• Share
  • Email
  • Embed
  • Like
  • Save
  • Private Content
Stiven king   potrebne stvari 02
 

Stiven king potrebne stvari 02

on

  • 542 views

Stiven Edvin King (engl. Stephen Edwin King, rođen 21. septembra 1947.) je američki pisac, scenarista, muzičar, kolumnista, glumac, filmski producent i režiser. King je do sada prodao preko 350 ...

Stiven Edvin King (engl. Stephen Edwin King, rođen 21. septembra 1947.) je američki pisac, scenarista, muzičar, kolumnista, glumac, filmski producent i režiser. King je do sada prodao preko 350 miliona primeraka svojih knjiga, a najpoznatiji je po svom radu u oblasti horor fantastike u kojima demonstrira izvrsno poznavanje istorije ovog žanra. Mnoge njegove priče adaptirane su u druge medije, kao što su filmovi, TV serije i stripovi. King je napisao i nekoliko knjiga pod pseudonimom Ričard Bakman (Richard Bachman), kao jednu kratku priču gde je potpisan kao John Swithen.

Statistics

Views

Total Views
542
Views on SlideShare
542
Embed Views
0

Actions

Likes
0
Downloads
13
Comments
0

0 Embeds 0

No embeds

Accessibility

Categories

Upload Details

Uploaded via as Adobe PDF

Usage Rights

© All Rights Reserved

Report content

Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
  • Full Name Full Name Comment goes here.
    Are you sure you want to
    Your message goes here
    Processing…
Post Comment
Edit your comment

    Stiven king   potrebne stvari 02 Stiven king potrebne stvari 02 Document Transcript

