/s), kilometrima na sat (km/h), čvorovima (kn) ili nekom drugom dopuštenom jedinicom za brzinu. U pomanjkanju ureĎaja za mjerenje brzine, ona se procjenjuje Beaufortovom skalom (točnije, procjenjuje se jačina vjetra). Smjer vjetra se odreĎuje VJETRULJOM (vjetrokazom). To je lagani pokazatelj u obliku strelice, montiran na vertikalnoj osovini koja se slobodno zakreće oko svoje osi. Za usmjeravanje strelice prema vjetru, ona na straţnjoj strani ima vertikalnu ploču, koja sluţi kao "kormilo". Brzina vjetra se mjeri ANEMOMETROM (vjetromjerom). Postoji više izvedbi anemometra, a najčešće se koristi ona koja se sastoji od vertikalne osovine s 3 ili 4 šuplje polukugle (Robinsonov kriţ) koje se vrte pod utjecajem vjetra. Što je vjetar jači, one se brţe vrte i vrtnja se lako pretvara u mehanički ili električni ekvivalent, baţdaren u jedinicama brzine vjetra. Umjesto polukugli, ponekad se koristi mali propeler. Mjeriti se moţe srednja brzina vjetra u nekom razdoblju (obično 2 ili 10 minuta), ili pak trenutna. Mjerenje se standardno vrši na visini 10 metara nad tlom. ANEMOGRAF mjeri brzinu vjetra u vremenu i zapisuje izmjerene podatke na papir ili ih čuva u elektroničkom obliku.
  • 23. Tornado u Novskoj 23 OBORINA Oborina se mjeri visinom ili količinom vodenog taloga koji padne na Zemljinu površinu u odreĎenom vremenskom razdoblju. Ta oborina moţe biti u tekućem ili krutom stanju; ako se mjeri visinom onda se obično izraţava u milimetrima (kiša), odnosno centimetrima (snijeg). Ako se mjeri u količini, onda se izraţava u litrama po kvadratnom metru površine, jedinici koja je ekvivalentna milimetrima visine taloga. To znači, na primjer, 10 mm = 10 l/m². Količina napadanog snijega se mjeri samo visinom. Napadala kiša se mjeri KIŠOMJEROM. To je obično valjkasta posuda, postavljena uspravno, s otvorom na vrhu, površine 200 cm². Kroz taj otvor ulazi kiša, koja se slijeva u kanticu na dnu. Oko kantice se nalazi zatvoreni zračni prostor radi toplinske izolacije, da bi se spriječilo isparavanje nakupljene kiše. Kod očitanja, iz kantice se voda ispušta u menzuru sa skalom u milimetrima i očitava njezina količina. Kišomjer se obično postavlja na stup, na visinu od 1m iznad tla. Osim napadale količine kiše, moţe se mjeriti i njezin intenzitet. Intenzitet kiše se izraţava u milimetrima u minuti (mm/min). Mjeri se instrumentom koji se naziva OMBROGRAF . Visina snijega se mjeri štapom baţdarenim u centimetrima. Postavlja se na ravnom mjestu, koje nije u privjetrini ni zavjetrini, niti je zaklonjeno nekim okolnim objektom (stablo, graĎevina, ...). Mjeri se ukupna visina snjeţnog pokrivača, ali i novi snijeg, napadao u posljednja 24 sata. SUNĈEVO ZRAĈENJE Sunce, kao i svako drugo tijelo, emitira odreĎen spektar elektromagnetskog zračenja, koji ovisi o njegovoj temperaturi. Što je ona veća to je spektar jače pomaknut prema višim frekvencijama. MeĎutim, za potrebe meteorologije, od Sunčeva zračenja, mjere se dvije veličine: trajanje osunčavanja neke točke na Zemljinoj površini u odreĎenom vremenskom razdoblju (dan, mjesec, godina), te energija koja stigne sa Sunca na odreĎenu površinu u nekom vremenskom razdoblju. Trajanje osunčavanja se izraţava u satima (h), a mjeri instrumentom koji se naziva HELIOGRAF. To je instrument koji ima kuglastu leću; ona ţari papirnatu traku, te se na taj način, po izgorenim dijelovima trake, očitava vrijeme osunčavanja heliografa. Energija koju prima odreĎena površina od Sunca mjeri se obično PIRANOGRAFOM ili piradiografom, a izraţava npr. u dţulima po metru kvadratnom u jednom satu (J/m²/h), ili nekoj drugoj odnosnoj jedinici. Ne treba isticati da svi ovi instrumenti moraju biti na otvorenom mjestu, koje nije zaklonjeno nekim okolnim objektom poput stabala, zgrade i slično. Pod te objekte se naravno ne ubrajaju planinske prepreke i brda.
