Stiven king potrebne stvari 02

492
-1

Published on

Stiven Edvin King (engl. Stephen Edwin King, rođen 21. septembra 1947.) je američki pisac, scenarista, muzičar, kolumnista, glumac, filmski producent i režiser. King je do sada prodao preko 350 miliona primeraka svojih knjiga, a najpoznatiji je po svom radu u oblasti horor fantastike u kojima demonstrira izvrsno poznavanje istorije ovog žanra. Mnoge njegove priče adaptirane su u druge medije, kao što su filmovi, TV serije i stripovi. King je napisao i nekoliko knjiga pod pseudonimom Ričard Bakman (Richard Bachman), kao jednu kratku priču gde je potpisan kao John Swithen.

0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total Views
492
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
0
Actions
Shares
0
Downloads
16
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

No notes for slide

Stiven king potrebne stvari 02

  1. 1. STEPHEN KING POTREBNE STVARI 2. DVANAESTO POGLAVLJE 1 Ponedjeljak 14. listopada, Kolumbov dan, je u Castle Rocku osvanuo vedar i vruć. Stanovnici su prigovarali zbog vrućine, i kada su se grupice sastale, u Town Commonu, kod Nan, na klupama ispred Općinske zgrade - govorili su jedni drugima da to nije prirodno. Vjerojatno ima neke veze s prokletim naftnim požarima u Kuvaitu, govorili su, ili možda s rupama u ozonskom sloju o čemu su stalno brbljali na televiziji. Nekoliko starosjedioca je izjavilo da nikad nije bilo trideset supnjeva u sedam sati ujutro u drugom tjednu listopada kada su oni bili mladi. To naravno nije bila istina i većina, (ako ne i svi), su to znali; svake dvije ili tri godine mogao si računati da će bablje ljeto biti malo izvan ruke i da će biti četiri ili pet dana kao da si usred srpnja. Tada ćeš se jednog jutra probuditi s onim što je bilo nalik ljetnoj hladnoći i vidjet ćeš da je prednja tratina ukočena od mraza ili zapuha snijega ili i jednog i drugog koji lepršaju na hladnom zraku. Sve su to znali, ali kao predmet razgovora, vrijeme je bilo previše dobro da bi ga pokvarili priznajući to. Nitko se nije želio svađati; svađe nisu bile dobra zamisao kada je vrijeme postalo nerazumno toplo. Ljudi su bili skloni postati gadni, a ako su stanovnici Castle Rocka željeli otrežnjavajući primjer onoga što se može dogoditi kada ljudi postanu gadni, samo su trebali pogledati na križanje Willow i Ford Streeta. "One dvije žene su to zaslužile," Lenny Partridge, najstariji stanovnik grada i prvorazredan tračer, je mislio dok je stajao na stepenicama male sudnice okruga koja je zauzimala zapadno krilo Općinske zgrade. "Obje su bile luđe od para štakora u začepljenom zahodu. Ta Cobbova je zabila viljušku u svog muža, znaš." Lenny je povukao 1
  2. 2. pojas ispod svojih vrećastih hlača. "Izbola ga poput svinje, to je napravila. Prokletstvo! Nisu li neke žene lude?" Pogledao je u nebo i rekao: "Kad je ovako vruće, neminovno će biti još svađa. Već sam to prije vidio. Prva stvar koju bi šerif Pangborn trebao napraviti je narediti Henryju Beaufortu da zatvori Tigera dok vrijeme ponovno ne postane normalno." "To mi odgovara, starče," rekao je Charlie Fortin. "Mogu kupiti pivo za dan ili dva u Hemphillu i piti kod kuće." To je izazvalo smijeh raštrkane grupe ljudi oko Lennyja i žestoko mrgođenje samog gospodina Partridgea. Grupa se razdvojila. Većina tih ljudi je trebala raditi bez obzira na praznik tako da su neki od tih klimavih kamiona parkiranih ispred Nan odlazili, krećući na poslove sječe i prijevoza debala u Sweden i Nood's Ridge i van pored Castle jezera. 2 Danforth "Buster" Keeton je sjedio u svojoj radnoj sobi, odjeven samo u gaće. Gaće su bile mokre. Nije napuštao sobu od nedjelje navečer, kada je nakratko otišao do Općinske zgrade. Uzeo je dosje Porezne uprave i donio ga kući. Glavni izbornik Castle Rocka je po treći put podmazivao svoj Colt pištolj. U nekom trenutku ovog jutra ga je namjeravao napuniti. Zatim je namjeravao ubiti svoju ženu. Zatim je namjeravao otići do Općinske zgrade, pronaći tog kurvinog sina Ridgewicka, (nije imao pojma da je to Norrisov slobodan dan), i ubiti njega. Konačno, namjeravao se zaključati u svoj ured i ubiti se. Odlučio je da je jedini način da zauvijek pobjegne Progoniteljima da poduzme ove korake. Bio je budala kada je mislio drugačije. Čak niti igra na ploči koja je čarolijama odabirala pobjednike na trkalištu nije ih mogla zaustaviti. Shvatio je to jučer kada je došao kući i pronašao one užasne ružičaste ceduljice nalijepljene po cijeloj kući. Telefon na stolu je zazvonio. Zapanjen, Keeton je stisnuo obarač Colta. Čuo se suh prasak. Da je pištolj bio napunjen, metak bi probio vrata radne sobe. Zgrabio je slušalicu. "Ne možete li me ni malo ostaviti na miru?" ljutito je vikao. 2
  3. 3. Tihi glas koji je odgovorio, odmah ga je ušutkao. Bio je to glas gospodina Gaunta koji se izlio na njegovu ranjenu dušu poput balzama za ublažavanje. "Kakve ste bili sreće s igračkom koju sam vam prodao, gospodine Keeton?" "Funkcionirala je!" rekao je Keeton. Njegov je glas bio veseo. Barem na trenutak je zaboravio da je planirao naporno jutro ubojstava i samoubojstva. "Bože, dobio sam u svim utrkama!" "Pa, to je krasno," rekao je gospodin Gaunt toplo. Keetonovo lice se ponovo naoblačilo. Njegov se glas spustio skoro do šapata. "Tada... jučer... kada sam stigao kući..." Ustanovio je da ne može nastaviti. Trenutak kasnije je otkrio - na svoje veliko oduševljenje i još veću radost - da i ne treba. "Otkrili ste da su Oni bili u vašoj kući?" upitao je gospodin Gaunt. "Da! Da! Kako ste zna-" "Oni su svugdje u ovom gradu," rekao je gospodin Gaunt. "Rekao sam vam to posljednji put kad smo se sreli, zar ne?" "Da! I -" Keeton je iznenada prestao. Njegovo se lice iskrivilo od straha. "Oni bi mogli i prisluškivati ovu liniju, shvaćate li to gospodine Gaunt? Oni bi upravo sada mogli prisuškivati naš razgovor!" l Gospodin Gaunt je ostao miran. "Mogli bi, ali Oni to ne rade. Molim vas, nemojte misliti da sam naivan, gospodine Keeton. Već sam ih prije sretao. Puno puta." "Siguran sam da jeste," rekao je Keeton. Otkrivao je da je divlji užitak koji ga je obuzeo s Dobitnom kartom bio mali ili nikakav u usporedbi s ovim; da pronađe nakon onog što se činilo kao stoljeće borbe i mraka, srodnu dušu. "Imam malu elektronsku napravu pričvršćenu na svoju liniju," nastavio je gospodin Gaunt svojim mirnim i mekim glasom. "Kada se linija prisluškuje, uključi se malo svjetlo. Sada gledam to svjetlo, gospodine Keeton i tamno je. Tamno je poput srca nekih u ovom gradu." "Vi znate, zar ne?" rekao je Danforth Keeton gorljivim, drhtavim glasom. Osjećao se kao da će zaplakati. "Da. I nazvao sam vas da vam kažem da ne smijete učiniti ništa nepromišljeno, gospodine Keeton." Glas je bio nježan, umirujući. Dok 3
  4. 4. ga je slušao, Keeton je osjećao da njegova glava počinje lebdjeti poput dječjeg balona napunjenog helijem. "To bi Njima previše olakšalo stvari. Pa, da li vi shvaćate što bi se dogodilo da vi umrete?" "Ne," Keeton je promrmljao. Gledao je kroz prozor. Oči su mu bile prazne i sanjive. "Imali bi zabavu!" povikao je gospodin Gaunt nježno. "Napili bi se u uredu šerifa Pangborna! Otišli bi do Homeland groblja i pišali po vašem grobu!" "Šerif Pangborn?" rekao je Keeton nesigurno. "Ne mislite valjda da je trutu poput zamjenika Ridgewicka dozvoljeno raditi u slučaju poput vašeg bez naredbi svojih nadređenih, zar ne?" "Ne, naravno da ne." Sada je počeo gledati jasnije. Oni; uvijek su bili Oni, tamni oblak oko njega koji ga je mučio, a kada zgrabiš taj oblak, ne dobiješ ništa. Sada je konačno počeo shvaćati da Oni imaju lica i imena. Možda su čak bili i ranjivi. Bilo je ogromno olakšanje to znati. "Pangborn, Fullerton, Samuels, Williamsova, vaša žena. Oni su svi dio toga, gospodine Keeton, ali sumnjam - da, i to prilično jako - da je šerif Pangborn kolovođa. Ako je tako, on bi volio da vi ubijete jednog ili dva njegova podređena i tada se maknete s puta. Pa sumnjam da je to točno na što on cilja već dugo. Ali vi ćete ga zavarati, gospodine Keeton, zar ne?" "Daaaa!" Keeton je šapnuo žestoko. "Što trebam napraviti?" "Danas ništa. Obavljajte svoj posao kao i obično. Idite na utrke večeras, ako želite i uživajte u svom novom kupljenom predmetu. Ako se Njima budete činili obični kao i uvijek, to će ih izbaciti iz ravnoteže. To će posijati zbrku i nesigurnost među neprijateljem." "Zbrku i nesigurnost," Keeton je riječi izgovarao sporo, iskušavajući ih. "Da, ja pripremam svoje planove i kada dođe vrijeme, obavijestit ću vas." "Obećavate li?" "Oh, da, naravno, gospodine Keeton. Vi ste mi jako važni. U stvari, mogu ići tako daleko i reći vam da bez vas ne bih mogao." Gospodin Gaunt je prekinuo. Keeton je odložio svoj pištolj i opremu za čišćenje. Zatim je otišao gore, stavio svoju zaprljanu odjeću u košaru za odjeću, istuširao se i obukao. Kada je sišao dolje, Myrtle je 4
  5. 5. u početku ustuknula pred njim, ali Keeton joj je govorio nježno i poljubio je u obraz. Myrtle se počela opuštati. Kakva je god bila kriza, čini se da je prošla. 3 Everett Frankel je bio velik crvenokos čovjek koji je izgledao kao Irac koliko i Cork okrug... što nije bilo iznenađujuće, budući da su majčini preci došli iz Corka. Četiri je godine bio osobni pomoćnik Ray Van Allena, otkada je došao iz mornarice. Taj ponedjeljak ujutro došao je u opću praksu Castle Rocka u četvrt do osam, i Nancy Ramage, glavna sestra, ga je pitala da li može odmah otići na farmu Burgmeyer. Te noći je Helena Burgmeyer imala ono što je moglo biti napad epilepsije, rekla je. Ako Everettova dijagnoza to potvrdi, trebao ju je svojim autom dovesti u grad kako bi je liječnik - koji će uskoro stići mogao pregledati i odlučiti treba li ići u bolnicu na ispitivanja. Obično bi Everett bio nesretan zato što ga se odmah šalje u kućnu posjetu, naročito tako daleko na selo, ali u nezgodno vruće vrijeme poput ovog, vožnja izvan grada je djelovala kao prava stvar. Osim toga, tu je bila i lula. Kada je ušao u Plymouth, otključao je pretinac za rukavice i izvadio je van. Bila je od stive, s glavom jednako dubokom i širokom. Tu lulu je izrezbario majstor obrtnik; ptice i cvijeće i loza su okruživali glavu u uzorku koji se činio kao da se mijenja svaki put kada ga se pogleda iz drugog ugla. Ostavio je lulu u pretincu za rukavice ne samo zato što je pušenje bilo zabranjeno u liječničkoj ordinaciji, već zato što mu se nije sviđala pomisao da je drugi ljudi, (naročito njuškalo poput Nancy Ramage), gledaju. Prvo bi željeli znati gdje ju je kupio. Zatim bi željeli znati koliko je platio za nju. Također, neki bi možda bili zavidni zbog nje. Stavio je kamiš između svojih zubiju, ponovno se diveći kako je tamo divno pristajao, kako je bio savršeno na svom mjestu. Spustio je retrovizor dolje na trenutak da se može vidjeti i bio potpuno zadovoljan s onim što je vidio. Pomislio je da ga lula čini starijim, pametnijim, zgodnijim. A kada je lula bila stisnuta među zubima, a glava okrenuta prema gore pri pravom uglađenom kutu, osjećao se starijim, pametnijim, zgodnijim. 5