    • STEPHEN KING POTREBNE STVARI 2. DVANAESTO POGLAVLJE 1 Ponedjeljak 14. listopada, Kolumbov dan, je u Castle Rocku osvanuo vedar i vruć. Stanovnici su prigovarali zbog vrućine, i kada su se grupice sastale, u Town Commonu, kod Nan, na klupama ispred Općinske zgrade - govorili su jedni drugima da to nije prirodno. Vjerojatno ima neke veze s prokletim naftnim požarima u Kuvaitu, govorili su, ili možda s rupama u ozonskom sloju o čemu su stalno brbljali na televiziji. Nekoliko starosjedioca je izjavilo da nikad nije bilo trideset supnjeva u sedam sati ujutro u drugom tjednu listopada kada su oni bili mladi. To naravno nije bila istina i većina, (ako ne i svi), su to znali; svake dvije ili tri godine mogao si računati da će bablje ljeto biti malo izvan ruke i da će biti četiri ili pet dana kao da si usred srpnja. Tada ćeš se jednog jutra probuditi s onim što je bilo nalik ljetnoj hladnoći i vidjet ćeš da je prednja tratina ukočena od mraza ili zapuha snijega ili i jednog i drugog koji lepršaju na hladnom zraku. Sve su to znali, ali kao predmet razgovora, vrijeme je bilo previše dobro da bi ga pokvarili priznajući to. Nitko se nije želio svađati; svađe nisu bile dobra zamisao kada je vrijeme postalo nerazumno toplo. Ljudi su bili skloni postati gadni, a ako su stanovnici Castle Rocka željeli otrežnjavajući primjer onoga što se može dogoditi kada ljudi postanu gadni, samo su trebali pogledati na križanje Willow i Ford Streeta. "One dvije žene su to zaslužile," Lenny Partridge, najstariji stanovnik grada i prvorazredan tračer, je mislio dok je stajao na stepenicama male sudnice okruga koja je zauzimala zapadno krilo Općinske zgrade. "Obje su bile luđe od para štakora u začepljenom zahodu. Ta Cobbova je zabila viljušku u svog muža, znaš." Lenny je povukao 1
    • pojas ispod svojih vrećastih hlača. "Izbola ga poput svinje, to je napravila. Prokletstvo! Nisu li neke žene lude?" Pogledao je u nebo i rekao: "Kad je ovako vruće, neminovno će biti još svađa. Već sam to prije vidio. Prva stvar koju bi šerif Pangborn trebao napraviti je narediti Henryju Beaufortu da zatvori Tigera dok vrijeme ponovno ne postane normalno." "To mi odgovara, starče," rekao je Charlie Fortin. "Mogu kupiti pivo za dan ili dva u Hemphillu i piti kod kuće." To je izazvalo smijeh raštrkane grupe ljudi oko Lennyja i žestoko mrgođenje samog gospodina Partridgea. Grupa se razdvojila. Većina tih ljudi je trebala raditi bez obzira na praznik tako da su neki od tih klimavih kamiona parkiranih ispred Nan odlazili, krećući na poslove sječe i prijevoza debala u Sweden i Nood's Ridge i van pored Castle jezera. 2 Danforth "Buster" Keeton je sjedio u svojoj radnoj sobi, odjeven samo u gaće. Gaće su bile mokre. Nije napuštao sobu od nedjelje navečer, kada je nakratko otišao do Općinske zgrade. Uzeo je dosje Porezne uprave i donio ga kući. Glavni izbornik Castle Rocka je po treći put podmazivao svoj Colt pištolj. U nekom trenutku ovog jutra ga je namjeravao napuniti. Zatim je namjeravao ubiti svoju ženu. Zatim je namjeravao otići do Općinske zgrade, pronaći tog kurvinog sina Ridgewicka, (nije imao pojma da je to Norrisov slobodan dan), i ubiti njega. Konačno, namjeravao se zaključati u svoj ured i ubiti se. Odlučio je da je jedini način da zauvijek pobjegne Progoniteljima da poduzme ove korake. Bio je budala kada je mislio drugačije. Čak niti igra na ploči koja je čarolijama odabirala pobjednike na trkalištu nije ih mogla zaustaviti. Shvatio je to jučer kada je došao kući i pronašao one užasne ružičaste ceduljice nalijepljene po cijeloj kući. Telefon na stolu je zazvonio. Zapanjen, Keeton je stisnuo obarač Colta. Čuo se suh prasak. Da je pištolj bio napunjen, metak bi probio vrata radne sobe. Zgrabio je slušalicu. "Ne možete li me ni malo ostaviti na miru?" ljutito je vikao. 2
    • Tihi glas koji je odgovorio, odmah ga je ušutkao. Bio je to glas gospodina Gaunta koji se izlio na njegovu ranjenu dušu poput balzama za ublažavanje. "Kakve ste bili sreće s igračkom koju sam vam prodao, gospodine Keeton?" "Funkcionirala je!" rekao je Keeton. Njegov je glas bio veseo. Barem na trenutak je zaboravio da je planirao naporno jutro ubojstava i samoubojstva. "Bože, dobio sam u svim utrkama!" "Pa, to je krasno," rekao je gospodin Gaunt toplo. Keetonovo lice se ponovo naoblačilo. Njegov se glas spustio skoro do šapata. "Tada... jučer... kada sam stigao kući..." Ustanovio je da ne može nastaviti. Trenutak kasnije je otkrio - na svoje veliko oduševljenje i još veću radost - da i ne treba. "Otkrili ste da su Oni bili u vašoj kući?" upitao je gospodin Gaunt. "Da! Da! Kako ste zna-" "Oni su svugdje u ovom gradu," rekao je gospodin Gaunt. "Rekao sam vam to posljednji put kad smo se sreli, zar ne?" "Da! I -" Keeton je iznenada prestao. Njegovo se lice iskrivilo od straha. "Oni bi mogli i prisluškivati ovu liniju, shvaćate li to gospodine Gaunt? Oni bi upravo sada mogli prisuškivati naš razgovor!" l Gospodin Gaunt je ostao miran. "Mogli bi, ali Oni to ne rade. Molim vas, nemojte misliti da sam naivan, gospodine Keeton. Već sam ih prije sretao. Puno puta." "Siguran sam da jeste," rekao je Keeton. Otkrivao je da je divlji užitak koji ga je obuzeo s Dobitnom kartom bio mali ili nikakav u usporedbi s ovim; da pronađe nakon onog što se činilo kao stoljeće borbe i mraka, srodnu dušu. "Imam malu elektronsku napravu pričvršćenu na svoju liniju," nastavio je gospodin Gaunt svojim mirnim i mekim glasom. "Kada se linija prisluškuje, uključi se malo svjetlo. Sada gledam to svjetlo, gospodine Keeton i tamno je. Tamno je poput srca nekih u ovom gradu." "Vi znate, zar ne?" rekao je Danforth Keeton gorljivim, drhtavim glasom. Osjećao se kao da će zaplakati. "Da. I nazvao sam vas da vam kažem da ne smijete učiniti ništa nepromišljeno, gospodine Keeton." Glas je bio nježan, umirujući. Dok 3
    • ga je slušao, Keeton je osjećao da njegova glava počinje lebdjeti poput dječjeg balona napunjenog helijem. "To bi Njima previše olakšalo stvari. Pa, da li vi shvaćate što bi se dogodilo da vi umrete?" "Ne," Keeton je promrmljao. Gledao je kroz prozor. Oči su mu bile prazne i sanjive. "Imali bi zabavu!" povikao je gospodin Gaunt nježno. "Napili bi se u uredu šerifa Pangborna! Otišli bi do Homeland groblja i pišali po vašem grobu!" "Šerif Pangborn?" rekao je Keeton nesigurno. "Ne mislite valjda da je trutu poput zamjenika Ridgewicka dozvoljeno raditi u slučaju poput vašeg bez naredbi svojih nadređenih, zar ne?" "Ne, naravno da ne." Sada je počeo gledati jasnije. Oni; uvijek su bili Oni, tamni oblak oko njega koji ga je mučio, a kada zgrabiš taj oblak, ne dobiješ ništa. Sada je konačno počeo shvaćati da Oni imaju lica i imena. Možda su čak bili i ranjivi. Bilo je ogromno olakšanje to znati. "Pangborn, Fullerton, Samuels, Williamsova, vaša žena. Oni su svi dio toga, gospodine Keeton, ali sumnjam - da, i to prilično jako - da je šerif Pangborn kolovođa. Ako je tako, on bi volio da vi ubijete jednog ili dva njegova podređena i tada se maknete s puta. Pa sumnjam da je to točno na što on cilja već dugo. Ali vi ćete ga zavarati, gospodine Keeton, zar ne?" "Daaaa!" Keeton je šapnuo žestoko. "Što trebam napraviti?" "Danas ništa. Obavljajte svoj posao kao i obično. Idite na utrke večeras, ako želite i uživajte u svom novom kupljenom predmetu. Ako se Njima budete činili obični kao i uvijek, to će ih izbaciti iz ravnoteže. To će posijati zbrku i nesigurnost među neprijateljem." "Zbrku i nesigurnost," Keeton je riječi izgovarao sporo, iskušavajući ih. "Da, ja pripremam svoje planove i kada dođe vrijeme, obavijestit ću vas." "Obećavate li?" "Oh, da, naravno, gospodine Keeton. Vi ste mi jako važni. U stvari, mogu ići tako daleko i reći vam da bez vas ne bih mogao." Gospodin Gaunt je prekinuo. Keeton je odložio svoj pištolj i opremu za čišćenje. Zatim je otišao gore, stavio svoju zaprljanu odjeću u košaru za odjeću, istuširao se i obukao. Kada je sišao dolje, Myrtle je 4
    • u početku ustuknula pred njim, ali Keeton joj je govorio nježno i poljubio je u obraz. Myrtle se počela opuštati. Kakva je god bila kriza, čini se da je prošla. 3 Everett Frankel je bio velik crvenokos čovjek koji je izgledao kao Irac koliko i Cork okrug... što nije bilo iznenađujuće, budući da su majčini preci došli iz Corka. Četiri je godine bio osobni pomoćnik Ray Van Allena, otkada je došao iz mornarice. Taj ponedjeljak ujutro došao je u opću praksu Castle Rocka u četvrt do osam, i Nancy Ramage, glavna sestra, ga je pitala da li može odmah otići na farmu Burgmeyer. Te noći je Helena Burgmeyer imala ono što je moglo biti napad epilepsije, rekla je. Ako Everettova dijagnoza to potvrdi, trebao ju je svojim autom dovesti u grad kako bi je liječnik - koji će uskoro stići mogao pregledati i odlučiti treba li ići u bolnicu na ispitivanja. Obično bi Everett bio nesretan zato što ga se odmah šalje u kućnu posjetu, naročito tako daleko na selo, ali u nezgodno vruće vrijeme poput ovog, vožnja izvan grada je djelovala kao prava stvar. Osim toga, tu je bila i lula. Kada je ušao u Plymouth, otključao je pretinac za rukavice i izvadio je van. Bila je od stive, s glavom jednako dubokom i širokom. Tu lulu je izrezbario majstor obrtnik; ptice i cvijeće i loza su okruživali glavu u uzorku koji se činio kao da se mijenja svaki put kada ga se pogleda iz drugog ugla. Ostavio je lulu u pretincu za rukavice ne samo zato što je pušenje bilo zabranjeno u liječničkoj ordinaciji, već zato što mu se nije sviđala pomisao da je drugi ljudi, (naročito njuškalo poput Nancy Ramage), gledaju. Prvo bi željeli znati gdje ju je kupio. Zatim bi željeli znati koliko je platio za nju. Također, neki bi možda bili zavidni zbog nje. Stavio je kamiš između svojih zubiju, ponovno se diveći kako je tamo divno pristajao, kako je bio savršeno na svom mjestu. Spustio je retrovizor dolje na trenutak da se može vidjeti i bio potpuno zadovoljan s onim što je vidio. Pomislio je da ga lula čini starijim, pametnijim, zgodnijim. A kada je lula bila stisnuta među zubima, a glava okrenuta prema gore pri pravom uglađenom kutu, osjećao se starijim, pametnijim, zgodnijim. 5
    • Vozio je Main Streetom, namjeravajući prijeći Tin Bridge između grada i sela, a tada je usporio približavajući se Potrebnim stvarima. Zelena tenda ga je vukla poput udice za ribe. Iznenada je postalo jako važno - u stvari, neizbježno stati. Stao je, počeo izlaziti iz auta i tada se sjetio da je lula još uvijek stisnuta među zubima. Izvadio ju je, (osjećajući pomalo žalost kada je to napravio), i ponovo zaključao u pretinac za rukavice. Ovaj put je već došao do pločnika prije nego se vratio do Plymoutha da zaključa sva četvora vrata. S tako lijepom lulom nije htio riskirati. Bilo tko bi mogao doći u iskušenje ukrasti tako lijepu lulu. Bilo tko. Približio se dućanu, a zatim stao, osjećajući razočaranje. Natpis je visio u izlogu. ZATVORENO KOLUMBOV DAN je pisalo. Everett se upravo namjeravao okrenuti kada su se vrata otvorila. Gospodin Gaunt je stajao tamo, izgledajući i sam blistavo i prilično uglađeno u žućkastosmeđoj jakni sa zakrpama na laktovima i ugljenosivim hlačama. "Uđite, gospodine Frankel," rekao je. "Drago mi je vidjeti vas." "Pa, ja sam krenuo van grada - posao - i pomislio sam stati i ponovo vam reći koliko mi se sviđa lula. Uvijek sam želio jednu upravo takvu." Osmjehujući se, gospodin Gaunt je rekao, "Znam." "Ali vidim da ste zatvoreni, pa neću smetati v -" "Nikad nisam zatvoren za svoje omiljene mušterije, gospodine Frankel, a vas stavljam među njih. Visoko među njih. Uđite." Pružio je svoju raku. Everett je ustuknuo pred njom. Leland Gaunt se veselo nasmijao na to i maknuo se u stranu kako bi mladi li ečnikov asistent mogao ući. j "Zaista ne mogu ostati -" počeo je Everett, ali je osjećao da ga noge nose naprijed u tminu dućana kao da one znaju bolje. "Naravno da ne," rekao je gospodin Gaunt. "Izlječitelj mora krenuti na svoje ugovorene obilaske, otpuštajući lance bolesti koji vežu tijelo..." Njegovo cerenje, nešto kao dizanje obrvi i stisnutih, zbijenih zubi, naglo se pojavilo. "...i tjerajući vragove koji vežu duh. Jesam li u pravu?" 6
    • "Pretpostavljam da jeste," rekao je Everett. Osjećao je nelagodu kad je gospodin Gaunt zatvorio vrata. Nadao se da će lula biti dobro. Ponekad su ljudi provaljivali u automobile. Ponekad su to radili i usred bijela dana. "Vaša će lula biti u redu," tješio ga je gospodin Gaunt. Iz svog je džepa izvukao običnu omotnicu s jednom riječju napisanom na prednjoj strani. Riječ je bila Ljubavi. "Sjećate li se da ste obećali napraviti jednu psinu za mene, dr. Frankel?" "Ja nisam dok-" Obrve gospodina Gaunta su se skupile na način koji je Everetta natjerao odmah da prestane i odustane. Krenuo je pola koraka nazad. "Sjećate li se ili se ne sjećate?" pitao je gospodin Gaunt oštro. "Bolje je da mi odmah odgovorite, mladiću - nisam siguran za tu lulu kao što sam bio siguran trenutak prije." "Sjećam se!" rekao je Everett. Njegov je glas bio užurban i uzrujan. "Sally Ratcliffe! Nastavnica govora!" Obrva gospodina Gaunta se opustila. Zajedno s njim se opustio i Everett Frankel. "Točno. A došlo je vrijeme da obavite tu malu psinu, doktore. Evo." Pružio je omotnicu. Everett ju je uzeo, i dok je to radio, pazio je da njegovi prsti ne dotaknu prste gospodina Gaunta. "Danas je školski praznik, ali mlada gospođica Ratcliffe je u svom uredu, i sređuje svoju dokumentaciju," rekao je gospodin Gaunt. "Znam da vam to nije usput prema Burgmeyer farmi -" "Kako znate toliko toga?" upitao je Everett omamljenim glasom. Gospodin Gaunt je to nestrpljivo zanemario. "-ali bi mogao imati vremena svratiti kad se budete vraćali, da?" ' "Pretpostavljam-" "A budući da se neznanci u školi, čak i kada su tamo učenici, gledaju sa sumnjom, možete objasniti svoje prisustvo tamo da ste navratili u ordinaciju bolničarke, da?" "Ako je tamo, pretpostavljam da to mogu napraviti," rekao je Everett. U stvari, zaista bih trebao, zato -" "-jer još niste podigli evidenciju cijepljenja," završio je gospodin Gaunt umjesto njega. "To je dobro. Ustvari, ona neće biti tamo, ali vi to ne znate, zar ne? Samo gurnite glavu u njenu ordinaciju, zatim 7
    • otiđite. Ali na putu unutra ili van, želim da stavite ovu omotnicu u auto koji je gđica Ratcliffe posudila od svog mladića. Želim da to stavite ispod vozačevog sjedišta... ali ne sasvim ispod. Želim da ga ostavite tako da samo ugao viri van. Everett je znao savršeno dobro tko je "mladić gđice Ratcliffe": nastavnik tjelesnog odgoja u gimnaziji. Da je mogao birati, Everett bi radije napravio psinu Lesteru Prattu, nego njegovoj zaručnici. Pratt je bio krupan mladi baptist koji je obično nosio plave majice i plave hlače trenirke s bijelom trakom uzduž svake nogavice. Bio je tip momka koji je izlučivao znoj i Isusa iz svojih pora u očito jednakim, (i obilnim), količinama. Everett nije mnogo mario za njega. Pitao se znatiželjno da li je Lester već spavao sa Sally - bila je priličan komad. Mislio je da je odgovor vjerojatno ne. Dalje je mislio da kada se Lester zapali nakon malo previše maženja na ljuljačci na trijemu, Sally ga vjerojatno tjera na trbušnjake u stražnjem dvorištu ili na nekoliko desetaka sprintova oko kuće. "Sally opet ima Prattmobil?" "Naravno," rekao je gospodin Gaunt, pomalo razdražljivo. "Jeste li završili sa svojim duhovitostima, dr. Frankel?" "Naravno," rekao je. Uistinu, osjećao je iznanađujuće duboko olakšanje. Bio je malo zabrinut zbog "psine" koju je gospodin Gaunt želio da napravi. Sada je vidio da je njegova zabrinutost bila glupa. To nije bilo kao da gospodin Gaunt želi da stavi praskavicu u ženinu cipelu ili stavi laksativ Ex-Lax u njeno čokoladno mlijeko ili nešto takvo. Kakvu štetu može napraviti omotnica? Osmijeh gospodina Gaunta, sunčan i sjajan, ponovno se pojavio. "Vrlo dobro," rekao je. Krenuo je prema Everettu, koji je s užasom primijetio da gospodin Gaunt očito namjerava staviti svoju ruku oko njega. Everett se brzo pomaknuo prema nazad. Na taj način, gospodin Gaunt ga je uputio natrag prema prednjim vratima i otvorio ih. "Uživajte u luli," rekao je. "Da li sam vam rekao da je jednom pripadala Sir Arthur Conan Doyleu, stvaraocu velikog Sherlocka Holmesa. "Ne!" uskliknuo je Everett Frankel. 8
    • "Naravno da nisam," rekao je gospodin Gaunt cereći se. "To bi bila laž... a ja nikad ne lažem kad se tiče posla, dr. Frankel. Ne zaboravite svoj mali zadatak." "Neću." "Tada ću vam poželjeti ugodan dan." "I vama is-" Ali Everett je već govorio u prazno. Vrata s povučenim zaslonom su već bila zatvorena za njim. Pogledao ih je na trenutak, zatim polako otišao do svog Plymoutha. Da su ga tražili točan izvještaj onog što je rekao gospodinu Gauntu i što je gospodin Gaunt rekao njemu, on bi to loše obavio, jer se nije mogao točno sjetiti. Osjećao se poput čovjeka koji je dobio malo laganog anestetika. Kada je ponovo sjedio za svojim volanom, prva stvar koju je Everett napravio je bila da otključa pretinac za rukavice, stavi omotnicu s Ljubavi napisanom na prednjoj strani, i izvadi lulu. Jedna stvar koje se sjećao je bila da ga je gospodin Gaunt zafrkavao, rekavši mu da je A. Conan Doyle nekoć bio vlasnik ove lule. I skoro mu je povjerovao. Kako glupp! Samo si je trebao staviti u usta i stisnuti zube oko kamiša da bi znao bolje. Originalni vlasnik ove lule je bio Hermann Goring. Everett Frankel je pokrenuo svoj auto i odvezao se polako iz grada. A na svom putu do Burgmeyerove farme je trebao stati uz stranu ceste samo dva puta da se divi kako je lula popravila njegov izgled. 4 Albert Gendron je držao svoju zubnu ordinaciju u Castle Buildingu, nešarmantnoj zgradi od cigle koja je stajala nasupro gradske Općinske t zgrade i zdepastog cementnog bunkera u kojem se nalazio vodovod Castle okruga. Castle Building je bacao svoju sjenu na potok Castle i Tin Bridge od 1924, i u njemu su se nalazila tri od pet pravnika okruga, okulist, audiologist, nekoliko nezavisnih posrednika za prodaju nekretnina, savjetnik za kredite, jedna ženska služba javljanja na pozive, i dućan za uramljivanje slika. Desetak drugih ureda u zgradi su bili trenutačno prazni. Albert, koji je bio jedan od nepokolebljivih pristaša Naše Gospe od mirnih voda od vremena oca O'Neala, sada se penjao, njegova nekoć 9
    • crna kosa sada je postajala boje soli i papra, njegova široka ramena su se naginjala onako kako nisu nikad u danima njegove mladosti, ali je još uvijek bio čovjek impozantne veličine - visok metar i devedeset četiri centimetra i težak stotinu i četrdeset kilograma, bio je najveći čovjek u gradu, ako ne i u cijelom okrugu. Penjao se po uskom stubištu na četvrti i posljednji kat sporo, zastajkujući na vrhu stepenica kako bi došao do daha prije nego nastavi, pazeći na šum na srcu koji mu je ustanovio dr. Van Allen. Na pola puta posljednjih stuba, vidio je list papira zalijepljen na mutnom staklu svog ureda, koji je sakrivao natpis na kojem je pisalo ALBERT GENDRON Dr. Stom. Mogao je pročitati pozdrav na toj poruci još dok je bio pet stuba do vrha i njegovo je srce počelo jače kucati, bez obzira na šum. Samo nije napor uzrokovao njegovo poskakivanje; bio je to bijes. SLUŠAJ TI RIBOŽDERU JEDAN! bilo je napisano na vrhu lista jarko crvenim Magic markerom. Albert je skinuo bilješku s vrata i brzo je pročitao. Disao je kroz nos dok je to radio - hrapavo, brektajuće izdisanje zbog kojeg je zvučao poput bika koji namjerava napasti. SLUŠAJ TI RIBOŽDERU JEDAN! Pokušali smo te uvjeriti - "Neka čuje onaj koji razumije" - ali nije bilo koristi. TI SI KRENUO NA SVOJ PUT PROKLETSTVA I S TAKVIM POSLOVIMA TI ĆEŠ GA UPOZNATI. Podnosili smo tvoju papinsku idolatriju i čak tvoje obožavanje babilonske kurve. Ali sada si otišao predaleko. NEĆE BITI KOCKANJA S VRAGOM U CASTLE ROCKU! Pristojni kršćani mogu osjetiti miris PAKLENSKE VATRE i SUMPORA u Castle Rocku ove jeseni. Ako ti ne možeš, to je zato što ti je nos začepljen tvojim vlastitim grijehom i poniženjem. SLUŠAJ NAŠE UPOZORENJE I UZMI GA U OBZIR: ODUSTANI OD SVOG PLANA PRETVARAJUĆI OVAJ GRAD U BRLOG LOPOVA I KOCKARA ILI ĆEŠ OSJETITI PAKLENSKU VATRU! OSJETIT ĆEŠ MIRIS SUMPORA! "Zli će biti preobraćeni u paklu kao i sve nacije koje zaboravljaju SLUŠAJ I UZMI U OBZIR, ILI ĆE TVOJ PLAČ JADIKOVKE BITI ZAISTA GLASAN. ZABRINUTI BAPTISTI CASTLE ROCKA 10
    • "Govno na toastu," konačno je rekao Albert, i zgužvao poruku u šaku veličine šunke. "Taj idiotski mali baptistički prodavač cipela je konačno izgubio razum." Njegov prvi posao nakon otvaranja ordinacije je bio nazvati oca Johna i reći mu da će igra možda biti malo grublja od sada pa do Casino noći. "Ne brini, Alberte," otac Brigham je rekao mirno. "Ako se taj idiot sudari s nama, otkrit će kako jako mi ribožderi možemo uzvratiti udarac... jesam li u pravu?" "U pravu ste, oče," rekao je Albert. Još uvijek je držao zgužvanu poruku u jednoj ruci. Sada ju je pogledao i neugodan mali osmijeh se pojavio ispod morževog brka. "U pravu ste." 5 Do deset i petnaest tog jutra, digitalni natpis ispred banke pokazivao je da je temperatura u Castle Rocku trideset i šest stupnjeva. Na drugom kraju Tin Bridgea, neumjereno toplo sunce je proizvelo sjajno treperenje, dnevnu zvijezdu na mjestu gdje Route 117 prelazi preko horizonta i kreće prema gradu. Alan Pangborn je bio u svom uredu, pregledavajući izvještaje o ubojstvima Cobb-Jerzyck, i nije vidio taj odsjaj sunca na metalu i staklu. Čak i da je, ne bi ga previše interesirao - napokon, to je bio samo nadolazeći auto. Ipak, divlji sjaj kroma i stakla, koji se kretao prema mostu brzinom većom od sto deset kilometara na sat, nagovještavao je dolazak važnog dijela sudbine Alana Pangborna... i cijelog grada. U izlogu Potrebnih stvari, natpis na kojem je pisalo: ZATVORENO KOLUMBOV DAN skinula je ruka dugih prstiju koja se pojavila iz rukava žućkasto-smeđe sportske jakne. Na njegovo mjesto je došao novi natpis. Na ovom je pisalo: TRAŽI SE POMOĆ. Auto je još uvijek vozio osamdeset u području u kojem je pisalo četrdeset, kada je prelazio most. Bio je to auto kojeg bi srednjoškolska djeca gledala sa strahopoštovanjem i zavišću; Dodge Challenger zelene boje limete bio je straga podignut, pa je prednji dio bio okrenut prema cesti. Kroz zadimljena stakla prozora, slabo se mogao razabrati 11
    • zaštitni luk koji se nalazio na krovu između prednjih i stražnjih sjedala. Stražnji dio bio je prekriven naljepnicama: HEARST, FUELLY, FRAM, QUAKER STATE, GOODYEAR WIDE OVALS, RAM CHARGER. Motor je zadovoljno mrmorio, opijen devedeset i šest oktanskim gorivom koje se može kupiti samo u Oxford Plains Speedwayu kada dođete sjeverno od Portlanda. Malo je usporio na križanju Glavne ulice i Laurel, zatim stao na jedno koso parkirališno mjesto ispred lokala The Clip Joint tihim škripanjem guma. Tada nije bilo nikoga u lokalu tko se šišao; obojica i Bili Fullerton i Henry Gendron, njegov brijač broj dva, su sjedili na stolcima za mušterije ispod starih natpisa Brylcreem i Wildroot Creme Oil. Između sebe su podijelili jutarnje novine. Kada je vozač kratko dodao gas motoru, uzrokujući pucketanje ispušnih plinova i praskanje cijevi, obojica su podigli pogled. "Ako sam ikad vidio mrtvački stoj, onda je to ovo," rekao je Henry. Bili je kimnuo i povukao svoju donju usnicu palcem i kažiprstom desne ruke. "Da." Obojica su gledala s iščekivanjem kada se motor ugasio i otvorila vrata vozača. Noga u izguljenim crnim čizmama pojavila se iz tamne utrobe Challengera. Bila je priljubljena uz nogu obučenu u uske, izblijedjele traperice. Trenutak kasnije, vozač je izašao van i stao na neumjereno vruće dnevno svjetlo, skidajući svoje naočale i stavljajući ih u V izrez svoje košulje dok je gledao okolo polako i prezirno. "Uh-oh," rekao je Henry. "Izgleda kao da se pojavila zla sreća." Bili Fullerton je buljio u prikazu sa sportskom stranicom novina u svom krilu i čeljustima malo razjapljenim. "Ace Merrill," rekao je. "Života mi." "Koga vraga on radi ovdje?" ogorčeno je pitao Henry. "Mislio sam da je u Mechanic Fallsu, i da zajebava nov način života." "Ne znam," rekao je Bili i ponovo povukao svoju donju usnicu. "Gledaj ga! Siv poput štakora i vjerojatno dva puta okrutniji! Koliko ima godina, Henry?" Henry je slegnuo ramenima. "Više od četrdeset i manje od pedeset je sve što znam. Uostalom, koga je briga koliko ima godina? Meni još uvijek izgleda kao problem." 12
    • Kao da ga je čuo, Ace se okrenuo prema debelom staklu izloga i podigao svoju ruku na spor, sarkastičan pozdrav. Dva su se muškarca trgnula i zašuštala ogorčeno, poput para starih cura koje su upravo shvatile da je drzak zvižduk s vratiju igračnice biljara bio upućen njima. Ace je gurnuo ruke u džepove svojih Low Ridersa i odšetao - slika čovjeka koji ima svo vrijeme ovog svijeta i sve hladnokrvne pokrete u poznatom svemiru. "Misliš li da bi trebao zvati šerifa Pangborna?" upitao je Henry. Bili Fullerton je ponovo povukao donju usnicu. Konačno je odmahnuo glavom. "Uskoro će doznati da se Ace vratio u grad," rekao je. "Neću mu ja trebati reći, a niti ti." Sjedili su u tišini i gledali Acea dok je hodao glavnom ulicom, sve dok se nije izgubio iz njihovog vidokruga. 6 Nitko ne bi pogodio, gledajući Acea Merrilla kako nemarno paradira Main Streetom da je on čovjek s ogromnim problemom. Bio je to problem kojeg bi donekle prepoznao Buster Keeton; Ace je nekim momcima dugovao velike količine novca. Točnije, puno više od osamdeset tisuća dolara. Ali najgore što su vjerovnici mogli napraviti Busteru je strpati ga u zatvor. Ako Ace ne bude uskoro imao novac, do prvog listopada, njegovi vjerovnici su bili skloni strpati ga ispod zemlje. Momci koje je Ace Merrill nekoć terorizirao - momci poput Teddyja Duchampa, Chrisa Chambersa i Verna Tessia - odmah bi ga prepoznali, unatoč njegovoj sijedoj kosi. Za vrijeme dok je Ace radio u lokalnoj tekstilnoj tvornici, (zatvorena je posljednjih pet godina), to možda ne bi bio slučaj. Tih dana, njegovi su poroci bili pivo i sitne krađe. Puno se udebljao na račun prvoga, a kao rezultat drugoga je privukao puno pažnje pokojnog šerifa Georgea Bannermana. Tada je Ace otkrio kokain. Napustio je posao u tvornici, izgubio dvadeset pet kila krećući se velikim - veoma velikim - brzinama, i diplomirao na prvom stupnju provala kao rezultat te fantastične tvari. Njegova je financijska situacija počela oscilirati u velikom stilu zahvaljujući visokim 13
    • mogućnostima trgovaca na tržištu dionicama i iskustvu dilera kokainom. Mjesec je mogao započeti potpuno bez novaca, a završiti s pedeset ili šezdeset tisuća dolara zakopanih ispod korijenja sasušenog drveta jabuke iza njegove kuće na Cranberry Bog Roadu. Jedan dan je jeo francusku večeru od sedam jela kod Mauricea; drugi je bio Kraft makaroni sa sirom u kuhinji njegove prikolice. Sve je ovisilo o tržištu i ponudi, jer je Ace, poput većine dilera kokainom, bio svoja najbolja mušterija. Godinu dana nakon što je novi Ace - dug, mršav, sijed i potpuno ovisan - izašao iz odijela sala kojeg je uzgajao sve otkako se razišao s javnim obrazovanjem, sreo je neke momke iz Connecticuta. Ti su momci trgovali oružjem isto kao i drogom. Ace se odmah složio s njima; poput njega, i braća Corson su bili svoje najbolje mušterije. Ponudili su Aceu ono što se smatralo velikom povlasticom za središnje područje Mainea, i Ace je rado prihvatio. To je bila čisto poslovna odluka ne veća od odluke da počne dilati kokain, koja je isto bila čisto poslovna odluka. Ako je Ace bilo što na svijetu volio više od automobila i kokaina, bile su to puške. U jednoj prilici kad je bio prezadužen, otišao je do svog strica, koji je posuđivao novac polovici ljudi u gradu i bio je na glasu da se valja u novcu. Ace nije vidio razloga zašto ne bi mogao dobiti takav zajam; bio je mlad, (pa... četrdeset i osam... relativno mlad), imao je mogućnosti i bio je njegova krv. Međutim, njegov je stric imao radikalno drugačije viđenje stvari. "Ne," Reginald Marion "Pop" Merrill mu je rekao. "Znam odakle dolazi tvoj novac - to jest, kada imaš novaca. Dolazi od onog bijelog sranja." "Ali, striče Reginald -" "Nemoj me zvati striče Reginald," odgovorio je Pop. "I sada imaš bijelu točkicu na nosu, Nepažljivo. Ljudi koji koriste to bijelo sranje i dilaju ga uvijek postanu nepažljivi. Nepažljivi ljudi završe u Shanku. I to ako su sretni, ako nisu, završe gnojeći komad močvare dug jedan metar i osamdeset centimetara i devedeset centimetara dubok. Ne mogu dobiti novac ako su ljudi koji mi ga duguju mrtvi ili služe kaznu. Ono što ti želim reći je da ti ne bi dao niti znoj moje prljave guzice." 14
    • 7 Ta određena neprilika se pojavila kratko nakon što je Alan Pangborn preuzeo dužnost šerifa Castle okruga. A Alanovo prvo veliko uhićenje je bilo kada je iznenadio Acea i dvojicu njegovih prijatelja koji su pokušavali provaliti u sef u uredu Henryja Beauforta u Mellow Tigeru. Bilo je to veoma dobro uhićenje, uhićenje iz knjige, i Ace je završio u Shawshanku za manje od četiri mjeseca nakon što ga je ujak upozorio na to mjesto. Optužba o pokušaju krađe je odbačena u nagodbi, ali Ace je svejedno dobio veliku kaznu zbog noćne provale. Izašao je u proljeće 1989. i preselio se u Mechanic Falls. Dobio je posao na koji je trebao otići; Oxford Plains Speedway je sudjelovao u državnom programu prije puštanja na slobodu, i John "Ace" Merrill je dobio mjesto čovjeka na održavanju i honorarnog mehaničara. Većina njegovih starih prijatelja je još uvijek bila u blizini - ne spominjući njegove stare mušterije - i uskoro je Ace ponovo vodio posao i krvario iz nosa. Zadržao je posao u Speedwayju dok njegova kazna nije službeno bila gotova, i napustio ga istog dana kada je završila. Dobio je telefonski poziv od Leteće braće Corson iz Danburyja, Connecticut, i uskoro je ponovno dilao puškama kao i bolivijskim prahom za marširanje. Dok je bio u zatvoru, činilo se da se ponuda promijenila; umjesto pištolja, pušaka i brzometki, sada je obavljao uzbudljiv posao s automatskim i polu-automatskim oružjem. Vrhunac je bio u lipnju ove godine, kada je prodao raketu Thunderbolt koja se ispaljuje sa zemlje, pomorcu s južnoameričkim naglaskom. Pomorac je spremio Thunderbolt i platio Aceu sedamnaest tisuća dolara u novim stotkama serijskih brojeva koji nisu bili u slijedu. "Za što upotrebljavate tu stvar?" upitao je Ace pomalo očaran. "Za bilo što želite, senor," odgovorio je pomorac bez osmijeha. Tada, u srpnju, sve je propalo. Ace još uvijek nije razumio kako se sve moglo dogoditi, iako bi možda bilo bolje da se držao kokaina i puški s Letećom braćom Corson. Preuzeo je pošiljku od stotinu kila kolumbijske droge od momka iz Portlanda, financirajući posao uz pomoć Mikea i Davea Corsona. Sudjelovali su s oko osamdeset pet tisuća. Činilo se da ta količina droge vrijedi dva puta više od tražene 15
    • cijene - djelovala je pravo. Ace je znao da je osamdeset i pet tisuća puno veći poticaj od onog na koji je navikao, ali se osjećao samouvjeren i spreman ići dalje. Tih dana, "Nema problema!" je bio glavni životni moto Acea Merrilla. Od tada su se stvari promijenile. Stvari su se puno promijenile. Te su promjene započele kada je nazvao Dave Corson iz Danburyja, Connecticut, pitajući Acea što misli da radi, kad pokušava prodati prašak za pecivo pod kokain. Momak iz Portlanda je očito uspio prevariti Acea, bila to prava droga ili ne, i kada je Dave Carson to počeo shvaćati, prestao je zvučati prijateljski. U stvari, počeo je zvučati potpuno neprijateljski. Ace je mogao pobjeći. Umjesto toga, on je skupio svu svoju hrabrost što nije bilo beznačajno, čak ni u njegovim srednjim godinama - i otišao je posjetiti Leteću braću Corson. Dao im je svoj prikaz onog što se dogodilo. Napravio je to objašnjavajući u stražnjem dijelu Dodge karavana s tepihom od zida do zida, zagrijanim krevetom i ogledalom na stropu. Bio je vrlo uvjerljiv. Morao je biti vrlo uvjerljiv, zato jer je karavan bio parkiran na kraju izrovanog mekog puta nekoliko kilometara zapadno od Danburyja, crni momak po imenu Too-Tall Timmy je bio za volanom, a Leteća braća Corson, su sjedili svaki s jedne strane Acea s H & K bestrzajnim puškama. Dok je govorio, Ace se sjetio što je njegov stric rekao prije uhićenja u The Mellow Tigeru. Nepažljivi ljudi završe u Shanku. I to ako su sretni. Ako nisu, završe gnojeći komad močvare dug jedan metar i osamdeset centimetara i devedeset centimetara dubok. Pa, Pop je bio u pravu o prvoj polovici; Ace je namjeravao isprobati svu svoju sposobnost uvjeravanja kako bi izbjegao drugu polovicu. Nije bilo programa prije puštanja iz močvare. Bio je vrlo uvjerljiv. I u jednom trenutku je rekao dvije čarobne riječi: Ducky Morin. "Kupio si to sranje od Duckyja?" rekao je Mike Corson, njegove krvave oči su se širom otvorile. "Jesi li siguran da je to on bio?" "Naravno da sam siguran," odgovorio je Ace. "Zašto?" Leteća braća Corson su se pogledala i počela smijati. Ace nije znao zašto se smiju, ali mu je svejedno bilo drago da to rade. Činilo se kao dobar znak. 16
    • "Kako je izgledao?" upitao je Dave Corson. "Visok je momak - ne tako visok kao on" - Ace je uperio palac prema vozaču, koji je imao slušalice Walkmana i ljuljao se naprijed natrag prema ritmu kojeg je samo on mogao čuti - "ali visok. Kanađanin je. Tako on govori. Ima malu zlatnu naušnicu." "To je stari Daffy Duck," složio se Mike Corson. "Da ti kažem istinu, iznenađen sam da nitko još nije mlatnuo momka," rekao je Dave Corson. Pogledao je svog brata, Mikea i odmahnuli su glavama jedan prema drugom potpuno jednako čudeći se. "Mislio sam da je u redu," rekao je Ace. "Ducky je uvijek bio u redu." "Ali nije te bilo neko vrijeme, zar ne?" upitao je Mike Corson. "Mali odmor u hotelu s rešetkama," rekao je Dave Corson. "Mora da si bio unutra kada je Duck otkrio čisti kokain," rekao je Mike. "Tada mu je krenulo nizbrdo." "U posljednje vrijeme Ducky voli izvoditi mali trik," rekao je Dave. "Znaš li što znači namamiti i zamijeniti, Ace?" Ace razmisli o tome. Zatim odmahne glavom. "Da, znaš," rekao je Dave. "To je razlog zbog čega je tvoja guzica u govnima. Ducky ti je pokazao puno vreća punih bijelog praha. Jedna je bila puna dobrog kokaina. Ostale su bile pune govna. Poput tebe, Ace." "Isprobali smo!" rekao je Ace. "Izabrao sam nasumce vreću, i isprobali smo je!" Mark i Dave su se pogledali mrko komično. "Isprobali su," rekao je Dave Corson. "Uzeo je vreću nasumce," dodao je Mike Corson. Zakolutali su očima prema gore i pogledali jedan drugog u ogledalu na stropu. "Pa?" rekao je Ace, gledajući od jednog prema drugom. Bilo mu je drago da znaju tko je Ducky, bilo mu je isto drago da su vjerovali da ih nije namjeravao prevariti, ali je svejedno bio utučen. Tretirali su ga kao budalu, a Ace Merrill nije bio ničija budala. "Pa što?" upitao je Mike Carson. "Ako nisi mislio da si sam odabrao vreću za isprobavanje, posao ne bi propao, zar ne? Ducky je poput mađioničara koji stalno izvodi isti otrcani kartaški trik. 'Izaberi kartu, bilo koju kartu.' Jesi li ikad to čuo, guzico jedna?" 17
    • Bez obzira na puške, Ace je planuo. "Ne zovi me tako." "Zvat ćemo te kako god budemo željeli," rekao je Dave. "Duguješ nam osamdeset i pet somova, Ace, i ono što smo dobili kao jamstvo za taj novac do sada je gomila govna Arm & Hammer praška za pecivo koje vrijedi oko dolar i pedeset. Zvat ćemo te i Hubert J. Jebaču majke ako to želimo." On i njegov brat su se pogledali. Između njih je razmijenjena komunikacija bez riječi. Dave je ustao i potapšao Too-Tall Timmyja po ramenu. Dao je Too-Tallu svoj pištolj. Tada su Dave i Mike napustili karavan i stajali blizu jedan drugog pored gomile rujevine na rubu polja nekog farmera, ozbiljno razgovarajući. Ace nije znao što su govorili, ali je jako dobro znao što se događa. Odlučivali su što će napraviti s njim. Sjedio je na rubu kreveta, znojeći se kao svinja, čekajući da se vrate. Too-Tall Timmy se raskrečio na tapeciranom kapetanovom stolcu kojeg je oslobodio Mike Carson, držeći H & K prema Aceu i klimajući glavom naprijed i natrag. Veoma slabo, Ace je mogao čuti glasove Marvina Gayea i Tammija Terrella koji su dolazili iz slušalica. Marvin i Tammi, danas obojica nekadašnje veličine, su pjevali "My Mistake." Mike i Dave su se vratili. "Dat ćemo ti tri mjeseca da nadoknadiš štetu," rekao je Mike. Ace je osjetio kako se opustio od olakšanja. "Sada želimo novac više nego što ti želimo odrati kožu. Ima još nešto, također." "Želimo umlatiti Duckyja Morina," rekao je Dave. "njegovo je sranje predugo trajalo." "Momak nas sve dovodi na loš glas," rekao je Mike. "Mislimo da ga možeš pronaći," rekao je Dave. "Mislimo da će on shvatiti jednom Ace-guzica, uvijek Ace-guzica." "Imaš li kakvu primjedbu na to Ace-guzica?" Mike ga je pitao. Ace nije imao nikakvu primjedbu. Bio je sretan što je znao da će doživjeti još jedan vikend. "Rok je prvi studeni," rekao je Dave. "Donesi nam novac do prvog studenog i zatim svi idemo za Duckyjem. Ako ne budeš, vidjet ćemo na koliko te komadića možemo rastrgati prije nego konačno odustaneš i umreš." 18
    • 8 Kada je došlo do opasne situacije, Ace je imao oko desetak različitog teškokalibarskog oružja i automatskih i polu-automatskih vrsta. Proveo je veći dio razdoblja odgode plaćanja pretvarajući to oružje u gotovinu. Kada to napravi, mogao je pretvoriti gotovinu u kokain. Ne možeš imati bolju vrijednost od kokaina kada trebaš na brzinu okrenuti neku veliku lovu. Ali na tržištu za novac je privremeno bilo zatišje. Prodao je pola svoje robe - ništa velikih pušaka - i to je bilo to. U drugom tjednu rujna upoznao je obećavajućeg potencijalnog kupca u the Piece of Work pubu u Lewistonu. Potencijalni kupac je nagovijestio na sve moguće načine na koje se moglo nagovijestiti da će kupiti barem šest, a možda i deset automatskog oružja, ako zajedno s puškama dobije ime pouzdanog dilera oružja. Ace je to mogao napraviti; Leteća braća Corson su bili najpouzdaniji dileri oružjem koje je znao. Ace je otišao u prljavi WC da ušmrkne nešto kokaina prije nego sklopi posao. Obuzeo ga je sretni ushit olakšanja koji je omeo nekoliko američkih predsjednika; vjerovao je da vidi svjetlo na kraju tunela. Položio je malo ogledalo koje je nosio u džepu svoje košulje na zahodsku školjku i žlicom je uzimao kokain kada je glas progovorio iz pisoara najbližeg zahodu u kojem je bio Ace. Ace nije nikad otkrio kome je glas pripadao, znao je samo da ga je vlasnik spasio od petnaest godina u Federalnoj kaznionici. "Čovječe, to je zamka," rekao je glas iz pisoara, i kada je Ace napustio zahod, otišao je na stražnja vrata. Nakon tog skorog neuspjeha, (nikad mu nije sinulo da se nevidljivi obavještajac možda našalio), Acea je uhvatila čudna vrsta paralize. Počeo se bojati svega osim da kupi malo kokaina i to za vlastitu upotrebu. Nikad prije nije doživio takav osjećaj potpunog zastoja. Mrzio ga je, ili nije znao što napraviti. Prva stvar koju je radio svakog dana je bila pogledati na kalendar. Činilo se da studeni juri prema njemu. Tada, ujutro, probudio se prije zore s mišlju koja je plamtjela u njegovoj glavi poput plavog svjetla: trebao je ići kući. Trebao se vratiti u Castle Rock. Tamo je bio odgovor. Povratak kući mu se činio 19
    • dobrim... ali čak ako sve ispadne loše, promjena okoline bi mogla razbiti čudnu magličastu blokadu u njegovoj glavi. U Mechanic Fallsu je bio samo John Merrill, bivši zatvorenik koji je živio u daščari s plastikom na prozorima i kartonom na podu. U Castle Rocku je uvijek bio Ace Merrill, div ljudožder koji se javljao u noćnim morama cijele generacije male djece. U Mechanic Fallsu je bio siromašno bijelo beznačajno smeće, momak koji ima Dodge napravljen po specijalnoj narudžbi, ali nije imao garažu u koju bi ga stavio. U Castle Rocku je bio, barem nakratko, nešto poput kralja. I tako se vratio, evo ga ovdje, i što sada? Ace nije znao. Grad je izgledao manji, prljaviji i prazniji nego što ga je zapamtio. Pretpostavljao je da je Pangborne negdje, i uskoro će ga stari Bili Fullerton nazvati i reći mu tko se vratio u grad. Tada će ga Pangborn pronaći i pitati što misli ovdje raditi. Pitat će Acea ima li posao. Nije imao, a nije niti mogao reći da se vratio posjetiti svog strica, jer je Pop bio u svojoj staretinarnici kada je izgorjela. U redu, Ace, Pangborn će reći, zašto onda ne uskočiš u svoje vozilo i ne odeš odavde? I što će reći na to? Ace nije znao - znao je samo da bljesak tamnoplavog svjetla koje ga je probudilo još uvijek svjetluca negdje u njemu. Vidio je da je mjesto gdje je stajao the Emporium Galorium, bilo još uvijek prazno. Tamo nije bilo ničega, samo korov, nekoliko pougljenih krajeva dasaka, i nešto smeća. Razbijeno staklo odbijalo je zrake sunca koje su probadajući nadraživale oči. Tamo nije bilo ničega za gledati, ali Ace je svejedno želio pogledati. Krenuo je preko ceste. Skoro je došao do drugog kraja kada mu je zapela za oko zelena tenda, dva dućana dalje. POTREBNE STV ARI, pisalo je sa strane tende. Kakvo je to ime za dućan? Ace je otišao vidjeti. Kasnije je mogao pogledati prazno mjesto gdje je stajala zamka za turiste njegovog strica; nije mislio da će je itko maknuti. Prva stvar koja mu je zapela za oko bio je natpis TRAŽI SE POMOĆ. Nije obraćao previše pažnje. Nije znao zbog čega se vratio u Castle Rock, ali to nije bio posao trgovačkog pomoćnika. 20
    • U izlogu je bilo puno prilično otmjenih predmeta - stvari kakve bi uzeo prilikom obavljanja noćnog posla u kući nekog bogataša. Komplet za šah s izrezbarenim životinjama kao figurama. Ogrlica od crnih bisera - Aceu je izgledala vrijedna, ali je pretpostavio da su biseri vjerojatno umjetni. Sigurno si nitko u ovom usranom gradu ne može priuštiti ogrlicu od pravih crnih bisera. Ipak, dobar posao; izgledali su mu zaista kao pravi. I Ace je pogledao knjigu iza bisera stisnutih očiju. Bila je postavljena na hrptu tako da je netko tko je gledao izlog, mogao lako vidjeti naslovnu stranicu, koja je prikazivala siluete dvojice muškaraca koji su stajali na hrptu u noći. Jedan je imao pijuk, a drugi lopatu. Činilo se da kopaju jamu. Naslov knjige je bio Izgubljena i zakopana blaga Nove Engleske. Ime pisca je bila otisnuto ispod slike malim bijelim slovima. To je bio Reginald Merrill. Ace je otišao do vratiju i probao kvaku. Lako se okrenula. Zvono iznad glave je zazvonilo. Ace Merrill je ušao u Potrebne stvari. 9 "Ne," rekao je Ace, gledajući knjigu koju je gospodin Gaunt izvadio iz izloga i stavio u njegove ruke. "To nije ona koju želim. Mora da ste uzeli krivu." "To je jedina knjiga u izlogu, uvjeravam vas," rekao je gospodin Gaunt zbunjenim glasom. "Možete sami pogledati ako meni ne vjerujete." Na trenutak je Ace skoro to napravio, a zatim je ispustio ogorčen mali uzdah. "Ne, u redu je," rekao je. Knjiga koju mu je vlasnik dućana dodao bila je Otok s blagom Roberta Louisa Stevensona. Jasno mu je bilo što se dogodilo - Pop mu je bio na umu, i pogriješio je. Ipak, prava pogreška je prije svega, bila povratak u Castle Rock. Zašto je prokletstvo, to napravio? "Slušajte, ovo je jako zanimljiv dućan koji ovdje imate, ali ja bih trebao dalje krenuti. Vidjet ću vas drugi put, gospodine -" "Gaunt," rekao je vlasnik, pružajući svoju ruku. "Leland Gaunt." Ace je pružio svoju ruku i bila je progutana. U trenutku dodira, činilo se da kroz njega juri velika, iznenađujuća energija. Njegova je glava bila ponovno ispunjena onom tamnoplavom svjetlošću: ovaj put je to bio ogroman bljesak. 21
    • Povukao je ruku, zaprepašten, klecav. "Što je bilo to?"šapnuo je. "Vjerujem da to zovu 'privlačenje pažnje,' " rekao je gospodin Gaunt. Govorio je s tihom smirenošću. "Željet ćete obratiti pažnju na mene, gospodine Merrill." "Kako znate moje ime? Nisam vam rekao svoje ime." "Oh, znam tko ste," rekao je gospodin Gaunt lagano se smijući." Očekivao sam vas." "Kako ste me mogli očekivati? Nisam niti znao da dolazim dok nisam ušao u prokleti auto." "Ispričajte me na trenutak, molim vas." Gaunt je otišao prema izlogu, sagnuo se i uzeo natpis koji je bio naslonjen na zid. Zatim se sagnuo u izlog, maknuo TRAŽI SE POMOĆ i stavio POTREBNE STV ARI ZATVORENO KOLUMBOV DAN na njegovo mjesto. "Zašto ste to napravili?" Ace se osjećao poput čovjeka koji se spotakao na žičanu ogradu kroz koju je prolazio slabi električni napon. "Običaj je da vlasnici dućana maknu natpis da se traži pomoć kada se popuni slobodno mjesto," rekao je gospodin Gaunt, pomalo ozbiljno. "Moj posao u Castle Rocku je narastao do zadovoljavajućeg nivoa, i sada sam otkrio da mi trebaju jaka leđa i još jedan par ruku. Ovih se dana tako lako umaram." "Hej, ja neću-" "Isto tako mi treba i vozač," rekao je gospodin Gaunt. "Vjerujem da je vožnja vaša glavna vještina. Vaš će prvi posao, Ace, biti vožnja do Bostona. Tamo sam parkirao auto u garaži. Zabavit će vas - to je Tucker." "Tucker?" Na trenutak je Ace zaboravio da nije došao u grad raditi kao trgovački pomoćnik... ili vozač, što se toga tiče. "Mislite, poput onoga u onom filmu?" "Ne sasvim," rekao je gospodin Gaunt. Otišao je iza pulta gdje se nalazila njegova staromodna blagajna, izvadio ključ i otključao ladicu ispod nje. Izvadio je dvije male omotnice. Jednu od njih je stavio na 22
    • pult. Drugu je pružio Aceu. "Prerađen je na neki način. Evo. Ključevi." "Hej, čekajte trenutak! Rekao sam vam-" Oči gospodina Gaunta su bile neke čudne boje koju Ace nije mogao točno odrediti, ali kada su se prvi put zamračile i ponovo sijevnule prema njemu, Ace je osjetio da mu koljena ponovno klecaju. "Ace, vi ste u škripcu, ali ako se ne prestanete ponašati poput noja s glavom zabijenom u pijesak, vjerujem da ću izgubiti interes da vam pomognem. Trgovački pomoćnici su jeftini. Znam, vjerujte mi. Godinama sam zapošljavao stotine njih. Možda tisuće. Prema tome, prestanite zajebavati i uzmite ključeve. Ace je uzeo malu omotnicu. Kada su vršci njegovih prstiju dotaknuli vrške prstiju gospodina Gaunta, ta tamna, ogromna vatra je ponovo ispunila njegovu glavu. Zastenjao je. "Vozit ćete auto do adrese koju ću vam dati," rekao je gospodin Gaunt, "i parkirati ga na mjesto na kojem je sada moj smješten. Očekujem da ćete se vratiti najkasnije do ponoći. Mislim da će u stvari biti puno ranije od toga." "Moj je auto puno brži nego što izgleda." Nacerio se, otkrivajući sve te zube. Ace je ponovo pokušao. "Slušajte gospodine -" "Gaunt." Ace je kimnuo, njegova glava se njihala gore i dolje poput glave marionete kojom upravlja početnik lutkar. "U drugim okolnostim, prihvatio bih ponudu. Vi ste... zanimljivi." To nije bila riječ koju je želio, ali je bila najbolja za koju se trenutno mogao uhvatiti. "Ali bili ste u pravu - ja jesam u škripcu, i ako ne nađem veliku gomilu gotovine u sljedeća dva tjedna -" "A što je s knjigom?" upitao je gospodin Gaunt. Njegov je ton bio i veseo i pokudan. "Niste li zbog toga došli?" "To nije što sam ja -" Otrkio je da je još uvijek drži u svojim rukama, i ponovno je pogledao dolje. Slika je bila ista, ali se naslov promijenio u ono što je vidio u izlogu: Izgubljena i zakopana blaga Nove Engleske, Reginalda Merrilla. 23
    • "Što je ovo?" upitao je muklo. Ali iznenada je znao. On uopće nije u Castle Rocku; bio je kod kuće u Mechanic Falls, ležao u svom prljavom krevetu i sve to sanjao. "Meni izgleda kao knjiga," rekao je gospodin Gaunt. "A zar se nije vaš pokojni stric zvao Reginald Merrill? Koja slučajnost." "Moj stric nikad nije napisao nešto drugo osim recepata i potvrde s iznosom duga," rekao je Ace istim muklim, umornim glasom. Ponovno je pogledao Gaunta, i ustanovio da ne može odvojiti svoje oči. Gauntove oči su stalno mijenjale boju. Plava... siva... boja lješnjaka... smeđa... crna. "Pa," priznao je gospodin Gaunt, "možda je ime na knjizi pseudonim. Možda sam ja sam napisao tu određenu knjigu." "Vi?" Gospodin Gaunt je podbočio prste pod bradu. "Možda to uopće nije knjiga. Možda sve specijalne stvari koje prodajem nisu ono što se čini da jesu. Možda su to u stvari sive stvari s jednom jedinom značajnom karakteristikom - sposobnošću da mogu zadobiti oblik onih stvari koje progone snove muškaraca i žena." Zastao je, zatim zamišljeno dodao: "Možda su one same snovi." "Ne shvaćam ništa od toga." Gospodin Gaunt se nasmiješio. "Znam. Nije važno. Ako je vaš stric napisao knjigu, Ace, ne bi li možda bila o zakopanom blagu? Ne biste li vi rekli da je blago - bez obzira da li je zakopano u zemlji ili u džepu njegovih bližnjih - bila tema koja ga je jako zanimala?" "Volio je novac, točno," Ace je rekao mrko. "Pa, što se dogodilo s tim?" povikao je gospodin Gaunt. "Da li je išta od toga ostavio vama? Sigurno da je; niste li vi njegov jedini živući rođak?" "Nije mi ostavio niti jedan prokleti cent!" povikao je Ace bijesno. "Svi su u gradu govorili da je staro kopile imalo i prvi novčić koji je zaradio, ali bilo je manje od četiri tisuće dolara na bankovnom računu kada je umro. To je otišlo na pokop i raščišćavanje nereda koji je ostavio dolje, niz ulicu. A kada su otvorili njegov sef, znate li što su pronašli?" "Da," rekao je gospodin Gaunt i iako su mu usta bila ozbiljna - čak i samilosna - njegove su se oči smijale. 24
    • "Trgovačke markice*''. Šest knjiga Plaid markica i četrnaest Gold Bond markica." * Vrsta markica koju dućani daju kupcima kada potroše određenu svotu, za lijepljenje u knjižicu i kasnije ih mijenjaju za robu ili novac. "Točno!" rekao je Ace. Zlokobno je pogledao Izgubljena i zakopana blaga Nove Engleske. Njegov nemir i njegov osjećaj pospane dezorijentacije je barem privremeno progutao bijes. "I znate što? Čak više i ne možete naplatiti zlatne Bond markice. Poduzeće je prekinulo poslovanje. Svi su ga su u Castle Rocku bojali - čak sam ga se i ja malo bojao - i svi su mislili da je bogat kao jebeni Scrooge*", ali je umro u besparici." * Lik iz "Božićne priče" Charlesa Dickensa koji je jako škrt i misli da je Božić gubljenje novca i vremena. "Možda nije vjerovao bankama," rekao je gospodin Gaunt. "Možda je zakopao svoje blago. Ace, mislite da je to moguće?" Ace je otvorio usta. Ponovno ih je zatvorio. Otvorio. Zatvorio. "Prekinite s tim," rekao je gospodin Gaunt. "Izgledate poput ribe u akvariju." Ace je pogledao knjigu u svojim rukama. Stavio ju je na pult i prelistao njene stranice, koje su bile ispunjene sitnim tiskom. Nešto je odlepršalo van. Bio je to velik i poderan komad smeđeg papira, nejednako složen, i odmah ga je prepoznao - bio je istrgnut s vrećice iz dućana Hemphill. Koliko je puta kao dječak, gledao svog strica kako kida komad smeđeg papira poput ovog s jedne od vrećica koje je držao ispod svoje stare Tokeheim blagajne? Koliko je puta gledao kako zbraja brojke na takvom komadiću... ili na njemu piše potvrdu o dugu? Razmotao ga je drhtavim rukama. Bila je to mapa, toliko je bilo jasno, ali u početku nije ništa od toga mogao protumačiti - bila je to samo hrpa crtica i križića i valovitih kružića. "Što je to prokletstvo?" "Trebate nešto na što ćete usredotočiti svoju koncentraciju, to je sve," rekao je gospodin Gaunt. "Ovo bi moglo pomoći." Ace podigne pogled. Gospodin Gaunt je stavio malo ogledalo s ukrašenim srebrnim okvirom na staklenu kutiju iza svoje blagajne. Sada je otvorio drugu omotnicu koju je uzeo iz zaključane ladice, i 25
    • prosuo velikodušnu količinu kokaina na površinu ogledala. Aceovom iskusnom oku, izgledao je kao da je fantastično visoke kvalitete; reflektor iznad izložbene kutije je bacao tisuće malih iskrica s čistih pahuljica. "Isuse, gospodine!" Aceov nos je počeo goriti od iščekivanja. "Da li je to kolumbijsko?" "Ne, to je, Specijalna mješavina," rekao je gospodin Gaunt. "Dolazi iz nizina Lenga." Izvadio je zlatni nož za otvaranje pisama iz unutarnjeg džepa svoje žućkastosmeđe jakne i počeo slagati hrpu droge u duge, debeljuškaste crte. "Gdje je to?" "Preko brda i daleko," odgovorio je gospodin Gaunt, ne gledajući. "Ne postavljajte pitanja, Ace. Dobro je kad ljudi koji duguju novac jednostavno uživaju u dobrim stvarima na koje naiđu." Vratio je nož za pisma i iz istog džepa izvukao kratku staklenu cjevčicu. Dodao ju je Aceu. "Poslužite se." Cjevčica je bila užasno teška - ipak nije bila staklena, već od neke vrste kvarca, Ace je pretpostavljao. Sagnuo se nad ogledalo, zatim je oklijevao. Što ako stari momak ima sidu ili tako nešto? Ne postavljajte pitanja, Ace. Dobro je kad ljudi koji duguju novac jednostavno uživaju u dobrim stvarima na koje naiđu. "Amen," Ace je rekao glasno i ušmrknuo. Njegova se glava ispunila neodređenim okusom banane i limuna koji je, kako se činilo, uvijek imao dobar kokain. Bio je mekan, ali istovremeno i snažan. Osjetio je kako mu je srce počelo udarati. Istovremeno, njegove su se misli jače usredotočile i dobile izoštren kromiran rub. Sjetio se nečeg što mu je momak rekao davno prije nego se zaljubio u tu stvar: Kada si pod utjecajem kokaina, stvari imaju više naziva. Puno više naziva. To tada nije razumio, ali je mislio da sada razumije. Ponudio je cjevčicu Gauntu, ali Gaunt je odmahnuo glavom. "Nikad prije pet," rekao je, "ali vi uživajte, Ace." "Hvala," rekao je Ace. Ponovno je pogledao mapu i otkrio da je sada može savršeno pročitati. Dvije paralelne crte s X između njih su očito bile Tin Bridge, i kada to shvatite, sve drugo je lako došlo na svoje mjesto. Krivulja koja je išla između dvije crte, kroz X i prema vrhu papira je bila Route 117. Mali 26
    • kružić s većim kružićem iza njega je sigurno prikazivao Gavineaux mljekarsku farmu: veliki krug je bio štagalj za krave. Sve je to imalo smisla. Bilo je jasno i čisto i blistavo poput prhke hrpe droge koju je ovaj nevjerojatno moderan kicoš prosuo na ovu malu omotnicu.. Ace se ponovo nagnuo nad ogledalo. "Pali kad si spreman," mrmljao je i ušmrknuo još dvije crte. Bang! Zap! "Kriste, ovo je moćna stvar," rekao je dašćućim glasom. "Naravno," složio se gospodin Gaunt ozbiljno. Ace podigne pogled, iznenada siguran da ga čovjek ismijava, ali lice gospodina Gaunta je bilo mirno i jasno. Ace se ponovo sagnuo nad mapu. Sada su mu križići zapeli za oko. Bilo ih je sedam - ne u stvari, bilo ih je osam. Činilo se da je jedan na neplodnom, močvarnom tlu kojeg je posjedovao starac Treblehorn... osim što je starac Treblehorn bio mrtav, bio je mrtav već godinama, i nije li jednom bilo govora o tome da je njegov stric Reginald dobio većinu te zemlje kao otplatu duga? Ovdje je bio drugi, na rubu Prirodnog rezervata na drugoj strani Castle Viewa, ako je njegov zemljopis bio u redu. Dva su bila na Town Roadu #3, blizu kruga koji je vjerojatno bio dom starog Joea Cambera, Seven Oaks farma. Još dva na zemlji čiji je vjerojatno vlasnik bio Diamond Match na zapadnoj strani Castle jezera. Ace je zurio u Gaunta divljim, zakrvavljenim očima. "Da li je zakopao svoj novac? Da li križići to znače? Da li su to mjesta gdje je zakopao svoj novac?" Gospodin Gaunt je elegantno slegnuo ramenima. "Siguran sam da ne znam. Čini se logično, ali logika često ima malo veze s načinom na koji se ljudi ponašaju." "Ali bi moglo biti," rekao je. Postajao je izbezumljen od uzbuđenja i prevelike doze kokaina; što je bilo nalik čvrstim gomilama bakrenih žica koje se rasprskavaju u njegovim velikim mišićima ruku i trbuha. Njegovo blijedožuto lice, izdubljeno ožiljcima adolescentnih akni, tamno je porumenilo. "Moglo bi biti! Sva mjesta na kojima su križići... sve to bi moglo biti Popovo vlasništvo! Vidite li? Mogao je staviti svu tu zemlju u pohranu ili kako to već prokleto zovu... tako da je nitko ne može kupiti... pa nitko ne može otkriti što je tamo stavio..." Ušmrknuo 27
    • je ostatak kokaina s ogledala, a zatim se nagnuo preko pulta. Njegove izbuljene, zakrvavljene oči bile su nervozne na njegovom licu. "Mogao bih i više nego samo izbaviti se iz sranja," rekao je tihim, drhtavim šapatom. "Mogao bih biti jebeno bogat." "Da," rekao je gospodin Gaunt. "Rekao bih da je to dobra mogućnost. Ali, zapamtite ovo, Ace." Pokazao je palcem prema zidu i natpisu na kojem je pisalo NE VRAĆAM NOVAC I NE VRŠIM ZAMJENE CAVE A TEMPTOR! Ace je pogledao natpis. "Što to znači?" "Znači da nisi prva osoba koja je ikad pomislila da je pronašla ključ za velika bogatstva u staroj knjizi," rekao je gospodin Gaunt. "To isto znači da još uvijek trebam trgovačkog pomoćnika i vozača." Ace ga je pogledao, skoro šokiran. Zatim se nasmijao. "Vi se šalite?" Pokazao je na mapu. "Moram puno kopati." Gospodin Gaunt je žalosno uzdahnuo, složio komad smeđeg papira, vratio ga u knjigu i stavio knjigu u ladicu ispod blagajne. Sve to je napravio izuzetno brzo. "Hej!" Ace je povikao. "Što radite?" "Upravo sam se sjetio da sam već obećao knjigu drugoj mušteriji, gospodine Merrill. Žao mi je. I u stvari sam zatvoren - Kolumbov je dan, znate." "Čekajte trenutak!" "Naravno, ako se smatrate spremnim preuzeti posao, vjerujem da se nešto može napraviti. Ali vidim da ste jako zauzeti; sigurno želite provjeriti da li su vam poslovi u redu prije nego vas braća Corson pretvore u hladne nareske." Aceova usta su se ponovo počela otvarati i zatvarati. Pokušavao se sjetiti gdje su bili mali križići i otkrio je da to ne može napraviti. Činilo se da su se svi spojili u jedan veliki križ u njegovoj ubrzanoj, letećoj pameti... u onakav križ kakav se može vidjeti na groblju. "Uredu!" povikao je. "Uredu! Uzet ću jebeni posao!" "U tom slučaju, vjerujem da je knjiga ipak na prodaju," rekao je gospodin Gaunt. Izvukao ju je iz ladice i provjerio list na početku i na kraju knjige. "Stoji dolar i pol." Njegovi nagurani zubi pojavili su se u širokom osmijehu, nalik morskom psu. "To je dolar i trideset pet centi s popustom za namještenika." 28
    • Ace je izvukao novčanik iz stražnjeg džepa, ispustio ga i skoro udario glavom o rub staklene kutije dok se saginjao da ga podigne. "Ali treba mi nešto slobodnog vremena," rekao je gospodinu Gauntu. "Naravno." "Zato jer zaista trebam kopati." "Naravno." "Vrijeme je kratko." "Kako pametno od vas da to znate." "Što mislite o tome kad se vratim iz Bostona?" "Nećete li biti umorni?" "Gospodine Gaunt, ne mogu si priuštiti biti umoran." "Tu vam možda budem mogao pomoći," rekao je gospodin Gaunt. Njegov se osmijeh raširio i njegovi su zubi stršali iz njega, poput zuba lubanje. "Ono što sam htio reći je da bih mogao imati malu okrepu za vas." "A?" upitao je Ace, njegove su se oči širile. "Što ste rekli?" "Ništa," rekao je Ace. "Nije važno." "U redu - imate li još uvijek ključeve koje sam vam dao?" Ace se iznenadio kad je otkrio da je strpao omotnicu s ključevima u svoj stražnji džep. "Dobro." Gospodin Gaunt je otkucao $ 1.35 na staroj blagajni, uzeo novčanicu od pet dolara koju je Ace stavio na pult, i vratio ostatak od tri dolara i šezdeset pet centi. Ace je to uzeo poput čovjeka u snu. "Sada," rekao je gospodin Gaunt. "Da vam dam nekoliko uputa, Ace. I zapamtite što ću vam reći: želim da se vratite do ponoći. Ako se ne vratite do ponoći, bit ću nesretan. Kada sam nesretan, ponekad se razljutim. Ne bi željeli biti u blizini kada se to dogodi." "Da li postajete kao Hulk?*'" upitao je Ace u šali. * Incredible Hulk - lik iz stripova, te filmova koji se ponekad mijenja u veliku zelenu osobu veoma snažnu, ali zadržava ljudske osjećaje. Gospodin Gaunt ga je pogledao s nasmiješenom okrutnošću koja je natjerala Ace da se povuče korak nazad. "Da," rekao je. "To je upravo ono što radim, Ace. Postajem kao Hulk. Zaista. Sada obrati pažnju." Ace je obratio pažnju. 29
    • 11 Bilo je četvrt do jedanaest i Alan se upravo spremio otići do Nan i na brzinu popiti kavu kada ga je Sheila Brigham nazvala. Sonny Jackett je na prvoj liniji, rekla je. Inzistira na razgovoru samo s Alanom i ni s kim drugim. Alan je podigao slušalicu. "Halo, Sonny - što mogu učiniti za tebe?" "Pa," Sonny je rekao svojim otegnutim istočnjačkim naglaskom, "mrsko mi je stvarati vam još nevolja nakon što ste jučer dobili dvostruku porciju, šerife, ali mislim da je vaš stari prijatelj u gradu." "Tko je to?" "Ace Merrill. Vidio sam njegov parkirani auto malo više odavde." Oh, sranje, što će biti sljedeće? pomislio je Alan. "Da li si ga vidio?" "Ne, ali auto ne možete fulati. Dodge Challenger zelen poput bljuvotine - ono što djeca nazivaju šipkom za punjenje. Pratio sam ga do Plainsa." "Pa, hvala, Sonny." "Nema na čemu - što mislite da ta protuha radi u Castle Rocku, Alane?" "Ne znam," rekao je Alan i pomislio dok je spuštao slušalicu: Ali mislim da je bolje da to ustanovim. 12 Mjesto pored zelenog Challengera je bilo slobodno. Alan je parkirao Jedinicu 1 pored njega i izašao. Vidio je Billa Fullertona i Henryja Gendrona koji su ga gledali iz izloga brijačnice veoma zainteresirani i podigao je ruku prema njima. Henry je pokazao preko ceste. Alan je kimnuo i prešao cestu. Wilma Jerzyck i Nettie Cobb su ubile jedna drugu na uglu ulice jedan dan, a Ace Merrill se pojavio drugog dana, pomislio je. Ovaj se grad pretvara u cirkus Barnum & Bailey. Dok je prelazio na drugu stranu pločnika, vidio je da je Ace besposleno prošao ispod sjene zelene tende Potrebnih stvari. Nešto je imao u ruci. U početku Alan nije mogao odrediti što je to, ali kako se Ace približavao, otkrio je da je mogao utvrditi; samo što nije mogao vjerovati. Ace Merril nije bio momak kojeg bi očekivali da ćete vidjeti s knjigom u ruci. 30
    • Približili su se jedan drugom ispred praznog mjesta gdje je nekoć stajao the Emporium Galorium. "Zdravo, Ace," rekao je Alan. Činilo se da Ace nije nimalo iznenađen što ga vidi. Izvadio je naočale iz V izreza svoje košulje, prodrmao ih jednom rukom i stavio. "Gle, gle, gle - kako je šefe?" "Što radiš u Castle Rocku, Ace?" Alan je jednolično upitao. Ace je pogledao u nebo s povećanim zanimanjem. Lagano svjetlucanje je treperilo na lećama njegovih Ray-Ban naočala. "Krasan dan za vožnju," rekao je. "Ljetni." "Veoma lijep," složio se Alan. "Imaš li važeću dozvolu, Ace?" Ace ga je prijekorno pogledao. "Bih li vozio da je nemam? To ne bi bilo po zakonu, zar ne?" "Ne mislim da je to odgovor." "Ponovno sam polagao ispit čim su mi dali moj ružičasti papir," rekao je Ace. "Pridržavam se zakona na cesti. Kako vam se to čini, šefe? Da li je to odgovor?" "Možda bih mogao sam provjeriti," Alan je pružio ruku. "Pa, mislim da mi ne vjerujete!" rekao je Ace. Govorio je istim šaljivim, zadirkujućim glasom, ali Alan je ispod toga čuo bijes. "Recimo samo da sam ja iz Missourija." Ace je premjestio knjigu u lijevu ruku kako bi mogao izvući novčanik iz bočnog džepa svojom desnom, i Alan je mogao bolje vidjeti naslovnu stranicu. Knjiga je bila Otok s blagom Roberta Louisa Stevensona. Pogledao je dozvolu. Bila je potpisana i važeća. "Prometna dozvola je u pretincu za rukavice, ako želite prijeći cestu i to isto pogledati," rekao je Ace. Alan je sada još jasnije mogao razabrati bijes u njegovom glasu. Isto kao i staru drskost. "Mislim da ću ti tu vjerovati, Ace. Zašto mi ne kažeš što zapravo radiš u gradu?" "Došao sam ovo pogledati," rekao je Ace i pokazao na prazno mjesto. "Ne znam zašto, ali jesam. Sumnjam da ćete mi vjerovati, ali to je istina." Prilično čudno, ali Alan mu je vjerovao. "Vidim da si kupio i knjigu." 31
    • "Znam čitati," rekao je Ace. "Sumnjam da ćete i to povjerovati." "Gle, gle." Alan je zakvačio palac za svoj pojas. "Dobro izgledaš i knjigu trebaš." "On je pjesnik i to ne zna." "Da, pretpostavljam da jesam. Dobro je da si to istaknuo, Ace. Sada pretpostavljam da ćeš krenuti iz grada, zar ne?" "Što ako neću? Pretpostavljam da ćete sada pronaći nešto zbog čega bi me uhitili. Postoji li riječ "rehabilitacija" u vašem rječniku, šerife Pangborn?" "Da," Alan reče, "ali definicija nije Ace Merrill." "Vi me ne želite tjerati, čovječe?" "To i ne radim. Ako počnem, doznat ćeš." Ace je skinuo sunčane naočale. "Vi momci nikad ne prestajete? Vi prokletstvo, nikad ne prestajete." Alan nije ništa rekao. Nakon nekog vremena činilo se da je Ace povratio hladnokrvnost. Vratio je Ray-Ban. "Znate," rekao je, "mislim da ću otići. Moram otići na neka mjesta i obaviti neke stvari." "To je dobro. Zaposlene ruke su sretne ruke." "Ali ako se budem želio vratiti, vratit ću se. Čujete li me?" "Čujem te, Ace, i želim ti reći da mislim da to uopće ne bi bilo pametno. Čuješ li me?" "Ne bojim vas se." "Ako ne," rekao je Alan, "onda si još gluplji nego što sam mislio." Ace je pogledao Alana na trenutak kroz svoje tamne naočale, zatim se nasmijao. Alana nije zabrinuo taj zvuk - bio je to jeziv smijeh, čudan i neprimjeren. Stajao je i gledao dok je Ace prelazio ulicu staromodno gangsterski šepureći se, otvorio vrata automobila, i ušao. Trenutak kasnije motor je zaurlao pun života. Ispušni plinovi su izletjeli kroz ispušnu cijev; ljudi na cesti su stali i gledali. To je nepropisni prigušivač, pomislio je Alan. Mogao bih ga kazniti zbog toga. Ali koji bi bio smisao toga? Morao je uloviti veću ribu od Acea Merrillla, koji je ionako napuštao grad. Zauvijek ovaj puta, nadao se. Gledao je kako zeleni Challenger radi nepropisni U-okret na Main Streetu i kreće prema potoku Castle i kraju grada. Zatim se okrenuo i 32
    • zamišljeno pogledao po ulici prema zelenoj tendi. Ace se vratio u svoj stari rodni grad i kupio knjigu, točnije - Otok s blagom. Kupio ju je u Potrebnim stvarima. Mislio sam da je dućan danas zatvoren, Alan pomisli. Nije li to pisalo na natpisu? Otišao je ulicom do Potrebnih stvari. Nije bio u krivu što se ticalo natpisa; pisalo je ZATVORENO KOLUMBOV DAN Ako je primio Acea, možda će primiti i mene, pomislio je Alan, i podigao ruku da pokuca. Prije nego što ju je spustio, pager pričvršćen za njegov pojas se oglasio. Alan je pritisnuo dugme koje je isključivalo mrsku spravu i trenutak duže je neodlučno stajao ispred dućana... ali sada nije bilo sumnje što treba napraviti. Ako ste pravnik ili poslovni čovjek, možda ste si mogli priuštiti ignorirati neko vrijeme poziv, ali kada ste okružni šerif - i to onaj koji je izabran, a ne imenovan - nije se postavljalo pitanje prioriteta. Alan je prešao pločnik, zatim zastao i brzo se okolo zavrtio. Osjećao se poput igrača koji je "ono" u igri Crveno svjetlo*, onaj čiji je posao uhvatiti igrače koji se miču kako bi ih mogao poslati na početak. Vratio mu se osjećaj da ga netko gleda, i bio je jako jak. Bio je siguran da će vidjeti iznenadni pomak povučenog zaslona na strani vrata gospodina Gaunta. * Red Light, Green Light - dječja igra u kojoj glavni igrač nije okrenut prema ostalima, već viče "zeleno svjetlo" kada im je dozvoljeno krenuti prema cilju i viče "crveno svjetlo" i okreće se kada moraju stati. Ako vidi da se itko miče kada je rekao "crveno svjetlo", taj se igrač mora vratiti na start. Ali nije bilo ničega. Dućan je nastavio drijemati na neprirodno vrućem listopadskom svjetlu, i da nije svojim očima vidio Acea kako izlazi van, Alan bi se zakleo da je dućan prazan, bez obzira na osjećaj da ga promatraju. Prešao je cestu do svojih patrolnih kola, nagnuo se da bi dohvatio mikrofon i javio se preko radija. "Zvao je Henry Payton," rekla mu je Sheila. "Već je dobio preliminarne izvještaje o Nettie Cobb i Wilmi Jerzyck od Henryja Ryana - prijem?" 33
    • "Slušam. Prijem." "Henry je rekao ako želiš da ti kaže najvažnije stvari, bit će tamo od sada do oko podneva. Prijem." "U redu. Ja sam na Main Streetu. Odmah ću doći. Prijem." "Uh, Alane?" "Da?" "Henry je isto pitao da li ćemo nabaviti fax prije kraja stoljeća, kako bi nam mogao poslati kopije tih stvari umjesto da stalno zove i da ti ih čita. Prijem." "Reci mu da napiše pismo Glavnom izborniku," Alan je rekao mrzovoljno. "Nisam onaj koji određuje budžet i on to zna." "Pa, samo ti kažem ono što je on rekao. Ne trebaš se ljutiti zbog toga. Prijem." Alan je međutim pomislio da Sheila zvuči prilično ljuto. "Gotovo," rekao je. Ušao je u Jedinicu 1 i odložio mikrofon. Pogledao je na banku na vrijeme da vidi da na velikom digitalnom natpisu iznad vratiju piše da je deset i pedeset i da je temperatura trideset i osam stupnjeva. Isuse, ovo nam ne treba, pomislio je. Svi u gradu već pate od prokletog slučaja razdražljive vrućine. Alan je polako vozio natrag prema Općinskoj zgradi, izgubljen u mislima. Nije se mogao osloboditi osjećaja da se nešto događa u Castle Rocku, nešto što je na rubu da izmakne kontroli. Naravno, bilo je to ludo, prokleto ludo, ali se jednostavno nije mogao toga osloboditi. 34
    • TRINAESTO POGLAVLJE 1 Gradske škole su bile zatvorene zbog praznika, ali Brian Rusk ne bi išao čak i da su bile otvorene. Brian je bio bolestan. Nije to bila nikakva fizička bolest, niti ospice, niti vodene kozice ili čak proljev, najponižavajući i najiscrpljujući od njih. Nije to bila niti prava mentalna bolest - njegov je um bio uključen, točno, ali se činilo kao da je ta uključenost samo popratna pojava. Dio njega koji je obolio je bio dublje unutar njega od njegovog uma; neki bitni dio njegove građe koji je bio nedostižan bilo kojoj liječničkoj igli ili mikroskopu, postao je siv i bolestan. On je uvijek bio vedar dječak, ali ta vedrina je sada nestala, sakrivena iza teških gomila oblaka koji se su još uvijek nakupljali. Oblaci su se počeli nakupljati onog poslijepodneva kada je bacio blato na plahte Wilme Jerzyck, postajali su sve tmurniji kada mu se gospodin Gaunt pojavio u snu, odjeven u Dodger uniformu, i rekao mu da još nije platio svoju Sandy Koufax sličicu... ali naoblaka nije postala potpuna sve dok jutros nije sišao na doručak. Njegov otac, odjeven u sivo radno odijelo koje je nosio za posao u kompaniji Dick Perry zidne obloge i vrata u Južnom Parisu, sjedio je za kuhinjskim stolom s portlandskim Press-Heraldm otvorenim pred sobom. "Prokleti Patrioti," rekao je iza svoje barikade od novina. "Kada će, prokletstvo, dobiti vođu navale koji zna baciti prokletu loptu?" "Ne psuj pred dječakom," Cora je rekla pored peći, ali nije govorila s uobičajenom ogorčenom snagom - zvučala je udaljeno i odsutno. Brian je sjeo na svoj stolac i polio mlijeko preko svojih kukuruznih pahuljica. "Hej, Bri!" Sean je rekao veselo. "Želiš li danas ići u centar? Igrati neke video igre?" "Možda," rekao je Brian. "Pretpostavljam -" Zatim je vidio naslov na naslovnoj stranici novina i prestao govoriti. 35
    • UBOJITA SVAĐA ZAVRŠILA S DVIJE MRTVE ŽENE U CASTLE ROCKU "Bio je dvoboj," tvrdi izvor Teritorijalne policije. Tu su bile fotografije dviju žena, jedna pored druge. Brian je obje prepoznao. Jedna je bila Nettie Cobb, koja je živjela iza ugla u Ford ulici. Njegova mama je rekla da je luda, ali Brianu se uvijek činila u redu. Nekoliko puta je stao da pogladi njenog psa kada ga je vodila u šetnju, i činila mu se gotovo isto kao i svi drugi. Druga je žena bila Wilma Jerzyck. Bockao je po svojim žitaricama, ali ništa nije pojeo. Nakon što je njegov otac otišao na posao, Brian je bacio razmočene kukuruzne pahuljice u posudu za smeće i zatim se odšuljao gore u svoju sobu. Očekivao je da će majka doći graktati za njim, pitajući kako to da baca dobru hranu dok djeca gladuju u Africi, (činilo se da je vjerovala da će pomisao na izgladnjelu djecu popraviti njegov apetit), ali nije; činilo se da je jutros izgubljena u svom vlastitom svijetu. Međutim, Sean je bio tamo, smetajući ga kao i uvijek. "Pa, što kažeš, Bri? Želiš li ići u centar? Želiš li?" Skoro je plesao s jedne noge na drugu od uzbuđenja. "Mogli bi igrati neke video igre, možda pogledati novi dućan sa svim lijepim stvarima u izlogu-" "Ne prilazi mu!" povikao je Brian, i njegov mali brat je ustuknuo, a pogled šoka i očaja proširio se njegovim licem. "Hej," rekao je Brian, "Žao mi je. Ali ne želiš ići unutra, Sean-O. To je mjesto sranje." Seanova donja usna je drhtala. "Kevin Pelkey kaže -" "Kome ćeš vjerovati? Toj maminoj mazi ili svom vlastitom bratu? Ne valja. On je..." Navlažio je usne i onda rekao ono što je on shvatio kao srž istine: "Loš je." "Što je s tobom?" Sean je pitao. Njegov je glas bio žestok i plačljiv. "Ponašaš se kao narkić cijeli vikend! Mama isto!" "Ne osjećam se dobro, to je sve." "Pa..." Sean je razmišljao. Zatim se razvedrio. "Možda bi se osjećao bolje nakon nekoliko video igara. Možemo igrati Zračni napad! Onaj u kojem sjediš unutra, i naginje te naprijed i natrag! Strašno je!" Brian je kratko to razmotrio. Ne. Ne može se zamisliti kako ide u salu s video igrama, ne danas, možda nikad više. Sva će druga djeca biti 36
    • tamo - danas moraš stajati u redu kako bi dobio dobre igre poput Zračnog napada - ali sada je bio drugačiji od njih, i možda će uvijek biti drugačiji. On je ipak imao Sandy Koufax sličicu iz 1956. Ipak, htio je napraviti nešto lijepo za Seana, za bilo koga - nešto čime bi malo nadoknadio užasnu stvar koju je napravio Wilmi Jerzyck. Tako je rekao Seanu da će možda htjeti igrati video igre tog poslijepodneva, i neka u međuvremenu uzme nekoliko četvrtina dolara. Brian ih je istresao iz velike kasice plastične boce Coca Cole. "Isuse!" rekao je Sean, zakolutavši očima. "Ovdje ima osam... devet... deset četvrtina! Mora da si zaista bolestan!" "Da, pretpostavljam da jesam. Zabavljaj se Sean-O. I nemoj reći mami, jer će te natjerati da ih vratiš." "Ona je u svojoj sobi, povlači se s onim tamnim naočalama," rekao je Sean. "Čak i ne zna da smo živi." Na trenutak je stao i dodao: "Mrzim te tamne naočale. Totalno su jezive." Pogledao je bliže svog velikog brata. "Ne izgledaš tako sjajno, Bri." "Ne osjećam se baš tako sjajno," Brian je rekao iskreno. "Mislim da ću prileći." "Pa... pričekat ću malo. Vidjet ću da li se budeš bolje osjećao. Gledat ću crtane filmove na kanalu pedeset i šest. Siđi dolje, ako se budeš bolje osjećao." Sean je istresao četvrtine dolarau svoju šaku. "Hoću," rekao je Brian, i tiho zatvorio vrata kada je njegov mali brat otišao. Ali nije se osjećao bolje. Kako je dan prolazio, on se i dalje osjećao (oblačnije) gore i gore. Mislio je na gospodina Gaunta. Mislio je na Sandyja Koufaxa. Mislio je na onaj blistav novinski naslov - UBOJITA SVAĐA ZAVRŠILA S DVIJE MRTVE ŽENE U CASTLE ROCKU. Pomislio je na slike, poznata lica su isplivala iz hrpe crnih točkica. Jednom je skoro zaspao, a zatim je počela svirati mala ploča u majčinoj i očevoj spavaćoj sobi. Mama je ponovo puštala svoju izgrebanu Elvisovu ploču od 45 okretaja. Radila je to skoro cijeli vikend. Misli su jurile i ljuljale se u Brianovoj glavi poput nereda kojeg je zahvatio ciklon. 37
    • UBOJITA SVAĐA. "You know they said you was a high-class... but that was just a lie..." Bio je dvoboj. UBOJITA: Nettie Cobb, žena s psom. "You ain't never caught a rabbit..." "Kada posluješ sa mnom, želiš zapamtiti dvije stvari. SVAĐA: Wilma Jerzyck, žena s plahtama. Gospodin Gaunt zna najbolje... "...and you ain't no friend of mine." ... a dvoboj nije gotov dok gospodin Gaunt ne KAŽE da je gotov. Te su misli išle okolo i okolo, zbrka užasa, krivnje i bijede zajedno s udarcima zlatnih hitova Elvisa Presleyja. Do podneva, Brian je dobio nervozu želuca i grčeve. Požurio je u kupaonicu na kraju hodnika s čarapama na nogama, zatvorio vrata, i povratio u zahodsku školjku što je tiše mogao. Njegova majka nije čula. Još uvijek je bila u svojoj spavaćoj sobi, gdje joj je Elvis sada govorio kako želi da bude njegov medvjedić. Dok je Brian polako hodao do svoje sobe, osjećajući se jadnije nego ikada, pojavilo mu se užasno, stalno prisutno uvjerenje da je njegova sličica Sandyja Koufaxa nestala. Netko mu ju je ukrao prošle noći dok je spavao. Sudjelovao je u ubojstvu zbog te sličice, a sada je nestala. Uletio je u sobu, skoro se poskliznuo na tepihu nasred poda svoje spavaće sobe, i zgrabio svoju knjigu s bejzbol sličicama s vrha stolića. Listao je stranicama takvom užasnom brzinom da je iščupao nekoliko stranica s prstena. Ali sličica - ta sličica - je još uvijek bila tamo: to široko lice koje ga je gledalo iza plastičnog omota na zadnjoj stranici. Još uvijek tamo, i Brian je osjetio kako ga obuzima veliko, jadno olakšanje. Izvukao je sličicu iz njenog džepa, otišao u krevet i ležao s njom u rukama. Nije znao kako bi je ikad ponovo mogao ostaviti. To je bilo sve što je dobio od te noćne more. Jedina stvar. Nije mu se više sviđala, ali je bila njegova. Kada bi mogao vratiti u život Nettie Cobb i Wilmu Jerzyck tako da je spali, odmah bi otišao potražiti šibice, (ili je tako stvarno vjerovao), ali ih nije mogao vratiti, i budući da nije mogao, pomisao da izgubi sličicu i da mu više ništa ne ostane, bila je nepodnošljiva. 38
    • Tako ju je držao u svojim rukama i gledao u strop i slušao nejasan zvuk Elvisa, koji je prešao na "Wooden Heart." Nije bilo iznenađujuće da mu je Sean rekao da izgleda loše; lice mu je bilo bijelo, oči su mu bile ogromne i tamne i apatične. A njegovo vlastito srce je djelovalo poprilično drveno, sada kad je razmišljao o tome. Iznenada mu se kroz tamu u njegovoj glavi pojavila nova misao, stvarno užasna misao s užasavajućim, ubrzavajućim sjajem komete: Vidjeli su ga! Sjedio je uspravno u svom krevetu, buljeći u sebe u ogledalu na vratima ormara s užasom. Svijetlozeleni kućni ogrtač! Svijetlocrvena marama preko gomile uvijača! Gospođa Mislaburski! Što se događa, dječače! Ne znam točno. Mislim da se gospodin i gospođa Jerzyck svađaju. Brian je sišao s kreveta i otišao do prozora, napola očekujući da će vidjeti šerifa Pangborna kako skreće na prilaz u svojim policijskim patrolnim kolima, upravo ovog trenutka. Nije, ali će uskoro doći. Jer kada dvije žene ubiju jedna drugu u ubojitoj svađi, vršila se istraga. Ispitivat će gospođu Mislaburski. A ona će reći da je vidjela dječaka kod kuće Jerzyckovih. Taj dječak, ona će reći šerifu, bio je Brian Rusk. Dolje je zazvonio telefon. Njegova se majka nije javila, iako je postojao još jedan telefon u spavaćoj sobi. Samo je nastavila pjevati uz glazbu. Konačno je čuo da se javio Sean: "Tko je to, molim vas?" Brian je mirno razmišljao: On će to izvući iz mene. Ne mogu lagati, ne policajcu. Nisam mogao lagati niti gospođi Leroux tko je razbio vazu na njenom stolu, onda kada je trebala otići u ured. Izvući će to iz mene i otići ću u zatvor zbog ubojstva. Tada je Brian Rusk prvi put razmišljao o samoubojstvu. Te misli nisu bile sablasne, nisu bile romantične; bile su veoma mirne, veoma racionalne. Njegov je otac držao pušku u garaži, i u tom trenutku je puška imala savršenog smisla. Činilo se da je puška odgovor za sve. "Bri-unnn! Telefon!" "Ne želim razgovarati sa Stanom!" povikao je. "Reci mu da nazove ponovo sutra!" "Nije Stan," uzvratio je Sean. "Momak je. Odrastao." 39