  • 24. Tornado u Novskoj 24 4.6. Vrste oborina S obzirom na sastav i veličinu čestica te još neke parametre razlikujemo sljedeće vrste oborina: kišu, snijeg, tuču ili grad, sugradicu, rosulju, rosu, ledena zrna, zrnati snijeg, soliku, ledene iglice, inje, mraz, maglu i sumaglicu. Kiša je oborina od vodenih kapljica u tekućem stanju, pada na tlo i kaţemo da ima brzinu padanja. Rosulja je oborina sastavljena od tekućih kapi, ne pada na zemlju već ostaje lebdjeti najčešće ispod gušće magle. Kada je dovoljno hladno umjesto rosulje će nastati zrnati snijeg koji će dopirati do tla. Snijeg je oborina od vode u krutom stanju i pada u obliku ne razgranatih heksagonalnih kristala, često puta pomiješanih s jednostavnim ledenim kristalima. Ledene iglice su mali i ne razgranati kristali u obliku pločica ili štapića koji lebde u zraku gotovo nevidljivi, a osvijetljeni Suncem mogu dati halo pojavu ili dijamantnu prašinu. Tuĉa je zasigurno opasna oborina. To su kuglice ili komadi leda promjera od 5 do 50mm i padaju odvojeni ili spušteni po dva-tri u nepravilne oblike. Pada isključivo pri jakim grmljavinama. Za nastanak tuče vaţno je da njeno zrno dugo zadrţi u cumulonimbusu (Cb) u kojem ga jake struje podiţu, a sila teţa spušta, pri čemu on navlači okolnu vlagu na sebe i raste. ZaleĎuje se kada ga struje dignu na vrh vertikalno razvijenog Cb-a gdje su temperature vrlo niske. Što duţe ostaju u Cb-u narast će veće. Rosa, mraz i inje su oborine koje nastaju pri tlu. Uvjeti za nastanak rose su da tempera zraka padne ispod temperature rosišta što znači da je zrak zasićen-relativna vlaţnost je 100%. Ako se temperatura spusti ispod 0 ºC umjesto rose doći će pojava mraza. Sublimacijom vodene pare nastat će ledeni kristali. U uvjetima niskih temperatura kada struji nestabilna magla, na bridovima predmeta i na ţicama se hvataju ledeni kristali odnosno inje. Uvijek se stvara na vjetrovitoj strani.
  • 25. Tornado u Novskoj 25 4.7. Tornado Vjetar je vektorska veličina, odreĎen je smjerom i iznosom. Vjetar koji „poznajemo“ zapravo je horizontalno strujanje zraka nad površinom Zemlje s područja povišenog tlaka prema području sniţenog tlaka. Što je razlika tlakova veća na nekom području, to je brzina vjetra veća. Vjetar moţemo klasificirati na razne načine, npr. po stalnosti puhanja, jačini, visini i po karakteristikama nastanka. Tako razlikujemo visinske vjetrove, prizemne vjetrove i one lokalnog karaktera. Visinski vjetrovi su vjetrovi koji pušu na većim visinama. Ti vjetrovi pušu mnogo većim brzinama i smjer im je mnogo stalniji nego na površini, trenje s tlom ih usporava ili vrtloţi. U visini takoĎer trebamo spomenuti pojavu mlaznih struja, odnosno vjetrova vrlo velikih brzina ( iznad 50 čvorova ) i obično se nalaze na desetak ili više kilometara iznad površine Zemlje. Prizemni vjetrovi su vjetrovi koji pušu u blizini Zemljine površine ili na nekoliko kilometara iznad tla. Vjetrovi lokalnog karaktera imaju značajan utjecaj na vrijeme u pojedinim područjima, imaju različite nazive u svijetu iako imaju slične karakteristike. Ti vjetrovi utječu na vrijeme u pojedinim područjima. Jedna od karakteristika vjetra je smicanje, vrlo vaţna i opasna pojava koju definiramo kao promjenu brzine i/ili smjera vjetra s visinom. Smicanje se javlja prilikom stvaranja TORNADA zbog velikih promjena u smjeru vjetra velikih brzina. U sustavima uragana i tornada razvijaju se velike
  • 26. Tornado u Novskoj 26 brzine vjetrova, a brzina vjetra u tornadu moţe dostići čak i do 500 km/h! Zračni vrtlozi u obliku oblačnog lijevka ili tube koji se pruţaju iz kumulonimbusa i seţu do tla nazivaju se tornada. DogaĎaju se većinom u umjerenom pojasu i česta su pojava na srednjem zapadu SAD-a. Promjer mu moţe biti od nekoliko desetaka metara pa sve do 2km, a u visinu se proteţe i do 1000m. Tornado moţe trajati od nekoliko minuta do nekoliko sati. Za tornado kaţemo da je najrazornija pojava u atmosferi, ali češće se dogaĎa nad morskom površinom nego nad kopnom. S druge strane, na kopnu uzrokuje puno veće štete nego na morskoj površini. Tornada se razvijaju u toplom vlaţnom zraku ispred hladnih fronti. Tornado nastaje uz kombinaciju nestabilne atmosfere, toplog i vlaţnog zraka te smicanja vjetra. Vjetar na različitim visinama puše u različitim smjerovima te različitim brzinama i zbog toga dolazi do vrtloţenja zraka pri tlu. Nadolazak tornada ponekad se moţe raspoznati po tuči ili jakoj kiši zbog toga što se često nalazi na rubu uzlaznog strujanja, odmah do silaznog koje sa sobom nosi jaku kišu ili tuču. Rotiranje tornada stvara nizak tlak pri tlu pa se javlja novo horizontalno strujanje koje nazivamo usisni vjetar koji moţe bit vrlo snaţan i uzrokovati velike štete. Budući da u rotirajućem zraku postupno dolazi do kondenzacije, lijevak ponekad nije vidljiv pri tlu. Za prognoziranje tornada potrebno je na odreĎenom području uočiti promjenu vjetra i temperature koje mogu omogućiti dovoljno vlage, nestabilnosti, uzlaznog strujanja i smicanja vjetra za stvaranje olujnih oblaka koji su preduvjet za razvoj snaţnog rotirajućeg oblaka. Vrtloţne pojave slične tornadu su vrzino ili vraţje kolo, gustnado, zimska pijavica ili vrtlog snijega i leda, vatreni vrtlozi i vrtlog pare ili dima. Jačina tornada se odreĎuje Fujita i Torro ljestvicom. Fujita ljestvica napravljena je na temelju štete koju je tornado uzrokovao u prirodi i na objektima dok se Torro ljestvica temelji na brzinama vjetra izmjerenima u području koje je zahvaćeno tornadom. Oblici tornada prema Torrovoj ljestvici su : Slabi ( 61 – 86 km/h ) – razbacani sitni predmeti i smeće spiralno se podiţu s tla, grane se lome i na poljima se moţe vidjeti putanja tornada. Blagi ( 87 – 115 km/h ) – lagani predmeti se prevrću i mogu biti nošeni zrakom. Na stablima lomovi; manja oštećenja na crjepovima, olucima i manjim graĎevinama. Umjereni (116 – 148 km/h ) – automobili i prikolice mogu se pomaknuti, krovovi garaţa odneseni vjetrom, mnogo šteta na stablima, krovovima i dimnjacima, manja stabla iščupana. Jaki (149 – 184 km/h ) – brojni automobili i prikolice prevrnuti te su garaţe uništene, automobili u voţnji pogurnuti s ceste i nekoliko većih stabala oboreno ili iščupano s ceste.