  6. 6. Vozio je Main Streetom, namjeravajući prijeći Tin Bridge između grada i sela, a tada je usporio približavajući se Potrebnim stvarima. Zelena tenda ga je vukla poput udice za ribe. Iznenada je postalo jako važno - u stvari, neizbježno stati. Stao je, počeo izlaziti iz auta i tada se sjetio da je lula još uvijek stisnuta među zubima. Izvadio ju je, (osjećajući pomalo žalost kada je to napravio), i ponovo zaključao u pretinac za rukavice. Ovaj put je već došao do pločnika prije nego se vratio do Plymoutha da zaključa sva četvora vrata. S tako lijepom lulom nije htio riskirati. Bilo tko bi mogao doći u iskušenje ukrasti tako lijepu lulu. Bilo tko. Približio se dućanu, a zatim stao, osjećajući razočaranje. Natpis je visio u izlogu. ZATVORENO KOLUMBOV DAN je pisalo. Everett se upravo namjeravao okrenuti kada su se vrata otvorila. Gospodin Gaunt je stajao tamo, izgledajući i sam blistavo i prilično uglađeno u žućkastosmeđoj jakni sa zakrpama na laktovima i ugljenosivim hlačama. "Uđite, gospodine Frankel," rekao je. "Drago mi je vidjeti vas." "Pa, ja sam krenuo van grada - posao - i pomislio sam stati i ponovo vam reći koliko mi se sviđa lula. Uvijek sam želio jednu upravo takvu." Osmjehujući se, gospodin Gaunt je rekao, "Znam." "Ali vidim da ste zatvoreni, pa neću smetati v -" "Nikad nisam zatvoren za svoje omiljene mušterije, gospodine Frankel, a vas stavljam među njih. Visoko među njih. Uđite." Pružio je svoju raku. Everett je ustuknuo pred njom. Leland Gaunt se veselo nasmijao na to i maknuo se u stranu kako bi mladi li ečnikov asistent mogao ući. j "Zaista ne mogu ostati -" počeo je Everett, ali je osjećao da ga noge nose naprijed u tminu dućana kao da one znaju bolje. "Naravno da ne," rekao je gospodin Gaunt. "Izlječitelj mora krenuti na svoje ugovorene obilaske, otpuštajući lance bolesti koji vežu tijelo..." Njegovo cerenje, nešto kao dizanje obrvi i stisnutih, zbijenih zubi, naglo se pojavilo. "...i tjerajući vragove koji vežu duh. Jesam li u pravu?" 6
  7. 7. "Pretpostavljam da jeste," rekao je Everett. Osjećao je nelagodu kad je gospodin Gaunt zatvorio vrata. Nadao se da će lula biti dobro. Ponekad su ljudi provaljivali u automobile. Ponekad su to radili i usred bijela dana. "Vaša će lula biti u redu," tješio ga je gospodin Gaunt. Iz svog je džepa izvukao običnu omotnicu s jednom riječju napisanom na prednjoj strani. Riječ je bila Ljubavi. "Sjećate li se da ste obećali napraviti jednu psinu za mene, dr. Frankel?" "Ja nisam dok-" Obrve gospodina Gaunta su se skupile na način koji je Everetta natjerao odmah da prestane i odustane. Krenuo je pola koraka nazad. "Sjećate li se ili se ne sjećate?" pitao je gospodin Gaunt oštro. "Bolje je da mi odmah odgovorite, mladiću - nisam siguran za tu lulu kao što sam bio siguran trenutak prije." "Sjećam se!" rekao je Everett. Njegov je glas bio užurban i uzrujan. "Sally Ratcliffe! Nastavnica govora!" Obrva gospodina Gaunta se opustila. Zajedno s njim se opustio i Everett Frankel. "Točno. A došlo je vrijeme da obavite tu malu psinu, doktore. Evo." Pružio je omotnicu. Everett ju je uzeo, i dok je to radio, pazio je da njegovi prsti ne dotaknu prste gospodina Gaunta. "Danas je školski praznik, ali mlada gospođica Ratcliffe je u svom uredu, i sređuje svoju dokumentaciju," rekao je gospodin Gaunt. "Znam da vam to nije usput prema Burgmeyer farmi -" "Kako znate toliko toga?" upitao je Everett omamljenim glasom. Gospodin Gaunt je to nestrpljivo zanemario. "-ali bi mogao imati vremena svratiti kad se budete vraćali, da?" ' "Pretpostavljam-" "A budući da se neznanci u školi, čak i kada su tamo učenici, gledaju sa sumnjom, možete objasniti svoje prisustvo tamo da ste navratili u ordinaciju bolničarke, da?" "Ako je tamo, pretpostavljam da to mogu napraviti," rekao je Everett. U stvari, zaista bih trebao, zato -" "-jer još niste podigli evidenciju cijepljenja," završio je gospodin Gaunt umjesto njega. "To je dobro. Ustvari, ona neće biti tamo, ali vi to ne znate, zar ne? Samo gurnite glavu u njenu ordinaciju, zatim 7
  8. 8. otiđite. Ali na putu unutra ili van, želim da stavite ovu omotnicu u auto koji je gđica Ratcliffe posudila od svog mladića. Želim da to stavite ispod vozačevog sjedišta... ali ne sasvim ispod. Želim da ga ostavite tako da samo ugao viri van. Everett je znao savršeno dobro tko je "mladić gđice Ratcliffe": nastavnik tjelesnog odgoja u gimnaziji. Da je mogao birati, Everett bi radije napravio psinu Lesteru Prattu, nego njegovoj zaručnici. Pratt je bio krupan mladi baptist koji je obično nosio plave majice i plave hlače trenirke s bijelom trakom uzduž svake nogavice. Bio je tip momka koji je izlučivao znoj i Isusa iz svojih pora u očito jednakim, (i obilnim), količinama. Everett nije mnogo mario za njega. Pitao se znatiželjno da li je Lester već spavao sa Sally - bila je priličan komad. Mislio je da je odgovor vjerojatno ne. Dalje je mislio da kada se Lester zapali nakon malo previše maženja na ljuljačci na trijemu, Sally ga vjerojatno tjera na trbušnjake u stražnjem dvorištu ili na nekoliko desetaka sprintova oko kuće. "Sally opet ima Prattmobil?" "Naravno," rekao je gospodin Gaunt, pomalo razdražljivo. "Jeste li završili sa svojim duhovitostima, dr. Frankel?" "Naravno," rekao je. Uistinu, osjećao je iznanađujuće duboko olakšanje. Bio je malo zabrinut zbog "psine" koju je gospodin Gaunt želio da napravi. Sada je vidio da je njegova zabrinutost bila glupa. To nije bilo kao da gospodin Gaunt želi da stavi praskavicu u ženinu cipelu ili stavi laksativ Ex-Lax u njeno čokoladno mlijeko ili nešto takvo. Kakvu štetu može napraviti omotnica? Osmijeh gospodina Gaunta, sunčan i sjajan, ponovno se pojavio. "Vrlo dobro," rekao je. Krenuo je prema Everettu, koji je s užasom primijetio da gospodin Gaunt očito namjerava staviti svoju ruku oko njega. Everett se brzo pomaknuo prema nazad. Na taj način, gospodin Gaunt ga je uputio natrag prema prednjim vratima i otvorio ih. "Uživajte u luli," rekao je. "Da li sam vam rekao da je jednom pripadala Sir Arthur Conan Doyleu, stvaraocu velikog Sherlocka Holmesa. "Ne!" uskliknuo je Everett Frankel. 8
  9. 9. "Naravno da nisam," rekao je gospodin Gaunt cereći se. "To bi bila laž... a ja nikad ne lažem kad se tiče posla, dr. Frankel. Ne zaboravite svoj mali zadatak." "Neću." "Tada ću vam poželjeti ugodan dan." "I vama is-" Ali Everett je već govorio u prazno. Vrata s povučenim zaslonom su već bila zatvorena za njim. Pogledao ih je na trenutak, zatim polako otišao do svog Plymoutha. Da su ga tražili točan izvještaj onog što je rekao gospodinu Gauntu i što je gospodin Gaunt rekao njemu, on bi to loše obavio, jer se nije mogao točno sjetiti. Osjećao se poput čovjeka koji je dobio malo laganog anestetika. Kada je ponovo sjedio za svojim volanom, prva stvar koju je Everett napravio je bila da otključa pretinac za rukavice, stavi omotnicu s Ljubavi napisanom na prednjoj strani, i izvadi lulu. Jedna stvar koje se sjećao je bila da ga je gospodin Gaunt zafrkavao, rekavši mu da je A. Conan Doyle nekoć bio vlasnik ove lule. I skoro mu je povjerovao. Kako glupp! Samo si je trebao staviti u usta i stisnuti zube oko kamiša da bi znao bolje. Originalni vlasnik ove lule je bio Hermann Goring. Everett Frankel je pokrenuo svoj auto i odvezao se polako iz grada. A na svom putu do Burgmeyerove farme je trebao stati uz stranu ceste samo dva puta da se divi kako je lula popravila njegov izgled. 4 Albert Gendron je držao svoju zubnu ordinaciju u Castle Buildingu, nešarmantnoj zgradi od cigle koja je stajala nasupro gradske Općinske t zgrade i zdepastog cementnog bunkera u kojem se nalazio vodovod Castle okruga. Castle Building je bacao svoju sjenu na potok Castle i Tin Bridge od 1924, i u njemu su se nalazila tri od pet pravnika okruga, okulist, audiologist, nekoliko nezavisnih posrednika za prodaju nekretnina, savjetnik za kredite, jedna ženska služba javljanja na pozive, i dućan za uramljivanje slika. Desetak drugih ureda u zgradi su bili trenutačno prazni. Albert, koji je bio jedan od nepokolebljivih pristaša Naše Gospe od mirnih voda od vremena oca O'Neala, sada se penjao, njegova nekoć 9
  10. 10. crna kosa sada je postajala boje soli i papra, njegova široka ramena su se naginjala onako kako nisu nikad u danima njegove mladosti, ali je još uvijek bio čovjek impozantne veličine - visok metar i devedeset četiri centimetra i težak stotinu i četrdeset kilograma, bio je najveći čovjek u gradu, ako ne i u cijelom okrugu. Penjao se po uskom stubištu na četvrti i posljednji kat sporo, zastajkujući na vrhu stepenica kako bi došao do daha prije nego nastavi, pazeći na šum na srcu koji mu je ustanovio dr. Van Allen. Na pola puta posljednjih stuba, vidio je list papira zalijepljen na mutnom staklu svog ureda, koji je sakrivao natpis na kojem je pisalo ALBERT GENDRON Dr. Stom. Mogao je pročitati pozdrav na toj poruci još dok je bio pet stuba do vrha i njegovo je srce počelo jače kucati, bez obzira na šum. Samo nije napor uzrokovao njegovo poskakivanje; bio je to bijes. SLUŠAJ TI RIBOŽDERU JEDAN! bilo je napisano na vrhu lista jarko crvenim Magic markerom. Albert je skinuo bilješku s vrata i brzo je pročitao. Disao je kroz nos dok je to radio - hrapavo, brektajuće izdisanje zbog kojeg je zvučao poput bika koji namjerava napasti. SLUŠAJ TI RIBOŽDERU JEDAN! Pokušali smo te uvjeriti - "Neka čuje onaj koji razumije" - ali nije bilo koristi. TI SI KRENUO NA SVOJ PUT PROKLETSTVA I S TAKVIM POSLOVIMA TI ĆEŠ GA UPOZNATI. Podnosili smo tvoju papinsku idolatriju i čak tvoje obožavanje babilonske kurve. Ali sada si otišao predaleko. NEĆE BITI KOCKANJA S VRAGOM U CASTLE ROCKU! Pristojni kršćani mogu osjetiti miris PAKLENSKE VATRE i SUMPORA u Castle Rocku ove jeseni. Ako ti ne možeš, to je zato što ti je nos začepljen tvojim vlastitim grijehom i poniženjem. SLUŠAJ NAŠE UPOZORENJE I UZMI GA U OBZIR: ODUSTANI OD SVOG PLANA PRETVARAJUĆI OVAJ GRAD U BRLOG LOPOVA I KOCKARA ILI ĆEŠ OSJETITI PAKLENSKU VATRU! OSJETIT ĆEŠ MIRIS SUMPORA! "Zli će biti preobraćeni u paklu kao i sve nacije koje zaboravljaju SLUŠAJ I UZMI U OBZIR, ILI ĆE TVOJ PLAČ JADIKOVKE BITI ZAISTA GLASAN. ZABRINUTI BAPTISTI CASTLE ROCKA 10
  11. 11. "Govno na toastu," konačno je rekao Albert, i zgužvao poruku u šaku veličine šunke. "Taj idiotski mali baptistički prodavač cipela je konačno izgubio razum." Njegov prvi posao nakon otvaranja ordinacije je bio nazvati oca Johna i reći mu da će igra možda biti malo grublja od sada pa do Casino noći. "Ne brini, Alberte," otac Brigham je rekao mirno. "Ako se taj idiot sudari s nama, otkrit će kako jako mi ribožderi možemo uzvratiti udarac... jesam li u pravu?" "U pravu ste, oče," rekao je Albert. Još uvijek je držao zgužvanu poruku u jednoj ruci. Sada ju je pogledao i neugodan mali osmijeh se pojavio ispod morževog brka. "U pravu ste." 5 Do deset i petnaest tog jutra, digitalni natpis ispred banke pokazivao je da je temperatura u Castle Rocku trideset i šest stupnjeva. Na drugom kraju Tin Bridgea, neumjereno toplo sunce je proizvelo sjajno treperenje, dnevnu zvijezdu na mjestu gdje Route 117 prelazi preko horizonta i kreće prema gradu. Alan Pangborn je bio u svom uredu, pregledavajući izvještaje o ubojstvima Cobb-Jerzyck, i nije vidio taj odsjaj sunca na metalu i staklu. Čak i da je, ne bi ga previše interesirao - napokon, to je bio samo nadolazeći auto. Ipak, divlji sjaj kroma i stakla, koji se kretao prema mostu brzinom većom od sto deset kilometara na sat, nagovještavao je dolazak važnog dijela sudbine Alana Pangborna... i cijelog grada. U izlogu Potrebnih stvari, natpis na kojem je pisalo: ZATVORENO KOLUMBOV DAN skinula je ruka dugih prstiju koja se pojavila iz rukava žućkasto-smeđe sportske jakne. Na njegovo mjesto je došao novi natpis. Na ovom je pisalo: TRAŽI SE POMOĆ. Auto je još uvijek vozio osamdeset u području u kojem je pisalo četrdeset, kada je prelazio most. Bio je to auto kojeg bi srednjoškolska djeca gledala sa strahopoštovanjem i zavišću; Dodge Challenger zelene boje limete bio je straga podignut, pa je prednji dio bio okrenut prema cesti. Kroz zadimljena stakla prozora, slabo se mogao razabrati 11