    • Velike ledene ruke su dohvatile Brianovo srce i stisnule ga. To je bilo to - šerif Pangborn je bio na telefonu. Briane? Trebam ti postaviti nekoliko pitanja. Pitanja su veoma ozbiljna. Bojim se da ako odmah ne dođeš odgovoriti na njih, morat ću doći po tebe. Morat ću doći u svom policijskom autu. Uskoro će tvoje ime biti u novinama, Briane, i tvoja će slika biti na televiziji, i svi tvoji prijatelji će je vidjeti. I tvoja majka i tvoj otac će je vidjeti, i tvoj mali brat. A kada pokažu sliku, čovjek na vijestima će reći, "Ovo je Brian Rusk, dječak koji je pridonio ubojstvu Wilme Jerzyck i Nettie Cobb." "Huh-huh-tko je to?" povikao je kreštavim tankim glasom. "Ne znam!" Sean je bio otjeran od The Transformers i zvučao je ljuto. "Mislim da mu je ime Crowfix. Tako nekako." Crowfix? Brian je stajao na vratima, srce mu je udaralo u prsima. Dvije velike klaunovske mrlje su gorjele na njegovom blijedom licu. Ne Crowfix. Koufax. Sandy Koufax ga je zvao telefonom. Osim što je Brian prilično dobro znao tko je to u stvari bio. Sišao je stepenicama olovnih nogu. Činilo mu se da telefonska slušalica teži najmanje dvjesto pedeset kila. "Zdravo, Briane," rekao je gospodin Gaunt nježno. "Huh-huh zdravo," odgovorio je Brian istim kreštavim tankim glasom. "Ne trebaš ni o čemu brinuti," rekao je gospodin Gaunt. "Da te je gospođa Mislaburski vidjela kako bacaš to kamenje, ne bi te pitala što se tamo događa, zar ne?" "Kako znate za to?" Brian se ponovo osjećao kao da će povratiti. "To nije važno. Ono što je važno je da si dobro postupio, Briane. Baš si dobro postupio. Rekao si da misliš da se gospodin i gospođa Jerzyck svađaju. Ako te policija i pronađe, mislit će da si samo čuo osobu koja je bacala kamenje. Mislit će da je nisi vidio zato što je bila iza kuće." Brian je pogledao kroz nadsvođeni prolaz u sobu s televizorom kako bi bio siguran da Sean ne njuška. Nije; sjedio je prekriženih nogu ispred televizora s vrećicom kokica iz mikrovalne pećnice u svom krilu. "Ne mogu lagati!" šaptao je u telefon. "Uvijek me uhvate kada lažem!" 40
    • "Ne ovog puta, Briane," rekao je gospodin Gaunt. "Ovog puta ćeš to napraviti kao šampion." A najgora stvar od svih je bila što je Brian znao da gospodin Gaunt najbolje zna o tome, također. 2 Dok je njen stariji sin razmišljao o samoubojstvu, a zatim se pogađao u očajničkom, tihom šapatu s gospodinom Gauntom, Cora Rusk je tiho plesala po svojoj spavaćoj sobi u svom kućnom ogrtaču. Osim što to nije bila njena spavaća soba. Kada je stavila naočale koje joj je prodao gospodin Gaunt, bila je u Gracelandu. Plesala je kroz fantastične sobe koje su mirisale na Pine-Sol i pečenu hranu, sobe u kojima su jedini zvukovi bili tiho pjevušenje klima uređaja, (samo je nekoliko prozora u Gracelandu bilo stvarno otvoreno; mnogi su bili zabijeni čavlima, a svi su bili zaštićeni od svjetla), šapat njenih nogu na debelim tepisima, i zvuk Elvisa koji je pjevao "My Wish Came True" svojim nezaboravnim, molećivim glasom. Plesala je ispod velikog lustera od francuskog kristala u blagovaoni i pored paunova od obojenog stakla sa zaštitnom markom. Prešla je rukama preko skupocjenih plavih baršunastih zavjesa. Pokućstvo je bilo French Provincial. Zidovi su bili krvavo crveni. Scena se promijenila poput polakog pretapanja jednog kadra u drugi i Cora se našla u podrumskoj prostoriji. Na jednom zidu su bile vješalice od životinjskih rogova, a na drugom redovi uokvirenih zlatnih ploča. Prazni TV ekrani su stršali na trećem zidu. Iza dugog, zakrivljenog bara nalazile su se police pune Gaotrade: okusi naranče, limete i limuna. Mijenjač ploča na njenom starom prenosnom gramofonu sa slikom Kralja na polivinilskom omotu je škljocnuo? Još jedna ploča od četrdeset i pet okretaja se spustila. Elvis je počeo pjevati "Blue Hawaii", Cora je počela plesati hula-hula u sobi Džungla s njenim namrštenim Tiki bogovima, kaučem s naslonima u obliku ljudskog i životinjskog lika, ogledalom s čipkastim okvirom od perja iščupanih iz prsa živih fazana. 41
    • Plesala je. S naočalama koje je nabavila u Potrebnim stvarima i koje su skrivale njene oči, plesala je. Plesala je u Gracelandu dok se njen sin šuljao natrag gore i ponovno legnuo na svoj krevet i gledao široko lice Sandyja Koufaxa i razmišljao o alibijima i puškama. 3 Srednja škola Castle Rocka je bila prijeteća hrpa crvene cigle koja je stajala između pošte i knjižnice, ostatak iz vremena kada se stariji građani nisu osjećali sasvim ugodno ako škola nije izgledala poput popravilišta. Ova je bila sagrađena 1926. i zadivljujuće je udovoljavala tim zahtjevima. Svake godine grad je bio sve bliže odluci da sagradi novu, jednu s pravim prozorima umjesto puškarnica i igralištem koje nije izgledalo kao vježbaonica kaznionice i razredima koji su zimi ostajali topli. Soba za govornu terapiju Sally Ratcliffe je bila kasnije sagrađena u podrumu, sakrivena između kotlovnice i ormara sa zalihama hrpa papirnatih ručnika, krede, Ginn i Company udžbenika i bačvi mirisave crvene piljevine. Sa stolom za nastavnika i šest manjih stolova za učenike u prostoriji, jedva je bilo dovoljno mjesta da se može okrenuti, ali Sally je svejedno nastojala sobu napraviti što je moguće veselijom. Znala je da je većina djece koja je uključena u govornu terapiju mucavci, šušljetavci, disleksičari, s nazalnim zaprekama - smatrala to iskustvo zastrašujuće nesretnim. Njihovi kolege su ih zadirkivali, a roditelji oštro ispitivali. Nije bilo potrebe da i okolina bude nepotrebno odbojna, povrh svega. Zato su s prašnjavih cijevi stropa visila dva ukrasa, slike TV i rock zvijezda su se nalazile na zidovima, a veliki poster Garfielda na vratima. Riječi u oblačiću koji je izlazio iz Garfieldovih ustiju su bile, "Ako hladnokrvna mačka poput mene može govoriti to smeće, možeš i ti!" Njena evidencija je bila očajno u zaostatku iako je škola trajala tek pet tjedana. Namjeravala je provesti cijeli dan sređujući je, ali u jedan i četvrt, Sally je sve skupila, vratila u ladicu za dosjee iz koje su izvađeni, zatvorila je i zaključala. Rekla je sebi da prekida ranije zato jer je dan previše lijep da bi ga provela zatvorena u toj podrumskoj prostoriji, čak i s kotlovnicom koja je za promjenu bila milosrdno tiha. 42
    • Međutim, to nije bila cijela istina. Imala je određene planove za ovo poslijepodne. Željela je ići kući, željela je sjediti u svom stolcu pored prozora sa suncem koje će preplaviti njeno krilo, i željela je razmišljati o fantastičnom drvenom iveru kojeg je kupila u Potrebnim stvarima. Bila je sve sigurnija i sigurnija da je iver bio pravo čudo, jedno od malih, božanskih blaga koje je Bog porazbacao po zemlji da ih pronađu Njegovi vjerni. Držanje ivera bilo je poput osvježavanja s velikom kutlačom bunarske vode za vrijeme vrućeg dana. Držanje ivera je bilo... Pa, držanje ivera je bilo ekstaza. A nešto ju je isto tako mučilo. Stavila je iver u donju ladicu stolića svoje spavaće sobe, ispod donjeg rublja, pažljivo je zaključala kuću kada je odlazila, ali je imala užasan osjećaj koji ju je izjedao, da bi netko mogao provaliti i ukrasti (relikviju, svetu relikviju) iver. Znala je da to nema previše smisla - koji bi provalnik želio ukrasti stari sivi komad drveta, čak i da ga pronađe? Ali ako se dogodi da ga provalnik dotakne... ako ti zvukovi i slike ispune njegovu... glavu kao što su ispunili njenu svaki put kada je držala iver zatvoren u svojoj maloj šaci... pa... Tako je trebala ići kući. Presvući će se u kratke hlače i majicu bez rukava i provest će sat vremena u tihoj (ekstazi) meditaciji, osjećajući kako se pod ispod nje pretvara u palubu koja se polako diže gore i dolje, slušajući životinje kako muču i bleje, osjećajući svjetlost drugačijeg sunca, čekajući čaroban trenutak - bila je sigurna da će se pojaviti ako bude držala iver dovoljno dugo, ako ostane veoma, veoma tiho i bude veoma, veoma usrdno molila - kada se luk velikog, drvenog broda bude zaustavio na vrhu planine s tihim zvukom mrvljenja. Nije znala zašto je Bog nju blagoslovio od svih vjernih na svijetu, tim sjajnim i blistavim čudom, ali budući da je, Sally je namjeravala to iskoristiti što je potpunije moguće. Izašla je kroz sporedna vrata i prešla igralište do fakultetskog parkirališta, visoka, zgodna mlada žena, tamnoplave kose i dugih nogu. Puno se razgovaralo o tim nogama kada je Sally Ratcliffe 43
    • prolazila sa svojim zamjetljivo niskim petama, obično s torbicom u jednoj ruci i Biblijom - punom rasprava - u drugoj. "Kriste, ta žena ima noge do brade," jednom je rekao Bobby Dugas. "Neka te ne brinu," odgovorio je Charlie Fortin. "Nikad nećeš doživjeti da se omotaju oko tvoje guzice. Ona pripada Isusu i Lesteru Prattu. Tim redoslijedom." Brijačnica je prasnula u muški smijeh od srca onog dana kada je Charlie to izvalio. A vani, Sally Walker je nastavila svojim putem prema večeri proučavanja Biblija za mlade četvrtkom navečer velečasnog Rosea, ne znajući, ne mareći, sigurno skrivena u svojoj vlastitoj veseloj nevinosti i vrlini. Nikakve šale se nisu zbijale na račun Sallyinih nogu ili bilo čega Sallyinog, ako je Lester Pratt bio u Clip Jointu (a tamo je išao barem svaka tri tjedna kako bi naoštrio dlake svoje vrlo kratko podšišane kose). Većini u gradu kojima su takve stvari bile važne, je bilo jasno da je vjerovao da Sally prdi parfem i sere petunije, i o takvim stvarima se nisi svađao s čovjekom koji je bio tako složen kao Lester Pratt. Bio je prilično ljubazan momak, ali kad se ticalo Boga ili Sally Ratcliffe, bio je smrtno ozbiljan. A čovjek poput Lestera ti je mogao izvući ruke i noge prije nego ih uspiješ vratiti, na nove i zanimljive načine, ako je to želio. On i Sally su imali prilično vruće trenutke, ali nikad nisu išli Do Kraja. Lester se obično vraćao kući nakon takvih trenutaka u stanju potpune uzbuđenosti, njegov je mozak pucao od veselja, a njegova su jaja pucala od frustrirane sperme, sanjajući o noći, koja sada nije bila tako daleko, kada neće trebati stati. Ponekad se pitao da je možda neće potopiti prvi put kada To zaista Naprave. Sally se isto tako veselila braku i kraju seksualnih frustracija... iako posljednjih dana, Lesterovi zagrljaji su joj se činili manje važnim. Razmišljala je da mu kaže o drvenom iveru iz Svete zemlje kojeg je kupila u Potrebnim stvarima, iveru s čudom unutra, i na kraju nije. Bude, naravno; čuda se trebaju podijeliti. Nedvojbeno je bio grijeh ne podijeliti ih. Ali bila je iznenađena, (i malo očajna), zbog osjećaja ljubomorne posesivnosti koja se pojavila u njoj svaki put kada je pomislila pokazati Lesteru iver i ponuditi mu da ga primi. 44
    • Ne! ljut, dječji glas je zaurlao prvi put kada je o tome razmišljala. Ne, to je moje! Njemu to ne bi toliko značilo kao što znači meni! Ne može! Doći će dan kada će to podijeliti s njim, isto kao što će doći dan kada će podijeliti svoje tijelo s njim - ali još nije bilo vrijeme niti za jednu od tih stvari. Ovaj vrući listopadski dan je pripadao samo njoj. Samo je nekoliko automobila bilo na fakultetskom parkiralištu, a Lesterov mustang je bio najnoviji i najljepši od njih. Imala je puno problema s vlastitim autom - ponekad se nešto kvarilo u upravljačkom mehanizmu - ali to nije bio stvaran problem. Kada je jutros nazvala Lesa i pitala može li ponovo dobiti njegov auto, (tek ga je vratila nakon šest dana posudbe prošlog dana u podne), on je pristao odmah joj ga dovesti. On će trčati natrag, rekao je, a kasnije će on i grupa momaka igrati touch footbal*. Pretpostavila je da će inzistirati da uzme auto čak ako ga i on bude trebao, i to joj se činilo savršeno u redu. Bila je svjesna - na nejasan, neodređen način što je prije bio rezultat intuicije nego iskustva - da bi Les skočio kroz vatrene obruče da ga je to tražila, i to je stvorilo niz divljenja koje je prihvatila s naivnom samodopadnošću. Les ju je obožavao; oboje su obožavali Boga; sve je bilo kako je trebalo biti; svijet bez kraja, amen. * Igra američkog footballa u kojem se igra prekida dodirivanjem osobe s loptom. Ušla je u mustang, i kad se okrenula da bi stavila svoju torbicu na suvozačevo mjesto, njeno je oko uočilo nešto bijelo što je stršalo ispod suvozačevog sjedala. Izgledalo je kao omotnica. Sagnula se i izvadila, misleći kako je čudno to pronaći u mustangu; Les je obično držao svoj auto pretjerano savjesno čisto, kao i sebe. Jedna je riječ bila na prednjoj strani omotnice, što je malo ružno uzdrmala Sally Ratcliffe. Riječ je bila Ljubavi, ispisana lakim, glatkim rukopisom. Ženskim rukopisom. Okrenula ju je. Na poleđini nije bilo ništa napisano, a omotnica je bila zalijepljena. "Ljubavi?" Sally se pitala sumnjičavo, i iznenada je shvatila da sjedi u Lesterovom autu u kojem su svi prozori još uvijek bili podignuti, i da se znoji kao luda. Uključila je motor, spustila 45
    • vozačev prozor, zatim se nagnula preko ploče s instrumentima da bi otvorila i drugi prozor. Činilo joj se da je osjetila slab dašak parfema dok je to radila. Ako i je, nije bio njen; ona nije koristila niti parfem, niti šminku. Njena ju je religija učila da su takve stvari oružje bludnica. (A osim toga, nije ih niti trebala.) U svakom slučaju, to nije bio parfem. Samo posljednja kozja krv koja je rasla uz ogradu igrališta - to je sve što si osjetila. "Ljubavi?" ponovno je rekla, gledajući omotnicu. Omotnica nije ništa rekla. Samo je ležala tamo samozadovoljno u njenim rukama. Prevukla je prste preko omotnice, zatim je savinula natrag i naprijed. Unutra je bio list papira, pomislila je - barem jedan - i još nešto. To nešto je djelovalo kao da bi mogla biti fotografija. Dignula je omotnicu do stakla, ali to nije bilo dobro; sunce je sada sjalo sa svih strana. Nakon trenutka razmišljanja, izašla je iz auta i podigla omotnicu ispred sunca. Mogla je samo uočiti mali pravokutnik - pismo, pomislila je - i tamniju četvrtastu sjenu koja je vjerojatno bila priložena fotografija od (Ljubavi) nekoga tko je Lesu poslao pismo. Osim, naravno, što nije bilo poslano - u svakom slučaju ne poštom. Nije bilo marke, niti adrese. Samo jedna uznemiravajuća riječ. Isto tako nije bilo niti otvoreno, što je značilo... što? Da ga je netko stavio u Lesterov mustang dok je Sally sređivala svoju evidenciju? To se moglo dogoditi. To je isto moglo značiti da ga je netko stavio u auto prošle noći - čak jučer - i Lester ga nije vidio. Ipak, samo je ugao virio van; možda je malo skliznuo naprijed sa svog mjesta ispod sjedala dok je ona vozila jutros u školu. "Zdravo, gđice Ratcliffe!" netko je povikao. Sally je naglo spustila omotnicu i sakrila je u nabore svoje suknje. Njeno je srce udaralo od krivnje. Bio je to mali Billy Marchant, koji je prelazio igralište sa skateboardom ispod ruke. Sally mu je mahnula i brzo se vratila u auto. Osjećala je da joj lice gori. Pocrvenila je. Bilo je to glupo - ne, ludo - 46
    • ali ponašala se skoro kao da ju je Billy uhvatio da radi nešto što ne bi smjela. Pa, zar nisi? Nisi li pokušala priviriti u pismo koje nije tvoje ? Tada je osjetila prve ubode ljubomore. Možda je bilo njeno; puno ljudi u Castle Rocku je znalo da ona vozi Lesterov auto isto toliko koliko je vozila svoj proteklih tjedana. A čak i da nije bilo njeno, Lester Pratt je bio. Nije li baš pomislila, s čvrstom, vedrom samodopadnošću koju su tako nježno doživljavale kršćanke koje su mlade i zgodne, da bi on skočio kroz vatrene obruče za nju? Ljubavi. Nitko nije ostavio tu omotnicu za nju, u to je bila sigurna. Ona nije imala prijateljice koje su je nazivale Dušo ili Draga ili Ljubavi. Bila je ostavljena za Lestera. I Iznenada joj je sinulo rješenje, i srušila se u tamnoplavo sportsko sjedalo s laganim uzdahom olakšanja. Lester je podučavao tjelesni odgoj u srednjoj školi Castle Rocka. Imao je naravno, samo dječake, ali puno djevojaka - mladih djevojaka, impresivnih djevojaka - ga je viđalo svakog dana. A Les je bio zgodan mladić. Neka mala zatreskana srednjoškolka, ugurala je nos u njegov auto. To je sve. Nije se niti usudila to staviti na ploču s instrumentima gdje bi on to odmah vidio. "Ne bi mu smetalo da je otvorim," rekla je Sally glasno i potrgala kraj omotnice kao pravilnu traku koju je stavila u pepljaru u koju nikad nije došla niti jedna cigareta. "Večeras ćemo se dobro tome nasmijati." Nagnula je omotnicu, i u njenu ruku je ispala Kodakova fotografija. Vidjela ju je, i njeno je srce na trenutak zastalo. Zatim je počela teško disati. Jarko crvenilo je oblilo njene obraze, i ruka joj je prekrila usta, koja su se skupila u malo, šokirano O očaja. Sally nije nikad bila u Mellow Tigeru i tako nije znala kakva je pozadina, ali nije bila potpuno naivna; gledala je dovoljno televizije i dovoljno filmova da prepozna bar kada ga vidi. Fotografija je prikazivala muškarca i ženu koji su sjedili za stolom onog što se činilo kao kut, (njen um je inzistirao na tome da ga zove ugodan kut), velike prostorije. Na stolu je bio vrč s pivom i dvije Pilsner čaše. Drugi su ljudi sjedili za drugim stolovima iza i okolo njih. U pozadini je bio plesni podij. 47
    • Muškarac i žena su se ljubili. Ona je bila odjevena u sjajni pulover koji je ostavljao otkriven njen struk i suknju od nečega što je izgledalo kao bijelo platno. Veoma kratku suknju. Jedna ruka muškarca je intimno dodirivala kožu njenog struka. Druga je u stvari bila ispod njene suknje, napredujući čak dalje. Sally je mogla vidjeti nejasno gaćice žene. Ta mala kurva, Sally je pomislila s ljutim očajem. Čovjekova leđa su bila okrenuta prema fotografu; Sally je mogla razaznati jedino njegovu bradu i jedno njegovo uho. Ali je mogla vidjeti da je jako mišićav, i da je njegova kosa vrlo kratko strogo podšišana. Imao je na sebi plavu majicu - ono što su školska djeca nazivala sportskom majicom - i plave hlače trenirke s bijelom crtom sa strane. Lester. Lester je istraživao pejzaž ispod kurvine suknje. Ne! njen je um izjavio u paničnom odbijanju. To ne može biti on! Lester ne ide u barove! On čak niti ne pije! A on nikada ne bi poljubio drugu ženu, jer voli mene! Znam da me voli, zato... "Zato jer tako kaže." Njen glas, mukao i apatičan, šokirao je njene vlastite uši. Željela je zgužvati sliku i baciti je iz auta, ali nije mogla to napraviti - netko bi je mogao pronaći da to napravi, i što bi taj netko pomislio? Ponovno se sagnula nad fotografiju, proučavajući je ljubomornim, upornim pogledom. Lice muškarca je sakrilo većinu ženinog, ali Sally je mogla vidjeti crtu njene obrve, kut jednog oka, njen lijevi obraz, i crtu njene vilice. Što je još važnije, mogla je vidjeti kako je ošišana tamna kosa žene kuštravo, sa šiškama koje su prekrivale čelo. Judy Libby je imala tamnu kosu. I Judy Libby ju je imala ošišanu kuštravo, sa šiškama koje su prekrivale čelo. Ti si pogriješila. Ne, još gore od toga - ti si luda. Les je prekinuo s Judy kada je napustila crkvu. A tada je otišla. U Portland ili Boston ili neko takvo mjesto. To je nečija izopačena, okrutna vrsta šale. Znaš da Les ne bi nikada Ali da li je znala? Da li je zaista znala? 48
    • Sva njena prethodna samodopadnost se uzdigla kako bi joj se rugala, a glas kojeg nikad nije čula do danas, iznenada je progovorio iz neke duboke komore njenog srca: Vjera nevinih je najkorisnije sredstvo lažljivaca. Ipak, to nije trebala biti Judy; to nije niti trebao biti Lester. Na kraju krajeva, nisi stvarno mogao prepoznati ljude kad se ljube, zar ne? Nisi to mogao čak zasigurno reći niti u filmovima, ako si zakasnio, čak ako su to bile dvije poznate zvijezde. Trebao si čekati da prestanu i ponovno pogledaju kameru. Ovo nije bio film, novi glas ju je uvjeravao. Ovo je bio stvarni život. A ako to nisu oni, što je omotnica radila u njegovom autu ? Sada su njene oči fiksirale ženinu desnu ruku, koja je nježno dodirivala (Lesterov) vrat njenog momka. Imala je duge, oblikovane nokte, nalakirane tamnim lakom. Judy Libby je imala takve nokte. Sally se sjetila da se nije uopće iznenadila kada je Juddy prestala dolaziti u crkvu. Djevojka s takvim noktima, sjeća se da je pomislila, ima puno toga više na pameti od Gospodara hostija. U redu, to je vjerojatno Judy Libby. To ne znači da je Lester s njom. To je mogao samo biti ružan način da im se objema uzvrati zato što ju je Lester ostavio kada je shvatio da je ona kršćanka poput Jude Iskariota. Napokon, mnogo je muškaraca imalo kratko podšišanu kosu, a bilo tko može obući plavu majicu i hlače s bijelom prugom koja se nalazi sa strane. Zatim je njeno oko uočilo nešto drugo, i iznenada se činilo da se njeno srce ispunilo olovnim punjenjem. Čovjek je imao sat - digitalan. Prepoznala ga je, iako nije bio u savršenom fokusu. Morala ga je prepoznati; sama ga je dala Lesteru, za njegov rođendan prošlog mjeseca. Mogla je to biti slučajnost, njen um je inzistirao slabo. Bio je to samo Seiko, to je bilo jedino što sam mogla priuštiti. Svatko je mogao imati takav sat. Ali novi glas se smijao promuklo, očajnički. Novi je glas želio znati koga ona misli zavaravati. A bilo je još toga. Nije mogla vidjeti dio ruke ispod suknje djevojke, (hvala Bogu za male usluge!), ali je mogla vidjeti ostatak ruke. Na toj su ruci bila dva velika madeža, 49
    • točno ispod lakta. Skoro su se dodirivali, tvoreći oblik sličan brojci osam. Koliko je puta prelazila prstom s ljubavlju preko tih istih madeža dok su ona i Lester sjedili u ljuljačci na trijemu? Koliko često ih je s ljubavlju ljubila dok je milovao njene grudi (skrivene u teškom J.C. Penney grudnjaku, pažljivo odabranom samo za takve ljubavne susrete na stražnjem trijemu) i dahtao riječi nježnosti i obećanja neumorne vjernosti u njeno uho? U redu, bio je to Lester. Sat se može staviti i skinuti, ali madeži ne mogu... Sinuo joj je kratak izvadak iz stare disco pjesme: "Bad girls... toot-toot... beep-beep..." "Kurva, kurva, kurva!" siktala je na sliku iznenadnim pakosnim prigušenim tonom. Kako joj se mogao vratiti? Kako? Možda, glas je govorio, zato što mu je dozvolila ono što ti nisi. Njene su se grudi snažno podigle; siktav mali uzdah očaja prošao je kroz njene zube i niz grlo. Ali oni su u baru! Lester ne Tada je shvatila da je to potpuno drugorazredni razlog. Ako Lester viđa Judy, ako laže o tome, laž o tome da li pije ili ne pije nije jako važna, zar ne? Sally je stavila fotografiju sa strane drhtavom rukom i izvukla iz omotnice preklopljenu popratnu poruku. Bila je na jednom listu papira boje breskve nepravilnih rubova. Kada ga je izvadila, iz njega je izašao neki slab miris, prašnjav i slatki. Sally ga je podigla do nosa i duboko udahnula. "Kurvo!" povikala je promuklim, bolnim prigušenim tonom. Da se Judy Libby pojavila ispred nje tog trenutka, Sally bi je napala svojim vlastitim noktima, iako su bili razborito kratki. Proći će neko vrijeme prije nego bude igrao touch foofball kada onaobračuna s njim. Prilično vremena. Odmotala je poruku. Bila je kratka, riječi su bile ispisane rukom učenice valjkastom Palmer metodom. Dragi Les, Felicia je ovo slikala kada smo bili u Tigeru neku noć. Rekla je da bi to trebala iskoristiti kako bi nas ucijenila! Ali samo se šalila. Dala ju je meni, a ja je dajem tebi kao uspomenu na našu VELIKU NOĆ. Bilo je 50
    • JAKO ZLOČESTO od tebe što si stavio svoju ruku pod moju suknju "pred svima", ali me to TAKO UZBUDILO. Osim toga, ti si TAKO JAK. Što je više gledam sve više me "uzbuđuje". Ako pobliže pogledaš, možeš vidjeti moje donje rublje! Dobro da Felicia nije bila u blizini kasnije kada ga uopće nisam nosila!!! Uskoro ćemo se vidjeti. U međuvremenu, zadrži ovu sliku "kao spomen na mene." Mislit ću na tebe i tvoju VELIKU STVAR. Bolje da prestanem sada prije nego se još uzbudim ili ću morati napraviti nešto zločesto. I molim te prestani brinuti o ZNAŠ VEČ KOME. Previše je zauzeta hodanjem s Isusom da bi brinula o nama. Tvoja Judy Sally je sjedila za volanom Lesterovog mustanga skoro pola sata, ponovno i ponovno čitajući tu poruku, njena pamet i njene emocije su bile mješavina ljutnje, ljubomore i povrijeđenosti. U njenim mislima i osjećajima bio je i prigušeni ton seksualnog uzbuđenja - ali to je bilo nešto što nikad ne bi nikome priznala, a najmanje sebi. Glupa drolja čak ne zna kako se piše "već", pomislila je. Njene su oči stalno pronalazile nove fraze na koje bi se usredotočile. Većina od njih su bile one koje su bile napisane velikim slovima. Naša VELIKA NOĆ. JAKO ZLOČESTO. TAKO UZBUDILO. TAKO JAK. Tvoju VELIKU STVAR. Ali fraza kojoj se stalno vraćala, koja je najuspješnije pojačavala njen bijes, je bila bogohuleće iskrivljavanje rituala pričesti: ... zadrži ovu sliku "kao spomen na mene." U Sallyinom umu su se pojavile nepristojne slike, nepozvane. Lesterova usta koja se zatvaraju oko bradavica Judy Libby dok ona tiho pjevucka: "Uzmi, popij sve ovo, kao spomen na mene." Lester na svojim koljenima između raširenih nogu Judy Libby dok mu ona govori da uzme, jede to u spomen na mene. Zgužvala je list papira boje breskve u lopticu i bacila je na pod automobila. Sjedila je uspravna za volanom, teško dišući, kosa joj je bila znojna i raščupana (prolazila je svojom slobodnom rukom kroz nju rastreseno, dok je proučavala poruku). Zatim se sagnula, podigla 51
    • je, izravnala i stavila i to i fotografiju natrag u omotnicu. Njene ruke su se tako jako tresle da joj je trebalo tri puta da to napravi, i kada je to konačno napravila, potrgala je omotnicu na pola sa strane. "Kurva!" ponovno je vikala, i briznula u plač. Suze su bile vruće; pekle su poput kiseline. "Kurva! A ti! Ti! Lažljivo kopile!" Okrenula je ključ uključujući motor. Mustang se probudio s urlikom koji je zvučao ljutito, onako kako se ona osjećala. Pomaknula je mijenjač u položaj za vožnju i izjurila s fakultetskog parkirališta u oblaku plavog dima i jaukavim vriskom spaljene gume. Billy Marchant, koji je vježbao spuštanje na skateboardu preko igrališta, pogledao je iznenađeno. Petnaest minuta kasnije bila je u svojoj spavaćoj sobi, kopajući kroz svoje donje rublje, tražeći iveri nije ga pronašla. Njen bijes prema Judy i lažljivom kopiletu od dečka bio je istisnut nadmoćnim užasom što ako je nestao? Što ako je ipak ukraden? Sally je sa sobom donijela potrganu omotnicu, i postala je svjesna da je još uvijek stišće u svojoj lijevoj ruci. Ugrožavala je njenu potragu. Bacila ju je sa strane i izvukla svoje osjetljivo, pamučno donje rublje iz ladice s punim rukama, bacajući ga posvuda. Upravo kada je osjetila da mora vikati s mješavinom panike, bijesa i frustracije, ugledala je iver. Izvukla je ladicu tako jako da je potpuno iskliznulo iz lijevog stražnjeg kuta ladice. Zgrabila ga je, i odjednom su je preplavili osjećaj mira i spokojnosti. Zgrabila je omotnicu drugom rukom i tada je pružila obje ruke ispred sebe, dobro i zlo, sveto i bezbožno, alfa i omega. Tada je stavila potrganu omotnicu u ladicu i pobacala svoje donje rublje povrh nje navrat-nanos. Sjela je, prekrižila noge, i sagnula glavu nad iver. Zatvorila je oči, očekujući da će osjetiti kako se pod počinje polako ljuljati ispod nje, očekujući mir koji će je obuzeti kada začuje zvukove životinja, jadnih nijemih životinja, Božjom milošću spašenih na vrijeme od zla. Umjesto toga, čula je glas čovjeka koji joj je prodao iver. Ti bi se zaista morala pobrinuti za to, znaš, rekao je gospodin Gaunt iz dubine relikvije. Zaista bi se morala pobrinuti za taj... taj ružan posao. "Da," rekla je Sally Ratcliffe. "Da, znam." 52
    • Sjedila je tamo cijelo poslijepodne u svojoj vrućoj djevojačkoj sobi, razmišljajući i sanjajući u mračnom krugu koji je iver bacao oko nje, mraku koji je bio poput kukuljice. 4 "Lookit my king, all dressed in green... iko-iko one day... he's not a man, he's a lovin' machine..." Dok je Sally Ratcliffe razmišljala u svojoj novoj tmini, Polly Chalmers je sjedila u tračku blistavog sunčevog svjetla pored prozora kojeg je otvorila da pusti unutra malo neuobičajeno toplo listopadsko poslijepodne. Pokretala je svoj Singer Haljin-O-Matik i pjevala "Iko Iko" svojim jasnim, ugodnim alt glasom. Roaslie Drake je došla i rekla, "Poznajem nekoga tko se danas bolje osjeća. Prema zvuku, puno bolje." Polly ju je pogledala i ponudila Rosalie osmijeh koji je bio neobično složen. "I da i ne," rekla je. "Ono što hoćeš reći je da, i ne možeš si pomoći." Polly je na trenutak razmislila o tome, i zatim kimnula glavom. Nije bilo sasvim točno, ali može poslužiti. Dvije žene koje su jučer umrle zajedno, su ponovno bile zajedno danas, u Pogrebnom zavodu Samuels. Sutra ujutro će biti pokopane u različitim vjerama, ali do sutra poslijepodne Nettie i Wilma će ponovno biti susjede... na Homeland groblju, ovog puta. Polly je sebe djelomično smatrala odgovornom za njihove smrti, napokon, Nettie se nikad ne bi vratila u Castle Rock da nije bilo nje. Ona je napisala potrebna pisma, došla na potrebna saslušanja, čak pronašla dom za Nettie Cobb. A zašto? Prokletstvo je bilo to, što se Polly sada nije mogla sjetiti, osim da se to činilo kao djelo kršćanskog milosrđa i posljednja odgovornost starog obiteljskog prijateljstva. Neće izbjegavati tu krivnju, niti će ikome dozvoliti da je odgovori od nje, (Alan pametno nije to niti pokušavao), ali nije bila sigurna da li bi promijenila to što je napravila. Srž Nettienog ludila je bila izvan Pollyine moći da ga kontrolira ili promijeni, očito, ali je ipak provela tri sretne, plodne godine u Castle Rocku. Možda su te tri godine bile bolje od dugog sivog vremena koje bi provela u instituciji, prije nego bi je dohvatila starost ili obična dosada. A ako je Polly svojim 53
    • postupcima potpisala svoje ime na smrtnu osudu Wilme Jerzyck, nije li Wilma sama napisala detalje tog dokumenta? Ipak, Wilma je bila ta, a ne Polly, koja je izbola veselog i bezazlenog psića Nettie Cobb na smrt s vadičepom. Postojao je njen drugi dio, jednostavniji dio, koji je jednostavno žalio zbog smrti njene prijateljice, i zbunjen činjenicom da je Nettie mogla napraviti takvu stvar, kada se Polly zaista činilo da joj je bolje. Provela je velik dio jutra sređujući sve za sprovod i nazivajući nekolicinu Nettienih rođaka, (svi su naglasili da neće doći na sprovod što je Polly i očekivala), i taj posao, taj administrativan proces smrti, joj je pomogao da usredotoči njenu vlastitu bol... kao što su i rituali sahrane mrtvih nedvojbeno trebali činiti. Postojale su još neke stvari koje još nisu napustile njene misli. Lazanje, na primjer - još uvijek su se nalazile u hladnjaku s folijom preko njih kako bi spriječile sušenje. Pretpostavila je da će je Alan i ona pojesti za večeru noćas - to jest, ako on bude mogao navratiti. Neće je sama pojesti. Ne bi to mogla podnijeti. Stalno se prisjećala kako je Nettie brzo opazila da je boli, kako je točno ocijenila tu bol i kako joj je donijela termalne rukavice, inzistirajući da bi ovaj puta zaista mogle pomoći. I, naravno, posljednja stvar koju joj je Nettie rekla: "V olim te, Polly." "Zemlja Polly, Zemlja Polly, javi se Pol, čuješ li?" pjevušila je Rose. Ona i Polly su se zajedno sjetile Nettie tog jutra, izmjenjujući ta i druga sjećanja, i zajedno su plakale u stražnjoj sobi, držeći jedna drugu između bala tkanina. Sada se Rosalie isto činila sretnom možda samo zato što je čula Polly pjevati. Ili zato što se to nije činilo potpuno stvarno niti jednoj od nas, Polly je razmišljala. Iznad nje je bila sjena - ali, ne ona koja je potpuno crna; bila je dovoljno gusta da onemogućava gledanje. To čini našu bol tako krhkom. "Čujem te," rekla je Polly. "Osjećam se bolje, ne mogu si pomoći i veoma sam zahvalna za to. Jesi li s tim zadovoljna?" "Tako nekako ," složila se Rosalie. "Ne znam što me je više iznenadilo kada sam se vratila - da te čujem kako pjevaš ili da te čujem kako ponovno rukuješ šivaćom mašinom. Podigni svoje ruke." 54
    • Polly je to napravila. Nikad ih ne bi zamijenili za ruke kraljice ljepote, s iskrivljenim prstima i Heberdenovim čvorićima, s groteskno povećanim zglobovima, ali Rosalie je vidjela da su se otekline dramatično smanjile od prošlog petka, kada je stalna bol natjerala Polly da ode ranije. "Vau!" rekla je Rosalie. "Da li uopće bole?" "Naravno - ali su još uvijek bolje nego što su bile proteklih mjesec dana. Pogledaj." Polako je savinula prste u labavu šaku. Zatim ih je ponovo otvorila, s istom pažnjom. "Prošlo je barem mjesec dana otkako sam to mogla napraviti." Istina je, Polly je znala, bila malo veća; nije mogla stisnuti šake bez ozbiljnih bolova od travnja ili svibnja. "Vau!" "Tako se osjećam bolje," rekla je Polly. "Da je sada Nettie ovdje da to podijeli, stvari bi bile savršene." Vrata s prednje strane radnje su se otvorila. "Hoćeš li molim te pogledati tko je to?" upitala je Polly. "Željela bih završiti šivanje ovog rukava." "Naravno." Rosalie je krenula, zatim na trenutak zastala i osvrnula se. "Nettie ne bi smetalo da se dobro osjećaš, znaš." Polly je kimnula. "Znam," rekla je ozbiljno. Rosalie je otišla naprijed pričekati mušteriju. Kada je otišla, Pollyina lijeva ruka je otišla do njenih prsiju i dodirnula malu izbočinu, ne veću od žira, zatim se smirila ispod njenog ružičastog pulovera i između njenih grudi. Azka - kakva divna riječ, pomislila je, i počela ponovo pokretati šivaću mašinu, okrećući tkaninu haljine - njenu prvu originalnu od prošlog ljeta - naprijed i natrag ispod nervozne srebrne mrlje igle. Lijeno se zapitala koliko će gospodin Gaunt tražiti za amajliju. Što god bude želio, rekla je sebi, neće biti dovoljno. Ja neću - ja ne mogu tako razmišljati kada dođe vrijeme za cjenkanje, ali to je jednostavna istina. Što god bude želio za to, to će biti vrlo povoljno. 55
    • ČETRNAESTO POGLA VLJE 1 Izbornici (i izbornice) Castle Rocka su dijelili jednu stalno zaposlenu sekretaricu, mladu ženu egzotičnog imena Ariadne St. Claire. Bila je sretna mlada žena, ne previše obdarena inteligencijom, ali neumorna; i ugodna za gledanje. Imala je velike grudi koje su se podizale u mekim, strmim brdašcima ispod, kako se čini, beskrajnog angora pulovera, i krasne kože. Imala je i slab vid. Njene su oči plivale, smeđe i velike, iza debelih leća njenih naočala s okvirima od rožine. Busteru se sviđala. Smatrao ju je preglupom da bi bila jedna od Njih. Ariadne je gurnula svoju glavu u njegov ured u četvrt do četiri. "Deke Bradford je navratio, gospodine Keeton. Treba potpis na formularu za oslobađanje fondova. Možete li to napraviti?" "Pa, da vidimo što je to," rekao je Buster, spretno spuštajući sportsku stranicu Lewistonovog Daily Suna, presloženu na karticu za utrke, u ladicu svog stola. Danas se osjećao bolje; odlučan i na oprezu. One jadne ružičaste ceduljice su spaljene u kuhinjskoj peći, Myrtle je prestala bježati poput opržene mačke kada joj se približavao, (više nije puno mario za Myrtle, ali je ipak bilo užasno živjeti sa ženom koja misli da si bostonski davitelj), i očekivao je da će te noći na trkalištu zaraditi još jednu veliku hrpu novaca. Zbog praznika, gužve, (a da ne spomene isplate), će biti veće. U stvari, počeo je razmišljati u kategorijama quinellas i trifectas*. Što se tiče onog kurca od zamjenika i usranog šerifa i ostatka vesele posade... pa, on i gospodin Gaunt su znali za Njih, i Buster je vjerovao da će njih dvojica biti super ekipa. *Quinella je oblik klađenja u kojem treba odabrati prva dva pobjednika utrke, ali se ne mora pogoditi njihov točan poredak. Trifecta je oblik klađenja u kojem se moraju odabrati konji koji će osvojiti prvo, drugo i treće mjesto. Zbog svega toga on je mogao poželjeti dobrodošlicu Ariadni u svoj ured sa smirenošću - čak je mogao vratiti nešto od nekadašnjeg užitka 56
    • u promatranju nježnog načina na koje se njene grudi njišu unutar svog bez sumnje golemog oklopa. Stavila je formular za oslobađanje fondova na njegov stol. Buster ga je podigao i naslonio se na svom okretajnom stolcu, da ga pogleda. Iznos koji se tražio bio je zabilježen u rubriku na vrhu - devet stotina i četrdeset dolara. Trebao se isplatiti Case construction and supply u Lewistonu. U prostoru rezerviranom za Roba i/ili usluge koje se trebaju dostaviti, Deke je upisao 16 KUTIJA DINAMITA. Ispod, u odjeljku Komentari/Objašnjenja, napisao je: Konačno smo naišli na granitni hrbat na jami u kojoj se kopa šljunak na Town Road #5, onu na koju nas je državni geolog upozorio još '87 (vidi moj izvještaj za detalje). U svakom slučaju, ispod ima još puno šljunka, ali ćemo morati razbiti stijenu da dođemo do toga. To treba napraviti prije nego postane hladno i počne padati snijeg. Ako budemo morali kupiti šljunak za zimu u Norwayju, poreznici će podići dreku. Dva ili tri miniranja će to srediti, a Case ima veliku zalihu Taggart HiImpact pri ruci - provjerio sam. Možemo ih dobiti do sutra u podne, ako želimo početi minirati u srijedu. Označio sam mjesta ako itko iz Ureda izbornika želi doći pogledati. Ispod toga, Deke je nadrljao svoj potpis. Buster je dva puta pročitao Dekeovu bilješku, lupkajući po svojim prednjim zubima dok je Ariadne stajala čekajući. Konačno se zaljuljao naprijed na svom stolcu, napravio promjenu, dodao rečenicu, napisao inicijale pored promjene i dodatka, zatim s užitkom potpisao svoje ime ispod Dekeovog. Kada je vratio ružičasti list papira Ariadni, smiješio se. "Evo!" rekao je. "A svi misle da sam škrtac!" Ariadne je pogledala formular. Buster je promijenio iznos od devet stotina i četrdeset dolara na tisuću četiri stotine dolara. Ispod Dekeovog objašnjenja za što treba dinamit, Buster je dodao ovo: Bolje nabavi barem dvadeset kutija dok je ponuda još dobra. "Da li ćete željeti doći i pogledati jamu gdje se kopa šljunak, gospodine Keeton?" "Ne, ne neće biti potrebno." Buster se ponovo naslonio na svom stolcu i spojio svoje ruke iza vrata. To je puno eksploziva. Ne bismo željeli da to dođe u krive ruke, zar ne?" 57
    • "Ne, zaista," rekla je Ariadne, i izašla. Bilo joj je drago izaći. Bilo je nečega u osmijehu gospodina Keetona što je njoj djelovalo... pa, pomalo jezivo. U međuvremenu, Buster se zavrtio na svom stolcu kako bi mogao pogledati na Main Street, koji je bio puno prometniji nego onda kada je pogledao grad s očajem u subotu ujutro. Od tada se puno toga dogodilo, i pretpostavljao je da će se puno toga dogoditi u nekoliko sljedećih dana. Pa, s dvadeset kutija Taggart Hi-Impact dinamita pohranjenih u spremištu gradskih Javnih radova - spremištu čiji je, naravno, ključ on imao - svašta se moglo dogoditi. Zaista svašta. 2 Ace Merrill je prešao Tobin Bridge i ušao u Boston u četiri poslije podne, ali je već prošlo pet kada je konačno došao do onoga što se on nadao da je bilo njegovo odredište. Nalazilo se u neobičnom, uglavnom napuštenom dijelu sirotinjske četvrti Cambridgea, blizu centra zavojitog spleta ulica. Činilo se da su polovica ulica jednosmjerne; druga polovica su bile slijepe. Ruševne zgrade ovog oronulog dijela su bacale dugačke sjene preko ulica kada je Ace stao ispred puste jednokatnice od lake cigle u Whipple Street. Stajala je u centru prazne parcele obrasle korovom. Oko imanja se nalazila pletena žičana ograda, ali nije predstavljala problem; vrata su bila ukradena. Samo su ostale šarke. Ace je vidio da su na njima vjerojatno bile udubine za zasun. Polagano je ušao s Challengerom kroz rupu gdje su bila vrata i dovezao se ispred zgrade od lake cigle. Njeni zidovi su bili prazni i bez prozora. Utabani tragovi na kojima se nalazio, vodili su do zatvorenih vrata garaže na strani zgrade koja je bila okrenuta prema rijeci Charles. Niti na vratima garaže nije bilo prozora. Challenger se ljuljao na svojim oprugama i nesretno skakao kroz rupe nečega što je možda nekada bila asfaltna površina. Prošao je pored napuštenih dječjih kolica na razasutim komadićima stakla. Unutra je počivala uništena lutka s pola lica, buljeći u njega s jednim pljesnivim plavim okom dok je prolazio. Parkirao je ispred zatvorenih 58
    • vrata garaže. Što je prokletstvo sada trebao napraviti? Ova zgrada od lake cigle je izgledala poput mjesta koje je napušteno od oko 1945. Ace je izašao iz auta. Izvadio je komad papira iz svog džepa na prsima. Na njemu je bila napisana adresa na kojoj se Gauntov auto navodno trebao nalaziti. Sumnjičavo ju je ponovo pogledao. Posljednjih nekoliko brojeva koje je prošao su sugerirali da je ovo vjerojatno 85 Whipple Street, ali tko je prokletstvo mogao biti siguran? Mjesta poput ovih nikad nisu imala brojeve, a činilo se da nema nikoga u blizini koga bi mogao pitati. U stvari, cijeli ovaj dio grada je imao napušten, jezovit osjećaj koji Ace nije previše volio. Prazne parcele. Ogoljeni automobili s kojih su opljačkani svi korisni dijelovi i svaki centimetar bakrene žice. Prazne nastambe su čekale političare da odrede postotke za uslugu prije nego se sruše pod teškom čeličnom kuglom. Zavojite pokrajnje ulice koje su završavale u prljavim dvorištima i slijepim ulicama punim smeća. Sat vremena mu je trebalo da pronađe Whipple Street, a sada kada je, skoro je poželio da je ostao izgubljen. To je bio dio grada u kojem su policajci ponekad pronalazili tijela djece strpana u kante za smeće i bačene hladnjake. Hodao je do vrata garaže i tražio električno dugme kojim se pokreće mehanizam. Nije ga bilo. Naslonio je stranu svoje glave na hrđavi metal i slušao zvukove nekoga unutra. Pretpostavljao je da je to mogao biti i dućan s ukradenim auto dijelovima; kicoš sa zalihom jakog kokaina poput onog kojeg mu je Gaunt dao, vjerojatno je poznavao ljude koji su prodavali Porschee i Lamborghinije za gotovinu nakon što je sunce zašlo. Nije čuo ništa osim tišine. Vjerojatno to nije niti pravo mjesto, pomislio je, ali išao je gore i dolje po prokletoj ulici i to je bilo jedino mjesto dovoljno veliko - i dovoljno jako - u koje bi se mogao spremiti klasičan auto. Osim ako se nije sjajno zajebao i došao u krivi dio grada. Postao je nervozan od te pomisli. Želim da se vratiš do ponoći, rekao je gospodin Gaunt. Ako se ne vratiš do ponoći, bit ću nesretan. Kada sam nesretan, ponekad izgubim živce. Smiri se, Ace je nelagodno govorio sam sebi. On je samo stari kicoš s lošim umjetnim zubalom. Vjerojatno peder. 59
    • Ali se nije mogao smiriti, i nije zaista mislio da je gospodin Leland Gaunt samo stari kicoš s lošim umjetnim zubalom. Isto tako je mislio da to ne želi provjeriti na ovaj ili onaj način. Ali stvar je sada bila sljedeća: uskoro će se spustiti mrak, i Ace nije želio biti u ovom dijelu grada nakon mraka. Nešto tu nije bilo u redu. Nešto što je išlo dalje od sablasnih nastamba s praznim, napadnim prozorima i automobilima koji su se nalazili na golim naplacima. Nije vidio niti jednu osobu na pločniku ili da sjedi na trijemu ili gleda kroz prozor otkako se počeo približavati Whipple Streetu... ali je svejedno imao osjećaj da ga promatraju. U stvari, još uvijek ga je imao: stalna naježenost u kratkim dlakama na stražnjem dijelu vrata. Skoro kao da više uopće nije bio u Bostonu. Ovo mjesto je bilo više nalik jebenoj Zoni sumraka. Ako se ne vratiš do ponoći, bit ću nesretan. Ace je stisnuo šaku i udario njome po hrđavom, jednoličnom licu vrata garaže. "Hej! Da li itko unutra želi pogledati Tupperware?" Nije bilo odgovora. Na dnu vrata se nalazila ručica. Probao ju je. Bez uspjeha. Vrata se nisu čak ni zatresla u svom okviru, a kamoli pomakla na svojim utorima. Ace je prosiktao zrak između zubi i pogledao okolo nervozno. Njegov je Challenger stajao u blizini i nikad u životu nije tako jako želio ući i otići. Ali se nije usudio. Hodao je okolo zgrade i tamo nije bilo ničega. Uopće ničega. Samo gomile lagane cigle, obojane u neugodnu šugavu zelenu. Neobičan grafiti je bio pošprican na stražnjem dijelu garaže, i Ace ga je gledao nekoliko trenutaka, ne shvaćajući zašto izaziva ježenje njegove kože. YOG-SOTHOTH VLADA, pisalo je izblijedjelim crvenim slovima. Vratio se pred vrata garaže i pomislio, Što sada? Budući da se nije mogao sjetiti više ničega, vratio se u Challenger i samo sjedio tamo, gledajući vrata garaže. Konačno, stavio je obje ruke na trubu i zatrubio dugo i nemoćno. Odmah su se vrata garaže počela tiho okretati na svojim utorima. Ace je sjedio gledajući to, otvorenih usta, i prvi mu je poriv bio da jednostavno pokrene Challenger i odveze se što je brže mogao i što je dalje mogao. Mexico City bi mogao biti dobar za početak. Zatim je 60
    • ponovo pomislio na gospodina Gaunta i polako izašao iz auta. Otišao je do garaže dok su vrata stala ispod stropa. Unutrašnjost je bila jako osvjetljena s desetak žarulja od dvjesto vrati koje su visile na krajevima debelih električnih žica. Svaka je žarulja bila zasjenjena komadom lima koji je bio oblikovan kao čunj, tako da je svjetlo bacalo okrugle mlake svjetlosti na pod. Na drugom kraju cementnog poda nalazio se auto prekriven platnom. Na jednom kraju se nalazio stol prepun alata. Tri sanduka su bila naslagana pored drugog zida. Na njihovom vrhu se nalazio staromodni magnetofon. Inače je garaža bila prazna. "Tko je otvorio vrata?" upitao je Ace suhim tankim glasom. "Tko je otvorio jebena vrata?" Ali na to nije bilo odgovora. Odvezao je Challenger unutra i parkirao ga pored stražnjeg zida - bilo je puno mjesta. Zatim se vratio do vrata. Pored njih je bila montirana kontrolna kutija. Ace je pritisnuo dugme DOLJE. Smet-lište na kojem se nalazio ovaj zagonetni bunker od zgrade je postao preplavljen sjenama i zbog toga je postajao nervozan. Stalno je mislio da vidi stvari koje se tamo miču. Vrata su se spustila dolje bez imalo škripanja ili štropota. Dok je čekao da se potpuno zatvore, Ace je potražio zvučni detektor koji bi reagirao na zvuk njegove trube. Nije ga mogao vidjeti. Ipak je trebao biti negdje - vrata garaže nisu se otvorila sama od sebe. Ipak, pomislio je, ako se takvo sranje igdje događa u ovom gradu, Whipple Street je najvjerojatnije to mjesto. Ace je otišao do tri naslagana sanduka s magnetofonom na vrhu. Čuo se šuplji, škripavi zvuk na cementu pod njegovim nogama. YogSothoth vlada, pomislio je nasumce, i zatim se stresao. Nije znao tko je jebeni Yog-Sothoth, vjerojatno neki rastafarianski reggae pjevač s četrdeset i pet kila sitnih kovrči koje rastu iz njegovog prljavog tjemena, ali Aceu se ipak nije sviđao zvuk tog imena u njegovoj glavi. Razmišljanje o tom imenu na ovom mjestu mu se činilo lošom idejom. Činilo mu se opasnom idejom. Komadić papira je bio zalijepljen na jednom od kolutova magnetofona. Na njemu su bile napisane dvije riječi velikim tiskanim slovima: 61
    • SVIRAJ ME. Ace je skinuo poruku i pritisnuo PLAY dugme. Kolutovi su se počeli okretati, i kada je čuo taj glas, malo je poskočio. Ipak, čiji je glas očekivao? Richarda Nixona? "Zdravo, Ace," govorio je snimljeni glas. "Dobro došao u Boston. Molim te, makni ceradu s mog automobila i utovari sanduke. One sadrže specijalnu robu koju pretpostavljam da ću uskoro zatrebati. Bojim se da ćeš barem jedan sanduk morati staviti na stražnje sjedalo; u prtljažniku Tuckera mora ostati nešto mjesta. Tvoj auto će ovdje biti potpuno siguran, a tvoja vožnja natrag će biti bez uzbuđenja. I molim te - zapamti ovo - što se prije vratiš, prije ćeš moći istraživati lokacije na svojoj mapi. Ugodna vožnja." Nakon poruke je slijedilo prazno siktanje trake i tiho cviljenje tonskog vitla. Ace je ipak ostavio kolutove da se vrte skoro minutu. Cijela situacija je bila čudna... i stalno postajala sve čudnija. Gospodin Gaunt je bio ovdje poslijepodne - morao je biti, zato jer je spomenuo mapu, a Ace nije vidio niti mapu, niti gospodina Gaunta sve do ovog jutra. Mora da je stari lešinar doletio avionom dok je on, Ace, vozio. Ali zašto? Što je prokletstvo sve to značilo? Nije bio ovdje, pomislio je. Nije me briga da li je to moguće ili ne - on nije bio ovdje. Pogledaj prokleti magnetofon, na primjer. Nitko više ne koristi takve magnetofone. I pogledaj prašinu na kolutovima. I poruka je bila prašna. Ta te namještaljka čekala cijelo vrijeme. Možda stoji ovdje i skuplja prašinu sve otkako te Pangborn poslao u Shawshank. Oh, ali to je ludo. To je samo sranje. Ipak, duboko u njemu, jedan njegov bitan dio je vjerovao da je to istina. Gospodin Gaunt nije poslijepodne uopće bio u blizini Bostona. Gospodin Gaunt je proveo poslijepodne u Castle Rocku - Ace je to znao - stojeći pored prozora, gledajući prolaznike, možda čak i mičući svako malo natpis ZATVORENO KOLUMBOV DAN i onda stavljajući OTVORENO 62
    • na njegovo mjesto. Ako je vidio da dolazi prava osoba, to jest - takva osoba s kojom bi momak poput gospodina Gaunta možda želio sklopiti posao. Koji je uopće bio njegov posao? Ace nije bio siguran želi li znati. Ali je želio znati što je u tim sanducima. Ako ih bude vozio odavde, pa sve do Castle Rocka, ima prokleto pravo znati. Pritisnuo je dugme STOP na magnetofonu i stavio ga sa strane. Uzeo je čekić s vrha radnog stola i željeznu polugu koja je bila naslonjena na zid pored njega. Vratio se sanducima i gurnuo plosnati kraj željezne poluge ispod drvenog poklopca sanduka na vrhu. Podigao ga je. Čavli su se pomicali s piskutavim vriskom. Sadržaj sanduka je bio pokriven teškim četverokutom od voštanog platna. Maknuo ga je sa strane i samo zinuo na ono što je vidio unutra. Detonatori. Deseci detonatora. Možda stotine detonatora, svaki je ležao na svom ugodnom gnijezdu od drvene slamice. Isuse Kriste, što on planira napraviti? Započeti Treći svjetski rat? Dok mu je srce jako udaralo u grudima, Ace je ponovno zabio čavle i maknuo sanduk s detonatorima. Otvorio je drugi sanduk, očekujući da će vidjeti uredne redove debelih crvenih štapića koji su izgledali poput signalnih raketa. Ali to nije bio dinamit. Tu su bili pištolji. Možda ih je sve zajedno bilo dvadesetak - snažnih automatskih pištolja. Miris masnog konzervansa u kojem su bili zapakirani došao je do njega. Nije znao kakvi su bili - možda njemački - ali je znao što znače: od dvadeset godina do doživotne kazne da ga uhvate s njima u Massachusettsu. Commonwealth je imao krajnje pesimističan pogled na oružje, naročito automatsko. Ovaj je sanduk maknuo ne vraćajući poklopac natrag. Otvorio je treći sanduk. Bio je pun šaržera za pištolje. Ace je krenuo nazad, brišući usta nervozno dlanom svoje lijeve ruke. Detonatori. Automatski pištolji. Streljivo. 63
    • To je bila roba? "Ne ja," rekao je Ace tihim glasom, odmahujući glavom. "Ne ovaj momak. Uh-uh, nikako." Mexico City je izgledao sve bolje i bolje. Možda čak i Rio. Ace nije znao da li Gaunt gradi jaču mišolovku ili jači električni stolac, ali je znao da ne želi biti dio toga, što god to bilo. On odlazi i to odlazi odmah. Njegove oči su se usredotočile na sanduk s automatskim pištoljima. I uzimam jednu od ovih bebica sa mnom, pomislio je. Nešto malo za moju nevolju. Nazovimo to suvenirom. Krenuo je prema sanduku, i u tom trenutku su se kolutovi magnetofona počeli ponovo okretati, iako niti jedno dugme nije bilo stisnuto. "Nemoj ni pomišljati na to, Ace," savjetovao je hladno glas gospodina Gaunta, i Ace je zavrištao. "Ne želiš se zajebavati sa mnom. Ono što su braća Corson planirala napraviti izgledat će poput izleta u prirodu u usporedbi s onim što ću ti ja napraviti ako ipak pokušaš. Ti si sada moj momak. Ostani sa mnom i zabavit ćemo se. Ostani sa mnom i moći ćeš se osvetiti svima u Castle Rocku koji su ti ikad napravili nešto ružno... i otići ćeš kao bogataš. Okreni se protiv mene i nikad nećeš prestati vrištati. Magnetofon je stao. Aceove izbuljene oči slijedile su njegovu žicu do utikača. Ležao je na podu, prekriven finom nakupinom prašine. Osim toga, nije bilo utičnice na vidiku. Ace se iznenada počeo osjećati smirenije, i to nije bilo tako čudno kako je moglo izgledati. Postojala su dva razloga za smirivanje njegovog emocionalnog barometra. Prvi je bio da je Ace bio neka vrsta pračovjeka. On bi se osjećao savršeno kod kuće kada bi živio u spilji i navlačio okolo svoju ženu za kosu kada ne bi bio zauzet bacanjem kamenja na svoje neprijatelje. Bio je tip čovjeka čija se reakcija jedino potpuno može predvidjeti kada je suočen sa superiornijom snagom i autoritetom. Sukobi takve vrste nisu se događali često, ali kada jesu, skoro se odmah naklonio superiornijoj sili. Iako to nije znao, toje bila karakteristika koja ga je od početka zadržala od jednostavnog bijega od Leteće braće Corson. 64
    • Kod ljudi poput Acea Merrilla, jedini poriv jači od poriva za dominacijom je bila duboka potreba da se otkotura i ponizno izloži nezaštićen vrat kada se pojavi pravi vođa čopora. Drugi razlog je bio još jednostavniji: odlučio je vjerovati da sanja. Jedan dio njega je znao da to nije istina, ali lakše je bilo vjerovati toj ideji nego dokazima njegovih osjetila; čak nije htio niti razmotriti svijet koji bi mogao prihvatiti prisustvo gospodina Gaunta. Bilo bi lakše - jednostavnije - samo isključiti na neko vrijeme taj proces razmišljanja i završiti posao. Ako to napravi, mogao bi se možda i probuditi u svijetu kojeg je uvijek poznavao. Bog zna da taj svijet ima svoje opasnosti, ali ga je barem razumio. Pribio je poklopac natrag na sanduk s pištoljima i sanduk sa streljivom. Zatim je otišao do ostavljenog automobila i zgrabio ceradu, koja je isto bila prekrivena slojem prašine. Povukao ju je... i na trenutak je zaboravio sve od divljenja i ushita. Točno, bio je to Tucker, i bio je prekrasan. Boja je bila žuta poput kanarinca. Aerodinamičan oblik karoserije je svjetlucao od kroma sa strane i ispod urezanog prednjeg branika. Treće prednje svjetlo je zurilo iz centra poklopca motora, ispod srebrnog ukrasa koji je izgledao poput lokomotive futurističkog ekspresnog vlaka. Ace je sporo hodao oko njega, pokušavajući ga progutati svojim očima. Na svakoj strani stražnjeg dijela nalazio se par kromiranih rešetkica; nije imao pojma čemu služe. Debele gume Goodyeara su bile tako čiste da su skoro plamtjele pod visećim svjetlom. Preko stražnjeg dijela napisano oblim kromiranim slovima, bile su riječi "Tucker Talisman". Ace nije nikada čuo za taj model. Mislio je da je Torpedo jedini auto kojeg je Tucker ikada proizveo. Imaš još jedan problem, staro momče - na ovome nema registarskih tablica. Da li ćeš pokušati doći sve do Mainea autom koji strši poput bolnog palca, autom bez tablica, autom natovarenim s puškama i eksplozivnim napravama? Da. Pokušat će. Bila je to, naravno, loša ideja, jako loša ideja... ali druga mogućnost - koja bi uključivala pokušaj da zajebe gospodina Lelanda Gaunta - činila mu se puno gorom. Osim toga, ovo je bio san. 65
    • Istresao je ključeve iz omotnice, otišao do prtljažnika i uzalud tražio ključanicu. Nakon nekoliko trenutaka sjetio se filma s Jeffom Bridgesom i shvatio je. Poput njemačkog VW i Chevy Corvair, ovdje ostraga je bio Tuckerov motor. Prtljažnik je bio ispred. Doista, našao je ključanicu odmah ispod neobičnog trećeg svjetla. Otvorio je prtljažnik. Bio je zaista udoban i prazan osim jedne stvari. Bila je to mala bočica bijelog praha sa žličicom pričvršćenom na poklopac s lancem. Mali komadić papira je bio zalijepljen na lanac. Ace ga je povukao i pročitao poruku koja je bila napisana sićušnim tiskanim slovima: UŠMRKNI ME Ace je ispunio naredbu. Osjećajući se malo bolje s malo neusporedivom drogom gospodina Gaunta koja je rasvjetljavala njegov mozak poput prednjeg dijela Rock-Ole Henryja Beauforta, Ace je utovario pištolje i šaržere u prtljažnik. Stavio je sanduk s detonatorima na stražnje sjedalo, zastajkujući samo na trenutak kako bi duboko udahnuo. Limuzina je imala neusporediv miris po novom automobilu, ništa nije bilo slično tome na svijetu (osim možda pičke), i kada se smjestio za volan, vidio je da je potpuno nov: registrator kilometara Tuckera Talismana gospodina Gaunta je bio namješten na 000000. Ace je gurnuo ključ za paljenje u otvor i okrenuo ga. Talisman je krenuo tihom, grlenom, prekrasnom grmljavinom. Koliko je konja ispod poklopca? Nije znao, ali je imao osjećaj kao da ih je cijelo krdo. U zatvoru je bilo puno automobilističkih knjiga i Ace ih je većinu pročitao. Tucker Torpedo je imao šest cilindara u nizu, oko osamstotina i sedamdeset i pet kubičnih centimetara, vrlo sličan automobilima koje je gospodin Ford napravio između 1948. i 1952. Imao je negdje oko stotinu i pedeset konja ispod poklopca motora. Ovaj je djelovao veći. Puno veći. Ace je osjetio potrebu da izađe, da se ponovo vrati natrag i da vidi može li uspjeti otvoriti poklopac motora... ali bilo je kao da previše razmišlja o tom ludom imenu - Yog-što bilo. Nekako je izgledalo kao loša zamisao. Ono što se činilo kao dobra zamisao bilo je da odvede ovu stvar natrag u Castle Rock što je brže mogao. 66
    • Počeo je izlaziti iz auta kako bi pritisnuo kontrolno dugme na vratima, ali je umjesto toga pritisnuo trubu, da vidi da li će se išta dogoditi. Nešto se dogodilo. Vrata su se tiho zakoturala na svojim utorima. Negdje sigurno postoji zvučni detektor, rekao je sam sebi, ali nije više u to vjerovao. Više mu nije bilo niti stalo. Prebacio je u prvu brzinu i Talisman je zabrujao iz garaže. Ponovno je zatrubio kada je krenuo utabanim prilazom do rupe u ogradi, i u retrovizoru je vidio da nestaju svjetla garaže i da se vrata počinju spuštati. Također je i letimično ugledao svoj Challenger, koji je stajao sa svojim kljunom prema zidu i zgužvanu ceradu na podu pored njega. Imao je čudan osjećaj da ga više nikad neće vidjeti. Ace je ustanovio da ne mari više ni zato. 3 Talisman nije samo vozio kao san, činilo se da zna put natrag do Storrow Drivea i do naplatne kućice na sjeveru. Svako malo su se žmigavci sami uključivali. Kada se to dogodilo, Ace je jednostavno nanovo zaokrenuo. Za kratko vrijeme, ta jezovita sirotinjska četvrt Cambridgea gdje je našao Tuckera, je bila iza njega, i oblik Tobin Bridgea, poznatijeg kao Mystic River Bridge, se pojavljivao ispred njega, crno podnožje na nebu koje se smračuje. Ace je povukao prekidač za svjetlo, i odjednom je ispred njega šiknula oštra lepeza blještavila. Kada je okrenuo volan, lepeza svjetlosti se okrenula s njim. To centralno svjetlo je bila savršena oprema. Nije čudo da su jadnika koji je izmislio taj auto, izgurali iz posla, pomislio je Ace. Bio je oko pedesetak kilometara sjeverno od Bostona kada je ustanovio da je kazaljka za gorivo ispod oznake za rezervu. Stao je kod najbližeg izlaza i zaustavio vozilo gospodina Gaunta kod Mobil benzinske stanice koja se nalazila u podnožju rampe. Momak na benzinskoj stanici je gurnuo svoju kapu prema natrag jednim masnim palcem i obišao oko auta diveći se. "Krasan auto?" rekao je. "Gdje ste ga nabavili?" Ne razmišljajući, Ace je rekao, "Doline Lenga, Yog-Sothoth Vintage motori." "Ha?" "Samo napuni, sinko - ovo nije kviz Dvadeset pitanja." 67
    • "Oh!" rekao je momak s benzinske stanice, još jednom pogledavši Acea i odmah je postao pokoran. "Naravno! Sigurno!" I pokušao je, ali je pumpa škljocnula nakon što je samo količina od četrnaest centi natočena u rezervoar. Momak je pokušao još stisnuti pokrećući ručno pumpu, ali benzin se samo počeo prelijevati, cureći niz Talismanovu sjajnu žutu bočnu stranu i kapajući na asfalt. "Mislim da mu ne treba benzina," rekao je momak plaho. "Pretpostavljam da ne." "Možda je vaš pokazivač za gorivo pokvaren -" "Obriši taj benzin s mog auta. Želiš li da se boja oljušti? Što je s tobom?" Dječak je pojurio da to napravi, a Ace je otišao na WC na još jedno ušmrkavanje. Kada je izašao van, dječak je stajao na popriličnoj udaljenosti od Talismana, savijajući svoju krpu nervozno objema rukama. Boji se, pomislio je Ace. Boji se čega? Mene? Ne; dječak u Mobil kombinezonu je jedva gledao u pravcu Acea. Tucker je stalno privlačio njegovu pažnju. Pokušao ga je dodirnuti, Ace je pomislio. Otkriće - i to je bilo to, to je bilo točno to - dovelo je do pojavljivanja laganog osmijeha u uglovima ustiju. Pokušao ga je dodirnuti i nešto se dogodilo. Što se dogodilo nije bilo zaista važno. Pokazalo mu je da može gledati, ali da je bolje ne dirati, i to je jedino važno. "Ne plaćate ništa," rekao je dječak. "Tu si u pravu." Ace je sjeo za volan i počeo brzo voziti. Imao je potpuno novu ideju o Talismanu. Na neki je način ideja bila zastrašujuća, ali na drugi način je to bila zaista sjajna ideja. Pomislio je da je možda kazaljka za benzin uvijek pokazivala prazno... a da je rezervoar uvijek bio pun. 4 Naplatne kućice za putničke automobile u New Hampshireu su bile automatske; baciš sitniš u vrijednosti jednog dolara (Ne penije, molim) u košaru, crveno svjetlo postane zeleno, i ideš. Osim kada se Ace dokoturao s Tuckerom Talismanom do košare koja je stršala na stupu, 68
    • zeleno svjetlo se samo uključilo i mali natpis je zasvijetlio: CESTARINA PLAĆENA, HVALA. "Naravno, "promrljao je Ace i nastavio prema Maineu. Kada je napustio Portland, vozio je Talisman samo sto trideset na sat, a bilo je još puno toga pod poklopcem. Upravo pored izlaza za Falmouth, počeo je voziti brže i ugledao je patrolna kola Teritorijalne policije koja su vrebala pored auto-puta. Zamjetljiv oblik radara poput torpeda, provirio je kroz vozačev prozor. Uh-oh, pomislio je Ace. Uhvatio me. Gotov sam. Isuse Kriste, zašto sam uopće brzo vozio, sa svim tim sranjem koje vozim? Ali znao je zašto i nije to bilo zbog kokaina kojeg je ušmrknuo. Možda u drugoj prilici, ali ne sada. Bio je to Talisman. Želio je ići brzo. Pogledao je brzinomjer, maknuo nogu s pedale gasa malo... i pet minuta kasnije je shvatio da je još uvijek vrlo blizu podu. Čekao je da se patrolna kola probude plamtećim i pulsirajućim plavim svjetlom i pojure za njim, ali to se nije dogodilo. Ace je projurio brzinom od stotinu i trideset i Državni medvjedi* se nisu ni pomaknuli. *State Bear" - naziv za teritorijalne policajce prema liku medvjeda Smokey the Bear. Prokletstvo, mora da se sakrio. Ali, Ace je znao bolje. Kada vidiš pištolj radara da viri kroz prozor, znaš da je momak unutra potpuno budan i spreman za akciju. Ne, ono što se dogodilo bilo je ovo: Teritorijalni policajci nisu vidjeli Talismana. Zvučalo je ludo, ali je bilo točno. Veliki žuti auto sa svoja tri svjetla koja su urlala sprijeda, bio je nevidljiv i za tehničku opremu visoke tehnologije i policajce koji su je koristili. Cereći se, Ace je doveo Tucker Talisman do stotinu i sedamdeset. Vratio se u Rock u osam i petnaest, sa skoro četiri sata viška. 5 Gospodin Gaunt se pojavio iz svog dućana i stajao ispod tende gledajući kako Ace tetoši Talisman na jednom od kosih parkirnih mjesta ispred Potrebnih stvari. "Dobro si stigao, Ace." "Da, ovo je super auto." 69
    • "Naravno," rekao je gospodin Gaunt. Prošao je rukom po Tuckerovom glatkom kosom prednjem dijelu. "Samo je jedan takav. Pretpostavljam da si donio moju robu?" "Da, gospodine Gaunt. Dobio sam približnu ideju kakav je vaš auto na povratku, ali ipak mislim da bi trebali razmotriti nabavljanje registarskih tablica za njega i možda naljepnicu -" "Nisu potrebne," rekao je gospodin Gaunt ravnodušno. "Parkiraj ga u uličicu iza dućana, Ace, molim te. Pobrinut ću se za njega kasnije." "Kako? Gdje?" Ace je iznenada ustanovio da nije sklon vratiti auto gospodinu Gauntu. Nije to bilo samo zbog toga što je ostavio vlastiti auto u Bostonu i što su mu trebala kola za noćni posao; pored Talismana svi drugi automobili koje je ikad vozio, uključujući Challenger, izgledali su poput uličnog smeća. "To je," rekao je gospodin Gaunt, "moj posao." Pogledao je Acea ravnodušno. "Otkrit ćeš da se stvari lakše odvijaju za tebe, Ace, ako shvatiš rad za mene na isti način kako shvaćaš služenje vojske. Sada postoje za tebe tri načina obavljanja stvari - pravi način, pogrešan način i način gospodina Gaunta. Ako se uvijek odlučiš za treći način, nesreća te nikad neće snaći. Razumiješ li me? "Da. Da. Razumijem." "To je dobro. Sada vozi do stražnjih vrata." Ace je odvezao žuti auto iza ugla i polako se primakao uskoj uličici koja se protezala iza poslovnih zgrada na zapadnoj strani Glavne ulice. Stražnja vrata Potrebnih stvari su bila otvorena. Gospodin Gaunt je stajao na kosom, duguljastom, žutom svjetlu, čekajući. Nije se nimalo potrudio pomoći Aceu, koji je dahtao od napora, nositi sanduke u stražnju prostoriju dućana. Nije to znao, ali mnoge bi se mušterije iznenadile da su vidjele tu sobu. Čule su gospodina Gaunta tamo odostraga iza baršunaste zavjese koja je odvajala dućan od skladišnog prostora, kako pomiče kutije okolo... ali nije bilo uopće ničega u sobi dok Ace nije naslagao sanduke u jednom kutu prema uputi gospodina Gaunta. Da - bila je jedna stvar. Na drugoj strani sobe, smeđi štakor je ležao ispod zatvorene poluge velike Victory mišolovke. Njegov je vrat bio slomljen, prednji zubi su bili istureni u smrtnom režanju. 70
    • "Dobar posao," rekao je gospodin Gaunt, trljajući svoje ruke dugih prstiju i smiješeći se. "Sve u svemu, to je bio dobar večernji posao. Obavio si ga iznad mojih očekivanja, Ace - puno iznad." "Hvala, gospodine." Ace je bio zapanjen. Do tog trenutka nikad nije u svom životu oslovio niti jednog čovjeka s gospodine. "Evo nešto malo za tvoj napor." Gospodin Gaunt je dao Aceu smeđu omotnicu. Ace ju je pritisnuo vršcima svojih prstiju i osjetio unutra rahla zrnca praška. "Vjerujem da ćeš noćas htjeti malo istraživati, zar ne? Ovo će ti možda dati malo dodatne energije, kao što je običavala govoriti stara reklama za Esso." Ace je krenuo. "Oh, sranje! Sranje! Ostavio sam knjigu - knjigu s mapom unutra - u svom autu! Tamo je u Bostonu! Prokletstvo!" Stisnuo je šaku i udario njome po svom bedru. Gospodin Gaunt se smiješio. "Ne mislim tako," rekao je. "Mislim da je u Tuckeru." "Ne, ja-" "Zašto sam ne provjeriš?" To je Ace i napravio, i naravno, knjiga je bila tamo, ležala na ploči s instrumentima s hrptom koji je pritiskao Tuckerovo patentirano prednje staklo koje se otvaralo prema van. Izgubljena i zakopana blaga Nove Engleske. Uzeo ju je i prolistao. Mapa je još uvijek bila unutra. Pogledao je gospodina Gaunta s nijemom zahvalnošću. "Neću trebati tvoje usluge ponovo do sutra navečer, po prilici u isto vrijeme," rekao je gospodin Gaunt. "Predlažem da provedeš vrijeme za danjeg svjetla u svojoj kući u Mechanic Fallsu. To bi ti trebalo odgovarati; vjerujem da ćeš htjeti dugo spavati. Ako se ne varam, još uvijek je pred tobom naporna noć." Ace je pomislio na male križiće na mapi i kimnuo. "I," dodao je gospodin Gaunt, "bilo bi razborito da izbjegavaš pažnju šerifa Pangborna sljedeći dan ili dva. Nakon toga, mislim da više neće biti važno." Njegove su se usne povukle; njegovi su zubi iskočili prema naprijed kao velike, grabežljive skupine. "Do kraja tjedna mislim da će mnogo stvari koje su do sada bile jako važne građanima ovog grada prestati uopće biti važne. Ne misliš li tako, Ace?" 71
    • "Ako vi kažete," Ace je odgovorio. Ponovno je padao u ono neobično, omamljeno stanje i nije mu uopće bilo stalo. "Ipak, ne znam kako ću se kretati okolo." "Sve je sređeno," rekao je gospodin Gaunt. "Pronaći ćeš ispred auto parkiran s ključevima u bravi. Recimo da je to službeni auto. Bojim se da je samo Chevrolet - savršeno običan Chevrolet - ali će ti isto tako pružiti pouzdan, nenametljiv prijevoz. Još više ćeš naravno, uživati u TV kombiju, ali -" "TV kombi? Kakav TV kombi?" Gospodin Gaunt je odlučio ne odgovoriti. "Ali Chevrolet će trenutno zadovoljiti tvoje prijevozne potrebe, uvjeravam te. Samo nemoj njime pokušavati izbjeći bilo kakve stupice u prebrzoj vožnji Teritorijalne policije. Bojim se da to neće uspjeti. Ne s ovim vozilom. Ne uopće." Ace je čuo sebe kako je rekao: "Svakako bih htio imati auto poput vašeg Tuckera, gospodine Gaunt. Krasan je." "Pa, možda se budemo mogli nagoditi. Vidiš, Ace, imam vrlo jednostavnu poslovnu politiku. Da li bi želio znati kakva je?" "Naravno." I Ace je bio iskren. "Sve je na prodaju. To je moja filozofija. Sve je na prodaju." "Sve je na prodaju," Ace je rekao sanjivo. "Vau! Strašno!" "Točno! Strašno! Sada, Ace, morao bih nešto zagristi. Bio sam previše zaposlen da to napravim, bez obzira na praznik. Pozvao bih te da mi se pridružiš, ali -" "Pa, zaista ne mogu." "Ne, naravno da ne. Moraš negdje ići i kopati neke jame, zar ne? Očekujem te sutra navečer, između osam i devet." "Između osam i devet." "Da. Poslije mraka." "Kada nitko ne zna i nitko ne vidi," rekao je Ace sanjivo. "Sve si shvatio! Laku noć, Ace." Gospodin Gaunt je pružio ruku. Ace je krenuo prema njoj... i onda je vidio da je već nešto u njoj. Bio je to smeđi štakor iz mišolovke iz skladišta. Ace ju je povukao malo zaroktavši od gađenja. Nije uopće imao pojma da je gospodin Gaunt pokupio mrtvog štakora. Ili je to bio drugi? 72
    • Ace je shvatio da mu ovako ili onako to nije važno. Sve što je znao je bilo da se nije namjeravao rukovati s mrtvim štakorom, bez obzira kako super kicoš bio gospodin Gaunt. Smiješeći se, gospodin Gaunt je rekao: "Oprosti. Svake godine postajem sve zaboravniji. Vjerujem da sam ti upravo pokušao dati svoju večeru, Ace!" "Večeru," Ace je rekao slabim glasićem. "Da naravno." Debeli žuti nokat je zaronio u bijelo krzno koje je prekrivalo štakorov trbuh; trenutak kasnije, njegova utroba je curila u neizbrazdan dlan gospodina Gaunta. Prije nego je Ace mogao još vidjeti, gospodin Gaunt se okrenuo i zatvorio vrata na uličicu. "Sada, gdje sam stavio onaj sir -?" Čuo se teški metalni škljocaj! dok se brava zaključavala. Ace se nagnuo, siguran da će povratiti između svojih cipela. Njegov se želudac stisnuo, počelo mu se gaditi... i zatim se sve ponovo smirilo. Zato jer nije vidio ono što je mislio da je vidio. "Bila je to šala," promrmljao je. "Imao je gumenog štakora u džepu svog kaputa, ili nešto takvo. Bila je to samo šala." "Da li je bila? A što je onda bilo s utrobom? I hladnom, želatinoznom mješavinom koja ju je okruživala? Što je s tim? Samo si umoran, pomislio je. To si zamišljao, to je sve. Bio je to gumeni štakor. A što se tiče ostalog... puf. Ali na trenutak sve - napuštena garaža, Tucker koji je upravljao sam sobom, čak i ono zloglasni grafit YOG-SOTHOTH VLADA, je pokušalo navaliti na njega, i snažan glas je vikao: Bježi odavde! Bježi dok još ima vremena!" Ali to je bila zaista luda misao. Novac ga je čekao u noći. Možda puno novaca. Možda prokleto bogatstvo. Ace je nekoliko trenutaka stajao u mraku poput robota ispražnjene energije. Malo po malo - neka svijest o sebi - se vratila, i odlučio je da štakor nije važan. Nije niti Tucker Talisman. Droga je bila važna, i mapa je bila važna, smatrao je da je vrlo jednostavna poslovna politika gospodina Gaunta bila važna, ali ništa više. Nije mogao dozvoliti da još nešto bude važno. Hodao je niz uličicu i iza ugla do prednje strane Potrebnih stvari. 73
    • Dućan je bio zatvoren i mračan, poput svih dućana na Lower Main Streetu. Chevy Celebrity je bio parkiran na jednom kosom parkirnom mjestu ispred dućana gospodina Gaunta, baš kako je obećao. Ace se pokušavao sjetiti da li je bio tamo kada je stigao s Talismanom, i nikako nije mogao. Svaki put kada se pokušavao sjetiti nekih stvari od posljednjih nekoliko minuta, naišao je na blokadu; vidio je sebe kako počinje prihvaćati ponuđenu ruku gospodina Gaunta, najprirodnija stvar na svijetu, i iznenada shvaćajući da gospodin Gaunt drži velikog mrtvog štakora. Vjerujem da ću sada nešto zagristi. Pozvao bih te da se pridružiš, aliPa, to je bilo još nešto što nije bilo važno. Chevy je sada bio ovdje, i to je bilo sve što je važno. Ace je otvorio vrata, stavio knjigu s dragocjenom mapom unutra na sjedalo, zatim izvukao ključeve iz brave. Otišao je do stražnjeg dijela auta i otvorio prtljažnik. Bio je gotovo siguran što će tamo naći, i nije se razočarao. Pijuk i ašov s kratkom drškom su bili uredno složeni jedan preko drugog u X. Ace je pogledao bliže i vidio da je gospodin Gaunt čak stavio par teških radničkih rukavica. "Gospodine Gaunt, vi mislite na sve," rekao je, i zatvorio prtljažnik. Kad je to napravio, vidio je da se na stražnjem braniku Celebrityja nalazi naljepnica, i sagnuo se bliže da je pročita: JA v STARINE Ace se počeo smijati. Još uvijek se smijao dok je vozio preko Tin Bridgea i kretao prema starom domu Treblehorna, gdje je trebalo biti njegovo prvo mjesto iskopavanja. Dok se vozio po Panderly Hillu na drugoj strani mosta, prošao je pored sportskog automobila koji se kretao u drugom smjera, prema gradu. Sportski auto je bio pun mladića. Oni su pjevali "What a Friend We Have in Jesus" iz sve snage, i u savršenoj jednoglasnoj baptističkoj harmoniji. 6 Jedan od tih mladića bio je Lester Ivanhoe Pratt. Nakon touchfootballa, on i nekolicina momaka su se odvezli do jezera Auburn, šezdesetak kilometara dalje. Tamo se tjedan dana održavao vjerski zbor pod šatorima, i Vic Tremayne je rekao da će biti specijalna molitva u pet sati na Kolumbov dan i pjevanje crkvenih pjesama. Budući da je Sally imala Lesterov auto, a nisu imali nikakih planova 74
    • za večer - niti odlazak u kino, niti večera vani u McDonald's u Južnom Parizu - otišao je s Vicom i dragim momcima, svi dobri kršćani. Znao je, naravno, zašto su drugi momci tako čeznuli za izletom, a razlog nije bila religija - u svakom slučaju, ne potpuno religija. Bilo je puno lijepih djevojaka na vjerskim zborovima koji su se održavali uzduž sjeverne Nove Engleske između svibnja i posljednjeg državnog stočnog sajma krajem listopada, te dobro pjevanje crkvenih pjesama, (da se ne spomene puno vrućih propovijedi i doze te stare vjerske atmosfere), uvijek ih je činio veselijim, življim. Lester, koji je imao djevojku, gledao je planove i spletke svojih prijatelja s obzirnošću koju bi oženjeni muškarac pokazao za lakrdije grupe mladića. Pošao je s njima uglavnom iz prijateljstva, i zato što je uvijek volio slušati dobre propovijedi i pjevati nakon uzbuđujućeg poslijepodneva udaranja glavom i blokiranja tijelom. To je bio najbolji način zahlađenje. Bio je dobar skup, ali je na kraju užasno puno ljudi željelo biti spašeno. Kao posljedica toga, trajao je duže nego što je Lester to želio. Planirao je nazvati Sally i pitati je želi li otići u Weeksie's na sladoled ili nešto takvo. Djevojkama su se sviđale stvari koje su se ponekad radile impulzivno, primijetio je. Prešli su Tin Bridge, i Vic ga je pustio van na uglu Main Streeta i Watermilla. "Velika igra, Les!" Bill MacFarlan je povikao sa stražnjeg sjedala. "Naravno da je!" Lester je uzvratio veselo. "Ponovimo to u subotu možda ti mogu slomiti ruku umjesto da je samo iščašim!" Četiri mladića u Vicovom autu su se od srca grohotom nasmijali na tu šalu i tada se Vic odvezao. Zvuk "Jesus Is a Friend Forever" je poletio zrakom koji je još uvijek bio neobično ljetni. Očekivao si da će se hladnoća ušuljati u njega čak i za vrijeme najtoplijih razdoblja babljeg ljeta kada sunce zađe. Ali, ne noćas. Lester je hodao polako uzbrdo prema kući, osjećajući umor i bolove i potpuno zadovoljstvo. Svaki dan je bio dobar dan kada si svoje srce dao Isusu, ali neki dani su bili bolji od drugih. Ovo je bio jedan od najboljih, i sve što je sada želio je bilo da se istušira, nazove Sally, onda uskoči u krevet. 75
    • Tražio je zvijezde, pokušavajući pronaći zviježđe Orion, kada je skrenuo na svoj prilaz. Žustro hodajući prema ulazu u kuću, zaletio se jajima u stražnji dio svog mustanga. "Oooof!" Lester Pratt je zavikao. Pomaknuo se nazad, sagnuo i obuhvatio svoja ranjena muda. Nakon nekoliko trenutaka, uspio je podići glavu i pogledati svoj auto očima koje su se navlažile od bolova. Što prokletstvo njegov auto ovdje radi? Sallyin auto nije trebao biti gotov barem do srijede - možda četvrtka ili petka, zbog praznika i svega. Zatim, u plamsaju svijetlog ružičasto-narandžastog svjetla, sinulo mu je. Sally je bila unutra! Došla je dok je on bio vani, i sada ga je čekala! Možda je odlučila da je noćas ta noć. Predbračni seks je bio grešan, naravno, ali ponekad treba razbiti nekoliko jaja da bi se napravio omlet. A on je naravno bio spreman okajati taj određeni grijeh ako je ona bila. "Ratatata-ta!" povikao je Lester Pratt oduševljeno. "Slatka mala Sally u svom rođendanskom odijelu!" Potrčao je prema trijemu razdražljivo i pomalo šepireći se, još uvijek stišćući svoja sijevajuća jaja. Sada, međutim, su sijevala od iščekivanja kao i od boli. Uzeo je ključ ispod otirača i ušao unutra. "Sally?" viknuo je. "Sal, jesi li ovdje? Oprosti ako sam zakasnio otišao sam na vjerski zbor na jezeru Auburn s nekim momcima i..." Utihnuo je. Nije bilo odgovora, što je značilo da ipak nije ovdje. Osim...! Požurio je gore što je brže mogao, iznenada siguran da će je naći kako spava u njegovom krevetu. Otvorit će oči, sjesti, plahta će pasti s njenih dražesnih grudi, (koje je osjetio - pa, na neki način - ali nikad zaista vidio); pružit će ruke prema njemu, one krasne, pospane oči plave poput različka, široko će otvoriti i dok sat otkuca deset, oni više neće biti nevini. Ratatatat-ta! Ali spavaća soba je bila prazna kao i kuhinja i dnevna soba. Plahte i pokrivači su bili na podu, kao što obično i jesu; Lester je bio jedan od momaka koji su bili tako puni energije i svetog duha da nisu mogli ujutro jednostavno sjesti i izaći iz kreveta; on je skakao, jedva čekajući ne samo da se susretne s danom, već da ga i na brzinu napadne, baci na tratinu i prisili da da loptu. 76
    • Sada, međutim, silazio je mršteći se čime je naborao svoje široko, prostodušno lice. Auto je bio ovdje, ali Sally nije. Što je to značilo? Nije znao, ali nije mu se previše sviđalo. Kvrcnuo je svjetlo na trijemu i izašao pogledati auto; možda mu je ostavila poruku. Došao je skoro do vrha stuba na trijemu, zatim se ukočio. Točno, bila je poruka. Bila je napisana preko prednjeg stakla mustanga kričavom ružičastom našpricanom bojom, vjerojatno iz njegove vlastite garaže. Velika tiskana slova su udarala u oči: IDI DO VRAGA TI PREVARANTSKA SVINJO! Lester je stajao na vrhu trijema dugo vremena stalno nanovo čitajući tu poruku od svoje zaručnice. Vjerski zbor? Da li je to bilo to? Da li je mislila da je otišao na vjerski zbor na jezeru Auburn kako bi se našao s nekom droljom? U svojoj nevolji, to je bila jedina ideja koja mu je uopće imala smisla. Otišao je unutra i nazvao Sallyinu kuću. Pustio je da telefon zvoni dvadesetak puta, ali nitko se nije javio. 7 Sally je znala da će zvati, pa je zamolila Irene Lutjens da li može ostati kod nje preko noći. Irene, sva pucajući od znatiželje, rekla je da, naravno. Sally je bila tako utučena zbog nečega da skoro uopće nije izgledala lijepo. Irene je jedva to povjerovala, ali to je bila istina. Što se nje tiče, Sally nije imala namjeru reći Ireni ili bilo kome drugome što se dogodilo. Bilo je previše užasno, previše sramotno. Nosit će to sa sobom u grob. Tako je pola sata odbijala odgovoriti na Ireneina pitanja. Zatim je cijela priča počela slijevati se iz nje kroz vruću poplavu suza. Irene je držala njenu ruku i slušala, njene oči su postajale sve veće i sve okruglije. "To je točno," Irene je pjevuckala, ljuljajući Sally u svojim rukama. "To je točno, Sally - Isus te voli, čak ako te i taj kurvin sin ne voli. I ja te volim. I velečasni Rose. A sigurno si ostavila tom krutom kretenu nešto po čemu će te se sjećati, zar ne?" Sally je kimnula, i druga ju je djevojka milovala po glavi i ispuštala umirujuće zvukove. Irene je jedva čekala sutrašnji dan, kada je mogla početi nazivati druge prijateljice. One to neće vjerovati! Ireni je bilo žao Sally, zaista je, ali joj je na neki način i bilo drago da se to 77