  • 27. Tornado u Novskoj 27 Ţestoki (185 – 220 km/h ) – velike štete na vozilima i prikolicama, neke šupe nošene zrakom na znatne udaljenosti, čitavi krovovi kuća odneseni, brojna stabla prevrnuta ili iščupana. Snaţni ( 221 – 259 km/h ) – automobili podignuti uvis, ozbiljnije štete na zgradama, a najslabije stare zgrade se urušavaju. Umjereno razorni ( 260 – 299 km/h ) – teška vozila podignuta u zrak, čvrste kuće ostaju bez cijelih krovova katkad i bez zida i pojedine zgrade se ruše. Jako razorni ( 300 – 342 km/h ) – velike štete na masivnim graĎevinama, lokomotive se prevrću te se skladišta od ţeljeznih greda djelom urušavaju. Teško razorni ( 343 – 385 km/h ) – posvuda urušavanje zgrada čiji dijelovi su daleko razbacani, automobili nošeni zrakom na veće udaljenosti i većina zgrada od opeke i kamena su nepopravljivo uništena. Snaţno razorni ( 386 – 432 km/h ) – mnoge zgrade od armiranog betona teško oštećene, lokomotive i vlakovi podignuti u zrak i odneseni na veliku udaljenost, sva stabla i stupovi iščupani. Super razorni ( 433 – 482 km/h ) – čitave montaţne zgrade i manje zgrade podignute u zrak i nošene na neku udaljenost. Neopisivo razorni ( > 482 km/h ) – pustošeća razaranja na velikim površinama te prevladavaju totalne štete na masivnim zgradama. 4.8. Tsunami Tsunami (tsunami, jap. lučki val, visoka voda) je dugi val uzrokovan tektonskim pomicanjem ploča morskog dna, odnosno podmorskim potresom. Morski valovi su periodičko i pravilno gibanje vode, koje nastaje zbog promjena poloţaja neke čestice u površinskom sloju (promjena poloţaja nastaje vanjskim utjecajem te izaziva promjene poloţaja susjednih čestica). Na taj se način gibanje čestica prenosi u dubinu. Tijelo koje pluta na vodi ne premješta se s valovima nego samo oscilira naprijed-natrag i istodobno gore-dolje. Tsunamije se često pogrešno naziva plimnim valovima no treba naglasiti da nemaju nikakve veze s plimnim oscilacijama. U blizini epicentra visina potresnih valova moţe biti izuzetno visoka. S udaljavanjem od epicentra, te prilikom putovanja u dubokim oceanskim zaravnima, tsunami ima male
  • 28. Tornado u Novskoj 28 amplitude i putuje velikim brzinama, u prosjeku oko 700 km/h. Dakle, na otvorenom oceanu tsunami je vrlo brz i visina mu je tek oko 60 cm do 1 m pa ne moţe ugroziti brodove. Kada se, meĎutim, primaknu blagim kosinama brzina im se smanjuje, a visina raste. Kada se tsunami pribliţi obali, more se povlači i onda se silovito vraća u nizu golemih valova. Gibajući se kroz uske kanale, tsunami moţe doseći visinu i do 20 metara i izbrisati sve što mu se naĎe na putu. Uobičajeni periodi tsunamija iznose od 10 do 60 min, a ovisni su o prostorno-vremenskim karakteristikama pomicanja morskog dna u zoni epicentra. Dok se na visinu valova i njihovu brzinu ne moţe utjecati, njegova iznenadnost posljedica je nemara. Pacifičke drţave imaju organiziran sustav obavještavanja i uzbunjivanja koji treba upozoriti stanovništvo na nailazak vala ubojice-tsunamija. Najefikasniji spas od tsunamija je uzmak na više dijelove zemljišta, što dalje od obale. Tsunami mogu još nastati eksplozijom vulkana, podmorskom vulkanskom erupcijom ili odronom dijela kopna u more. Za razliku od valova stvorenih orkanskim vjetrovima, tsunami val obuhvaća cijelu masu morske vode od dna do površine mora (stupac visok i preko 5000m) i šire se iz epicentra potresa na sve strane u koncentričnim kuglama. Najčešće nastaju u Tihom oceanu. I na našem Jadranskom moru je bilo tsunamija: Najsnaţniji poznati tsunami na Jadranskom moru stvoren je kod Lesine u Italiji 1627. godine. Valovi su bili visoki 10-ak metara. Sve u svemu tsunami je val koji ruši sve pred sobom!