  12. 12. zaštitni luk koji se nalazio na krovu između prednjih i stražnjih sjedala. Stražnji dio bio je prekriven naljepnicama: HEARST, FUELLY, FRAM, QUAKER STATE, GOODYEAR WIDE OVALS, RAM CHARGER. Motor je zadovoljno mrmorio, opijen devedeset i šest oktanskim gorivom koje se može kupiti samo u Oxford Plains Speedwayu kada dođete sjeverno od Portlanda. Malo je usporio na križanju Glavne ulice i Laurel, zatim stao na jedno koso parkirališno mjesto ispred lokala The Clip Joint tihim škripanjem guma. Tada nije bilo nikoga u lokalu tko se šišao; obojica i Bili Fullerton i Henry Gendron, njegov brijač broj dva, su sjedili na stolcima za mušterije ispod starih natpisa Brylcreem i Wildroot Creme Oil. Između sebe su podijelili jutarnje novine. Kada je vozač kratko dodao gas motoru, uzrokujući pucketanje ispušnih plinova i praskanje cijevi, obojica su podigli pogled. "Ako sam ikad vidio mrtvački stoj, onda je to ovo," rekao je Henry. Bili je kimnuo i povukao svoju donju usnicu palcem i kažiprstom desne ruke. "Da." Obojica su gledala s iščekivanjem kada se motor ugasio i otvorila vrata vozača. Noga u izguljenim crnim čizmama pojavila se iz tamne utrobe Challengera. Bila je priljubljena uz nogu obučenu u uske, izblijedjele traperice. Trenutak kasnije, vozač je izašao van i stao na neumjereno vruće dnevno svjetlo, skidajući svoje naočale i stavljajući ih u V izrez svoje košulje dok je gledao okolo polako i prezirno. "Uh-oh," rekao je Henry. "Izgleda kao da se pojavila zla sreća." Bili Fullerton je buljio u prikazu sa sportskom stranicom novina u svom krilu i čeljustima malo razjapljenim. "Ace Merrill," rekao je. "Života mi." "Koga vraga on radi ovdje?" ogorčeno je pitao Henry. "Mislio sam da je u Mechanic Fallsu, i da zajebava nov način života." "Ne znam," rekao je Bili i ponovo povukao svoju donju usnicu. "Gledaj ga! Siv poput štakora i vjerojatno dva puta okrutniji! Koliko ima godina, Henry?" Henry je slegnuo ramenima. "Više od četrdeset i manje od pedeset je sve što znam. Uostalom, koga je briga koliko ima godina? Meni još uvijek izgleda kao problem." 12
  13. 13. Kao da ga je čuo, Ace se okrenuo prema debelom staklu izloga i podigao svoju ruku na spor, sarkastičan pozdrav. Dva su se muškarca trgnula i zašuštala ogorčeno, poput para starih cura koje su upravo shvatile da je drzak zvižduk s vratiju igračnice biljara bio upućen njima. Ace je gurnuo ruke u džepove svojih Low Ridersa i odšetao - slika čovjeka koji ima svo vrijeme ovog svijeta i sve hladnokrvne pokrete u poznatom svemiru. "Misliš li da bi trebao zvati šerifa Pangborna?" upitao je Henry. Bili Fullerton je ponovo povukao donju usnicu. Konačno je odmahnuo glavom. "Uskoro će doznati da se Ace vratio u grad," rekao je. "Neću mu ja trebati reći, a niti ti." Sjedili su u tišini i gledali Acea dok je hodao glavnom ulicom, sve dok se nije izgubio iz njihovog vidokruga. 6 Nitko ne bi pogodio, gledajući Acea Merrilla kako nemarno paradira Main Streetom da je on čovjek s ogromnim problemom. Bio je to problem kojeg bi donekle prepoznao Buster Keeton; Ace je nekim momcima dugovao velike količine novca. Točnije, puno više od osamdeset tisuća dolara. Ali najgore što su vjerovnici mogli napraviti Busteru je strpati ga u zatvor. Ako Ace ne bude uskoro imao novac, do prvog listopada, njegovi vjerovnici su bili skloni strpati ga ispod zemlje. Momci koje je Ace Merrill nekoć terorizirao - momci poput Teddyja Duchampa, Chrisa Chambersa i Verna Tessia - odmah bi ga prepoznali, unatoč njegovoj sijedoj kosi. Za vrijeme dok je Ace radio u lokalnoj tekstilnoj tvornici, (zatvorena je posljednjih pet godina), to možda ne bi bio slučaj. Tih dana, njegovi su poroci bili pivo i sitne krađe. Puno se udebljao na račun prvoga, a kao rezultat drugoga je privukao puno pažnje pokojnog šerifa Georgea Bannermana. Tada je Ace otkrio kokain. Napustio je posao u tvornici, izgubio dvadeset pet kila krećući se velikim - veoma velikim - brzinama, i diplomirao na prvom stupnju provala kao rezultat te fantastične tvari. Njegova je financijska situacija počela oscilirati u velikom stilu zahvaljujući visokim 13
  14. 14. mogućnostima trgovaca na tržištu dionicama i iskustvu dilera kokainom. Mjesec je mogao započeti potpuno bez novaca, a završiti s pedeset ili šezdeset tisuća dolara zakopanih ispod korijenja sasušenog drveta jabuke iza njegove kuće na Cranberry Bog Roadu. Jedan dan je jeo francusku večeru od sedam jela kod Mauricea; drugi je bio Kraft makaroni sa sirom u kuhinji njegove prikolice. Sve je ovisilo o tržištu i ponudi, jer je Ace, poput većine dilera kokainom, bio svoja najbolja mušterija. Godinu dana nakon što je novi Ace - dug, mršav, sijed i potpuno ovisan - izašao iz odijela sala kojeg je uzgajao sve otkako se razišao s javnim obrazovanjem, sreo je neke momke iz Connecticuta. Ti su momci trgovali oružjem isto kao i drogom. Ace se odmah složio s njima; poput njega, i braća Corson su bili svoje najbolje mušterije. Ponudili su Aceu ono što se smatralo velikom povlasticom za središnje područje Mainea, i Ace je rado prihvatio. To je bila čisto poslovna odluka ne veća od odluke da počne dilati kokain, koja je isto bila čisto poslovna odluka. Ako je Ace bilo što na svijetu volio više od automobila i kokaina, bile su to puške. U jednoj prilici kad je bio prezadužen, otišao je do svog strica, koji je posuđivao novac polovici ljudi u gradu i bio je na glasu da se valja u novcu. Ace nije vidio razloga zašto ne bi mogao dobiti takav zajam; bio je mlad, (pa... četrdeset i osam... relativno mlad), imao je mogućnosti i bio je njegova krv. Međutim, njegov je stric imao radikalno drugačije viđenje stvari. "Ne," Reginald Marion "Pop" Merrill mu je rekao. "Znam odakle dolazi tvoj novac - to jest, kada imaš novaca. Dolazi od onog bijelog sranja." "Ali, striče Reginald -" "Nemoj me zvati striče Reginald," odgovorio je Pop. "I sada imaš bijelu točkicu na nosu, Nepažljivo. Ljudi koji koriste to bijelo sranje i dilaju ga uvijek postanu nepažljivi. Nepažljivi ljudi završe u Shanku. I to ako su sretni, ako nisu, završe gnojeći komad močvare dug jedan metar i osamdeset centimetara i devedeset centimetara dubok. Ne mogu dobiti novac ako su ljudi koji mi ga duguju mrtvi ili služe kaznu. Ono što ti želim reći je da ti ne bi dao niti znoj moje prljave guzice." 14
  15. 15. 7 Ta određena neprilika se pojavila kratko nakon što je Alan Pangborn preuzeo dužnost šerifa Castle okruga. A Alanovo prvo veliko uhićenje je bilo kada je iznenadio Acea i dvojicu njegovih prijatelja koji su pokušavali provaliti u sef u uredu Henryja Beauforta u Mellow Tigeru. Bilo je to veoma dobro uhićenje, uhićenje iz knjige, i Ace je završio u Shawshanku za manje od četiri mjeseca nakon što ga je ujak upozorio na to mjesto. Optužba o pokušaju krađe je odbačena u nagodbi, ali Ace je svejedno dobio veliku kaznu zbog noćne provale. Izašao je u proljeće 1989. i preselio se u Mechanic Falls. Dobio je posao na koji je trebao otići; Oxford Plains Speedway je sudjelovao u državnom programu prije puštanja na slobodu, i John "Ace" Merrill je dobio mjesto čovjeka na održavanju i honorarnog mehaničara. Većina njegovih starih prijatelja je još uvijek bila u blizini - ne spominjući njegove stare mušterije - i uskoro je Ace ponovo vodio posao i krvario iz nosa. Zadržao je posao u Speedwayju dok njegova kazna nije službeno bila gotova, i napustio ga istog dana kada je završila. Dobio je telefonski poziv od Leteće braće Corson iz Danburyja, Connecticut, i uskoro je ponovno dilao puškama kao i bolivijskim prahom za marširanje. Dok je bio u zatvoru, činilo se da se ponuda promijenila; umjesto pištolja, pušaka i brzometki, sada je obavljao uzbudljiv posao s automatskim i polu-automatskim oružjem. Vrhunac je bio u lipnju ove godine, kada je prodao raketu Thunderbolt koja se ispaljuje sa zemlje, pomorcu s južnoameričkim naglaskom. Pomorac je spremio Thunderbolt i platio Aceu sedamnaest tisuća dolara u novim stotkama serijskih brojeva koji nisu bili u slijedu. "Za što upotrebljavate tu stvar?" upitao je Ace pomalo očaran. "Za bilo što želite, senor," odgovorio je pomorac bez osmijeha. Tada, u srpnju, sve je propalo. Ace još uvijek nije razumio kako se sve moglo dogoditi, iako bi možda bilo bolje da se držao kokaina i puški s Letećom braćom Corson. Preuzeo je pošiljku od stotinu kila kolumbijske droge od momka iz Portlanda, financirajući posao uz pomoć Mikea i Davea Corsona. Sudjelovali su s oko osamdeset pet tisuća. Činilo se da ta količina droge vrijedi dva puta više od tražene 15
  16. 16. cijene - djelovala je pravo. Ace je znao da je osamdeset i pet tisuća puno veći poticaj od onog na koji je navikao, ali se osjećao samouvjeren i spreman ići dalje. Tih dana, "Nema problema!" je bio glavni životni moto Acea Merrilla. Od tada su se stvari promijenile. Stvari su se puno promijenile. Te su promjene započele kada je nazvao Dave Corson iz Danburyja, Connecticut, pitajući Acea što misli da radi, kad pokušava prodati prašak za pecivo pod kokain. Momak iz Portlanda je očito uspio prevariti Acea, bila to prava droga ili ne, i kada je Dave Carson to počeo shvaćati, prestao je zvučati prijateljski. U stvari, počeo je zvučati potpuno neprijateljski. Ace je mogao pobjeći. Umjesto toga, on je skupio svu svoju hrabrost što nije bilo beznačajno, čak ni u njegovim srednjim godinama - i otišao je posjetiti Leteću braću Corson. Dao im je svoj prikaz onog što se dogodilo. Napravio je to objašnjavajući u stražnjem dijelu Dodge karavana s tepihom od zida do zida, zagrijanim krevetom i ogledalom na stropu. Bio je vrlo uvjerljiv. Morao je biti vrlo uvjerljiv, zato jer je karavan bio parkiran na kraju izrovanog mekog puta nekoliko kilometara zapadno od Danburyja, crni momak po imenu Too-Tall Timmy je bio za volanom, a Leteća braća Corson, su sjedili svaki s jedne strane Acea s H & K bestrzajnim puškama. Dok je govorio, Ace se sjetio što je njegov stric rekao prije uhićenja u The Mellow Tigeru. Nepažljivi ljudi završe u Shanku. I to ako su sretni. Ako nisu, završe gnojeći komad močvare dug jedan metar i osamdeset centimetara i devedeset centimetara dubok. Pa, Pop je bio u pravu o prvoj polovici; Ace je namjeravao isprobati svu svoju sposobnost uvjeravanja kako bi izbjegao drugu polovicu. Nije bilo programa prije puštanja iz močvare. Bio je vrlo uvjerljiv. I u jednom trenutku je rekao dvije čarobne riječi: Ducky Morin. "Kupio si to sranje od Duckyja?" rekao je Mike Corson, njegove krvave oči su se širom otvorile. "Jesi li siguran da je to on bio?" "Naravno da sam siguran," odgovorio je Ace. "Zašto?" Leteća braća Corson su se pogledala i počela smijati. Ace nije znao zašto se smiju, ali mu je svejedno bilo drago da to rade. Činilo se kao dobar znak. 16
  17. 17. "Kako je izgledao?" upitao je Dave Corson. "Visok je momak - ne tako visok kao on" - Ace je uperio palac prema vozaču, koji je imao slušalice Walkmana i ljuljao se naprijed natrag prema ritmu kojeg je samo on mogao čuti - "ali visok. Kanađanin je. Tako on govori. Ima malu zlatnu naušnicu." "To je stari Daffy Duck," složio se Mike Corson. "Da ti kažem istinu, iznenađen sam da nitko još nije mlatnuo momka," rekao je Dave Corson. Pogledao je svog brata, Mikea i odmahnuli su glavama jedan prema drugom potpuno jednako čudeći se. "Mislio sam da je u redu," rekao je Ace. "Ducky je uvijek bio u redu." "Ali nije te bilo neko vrijeme, zar ne?" upitao je Mike Corson. "Mali odmor u hotelu s rešetkama," rekao je Dave Corson. "Mora da si bio unutra kada je Duck otkrio čisti kokain," rekao je Mike. "Tada mu je krenulo nizbrdo." "U posljednje vrijeme Ducky voli izvoditi mali trik," rekao je Dave. "Znaš li što znači namamiti i zamijeniti, Ace?" Ace razmisli o tome. Zatim odmahne glavom. "Da, znaš," rekao je Dave. "To je razlog zbog čega je tvoja guzica u govnima. Ducky ti je pokazao puno vreća punih bijelog praha. Jedna je bila puna dobrog kokaina. Ostale su bile pune govna. Poput tebe, Ace." "Isprobali smo!" rekao je Ace. "Izabrao sam nasumce vreću, i isprobali smo je!" Mark i Dave su se pogledali mrko komično. "Isprobali su," rekao je Dave Corson. "Uzeo je vreću nasumce," dodao je Mike Corson. Zakolutali su očima prema gore i pogledali jedan drugog u ogledalu na stropu. "Pa?" rekao je Ace, gledajući od jednog prema drugom. Bilo mu je drago da znaju tko je Ducky, bilo mu je isto drago da su vjerovali da ih nije namjeravao prevariti, ali je svejedno bio utučen. Tretirali su ga kao budalu, a Ace Merrill nije bio ničija budala. "Pa što?" upitao je Mike Carson. "Ako nisi mislio da si sam odabrao vreću za isprobavanje, posao ne bi propao, zar ne? Ducky je poput mađioničara koji stalno izvodi isti otrcani kartaški trik. 'Izaberi kartu, bilo koju kartu.' Jesi li ikad to čuo, guzico jedna?" 17