    • dogodilo. Sally je bila tako zgodna, i Sally je bila tako prokleto sveta. Bilo je na neki način lijepo vidjeti je samo jednom, tako slomljenu i ljutu. A Lester je najzgodniji muškarac u crkvi. Ako on i Sally zaista prekinu, pitam se da li će možda mene pozvati van? Ponekad me gleda kao da se pita kakvo donje rublje nosim, pa mislim da nije nemoguće... "Osjećam se tako užasno!" Sally je plakala. "Tako p-p-prljavo!" ''Naravno da se tako osjećaš," rekla je Irene, nastavljajući je ljuljati i gladiti kosu. "Nemaš više tu sliku i to pismo, zar ne?" "S-s-spaliča sam ih!" Sally je glasno plakala na Ireneninim vlažnim grudima i tada ju je ponio novi val tuge i gubitka. "Naravno da jesi," mrmljala je Irene. "To je upravo ono što si trebala napraviti." Ipak, pomislila je, mogla si pričekati da je barem jednom pogledam, cmizdravice. Sally je provela noć u Ireneinoj gostinskoj sobi, ali skoro uopće nije spavala. Njeno plakanje je s vremenom prestalo, i provela je većinu noći buljeći u mrak suhih očiju, zaokupljena mračnim i gorko zadovoljavajućim snovima o osveti koju samo ostavljena i prethodno samozadovoljna ljubavnica može u potpunosti snivati. 78
    • PETNAESTO POGLA VLJE 1 Prva mušterija gospodina Gaunta "samo prema dogovoru" je stigla točno u osam sati u utorak ujutro. To je bila Lucille Dunham, jedna od konobarica u Naninom restoranu. Lucille je pogodila duboka, beznadežna bol dok je gledala crne bisere u jednoj od izložbenih kutija Potrebnih stvari. Znala je da se ne može nikada ponadati da će kupiti tako skupu stvar, nikad, niti za milijun godina. Ne s plaćom koju joj je davala ona škrtica Nan Roberts. Svejedno, kada je gospodin Gaunt predložio da razgovaraju o tome bez da se pola grada naginje preko njihovih ramena (tako rečeno), Lucille je skočila na ponudu onako kako gladna riba skače na privlačni mamac. Napustila je Potrebne stvari u osam i dvadeset, s izrazom omamljene, sanjarske sreće na svom licu. Kupila je crne bisere za nevjerojatnu cijenu od trideset i osam dolara i pedeset centi. Također je obećala izvesti malu psinu, potpuno bezazlenu, onom napuhanom baptističkom svećeniku Williamu Roseu. To ne bi bio posao, barem što se ticalo Lucille; to bi bio čisti užitak. Svinja koja citira Bibliju nije joj niti jednom ostavio napojnicu, čak niti samo jedan novčić od 10 centi. Lucille, (dobar metodist kojoj nije niti najmanje smetalo zatresti guzicom na boogie ritam subotom uvečer), je čula o dobivanju nagrade u raju; pitala se da li je velečasni Rose čuo da je veći blagoslov dati nego primati. Pa, malo će mu platiti...! bilo je to potpuno bezazleno. Gospodin Gaunt joj je tako rekao. Ovaj ju je gospodin gledao dok je odlazila s ljubaznim osmijehom na licu. Planirao je vrlo naporan dan, vrlo naporan, s dogovorima svakih pola sata i puno telefonnskih poziva koje je trebao obaviti. Luna-park je dobro postavljen; jedna velika atrakcija je uspješno provjerena; a približavalo se vrijeme da odjednom krenu sve vožnje. Kao i uvijek kada je došao do tog trenutka, bilo u Libanonu, Ankari, zapadnim provincijama Canade ili ovdje u Hicksvilleu, SAD, osjećao je da je dan prekratak. Ipak svim naporima je kretao prema cilju, jer su zaposlene ruke sretne ruke, i nastojanje je samo po sebi plemenito,!... 79
    • ... ako ga njegove stare oči nisu varale, druga mušterija dana, Yvette Gendron, je upravo sada žurila pločnikom prema tendi. "Naporan, naporan, naporan dan," promrmljao je gospodin Gaunt, i namjestio velik osmijeh dobrodošlice na svom licu. 2 Alan Pangborn je stigao u svoj ured u osam i trideset i već je bila ceduljica s porukom na njegovom telefonu. Henry Payton iz Teritorijalne policije je zvao u sedam i četrdeset i pet. Želio je da ga Alan čim prije nazove. Alan se smjestio u svoj stolac, stavio telefon između uha i ramena, i pritisnuo dugme koje je automatski biralo Oxford stanicu. Iz gornje ladice svog stola je uzeo četiri srebrna dolara. "Zdravo, Alane," rekao je Henry. "Bojim se da imam neke loše vijesti o tvom dvostrukom ubojstvu." "Oh, odjednom je to moje dvostruko ubojstvo," rekao je Alan. Zatvorio je šaku oko četiri kovanice, stisnuo i ponovno otvorio ruku. Sada su bile tri. Naslonio se na svom stolcu i podigao noge na stol. "Mora da su to zaista loše vijesti." "Ne zvučiš iznenađeno." "Ne." Ponovno je stisnuo šaku i upotrijebio ružičasti prst kako bi "gurnuo" najniži srebrni dolar na hrpi. To je bila prilično osjetljiva radnja... ali Alan je bio dorastao izazovu. Srebrni je dolar iskliznuo iz šake i pao mu u rukav. Čuo se tihi zvuk cink! kada je udario u prvi, zvuk kojeg bi prekrilo mađioničarevo brbljanje u pravoj izvedbi. Alan je ponovno otvorio ruku, i sada su tamo bile samo dvije kovanice. "Možda ti ne bi smetalo da mi kažeš zašto ne," rekao je Henry. Zvučao je prilično mrzovoljno. "Pa, proveo sam veći dio protekla dva dana razmišljajući o tome," rekao je Alan. Čak je i to bilo blago rečeno. Od trenutka u nedjelju poslijepodne kada je prvi put vidio da je Nettie Cobb jedna od žena koja je ležala mrtva u podnožju znaka stop, gotovo uopće nije razmišljao o nečemu drugom. Čak je i sanjao o tome, i osjećaj da se brojevi ne slažu potpuno, pretvorio se u upornu sigurnost. Zbog toga Henryjev poziv nije izazvao zlovolju, već olakšanje, i Alana lišio muke da ga nazove. 80
    • Stisnuo je dva srebrna dolara u svojoj ruci. Cink. Otvorio je ruku. Sada je bio samo jedan. "Što te smeta?" upitao je Henry. "Sve," Alan je rekao glatko. "Počevši od činjenice da se to uopće dogodilo. Pretpostavljam da je stvar koja me najviše muči način na koji je funkcionirao raspored zločina... ili nije funkcionirao. Stalno pokušavam vidjeti Nettie Cobb kako pronalazi svog psa mrtvog i zatim sjeda i piše sve one poruke. I znaš što? Nikako mi to ne uspijeva. I svaki put kada mi to ne uspije, pitam se koliko od tog glupog prokletog posla ne vidim." Alan je čvrsto stisnuo šaku, otvorio je, i više ga nije bilo. "Uh-huh. Možda su onda moje loše vijesti tvoje dobre vijesti. Još netko je uključen, Alane. Ne znamo tko je ubio psa gospođe Cobb, ali smo skoro sigurni da to nije bila Wilma Jerzyck." Alanove noge su se brzo spustile sa stola. Kovanice su iskliznule iz njegovog rukava i udarile vrh stola kao mali srebrni potočić. Jedna od njih je došla do ruba i otkotrljala se sa stola. Alanova ruka se trznula, sablasno brzo i zgrabila je prije nego je mogla pasti. "Mislim da je bolje da mi kažeš što imaš, Henry." "Uh-huh. Počnimo s psom. Tijelo je odneseno Johnu Palinu, veterinaru u Južni Portland. On je za životinje ono što je Henry Ryan za ljude. Rekao je da nam može dati skoro precizno vrijeme smrti zato što je vadičep probio srce psa i što je odmah uginuo." 'To je dobra promjena," rekao je Alan. Razmišljao je o desecima romana Agathe Christie koje je Annie pročitala. U njima se činilo da je uvijek postojao neki drhtavi seoski doktor koji je bio i više nego spreman odrediti vrijeme smrti između 16:30 i sedamnaest i četvrt. Nakon skoro dvadeset godina rada kao policajac koji provodi zakon, Alan je znao da je realističniji odgovor na pitanje vremena smrti "Negdje prošlog tjedna. Možda." "To je, zar ne? U svakom slučaju dr. Palin kaže da je pas uginuo između deset sati i podneva. Peter Jerzyck je rekao da kada je došao u spavaću sobu da se spremi za crkvu - malo poslije deset- njegova žena se tuširala." ♦ 81
    • "Da, znali smo da je pretijesno," rekao je Alan. Bio je malo razočaran. "Ali taj momak Palin mora dozvoliti mogućnost greške, osim ako je Bog. Petnaest minuta je točno dovoljno da Wilma djeluje podesnom za to." "Da? Kako podesno ona tebi djeluje, Alane?" Razmotrio je pitanje, zatim mrko odgovorio: "Iskreno govoreći, staro momče, ne izgleda mi baš podesnom. Nikad i nije." Alan se prisilio da doda: "Ipak, izgledat ćemo prilično glupo ako budemo neki slučaj imali otvoren samo na temelju izvještaja nekog psećeg doktora i razmaku od - koliko - petnaest minuta?" "U redu, porazgovarajmo o poruci na vadičepu? Sjećaš li se poruke??" "Nitko ne baca blato na moje čiste plahte. Rekla sam da ću ti pokazati." "Upravo te. Grafolog u Augusti još uvijek sanjari nad njom, ali Peter Jerzyck nam je dao uzorak rukopisa svoje žene, i imam fotokopije i poruke i uzorka na stolu ispred sebe. Ne podudaraju se. Nikako se ne podudaraju." "Ma nemoj mi reći!" "Ma kažem ti. Mislio sam da si ti momak koji nije iznenađen." "Znao sam da nešto ne valja, ali to je bilo ono kamenje s porukama koje nisam mogao izbaciti iz svoje glave. Vremenski slijed je zajeban i zbog toga sam osjećao da nešto ne valja, da, ali pretpostavljam da nisam htio poduzimati išta u vezi s tim. Najviše zato što je to izgledalo kao stvar koju je Wilma Jerzyck bila u stanju napraviti. Siguran si da nije prikrila svoj rukopis?" Nije to vjerovao - pomisao da putuje inkognito nije bio stil Wilme Jerzyck - ali je bila mogućnost koju je trebalo iscrpiti. "Ja? Siguran sam. Ali nisam stručnjak, i što ja mislim ne bi se održalo na sudu. Zato smo dali poruku na grafoanalizu." "Kada će grafolog ispuniti svoj izvještaj?" "Tko zna? U međuvremenu, drži me za riječ, Alane - oni su jabuke i naranče. Nimalo slični." "Pa, ako to Wilma nije napravila, netko je sigurno želio da Nettie vjeruje da je to napravila. Tko? I zašto? Zašto, za Boga miloga?" "Ne znam, momče - to je tvoj grad. U međuvremenu, imam još dvije stvari za tebe." 82
    • "Gađaj." Alan je vratio srebrne dolare u svoju ladicu, zatim je napravio visokog, mršavog čovjeka s cilindrom koji je hodao po zidu. Na povratku, cilindar je postao štap." "Tko god je ubio psa ostavio je krvave tragove prstiju na unutarnjoj kvaki Nettienih prednjih vrata - to je veliki broj jedan." "Prokletstvo!" "Bojim se da nije sasvim tako. Nejasni su. Počinitelj ih je vjerojatno ostavio grabeći kvaku pri izlasku." "Uopće ne valjaju?" "Imamo neke dijelove koji bi mogli biti korisni, iako nema previše šanse da će se održati na sudu. Poslao sam ih FBI stručnjaku za otiske u Virginiju. U posljednje vrijeme oni obavljaju neke prilično zadivljujuće poslove rekonstrukcije prema fragmentima. Sporiji su od hladne melase - vjerojatno će proći tjedan dana ili deset dana prije nego se jave - ali u međuvremenu, usporedio sam fragmente s otiscima Jeryzckove, koje mi je prošlu večer dostavio uvijek obziran ured Medicinskog dijagnostičara." "Ne podudaraju se?" "Pa, poput rukopisa, Alane - uspoređuju se fragmenti s cjelinom i kada bih na sudu svjedočio o tako nečemu, obrana bi me progutala. Ali budući da, recimo, vodimo neslužbeni razgovor, ne - nisu uopće slični. Kao prvo, postoji pitanje veličine. Wilma Jerzyck ima male ruke. Fragmenti dolaze od nekoga s velikim rukama. Čak i ako uzmeš u obzir da su nejasni, to su prokleto velike ruke." "Otisci muškarca?" "Siguran sam u to. Ali ipak, to se nikad ne bi održalo na sudu." "Tko ga jebe?" Na zidu, iznenada se pojavila sjena svjetionika, a zatim pretvorila u piramidu. Piramida se otvorila poput cvijeta i postala guska koja leti kroz sunčevu svjetlost. Alan je pokušao vidjeti lice muškarca - ne Wilme Jerzyck, već nekog muškarca koji je ušao u Nettienu kuću nakon što je Nettie otišla u nedjelju ujutro. Čovjek koji je ubio Nettienog Raidera s vadičepom i zatim to namjestio Wilmi. Tražio je lice, ali nije vidio ništa osim sjena. "Henry, tko bi ikad poželio napraviti tako nešto, ako to nije bila Wilma?" "Ne znam, ali mislim da možda imamo svjedoka bacanja kamenja." "Što? Koga?" 83
    • "Rekao sam možda, zapamti." "Znam što si rekao. Ne zafrkavaj me. Tko je to?" "Dječak. Žena koja živi pored Jerzyckovih je čula buku i izašla van pokušavajući saznati što se događa. Rekla je da je pomislila da možda "ta kurva" - njene riječi - je konačno potpuno poludjela na svog muža i bacila ga kroz prozor. Vidjela je dječaka koji je vozio bicikl udaljavajući se od kuće, i izgledao je uplašeno. Pitala ga je što se događa. Rekao je da misli da se gospodin i gospođa Jerzyck možda svađaju. Pa, to je bilo ono što je i ona mislila, i budući da je buka tada prestala, nije više o njoj razmišljala." "To mora da je Jillian Mislaburski," rekao je Alan. "Kuća s druge strane Jerzyckovih je prazna - prodaje se." "Da. Jillian Mislaburski. To je ono što ovdje imam." "Tko je bio dječak?" "Ne znam. Prepoznala ga je, ali se nije mogla sjetiti imena. Ipak, rekla je da je iz susjedstva - vjerojatno iz istog bloka. Pronaći ćemo ga." "Koliko ima godina?" "Rekla je između jedanaest i četrnaest." "Henry? Budi prijatelj i dozvoli da ga ja pronađem. Hoćeš li to napraviti?" "Da," Henry je odmah rekao, i Alan se opustio. "Ionako ne shvaćam zašto moramo prebacivati tu istragu kada se zločin dogodi u sjedištu okruga. Oni sami obavljaju svoj posao u Portlandu i Bangoru, pa zašto ne i u Castle Rocku? Isuse, čak nisam bio siguran kako se izgovara ime te žene dok ga ti nisi glasno izgovorio!" "Ima puno Poljaka u Rocku," Alan je rekao odsutno. Istrgnuo je ružičastu prometnu opomenu iz svog bloka na stolu i zapisao Jill Mislaburski i Dječak, 11-14 sa stražnje strane. ''Ako moji momci pronađu tog dječaka, vidjet će tri Teritorijalne trupe i tako se uplašiti da će vjerojatno sve izaći iz njegove glave," rekao je Henry. "Vjerojatno te poznaje - ne ideš li ti okolo i govoriš po školama?" "Da o D.A.R.E. programu i na dan Zakona i sigurnosti," rekao je Alan. Pokušao je razmišljati o obiteljima s djecom u bloku gdje su živjeli Jerzyckovi i Mislaburski. Ako ga je Jill Mislaburski prepoznala, ali nije znala njegovo ime, to znači da dječak živi iza ugla, ili možda u 84
    • Pond ulici. Alan je brzo napisao tri imena na komadiću otrgnutog papira: DeLois, Rusk, Bellingham. Bilo je vjerojatno još obitelji s dječacima te dobi kojih se nije mogao odmah sjetiti, ali ta trojica će biti dobra za početak. Dječak će se sigurno pojaviti nakon brzog pretresa. "Da li je Jill znala u koje vrijeme je čula gužvu i vidjela dječaka?" upitao je Alan. "Nije bila sigurna, ali misli da je bilo poslije jedanaest." "Znači da to nije bila svađa Jerzyckovih, jer su Jerzyckovi bili na misi." "Točno." "Tada je to bio bacač kamenja." "Ponovno točno." "Ovo je zaista čudno, Henry." "To su tri točna za redom. Još jedan i dobit ćeš toaster." "Pitam se da li je dječak vidio tko je to bio?" "Obično bih rekao 'previše lijepo da bi bilo istinito,' ali gospođa Mislaburski je rekla da je djelovao uplašeno, pa je možda i vidio. Ako je vidio počinitelja, kladim se u pivu da to nije bila Nettie Cobb. Mislim da ih je netko nastojao zavaditi, i to možda samo iz čistog užitka. Samo zbog toga." Ali Alan koji je poznavao grad bolje nego što će ga Henry ikad poznavati, smatrao je to fantastičnim. "Možda je to sam dječak napravio," rekao je. "Možda je zato izgledao uplašeno. Možda je ovo što imamo ovdje običan primjer vandalizma." "U svijetu gdje postoji Michael Jackson i šupak kao što je Axl Rose, pretpostavljam da je sve moguće," rekao je Henry, "ali mogućnost vandalizma bi mi se puno više sviđala kad bi dječak imao šesnaest ili sedamnaest godina, znaš?" "Da," reče Alan. "I zašto uopće nagađati, ako možeš pronaći dječaka? Možeš, zar ne?" "Prilično sam siguran, da. Ali bih volio pričekati dok škola završi, ako nemaš ništa protiv toga. Kao što si rekao - neće pomoći ako ga uplašim." 85
    • "Nemam ništa protiv; dvije žene neće nikamo otići osim u zemlju. Novinari su svuda uokolo, ali oni su samo smetnja - ubijam ih poput muha." Alan je pogledao kroz prozor na vrijeme da vidi kombi WMTW televizije kako polako kruži, krećući vjerojatno prema ulazu glavne sudnice iza ugla. "Da, i ovdje su," rekao je. "Možeš li me nazvati do pet?" "Do četiri," rekao je Alan. "Hvala, Henry." "Nema na čemu," rekao je Henry Payton i spustio slušalicu. Alanov prvi poriv je bio da pronađe Norrisa Ridgewicka i kaže mu o tome - ako ništa drugo, Norris je bio prokleto dobar dispečer. Tada se sjetio da je Norris najvjerojatnije sada nasred Castle jezera sa svojim novim štapom za ribolov u ruci. Napravio je još nekoliko sjena životinja, a zatim ustao. Osjećao se nemirno, neobično nelagodno. Neće smetati ako bude kružio oko bloka gdje se odigralo ubojstvo. Možda će se sjetiti još nekoliko obitelji s djecom odgovarajuće dobi ako pogleda kuće... i tko zna? Možda ono što je Henry rekao o djeci je također istina i za sredovječne Poljakinje koje su svoju odjeću kupovale u Lane Byrant. Sjećanje Jill Mislaburski se možda bude poboljšalo ako pitanja bude postavljao netko poznatog lica. Počeo je uzimati svoju uniformu s vrha vješalice kod vrata i tada ju je ostavio tamo gdje je bila. Odlučio je da je danas možda bolje ako budem izgleda samo polu-službeno. Što se toga tiče, ništa se neće dogoditi ako uzmem karavan. Otišao je iz ureda i na trenutak zastao u pritvoru, zamišljen. John LaPointe je pretvorio svoj stol i prostor oko njega u nešto što je izgledalo kao da treba pomoć Crvenog križa nakon poplave. Papiri su bili posvuda naslagani. Ladice su se nalazile jedna u drugoj, formirajući Babilonsku kulu na Johnovoj bugačici. Činilo se kao da će pasti svake sekunde. A John, obično najveseliji od svih policajaca, bio je crven u licu i psovao je. "Oprat ću ti usta sapunom, Johnny," rekao je Alan, cereći se. John je skočio, zatim se okrenuo. Uzvratio je Alanu osmijeh, koji je bio i posramljen i zbunjen. "Oprosti, Alane. Ja-" 86
    • Tada se Alan pomaknuo. Prešao je sobu istom gracioznom, tihom brzinom koja se toliko dojmila Polly u petak navečer. Usta Johna LaPointea su se otvorila. Tada, krajičkom oka, ugledao je što Alan namjerava - dvije ladice na vrhu hrpe koju je napravio su se počele prevrtati. Alan je bio dovoljno brz da spriječi totalnu katastrofu, ali ne i dovoljno brz da uhvati prvu ladicu. Pala je na njegove noge, razbacujući posvuda papire, spojnice, i gomile klamerica. Druge dvije je svojim dlanovima podupro na Johnovom stolu. "Mili Bože! To je bilo jako brzo, Alane!" uskliknuo je John. "Hvala, Johne," rekao je Alan s bolnim osmijehom. Ladice su se počele klizati. Jače guranje nije više pomagalo; samo se još i stol počeo pomicati. Osim toga, i njegovi nožni prsti su boljeli. "Svakako mi daj koji god kompliment želiš. Ali u međuvremenu, možda bi mogao maknuti prokletu ladicu s mojih nogu." "Oh! Prokletstvo! Točno! Točno!" John se požurio to napraviti. U svojoj želji da pomakne ladicu, udario je Alana. Alan više nije uspio gurnuti dvije ladice koje je na vrijeme uhvatio. I one su pale na njegove noge. "Jao!" povikao je Alan. Počeo se hvatati za desnu nogu, i onda je procijenio da ga lijeva više boli. "Prokletstvo!" "Dragi Bože, Alane, oprosti!" "Što imaš unutra?" upitao je Alan, poskakujući s lijevom nogom u svojoj ruci. "Pola kamenoloma Castlea?" "Mislim da je prošlo dosta vremena otkako sam ih počistio." John se nasmiješio s osjećajem krivnje i počeo je navrat nanos trpati papire i uredske potrepštine u ladice. Njegovo konvencionalno zgodno lice bilo je užareno crveno. Bio je na koljenima, i kada se okrenuo da bi pokupio spojnice i klamerice, udario je veliku hrpu formulara i izvještaja koje je nagomilao na podu. Sada je pritvor šerifovog ureda počeo podsjećati na područje opustošeno tornadom. "Opa!" rekao je John. "Opa," rekao je Alan, sjedeći na stolu Norrisa Ridgewicka i pokušavajući masirati svoje nožne prste kroz teške crne policijske cipele. "Opa je dobro John. Veoma točan opis situacije. Ako sam ikad vidio opa, to je onda ovo." 87
    • "Oprosti," ponovno je rekao John i u stvari je puzao ispod stola na svom trbuhu, gurajući zalutale spojnice i klamerice prema sebi svojim rukama. Alan nije bio siguran da li da se smije ili plače. Johnove noge su mahale naprijed i natrag kako je micao rukama, prostirući papire na podu posvuda i jednako. "Johne, izađi odavde!" povikao je Alan. Jako se trudio da se ne smije, ali već je mogao reći da je to izgubljen slučaj. LaPointe se trznuo. Glavom je žustro udario u donji dio svog stola. I druga hrpa papira, ona koja je bila stavljena na sam rub zbog ravnoteže kako bi napravila mjesto za ladice, pala je sa strane. Većina se odmah stropoštala na pod, ali deseci su se njihali lijeno natrag i naprijed kroz zrak. On će to slagati cijeli dan, pomislio je Alan rezignirano. Možda i cijeli tjedan. Tada se više nije mogao suzdržavati. Zabacio je glavu i počeo urlati od smijeha. Andy Clutterbuck, koji je bio u uredu dispečera, izašao je vidjeti što se događa. "Šerife?" upitao je. "Da li je sve u redu?" "Da," rekao je Alan. Zatim je pogledao izvještaje i formulare, koji su bili razbacani posvuda okolo, i ponovno se počeo smijati. "John obavlja malo kreativne administracije ovdje, to je sve." John je otpuzao ispod stola i ustao. Izgledao je poput čovjeka koji je silno želio da ga netko traži da stoji u stavu mirno ili da se baci na pod i napravi četrdeset sklekova. Prednji dio njegove prethodno besprijekorne uniforme je bio prekriven prašinom, i unatoč zabavi, Alan je opazio - da je davno bilo otkako je Eddie Warburton očistio podove ispod ovih stolova pritvora. Zatim se ponovno počeo smijati. Jednostavno si nije mogao pomoći. Clut je gledao od Johna prema Alanu i tada ponovno prema Johnu, zbunjen. "U redu," rekao je Alan, konačno uspostavljajući kontrolu nad sobom. "Što si ti tražio, Johne? Sveti Gral? Izgubljenu strunu? Što?" "Svoj novčanik," rekao je John, uzaludno četkajući prednji dio svoje uniforme. "Ne mogu pronaći svoj prokleti novčanik." "Jesi li provjerio u svom autu?" "U oba," rekao je John. Dobacio je pogled gađenja prema asteroidnom pojasu nereda oko svog stola. "I patrolna kola koja sam vozio prošle 88
    • noći i svoj Pontiac. Ali ponekad kad sam ovdje, gurnem ga u ladicu stola zato jer mi stvara kvrgu na stražnjici kada sjednem. Zato sam provjeravao -" "Ne bi tako nažuljao tvoju guzicu da ne provodiš cijeli svoj prokleti život ovdje, John," rekao je Andy Clutterbuck razumno. "Clut," reče Alan, " idi i igraj se na cesti, hoćeš li?" "Ha?" Alan zakoluta očima. "Idi i pronađi si nešto za raditi. Mislim da John i ja to možemo srediti; mi smo izučeni detektivi. Ako se pojavi mi ćemo, javit ćemo ti." "Oh, naravno. Samo sam htio pomoći, znate. Vidio sam njegov novčanik. Izgleda kao da unutra ima cijelu Kongresnu knjižnicu. U stvari -" "Hvala ti na tvojim podacima, Clut. Vidjet ćemo se." "U redu, reče Clut. Uvijek sam spreman pomoći. Vidimo se, momci." Alan je zakolutao očima. Osjećao se kao da će se ponovo smijati, ali se kontrolirao. Johnov nesretan izraz je jasno pokazivao da njemu to nije bilo smiješno. Bio je posramljen, ali to je bio samo dio toga. Alan je izgubio jedan ili dva novčanika, i znao je kakav je to usrani osjećaj. Gubitak novca u njemu i problemi s prijavljivanjem nestalih kreditnih kartica je bio samo dio toga, a isto tako ne i najgori dio. Stalno se sjetiš neke stvari koju si tamo spremio, stvari koja možda nekome djeluje kao smeće, ali tebi je nezamjenljiva. John je čučao na stegnu, podižući papire, svrstavajući ih, slažući ih u hrpu i djelovao je neutješno. Alan je pomogao. "Jesi li zaista povrijedio svoje nožne prste, Alane?" "Ne. Znaš ove cipele - kao da nosiš Brinks kamione na svojim nogama. Koliko je novaca bilo u novčaniku, Johne?" "Ah, ne više od dvadeset dolara, mislim. Ali sam prošli tjedan dobio dozvolu za lov, i to je bilo unutra. Također i moj MasterCard. Morat ću nazvati banku i reći im da otkažu broj ako ne pronađem prokleti novčanik. Ali ono što zaista želim su slike. Mama i tata, moje sestre... znaš. Takve stvari." Ali Johnu nije bilo stalo do slika majke i oca ili njegovih sestara; jako je važna bila slika njega i Sally Ratcliffe. Clut ju je slikao na Fryeburg 89
    • državnom sajmu oko tri mjeseca prije nego je Sally prekinula s Johnom zbog onog praznoglavog Lestera Pratta. "Pa," rekao je Alan, "pojavit će se. Novac i kartica će vjerojatno nestati, ali novčanik i slike će se vjerojatno pronaći, Johne. Obično se pronađu. Znaš to..." "Da," rekao je John uzdišući. "Samo... prokletstvo, stalno se pokušavam sjetiti da li sam ga imao jutros kada sam došao na posao. I nikako ne mogu." "Pa, nadam se da ćeš ga pronaći. Napiši obavijest IZGUBLJENO na oglasnu ploču, zašto ne?" "Hoću. I sredit ću ostatak ovog nereda." "Znam da hoćeš, Johne. Samo polako." Alan je izašao na parkiralište odmahujući glavom. 3 Malo srebrno zvono iznada vrata Potrebnih stvari je zazvonilo i Babs Miller, ugledna članica Ash Street Bridge kluba, ušla je pomalo bojažljivo. "Gđo. Miller!" Leland Gaunt joj je zaželio dobrodošlicu, konzultirajući list papira koji se nalazio pored njegove blagajne. Napravio je malu kvačicu na njemu. "Kako je lijepo da ste uspjeli doći! I točno na vrijeme! Zanimala vas je glazbena kutija, zar ne? Prekrasno djelo." "Da, željela sam s vama razgovarati o njoj," rekla je Babs. "Pretpostavljam da je prodana." Bilo joj je teško zamisliti da tako lijepa stvar nije prodana. Osjećala je da joj srce malo puca od te pomisli. Pjesma koju je svirala, ona za koju je gospodin Gaunt tvrdio da je se ne sjeća... mislila je da zna koja bi to trebala biti. Jednom je plesala na tu melodiju u paviljonu na staroj Orchard plaži s kapetanom nogometne momčadi, i kasnije te iste večeri mu je dobrovoljno dala svoju nevinost pod prekrasnim svibanjskim mjesecom. Dao joj je prvi i posljednji orgazam njenog života, i sve vrijeme dok je tutnjao njenim venama, ta se melodija ispreplitala njenom glavom poput goruće žice. "Ne, ovdje je," rekao je gospodin Gaunt. Uzeo ju je iz staklene kutije gdje se skrivala iza Polaroid fotoaparata i stavio je na vrh. Ugledavši je, lice Babs Miller se ozarilo. 90
    • "Sigurna sam da stoji više nego što si mogu priuštiti," rekla je Babs, "to jest, odjednom, ali mi se zaista sviđa, gospodine Gaunt, i ako postoji ikakva šansa da je plaćam na rate... uopće bilo kakva šansa..." Gospodin Gaunt se nasmiješio. Bio je to nježan, utješni osmijeh. "Mislim da ste bezrazložno zabrinuti, " rekao je. "Iznenadit ćete se kako je razumna cijena ove prekrasne glazbene kutije, gđo. Miller. Jako ćete se iznenaditi. Sjednite. Porazgovarajmo o njoj." Sjela je. Prišao joj je. Njegove oči su zarobile njene. Ta se melodija ponovno pojavila u njenoj glavi. I bila je izgubljena. 4 "Sada se sjećam," Jillian Mislaburski je rekla Alanu. "Bio je to mali Rusk. Billy, mislim da mu je ime. Ili je možda Bruce." Stajali su u njenoj dnevnoj sobi, u kojoj je dominirao Sony TV i ogromni gipsani raspeti Isus, koji je visio na zidu iza njega. Oprah je bila na televiziji. Sudeći prema načinu na koji je Isus zakolutao Svojim očima ispod Svoje krune od trnja, Alan je pomislio da bi On možda više volio Geralda. Ili Brakorazvodne parnice. Gđa Mislaburski je ponudila Alanu šalicu kave, koju je on odbio. "Brian," rekao je. "Točno!" reklaje. "Brian!" Bila je odjevena u zeleni kućni ogrtač, ali se jutros riješila crvene marame. Uvijači veličine kartonskih cilindara koji se mogu naći u središtu rola toalet papira, stajali su oko njene glave kao čudna korona. "Jeste li sigurni, gđo Mislaburski?" "Da. Jutros kada sam ustala sjetila sam se tko je to bio. Njegov je otac stavio aluminijsku zidnu oblogu na našu kuću prije dvije godine. Dječak je došao s njim i pomagao mu neko vrijeme. Činilo mi se da je dobar dječak." "Znate li što je možda tamo radio?" "Rekao je da je želio pitati da li bi unajmili koga da im zgrće snijeg s njihovog prilaza u zimi. Mislim da je to bilo. Rekao je da će se vratiti kasnije, kada se ne budu svađali. Jadan dječak je izgledao prestrašen 91
    • na smrt i ne krivim ga." Odmahnula je glavom. Veliki uvijači su nježno poskakivali. "Žao mi je da je onako umrla..." Jill Mislaburski je spustila glas s punim povjerenjem. "Ali sam sretna zbog Petea. Nitko ne zna što je sve morao podnositi oženjen tom ženom. Nitko." Značajno je pogledala Isusa na zidu, zatim ponovno Alana. "Uh-huh," rekao je Alan. "Jeste li još nešto primijetili, gđo Mislaburski? Bilo što u vezi s kućom, ili zvukovima, ili dječakom?" Stavila je prst na svoj nos i nagnula glavu. "Pa i ne. Dječak - Brian Rusk - je imao hladnjak u košari svog bicikla. Toga se sjećam, ali pretpostavljam da to nije stvar -" "Vau," rekao je Alan, podižući glavu. Nešto mu je na trenutak sinulo. "Hladnjak?" "Znate, onakav kakav nosite na piknike ili dulja putovanja? Sjećam ga se samo zato što je bio prevelik za njegovu košaru bicikla. Bio je tamo nakrivljen. Izgledao je kao da će pasti." "Hvala vam, gđo Mislaburski," Alan je rekao polako. "Puno vam hvala." "Da li to nešto znači? Da li je to rješenje?" "Oh, sumnjam." Ali se pitao. Mogućnost vandalizma bi mi se puno više sviđala kad bi dječak imao šesnaest ili sedamnaest godina, rekao je Henry Payton. Alan je isto tako msilio... ali je već prije nailazio na vandale od dvanaest godina, i pretpostavljao je da se može prenijeti priličan broj kamena u jednom od tih hladnjaka. Iznenada je postao puno zainteresiraniji za razgovor koji će voditi s mladim Brianom Ruskom ovo poslijepodne. 5 Srebrno je zvono zazvonilo. Sonny Jackett je ušao u Potrebne stvari polako, oprezno, gužvajući u rukama svoju mašću uprljanu Sunoco kapu. Njegovo je ponašanje bilo nalik čovjeku koji iskreno vjeruje da će uskoro razbiti puno skupih stvari bez obzira koliko jako to nije želio; na njegovom se licu očitovalo da razbijanje stvari nije njegova želja, već njegova karma. 92
    • "Gospodine Jackett!" Leland Gaunt je povikao svoju uobičajenu dobrodošlicu sa svojom uobičajenom snagom, a zatim ponovno stavio kvačicu na papir pored blagajne. "Tako mi je drago da ste navratili!" Sonny je napravio tri koraka dalje u prostoriju i zatim stao, oprezno gledajući od staklenih kutija prema gospodinu Gauntu. "Pa," on je rekao, "nisam ništa došao kupiti. Moram vam to odmah razjasniti. Stari Harry Samuels je rekao da ste tražili da navratim jutros ako budem mogao. Rekao je da imate komplet usadnih ključeva koji je zgodan. Tražio sam takav, ali nema dućana za ovakve poput mene. Ja vam samo objašnjavam svoje namjere, gospodine." "Pa, cijenim vašu iskrenost," rekao je gospodin Gaunt, "ali nemojte prerano govoriti, gospodine Jackett. Ovo je krasan komplet ključeva dvostruko podesivih." "Oh, da?" Sonny je podigao obrve. Znao je da postoje takve stvari, koje su omogućavale rad i na stranim i na domaćim automobilima s istim ključem, ali nikad nije vidio takav alat. "Tako?" "Da. Stavio sam ih u stražnju prostoriju, gospodine Jackett, čim sam čuo da ih vi tražite. Inače bi se odmah prodali, a ja sam želio da ih barem pogledate prije nego ih prodam nekome drugome." Sonny Jackett je odmah reagirao na to sjevernjačkom sumnjičavošću. "Pa, zašto biste vi to željeli?" "Zato jer imam klasičan auto, a klasični automobili zahtijevaju česte popravke. Rečeno mi je da ste vi najbolji mehaničar s ove strane Derryja." "Oh." Sonny se opustio. "Možda i jesam. Kakva kolica imate?" "Tuckera." Sonnyjeve obrve su sunule uvis i pogledao je gospodina Gaunta s novim poštovanjem. "Torpedo! Pomisli!" "Ne. Ja imam Talismana." "Ah! Nikad nisam čuo za Tucker Talisman." "Samo su dva napravljena - prototip i moj. To je bilo 1953. Nedugo nakon toga, gospodin Tucker se preselio u Brazil gdje je umro." Gospodin Gaunt se zagonetno nasmiješio. "Preston je bio sladak momak, i čarobnjak što se ticalo automobilskog dizajna... ali nije bio poslovni čovjek." "Tako?" 93
    • "Da." Magla u očima gospodina Gaunta se raščistila. "Ali to je bilo jučer, a ovo je danas! Okrenite stranicu, eh, gospodine Jackett? Uvijek kažem, okrenite stranicu - okrenite se prema naprijed, marširajte veselo u budućnost, i nikad se ne osvrćite!" Sonny je promatrao gospodina Gaunta krajičkom oka s nelagodom i ništa nije rekao. "Da vam pokažem ključeve." Sonny se nije odmah složio. Umjesto toga je ponovno pogledao sadržaje staklenih kutija. "Ne mogu si priuštiti ništa lijepo. Imam užasno velike izdatke. Ponekad pomislim da bih trebao napustiti prokleti posao i živjeti na državni trošak." "Znam što mislite," rekao je gospodin Gaunt. "To su prokleti republikanci, to ja mislim." Sonnyjevo kvrgavo, nepovjerljivo lice se odmah opustilo. "Vi ste prokleto u pravu što se toga tiče, prijatelju!" uskliknuo je. "George Bush je skoro uništio ovu zemlju... on i njegov prokleti rat! Mislite li da demokrati imaju nekoga koga će postaviti protiv njega sljedeće godine, a tko može pobijediti?" "Sumnjam," rekao je gospodin Gaunt. "Jesse Jackson, na primjer - crnčuga." Divlje je pogledao gospodina Gaunta, koji je lagano nagnuo glavu, kao da kaže Da, moj prijatelju - reci svoje mišljenje. Obojica smo svjetski ljudi koji se ne bojimo reći reći popu pop, a bobu bob." Sonny Jacket se još jače opustio, sada manje svjestan masnoće na svojim rukama, osjećajući se ugodnije. "Nemam ništa protiv crnčuga, razumijete, ali stresem se od pomisli na crnca u Bijeloj kući - Bijeloj kući!" "Naravno da da," složio se gospodin Gaunt. "A onaj digić iz New Yorka - Mar-i-o Koo-whoa-mo! Mislite li da bi momak s takvim imenom mogao pobijediti četverookog šminkera u Bijeloj kući?" "Ne," rekao je gospodin Gaunt. Podigao je svoju desnu ruku, s dugačkim kažiprstom koji je bio skoro pola centimetra udaljen od zaobljenog, ružnog palca. "Osim toga, ne vjerujem ljudima sa sićušnim glavama." Sonny je na trenutak zinuo, zatim lupnuo po koljenu i ispustio soptavi smijeh. "Ne vjeruje muškarcima sa sićušnim - Slušaj! Ovo je prilično 94
    • dobro, gospodine! To je prilično prokleto dobro!" Gospodin Gaunt se cerio. Cerili su se jedan drugome. Gospodin Gaunt je donio komplet ključeva, koji su se nalazili u crnoj kožnoj kutiji podstavljenoj crnim baršunom - najljepši komplet ključeva od legure kromiranog čelika koju je Sonny Jacket ikad vidio. Smješkali su se iznad ključeva, otkrivajući svoje zube poput majmuna koji će se uskoro potući. I, naravno, Sonny je kupio komplet. Cijena je bila zadivljujuće niska stotinu i sedamdeset dolara, plus još nekoliko zaista zabavnih psina koje je trebao napraviti Donu Hemphillu i velečasnom Roseu. Sonny je rekao da će uživati u tome - uživat će u zagorčavanju života republikanskih kurvinih sinova koji pjevaju psalme. Smijali su se nad psinama koje će izvesti Parobrodu Willieju i Donu Hemphillu. Sonny Jackett i Leland Gaunt - samo par nasmiješenih muškaraca na svijetu. A iznad vrata, malo srebrno zvono je zazvonilo. 6 Henry Beaufort, vlasnik i namještenik The Mellow Tigera, živio je u kući oko pet stotina metara udaljenoj od svog radnog mjesta. Myra Evans je parkirala na parkiralištu Tigera - sada praznom na vrućem, neumjerenom jutarnjem suncu - i otišla do kuće. S obzirom na prirodu njenog zadatka, to se činilo razumnom predostrožnošću. Nije trebala biti zabrinuta. Tiger se nije zatvarao do jedan ujutro, a Henry je rijetko ustajao prije istog vremena poslijepodne. Svi zasloni, i gore i dolje, su bili povučeni. Njegov auto, savršeno održavan Thunderbird iz 1960. koji je bio njegov ponos i veselje, stajao je na ulaznom prilazu. Myra je bila odjevena u traperice i jednu od muževih plavih radnih košulja. Donji dio košulje je bio vani i visio je skoro do njenih koljena. Skrivao je pojas kojeg je ispod nosila, i korice koje su visile s pojasa. Chuck Evans je bio sakupljač suvenira iz drugog svjetskog rata, (i, iako to ona nije znala, već je i sam nešto kupio iz tog područja u novom dućanu), i u koricama se nalazio japanski bajonet. Myra ga je uzela prije pola sata sa zida iz Chuckovog podrumskog skloništa. Pri svakom koraku jako je udarao o njeno desno bedro. 95
    • Bilo joj je stalo da obavi taj posao, kako bi se mogla vratiti Elvisovoj slici. Otkrila je da se stvara neka vrsta priče kada drži sliku. Nije to bila prava priča, ali na većinu načina - u stvari, sve načine - smatrala ju je boljom od prave priče. Prvi čin je bio Koncert gdje bi je Kralj izvukao na pozornicu da pleše s njim. Drugi čin je bila Zelena soba nakon predstave, a treći čin je bio U limuzini, i Kralj se čak nije trudio povući tamno staklo između vozača i njih prije nego što bi joj radio najnevjerojatnije i najslađe stvari na stražnjem sjedalu dok su se vozili na aerodrom. Četvrti čin se zvao U avionu. U tom su činu bili u Lisi Marie, Elvisovom Convair avionu... točnije, u velikom francuskom krevetu s pregradom u donjem dijelu kabine. To je bio čin u kojem je Myra uživala jučer i jutros: krstareći na dvadeset tisuća metara u Lisi Marie, krstareći u krevetu s Kraljem. Ne bi joj smetalo da ostane tamo s njim zauvijek, ali je znala da neće. Morali su ići prema petom činu: Graceland. Kada tamo stignu, stvari mogu biti samo još bolje. Ali prvo je trebala obaviti taj mali poslić. Ležala je u svom krevetu nakon što joj je suprug otišao, gola, osim što je imala podvezicu, (Kralj je bio vrlo jasan u svojoj želji da to Myra ostavi na sebi), sa slikom čvrsto stisnutom u rukama, stenjući i svijajući se polako na plahtama. I tada, iznenada, francuski krevet je nestao. Nestalo je i tiho zujanje motora Lise Marie. Nestalo je i mirisa Kraljeve kože. Umjesto svih tih krasnih stvari pojavilo se lice gospodina Gaunta... samo što više nije izgledao onako kako je izgledao u svom dućanu. Koža na njegovom licu je izgledala kao da je puna mjehura, opržena nekom nevjerojatnom tajnom toplinom. Drhtala je i svijala se, kao da se ispod nalaze stvari koje se bore da bi izašle van. A kada se nasmijao, njegovi veliki četvrtasti zubi su se pretvarali u dvostruki red očnjaka. "Vrijeme je, Myra," rekao je gospodin Gaunt. "Želim biti s Elvisom," cvilila je. "Učinit ću to, ali ne sada - molim vas, ne sada." "Da, upravo sada. Obećala si i ispunit ćeš svoje obećanje. Požalit ćeš, ako ga ne ispuniš, Myra." 96
    • Čula je lomljenje. Pogledala je dolje i s užasom ugledala da se sada pojavila raspuklina na staklu preko Kraljevog lica. "Ne!" povikala je. "Ne, nemojte to raditi!" "Ja to ne radim, "odgovorio je gospodin Gaunt sa smijehom. "Ti to radiš. Ti to radiš svojim luckastim ponašanjem, lijena mala pizdo. Ovo je Amerika, Myra, gdje samo kurve obavljaju posao u krevetu. U Americi čestiti ljudi trebaju ustati iz kreveta i zaraditi stvari koje trebaju, ili ih zauvijek izgube. Mislim da si to zaboravila. Naravno, ja uvijek mogu pronaći nekoga drugoga da izvede tu malu psinu gospodinu Beaufortu, ali što se tiče tvoje prekrasne affaire de coeur s Kraljem-" Još jedna pukotina je jurnula poput srebrne munje preko stakla koje je prekrivalo sliku. A lice ispod njega, vidjela je sa sve većim užasom, je starilo i postajalo izborano i smeđe dok je štetan zrak curio unutra i nastavio djelovati na njega. "Ne! Napravit ću to! Odmah sada ću to napraviti! Upravo sada ustajem, vidite? Samo, zaustavite to! ZAUSTAVITE TO!" Myra je skočila na pod brzinom žene koja je otkrila da dijeli krevet s gnijezdom škorpiona. "Kada održiš svoje obećanje, Myra," rekao je gospodin Gaunt. Sada je govorio iz neke duboke potonule udubine u njenoj glavi. "Znaš što trebaš napraviti, zar ne?" "Da, znam!" Myra je očajnički gledala sliku - odraz starog, bolesnog čovjeka, napuhnutog lica od godina pretjerivanja i podavanja užicima. Ruka koja je držala mikrofon je bila pandža lešinara. "Kada se vratiš s izvršene misije," rekao je gospodin Gaunt, "slika će biti u redu. Samo, nemoj dozvoliti da te itko vidi, Myra. Ako te itko vidi, nikad više ga nećeš vidjeti." "Neću!" brbljala je. "Kunem se da neću!" I sada, kada je došla do kuće Henryja Beauforta, sjetila se tog upozorenja. Okrenula se okolo kako bi bila sigurna da nitko ne dolazi cestom. Bila je napuštena u oba smjera. Vrana je graktala pospano na nečijem listopadskom napuštenom polju. Nije bilo nikakvog drugog zvuka. Činilo se da dan bruji poput žive stvari, a zemlja je ležala zaprepaštena pod slabim udarcima njegovog neuobičajenog srca. 97
    • Myra je otišla do prilaza, povlačeći donji dio svoje košulje, kako bi provjerila korice i bajunet unutra. Znoj je curio, kapajući i svrbeći, niz središte njenih leđa i ispod njenog grudnjaka. Iako to nije znala i ne bi vjerovala da joj je rečeno, postigla je trenutnu ljepotu u seoskoj tišini. Njeno neodređeno, bezobzirno lice se ispunilo, barem u tim trenucima, dubokom svrhom i odlučnošću koje tamo nikad prije nije bilo. Njene jagodične kosti bile su jasno izražene prvi puta nakon srednje škole, kada je odlučila da je njena misija u životu bila pojesti svaki Yodel i Ding-Dong i Hoodsie Rocket na svijetu. U toku posljednja četiri dana, bila je previše zauzeta sa sve neobičnijim i neobičnijim seksom s Kraljem da bi previše razmišljala o jelu. Njena kosa koja je obično visila oko njenog lica kao gladak, mekan sag, bila je zavezana u čvrst mali konjski rep, otrkivajući njenu obrvu. Možda šokirani iznenadnom dozom hormona i istovremeno iznenadnim smanjenjem potrošnje šećera nakon godina svakodnevnog pretjerivanja, većina prišteva koji su buktali na njenom licu poput nemirnih vulkana od njene dvanaeste godine, povukli su se. Čak su i njene oči bile istaknutije - široke, plave, skoro divlje. To nisu bile oči Myre Evans, već neke zvijeri iz džungle koja je u bilo kojem trenu mogla postati opasna. Došla je do Hernyjevog auta. Sada je nešto dolazilo cestom broj 117 stari, klopotavi farmerski kamion koji se kretao prema gradu. Myra je umaknula prema prednjem dijelu T-Birda i čučnula se iza njegovog rešetkastog dijela dok kamion nije otišao. Tada je ponovno ustala. Iz džepa na grudima svoje košulje izvukla je presavijeni komad papira. Otvorila ga, pažljivo ga izravnala, i zatim gurnula ispod jednog brisača prednjeg prozora Birda, tako da se kratka poruka napisana na njemu jasno vidjela. DA MI VIŠE NIKAD NISI USKRATIO PIĆE I ONDA ZADRŽAO MOJE KLJUČEVE OD AUTA, TI PROKLETA ŽABO! pisalo je. Sada je bilo vrijeme za bajunet. Još jednom je pogledala okolo, ali jedina stvar koja se micala na cijelom vrućem dnevnom svjetlu bila je jedna vrana, možda ista koja se i prije oglasila. Zalepršala je prema vrhu telefonskog stupa direktno preko prilaza i činilo se kao da je gleda. Myra je izvadila bajonet, čvrsto ga stisnula s obje ruke, sagnula se i zabila ga do kraja u gumu s vozačeve prednje strane. Njeno lice se 98
    • razvuklo od bolnog rezanja, očekujući glasan prasak, ali začuo se samo zapuhan hoooooosh! - zvuk koji bi velik čovjek proizveo nakon što je popušio udarac u trbuh. T-Bird se znatno nagnuo na lijevu stranu. Myra je naglo trznula bajonetom, proširujući rupu, zahvalna Chucku što je volio da su mu igračke oštre. Kada je izrezala poderan gumeni osmijeh na gumi koja se brzo praznila, otišla je do prednje suvozačeve gume i ponovno to napravila. Još uvijek se željela vratiti svojoj slici, ali joj je svejedno bilo drago da je došla. Ovo je na neki način bilo uzbudljivo. Pomisao na Henryjevo lice kada bude vidio što se dogodilo njegovom Thunder-birdu ju je u stvari uzbuđivala. Bog zna zašto, ali pomislila je da kada se bude konačno vratila u Lisu Marie, možda će moći pokazati Kralju jedan ili dva nova trika. Krenula je prema stražnjim gumama. Sada bajonet više nije tako lako rezao, ali je to nadoknadila vlastitim entuzijazmom, energično bušeći kroz strane guma. Kada je završila s poslom, kada su sve četiri gume bile ne samo izbušene, već izdubljene, Myra je zakoračila prema nazad kako bi proučila svoje djelo. Ubrzano je disala, i obrisala je znoj sa svog čela brzim, muškim pokretom. Thunderbird Henryja Beauforta je sada bio niži za dvadesetak centimetara nego kad je stigla. Nalazio se na svojim naplacima sa skupim radijalnim gumama raširenim oko njih u zgužvanim gumenim mlakama. I tada, iako se to nije tražilo od nje, Myra je odlučila dodatno i značajno dotjerati auto. Zastrugala je vrškom bajoneta stranu automobila, urezujući dugačku ogrebotinu na tamnu ispoliranu površinu. Bajonet je lagano, jauknuvši zaškripao na metalu i Myra je pogledala kuću, iznenada sigurna da je Henry Beaufort čuo, da će se zaslon na prozoru spavaće sobe iznenada podignuti i pogledat će je. To se nije dogodilo, ali je znala da je vrijeme da ode. Predugo je već ovdje ostala, a osim toga - u njenoj spavaćoj sobi je čekao Kralj. Myra je požurila niz prilaz, vraćajući bajonet u korice i ponovno stavljajući donji dio košulje preko njega. Jedan je auto prošao pored nje prije nego se vratila do Mellow Tigera, ali je išao u suprotnom pravcu - ako vozač nije čeznutljivo gledao u retrovizoru, mogao je vidjeti samo njena leđa. 99
    • Ušla je u svoj auto, strgla gumenu traku sa svoje kose, dozvoljavajući uvojcima da padnu oko njenog lica na svoj uobičajen podatan način i odveze se u grad. Napravila je to s jednom rukom. Druga ruka je bila zauzeta ispod struka. Ušla je u kuću i krenula stepenicama preskačući po dvije. Slika je bila na krevetu gdje ju je ostavila. Myra je zbacila cipele, skinula svoje traperice, zgrabila sliku i skočila s njom u krevet. Pukotine na staklu su nestale; Kralj je povratio svoju mladost i ljepotu. Isto bi se moglo reći i za Myru Evans... barem privremeno. 7 Iznad vrata, srebrno zvono je zapjevalo svoju malu melodiju. "Dobar dan, gđo Potter!" veselo je rekao Leland Gaunt. Stavio je kvačicu na papiru pored blagajne. "Upravo sam pomislio da nećete navratiti!" "Skoro i nisam," rekla je Lenore Potter. Izgledala je uzrujano, rastreseno. Njena srebrna kosa, obično počešljana do savršenstva, bila je skupljena u nehajnu punđu. Centimetar kombinea se vidio ispod ruba njene skupe sive suknje od kepera, a ispod očiju su bili tamni kolutovi. Same oči su bile nemirne, sijevajući od mjesta do mjesta sa zlokobnom, ljutom sumnjičavošću. "Željeli ste pogledati Howdy Doody lutku, zar ne? Čini mi se da ste rekli kako imate popriličnu zbirku dječjih stvarč -" "Mislim da danas zaista ne bih mogla pogledati te nježne stvarčice, znate," rekla je Lenore. Ona je bila žena najbogatijeg pravnika u Castle Rocku i govorila je odsječnim, odvjetničkim tonom. "Danas sam izrazito lošeg raspoloženja. Danas imam grimizno-ljubičastu. Ne samo crvenu, već grimizno-ljubičastu!" Gospodin Gaunt je zaobišao glavnu izložbenu kutiju i prišao joj, njegovo lice se trenutno ispunilo brigom i suosjećanjem. "Moja draga gospođo, što se dogodilo? Izgledate užasno!" "Naravno da izgledam užasno!" odbrusila je. "Normalni tok moje psihičke aure je prekinut - jako prekinut! Umjesto plave, boje smirenosti i spokoja moja cijela calava je postala svijetlo grimiznoljubičasta. A to je sve krivica one kurve preko ceste! One debele kurve!" 100
    • Gospodin Gaunt je napravio čudno umirujuće pokrete koji nisu uopće dodirnuli bilo koji dio tijela Lenore Potter. "Koja je to kurva, gđo Potter?" pitao je, znajući to savršeno dobro. "Bonsaint, naravno! Bonsaint! Ta odvratna lažljiva Stephanie Bonsaint! Moja aura nikad prije nije bila grimizno-ljubičasta! Tamno ružičasta nekoliko puta, da i jednom kada me je pijanac u Oxfordu skoro pregazio, mislim da je možda mogla postati crvena nekoliko minuta, ali nikad nije bila grimizno-ljubičasta! Jednostavno ne mogu tako živjeti!" "Naravno da ne," tješio je gospodin Gaunt. Nitko to ne bi mogao očekivati od vas, moja draga." Njegove su oči konačno uhvatile njene. To nije bilo lako budući da je pogled gđe Potter okolo rastreseno jurio, ali je konačno uspio. A kada je uspio, Lenore se skoro odjednom smirila. Otkrila je da je gledanje gospodina Gaunta u oči skoro isto kao i gledanje njene vlastite aure kada je izvodila svoje vježbe, jela odgovarajuću hranu (najviše beansprout i tofu), i održavanje površine svoje calave s najmanje sat vremena meditacije kada je ustala ujutro i ponovno prije nego je išla u krevet. Njene oči su bile izblijedljelo, spokojno plave poput pustinjskog neba. "Dođite," rekao je. "Ovdje." Odveo ju je do kratkog reda od tri baršunasta stolca s visokim naslonom gdje je toliko građana Castle Rocka sjedilo već preko tjedan dana. A kada je sjela, gospodin Gaunt ju je pozvao: "Ispričajte mi sve o tome." "Oduvijek me je mrzila," rekla je Lenore. "Uvijek je mislila da njen muž nije dovoljno brzo napredovao u firmi kako je to ona željela zato što ga je moj muž kočio. I da sam ga ja na to nagovorila. Ona je žena male pameti, s velikom guzicom i prljavo sive aure. Poznajete takav tip." "Naravno," rekao je gospodin Gaunt. "Ali nikad nisam znala koliko puno me mrzi do ovog jutra!" Lenore Potter je ponovno postajala uzrujana unatoč smirujućem utjecaju gospodina Gaunta. "Ustala sam i moje gredice s cvijećem su bile potpuno uništene! Uništene! Sve što je jučer bilo krasno, danas umire! Sve što je umirivalo auru i podržavalo calavu je ubijeno! Ta kurva je to napravila! Ta jebena Bonsaint KUR VA!" 101
    • Lenorine ruke su se stisnule u šaku, sakrivajući elegantno manikirane nokte. Šake su lupale po izrezbarenim naslonima stolca. "Krizanteme, kokotinje gujare, zvjezdani i neveni... ta je kurva došla po noći i sve ih išupala iz zemlje! Posvuda ih je porazbacala! Znate li gdje je jutros moj ukrasni kupus, gospodine Gaunt?" "Ne - gdje?" upitao ju je nježno, još uvijek čineći pokrete milovanja točno iznad njenog tijela. On je u stvari točno znao gdje su i znao je bez i tračka sumnje tko je odgovoran za nered koji je uništavao calavu: Melissa Clutterbuck. Lenore Potter nije sumnjala u ženu zamjenika Clutterbucka zato jer nije poznavala ženu zamjenika Clutterbucka - niti je Melissa Clutterbuck poznavala Lenoru, osim što su se pozdravljale na cesti. Nije bilo zlobe s Melissine strane, (osim, naravno, pomislio je gospodin Gaunt, normalnog zlobnog užitka kojeg je bilo tko osjećao kada je potpuno uništavao nečije jako voljeno vlasništvo). Uništila je gredice Lenore Potter kao djelomičnu isplatu za komplet Limoges porculana. Kada dođete do same srži stvari, to je ipak samo posao. Ugodan, da, pomislio je gospodin Gaunt, ali tko je ikad rekao da posao uvijek mora biti mučenje? "Moje je cvijeće na cesti!" vikala je Lenore. "Nasred Castle Viewa! Ništa nije propustila! Čak su uništene i afričke tratinčice! Sve su uništene! Sve.... uništene!" "Da li si je vidjela?" "Nisam je trebala vidjeti! Ona je jedina koja me je dovoljno mrzila da bi tako nešto napravila. A gredice su pune tragova njenih visokih peta. Kladim se da ta mala prostitutka nosi pete čak i u krevetu. "Oh, gospodine Gaunt," jaukala je, "svaki put kad zatvorim oči sve postaje ljubičasto! Što ću napraviti?" Gospodin Gaunt nije ništa rekao na trenutak. Samo ju je pogledao, fiksirajući je svojim očima dok nije postala smirena i udaljena. "Da li je bolje ovako?" konačno je pitao. "Da!" odgovorila je slabim glasom punim olakšanja. "Vjerujem da ponovo mogu vidjeti plavo..." "Ali ste vjerojatno previše uzrujani da biste uopće i razmišljali o kupovanju." "Da..." 102
    • "S obzirom na to što vam je ona kurva napravila." "Da..." "Ona treba platiti." "Da." "Ako ikada pokuša nešto slično, platit će." "Da!" "Možda upravo imam pravu stvar. Sjedite ovdje, gđo Potter. Vratit ću se za tren. U međuvremenu, razmišljajte plave misli." "Plave," složila se sanjivo. Kada se gospodin Gaunt vratio, stavio je jedan od automatskih pištolja koje je Ace donio iz Cambridgea u ruke Lenore Potter. Bio je pun i svjetlucao je masno plavo-crno ispod reflektora. Lenore je podigla pištolj do očiju. Pogledala ga je s dubokim užitkom i još dubljim olakšanjem. "Neću nikada nikoga tjerati da ubije nekog drugog," rekao je gospodin Gaunt. "Barem ne bez jako dobrog razloga. Ali vi zvučite kao žena koja možda ima jako dobar razlog, gđo Potter. Ne cvijeće - mi oboje znamo da to nije jako važna stvar. Cvijeće se može zamijeniti. Ali vaša karma... vaša calava... pa, što još mi - bilo tko od nas - zaista ima?" I nasmijao se osuđujući. "Ništa," složila se, i uperila pištolj prema zidu. "Bang. Bang, bang, bang. Ovo je za tebe, ti zavidna mala prostitutko s okruglim petama. Nadam se da će tvoj muž završiti kao smetlar. To je ono što zaslužuje. To je ono što oboje zaslužujete." "Vidite li onu malu polugu tamo, gđo Potter?" Pokazao joj je. "Da, vidim je." "To je sigurnosni zapor, ako kurva dođe ponovno, pokušavajući napraviti još neku štetu, prvo ćete to gurnuti. Razumijete?" "Oh da," rekla je Lenore svojim glasom spavača. "Savršeno razumijem. Ka-bang." "Nitko vas neće kriviti. Konačno, žena ima pravo zaštiti svoju karmu. Bonsaint kreatura vjerojatno više neće doći, ali ako dođe..." Značajno ju je pogledao. "Ako dođe, bit će to posljednji put." Lenore je podigla kratku cijev pištolja prema svojim usnama i nježno ga poljubila. 103
    • "Stavite to sada u svoju torbicu," rekao je gospodin Gaunt, "i pođite kući. Pa, možda je ona baš sada u vašem dvorištu. U stvari, možda je u vašoj kući." Lenore se na to uzrujala. Tanke niti zlokobnog ljubičastog su se počele svijati i omatati kroz njenu plavu auru. Ustala je, stavljajući pištolj u svoju torbicu. Gospodin Gaunt je skrenuo pogled od nje i čim je to napravio, ona je brzo zatreptala nekoliko puta očima. "Žao mi je, ali morat ću pogledati Howdy Doody drugi puta gospodine Gaunt. Mislim da je bolje da pođem kući. Ono što znam je da bi Bonsaintica mogla biti upravo sada u mom dvorištu, dok sam ja ovdje. Možda je čak u mojoj kući!" "Kakva užasna pomisao," rekao je gospodin Gaunt. "Da, ali vlasništvo je odgovornost - mora se štititi. Moramo se suočiti s tim stvarima, gospodine Gaunt. Koliko vam dugujem za... za..." Ali nije se mogla točno sjetiti što joj je prodao, iako je bila sigurna da će se uskoro sjetiti. Umjesto toga je neodređeno pokazala prema svojoj torbici. "Za vas je besplatno. Ti su iz posebne ponude. Shvatite to kao..." Njegov se osmijeh raširio, "...kao besplatan poklon za upoznavanje." "Hvala," rekla je Lenore. "Osjećam se puno bolje." "Kao i uvijek," rekao je gospodin Gaunt s malim naklonom, "drago mi je da sam bio na usluzi." 8 Norris Ridgewick nije bio u ribolovu. Norris Ridgewick je gledao uprozor spavaće sobe Hugha Priesta. Hugh je ležao na svom krevetu kao mlohava gomila, hrkajući prema stropu. Nosio je samo bokserice umrljane mokraćom. Čupavi komad krzna je bio stisnut u njegovim velikim, kvrgavim rukama. Norris nije mogao biti siguran - ali je mislio da je to stari lisičji rep kojeg su izjeli moljci. Nije bilo važno što je to; ono što je bilo važno je bilo da Hugh spava. Norris se vratio na tratinu gdje je stajao njegov auto parkiran iza Hughovog Buicka na prilazu. Otvorio je vrata suvozača i nagnuo se unutra. Njegova je košara za ribolov bila na podu. Bazun štap je bio na 104
    • stražnjem sjedalu - otkrio je da se osjeća bolje, sigurnije, ako ga nosi sa sobom. Još uvijek je bio neupotrebljavan. Istina je bila jednostavna: bojao ga se upotrijebiti. Jučer ga je odnio na Castle jezero, sve je bilo sređeno i spremno za polazak... i zatim je oklijevao upravo prije nego je prvi puta bacio udicu, sa štapom nagnutim iza svog ramena. Što ako, pomislio je, zaista velika riba zagrize mamac? Na primjer, Smokey? Smokey je bila stara smeđa pastrva, vrsta legende među ribičima Castle Rocka. Govorilo se da je preko šezdeset centimetara dugačka, lukava poput lasice, jaka poput zerdava, žilava poput čavla. Prema starosjediocima, Smokeyjeve ralje su bile pune čelika od udica koje su ga zakvačile... ali ga nisu mogle držati. Što ako on ščepa štap? Bilo je smiješno vjerovati da jezerska pastrva, čak tako velika poput Smokeyja, (ako je Smokey uopće stvarno postojao), može ščepati Bazun štap, ali je Norris pretpostavljao da je to moguće... a kakve je sreće bio u posljednje vrijeme, to bi se i stvarno moglo dogoditi. Mogao je čuti škljocaj u svojoj glavi, osjetiti agoniju vidjevši štap prelomljen na dva dijela, jedan od njih na dnu čamca, a drugi pluta pored. A kada se štap slomi, piši kući propalo je - ništa se više nije moglo napraviti osim baciti ga. Tako je završio ipak ponovo koristeći stari Zebco*. Prošle noći nije bilo ribe za večeru... ali je sanjao gospodina Gaunta. U snu, gospodin Gaunt je nosio ribičke čizme i stari šešir s mamcima s perjem koji su živahno plesali oko oboda. Sjedio je u čamcu na vesla oko devet metara na jezeru Castle, dok je Norris stajao na zapadnoj obali sa starom očevom kolibom, koja je izgorjela prije deset godina, iza sebe. Stajao je i slušao, dok je gospodin Gaunt govorio. Gospodin Gaunt je podsjetio Norrisa na njegovo obećanje, i Norris se probudio s osjećajem potpune sigurnosti: jučer je napravio pravu stvar; zamijenivši Bazun u korist starog Zebca. Štap Bazun je bio previše lijep, puno previše lijep. Bio bi kriminal riskirati stvarno ga koristeći.. Sada je Norris otvorio svoju košaru. Izvadio je dug ribički nož i otišao do Hughovog Buicka. Nitko to ne zaslužuje više od ovog pijanog dripca, rekao je sam sebi, ali nešto iznutra se nije složilo. Nešto iznutra mu je govorilo da čini 105
    • crnu i jadnu grešku od koje se možda nikad neće oporaviti. Bio je policajac; dio njegovog posla je bio da privodi ljude koji su radili takve stvari poput ove koju je on upravo namjeravao napraviti. To je bio vandalizam, to se upravo svodilo na to, a vandali su bili loši momci. Ti odlučuješ, Norrise. Iznenada je progovorio glas gospodina Gaunta u njegovoj glavi. To je tvoj štap za ribolov. A to je također i tvoje Bogom dano pravo slobodne volje. Ti možeš birati. Ti uvijek možeš birati. AliGlas u glavi Norrisa Ridgewicka nije dovršio. Nije niti trebao. Norris je znao koje bi bile posljedice da se sada okrene. Kada bi se vratio u svoj auto, našao bi Bazun slomljen na dva dijela. Zato jer svaki izbor ima svoje posljedice. Zato jer u Americi možeš imati što god poželiš, ali samo ako to platiš. Ako ne možeš platiti, ili odbiješ platiti, zauvijek ćeš to trebati. Osim toga, on bi to meni napravio, Norris je pomislio razdražljivo. A isto tako i ne za lijep štap za ribolov poput mog Bazuna. Hugh Priest bi prerezao vrat svoje majke za bocu Old Dukea ili paket Luckiesa. Tako je pobio osjećaj krivice. Kada je nešto unutra ponovno pokušalo protestirati, pokušavalo ga zamoliti da razmisli prije nego to napravi, razmisli, potisnuo je to. Zatim se sagnuo i počeo rezbariti gume Hughovog Buicka. Njegov entuzijazam, poput onog Myre Evans, bio je sve veći dok je radio. Kao dodatnu atrakciju, razbio je prednja i stražnja svjetla Buicka. Završio je stavljajući poruku na kojoj je pisalo SAMO UPOZORENJE ZNAŠ PO ŠTO ĆU DOĆI SLJEDEĆI PUT, HUBERTE. POSLJEDNJI PUT SI UDARIO MOJ ROCKOLA. NE PRILAZI MOM BARU! ispod brisača prednjeg stakla, s vozačeve strane. Kada je obavio posao, ušuljao se natrag do prozora spavaće sobe, njegovo srce je jako udaralo u njegovim uskim grudima. Hugh Priest je još uvijek duboko spavao, stišćući ofucani tepih od krzna. Tko bi zaboga htio tako zmazanu stvar? pitao se Norris. Drži je kao da je njegov jebeni medvjedić. Vratio se do svog auta. Ušao je unutra, prebacio u ler i pustio da se njegova stara Buba nečujno otkotura niz prilaz. Nije uključio motor 106
    • sve dok auto nije bio na cesti. Zatim se odvezao što je brže mogao. Boljela ga je glava. Želudac mu se užasno okretao u njegovim crijevima. I stalno je govorio sebi da nije važno; osjećao se dobro, osjećao se dobro, prokletstvo, osjećao se stvarno dobro. To nije jako dobro djelovalo sve dok nije dosegnuo između sjedišta i zgrabio savitljiv, uski štap za ribolov u svoju lijevu šaku. Tada se ponovno počeo osjećati smireno. Norris ga je tako držao cijelim putem do kuće. 9 Srebrno je zvono zazvonilo. Slopey Dodd je ušao u Potrebne stvari. "Zdravo, Slopey," rekao je gospodin Gaunt. "Z-z-zdravo, gosp-p-podine G-G-Guh-" "Ne trebaš mucati kod mene, Slopey," rekao je gospodin Gaunt. Podigao je jednu svoju ruku s dva prsta stavljena u slovo V. Povukao ih je kroz zrak ispred Slopeyjevog priprostog lica, i Slopey je osjetio nešto - zamršen, kvrgav zastoj u njegovoj glavi - se razriješio čarolijom. Njegova usta su se otvorila. "Što ste mi napravili?" dahćući je protisnuo. Riječi su savršeno izlazile iz njegovih ustiju poput kuglica na niti. "Trik koji bi gđica Ratcliffe najvjerojatnije voljela naučiti," rekao je gospodin Gaunt. Nasmiješio se i stavio oznaku pored Slopeyjevog imena na papiru. Pogledao je djedov sat koji je zadovoljno otkucavao u kutu. Bilo je četvrt do jedan. "Reci mi kako si uspio ranije izaći iz škole? Hoće li itko biti sumnjičav?" "Ne." Slopeyjevo lice je još uvijek bilo zadivljeno, i činilo se kao da pokušava gledati vlastita usta, kao da može stvarno vidjeti riječi koje ispadaju iz njih u tako besprimjerno dobrom poretku. "Rekao sam gđi DeWeese da mi je slabo u želucu. Poslala me školskoj bolničarki. Rekao sam bolničarki da se osjećam bolje, ali da mi je još uvijek zlo. Pitala me da li mislim da ću moći hodati do kuće. Odgovorio sam da, pa me je pustila." Slopey je zastao. "Došao sam, jer sam zaspao za vrijeme odmora. Sanjao sam da me zovete." 107
    • "Jesam." Gospodin Gaunt je postavio svoje čudno jednake prste ispod svoje brade i nasmiješio se dječaku. "Reci mi - da li se tvojoj majci svidio kositreni čajnik koji si joj kupio?" Crvenilo se pojavilo na Slopeyjevim obrazima, pretvarajući ih u boju stare cigle. Počeo je nešto govoriti, zatim je odustao i umjesto toga počeo proučavati svoje noge. Svojim najnježnijim, najljubaznijim glasom, gospodin Gaunt je rekao: "Zadržao si ga za sebe, zar ne?" Slopey je kimnuo, još uvijek gledajući svoje noge. Osjećao se posramljeno i zbunjeno. Što je najgore, osjećao je užasan gubitak i žalost: gospodin Gaunt je nekako razriješio taj mrzak, iritirajući čvor u njegovoj glavi... i kakvo je bilo dobro u tome? Bilo mu je previše neugodno govoriti. "Pa sada, molim te reci, što će dvanaestogodišnjak raditi s kositrenim čajnikom?" Slopeyjev čuperak, koji je poskakivao gore i dolje prije nekoliko sekundi, sada je lepršao od strane na stranu kako je odmahivao glavom. Nije znao što će dvanaestogodišnjak raditi s kositrenim čajnikom. Samo je znao da ga je želio zadržati. Sviđao mu se. Zaista... zaista... mu se sviđao. "... dodirivati ga," konačno je promrmljao. "Molim?" pitao je gospodin Gaunt, podižući svoju jedinu valovitu obrvu. "Sviđa mi se dodirivati ga, rekao sam!" "Slopey, Slopey," rekao je gospodin Gaunt, dolazeći iza blagajne, "ne trebaš mi objašnjavati. Znam sve o toj čudnoj stvari koju ljudi nazivaju 'ponos posjedovanja.' To je postalo kamen temeljac moje karijere." Slopey Dodd je ustuknuo pred gospodinom Gauntom u strahu. "Nemojte me dodirivati! Molim vas nemojte!" "Slopey, nemam namjeru dodirivati te, isto kao što nemam namjeru ti reći da daš svojoj majci čajnik. On je tvoj. Možeš s njim raditi što god hoćeš. U stvari, plješćem tvojoj odluci da ga zadržiš." "Vi... vi da?" "Da. Naravno da da. Sebični ljudi su sretni ljudi. Vjerujem to svim svojim srcem. Ali Slopey..." 108
    • Slopey je malo podigao glavu i plašljivo pogledao Lelanda Gaunta kroz viseće šiške svoje crvene kose. "Došlo je vrijeme da završiš plaćanje za njega." "Oh! Izraz ogromnog olakšanja je ispunio Slopeyjevo lice. "Da li je to sve zbog čega ste me tražili? Mislio sam možda..." Ali ili nije mogao ili se nije usudio završiti. Nije bio siguran što je gospodin Gaunt želio. "Da. Sjećaš li se svog obećanja kome bi trebao izvesti psinu?" "Naravno. Treneru Prattu." "Točno. Postoje dva dijela te psine - nešto moraš staviti negdje, a osim toga i moraš nešto reći treneru Prattu. A ako budeš točno slijedio upute, čajnik će biti tvoj zauvijek." "Mogu li isto tako govoriti?" upitao je Slopey čeznutljivo. "Mogu li isto tako govoriti bez mucanja zauvijek?" Gospodin Gaunt je uzdahnuo sa žaljenjem. "Bojim se da ćeš se vratiti na početno stanje čim izađeš iz mog dućana, Slopey. Vjerujem da imam negdje na skladištu sredstvo protiv mucanja, ali -" "Molim vas! Molim vas, gospodine Gaunt! Napravit ću bilo što! Napravit ću bilošto bilo kome! Mrzim mucati!" "Znam da bi, ali u tome je problem, zar ne vidiš? Brzo mi nestaju sve moje psine koje se trebaju izvesti; moja plesna kartica, mogli bismo reći, je skoro puna. Tako mi ne bi mogao platiti." Slopey je oklijevao dugo vremena prije nego je ponovno progovorio. Kada je progovorio, njegov je glas bio tih i plah. "Ne biste li mogli... mislim, da li ikada... poklanjate stvari, gospodine Gaunt?" Lice Lelanda Gaunta je postalo jako žalosno. "Oh, Slopey! Koliko sam puta pomislio na to i to s takvom čežnjom! U mom srcu postoji dubok, netaknut bunar milosrđa. Ali..." "Ali?" "To ne bi bio posao," završio je gospodin Gaunt. Dobacio je Slopeyju osmijeh suosjećanja... ali njegove su oči zasjale tako vučje da je Slopey krenuo prema nazad. "Razumiješ, zar ne?" "Uh... da! Naravno!" "Osim toga," nastavio je gospodin Gaunt, "sljedećih nekoliko sati je presudno za mene. Jednom kada se stvari počinju kotrljati, rijetko kada se mogu zaustaviti... ali za sada, moja krilatica mora biti razboritost. Da iznenada prestaneš mucati, mogla bi se početi 109
    • postavljati pitanja. To bi bilo loše. Šerif već postavlja pitanja koja ne bi trebao." Njegovo se lice na trenutak smračilo, a zatim se ponovno pojavio njegov ružan, šarmantan, prodoran osmijeh. "Ali ja se namjeravam pobrinuti za njega, Slopey. Ah, da." "Mislite na šerifa Pangborna?" "Da - šerifa Pangborna, to sam htio reći." Gospodin Gaunt je podigao svoja dva prsta i još jednom ih je povukao prema dolje ispred Slopeyjevog lica, od čela prema bradi. "Ali nikad nismo razgovarali o njemu, zar ne?" "Razgovarali o kome?" pitao je Slopey, zbunjeno. "Točno." Leland Gaunt je danas bio odjeven u jaknu od tamnosive antilop kože, i iz jednog od njenih džepova je izvukao crni kožni novčanik. Pružio ga je Slopeyju, koji ga je uzeo oprezno, pazeći da ne dotakne prste gospodina Gaunta. "Znaš auto trenera Pratta, zar ne?" "Mustang? Naravno." "Stavi to unutra. Ispod suvozačevog sjedala, tako da samo ugao viri van. Odmah sada otiđi do niže srednje škole - treba tamo biti prije posljednjeg zvona. Razumiješ li?" "Da." "Zatim ćeš pričekati dok ne izađe van. A kada izađe..." Gospodin Gaunt je nastavio govoriti tiho mrmljajući i Slopey ga je pogledao, opuštene vilice, ošamućenog pogleda, povremeno kimajući. Slopey Dodd je otišao nekoliko minuta kasnije s novčanikom Johna LaPointea strpanim u svoju košulju. 110
    • ŠESNAESTO POGLA VLJE 1 Nettie je ležala u običnom sivom lijesu kojeg je platila Polly Chalmers. Alan ju je tražio da mu dozvoli da joj pomogne podijeliti troškove, ali ona ga je odbila na onaj jednostavan, ali konačan način kojeg je upoznao, poštivao i prihvatio. Lijes je stajao na čeličnim pomičnim šipkama iznad parcele na Homeland groblju blizu mjesta gdje su sahranjeni Pollyini roditelji. Humak zemlje pored toga je bio prekriven tepihom svijetlozelene umjetne trave koja je grozničavo svjetlucala na vrućoj sunčevoj svjetlosti. Ta umjetna trava je uvijek izazivala jezu kod Alana. Bilo je nečeg bestidnog u njoj, nečeg odvratnog. Sviđala mu se čak manje od običaja pogrebnika da prvo stave rumenilo na mrtvace, a zatim ih napirlitaju u njihovu najbolju odjeću tako da izgledaju kao da idu na veliki poslovni sastanak u Boston umjesto na dugo razdoblje raspadanja između korijenja i crva. Velečasni Tom Killingworth, metodistički svećenik koji je služio misu u Juniper Hillu dva puta tjedno i dobro poznavao Nettie, održao je obred na Pollyin zahtjev. Propovijed je bila kratka, ali topla, puna aluzija na Nettie Cobb kakvu je ovaj čovjek poznavao, ženu koja je polako i hrabro izlazila iz sjena ludila, ženu koja je donijela hrabru odluku da se još jednom pokuša suočiti sa svijetom koji ju je tako jako povrijedio. "Kada sam odrastao," rekao je Tom Killingworth, "moja majka je imala ploču s krasnom irskom poslovicom u svojoj sobi za šivanje. Glasila je 'Budi u raju pola sata prije nego vrag dozna da si umrla.' Nettie Cobb je imala težak život, na mnoge načine i tužan život, ali unatoč tome ne vjerujem da su ona i vrag ikad imali puno veze jedan s drugim. Unatoč njenoj užasnoj, preranoj smrti, moje srce vjeruje da je otišla u raj, i da vrag još uvijek nije doznao novosti." Killingworth je podigao ruke u tradicionalnoj kretnji blagoslova. "Pomolimo se." S druge strane brda, gdje je istovremeno pokapana Wilma Jerzyck, dolazio je zvuk mnogih glasova koji su se podizali i nestajali na odgovor ocu Johnu Brighamu. Tamo su auti bili poredani od mjesta pokopa, pa sve do istočnih vrata groblja; došli su zbog Petera 111
    • Jerzycka, živućeg, ako ne zbog njegove mrtve žene. Ovdje je bilo samo petero ožalošćenih: Polly, Alan, Rosalie Drake, stari Lenny Partridge (koji je išao na sve sprovode iz principa, osim ako nije bio pokop nekoga iz Papinog mnoštva), i Norris Ridgewick. Norris je bio blijed i rastresen. Mora da ribe nisu grizle, Alan je pomislio. "Gospodin vas blagoslovio, a vaše sjećanje na Nettie Cobb održao živim i svježim u vašim srcima," rekao je Killingworth, i pored Alana, Polly je ponovno počela plakati. Stavio je svoju ruku oko nje i ona mu se primakla zahvalna, njena je ruka pronašla njegovu i čvrsto se umotala u nju. "Neka Gospodin podigne svoje lice prema vama; neka vas obaspe Svojom milošću; neka vam razveseli duše i pruži vam mir. Amen." Dan je bio još topliji od Kolumbovog dana, i kada je Alan podigao glavu, strelice jasnog sunčevog svjetla su se odbile od prečki na lijesu u njegove oči. Slobodnom rukom je obrisao čelo, gdje se pojavio pravi ljetni znoj. Polly je prekopala svoju torbicu kako bi pronašla čistu Kleenex maramicu i obriše njome mokre oči. "Dušo, jesi li dobro?" upitao je Alan. "Da... ali moram plakati za njom, Alane. Jadna Nettie. Jadna, jadna Nettie. Zašto se ovo dogodilo? Zašto ?" I ponovno je počela jecati. Alan, koji se pitao točno istu stvar, privukao ju je u naručje. Preko njenog ramena vidio je Norrisa koji je išao prema mjestu gdje su se skupili auti osoba koje su tugovale za Nettie, izgledajući poput čovjeka koji ili nije znao kamo ide ili koji nije bio potpuno budan. Alan se namrštio. Tada se Rosalie Drake približila Norrisu, nešto mu rekla, i Norris ju je zagrlio. Alan je razmišljao. I on ju je isto poznavao - samo je bio žalostan, to je sve. U posljednje vrijeme napadaš previše sjena - možda je ovdje pravo pitanje što je s tobom? Tada je došao Killingworth, i Polly mu se okrenula da mu zahvali, uspostavljajući kontrolu nad sobom. Killingworth je pružio ruke. S uzdržanim divljenjem Alan je promatrao neustrašiv način na koji je Polly dozvolila da joj svećenikove velike ruke progutaju njenu. Nije se mogao sjetiti da je ikad vidio Polly da tako slobodno i bezbrižno pruža svoju ruku. Nije joj samo malo bolje; puno joj je bolje. Što se prokletstvo dogodilo? 112
    • S druge strane brda, nazalni, prilično iritirajući glas oca Johna Brighama je izjavio: "Mir s vama." "I s vama," odgovorili su ožalošćeni en masse. Alan je pogledao običan sivi lijes pored tog odvratnog otkosa lažne zelene trave i pomislio, Mir s tobom, Nettie. Sada i konačno, mir s tobom. 2 Dok je završavao dvostruki sprovod na Homelandu, Eddie Warburton je parkirao ispred Pollyine kuće. Izašao je iz svog auta - nije to bio lijep novi auto poput onog kojeg je ona bijela svinja na Sunocu uništila, samo vozilo - i pažljivo pogledao na obje strane. Činilo se da je sve u redu; ulica je drijemala za vrijeme onog što je bilo nalik poslijepodnevu početkom kolovoza. Eddie je požurio na Pollyin prilaz, u hodu tražeći u košulji omotnicu koja je izgledala službeno. Gospodin Gaunt ga je nazvao prije deset minuta, rekavši mu da je vrijeme da završi plaćanje svog medaljona, i bio je ovdje... naravno. Gospodin Gaunt je bio tip čovjeka koji kada je rekao žaba, ti si skočio. Eddie je prešao tri stube do Pollyinog trijema. Lagan zapuh povjetarca je pomaknuo zvončiće iznad vrata, tjerajući ih da nježno zvone zajedno. Bio je to najciviliziraniji zvuk koji se mogao zamisliti, ali Eddie je svejedno malo skočio. Ponovno je pogledao okolo, nije vidio nikoga, zatim ponovno pogledao omotnicu. Adresirano na "Gđu Patriciu Chalmers" - prilično snobosvki! Eddie nije imao pojma da je Pollyino pravo ime bilo Patricia, niti je mario za to. Njegov je posao bio da napravi tu malu psinu, i zatim što prije pobjegne odavde. Ispustio je pismo u otvor za poštu. Zalepršalo je i sletjelo na vrh ostale pošte: dva kataloga i brošuru kablovske TV. Samo omotnica veličine poslovne s Pollyinim imenom i adresom ispod marke u gornjem desnom kutu i povratna adresa u gornjem lijevom: San Francisco Odjel za dječju skrb 666 Geary Street San Francisco, California 94112 113
    • 3 "Što je to?" Alan je pitao dok su se on i Polly polako spuštali nizbrdo prema Alanovom karavanu. Nadao se da će razmijeniti barem koju riječ s Norrisom, ali Norris je već ušao u svoj VW i otišao. Vjerojatno natrag na jezero kako bi još malo lovio ribe prije nego zađe sunce. Polly ga je pogledala, još uvijek crvenih očiju i previše blijeda, ali smiješeći se usiljeno. "Što je što?" "Tvoje ruke. Što se dogodilo da im je bolje? To je poput čarolije?" "Da," rekla je, i pružila ih je ispred sebe, s izvrnutim prstima kako bi ih oboje mogli pogledati. "Da, zar ne?" Njen je osmijeh sada bio malo prirodniji. Njeni su prsti još uvijek bili isprepleteni, još uvijek iskrivljeni, i zglobovi su još uvijek bili nabrani, ali bolna oteklina koja je tamo bila u petak navečer je skoro potpuno nestala. "Hajde, gospođo. Reci." "Nisam sigurna da li ti želim reći," rekla je. "U stvari, malo mi je neugodno." Stali su i mahnuli Rosalie dok je prolazila u svojoj staroj plavoj Toyoti. "Hajde," rekao je Alan. "Priznaj." "Pa," rekla je, "pretpostavljam da je stvar u tome što sam konačno upoznala pravog liječnika." Polako se boja vraćala u njene obraze. "Tko je to?" "Dr. Gaunt," rekla je s nervoznim laganim smijehom. "Dr. Leland Gaunt." "Gaunt!" Pogledao ju je s iznenađenjem. "Što on ima s tvojim rukama?" "Odvezi me do njegovog dućana i putem ću ti reći." Pet minuta kasnije, (Alan je ponekad pomislio da je jedna od najljepših stvari kada živiš u Castle Rocku da je skoro sve udaljeno samo pet minuta), skrenuo je na jedno koso mjesto ispred Potrebnih stvari. Natpis je bio u izlogu, onaj kojeg je Alan već prije vidio: UTORKOM I ČETVRTKOM SAMO PREMA DOGOVORU. 114
    • Iznenada je sinulo Alanu - koji do sada nije pomislio o tom aspektu novog dućana - da je zatvoreno osim "prema dogovoru" bio prokleto čudan način obavljanja posla u malom gradu. "Alane?" Polly je pitala oklijevajući. "Izgledaš bijesno." "Nisam bijesan," rekao je. "Zbog čega bih uopće na ovom svijetu trebao biti bijesan? Istina je, ne znam kako se osjećam. Pretpostavljam-" Ispustio je kratak smijeh, odmahnuo glavom, i ponovno počeo. "Pretpostavljam da sam ono što je Todd običavao zvati 'pa-zanjen*.' Nadriliječnički lijekovi? To nije nalik tebi, Poly" * Zamjena slogova - umjesto zapanjen (u engleskom, dječak je umjesto "flab-gasted" rekao "gabberflasted".) Njene su se usne odmah stisnule, i upozorenje se pojavilo u njenim očima kada se okrenula prema njemu. "'Nadriliječnički' nije riječ koju bih ja upotrijebila. Nadriliječništvo je za guske i... i tibetanske molitvene mlince iz oglasa sa stražnje strane Inside Viewa. 'Nadriliječništvo' je kriva riječ ako stvar djeluje, Alane? Misliš li da sam u krivu?" Otvorio je usta - da kaže nešto, nije bio siguran što - ali je ona nastavila prije nego je on mogao bilo što reći. "Pogledaj ovo." Pružila je svoje ruke na sunčevoj svjetlosti koja je prodirala kroz prednje staklo, zatim ih je otvorila i zatvorila bez muke nekoliko puta. "U redu. Loš izbor riječi. Što ja -" "Da, tako bih rekla. Jako loš izbor." "Oprosti." Potpuno se okrenula kako bi ga tada mogla gledati, sjedeći tamo gdje je Annie tako često sjedila, sjedeći u onome što je nekoć bio Pangbornov obiteljski auto. Zašto nisam već zamijenio ovu stvar? pitao se Alan. Što sam ja - lud? Polly je stavila svoje ruke nježno na Alanove. "Oh, ovo počinje zaista biti neugodno - nikad se ne svađamo i nemam namjera sada početi. Danas sam pokopala dragu prijateljicu. Ne želim se posvađati još i sa svojim dečkom." Spori osmijeh je osvijetlio njegovo lice. "To sam ja? Tvoj dečko?" "Pa... ti si moj prijatelj. Mogu li barem to reći?" 115
    • Zagrlio ju je, pomalo iznenađen koliko su bili blizu razmjeni grubih riječi. I ne zato što se osjećala gore, već zato što se osjećala bolje. "Dušo, možeš reći što god želiš. Volim te puno." "I nećemo se svađati, bez obzira što se dogodilo." Ozbiljno je kimnuo. "Bez obzira." "Zato jer i ja tebe volim, Alane." Poljubio joj je obraz, zatim ju je pustio. "Da vidim tu kanticu koju ti je dao." "Nije kantica, to je azka. I nije mi ju dao, već mi ju je posudio na probu. Zato sam ovdje - da je kupim. Rekla sam ti to. Samo se nadam da neće tražiti mjesec i zvijezde za nju." Alan je pogledao natpis u izlogu, i zaslon koji je bio povučen na vrata. Pomislio je, bojim se da će upravo to tražiti, draga. Nije mu se sviđalo ništa od toga. Bilo mu je teško odvojiti oči od Pollyinih ruku za vrijeme sprovoda - gledao ju je kako bez problema otkopčava svoju torbicu, kopa po torbi tražeći Kleenex, zatim zatvara torbicu vršcima prstiju umjesto da čudno skriva torbicu kako bi je mogla zatvoriti svojim palcima, koji su obično puno manje boljeli. Znao je da su joj ruke bolje, ali ta priča o magičnoj amajliji - a na to se svodilo kada skineš glazuru s kolača - činila ga je užasno nervoznim. Smrdila je na prijevara. UTORKOM I ČETVRTKOM SAMO PREMA DOGOVORU. Ne, osim nekoliko otmjenih restorana popu Mauricea, otkako je došao t u Maine nikad nije vidio posao koji se odvijao prema dogovoru - samo prema radnom vremenu. A mogao si doći ravno s ceste i dobiti stol kod Mauricea u devet od deset puta... osim u ljeti, naravno, kada bi se turisti razmnožili. SAMO PREMA DOGOVORU. Ipak, je vidio (krajičkom oka), cijeli tjedan ljude koji su ulazili i izlazili. Možda ne u krdima, ali je bilo jasno da gospodinu Gauntu nije naškodio način obavljanja posla, bez ozbira bio čudan ili ne. Ponekad su njegove mušterije dolazile u malim grupama, ali češće se činilo da su same... ili se barem tako činilo Alanu, nastojeći se sjetiti prethodnog tjedna. A nisu li tako radili snalažljivi šarmeri? Odvoje te od stada, dobiju te samog, udobno te smjeste, a zatim ti pokažu kako bi mogao posjedovati Lincoln tunel za tako nisku cijenu samo danas. 116
    • "Alane?" Njena je šaka lagano udarila po njegovom čelu. "Alane, jesi li ovdje?" Pogledao ju je s osmijehom. "Ovdje sam, Polly." Nosila je tamnoplavu haljinu s odgovarajućom plavom maramom za Nettien sprovod. Dok je Alan razmišljao skinula je maramu i spretno otkopčala gornja dva dugemta bijele bluze koja je bila ispod. "Još!" rekao je požudno gledajući. "Dekolte! Želimo dekolte!" "Prestani," rekla je usiljeno čedno, ali s osmijehom. "Sjedimo nasred Main Streeta i pola tri je poslije podne. Osim toga, upravo smo došli sa sprovoda, u slučaju da si zaboravio." Krenuo je. "Zaista je tako kasno?" "Ako je pola tri kasno, onda je kasno. Lupnula je po njegovom zglavku. "Da li ikad pogledaš onu stvar koja ti se tamo nalazi?" Pogledao je sada i vidio da je bliže dva i četrdeset, nego dva i trideset. Niža srednja škola završava u tri sata. Ako želi biti tamo kada Brian Rusk bude izlazio, mora odmah krenuti. "Da vidim tvoju dranguliju," rekao je. Zgrabila je tanki srebrni lanac oko svog vrata i povukla mali srebrni predmet na njegovom kraju. Stavila ga je na dlan... zatim zatvorila ruku oko njega kada se pomaknuo da ga dodirne. "Uh...ne znam da li smiješ." Smiješila se, ali pokret koji je napravio je stvorio nelagodu kod nje." Moglo bi pokvariti vibracije, ili nešto." "Ma, daj, Pol," rekao je ozlovoljen. "Gledaj," rekla je, "idemo nešto odmah raščistiti, u redu? Želiš li?" Ljutnja se vratila u njen glas. Pokušavala ju je kontrolirati, ali je bila tamo. "Tebi je lako to smatrati nevažnim. Ti nemaš ogromne tipke na telefonu, ili ogromne recepte za Percodan." "Hej, Polly! To je-" "Ne, pusti hej Polly." Crvene točke boje su se pojavile na njenim obrazima. Dio njene ljutnje, kasnije će pomisliti, je proizašao iz jednostavnog izvora: u nedjelju se osjećala točno isto kao što se Alan osjećao sada. Od tada se dogodilo nešto što je promijenilo njeno mišljenje, i nije bilo lako postaviti se prema toj promjeni. "Ova stvar djeluje. Znam da je ludo, ali zaista djeluje. U nedjelju ujutro, kada je Nettie navratila, ja sam bila u agoniji. Počela sam razmišljati kako bi pravo rješenje svih mojih problema bila dvostruka 117