  • 29. Tornado u Novskoj 29 5. Seizmologija Seizmologija je znanost koja se bavi istraţivanjem potresa i svih njegovih posljedica. Potres je kratkotrajna vibracija prouzročena poremećajima i pokretima u Zemljinoj kori i litosferi, zbog naglog oslobaĎanja energije u unutrašnjosti Zemlje. Sam potres je jedna od najneugodnijih prirodnih pojava za čovjeka, a očituje se – u ljuljanju tla, pri čemu čovjek osjeti da mu prestaje stabilnost uporišta, ili – u snaţnim trzajima Zemljine kore koji mogu razoriti gotovo sve ljudske tvorevine u odreĎenom području. 5.1. Zemljina kora Zemljina kora je površinski dio Zemlje, koja zajedno s gornjim dijelom plašta sačinjava stjenovitu cjelinu - litosferu. Prosječna debljina Zemljine kore iznosi 35 km na kontinentima i oko 7 km ispod oceanskog dna. Granična zona izmeĎu kore i plašta je Mohorovičićev diskontinuitet. Razlikuju se 2 tipa Zemljine kore: kontinentalna i oceanska kora. Kontinentalna kora sastoji se preteţno od granita, a naziva se i SIAL po glavnim elementima siliciju i aluminiju. Prosječne je debljine 35km, a najviše do 70km. Izrazito je heterogenog sastava, a sadrţi i ogromnu količinu tzv. inkompatibilnih elemenata (Cs, Rb, K, Ba, Pb, La, Ce, U, Th, Ta, Nb i P), koji za vrijeme taljenja zaostaju u magmi. Kontinentalna kora se konvencionalno dijeli u granitni gornji sloj i gabroidni donji sloj, koji su meĎusobno odijeljeni Conradovim diskontinuitetom. Oceanska kora dio je Zemljine litosfere koja se nalazi ispod oceanskih bazena. Ponajprije se sastoji od mafitnih stijena. Tanja je od kontinentalne kore, no mnogo je gušća, a srednja gustoća joj iznosi negdje oko 3,3 g/cm3 . Oceanska kora izgraĎuje čvrstu podlogu oceana. Seizmičkim mjerenjima pokazalo se da ne varira ni horizontalno ni vertikalno u
  • 30. Tornado u Novskoj 30 sastavu, nego da se sastoji većinom od bazalta s malim količinama serpentina. Naziva se i SIMA po glavnim elementima siliciju i magneziju. Debljine je svega 10 do 12km. Vanjski se dio Zemlje sastoji od dva sloja: vanjskog sloja, koji se naziva litosfera, a obuhvaća koru i kruti gornji dio plašta, dok se ispod litosfere nalazi astenosfera. Iako u krutom stanju, astenosfera ima relativno nisku viskoznost i posmičnu snagu te se stoga u geološkoj vremenskoj skali moţe ponašati kao tekućina. Ispod astenosfere nalazi se krući donji plašt, čije je fazno stanje posljedica ne manjih temperatura, već visokog tlaka. Litosfera je razlomljena u tzv. Litosferne ploče (tektonske ploče, eng. plate). Litosferne ploče plove na astenosferi. Potresi, vulkanska aktivnost, izdizanje planinskih lanaca te oblikovanje oceanskih jaruga se pojavljuje duţ granica ploča. Bočno se pomicanje ploča obično odvija brzinama od 0.66 do 8.50cm godišnje.
  • 31. Tornado u Novskoj 31 Postoje tri tipa granica ploča, karakteriziranih načinom na koji se ploče pomiču relativno jedna prema drugoj, a povezane su s različitim površinskim fenomenima. To su: 1. Divergentne granice se javljaju na mjestu gdje se dvije ploče odmiču jedna od druge (to su srednjeoceanski hrpti i aktivne zone cijepanja kao što je Istočnoafrička brazda). 2. Konvergentne granice (ili aktivni rubovi) se javljaju na mjestu gdje se dvije ploče pomiču jedna prema drugoj obično tvoreći zonu subdukcije (ako jedna ploča tone pod drugu) ili kontinentalne kolizije (ako obje ploče sadrţe kontinentalnu koru). Dubokomorski su jarci tipični za zone subdukcije. Zbog trenja i zagrijavanja subducirane ploče, gotovo su uvijek povezane s vulkanizmom. Najbolji su primjeri za ove procese Ande u Juţnoj Americi i japanski otočni luk. 3. Transformne granice, koje se javljaju na mjestu gdje ploče klize jedna pokraj druge duţ transformnog rasjeda. Relativno pomicanje dviju ploča je ili sinistralno (na lijevo u susret promatraču) ili dekstralno (na desno u susret promatraču). 5.1.1.Nastanak kontinenata Prije otprilike 420 milijuna godina postojala su samo 4 kontinenta. Jedan od njih bio je dio današnje Sjeverne Amerike, a drugi dio današnje Europe. Treći kontinent, koji geolozi zovu Angara, tvorio je dio današnje Azije. Četvrti je bio sastavljen od juţnih kontinenata, koji su svi bili spojeni u jedan. Geolozi taj juţni kontinent zovu Gondvana. Gibanje ploča postupno je gurnulo sjevernoameričku i europsku ploču jednu ususret drugoj. Sudar kontinentalnih masa „zguţvao“ je stijene na mjestu dodira u planinske lance. Dijelovi tog lanca danas tvore sjeverne Apalače u Sjevernoj Americi, gorja istočnog Grenlanda, zapadne Irske i Škotske, kao i planine Norveške i Švedske. Ta se nova kopnena masa zvala Euramerika, a planinski lanac Kaledonidi. Nakon spajanja Euramerike s Gondvanom, prije 320 milijuna godina, uzdigao se dugački gorski lanac Hercinidi, čiji dijelovi i danas tvore Apalače, Središnji francuski masiv i Erzgebirge (gorje izmeĎu Češke i Njemačke). Gorje Ural posljednji je od „šavova“ što su