  18. 18. Bez obzira na puške, Ace je planuo. "Ne zovi me tako." "Zvat ćemo te kako god budemo željeli," rekao je Dave. "Duguješ nam osamdeset i pet somova, Ace, i ono što smo dobili kao jamstvo za taj novac do sada je gomila govna Arm & Hammer praška za pecivo koje vrijedi oko dolar i pedeset. Zvat ćemo te i Hubert J. Jebaču majke ako to želimo." On i njegov brat su se pogledali. Između njih je razmijenjena komunikacija bez riječi. Dave je ustao i potapšao Too-Tall Timmyja po ramenu. Dao je Too-Tallu svoj pištolj. Tada su Dave i Mike napustili karavan i stajali blizu jedan drugog pored gomile rujevine na rubu polja nekog farmera, ozbiljno razgovarajući. Ace nije znao što su govorili, ali je jako dobro znao što se događa. Odlučivali su što će napraviti s njim. Sjedio je na rubu kreveta, znojeći se kao svinja, čekajući da se vrate. Too-Tall Timmy se raskrečio na tapeciranom kapetanovom stolcu kojeg je oslobodio Mike Carson, držeći H & K prema Aceu i klimajući glavom naprijed i natrag. Veoma slabo, Ace je mogao čuti glasove Marvina Gayea i Tammija Terrella koji su dolazili iz slušalica. Marvin i Tammi, danas obojica nekadašnje veličine, su pjevali "My Mistake." Mike i Dave su se vratili. "Dat ćemo ti tri mjeseca da nadoknadiš štetu," rekao je Mike. Ace je osjetio kako se opustio od olakšanja. "Sada želimo novac više nego što ti želimo odrati kožu. Ima još nešto, također." "Želimo umlatiti Duckyja Morina," rekao je Dave. "njegovo je sranje predugo trajalo." "Momak nas sve dovodi na loš glas," rekao je Mike. "Mislimo da ga možeš pronaći," rekao je Dave. "Mislimo da će on shvatiti jednom Ace-guzica, uvijek Ace-guzica." "Imaš li kakvu primjedbu na to Ace-guzica?" Mike ga je pitao. Ace nije imao nikakvu primjedbu. Bio je sretan što je znao da će doživjeti još jedan vikend. "Rok je prvi studeni," rekao je Dave. "Donesi nam novac do prvog studenog i zatim svi idemo za Duckyjem. Ako ne budeš, vidjet ćemo na koliko te komadića možemo rastrgati prije nego konačno odustaneš i umreš." 18
  19. 19. 8 Kada je došlo do opasne situacije, Ace je imao oko desetak različitog teškokalibarskog oružja i automatskih i polu-automatskih vrsta. Proveo je veći dio razdoblja odgode plaćanja pretvarajući to oružje u gotovinu. Kada to napravi, mogao je pretvoriti gotovinu u kokain. Ne možeš imati bolju vrijednost od kokaina kada trebaš na brzinu okrenuti neku veliku lovu. Ali na tržištu za novac je privremeno bilo zatišje. Prodao je pola svoje robe - ništa velikih pušaka - i to je bilo to. U drugom tjednu rujna upoznao je obećavajućeg potencijalnog kupca u the Piece of Work pubu u Lewistonu. Potencijalni kupac je nagovijestio na sve moguće načine na koje se moglo nagovijestiti da će kupiti barem šest, a možda i deset automatskog oružja, ako zajedno s puškama dobije ime pouzdanog dilera oružja. Ace je to mogao napraviti; Leteća braća Corson su bili najpouzdaniji dileri oružjem koje je znao. Ace je otišao u prljavi WC da ušmrkne nešto kokaina prije nego sklopi posao. Obuzeo ga je sretni ushit olakšanja koji je omeo nekoliko američkih predsjednika; vjerovao je da vidi svjetlo na kraju tunela. Položio je malo ogledalo koje je nosio u džepu svoje košulje na zahodsku školjku i žlicom je uzimao kokain kada je glas progovorio iz pisoara najbližeg zahodu u kojem je bio Ace. Ace nije nikad otkrio kome je glas pripadao, znao je samo da ga je vlasnik spasio od petnaest godina u Federalnoj kaznionici. "Čovječe, to je zamka," rekao je glas iz pisoara, i kada je Ace napustio zahod, otišao je na stražnja vrata. Nakon tog skorog neuspjeha, (nikad mu nije sinulo da se nevidljivi obavještajac možda našalio), Acea je uhvatila čudna vrsta paralize. Počeo se bojati svega osim da kupi malo kokaina i to za vlastitu upotrebu. Nikad prije nije doživio takav osjećaj potpunog zastoja. Mrzio ga je, ili nije znao što napraviti. Prva stvar koju je radio svakog dana je bila pogledati na kalendar. Činilo se da studeni juri prema njemu. Tada, ujutro, probudio se prije zore s mišlju koja je plamtjela u njegovoj glavi poput plavog svjetla: trebao je ići kući. Trebao se vratiti u Castle Rock. Tamo je bio odgovor. Povratak kući mu se činio 19
  20. 20. dobrim... ali čak ako sve ispadne loše, promjena okoline bi mogla razbiti čudnu magličastu blokadu u njegovoj glavi. U Mechanic Fallsu je bio samo John Merrill, bivši zatvorenik koji je živio u daščari s plastikom na prozorima i kartonom na podu. U Castle Rocku je uvijek bio Ace Merrill, div ljudožder koji se javljao u noćnim morama cijele generacije male djece. U Mechanic Fallsu je bio siromašno bijelo beznačajno smeće, momak koji ima Dodge napravljen po specijalnoj narudžbi, ali nije imao garažu u koju bi ga stavio. U Castle Rocku je bio, barem nakratko, nešto poput kralja. I tako se vratio, evo ga ovdje, i što sada? Ace nije znao. Grad je izgledao manji, prljaviji i prazniji nego što ga je zapamtio. Pretpostavljao je da je Pangborne negdje, i uskoro će ga stari Bili Fullerton nazvati i reći mu tko se vratio u grad. Tada će ga Pangborn pronaći i pitati što misli ovdje raditi. Pitat će Acea ima li posao. Nije imao, a nije niti mogao reći da se vratio posjetiti svog strica, jer je Pop bio u svojoj staretinarnici kada je izgorjela. U redu, Ace, Pangborn će reći, zašto onda ne uskočiš u svoje vozilo i ne odeš odavde? I što će reći na to? Ace nije znao - znao je samo da bljesak tamnoplavog svjetla koje ga je probudilo još uvijek svjetluca negdje u njemu. Vidio je da je mjesto gdje je stajao the Emporium Galorium, bilo još uvijek prazno. Tamo nije bilo ničega, samo korov, nekoliko pougljenih krajeva dasaka, i nešto smeća. Razbijeno staklo odbijalo je zrake sunca koje su probadajući nadraživale oči. Tamo nije bilo ničega za gledati, ali Ace je svejedno želio pogledati. Krenuo je preko ceste. Skoro je došao do drugog kraja kada mu je zapela za oko zelena tenda, dva dućana dalje. POTREBNE STV ARI, pisalo je sa strane tende. Kakvo je to ime za dućan? Ace je otišao vidjeti. Kasnije je mogao pogledati prazno mjesto gdje je stajala zamka za turiste njegovog strica; nije mislio da će je itko maknuti. Prva stvar koja mu je zapela za oko bio je natpis TRAŽI SE POMOĆ. Nije obraćao previše pažnje. Nije znao zbog čega se vratio u Castle Rock, ali to nije bio posao trgovačkog pomoćnika. 20
  21. 21. U izlogu je bilo puno prilično otmjenih predmeta - stvari kakve bi uzeo prilikom obavljanja noćnog posla u kući nekog bogataša. Komplet za šah s izrezbarenim životinjama kao figurama. Ogrlica od crnih bisera - Aceu je izgledala vrijedna, ali je pretpostavio da su biseri vjerojatno umjetni. Sigurno si nitko u ovom usranom gradu ne može priuštiti ogrlicu od pravih crnih bisera. Ipak, dobar posao; izgledali su mu zaista kao pravi. I Ace je pogledao knjigu iza bisera stisnutih očiju. Bila je postavljena na hrptu tako da je netko tko je gledao izlog, mogao lako vidjeti naslovnu stranicu, koja je prikazivala siluete dvojice muškaraca koji su stajali na hrptu u noći. Jedan je imao pijuk, a drugi lopatu. Činilo se da kopaju jamu. Naslov knjige je bio Izgubljena i zakopana blaga Nove Engleske. Ime pisca je bila otisnuto ispod slike malim bijelim slovima. To je bio Reginald Merrill. Ace je otišao do vratiju i probao kvaku. Lako se okrenula. Zvono iznad glave je zazvonilo. Ace Merrill je ušao u Potrebne stvari. 9 "Ne," rekao je Ace, gledajući knjigu koju je gospodin Gaunt izvadio iz izloga i stavio u njegove ruke. "To nije ona koju želim. Mora da ste uzeli krivu." "To je jedina knjiga u izlogu, uvjeravam vas," rekao je gospodin Gaunt zbunjenim glasom. "Možete sami pogledati ako meni ne vjerujete." Na trenutak je Ace skoro to napravio, a zatim je ispustio ogorčen mali uzdah. "Ne, u redu je," rekao je. Knjiga koju mu je vlasnik dućana dodao bila je Otok s blagom Roberta Louisa Stevensona. Jasno mu je bilo što se dogodilo - Pop mu je bio na umu, i pogriješio je. Ipak, prava pogreška je prije svega, bila povratak u Castle Rock. Zašto je prokletstvo, to napravio? "Slušajte, ovo je jako zanimljiv dućan koji ovdje imate, ali ja bih trebao dalje krenuti. Vidjet ću vas drugi put, gospodine -" "Gaunt," rekao je vlasnik, pružajući svoju ruku. "Leland Gaunt." Ace je pružio svoju ruku i bila je progutana. U trenutku dodira, činilo se da kroz njega juri velika, iznenađujuća energija. Njegova je glava bila ponovno ispunjena onom tamnoplavom svjetlošću: ovaj put je to bio ogroman bljesak. 21
  22. 22. Povukao je ruku, zaprepašten, klecav. "Što je bilo to?"šapnuo je. "Vjerujem da to zovu 'privlačenje pažnje,' " rekao je gospodin Gaunt. Govorio je s tihom smirenošću. "Željet ćete obratiti pažnju na mene, gospodine Merrill." "Kako znate moje ime? Nisam vam rekao svoje ime." "Oh, znam tko ste," rekao je gospodin Gaunt lagano se smijući." Očekivao sam vas." "Kako ste me mogli očekivati? Nisam niti znao da dolazim dok nisam ušao u prokleti auto." "Ispričajte me na trenutak, molim vas." Gaunt je otišao prema izlogu, sagnuo se i uzeo natpis koji je bio naslonjen na zid. Zatim se sagnuo u izlog, maknuo TRAŽI SE POMOĆ i stavio POTREBNE STV ARI ZATVORENO KOLUMBOV DAN na njegovo mjesto. "Zašto ste to napravili?" Ace se osjećao poput čovjeka koji se spotakao na žičanu ogradu kroz koju je prolazio slabi električni napon. "Običaj je da vlasnici dućana maknu natpis da se traži pomoć kada se popuni slobodno mjesto," rekao je gospodin Gaunt, pomalo ozbiljno. "Moj posao u Castle Rocku je narastao do zadovoljavajućeg nivoa, i sada sam otkrio da mi trebaju jaka leđa i još jedan par ruku. Ovih se dana tako lako umaram." "Hej, ja neću-" "Isto tako mi treba i vozač," rekao je gospodin Gaunt. "Vjerujem da je vožnja vaša glavna vještina. Vaš će prvi posao, Ace, biti vožnja do Bostona. Tamo sam parkirao auto u garaži. Zabavit će vas - to je Tucker." "Tucker?" Na trenutak je Ace zaboravio da nije došao u grad raditi kao trgovački pomoćnik... ili vozač, što se toga tiče. "Mislite, poput onoga u onom filmu?" "Ne sasvim," rekao je gospodin Gaunt. Otišao je iza pulta gdje se nalazila njegova staromodna blagajna, izvadio ključ i otključao ladicu ispod nje. Izvadio je dvije male omotnice. Jednu od njih je stavio na 22
  23. 23. pult. Drugu je pružio Aceu. "Prerađen je na neki način. Evo. Ključevi." "Hej, čekajte trenutak! Rekao sam vam-" Oči gospodina Gaunta su bile neke čudne boje koju Ace nije mogao točno odrediti, ali kada su se prvi put zamračile i ponovo sijevnule prema njemu, Ace je osjetio da mu koljena ponovno klecaju. "Ace, vi ste u škripcu, ali ako se ne prestanete ponašati poput noja s glavom zabijenom u pijesak, vjerujem da ću izgubiti interes da vam pomognem. Trgovački pomoćnici su jeftini. Znam, vjerujte mi. Godinama sam zapošljavao stotine njih. Možda tisuće. Prema tome, prestanite zajebavati i uzmite ključeve. Ace je uzeo malu omotnicu. Kada su vršci njegovih prstiju dotaknuli vrške prstiju gospodina Gaunta, ta tamna, ogromna vatra je ponovo ispunila njegovu glavu. Zastenjao je. "Vozit ćete auto do adrese koju ću vam dati," rekao je gospodin Gaunt, "i parkirati ga na mjesto na kojem je sada moj smješten. Očekujem da ćete se vratiti najkasnije do ponoći. Mislim da će u stvari biti puno ranije od toga." "Moj je auto puno brži nego što izgleda." Nacerio se, otkrivajući sve te zube. Ace je ponovo pokušao. "Slušajte gospodine -" "Gaunt." Ace je kimnuo, njegova glava se njihala gore i dolje poput glave marionete kojom upravlja početnik lutkar. "U drugim okolnostim, prihvatio bih ponudu. Vi ste... zanimljivi." To nije bila riječ koju je želio, ali je bila najbolja za koju se trenutno mogao uhvatiti. "Ali bili ste u pravu - ja jesam u škripcu, i ako ne nađem veliku gomilu gotovine u sljedeća dva tjedna -" "A što je s knjigom?" upitao je gospodin Gaunt. Njegov je ton bio i veseo i pokudan. "Niste li zbog toga došli?" "To nije što sam ja -" Otrkio je da je još uvijek drži u svojim rukama, i ponovno je pogledao dolje. Slika je bila ista, ali se naslov promijenio u ono što je vidio u izlogu: Izgubljena i zakopana blaga Nove Engleske, Reginalda Merrilla. 23