    • amputacija. Bol je bila tako jaka, Alane, da sam o tome razmišljala s osjećajem koji je bio blizak iznenađenju. Poput 'Oh da - amputacija! Zašto nisam o tome prije razmišljala? To je tako očito!' Sada, samo dva dana kasnije, sve što imam je ono što dr. Van Allen naziva 'prolaznom boli,' a čini se da čak i to nestaje. Sjećam se da sam negdje prije godinu dana provela cijeli tjedan na dijeti smeđe riže, jer se smatralo da to pomaže. Da li je to toliko drugačije?" Ljutnja je nestala iz njenog glasa dok je govorila i sada ga je gledala skoro molećivo. "Ne znam, Polly. Zaista ne znam." Ponovno je otvorila ruku, i sada je držala azku između palca i kažiprsta. Alan se sagnuo bliže da je pogleda, ali ovaj puta nije napravio pokret da je dodirne. Bio je to mali srebrni predmet, ne sasvim okrugao. Sićušne rupice, ne veće od crnih točkica koje su sačinjavale fotografije u novinama, prošaravale su njegovu donju polovicu. Blago je svjetlucao na sunčevom svjetlu. Dok ju je Alan gledao, obuzeo ga je snažan, iracionalni osjećaj: nije mu se svidio. Nije mu se uopće svidio. Odupro se kratkoj, snažnoj pobudi da ga jednostavno strgne s Pollyinog vrata i baci kroz otvoren prozor. Da! Dobra ideja, momče! Napravi to i pobirat ćeš svoje zube iz svog krila! "Ponekad se skoro osjeća kao da se nešto pomiče unutra," rekla je Polly, smiješeći se. "Poput meksičkog graha skakavca. Nije li to ludo?" "Ne znam." Gledao ju je kako ga vraća ispod bluze s jakim osjećajem zle slutnje... ali kada je bio van vidika, a njeni prsti - njeni neosporno gipki prsti su počeli ponovno zakopčavati gornji dio njene bluze, osjećaj je počeo blijedjeti. Ono što nije blijedilo, je bila njegova sve veća sumnja da je gospodin Gaunt prevario ženu koju voli... a ako je, ona neće biti jedina. "Da li si pomislila da bi to moglo biti nešto drugo?" Sada se kretao s obzirnošću čovjeka koji je koristio skliske kamene da bi prešao brzi potok. "Veći si i prije imala remisije, znaš." 118
    • "Naravno da znam," rekla je Polly s razdražljivom strpljivošću. "To su moje ruke." "Polly, samo pokušavam -" "Znala sam da ćeš vjerojatno reagirati tako kako reagiraš, Alane. Činjenica je dovoljno jednostavna: znam kako izgledaju artritične remisije, i momče, to nije to. Posljednjih pet ili šest godina bilo je razdoblja kada sam se osjećala prilično dobro, ali se nisam nikada osjećala tako dobro čak i u vrijeme najboljih razdoblja. Ovo je drugačije. Ovo je poput..." Zastala je, razmislila, zatim napravila mali, frustrirani pokret kojeg su uglavnom činile ruke i ramena. "To je kao da mi je ponovno dobro. Ne očekujem da ćeš razumjeti točno što mislim, ali ne mogu to reći bolje nego što jesam." Kimnuo je, mršteći se. Razumio je ono što je govorila, i isto je razumio da je to mislila. Možda je azka oslobodila neku umrtvljenu snagu iscjeljivanja u njenom vlastitom umu. Da li je to bilo moguće, iako bolest o kojoj se radilo, nije bila po svom porijeklu psihosomatska? Rosicruciansi* su mislili da se takve stvari stalno događaju. Tako su i milijuni ljudi koji su iz tog razloga kupili knjigu L. Rona Hubbarda o Dijanetici. On sam nije znao; jedina stvar koju je mogao zasigurno reći je bila da nikad nije vidio slijepu osobu koja je mislila da će povratiti vid ili ranjenu osobu da će zaustaviti krvarenje samim trudom koncentracije. * U 17. i 18. stoljeću su to bili pripadnici tajnog društva koje je vjerovalo u okultni. I danas postoje takva udruženja u Americi. Ono što je znao bilo je ovo: nešto je smrdilo u cijeloj situaciji. Nešto je tu smrdilo tako jako poput mrtve ribe koja je provela tri dana na vrućem suncu. "Pređimo na stvar," rekla je Polly. "Iscrpljuje me nastojanje da se ne ljutim na tebe. Uđi sa mnom. Sam razgovaraj s gospodinom Gauntom. Ionako je vrijeme da ga upoznaš. Možda ti on bolje može objasniti što radi amajlija... i što ne radi." Ponovno je pogledao na sat. Sada je bilo četrnaest minuta do tri. Na kratak trenutak je pomislio napraviti kako je predložila, i ostaviti Briana Ruska za kasnije. Ali uhvatiti dječaka dok izlazi iz škole uhvatiti ga dok je izvan kuće - činilo mu se u redu. Dobit će bolje odgovore ako bude razgovarao s njim dalje od njegove majke, koja će 119
    • se vrtiti oko njega poput lavice štiteći svoje mladunče, prekidajući, možda čak i govoreći sinu da ne odgovori. Da, to bi bila posljedica: ako bi se pokazalo da njen sin nešto krije, ili čak ako gđa Rusk pomisli da krije, Alanu bi možda bilo teško ili nemoguće dobiti informaciju koju je trebao. Ovdje je imao potencijalnog prevaranta; u Brianu Rusku je možda imao ključ onog što bi možda riješilo oba ubojstva. "Ne mogu, dušo," rekao je. "Možda danas malo kasnije. Moram otići do Niže srednje škole i razgovarati s nekim, i mislim da to moram odmah napraviti." "Ima li to veze s Nettie?" "Ima veze s Wilmom Jerzyck... ali ako je moja slutnja točna, i Nettie je tu uključena, da. Ako išta otkrijem, reći ću ti kasnije. U međuvremenu, možeš li nešto napraviti za mene?" "Alane, kupit ću to! To nisu tvoje ruke!" "Ne, očekujem da ćeš kupiti. Želim da mu platiš čekom, to je sve. Nema razloga zašto ga ne bi primio - to jest, ako je častan poslovni čovjek. Živiš u gradu i banka ti je točno nasuprot ceste. Ali ako nešto ispadne čudno, imaš nekoliko dana da zaustaviš plaćanje -" "Razumijem," rekla je Polly. Njen glas je bio miran, ali Alan je ustanovio s razočaranjem da je konačno promašio svoje uporište na jednom od onih skliskih kamena i pao naglavačke u potok. "Misliš da je varalica, zar ne, Alane? Misliš da će uzeti novac maloj, lakovjernoj ženici, srušiti šator i iskrasti se u noć." "Ne znam," Alan je rekao jednolično. "Ono što znam je da obavlja posao u gradu samo tjedan dana. Zato ček izgleda kao razumna predostrožnost." Da, bio je razuman. Polly je to shvatila. Ta ista razumnost, ta tvrdoglava racionalnost usprkos onome što se njoj činilo kao autentičan čudesni lijek, je sada raspirivala njen bijes. Borila se protiv poriva da počne pucketati prstima u njegovo lice, vičući VIDIŠ li to, Alane? Jesi li SLIJEP? dok je to radila. Činjenica da je Alan bio u pravu, da gospodin Gaunt uopće ne bi trebao raditi probleme s čekom ako je pošten, samo ju je još više ljutila. Budi oprezna, šaptao je glas. Budi oprezna, nemoj biti nagla, uključi mozak prije nego ubaciš usta u brzinu. Sjeti se da voliš ovog čovjeka. 120
    • Ali drugi glas je odgovorio, hladniji glas, onaj kojeg je jedva prepoznala kao svoj: Da li? Da li zaista? "U redu," rekla je stisnutih ustiju, i skliznula preko sjedala i dalje od njega. "Hvala ti što brineš o onome što je najbolje za mene, Alane. Ponekad zaboravljam kako jako trebam nekoga da to radi, razumiješ. Svakako ću mu napisati ček." "Polly-" "Ne, Alane. Nema više razgovora sada. Danas se više ne mogu ljutiti na tebe." Otvorila je vrata i izašla jednim žustrim pokretom. Haljina se podigla, otkrivajući na trenutak dio bedra koji zaustavlja srce. Počeo je prelaziti na drugu stranu, želeći je uhvatiti, razgovarati s njom, utješiti je, pokazati joj da je samo izrazio svoje sumnje zato jer mu je bilo stalo do nje. Tada je ponovno pogledao na sat. Bilo je devet minuta do tri. Čak i ako požuri, možda će mimoići Briana Ruska. "Razgovarat ćemo večeras," povikao je kroz prozor. "Dobro," rekla je. "Napravi to, Alane." Otišla je direktno do vrata ispod tende ne okrećući se okolo. Prije nego je ubacio karavan u hod za vožnju unazad i otišao iz ulice, Alan je čuo zveket malog srebrnog zvona. 4 "Gospođo Chalmers!" povikao je veselo gospodin Gaunt i stavio malu kvačicu na papiru pored blagajna. Sada se približavao njenom dnu: Polly je bila posljednje ime osim još jednog. "Molim vas... Polly," rekla je. "Oprosti." Njegov se osmijeh raširio. "Polly." Uzvratila mu je osmijeh, ali osmijeh je bio usiljen. Sada kad je bila ovdje, osjećala je jaku žalost zbog ljutitog načina na koji su se ona i Alan razdvojili. Iznenada je ustanovila da se bori kako ne bi briznula u plač. "Gospođo Chalmers? Polly? Da li se loše osjećaš?" Gospodin Gaunt je došao iza pulta. "Izgledaš malo blijedo." Njegovo je lice bilo nabrano od istinske brige. To je čovjek za kojeg Alan misli da je varalica, Polly je pomislila. Da ga barem sada može vidjeti "To je zbog sunca, mislim," rekla je glasom koji nije bio potpuno jednoličan. "Tako je vruće vani." 121
    • "Ali hladno ovdje," rekao je umirujuće. "Dođi, Polly. Dođi i sjedni." Vodio ju je, njegova ruka je bila blizu, ali nije sasvim dodirivala njena križa, do jednog od crvenih baršunastih stolaca. Sjela je, skupljenih koljena. "Gledao sam kroz prozor," rekao je sjedeći na stolcu pored nje i stavljajući svoje velike ruke u krilo. "Činilo mi se kao da ste se vi i šerif svađali." "Nije to ništa," rekla je, ali tada se jedna velika suza prelila iz kuta njenog lijevog oka i otkoturala niz obraz. "Naprotiv," rekao je. "To znači puno." Pogledala ga je, iznenađena... i oči gospodina Gaunta boje lješnjaka su zarobile njene. Da li su i prije bile boje lješnjaka? Nije se mogla sjetiti, ne sasvim sigurno. Sve što je znala je da je, dok ih je gledala, osjećala da je bijeda cijelog dana - sprovod jadne Nettie, zatim glupa svađa koju je imala s Alanom - počela nestajati. "Znači... puno?" "Polly," rekao je nježno, "mislim da će sve ispasti dobro. Ako mi vjeruješ. Da li? Da li mi vjeruješ?" "Da," rekla je Polly, iako je nešto iznutra, nešto daleko i slabo, izvikavalo očajničko upozorenje. "Da - bez obzira što Alan kaže vjerujem vam svim svojim srcem." "Pa, to je krasno," rekao je gospodin Gaunt. Pružio je ruku i uzeo jednu Pollyinu. Njeno se lice naboralo od gađenja na trenutak, a zatim se opustilo u prijašnji prazan i sanjarski izraz. "To je krasno. A ti i tvoj prijatelj šerif ne trebate brinuti, znaš; tvoj ček je kod mene dobar isto kao i zlato." 5 Alan je vidio da će zakasniti osim ako ne uključi trepteće svjetlo i ne stavi ga na krov. To nije želio napraviti. Nije želio da Brian Rusk vidi policijski auto; želio je da vidi pomalo neuredan karavan, upravo onakav kakav je vjerojatno vozio njegov otac. Bilo je prekasno da dođe do škole prije nego završi. Umjesto toga, Alan je parkirao na križanju Main i School Streeta. To je bio najlogičniji put kojim je Brian morao doći; samo se trebao nadati da će ta logika negdje proraditi tokom ovog dana. 122
    • Alan je izašao, naslonio se na branik karavana, i potražio u džepu gumu za žvakanje. Odmotavao ju je kada je čuo zvono u tri sata u Nižoj srednjoj školi, sanjivo i daleko u toplom zraku. Odlučio je razgovarati s gospodinom Lelandom Gauntom iz Akrona, Ohio čim završi s Brainom Ruskom, bez obzira na dogovor... i isto tako odmah promijenio mišljenje. Nazvat će prvo ured Državnog tužioca u Augusti, tražiti ih da provjere Gauntovo ime među dosjeima varalica. Ako tamo neće biti ničega, mogu poslati ime u LAWS R & P* kompjutor u Washingtonu - LAWS je po Alanovom mišljenju bila jedna od rijetko dobrih stvari koju je Nixonova administracija ikad napravila. * Kompjutorski sistem za borbu protiv kriminala. Sada su prva djeca dolazila ulicom, vičući, skačući, smijući se. Alanu je sinula iznenadna ideja, i otvorio je vozačeva vrata na karavanu. Posegnuo je preko sjedala, otvorio pretinac za rukavice, i prokopao po stvarima unutra. Pri tom je pala Toddova šaljiva limenka oraha. Alan je upravo htio odustati kada je pronašao ono što je tražio. Uzeo je to, zalupio pretinac za rukavice i izašao iz auta. Držao je malu kartonsku omotnicu s naljepnicom na njoj, na kojoj je pisalo: Trik s presa vijenim cvijetom Blackstone Magic Co. IP Greer St. Paterson, NJ, Iz tog je paketa Alan izvukao još manji kvadrat - debeo blok šarenih tankih papira. Stavio ga je ispod remena za sat. Svi mađioničari imaju bezbroj "skrivenih mjesta" na sebi i svojoj odjeći, i svaki ima svoje omiljeno mjesto. Alanovo je bilo ispod remena za sat. Kada se pobrinuo za čuvene presavijene cvjetove, Alan se vratio traženju Briana Ruska. Vidio je dječaka na biciklu, koji je veselo sjekao unutra i van kroz gomile sitnih pješaka, i odmah je stao u stanje pripravnosti. Tada je vidio da je to jedan od Hanlonovih blizanaca, pa si je dozvolio ponovno opuštanje. "Uspori ili ću te kazniti," Alan je progunđao dok je dječak prolazio pored. Jay Hanlon ga je pogledao, zapanjen i skoro se zabio u drvo. Nastavio je okretati pedale sporijom brzinom. Alan ga je gledao na trenutak, zabavljen, zatim se okrenuo u smjeru škole i ponovno nastavio tražiti Briana Ruska. 123
    • 6 Sally Ratcliffe se uspela stepenicama iz svoje male prostorije za govorne vježbe na prvi kat Niže srednje škole, pet minuta nakon zvona u tri sata i otišla glavnim hodnikom do ureda. Hodnik se brzo praznio, kao i uvijek u dane kada je bilo vedro i vruće. Vani su krda djece vikala putem prema tratini gdje su autobusi #2 i #3 umorno radili na mjestu na kamenom rubu pločnika. Sallyine niske pete su udarale i klopotale. Držala je u jednoj ruci omotnicu od svijetlosmeđeg papira. Ime na omotnici, Frank Jewett, je bilo okrenuto prema njenim nježno zaobljenim grudima. Zastala je kod sobe 6, jedna vrata niže od ureda, i pogledala kroz staklo pojačano žicom. Unutra, gospodin Jewett je govorio nekolicini nastavnika koji su bili uključeni u nastavu jesenskih i zimskih sportova. Frank Jewett je bio zdepast mali čovjek koji je Sally uvijek podsjećao na gospodina Weatherbeea, ravnatelja u Archie stripovima. Poput gospodina Weatherbeea, i njegove su naočale uvijek klizile na njegovom nosu. S njegove desne strane je sjedila Alice Tanner, školska sekretarica. Činilo se da vodi bilješke. Gospodin Jewett je pogledao na lijevo, vidio Sally kako gleda kroz prozor, i dobacio joj jedan od svojih pedantnih osmijeha. Ona je podigla jednu ruku mašući mu i prisilila se da mu uzvrati osmijeh. Mogla se sjetiti dana kada su se osmijesi prirodno pojavljivali; pored molitve, osmijesi su bila najprirodnija stvar na svijetu. Neki drugi nastavnici su pogledali kako bi vidjeli koga gleda njihov neustrašivi vođa. Tako je i Alice Tanner. Alice je mahnula prstima plaho prema Sally, smiješeći se sladunjavo slatko. Znaju, pomislila je Sally. Svatko od njih zna da smo Lester i ja prošlost. Irene je bila tako slatka prošle noći... tako suosjećajna... i tako je željela razglasiti vijest. Ta mala kurva. Sally je mahnula prstima, osjećajući kako njen plah - i potpuno lažan osmijeh širi njene usne. Nadam se da će te udariti kamion za smeće na povratku kući, ti stvoru kurvanjskog izgleda, pomislilaje i zatim otišla, njene razumno niske pete su udarale i klopotale. 124
    • Kada ju je gospodin Gaunt nazvao za vrijeme njene pauze i rekao da je vrijeme da dovrši plaćanje za prekrasni iver, Sally je reagirala s entuzijazmom i kiselim užitkom. Osjetila je da je "mala psina" koju je trebala izvesti gospodinu Jewittu pokvarena, i to joj se činilo u redu. Danas se osjećala pokvarenom. Stavila je ruku na vrata ureda... zatim zastala. Što je s tobom? iznenada se zapitala. Imaš iver... prekrasan, sveti iver, iz divne, svete vizije koja se nalazi unutra. Ne bi li takve stvari trebale činiti da se ljudi osjećaju bolje? Smirenije? U bližem dodiru s Bogom, Svemoćnim Ocem? Zar se ne osjećaš smirenije, niti u bližem dodira ni s kim. Osjećaš se kao da ti je netko napunio glavu bodljikavom žicom. "Da, ali to nije moja krivnja, niti krivnja ivera," promrmljala je Sally. "To je Lesterova krivnja. Gospodina Lestera Velikog Kurca Pratta." Niska djevojčica s naočalama i s teškom protezom okrenula se od postera Pep kluba kojeg je proučavala i znatiželjno pogledala Sally. "Što ti gledaš, Irvina?" upitala je Sally. Irvina je trepnula. "Ništa, gđice Ratcliff." "Onda idi to gledati negdje drugdje," Sally je odbrusila. "Škola je završila, znaš." Irvina je požurila niz hodnik, povremeno gledajući s nepovjerenjem preko svog ramena. Sally je otvorila vrata ureda i ušla. Omotnica koju je nosila bila je tamo gdje joj je gospodin Gaunt rekao da će biti, iza kanti za smeće izvan vrata restorana samoposluživanja. Sama je napisala ime gospodina Jewitta na njoj. Još jednom je na brzinu pogledala preko ramena kako bi bila sigurna da ona mala kurva Alice Tanner ne dolazi. Zatim je otvorila vrata unutarnjeg ureda, požurila preko sobe i stavila omotnicu od svijetlosmeđeg papira na Jewettov stol. Sada je bila još jedna stvar. Otvorila je gornju ladicu stola i izvadila teške škare. Sagnula se i trznula donju lijevu ladicu. Bila je zaključana. Gospodin Gaunt joj je rekao da će najvjerojatnije biti tako. Sally je pogledala u vanjski ured, vidjela da je još uvijek prazan, vrata hodnika još uvijek zatvorena. Dobro. Odlično. Gurnula je vrh škara u pukotinu na vrhu zaključane ladice i snažno ih nadigla. Drvo se raskolilo, i Sally je ustanovila da 125
    • njene bradavice postaju neobično, ugodno čvrste. Na neki način to je bilo zabavno. Zastrašujuće, ali zabavno. Ponovno je gurnula škare - šiljci su ovaj puta otišli dalje - i ponovno ih nadigla. Brava je škljocnula i ladica se kotrljajući na kotačićima otvorila, otkrivajući ono što se nalazilo unutra. Sallyina usta su se otvorila od šokantnog iznenađenja. Zatim se počela hihotati - zadihani, prigušeni zvukovi koji su bili bliži krikovima nego smijehu. "Oh, gospodine Jewett! Kako ste vi zločesti dečko!" U ladici se nalazila hrpa časopisa veličine zakonika, i Zločesti dečko je, u stvari, bilo ime na vrhu. Mutna slika na naslovnoj stranici je prikazivala dječaka od oko devet godina. Nosio je motociklističku kapu u stilu 50-tih i ništa više. Sally je posegnula u ladicu i izvukla časopise - bilo ih je desetak, možda i više. Sretna djeca. Slatki goli. Pušenje na vjetru. Bobbyjev farmerski svijet. Pogledala je jedan i jedva je mogla vjerovati ono što je vidjela. Odakle su dolazile ovakve stvari? Sigurno ih nisu prodavali dolje u prodavaonici, čak niti na višoj polici o kojoj je velečasni Rose ponekad propovijedao u crkvi, onoj s natpisom na kojem je pisalo SAMO ZA ONE OD 18 GODINA I STARIJE, MOLIM. Glas kojeg je jako dobro poznavala je iznenada progovorio u njenoj glavi. Požuri, Sally. Sastanak je skoro gotov, a ti ne želiš da te ovdje uhvate, zar ne? A tada se pojavio još jedan glas, ženski glas, onaj kojeg je Sally skoro mogla imenovati. Slušanje tog drugog glasa je bilo poput telefonskog razgovora s nekim dok je netko drugi razgovarao u pozadini na drugoj strani linije. Više nego pravedno, govorio je taj drugi glas. Djeluje božanski. Sally je ignorirala taj drugi glas i napravila ono što joj je gospodin Gaunt rekao da napravi: pobacala je nepristojne časopise po cijelom uredu gospodina Jewitta. Zatim je vratila škare i brzo napustila sobu, zatvarajući vrata za sobom. Otvorila je vrata vanjskog ureda i provirila. Nikoga nije bilo... ali glasovi iz sobe 6 su sada bili glasniji i ljudi su se smijali. Pripremali su se završiti; bio je to neobično kratak sastanak. Hvala Bogu za gospodina Gaunta! pomislila je i umakla niz hodnik. Skoro je došla do prednjih vrata kada je začula da izlaze iz sobe 6 iza 126
    • nje. Sally se nije osvrnula. Sinulo joj je da nije pomislila na gospodina Lestera Velikog Kurca Pratta u posljednjih pet minuta i to je bilo zaista dobro. Pomislila je da bi mogla otići kući i napraviti si krasnu pjenušavu kupku i ući u nju s krasnim iverom i provesti sljedeća dva sata ne razmišljajući o gospodinu Lesteru Velikom Kurcu Prattu i kakva bi to bila velika promjena! Da, zaista! Da, za Što si tamo radila? Što je bilo u onoj omotnici? Tko ju je tamo stavio ispred restorana? Kada? I što je još važnije od svega, Sally, što ćeš započeti? Stajala je mirno na trenutak, osjećajući kako se male kapljice znoja stvaraju na njenom čelu i udubinama sljepoočnica. Njene su se oči raširile i uplašile, poput očiju uplašene srne. Zatim su se suzile i ponovno je počela hodati. Bila je odjevena u hlače, i one su se trljale o nju na neobično ugodan način koji ju je prisilo da se sjeti čestih maženja s Lesterom. Nije me briga što sam napravila, pomislila je. U stvari, nadala se da je to nešto stvarno podlo. On zaslužuje podlu psinu, izgledajući poput gospodina Weatherbeeja, a posjedujući sve one nemoralne časopise. Nadam se da će se ugušiti kada uđe u svoj ured. "Da, nadam se da će se jebeno ugušiti," šapnula je. To je bilo prvi put u životu da je izgovorila j-riječ glasno, i njene su se bradavice stvrdnule i ponovno počele goriti. Sally je počela brže hodati, razmišljajući na neki neodređeni način da možda postoji još nešto što je mogla raditi u kadi. Iznenada joj se činilo da i ona ima jednu ili dvije svoje potrebe. Nije bilo sasvim sigurna kako ih zadovoljiti... ali je imala ideju da to može otkriti. Napokon, Gospodin pomaže onima koji pomognu sami sebi. 7 "Da li to izgleda kao poštena cijena?" gospodin Gaunt je pitao Polly. Polly je počela odgovarati, zatim je stala. Činilo se da je pažnja gospodina Gaunta iznenada bila skrenuta; gledao je u prostor i njegove su se usne nečujno micale, kao u molitvi. "Gospodine Gaunt?" Lagano se trgnuo. Zatim su se njegove oči ponovno vratile njoj i nasmiješio se. "Ispričaj me, Polly. Moje misli ponekad lutaju." 127
    • "Cijena se čini i više nego poštena," Polly mu je rekla. "Čini se božanska." Uzela je čekovnu knjižicu iz svoje torbice i počela pisati. Svako malo bi se nejasno pitala što tu namjerava, a zatim bi osjetila da oči gospodina Gaunta zovu njene. Kada je podigla pogled i srela se s njegovim, pitanja i sumnje su ponovno popustili. Ček koji mu je napisala je bio u iznosu od četrdeset i šest dolara. Gospodin Gaunt ga je uredno presavinuo i stavio u džep na reveru svog sportskog sakoa. "Svakako ispuni kontrolni kupon," rekao je gospodin Gaunt. "Tvoj znatiželjni prijatelj će ga sigurno željeti vidjeti." "On će vas doći posjetiti," rekla je Polly radivši točno ono što je gospodin Gaunt sugerirao. "Misli da ste profesionalni varalica." "On ima puno ideja i puno planova," rekao je gospodin Gaunt, "ali njegovi planovi će se promijeniti i njegove ideje će se raspršiti poput magle u vjetrovito jutro. Vjeruj mi na riječ." "Vi... vi ga nećete povrijediti, zar ne?" "Ja? Činiš mi veliku nepravdu, Patricia Chalmers. Ja sam pacifist jedan od velikih svjetskih pacifista. Ne bih podigao ruku protiv našeg šerifa. Samo sam mislio da će danas imati posla na drugoj strani mosta ovo poslijepodne. On to još ne zna, ali bude." "Oh." "Sada, Polly?" "Da?" "Tvoj ček ne sadrži potpuno plaćanje za azku." "Ne?" "Ne." Držao je običnu bijelu omotnicu u svojim rukama. Polly nije imala pojma odakle je došla, ali joj se to činilo savršeno u redu. "Kako bi završila plaćanje svoje amajlije, Polly, trebaš mi pomoći izvesti psinu nekome." "Alanu?" Iznenada se uznemirila poput zeca u šumi koji je osjetio suhi dašak vatre u vruće ljetno poslijepodne. "Mislite li na Alana ?" "Naravno da ne," rekao je. "Tražiti od tebe da izvedeš psinu nekome koga poznaješ, a naročito nekom koga misliš da voliš, bilo bi neetično, moja draga." "Bilo bi?" 128
    • "Da... iako vjerujuem da bi ti trebala pažljivo razmisliti o svojoj vezi sa šerifom, Polly. Možeš ustanoviti da se sve svodi na prilično jednostavan izbor: mala bol sada kako bi se spasila od velike boli kasnije. Drugim riječima, oni koji se na brzinu ožene, često se kaju natenane." "Ne razumijem vas." "Znam da ne. Razumjet ćeš me bolje, Polly, kada budeš vidjela svoju poštu. Vidiš, nisam jedini koji je privukao njegov znatiželjni, šmrkavi nos. Za sada, raspravimo o maloj psini koju želim da izvedeš. Žrtva ove šale je momak kojeg sam nedavno zaposlio. Njegovo je ime Merrill." "Ace Merrill?" Njegov je osmijeh izblijedio. "Nemoj me prekidati, Polly. Nemoj me nikada prekidati dok govorim. Ne osim ako ne želiš da tvoje ruke nateknu poput zračnica napunjenih otrovnim plinom." Ustuknula je pred njim, njene sanjive, snivajuće oči širom se otvore. "Žao... žao mi je." "U redu. Tvoja je isprika prihvaćena... ovaj puta. Sada me slušaj. Slušaj jako pažljivo." 8 Frank Jewett i Brion McGinley, srednjoškolski nastavnik zemljopisa i košarkaški trener, su hodali od sobe 6 do vanjskog ureda točno iza Alice Tanner. Frank se cerio i pričao Brionu šalu koju je čuo tog dana od prodavača udžbenika. Imala je veze s doktorom koji je imao problema dijagnosticirati bolest žene. Sveo ih je na dvije mogućnosti sidu ili Alzheimerovu bolest - ali dalje nije mogao ići od toga. "Tako je muž djevojke odveo doktora na stranu, "Frank je nastavio dok su ulazili u vanjski ured. Alice se naginjala nad stol, kopajući tamo po maloj hrpi poruka, i Frank je spustio glas. Alice je znala biti prilično kruta kada se radilo o šalama koje su bile malo dvosmislene. "Da?" Sada se i Brion počeo ceriti. "Da. Bio je zaista uzrujan. Rekao je, 'Isuse, doktore - da li je to najbolje što možete napraviti? Ne postoji li neki način kako bi mogli otkriti koju od njih ima?' " 129
    • Alice je izabrala dva ružičasta formulara za poruke i krenula prema unutarnjem uredu s njima. Došla je do vrata i zatim kratko stala, kao da je došla do nevidljivog kamenog zida. Nitko od nacerenih sredovječnih bijelih muškaraca iz malog grada nije to primijetio. " 'Naravno, to je lako,' rekao je doktor. 'Odvedite je oko pedesetak kilometara u šumu i tamo je ostavite. Ako pronađe put natrag, nemojte je ševiti.' " Brion McGinley je blesavo zinuo prema svom šefu na trenutak, zatim je prasnuo u iskren, grohotan smijeh. Ravnatelj Jewett mu se pridružio. Tako su se jako smijali da nitko od njih nije čuo Alice prvi puta kada je zazvala Frankovo ime. Drugi puta nije bilo problema. Drugi puta ga je skoro zavrištala. Frank je požurio do nje. "Alice? Što -" Tada je vidio 'što', i ispunio ga je užasan, smrtni strah. Njegove su riječi presahnule. Osjetio je da se koža muda bijesno naježila; činilo se da se jaja pokušavaju vratiti tamo odakle su došla. To su bili časopisi. Tajni časopisi iz donje ladice. Bili su raštrkani po cijelom uredu poput konfeta iz noćnih mora: dječaci u uniformama, dječaci u sjenicima, dječaci sa slamnatim šeširima, dječaci koji jašu drvene konjiće. "Što za Boga miloga?" Glas, promukao od užasa i očaranosti, došao je s Frankove lijeve strane. Okrenuo je glavu u tom smjeru, (tetive na njegovom vratu su škripale poput hrđavih opruga na pregradnim vratima) i vidio Briona McGinleyja koji je buljio u divlje razasute magazine. Njegove su oči skoro ispale s njegovog lica. Podvala, pokušao je reći. Glupa podvala, to je sve, ti časopisi nisu moji. Trebate samo mene pogledati da doznate kako takvi časopisi ne bi uopće... uopće zanimali čovjeka... čovjeka moje... moje... Njegove što? Nije znao, i nije mu bilo važno, ionako, jer je izgubio sposobnost govora. Potpuno je izgubio. Tri odrasla čovjeka su stajala u šokantnoj tišini, gledajući u ured srednjoškolskog ravnatelja Franka Jewetta. Časopis koji je opasno balansirao na rubu stolca za posjetioce je listao svoje stranice kao reakcija na dašak vrućeg zraka kroz poluotvorena vrata i tada pao na pod. Drski mladići, naslovna strana je obećavala. 130
    • Podvala, da reći ću da je podvala, ali hoće li mi vjerovati? Pretpostavimo da je provaljena ladica u stolu? Hoće li mi vjerovati ako je? "Gđo Tanner?" pitao je glas djevojčice iza njih. Svi troje - Jewett, Tanner, McGinley - su se okrenuli s krivnjom. Tamo su stajale dvije djevojčice u crveno-bijeloj odjeći navijačica, iz osmog razreda. Alice Tanner i Brion McGinley su se skoro istovremeno pomaknuli kako bi spriječili pogled na Frankov ured (činilo se da je samo Frank Jewitt pustio korijenje na mjestu, okamenio se), ali su se pomaknuli malo prekasno. Jedna od njih - Darlene Vickery - pljesnula je rukama prema svojim malim ustima poput pupoljka i s nevjericom se zagledala u Franka Jewitta. Frank je pomislio: Oh, dobro. Do sutra u podne, svaki učenik u ovoj školi će znati. Do sutrašnje večere, svi u gradu će znati. "Vi djevojke, otiđite," rekla je gđa Tanner. "Netko se ružno našalio s gospodinom Jewettom - jako se ružno našalio i vi ne smijete reći niti riječ. Razumijete li?" "Da, gđo Tanner," Erin McAvoy je rekla; tri minute kasnije reći će svojoj najboljoj prijateljici, Donni Beaulieu, da je ured gospodina Jewetta bio ukrašen slikama dječaka koji su nosili narukvice od teškog metala i gotovo ništa više. "Da, gđo Tanner," rekla je Darlene Vickerey; pet minuta kasnije ona će to reći svojoj najboljoj prijateljici, Natalie Priest. "Hajde," rekao je Brion McGinley. Pokušao je zvučati energično, ali njegov je glas još uvijek bio mukao od šoka. "Idite." Dvije su djevojke odjurile, suknja navijačica je udarala oko njihovih jakih koljena. Brion se polagano okrenuo prema Franku. "Mislim-" počeo je, ali Frank nije obraćao pažnju. Ušao je u svoj ured, krećući se polako, poput čovjeka u snu. Zatvorio je vrata s riječju RAVNATELJ koja je pisala na njima urednim crnim potezima, i polako počeo skupljati časopise. Zašto im jednostavno ne daš pismeno priznanje? vikao je dio njegovog uma. Ignorirao je glas. Dublji dio njega, primitivni glas preživljavanja, je isto govorio, i taj dio mu je rekao da je upravo sada najranjiviji. Ako 131
    • sada bude razgovarao s Alice ili Brionom, ako im pokuša ovo objasniti, objesit će se visoko poput Hamana. Alice je kucala na vrata. Frank ju je ignorirao i nastavio svoju sanjarsku šetnju po uredu, podižući časopise koje je skupio u posljednjih devet godina, naručujući jednog po jednog i podižući ih na pošti u Gates Falls, svaki puta siguran da će se Teritorijalna policija ili ekipa poštanskih inspektora baciti na njega poput tone cigli. Nikad nisu. A sada... ovo. Neće ti vjerovati da pripadaju tebi, rekao je primitivni glas. Neće dozvoliti sebi da vjeruju u to - da naprave ono što bi uznemirilo puno njihovih udobnih koncepcija života malog gradića. Kada uspiješ uspostaviti kontrolu nad sobom, moći ćeš to izvesti. Ali... tko bi napravio nešto takvo? (Franku nikad nije sinulo da se zapita koji ga je, prije svega, ludi nagon natjerao da donese časopise ovamo - ovamo, od svih mjesta.) Frank Jewett se mogao sjetiti samo jedne osobe - jedne osobe iz Rocka s kojom je Frank podijelio tu tajnu. George T. Nelson, srednjoškolski nastavnik u radionici za drvo. George T. Nelson, koji je pod svojom prijetećom, macho vanjštinom, bio peder kao i starčeva vrpca šešira. George T. Nelson, s kojim je Frank Jewett jednom bio na nekoj zabavi u Bostonu, na zabavi na kojoj je bilo jako puno sredovječnih muškaraca i mala grupa neodjevnih dječaka. Takvoj zabavi zbog koje bi mogao završiti u zatvoru do kraja svog života. Takvoj zabavi Na njegovoj bugačici na stolu se nalazila omotnica od svijetlo-smeđeg papira. Njegovo je ime bilo napisano na njenom središnjem dijelu. Frank Jewett je osjetio užasan osjećaj mučnine u dubini želuca. Bio je poput lifta koji je izgubio kontrolu. Podigao je pogled i vidio da Alice i Brian bulje u njega, skoro obraz uz obraz. Njihove su oči bile široke, njihova usta otvorena, i Frank je pomislio: Sada znam kako se osjeća riba u akvariju. Mahnuo im je - idite! Nisu otišli, i to ga na neki način nije iznenadilo. Ovo je bila noćna mora, a u noćnim morama, stvari se nikad nisu odvijale onako kako si to želio. Zato su bile noćne more. Osjećao je užasan gubitak i dezorijentaciju... ali negdje ispod toga, poput žive iskre ispod hrpe mokrog triješća, bio je mali plavi plamičak ljutnje. 132
    • Sjeo je za stol i stavio hrpu časopisa na pod. Vidio je da je ladica u kojoj su bili provaljena, upravo kako se bojao. Otvorio je omotnicu i istresao sadržaj. Većinom su to bile sjajne fotografije. Fotografije njega i Georgea T. Nelsona na onoj zabavi u Bostonu. Nestašno su se zabavljali s mnogim zgodnim dječacima (najstariji od zgodnih dječaka je mogao imati dvanaest godina), i na svakoj slici, lice Georgea T. Nelsona je bilo jedva zamjetljivo, ali lice Franka Jewetta je bilo kristalno jasno. Niti to nije jako iznenadilo Franka. U omotnici je bila poruka. Izvadio ju je i pročitao. Frank, staro momče, oprosti što ovo radim, ali moram otići iz grada i nemam vremena zajebavati se okolo. Želim $ 2.000. Donesi ih u moju kuću noćas oko 19:00. Za sada se možeš izmigoljiti iz ove stvari, bit će teško, ali ne preveliki problem za dvoličnu svinju poput tebe, ali se zapitaj kako bi ti se svidjelo da vidiš kopije ovih slika pričvršćene na svaki telefonski stup u gradu, odmah ispod postera za Casino noć. Bijesni bi te istjerali iz grada, staro momče. Zapamti, $ 2.000 u moju kuću do 19:15 najkasnije ili ćeš zaželjeti da si rođen bez kurca. Tvoj prijatelj George Tvoj prijatelj. Tvoj prijatelj! Njegove su se oči stalno vraćale tom posljednjem redu s nekim zapanjenim, začuđujućim užasom. Tvoj jebeni PRIJATELJ, koji zabija noževe u leđa, i da je Judine poljupce. Brion McGinley je još uvijek udarao na vrata, ali kada je Frank Jewett konačno podigao pogled od onoga što je bilo na njegovom stolu i što je zaokupilo njegovu pažnju, Brionova šaka je zastala usred udarca. Ravnateljevo lice je bilo voštano bijelo osim dvije jasne klaunovske mrlje rumenila na njegovim obrazima. Njegove su usne bile razvučene od zubiju u uzak osmijeh. Nije nimalo ličio gospodinu Weatherbeeju. Moj prijatelj, Frank je pomislio. Zgužvao je poruku jednom rukom dok je drugom gurao sjajne fotografije natrag u omotnicu. Sada je 133
    • plava iskra bijesa postala narančasta. Mokro triješće je počelo gorjeti. Bit ću tamo, u redu. Bit ću tamo da raspravim ovu stvar s mojim prijateljem Georgeom T. Nelsonom. "Da, zaista," rekao je Frank Jewett. "Da, zaista." Počeo se smješkati. 9 Bilo je već tri i petnaest i Alan je ocijenio da je Brian Rusk morao otići drugim putem; poplava učenika koji su odlazili kući je skoro presušila. Tada, upravo dok je posezao u džep za svojim ključevima za auto, vidio je usamljeni lik koji je vozio bicikl niz School Street prema njemu. Dječak je polako vozio, činilo se kao da klipše preko upravljača, a njegova je glava bila sagnuta tako nisko da Alan nije mogao vidjeti njegovo lice. Ali je mogao vidjeti što se nalazi u košari dječakovog bicikla: hladnjak Playmate. 10 "Razumiješ li?" Gaunt je pitao Polly, koja je sada držala omotnicu. "Da, ja... ja razumijem. Razumijem." Ali njeno sanjarsko lice je bilo uznemireno. "Ne izgledaš sretno." "Pa...ja..." "Stvari poput azke ne djeluju uvijek jako dobro na ljude koji nisu sretni," rekao je gospodin Gaunt. Pokazao je na sićušnu izbočinu gdje se nalazila srebrna loptica na njenoj koži, i opet joj se učinilo da osjeća kako se nešto čudno miče unutra. U istom trenu, užasni grčevi boli su napali njene ruke, šireći se poput mreže okrutnih čeličnih kuka. Polly je glasno zastenjala. Gospodin Gaunt je savinuo prst koji je ispružio u gestu dođi ovamo. Ponovno je osjetila micanje u srebrnoj loptici, ovaj puta jasnije, i bol je nestala. "Ne želiš se vratiti na stanje kakvo je bilo, zar ne, Polly?" upitao je gospodin Gaunt svilastim glasom. "Ne!" povikala je. Njene grudi su se ubrzano micale gore i dolje. Njene su se ruke počele divlje trljati, jedna o drugu, i njene široke oči nisu se uopće odvajale od njegovih. "Molim vas, ne!" 134
    • "Zato što stvari mogu ići od lošeg prema gorem, zar ne?" "Da! Da, mogu!" "A nitko ne razumije, zar ne? Čak niti šerif. On ne zna što to znači probuditi se u dva ujutro s paklom u rukama, zar ne?" Odmahnula je glavom i počela jecati. "Radi kako ti kažem i nikad se nećeš morati probuditi na taj način, Polly. A evo još nešto - radi kako ti kažem i ako itko u Castle Rocku sazna da je tvoje dijete izgorjelo u stanu u San Franciscu, to neće saznati od mene." Polly je ispustila promukao, izgubljen uzvik - uzvik žene koja je beznadežno zapletena u neumoljivu noćnu moru. Gospodin Gaunt se nasmiješio. "Postoji više vrsta pakla od jednog, zar ne, Polly?" "Kako znate za njega?" šapnula je. "Nitko ne zna. Čak niti Alan. Rekla sam Alanu -" "Znam jer je znanje moj posao. A sumnja je njegov, Polly - Alan nikad nije povjerovao u ono što si mu ti rekla." "Rekao je-" "Siguran sam da je rekao različite stvari, ali nije ti nikad vjerovao. Žena koju si unajmila da ti čuva dijete je bila narkomanka, zar ne? To nije bila tvoja greška, ali naravno, stvari koje su vodile do te situacije su bile stvar osobnog izbora, zar ne? Tvog izbora. Mlada žena koju si unajmila da čuva Keltona se onesvijestila i ispustila cigaretu - ili je to možda bio joint - u koš za smeće. Njen je prst povukao obarač, možeš reći, ali pištolj je bio napunjen zbog tvog ponosa, tvoje nesposobnosti da savineš svoj vrat pred roditeljima i drugim dobrim ljudima Castle Rocka." Polly je sada jače jecala. "Zar nije mladoj ženi dozvoljen njen ponos" gospodin Gaunt je pitao nježno. "Kada sve drugo nestane, nije joj barem dato to pravo, taj novčić bez kojeg je njen novčanik potpuno prazan?" Polly je podigla svoje uplakano, prkosno lice. "Mislila sam da je to moja stvar," rekla je. "Još uvijek mislim. Ako je to ponos, pa što onda?" "Da,"rekao je utješno. "Zvučiš poput šampiona... ali uzeli bi te natrag, zar ne?" Tvoja majka i otac? Možda ne bi bilo ugodno - ne s djetetom 135
    • koje bi uvijek bilo tamo da ih podsjeća, ne zbog načina na koji jezici rade u zgodnoj maloj zabiti poput ove - ali bilo bi moguće." "Da, i provela bih svaki dan pokušavajući pobjeći od majčine vlasti!" prsnula je u bijesan, ružni glas koji skoro uopće nije bio sličan njenom normalnom tonu. "Da," rekao je gospodin Gaunt istim utješnim glasom. "Tako si ostala tamo gdje si bila. Imala si Keltona i imala si svoj ponos. A kada je Kelton bio mrtav, još uvijek si imala ponos... zar ne?" Polly je povikala od tuge i agonije i sakrila mokro lice u svoje ruke. "Boli gore od tvojih ruku, zar ne?" upitao je gospodin Gaunt. Polly je kimnula glavom ne podižući je sa svojih ruku. Gospodin Gaunt je stavio svoje ružne ruke s dugim prstima iza svoje glave i progovorio tonom onog koji drži hvalospjeve: "Čovjekoljublje! Tako plemenito! Tako spremno žrtvovati drugoga!" "Prestanite!" stenjala je. "Ne možete li prestati?" "To je tajna, zar ne, Patricia?" "Da." Dodirnuo je njeno čelo. Polly je prigušeno zastenjala, ali nije ustuknula. "To su jedna vrata u pakao koja bi željela ostaviti zaključana, zar ne?" Kimnula je u svojim rukama. ''Tada učini kako sam rekao, Polly," šapnuo je. Maknuo je jednu njenu ruku s lica i počeo je milovati. "Učini kako sam ti rekao i šuti." Pogledao je izbliza njene mokre obraze i njene uplakane, crvene oči. Mali gest gađenja je na trenutak nabrao njegova usta. "Ne znam od čega mi je više zlo - od rasplakane žene ili nasmijanog muškarca. Obriši svoje prokleto lice, Polly." Polako, sanjarski, uzela je maramicu s čipkastim rubom iz torbice i počela to raditi. "To je dobro," rekao je i ustao. "Sada ću te pustiti kući, Polly; moraš obaviti neke stvari. Ali želim da znaš da je užitak s tobom obavljati posao. Uvijek sam uživao u ženama koje se ponose sobom. 136
    • 11 "Hej, Briane - želiš li vidjeti trik?" Dječak na biciklu je brzo podigao pogled, kosa mu je lepršala s čela, i Alan je ugledao očevidan izraz na njegovom licu: očit, potpun strah. "Trik?" dječak je rekao drhtavim glasom. "Kakav trik?" Alan nije znao čega se dječak boji, ali je shvatio jednu stvar - njegova magija, na koju se tako često oslanjao za lakše uspostavljanje kontakta s djecom, ovog puta je zbog nekog razloga bila potpuno pogrešna stvar. Najbolje je što prije završiti s njom i započeti ispočetka. Podigao je svoju lijevu ruku - onu na kojoj je bio sat - i nasmiješio se Brianovom blijedom, opreznom, uplašenom licu. "Primijetit ćeš da nema ničega u mom rukavu i da moja ruka ide sve do ramena. Ali sada... presto!" Alan je prešao svojom otvorenom desnom rukom polako po lijevoj, uzimajući bez problema mali paket ispod sata desnim palcem dok je to radio. Kada je zatvorio šaku, odriješio je skoro mikroskopsku petlju koja je taj paket držala zatvorenim. Sklopio je lijevu ruku preko desne, i kada ih je raširio, veliki buket nevjerojatnog cvijeća od tankog papira procvao je tamo gdje trenutak prije nije bilo ničega osim rijetkog zraka. Alan je izveo taj trik stotinu puta i nikad bolje nego ovog vrućeg listopadskog poslijepodneva, ali očekivana reakcija - trenutak zaprepaštenog iznenađenja nakon čega slijedi osmijeh koji je predstavljao jedan dio čuđenja, a dva dijela divljenja - nije se pojavila na Brianovom licu. Letimično je pogledao buket, (činilo se da se u tom kratkom pogledu očitovalo olakšanje, kao da je očekivao da će trik biti puno manje ugodan) i tada je vratio pogled na Alanovo lice. "Prilično zgodno, ha?" pitao je Alan. Raširio je usne u veliki osmijeh koji je djelovao zbiljski poput umjetnog zubala njegov djeda. og "Da," rekao je Brian. "Uh-huh. Vidim da si zapanjen." Alan spoji ruke, ponovno vješto slažući buket. Bilo je lako - previše lako, stvarno. Bilo je vrijeme da kupi novi primjerak trika složenog cvijeta; samo su toliko trajali. Sićušna opruga u ovom je postajala labava i svijetlo obojani papir će se uskoro početi trgati. 137
    • Ponovno je otvorio ruke, smiješeći se sada s više nade. Buket je nestao; još jednom je postao samo mali paketić papira ispod njegovog remena za sat. Brian Rusk mu nije uzvratio osmijeh; na njegovom licu nije uopće bilo nikakvog izraza. Ostaci njegove ljetne preplanulosti nisu mogli prikriti bljedilo, niti činjenicu da je njegov ten bio u neobičnom stanju predpubertetske pobune: raštrkani prištevi na čelu, veći pored kutova ustiju, miteseri koji su se ugnijezdili na obje strane njegovog nosa. Ispod njegovih očiju bile su ljubičaste sjene, kao da je davno bilo kada se dobro naspavao. Ovaj dječak je i više nego loše, pomislio je Alan. Nešto je ovdje jako iščašeno, možda i slomljeno. Postoje dvije vjerojatne mogućnosti: ili je Brian Rusk vidio tko je uništio kuću Jerzyckovih, ili je to sam učinio. U svakom slučaju to je bilo uspješno otkriće, ali ako je ono drugo, Alan je jedva mogao zamisliti veličinu i težinu krivice koja je sada najvjerojatnije razdirala dječaka. "To je odličan trik, šerife Pangborn," rekao je Brian bezbojnim, neemocionalnim glasom. "Zaista." "Hvala - drago mi je da ti se sviđao. Znaš li o čemu želim razgovarati s tobom, Briane?" "Ja... pretpostavljam," rekao je Brian, i Alan je iznenada bio siguran da će dječak priznati razbijanje prozora. Upravo ovdje na ovom uglu ulice on će priznati, a Alan će napraviti divovski korak u otkrivanju onog što se dogodilo između Nettie i Wilme. Ali Brian nije više ništa rekao. Samo je pogledao Alana svojim umornim, pomalo krvavim očima. "Što se dogodilo, sine?" Alan je pitao istim tihim glasom. "Što se dogodilo kada si bio kod kuće Jerzyckovih?" "Ne znam," rekao je Brian. Njegov je glas bio apatičan. "Ali sam sanjao o tome prošle noći. I u nedjelju po noći. Sanjam o odlasku u tu kuću, samo u svom snu vidim ono što je zaista stvorilo tu buku." "I što je to, Briane?" "Čudovište," rekao je Brian. Njegov se glas nije promijenio, ali se velika suza pojavila u oba njegova oka, šireći se iz donjih lukova kapka. "U mojim snovima ja kucam na vrata umjesto da se odvezem na biciklu kao što sam napravio i vrata se otvaraju i to je čudovište i 138
    • pojede... me." Suze su se napunile, a zatim otkotrljale niz problematičnu kožu obraza Briana Ruska. I da, Alan je pomislio, to bi moglo biti i to - običan strah. Vrsta straha koju vjerojatno osjeća dijete kada otvori spavaću sobu u krivo vrijeme i vidi tatu i mamu kako se ševe. Samo zato što je premlad da zna kako izgleda ševa, misli da se svađaju. Možda čak misli, ako stvaraju previše buke, da pokušavaju ubiti jedan drugoga. AliAli ovo se nije činilo u redu. Bilo je tako jednostavno. Djelovalo je kao da dječak neumorno laže, unatoč ispijenom pogledu u njegovim očima, pogledu koji je govorio: Želim vam sve reći. Što je to značilo? Alan nije znao zasigurno, ali iskustvo ga je naučilo da je najvjerojatnija mogućnost bila da je Brian znao tko je bacio kamenje. Možda je to bio netko koga je Brian smatrao da mora zaštititi. Ili je možda bacač kamenja znao da ga je Brian vidio, i Brian je znao to. Možda se dječak bojao odmazde. "Osoba je bacila gomilu kamenja u kuću Jerzyckovih," rekao je Alan tihim i, (nadao se), umirujućim glasom. "Da, gospodine," rekao je Brian - skoro uzdahnuo. "Pretpostavljam. Pretpostavljam da je to bilo to. Mislio sam da se svađaju, ali je moglo biti da je netko bacao kamenje. Tres, bum, bang." Cijela ritam sekcija je bila Purple Gang. Alan je pomislio, ali nije ništa rekao. "Mislio si da se svađaju?" "Da, gospodine." "Da li si to zaista mislio?" "Da, gospodine." Alan je uzdahnuo. "Pa, sada znaš što je to bilo. I znaš da je bilo loše to napraviti. Bacanje kamenja kroz nečije prozore je prilično ozbiljna stvar, čak i ako ništa ne nastane od toga. "Da, gospodine." "Ali ovaj put, nešto drugo je proizašlo iz toga. Znaš što, zar ne, Briane?" "Da, gospodine." Te oči, koje su ga gledale iz tog mirnog, blijedog lica. Alan je počeo shvaćati divje stvari: ovaj dječak je želio reći što se dogodilo, ali skoro sigurno to neće napraviti. 139
    • "Izgledaš jako nesretno, Briane." "Da, gospodine?" "Da, gospodine... znači li to da si nesretan?" Brian je kimnuo i još dvije suze su potekle iz njegovih očiju i otkotrljale se niz njegove obraze. Alan je osjetio dvije jake, suprotne emocije: duboku sućut i divlje ogorčenje. "Zbog čega si nesretan, Briane? Reci mi." "Nekada sam imao zaista lijep san," rekao je Brian glasom koji je bio skoro pretih da bi se čuo. "Bio je glup, ali je bio svejedno zgodan. Bio je o gđici Ratcliffe, mojoj nastavnici govora. Sada znam da je glup. Nisam to znao, i tako je bilo bolje. Ali, pogodite što? Sada znam više od toga." Te tamne, jako nesretne oči su se podigle da bi se ponovno susrele s Alanovim. "San koji sada imam... onaj o čudovištu koje baca kamenje... plaši me, šerife Pangborn. To je kao da znate kako mađioničar izvodi svoje trikove." Malo je kimnuo glavom, i Alan se mogao zakleti da Brian gleda remen njegovog sata. "Nekada je bolje biti glup. Sada to znam." Alan je stavio ruku na dječakovo rame. "Briane, prekinimo s tim sranjem, u redu? Reci mi što se dogodilo. Reci mi što si vidio i što si napravio." "Došao sam vidjeti da li žele da im se u zimi čisti prilaz," rekao je dječak mehaničkim, recitirajućim glasom koji je Alana jako uplašio. Dječak je izgledao poput bilo kojeg američkog djeteta od jedanaest ili dvanaest godina - Converse tenisice, traperice, majica s Bart Simpsonom - ali je zvučao poput robota koji je bio loše programiran i sada mu prijeti opasnost preopterećenja. Po prvi puta, Alan se upitao da li je Brian Rusk možda vidio nekog od svojih roditelja da baca kamenje na kuću Jerzyckovih. "Čuo sam buku," dječak je nastavljao. Govorio je jednostavnim, izjavnim rečenicama, onako kako su detektivi naučili govoriti na sudu. "Bila je to zastrašujuća buka. Udarci i lom i razbijanje stvari. Tako sam se odvezao što sam brže mogao. Žena iz susjedstva je bila na 140
    • svom trijemu. Pitala me što se događa. Mislim da je i ona bila uplašena." "Da," rekao je Alan. "Jillian Mislaburski. Razgovarao sam s njom." Dotaknuo je Playmate hladnjak koji se nagnut nalazio u košarici Brianovog bicikla. Nije primijetio način na koji su se Brianove usne stisnule kada je to napravio. "Jesi li imao taj hladnjak sa sobom u nedjelju ujutro, Briane?" "Da, gospodine," rekao je Brian. Obrisao je svoje obraze stražnjim dijelom ruke i oprezno gledao Alanovo lice. "Što je bilo u njemu?" Brian nije ništa rekao, ali je Alan pomislio da mu usne podrhtavaju. "Što je bilo u njemu, Briane?" Brian opet ništa nije rekao. "Da li je bio pun kamenja?" Polako i promišljeno, Brian je odmahnuo glavom - ne. Po treći put, Alan je pitao: "Što je bilo u njemu?" "Iste stvari koje su unutra i sada," šapnuo je Brian. "Mogu li ga otvoriti i vidjeti?" "Da, gospodine," rekao je Brian apatičnim glasom. "Pretpostavljam." Alan je okrenuo poklopac na jednu stranu i pogledao u hladnjak. Bio je pun bejzbol sličica: Topps, Fleer, Donruss. "To su moji duplići. Nosim ih sa sobom skoro svugdje," rekao je Brian. "Ti... ih nosiš sa sobom." "Da, gospodine." "Zašto, Briane? Zašto voziš hladnjak napunjen bejzbol sličicama sa sobom?" "Rekao sam vam - to su duplići. Nikad ne znate kada ćete dobiti priliku za odličnu zamjenu. Još uvijek tražim Joea Foya - on je bio u Impossible Dream teamu* '67 - i sličicu Mikea Greenwella iz njegovih početnih dana. Gator je moj najdraži igrač." * Momčad snova" sastavljena od najboljih bejzbol igrača. Sada je Alan pomislio da je vidio slab, prolazan tračak razonode u dječakovim očima; mogao je skoro čuti telepatski glas koji je pjevao Prevario sam te! Prevalio sam te! Ali sigurno je to bio samo on; samo njegova vlastita frustracija koja je ismijavala dječakov glas. 141
    • Nije li? Pa, što si očekivao da ćeš pronaći u tom hladnjaku? Gomilu kamenja s porukama privezanim oko njih? Da li si zaista mislio da je na putu da napravi istu stvar nečijoj drugoj kući? Da, priznao je. Dio njega je zaista mislio to. Brian Rusk, sićušni strah Castle Rocka. Ludi bacač kamenja. A njagori dio je bio ovaj: bio je skoro siguran da je Brian Rusk znao što prolazi kroz njegovu glavu. Prevario sam te! Prevario sam te, šerife! "Briane, molim te reci mi što se događa ovdje. Ako znaš, molim te, reci mi." Brian je zatvorio poklopac Playmate hladnjaka i nije ništa rekao. Napravilo je tihi, mali škljoc! u pospano jesenje poslijepodne." "Ne možeš reći?" Brian je polako kimnuo - što je značilo, Alan je pomislio, da je u pravu: nije mogao reći. "Reci mi barem ovo: da li se bojiš? Da li se bojiš, Briane?" Brian je ponovno kimnuo, jednako polako. "Reci mi čega se bojiš, sine. Možda ja to mogu otjerati." Udario je jednim prstom lagano po znački koju je nosio na lijevoj strani košulje uniforme. "Mislim da me zato plaćaju da vučem okolo tu zvijezdu. Zato jer ponekad mogu otjerati zastrašujuće stvari." "Ja -" počeo je Brian, i tada se oglasio policijski radio kojeg je Alan instalirao ispod ploče s instrumentima Town i Country karavana prije tri ili četiri godine. "Jedinica jedan, jedinica jedan, ovo je baza. Čujete li? Prijem?" Brianove oči su se odvojile od Alanovih. Okrenule su se prema karavanu i zvuku glasa Sheile Brigham - glasu vlasti, glasu policije. Alan je vidio to, ako je dječak bio na rubu da mu kaže nešto (a to je moglo samo biti zavaravanje samog sebe da vjeruje da je bio), sada više nije bio. Njegovo se lice zatvorilo poput školjke. "Idi sada kući, Briane. Razgovarat ćemo o tome... o tom tvom snu... više kasnije. U redu?" "Da, gospodine," rekao je Brian. "Pretpostavljam." "U međuvremenu, razmisli o onome što sam ti rekao: biti šerif uglavnom znači tjerati zastrašujuće stvari." 142
    • "Moram sada ići kući, šerife. Ako uskoro ne dođem kući, moja će se mama ljutiti na mene." Alan je kimnuo. "Pa, to ne želimo. Idi, Briane." Gledao je dječaka kako odlazi. Brianova glava je bila spuštena, i još jednom nije se činilo da toliko vozi bicikl već kao da ga vuče sa sobom između svojih nogu. Nešto ovdje nije valjalo, toliko jako nije valjalo da je Alanovo otkrivanje onog što se dogodilo s Wilmom i Nettie bilo sekundarno prema otkiivanju onog što je izazvalo umoran, uznemiren izraz na licu tog dječaka. Napokon, žene su bile mrtve i sahranjene, a Brian Rusk je još uvijek bio živ. Otišao je do umornog, starog karavana kojeg je davno trebao zamijeniti, sagnuo se unutra, zgrabio mikrofon radio stanice, i pritisnuo dugme za prijenos. "Da, Sheila, ovdje jedinica jedan. Slušam - javi se." "Henry Payton te je zvao, Alane," rekla je Sheila. "Rekao mi je da ti kažem da je hitno. Želi da te spojim s njim. U redu?" "Napravi to," rekao je Alan. Osjećao je da mu se puls ubrzava. "Možda će trebati nekoliko minuta, u redu?" "Uredu je. Bit ću ovdje. Jedinica jedan završavam." Nagnuo se na stranu auta u točkastoj sjeni, s mikrofonom u ruci, čekajući da vidi što je hitno u životu Henryja Paytona. 12 Kada je Polly stigla kući, bilo je tri i dvadeset, i osjećala se rastrgana na potpuno dva različita smjera. S jedne strane, osjećala je duboku, privlačnu potrebu da izvrši zadatak koji joj je gospodin Gaunt dao, (nije voljela razmišljati o njemu kao o psini - Polly Chalmers nije baš bila osoba sklona izvođenju psina), da ga izvrši kako bi azka konačno pripadala njoj. Misao da posao nije gotov dok gospodin Gaunt ne kaže da je gotov je samo proletjela njenim umom. S druge strane osjećala je duboku, privlačnu potrebu da stupi u kontakt s Alanom, da mu točno kaže što se dogodilo... ili barem toliko koliko se mogla sjetiti. Jedna stvar koje se mogla sjetiti - ispunila ju je sramom i slabim užasom, ali mogla je se sjetiti, točno - bila je ta: gospodin Gaunt je mrzio čovjeka kojeg je Polly voljela, i gospodin 143
    • Gaunt je radio nešto - nešto što je bilo jako pogrešno. Alan bi trebao znati. Čak i ako azka prestane djelovati, trebao bi znati. Ne misliš to. Ali da - dio nje je točno to mislio. Dio koji se užasavao Lelanda Gaunta iako se čak nije mogla sjetiti što je točno on napravio kako bi izazvao taj osjećaj užasa. Želiš li se vratiti na stanje kakvo je bilo, Polly? Želiš li ponovo imati ruke koje djeluju kao da su pune šrapnela. Ne... ali isto tako nije željela da Alan bude povrijeđen. Isto tako nije željela da gospodin Gaunt napravi bilo što što je planirao napraviti, ako je to bilo nešto, (ona je sumnjala da je), što bi povrijedilo grad. Isto tako nije željela biti dio toga nečega, time da ode do starog napuštenog posjeda Camber na kraju Town Road #3 i izvede neku psinu koju nije niti razumjela. Tako su je te suprotne želje, koje je branio njen vlastiti terorizirajući glas, povlačile dok je sporo hodala kući. Ako ju je gospodin Gaunt hipnotizirao na neki način, (bila je sigurna u to kada je napustila dućan, ali je bila sve manje i manje sigurna u to što je vrijeme prolazilo), sada se efekt izgubio. (Polly je zaista vjerovala u to.) A u svom životu nikad nije bila toliko nesposobna odlučiti što će sljedeće napraviti. Činilo se kao da je cijela zaliha neke vitalne kemikalije za stvaranje odluka bila ukradena iz njenog mozga. Na kraju je otišla kući napraviti ono što joj je gospodin Gaunt savjetovao (iako više nije točno zapamtila savjet). Provjerit će svoju poštu, i zatim će nazvati Alana i reći mu što je gospodin Gaunt želio od nje da napravi. Ako to napraviš, unutarnji glas je govorio nemilosrdno, azka će zaista prestati djelovati. I ti to znaš. Da - ali još uvijek je postojalo pitanje ispravnog i krivog. Još uvijek je to postojalo. Nazvat će Alana i ispričati se što je bila tako otresita prema njemu, i tada će mu reći što je gospodin Gaunt želio od nje. Možda će mu čak dati i omotnicu koju joj je gospodin Gaunt dao, onu koju je trebala staviti u limenku. Možda. Osjećajući se malo bolje, Polly je stavila ključ u prednja vrata svoje kuće - ponovno uživajući u lakoći te radnje, skoro nesvjesna nje - i okrene ga. Pošta je bila na uobičajenom mjestu na tepihu - danas ne jako puno. Obično je bilo puno više bezvrijedne pošte nakon 144
    • slobodnog dana poštanskog ureda. Sagnula se i podigla je. Brošura kablovske TV s Tom Cruiseovim nasmiješenim, nemoguće zgodnim licem na naslovnoj strani; jedan katalog iz Horchow Collection i drugi iz The Sharper Image. Također. Polly je vidjela jedno pismo i zametak strave je počeo rasti duboko u njenom želucu. Za Patriciu Chalmers iz Castle Rocka, od Odjela za dječju skrb San Francisca... od 666 Geary. Zapamtila je 666 Geary jako dobro sa svojih putovanja tamo. Sve skupa tri putovanja. Tri intervjua s tri birokrata iz Pomoći uzdržavanoj djeci, od čega su dvojica bili muškarci - muškarci koji su je gledali onako kako gledaš omot bombona koji ti se zalijepio na tvoje najbolje cipele. Treći birokrat je bila užasno velika crna žena, žena koja je znala slušati i koja je znala smijati se, i od te žene je Polly konačno dobila odobrenje. Ali je zapamtila 666 Geary, drugi kat, jako, jako dobro. Zapamtila je način na koji je svjetlo na kraju hodnika bacalo dugu, mliječnu mrlju na linoleumu; sjetila se odjekujućih zvukova pisaćih strojeva iz ureda čija su vrata skoro uvijek bila otvorena; sjetila se skupine muškaraca koji su pušili cigarete pored pepeljare napunjene pijeskom na krajnjem dnu hodnika, i kako su je gledali. Najviše se sjećala kako se osjećala odjevena u svoju najbolju odjeću - tamno odijelo s hlačama od poliestera, i bijela svilena košulja, L'Eggs Nearly Nude hulahopke, njene niske pete - i kako se osjećala preplašeno i usamljeno, budući da je tamni hodnik na drugom katu 666 Gearyja izgledao poput mjesta bez duše i srca. Njena molba za uzdržavanu djecu je ovdje konačno odobrena, ali ona je zapamtila odbijanja, naravno - oči muškaraca, kako su puzale po njenim grudima (bili su bolje odjeveni od Norvillea u restoranu, ali inače, pomislila je, nisu bili puno drugačiji), usta muškaraca, kako su ih skupili u doličnom neodobravanju dok su razmatrali problem Keltona Chalmersa, kopile ove male kurve, ove pridošlice koja nije izgledala poput hipija sada, oh ne, ali koja bi nedvojbeno skinula svoju svilenu bluzu i lijepo odijelo s hlačama čim izađe odavde, da ne spomenemo njen grudnjak, obukla tijesne trapez traperice i obojanu majicu koja će pokazivati njene bradavice. Njihove oči su govorile sve to i još više, i iako bi odgovor Odjela stizao poštom, Polly je odmah znala da će je odbiti. Plakala je dok je napuštala zgradu, u obje prilike, 145
    • i sad joj se činilo da se može sjetiti kiselog kapanja svake suze dok je klizila njenim obrazima. Toga, kao i načina na koji su je ljudi na cesti promatrali. U njihovim očima nije bilo zabrinutosti; samo određena tupa znatiželja. Nije nikad željela ponovno razmišljati o tim vremenima ili o tom mračnom hodniku na drugom katu, ali sada joj se sve vratilo - tako jasno da je skoro mogla osjetiti miris laštila za pod, mogla je vidjeti mliječni odraz svjetla s velikog prozora, mogla je čuti odjekujuće, sanjive zvukove starih pisaćih strojeva koje su žvakale kroz još jedan dan u utrobi birokracije. Što su željeli? Dragi Bože, što su ljudi u 666 Geary mogli željeti od nje u ovo vrijeme? Potrgaj to! glas iznutra je skoro vikao, i komanda je bila tako zapovijedna da je skoro to učinila. Umjesto toga otvorila je omotnicu. Unutra je bio samo jedan list papira. Bila je fotokopija. I iako je omotnica bila adresirana na nju, s iznenađenjem je vidjela da pismo nije; bilo je adresirano na šerifa Alana Pangborna. Njene su se oči spustile na dno pisma. Ime istipkano ispod načrčkanog potpisa je bilo John L. Perlmutter, i to ju je ime slabo podsjećalo na nešto. Njene oči su se spustile malo niže i vidjela je na samom dnu pisma, bilješku "cc. Patricia Chalmers." Pa, ovo je bila fotokopija, a ne karbon, ali je ipak razjasnila zbunjujuću stvar da je to bilo Alanovo pismo, (i objasnilo zbunjenu pomisao da je njoj greškom dostavljeno). Ali što, za Boga miloga... Polly je sjela na Shaker klupu u hodniku i počela čitati pismo. Dok je to radila, značajan niz njenih osjećaja je prešao preko njenog lica, poput tvorevina oblaka u nemirnom, vjetrovitom danu: zbunjenost, razumijevanje, sram, užas, ljutnja i konačno bijes. Glasno je povikala jednom - "Ne!"- i tada se vratila i prisilila se da ponovno pročita pismo, polako, sve do kraja. San Francisco Odjel za dječju skrb 666 Geary Street San Francisco, Kalifornija 94112 23. rujna, 1991 Šerif Alan J. Pangborn Šerifov ured Castle okruga 2 Općinska zgrada Castle Rock, Maine 04055 146
    • Dragi šerife Pangborn: Dobio sam vaše pismo od 1. rujna i pišem vam da vas obavijestim kako vam nikako ne mogu pomoći u ovoj stvari. Politika ovog odjela je da pruži informaciju o kandidatima za Pomoć uzdržavanoj djeci samo kada smo to prisiljeni napraviti zbog važeće sudske odluke. Pokazao sam vaše pismo Martinu D. Chungu, našem glavnom pravnom savjetniku, koji mi je savjetovao da vam kažem da je kopija vašeg pisma poslana u ured Državnog tužioca Kalifornije. Gospodin Chung je tražio mišljenje da li je vaše pismo ilegalno samo po sebi. Bez obzira na rezultat tog upita, moram vam reći da smatram vašu znatiželju o životu te žene u San Franciscu i neumjesnom i uvredljivom. Predlažem, šerife Pangborn, da ostavite ovu stvar na miru prije nego se izložite pravnim teškoćama. Srdačno John L. Perlmutter zamjenik direktora cc: Patricia Chalmers Nakon njenog četvrtog čitanja tog užasnog pisma, Polly se podigla s klupe i otišla u kuhinju. Hodala je polako i graciozno, više nalik nekome tko pliva, nego nekome tko hoda. U početku su njene oči bile ošamućene i zbunjene, ali kada je uzela slušalicu s telefona instaliranog na zidu i otipkala broj šerifovog ureda na ogromnim tipkama, one su se razbistrile. Izgled koji ih je osvijetlio, bio je jednostavan i nepogrešiv: ljutnja tako jaka, da je bila skoro mržnja. Njen ljubavnik je njuškao po njenoj prošlosti - smatrala je tu ideju istovremeno i nevjerojatnom i čudno, odvratno vjerojatnom. Sama je puno uspoređivala Alana Pangborna posljednjih četiri ili pet mjeseci, i to znači da je često izvlačila kraći kraj. Njegove suze; njena varava mirnoća, koja je skrivala toliko srama i boli i tajnog prkosnog ponosa. Njegovo poštenje; njena mala hrpa laži. Kako je djelovao poput sveca! Kako zastrašujuće savršeno! Kako je hipokritično bilo njeno inzistiranje da zaboravi prošlost! A cijelo vrijeme je njuškao okolo, pokušavajući otkriti pravu istinu o Keltonu Chalmersu. "Ti, svinjo," šapnula je i kad je telefon počeo zvoniti, zglobovi na ruci koja je držala slušalicu su pobijelili od napetosti. 147
    • 13 Lester Pratt je obično napuštao Srednju školu Castle Rocka u društvu nekolicine prijatelja; svi bi otišli do Hemphill dućana na sok, zatim bi krenuli prema nečijoj kući ili stanu na nekoliko sati kako bi pjevali crkvene pjesme ili igrali igre ili samo razgovarali. Danas, međutim, Lester je odlazio iz škole sam s naprtnjačom na leđima, (prezirao je tradicionalnu aktovku nastavnika) i spuštene glave. Da je Alan bio ovdje i gledao Lestera kako hoda polako preko školske tratine prema parkiralištu za nastavnike, uočio bi sličnost čovjeka s Brianom Ruskom. Lester je tog dana tri puta pokušavao stupiti u kontakt sa Sally, da otkrije koji vrag ju je spopao da je tako ljuta. Posljednji put je bio za vrijeme njegove pauze za ručak. Znao je da je u Nižoj srednjoj školi, ali najbliže što je došao do nje je bio poziv Mone Lawless, koja je predavala matematiku šestim i sedmim razredima i prijateljevala sa Sally. "Ne može doći do telefona," Mona mu je rekla, pokazujući svu toplinu škrinje za duboko smrzavanje napunjene sladoledom. "Zašto ne?" upitao je - skoro cvileći. "Hajde, Mona - reci!" "Ne znam." Monin ton je napredovao od sladoleda u škrinji do verbalnog ekvivalenta tekućeg dušika. "Sve što znam je da je prespavala kod Irene Lutjens, izgleda kao da je provela noć plačući, i kaže da ne želi razgovarati s tobom." A sve je to tvoja greška, govorio je Monin hladan ton. Znam to zato što si muškarac, a svi muškarci su pseće govno - to je samo još jedan primjer koji dokazuje općenite slučajeve. "Ali nemam pojma o čemu se tu radi!" vikao je Lester. "Hoćeš li joj reći barem to? Reci joj da ne znam zašto je ljuta na mene! Reci joj da što god to bilo, mora da je nesporazum, jer ja to ne razumijem." Slijedila je duga pauza. Kada je Mona ponovno progovorila, njen glas je bio malo topliji. Ne puno, ali je bilo puno bolje od tekućeg dušika. "U redu, Lestere, reći ću joj." Sada je podigao glavu, napola se nadajući da će Sally možda sjediti na suvozačevom sjedalu mustanga, spremna da ga poljubi i pomiri se, ali 148
    • auto je bio prazan. Jedina osoba u njegovoj blizini je bio budalasti Slopey Dodd, koji se zabavljao na svom skateboardu. Steve Edwards je došao iza Lestera i lupnuo ga po ramenu. "Les, momče! Želiš li navratiti do mene na Coca Colu? Grupa momaka je rekla da će navratiti. Moramo razgovarati o onom sramotnom katoličkom uznemiravanju. Veliki sastanak je večeras u crkvi, nemoj zaboraviti, i bilo bi dobro kada bi mi Mladi odrasli ljudi mogli stvoriti jedinstveni front kada dođe do odlučivanja što napraviti. Spomenuo sam ideju Donu Hemphillu i on je rekao da, super, samo naprijed." Gledao je Lestera kao da očekuje da ga potatpša po glavi. "Ne mogu danas poslijepodne, Steve. Možda drugi puta." "Hej, Les - ne shvaćaš li? Možda neće biti drugog puta! Papini dječaci se neće više zezati!" "Ne mogu doći," rekao je Les. I ako si pametan, njegovo je lice govorilo, prestat ćeš navaljivati. "Pa, ali... zašto ne?" Zato jer moram otkriti koga sam vraga napravio da sam tako razljutio svoju djevojku, Lester je pomislio. I otkrit ću to, čak ako to budem morao istresti iz nje. Na glas je rekao, "Moram obaviti neke stvari, Steve. Važne stvari. Vjeruj mi na riječ." "Ako je to u vezi Sally, Les -" Lesove su oči opasno zasjale. "Samo zaveži o Sally." Steve, dobroćudan mladić kojeg je zapalio sukob oko Casino noći, još nije dovoljno jako gorio da bi prešao liniju koju je Lester Pratt tako jasno povukao. Ali nije bio niti potpuno spreman odustati. Bez Lestera Pratta, sastanak Politike mladih odraslih ljudi je bio šala, bez obzira koliko se članova Mladih odraslih ljudi pojavi. Razumnijim tonom glasa, rekao je: "Znaš anonimnu poruku koju je Bili dobio?" "Da," rekao je Lester. Velečasni Rose je pronašao na podu prednjeg hodnika župnog dvora: već ozloglašenu "babtistički jebaču štakora" poruku. Velečasni ju je poslao okolo na izvanredno zakazanom sastanku samo za dečke Mladih odraslih ljudi zato jer, rekao je, nemoguće je vjerovati dok sam ne vidiš podlu stvar. Bilo je teško potpuno razumjeti, dodao je velečasni Rose, dubine u koje će potonuti-uh katolici kako bi ugušili pravedno suprotstavljanje njihovoj 149
    • noći kockanja inspiriranoj sotonom; možda stvarno viđenje ovog podlog bacanja prljavštine bude pomoglo ovim "krasnim mladićima" da shvate protiv čega se bore. "Zar mi ne kažemo da je spreman onaj tko je unaprijed upozoren?" velečasni Rose je završio uzvišeno. Tada je izvadio poruku (bila je u vrećici, kao da se trebaju čuvati infekcije oni koji je diraju) i poslao ju je okolo. Kada je Lester završio s njenim čitanjem, bio je više nego spreman pozvoniti na nekoliko katoličkih zvona, ali sada mu se cijela stvar činila dalekom i nekako djetinjastom. Kome je zaista stalo da li se katolici kockaju za novac i daruju nekoliko novih guma i kuhinjski pribor? Kada je trebao izabrati između katolika i Sally Ratcliffe, Lester je znao o čemu treba brinuti. "- sastanak za probu i razradu sljedećeg koraka!" Steve je nastavljao. Ponovno se počeo zagrijavati. "Ovdje trebamo ščepati inicijativu, Les... moramo! Velečasni Rose kaže da je zabrinut da su takozvani Zabrinuti katolici završili s razgovorima. Njihov sljedeći korak mogao bi -" "Čuj, Steve, napravi što god hoćeš, ali me izostavi iz toga!" Steve je stao i zabuljio se u njega, očito šokiran i isto tako očito očekujući Lestera, obično najmirnije naravi od svih momaka, da dođe pameti i ispriča se. Kada je shvatio da neće uslijediti isprika, počeo je hodati natrag prema školi, udaljavajući se od Lestera. "Čovječe, baš si trulo rapsoložen," rekao je. "To je točno!" Lester je povikao divlje. Stisnuo je velike ruke u šake i stavio ih na svoje bokove. Ali Lester je bio i više nego ljut; boljelo ga je, prokletstvo, boljelo ga je posvuda, a ono što ga je najviše boljelo je bio njegov um, i želio je iskaliti se na nekome. Ne na jadnom Steveu Edwardsu; činilo se kao da se neki prekidač uključio u njemu kada je dozvolio da se razbjesni na Stevea. Taj prekidač je poslao elektricitet koji je strujao prema mnogim mentalnim napravama koje su obično bile tamne i tihe. Prvi puta otkada se zaljubio u Sally, Lester - obično najmirniji od muškaraca - se na nju isto naljutio. Kojim pravom mu je rekla da ide do vraga? Kojim pravom ga je nazvala svinjom? Bila je ljuta na mene, zar ne? U redu, bila je ljuta. Možda joj je čak i dao nešto zbog čega se naljutila. Nije imao pojma što bi to nešto 150
    • moglo biti, ali recimo, (samo radi argumentiranja), da je. Da li joj je to dalo pravo da se razbjesni na njega čak i bez da ga pristojno prvo upita za objašnjenje? Da li joj je to dalo pravo da ostane s Irenom Lutjens kako je ne bi mogao pronaći gdje god bila, ili da odbija njegove telefonske pozive, ili da zaposli Monu Lawless kao posrednika? Pronaći ću je, pomislio je Lester, i otkrit ću što je izjeda. Zatim, kada otkrije, pomirit ćemo se. A kada to napravimo, dat ću joj istu lekciju koju dajem učenicima prvog razreda kada započnu košarkaški treninzi - o tome kako je povjerenje ključ timskog rada. Skinuo je svoju naprtnjaču, bacio je na stražnje sjedalo i popeo se u auto. Dok je to radio, ugledao je nešto što je virilo ispod suvozačevog sjedala. Nešto crno. Izgledalo je poput novčanika. Lester ga je nestrpljivo dohvatio, najprije pomislivši da bi trebao biti Sallyin. Ako ga je ostavila u autu u nekom trenutku za vrijeme dugog prazničnog vikenda, mora da joj je do sada promaknuo. Bit će uznemirena. A ako bude mogao ublažiti njenu zabrinutost zbog izgubljenog novčanika, ostatak njihovog razgovora će možda postati lakši. Ali nije bio Sallyin; vidio je to čim je izbliza pogledao stvar koju je izvukao ispod suvozačevog sjedala. Bio je od crne kože. Sallyin je bio od izgrebene plave antilop kože, i puno manji. Znatiželjan, otvorio ga je. Prva stvar koju je vidio pogodila ga je poput jakog udarca u pleksus. Bila je to osobna iskaznica Johna LaPointa iz šerifovog ureda. Što je pobogu John LaPointe radio u njegovom autu? Sally ga je imala cijeli vikend, njegov je um šaptao. Pa kog vraga misliš da je radio u tvom autu? "Ne," rekao je. "Uh-uh, nikako - ne bi ona. Ne bi se ona sastala s njim. Nikako." Ali ona se sastala s njim. Ona i zamjenik John LaPointe su izlazili više od godinu dana unatoč razvijanju loših osjećaja između katolika i baptista Castle Rocka. Prekinuli su prije sadašnje vike oko Casino noći, ali Lester je izašao ponovo iz auta i pregledao prozirne džepove novčanika. Njegov osjećaj zapanjenosti je rastao. Ovdje je bila vozačka dozvola LaPointea - na slici na njoj je imao male brkove koje 151
    • je puštao dok je izlazio sa Sally. Lester je znao kako su neki mladići nazivali takve brčiće: za škakljanje pički. Ovdje je bila i dozvola za ribolov Johna LaPointea. Ovdje je bila i slika majke i oca Johna LaPointea. Ovdje je bila i njegova dozvola za lov. A ovdje... ovdje... Lester je ukočeno zurio u sliku na koju je naišao. Bila je to slika Johna i Sally. Slika momka i njegove djevojke. Stajali su ispred nečega što je izgledalo poput streljane u luna-parku. Gledali su jedan drugoga i smijali se. Sally je držala velikog plisanog medvjedića. LaPointe ga je vjerojatno osvojio za nju. Lester je zurio u sliku. Žila se pojavila nasred njegova čela, prilično upadljiva, i stalno je kucala. Kako ga je nazvala? Prevarantskom svinjom? "Pa, gle tko to govori," šapnuo je Lester Pratt. Bijes je počeo jačati u njemu. To se dogodilo jako brzo. A kada ga je netko dodirnuo po ramenu, okrenuo se, ispuštajući novčanik i stišćući šake. Skoro je snažno udario bezazlenog, mucavog Slopeyja Dodda. "T-treneru P-Pratt?" Slopey je pitao. Njegove su oči bile velike i okrugle, ali nije izgledao uplašeno. Zainteresirano, ali ne uplašeno. "Jjeste li d-dobro?" "Dobro sam," Lester je rekao muklo. "Idi kući, Slopey. Nemaš što raditi s tim skateboardom na parkiralištu za nastavnike." Sagnuo se kako bi podigao novčanik koji mu je pao, ali Slopey je bio pet centimetara bliže zemlji i preduhitrio ga je. Znatiželjno je pogledao sliku na vozačkoj dozvoli LaPointea prije nego je vratio novčanik treneru Prattu. "Da," Slopey je rekao. "To je isti m-m-mo-mak, točno." Skočio je na svoj skateboard i pripremio se da se dalje odveze. Lester ga je zgrabio za košulju prije nego je to uspio napraviti. Skateboard je zaškripao pod Slopeyjevom nogom, dalje se sam otkotrljao, udario u rupu i prevrnuo se. Slopeyjeva AC/DC majica - ZA ONE KOJI NAMJERAVAJU PLESATI ROCK, POZDRAVLJAMO TE, pisalo je - rasparala se kod izreza, ali činilo se da Slopeyju to ne smeta; čini se da čak nije bio niti jako iznenađen Lesterovim postupcima, a kamoli uplašen. Lester nije primijetio. Lester nije bio u stanju primijetiti nijanse. Bio je jedan od onih velikih i obično mirnih ljudi koji posjeduju naglu, gadnu narav ispod te mirnoće, uništavajući emocionalni tornado u pratnji. 152
    • Neki muškarci prođu cijeli svoj život nikad ne otkrivajući taj gadan centar oluje. Međutim, Lester je otkrio svoj (ili bolje, on je otkrio njega) i sada je bio potpuno u njegovoj vlasti. Držeći komad Slopeyjeve majice u šaki koja je bila skoro veličine šunke u konzervi Daisy, sagnuo je svoje znojno lice prema Slopeyju. Žila nasred njegovog čela je kucala brže nego ikad. "Što si mislio s time, 'to je isti momak, točno'?" "To je isti m-m-momak koji je č-čekao g-gđicu Ruh-Ruh-rat-cliffe nakon škole prošlog p-petka." "Čekao ju je nakon škole?" Lester je pitao promuklo. Dovoljno je energično prodrmao Slopeyja da su dječaku zaklopotali zubi. "Jesi li siguran u to?" "Da," rekao je Slopey. "Ot-tišli su vašim aut-tom, treneru P-pratt. Mmomak je v-v-vozio." "Vozio? On je vozio moj auto? John LaPointe je vozio moj auto sa Sally unutra?" "Pa, taj m-m-momak," Slopey je rekao, ponovno pokazujući na sliku u vozačkoj dozvoli. "Al-li prije n-nego su uš-šli, p-poljubio ju je." "Zar je," Lester je rekao. Njegovo je lice postalo jako mirno. "Zar je." "Oh, n-n-naravno,"rekao je Slopey. Širok, (i prilično pohotan), osmijeh je ozario njegovo lice. Nježnim, svilastim tonom, drugačijim od njegovog uobičajenog grubog hej-momci-pokažimo-im glasa, Lester je upitao: "A da li mu je uzvratila poljubac? Što ti misliš, Slopey?" Slopey je sretno zakolutao očima. "Ja bih r-rekao da j-je! Z-Zaista su se s-s strastveno lj-ljubili, t-treneru P-Pratt!" "Strastveno ljubili," Lester je razmišljao svojim novim nježnim i svilastim glasom. "Da." "Zaista se strastveno ljubili," Lester se divio svojim novim nježnim i svilastim glasom. "N-n-naravno." Lester je pustio Slopestera (kako ga je nekolicina prijatelja zvala) i uspravio se. Žila nasred njegova čela je kucala i udarala. Počeo se ceriti. Bio je to neugodan osmijeh, koji je otkrivao ono što je izgledalo kao puno više bijelih, četvrtastih zubi nego što bi trebao imati običan 153
    • čovjek. Njegove plave oči su postali mali, škiljavi trokuti. Njegova je kratka kosa vrištala na njegovoj glavi u svim pravcima. "T-t-treneru Pratt?" Slopey je pitao. "Da li nešto ne v-v-valja?" "Ne," rekao je Lester Pratt svojim novim nježnim i svilastim glasom. Njegov osmijeh nije prestajao. "Ništa što ne bih mogao ispraviti-'' U njegovim mislima njegove su ruke već bile stisnute oko vrata tog lažljivog, ljubitelja Pape, dobitnika medvjedića, kradljivca djevojke, govnara francuske žabe od Johna LaPointea. Seronja koji je hodao poput čovjeka. Seronja koji je očito podučavao djevojku koju je Lester volio, djevojku koja ne bi napravila više nego sasvim malo otvorila usta kada bi je Lester poljubio, a kamoli se strastveno poljubila. Prvo će se pobrinuti za Johna LaPointea. Tu neće biti problema. Kada to obavi, morat će razgovarati sa Sally. Ili nešto. "Ništa što ne bih mogao ispraviti," ponovio je svojim novim nježnim i svilastim glasom, i sjeo za mustangov volan. Auto se znatno nagnuo na lijevo kada se Lesterovih sto kila masivnih zglobova i slabina smjestilo u sportsko sjedalo. Pokrenuo je motor, zagrijao ga u nizu gladnih rika tigra u kavezu, zatim se odvezao sa škripom guma. Slopester, kašljući i teatralno skidajući prašinu sa svog lica, otišao je do mjesta gdje se nalazio njegov skateboard. Izrez njegove majice je bio potpuno odvojen od ostalog dijela majice, ostavljajući nešto što je bilo nalik okrugloj crnoj ogrlici koja se nalazila okolo Slopeyjeve izražene ključne kosti. Cerio se. Napravio je upravo ono što je gospodin Gaunt tražio od njega, i odvijalo se poput velikog otkrića. Trener Pratt je izgledao luđe od mokre kokoši. Sada je želio otići kući i pogledati svoj čajnik. "K-k-kad bih s-s-samo p-pprestao m-m-mucati," primijetio je nikome određeno. Slopey se popeo na svoj skateboard i odvezao. 14 Sheila je imala problema spojiti Alana s Henryjem Paytonom - bila je sigurna da je izgubila Henryja, koji je zvučao zaista uzbuđeno, i mislila da će ga morati ponovno zvati - i upravo je izvršila taj tehnološki pothvat kada je zasvijetlila Alanova osobna linija. Sheila je odložila cigaretu koju je upravo htjela zapaliti i javila se. "Šerifov ured Castle okruga, linija šerifa Pangborna." 154
    • "Zdravo, Sheila. Željela bih razgovarati sAlanom." "Polly?" Sheila se namrštila. Bila je sigurna da je to ona, ali nikad nije čula Polly Chalmers da zvuči ovako kako je sada - hladno i odsječno, poput sekretarice rukovodioca u velikoj kompaniji. "Jesi li to ti?" "Da," rekla je Polly. "Želim razgovarati s Alanom." "Hej, Polly, ne možeš. Razgovara s Henryjem Paytonom pravo s-" "Stavi me na čekanje," prekinula je Polly. "Pričekat ću." Sheila se počela osjećati zbunjeno. "Pa... uh... ja bih, ali to je malo kompliciranije. Vidiš, Alan... znaš, je na terenu. Morala sam ga spojiti s Henryjem." "Ako si ga mogla spojiti s Henryjem, možeš i sa mnom," Polly je rekla hladno. "Točno?" "Pa, da, ali ne znam koliko dugo će -" "Nije me briga ako budu razgovarali sve dok se pakao ne ohladi," Polly je rekla. "Stavi me na čekanje, i kada završe, spoji me s Alanom. Ne bih te to tražila da nije važno - znaš to, Sheila, zar ne?" Da - Sheila je to znala. A znala je još nešto: Polly ju je počela plašiti. "Polly, jesi li dobro?" Uslijedila je duga pauza. Tada je Polly odgovorila s vlastitim pitanjem. "Sheila, da li si tipkala bilo kakva pisma za šerifa Pangborna koja su bila adresirana na Odjel za dječju skrb u San Franciscu? Ili si vidjela da se šalju bilo kakve omotnice tako adresirane?" Crvena svjetla - cijeli niz njih - su se iznenada pojavila u Sheilinoj glavi. Skoro je idolizirala Alana Pangborna, a Polly Chalmers ga je optuživala zbog nečega. Nije znala zbog čega, ali je prepoznavala ton optužbe kada bi ga čula. Poznavala ga je jako dobro. "To nije informacija koju bih ikome dala," rekla je, i njen vlastiti ton se spustio za desetak stupnjeva. "Mislim da je bolje da pitaš šerifa, Polly." "Da - mislim da je. Stavi me na čekanje i spoji me kad budeš mogla, molim te." "Polly, što ne valja? Jesi li ljuta na Alana? Zato jer moraš znati da nikad ne bi napravio nešto što -" "Ne znam više ništa," rekla je Polly. "Ako sam te pitala nešto što je neuobičajeno, oprosti. Hoćeš li me sada, molim te, staviti na čekanje i spojiti me čim budeš mogla, ili moram otići van i sama ga potražiti?" 155