  • 32. Tornado u Novskoj 32 spojili sve kontinente u gigantsku kontinentalnu masu, „superkontinent“ – Pangeu. To se zbilo prije 275 milijuna godina, a prije 180 milijuna godina počelo je cijepanje Pangeje, prvo na dvije velike tvorevine Lauraziju (Sj. Amerika + Europa + Azija) i Gondvanu (J. Amerika +Afrika + Indija + Australija + Antarktik) izmeĎu kojih se stvorio novi ocean, Tetis. Ploče se i danas nastavljaju gibati, pa znanstvenici nagaĎaju kako bi Zemlja jednog dana mogla izgledati. Današnja karta svijeta je samo jedna sličica u filmu o ţivotu Zemlje. Duţ rubova ploče se mogu udaljavati, sudarati ili naprosto mimoilaziti pa razlikujemo tri vrste rubova ploča: 1. EKSTENZIJALNA PLOČA duţ koje se susjedne ploče razmiču, udaljavaju, a u tako nastalu pukotinu iz Zemljina plašta prodire magma i gradi vulkane. 2. KOLIZIJSKI RUB PLOČA – duţ njega se ploče sudaraju. Pri sudaru dviju ploča ona teţa potone pod drugu, što nazivamo podvlačenjem ili subdukcijom. 3. SMIČNI RUB PLOČA – duţ njega se ploče samo mimoilaze, a najpoznatiji je primjer rasjed San Andreas u Kaliforniji. Rubovi ploča su mjesta intenzivna kretanja Zemljine kore koja se pritom lomi, što stvara vrlo jake i učestale potrese. To objašnjava zašto potresi vrlo često pogaĎaju ista područja, npr. Japan. 4.2. Potresi Potresi ili zemljotresi, kako ih još običavamo nazivati, oduvijek su izazivali zanimanje ljudi, ali i strah zbog razornih posljedica. Čuveni Aristotel smatrao je da su potresi posljedica ljutnje bogova. To je stoljećima bilo uzor tumačenja pojave potresa. MeĎutim, ono je moralo ustupiti mjesto Newtonovim zakonima mehanike i prirodoznanstvenom tumačenju. Pojava potresa počinje se tumačiti kao prirodna pojava u svezi s geološkim razvojem, koja ima ishodište u Zemljinoj kori. Tamo gdje je taj razvoj burniji, veća je seizmička aktivnost. Sve do katastrofalnog lisabonskog potresa 1755. godine, predodţbe o potresima bile su plod ljudske fantastike, a ne posljedica neposrednog opaţanja. Od tada pa do kraja 19. stoljeća, seizmologija je doţivjela znatan razvoj. To je doba sustavnog prikupljanja podataka o potresima, razrade teorijskih osnova o rasprostiranju valova potresa i nastojanju da se izradi instrument za odreĎivanje gibanja tla za vrijeme potresa: seizmograf. TakoĎer je uočeno je da Zemlja nije svuda jednako seizmički aktivna, te da intenzitet potresa na nekom mjestu ne ovisi samo o udaljenosti tog mjesta od epicentra potresa, nego i o vrsti tla na tom mjestu. Tako su i oštećenja zgrada sagraĎenih na rahlom tlu (uz ostale jednake uvjete) općenito bila veća nego na zgradama s temeljima na kompaktnoj stijeni.
  • 33. Tornado u Novskoj 33 4.2.1. Vrste potresa Potresi mogu biti prirodni i umjetno izazvani. Prirodni potresi su: tektonski, vulkanski, potresi urušavanja i dubinski. Tektonski potresi čine oko 85% svih potresa i izazivaju najveća rušilačka djelovanja. Nastaju uslijed tektonskih pokreta u litosferi. Izvor tektonskih potresa su naprezanja u Zemljinoj kori. Potres nastaje onda kada naprezanja prijeĎu granicu elastičnosti materije, pri čemu dolazi do naglog oslobaĎanja akumulirane energije. Vulkanske potrese uzrokuje kretanje magme prema površini. Imaju samo lokalni učinak, budući da se samo malen dio ukupne energije pretvori u mehaničku energiju seizmičkih valova. Na vulkanske potrese otpada 7% svih potresa. Urušni potresi nastaju prilikom urušavanja šupljina u Zemljinoj kori, koje nastaju djelovanjem vode na materije topive u vodi. Izvor energije im potječe od polja sile teţe, tako da kod urušavanja naglo opadne potencijalna energija postojeće raspodjele masa. Energija tih potresa je jako mala i analogna osloboĎenoj energiji kod pada meteorita. Na urušne potrese otpada 3% svih potresa. Uzrok umjetnih potresa su: eksplozije, obrušavanja ili slijeganja zbog kopanja (gorski udari), brzo punjenje ili praţnjenje velikih akumulacijskih jezera i crpljenje nafte. Područja na kojima se potresi često dogaĎaju nazivamo seizmička ili seizmički aktivna područja. Područja pak u kojima su potresi vrlo rijetki ili se uopće ne dogaĎaju nazivamo aseizmičkim. Iz prikaza globalne razdiobe potresa moţemo vidjeti da je najveći dio kontinenata i oceana aseizmičan. Najveći broj potresa, a i najjači potresi vezani su uz dva vrlo uska seizmička područja. Prvi je cirkumpacifički seizmički pojas ("The Ring of Fire") na kojeg otpada oko 77% ukupne svjetske seizmičnosti. Taj pojas se proteţe uz obale Tihog oceana. Drugi je mediteransko- azijski seizmički pojas koji obuhvaća oko 18% svjetske seizmičnosti. Proteţe se od Kanarskih otoka preko Sredozemlja prema Himalajima. Tu skreće prema jugu preko Sumatre i Jave do Tihog oceana, gdje se spaja s cirkumpacifičkim pojasom.