  24. 24. "Što je ovo?" upitao je muklo. Ali iznenada je znao. On uopće nije u Castle Rocku; bio je kod kuće u Mechanic Falls, ležao u svom prljavom krevetu i sve to sanjao. "Meni izgleda kao knjiga," rekao je gospodin Gaunt. "A zar se nije vaš pokojni stric zvao Reginald Merrill? Koja slučajnost." "Moj stric nikad nije napisao nešto drugo osim recepata i potvrde s iznosom duga," rekao je Ace istim muklim, umornim glasom. Ponovno je pogledao Gaunta, i ustanovio da ne može odvojiti svoje oči. Gauntove oči su stalno mijenjale boju. Plava... siva... boja lješnjaka... smeđa... crna. "Pa," priznao je gospodin Gaunt, "možda je ime na knjizi pseudonim. Možda sam ja sam napisao tu određenu knjigu." "Vi?" Gospodin Gaunt je podbočio prste pod bradu. "Možda to uopće nije knjiga. Možda sve specijalne stvari koje prodajem nisu ono što se čini da jesu. Možda su to u stvari sive stvari s jednom jedinom značajnom karakteristikom - sposobnošću da mogu zadobiti oblik onih stvari koje progone snove muškaraca i žena." Zastao je, zatim zamišljeno dodao: "Možda su one same snovi." "Ne shvaćam ništa od toga." Gospodin Gaunt se nasmiješio. "Znam. Nije važno. Ako je vaš stric napisao knjigu, Ace, ne bi li možda bila o zakopanom blagu? Ne biste li vi rekli da je blago - bez obzira da li je zakopano u zemlji ili u džepu njegovih bližnjih - bila tema koja ga je jako zanimala?" "Volio je novac, točno," Ace je rekao mrko. "Pa, što se dogodilo s tim?" povikao je gospodin Gaunt. "Da li je išta od toga ostavio vama? Sigurno da je; niste li vi njegov jedini živući rođak?" "Nije mi ostavio niti jedan prokleti cent!" povikao je Ace bijesno. "Svi su u gradu govorili da je staro kopile imalo i prvi novčić koji je zaradio, ali bilo je manje od četiri tisuće dolara na bankovnom računu kada je umro. To je otišlo na pokop i raščišćavanje nereda koji je ostavio dolje, niz ulicu. A kada su otvorili njegov sef, znate li što su pronašli?" "Da," rekao je gospodin Gaunt i iako su mu usta bila ozbiljna - čak i samilosna - njegove su se oči smijale. 24
  25. 25. "Trgovačke markice*''. Šest knjiga Plaid markica i četrnaest Gold Bond markica." * Vrsta markica koju dućani daju kupcima kada potroše određenu svotu, za lijepljenje u knjižicu i kasnije ih mijenjaju za robu ili novac. "Točno!" rekao je Ace. Zlokobno je pogledao Izgubljena i zakopana blaga Nove Engleske. Njegov nemir i njegov osjećaj pospane dezorijentacije je barem privremeno progutao bijes. "I znate što? Čak više i ne možete naplatiti zlatne Bond markice. Poduzeće je prekinulo poslovanje. Svi su ga su u Castle Rocku bojali - čak sam ga se i ja malo bojao - i svi su mislili da je bogat kao jebeni Scrooge*", ali je umro u besparici." * Lik iz "Božićne priče" Charlesa Dickensa koji je jako škrt i misli da je Božić gubljenje novca i vremena. "Možda nije vjerovao bankama," rekao je gospodin Gaunt. "Možda je zakopao svoje blago. Ace, mislite da je to moguće?" Ace je otvorio usta. Ponovno ih je zatvorio. Otvorio. Zatvorio. "Prekinite s tim," rekao je gospodin Gaunt. "Izgledate poput ribe u akvariju." Ace je pogledao knjigu u svojim rukama. Stavio ju je na pult i prelistao njene stranice, koje su bile ispunjene sitnim tiskom. Nešto je odlepršalo van. Bio je to velik i poderan komad smeđeg papira, nejednako složen, i odmah ga je prepoznao - bio je istrgnut s vrećice iz dućana Hemphill. Koliko je puta kao dječak, gledao svog strica kako kida komad smeđeg papira poput ovog s jedne od vrećica koje je držao ispod svoje stare Tokeheim blagajne? Koliko je puta gledao kako zbraja brojke na takvom komadiću... ili na njemu piše potvrdu o dugu? Razmotao ga je drhtavim rukama. Bila je to mapa, toliko je bilo jasno, ali u početku nije ništa od toga mogao protumačiti - bila je to samo hrpa crtica i križića i valovitih kružića. "Što je to prokletstvo?" "Trebate nešto na što ćete usredotočiti svoju koncentraciju, to je sve," rekao je gospodin Gaunt. "Ovo bi moglo pomoći." Ace podigne pogled. Gospodin Gaunt je stavio malo ogledalo s ukrašenim srebrnim okvirom na staklenu kutiju iza svoje blagajne. Sada je otvorio drugu omotnicu koju je uzeo iz zaključane ladice, i 25
  26. 26. prosuo velikodušnu količinu kokaina na površinu ogledala. Aceovom iskusnom oku, izgledao je kao da je fantastično visoke kvalitete; reflektor iznad izložbene kutije je bacao tisuće malih iskrica s čistih pahuljica. "Isuse, gospodine!" Aceov nos je počeo goriti od iščekivanja. "Da li je to kolumbijsko?" "Ne, to je, Specijalna mješavina," rekao je gospodin Gaunt. "Dolazi iz nizina Lenga." Izvadio je zlatni nož za otvaranje pisama iz unutarnjeg džepa svoje žućkastosmeđe jakne i počeo slagati hrpu droge u duge, debeljuškaste crte. "Gdje je to?" "Preko brda i daleko," odgovorio je gospodin Gaunt, ne gledajući. "Ne postavljajte pitanja, Ace. Dobro je kad ljudi koji duguju novac jednostavno uživaju u dobrim stvarima na koje naiđu." Vratio je nož za pisma i iz istog džepa izvukao kratku staklenu cjevčicu. Dodao ju je Aceu. "Poslužite se." Cjevčica je bila užasno teška - ipak nije bila staklena, već od neke vrste kvarca, Ace je pretpostavljao. Sagnuo se nad ogledalo, zatim je oklijevao. Što ako stari momak ima sidu ili tako nešto? Ne postavljajte pitanja, Ace. Dobro je kad ljudi koji duguju novac jednostavno uživaju u dobrim stvarima na koje naiđu. "Amen," Ace je rekao glasno i ušmrknuo. Njegova se glava ispunila neodređenim okusom banane i limuna koji je, kako se činilo, uvijek imao dobar kokain. Bio je mekan, ali istovremeno i snažan. Osjetio je kako mu je srce počelo udarati. Istovremeno, njegove su se misli jače usredotočile i dobile izoštren kromiran rub. Sjetio se nečeg što mu je momak rekao davno prije nego se zaljubio u tu stvar: Kada si pod utjecajem kokaina, stvari imaju više naziva. Puno više naziva. To tada nije razumio, ali je mislio da sada razumije. Ponudio je cjevčicu Gauntu, ali Gaunt je odmahnuo glavom. "Nikad prije pet," rekao je, "ali vi uživajte, Ace." "Hvala," rekao je Ace. Ponovno je pogledao mapu i otkrio da je sada može savršeno pročitati. Dvije paralelne crte s X između njih su očito bile Tin Bridge, i kada to shvatite, sve drugo je lako došlo na svoje mjesto. Krivulja koja je išla između dvije crte, kroz X i prema vrhu papira je bila Route 117. Mali 26
  27. 27. kružić s većim kružićem iza njega je sigurno prikazivao Gavineaux mljekarsku farmu: veliki krug je bio štagalj za krave. Sve je to imalo smisla. Bilo je jasno i čisto i blistavo poput prhke hrpe droge koju je ovaj nevjerojatno moderan kicoš prosuo na ovu malu omotnicu.. Ace se ponovo nagnuo nad ogledalo. "Pali kad si spreman," mrmljao je i ušmrknuo još dvije crte. Bang! Zap! "Kriste, ovo je moćna stvar," rekao je dašćućim glasom. "Naravno," složio se gospodin Gaunt ozbiljno. Ace podigne pogled, iznenada siguran da ga čovjek ismijava, ali lice gospodina Gaunta je bilo mirno i jasno. Ace se ponovo sagnuo nad mapu. Sada su mu križići zapeli za oko. Bilo ih je sedam - ne u stvari, bilo ih je osam. Činilo se da je jedan na neplodnom, močvarnom tlu kojeg je posjedovao starac Treblehorn... osim što je starac Treblehorn bio mrtav, bio je mrtav već godinama, i nije li jednom bilo govora o tome da je njegov stric Reginald dobio većinu te zemlje kao otplatu duga? Ovdje je bio drugi, na rubu Prirodnog rezervata na drugoj strani Castle Viewa, ako je njegov zemljopis bio u redu. Dva su bila na Town Roadu #3, blizu kruga koji je vjerojatno bio dom starog Joea Cambera, Seven Oaks farma. Još dva na zemlji čiji je vjerojatno vlasnik bio Diamond Match na zapadnoj strani Castle jezera. Ace je zurio u Gaunta divljim, zakrvavljenim očima. "Da li je zakopao svoj novac? Da li križići to znače? Da li su to mjesta gdje je zakopao svoj novac?" Gospodin Gaunt je elegantno slegnuo ramenima. "Siguran sam da ne znam. Čini se logično, ali logika često ima malo veze s načinom na koji se ljudi ponašaju." "Ali bi moglo biti," rekao je. Postajao je izbezumljen od uzbuđenja i prevelike doze kokaina; što je bilo nalik čvrstim gomilama bakrenih žica koje se rasprskavaju u njegovim velikim mišićima ruku i trbuha. Njegovo blijedožuto lice, izdubljeno ožiljcima adolescentnih akni, tamno je porumenilo. "Moglo bi biti! Sva mjesta na kojima su križići... sve to bi moglo biti Popovo vlasništvo! Vidite li? Mogao je staviti svu tu zemlju u pohranu ili kako to već prokleto zovu... tako da je nitko ne može kupiti... pa nitko ne može otkriti što je tamo stavio..." Ušmrknuo 27
  28. 28. je ostatak kokaina s ogledala, a zatim se nagnuo preko pulta. Njegove izbuljene, zakrvavljene oči bile su nervozne na njegovom licu. "Mogao bih i više nego samo izbaviti se iz sranja," rekao je tihim, drhtavim šapatom. "Mogao bih biti jebeno bogat." "Da," rekao je gospodin Gaunt. "Rekao bih da je to dobra mogućnost. Ali, zapamtite ovo, Ace." Pokazao je palcem prema zidu i natpisu na kojem je pisalo NE VRAĆAM NOVAC I NE VRŠIM ZAMJENE CAVE A TEMPTOR! Ace je pogledao natpis. "Što to znači?" "Znači da nisi prva osoba koja je ikad pomislila da je pronašla ključ za velika bogatstva u staroj knjizi," rekao je gospodin Gaunt. "To isto znači da još uvijek trebam trgovačkog pomoćnika i vozača." Ace ga je pogledao, skoro šokiran. Zatim se nasmijao. "Vi se šalite?" Pokazao je na mapu. "Moram puno kopati." Gospodin Gaunt je žalosno uzdahnuo, složio komad smeđeg papira, vratio ga u knjigu i stavio knjigu u ladicu ispod blagajne. Sve to je napravio izuzetno brzo. "Hej!" Ace je povikao. "Što radite?" "Upravo sam se sjetio da sam već obećao knjigu drugoj mušteriji, gospodine Merrill. Žao mi je. I u stvari sam zatvoren - Kolumbov je dan, znate." "Čekajte trenutak!" "Naravno, ako se smatrate spremnim preuzeti posao, vjerujem da se nešto može napraviti. Ali vidim da ste jako zauzeti; sigurno želite provjeriti da li su vam poslovi u redu prije nego vas braća Corson pretvore u hladne nareske." Aceova usta su se ponovo počela otvarati i zatvarati. Pokušavao se sjetiti gdje su bili mali križići i otkrio je da to ne može napraviti. Činilo se da su se svi spojili u jedan veliki križ u njegovoj ubrzanoj, letećoj pameti... u onakav križ kakav se može vidjeti na groblju. "Uredu!" povikao je. "Uredu! Uzet ću jebeni posao!" "U tom slučaju, vjerujem da je knjiga ipak na prodaju," rekao je gospodin Gaunt. Izvukao ju je iz ladice i provjerio list na početku i na kraju knjige. "Stoji dolar i pol." Njegovi nagurani zubi pojavili su se u širokom osmijehu, nalik morskom psu. "To je dolar i trideset pet centi s popustom za namještenika." 28