    • "Ne, spojit ću te," rekla je Sheila. Njeno je srce bilo neobično uznemireno, kao da se nešto grozno dogodilo. Ona, poput mnogih žena u Castle Rocku, je vjerovala da su Alan i Polly bili jako zaljubljeni, i, poput mnogih drugih žena u gradu, Sheila je bila sklona zamišljati ih poput likova u pomalo mračnoj bajci gdje bi na kraju sve sretno završilo... nekako bi ljubav pobijedila. Ali sada je Polly zvučala i više nego ljuto; zvučala je kao da je puna boli, i još nečega. Sheili je to nešto drugo zvučalo skoro poput mržnje. "Sada ćeš pričekati, Polly - možda će trajati neko vrijeme." "U redu je. Hvala, Sheila." "Nema na čemu." Pritisnula je dugme za čekanje i tada potražila svoju cigaretu. Zapalila ju je i duboko uvukla dim, gledajući malo treperavo svjetlo, mršteći se. 15 "Alane?" rekao je Henry Payton. "Alane, jesi li tamo?" Zvučao je poput najavljivača koji prenosi iz velike prazne Saltines kutije. "Ovdje sam, Henry." "Dobio sam poziv od FBI-a upravo prije pola sata," rekao je Henry iz unutrašnjosti svoje kutije za krekere. "Imali smo nevjerojatno veliku sreću s onim otiscima." Alanovo srce se prebacilo u veću brzinu. "Onih na kvaki Nettiene kuće? Onih djelomičnih?" "Točno. Izvršili smo pokusnu usporedbu s momkom ovdje u gradu. S jednim ranijim sitnim kradljivcem iz 1977. Imamo i njegove službene otiske." "Nemoj me držati u napetosti - tko je to?" "Ime osobe je Hugh Albert Priest." "Hugh Priest!" povikao je Alan. Ne bi se više iznenadio da je Henry Payton rekao ime J. Danfortha Quaylea. Koliko je Alan znao, obojica su jednako dobro poznavali Nettie Cobb. "Zašto bi Hugh Priest ubio Nettienog psa? Ili razbio prozore Wilme Jerzyck, što se toga tiče?" "Ne poznajem gospodina, pa ne mogu reći," Henry je odgovorio. "Zašto ga ne privedeš i ne upitaš? U stvari, zašto to odmah ne napraviš, prije nego postane nervozan i odluči posjetiti rođake u Dry Humpu, Južna Dakota?" 156
    • "Dobra ideja," rekao je Alan. "Razgovarat ćemo kasnije, Henry. Hvala." "Samo me informiraj o novostima, momče - to bi trebao biti moj slučaj, znaš." "Da. Razgovarat ćemo." Čuo se oštar metalni zvuk - cink! - kada se prekinula veza, i tada je Alanov radio emitirao otvoreno zujanje telefonske linije. Alan se nakratko upitao što će Nynex i Američki telefon i telegraf misliti o njihovim igrama, zatim se sagnuo da objesi mikrofon. Dok je to radio, zujanje telefonske linije je iznenada prekinuo glas Sheile Brigham njen neuobičajeno oklijevajući glas. "Šerife, Polly Chalmers je na čekanju. Tražila je da je spojim čim budete slobodni." Alan je trepnuo. "Polly?" Iznenada se uplašio, onako kako se uplašite kada telefon zazvoni u tri ujutro. Polly nikad prije nije tražila tu uslugu, i da ga je netko pitao, Alan bi rekao da nikad i neće - to bi se protivilo njenom poimanju pristojnog ponašanja, a za Polly pristojno ponašanje je bilo jako važno. "Što je, Sheila - da li je rekla? Prijem." "Ne, šerife. Prijem." Ne. Naravno da nije. I to je znao. Polly nije okolo govorila o svojim stvarima. Činjenica da je čak pitao, pokazivala je koliko je bio iznenađen. "Šerife?" "Spoji je, Sheila." "U redu, šerife." Cink! Stajao je tamo na suncu, njegovo srce je lupalo prejako i prebrzo. Nije mu se to sviđalo. Ponovno se začuo zvuk cink!, nakon kojeg je slijedio Sheilin glas dalek, skoro izgubljen. "Hajde, Polly - sada bi trebala biti spojena." "Alane?" Glas je bio tako glasan da se trgnuo. Bio je to glas diva... ljutog diva. Već sada je toliko znao; jedna riječ je bila dovoljna. "Ovdje sam Polly - što je?" Na trenutak se čula samo tišina. Negdje, duboko u njoj, čulo se slabo mrmljanje drugih glasova na drugim razgovorima. Imao je vremena pitati se da li je izgubio vezu... vremena da se skoro ponada da je. 157
    • "Alane, znam da je ova linija otvorena," rekla je, "ali ti ćeš znati o čemu govorim. Kako si mogao? Kako si mogao?" Bilo je nečega poznatog u ovom razgovoru. Nečega. "Polly, ne razumijem te -" "Oh, ja mislim da me razumiješ," odgovorila je. Njen je glas postajao mukliji, sve nerazumljiviji, i Alan je shvatio da ako ne plače, da će uskoro. "Teško je kad otkriješ da ne poznaješ osobu onako kako si mislio da je poznaješ. Teško je kad otkriješ da je lice koje si mislio da voliš, samo maska." Nešto poznato, da i sada je znao što je to. Bilo je nalik noćnim morama koje je imao nakon smrti Annie i Todda, noćnih mora u kojima je stajao sa strane ceste i gledao ih kako prolaze u Scoutu. Bili su na putu u smrt. Znao je to, ali je bio bespomoćan da to promijeni. Pokušao je mahati rukama, ali su bile preteške. Pokušao je vikati, ali se nije mogao sjetiti kako se otvaraju usta. Prošli su pored njega kao da je nevidljiv, i ovo je isto bilo slično tome - kao da je na neki čudan način postao nevidljiv za Polly. "Annie -" Shvatio je s užasom čije je ime rekao, i povukao se. "Polly. Ne znam o čemu govoriš, Polly, ali -" "Znaš!" iznenada je povikala na njega. "Nemoj reći da ne znaš kada znaš! Zašto nisi mogao pričekati da ti ja to kažem, Alane? A ako nisi mogao čekati, zašto nisi pitao? Zašto si trebao raditi iza mojih leđa? Kako si mogao raditi iza mojih leđa?" Zatvorio je oči čvrsto u nastojanju da uhvati te brze, zbrkane misli, ali nije pomagalo. Umjesto toga se pojavila odvratna slika: Mike Horton iz Norway Journal-Register, sagnut iznad Bearcat* čitača, bijesno bilježi svojom iskvarenom stenografijom. * Vrsta čitača (scanner) putem kojeg ljudi mogu slušati što policija govori preko radija. "Ne znam što misliš da sam napravio, ali sve si krivo shvatila. Nađimo se, porazgovarajmo -" "Ne. Mislim da te sada ne mogu vidjeti, Alane." "Da. Možeš. I hoćeš. Bit ću -" Tada je upao glas Henryja Paytona. U stvari, zašto to odmah ne napraviš, prije nego postane nervozan i odluči posjetiti rođake u pry Humpu, Južna Dakota ?" 158
    • "Bit ćeš što?" pitala je. "Bit ćeš što?" "Upravo sam se sjetio nečega," Alan je rekao polako. "Oh, jesi li? Da li je to možda bilo pismo koje si napisao početkom rujna, Alane? Pismo u San Francisco?" "Ne znam o čemu govoriš, Polly. Ne mogu sada doći, jer je došlo do prekida... u drugoj stvari. Ali kasnije -" Odgovorila mu je nizom dašćućih jecaja koji su trebali otežati razumijevanje, ali nisu. "Ne razumiješ li, Alane? Neće biti kasnije, niti nikad više. Ti -" "Polly, molim te-" "Ne! Samo me ostavi na miru! Ostavi me na miru, ti znatiželjni, uhodnički kurvin sine!" Cink! I iznenada je Alan ponovno slušao ono zujanje otvorene telefonske linije. Pogledao je okolo križanje Maina i School poput čovjeka koji ne zna gdje je i ne razumije sasvim kako je došao ovdje. Njegove su oči imale udaljen, zbunjen izraz, koji se često može vidjeti u očima boraca posljednjih nekoliko sekundi prije nego njihova koljena popuste i raskreče se na platnu za dugi zimski san. Kako se to dogodilo? I kako se to dogodilo tako brzo? Nije uopće imao pojma. Činilo se da je cijeli grad pomalo poludio posljednjih tjedan dana... a sada je i Polly bila zaražena. Cink! "Um... šerife?" Bila je to Sheila, i Alan je znao iz njenog prigušenog, nesigurnog tona da je slušala barem dio njegovog razgovora s Polly. "Alane, jesi li tamo? Javi se?" Osjetio je iznenadni poriv, začuđujuće jak, da iščupa mikrofon iz njegove utičnice i baci ga u grmlje iza pločnika. A zatim da se odveze. Bilo kamo. Samo da prestane razmišljati o svemu i odveze se niz sunce. Umjesto toga, skupio je sve svoje snage i prisilio se da razmišlja o Hughu Priestu. To je trebao napraviti, zato jer se sada činilo da je Hugh Priest izazvao smrt dviju žena. Sada je Hugh bio njegova stvar, a ne Polly... i otkrio je velik osjećaj olakšanja koji se skrivao u tome. Pritisnuo je dugme za ODAŠILJANJE. "Ovdje, Sheila. Prijem." 159
    • "Alane, mislim da sam izgubila vezu s Polly. Ja... um... nisam mislila slušati, ali -" "U redu je, Sheila; završili smo." (Bilo je nečeg užasnog u tome, ali je sada odbio o tome razmišljati.) "Tko je sada tamo s tobom?" "John," Sheila je rekla s očitim olakšanjem zbog promjene u razgovoru. "Clut je vani u patroli. Blizu Castle Viewa, prema njegovom posljednjem javljanju." "U redu." Pollyino lice, obliveno nepoznatom ljutnjom, pokušalo je isplivati na površinu njegovih misli. Gurnuo ga je natrag i ponovno se koncentrirao na Hugha Priesta. Ali na jednu užasnu sekundu nije uopće mogao vidjeti lica; samo užasnu prazninu. "Alane? Jesi li tamo? Prijem?" "Da. Naravno. Nazovi Cluta i reci mu da ode do kuće Hugha Priesta blizu kraja Castle Hill Roada. On će znati gdje. Pretpostavljam da je Hugh na poslu, ali ako je slučajno uzeo slobodan dan, hoću da ga Clut privede i dovede na ispitivanje. U redu?" "U redu, Alane." "Reci mu da postupi s najvećom mjerom opreza. Reci mu da Hugha traže za ispitivanje u vezi smrti Nettie Cobb i Wilme Jerzyck. Sam bi morao znati ispuniti ostale rubrike. Prijem." "Oh!" Sheila je zvučala i uznemireno i uzbuđeno. "U redu, šerife." "Ja krećem prema gradskom voznom parku. Očekujem da ću tamo naći Hugha. Prijem i gotovo." Kad je objesio mikrofon, (imao je osjećaj kao da ga je držao barem četiri godine), pomislio je: Da si rekao Polly ono što si upravo rekao Sheili, ova situacija koju imaš u svojim rukama bi možda bila malo manje gadna. Ili možda ne bi - kako je mogao reći tu stvar kada nije znao o kojoj se situaciji radi? Polly ga je optužila da njuška... da uhodi. To je pokrivalo veliko područje, niti jedno označeno. Osim toga, postojalo je još nešto. Reći dispečeru da te stavi na čekanje je bio dio onoga što je činilo taj posao. Isto kao i obavještavanje tvojih terenskih policajaca da je čovjek kojeg gone možda opasan. Davanje iste informacije svojoj djevojci na otvorenoj radio/telefonskoj vezi je bila potpuno drugačija stvar. Napravio je dobru stvar i znao je to. 160
    • To, međutim, nije potpuno smirilo bol u njegovom srcu, i još jednom je pokušao usredotočiti svoje misli na posao koji ga čeka - da pronađe Hugha Priesta, dovede ga, nađe mu prokletog odvjetnika ako ga bude želio, i zatim ga pita zašto je zabio vadičep u Nettienog psa Raidera. Na trenutak je djelovalo, ali čim je uključio motor karavana i odmaknuo se od ruba pločnika, još uvijek je Pollyino lice - a ne Hughovo - vidio u svojim mislima. 161
    • SEDAMNAESTO POGLA VLJE 1 U skoro isto vrijeme kada je Alan kretao preko grada da uhapsi Hugha Priesta, Henry Beaufort je stajao na svom prilazu i gledao svoj Thunderbird. Poruka koju je pronašao ispod brisača prednjeg stakla bila je u jednoj ruci. Šteta koju je kukavička svinja napravila gumama je bila velika, ali gume se mogu zamijeniti. Ogrebotine koje je napravio na desnoj strani automobila su zapravo razbjesnile Henryja. Ponovno je pogledao poruku i glasno je pročitao."Da mi više nikad nisi uskratio piće i onda zadržao moje ključeve od auta, ti prokleta žabo!" Kome je u posljednje vrijeme uskratio piće? Oh, različitim ljudima. Noći kada nekome nije trebao uskratiti piće su bile rijetke, zaista. Ali uskratiti piće i zadržati ključeve na ploči iza šanka? Samo jednome u posljednje vrijeme. Samo jednome. "Ti, prokleti," rekao je vlasnik i namještenik Mellow Tigera tihim, razmišljajućim glasom. "Ti prokleti ludi jebeni kurvin sine." Razmišljao je da uđe unutra i uzme svoju lovačku pušku i zatim je bolje razmislio o tome. Tiger je bio gore na cesti i ispod šanka je držao prilično specijalnu kutiju. Unutra je bila dvocijevna Winchester puška skraćena na pregibu. Držao ju je tamo otkako ga je onaj tupi i jebeni Ace Merrill pokušao opljačkati prije nekoliko godina. Bilo je to posve ilegalno oružje, i Henry ga nikad nije upotrijebio. Pomislio je da bi ga danas mogao upotrijebiti. Dodirnuo je ružnu ogrebotinu koju je Hugh napravio na jednoj strani njegovog T-Birda, zatim je zgužvao poruku i bacio je. Billy Tupper je do sada trebao doći u Tigera, oprati podove i oribati zahode. Henry će uzeti pušku, i tada posuditi Billyjev Pontiac. Činilo se da mora ići u lov na svinje. Henry je šutnuo zgužvanu lopticu u travu. "Opet si pio one glupe tablete, Hugh, ali više ih nećeš uzimati nakon današnjeg dana garantiram ti to." Posljednji put je dotaknuo ogrebotinu. Nikad nije bio tako ljut u cijelom svom životu. "Ja ti garanti-jebem-ram." 162
    • Henry je krenuo cestom prema Mellow Tigeru, hodajući brzo. 2 U procesu uništavanja spavaće sobe Georgea T. Nelsona, Frank Jewett je pronašao petnaest grama kokaina ispod madraca francuskog kreveta. Bacio ga je u WC, i dok je gledao kako klokoće, osjetio je grč u svom želucu. Počeo je otkopčavati hlače, a zatim se ponovno vratio u uništenu spavaću sobu. Frank je pretpostavio da je potpuno poludio, ali više mu nije bilo puno stalo. Ludi ljudi ne moraju razmišljati o budućnosti. Ludim ljudima, budućnost je bila od vrlo male važnosti. Jedna od nekoliko netaknutih stvari u spavaćoj sobi Georgea T. Nelsona je bila slika na zidu. Bila je to slika stare žene. Bila je u skupom zlatnom okviru, i to je Franku sugeriralo da je to slika svete majke Georgea T. Nelsona. Grč ga je ponovno uhvatio. Frank je maknuo sliku sa zida i stavio je na pod. Tada je otkopčao sliku, pažljivo čučnuo iznad nje i napravio ono što je došlo prirodno. Bila je to najsvjetilija točka onog što je do tada bio jako loš dan. 3 Lenny Partridge, najstariji stanovnik Castle Rocka i vlasnik bostonskog štapa Posta kojeg je nekoć imala i teta Ewie Chalmers, je vozio i jedan od najstarijih automobila Castle Rocka. Bio je to Chevrolet Bel-Air iz 1966. koji je nekoć bio bijeli. Sada je to bila generički umrljana ne-boja - nazovi je prljava siva boja ceste. Nije bio u previše dobrom stanju. Staklo u stražnjem prozoru je bilo zamijenjeno lepršavim komadom plastike za sve vremenske uvjete prije nekoliko godina, retrovizori su tako jako zahrđali da je Lenny mogao gledati cestu kroz kompliciranu čipku hrđe dok je vozio, a ispušna cijev je visila poput gnjile ruke čovjeka koji je umro u suhoj klimi. I brtve su se istrošile. Kada je Lenny vozio Bel-Air, ispuštao je velike oblake mirisavog plavog dima iza sebe, i polja pored kojih je prolazio na svom svakodnevnom putu do grada su izgledala kao da ih je upravo otrovom zaprašio ubojiti avijatičar. Chevy je proždirao oko tri (ponekad četiri) litre ulja dnevno. Ova užasna potrošnja nije nimalo smetala Lennyja; kupio je reciklirano Diamond motorno ulje od 163
    • Sonnyja Jacketta u većem pakiranju od dvadeset litara, i uvijek je provjeravao da li je Sonny odbio deset posto... njegov popust za zlatnu dob života. A budući da nije vozio Bel-Air brzinom većom od pedeset kilometara na sat posljednjih deset godina, vjerojatno će ostati u komadu duže od samog Lennyja. Dok je Henry Beaufort kretao cestom prema Mellow Tigeru na drugoj strani Tin Bridgea, skoro desetak kilometara dalje, Lenny je vozio svoj hrđavi Bel-Air preko vrha Castle Hilla. Čovjek je stajao nasred ceste s uzdignutim rukama u carskom stavu stop. Čovjek je bio golih prsiju i bosonog. Nosio je samo par kaki hlača s otkopčanim rasporom, a oko svog vrata, komad krzna izjedenog od moljaca. Lennyjevo srce je jako, soptavo poskočilo u njegovim mršavim grudima i stisnuo je s obje noge, obuvene u par polako raspadajućih visokih cipela, pedalu kočnice. Propala je skoro do poda s nezemaljskim stenjanjem i Bel-Air je konačno stao na udaljenosti manjoj od jednog metra od čovjeka na cesti kojeg je Lester sada prepoznao kao Hugha Priesta. Hugh se samo lecnuo. Kada je auto stao, brzo je krenuo tamo gdje je Lenny sjedio, rukama pritisnutim na prednji dio svoje termalne potkošulje, pokušavajući doći do daha i pitajući se da li je ovo konačni srčani zastoj. "Hugh!" procijedio je. "Što prokletstvo radiš? Skoro sam te pregazio! Ja-" Hugh je otvorio vozačeva vrata i nagnuo se unutra. Krzneni ovratnik kojeg je nosio oko vrata zanjihao se prema naprijed i Lenny je ustuknuo pred njim. Izgledao je poput polutrulog lisičjeg repa s velikim komadima krzna koji su nedostajali na koži. Užasno je smrdio. Hugh ga je zgrabio za naramenice njegovog radnog odijela i izvukao ga iz auta. Lenny je ispustio krik užasa i bijesa. "Oprosti, starče," Hugh je rekao odsutnim glasom čovjeka koji ima puno veće probleme od ovog na pameti. "Treba mi tvoj auto. Moj se malo loše osjeća." "Ti ne možeš -" Ali Hugh je nedvojbeno mogao. Bacio je Lennyja preko ceste kao da stari momak nije ništa više od vreće krpa. Kada je Lenny prizemljio, 164
    • začuo se jasan praskav zvuk i njegovi su se krici pretvorili u žalosne, tuleće urlike boli. Slomio je ključnu kost i dva rebra. Ignorirajući ga, Hugh je sjeo za volan Chevyja, zalupio vrata i pritisnuo gas do daske. Mašina je ispustila krik iznenađenja i plava magla dima ulja se otkotrljala iz viseće ispušne cijevi. Koturao se niz brdo brže od osamdeset kilometara na sat prije nego se Lenny Partridge uopće uspio pridići. 4 Andy Clutterbuck je skrenuo na Castle Hill Road u pribiližno 15:35. Prošao je pored stare ispičuture ulja Lennyja Partridgea koja je išla u drugom smjeru i nije ni časak pomislio o njoj; Clutove su misli bile potpuno zaokupljene Hughom Priestom, i hrđavi, stari Bel-Air je bio samo još jedan dio krajobraza. Clut nije imao pojma zašto ili kako je Hugh mogao biti uključen u smrti Wilme i Nettie, ali to je bilo u redu; on je bio vojnik pješak i to je bilo sve. Zašto i kako, bili su posao nekoga drugoga, i ovo je bio jedan od onih dana kada mu je bilo prokleto drago zbog toga. Znao je da je Hugh gadni pijanac koga godine nisu smekšale. Takav čovjek može svašta napraviti... naročito kada duboko zaviri u čašu. U svakom slučaju, najvjerojatnije je na poslu, pomislio je Clut, ali dok je prilazio ruševnoj kući koju je Hugh nazivao domom, svejedno je otkopčao remen na svom službenom revolveru. Trenutak kasnije je vidio sunce koje je treperilo sa stakla i kroma na Hugheovom prilazu i njegovi su se živci jače napeli dok nisu počeli zujati poput telefonskih žica na vjetru. Hughov auto je bio ovdje, a kada je čovjekov auto kod kuče, onda je i čovjek. To je samo činjenica seoskog života. Kada je Hugh pješice napustio svoj prilaz, skrenuo je desno, od grada i prema vrhu Castle Hilla. Da je Clut pogledao u tom smjeru, vidio bi Lennyja Partridgea kako leži na ugibalištu ceste i mlatara poput pilića koji se kupa u pijesku, ali on nije pogledao u tom smjeru. Sva Cluttova pažnja je bila usmjerena na Hughovu kuću. Lennyjevi tanki krici nalik ptičjim ulazili su kroz jedno Clutovo uho, točno preko mozga ne podižući niti najmanju uzbunu, i van kroz drugo. Clut je izvadio pištolj prije nego je izašao iz patrolnih kola. 165
    • 5 William Tupper je imao samo devetnaest godina i nikad neće biti Rhodesov* stipendist, ali je bio dovoljno pametan da ga uplaši Henryjevo ponašanje kada je Henry došao u Tigera u dvadeset do četiri posljednjeg stvarnog dana postojanja Castle Rocka. Bio je isto tako dovoljno pametan da zna da ne bi pomoglo kada bi odbio Henryju dati ključeve Pontiaca; u svom sadašnjem stanju, Henry, (koji je, u normalnim okolnostima, bio najbolji šef kojeg je Billy ikad imao), bi ga samo udario i uzeo ih. * Stipendija koju mogu dobiti američki studenti, studenti Commonwealtha i Njemačke za studij na Oxford University. I tako se po prvi - i možda i jedini - put u svom životu, Billy pokušao poslužiti lukavštinom. "Henry," rekao je plašljivo, "izgledaš kao da bi ti dobro došlo piće. Znam da bi meni. Zašto mi ne daš da nam obojici natočim jedno kratko prije nego odeš?" Henry je nestao iza šanka. Billy ga je mogao čuti tamo otraga, kako prekapa i vrlo tiho psuje. Konačno je ponovno ustao, držeći pravokutnu drvenu kutiju s malim lokotom na njoj. Stavio je kutiju na šank i tada počeo prebirati po kolutu s ključevima koje je nosio na svom remenu. Razmislio je o onome što je Billy rekao, počeo odmahivati glavom, zatim je ponovno razmislio. Piće i nije bilo tako loša ideja; smirit će i njegove ruke i njegove živce. Pronašao je pravi ključ, otvorio lokot na kutiji, i odložio ga na šank. "U redu," rekao je. "Ako to budemo napravili, napravimo kako treba. Chivas. Običan za tebe, dupli za mene." Pokazao je prstom prema Billyju. Billy se lecnuo - iznenada je bio siguran da će Henry dodati: Ali ti ideš sa mnom. "I nemoj reći svojoj majci da ti dozvoljavam da ovdje piješ jaka pića, razumiješ li?" "Da, gospodine," rekao je Billy, s olakšanjem. Brzo je otišao do boce prije nego je Henry mogao promijeniti mišljenje. "Razumijem vas savršeno." 166
    • 6 Deke Bradford, čovjek koji je upravljao najvećim i najskupljim radovima Castle Rocka - Javnim radovima - jako je bio ogorčen. "Ne, nije ovdje," rekao je Alanu. "Nije došao cijeli dan. Ali ako ga vidiš prije mene, učini mi uslugu i reci mu da je otpušten." "Zašto si ga tako dugo držao, Deke?" Stajali su na vrućem poslijepodnevnom suncu, izvan gradske garaže #1. S lijeve strane, kamion Case Construction and Supply je vozio natraške prema spremištu. Tri su čovjeka iskrcavala male, ali teške drvene kutije. Crveni oblik dijamanta - simbol za jake eksplozive - je bio nalijepljen na svaku od njih. Alan je mogao čuti šum klima uređaja iz spremišta. Djelovalo je jako čudno čuti uključen klima uređaj tako kasno pred kraj godine, ali u Castle Rocku, ovo je bio krajnje čudan tjedan. "Držao sam ga i dulje nego što sam trebao," priznao je Deke i prošao rukama kroz svoju kratku, prosijedu kosu. "Napravio sam to, jer sam mislio da se negdje u njemu krije dobar čovjek." Deke je bio jedan od onih niskih, zdepastih ljudi - hidrant s nogama - koji su uvijek izgledali spremni uzeti veliku cjepanicu s nečije guzice. Međutim, on je bio jedan od najdražih, najljubaznijih ljudi kojeg je Alan ikad upoznao. "Kada nije bio pijan ili previše mamuran, nije bilo nikoga u ovom gradu tko bi radio više od Hugha. A bilo je i nečega u njegovom licu što me je navelo da pomislim kako on možda nije jedan od onih ljudi koji trebaju piti sve dok se ne sruše. Mislio sam da će se možda srediti sa stalnim poslom i pošteno živjeti. Ali ovaj posljednji tjedan..." "Što je bilo ovaj posljednji tjedan?" "Čovjek je izgledao kao da srlja u propast. Izgledao je kao da je stalno pod utjecajem nečega, i ne mislim samo na piće. Činilo se kao da su mu oči potonule u njegovoj glavi, i uvijek je gledao preko tvog ramena kad si razgovarao s njim, nikad ne u tebe. Isto tako, počeo je i govoriti sam sa sobom." "O čemu?" "Ne znam. Sumnjam da i drugi momci znaju. Mrsko mi je otpustiti čovjeka, ali sam odlučio o Hughu čak i prije nego si došao ovamo poslijepodne. Gotov sam s njim." 167
    • "Oprosti, Deke." Alan se vratio do auta, nazvao Sheilu, i rekao joj da Hugh cijeli dan nije bio na poslu. "Probaj doći do Cluta, Sheila i reci mu da se zaista pripazi. I pošalji Johna tamo kao pojačanje." Oklijevao je s drugim dijelom, znajući da je posljedica opreza bila više nego nekoliko nepotrebnih pucanja, i zatim nastavio. Morao je; to je dugovao svojim policajcima na terenu. "Clut i John moraju znati da je Hugh naoružan i opasan. Razumiješ li?" "Naoružan i opasan." "U redu. Jedinica jedan gotovo." Objesio je mikrofon i otišao do Dekea. "Misliš li da je možda napustio grad, Deke?" "On?"Deke je nagnuo glavu na jednu stranu i pljunuo sok duhana. "Momci poput njega nikad ne napuštaju grad dok ne pokupe svoju posljednju plaću. Većina njih uopće ne ode. Kada se trebaju sjetiti koje ceste vode iz grada, čini se da momci poput Hugha pate od bolesti zaborava." Nešto je zapelo za Dekeovo oko i okrenuo se čovjeku koji je istovarivao drvene kutije. "Pazite što radite s tim, momci! Vi bi ih trebali istovarivati, a ne ih nabacivati!" "Imate ovdje puno eksploziva," rekao je Alan. "Aha - dvadeset kutija. Dignut ćemo u zrak granitnu ploču na šljunčari na #5. Kako se meni čini, ostat će nam dovoljno da dignemo Hugha sve do Marsa, ako to želite." "Zašto si toliko nabavio?" "Nije to bila moja ideja: Buster je dodao mojoj narudžbi, sam Bog zna zašto. Mogu reći samo jednu stvar - usrat će se kada vidi račun za struju za ovaj mjesec... osim ako ne dođe do zahlađenja. Onaj klima uređaj guta struju nemoguće, ali roba mora biti u hladnom inače se vlaži. Svi kažu da to ne radi ovaj novi eksploziv, ali ja vjerujem u ono bolje spriječiti, nego liječiti." "Buster je nadopunio tvoju narudžbu," Alan je razmišljao. "Da - s četiri ili šest kutija, ne mogu se točno sjetiti. Čuda nikad neće prestati, ha?" "Pretpostavljam da ne. Deke, smijem li upotrijebiti tvoj uredski telefon?" 168
    • "Samo izvoli." Alan je sjeo za Dekeov stol na minutu, ostavljajući tamne mrlje znoja ispod pazuha košulje uniforme i slušajući kako telefon u Pollyinoj kući zvoni ponovno i ponovno i ponovno. Konačno je vratio slušalicu na vilicu. Napustio je ured sporo hodajući, spuštene glave. Deke je zaključavao lokot na vratima spremišta s dinamitom, i kada se okrenuo Alanu, njegovo je lice bilo izduženo i nesretno. "Postojao je dobar čovjek u Hughu Priestu, Alane. Kunem se Bogom da je. Puno je puta taj čovjek izašao van. To se već i prije događalo. Češće nego što bi ljudi vjerovali. S Hughom..." Slegnuo je ramenima. "Huh-uh. Nema šanse." Alan je kimnuo. "Jesi li u redu, Alane? Izgledaš kao da ti se nešto čudno dogodilo. "Dobro sam," rekao je Alan, malo se smiješeći. Ali bila je to istina; nešto mu se čudno dogodilo. I Polly. I Hughu. I Brianu Rusku. Činilo se kao da se danas svima nešto čudno dogodilo. "Želiš li čašu vode ili hladnog čaja? Imam malo." "Hvala. Ali bit će bolje da krenem." "U redu. Javi mi što se dogodilo." To je bilo nešto što Alan nije mogao obećati, ali imao je mučan, lagani osjećaj u dubini želuca da će Deke moći sam čitati o tome za dan ili dva. Ili gledati na televiziji. 7 Stari Chevy Bel-Air Lennyja Partridgea je stao na jedno koso parkirališno mjesto ispred Potrebnih stvari odmah nakon četiri, i točan čovjek je izašao van. Hughov raspor je još uvijek bio otvoren, i još uvijek je nosio lisičji rep oko vrata. Prešao je pločnik, njegove bose noge su udarale po vrućem betonu, i otvorio je vrata. Malo srebrno zvono iznad je zazvonilo. Jedina osoba koja ga je vidjela kako ulazi je bio Charlie Fortin. On je stajao na vratima Western Auta i pušio jednu od svojih smrdljivih cigareta koju je sam smotao. "Stari Hugh je konačno skrenuo," rekao je Charlie nikome posebno. Unutra, gospodin Gaunt je gledao Hugha s ugodnim, iščekujućim malim osmijehom... kao da se bosi muškarci golih prsiju koji nose oko 169
    • vrata lisičje repove koje su izjeli moljci, pojavljuju u njegovom dućanu svakog dana. Stavio je malu kvačicu na papir pored blagajne. Posljednja kvačica. "U nevolji sam," rekao je Hugh, krećući prema gospodinu Gauntu. Njegove su oči kolutale od jedne do druge strane u svojim dupljama poput loptica za biljar. "Ovaj put sam u pravoj gužvi." "Znam," rekao je gospodin Gaunt svojim najutješnijim glasom. "Činilo se da je ovo pravo mjesto gdje trebam doći. Ne znam - stalno sanjam o vama. Ja... ja ne znam kome drugome da se obratim." "Ovo je pravo mjesto, Hugh." "Prerezao mi je gume," Hugh je šapnuo. "Beaufort, svinja koja je vlasnik Mellow Tigera. Ostavio je poruku. "Znaš po što ću doći sljedeći put Huberte," pisalo je. Znam što to znači. Možete se kladiti da znam." Jedna od Hughovih prljavih ruku s velikim prstima je gladila šugavo krzno, i izraz divljenja je ispunio njegovo lice. Bilo bi glupo, da nije bilo tako očito iskreno. "Moj prekrasni, prekrasni lisičji rep." "Možda bi se trebao pobrinuti za njega," zamišljeno je predložio gospodin Gaunt, "prije nego se on pobrine za tebe. Znam da to zvuči malo... pa... pretjerano... ali kada razmisliš -" "Da! Da! To je upravo ono što želim napraviti!" "Mislim da upravo imam stvar," rekao je gospodin Gaunt. Sagnuo se i kada se uspravio imao je automatski pištolj u lijevoj ruci. Gurnuo ga je preko staklenog poklopca kutije. "Potpuno napunjen." Hugh ga je podigao. Činilo se da se njegova zbunjenost raspršila poput dima kada je masivna težina pištolja ispunila njegovu ruku. Mogao je osjetiti miris maziva, slab i miomirisan. "Ja... ja sam ostavio novčanik kod kuće," rekao je. "Oh, ne trebaš brinuti o tome," rekao je gospodin Gaunt. "U Potrebnim stvarima, Hugh, mi osiguravamo stvari koje prodajemo." Iznenada je njegovo lice postalo okrutno. Njegove su se usne odmaknule od zubiju i oči su mu zasvijetlile. "Pokaži mu!" povikao je slabim, hrapavim glasom. "Pokaži svinji koja želi uništiti ono što je tvoje! Pokaži mu, Hugh! Zaštiti se! Zaštiti svoje vlasništvo!" Hugh se iznenada nacerio. "Hvala, gospodine Gaunt. Hvala vam puno." 170
    • "Nema na čemu," rekao je gospodin Gaunt, odmah se vraćajući svom normalnom tonu glasa, ali malo srebrno zvono je već zvonilo kad je Hugh izlazio gurajući automatski pištolj u pojas hlača dok je hodao. Gospodin Gaunt je otišao do prozora i gledao Hugha koji je sjeo za volan umornog Chevyja i krenuo natraške na ulicu. Budweiser kamion koji se polako kotrljao Main Streetom zatrubio je i skrenuo kako bi ga izbjegao. "Pokaži mu, Hugh," rekao je gospodin Gaunt tihim glasom. Mali oblačići dima počeli su se dizati iz njegovih ušiju i njegove kose; gušće niti su se pojavile iz njegovih nosnica i između četvrtastih bijelih nadgrobnih ploča njegovih zubiju. "Pokaži svima kojima možeš. Zabavi se, veliko momče." Gospodin Gaunt je zabacio glavu i počeo se smijati. 8 Johna LaPointe je požurio prema pokrajnjim vratima šerifovog ureda, onog koji je izlazio na parkiralište Općinske zgrade. Bio je uzbuđen. Naoružan i opasan. Nije se često događalo da prisustvuje uhićenju oružanog i opasnog osumnjičenika. U svakom slučaju, ne u uspavanom malom gradiću poput Castle Rocka. Zaboravio je sve o izgubljenom novčaniku, (barem za sada), a Sally Ratcliffe je bila još više izvan njegovih misli. Došao je do vrata upravo dok ih je netko otvarao s druge strane. Odjednom se John suočio sa stotinu i deset kila ljutog nastavnika tjelesnog odgoja. "Upravo čovjek kojeg sam želio vidjeti," rekao je Lester Pratt svojim novim nježnim i svilastim glasom. Držao je visoko crni kožni novčanik. "Jesi li nešto izgubio, ti ružni prevarantski kockarski bezbožni kurvin sine ?" John nije imao pojma što Lester Pratt ovdje radi, ili kako je pronašao njegov izgubljen novčanik. Znao je samo da je on predviđen kao Clutovo pojačanje i da mora odmah krenuti. "Što god to bilo, razgovarat ćemo o tome kasnije," rekao je John i posegnuo za svojim novčanikom. Kada ga je Lester prvi put izmaknuo van njegova dohvata, a zatim ga spustio, udarajući ga njime u središte lica, John je bio više zapanjen, nego ljut. 171
    • "Oh, ne želim razgovarati, "rekao je Lester svojim novim nježnim, svilastim glasom. "Ne bih želio gubiti vrijeme." Ispustio je novčanik, zgrabio Johna za ramena, podigao ga i bacio natrag u šerifov ured. Zamjenik LaPointe je letio jedan metar kroz zrak i sletio na vrh stola Norrisa Ridgewicka. Njegova se stražnjica poskliznula preko njega, krčeći put kroz hrpu administracije i bacajući Norrisovu košaru za pisma na pod. John je bio sljedeći, i sletio je na leđa s bolnim udarcem. Sheila Brigham je buljila kroz dispečerski prozor, široko otvorenih usta. John se počeo dizati. Bio je potresen i ošamućen, nemajući ni najmanjeg pojma što se zapravo tu događa. Lester je hodao prema njemu borbeno paradirajući. Svoje je šake podigao u staromodni John L. Sullivan stav koji je trebao biti smiješan, ali nije. "Pokazat ću ti," Lester je rekao svojim novim i svilastim glasom. "Pokazat ću ti što se događa katoličkim momcima koji kradu djevojke baptističkim momcima. Pokazat ću ti sve o tome, a kada završim, to ćeš tako dobro naučiti, da nećeš nikad zaboraviti." Lester Pratt se približio. 9 Billy Tupper možda nije bio intelektualac, ali je bio samilostan slušatelj, a samilosni slušatelj je bio najbolji lijek tog poslijepodneva za bijes Henryja Beauforta. Henry je popio svoje piće i rekao Billyju što se dogodilo... i dok je govorio, osjetio je kako se smiruje. Sinulo mu je da ako bude imao tu pušku i bude dalje nastavio, možda će završiti ovaj dan ne iza šanka, već u jednoj od ćelija u šerifovom uredu. Jako je volio svoj T-Bird, ali je počeo shvaćati da ga ne voli dovoljno da bi zbog njega išao u zatvor. Mogao je zamijeniti gume, a ogrebotinu sa strane će konačno ispolirati. Što se tiče Hugha Priesta, neka se zakon pobrine za njega. Završio je piće i ustao. "Ipak ćete ići za njim, gospodine Beaufort?" upitao je Billy s razumijevanjem. "Neću gubiti svoje vrijeme," rekao je Henry i Billy je uzdahnuo s olakšanjem. "Dozvolit ću Alanu Pangbornu da se pobrine za njega. Ne plaćam li za to porez, Billy?" 172
    • "Mislim da da." Billy je pogledao kroz prozor i još malo se razvedrio. Hrđavi stari auto, auto koji je nekoć bio bijeli, ali je sada bio izblijedio bezbojan - nazovi to prljava siva boja ceste - penjao se na brdo prema Mellow Tigeru, ostavljajući gustu plavu maglu od ispušnih plinova za sobom. "Gledaj! To je stari Lenny! Nisam ga vidio vrlo dugo!" "Pa, mi još uvijek ne otvaramo do pet," rekao je Henry. Otišao je iza šanka kako bi telefonirao. Kutija u kojoj je bila skraćena puška je još uvijek bila na šanku. Mislim da sam to planirao upotrijebiti, razmišljao je. Mislim da zaista jesam. Koji vrag uđe u ljude - neka vrsta otrova? Billy je krenuo prema vratima dok je Lennyjev stari auto stao na parkiralištu. 10 "Lestere -" započeo je John LaPointe, i to je bilo onda kada se šaka velika skoro poput Daisy šunke u konzervi - ali puno tvrđa - sudarila sa središtem njegova lica. Čuo se gadan hrskavi zvuk kada je njegov nos bio razbijen uz provalu užasne boli. Johnove oči su se stisnule i jarke šarene iskre svjetla su prsnule u mrak. Počeo je teturati i mlatarati po sobi, mašući rukama, boreći se u izgubljenoj bici da ostane na nogama. Udario je oglasnu ploču i bacio je na pod. Lester je ponovno krenuo prema njemu, njegove obrve su se nabrale u ispupčeno mrštenje od koncentracije ispod njegove vrištave frizure. U dispečerskom uredu, Sheila je preko radija počela urlati dozivajući Alana. 11 Frank Jewett je bio, na rubu odlaska iz kuće njegovog dobrog starog "prijatelja" Georgea T. Nelsona kada mu je iznenada sinula upozoravajuća misao. Misao je bila ta da kad George T. Nelson dođe kući i otkrije da je njegova spavaća soba uništena, njegov kokain bačen u zahod, a slika njegove majke zasrana, možda će doći tražiti svog starog prijatelja sa zabave. Frank je odlučio da bi bilo ludo otići, a ne završiti ono što je započeo... a ako je završavanje onoga što je počeo značilo da mora ucjenjivačkoj svinji upucati jaja, pa neka to bude. Dolje je bio ormar s puškama, i pomisao da obavi posao s jednim od vlastitih pušaka Georgea T. Nelsona, Franku se činila kao 173
    • poetska pravda. Ako ne bude mogao otključati ormar s puškama, ili razvaliti vrata, poslužit će se s jednim od noževa za meso svog starog prijatelja sa zabave i obaviti posao s njim. Stat će iza vrata, i kada George T. Nelson uđe, Frank će mu ili upucati njegova jebena jaja ili ga zgrabiti za kosu i prerezati njegov jebeni vrat. Puška će vjerojatno biti sigurnija od te dvije mogućnosti, ali što je Frank više razmišljao o vrućoj krvi koja štrca iz prerezanog vrata Georgea T. Nelsona i prska svuda po njegovim rukama, to mu se činilo sve prikladnijim. Et tu, Georgie. Et tu, ti ucjenjivački jebaču. Frankova razmišljanja je u tom trenutku prekinula papigica Georgea T. Nelsona, Tammy Faye, koja je izabrala najnepovoljniji trenutak u svom malom ptičjem životu, da počne pjevati. Dok je Frank slušao, neobičan i užasno neugodan osmijeh se počeo pojavljivati na njegovom licu. Kako je od početka zaboravio na prokletu pticu? pitao se dok je ulazio u kuhinju. Pronašao je ladicu s oštrim noževima u njoj, nakon kratkog istraživanja i proveo sljedećih petnaest minuta gurajući je kroz rešetke kaveza Tammy Fayea, prisiljavajući malu pticu na lepršavu paniku od koje je gubila perje, a kada mu je igra dosadila, probo ju je. Zatim je otišao dolje vidjeti što može napraviti s ormarom s puškama. Pokazalo se da je brava jednostavna, i dok se Frank penjao stepenicama ponovno na prvi kat, počeo je pjevati netipičnu pjesmu za ovo doba godine, ali svejedno veselu: Ohh... you better not fight, you better not cry, You better not pout, I'm telling you why, Santa Claus is coming to town! He sees you when you 're sleeping! He knows when you 're awake! He knows if you've been bad or good, Soyou better be good for goodness sake! Frank, koji nikad nije propustio gledati Lawrencea Welka* svake subote uvečer sa svojom ljubljenom majkom, otpjevao je posljednji red tihim basom poput Larryja Hoopera. * Američki vođa orkestra koji je 50-tih i 60-tih nastupao na televiziji. Bože, osjećao se dobro! Kako je mogao vjerovati, čak prije sat vremena, da je došao kraj njegovog života? Ovo nije bio kraj: ovo je 174
    • bio početak! Van sa starim - naročito dragim starim "prijateljima" poput Georgea T. Nelsona - a unutra s novim! Frank se smjestio iza vrata. Prilično se natovario da bi mogao izdržati, tu je bila Winchester puška naslonjena na zid, Llama .32 automatik stavljen u njegov pojas i Sheffington nož za meso u njegovoj ruci. S mjesta gdje je stajao, mogao je vidjeti hrpu žutog perja koje je bilo Tammy Faye. Mali osmijeh je trznuo usne Franka gospodina Weatherbeeja, a njegove oči - sada potpuno lude oči - kolutale su neprekidno natrag i naprijed iza njegovih naočala gospodina Weatherbeeja bez okvira. "So you better be good for goodness sake!" opomenuo je tihim glasom. Otpjevao je ovaj stih nekoliko puta dok je tamo stajao, i nekoliko puta nakon što se udobnije smjestio, sjedeći iza vrata, prekriženih nogu, leđima se naslonio na zid, a oružje stavio u krilo. Počeo se zabrinjavati zbog toga što je postajao pospan. Činilo mu se ludim da je na rubu da zaspi, dok čeka da prereže čovjekov vrat, ali to nije promijenilo činjenicu. Pomislio je da je negdje pročitao, (možda na nekom od svojih predavanja na Sveučilištu Maine u Farmingtonu, poljoprivrednom fakultetu na kojem je diplomirao bez ikakvih odličnih ocjena), da jak šok na živčani sustav ponekad ima takav efekt... a on je doživio jak šok, točno. Čudno da mu se srce nije rasprsnulo poput stare gume kada je vidio one časopise razbacane po cijelom uredu. Frank je odlučio da ne bi bilo pametno riskirati. Pomaknuo je dugi kauč Georgea T. Nelsona boje zobenog brašna malo od zida, spuznuo ispod njega, i legao na leđa s puškom pored lijeve ruke. Njegova desna ruka, još uvijek stisnuta oko ručke noža za meso, ležala je na grudima. Evo. Puno bolje. Debeo tepih Gerogea T. Nelsona je u stvari bio prilično udoban. "So you better be good for goodness sake," pjevao je Frank tiho. Deset minuta kasnije, još uvijek je pjevao tihim, hrkajućim glasom, kada je konačno zadrijemao. 175
    • 12 "Jedinica jedan!" vikala je Sheila s radija obješenog ispod ploče s instrumentima dok je Alan prelazio Tin Bridge na svom putu prema gradu. "Javi se, Jedinica jedan! Javi se odmah!" Alan je osjetio mučninu kako se diže i spušta u njegovom želucu. Clut je naletio na stršljenovo gnijezdo u kući Hugha Priesta na Castle Hill Roadu - bio je siguran u to. Zašto pobogu nije rekao Clutu da se nađe s Johnom prije nego ščepaju Hugha? Znaš zašto - zato jer nisi posvetio svu pažnju svom poslu kada si izdavao naredbe. Ako se nešto dogodilo Clutu zbog toga, morat ćeš se suočiti s tim i priznati svoj udio u tome. Ali to dolazi kasnije. Sada je na tebi završiti posao. Pa učini to, Alane, zaboravi na Polly i obavi prokleti posao. Zgrabio je mikrofon s njegovog stalka. "Jedinica jedan, prijem?" "Netko tuče Johna!" vikala je. "Dođi brzo, Alane, jako ga je ozlijedio!" Ta je informacija bila potpuno u suprotnosti s onim što je Alan očekivao da je na trenutak bio potpuno zbunjen. "Što? Tko? Tamo?" "Požuri, ubija ga!" Odjednom mu je sinulo. To je bio Hugh Priest, naravno. Zbog nekog razloga Hugh je došao do Šerifovog ureda, stigao prije nego je John mogao krenuti prema Castle Hillu i počeo udarati. John LaPointe je bio u opasnosti, a ne Andy Clutterbuck. Alan je zgrabio rotirajuće svjetlo, uključio ga i stavio na krov. Kada je došao do gradskog dijela mosta, tiho se ispričao starom karavanu i stisnuo pedalu za gas do daske. 13 Clut je počeo sumnjati da Hugh nije kod kuće kada je vidio da su sve gume na čovjekovom autu ne samo prazne, već izrezane na komade. Upravo je ipak htio prići kući, kada je konačno čuo pozive u pomoć. Stao je tamo gdje je bio na trenutak, neodlučan, zatim se požurio niz prilaz. Ovaj put je vidio Lennyja kako leži sa strane ceste i potrčao, dok je futrola pištolja udarala, tamo gdje je ležao starac. 176
    • "Pomozite mi!" Lenny je soptao kad je Clut kleknuo pored njega. "Hugh Priest je poludio, prokleta budala me je prebila na mrtvo ime." "Gdje te boli, Lenny?" Clut je pitao. Dotaknuo je starčevo rame. Lenny je ispustio krik. Bio je to dobar odgovor kao i bilo koji drugi. Clut je ustao, nesiguran što bi točno sljedeće napravio. Previše stvari se natrpalo u njegovu glavu. Sve što je zasigurno znao je da je očajnički želio da to ne zajebe. "Ne miči se," rekao je konačno. "Pozvat ću hitnu pomoć." "Nemam planova ustati i otplesati tango, ti prokleta budalo," rekao je Lenny. Plakao je i stenjao od bolova. Izgledao je kao stari krvni tragač sa slomljenom nogom. "Dobro," rekao je Clut. Počeo je trčati natrag prema patrolnim kolima, zatim se ponovno vratio Lennyju. "Uzeo je tvoj auto, točno?" "Ne!" Lenny je protisnuo, držeći svoje ruke na slomljenim rebrima. "Premlatio me je i onda je odletio na čarobnom jebenom tepihu. Naravno, da je uzeo moj auto! Zašto misliš da ležim ovdje? Da dobijem jebenu boju?" "Točno," ponovio je Clut, i odjurio natrag niz cestu. Novčići od deset i dvadeset pet centi su skakali iz njegovih džepova i otkoturali se niz makadam u sjajnim malim lukovima. Nagnuo se kroz prozor svog auta tako brzo da je skoro pao kroz prozor. Zgrabio je mikrofon. Trebao je tražiti Sheilu da pošalje pomoć za starca, ali to nije bila najvažnija stvar. I Alan i Teritorijalna policija su trebali doznati da Hugh Priest sada vozi stari Chevrolet Bel-Air Lennyja Partridgea. Clut nije bio siguran iz koje je godine, ali njegov gutač ulja prašnjave boje nije mogao proći nezamijećen. Ali nije mogao dozvati Sheilu u dispečerskom uredu. Pokušao je tri puta i nije bilo odgovora. Nije uopće bilo odgovora. Sada je mogao čuti Lennyja kako počinje ponovno vikati i Clut je otišao u Hughovu kuću da telefonski nazove Službu spašavanja u Norwayju. Prokleto dobro vrijeme za Sheilu da je na zahodu, pomislio je. 14 Henry Beaufort je isto pokušavao dobiti Šerifov ured. Stajao je na šanku sa slušalicom pritisnutom na uho. Zvonio je ponovno i ponovno 177
    • i ponovno. "Hajde," rekao je, "javi se na jebeni telefon. Što vi momci tamo radite? Igrate remi?" Billy Tupper je otišao van. Henry je čuo da je nešto povikao i podignuo je pogled nestrpljivo. Iza povika je slijedio iznenadni jak pucanj. Henry je prvo pomislio da je prsnula jedna od starih Lennyjevih guma... a zatim su se čula još dva pucnja. Billy se vratio u Tigera. Hodao je vrlo polako. Jednu je ruku držao na vratu, krv je curila kroz njegove prste. '"Enry!" Billy je vikao čudnim, ugušenim Cockney glasom. '"Enry!'En-" Dohvatio je Rock-Olu, stajao tamo na trenutak se ljuljajući, i tada se činilo da je odjednom oslobodio sve u svom tijelu i srušio se, mlitavo padajući. Sjena je prešla preko njegovih stopala, koja su bila skoro izvan vrata, i tada se pojavio vlasnik sjene. Nosio je lisičji rep oko vrata i držao pištolj u jednoj ruci. Dim je izlazio iz njegove cijevi. Male kapljice znoja ugnijezdile su se u rijetkoj dlaci između njegovih bradavica. Koža ispod njegovih očiju je bila podbuhla i smeđa. Prekoračio je preko Billyja Tuppera u tminu Mellow Tigera. "Zdravo, Henry," rekao je Hugh Priest. 15 John LaPointe nije znao zašto se ovo događa, ali je znao da će ga Lester ubiti ako nastavi - a Lester nije pokazivao nikakav znak niti da će usporiti, a kamoli prestati. Pokušao je spuznuti niz zid i izvan Lesterovog dohvata, ali je Lester zgrabio njegovu košulju i povukao ga natrag. Lester je još uvijek lako disao. Njegova vlastita košulja nije se čak niti izvukla iz elastičnog pojasa hlača trenirki. "Evo ti, momče," rekao je Lester i još jednom udario Johnovu gornju usnicu. John je osjetio da se rasjekla na njegovim zubima. "Pusti svoj prokleti brk koji škaklja pičke preko toga." Nepromišljeno, John je pružio jednu nogu iza Lestera i gurnuo što je jače mogao. Lester je ispustio povik iznenađenja i posrnuo, ali je ispružio obje ruke dok se rušio, zgrabio Johnovu košulju poprskanu krvlju i povukao zamjenika na sebe. Počeli su se kotrljati po podu, udarajući i mlateći. 178
    • Obojica su bili previše zaposleni da bi vidjeli kako je Sheila Brigham jurnula iz dispečerske prostorije u Alanov ured. Zgrabila je pušku sa zida, zapela je i potrčala natrag u pritvor koji je sada bio klaonica. Lester je sjedio na Johnu, marljivo udarajući njegovom glavom o pod. Sheila je znala kako upotrijebiti pušku koju je držala; od svoje osme godine je pucala u mete. Sada je udarila potkovom kundaka rame i povikala: "Makni se od njega, John! Oslobodi mi prostor!" Lester se okrenuo na zvuk njenog glasa; njegove oči su bliještale. Iskesio je zube prema Sheili poput ljute muške gorile, a zatim se vratio na udaranje Johnove glave o pod. 16 Dok se Alan približavao Općinskoj zgradi, vidio je prvu bezuvjetno dobru stvar tog dana: VW Norrisa Ridgewicka se približavao iz drugog smjera. Norris je bio u civilnoj odjeći, ali Alan uopće nije mario za to. Mogao ga je iskoristiti ovog poslijepodneva. Oh, Bože, kako ga je mogao iskoristiti. Tada je i to otišlo k vragu. Veliki crveni auto - cadillac, registarske tablice KEETON 1 - iznenada je dojurio iz uske uličice koja je vodila na parkiralište Općinske zgrade. Alan je gledao, otvorenih usta, dok je Buster ušao svojim cadillacom u bok Norrisove bube. Caddy nije vozio brzo, ali je bio skoro veličine četiri Norrisova auta. Čulo se krckanje zgužvanog metala i VW se prevrnuo na suvozačevu stranu sa šupljim udarcem i razbijanjem stakla. Alan je stisnuo kočnice i izašao iz svojih patrolnih kola. Buster je izašao iz svog cadillaca. Norris se probijao kroz prozor svog Volkswagena sa zaprepaštenim izrazom na licu. Buster se počeo prikradati prema Norrisu, stiskajući ruke u šake. Smrznuti osmijeh se pojavio na njegovom debelom okruglom licu. Alan je jednom pogledao taj osmijeh i počeo trčati. 179
    • 17 Prvi pucanj kojeg je Hugh ispalio razmrskao je bocu Wild Turkeyja na policama. Drugi je razmrskao čašu iznad uokvirenog dokumenta koji je visio na zidu točno iznad Henryjeve glave i ostavio crnu rupu u dozvoli za točenje alkohola koja se nalazila ispod. Treći je otkinuo desni obraz Henryja Beauforta u ružičastom oblaku krvi i ishlapljelog mesa. Henry je zavrištao, zgrabio kutiju u kojoj se nalazila skraćena puška, i bacio se iza šanka. Znao je da ga je Hugh pogodio, ali nije znao da li je bilo jako ili ne. Bio je samo svjestan toga da je desna strana njegova lica iznenada postala vruća poput peći, i da je krv, vruća, vlažna i ljepljiva curila niz njegov obraz. "Razgovarajmo o automobilima," rekao je Hugh dok se približavao šanku. "Još bolje, razgovarajmo o mom lisičjem repu - što kažeš?" Henry je otvorio kutiju. Bila je podstavljena crvenim baršunom. Gurnuo je svoje nervozne, nesigurne ruke i izvukao skraćenu pušku Winchester. Počeo ju je prelamati, zatim je shvatio da nema vremena. Morat će se samo nadati da je napunjena. Stavio je noge ispod sebe, spremajući se da skoči i pruži Hughu ono za što se iskreno nadao da će biti veliko iznenađenje. 18 Sheila je shvatila da se John neće izvući ispod luđaka, za kojeg je sada vjerovala da je Lester Platt ili Pratt...u svakom slučaju, nastavnik tjelesnog na srednjoj školi. Nije mislila da bi se John mogao izvući. Lester je prestao udarati Johnovom glavom o pod i umjesto toga je stisnuo svoje velike ruke oko Johnovog vrata. Sheila je okrenula pušku, uhvatila rukama za cijev, i zatim je nagnula preko ramena poput Teda Williamsa. Tada ju je okrenula jakim, glatkim zamahom. Lester je okrenuo glavu u posljednjem trenutku, točno na vrijeme kako bi primijetio da se kundak od orahovine s čeličnim rubom, nalazi između njegovih očiju. Čulo se gadno hrskanje kada je kundak napravio rupu u Lesterovoj lubanji i pretvorio njegov veliki mozak u želatinu. Zvučalo je kao da je netko jako stao na punu kutiju kokica. 180
    • Lester Pratt je bio mrtav prije nego je pao na pod. Sheila Brigham ga je pogledala i počela vikati. 19 "Jesi li mislio da neću znati tko je to bio?" Buster Keeton je promrsio dok je izdvlačio Norrisa - koji je bio zaprepašten, ali neozlijeđen kroz vozačev prozor. "Jesi li mislio da neću znati, s tvojim imenom na dnu svake proklete cedulje koju si nalijepio? Jesi li? Jesi li?" Zamahnuo je šakom kako bi udario Norrisa, a Alan Pangborn je stavio lisice oko nje baš kako i treba. "Huh!" Buster je izjavio, i nespretno se počeo okretati. Unutar Općinske zgrade, netko je počeo vikati. Alan je pogledao u tom smjeru, zatim je primio lisice s druge strane lanca kako bi odvukao Bustera do otvorenih vrata njegovog cadillaca. Buster ga je mlatio dok je to radio. Alan ga je nekoliko puta bezazleno udario po ramenu, i zakvačio slobodni dio lisice na kvaku automobila. Okrenuo se i Norris je bio tamo. Imao je vremena uočiti činjenicu da je Norris izgledao užasno, i odbaciti to kao posljedicu toga da se Glavni izbornik zabio u njega. "Hajde," rekao je Norrisu. "Imamo problema." Ali Norris ga je ignorirao, barem na trenutak. Strugnuo je pored Alana i udario Bustera Keetona ravno u oko. Buster je zaprepašten zakriještio i pao natraške na vrata auta. Još uvijek su bila otvorena i zatvorila su se pod njegovom težinom, hvatajući u kvaku donji dio njegove znojem natopljene bijele košulje. "To ti je za mišolovku, ti debelo govno!" vikao je Norris. "Dohvatit ću te!" uzvratio je Buster. "Nemoj misliti da neću! Dohvatitću Sve vas! "Dohvati ovo, "zarežao je Norris. Ponovno je prilazio sa svojim šakama nagnutim sa strane njegovih zapuhanih kokošjih prsa kada ga je Alan zgrabio i zaustavio. "Prestani!" povikao je u Norrisovo lice. "Imamo problema unutra! Velikih problema!" Povik se ponovno pronio zrakom. Ljudi su se sada skupljali na pločniku Lower Main Streeta. Norris je gledao prema njima, zatim 181
    • prema Alanu. Njegove su se oči razbistrile, Alan je vidio s olakšanjem, i ponovno je bio nalik sebi. Manje ili više "Što je, Alane? Nešto u vezi s njim ?" Pokazao je svojom bradom prema cadillacu. Tamo je stajao Buster, mrzovoljno ih gledajući i čupajući lisice na zglavku svojom slobodnom rukom. Činilo se da uopće nije čuo krikove. "Ne," rekao je Alan. "Imaš li svoj pištolj?" Norris je odmahnuo glavom. Alan je otkopčao sigurnosnu kopču na svojoj futroli, izvukao svoj službeni .38 pištolj i dao ga Norrisu. "A što je s tobom, Alane?" upitao je Norris. "Želim imati slobodne ruke. Hajde, idemo. Hugh Priest je u uredu, i poludio je." 20 Hugh Priest je poludio, točno - nije bilo puno sumnje u to - ali je bio dobrih pet kilometara udaljen od Općinske zgrade Castle Rocka. "Porazgovarajmo o -" počeo je, i tada je Henry Beaufort poskočio iza šanka poput lutke na peru u kutiji, krv je curila s desne strane njegove košulje, i nanišanio puškom. Henry i Hugh su opalili istovremeno. Prasak automatskog pištolja se izgubio u nejasnom, iskonskom urliku. Dim i vatra su iskočili iz skraćene cijevi. Hugh je poletio i odletio preko sobe, gole pete su se vukle, a njegove grudi su postale raspadnuta močvara crvenog blata. Pištolj je odletio iz njegove ruke. Krajevi lisičjeg repa su gorili. Henry je bio bačen na police kada je Hughov metak probio njegovo desno plućno krilo. Boce su padale i razbijale se posvuda oko njega. Veliko mrtvilo je preplavilo njegove grudi. Ispustio je pušku i oteturao do telefona. Zrak je bio pun ludih mirisa: prolivenog pića i zagorjelog lisičjeg repa. Henry je pokušao udahnuti i iako su se njegove grudi uzdizale, činilo se da ne dobiva zrak. Čuo se tanak, prodoran zvuk kad je rupa u njegovim grudima gutala zrak. Činilo mu se da slušalica ima pet stotina kila, ali ju je konačno stavio na svoje uho i pritisnuo dugme koje je automatski biralo šerifov ured. Cin... cin... cin... 182
    • "Što je prokletstvo, s vama, ljudi?" Henry je bijesno dahtao. Umirem ovdje! Javite se na prokleti telefon!" Ali telefon je samo nastavio zvoniti. 21 Norris je dostigao Alana na pola puta niz uličicu i hodali su jedan do drugoga do malog parkirališta Općinske zgrade. Norris je držao Alanov službeni pištolj sa svojim prstom savijenim oko branika i tupasta cijev je bila uperena u vruće listopadsko nebo. Saab Sheile Brigham je bio na parkiralištu zajedno s Jedinicom 4, patrolnim kolima Johna LaPointea, ali to je bilo sve. Alan se nakratko upitao gdje je Hughov auto, i tada su se pokrajnja vrata u Šerifov ured naglo otvorila. Netko je jurnuo van noseći pušku iz Alanovog ureda, okrvavljenih ruku. Norris je uperio kratkocijevi .38 i gurnuo svoj prst u branik. Alan je odmah uočio dvije stvari. Prva je bila da će Norris pucati. Druga je bila da je osoba koja je vrištala s puškom bila Sheila Brigham, a ne Hugh Priest. Skoro blaženi refleksi Alana Pangborna su spasili Sheilin život tog poslijepodneva, ali bilo je vrlo blizu. Nije niti pokušao povikati ili čak upotrijebiti ruke kako bi skrenuo cijev pištolja. Niti jedno ne bi imalo previše uspjeha. Umjesto toga je pružio svoj lakat, zatim ga trznuo poput čovjeka koji pleše zanosni buck i wing* na seoskom plesu. Udario je Norrisovu ruku s pištoljem prije nego je Norris opalio, okrećući cijev prema gore. Pucanj pištolja je zvučao poput pojačanog udarca bičem u zatvorenom dvorištu. Prozori na Uredu gradskih službi na drugom katu su se razmrskali. Tada je Sheila ispustila pušku koju je upotrijebila da razmrska glavu Lesteru Prattu i trčala je prema njemu, vrišteći i plačući. * Vrsta stepa koji potječe iz crnačkih i irskih plesova, a karakterizira ga skakanje, izbacivanje nogu i udaranje petama. "Isuse," Norris je rekao tihim, šokiranim glasom. Njegovo je lice bilo blijedo poput vapna dok je pružao pištolj, prvo potkov, prema Alanu. "Skoro sam ubio Sheilu - oh dragi Isuse Kriste." "Alane!" Sheila je povikala. "Hvala Bogu!" 183
    • Otrčala je do njega ne usporavajući, skoro rušeći ga. Vratio je revolver u futrolu, a zatim stavio svoje ruke oko nje. Tresla se poput električne žice kroz koju je prolazilo previše struje. Alan je pretpostavljao da i on sam drhti, a skoro se i upišao u hlače. Bila je histerična, slijepa od panike, i to je vjerojatno bila sreća: nije mislio da je uopće imala pojma koliko je bila blizu da dobije metak. "Što se ovdje događa, Sheila?" pitao je. "Brzo mi reci." Njegove su uši jako zujale od pucnja i jeke koja je uslijedila da se skoro mogao zakleti da je negdje čuo telefon. 22 Henry Beaufort se osjećao poput snjegovića koji se topio na suncu. Noge su mu klecale. Polako se spuštao u klečeći položaj sa slušalicom telefona koji je još uvijek zvonio i na kojeg se još nitko nije javljao, na uhu. U glavi mu se vrtilo od mješavine smrada alkohola i nagorjelog krzna. Sada se još jedan vrući smrad miješao s ovim. Pretpostavljao je da je to Hugh Priest. Nejasno je bio svjestan da ovo ne funkcionira i da bi trebao nazvati drugi broj za pomoć, ali je mislio da neće moći. Nije mogao stisnuti još jedan broj telefona - to je bilo to. Tako se sagnuo iz šanka u sve većoj lokvi vlastite krvi, slušajući zviždanje dimnjaka iz rupe u svojim prsima, očajnički se boreći da ostane pri svijesti. Tiger se nije otvarao još jedan sat, Billy je mrtav, i ako se uskoro nitko ne javi na telefon, i on će biti mrtav kada prvi posjetioci dođu kapajući na svoja različita pića za vrijeme happy houra. "Molim vas," Henry je šapnuo vrištavim glasom bez daha. "Molim vas, javite se na telefon, molim vas neka se netko javi na jebeni telefon." 23 Sheila Brigham je počela uspostavljati kontrolu i Alan je odmah uspio izvući iz nje najvažniju stvar: ona je smirila Hugha s kundakom puške. Nitko ih neće pokušati ubiti kada budu ušli kroz vrata. Nadao se. "Hajde," rekao je Norrisu, "idemo." "Alane... Kada je izašla van... ja sam pomislio..." 184
    • "Znam što si pomislio, ali nikakva šteta nije počinjena. Zaboravi, Norrise. John je unutra. Hajde." Otišli su do vrata i stali svaki s jedne strane. Alan je pogledao Norrisa. "Uđi sagnut," rekao je. Norris je kimnuo. Alan je zgrabio kvaku, povukao vrata i nasrnuo unutra. Norris je krenuo za njim, čučeći. John je uspio stati na noge i oteturati veći dio do vrata. Alan i Norris su ga udarili poput prednje linije obrane Pitsburgh Steelersa i John je pretrpio konačno bolno poniženje: njegovi kolege su ga srušili i natjerali da se skliže po popločenom podu poput jedne od kugli u kuglanju. Udario je u krajnji zid i ispustio krik boli koji je bio i iznenađen i pomalo umoran. "Isuse, to je John!" povikao je Norris. "Koji užas!" "Pomozi mi s njim," rekao je Alan. Požurili su preko sobe k Johnu koji je pomalo sam sjeo. Njegovo je lice bila maska krvi. Njegov je nos ozbiljno bio nagnut na lijevu stranu. Njegova je gornja usna nateknula poput previše napuhane zračnice. Kad su Alan i Norris došli do njega, stavio je ruku ispod usta i ispljunuo zub u nju. "On je lud," rekao je John nejasnim, omamljenim glasom. "Theela ga je udarila s puškom. Mislim da ga je ubila." "Johne, jesi li dobro?" upitao je Norris. "Prokleto sam smasan," rekao je John. Nagnuo se naprijed i raskošno povratio između svojih raširenih nogu kako bi to dokazao. Alan je pogledao okolo. Jedva je bio svjestan da to nisu samo njegove uši; telefon je zaista zvonio. Ali telefon sada nije bila važna stvar. Vidio je Hugha kako leži okrenut licem prema dolje pored stražnjeg zida i otišao tamo. Stavio je uho na stražnji dio Hughove košulje, slušajući otkucaje srca. Sve što je mogao čuti u početku je bila zvonjava u njegovim ušima. Zvučalo je kao da prokleti telefoni zvone na svim stolovima. "Javi se na tu prokletu stvar ili makni slušalicu!" Alan se otresao na Norrisa. Norris je otišao do najbližeg telefona - slučajno je to bio onaj na njegovom stolu - pritisnuo dugme koje je svjetlilo, i podignuo 185
    • slušalicu. "Ne smetajte nas sada," rekao je. "Ovdje imamo hitan slučaj. Morat ćete nazvati kasnije." Vratio je slušalicu na vilicu ne čekajući odgovor. 24 Henry Beaufort je odmaknuo slušalicu - tešku, tešku slušalicu - od svog uha i pogledao je mutnim pogledom punim nevjerice. "Što si rekao?" šapnuo je. Iznenada više nije mogao držati slušalicu; bila je preteška. Ispustio ju je na pod, polako padajući na bok, i ležao tamo dašćući. 25 Koliko je Alan mogao reći, Hugh je bio potpuno gotov. Zgrabio ga je za ramena, okrenuo ga... i to uopće nije bio Hugh. Lice je bilo previše prekriveno krvlju, mozgom i komadićima kosti da bi mogao reći tko je to bio, ali to sigurno nije Hugh Priest. "Što se prokletstvo ovdje događa?" rekao je tihim, zaprepaštenim glasom. 26 Danforth "Buster" Keeton stajao je nasred ulice lisicama pričvršćen za vlastiti cadillac i gledao Njih kako ga gledaju. Sada kada su Glavni progonitelj i njegov Zamjenik progonitelj otišli, Nisu imali što za gledati. Gledao ih je i poznavao ih je po onome što su Oni bili - svakoga od Njih. Bili Fullerton i Henry Gendron su stajali ispred brijačnice. Bobby Dugas je stajao između njih s pregačom brijača još uvijek zavezanom oko vrata koja je visila ispred njega poput prevelikog ubrusa. Charlie Fortin je stajao ispred Western Auta. Scott Garson i njegovi bljutavi odvjetnički prijatelji Albert Martin i Howard Potter su stajali ispred banke, gdje su najvjerojatnije razgovarali o njemu kada je došlo do gužve. Oči. Jebene oči. Oči su bile posvuda. 186
    • Sve su gledale njega. "Vidim te!" Buster je iznenada povikao. "Vidim Vas sve! Sve vas Ljude! I znam što treba napraviti! Da! Budite sigurni!" Otvorio je vrata cadillaca i pokušao ući unutra. Nije mogao. Bio je pričvršćen lisicama na vanjsku kvaku vrata. Lanac između lisica je bio dug, ali ne toliko. Netko se nasmijao. Buster je čuo taj smijeh sasvim jasno. Pogledao je okolo. Mnogi stanovnici Castle Rocka su stajali ispred svojih radnji uzduž Main Streeta, gledajući ga s crnim očima inteligentnih štakora poput krupne sačme. Svi su bili tamo osim gospodina Gaunta. Ipak, gospodin Gaunt je bio tamo; gospodin Gaunt je bio u Busterovoj glavi, govoreći mu točno što treba napraviti. Buster je slušao... i počeo se smiješiti. 27 Budweiser kamion kojeg je Hugh skoro okrznuo u gradu, zastao je kod nekoliko malih radnji s druge strane mosta i konačno stao na parkiralište Mellow Tigera u 16:01. Vozač je izašao, zgrabio listu, povukao svoje zelene kaki hlače i odmarširao prema zgradi. Stao je osam metara od vrata, raširenih očiju. Mogao je vidjeti par stopala na vratima bara. "Prokletstvo!" uskliknuo je vozač. "Jesi li uredu, momče?" Slabo hripanje je doprlo do njegovih ušiju: ".....................pomoć............." Vozač je utrčao unutra i pronašao Henryja Beauforta, jedva živog, sklupčanog iza šanka. 28 "To je Lethter Pratt," zagraktao je Johna LaPointe. Norris ga je podupro s jedne strane, a Sheila s druge, i tako je došepesao do mjesta gdje je Alan klečao pored tijela. 187
    • "Ko?"upitao je Alan. Osjećao se kao da je greškom upao u neku ludu komediju. Ricky i Lucy idu k vragu. Hej, Lestere, trebat ćeš nešto objasniti. "Lether Pratt," John je ponovno rekao s bolnom strpljivošću. "On je nactavnik tjelecnog odgoja na srednjoj školi." "Što on radi ovdje?" pitao je Alan. John LaPointe je umorno odmahnuo glavom. "Ne znam, Alane. Samo je došao ovdje i poludio." "Čekajte malo," reče Alan. "Gdje je Hugh Priest? Gdje je Clut? Što se pobogu ovdje događa?" 29 George T. Nelson je stajao na vratima svoje spavaće sobe, gledajući okolo s nevjericom. Soba je izgledala kao da je neka punk grupa - the Sex Pistols, možda the Cramps - imala u njoj zabavu, zajedno sa svim svojim obožavateljima. "Što -" započne, i više ništa nije mogao reći. Nije niti trebao. Znao je što. Bio je to kokain. Morao je biti. Dilao je među nastavnicima Srednje škole Castle Rocka posljednjih šest godina, (nisu svi nastavnici cijenili ono što je Ace Merrill ponekad nazivao bolivijski Bingo prah, osim onih koji su se smatrali velikim obožavateljima), i ostavio je petnaest grama skoro čistog kokaina ispod madraca. Bilo je to zbog droge, sigurno. Netko je progovorio, a netko drugi je postao pohlepan. George je pretpostavio da se to dogodilo čim je došao do prilaza i vidio razbijen kuhinjski prozor. Prešao je sobu i trgnuo madrac rukama koje su djelovale mrtvo i ukočeno. Ničeg nije bilo ispod. Kokain je nestao. Skoro dvije tisuće dolara vrijednog skoro čistog kokaina je nestalo. Poput mjesečara je došao do kupaone kako bi vidio da li je njegova mala zaliha još uvijek u Anacin bočici na najgornjoj polici ormarića s lijekovima. Nikad nije trebao šmrkati tako jako kao sada. Došao je do vrata i stao, širokih očiju. Nije nered prikovao njegovu pažnju, iako je i ta soba bila okrenuta naglavačke s velikom revnošću; već zahod. Sjedalica je bila spuštena i bila je malo posipana bijelim prahom. George je pomislio da bijeli prah nije Johnsonov dječji puder. 188
    • Otišao je do zahoda, namočio svoje prste i stavio ih na prah. Stavio je prst u usta. Vrh jezika se gotovo odmah umrtvio. Na podu između zahoda i kade se nalazila prazna plastična vrećica. Slika je bila jasna. Luda, ali jasna. Netko je ušao, pronašao kokain... i zatim ga bacio u zahod. Zašto Zašto? Nije znao, ali je odlučio kada pronađe osobu koja je to napravila, da je pita. Točno prije nego otkine njenu glavu s ramena. Nije moglo boljeti. Njegova vlastita zaliha od tri grama je bila netaknuta. Odnio ju je iz kupaone i tada ponovo stao kada je novi šok pogodio njegove oči. Nije vidio ovu posebnu gadost dok je ulazio u kupaonu iz hodnika, ali iz ovog kuta ju je bilo nemoguće ne zamijetiti. Dugo vremena je stajao tamo gdje je bio, očiju raširenih od strašnog užasa, njegovo grlo se grčilo. Gnijezdo žila na sljepoočnici je ubrzano tuklo, poput krila malih ptičica. Konačno je uspio izustiti jednu malu, prigušenu riječ: "...........mama........!" Dolje, iza kauča boje zobene kaše Georgea T. Nelsona, Frank Jewett je dalje spavao. 30 Promatrači na Lower Mainu, koje je na pločnik privuklo vikanje i pucnji, sada su se zabavljali novom novotarijom: usporenim bijegom njihovog Glavnog izbornika. Buster se nagnuo u cadillac što je dalje mogao i uključio prekidač za paljenje na položaj On. Tada je pritisnuo dugme koje je spuštalo prozor s vozačeve strane. Ponovno je zatvorio vrata i pažljivo se počeo migoljiti kroz prozor. Još uvijek je virio van od koljena prema dolje, njegovu lijevu ruku su lisice oko kvake vukle iza njega u oštrom kutu, lanac je ležao preko njegovog velikog lijevog bedra, kada se pojavio Scott Garson. "Uh, Danforthe," bankar je rekao oklijevajući. "Mislim da to ne bi trebao raditi. Vjerujem da si uhićen." Buster je pogledao ispod svog desnog pazuha, osjećajući svoj vlastiti miris - do sada, prilično pikantan - i vidio Garsona naopako. Izgledao je kao da možda planira pokušati izvući Bustera van iz njegovog vlastitog auta. 189
    • Buster je podigao noge što je više mogao i tada ih izbacio poput ponija koji udara vraga na pašnjaku. Pete njegovih cipela su udarile Garsonovo lice udarcem koji je Bustera potpuno zadovoljio. Garsonove naočale sa zlatnim okvirom su se razmrskale. Zajaukao je, posrnuo prema natrag s okrvavljenim licem u rukama, i pao na leđa na Main Street. "Ha!" Buster je progunđao. "Nisi to očekivao, zar ne? Nisi to uopće očekivao, ti progoniteljski kurvin sine, zar ne?" Uvukao se ostalim dijelom u auto. Bilo je dovoljno lanca. Njegov je rameni zglob zaškripio uznemiravajuće i tada se dovoljno zarotirao u svojoj udubini dozvoljavajući mu da se uvuče ispod ruke i brzo povuče svoju guzicu natrag na sjedalo. Sada je sjedio za volanom s vezanom rukom kroz prozor. Uključio je auto. Scott Garson je sjeo na vrijeme da vidi cadillac koji mu se naglo primicao. Izgledalo je kao da ga maska hladnjaka posprdno gleda, ogromna kromirana planina koja će ga zdrobiti. Divlje se otkotrljao na lijevo, izbjegavši smrt za sekundu. Jedna od cadillacovih velikih prednjih guma se otkotrljala preko njegove desne ruke, gnječeći je prilično efikasno. Tada se i stražnja guma otkotrljala preko nje, dovršavajući posao. Garson je ležao na leđima, gledajući svoje groteskne kašaste prste, koji su sada bili jedva veličine noža za kit i počeo je vrištati u vruće plavo nebo. 31 "TAMMMEEEEE FAYYYYE!" Ovaj je krik izvukao Franka Jewetta iz njegovog dubokog sna. U nekoliko prvih zbrkanih sekundi nije imao pojma gdje je - samo da je to neko usko, tijesno mjesto. Neugodno mjesto. Nešto je i imao u ruci... što je to bilo? Podigao je desnu ruku i skoro iskopao vlastito oko s nožem za meso. "Ooooohhhh, neeeeeeeeeeeeeeeee! TAMMEEEEEE FAYYYYE!" Sve mu se odjednom vratilo. Bio je iza kauča svog dobrog starog "prijatelja", Georgea T. Nelsona, a to je bio sam George T. Nelson, glavom i bradom, bučno oplakujući svoju mrtvu papigicu. Zajedno s tim shvaćanjem, i sve drugo se vratilo Franku: časopisi porazbacani po uredu, ucjenjivačka poruka, moguća, (ne, vjerojatna - što je više o 190
    • tome razmišljao, to se sve više činilo vjerojatnim), uništenje njegove karijere i njegovog života. Sada, nevjerojatno, mogao je čuti Georgea T. Nelsona kako jeca. Jeca zbog proklete leteće govnarije. Pa, Frank je pomislio, skratit ću ti tvoju nevolju, George. Tko zna - možda ćeš čak i završiti u ptičjem raju. Jecaji su se približavali kauču. Sve bolje i bolje. Iskočit će iznenađenje, George! - i kopile će umrijeti prije nego postane svjesno što se događa. Frank je bio na rubu da iskoči kada je George T. Nelson, još uvijek jecajući kao da će mu srce prepući, sjeo na kauč. Bio je težak čovjek, i njegova je težina odvukla kauč prema zidu. Nije čuo iznenađen, tihi "oooof!" iza sebe; njegovi vlastiti jecaji su to prekrili. Potražio je telefon, okrenuo broj kroz svjetlucanje suza i dobio, (skoro čudom), Freda Rubina nakon prvog zvon jenja. "Fred!" plakao je. "Fred, nešto se užasno dogodilo! Možda se još uvijek događa! Oh, Isuse, Fred. Oh, Isuse!" Ispod i iza njega, Frank Jewett se borio da dođe do daha. Priče Edgara Allana Poea koje je čitao kao dječak, priče o sahranjivanju živih, projurile su njegovom glavom. Njegovo je lice uskoro poprimilo boju stare cigle. Teška drvena noga koja je pritiskala njegova prsa kada se George T. Nelson srušio na kauč, činila se kao olovna šipka. Stražnji dio kauča je ležao na njegovim ramenima i dijelu njegovog lica. Iznad njega, George T. Nelson je izbacivao u uho Freda Rubina iskrivljen opis onog što je našao kada je konačno došao kući. Konačno je zastao na trenutak i tada je povikao. "Nije me briga ako ne smijem govoriti o tome preko telefona - KAKO ME MOŽE BITI BRIGA KADA JE UBIO TAMMY FAYEA? SVINJA JE UBILA TAMMY FAYEA! Tko je to mogao napraviti, Fred? Tko? Moraš mi pomoći!" Još jedna pauza dok je George T. Nelson slušao, i Frank je sa sve većom panikom shvatio da će se uskoro onesvijestiti. Iznenada je shvatio što treba napraviti - upotrijebiti Llama pištolj kako bi pucao kroz kauč. Možda neće ubiti Georgea T. Nelsona, možda neće niti pogoditi Georgea T. Nelsona, ali će prokleto sigurno privući pažnju Georgea T. Nelsona, a jednom kada to napravi, dobre su šanse da će George T. Nelson podići svoju debelu guzicu s tog kauča prije nego Frank umre s nosom stiješnjenim na obrubnu dasku grijaćeg tijela. 191
    • Frank je otvorio ruku u kojoj je držao nož za meso i pokušao dosegnuti pištolj gurnut u pojas svojih hlača. Užas nalik snu ga je obuzeo kada je shvatio da ga ne može doseći - njegovi prsti se se otvarali i zatvarali punih pet centimetara iznad ručke pištolja obložene slonovačom. Svom svojom preostalom snagom je pokušao spustiti ruku niže, ali njegovo stješnjeno rame se nije uopće pomicalo; veliki kauč - i poprilična težina Georgea T. Nelsona - ga je čvrsto pribila uza zid. Možda je kauč bio tamo pribijen čavlima. Crne ruže - glasnici nadolazećeg gušenja - počele su cvjetati pred Frankovim izbuljenim očima. Kao iz neke nemoguće udaljenosti, čuo je svog starog "prijatelja" kako viče na Freda Rubina, koji je nedvojbeno bio partner Georgea T. Nelsona u dilanju kokaina. "O čemu govoriš?" Nazvao sam da ti kažem kako sam upropašten, a ti mi kažeš da odem pogledati novog momka? Ne trebaju mi ukrasne stvarčice, Fred, trebam -" Prekinuo je, ustao i počeo koračati po sobi. S doslovno posljednjim djelićem svoje snage, Frank je uspio gurnuti kauč nekoliko centimetara od zida. Nije bilo puno, ali je mogao malo udahnuti začuđujuće divan zrak. "On prodaje što?" George T. Nelson je zavikao. "Pa, Isuse! Isuse sveti Kriste! Zašto to odmah nisi rekao?" Ponovno tišina. Frank je ležao iza kauča poput nasukanog kita, srčući zrak i nadajući se da njegova glava koja je monstruozno udarala, neće eksplodirati. Za trenutak će ustati i upucati muda svom starom "prijatelju" Georgeu T. Nelsonu. Za trenutak. Kada povrati dah. I kada se veliki crni cvjetovi koji su trenutno ispunjavali njegov vidokrug, vrate natrag u ništa. Za trenutak. Najviše dva. "U redu," George T. Nelson je rekao. "Otići ću ga posjetiti. Sumnjam da je čudotvorac kako ti misliš, ali bilo koja prokleta luka je dobra u oluji, zar ne? Ipak, moram ti reći nešto - ne jebe me da li dila ili ne. Pronaći ću kurvinog sina koji je ovo napravio - to je prva prokleta stvar koju ću napraviti - i pribit ću ga na najbliži zid. Jesi li to shvatio?" Ja sam shvatio, pomislio je Frank, ali tko će pribiti koga na izmišljen zid, tek će se vidjeti, moj dragi stari prijatelju sa zabave. 192
    • "Da, čuo sam ime!" vikao je George T. Nelson u slušalicu. "Gaunt, Gaunt, jebeni Gaunt!" Zalupio je slušalicu, zatim je vjerojatno bacio telefon preko sobe Frank je čuo zveket razbijenog stakla. Nekoliko sekundi kasnije, George T. Nelson je ispustio posljednju kletvu i odjurio iz kuće. Motor njegovog Iroc-Z je bijesno oživio. Frank ga je čuo kako ide natraške s prilaza dok je on polako gurao kauč od zida. Guma je vrištala po pločniku vani i tada je Frankov stari "prijatelj" George T. Nelson otišao. Dvije minute kasnije, par ruku se pojavio i primio stražnji dio sofe boje zobene kaše. Trenutak nakon toga, lice Franka M. Jewetta blijedo i luđačko, naočale gospodina Weatherbeeja bez okvira koje su se naherile na njegovom malom nosu nalik mopsovom i s jednom napuklom lećom - pojavilo se među rukama. Stražnji dio kauča je ostavio crveni, točkasti uzorak na njegovom desnom obrazu. Nekoliko kuglica prašine je plesalo u njegovoj prorijeđenoj kosi. Polako, poput napuhnutog leša koji se diže iz korita rijeke dok ne počne plutati točno pod površinom, osmijeh se ponovno pojavio na Frankovom licu. Ovaj put mu je pobjegao njegov stari "prijatelj" George T. Nelson, ali George T. Nelson nije imao namjeru napustiti grad. Njegov telefonski razgovor je to dao potpuno do znanja. Frank će ga pronaći prije nego dan završi. U gradu veličine Castle Rocka, kako bi mu mogao promaknuti? 32 Sean Rusk je stajao na kuhinjskim vratima svoje kuće, zabrinuto gledajući van prema garaži. Prije pet minuta, njegov stariji brat je tamo otišao - Sean je gledao kroz prozor svoje spavaće sobe i slučajno ga vidio. Brian je nešto držao u ruci. Udaljenost je bila prevelika za Seana da vidi što je to, ali nije trebao vidjeti. Znao je. Bila je to nova bejzbol sličica, ona zbog koje se Brian stalno šuljao gore da bi je gledao. Brian nije znao da Sean zna za sličicu, ali Sean je. Čak je i znao tko je na njoj, zato jer je danas došao puno ranije iz škole od Briana, i ušuljao se u Brianovu sobu da je pogleda. Nije imao pojma zašto je Brianu toliko stalo do nje; bila je stara, prljava, s magarećim ušima i izblijedjela. Također, igrač je bio netko za koga Sean nikad 193
    • nije čuo - neki bacač iz Los Angeles Dodgersa po imenu Sammy Koberg, životni rekord jedna pobjeda, tri poraza. Momak nikad nije proveo niti jednu cijelu godinu u vodećem klubu. Zašto bi Brianu bilo toliko stalo do bezvrijedne sličice kao što je ova? Sean nije znao. Znao je zasigurno samo dvije stvari: Brianu je bilo stalo, a način na koji se Brian ponašao posljednji tjedan je bio zastrašujući. Bilo je nalik onim TV reklamama koje se prikazuju o drogiranoj djeci. Ali Brian ne bi uzimao drogu... zar ne? Nešto na Brianovom licu dok je odlazio u garažu je tako jako uplašilo Seana da je otišao reći majci. Nije bio siguran što da joj kaže, i ispostavilo se da nije važno, jer nije dobio priliku išta reći. Ona je hodala sanjarski po sobi, odjevena u svoju kućnu haljinu i noseći one glupe sunčane naočale iz onog novog dućana u centru. "Mama, Brian-" počeo je, i samo je do tuda stigao. "Gubi se, Sean. Mama je sada zauzeta." "Ali, mama-" "Gubi se, rekla sam!" I prije nego što je uspio sam izaći, grubo je i bezobzrino gurnut iz spavaće sobe. Njena se kućna haljina otvorila kada ga je gurnula, i prije nego je mogao odvratiti pogled, vidio je da ispod nema ništa, čak niti spavaćicu. Zalupila je vratima za njim. I zaključala ih. Sada je stajao pored kuhinjskih vrata, uznemireno čekajući da se Brian vrati iz garaže... ali Brian se nije vraćao. Njegova je nelagoda rasla na neki pritajen način sve dok nije postala jedva kontrolirani užas. Sean je izašao kroz kuhinjska vrata, prešao preko trijema i ušao u garažu. Unutra je bilo mračno i smrdilo je na ulje i eksplozivno vruće. Na trenutak nije vidio svog brata u sjenama i pomislio je da je otišao kroz stražnja vrata u dvorište. Tada su se njegove oči prilagodile, i ispustio je mali, cvileći uzdah. Brian je sjedio naslonjen na stražnji zid, pored Lawnboyja*. * Marka kosilice za travu. Imao je očevu pušku. Stražnjicom se podupro o pod. Otvor cijevi je bio uperen u njegovo lice. Brian je podupirao cijev s jednom rukom, 194
    • dok je drugom stiskao prljavu, staru bejzbol sličicu koja je nekako zavladala njegovim životom ovaj posljednji tjedan. "Briane!" Seanje vikao. "Što radiš?" "Nemoj mi prilaziti bliže, Sean, uprljat ćeš se." "Briane, nemoj!" Sean je vikao, počevši plakati. "Nemoj biti takav slabić. Ti... ti me plašiš!" "Želim da mi nešto obećaš," rekao je Brian. Skinuo je čarape i tenisice, i sada je uvlačio jedan od svojih velikih nožnih prstiju unutar Remingtonovog branika. Sean je osjetio da je njegovo međunožje postalo vlažno i toplo. Nikad se nije tako uplašio u svom životu. "Briane, molim te! Mooo-oolim!" "Želim da mi obećaš da nikad nećeš otići u novi dućan," rekao je Brian. "Čuješ li me?" Sean je zakoračio prema svom bratu. Brianov nožni prst se učvrstio na obaraču puške. "Ne!" povikao je Sean, odmah se povlačeći. "Mislim da! Da!" Brian je dozvolio da se cijev malo spusti kada je vidio da se njegov brat povlači. Njegov prst se malo opustio. "Obećaj mi." "Da! Što god hoćeš! Samo nemoj to napraviti! Nemoj... nemoj me više zadirkivati, Bri! Uđimo unutra i pogledajmo The Transformers! Ne... ti izaberi! Što god ti želiš! Čak i Wapnera! Možemo gledati Wapnera ako želiš! Cijeli tjedan! Cijeli mjesec! Gledat ću s tobom. Samo me prestani plašiti, Briane, molim te, prestani me plašiti!" Brian Rusk možda nije čuo. Činilo se da njegove oči lebde u njegovom dalekom, spokojnom licu. "Nikad nemoj ići tamo," rekao je. "Potrebne stvari je otrovno mjesto, a gospodin Gaunt je otrovan čovjek. Samo što on i nije stvarno čovjek, Sean. On uopće nije čovjek. Zakuni mi se da nikad nećeš kupiti niti jednu od otrovnih stvari koje gospodin Gaunt prodaje." "Kunem se! Kunem se!" Sean je brbljao. "Kunem se na mamino ime!" "Ne," Brian je rekao, "ne možeš to napraviti, zato jer je i nju pridobio. Zakuni se na svoje vlastito ime, Sean. Zakuni se na svoje vlastito ime." "Kunem se!" Sean je vikao u vrućoj, tamnoj garaži. Pružio je ruke preklinjući prema bratu. "Zaista se kunem, kunem se na svoje vlastito ime! Sada molim te odloži pušku, Bri -" 195