  • 34. Tornado u Novskoj 34 Seizmolozi pri proučavanju potresa promatraju što se dogaĎa u brazdi odnosno rasjedu na kojem se potres dogodio, što se dogaĎa sa Zemljinom korom tijekom potresa, kako se energija širi iz unutrašnjosti prema površini Zemlje te kako ona uzrokuje štete. Točka u dnu geološkog rasjeda duboko u Zemljinoj kori u kojoj nastaje potres naziva se fokus potresa, odnosno hipocentar. Epicentar je točka na samoj površini i ravno je iznad fokusa potresa. Ako je fokus u blizini površine, do najviše 70km dubine, nastaju tzv. plitki potresi. Za potres koji ima fokus na dubini od 70 do 700km kaţemo da je dubinski. Potresi s plitkim fokusom obično su snaţniji i imaju teţe posljedice. Većina potresa koji danas pogaĎaju Zemlju ima plitki fokus i nastaju na granicama tektonskih ploča, na mjestima na kojima ploče klize jedna uz drugu. Potresi s dubokim fokusom nastaju u zonama subdukcije, u kojima se tektonske ploče podvlače jedna pod drugu. 4.2.2. Prikaz potresa Slika pokraj prikazuje zamisao o „elastičnom odrazu“ koji objašnjava način na koji nastaje potres, odnosno zašto se zemlja pod raznim utjecajima zapravo pomiče. Zemljina površina nije savršeno kruta, ona je rastezljiva. Pri pojačanom napinjanju područja daleko od rasjeda polako će se rastezati u suprotnim smjerovima, ali sam rasjed ostat će „zaglavljen“. Na kraju će puknuti, a tlo će se naglo vratiti u početni poloţaj, opuštajući akumuliranu napetost. A.L.Cauchy i S.D.Poisson su još 1828.g. opisali rasprostiranje vala kroz elastično sredstvo. Rekli su da se u neomeĎenom elastičnom sredstvu mogu rasprostirati dva različita vala - prvi brţi, drugi sporiji – koja imaju neka zajednička svojstva, ali se i razlikuju (npr: oba vala uzrokuju da čestice u promatranom tijelu titraju oko njihova poloţaja ravnoteţe, ali su ta osciliranja različita). Prvi val je brţi val. Kod njega čestica oscilira u smjeru rasprostiranja vala, tj. longitudinalno. Nakon njega dolazi sporiji val, na kojeg čestica dolazi poprečno, u transverzalnom smjeru, odnosno pada okomito. Na osnovu ovoga odreĎuje se i udaljenost izvora poremećaja. Prvo osjetimo longitudinalni, a nakon zatišja transverzalni val, koji je jači. Razlikom koliko drugi val zaostaje za prvim odreĎujemo udaljenost izvora.
  • 35. Tornado u Novskoj 35 Jedan od uvjeta da se opiše širenje vala bilo je znati to objasniti grafički. Zato je prvi korak u tome bilo crtanje takozvanih hodokrona, tabličnih i grafičkih prikaza ovisnosti vremena o epicentralnoj udaljenosti Zemlje. Jednostavnije rečeno, oni prikazuju koliko je vremena potrebno da val doputuje od hipocentra do epicentra, odnosno površine Zemlje, te koliko je vaţna duljina vala. Zbog potreba za takvim detaljnijim prikazom, vrijeme početka potresa ne moţe se označiti s jednom krivuljom već s dvije. Te krivulje će prikazivati seizmogram. Na prikazu bi, logično, uvidjeli glavni potres. On je prikazan preko površinskih valova. TakoĎer, razlikujemo i spomenute longitudinalne (P, prima) i transverzalne (S, secunda) valove. Seizmolozi 19. stoljeća govorili su da kod potresa postoje po dva longitudinalna i dva transverzalna vala. Mohorovičić je početkom 20. stoljeća rekao da nije moguće da iz iste točke proizlaze dvije vrste istog vala koji imaju različite brzine. Tvrdio je da postoji samo jedna vrsta longitudinalnog i jedna vrsta transverzalnog vala, ali oni se po nečemu razlikuju. Spominjao je individualne i normalne faze jednog vala. Valovi koji kroz koru stiţu do površine nazivaju se individualnima, te njihove zrake leţe jedino u kori. Takvi valovi ne mogu dalje od 720 km. Oni se nazivaju individualna prima i individualna sekunda. Drugi su valovi koji zalaze u donje sredstvo (plašt) te se lome prema površini. Njihove zrake zalaze u plašt pri čemu se naglo lome i zalaze strmo, pa zbog loma imaju velike daljine (ne mogu bliţe od 300 km). To su normalna prima Pn i norma sekunda Sn. Prema tome, na stanice dolaze dvije faze istog vala koje istodobno polaze iz hipocentra, ali se zbog vremenske razlike puta razlikuju. 4.2.3. Metode istraživanja potresa Postoje dvije metode istraţivanja potresa, makroseizmička i mikroseizmička. Makroseizmička metoda se koristi opisom pojava na površini Zemlje koje su primjećene za vrijeme trajanja potresa, kao i učincima na površini koji iza potresa trajno ostaju. Makroseizmička istraţivanja ograničena su na potresno područje, tj. područje u kojem su ljudi svojim osjetilima osjetili sam potres i gdje potres ostavlja vidljive tragove na površini Zemlje. Da bi se mogla odrediti prostorna raspodjela intenziteta trešnje tla od potresa postoji nekoliko empirijskih skala ili ljestvica.