  29. 29. Ace je izvukao novčanik iz stražnjeg džepa, ispustio ga i skoro udario glavom o rub staklene kutije dok se saginjao da ga podigne. "Ali treba mi nešto slobodnog vremena," rekao je gospodinu Gauntu. "Naravno." "Zato jer zaista trebam kopati." "Naravno." "Vrijeme je kratko." "Kako pametno od vas da to znate." "Što mislite o tome kad se vratim iz Bostona?" "Nećete li biti umorni?" "Gospodine Gaunt, ne mogu si priuštiti biti umoran." "Tu vam možda budem mogao pomoći," rekao je gospodin Gaunt. Njegov se osmijeh raširio i njegovi su zubi stršali iz njega, poput zuba lubanje. "Ono što sam htio reći je da bih mogao imati malu okrepu za vas." "A?" upitao je Ace, njegove su se oči širile. "Što ste rekli?" "Ništa," rekao je Ace. "Nije važno." "U redu - imate li još uvijek ključeve koje sam vam dao?" Ace se iznenadio kad je otkrio da je strpao omotnicu s ključevima u svoj stražnji džep. "Dobro." Gospodin Gaunt je otkucao $ 1.35 na staroj blagajni, uzeo novčanicu od pet dolara koju je Ace stavio na pult, i vratio ostatak od tri dolara i šezdeset pet centi. Ace je to uzeo poput čovjeka u snu. "Sada," rekao je gospodin Gaunt. "Da vam dam nekoliko uputa, Ace. I zapamtite što ću vam reći: želim da se vratite do ponoći. Ako se ne vratite do ponoći, bit ću nesretan. Kada sam nesretan, ponekad se razljutim. Ne bi željeli biti u blizini kada se to dogodi." "Da li postajete kao Hulk?*'" upitao je Ace u šali. * Incredible Hulk - lik iz stripova, te filmova koji se ponekad mijenja u veliku zelenu osobu veoma snažnu, ali zadržava ljudske osjećaje. Gospodin Gaunt ga je pogledao s nasmiješenom okrutnošću koja je natjerala Ace da se povuče korak nazad. "Da," rekao je. "To je upravo ono što radim, Ace. Postajem kao Hulk. Zaista. Sada obrati pažnju." Ace je obratio pažnju. 29
  30. 30. 11 Bilo je četvrt do jedanaest i Alan se upravo spremio otići do Nan i na brzinu popiti kavu kada ga je Sheila Brigham nazvala. Sonny Jackett je na prvoj liniji, rekla je. Inzistira na razgovoru samo s Alanom i ni s kim drugim. Alan je podigao slušalicu. "Halo, Sonny - što mogu učiniti za tebe?" "Pa," Sonny je rekao svojim otegnutim istočnjačkim naglaskom, "mrsko mi je stvarati vam još nevolja nakon što ste jučer dobili dvostruku porciju, šerife, ali mislim da je vaš stari prijatelj u gradu." "Tko je to?" "Ace Merrill. Vidio sam njegov parkirani auto malo više odavde." Oh, sranje, što će biti sljedeće? pomislio je Alan. "Da li si ga vidio?" "Ne, ali auto ne možete fulati. Dodge Challenger zelen poput bljuvotine - ono što djeca nazivaju šipkom za punjenje. Pratio sam ga do Plainsa." "Pa, hvala, Sonny." "Nema na čemu - što mislite da ta protuha radi u Castle Rocku, Alane?" "Ne znam," rekao je Alan i pomislio dok je spuštao slušalicu: Ali mislim da je bolje da to ustanovim. 12 Mjesto pored zelenog Challengera je bilo slobodno. Alan je parkirao Jedinicu 1 pored njega i izašao. Vidio je Billa Fullertona i Henryja Gendrona koji su ga gledali iz izloga brijačnice veoma zainteresirani i podigao je ruku prema njima. Henry je pokazao preko ceste. Alan je kimnuo i prešao cestu. Wilma Jerzyck i Nettie Cobb su ubile jedna drugu na uglu ulice jedan dan, a Ace Merrill se pojavio drugog dana, pomislio je. Ovaj se grad pretvara u cirkus Barnum & Bailey. Dok je prelazio na drugu stranu pločnika, vidio je da je Ace besposleno prošao ispod sjene zelene tende Potrebnih stvari. Nešto je imao u ruci. U početku Alan nije mogao odrediti što je to, ali kako se Ace približavao, otkrio je da je mogao utvrditi; samo što nije mogao vjerovati. Ace Merril nije bio momak kojeg bi očekivali da ćete vidjeti s knjigom u ruci. 30
  31. 31. Približili su se jedan drugom ispred praznog mjesta gdje je nekoć stajao the Emporium Galorium. "Zdravo, Ace," rekao je Alan. Činilo se da Ace nije nimalo iznenađen što ga vidi. Izvadio je naočale iz V izreza svoje košulje, prodrmao ih jednom rukom i stavio. "Gle, gle, gle - kako je šefe?" "Što radiš u Castle Rocku, Ace?" Alan je jednolično upitao. Ace je pogledao u nebo s povećanim zanimanjem. Lagano svjetlucanje je treperilo na lećama njegovih Ray-Ban naočala. "Krasan dan za vožnju," rekao je. "Ljetni." "Veoma lijep," složio se Alan. "Imaš li važeću dozvolu, Ace?" Ace ga je prijekorno pogledao. "Bih li vozio da je nemam? To ne bi bilo po zakonu, zar ne?" "Ne mislim da je to odgovor." "Ponovno sam polagao ispit čim su mi dali moj ružičasti papir," rekao je Ace. "Pridržavam se zakona na cesti. Kako vam se to čini, šefe? Da li je to odgovor?" "Možda bih mogao sam provjeriti," Alan je pružio ruku. "Pa, mislim da mi ne vjerujete!" rekao je Ace. Govorio je istim šaljivim, zadirkujućim glasom, ali Alan je ispod toga čuo bijes. "Recimo samo da sam ja iz Missourija." Ace je premjestio knjigu u lijevu ruku kako bi mogao izvući novčanik iz bočnog džepa svojom desnom, i Alan je mogao bolje vidjeti naslovnu stranicu. Knjiga je bila Otok s blagom Roberta Louisa Stevensona. Pogledao je dozvolu. Bila je potpisana i važeća. "Prometna dozvola je u pretincu za rukavice, ako želite prijeći cestu i to isto pogledati," rekao je Ace. Alan je sada još jasnije mogao razabrati bijes u njegovom glasu. Isto kao i staru drskost. "Mislim da ću ti tu vjerovati, Ace. Zašto mi ne kažeš što zapravo radiš u gradu?" "Došao sam ovo pogledati," rekao je Ace i pokazao na prazno mjesto. "Ne znam zašto, ali jesam. Sumnjam da ćete mi vjerovati, ali to je istina." Prilično čudno, ali Alan mu je vjerovao. "Vidim da si kupio i knjigu." 31
  32. 32. "Znam čitati," rekao je Ace. "Sumnjam da ćete i to povjerovati." "Gle, gle." Alan je zakvačio palac za svoj pojas. "Dobro izgledaš i knjigu trebaš." "On je pjesnik i to ne zna." "Da, pretpostavljam da jesam. Dobro je da si to istaknuo, Ace. Sada pretpostavljam da ćeš krenuti iz grada, zar ne?" "Što ako neću? Pretpostavljam da ćete sada pronaći nešto zbog čega bi me uhitili. Postoji li riječ "rehabilitacija" u vašem rječniku, šerife Pangborn?" "Da," Alan reče, "ali definicija nije Ace Merrill." "Vi me ne želite tjerati, čovječe?" "To i ne radim. Ako počnem, doznat ćeš." Ace je skinuo sunčane naočale. "Vi momci nikad ne prestajete? Vi prokletstvo, nikad ne prestajete." Alan nije ništa rekao. Nakon nekog vremena činilo se da je Ace povratio hladnokrvnost. Vratio je Ray-Ban. "Znate," rekao je, "mislim da ću otići. Moram otići na neka mjesta i obaviti neke stvari." "To je dobro. Zaposlene ruke su sretne ruke." "Ali ako se budem želio vratiti, vratit ću se. Čujete li me?" "Čujem te, Ace, i želim ti reći da mislim da to uopće ne bi bilo pametno. Čuješ li me?" "Ne bojim vas se." "Ako ne," rekao je Alan, "onda si još gluplji nego što sam mislio." Ace je pogledao Alana na trenutak kroz svoje tamne naočale, zatim se nasmijao. Alana nije zabrinuo taj zvuk - bio je to jeziv smijeh, čudan i neprimjeren. Stajao je i gledao dok je Ace prelazio ulicu staromodno gangsterski šepureći se, otvorio vrata automobila, i ušao. Trenutak kasnije motor je zaurlao pun života. Ispušni plinovi su izletjeli kroz ispušnu cijev; ljudi na cesti su stali i gledali. To je nepropisni prigušivač, pomislio je Alan. Mogao bih ga kazniti zbog toga. Ali koji bi bio smisao toga? Morao je uloviti veću ribu od Acea Merrillla, koji je ionako napuštao grad. Zauvijek ovaj puta, nadao se. Gledao je kako zeleni Challenger radi nepropisni U-okret na Main Streetu i kreće prema potoku Castle i kraju grada. Zatim se okrenuo i 32
  33. 33. zamišljeno pogledao po ulici prema zelenoj tendi. Ace se vratio u svoj stari rodni grad i kupio knjigu, točnije - Otok s blagom. Kupio ju je u Potrebnim stvarima. Mislio sam da je dućan danas zatvoren, Alan pomisli. Nije li to pisalo na natpisu? Otišao je ulicom do Potrebnih stvari. Nije bio u krivu što se ticalo natpisa; pisalo je ZATVORENO KOLUMBOV DAN Ako je primio Acea, možda će primiti i mene, pomislio je Alan, i podigao ruku da pokuca. Prije nego što ju je spustio, pager pričvršćen za njegov pojas se oglasio. Alan je pritisnuo dugme koje je isključivalo mrsku spravu i trenutak duže je neodlučno stajao ispred dućana... ali sada nije bilo sumnje što treba napraviti. Ako ste pravnik ili poslovni čovjek, možda ste si mogli priuštiti ignorirati neko vrijeme poziv, ali kada ste okružni šerif - i to onaj koji je izabran, a ne imenovan - nije se postavljalo pitanje prioriteta. Alan je prešao pločnik, zatim zastao i brzo se okolo zavrtio. Osjećao se poput igrača koji je "ono" u igri Crveno svjetlo*, onaj čiji je posao uhvatiti igrače koji se miču kako bi ih mogao poslati na početak. Vratio mu se osjećaj da ga netko gleda, i bio je jako jak. Bio je siguran da će vidjeti iznenadni pomak povučenog zaslona na strani vrata gospodina Gaunta. * Red Light, Green Light - dječja igra u kojoj glavni igrač nije okrenut prema ostalima, već viče "zeleno svjetlo" kada im je dozvoljeno krenuti prema cilju i viče "crveno svjetlo" i okreće se kada moraju stati. Ako vidi da se itko miče kada je rekao "crveno svjetlo", taj se igrač mora vratiti na start. Ali nije bilo ničega. Dućan je nastavio drijemati na neprirodno vrućem listopadskom svjetlu, i da nije svojim očima vidio Acea kako izlazi van, Alan bi se zakleo da je dućan prazan, bez obzira na osjećaj da ga promatraju. Prešao je cestu do svojih patrolnih kola, nagnuo se da bi dohvatio mikrofon i javio se preko radija. "Zvao je Henry Payton," rekla mu je Sheila. "Već je dobio preliminarne izvještaje o Nettie Cobb i Wilmi Jerzyck od Henryja Ryana - prijem?" 33
  34. 34. "Slušam. Prijem." "Henry je rekao ako želiš da ti kaže najvažnije stvari, bit će tamo od sada do oko podneva. Prijem." "U redu. Ja sam na Main Streetu. Odmah ću doći. Prijem." "Uh, Alane?" "Da?" "Henry je isto pitao da li ćemo nabaviti fax prije kraja stoljeća, kako bi nam mogao poslati kopije tih stvari umjesto da stalno zove i da ti ih čita. Prijem." "Reci mu da napiše pismo Glavnom izborniku," Alan je rekao mrzovoljno. "Nisam onaj koji određuje budžet i on to zna." "Pa, samo ti kažem ono što je on rekao. Ne trebaš se ljutiti zbog toga. Prijem." Alan je međutim pomislio da Sheila zvuči prilično ljuto. "Gotovo," rekao je. Ušao je u Jedinicu 1 i odložio mikrofon. Pogledao je na banku na vrijeme da vidi da na velikom digitalnom natpisu iznad vratiju piše da je deset i pedeset i da je temperatura trideset i osam stupnjeva. Isuse, ovo nam ne treba, pomislio je. Svi u gradu već pate od prokletog slučaja razdražljive vrućine. Alan je polako vozio natrag prema Općinskoj zgradi, izgubljen u mislima. Nije se mogao osloboditi osjećaja da se nešto događa u Castle Rocku, nešto što je na rubu da izmakne kontroli. Naravno, bilo je to ludo, prokleto ludo, ali se jednostavno nije mogao toga osloboditi. 34
  35. 35. TRINAESTO POGLAVLJE 1 Gradske škole su bile zatvorene zbog praznika, ali Brian Rusk ne bi išao čak i da su bile otvorene. Brian je bio bolestan. Nije to bila nikakva fizička bolest, niti ospice, niti vodene kozice ili čak proljev, najponižavajući i najiscrpljujući od njih. Nije to bila niti prava mentalna bolest - njegov je um bio uključen, točno, ali se činilo kao da je ta uključenost samo popratna pojava. Dio njega koji je obolio je bio dublje unutar njega od njegovog uma; neki bitni dio njegove građe koji je bio nedostižan bilo kojoj liječničkoj igli ili mikroskopu, postao je siv i bolestan. On je uvijek bio vedar dječak, ali ta vedrina je sada nestala, sakrivena iza teških gomila oblaka koji se su još uvijek nakupljali. Oblaci su se počeli nakupljati onog poslijepodneva kada je bacio blato na plahte Wilme Jerzyck, postajali su sve tmurniji kada mu se gospodin Gaunt pojavio u snu, odjeven u Dodger uniformu, i rekao mu da još nije platio svoju Sandy Koufax sličicu... ali naoblaka nije postala potpuna sve dok jutros nije sišao na doručak. Njegov otac, odjeven u sivo radno odijelo koje je nosio za posao u kompaniji Dick Perry zidne obloge i vrata u Južnom Parisu, sjedio je za kuhinjskim stolom s portlandskim Press-Heraldm otvorenim pred sobom. "Prokleti Patrioti," rekao je iza svoje barikade od novina. "Kada će, prokletstvo, dobiti vođu navale koji zna baciti prokletu loptu?" "Ne psuj pred dječakom," Cora je rekla pored peći, ali nije govorila s uobičajenom ogorčenom snagom - zvučala je udaljeno i odsutno. Brian je sjeo na svoj stolac i polio mlijeko preko svojih kukuruznih pahuljica. "Hej, Bri!" Sean je rekao veselo. "Želiš li danas ići u centar? Igrati neke video igre?" "Možda," rekao je Brian. "Pretpostavljam -" Zatim je vidio naslov na naslovnoj stranici novina i prestao govoriti. 35