    • "Volim te, mali brate." Na trenutak je pogledao bejzbol sličicu. "Sandy Koufax je govno," primijetio je Brian Rusk, i povukao obarač svojim nožnim palcem. Seanov probijajući vrisak užasa se uzdigao iznad praska, koji je bio jednoličan i glasan u vrućoj tamnoj garaži. 33 Leland Gaunt je stajao kod svog izloga, gledajući Main Street nježno se smiješeći. Zvuk pucnja s Ford Streeta je bio slab, ali njegov je sluh bio izoštren i on ga je čuo. Njegov se osmijeh malo raširio. Uzeo je natpis iz izloga, onaj na kojem je pisalo da je otvoren samo prema dogovoru, i stavio novi. Na ovom je pisalo ZATVORENO DO DALJNJE OBA VIJESTI "Sada ćemo se zabavljati," rekao je Leland Gaunt nikome. "Da, gospodiiiiine." 196
    • OSAMNAESTO POGLA VLJE 1 Polly Chalmers nije ništa znala o ovim stvarima. Dok je Castle Rock ubirao prve prave plodove rada gospodina Gaunta, ona je bila vani, na kraju Town Roada #3, kod starog doma Camberovih. Otišla je tamo čim je završila svoj razgovor s Alanom. Završila? pomislila je. Oh, moj Bože, to je previše civilizirano. Nakon što si mu poklopila slušalicu - nije li to ono što si mislila? U redu, složila se. Nakon što sam mu poklopila slušalicu. Ali radio je iza mojih leđa. A kada sam ga zvala zbog toga, sav se zbunio i lagao o tome. Lagao je o tome. Smatram da takvo ponašanje zaslužuje necivilizirani odgovor. Nešto se nelagodno uznemirilo u njoj pri tome, nešto što bi možda progovorilo da mu je dala vremena i prostora, ali nije dala ništa od toga. Nije željela glasove protiv; nije, u stvari, uopće željela razmišljati o svom posljednjem razgovoru s Alanom Pangbornom. Željela je samo obaviti svoj posao ovdje na kraju Town Road #3 i vratiti se kući. Kada dođe, namjeravala se okupati u hladnoj kupki i tada otići u krevet na dvanaest ili šesnaest sati. Taj duboko glas je uspio izreći pet riječi: Ali, Polly... jesi li razmišljalaNe. Nije. Pretpostavila je da će morati razmišljati s vremenom, ali sada je bilo prerano. Kada započne razmišljanje, počet će i bol. Za sada je samo htjela pobrinuti se za posao... i ne misliti ni na što. Dom Camberovih je bio sablasan... po nekima je bio mjesto duhova. Prije ne toliko puno godina, dva čovjeka - mali dječak i šerif George Bannerman - su umrli na vratima dvorišta. Dva druga, Gary Pervier i sam Joe Camber su umrli upravo dolje, u podnožju brda. Polly je parkirala svoj auto iznad mjesta gdje je žena po imenu Donna Trenton jednom napravila fatalnu grešku parkirajući svoj Ford Pinto, i izašla van. Azka se ljuljala natrag i naprijed između njenih grudi dok je to radila. Na trenutak je s nelagodom pogledala okolo prema uleknutom trijemu, zidovima bez boje, koji su bili preplavljeni bršljanom, prozorima koji 197
    • su većinom bili slomljeni i zurili slijepo u nju. Cvrčci su pjevali svoje glupe pjesme u travi, i vruće je sunce udaralo kao onih groznih dana kada se Donna Trenton ovdje borila za svoj život i za život svog sina. Što radim ovdje ? Polly je pomislila. Što zaboga radim ovdje? Ali je znala, i to nije imalo nikakve veze s Alanom Pangbornom ili Keltonom ili Odjelom za dječju skrb iz San Francisca. Ovaj mali put nije imao nikakve veze s ljubavlju. Imao je veze s boli. To je bilo sve... ali to je bilo dosta. Nešto se nalazilo u maloj srebrnoj amajliji. Nešto što je bilo živo. Ako ona ne izvrši svoj dio nagodbe koju je sklopila s Lelandom Gauntom, to će umrijeti. Nije znala da li bi mogla podnijeti da se natrag vrati na užasnu, nemilosrdnu bol koja ju je probudila u nedjelju ujutro. Da se mora suočavati s takvom boli cijeli život, ubila bi se. "I to nije Alan," šapnula je dok je hodala prema suši s napuklim vratima i zlokobnim nakrivljenim krovom. "Rekao je da neće podići ruku na njega." Zašto bi ti bilo i stalo? onaj dosadan glas je šapnuo. Bilo joj je stalo, jer nije željela povrijediti Alana. Bila je ljuta na njega, da - bijesna u stvari - ali to nije značilo da se mora spustiti na njegov nivo, da se mora ponijeti prema njemu tako podlo kako se on ponio prema njoj. Ali, Polly... da li si razmišljala Ne. Ne! Izvest će psinu Aceu Merrillu, i uopće joj nije bilo stalo do Acea - čak ga nikad nije niti upoznala, samo ga je znala po čuvenju. Psina je bila za Acea, ali... Ali Alan koji je poslao Acea Merrilla u Shawshank je tu negdje dolazio. Njeno srce joj je to govorilo. A može li se povući iz ovoga? Može li, čak ako i želi? Sada je bio i Kelton. Gospodin Gaunt joj nije sasvim rekao da će vijesti o onome što se dogodilo njenom sinu proširiti po cijelom gradu ako ne učini što joj je rekao... ali joj je to nagovijestio. Ne bi mogla podnijeti da se to dogodi. Zar nije ženi dozvoljen njen ponos. Kada sve drugo nestane, nije joj barem dato to pravo, taj novčić bez kojeg je njen novčanik potpuno prazan? 198
    • Da. I da. I da. Gospodin Gaunt joj je rekao da će pronaći jedini alat koji bude trebala u suši; sada je Polly polako počela hodati u tom smjeru. Idi gdje želiš, ali idi tamo živa, Trisha, teta Evyie joj je rekla. Nemoj biti duh. Ali sada, koračajući u sušu Camberovih kroz vrata koja su visila napukla i ukočena na svojim hrđavim utorima, osjećala se poput duha. Nikad se nije osjećala više poput duha u svom životu. Azka se micala između njenih grudi... sada sama. Nešto unutra. Nešto živo. Nije joj se to sviđalo, ali joj se još manje sviđala ideja što bi se dogodilo kada bi ta stvar umrla. Napravit će što joj je gospodin Gaunt rekao, barem ovaj jedan put, prekinuti sve svoje veze s Alanom Pangbornom (bila je greška uopće i započeti s njim, sada je to vidjela, vidjela je to jasno), i zadržati svoju prošlost za sebe. Zašto ne? Napokon, to je bila tako mala stvar. Lopata je bila točno tamo gdje joj je rekao da će biti, naslonjena na jedan zid u prašnjavoj zraci sunčeva svjetla. Primila je njen glatki, istrošeni držak. Iznenada joj se učinilo da čuje tiho, predeće režanje iz skrovitih sjena suše, kao da je bijesan bernardinac koji je ubio velikog Georgea Bannermana i uzrokovao smrt Tada Trentona, još uvijek bio ovdje, vratio se iz mrtvih, opakiji nego ikad. Naježila se po rukama i brzo je napustila sušu. Dvorište nije bilo baš veselo - ne s tom praznom kućom koja je mrzovoljno zurila u nju - ali je bilo bolje od suše. Što radim ovdje? njen je um ponovno pitao, očajno, i glas tete Evyie se ponovno vratio: Postaješ duh. To je ono što radiš. Postaješ duh. Polly je stisnula svoje oči. "Prestani!" šapnula je bijesno. "Samo prestani!" Tako je, rekao je Leland Gaunt. Osim toga, što je tu tako strašno? To je samo mala bezopasna šala. A ako nešto veliko proizađe iz toga - neće, naravno, ali pretpostavimo, primjera radi, da bude - čija bi to bila greška? "Alanova," šapnula je. Njene su oči nervozno kolutale u svojim dupljama, a njene ruke su se stiskale i otvarale između njenih grudi. "Da je htio razgovarati... da se nije odvojio od mene time što je okolo njuškao o stvarima koje se njega ne tiču..." 199
    • Mali glasić je ponovno pokušao govoriti, ali Leland Gaunt ga je prekinuo prije nego je uspio reći i riječ. Ponovno točno, rekao je Gaunt. Što se tiče toga što ovdje radiš, Polly, odgovorna to je dovoljno jednostavan: plaćaš. To je ono što radiš, i to je sve što radiš. Duhovi nemaju ništa s tim. A zapamti ovo, zato jer je to najjednostavniji, najljepši aspekt trgovanja: jednom kada platiš predmet, on pripada tebi. Nisi očekivala da će tako divna stvar biti jeftina, zar ne? Ali kad završiš plaćanje, tvoja je. Imaš potpuno pravo na stvar koju si platila. Da li ćeš sada stajati ovdje i slušati te zastrašujuće glasove cijeli dan, ili ćeš napraviti ono zbog čega si došla? Polly je ponovno otvorila oči. Azka je nepomično visila na dnu svog lanca. Ako se micala - a sada više nije bila sigurna da je - sada je stala. Kuća je bila samo kuća, predugo prazna i pokazivala je neizbježne znakove zapuštenosti. Prozori nisu bili oči, već obične rupe koje su ostale bez stakla zbog avanturističkih dječaka s kamenjem. Ako je čula nešto u suši - a više nije bila sigurna da je - bio je to samo zvuk daske koja se širila na neubičajenoj listopadskoj vrućini. Njeni roditelji su mrtvi. Njen slatki mali dječak je mrtav. I pas koji je vladao ovim dvorištem tako užasno i potpuno tri ljetna dana i noći prije jedanaest godina je bio mrtav. Nije bilo duhova. "Čak niti ja," rekla je, i počela hodati okolo suše. Kada budeš došla do stražnjeg dijela suše, rekao je gospdoin Gaunt, vidjet ćeš ostatke stare prikolice. Vidjela je; Air-Flow srebrnih bočnih strana, skoro sakriven iza običnih zlatica i visokih grmova kasnih suncokreta. Pored lijevog kraja prikolice, vidjet ćeš veliki plosnati kamen. Lako ga je pronašla. Bio je velik poput kamena za pločenje vrta. Podigni kamen i kopaj. Na dubini od oko šest centimetara pronaći ćeš Crisco* konzervu. * Vrsta masnoće koja se u krutom ili tekućem obliku koristi za kuhanje. Odmaknula je kamen i kopala. Za manje od pet minuta otkako je započela, oštrica lopate je udarila konzervu. Odbacila je lopatu i kopala rahlu zemlju svojim prstima, kidajući tanku mrežu korijenja 200
    • svojim prstima. Trenutak kasnije držala je Crisco konzervu. Bila je hrđava, ali netaknuta. Uništena etiketa je visila i vidjela je recept za kolač iznenađenja od ananasa na stražnjoj strani, (popis sastojaka je uglavnom bilo teško raspoznati zbog crne mrlje plijesni), zajedno s Bisquick kuponom čiji je rok upotrebe istekao 1969. Stavila je svoje prste ispod poklopca i otvorila ga. Dašak zraka koji je izletio prisilio ju je da se trgne i odmakne glavu na trenutak. Onaj glas ju je posljednji put pokušao pitati što ona ovdje radi, ali ga je Polly isključila. Pogledala je u konzervu i vidjela ono što joj je gospodin Gaunt rekao da će vidjeti: svežanj Gold Bond markica i nekoliko izblijedjelih fotografija žene koja ima spolni odnos sa škotskim ovčarskim psom... Izvadila je te stvari, natrpala ih u svoje džepove na boku, i zatim je žustro obrisala svoje prste u nogavicu svojih traperica. Obećala je sama sebi da će oprati ruke čim bude mogla. Osjećala se prljavom nakon što je dirala stvari koje su ležale tako dugo pod zemljom. Iz svog drugog džepa je izvadila zapečaćeno poslovno pismo. Na prednjoj stranici sljedeće je bilo natipkano: PORUKA ZA NEUSTRAŠIVOG LOVCA NA BLAGO. Polly je stavila omotnicu u konzervu, gurnula poklopac natrag, i ponovno je vratila u rupu. Upotrijebila je lopatu da ispuni rupu, i radila je brzo i nemarno. Sada je samo željela što prije otići odavde. Kada je završila, brzo je otišla. Lopatu je bacila u visoki korov. Nije je imala namjeru vratiti u sušu, bez obzira koliko se može naći objašnjenje za zvuk koji je čula. Kada je došla do auta, prvo je otvorila suvozačeva vrata i pretinac za rukavice. Kopala je unutra po hrpi smeća papira dok nije našla staru kutiju šibica. Četiri puta je pokušavala zapaliti malu vatru. Bol je skoro potpuno napustila njene ruke, ali su se tako jako tresle, da je prve tri prejako kresnula, beskorisno savijajući njihove papirnate glave. Kada je četvrta zasjala, držala ju je između dva prsta desne ruke, i uzela tamnu hrpu markica i prljavih slika iz svog džepa traperica. Prinijela je vatru hrpi i držala je tamo dok nije bila sigurna da se zapalila. Zatim je bacila šibicu i gurnula papire što dublje kako bi napravila što jači plamen. Žena je bila neishranjena i upalih očiju. Pas je izgledao šugavo i dovoljno pametno da bi mu bilo neugodno. Osjetila je olakšanje dok je gledala kako se površina jedne slike 201
    • napuhava i dobiva smeđu boju. Kada su se slike počele svijati, bacila je goruću hrpu u prašinu gdje je žena nekoć izmlatila na smrt drugog psa, ovaj puta bernardinca, s palicom za bejzbol. Vatra je gorila. Mala hrpa markica i fotografija se brzo zgužvala u crni pepeo. Vatra je plamtjela, ugasila se... i u trenutku kada je to napravila, iznenada je vjetar zapuhao kroz mirnoću dana, lomeći grudice pepela u pahuljice. Zavrtile su se prema gore u lijevak i Polly ga je slijedila svojim očima koje su se iznenada raširile i postale uplašene. Odakle je točno taj čudan zapuh vjetra stigao? Oh, molim te! Ne možeš li prestati biti tako prokleto U tom trenutku, zvuk režanja, tih poput vanbrodskog motora u praznom hodu, ponovno se pojavio iz vruće, tamne utrobe suše. To nije bila njena mašta i to nije bila daska koja škripi. Bio je to pas. Polly je pogledala u tom smjeru, uplašena i ugledala je dva upala crvena kruga svjetla koja su zurila u nju iz mraka. Potrčala je oko auta, bolno se udarivši u žurbi bokom u desnu stranu poklopca motora, ušla je unutra, zatvorila prozore i zaključala vrata. Okrenulaje ključ za paljenje. Motor se zavrtio... ali se nije upalio. Nitko ne zna gdje sam, shvatila je. Nitko osim gospodina Gaunta... a on neće reći. Na trenutak je zamislila sebe ovdje uhvaćenom u stupicu, kako su i Donna Trenton i njen sin bili uhvaćeni. Tada je motor oživio i krenula je natraške s prilaza tako brzo da je skoro autom sletjela u jarak s druge strane ceste. Prebacila je mjenjač u položaj za vožnju naprijed i krenula u grad što se brže usudila ići. Potpuno je zaboravila na pranje ruku. 2 Ace Merrill se otkoturao iz kreveta negdje u isto vrijeme kada je Brian Rusk četrdeset i pet kilometara dalje pucao sebi u glavu. Otišao je u kupaonu, skidajući svoje prljavo donje rublje dok je hodao, i pišajući sat ili dva. Podigao je jednu ruku i pomirisao ispod pazuha. Pogledao je tuš i odlučio da mu ne treba. Pred njim je bio veliki dan. Tuš je mogao čekati. Napustio je kupaonu ne zamarajući se puštanjem vode - ako je žuto, neka bude i dalje bio je integralni dio Aceove filozofije - i otišao je 202
    • direktno do niskog ormara, gdje se na ogledalu za brijanje nalazila posljednja droga gospodina Gaunta. Bila je super stvar - laka za nos, vruća za glavu. Skoro je i nestala. Aceu je trebalo puno dodatne snage prošle noći, upravo kako je rekao gospodin Gaunt, ali je mislio da ima još toga tamo odakle je to došlo. Ace je uzeo rub svoje vozačke dozvole kako bi oblikovao nekoliko redova. Ušmrkao ih je sa savijenom novčanicom od pet dolara, i nešto nalik Shrike raketi je ušlo u njegovu glavu. "Bum!" povikao je Ace Merrill svojim najboljim glasom poput Warnera Wolfa*. "Idemo dalje!" * Sportski komentator. Povukao je izblijedjele traperice preko svojih golih bokova i tada obukao Harley-Davidson majicu. To je ono što nose svi dobro odjeveni lovci na blago ove godine, pomislio je i divlje se nasmijao. Bože, ovaj kokain je odličan! Krenuo je prema vratima kada mu je oko zapelo za plijen od prošle noći i sjeti se da je namjeravao nazvati Nata Copelanda u Portsmouth. Vratio se u spavaću sobu, prokopao kroz odjeću koja je bila nabacana navrat-nanos u gornjoj ladici njegovog ormara, i konačno izvadio istrošen adresar. Vratio se u kuhinju, sjeo i okrenuo broj koji je imao. Sumnjao je da će uhvatiti Nata, ali je vrijedilo pokušati. Kokain je zujao i pilio u njegovoj glavi, ali je već mogao osjetiti kako se napadaj smanjuje. Doza kokaina čini od tebe novog čovjeka. Jedini problem je bio, da je prva stvar koju je novi čovjek želio bila još jedna doza, a Aceova zaliha je bila ozbiljno ispražnjena. "Da?" oprezan glas je rekao u njegovo uho, i Ace je shvatio da je ponovno pobijedio - pratila ga je sreća. "Nat!" povikao je. "Tko to prokletstvo kaže?" "Ja kažem, stara kljusino. Ja kažem!" "Ace? Jesi li to ti?" "Nitko drugi! Kako ide, stari Natty?" "Išlo je i bolje." Nat nije zvučao previše sretan da čuje svog starog prijatelja iz strojarske radionice u Shawshanku. "Što hoćeš, Ace?" 203
    • "Pa, jel' to način da se razgovara s prijateljem?" Ace je pitao prijekorno. Nagnuo je slušalicu između uha i ramena i povukao prema sebi par hrđavih limenki. Jedna od njih je došla iz zemlje iza starog doma Treblehornovih, a druga iz rupe u podrumu stare farme Mastersovih, koja je potpuno izgorila kada je Ace imao samo deset godina. Prva limenka je sadržavala samo četiri knjižice S & H Green markica i nekoliko povezanih paketića kupona Raleigh cigareta. Druga je sadržavala nekoliko snopova miješanih markica i šest smotuljaka centi. Osim što nisu izgledali kao obični centi. Bili su bijeli. "Možda sam samo želio vidjeti kako si," zezao je Ace. "Znaš, provjeriti stanje tvoje probave, vidjeti kako je tvoja zaliha K-Y. Takve stvari." "Što želiš, Ace?" Nat Copeland je ponovio umorno. Ace je izvukao jedan smotuljak centi iz stare Crisco limenke. Papir je izblijedio od svoje originalno ljubičaste boje u mutnu ispranu ružičastu. Istresao je dva centa na svoju ruku i znatiželjno ih pogledao. Ako itko zna o tim stvarima, Nat Copeland je bio taj. Nekoć je bio vlasnik dućana u Kitteryju koji se zvao Copelandovi novčići i kolekcionarske stvari. Imao je svoju vlastitu privatnu zbirku jednu od deset najboljih u Novoj Engleskoj, barem prema samom Natu. Zatim je i on otkrio čuda kokaina. Četiri ili pet godina nakon tog otkrića, razdvojio je svoju zbirku novčića jedan po jedan i uložio u svoj nos. 1985, policija koja se javila na nečujni alarm u dućanu novčića Long John Silver u Portlandu, pronašla je Nata Copelanda u stražnjoj sobi, kako trpa srebrne dolare Lady Liberty u torbu od antilop kože. Ace ga je upoznao nedugo nakon toga. "Pa, imam pitanje, sada kada si to spomenuo." "Pitanje? To je sve?" "To je apsolutno sve, staro momče." "U redu." Natov glas se malo opustio. "Onda pitaj. Nemam cijeli dan." "U redu," rekao je Ace. "Zaposlen, zaposlen, zaposlen. Moraš otići na neka mjesta i posjetiti neke ljude, jesam li u pravu, Natty?" Ludo se smijao. Nije to bila samo droga; to je bio dan. Nije se vratio prije prvog svjetla, kokain koji je uzeo ga je držao budnim skoro do deset ujutro unatoč povučenim zaslonima i njegovom fizičkom naporu, i još 204
    • uvijek se osjećao spremnim jesti čelične rešetke i pljuvati van čavle od deset centi. A zašto ne? Zašto prokletstvo ne? Stajao je na rubu bogatstva. Znao je to, osjećao je to u svakom vlaknu. "Ace, da li se nešto zaista nalazi na onoj stvari koju nazivaš svojom pameti ili si nazvao samo zato da me zezaš?" "Ne, nisam nazvao da te zezam. Daj mi pravu informaciju, Natty i ja ću ti možda dati pravu drogu*. Jako pravu." * Igra riječi u engleskom - dope" znači i droga i informacija. "Stvarno?" Glas Nata Copelandaje odmah izgubio oštrinu. Postao je prigušen, skoro pun strahopoštovanja. "Da li me zajebavaš, Ace?" "Najbolje, najpravije sranje koje sam ikad imao, Natty Bumppo, moje momče." "Možeš li me uključiti?" "Nimalo ne sumnjam," rekao je Ace, misleći da neće tako nešto napraviti. Izvukao je još tri ili četiri neobična centa iz njihovog starog, izblijedjelog smotuljka. Sada ih je gurnuo u ravnu liniju svojim prstom. "Ali moraš mi učiniti uslugu." "Reci." "Što znaš o bijelim centima?" S druge strane linije je bila stanka. Tada je Nat rekao oprezno, "Bijelim centima? Misliš li na čelične cente?" "Ne znam što mislim - ti si skupljač novca, ne ja." "Pogledaj datume. Vidi da li su iz godina od 1941. do 1945." Ace je okrenuo cente ispred sebe. Jedan je bio iz 1941; četiri su bila iz 1943; posljednji je bio iz 1944. "Da. Jesu. Koliko vrijede, Nat?" Pokušavao je prikriti pohlepu u svom glasu i nije bio potpuno uspješan. "Ne puno pojedinačno," rekao je Nat, "ali prokleto više od običnih centi. Možda dva dolara po komadu. Tri ako su U.C." "Što je to?" "Ako nisu bili u prometu. Kao ispod čekića. Imaš li ih puno, Ace?" "Samo nekoliko," rekao je Ace, "samo nekoliko, Natty, moj prijatelju." Ali, bio je razočaran. Imao je šest smotuljaka, tri stotine centi, i one koje je gledao po njemu nisu bili u naročito dobrom stanju. Nisu bili sasvim za baciti, ali su bili daleko od toga da su sjajni i novi. Šest 205
    • stotina dolara, najviše osam stotina. Ne ono što bi nazvao velikim nalazom. "Pa, donesi ih i daj da pogledam," rekao je Nat. "Mogu ti ponuditi najvišu cijenu." Oklijevao je i tada dodao: "I donesi malo onog strašnog praha sa sobom." "Razmislit ću o tome," rekao je Ace. "Hej, Ace! Nemoj prekinuti!" "Jebi se, Natty," odgovorio je Ace i upravo to napravio. Sjeo je tamo gdje je bio na trenutak, razmišljajući o centima i dvjema hrđavim limenkama. Bilo je nešto jako čudno u svemu tome. Beskorisne markice i čelični centi vrijedni šest stotina dolara. Čemu je to vodilo? To i je pravo prokletstvo toga, pomislio je Ace. Ne vodi ničemu. Gdje su prave stvari? Gdje je prokleto BOGATSTVO? Odmaknuo se od stola, otišao u spavaću sobu, i ušmrknuo ostatak droge koju mu je dao gospodin Gaunt. Kada je ponovno izašao, imao je knjigu s planom u njoj i osjećao se znatno veselije. Vodilo je nečemu. Sasvim je dobro vodilo. Sada kada je malo razbistrio svoj mozak, mogao je to vidjeti. Napokon, bilo je puno križeva na toj mapi. Našao je dva tajna skrovišta točno tamo gdje su križići sugerirali da će biti, svaki označen s velikim, plosnatim kamenom. Križići + Plosnato kamenje = Zakopano blago. Činilo se da je Pop bio malo mekši pod stare dane nego što su ljudi iz grada vjerovali, da je na kraju imao malo problema u razlikovanju dijamanata i prašine, ali velike stvari - zlato, novci, možda vrijednosni papiri - trebali su biti negdje, ispod jednog ili više plosnatih kamena. Dokazao je to. Njegov je stric zakopao vrijedne stvari, ne samo hrpe pljesnivih starih markica. Na staroj farmi Mastersovih je pronašao šest smotuljaka čeličnih centi vrijednih barem šest stotina dolara. Ne puno... ali pokazatelj. "Tamo je vani," Ace je rekao tiho. Njegove su oči luđačke sjale. "Sve je tamo vani - u jednoj od ostalih sedam rupa. Ili u dvije. Ili u tri." Znao je to. Uzeo je mapu na smeđem papiru iz knjige i pustio da mu prst luta od jednog križa do drugog, pitajući se da li su neka vjerojatnija od drugih. 206
    • Aceov prst se zaustavio na starom domu Joea Cambera. To je bila jedina lokacija na kojoj su dva križića bila zajedno blizu. Njegov se prst počeo polako micati natrag i naprijed između njih. Joe Camber je umro u tragediji koja je uzela još tri druga života. Njegova žena i sin su tada bili odsutni. Na odmoru. Ljudi poput Camberovih nisu obično odlazili na odmor, ali Charity Camber je dobila nešto novaca na državnoj lutriji, kako se Ace sjećao. Pokušao se još sjećati, ali je u njegovoj glavi bilo mutno. Tada je imao svog posla - puno posla. Što je gđa Camber napravila kada su se ona i njen mali sin vratili sa svog malog puta i otkrila da je Joe - svjetsko govno, prema svemu što je Ace čuo - mrtav? Preselili su se iz države, zar ne? A imetak? Možda ga je željela pohraniti u žurbi. U Castle Rocku, jedno je ime bilo iznad svih drugih kada se radilo o pohranjivanju stvari u žurbi; to je ime bilo Reginald Marion "Pop" Merrill. Da li ga je otišla vidjeti? Ponudio bi joj mršave obroke - to je bio njegov način - ali ako je žudila za odlaskom, možda su joj mršavi obroci odgovarali. Drugim riječima, dom Camberovih je možda isto pripadao Popu u vrijeme njegove smrti. Ta se mogućnost pretvorila u sigurnost u Aceovoj glavi, samo nekoliko trenutaka nakon što mu je sinula. "Dom Camberovih," rekao je. "Kladim se da je tamo! Znam da je to tamo!" Tisuće dolara! Možda deseci tisuća! Mili Bože! Zgrabio je mapu i vratio je natrag u knjigu. Zatim je krenuo u Chevy koji mu je gospodin Gaunt posudio, skoro trčeći. Jedno ga je pitanje ipak izjedalo: Ako je Pop stvarno razlikovao dijamante od prašine, zašto se uopće zamarao zakapajući markice? Ace je nestrpljivo odbacio to pitanje i izašao na cestu prema Castle Rocku. 3 Danforth Keeton se vratio kući u Castle View upravo kada je Ace odlazio prema ruralnijoj okolici grada. Buster je još uvijek lisicama bio privezan za kvaku vrata svog cadillaca, ali njegovo raspoloženje je bilo divlje euforično. Proveo je posljednje dvije godine boreći se 207
    • protiv sjena, a sjene su pobjeđivale. Stigao je do točke kada se počeo bojati da je možda počeo gubiti razum... što je, naravno, bilo upravo ono što su Oni željeli da on vjeruje. Vidio je nekoliko "satelitskih tanjura" na svojoj vožnji od Main Streeta prema domu na Viewu. Već ih je prije primijećivao, i pitao se nisu li oni možda dio onoga što se događa u gradu. Sada je bio siguran. To nisu uopće bili "satelitski tanjuri". Bili su to prekidači razuma. Možda nisu svi bili usmjereni prema njegovoj kući, ali je mogao biti siguran da oni koji nisu, da su usmjereni prema nekolicini drugih ljudi koji su razumjeli da se sprema monstruozna urota. Buster je parkirao na prilazu i pritisnuo otvarač vrata garaže pričvršćen na njegov štitnik od sunca. Vrata su se počela podizati, ali je u istom trenutku osjetio monstruoznu bol koja je prošla kroz njegovu glavu. Shvatio je da je i to dio toga - Oni su zamijenili njegov pravi Wizard otvarač vrata garaže nečim drugim, nečim što je slalo loše zrake u njegovu glavu istovremeno s otvaranjem vrata. Skinuo ga je sa štitnika i bacio kroz prozor prije nego je ušao u garažu. Isključio je motor, otvorio vrata, i izašao van. Lisice su ga privezale za vrata efikasno poput lanca za gušenje. Alat je bio instaliran uredno na kukama na zidu, ali je bio izvan dohvata. Buster se nagnuo u auto i počeo trubiti. 4 Myrtle Keeton, koja je tog poslijepodneva trebala izvršiti svoj zadatak, ležala je gore na svom krevetu u uznemiravajućem polusnu, kada je truba zasvirala. Odmah se uspravila, a oči su se od užasa izbuljile. "Ja sam to napravila." protisnula je. "Napravila sam što ste tražili da napravim, sada me molim vam ostavite na miru!" Shvatila je da je sanjala, da gospodin Gaunt nije ovdje, i ispustila dah u dugom, drhtavom uzdahu. TU-TU! TU-TU! TUUUUUUUUU-TUUUUUUUUUUU! Bila je to truba cadillaca. Zašto je Danforth sjedio u garaži, svirajući trubu? Pretpostavljala je da je bolje da ode pogledati. "Ali samo neka proba povrijediti moju lutku," rekla je tihim glasom. Pažljivo ju je smjestila u sjenu ispod svoje strane kreveta. "Samo neka proba, jer to neću tolerirati." 208
    • Myrtle je bila jedna od mnogobrojnih ljudi koji su toga dana posjetili Potrebne stvari, samo još jedno ime s kvačicom pored njega na popisu gospodina Gaunta. Došla je, poput mnogih dragih, zato jer joj je gospodin Gaunt rekao da dođe. Dobila je poruku na način koji bi njen muž potpuno razumio: čula ju je u svojoj glavi. Gospodin Gaunt joj je rekao da je došlo vrijeme da dovrši plaćanje za svoju lutku... to jest, ako je želi zadržati. Trebala je uzeti metalnu kutiju i zapečaćeno pismo Kćerima Isabelle Hali, pored Naše Gospe od mirnih voda. Kutija je imala rešetkice na svakoj strani, osim na dnu. Mogla je čuti zvuk slabog tiktakanja iznutra. Pokušala je pogledati kroz jedne okrugle rešetke - izgledale su poput zvučnika na staromodnim radio-aparatima - ali je mogla samo vidjeti mutan predmet u obliku kocke. A iskreno, nije se niti jako potrudila pogledati. Činilo joj se bolje - sigurnije - da ne pogleda. Jedan je auto bio na parkiralištu malog crkvenog kompleksa kada je Myrtle, koja je išla pješice, stigla. Ipak, sam hodnik župe je bio prazan. Provirila je preko znaka nalijepljenog na prozor smještenog u gornjoj polovici vrata, kako bi bila sigurna, zatim pročitala natpis. ISABELLINE KĆERI SASTANAK U UTORAK U 19 POMOGNITE NAM PLANIRA "NOĆ CASINA"! TI Myrtle se uvukla unutra. S njene lijeve strane se nalazila gomila svjetlo obojanih pregradaka koji su se nalazili uza zid - ovdje su djeca na dnevnom boravku ručala, a djeca koja su nedjeljom dolazila na vjeronauk ovdje su držala svoje različite crteže i radne projekte. Myrtle je bilo rečeno da stavi svoj predmet u jedan od tih pregradaka, i tako je napravila. Točno je pristajalo. U prednjem dijelu sobe je bio stol predsjednice, s američkom zastavom na lijevoj strani i zastavom koja je prikazivala Dijete iz Praga* na desnoj. * Kip djeteta Isusa Krista koji se nalazi u crkvi Naše Gospe od pobjede u Pragu. Stol je već bio postavljen za večernji sastanak, s perima, olovkama, papirima za potpisivanje za Noć Casina, i u sredini, s dnevnim redom predsjednice. Myrtle je stavila omotnicu koju je gospodin Gaunt dao ispod tog papira, kako bi je Betsy Vigue, ovogodišnja predsjednica aktivnosti Isabellinih kćeri odmah vidjela čim podigne svoj dnevni red. 209
    • PROČITAJTE TO ODMAH, VI PAPINE KURVE bilo je natipkano na prednjoj stranici velikim tiskanim slovima. Myrtle je na prstima izašla iz dvorane Kćeri Isabelle Hali dok joj je srce ubrzano tuklo u grudima, a krvni tlak bio negdje do neba. Vani je na trenutak zastala, pritisnula ruku na svoje obilne grudi, pokušavajući doći do daha. I vidjela je nekoga tko je žurio iz dvorane Knights of Columbus iza crkve. Bila je to June Gavineaux. Izgledala je uplašeno i puna krivnje poput Myrtle. Pojurila je niz drvene stube do parkirališta tako brzo da je skoro pala i zatim brzo otišla prema jedinom parkiranom autu, dok su niske pete žustro udarale na vrućoj površini. Podigla je pogled, ugledala Myrtle i problijedila. Tada je izbliza pogledala Myrtleino lice... i shvatila. "I ti?" pitala je tihim glasom, čudan osmijeh, i veseo i mučan, pojavio se na njenom licu. Bio je to izraz djeteta koje se obično dobro ponašalo i koje je, zbog razloga koje i samo ne razumije, stavilo miša u ladicu stola svoje najomiljenije nastavnice. Myrtle je osjetila da se na njenom licu pojavio isti tip osmijeha. Ipak, pokušavala se pretvarati. "Za Boga miloga! Ne znam o čemu govoriš!" "Da, znaš." June je brzo pogledala okolo, ali je tog neobičnog poslijepodneva ovaj ugao pripadao samo ovim dvjema ženama. "Gospodin Gaunt." Myrtle je kimnula i osjetila da joj obrazi gore od žestokog, neuobičajenog crvenila. "Što si ti uzela?" June je pitala. "Lutku. Što si ti uzela?" "Vazu. Najljepšu kloazoniranu vazu koju si ikad vidjela." "Što si ti napravila?" Lukavo se smiješeći, June je uzvratila: "Što si ti napravila?" "Nije važno." Myrtle je ponovno pogledala prema Dvorani Kćeri Isabelle i tada puhnula. "Ionako nije važno. Oni su samo katolici." "To je točno," June, (koja je sama bila propali katolik), je odgovorila. Tada je otišla do svog auta. Myrtle je nije tražila da je poveze, a June Gavineaux joj nije ponudila. Myrtle je brzo otišla s parkirališta. Nije podigla pogled kada je June projurila pored nje u njenom bijelom 210
    • Saturnu. Myrtle je samo željela otići kući, odspavati dok bude gladila svoju dražesnu lutku, i zaboraviti što je napravila. To, sada je otkrivala, i neće biti tako jednostavno kako se nadala. 5 TUUUUUUUUUUUUUUUUUUU-TUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUU! Buster je smjestio svoj dlan na trubu i spustio ga. Treštanje je zvonilo i lupalo u njegovim ušima. Gdje je prokletstvo ta kurva? Konačno su se otvorila vrata između garaže i kuhinjskih vrata. Myrtle je gurnula svoju glavu. Njene su oči bile velike i uplašene. "Pa, konačno," rekao je Buster, puštajući trubu. "Pomislio sam da si umrla na zahodu." "Danforthe? Što se dogodilo?" "Ništa. Stvari su bolje nego što su bile u posljednje dvije godine. Trebam samo malu pomoć, to je sve." Myrtle se nije pomaknula. "Ženo, dovuci svoju debelu guzicu ovamo!" Nije željela ići - plašio ju je - ali običaj je bio star i dubok i teško ga je bilo promijeniti. Došla je do mjesta gdje je stajao na djeliću mjesta iza otvorenih vrata auta. Hodala je polako, njene papuče su se vukle po betonskom podu na način koji je Bustera tjerao da škripi zubima. Vidjela je lisice i oči su joj se raširile. "Danforthe, što se dogodilo ?" "Ništa što ja ne bih mogao srediti. Dodaj mi pilu, Myrt. Onu na zidu. Ne - kad bolje razmislim, sada nije važna pila. Umjesto toga mi dodaj veliki odvijač. I onaj čekić." Počela se povlačiti od njega, njene ruke su išle prema grudima i tamo se spojile u zabrinutom čvoru. Brzo poput zmije, maknuvši se prije nego je ona mogla doći van njegova dohvata, Buster je pružio svoju slobodnu ruku kroz otvoren prozor i zgrabio je za kosu. "Au!" povikala je, uzaludno hvatajući njegovu šaku. "Danforthe, au! AUUU!" Buster ju je privukao sebi, lica stisnutog u užasnu grimasu. Dvije velike žile su kucale na njegovom čelu. Osjetio je kako njena ruka udara po njegovoj šaci, ne više nego što bi osjetio ptičja krila. 211
    • "Donesi što sam ti rekao!" Vikao je i gurnuo joj glavu prema naprijed. Udario je njome po vrhu otvorenih vrata jednom, dva, tri puta. "Da li si se rodila glupa ili si samo takva odrasla? Donesi, donesi, donesi!" "Danforthe, to me boli!" "Točno!" povikao je, i još jednom udario njenom glavom o vrh otvorenih vrata cadillaca, ovaj puta puno jače. Koža na njenom čelu se rasjekla i tanki mlaz krvi počeo je curiti niz lijevu stranu njenog lica. "Hoćeš li me poslušati, ženo?" "Da! Da! Da!" ''Dobro." Otpustio je stisak na njenoj kosi. "Sada mi daj veliki odvijač i čekić. I isto tako nemoj me pokušati prevariti." Mahnula je desnom rukom prema zidu. "Ne mogu dohvatiti." Nagnuo se naprijed, malo istežući svoju vlastitu ruku dozvoljavajući joj da napravi korak naprijed prema zidu gdje je visio alat. Prste je i dalje držao čvrsto zamotane oko njene kose, dok je tražila. Kapi krvi veličine novčića od deset centi kapale su na i između njenih papuča. Njena ruka se zatvorila oko jednog alata, i Danforth je žustro zatresao njenom glavom, onako kako bi možda terijer zatresao mrtvim štakorom. "Ne to, Dumbo," rekao je. "To je bušilica. Da li sam tražio bušilicu? Ha?" "Ali Danforthe -AUUU! -ne vidim!" "Pretpostavljam da bi htjela da te pustim. Tada bi mogla odjuriti u kuću i pozvati Njih, zar ne?" "Nemam pojma o čemu govoriš!" "Oh, ne. Ti si tako nevino malo janje. Bila je to slučajnost što si me odvukla u nedjelju kako bi jebeni zamjenik mogao staviti one lažljive ceduljice po cijeloj kući - želiš li da to povjerujem?" Pogledala ga je kroz svoju zapletenu kosu. Krv je stvorila fine kapljice na njenim trepavicama. "Ali... ali Danforthe... ti si pozvao mene van u nedjelju. Rekao si -" Snažno ju je povukao za kosu. Myrtle je zavrištala. "Samo uzmi što sam ti rekao. O tome možemo diskutirati kasnije." Ponovno je pipala po zidu, spuštene glave, kosa, (osim dijela u Busterovoj šaci), je visila na njenom licu. Njeni tapkajući prsti dodirnuli su veliki odvijač. "To je taj," rekao je. "Pokušajmo naći ono drugo, što kažeš?" 212
    • Tražila je još malo, i konačno su njeni uznemireni prsti naišli na perforiranu gumenu cijev koja je pokrivala držak Craftsman čekića. "Dobro. Sada mi ga dodaj." Povukla je čekić s njegove kuke, i Buster ju je privukao. Pustio je njenu kosu, spreman da zgrabi novi pramen ako bude pokazivala znakove da će pobjeći. Myrtle nije pokušala. Bila je uplašena. Samo je željela da joj se dozvoli da se vrati gore, gdje bi se privinula uz svoju prekrasnu lutku i otišla spavati. Željela je zauvijek zaspati. Uzeo je alat iz njenih ruku koje nisu pružale otpor. Stavio je vršak svog odvijača na kvaku, zatim nekoliko puta udario vrh odvijača čekićem. Kod četvrtog udarca, kvaka se odlomila. Buster je izvukao prsten lisice iz nje, zatim bacio i kvaku i odvijač na betonski pod. Prvo je otišao do dugmeta koje je zatvaralo vrata garaže. Tada, dok su se bučno spuštala niz svoje utore, krenuo je prema Myrtle s čekićem u ruci. "Da li si spavala s njim, Myrtle?" pitao je tiho. "Što?" Gledala ga je tupim, apatičnim očima. Buster je počeo udarati glavom čekića po dlanu svoje ruke. Stvarao je mekan, mesnat zvuk - tup! tup! tup! "Da li si spavala s njim nakon što ste vas dvoje stavili proklete ružičaste ceduljice po cijeloj kući?" Glupo ga je gledala, ne shvaćajući, a Buster je sam zaboravio da je ona bila s njim kod Mauricea kada je Ridgewick provalio i to napravio. "Bustere, o čemu go -" Stao je, njegove oči su se počele širiti. "Kako si me nazvala?" Apatija je napustila njene oči. Počela je uzmicati od njega, savijajući ramena kako bi se zaštitila. Iza njih, vrata garaže su stala. Sada su jedini zvuci u garaži bili zvukovi njihovih nogu koje su se vukle po podu i nježno zveckanje lanca lisice dok se ljuljalo naprijed i natrag. "Oprosti," šapnula je. "Oprosti, Danforthe." Tada se okrenula i potrčala prema kuhinjskim vratima. Uhvatio ju je tri koraka od njih, ponovno koristeći njenu kosu kako bi je privukao. "Kako si me nazvala?" povikao je, i podigao čekić. Njene su se oči okrenule kako bi slijedile njegovo podizanje. "Danforthe, ne, molim te!" "Kako si me nazvala ? Kako si me nazvala ?" 213
    • Izvikivao je to ponovno i ponovno, i svaki put kada je postavio pitanje, istaknuo ga je tihim, mesnatim zvukom: Dun. Dum. Dum. 6 Ace se dovezao do dvorišta Camberovih u pet sati. Gurnuo je mapu s blagom u stražnji džep, tada je otvorio prtljažnik. Uzeo je pijuk i lopatu koje je gospodin Gaunt pažljivo pripremio i otišao do kosog, obraslog trijema koji se nalazio uz kuću. Izvadio je mapu iz stražnjeg džepa i sjeo na stube kako bi je proučio. Kratkotrajni efekt kokaina je prestao, ali njegovo srce je još uvijek žustro udaralo u prsima. Otkrio je da je i potjera za blagom isto stimulant. Na trenutak je pogledao na dvorište obraslo korovom, uleknutu šupu, grmove suncokreta koji su slijepo zurili. Nije puno, ali svjedno mislim da je to to, pomislio je. Mjesto gdje ću braću Corson staviti iza sebe zauvijek i pored toga, obogatiti se. Ovdje je - nešto od toga ili sve. Točno ovdje. Osjećam to. Ali bilo je to više od osjećaja - mogao je to čuti, kako mu nježno pjeva. Pjeva ispod zemlje. Ne samo deseci tisuća, već stotine tisuća. Možda i milijun. "Milijun dolara," Ace je šapnuo tihim, prigušenim glasom i nagnuo se nad mapu. Pet minuta kasnije je tragao na zapadnoj strani kuće Camberovih. Hodajući prema stražnjem dijelu kuće, skoro skriveno u visokom korovu, našao je ono što je tražio - velik, plosnat kamen. Podigao ga je, bacio i počeo uzbuđeno kopati. Za manje od dvije minute kasnije, čuo se prigušen udarac kada je oštrica udarila u hrđavi metal. Ace je pao na koljena, rujući po prljavštini poput psa koji traži zakopanu kost i minutu kasnije je iskopao limenku boje Sherwin-Williams koja je ovdje bila zakopana. Većina požrtvovnih korisnika kokaina su i požrtvovano grizli nokte i Ace nije bio iznimka. Nije imao nokte kojima bi podigao poklopac i tako ga nije mogao maknuti. Boja oko ruba se osušila u tvrdoglavo ljepilo. Gunđajući zbog neuspjeha i bijesa, Ace je izvukao svoj džepni nož, gurnuo oštricu ispod ruba limenke i podigao poklopac. Pohlepno je zavirio unutra. Računi! 214
    • Snopovi i snopovi računa! S povikom ih je uzeo, izvukao ih van... i vidio da ga je pohlepa prevarila. Tu je bilo samo još više markica. Ovaj puta Red Bali markice, vrsta koja se mogla otkupiti samo južno od Mason-Dixon granice*... i tamo sve do 1964. kada je kompanija propala. * Granica između država Maryland i Pennsylvania. Poznata je po tome što je do kraja građanskog rata odvajala države Juga u kojima su još uvijek postojali robovlasnici i država Sjevera. "Seri vatru i uštedi šibice!" povikao je Ace. Bacio je markice na stranu. One su se razmotale i počele juriti u nježnom, vrućem povjetarcu koji se podigao. Neke su se uhvatile i lepršale na korijenju poput prašnih zastava. "Pizda! Kopile! Kurvin sin!" Rovao je po limenci, čak ju je i izokrenuo da vidi da li je nešto nalijepljeno na dno i nije ništa našao. Bacio ju je, gledao je na trenutak, zatim odjurio i udario nogom poput nogometne lopte. Ponovno je u džepu potražio mapu. Jednu sekundu je bio u panici kada se uplašio da nije tamo, da ju je nekako izgubio, ali ju je samo gurnuo sve do dna u svojoj želji da krene na posao. Trgnuo ju je van i pogledao je. Drugi je križ bio pored suše... i iznenada se divna ideja pojavila u Aceovoj glavi, osvjetljavajući tamo unutra ljutu tminu poput vatrometa 4. srpnja. Konzerva koju je upravo iskopao je bila varka! Pop je možda mislio da će netko naići na činjenicu da je on označio različite zalihe plosnatim kamenjem. Tako je izveo malo starog trika mamca i zamjene kod Camberovog doma. Samo da bi bio siguran. Tragač koji bi našao jedno beskorisno blago, ne bi nikad pogodio da postoji još jedna zaliha, ovdje na istom imanju ali na malo udaljenijem mjestu... "Osim ako imaju mapu," šapnuo je Ace. "Kao ja." Zgrabio je pijuk i lopatu i odjurio prema suši, širokih očiju, dok se znojna, prosijeda kosa raščupala sa strane njegove glave. Vidio je staru Air-Flow prikolicu i potrčao prema njoj. Bio je skoro tamo kada je njegova noga udarila u nešto i pao je raskrečen na zemlju. Podigao se na trenutak, gledajući okolo. Odmah je vidio na što se spotaknuo. Bila je to lopata. Jedna sa svježom zemljom na oštrici. 215
    • Acea je počeo obuzimati loš osjećaj; zaista jako loš osjećaj. Počeo je u njegovom trbuhu, zatim se raširio prema gore do gradi i dolje prema jajima. Njegove su se usne odmaknule od zubiju, jako polako u ružno režanje. Stao je na noge i vidio kamenu oznaku koja je ležala u blizini, s blatnom stranom okrenutom prema gore. Bio je bačen na stranu. Netko je ovdje bio prvi... i to nedavno, po svemu sudeći. Netko ga je prestigao kod blaga. "Ne," šapnuo je. Riječ je ispala iz njegovih režećih usta poput kapi trule krvi ili zaražene sline. "Ne!" Nedaleko od lopate i podignutog kamena, Ace je vidio hrpu rahle zemlje koja je nemarno pobacana natrag u rupu. Zanemarujući i svoj alat i lopatu koju je lopov za sobom ostavio, Ace je ponovno pao na koljena i počeo grepsti zemlju iz rupe. Za kratko vrijeme, pronašao je Crisco limenku. Izvadio ju je van i otvorio limenku. Unutra nije bilo ničega osim bijele omotnice. Ace ju je izvadio van i otvorio je. Dvije su stvari odlepršale van: list presavijenog papira i manja omotnica. Ace je ignorirao drugu omotnicu za sada i odmotao papir. Bila je to tipkana poruka. Njegova su se usta otvorila dok je čitao svoje vlastito ime na vrhu lista. Dragi Ace, Ne mogu biti siguran da li ćeš ovo pronaći, ali nema zakona protiv nadanja. Bilo je zabavno slati te u Shawshank, ali ovo je još bolje. Da mi je barem vidjeti tvoje lice kada završiš s čitanjem ovoga! Nedugo nakon što sam te poslao u zatvor, otišao sam posjetiti Popa. Često sam ga viđao - u stvari, jednom mjesečno. Imali smo dogovor: davao mi je sto dolara mjesečno i dozvolio sam mu da nastavi sa svojim ilegalnim zajmovima. Sve vrlo civilizirano. U toku tog posebnog sastanka, ispričao se da mora ići na WC - "nešto što je pojeo," rekao je. Ha-ha! Iskoristio sam priliku i provirio u njegov stol, kojeg je ostavio otključanog. Takva nepažnja nije bila nalik njemu, ali mislim da se bojao da će napuniti gaće ako ne ode odmah na zahod. Ha! Našao sam samo jedan zanimljiv predmet, ali taj je bio super. Izgledao je poput mape. Na njoj je bilo puno križića, ali jedan križić - onaj koji 216
    • je označavo ovo mjesto - je bio označen crveno. Vratio sam mapu prije nego se Pop vratio. Nikad nije doznao da sam je pogledao. Došao sam ovamo odmah nakon njegove smrti i iskopao Crisco limenku. U njoj je bilo više od dvije stotine tisuća dolara, Ace. Ipak, ne brini - odlučio sam "na jednake dijelove" i ostavit ću ti točno ono što zaslužuješ. Dobro došao natrag u grad, Glupane! Srdačno Alan Pangborn Šerif Castle okruga P.S.: Pametnom čovjeku je i jedna riječ dovoljna, Ace* sada kada znaš, "podnesi poraz" i zaboravi cijelu stvar. Znaš staru poslovicu - tko prvi, njegova djevojka. Ako me ikad pokušaš proganjati zbog stričevog novca, izbost ću ti novi šupak i ugurati tvoju glavu u njega. Vjeruj mi što se toga tiče. A.P. Ace je pustio da list papira isklizne iz njegovih umrtvljenih prstiju i otvorio je drugu omotnicu. Iz nje je ispala novčanica od jednog dolara. Odlučio sam "na jednake dijelove" i ostavit ću ti točno ono što zaslužuješ. "Ti, gadna svinjo, "Ace je šaptao, i podignuo je novčanicu od jednog dolara drhtavim prstima. Dobro došao natrag u grad, Glupane! "Ti KURVIN SINE!" Ace je vikao tako jako da je osjetio kako ga nešto u grlu steže i skoro puca. Jeka je nejasno vraćala:... sine... sine... sine... Počeo je trgati dolar, zatim je prisilio prste da se opuste. Huh-uh. Nikako, momče. To će sačuvati. Taj kurvin sin je htio Popov novac, zar ne? Ukrao je ono što je po pravu pripadalo Popovom posljednjem živućem rođaku, zar ne? Pa, u redu. Dobro. Krasno. Ali on je sve morao uzeti. Pa, kada odstrani njegova muda svojim džepnim nožem, namjeravao je nabiti novčanicu od jednog dolara u krvavu rupu gdje su se nalazila. "Želiš novac, momče?" Ace je pitao nježnim, sanjarskim glasom. "U redu. To je u redu. Nema problema. Nema... jebenog... problema." Stao je na noge i počeo hodati natrag prema autu, ukočenom, teturavom verzijom svog uobičajenog gangsterskog šepirenja. Dok je stigao tamo, skoro je trčao. 217
    • TREĆI DIO DEVETNAESTO POGLAVLJE 1 Do petnaest do šest, čudan se sumrak počeo uvlačiti u Castle Rock; glave olujnog oblaka počele su se skupljati na južnom horizontu. Tiha, udaljena tutnjava se orila preko šuma i polja iz tog smjera. Oblaci su se kretali prema gradu, povećavajući se dok su dolazili. Ulična svjetla, kojima je upravljala glavna fotoelektrična ćelija, su se uključila punih pola sata ranije nego obično u ovo doba godine. U Lower Main Streetu je bila prometna strka. Preplavila su ga vozila Teritorijalne policije i TV kombiji. Pozivi preko radija su pucketali i ispreplitali se u vrućem, mirnom zraku. Televizijski tehničari su ispuštali kabel i urlali na ljude - uglavnom djecu - koja su se spoticala preko njegove labave duljine prije nego su ga uspjeli privremeno učvrstiti trakama na pločnik. Fotografi iz četvero dnevnih novina su stajali izvan barikada pred Općinskom zgradom i snimali fotografije koje će se sljedećeg dana pojaviti na naslovnim stranama. Nekoliko mještana - iznenađujuće malo, ako se itko zamarao obraćajući pažnju na takve stvari - je njuškalo. TV izvjestitelj je stajao u bljesku svjetla jakog intenziteta i snimao svoj izvještaj s Općinskom zgradom u pozadini. "Nerazuman val nasilja je ošinuo Castle Rock ovog poslijepodneva," počeo je, zatim stao. "Ošinuo?" pitao je samog sebe s gađenjem. "Sranje, počnimo ponovno od početka." S njegove lijeve strane, TV kicoš druge stanice gledao je kako se njegovo osoblje priprema za ono što će za manje od dvadeset minuta biti materijal u živo. Poznata lica TV izvjestitelja privukla su još promatrača, a ne barikade gdje se ništa nije moglo vidjeti otkako su dva bolničara iz Hitne pomoći iznijela nesretnog Lestera Pratta u crnoj plastičnoj vreći, utovarila ga u stražnji dio svojih kola, zatim se odvezli. Upper Main, daleko od plavih treperavih svjetla patrolnih kola Teritorijalne policije, i sjajnih mlaka TV svjetla, bio je skoro potpuno napušten. 218
    • Skoro. Svaki čas bi auto ili kamionet parkirali na jedno od kosih mjesta ispred Potrebnih stvari. Svaki čas bi prolaznik besciljno došetao do novog dućana, gdje su svjetla u izlogu bila isključena, a zaslon je bio povučen na vratima ispod tende. Svaki čas bi se netko od njuškala s Lower Maina odvojio od gomile koja se mijenjala i odšetao ulicom, pored prazne parcele gdje je nekoć stajao Emporium Galorium, pored Ti šiješ i šiješ, zatvorenog i mračnog, do novog dućana. Nitko nije primijetio to kapanje posjetitelja - niti policija, niti kamermani, niti izvjestitelji, niti većina promatrača. Gledali su MJESTO ZLOČINA, a njihova su leđa bila okrenuta prema mjestu gdje se, na udaljenosti od tri stotine metara, zločin još uvijek odvijao. Da je neki nezainteresirani promatrač držao na oku Potrebne stvari, on ili ona bi brzo ustanovili model. Posjetitelji su se približavali. Posjetitelji su vidjeli znak u izlogu na kojem je pisalo ZATVORENO DO DALJNJE OBAVIJESTI. Posjetitelji su zakoračili nazad, na njihovim licima bi se očitovao identičan izraz razočarenja i žalosti - izgledali su poput povrijeđenih narkića koji su otkrili da prodavač droga nije ono što je obećao da će biti. Što da sada radim? govorila su njihova lica. Većina se ponovno približila kako bi ponovno pročitali natpis, kao da bi drugo, pobliže proučavanje nekako promijenilo poruku. Nekolicina je ušla u automobile i otišla ili odlutala prema Općinskoj zgradi kako bi neko vrijeme zurili u besplatnu predstavu, izgledajući zaprepašteno i prilično razočarano. Međutim, na licima većine, pojavio se izraz iznenadnog razumijevanja. Imali su izgled ljudi koji su iznenada shvatili neki osnovni pojam, poput kako složiti jednostavnu rečenicu ili svesti par razlomaka na njihov najmanji zajednički nazivnik. Ti su ljudi otišli iza ugla do sporedne uličice koja se protezala iza poslovnih zgrada na Main Streetu - uličice u kojoj je Ace parkirao prošle noći Tucker Talisman. Četrdeset koraka niže, dugoljasto žuto svjetlo je padalo kroz otvorena vrata i preko pokrpanog betona. Ovo je svjetlo postajalo polako svjetlije kako je dan prelazio u večer. U središtu tog dugoljastog se 219
    • nalazila sjena, poput siluete izrezane iz žalobne trake. Sjena je, naravno, pripadala Lelandu Gauntu. Stavio je stol pored vrata. Na njemu je bila kutija za cigare Roi-Tan. Stavio je novac koje su njegove mušterije dale u tu kutiju i napravio sitniš od njega. Ove su mušterije prilazile oklijevajući, čak u nekim slučajevima sa strahom, ali su sve imale jednu zajedničku stvar: bili su to ljuti ljudi s velikim zamjerkama. Nekolicina - ne mnogo - se okrenula prije nego su došli do privremene tezge gospodina Gaunta. Neki su otrčali, s razrogačenim očima muškaraca i žena koji su ugledali zastrašujućeg zlotvora kako liže svoje odreske u sjeni. Međutim, većina je ostala da obavi posao. I dok ih je gospodin Gaunt bockao, odnoseći se prema toj neobičnoj trgovini na stražnjim vratima kao zabavnoj razonodi na kraju dugog dana, oni su se opustili. Gospodin Gaunt je uživao u svom dućanu, ali nikad se nije osjećao tako ugodno iza debelog stakla i ispod krova kao što je ovdje, nadomak zraku, s prvim povjetarcima nadolazeće oluje koji su mrsili njegovu kosu. Dućan sa svojom lukavim svjetlima u izlogu, je bio u redu... ali ovo je bilo bolje. Ovo je uvijek bilo bolje. Započeo je s poslom prije mnogo godina - kao lutajući preprodavač u nepoznatoj udaljenoj zemlji. Preprodavač koji je svoju robu nosio na leđima, preprodavač koji je obično dolazio kada je pao mrak i uvijek odlazio sa sljedećim jutrom, ostavljajući za sobom krvoproliće, užas, i nesreću. Godinama kasnije, u Europi, dok je harala kuga i kola s mrtvacima se kotrljala, odlazio je od grada do grada u kočiji koju je vukao jako mršav bijeli konj s užasnim žarkim očima i crnim jezikom poput ubojičinog srca. Prodavao je svoju robu sa stražnjeg dijela kočije... i odlazio prije nego su njegove mušterije, koje su plaćale malim, nazupčanim novčićima ili čak mijenjajući za drugu robu, mogle ustanoviti što su stvarno kupile. Vremena su se mijenjala; metode su se mijenjale; i lica također. Ali kada je licima nešto bilo potrebno, bila su uvijek ista, lica ovaca koje su izgubile svog pastira, i u tu vrstu trgovine se najviše razumio, najviše poput starog preprodavača lutalice, ne dok stoji za luksuznom tezgom sa Sweda blagajna u blizini, već za običnim drvenim stolom, vadeći sitniš iz kutije za cigare i prodavajući im isti predmet stalno i stalno i stalno. 220
    • Roba koja je privukla stanovnike Castle Rocka - crni biseri, svete relikvije, staklo u boji, lule, stari stripovi, bejzbol sličice, starinski kaleidoskopi - sva je nestala. Gospodin Gaunt se dao na pravi posao, i na kraju krajeva, pravi posao je uvijek bio isti. Posljednji predmet se mijenjao s vremenom, kao i sve drugo, ali te su promjene bile površinske, glazura drugačijeg okusa na istom tamnom i gorkom kolaču. Na kraju im je gospodin Gaunt uvijek prodavao oružje... i uvijek su ga kupovali. "Pa, hvala vam, gospodine Warburton!" rekao je gospodin Gaunt, uzimajući novčanicu od pet dolara od crnog domara. Dao mu je jedan od automatskih pištolja koje je Ace donio iz Bostona. "Hvala vam, gđice Milliken!" Uzeo je deset i vratio osam. Naplaćivao im je koliko su mogli platiti - niti cent više, niti cent manje. Svakome prema njegovim mogućnostima je bio moto gospodina Gaunta, i zaboravi na ono svakome prema njegovim potrebama, zato jer su svi imali potrebe i svi su došli ovdje ispuniti svoju prazninu i završiti sa svojim mukama. "Drago mi je vidjeti vas, gospodine Emerson!" Oh, bilo je uvijek dobro, tako jako dobro, obavljati posao ponovno na stari način. A posao nije nikad bolje išao. 2 Alan Pangborn nije bio u Castle Rocku. Dok su se novinari i Teritorijalna policija sakupljali na jednom kraju Maine Streeta, a Leland Gaunt je vodio svoju totalnu rasprodaju na pola puta na brdu, Alan je sjedio na dječjem odjelu u Blumer krilu Borthern Cumberland bolnice u Bridgtonu. Blumer krilo je bilo malo - samo sobe za četrnaest pacijenata - ali ono što mu je nedostajalo u veličini je nadoknadio bojom. Zidovi bolesničkih soba su bili obojani svijetlim temeljnim nijansama. Mobil je visio sa stropa dječjeg odjela, ptice koje su visile na njemu su se graciozno ljuljale i kretale oko središnje osovine. Alan je sjedio ispred velike zidne slike koja je prikazivala mješavinu Mother Goose* stihova. * Mother Goose (majka guska) je izm išljeni pisac pjesmica za djecu 221
    • Jedan dio slike je prikazivao čovjeka koji se naginje preko stola, pružajući nešto malom dječaku, očito provincijalcu, koji je djelovao i uplašeno i očarano. Nešto je na toj slici pogodilo Alana, i odlomak pjesmice iz djetinjstva se pojavio u njegovoj glavi: Simple Simon met a pie-man going to the faur. "Simple Simon," said the pie-man, "come and taste my wares!*" * Simple Simon zapravo označava glupu osobu koja vjeruje u sve i svašta Na Alanovim rukama se pojavilo mreškanje od naježenosti - sitne izbočine poput kapi znoja. Nije mogao reći zašto, ali se činilo savršeno normalnim. Nikad u cijelom životu se nije osjećao tako potresen, tako uplašen, tako jako zbunjen, kao što je upravo sada. U Castle Rocku se događalo nešto sasvim izvan njegove sposobnosti da razumije. To je postalo potpuno jasno tek kasno ovog poslijepodneva, kada se činilo da je skoro sve odjednom odletjelo nebu pod oblake, ali je počelo prije nekoliko dana, možda čak i prije tjedan dana. Nije znao što je to bilo, ali je znao da su Nettie Cobb i Wilma Jerzyck bile samo prvi vanjski znaci. I užasno se bojao da se stvari i dalje razvijaju dok on sjedi ovdje s priprostim Simonom i čovjekom s pitama. Bolničarka, gđica Hendrie prema maloj pločici s imenom na njenim grudima, je hodala hodnikom na gumi za đonove koja je pomalo škripala, dražesno se krećući između igračaka koje su bile pobacane u hodniku. Kada je Alan ušao, nekolicina djece, neka s udovima u gipsu ili povezu, neka djelomično ćelava što je povezao s kemoterapijom, igrala su se u hodniku, mijenjajući kockice i kamione, ljubazno vičući jedan drugome. Sada je bilo vrijeme večere i otišli su ili u restoran ili natrag u svoje sobe. "Kako mu je?" Alan je upito gđicu Hendrie. "Bez promjene." Pogledala je Alana s mirnim izrazom koji je imao i element neprijateljstva. "Spava. Trebao bi spavati. Doživio je jaki šok." "Što ste čuli od njegovih roditelja?" "Nazvali smo radno mjesto njegovog oca u Južnom Parisu. Ovog poslijepodneva je obavljao instalaciju u New Hampshireu. Koliko sam 222
    • čula, krenuo je kući, i bit će obaviješten kada stigne. Trebao bi doći ovdje oko devet, mislim, ali je nemoguće reći." "Što je s majkom?" "Ne znam," rekla je gđica Hendrie. Neprijateljstvo je sada bilo još očitije, ali više nije bilo usmjereno prema Alanu. "Sve što znam je ono što vidim - nije ovdje. Mali dječak je vidio kako je njegov brat izvršio samoubojstvo s puškom, i iako se to dogodilo kod kuće, majka još nije ovdje. Morat ćete me sada ispričati - moram napuniti kolica." "Naravno," promrmljao je Alan. Gledao ju je kada je krenula, zatim se podigao sa svog stolca. "Gđice Hendrie?" Okrenula se prema njemu. Njene su oči još uvijek bile mirne, ali njene podignute obrve su izražavale zlovolju. "Gđice Hendrie, zaista bih trebao razgovarati sa Seanom Ruskom. Mislim da bih s njim svakako trebao razgovarati. "Oh?" Njen je glas bio hladan. "Nešto -" Alan se iznenada sjetio Polly i njegov glas je promukao. Pročistio je grlo i nastavio. "Nešto se događa u mom gradu. Vjerujem da je samoubojstvo Briana Ruska samo dio toga. A isto vjerujem da Sean Rusk možda ima rješenje za ostatak toga. "Šerife Pangborn, Sean Rusk ima samo sedam godina. A ako zna nešto, zašto drugi policajci nisu ovdje?" Drugi policajci, pomislio je. Ono što ona misli su sposobni policajci. Policajci koji ne intervjuiraju jedanaestogodišnjake na cesti i tada ih šalju kući kako bi izvršili samoubojstvo u garaži. "Zato jer imaju pune ruke posla," rekao je Alan, "i zato jer ne poznaju grad onako kako ga ja poznajem." "Razumijem." Ponovno se okrenula da će otići. "Gđice Hendrie." "Šerife, nemam dovoljno radne snage večeras i jako za -" "Brian Rusk nije jedina žrtva danas. Ima ih baremjoš tri. Još jednog čovjeka, vlasnika lokalne gostione, su odvezli u bolnicu u Norvayju s ranom od metka puške. Možda će preživjeti, ali sljedećih trideset i šest sati će biti za njega kritični. A slutim da ubijanju nije kraj." "Vjerujete da Sean Rusk zna nešto o tome?" "Možda zna zašto se njegov brat ubio. Ako zna, to možda razjasni i ostatak ovoga. Ako se probudi, hoćete li mi reći?" 223
    • Oklijevala je, zatim rekla, "To ovisi o njegovom duševnom stanju kada se probudi, šerife. Neću dozvoliti da pogoršate stanje histeričnog malog dječaka, bez obzira na to što se događa u ovom gradu." "Razumijem." "Razumijete li? Dobro." Uputila mu je pogled koji je govorio, Onda samo sjedi ovdje i ne stvaraj mi probleme i zatim otišla za veliki stol. Sjela je i mogao je čuti kako stavlja bočice i kutije na kolica. Alan je ustao, otišao do javnog telefona u hodniku i ponovno nazvao Pollyin broj. I još jednom je samo zvonio i zvonio. Nazvao je Ti Šiješ i šiješ, javila se automatska sekretarica i objesio je slušalicu. Vratio se na svoj stolac, sjeo na njega i još jednom buljio na sliku Mother Goose. Zaboravili ste me nešto pitati, gđice Hendrie, pomislio je Alan. Zaboravili ste me pitati zašto sam ovdje ako se toliko toga događa u sjedištu okruga za kojeg sam izabran da ga štitim i čuvam. Zaboravili ste me pitati zašto ne vodim istragu, a neki manje važni policajci - na primjer stari Seat Thomas - ne sjede ovdje, čekajući da se Sean Rusk probudi. Zaboravili ste me pitati te stvari, gđice Hendrie, a ja znam tajnu. Drago mi je da ste zaboravili. To je tajna. Razlog je bio jednostavan, kao što je bio i ponižavajući. Osim u Portlandu i Bangoru, ubojstvo je pripadalo ne šerifovom uredu, već Teritorijalnoj policiji. Henry Payton je zažmirio na to nakon Nettienog i Wilminog dvoboja, ali sada više nije žmirio. Nije si to mogao priuštiti. Predstavnici svih novina južnog Mainea i TV stanica su ili sada u Castle Rocku ili na putu. Pridružit će im se njihovi kolege iz cijele države za kratko vrijeme... a ako ovo zaista nije gotovo, kao što je Alan sumnjao, uskoro će im se pridružiti još ljudi iz medija iz južnih mjesta. To je bila jednostavna stvarnost situacije, ali nije promijenila Alanove osjećaje. Osjećao se poput bacača koji nije mogao izvršiti posao i trener ga je poslao da se istušira. Bio je to neopisivo usrani osjećaj. Sjedio je ponovno ispred priprostog Simona i još jednom počeo zbrajati rezultat. Lester Pratt, mrtav. Došao je u šerifov ured u ljubomornom ispadu i napao Johna LaPointea. Bilo je to očito zbog djevojke, iako je John rekao Alanu prije nego je stigla hitna pomoć, da nije izlazio sa Sally Ratcliffe više od godinu dana. "Vidio sam je samo ponekad na ulici, i 224
    • čak tada sam za nju bio mrtav. Smatrala je da sam jedan od onih koji će završiti u paklu." Dodirnuo je svoj slomljeni nos i trgnuo se. "Sada se i osjećam kao da krećem u pakao." John je sada bio u bolnici u Norwayju, sa slomljenim nosom, napuklom vilicom i mogućim unutarnjim ozljedama. Sheila Brigham je isto bila u bolnici. Šok. Hugh Priest i Billy Tupper su obojica mrtvi. Te su vijesti stigle čim je Sheila počela gubiti živce. Poziv je došao od dostavljača piva, koji je bio toliko razuman da prvo nazove hitnu pomoć prije nego što je nazvao šerifa. Čovjek je bio skoro isto histeričan kao i Sheila Brigham, i Alan ga nije osuđivao. Do tada se i on sam osjećao prilično histerično. Henry Beaufort, u kritičnom stanju kao rezultat višestrukih rana od metaka. Norris Ridgewick, nestao... i to je nekako najviše boljelo. Alan ga je potražio nakon poziva dostavljača, ali Norris je jednostavno nestao. Alan je tada pomislio da je otišao van službeno uhititi Danfotha i da će se vratiti s Glavnim izbornikom, ali su događaji uskoro pokazali da nitko nije uhitio Keetona. Alan je pretpostavio da će ga Teritorijalci uhititi ako naiđu na njega dok budu izvršavali ostale istražne poslove, ali inače, ne. Imali su puno važnijih stvari za obaviti. U međuvremenu, Norris je jednostavno nestao. Gdje god bio, otišao je tamo pješice, Norrisov VW je još uvijek ležao na boku nasred Lower Main Streeta. Svjedoci su rekli da se Buster uvukao u cadillac kroz prozor i jednostavno odvezao. Jedina osoba koja ga je pokušala zaustaviti je platila pretjeranu cijenu. Scott Garson je bio smješten u bolnicu ovdje u Northern Cumberland sa slomljenom vilicom, slomljenom ličnom kosti, slomljenim zglobom, i tri slomljena prsta. Moglo je biti i gore; promatrači su tvrdili da je Buster namjerno pokušavao pregaziti čovjeka dok je ležao na ulici. Lenny Partridge, sa slomljenom ključnom kosti i Bog zna koliko slomljenih rebara, je isto bio ovdje negdje. Andy Clutterbuck se pridružio s vijestima o novoj katastrofi dok je Alan još uvijek pokušavao shvatiti činjenicu da je gradski Glavni izbornik sada bjegunac od pravde pričvršćen lisicama za veliki crveni cadillac. Hugh 225
    • Priest je očito zaustavio Lennyja, bacio ga preko ceste, i odvezao se u starčevom autu. Alan je pretpostavio da će naći Lennyjev auto na parkiralištu Mellow Tigera, budući da je Hugh tamo poginuo. I, naravno, tu je bio Brian Rusk, koji je progutao metak u dobi od jedanaest godina. Clut je jedva počeo pričati svoju priču kada je telefon ponovno zazvonio. Sheila je do tada otišla, i Alan je podigao slušalicu i začuo glas vrištavog, histeričnog dječaka - Seana Ruska, koji je okrenuo broj sa svijetlonarančaste naljepnice pored kuhinjskog telefona. Sve u svemu, jedinice hitne pomoći i spasilačke službe iz različitih gradova su se poslijepodne zaustavljale u Castle Rocku. Sada, sjedeći leđima okrenut priprostom Simonu i čovjeku koji prodaje pite, gledajući plastične ptice dok se okreću i vrte oko svoje osovine, Alan se još jednom vratio Hughu i Lennyju Partridgeu. Njihov sukob je bio daleko od toga da je najveći danas u Castle Rocku, ali je bio jedan od najčudnijih... i Alan je osjetio da je rješenje tog sukoba možda skriveno u toj čudnovatosti. "Zašto zaboga Hugh nije uzeo vlastiti auto ako mu se digao kurac na Henryja Beauforta?" Alan je pitao Cluta, prolazeći rukama kroz kosu koja je već bila divlje razbarušena. "Zašto se gnjavio s Lennyjevim starim sranjem?" "Zato što je Hughov Buick stajao na četiri prazne gume. Izgledale su kao da im je netko nožem iščupao dušu." Clut je slegnuo ramenima, gledajući s nelagodom klaonicu u koju se pretvorio šerifov ured. "Možda je mislio da je to napravio Henry Beaufort." Da, Alan je sada mislio. Možda je tako. Bilo je ludo, ali da li je bilo luđe što je Wilma Jerzyck mislila da je Nettie Cobb prvo bacila blato na njene plahte, a zatim bacila kamenje kroz prozor njene kuće? Da li je išta lude od toga što je Nettie pomislila da je Wilma ubila njenog psa? Prije nego je imao šansu dalje ispitati Cluta, došao je Henry Payton i rekao Alanu, što je ljubaznije mogao, da preuzima slučaj. Alan je kimnuo. "Ima jedna stvar koju moraš otkriti, Henry, što prije možeš." "Što je to, Alane?" Henry je pitao, ali Alan je vidio s osjećajem razočarenja da ga Henry sluša samo s pola uha. Njegov stari prijatelj prvi pravi prijatelj kojeg je Alan stekao u široj zajednici onih koji 226
    • provode zakon nakon što je dobio posao kao šerif, i koji se pokazao kao jako vrijedan prijatelj - već se usredotočio na druge stvari. Glavna među njima je vjerojatno bila kako će razmjestiti svoje snage, s obzirom na jako širenje događaja. "Trebaš ustanoviti da li je Henry Beaufort bio ljut na Hugha Priesta onako kako je Hugh Priest bio na njega. Ne možeš ga sada pitati, čuo sam da je u nesvijesti, ali kada se probudi -" "Hoću," rekao je Henry, i lupnuo Alana po ramenu. "Hoću." Tada, podižući glas: "Brooks! Morrison! Ovamo!" Alan ga je gledao kako odlazi i pomislio je da pođe za njim. Ili da ga zgrabi i prisili ga da sluša. Nije to napravio, zato jer su Henry i Hugh i Lester i John - čak i Wilma i Nettie - počeli za njega gubiti bilo kakav osjećaj stvarne važnosti. Mrtvi su mrtvi: ranjeni su zbrinuti; zločini su počinjeni. Osim što je Alan imao užasan, podmukli osjećaj da se pravi zločin još uvijek odvija. Kada je Henry otišao dati upute svojim ljudima, Alan je ponovno pozvao Cluta. Zamjenik je došao s rukama u džepovima i mrzovoljnim izgledom na licu. "Smijenjeni smo, Alane," rekao je. "Skinuti sa scene. Prokletstvo!" "Ne sasvim," rekao je Alan nadajući se da je zvučao kao da je zaista vjerovao u to. "Bit ćeš moja veza ovdje, Clut." "Kamo ideš?" "Do kuće Ruskovih." Ali kada je tamo došao, i Brian i Sean Rusk su otišli. Hitna pomoć koja se pobrinula za nesretnog Scotta Garsona je skrenula kako bi pokupila Seana; bili su na putu prema Northern Cumberland bolnici. Druga mrtvačka kola Harryja Samuelsa, stari preuređeni Lincoln, su uzela Briana Ruska i odvezla ga u Oxford, dok se ne izvrši autopsija. Harryjeva bolja mrtvačka kola - ona o kojima je govorio kao o "službenim kolima" - već su otišla na isto mjesto s Hughom i Billyjem Tupperom. Alan je pomislio, tijela će biti naslagana u toj sićušnoj mrtvačnici poput cjepanica. Kada je došao do doma Ruskovih, Alan je shvatio - u svojoj unutrašnjosti kao i u svojoj glavi - koliko je potpuno izuzet iz igre. 227
    • Dva Henryjeva čovjeka iz Odjela za krimnalističku istragu su već bila tamo prije njega, i dali su do znanja da se Alan može tamo nalaziti samo ako ne bude pokušavao gurnuti veslo i pomagati im u veslanju. Stajao je na vratima kuhinje, gledajući ih, osjećajući se korisnim poput trećeg kotača na motorkotaču. Odgovori Core Rusk su bili polaki, skoro drogirani. Alan je pomislio da je to možda od šoka, ili da su joj možda bolničari koji su odveli njenog preostalog sina u bolnicu dali neki lijek za smirenje prije nego su odlazili. Sablasno ga je podsjetila na Norrisov izgled kada je spuznuo kroz prozor svog prevrnutog VW. Da li je to bilo zbog sedativa ili samo šoka, detektivi nisu imali puno koristi od nje. Nije baš plakala, ali je očito bila nesposobna da se dovoljno usredotoči na njihova pitanja kako bi mogia dati korisne odgovore. Nije znala ništa, rekla im je; bila je gore, spavala. Jadni Brian, stalno je govorila. Jadni, jadni Brian. Ali je osjećaj izražavala s takvom monotonijom koju je Alan smatrao jezivom, i stalno se igrala sa starim sunčanim naočalama koje su ležale pored nje na kuhinjskom stolu. Okvir je bio zalijepljen s ljepljivom trakom, a jedna je leća bila napuknuta. Alan je otišao s gađenjem, i došao ovdje, u bolnicu. Sada je ustao i otišao do javnog telefona u hodniku u glavnom predvorju. Ponovno je pokušao nazvati Polly, nije dobio odgovor, i zatim nazvao Šerifov ured. Glas koji se javio, zarežao je, "Teritorijalna policija" i Alan je osjetio djetinjastu navalu ljubomore. Predstavio se i tražio Cluta. Nakon čekanja od skoro pet minuta, Clut se javio. "Oprosti, Alane. Samo su ostavili telefon tamo na stolu. Srećom sam došao provjeriti, inače bi još čekao. Prokletim starim teritorijalcima nimalo nije stalo do nas." "Ne brini za to, Clut. Da li je već itko ščepao Keetona?" "Pa... ne znam kako da ti to kažem, Alane, ali..." Alan je osjetio mučninu u trbušnoj šupljini i zatvorio oči. Bio je u pravu; još nije gotovo. "Samo mi reci," rekao je. "Zaboravi na protokol." "Buster - to jest, Danforth - se odvezao kući i upotrijebio odvijač kako bi odbio kvaku sa svog cadillaca. Znaš, tamo gdje je bio privezan." "Znam," složio se Alan. Njegove su oči još uvijek bile zatvorene. "Pa... ubio je svoju ženu, Alane. Čekićem. Nije ju pronašao Teritorijalni policajac, zato jer teritorijalci nisu bili previše 228
    • zainteresirani za Bustera do prije dvadeset minuta. Bio je to Seat Thomas. Provozao se pored Busterove kuće kako bi još jednom provjerio. Javio je što je otkrio i vratio se ovdje prije ne više od pet minuta. Ima bolove u grudima, kaže, i ne čudim se. Rekao mi je da joj je Buster potpuno smrskao lice. Kaže da su mozak i kosa posvuda rasuti. Vod Paytonovih plavaca je tamo na Viewu sada. Stavio sam Seata u tvoj ured. Mislio sam da je bolje da sjedne prije nego se sruši." "Isuse Kriste, Clut - odvedi ga do Ray Van Allena, brzo. Ima šezdest i dvije godine i puši Camel cijeli svoj život." "Ray je otišao u Oxford, Alane. Pokušava pomoći doktorima zakrpati Henryja Beauforta." "Onda njegov pomoćnik - kako se zove? Frankel. Everett Frankel." "Nije ovdje. Pokušao sam i ured i njegovu kuću." "Pa što kaže njegova žena?" "Ev nije oženjen, Alane." "Oh, Kriste." Netko je načrčkao grafiti preko telefona. Nemoj brinuti, budi sretan, pisalo je. Alan je ogorčeno razmislio o tome. "Mogu ga sam odvesti u bolnicu," Clut se ponudi. "Trebam te tamo gdje jesi," rekao je Alan. "Da li su se pojavili novinari i ljudi s TV?" "Da. Sve vrvi od njih." "Pa, provjeri Seata čim ovdje završimo. Ako se ne osjeća ništa bolje, evo što ćeš napraviti: izađi van, zgrabi prvog novinara koji ti izgleda djelomično bistro, opunomoći ga i daj da odveze Seata ovdje u Northern Cumberland." "U redu," Clut je oklijevao, zatim izlanuo: "Želio sam otići do Keetonove kuće, ali Teritorijalna policija... nisu me pustili na mjesto zločina! Kako ti se to sviđa, Alane? Te svinje ne puštaju zamjenika šerifa okruga na mjesto zločina!" "Znam kako se osjećaš. Niti meni se to previše ne sviđa. Ali oni obavljaju svoj posao. Možeš li vidjeti Seata odavde gdje jesi, Clut?" "Da." "Pa? Je li živ?" "Sjedi za tvojim stolom, puši cigaretu i gleda Seosko provođenje zakona od ovog mjeseca. "Dobro," rekao je Alan. Smijalo mu se ili plakalo ili oboje u isto vrijeme. "Moglo se i očekivati. Da li je Polly Chalmers zvala, Clut?" 229
    • "N... pričekaj trenutak, ovdje je dnevnik. Mislio sam da je nestao. Zvala je, Alane. Točno prije pola četiri." Alan je napravio grimasu. "Znam za to. Ništa kasnije?" "Ne, koliko vidim ovdje, ali to ne znači puno. Budući da je Sheila otišla, a ovi prokleti Teritorijalni medvjedi se motaju okolo, tko može zasigurno reći?" "Hvala, Clut. Ima li još nešto što bih trebao znati?" "Da, nekoliko stvari." "Da čujem." "Imaju pištolj kojim je Hugh pucao u Henryja, ali David Friedman iz balistike Teritorijalne policije ne zna što je to. Nekakav automatski pištolj, ali momak kaže da nikad nije vidio takav." "Jesi li siguran da je to bio David Friedman?" Alan je pitao. "Friedman, da - to je bilo ime momka." "On mora znati. Dave Friedman je hodajuća Biblija za oružje." "Ipak, ne zna. Stajao sam tamo dok je razgovarao s tvojim prijateljem Paytonom. Rekao je da je malo nalik njemačkom Mauseru, ali nedostaju uobičajena obilježja i zatvarač je drugačiji. Mislim da su ga poslali u Augustu s masu drugog dokaznog materijala." "Što još?" "Našli su anonimnu poruku u dvorištu Henryja Beauforta," Clut je rekao. "Bila je zgužvana u lopticu pored njegovog auta - poznaješ onaj njegov klasični T-Bird? I on je bio uništen. Kao i Hughov." Alan je osjetio kao da ga je velika nježna ruka upravo udarila posred lica. "Što je pisalo na poruci, Clut?" "Samo trenutak." Čuo je slab šuš! šuš! zvuk dok je Clut listao kroz svoju bilježnicu. "Evo je. 'Da mi više nikad nisi uskratio piće i onda zadržao moje ključeve od auta, ti prokleta žabo.'" "Žabo!" "To piše." Clut se nervozno zahihotao. "Riječi 'nikad' i 'žaba' su podcrtane. "I rekao si da je auto uništen?" "Točno. Izbušene gume, poput Hughovih. I velika duga ogrebotina na suvozačevoj strani. Jao!" 230
    • "U redu," rekao je Alan, "evo još nešto što ćeš napraviti. Idi u brijačnicu, i zatim u salon za bilijar ako treba. Otkrij kome je Henry uskratio piće ovaj ili prošli tjedan." "Ali Teritorijalna policija-" "Tko jebe Teritorijalnu policiju!" Alan je rekao osjećajno. "Ovo je naš grad. Mi znamo koga treba pitati i gdje ih pronaći. Želiš li reći da ne možeš položiti ruke na nekoga tko zna ovu priču na samo pet minuta?" "Naravno da ne," rekao je Clut. "Vidio sam Charlieja Fortina kada sam se vratio iz Castle Hilla, kako se glupira s grupom momaka ispred Western Auta. Ako je Henry bio s nekim u sukobu, Charlie će znati s kim. Prokletstvo, Tiger je Charlijev dom daleko od doma." "Da. Ali da li ga je ispitivala Teritorijalna policija?" "Pa... ne." "Ne. Onda ga ti ispitaj. Ali mislim da obojica već znamo odgovor, zar ne?" "Hugh Priest," rekao je Clut. "I meni tako nepogrešivo zvuči;" rekao je Alan. Pomislio je, Ovo možda ipak i nije toliko drugačije od prvog nagađanja Henryja Paytona. "U redu, Alane. Krenut ću s tim." "I nazovi me istu minutu kada budeš sigurno znao. Istu sekundu." Dao je Clutu broj, zatim ga natjerao da ga ponovi kako bi bio siguran da ga je Clut točno zapisao. "Hoću," rekao je Clut, i tada bijesno izlanuo, "Što se događa, Alane? Prokletstvo, što se ovdje događa?" "Ne znam," Alan se osjećao jako star, jako umoran... i ljut. Ne više ljut na Paytona što ga je maknuo sa slučaja, već ljut na bilo koga tko je odgovoran za ove grozne ispade. I sve više i više je bio siguran da kada dođu do dna toga, da će otkriti da je cijelo vrijeme jedan uzročnik djelovao. Wilma i Nettie. Henry i Hugh. Lester i John. Netko ih je zajedno spajao poput paketa jakog eksploziva. "Ne znam, Clut, ali ćemo otkriti." Prekinuo je i ponovno okrenuo Pollyin broj. Njegova potreba da sredi stvari s njom, da shvati što se dogodilo da se tako razljutila na njega, je blijedila. Novi osjećaj koji ga je počeo obuzimati je bio manje 231
    • utješan: duboka, neusredotočena strava; osjećaj koji je sve više rastao, da je u opasnosti. Cin, cin, cin... ali nije bilo odgovora. Polly, volim te i trebamo razgovarati. Molim te, podigni slušalicu. Polly, volim te i trebamo razgovarati. Molim te, podigni slušalicu. Polly, volim te Litanija se stalno ponavljala u njegovoj glavi poput navinute igračke. Želio je ponovno nazvati Cluta i tražiti ga da je odmah provjeri, prije nego što bude radio nešto drugo, ali nije mogao. To bi bilo jako pogrešno kada možda postoje drugi eksplozivni paketi koji još uvijek čekaju da eksplodiraju u Rocku. Da, ali Alane... pretpostavimo da je Polly jedan od njih? Ta je misao otkopala neku zakopanu ideju, ali je nije uspio zgrabiti prije nego je otplutala. Alan je polako spustio slušalicu, prekidajući usred zvonjave, dok ju je stavljao na vilicu. 3 Polly više nije mogla podnijeti. Otkotrljala se na bok, posegnula za slušalicom... i prestalo je usred zvonjave. Dobro, pomislila je. Ali da li je bilo? Ležala je na krevetu, slušajući zvukove grmljavine koja se približavala. Gore je bilo vruće - vruće kao usred srpnja - ali rješenje nije bilo otvoriti prozore, jer je tražila Davea Phillipsa, jednog od lokalnih majstora i pazikuća, da stavi prozore i vrata za oluju upravo prije tjedan dana. Tako je skinula stare traperice i košulju koje je nosila na svojoj ekspediciji na selo i uredno ih složila preko stolca pored vrata. Sada je ležala na krevetu u donjem rublju, želeći malo zaspati prije nego ustane i istušira se, ali nije mogla zaspati. Nešto je bilo zbog sirena, ali više je to bilo zbog Alana; onoga što je Alan napravio. Nije mogla shvatiti tu grotesknu izdaju svega u što je vjerovala, ali nije joj niti mogla pobjeći. Njene bi se misli okrenule nečemu drugom, (na primjer, onim sirenama, i kako su zvučale poput smaka svijeta) i tada iznenada, ponovno bi bile ovdje, kako je radio iza njenih leđa, kako je njuškao. Bilo je kao da netko kopa otkrhnutim dijelom daske po nekom nježnom, tajnom mjestu. 232
    • Oh, Alane, kako si mogao? pitala ga je - i sebe - ponovno. Glas koji je odgovorio ju je iznenadio. Bio je to glas tete Evyie, i ispod suhog nedostatka sentimenta koji je uvijek bio nalik njoj, Polly je osjetila zabrinutu, snažnu ljutnju. Da si mu odmah rekla istinu, djevojko, nikad to ne bi morao napraviti. Polly je brzo sjela. To je bio uznemiravajući glas, točno, ali najuznemiravajuće u njemu je bila činjenica da je to bio njen vlastiti glas. Teta Evyie je već dugo bila mrtva. To je bila njena vlastita podsvijest koja je koristila tetu Evyie kako bi izrazila ljutnju na način na koji stidljivi trbuhozborac možda koristi svoju lutku kako bi pozvao zgodnu djevojku na sastanak, i Prestani, djevojko - nisam li ti nekoć rekla da je ovaj grad pun duhova? Možda sam to ja. Možda jesam. Polly je ispustila cvileći, uplašeni krik i tada stavila ruku na usta. A možda i nisam. Napokon, nije li tako svejedno tko je to? Pitanje je, Trisha: Tko je prvi griješio? Tko je prvi lagao? Tko je prvi prikrivao ? Tko je bacio prvi kamen ? "To nije pravedno!" Polly je povikala u vrućoj sobi, i zatim pogledala u svoj uplašeni, razrogačeni odraz u ogledalu spavaće sobe. Čekala je da se glas tete Evyie vrati, a kada nije, polako je legla natrag. Možda i je ona prva griješila, ako je izostavljanje dijela istine i nekoliko nedužnih laži bio grijeh. Možda i je ona prva prikrivala. Ali da li je to Alanu dalo pravo da otvori istragu o njoj, onako kako policajci mogu otvoriti istragu o poznatom zločincu? Da li mu je to dalo pravo da stavi njeno ime na neki međudržavni brzojav za provođenje zakona... ili da pošalje potjernicu za nju, ako to tako nazivaju... ili... ili... Nije važno, Polly, glas - onaj kojeg je poznavala - je šaptao. Prestani se mučiti s onim što ipak mislim da je bilo dolično ponašanje s tvoje strane! Čula si krivicu u njegovom glasu, zar ne? "Da!" žestoko je promrmljala u jastuk. "To je točno, jesarm! Što je s tim, teta Evyie?" Nije bilo odgovora... samo čudno, lagano mučenje (pitanje je Trisha) u njenom podsvjesnom umu. Kao da je zaboravila nešto, ispustila nešto 233
    • (da li bi željela slatkiš Trisha) iz jednadžbe. Polly se nemirno okrenula na stranu, azka se prevrnula preko punoće jedne dojke. Čula je nešto unutra kako nježno grebe po svom srebrnom zidu zatvora. Ne, Polly je pomislila, to se samo nešto pomiče. Nešto nepomično. Ta pomisao da je tamo stvarno nešto živo unutra... to je samo tvoja mašta. Greb-greb-greb. Srebrna loptica se svaki čas drmala između bijelih pamučnih košarica njenog grudnjaka i pokrivača na krevetu. Greb-greb-greb. Ta stvar je živa, Trisha, rekla je teta Evyie. Ta stvar je živa i ti to znaš. Ne budi luda, rekla joj je Polly, prevrćući se na drugu stranu. Kako bi tamo moglo biti neko stvorenje? Pretpostavljam da bi moglo disati kroz sve te sićušne rupice, ali što bi za Boga miloga jelo? Možda, teta Evyie je odgovorila s nježnom neumoljivošću, jede TEBE, Trisha. "Polly," promrmljala je. "Moje ime je Polly." Ovaj put je mučenje u njenom podsvjesnom umu bilo jače - nekako uznemiravajuće - i na trenutak ga je skoro razumjela. Tada je telefon ponovno počeo zvoniti. Teško je uzdahnula i sjela, a na njenom licu je bio izraz umornog očaja. Ponos i čežnja su se tu borili. Razgovaraj s njim, Trisha - kako ti to može naškoditi? Još bolje, slušaj ga. Nisi to prije puno radila, zar ne? Ne želim razgovarati s njim. Ne nakon svega što je napravio. Ali još uvijek ga voliš. Da; to je bila istina. Jedina stvar je bila da ga je sada i mrzila. Glas tete Evyie se još jednom javio, ljuto puhajući u njenoj glavi. Želiš li biti duh cijelog svog života, Trisha? Što je s tobom, djevojko? Polly je posegnula za slušalicom rugajući se odlučnosti. Njena ruka njena gipka ruka bez bolova - kolebala se točno pred slušalicom. Zato jer to možda nije Alan. Možda je to gospodin Gaunt. Možda joj je gospodin Gaunt htio reći da još nije završio s njom, da još nije završila svoje plaćanje. Napravila je još jedan pokret prema telefonu - ovaj put su se vršci njenih prstiju zaista očešali o plastično kućište - i tada se povukla. 234