  • 36. Tornado u Novskoj 36 Prva ljestvica koja je uvelike sluţila u praksi bila je ona koju je izradio američki seizmolog Charles Richter 1935.godine. Richterova ljestvica mjeri amplitudu, odnosno visinu površinskih seizmičkih valova. Ljestvica je logaritamska, pa svaka sljedeća vrijednost predstavlja povećanje od deset puta prema manjoj vrijednosti. Tako recimo magnituda 5 po Richteru označava 10 puta jači potres od onoga magnitude 4. U Europi se danas koristi MCS (Mercalli-Cancani-Sieberg) ljestvica ili u novije vrijeme njena modifikacija MSK (Mercalli- Sponheuer-Karnik) ljestvica. Gruba usporedba intenziteta i magnitude potresa Intenzitet u stupnjevima MCS Magnituda (ljestvica prema Richteru) I. 0,0 - 1,5 II. - III. 1,5 - 2,5 III. - IV. 2,5 - 3,0 IV. - V. 3,0 - 3,5 V. - VI. 3,5 - 4,5 VI. - VII. 4,5 - 5,0 VII. - VIII. 5,0 - 5,5 VIII. - IX. 5,5 - 6,0 IX. - X. 6,0 - 6,5 X. - XI. 6,5 - 7,0 XI. - XII. 7,0 - 7,5 XII. 7,5 - 10,0 Mercalli-Cancani-Siebergova ljestvica (MCS ljestvica) Stupanj Naziv Kratki opis karakteristika 1. Nezamjetljiv potres Biljeţe ga jedino seizmografi 2. Jedva osjetan potres Osjeti se samo u gornjim katovima visokih zgrada 3. Lagan potres Tlo podrhtava kao kad ulicom proĎe automobil 4. Umjeren potres Prozorska okna i staklenina zveče kao da je prošao teţak teretni automobil 5. Prilično jak potres Njišu se slike na zidu. Samo pojedinci bjeţe na ulicu 6. Jak potres Slike padaju sa zida, ormari se pomiču i prevrću. Ljudi bjeţe na ulicu 7. Vrlo jak potres Ruše se dimnjaci, crjepovi padaju s krova, kućni zidovi pucaju 8. Razoran potres Slabije graĎene kuće se ruše, a jače graĎene oštećuju. Tlo puca 9. Pustošni potres Kuće se teško oštećuju i ruše. Nastaju velike pukotine, klizišta i odroni zemlje 10. Uništavajući potres Većina se kuća ruši do temelja, ruše se mostovi i brane. Izbija podzemna voda 11. Katastrofalan potres Srušena je velika većina zgrada i drugih graĎevina. Kidaju se i ruše stijene 12. Veliki katastrofalan potres Do temelja se ruši sve što je čovjek izgradio. Mijenja se izgled krajolika, rijeke mijenjaju korito, jezera nestaju ili nastaju
  • 37. Tornado u Novskoj 37 Mikrosizmička metoda u analizi potresa koristi se podacima instrumenata – seizmografa. Naime, na većim udaljenostima od epicentra potres se (pogotovo ako je slabiji) ne moţe primjetiti ljudskim osjetilima, niti ne uzrokuje vidljive pomake tla. Tamo se pomaci tla mogu utvrditi samo pomoću seizmografa. Seizmograf tvori uteg ovješen o elastičnu čeličnu strunu i bubanj koji se jednoliko okreće. Kućište ureĎaja uglavljeno je u stanac- kamen. Seizmički valovi što ih stvara potres izazivaju gibanje kućišta u smjeru osi valjka. Pisaljka pričvršćena na to njihalo giba se na isti način kao i tlo i tako njegovo gibanje biljeţi na okretni bubanj. Tako nastaje seizmogram. Seizmograf
  • 38. Tornado u Novskoj 38 4.3. Mohorovičićev doprinos znanosti Već je rečeno da se potresi zbog vremenskog intervala razlikuju. To znači da potresi nemaju konstantu brzinu, tj. ne rasprostiru se pravocrtno. Ovo je opaţanje izravno vodilo zaključku da Zemlja nije homogena, tj. da u nekoj dubini postoji ploha koja odjeljuje sredstva različitih elastičnih svojstava, i kroz koja se valovi rasprostiru različitim brzinama. Ovaj zakon promjene brzine s dubinom govori da kad zraka skoči iz jednog u drugo sredstvo, brzina vala naglo naraste. Brzina transverzalnog vala u gornjem sloju neprekinuto raste s dubinom (na donjoj granici sloja još brţe nego uz površinu), te se pri prijelazu u plašt skokom naglo poveća. Mohorovičić je registrirao i analizirao poznati potres u San Franciscu. Od tada se više posvetio seizmologiji, te je upornim zalaganjem uspio od tadašnje vlade osigurati nabavu dva nova Weichertova seizmografa koji su tada bili najbolji na svijetu. Snaţan potres koji se zbio 8. listopada 1909. godine