  36. 36. UBOJITA SVAĐA ZAVRŠILA S DVIJE MRTVE ŽENE U CASTLE ROCKU "Bio je dvoboj," tvrdi izvor Teritorijalne policije. Tu su bile fotografije dviju žena, jedna pored druge. Brian je obje prepoznao. Jedna je bila Nettie Cobb, koja je živjela iza ugla u Ford ulici. Njegova mama je rekla da je luda, ali Brianu se uvijek činila u redu. Nekoliko puta je stao da pogladi njenog psa kada ga je vodila u šetnju, i činila mu se gotovo isto kao i svi drugi. Druga je žena bila Wilma Jerzyck. Bockao je po svojim žitaricama, ali ništa nije pojeo. Nakon što je njegov otac otišao na posao, Brian je bacio razmočene kukuruzne pahuljice u posudu za smeće i zatim se odšuljao gore u svoju sobu. Očekivao je da će majka doći graktati za njim, pitajući kako to da baca dobru hranu dok djeca gladuju u Africi, (činilo se da je vjerovala da će pomisao na izgladnjelu djecu popraviti njegov apetit), ali nije; činilo se da je jutros izgubljena u svom vlastitom svijetu. Međutim, Sean je bio tamo, smetajući ga kao i uvijek. "Pa, što kažeš, Bri? Želiš li ići u centar? Želiš li?" Skoro je plesao s jedne noge na drugu od uzbuđenja. "Mogli bi igrati neke video igre, možda pogledati novi dućan sa svim lijepim stvarima u izlogu-" "Ne prilazi mu!" povikao je Brian, i njegov mali brat je ustuknuo, a pogled šoka i očaja proširio se njegovim licem. "Hej," rekao je Brian, "Žao mi je. Ali ne želiš ići unutra, Sean-O. To je mjesto sranje." Seanova donja usna je drhtala. "Kevin Pelkey kaže -" "Kome ćeš vjerovati? Toj maminoj mazi ili svom vlastitom bratu? Ne valja. On je..." Navlažio je usne i onda rekao ono što je on shvatio kao srž istine: "Loš je." "Što je s tobom?" Sean je pitao. Njegov je glas bio žestok i plačljiv. "Ponašaš se kao narkić cijeli vikend! Mama isto!" "Ne osjećam se dobro, to je sve." "Pa..." Sean je razmišljao. Zatim se razvedrio. "Možda bi se osjećao bolje nakon nekoliko video igara. Možemo igrati Zračni napad! Onaj u kojem sjediš unutra, i naginje te naprijed i natrag! Strašno je!" Brian je kratko to razmotrio. Ne. Ne može se zamisliti kako ide u salu s video igrama, ne danas, možda nikad više. Sva će druga djeca biti 36
  37. 37. tamo - danas moraš stajati u redu kako bi dobio dobre igre poput Zračnog napada - ali sada je bio drugačiji od njih, i možda će uvijek biti drugačiji. On je ipak imao Sandy Koufax sličicu iz 1956. Ipak, htio je napraviti nešto lijepo za Seana, za bilo koga - nešto čime bi malo nadoknadio užasnu stvar koju je napravio Wilmi Jerzyck. Tako je rekao Seanu da će možda htjeti igrati video igre tog poslijepodneva, i neka u međuvremenu uzme nekoliko četvrtina dolara. Brian ih je istresao iz velike kasice plastične boce Coca Cole. "Isuse!" rekao je Sean, zakolutavši očima. "Ovdje ima osam... devet... deset četvrtina! Mora da si zaista bolestan!" "Da, pretpostavljam da jesam. Zabavljaj se Sean-O. I nemoj reći mami, jer će te natjerati da ih vratiš." "Ona je u svojoj sobi, povlači se s onim tamnim naočalama," rekao je Sean. "Čak i ne zna da smo živi." Na trenutak je stao i dodao: "Mrzim te tamne naočale. Totalno su jezive." Pogledao je bliže svog velikog brata. "Ne izgledaš tako sjajno, Bri." "Ne osjećam se baš tako sjajno," Brian je rekao iskreno. "Mislim da ću prileći." "Pa... pričekat ću malo. Vidjet ću da li se budeš bolje osjećao. Gledat ću crtane filmove na kanalu pedeset i šest. Siđi dolje, ako se budeš bolje osjećao." Sean je istresao četvrtine dolarau svoju šaku. "Hoću," rekao je Brian, i tiho zatvorio vrata kada je njegov mali brat otišao. Ali nije se osjećao bolje. Kako je dan prolazio, on se i dalje osjećao (oblačnije) gore i gore. Mislio je na gospodina Gaunta. Mislio je na Sandyja Koufaxa. Mislio je na onaj blistav novinski naslov - UBOJITA SVAĐA ZAVRŠILA S DVIJE MRTVE ŽENE U CASTLE ROCKU. Pomislio je na slike, poznata lica su isplivala iz hrpe crnih točkica. Jednom je skoro zaspao, a zatim je počela svirati mala ploča u majčinoj i očevoj spavaćoj sobi. Mama je ponovo puštala svoju izgrebanu Elvisovu ploču od 45 okretaja. Radila je to skoro cijeli vikend. Misli su jurile i ljuljale se u Brianovoj glavi poput nereda kojeg je zahvatio ciklon. 37
  38. 38. UBOJITA SVAĐA. "You know they said you was a high-class... but that was just a lie..." Bio je dvoboj. UBOJITA: Nettie Cobb, žena s psom. "You ain't never caught a rabbit..." "Kada posluješ sa mnom, želiš zapamtiti dvije stvari. SVAĐA: Wilma Jerzyck, žena s plahtama. Gospodin Gaunt zna najbolje... "...and you ain't no friend of mine." ... a dvoboj nije gotov dok gospodin Gaunt ne KAŽE da je gotov. Te su misli išle okolo i okolo, zbrka užasa, krivnje i bijede zajedno s udarcima zlatnih hitova Elvisa Presleyja. Do podneva, Brian je dobio nervozu želuca i grčeve. Požurio je u kupaonicu na kraju hodnika s čarapama na nogama, zatvorio vrata, i povratio u zahodsku školjku što je tiše mogao. Njegova majka nije čula. Još uvijek je bila u svojoj spavaćoj sobi, gdje joj je Elvis sada govorio kako želi da bude njegov medvjedić. Dok je Brian polako hodao do svoje sobe, osjećajući se jadnije nego ikada, pojavilo mu se užasno, stalno prisutno uvjerenje da je njegova sličica Sandyja Koufaxa nestala. Netko mu ju je ukrao prošle noći dok je spavao. Sudjelovao je u ubojstvu zbog te sličice, a sada je nestala. Uletio je u sobu, skoro se poskliznuo na tepihu nasred poda svoje spavaće sobe, i zgrabio svoju knjigu s bejzbol sličicama s vrha stolića. Listao je stranicama takvom užasnom brzinom da je iščupao nekoliko stranica s prstena. Ali sličica - ta sličica - je još uvijek bila tamo: to široko lice koje ga je gledalo iza plastičnog omota na zadnjoj stranici. Još uvijek tamo, i Brian je osjetio kako ga obuzima veliko, jadno olakšanje. Izvukao je sličicu iz njenog džepa, otišao u krevet i ležao s njom u rukama. Nije znao kako bi je ikad ponovo mogao ostaviti. To je bilo sve što je dobio od te noćne more. Jedina stvar. Nije mu se više sviđala, ali je bila njegova. Kada bi mogao vratiti u život Nettie Cobb i Wilmu Jerzyck tako da je spali, odmah bi otišao potražiti šibice, (ili je tako stvarno vjerovao), ali ih nije mogao vratiti, i budući da nije mogao, pomisao da izgubi sličicu i da mu više ništa ne ostane, bila je nepodnošljiva. 38
  39. 39. Tako ju je držao u svojim rukama i gledao u strop i slušao nejasan zvuk Elvisa, koji je prešao na "Wooden Heart." Nije bilo iznenađujuće da mu je Sean rekao da izgleda loše; lice mu je bilo bijelo, oči su mu bile ogromne i tamne i apatične. A njegovo vlastito srce je djelovalo poprilično drveno, sada kad je razmišljao o tome. Iznenada mu se kroz tamu u njegovoj glavi pojavila nova misao, stvarno užasna misao s užasavajućim, ubrzavajućim sjajem komete: Vidjeli su ga! Sjedio je uspravno u svom krevetu, buljeći u sebe u ogledalu na vratima ormara s užasom. Svijetlozeleni kućni ogrtač! Svijetlocrvena marama preko gomile uvijača! Gospođa Mislaburski! Što se događa, dječače! Ne znam točno. Mislim da se gospodin i gospođa Jerzyck svađaju. Brian je sišao s kreveta i otišao do prozora, napola očekujući da će vidjeti šerifa Pangborna kako skreće na prilaz u svojim policijskim patrolnim kolima, upravo ovog trenutka. Nije, ali će uskoro doći. Jer kada dvije žene ubiju jedna drugu u ubojitoj svađi, vršila se istraga. Ispitivat će gospođu Mislaburski. A ona će reći da je vidjela dječaka kod kuće Jerzyckovih. Taj dječak, ona će reći šerifu, bio je Brian Rusk. Dolje je zazvonio telefon. Njegova se majka nije javila, iako je postojao još jedan telefon u spavaćoj sobi. Samo je nastavila pjevati uz glazbu. Konačno je čuo da se javio Sean: "Tko je to, molim vas?" Brian je mirno razmišljao: On će to izvući iz mene. Ne mogu lagati, ne policajcu. Nisam mogao lagati niti gospođi Leroux tko je razbio vazu na njenom stolu, onda kada je trebala otići u ured. Izvući će to iz mene i otići ću u zatvor zbog ubojstva. Tada je Brian Rusk prvi put razmišljao o samoubojstvu. Te misli nisu bile sablasne, nisu bile romantične; bile su veoma mirne, veoma racionalne. Njegov je otac držao pušku u garaži, i u tom trenutku je puška imala savršenog smisla. Činilo se da je puška odgovor za sve. "Bri-unnn! Telefon!" "Ne želim razgovarati sa Stanom!" povikao je. "Reci mu da nazove ponovo sutra!" "Nije Stan," uzvratio je Sean. "Momak je. Odrastao." 39
  40. 40. Velike ledene ruke su dohvatile Brianovo srce i stisnule ga. To je bilo to - šerif Pangborn je bio na telefonu. Briane? Trebam ti postaviti nekoliko pitanja. Pitanja su veoma ozbiljna. Bojim se da ako odmah ne dođeš odgovoriti na njih, morat ću doći po tebe. Morat ću doći u svom policijskom autu. Uskoro će tvoje ime biti u novinama, Briane, i tvoja će slika biti na televiziji, i svi tvoji prijatelji će je vidjeti. I tvoja majka i tvoj otac će je vidjeti, i tvoj mali brat. A kada pokažu sliku, čovjek na vijestima će reći, "Ovo je Brian Rusk, dječak koji je pridonio ubojstvu Wilme Jerzyck i Nettie Cobb." "Huh-huh-tko je to?" povikao je kreštavim tankim glasom. "Ne znam!" Sean je bio otjeran od The Transformers i zvučao je ljuto. "Mislim da mu je ime Crowfix. Tako nekako." Crowfix? Brian je stajao na vratima, srce mu je udaralo u prsima. Dvije velike klaunovske mrlje su gorjele na njegovom blijedom licu. Ne Crowfix. Koufax. Sandy Koufax ga je zvao telefonom. Osim što je Brian prilično dobro znao tko je to u stvari bio. Sišao je stepenicama olovnih nogu. Činilo mu se da telefonska slušalica teži najmanje dvjesto pedeset kila. "Zdravo, Briane," rekao je gospodin Gaunt nježno. "Huh-huh zdravo," odgovorio je Brian istim kreštavim tankim glasom. "Ne trebaš ni o čemu brinuti," rekao je gospodin Gaunt. "Da te je gospođa Mislaburski vidjela kako bacaš to kamenje, ne bi te pitala što se tamo događa, zar ne?" "Kako znate za to?" Brian se ponovo osjećao kao da će povratiti. "To nije važno. Ono što je važno je da si dobro postupio, Briane. Baš si dobro postupio. Rekao si da misliš da se gospodin i gospođa Jerzyck svađaju. Ako te policija i pronađe, mislit će da si samo čuo osobu koja je bacala kamenje. Mislit će da je nisi vidio zato što je bila iza kuće." Brian je pogledao kroz nadsvođeni prolaz u sobu s televizorom kako bi bio siguran da Sean ne njuška. Nije; sjedio je prekriženih nogu ispred televizora s vrećicom kokica iz mikrovalne pećnice u svom krilu. "Ne mogu lagati!" šaptao je u telefon. "Uvijek me uhvate kada lažem!" 40
  41. 41. "Ne ovog puta, Briane," rekao je gospodin Gaunt. "Ovog puta ćeš to napraviti kao šampion." A najgora stvar od svih je bila što je Brian znao da gospodin Gaunt najbolje zna o tome, također. 2 Dok je njen stariji sin razmišljao o samoubojstvu, a zatim se pogađao u očajničkom, tihom šapatu s gospodinom Gauntom, Cora Rusk je tiho plesala po svojoj spavaćoj sobi u svom kućnom ogrtaču. Osim što to nije bila njena spavaća soba. Kada je stavila naočale koje joj je prodao gospodin Gaunt, bila je u Gracelandu. Plesala je kroz fantastične sobe koje su mirisale na Pine-Sol i pečenu hranu, sobe u kojima su jedini zvukovi bili tiho pjevušenje klima uređaja, (samo je nekoliko prozora u Gracelandu bilo stvarno otvoreno; mnogi su bili zabijeni čavlima, a svi su bili zaštićeni od svjetla), šapat njenih nogu na debelim tepisima, i zvuk Elvisa koji je pjevao "My Wish Came True" svojim nezaboravnim, molećivim glasom. Plesala je ispod velikog lustera od francuskog kristala u blagovaoni i pored paunova od obojenog stakla sa zaštitnom markom. Prešla je rukama preko skupocjenih plavih baršunastih zavjesa. Pokućstvo je bilo French Provincial. Zidovi su bili krvavo crveni. Scena se promijenila poput polakog pretapanja jednog kadra u drugi i Cora se našla u podrumskoj prostoriji. Na jednom zidu su bile vješalice od životinjskih rogova, a na drugom redovi uokvirenih zlatnih ploča. Prazni TV ekrani su stršali na trećem zidu. Iza dugog, zakrivljenog bara nalazile su se police pune Gaotrade: okusi naranče, limete i limuna. Mijenjač ploča na njenom starom prenosnom gramofonu sa slikom Kralja na polivinilskom omotu je škljocnuo? Još jedna ploča od četrdeset i pet okretaja se spustila. Elvis je počeo pjevati "Blue Hawaii", Cora je počela plesati hula-hula u sobi Džungla s njenim namrštenim Tiki bogovima, kaučem s naslonima u obliku ljudskog i životinjskog lika, ogledalom s čipkastim okvirom od perja iščupanih iz prsa živih fazana. 41