u dolini Kupe dao je dovoljno podataka Andriji Mohorovičiću da objasni mehanizam širenja seizmičkih valova. Na temelju analize brojnih seizmograma, prvi je ustanovio da Zemlja ima lupinastu graĎu, odnosno da u dubini od 54 km postoji granična ploha (diskontinuitet brzine) koja odjeljuje gornji dio, koru, od plašta Zemlje ( te je time dubinu hipocentra sveo na 25km). Rezultate svog rada Mohorovičić je objavio na hrvatskom i njemačkom jeziku i pobudio veliku pozornost tadašnje znanstvene javnosti. Već se i prije toga pretpostavljalo da Zemlja nije homogena, ali se nije znalo mijenjaju li se njena svojstva kontinuirano s dubinom. U svom radu Mohorovičić je dokazao da je Zemlja heterogena te da se sastoji od barem dva sloja koji imaju različita seizmička svojstva. Ploha koja odjeljuje ta dva sloja kasnije je u čast svom otkrivaču nazvana Mohorovičićev diskontinuitet ili Moho sloj. Otkriće Mohorovičićevog diskontinuiteta moţe se smatrati jednim od najvećih u geologiji i seizmologiji, a zasigurno je najveći i najpoznatiji doprinos Hrvata u tim znanstvenim disciplinama. Dakle, MOHOROVIĈIĆEV DISKONTINUITET odvaja oceansku i kontinentalnu koru od gornjeg dijela plašta. On postoji svuda na Zemlji i najveća je prirodna tvorba na našem planetu. Nalazi se prosječno na 7 km ispod dna oceana, te 30 do 50 km ispod tipične kontinentalne kore. U Hrvatskoj je najdublje ispod Velebita i Dinare (oko 42 km), a najpliće ispod juţnog Jadrana i istočne Slavonije (25 km).
  • 39. Tornado u Novskoj 39 PROJEKT MOHOLE – projekt kojim se planirala izbušiti rupa kroz dno oceana do granice Moho-sloja, meĎutim nije nikada uspio, jer ga je otkazao Kongres SAD-a. Takvim projektom kasnije se počeo baviti Sovjetski Savez na Kola institutu. Izbušili su rupu duboku 12 260 metara. To bušenje je trajalo 15 godina. To je do tada bila najdublja rupa ikad izbušena prije nego što su napustili i taj pokušaj. Doseći diskontinuitet ostaje vaţan znanstveni cilj. Nedavni zahtjev ţeli da posebna kapsula grijana radiogenskom toplinom istraţi Zemljinu unutrašnjost oko Moho sloja i u gornjem plaštu. 5. Zaključak Andrija Mohorovičić bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih znanstvenika, jer se školovao, ţivio, radio i znanstveno djelovao upravo u Hrvatskoj. Svojim otkrićem tzv. Moho- sloja dao je ogroman doprinos razvoju seizmologije uopće, a svojim radom i djelovanjem je uvelike pomogao razvoju seizmologije i meteorologije u Hrvatskoj te je Hrvatsku zaduţio puno više nego što mu mi vraćamo sjećanjem na njega i poučavanjem o njemu. Prije 120 godina koračao je našim gradom i proučavao štetu koju je počinio tornado što ju je poharao 31. svibnja 1892. godine. U čast tom velikom znanstveniku te uz sjećanje na nikad prije niti poslije viĎen tornado u Novskoj, grupa učenika Srednje škole Novska sudjelovala je u sastavljanju ove knjige u sklopu projekta „Andrija Mohorovičić“. Ovim smo djelom dotakli tek mali dio meteorologije i seizmologije, ali nadamo se da smo time bar malo čitatelju pribliţili opisanu problematiku i pobudili interes za daljnje istraţivanje.
  • 40. Tornado u Novskoj 40 6. Popis literature 1. D. Skoko, J. Mokrović: „Andrija Mohorovičić“, ŠK, Zagreb, 1982. 2. Andrija Mohorovičić: „Tornado u Novskoj“, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga CXVII, Zagreb, 1893. 3. Oton Kučera: „Vrieme – crtice iz meteorologije“, Zagreb, 1897. 4. Drvo znanja – časopis (od 1. do 128. broja) 5. Meridijani – časopis (br. 92 i 100) 6. National Geographic – časopis (br. 4, godina 2006.) 7. Hrvatski zemljopis – časopis (br. 32) Poveznice (linkovi): 1. http://www.gfz.hr/sobe/diskontinuitet.htm 2. http://ljskola.hfd.hr/arhiva/2003/markusic.pdf 3. http://blog.meteo-info.hr/ 4. http://www.geo.com.hr/znanost/andrija-mohorovicic 5. http://hr.wikipedia.org/ i još mnoge s kojih smo „skinuli“ slike.

×