  42. 42. Plesala je. S naočalama koje je nabavila u Potrebnim stvarima i koje su skrivale njene oči, plesala je. Plesala je u Gracelandu dok se njen sin šuljao natrag gore i ponovno legnuo na svoj krevet i gledao široko lice Sandyja Koufaxa i razmišljao o alibijima i puškama. 3 Srednja škola Castle Rocka je bila prijeteća hrpa crvene cigle koja je stajala između pošte i knjižnice, ostatak iz vremena kada se stariji građani nisu osjećali sasvim ugodno ako škola nije izgledala poput popravilišta. Ova je bila sagrađena 1926. i zadivljujuće je udovoljavala tim zahtjevima. Svake godine grad je bio sve bliže odluci da sagradi novu, jednu s pravim prozorima umjesto puškarnica i igralištem koje nije izgledalo kao vježbaonica kaznionice i razredima koji su zimi ostajali topli. Soba za govornu terapiju Sally Ratcliffe je bila kasnije sagrađena u podrumu, sakrivena između kotlovnice i ormara sa zalihama hrpa papirnatih ručnika, krede, Ginn i Company udžbenika i bačvi mirisave crvene piljevine. Sa stolom za nastavnika i šest manjih stolova za učenike u prostoriji, jedva je bilo dovoljno mjesta da se može okrenuti, ali Sally je svejedno nastojala sobu napraviti što je moguće veselijom. Znala je da je većina djece koja je uključena u govornu terapiju mucavci, šušljetavci, disleksičari, s nazalnim zaprekama - smatrala to iskustvo zastrašujuće nesretnim. Njihovi kolege su ih zadirkivali, a roditelji oštro ispitivali. Nije bilo potrebe da i okolina bude nepotrebno odbojna, povrh svega. Zato su s prašnjavih cijevi stropa visila dva ukrasa, slike TV i rock zvijezda su se nalazile na zidovima, a veliki poster Garfielda na vratima. Riječi u oblačiću koji je izlazio iz Garfieldovih ustiju su bile, "Ako hladnokrvna mačka poput mene može govoriti to smeće, možeš i ti!" Njena evidencija je bila očajno u zaostatku iako je škola trajala tek pet tjedana. Namjeravala je provesti cijeli dan sređujući je, ali u jedan i četvrt, Sally je sve skupila, vratila u ladicu za dosjee iz koje su izvađeni, zatvorila je i zaključala. Rekla je sebi da prekida ranije zato jer je dan previše lijep da bi ga provela zatvorena u toj podrumskoj prostoriji, čak i s kotlovnicom koja je za promjenu bila milosrdno tiha. 42
  43. 43. Međutim, to nije bila cijela istina. Imala je određene planove za ovo poslijepodne. Željela je ići kući, željela je sjediti u svom stolcu pored prozora sa suncem koje će preplaviti njeno krilo, i željela je razmišljati o fantastičnom drvenom iveru kojeg je kupila u Potrebnim stvarima. Bila je sve sigurnija i sigurnija da je iver bio pravo čudo, jedno od malih, božanskih blaga koje je Bog porazbacao po zemlji da ih pronađu Njegovi vjerni. Držanje ivera bilo je poput osvježavanja s velikom kutlačom bunarske vode za vrijeme vrućeg dana. Držanje ivera je bilo... Pa, držanje ivera je bilo ekstaza. A nešto ju je isto tako mučilo. Stavila je iver u donju ladicu stolića svoje spavaće sobe, ispod donjeg rublja, pažljivo je zaključala kuću kada je odlazila, ali je imala užasan osjećaj koji ju je izjedao, da bi netko mogao provaliti i ukrasti (relikviju, svetu relikviju) iver. Znala je da to nema previše smisla - koji bi provalnik želio ukrasti stari sivi komad drveta, čak i da ga pronađe? Ali ako se dogodi da ga provalnik dotakne... ako ti zvukovi i slike ispune njegovu... glavu kao što su ispunili njenu svaki put kada je držala iver zatvoren u svojoj maloj šaci... pa... Tako je trebala ići kući. Presvući će se u kratke hlače i majicu bez rukava i provest će sat vremena u tihoj (ekstazi) meditaciji, osjećajući kako se pod ispod nje pretvara u palubu koja se polako diže gore i dolje, slušajući životinje kako muču i bleje, osjećajući svjetlost drugačijeg sunca, čekajući čaroban trenutak - bila je sigurna da će se pojaviti ako bude držala iver dovoljno dugo, ako ostane veoma, veoma tiho i bude veoma, veoma usrdno molila - kada se luk velikog, drvenog broda bude zaustavio na vrhu planine s tihim zvukom mrvljenja. Nije znala zašto je Bog nju blagoslovio od svih vjernih na svijetu, tim sjajnim i blistavim čudom, ali budući da je, Sally je namjeravala to iskoristiti što je potpunije moguće. Izašla je kroz sporedna vrata i prešla igralište do fakultetskog parkirališta, visoka, zgodna mlada žena, tamnoplave kose i dugih nogu. Puno se razgovaralo o tim nogama kada je Sally Ratcliffe 43
  44. 44. prolazila sa svojim zamjetljivo niskim petama, obično s torbicom u jednoj ruci i Biblijom - punom rasprava - u drugoj. "Kriste, ta žena ima noge do brade," jednom je rekao Bobby Dugas. "Neka te ne brinu," odgovorio je Charlie Fortin. "Nikad nećeš doživjeti da se omotaju oko tvoje guzice. Ona pripada Isusu i Lesteru Prattu. Tim redoslijedom." Brijačnica je prasnula u muški smijeh od srca onog dana kada je Charlie to izvalio. A vani, Sally Walker je nastavila svojim putem prema večeri proučavanja Biblija za mlade četvrtkom navečer velečasnog Rosea, ne znajući, ne mareći, sigurno skrivena u svojoj vlastitoj veseloj nevinosti i vrlini. Nikakve šale se nisu zbijale na račun Sallyinih nogu ili bilo čega Sallyinog, ako je Lester Pratt bio u Clip Jointu (a tamo je išao barem svaka tri tjedna kako bi naoštrio dlake svoje vrlo kratko podšišane kose). Većini u gradu kojima su takve stvari bile važne, je bilo jasno da je vjerovao da Sally prdi parfem i sere petunije, i o takvim stvarima se nisi svađao s čovjekom koji je bio tako složen kao Lester Pratt. Bio je prilično ljubazan momak, ali kad se ticalo Boga ili Sally Ratcliffe, bio je smrtno ozbiljan. A čovjek poput Lestera ti je mogao izvući ruke i noge prije nego ih uspiješ vratiti, na nove i zanimljive načine, ako je to želio. On i Sally su imali prilično vruće trenutke, ali nikad nisu išli Do Kraja. Lester se obično vraćao kući nakon takvih trenutaka u stanju potpune uzbuđenosti, njegov je mozak pucao od veselja, a njegova su jaja pucala od frustrirane sperme, sanjajući o noći, koja sada nije bila tako daleko, kada neće trebati stati. Ponekad se pitao da je možda neće potopiti prvi put kada To zaista Naprave. Sally se isto tako veselila braku i kraju seksualnih frustracija... iako posljednjih dana, Lesterovi zagrljaji su joj se činili manje važnim. Razmišljala je da mu kaže o drvenom iveru iz Svete zemlje kojeg je kupila u Potrebnim stvarima, iveru s čudom unutra, i na kraju nije. Bude, naravno; čuda se trebaju podijeliti. Nedvojbeno je bio grijeh ne podijeliti ih. Ali bila je iznenađena, (i malo očajna), zbog osjećaja ljubomorne posesivnosti koja se pojavila u njoj svaki put kada je pomislila pokazati Lesteru iver i ponuditi mu da ga primi. 44
  45. 45. Ne! ljut, dječji glas je zaurlao prvi put kada je o tome razmišljala. Ne, to je moje! Njemu to ne bi toliko značilo kao što znači meni! Ne može! Doći će dan kada će to podijeliti s njim, isto kao što će doći dan kada će podijeliti svoje tijelo s njim - ali još nije bilo vrijeme niti za jednu od tih stvari. Ovaj vrući listopadski dan je pripadao samo njoj. Samo je nekoliko automobila bilo na fakultetskom parkiralištu, a Lesterov mustang je bio najnoviji i najljepši od njih. Imala je puno problema s vlastitim autom - ponekad se nešto kvarilo u upravljačkom mehanizmu - ali to nije bio stvaran problem. Kada je jutros nazvala Lesa i pitala može li ponovo dobiti njegov auto, (tek ga je vratila nakon šest dana posudbe prošlog dana u podne), on je pristao odmah joj ga dovesti. On će trčati natrag, rekao je, a kasnije će on i grupa momaka igrati touch footbal*. Pretpostavila je da će inzistirati da uzme auto čak ako ga i on bude trebao, i to joj se činilo savršeno u redu. Bila je svjesna - na nejasan, neodređen način što je prije bio rezultat intuicije nego iskustva - da bi Les skočio kroz vatrene obruče da ga je to tražila, i to je stvorilo niz divljenja koje je prihvatila s naivnom samodopadnošću. Les ju je obožavao; oboje su obožavali Boga; sve je bilo kako je trebalo biti; svijet bez kraja, amen. * Igra američkog footballa u kojem se igra prekida dodirivanjem osobe s loptom. Ušla je u mustang, i kad se okrenula da bi stavila svoju torbicu na suvozačevo mjesto, njeno je oko uočilo nešto bijelo što je stršalo ispod suvozačevog sjedala. Izgledalo je kao omotnica. Sagnula se i izvadila, misleći kako je čudno to pronaći u mustangu; Les je obično držao svoj auto pretjerano savjesno čisto, kao i sebe. Jedna je riječ bila na prednjoj strani omotnice, što je malo ružno uzdrmala Sally Ratcliffe. Riječ je bila Ljubavi, ispisana lakim, glatkim rukopisom. Ženskim rukopisom. Okrenula ju je. Na poleđini nije bilo ništa napisano, a omotnica je bila zalijepljena. "Ljubavi?" Sally se pitala sumnjičavo, i iznenada je shvatila da sjedi u Lesterovom autu u kojem su svi prozori još uvijek bili podignuti, i da se znoji kao luda. Uključila je motor, spustila 45
  46. 46. vozačev prozor, zatim se nagnula preko ploče s instrumentima da bi otvorila i drugi prozor. Činilo joj se da je osjetila slab dašak parfema dok je to radila. Ako i je, nije bio njen; ona nije koristila niti parfem, niti šminku. Njena ju je religija učila da su takve stvari oružje bludnica. (A osim toga, nije ih niti trebala.) U svakom slučaju, to nije bio parfem. Samo posljednja kozja krv koja je rasla uz ogradu igrališta - to je sve što si osjetila. "Ljubavi?" ponovno je rekla, gledajući omotnicu. Omotnica nije ništa rekla. Samo je ležala tamo samozadovoljno u njenim rukama. Prevukla je prste preko omotnice, zatim je savinula natrag i naprijed. Unutra je bio list papira, pomislila je - barem jedan - i još nešto. To nešto je djelovalo kao da bi mogla biti fotografija. Dignula je omotnicu do stakla, ali to nije bilo dobro; sunce je sada sjalo sa svih strana. Nakon trenutka razmišljanja, izašla je iz auta i podigla omotnicu ispred sunca. Mogla je samo uočiti mali pravokutnik - pismo, pomislila je - i tamniju četvrtastu sjenu koja je vjerojatno bila priložena fotografija od (Ljubavi) nekoga tko je Lesu poslao pismo. Osim, naravno, što nije bilo poslano - u svakom slučaju ne poštom. Nije bilo marke, niti adrese. Samo jedna uznemiravajuća riječ. Isto tako nije bilo niti otvoreno, što je značilo... što? Da ga je netko stavio u Lesterov mustang dok je Sally sređivala svoju evidenciju? To se moglo dogoditi. To je isto moglo značiti da ga je netko stavio u auto prošle noći - čak jučer - i Lester ga nije vidio. Ipak, samo je ugao virio van; možda je malo skliznuo naprijed sa svog mjesta ispod sjedala dok je ona vozila jutros u školu. "Zdravo, gđice Ratcliffe!" netko je povikao. Sally je naglo spustila omotnicu i sakrila je u nabore svoje suknje. Njeno je srce udaralo od krivnje. Bio je to mali Billy Marchant, koji je prelazio igralište sa skateboardom ispod ruke. Sally mu je mahnula i brzo se vratila u auto. Osjećala je da joj lice gori. Pocrvenila je. Bilo je to glupo - ne, ludo - 46

×