    • Njena ruka je stisnula svoju partnericu i preklopile su se u nervoznu loptu na njenom trbuhu. Bojala se mrtvog glasa tete Evyie, onoga što je poslijepodne napravila, onoga što bi gospodin Gaunt (ili Alan!) mogao reći gradu o njenom mrtvom sinu, onoga što ona zbrka sirena i jurećih automobila može značiti. Ali više od tih stvari, otkrila je, bojala se samog Lelanda Gaunta. Osjećala se kao da ju je netko zavezao za bat velikog željeznog zvona, zvona koje bi je istovremeno oglušilo, izludjelo i zdrobilo je u kašu ako počne zvoniti. Telefon je zašutio. Vani, još jedna sirena je počela urlati, i kada se počela gubiti prema Tin Bridgeu, ponovno se začula grmljavina. Sada bliže nego ikada. Skini to, šaptao je glas tete Evyie. Skini to, dušo. Možeš to napraviti njegova snaga je u potrebi, a ne volji. Skini to. Prekini njegov utjecaj na tebe. Ali ona je gledala telefon i sjetila se noći - da li je to bilo prije manje od tjedan dana? - kada je posegnula za njim i udarila ga svojim prstima, bacajući ga na pod. Sjetila se boli koja je zgrabila njenu ruku poput gladnog štakora sa slomljenim zubom. Nije se mogla vratiti tome. Jednostavno nije mogla. Da li je mogla? Nešto se gadno događa u Rocku večeras, rekla je teta Evyie. Želiš se probuditi ujutro i otkriti koliko je tu bilo TVOJE gadosti? Da li je to zaista rezultat koji želiš pridodati, Trisha? "Ne razumiješ," stenjala je. "Nije to bilo za Alana, bilo je to za Acea! Acea Merrilla! A on zaslužuje sve što dobije!" Neumoljiv glas tete Evyie je uzvratio: Tada i ti zaslužuješ, dušo. I ti. 4 U dvadeset minuta poslije šest tog utorka uvečer, dok su se glave olujnih oblaka približavale i pravi mrak je počeo mijenjati sumrak, policajac Teritorijalne policije koji je zamijenio Sheilu Brigham u dispečerskom, izašao je u pritvor Šerifovog ureda. Zaobišao je veliko područje, skoro u obliku romba, koje je bilo označeno trakom MJESTO ZLOČINA i požurio tamo gdje je stajao Henry Payton. 235
    • Payton je izgledao neuredno i nesretno. Proveo je prethodnih pet minuta s damama i gospodom novinarima, i osjećao se kao i uvijek nakon tih konfrontacija: kao da je bio premazan medom i zatim prisiljen da se otkotrlja u veliku hrpu hijeninog govna koje je vrvjelo od mrava. Njegova izjava nije baš bila dobro pripremljena - ili nepobitno nejasna - kako bi želio. Ljudi s TV su ga pokušali prisiliti. Željeli su u živo novosti u vremenskom bloku od šest do šest i trideset kada se emitiraju lokalne vijesti - osjećali su da moraju u živo snimiti novosti - i ako im ne dobaci nekakvu kost, bili su sposobni da ga razapnu u jedanaest. Ionako su ga skoro razapeli. Nikada u svom životu nije bio tako blizu priznanju da nema jebenog pojma. Nije napustio nepripremljenu konferenciju zanovinare; pobjegao je s nje. Payton je otkrio da je počeo željeti da je pobliže slušao Alana. Kada je stigao, činilo se da je glavni posao bio suzbijanje nereda. Sada se pitao, zato jer se dogodilo još jedno ubojstvo otkako je preuzeo slučaj - žene po imenu Myrtle Keeton. Njen muž je još uvijek bio negdje, vjerojatno krenuo preko brda i do sada bio već daleko, ali isto tako moguće da veselo juri po ovom čudnom gradiću. Čovjek koji je ubio svoju ženu s čekićem. Prvorazredan psihopata, drugim riječima. Problem je bio da on nije poznavao te ljude. Alan i njegovi zamjenici jesu, ali i Alan i Ridgewick su nestali. LaPointe je bio u bolnici, i vjerojatno se nadao da će doktori uspjeti ispraviti njegov nos. Potražio je okolo Clutterbucka i nekako se nije iznenadio kada je vidio da je i on ispario. Želiš to; Henry? čuo je Alanov glas u svojoj glavi. Dobro. Uzmi. A što se tiče osumnjičenih, zašto ne pokušaš s telefonskim imenikom? 'Poručniče Payton? Poručniče Payton!" To je bio policajac iz dispečerskog. "'Što?" Henry je zarežao. "Imam dr. Van Allena na radiju. Želi razgovarati s vama." "O čemu?" "Nije rekao. Samo mi je rekao da mora s vama razgovarati." Henry Payton je otišao u dispečerski ured osjećajući se sve više i više poput dječaka koji vozi bicikl bez kočnica niz strmo brdo, kojem se s jedne strane nalazi ponor, a s druge stijena, a iza njega čopor gladnih vukova s novinarskim licima. 236
    • Podigao je mikrofon. "Ovdje Payton, prijem." "Poručniče Payton, ovdje dr. Van Allen. Medicinski istražitelj okruga?" Glas je bio šuplji i udaljen, i povremeno su ga prekidale atmosferske smetnje. To je oluja koja se približavala, Henry je znao. Još zabave s Dickom i Jane*. * Američka humoristička TV emisija "Da, znam tko ste," rekao je Henry. "Odveli ste gospodina Beauforta u Oxford. Kako mu je, prijem?" "On je-" Krc, škrip, krc. "Gubimo vas, dr. Van Allen," rekao je Henry, govoreći sa što više strpljenja što je mogao. "Imamo nešto što izgleda kao da dolazi prava prvorazredna električna oluja ovdje. Molim vas, ponovite. K." "Mrtav!" Van Allen je zaurlao za vrijeme pauze u atmosferskim smetnjama. "Umro je u kolima hitne pomoći, ali ne vjerujemo da ga je ubila rana od metka. Razumijete li? Ne vjerujemo da je pacijent umro od rane od metka? Njegov je mozak pretrpio atipičan edem i tada se raspao. Najvjerojatnija dijagnoza je da je neka otrovna supstanca, neka izrazito otrovna supstanca, unesena u njegovu krv kada je pogođen. Čini se da je ta ista supstanca doslovce silom otvorila njegovo srce. Molim, potvrdite." Oh, Isuse, Henry Payton je pomislio. Skinuo je kravatu, otkopčao ovratnik, i tada ponovno pritisnuo dugme za odašiljanje. "Potvrđujem vašu poruku, dr. Van Allen, ali proklet bio ako je razumijem. K." "Otrov je najvjerojatnije bio na mecima pištolja koji ga je pogodio. Čini se da se infekcija u početku polako širi, a tada se ubrzava. Ovdje imamo dva jasna područja ulaza u obliku lepeze - rana na obrazu i rana na grudima. Veoma je važno -" Krc, škrip, krc. "-imate li?" "Ponovite, dr. Van Allen." Henry je jako želio da čovjek jednostavno uzme telefon. "Molim vas, ponovite." "Tko ima taj pištolj?" Van Allen je vrištao. "Uredu?" "David Friedman. Balistika. Odnio ga je u Augustu. K" "Hoće li ga prvo isprazniti ?" "Da. To je uobičajen postupak. Prijem." 237
    • "Je li bio revolver ili automatski pištolj, poručniče Payton. To je sada od primarne važnosti. " "Automatski." "Mora li isprazniti okvir za metke?" "Napravit će to u Augusti." Payton se teško spustio na dispečerski stolac. Iznenada je imao potrebu za jakim pražnjenjem. "Prijem." "Ne! Ne, ne smije! Ne smije to napraviti - razumijete li?" "Razumijem," rekao je Henry. "Ostavit ću poruku za njega u balističkom laboratoriju da mora ostaviti proklete metke u prokletom okviru dok prokleto ne riješimo ovu prokletu najnoviju zbrku." Osjetio je djetinjasti užitak shvativši da sve ovo ide u eter... a tada se zapitao koliko ih novinara vani nadzire na svojim Bearcats. "Slušajte, dr. Van Allen, ne bismo smjeli razgovarati o ovome preko radija." "Zaboravite na publicitet," Van Allen je uzvratio otresito. "Ovdje govorimo o životu čovjeka, poručniče Payton - pokušao sam vas dobiti telefonski i nisam uspio. Recite Friedmanu da pažljivo provjeri svoj ruke da vidi ima li ogrebotine, male ureze, čak zanoktice. Ako ima najmanju ogrebotinu mora odmah ići u najbližu bolnicu. Ne mogu nikako doznati da li je sranje s kojim imamo posla i na kućištu okvira kao i na samim mecima. A to nije stvar s kojom se može i malo riskirati. Ta je stvar smrtonosna. Prijem?" "Potrvrđujem," Henry je začuo sebe kako je rekao. Ustanovio je da želi biti bilo gdje, samo ne ovdje - ali budući da je ovdje, želio je da je Alan Pangborn pored njega. Otkako je stigao u Castle Rock, sve više i više se osjećao poput Brer Rabbita* koji se zalijepio na TarBaby*. * Brer Rabbit je glavni lik dječijih priča Uncle Remusa (pseudonim Joela Chandlera Harrisa) s Juga Amerike. Brer Rabbit uvijek u zadnji trenutak izbjegne nevolju, obično bježeći u grmlje puno trnja. * Tar Baby (tar - katran) je nešto na što se osoba zalijepi i vrlo teško se može odlijepiti (naziv je došao od lutke prekrivene katranom iz jedne od priča o Brer Rabbitu.) "Što je to? K?" "Ne znamo još. Nije kurare, budući da nije bilo paralize sve do samog kraja. Isto tako, kurare je relativno bezbolna, a gospodin Beaufort je jako patio. Sve što znamo sada je da je polako počelo i tada krenulo poput teretnog vlaka." 238
    • "To je sve?' "Isuse Kriste," Ray Van Allen je uskliknuo. "Nije li to dosta?" "Da. Mislim da je." "Samo budite sretni -" Krc Krc škrip! "Recite ponovno, dr. Van Allen. Recite ponovno." Kroz nabujali ocean atmosferskih smetnji čuo je kako dr. Van Allen kaže, "Samo budite sretni što imate pištolj pod nadzorom. Tako da ne morate brinuti kako će počiniti još štete." "Tu ste u pravu, momče. U redu, gotovo." 5 Cora Rusk je skrenula u Main Street i polako hodala prema Potrebnim stvarima. Prošla je pored svijetložutog kombija Ford Econoline s natpisom sa strane WPTED CHANNEL 5 ACTION NEWS, ali nije vidjela Danfortha "Bustera" Keetona koji ju je gledao kroz vozačev prozor ne trepnuvši.U svakom slučaju, vjerojatno ga ne bi prepoznala; Buster je postao, na neki način, novi čovjek. A čak da ga je i vidjela i prepoznala, to Cori ništa ne bi značilo. Imala je svoje vlastite probleme i tuge. Najviše od svega, imala je svoj vlastiti bijes. A ništa od toga nije se ticalo njenog sina. U jednoj ruci, Cora Rusk je držala par slomljenih naočala. Činilo joj se da će je policija zauvijek ispitivati... ili barem dok ne poludi. Gubite se! htjela je vikati na njih. Prestanite mi postavljati sva ta glupa pitanja o Brianu! Uhitite ga ako stvara neprilike, njegov će otac to srediti, sređivanje stvari je jedino što dobro radi, ali mene ostavite na miru! Imam sastanak s Kraljem, i ne mogu ga ostaviti da čeka! U jednom trenutku je vidjela kako se šerif Pangborn naslanja na vrata između kuhinje i stražnjeg trijema, ruke je preklopio preko prsa, i bila je na rubu da to izlane, misleći da će on razumjeti. Nije bio poput drugih on je bio iz grada, on će znati o Potrebnim stvarima, on je kupio svoj posebni predmet tamo, on će razumjeti. Osim što je upravo tada gospodin Gaunt progovorio u njenoj glavi, miran i razuman kao i uvijek. Ne, Cora - nemoj razgovarati s njim. On neće razumjeti. On nije poput tebe. On nije pametan kupac. Reci mu da želiš ići u bolnicu posjetiti svog drugog sina. Tako ćeš ih se riješiti 239
    • barem na neko vrijeme. Nakon toga, to više neće biti važno. Tako im je rekla točno to, i djelovalo je poput čarolije. Uspjela je čak istisnuti suzu ili dvije, ne razmišljajući o Brianu, već o tome kako je sada Elvis vjerojatno tužan što luta po Gracelandu bez nje. Jadni izgubljeni Kralj! Otišli su svi, osim dvojice ili trojice koji su bili vani u garaži. Cora nije znala što rade ili što bi tamo mogli željeti, i nije je bilo briga. Uzela je svoje čarobne sunčane naočale sa stola i požurila gore. Kada je došla u sobu, brzo je skinula svoju kućnu haljinu, legla na krevet i stavila ih. Odmah je bila ponovno u Gracelandu. Olakšanje, iščekivanje i začuđujuća spolna uzbuđenost su je obuzeli. Projurila je po zavojitim stubama, hladna i gola, prema gornjem hodniku, oblijepljenim s tapetama s džunglom i skoro širokim kao autocesta. Otišla je prema zatvorenim dvostrukim vratima na drugom kraju, njene bose noge su šaputale na dubokom dlakavom tepihu. Vidjela je kako njeni prsti posižu i zatvaraju se oko kvake. Otvorila je vrata, otkrivajući Kraljevu spavaću sobu, sobu koja je bila sva crna i bijela - crni zidovi, bijeli dugodlaki tepih, crne zavjese na prozorima, bijeli ukras na crnom prekrivaču - osim stropa, koji je bio obojan u plavu boje ponoći s tisućama treperavih električnih zvijezda. Tada je pogledala krevet i tada ju je obuzeo užas. ' Kralj je bio na krevetu, ali Kralj nije bio sam. Na njemu je sjedila, jašući ga poput ponija, Myra Evans. Okrenula je glavu i zabuljila se u Coru kada su se vrata otvorila. Kralj je samo nastavio gledati Myru, trepćući svojim umornim, prekrasnim plavim očima. "Myra!" Cora je uzviknula. '"Što radiš ovdje?" "Pa," Myra reče samozadovoljno, "očito ne usisavam pod." Cora je hvatala dah, potpuno zaprepaštena. "Pa... pa... pa, nek' sam zaklana!" povikala je, njen glas se povisio, budući da joj se vratio dah. "Onda idi i budi zaklana," rekla je Myra, sada brže podižući bokove, "i kad to već radiš, skini te glupe sunčane naočale. Izgledaju glupo. Gubi se odavde. Vrati se u Castle Rock. Mi smo zauzeti... zar ne, E?" "Tako je, slatki stvoru," rekao je Kralj. "Zaposleni kao dvije grinje u tepihu." 240
    • Užas se pretvorio u bijes, i Corina paraliza je nestala kao odnesena. Odjurila je prema svojoj takozvanoj prijateljici, namjeravajući iskopati njene prevarantske oči iz njenih duplji. Ali kada je podigla ruku u obliku kandže da to napravi, Myra je pružila ruku - pri tome je bez prekida podizala bokove - i njenom vlastitom rukom zbacila sunčane naočale s Corinog lica. Cora je stisnula oči od iznenađenja... i kada ih je otvorila, ležala je ponovno u vlastitom krevetu. Sunčane naočale su bile na podu, a obje leće su bile smrskane. "Ne, "stenjala je Cora, naginjući se iz kreveta. Željela je vrištati, ali neki unutarnji glas - ne njen vlastiti - ju je upozorio da će je policija u garaži čuti ako to bude napravila, i dotrčati. "Ne, molim vas, ne molim vas, moliiiiim -" Pokušala je namjestiti komadiće slomljenih leća natrag u moderan, zlatan okvir, ali to je bilo nemoguće. Bio je slomljen. Slomila ga je ona pokvarena kurva. Slomila ga je njena prijateljica, Myra Evans. Njena prijateljica koja je nekako uspjela pronaći put do Gracelanda, njena prijateljica koja je čak sada, dok je Cora pokušavala sastaviti neprocjenjiv artikl koji je bio nepopravljivo potrgan, vodila ljubav s Kraljem. Cora je podigla pogled. Njene su oči postale sjajni crni prorezi. "Zaklat ću je, "promuklo je prošaptala. "Vidjet ćete da li hoću." Pročitala je natpis u izlogu Potrebnih stvari, na trenutak zastala, razmišljajući, a onda otišla do sporedne uličice. Očešala se o Francine Pelletier, koja je izlazila iz uličice, stavljajući nešto u svoju torbicu. Cora ju je jedva pogledala. Na pola puta niz uličicu, vidjela je gospodina Gaunta koji je stajao iza drvenog stola koji se nalazio na otvorenim stražnjim vratima njegovog dućana poput barikade. "Ah, Cora!" uskliknuo je. "Pitao sam se kada ćeš doći." "Ona kurva!" žestoko je izrekla Cora. "Ta prevarantska mala kurva!" "Oprosti mi, Cora," rekao je gospodin Gaunt s uglađenom pristojnošću, "ali čini se da nisi zakopčala jedan ili dva dugmeta." Pokazao je jednim svojim čudnim, dugim prstom na prednji dio njene haljine. 241
    • Cora je na brzinu odjenula prvu stvar koju je našla, preko svoje golotinje, i uspjela je zakopčati samo prvo dugme. Ispod njega, haljina je zjapila otvorena sve do kovrča njenih stidnih dlaka. Njen trbuh, natekao od jako puno Ring-Dings, Yodels i trešnji prekrivenih čokoladom za vrijeme Santa Barbare, (i svih drugih njenih emisija), bio je glatko zaobljen. "Koga je briga za to?" Cora se otresla. "Mene nije," složio se gospodin Gaunt ravnodušno. "Kako ti mogu pomoći?" "Ona kurva ševi Kralja. Razbila je moje naočale. Želim je ubiti." "Želiš li," rekao je gospodin Gaunt, podižući obrve. "Pa, ne mogu reći da ne suosjećam, Cora, jer suosjećam. Možda žena koja ukrade muškarca drugoj ženi zaslužuje živjeti. O toj temi ne bih govorio niti na ovaj, niti na onaj način - cijelog sam života poslovni čovjek i jako malo znam o tim stvarim koje se tiču srca. Ali žena koja namjerno razbije drugoj ženi njen najvrijedniji predmet... pa, to je puno ozbiljnija stvar. Slažeš li se?" Počela se smiješiti. Bio je to okrutan osmijeh. Bio je to nemilosrdan osmijeh. Bio je to osmijeh potpuno lišen zdravog razuma. "Prokleto točno," rekla je Cora Rusk. Gospodin Gaunt se okrenuo na trenutak. Kada se ponovno okrenuo Cori, držao je automatski pištolj u jednoj ruci. 242
    • DVADESETO POGLAVLJE 1 Nakon što je Buster završio s Myrtle, zapao je u duboko stanje fuge*. Činilo se da ga je napustio sav osjećaj smisla. Razmišljao je o Njima cijeli grad je vrvio od Njih - ali umjesto jasne, pravedne ljutnje do koje je ta misao dovela prije nekoliko minuta, sada je osjećao samo umor i depresiju. Imao je užasnu glavobolju. Ruka i leđa su ga boljeli od vitlanja čekićem. * U psihijatriji pojam koji označava nagon za lutanjem, bijegom iz uobičajene sredine, a karakterizira ga neočekivanost, besmislenost. Pogledao je dolje i vidio da ga još uvijek drži. Otvorio je ruku i pao je na kuhinjski linoleum, stvarajući tamo krvavu mrlju. Stajao je gledajući tu milju skoro cijelu minutu s idiotskom pažnjom. Izgledala mu je poput skice lica njegovog oca nacrtane krvlju. Otklipsao je kroz dnevnu sobu i u radnu sobu, trljajući rame i gornji dio ruke dokje hodao. Lanac lisice je luđački zveckao. Otvorio je vrata ormara, spustio se na koljena, spuznuo ispod odjeće koja je visila sprijeda, i iskopao kutiju s konjima na prednjoj strani. Nespretno se opet izvukao iz ormara (lisice su zapele za jednu Myrtlinu cipelu i bacio ju je u stražnji dio ormara s mrzovoljnom psovkom), odnio kutiju do stola, i sjeo s njom ispred sebe. Umjesto uzbuđenja, osjećao je samo tugu. Pobjednički listić je bio divan, točno, ali kako bi mu sada ikako mogao pomoći? Nije bilo važno bude li vratio novac ili ne. Ubio je svoju ženu. Ona je to nedvojbeno zaslužila, ali Oni to neće tako shvatiti. Oni će ga rado baciti u najdublju, najtamniju ćeliju Shawshank kaznionice koju mogu naći i baciti ključ. Vidio je da je ostavio velike krvave mrlje na poklopcu kutije i pogledao je sebe. Prvi puta je opazio da je prekriven krvlju. Njegove mesnate podlaktice su izgledale kao da pripadaju mesaru iz Chicaga. Ponovno ga je prekrila depresija u nježnom, crnom valu. Pobijedili su ga... u redu. Ipak, pobjeći će Im. Svejedno će Im pobjeći. Ustao je, umoran do srži, i polako je otklipsao gore. Svlačio se dok je hodao, bacajući cipele u dnevnu sobu, bacajući hlače u podnožju stepenica, a čak je na pola puta prema gore sjeo, kako bi skinuo 243
    • čarape. I one su bile krvave. Košulja mu je stvarala najviše problema; skidanje košulje dok još uvijek imaš lisice je bio vražji posao. Prošlo je skoro dvadeset minuta između ubojstva gđe. Keeton i Busterovog klipsanja prema i kroz tuš. Mogao je biti priveden bilo kada u tom razdoblju bez problema... ali u Lower Main Streetu se odvijala promjena vlasti, Šerifov ured je bio u skoro u potpunoj zbrci, i činilo se da uopće nije jako važno gdje se nalazi Danforth "Buster" Keeton. Kada se obrisao ručnikom, odjenuo je čiste hlače i majicu - nije imao snage ponovno se boriti s dugim rukavima - i vratio se dolje u svoju radnu sobu. Buster je sjeo na svoj stolac i ponovno gledao Pobjednički listić, nadajući se da će se pokazati da je njegova depresija samo prolazna stvar, da će se vratiti nešto od prijašnjeg veselja. Ali, činilo se da je slika na kutiji blijeda, zamućena. Najsvjetlija boja kao dokaz je bila mrlja Myrtline krvi preko boka dvoprega. Podignuo je poklopac i pogledao unutra. Bio je šokiran kada je vidio da se mali kositreni konji tužno naginju svaki na svoju stranu. Njihove su boje isto izblijedile. Potrgani komadić opruge je virio kroz rupu u koju se stavljao ključ kako bi se mehanizam navinuo. Netko je bio ovdje! vikao je njegov um. Netko je to dirao! Netko od Njih! Nije bilo dovoljno uništiti mene! Morali su uništiti i moju igru! Ali dublji glas, možda glas razuma koji se gubio, šapnuo je da to nije istina. Tako je bilo od samog početka, glas je šapnuo. Ti to samo nisi vidio. Otišao je do ormara namjeravajući ipak uzeti pušku. Sada je bilo vrijeme da je upotrijebi. Tražio ju je, kada je zazvonio telefon. Buster je polako digao slušalicu, znajući tko je na drugom kraju. Nije bio razočaran. "Zdravo, Dan," rekao je gospodin Gaunt. "Kako si ove lijepe večeri?" "Užasno," Buster je rekao mrkim, dosadnim glasom. "Svijet se pretvorio u užas. Ubit ću se." "Oh?" gospodin Gaunt je zvučao malo razočaran, ništa više. "Ništa više ne valja. Čak niti igra koju ste mi prodali ne valja." "Oh, u to jako sumnjam," gospodin Gaunt je odgovorio s malo oštrine. "Svoju robu jako pažljivo provjeravam, gospodine Keeton. Zaista jako pažljivo. Zašto ne pogledate ponovo?" 244
    • Buster je to napravio, i ono što je vidio ga je zaprepastilo. Konji su stajali uspravno na svojem mjestu. Svaki je premaz djelovao svježe obojan i sjajan. Čak se činilo i da njihove oči bacaju vatru. Kositrena staza je bila svijetlozelena i smeđe prašnjavo ljetne boje. Staza djeluje brza, pomislio je sanjivo, i njegove su se oči pomakle na poklopac kutije. Ili su ga oči, zamućene od duboke depresije, prevarile ili su se boje pojačale na neki zadivljujući način u nekoliko sekundi nakon što je telefon zazvonio. Sada je jedva vidio Myrtlinu krv. Osušila se u prljavo kestenjastu. "Moj Bože!" šapnuo je. "Pa?" gospodin Gaunt je pitao. "Pa, Dan? Jesam li pogriješio? Jer ako jesam, morat ćeš odgoditi svoje samoubojstvo barem toliko dugo da vratiš što si kupio kako bi dobio novac natrag. Ja stojim iza svoje robe. Moram, znaš. Moram štiti svoj ugled i to je stvar koju shvaćam jako ozbiljno u svijetu gdje postoje milijarde Njih i samo jedan ja." "Ne... ne!" Buster je rekao. "Ona je... ona je prekrasna!" "Tada si pogriješio?" gospodin Gaunt je ustrajao. "Ja... ja pretpostavljam da jesam." "Ti priznaješ da si pogriješio?" "Ja... da." "Dobro," rekao je gospodin Gaunt. Njegov je glas izgubio oštrinu. "Tada svakako idi i ubij se. Iako moram priznati da sam razočaran. Mislio sam da sam konačno upoznao čovjeka koji ima dovoljno hrabrosti da mi pomogne isprašiti Njihove guzice. Mislim da si samo brbljavac, kao i svi drugi." Gospodin Gaunt je uzdahnuo. Bio je to uzdah čovjeka koji je shvatio da ipak nije opazio svjetlo na kraju tunela. Čudna se stvar događala Busteru Keetonu. Osjećao je da mu se vraća životna snaga i smisao. Činilo se da njegove vlastite unutarnje boje postaju svijetlije, intenzivnije. "Mislite da nije prekasno?" "Mora da si preskočio Poeziju 101*. 'Nikad nije prekasno tražiti noviji svijet. Ne ako si čovjek s kralježnicom. Imao sam sve sređeno za vas, gospodine Keeton. Računao sam na vas, vidite." * Predmet na prvoj godini fakulteta. 245
    • "Puno više mi se sviđa običan stari Dan," rekao je Buster, skoro sramežljivo. "U redu, Dan. Jesi li zaista odlučio tako kukavički izaći iz života?" "Ne!" Buster je povikao. "Samo... pomislio sam, koja korist? Previše je Njih." "Tri čovjeka mogu napraviti puno štete, Dan." "Tri? Jeste li rekli tri?" "Da... postoji još jedan od nas. Još netko tko vidi opasnost, tko razumije što Oni namjeravaju." "Tko?" Buster je čeznutljivo pitao. "Tko?" "Sve u svoje vrijeme," rekao je gospodin Gaunt, "ali za sada, vrijeme je kratko. Doći će po tebe." Buster je pogledao kroz prozor radne sobe suženih očiju poput tvora koji njuši opasnost u vjetru. Ulica je bila prazna, ali samo na kratko vrijeme. Mogao Ih je osjetiti, osjetiti ih kako se gomilaju pro njega. tiv "Što da radim?" "Znači, u mojoj si ekipi?" pitao je gospodin Gaunt. "Ipak mogu računati na tebe?" "Da!" "Uvijek?" "Dok se pakao ne smrzne ili vi ne kažete nešto drugo!" "Odlično," rekao je gospodin Gaunt. "Slušaj pažljivo, Dan." I dok je gospodin Gaunt govorio i Buster slušao, polako toneći u ono hipnotičko stanje, koje je, čini se gospodin Gaunt po volji izazivao, prva tutnjava oluje koja se približavala počela je vani tresti zrak. Pet minuta kasnije, Buster je napustio kuću. Stavio je laganu jaknu preko majice i gurnuo ruku s lisicama duboko u jedan njen džep. Na pola puta kroz blok, našao je kombi parkiran pored ruba pločnika, točno tamo gdje je gospodin Gaunt rekao da će ga naći. Bio je svijetložut, jamstvo da će većina prolaznika gledati boju umjesto vozača. Bio je skoro bez prozora, i obje strane su bile označene s natpisom portlandske TV stanice. Buster je brzo i pažljivo pogledao u oba smjera, zatim ušao. Gospodin Gaunt mu je rekao da će ključevi biti ispod sjedala. Bili su. Na suvozačevom sjedalu se nalazila papirnata vrećica. U njoj je Buster 246
    • pronašao plavu periku, par vuppie naočala sa žičanim okvirom i mala staklena bočica. Zabrinuto je stavio periku - dugu i čupavu, izgledala je poput skalpa nekog mrtvog rock pjevača - ali kada se pogledao u retrovizor kombija, bio je zapanjen kako mu dobro pristaje. Činila ga je mlađim. Puno mlađim. Leće vuppie naočala su bile čisto staklo i promijenile su njegov izgled, (barem po Busterovom mišljenju), čak više od perike. S njima je izgledao pametnije, poput Harrisona Forda u Mosquito Coast. Zurio je u sebe s divljenjem. Odjednom je izgledao kao da ima trideset i nešto, umjesto pedeset i dvije godine, poput čovjeka koji bi mogao raditi za TV stanicu. Ne kao izvjestitelj, ništa tako blistavo, ali možda kao snimatelj ili čak producent. Otvorio je čep boce i napravio grimasu - stvar unutra je smrdila poput rastopljenog akumulatora traktora. Vitice dima su poletjele iz grla boce. Moram biti pažljiv s ovom stvari, Buster je pomislio. Moram zaista biti pažljiv. Stavio je praznu lisicu ispod svog desnog bedra i napeo lanac. Tada je prolio malo sadržaja boce točno ispod lisice na svom zglavku, i pazio je da ne prolije tamnu, ljepljivu tekućinu na kožu. Čelik se odmah počeo dimiti i praviti mjehuriće. Nekoliko kapi je palo na gumeni tepih i on je isto počeo raditi mjehuriće. Dim i užasan zagorjeli miris su se raširili s njega. Nakon nekoliko trenutaka, Buster je povukao praznu lisicu ispod svog bedra, svinuo svoje prste kroz nju i naglo je trgnuo. Lanac se razdvojio poput papira i bacio ga je na pod. Još uvijek je nosio narukvicu, ali s tim je mogao živjeti; lanac i prazna lisica koja se ljuljala su bili prava gnjavaža. Gurnuo je ključ u bravu, pokrenuo motor i odvezao se. Niti tri minute kasnije, šerifov auto Castle okruga kojeg je vozio Seaton Thomas, skrenuo je na prilaz Keetonovom domu i stari Seat je otkrio Myrtle Keeton raskrečenu pola unutra, a pola vani kroz vrata između garaže i kuhinje. Nedugo nakon toga, njegovom autu su se pridružila četiri auta Teritorijalne policije. Policajci su prevrnuli cijelu kuću, tražeći ili Bustera ili neki znak kamo je otišao. Nitko nije obratio pažnju igri na stolu njegove radne sobe. Bila je stara, prljava i očito potrgana. Izgledala je kao nešto što je možda došlo s tavana siromašnog rođaka. 247
    • 2 Eddie Warburton, domar Općinske zgrade, već je više od dvije godine bio ljut na Sonnyja Jacketta. U posljednjih nekoliko dana, ta se ljutnja pretvorila u bijes. Kada se transimisija Eddiejeve male zgodne honde civic zaglavila u ljeto 1989, Eddie je nije htio odvesti do najbližeg Hondinog predstavništva. To bi uključivalo i skupu naplatu vuče. Nažalost, prijenosnik se pokvario tri tjedna nakon što je istekla garancija, nakon što se isto dogodilo i s garancijom za upravljački mehanizam. Tako je prvo otišao do Sonnyja Jacketa, pitao je Sonnyja imali kakva iskustva u radu na stranim automobilima. Sonny mu je rekao da ima. Govorio je razmetljivo, pokroviteljski kako je i većina sjevernjaka iz zabačenih krajeva govorila s Eddiejem. Mi nemamo predrasuda, govorio je taj ton. Ovo je sjever, znaš. Mi ne podržavamo svo to južnjačko sranje. NARAVNO da si ti crnčuga, svatko to može vidjeti, ali to nama ništa ne znači. Crni, žuti, bijeli ili zeleni, sve ih jednako varamo. Dovedi ga ovdje. Sonny je sredio hondinu transmisiju, ali je račun bio veći za sto dolara nego što je Sonny rekao da će biti, i skoro su se zbog toga potukli jedne večeri u Tigeru. Tada je Sonnyjev odvjetnik, (sjevernjaci ili južnjaci, iskustvo Eddieja Warburtona je bilo da svi bijelci imaju odvjetnike), nazvao Edddieja i rekao da će Sonny tražiti naknadu štete na sudu. Eddie je završio s pedeset dolara iz vlastitog džepa kao rezultat tog malog iskustva i požarom u hondinom električnom sustavu koji se dogodio pet mjeseci kasnije. Auto je bio parkiran na parkiralištu Općinske zgrade. Netko je povikao Eddieju, ali dok je došao van s aparatom za gašenje, unutrašnjost njegovog auta je bila razigrana masa žute vatre. Bio je to potpuni gubitak. Od tada se pitao da li je Sonny Jackett postavio taj požar. Istražitelj osiguranja je rekao da je to bona fide nesreća koju je uzrokovao kratki spoj... jedna od milijun vrsta stvari. Ali što je taj momak znao? Vjerojatno ništa, a osim toga, to nije bio njegov novac. Osiguranje nije bilo dovoljno da pokrije Eddiejevu investiciju. A sada je znao. Znao je zasigurno. 248
    • Danas rano je dobio mali paket u pošti. Stvari unutra su mu jako otvorile oči: bezbroj pocrnjelih krokodilki, stara fotografija s ušima i poruka. Štipaljke su bile onakve kakve čovjek koristi da bi izazvao požar na električnim instalacijama. Jednostavno se skinula izolacija s odgovarajućeg para žica na odgovarajućem mjestu, žice su se zajedno spojile, i voila! Slika je pokazivala Sonnyja i mnogobrojne njegove bijele prijatelje, momke koji su uvijek besposličili na kuhinjskim stolcima u uredu benzinske stanice kada bi tamo navratio. Međutim, lokacija nije bila Sonnyjev Sunoco; bio je to Robicheauov otpad na Town Road #5. Bijelci su stajali ispred Eddiejevog izgorjelog Civica, pili pivu, smijali se ... i jeli komade lubenice. Poruka je bila kratka i konkretna. Draga crnčugo: velika greška je bila zajebavati se sa mnom. U početku se Eddie pitao zašto bi mu Sonny poslao takvu poruku, ali je nije povezao s pismom koje je sam gurnuo kroz otvor zapisma Polly Chalmers na zapovijed gospodina Gaunta). Utvrdio je da je to sigurno stoga što je Sonny i gluplji i okrutniji od većine bijelaca. I ako je toliko ta stvar još uvijek izjedala Sonnyja, zašto je čekao tako dugo da je ponovno otvori? Ali što je više razmišljao o tim starim sranjima (Draga crnčugo) - činilo se da je to pitanje sve manje važno. Poruka i pocrnjele krokodilke - kao i ta stara fotografija su ušli u njegovu glavu, zujeći tamo poput oblaka gladnih komaraca. Ranije te večeri kupio je pištolj od gospodina Gaunta. Fluorescentna rasvjeta na uredu Sunoco stanice je bacala bijeli trapezoid na asfaltu parkirališta dok je Eddie ulazio - vozeći polovan Olds koji je zamijenio njegov Civic. Izašao je van, s jednom rukom u džepu jakne, držeći pušku. Na minutu je zastao ispred vrata, gledajući unutra. Sonny je sjedio ispred blagajne u plastičnom stolcu koji se njihao na stražnjim nogama. Eddie je mogao samo vidjeti vrh Sonnyjeve kape preko njegovih otvorenih novina. Čita novine. Naravno. Bijelci uvijek imaju novine a nakon dana nepravednog postupanja prema crncima poput 249
    • Eddieja, uvijek su sjedili u uredima, ljuljajući se na svojim stolcima i čitajući novine. Jebeni bijelci, sa svojim jebenim odvjetnicima i svojim jebenim novinama. Eddie je izvukao automatski pištolj i ušao unutra. Dio njega koji je spavao, iznenada se probudio i povikao uznemireno da on to ne bi smio raditi, da je to greška. Ali glas nije bio važan. Glas nije bio važan zato jer se iznenada činilo da Eddie uopće nije unutar sebe. Činilo se da je on duh koji lebdi iznad svog vlastitog ramena, i gleda kako se sve to događa. Pokvareni zloduh je preuzeo kontrolu nad njim. "Imam nešto za tebe, ti prevarantski kurvin sine," Eddie je čuo kako govore njegova usta, i gledao kako njegov prst dva puta povlači obrač automatskog pištolja. Dva mala crna kruga su se pojavila na naslovu na kojem je pisalo MCKERNANOVO ODOBRENJE STOPE PRIREZA OSJETNO PORASLO. Sonny Jacket je zaurlao i trznuo se. Stražnja noga stolca koji je bio nagnut prema nazad se odskliznula i Sonny se srušio na pod dok mu je krv natopila njegovo radno odijelo... osim što je ime izvezeno zlatnim koncem na radnom odijelu bilo RICKY to uopće nije bio Sonny, već Ricky Bissonette. "Ah, sranje!" povikao je Eddie. "Ubio sam krivog jebenog bijelca!" "Zdravo, Eddie," primijetio je Sonny Jackett iza njega. "Dobro da sam bio na zahodu, zar ne?" Eddie se počeo okretati. Tri metka iz automatskog pištolja kojeg je Sonny kupio od gospodina Gaunta kasno tog poslijepodneva, su ušla u donji dio njegovih leđa, drobeći njegovu kralježnicu u prah, prije nego se uopće uspio napola okrenuti. Gledao je, razrogačenih i bespomoćnih očiju, dok se Sonny saginjao prema njemu. Otvor pištolja koji je Sonny držao je bio velik poput ulaza tunela i mračan kao vječnost. Iznad njega, Sonnyjevo lice je bilo blijedo i ukočeno. Trag masnoće se protezao preko jednog obraza. "To što si planirao ukrasti moj novi komplet usadnih ključeva nije bila tvoja greška," Sonny je rekao dok je pritiskao cijev automatskog pištolja na centar čela Eddieja Warburtona. "Ali to što si pisao i rekao mi da ćeš to napraviti...to je bila tvoja greška." Veliko bijelo svjetlo - svjetlo razumijevanja - iznenada se uključilo u Eddiejevoj glavi. Sada se sjetio pisma koje je gurnuo kroz otvor za 250
    • pisma Chalmersove, i otkrio je da može povezati to nedjelo s porukom koju je primio i s onim o čemuje Sonny govorio. "Slušaj!" šapnuo je. "Moraš me slušati, Jackett - ispali smo naivci, obojica. Mi-" "Doviđenja, crno momče," rekao je Sonny i povukao obarač. Sonny je netremice promatrao ono što je ostalo od Eddieja Warburtona skoro cijelu minutu, pitajući se da li je trebao saslušati ono što je Eddie htio reći. Ustanovio je da je odgovor ne. Što bi momak dovoljno glup da pošalje onakvu poruku mogao reći, a što bi bilo važno? Sonny je ustao, otišao u ured i prekoračio noge Rickyja Bissonettea. Otvorio je sef i izvadio podesive usadne ključeve koje mu je gospodin Gaunt prodao. Još uvijek ih je gledao, uzimajući svakoga, dirajući ih s ljubavlju, zatim ih je ponovno vratio u specijalnu kutiju, kada je došla Teritorijalna policija i privela ga. 3 Parkiraj na uglu Birch i Mamu, rekao je gospodin Gaunt Busteru na telefon, i samo čekaj. Poslat ću ti nekoga. Buster je potpuno slijedio te upute. Vidio je puno dolazaka i odlazaka do ulaza pokrajnje uličice sa svojeg povoljnog mjesta jedan blok dalje - skoro svi njegovi prijatelji i sujedi, činilo mu se, obavljali su posliće s gospodinom Gauntom ove večeri. Prije deset minuta Ruskovica je prošla ovuda s otkopčanom haljinom, izgledajući poput nečega iz ružnog sna. Tada, niti pet minuta nakon što se vratila iz uličice, stavljajući nešto u džep svoje haljine, (haljina je još uvijek bila otkopčana i mogao si vidjeti puno toga, ali tko bi zdravog razuma, Buster se pitao, želio pogledati), nekoliko pucnjeva se začulo dalje od Main Streeta. Buster nije bio siguran, ali je mislio da dolaze sa Sunoco stanice. Patrolna kola Teritorijalne policije su došla krivudajući Mainom iz Općinske zgrade, sa trepćućim plavim svjetlima, a novinari su se raštrkali poput golubova. Bez obzira na prerušenost, Buster je odlučio da bi bilo razborito popeti se na neko vrijeme u stražnji dio kombija. Automobili Teritorijalne policije su urlali pored, a njihova plava svjetla koja su se okretala otkrila su nešto što je bilo naslonjeno na 251
    • stražnja vrata kombija - zelenu platnenu putnu torbu. Znatiželjan, Buster je odvezao čvor na uzici, otvorio vreću i pogledao unutra. Na vrhu sadržaja torbe nalazila se kutija. Buster ju je izvadio i vidio da je ostatak torbe bio pun timera. Hotpoint* satnih timera. Bilo ih je oko dvadesetak. Njihova glatka bijela lica su zurila u njega poput očiju bez zjenica siročeta Annie. Otvorio je kutiju koju je maknuo i vidio da je puna krokodilki - onakvih kakve su električari nekad koristili kako bi vršili brze spojeve. * Američka kompanija koja proizvodi električnu opremu za kućnu upotrebu. Buster se namrštio... i tada, iznenada, oko njegovog uma je vidjelo uredski formular - točnije, formular za oslobađanje fondova Castle Rocka. Uredno istipkano u rubrici za Robu i/ili usluge koje se trebaju pružiti bile su sljedeće riječi: 16 KUTIJA DINAMITA. Sjedeći u stražnjem dijelu kombija, Buster se počeo ceriti. Zatim se počeo smijati. Vani, grmljavina je lupala i kotrljala se. Jezik munje je oblizao trbuh oblaka koji se povlačio i ošinuo potok Castle. Buster je nastavio smijati se. Smijao se dok se kombi nije počeo tresti od smijeha. "Njih!" plakao je, smijući se. "Oh, imamo li nešto za Njih! Imamo li!" 4 Henry Payton, koji je došao u Castle Rock da izvadi kestenje Šerifa Pangborna iz vatre, stajao je na vratima ureda Sunoco stanice otvorenih usta. Ovdje su imali još dva čovjeka. Jedan je bio bijelac, a drugi crnac, ali obojica su bili mrtvi. Treći čovjek, vlasnik stanice, prema imenu na njegovom radnom odijelu, sjedio je na podu pored otvorenog sefa s prljavom čeličnom kutijom u svojim rukama kao da je dijete. Automatski pištolj je bio pored njega na podu. Gledajući ga, Henry je osjetio kako se nešto spušta u njegovom želucu. Bio je to blizanac onog kojeg je Hugh Priest upotrijebio da ubije Henryja Beauforta. "Gledaj," jedan od policajaca iza Henryja je rekao tihim glasom punim strahopoštovanja. "Evo još jedan." 252
    • Henry je okrenuo glavu da pogleda, i čuo je tetive u vratu kako škripe. Još jedan pištolj - treći automatski pištolj - je ležao blizu raširene ruke crnog momka. "Ne dirajte ih," rekao je drugim policajcima. "Nemojte im se čak ni približavati." Prekoračio je mlaku krvi, zgrabio Sonnyja Jacketta za rever njegovog radnog odijela i podigao ga na noge. Sonny se nije opirao, ali je čvršće stisnuo čeličnu kutiju na svoje grudi. "Što se ovdje dogodilo?" Henry je povikao u njegovo lice. "Što se zaboga dogodilo?" Sonny je pokazao prema Eddieju Wartburtonu, koristeći lakat kako ne bi trebao pustiti kutiju. "Ušao je. Imao je pištolj. Bio je lud. Možete vidjeti da je bio lud; pogledajte što je napravio Rickyju. Mislio je da je Ricky ja. Želio je ukrasti moje podesive ključeve. Gledajte." Sonny se nasmiješio i nagnuo čeličnu kutiju kako bi Henry mogao pogledati unutra nered hrđave željezarije. "Nisam mu to mogao dozvoliti, zar ne? Mislim... ovo je moje. Ja sam platio za to i to je moje." Henry je otvorio usta da nešto kaže. Nije imao pojma što bi to bilo, i nikad to nije izašlo van. Prije nego što je uspio izreći prvu riječ, začulo se još nekoliko pucnjeva, ovaj put s Castle Viewa. 5 Lenore Potter je stajala iznad tijela Stephanie Bonsaint s automatskim pištoljem u ruci koji se dimio. Tijelo je ležalo u gredici cvijeća iza kuće, jedinoj koju zla, osvetoljubiva kurva nije uništila za vrijeme svoje dvije prethodne posjete. "Nisi se smjela vratiti," Lenore je rekla. Nikad prije u životu nije opalila iz pištolja, sada je ubila ženu... ali jedino što je osjećala bilo je okrutno likovanje. Žena je bila na njenom posjedu, uništavala njen vrt, (Lenore je čekala dok kurva ne krene - njena mama nije odgojila budale), i ona je imala potpuno pravo. Savršeno potpuno pravo. "Lenore?" njen muž je povikao. Naginjao se kroz prozor kupaonice na katu s kremom za brijanje na svom licu. Njegov je glas bio uzrujan. "Lenore, što se događa?" "Ubila sam uljeza," Lenore je rekla mirno, ne osvrćući se. Stavila je nogu ispod teškog tijela i podigla. Osjećajući kako joj nožni prst tone 253
    • u bok kurve Bonsaint koji nije pružao otpor, pružio joj je iznenadni, podao užitak. "To je Stephanie Bon-" Tijelo se okrenulo. To nije bila Stephanie Bonsaint. Bila je to lijepa žena zamjenika šerifa. Ubila je Melissu Clutterbuck. Sasvim iznenada, calava Lenore Potter je prošla od plave, pored ljubičaste, pored grimizno-ljubičaste. Otišla je sve do ponoćno crne. 6 Alan Pangborn je sjedio gledajući svoje ruke, gledajući pored njih u mrak tako crn koji se samo mogao osjetiti. Sinulo mu je da je možda izgubio Polly ovog poslijepodneva, ne samo na kratko - dok se ovaj trenutni nesporazum ne izgladi - već zauvijek. A nakon toga će mu ostati oko trideset i pet godina da ubije vrijeme. Čuo je tiho povlačenje nogu i brzo je podigao pogled. Bila je to gđica Hendrie. Izgledala je nervozno, ali je isto izgledala kao da je donijela odluku. "Mali Rusk se miče," rekla je. "Nije budan - dali su mu sedativ i neće biti stvarno budan još neko vrijeme - ali se miče." "Zaista?" upitao je Alan tiho, i čekao. Gđica Hendrie se ugrizla za usnu i tada nastavila. "Da. Dozvolila bih vam da ga vidite da mogu, šerife Pangborn, ali zaista ne mogu. Razumijete, zar ne? Mislim, znam da imate problema u svom gradu, ali ovaj mali dječak ima samo sedam godina." "Da." "Idem dolje u restoran popiti šalicu čaja. Gđa Evans kasni - uvijek kasni - ali će doći za minutu ili dvije. Ako odete do sobe Seana Ruska - soba devet - čim ja odem, vjerojatno uopće neće znati da ste bili ovdje. Razumijete li?" "Da," rekao je Alan zahvalno. "Obilasci nisu prije osam, pa ako budete u njegovoj sobi, vjerojatno vas neće opaziti. Naravno, ako bude, reći ćete joj da sam se ja pridržavala bolničkih pravila i odbila vam pristup. Da ste se ušuljali kada trenutno nikoga nije bilo za stolom. Hoćete li?" "Da," rekao je Alan. "Možete biti sigurni da hoću." 254
    • "Možete otići stubama na drugom kraju hodnika. To jest, ako odete u sobu Seana Ruska. Što sam vam ja, naravno, rekla da ne učinite." Alan je ustao i naglo je poljubio u obraz. Gđica Hendrie je pocrvenila. "Hvala," rekao je Alan. "Na čemu? Nisam ništa napravila. Pretpostavljam da ću sada otići po svoj čaj. Molim vas da ostanete sjediti ovdje dok ne odem, šerife." Alan je poslušno ponovno sjeo. Sjedio je tamo, njegova glava je bila između priprostog Simona i čovjeka s pitama dok se dvostruka vrata nisu većim dijelom zatvorila za gđicom Hendrie. Tada je ustao i tiho otišao niz svijetlo obojani hodnik, sa neredom igračaka i slagalica, do sobe 9. Sean Rusk je Alanu izgledao potpuno budan. Ovo je bilo pedijatrijsko krilo i krevet u kojem se nalazio je bio mali, ali je on još uvijek izgledao izgubljen u njemu. Njegovo je tijelo napravilo samo malu grbu ispod pokrivača, tako da se činilo kao da se glava bez tijela odmara na svježe bijelom jastuku. Njegovo je lice bilo jako blijedo. Ispod njegovih očiju su bile ljubičaste sjene, skoro tamne kao masnice, koje su gledale Alana sa smirenim nedostatkom iznenađenja. Kovrča tamne kose se nalazila na središtu njegovog čela poput zareza. Alan je uzeo stolac pored prozora i stavio ga pored kreveta s podignutim rešetkama kako bi spriječile da Sean padne. Sean nije okrenuo glavu, ali njegove su ga oči slijedile. "Zdravo, Sean," rekao je Alan tiho. "Kako se osjećaš?" "Grlo mi je suho," Sean je rekao promuklim šapatom. Pored kreveta se nalazio vrč za vodu i dvije čaše. Alan je natočio čašu vode i s njome se sagnuo preko rešetki kreveta. Sean je pokušao sjesti i nije uspio. Pao je natrag na jastuk s laganim uzdahom koji je dirnuo Alanovo srce. Njegove su se misli okrenule njegovom vlastitom sinu - jadnom, izgubljenom Toddu. Dok je stavljao ruku ispod vrata Seana Ruska kako bi mu pomogao da sjedne, na trenutak je doživio potpuno paklensko prisjećanje. Vidio je Todda kako stoji pored Scouta tog dana i maše Alanu uzvraćajući na njegov pozdrav, a u sjećanju, činilo se kao da se neko sedefasto, slabo svjetlo 255
    • poigravalo oko Toddove glave, osvjetljavajući svaku ljubljenu crtu i karakteristiku. Njegova se glava zatresla. Malo se vode prolilo po prednjoj strani bolničke halje koju je Sean nosio. "Oprosti." "U redu je," Sean je odgovorio istim promuklim šapatom, i žedno je popio. Skoro je ispraznio čašu. Tada se podrignuo. Alan ga je polako spustio. Činilo se da je Sean sada malo manje oprezan, ali još uvijek nije bilo sjaja u njegovim očima. Alan je pomislio da nikad nije vidio dječaka koji je izgledao tako užasno usamljen, i u mislima je još jednom pokušao dozvati tu posljednju sliku Todda. Odagnao ju je. Ovdje je trebao obaviti posao. Bio je to neugodan posao i povrh svega, prokleto škakljiv, ali je sve više i više osjećao da je to očajnički važan posao. Bez obzira na to što se sada možda događalo u Castle Rocku, bio je sve sigurniji da se barem dio odgovora nalazio ovdje, iza tog blijedog čela i tih tužnih očiju bez sjaja. Pogledao je po sobi i silom se nasmiješio. "Dosadna soba," rekao je. "Da," Sean je rekao tihim, promuklim glasom. "Potpuno bezvezna." "Možda bi je nekoliko cvjetova oživjelo," rekao je Alan, i stavio desnu ruku ispred svoje lijeve podlaktice, vješto izvlačeći složeni buket iz skrivenog mjesta ispod remena za sat. Znao je da riskira, ali je odlučio, bez razmišljanja, da svejedno pokuša. Bilo mu je skoro žao. Dva cvijeta od tankog papira su se potrgala dok je povlačio petlju i otvarao buket. Čuo je kako je opruga umorno zabrenčala. Bila je to nesumnjivo posljednja predstava ove verzije trika složenog cvijeta, ali Alan se sretno izvukao s tim... opravdano. A Sean, za razliku od svog brata, se očito zabavljao i oduševio unatoč stanju uma i lijekovima koji su prolazili kroz njegov sustav. "Super! Kako to izvodite?" "Samo malo čarolije... Želiš li ih?" Pomaknuo se da stavi grančicu cvijeća od tankog papira u vrč za vodu. "Ne. To je samo papir. Osim toga su i potrgani na nekoliko mjesta." Sean je razmislio o tome, očito procijenivši da zvuči nezahvalno, i dodao je: "Ipak, super trik. Možete li napraviti da nestane?" 256
    • Sumnjam momče, pomislio je Alan. Glasno je rekao, "Pokušat ću." Podigao je buket tako da ga Sean jasno može vidjeti, zatim je malo savinuo desnu ruku i spustio je. Napravio je taj pokret puno sporije nego obično iz poštovanja prema tužnom stanju MacGuffina* i ostao je iznenađen i impresioniran rezultatom. Umjesto da brzo nestanu s vidika kao obično, činilo se da složeni cvjetovi nestaju u njegovoj labavo stisnutoj šaci poput dima. Osjetio je da se olabavljena, prenapeta opruga pokušala svinuti, ali na kraju je odlučila surađivati posljednji puta. * Hitchcockov termin - odnosi se na predmet za koji se čini da je važan likovia, ali nevažan za režisera ili publiku (služi za skretanje pažnje s glavnog predmeta). "Ovo je zaista super," Sean je rekao s poštovanjem, a i Alan se u sebi složio. Bila je to odlična varijacija na trik kojim je oduševljavao školsku djecu godinama, ali je sumnjao da bi to mogao napraviti s novom verzijom trika složenog civijeta. Potpuno nova opruga bi onemogućila taj spori, sanjiv prelaz. "Hvala," rekao je i strpao složeni buket ispod remena za sat posljednji put. "Ako ne želiš cvijeće, što misliš o dvadeset pet centi za Coca Cola automat?" Alan se nagnuo naprijed i ležerno izvukao dvadeset pet centi iz Seanovog nosa. Dječak se nasmiješio. "Ups, zaboravio sam - sada treba sedamdeset pet centi, zar ne? Inflacija. Pa, nema problema." Izvukao je novčić iz Seanovih usta i otkrio treći u njegovom vlastitom uhu. Do tada je Seanov osmijeh malo izblijedio i Alan je znao da je najbolje da odmah krene na posao. Naslagao je tri novčića od dvadeset pet centi na niski ormarić pored kreveta. "Za onda kada se budeš osjećao bolje," rekao je. "Hvala, gospodine." "Nema na čemu, Sean." "Gdje je moj tata?" pitao je Sean. Njegov glas je sada bio nešto jači. Alanu je pitanje djelovalo neobično. Očekivao bi da Sean prvo pita za mamu. Ipak, dječak je imao samo sedam godina. "Doći će uskoro, Sean." "Nadam se. Želim ga." 257
    • "Znam da želiš." Alan je zastao i rekao, "Tvoja će mama isto uskoro biti ovdje." Sean je razmislio o tome, zatim polako i promišljeno odmahnuo glavom. Dok je to radio jastučnica je proizvela sitne šuškave zvukove. "Ne, neće. Ona je previše zauzeta." "Previše zauzeta da te dođe vidjeti?" Alan je pitao. "Da. Jako je zauzeta. Mama razgovara s Kraljem. Zato više ne mogu ići u njenu sobu. Zatvara vrata i stavlja sunčane naočale i razgovara s Kraljem." Alan je vidio gđu Rusk dok je odgovarala Teritorijalnoj policiji koja ju je ispitivala. Njen je glas bio spor i zlovoljan. Sunčane naočale na stolu pored nje. Činilo se da ih ne može ostaviti; jedan ruka se skoro stalno igrala s njima. Povukla bi je natrag, kao da se boji da će netko primijetiti, i tada, nakon nekoliko sekundi, njena bi se ruka ponovno vratila njima, naoko sama od sebe. Tada je mislio da je ili pod šokom ili pod utjecajem sedativa. Sada se pitao. Pitao se da li da pita Seana o Brianu ili nastavi ovim novim putem. Ili su oboje bili isti put? "Ti nisi pravi mađioničar," Sean je rekao. "Ti si policajac, zar ne?" "Uh-huh." "Da li si Teritorijalni policajac s plavim autom koji ide zaista brzo?" "Ne - ja sam šerif okruga. Obično imam smeđi auto sa zvijezdom sa strane, i ide prilično brzo, ali večeras vozim svoj stari karavan koji zaboravljam zamijeniti." Alan se nacerio. "Ide prilično sporo." To je potaknulo zanimanje. "Zašto ne voziš svoj smeđi policijski auto?" Zato da ne prestrašim Jill Mislaburski ili tvog brata, pomislio je Alan. Ne znam za Jill, ali pretpostavljam da na Briana nije jako dobro djelovao. "Zaista se ne sjećam," rekao je. "Dan je bio dug." "Da li si šerif poput onih u Mladim revolverašima ?" "Uh-huh. Pretpostavljam. Nešto takvo." "Ja i Brian smo posudili film i gledali ga. Bio je strašan. Željeli smo otići vidjeti Mlade revolveraše kada su se prikazivali u Magic Lantern u Bridgtonu prošlog ljeta, ali mama nas nije pustila, jer taj film nije za djecu mlađu od 17 bez pratnje odraslih, osim što nam tata nekad dozvoli da gledamo takve filmove na videu. Meni i Brianu su se zaista 258
    • sviđali Mladi revolveraši." Sean je zastao i njegove su se oči smračile. "Ali to je bilo prije nego je Brian dobio sličicu." "Kakvu sličicu?" Prvi puta, prava emocija se pojavila u Seanovim očima. Bio je to užas. "Bejzbol sličicu. Veliku specijalnu bejzbol sličicu." "Oh?" Alan je pomislio na Playmate hladnjak i unutra bejzbol sličice dupliće, kako ih je Brian zvao. "Brianu su se sviđale bejzbol sličice, zar ne, Sean?" "Da. Tako ga je on pridobio. Mislim da je morao koristiti različite stvari da pridobije različite ljude." Alan se nagnuo naprijed. "Tko, Sean? Tko ga je pridobio?" "Brian se ubio. Vidio sam da je to napravio. Bilo je to u garaži." "Znam. Žao mi je." "Odvratna tvar je izašla iz stražnjeg dijela njegove glave. Ne samo krv. Tvar. Bila je žuta." Alan nije mogao ništa suvislo reći. Njegovo je srce udaralo sporo i jako u njegovim grudima, njegova su usta bila suha poput pustinje i osjećao je slabost u želucu. Ime njegovog sina je ječalo u njegovoj glavi poput pogrebnog zvona koje je pokrenula ruka idiota usred noći. "Želio bih da nije," rekao je Sean. Njegov je glas bio čudno realističan, ali sada se u svakom oku pojavila suza, narasla i otkotrljala se niz njegove glatke obraze. "Nećemo zajedno gledati Mlade revolveraše kada izađe na video kazeti. Morat ću ih sam gledati, i neće biti zabavno bez Briana koji izvodi sve svoje glupe šale. Znam da neće." "Volio si svog brata, zar ne?" Alan je rekao promuklo. Pružio je ruku kroz rešetke krevetića. Ruka Seana Ruska se uvukla u njegovu i lagano zatvorila oko nje. Bila je vruća. I mala. Vrlo mala. "Da. Brian je htio bacati za Red Soxe kada naraste. Rekao je da će naučiti bacati zakrivljenu loptu baš kao Mike Boddicker. Sada nikad neće. Rekao mi je da se ne približavam, jer ću se zaprljati. Plakao sam. Bojao sam se. Nije bilo poput filma. Bila je to samo naša garaža." "Znam," rekao je Alan. Sjetio se Annienog auta. Razbijenih prozora. Krvi na sjedalima u velikim crnim mlakama. Niti to nije bio film. Alan je počeo plakati. "Znam, sine." "Tražio me je da obećam, i jesam, i održat ću to obećanje. Održat ću to obećanje cijelog svog života." 259
    • "Što si obećao, sine?" Alan je obrisao svoje lice slobodnom rukom, ali suze nisu htjele stati. Dječak je ležao pred njim, njegova je koža bila bijela skoro poput jastučnice na kojoj se odmarala njegova glava; dječak je vidio kako je brat počinio samoubojstvo, vidio je kako je njegov mozak pogodio zid garaže poput svježe gomile šmrklji, a gdje je bila njegova majka? Razgovarala je s Kraljem, rekao je. Ona zatvara vrata i stavlja sunčane naočale i razgovara s Kraljem. "Što si obećao, sine?" "Pokušao sam se zakleti na majčino ime, ali Brian mi nije dozvolio. Rekao je da se moram zakleti na svoje vlastito ime. Zato jer je i nju pridobio. Brian je rekao da pridobije svakoga tko se zakune na tuđe ime. Tako sam se zakleo na svoje ime kao što je želio, ali Brian je svejedno natjerao pušku da prasne." Sean je sada jače plakao, ali je ozbiljno gledao Alana kroz suze. "Nije bila samo krv, gospodine šerife. Bila je i druga tvar. Žute tvar." Alan je stisnuo njegovu ruku. "Znam, Sean. Što je tvoj brat želio da obećaš?" "Možda Brian neće ići u raj ako budem rekao." "Da, hoće. Ja obećajem. A ja sam šerif." "Da li šerifi ikad prekrše svoje obećanje?" "Nikad ih ne prekrše kada ih daju maloj djeci u bolnici," rekao je Alan. "Šerifi ne mogu prekršiti svoja obećanja djeci tek tako." "Da li idu u pakao ako to naprave?" "Da," rekao je Alan. "Točno. Idu u pakao ako to naprave." "Kunete li se da će Brian ići u raj ako budem rekao? Da li se kunete na svoje vlastito ime?" "Na svoje vlastito ime," rekao je Alan. "U redu," rekao je Sean. "Natjerao me da obećam da nikad neću ići u novi dućan gdje je dobio specijalnu bejzbol sličicu. Mislio je da je Sandy Koufax na toj sličici, ali to nije bio on. Bio je to neki drugi igrač. Bila je stara i prljava, ali mislim da Brian to nije znao." Sean je na trenutak zastao, razmišljajući, i tada je nastavio sablasno mirnim glasom. "Jednog je dana došao kući s blatom na rukama. Oprao je blato i kasnije sam ga čuo kako plače u svojoj sobi." Plahte, Alan je pomislio. Wilmine plahte. To je bio Brian. 260
    • "Brian je rekao da su Potrebne stvari otrovno mjesto i da je on otrovan čovjek i da nikad ne bih smio ići tamo." "Brian je to rekao? Rekao je Potrebne stvari?" "Da." "Sean -" Zastao je razmišljajući. Električne iskre su ubadale posvuda kroz njega, skakućući iplešući u sićušnim plavim komadićima. "Što?" "Je li... je li tvoja majka dobila sunčane naočale u Potrebnim stvarima?" "Da." "Je li ti rekla da je?" "Ne. ali znam da je. Nosi sunčane naočale i tako razgovara s Kraljem." "Kojim Kraljem, Sean? Da li znaš?" Sean je pogledao Alan kao da je lud. "Elvisom. On je Kralj." "Elvis," Alan je promrmljao. "Naravno - tko drugi?" "Želim svog oca." "Znam, dušo. Samo još nekoliko pitanja i ostavit ću te na miru. Tada ćeš nastaviti spavati, i kada se probudiš, tvoj otac će biti ovdje." Nadao se. "Sean, da li je Brian rekao tko je otrovan čovjek?" "Da. Gospodin Gaunt. Čovjek koji vodi dućan. On je otrovan čovjek." Sada su se njegove misli prebacile na Polly - Polly nakon sprovoda, koja je rekla: Pretpostavljam da je to samo povezano s tim što sam konačno upoznala pravog doktora - dr. Gaunta. Dr. Lelanda Gaunta. Sada ju je vidio kako drži malu srebrnu lopticu koju je kupila u Potrebnim stvarima kako bi je mogao vidjeti... ali ju je rukom zaklonila zaštitnički kada je pružio ruku da je dotakne. Na njenom se licu tada pojavio izraz koji nije bio nimalo nalik Polly. Pogled škrte sumnje posesivnosti. Tada, kasnije dok je govorila kreštavim, drhtavim glasom punim suza koji isto nije bio nalik njoj: Teško je kada ustanoviš da je lice koje si mislio da voliš samo maska... Kako si mogao raditi iza mojih leđa ?... Kako si mogao? "Što si joj rekao?" promrmljao je. Bio je potpuno nesvjestan da je zgrabio pokrivač bolničkog kreveta jednom rukom i polako ga savijao u svojoj stisnutoj šaki. "Što si joj rekao? I kako si je natjerao da ti povjeruje?" "Gospodine šerife? Jeste li dobro?" 261
    • Alan se prisilio da otvori šaku. "Da - dobro. Siguran si da je Brian rekao gospodin Gaunt, zar ne Sean?" "Da." "Hvala," rekao je Alan. Nagnuo se preko rešetki, uzeo Seanovu ruku i poljubio njegov hladan, blijed obraz. "Hvala to što si razgovarao sa mnom." Pustio je dječakovu ruku i ustao. Posljednji tjedan dana, u njegovom je dnevniku bio samo jedan posao koji nikako nije uspio napraviti - učtiv posjet najnovijem poslovnom čovjeku Castle Rocka. Ništa posebno; samo prijateljski pozdrav, dobrodošlica u grad, i brzi rezime postupka u slučaju nevolje. Namjeravao je to napraviti, čak je jednom navratio, ali nikako nije uspio. A danas, kada se zbog Pollyinog ponašanja počeo pitati da je li je gospodin Gaunt pošten, sranje se zaista počelo širiti, a on je završio ovdje, pedesetak kilometara dalje. Da li me on spriječa va da se približim ? Da li me on stalno u tome spriječavao? Zamisao bi se trebala činiti smiješnom, ali u ovoj mračnoj, sjenovitoj sobi, nije se uopće činila smiješnom. Iznenada se trebao vratiti. Trebao se vratiti što je brže mogao. "Gospodine šerife?" Alan je spustio pogled na dječaka. "Brian je još nešto rekao," rekao je Sean. "Zaista?" pitao je Alan. "Što je to bilo, Sean?" "Brian je rekao da gospodin Gaunt uopće nije čovjek." 7 Alan je otišao hodnikom prema vratima iznad kojih je bio natpis IZLAZ što je tiše mogao, očekujući da će ga u svakom trenutku u njegovom pohodu zaustaviti provokativan glas smjene gđice Hendrie. Ali jedina osoba koja mu se obratila je bila mala djevojčica. Stajala je na vratima svoje sobe, njena plava kosa je bila spletena u pletenice koje su se nalazile na prednjem dijelu njene izblijedjelo ružičaste spavaćice od flanela. Držala je deku. Njena omiljena, budući da je bila poderana i očito često upotrebljavana. Noge su joj bile bose, trake na krajevima njenih pletenica su bile naherene, a njene oči su bile 262
    • ogromne na izmoždenom licu. Bilo je to lice koje je znalo puno više o boli nego što bi ijedno dječje lice trebalo znati. "Imaš pištolj," izvijestila je. "Da." "Moj tata ima pištolj." "Ima li?" "Da. Veći je od tvog. Veći je od svijeta. Jesi li ti bauk?" "Ne, dušo," rekao je i pomislio: mislim da je možda večeras bauk u mom gradu. Prošao je kroz vrata na kraju hodnika, otišao dolje i izašao kroz druga vrata u kasni sumrak sparan poput bilo koje ljetne večeri. Grmljavina je mrmorila i gromorila sa zapada, iz smjera Castle Rocka. Otključao je vrata karavana, ušao unutra, i skinuo mikrofon sa stalka. "Jedinica jedan bazi. Prijem." Njegov jedini odgovor je bio nalet nepromišljenih atmosferskih smetnji. Prokleta oluja. Možda ju je bauk specijalno naručio, glas je šapnuo odnekud duboko iznutra. Alan se nasmiješio stisnutih usana. Ponovno je pokušao, dobio isti odgovor, zatim je pokušao Teritorijalnu policiju u Oxfordu. Javili su se glasno i jasno. Dispečer mu je rekao da je jaka električna oluja u blizini Castle Rocka, i da su komunikacije postale neredovite. Čak se činilo da i telefoni rade kada žele. "Pa, morate stupiti u kontakt s Henryjem Paytonom i reći mu da privede čovjeka po imenu Leland Gaunt. Kao materijalnog svjedoka kao za početak. To je Gaunt, G kao George. Razumijete li? "Razumijem, šerife Gaunt, G kao u George." "Razumijem." "U redu i gotovo." Vratio je mikrofon, stavio ključ u motor, i krenuo prema Rocku. U predgrađu Bridgtona skrenuo je na prakiralište dućana Red Apple i upotrijebio telefon kako bi nazvao ured. Čuo je dva škljocanja i zatim mu je snimljeni glas rekao da je broj trenutno izvan upotrebe. Spustio je slušalicu i vratio se u svoj auto. Ovaj put je trčao. Prije nego je krenuo s parkirališta i ponovno na Route 117, uključio je rotacijsko svjetlo i ponovno ga stavio na krov. Već kilometar dalje je uspio 263
    • natjerati drhtavi Ford karavan, koji je protestirao, da vozi brzinom od sto dvadeset kilometara. 8 Ace Merrill i potpun mrak su se vratili zajedno u Castle Rock. Vozio je Chevy Celebrity preko Castle Stream Bridgea dok se gore na nebu grmljavina teško kotrljala natrag i naprijed, a munje su udarale po zemlji koja nije pružala otpor. Vozio je s otvorenim prozorima: još uvijek nije padala kiša i zrak je bio gust poput sirupa. Bio je prljav i umoran i bijesan. Otišao je na još tri lokacije na mapi unatoč poruci, nije mogao povjerovati u ono što se dogodilo, nije mogao povjerovati da se to moglo dogoditi. Kako se ono kaže, nije mogao povjerovati da je nadmudren. Na svakom je mjestu pronašao plosnat kamen i zakopanu limenku. Posljednja, na močvarnom tlu iza farme Stroutovih, nije sadržavala ništa osim stare kemijske olovke. Na njoj je bila žena s frizurom iz četrdesetih. Nosila je također i kupaći kostim stila četrdesetih. Kada bi podigao kemijsku, kupaći kostim je nestao. Super bogatstvo. Ace se odvezao natrag u Castle Rock najvećom brzinom, njegove oči su bile divlje, a njegove traperice poprskane blatom iz močvare sve do koljena, samo iz jednog i jedinog razloga: da ubije Alana Pangborna. Tada će jednostavno maknuti guzicu na zapadnu obalu - to je već davno prije trebao napraviti. Možda dobije nešto novaca od Pangborna; možda ne dobije ništa. U svakom slučaju, jedna je stvar bila sigurna: taj kurvin sin će umrijeti, i umrijet će muški. Još pet kilometara od mosta, shvatio je da nema oružja. Namjeravao je uzeti jedan od automatskih pištolja iz sanduka u garaži u Cambridgeu, ali onaj prokleti magnetofon se uključio, i strašno ga uplašio. Ali je znao gdje se nalaze. Oh, da. Prešao je most... i tada stao na križanju Main Street i Watermill Lane, iako je imao prvenstvo prolaza. "Koji vrag-?"promrmljao je. Lower Main je bio zamršena zbrka patrolnih kola Teritorijalne policije, koja su bljeskala plavim svjetlima, TV kombija i malih skupina ljudi. Većina događaja se vrtila oko Općinske zgrade. 264
    • Izgledalo je kao da su gradski oci odlučili održati ulični karneval slijedeći trenutačnu pobudu. Acea nije bilo briga što se dogodilo; cijeli grad je mogao presušiti i odletjeti u zrak što se njega ticalo. Ali je želio Pangborna, želio je odrati skalp jebenom kradljivcu i objesiti ga na svoj pojas, a kako će to napraviti kada se čini da se svi Teritorijalni murjaci Mainea nalaze oko Šerifovog ureda? Odgovor je odmah došao. Gospodin Gaunt će znati. Gospodin Gaunt ima oružje i uz njega će imati i odgovore. Idi posjetiti gospodina Gaunta. Pogledao je u retrovizor i vidio je da stiže još plavih svjetla na najbližu uzbrdicu s druge strane mosta. Dolazi još murjaka. Što se prokletstvo dogodilo ovdje poslijepodne? ponovno se pitao, ali to je pitanje na koje se može drugi put odgovoriti... ili uopće ne treba, ako tako stvari ispadnu. U međuvremenu, ima svoj vlastiti posao, i počinje tako da se makne s puta prije nego ga sustignu nadolazeći murjaci. Ace je skrenuo lijevo na Watermill Lane, zatim desno na Cedar Street, izbjegavajući centar prije nego se prečacem vrati u Main Street. Stao je na trenutak kod semafora, gledajući gnijezdo trepćućih plavih svjetala na dnu brda. Zatim je parkirao ispred Potrebnih stvari. Izašao je iz auta, prešao ulicu i pročitao natpis u izlogu. Na trenutak je osjetio intenzivno razočaranje - nije samo trebao pištolj, već još i malo droge gospodina Gaunta- i tada se sjetio službenog ulaza u uličici. Hodao je do kraja bloka i iza ugla, ne opažajući svijetložuti kombi koji je bio parkiran oko dvadeset ili trideset metara dalje, niti čovjeka koji je sjedio u njemu, (Buster se sada preselio na suvozačevo sjedalo), koji ga je gledao. Dok je ulazio u uličicu, sudario se s čovjekom koji je nosio kapu od tvida navučenu preko čela. "Hej, gledaj kamo ideš, čovječe," Ace je rekao. Čovjek s kapom od tvida je podigao glavu, iskesio zube prema Aceu i zarežao. U istom trenutku je povukao automatski pištolj iz svog džepa i uperio ga ravno u Acea. "Ne zajebavaj se sa mnom, osim ako i ti ne želiš malo." 265
    • Ace je podigao ruke i krenuo nazad. Nije se uplašio; bio je potpuno iznenađen. "Ne mene, gospodine Nelsone," rekao je. "Izostavite me iz toga." "Dobro," rekao je čovjek s kapom od tvida. "Jesi li vidio onog kretena Jewetta?" "Uh... onog iz niže srednje škole?" "Niže srednje škole, točno - ima li još Jewetta u gradu? Sredi se, za Boga miloga!" "Tek sam stigao," Ace je rekao oprezno. "Zaista nikoga nisam vidio, gospodine Nelson." "Pa, idem ga pronaći, i bit će jedna jadna hrpa govna kada ga nađem. Ubio je moju papigicu i posrao se na moju majku." George T. Nelson je stisnuo oči i dodao: "Ove noći je bolje držati se podalje od mene." Ace se nije usprotivio. Gospodin Nelson je gurnuo pištolj natrag u svoj džep i nestao iza ugla, hodajući odlučnim koracima nekoga tko je zaista ljut. Ace je stajao tamo gdje je bio na trenutak, još uvijek podignutih ruku. Gospodin Nelson je podučavao obradu drva i metala u srednjoj školi. Ace je uvijek vjerovao da je on jedan od onih momaka koji se ne bi usudio udariti niti muhu kad bi se spustila na njegovu očnu jabučicu, ali je pomislio da bi mogao promijeniti mišljenje o tome. Isto tako, Ace je prepoznao pištolj. Trebao je; donio je cijelu kutiju takvih pištolja iz Bostona prethodne noći. 9 "Ace!" gospodin Gaunt je rekao. "Upravo si došao na vrijeme." "Trebam pištolj," rekao je Ace. "I još malo onog prvorazrednog soka ako ga još imate." "Da, da... sve u svoje vrijeme. Sve u svoje vrijeme. Pomozi mi s ovim stolom, Ace." "Ubit ću Pangborna," rekao je Ace. "Ukrao je moje jebeno blago i ubit ću ga." Gospodin Gaunt je pogledao Acea s jednoličnim žutim zurenjem poput mačke koja se prikrada mišu... i u tom trenu, Ace se osjećao poput miša. "Nemoj trošiti moje vrijeme time što mi govoriš stvari koje već znam," rekao je. "Ako želiš moju pomoć, Ace, pomozi meni." 266
    • Ace je primio jednu stranu stola, i odnijeli su ga natrag u skladište. Gospodin Gaunt se sagnuo i podigao natpis koji je bio naslonjen na zid. OVAJ PUT SAM STV ARNO ZATVOREN, pisalo je. Stavio ga je na vrata i zatim ih zatvorio. Okrenuo je leptir bravu prije nego je Ace shvatio da nema ničega na natpisu što bi ga držalo na njegovom mjestu - niti čavlića, niti selotejpa, ničega. Ali je svejedno tamo stajao. Tada se njegovo oko spustilo na sanduke koji su sadržavali automatske pištolje i okvire s mecima. Ostala su samo tri pištolja i tri okvira. "Sveti Isuse! Gdje su svi nestali?" "Posao je bio jako dobar večeras, Ace," rekao je gospodin Gaunt, trljajući ruke s dugim prstima. "Jako dobar. A bit će još bolji. Imam posao za tebe." "Rekao sam vam," Ace je rekao. "Šerif je ukrao moj -" Leland Gaunt je bio na njemu prije nego ga je Ace uopće vidio da se pomaknuo. Te duge, ružne ruke zgrabile su prednji dio njegove košulje i podigle ga u zrak kao da je napravljen od perja. Zaprepašten uzvik je ispao iz njegovih usana. Ruke koje su ga držale bile su poput željeza. Gospodin Gaunt ga je podigao visoko, i Ace se iznenada našao kako gleda dolje u to plamteće, pakleno lice s nejasnom idejom kako je tamo uopće došao. Čak i u svom najjačem iznenadnom užasu, primijetio je da dim - ili je to bila para - izlazi iz ušiju i nosnica gospodina Gaunta. Izgledao je poput ljudskog zmaja. "Ti mi ne govori NIŠTA!" vikao je gospodin Gaunt gore na njega. Njegov se jezik oblizivao između onih naguranih zubi nalik nadgrobnim spomenicima, i Ace je vidio da ima dva kraja, nalik jeziku zmije. "Ja ću ti reći SVE! Zaveži kada si u društvu starijih i boljih, Ace! Zaveži i slušaj! Zaveži i slušaj! ZAVEŽI I SLUŠAJ!" Zavrtio je Aceom dva puta oko svoje glave poput hrvača na sajmu koji upotrebljava zahvat avion i bacio ga na krajnji zid. Aceova glava se spojila sa žbukom. Veliki vatromet je započeo u središtu njegovog mozga. Kada mu se vizija razbistrila, vidio je Lelanda Gaunta kako se naginje nad njim. Njegovo je lice bio užas očiju i zubi i pare koja se pušila. "Ne!" Ace je povikao. "Ne, gospodine Gaunt, molim vas! NE!" 267
    • Ruke su postale pandže, i za trenutak su nokti postali dugi i oštri... ili su možda stalno bili takvi? Aceov mozak je blebetao. Možda su stalno bili takvi, a ti to samo nisi vidio. Prerezali su tkaninu Aceove košulje poput žileta, i Ace se trgnuo prema tom isparavajućem licu. "Jesi li spreman slušati, Ace?" pitao je gospodin Gaunt. Vruć zapuh pare grizao je Aceove obraze i usta sa svakom riječi. "Jesi li spreman, ili da samo rasporim tvoju bezvrijednu utrobu i završim s tim?" "Da!" jecao je. "To jest, ne! Slušat ću!" "Hoćeš li biti dobar mali dostavljač i slijediti naredbe? Znaš što će se dogoditi ako ne budeš?" "Da! Da! Da!" "Odvratan si, Ace," rekao je gospodin Gaunt. "To mi se sviđa kod osoba." Zavitlao je Acea prema zidu. Ace se spustio u mlohavom klečećem stavu, dahtajući i jecajući. Gledao je na pod. Bojao se direktno zuriti u lice čudovišta. "Ako ikad i pomisliš krenuti protiv mojih želja, Ace, pobrinut ću se da doživiš veliku posjetu paklu. Dobit ćeš šerifa, ne brint. Međutim, u ovom je trenutku van grada. Sada, ustani. Ace je polako stao na noge. U njegovoj je glavi pulsiralo; njegova je majica visila u krpama. "Da te pitam nešto," gospodin Gaunt je ponovno bio učtiv i nasmiješen, sve su vlasi bile na svom mjestu. "Da li ti se sviđa ovaj mali grad? Voliš li ga? Da li držiš njegove slike na zidu svoje usrane straćare kako bi se prisjetio njegovog seoskog šarma onih dana kada pčele ubadaju, a psi grizu?" "Prokletstvo, ne," Ace je rekao nesigurnim glasom. Njegov se glas podizao i spuštao s udarcima njegovog srca. Uspio je stati na noge tek s najvećom mukom. Njegove su noge djelovale kao da su napravljene od špageta. Stajao je s leđima okrenutim prema zidu, oprezno gledajući gospodina Gaunta. "Da li bi se zgrozio kada bih ti rekao da želim od tebe da zbrišeš taj usrani mali gradić s lica zemlje dok čekaš da se vrati šerif?" "Ja... ja ne razumijem što to znači," rekao je Ace nervozno. "Nisam iznenađen. Ali mislim da razumiješ što hoću reći, Ace. Zar ne?" 268
    • Ace se prisjećao. Prisjetio se onog vremena prije mnogo godina, kada su četiri balavca uzela od njega i njegovih prijatelja, (Ace je imao prijatelje tih dana, ili barem razuman broj prijatelja), nešto što je Ace htio. Kasnije su uhvatili jednog balavca - Gordieja LaChancea - i prebili ga na mrtvo ime, ali to nije smetalo. Danas je LaChance važan pisac koji živi u drugom dijelu države, i vjerojatno briše guzicu novčanicama od deset dolara. Nekako su balavci pobijeđivali, i od tada, stvari nisu nikad bile iste za Acea. Tada mu je njegova sreća okrenula leđa. Vrata koja su mu bila otvorena, počela su se zatvarati, jedna po jedna. Malo po malo, počeo je shvaćati da nije kralj i da Castle Rock nije njegovo kraljevstvo. Ako je to ikad bila istina, tim je danima došao kraj onog vikenda za Dan rada* kada je imao šesnaest godina, kada su balavci uzeli od njega i njegovih prijatelja nešto što je po zakonu pripadalo njima. * Državni blagdan u SAD na prvi ponedjeljak rujna. Do vremena kada je Ace bio dovoljno star da može legalno piti u Mellow Tigeru, od kralja je postao vojnik bez uniforme, koji se šunja kroz neprijateljski teritorij. "Mrzim ovu vukojebinu," rekao je Lelandu Gauntu. "Dobro," gospodin Gaunt je rekao. "Jako dobro. Imam prijatelja parkirao je upravo malo gore u ulici - koji će ti pomoći da nešto napraviš u vezi s tim, Ace. Dobit ćeš šerifa... a dobit ćeš i cijeli grad. Da li ti to zvuči dobro?" Svojim očima je uhvatio Aceove. Ace je stajao pred njim u otrcanim krpama svoje majice i počeo se ceriti. Glava ga više nije boljela. "Da," rekao je. "Zvuči apsolutno super." Gospodin Gaunt je posegao u džep i izvadio plastičnu vrećicu za sendviče napunjenu bijelim prahom. Pružio ju je Aceu. "Posao se treba obaviti, Ace," rekao je. Ace je uzeo vrećicu, ali je još uvijek gledao oči gospodina Gaunta i u njih. "Dobro," rekao je. "Spreman sam." 10 Buster je gledao kad je posljednji čovjek ušao i ponovno izašao iz pokrajnje uličice. Sada je majica momka visila u krpama i nosio je 269
    • sanduk. Ispod pojasa njegovih plavih traperica bile su drške dva automatska pištolja. Buster se povukao nazad od iznenadnog straha dok je čovjek, kojeg je sada prepoznao kao Johna "Ace" Merrilla, hodao direktno prema kombiju i spustio sanduk. Ace je pokucao na staklo. "Otvori, momče," rekao je. "Moramo obaviti posao." Buster je otvorio prozor. "Gubi se odavde," rekao je. "Gubi se odavde, ti lupežu ili ću zvati policiju!" "Dobra jebena sreća," progunđao je Ace. Izvukao je jedan od pištolja iz pojasa hlača. Buster se ukočio, i tada ga je Ace gurnuo kroz prozor prema njemu, prvo držak. Buster je zatreptao. "Uzmi ga," Ace je rekao nestrpljivo, "i otvori stražnji dio. Ako ne znaš tko me je poslao, onda si gluplji nego što izgledaš. Pružio je drugu ruku i dotaknuo periku. "Sviđa mi se tvoja kosa," rekao je s malim osmijehom. "Jednostavno prekrasna." "Prestani," rekao je Buster, ali su ljutnja i bijes nestali iz njegovog glasa. Tri dobra čovjeka mogu napraviti puno štete, gospodin Gaunt je rekao. Poslat ću ti nekoga. Ali Ace? Ace Merrill? On je kriminalac! "Gledaj," Ace je rekao, "ako želiš razgovarati o dogovoru s gospodinom Gauntom, mislim da je još uvijek tamo unutra. Ali kao što vidiš" - zalepršao je rukama kroz duge trake majice koje su visile preko gradi i trbuha - "malo je razdražljiv." "Ti bi mi trebao pomoći da se otarasim Njih?" Buster je pitao. "Točno," rekao je Ace. "Pretvorit ćemo ovaj grad u ogromni roštilj." Podigao je sanduk. "Iako ne znam kako ćemo napraviti bilo kakvu pravu štetu samo s kutijom upaljača. Rekao je da ćeš ti imati odgovor na to." Buster se počeo ceriti. Ustao je, spuznuo u stražnji dio kombija i otvorio vrata na njenom utoru. "Vjerujem da imam," rekao je. "Popnite se gospodine Memli. Moramo obaviti zadatak." "Gdje?" "Za početak na gradskom voznom parku," rekao je Buster. Još uvijek se cerio. 270
    • DVADESET I PRVO POGLAVLJE 1 Velečasni William Rose, koji je prvi put zakoračio u propovjedaonicu Ujedinjene Baptističke Crkve Castle Rocka u svibnju 1983, bio je prvorazredni bogomoljac. U to nije bilo sumnje. Na nesreću, bio je i energičan, ponekad duhovit na neobičan, okrutan način, i izuzetno popularan u svojoj kongregaciji. Njegova prva propovijed kao vođe baptističkog stada je bila predznak onoga što tek slijedi. Zvala se "Zašto je katolicima suđen pakao." Nastavio je u istom duhu, što je otada bilo izuzetno popularno kod njegove kongregacije. Katolici, obavijestio ih je, su bezbožna, zavedena stvorenja koja obožavaju ne Isusa, već ženu koja je bila izabrana da Ga rodi. Da li je onda ikakvo čudo da su skloni griješiti i u drugim stvarima? Objasnio je svom stadu da su katolici usavršili znanost mučenja za vrijeme inkvizicije; da su inkvizitori palili prave vjernike na onome što je on nazivao Zadimljenoj-uh lomači sve do kraja devetnaestog stoljeća, kada su ih junački protestanti (uglavnom baptisti) prisilili da prestanu; da je četrdeset Papa kroz povijest doživjelo svoje vlastite majke i sestre i čak nezakonite kćerke, u-uh nesvetim seksualnim susretima-uh; da je Vatikan sagrađen na zlatu protestantskih mučenika i opljačkanih nacija. Ovakve neuke brbljarije su teško bile novost za katoličku crkvu koja je stotinama godina trebala podnositi takva krivovjerja. Mnogi svećenici bi to svladali bez posebnih napora, možda se čak i nježno našalili s tim. Međutim, otac John Brigham, nije bio taj koji je to svladavao bez posebnih napora. Naprotiv. Mrzovoljan Irac zakrivljenih nogu, Brigham je bio jedan od onih ljudi bez smisla za humor koji ne mogu podnijeti budale, naročito uobražene budale tipa velečasnog Rosea. Podnosio je Roseovu prodornu anti-katoličku kampanju u tišini skoro godinu dana prije nego se konačno oslobodio stege svoje propovjedaonice. Njegova propovijed, koja uopće nije bila suzdržana, se zvala "Grijesi velečasnog Willieja." U njoj, on je okarakterizirao baptističkog svećenika kao "budalu koja pjeva psalme" čovjeku koji 271
    • misli da Billy Graham*" hoda po vodi, a Billy Sunday* sjedi pored desne ruke Boga oca Svemogućeg." * Billy Graham (1918-) američki protestant koji je posjetio mnoge zemlje svijeta i držao govore s namjerom da proširi kršćansku religiju * Billy Sunday (1862-1935) - igrač bejzbola koji je postao protestant (najpoznatiji protestant svog vremena) Kasnije te nedjelje, velečasni Rose i četvorica njegovih najvećih đakona su posjetili oca Brighama. Bili su šokirani i ljuti, rekli su, zbog klevetničkih stvari koje je otac Brigham rekao. "Usuđuješ se reći mi da ublažim ton," rekao je otac Brigham, "nakon napornog jutra kad si svojim vjernicima govorio da služim babilonsku kurvu." Brzo se pojavila boja u inače blijedim obrazima velečasnog Rosea i proširila njegovom uglavnom ćelavom glavom. Nikad ništa nije rekao o babilonskoj kurvi, rekao je ocu Brighamu, iako je spomenuo rimsku kurvu nekoliko puta, i ako je ta primjedba točna, zašto je onda otac Brigham ne prihvati. Otac Brigham je izašao kroz prednja vrata župnog dvora sa stisnutim šakam. "Ako želiš o tom razgovarati na prednjoj stazi, moj prijatelju," rekao je, "samo traži svoju malu Gestapo jedinicu da se makne i razgovarat ćemo o svemu što hoćeš." Velečasni Rose koji je bio osam centimetara viši od oca Brighama - ali možda desetak kila lakši - pomaknuo se unazad, podrugljivo se smiješeći. "Neću okaljati svoje ruke," rekao je. Jedan od đakona je bio Don Hemphill. Bio je i viši i teži od ratobornog svećenika. "Ja ću o tome razgovarati s vama, ako želite," rekao je. "Obrisat ću stazu s vašom smrdljivom guzicom, ljubiteljicom Pape." Druga su ga dva đakona, koji su znali da je Don sposoban to napraviti, spriječila u posljednji trenutak... ali nakon toga, rat je počeo. Do ovog listopada, uglavnom je bila sub rosa - etničke šale i zlobno brbljanje u ženskim i muškim grupama dviju crkvi, bockanje u školskom dvorištu između djece dviju struja, i najviše, retoričke granate koje su se bacale od propovjedaonice do propovjedaonice nedjeljom, tog dana mira kada je, kako nas povijest uči, u stvari, većina ratova započela. Svako malo događale su se ružne nezgode 272
    • jaja su se bacala na Župnu dvoranu za vrijeme Prijateljskog plesa baptističke omladine, a jednom je bačen kamen kroz prozor dnevne sobe župnog dvora - ali uglavnom je to bio rat riječima. Poput svih ratova, imao je i vrućih trenutaka i zatišja, ali sve dublji bijes se javljao od dana kada su Isabelline kćeri najavile svoje planove za Casino noć. Do vremena kada je velečasni Rose dobio sramotnu poruku "Babtistički jebaču štakora", bilo je vjerojatno prekasno izbjeći sukob bilo koje vrste; činilo se da pretjerana sirovost poruke samo garantira da kada dođe do sukoba da će to biti prava bitka. Triješće za potpaljivanje je bilo složeno; preostalo je samo da netko kresne šibicu i zapali krijes. Ako je itko fatalno potcijenio ozbiljnost situacije, bio je to otac Brigham. Znao je da se baptističkim protivnicima neće sviđati ideja o Casino noći, ali nije razumio kako je duboko koncept kockanja kojeg podupire crkva razbjesnio i uvrijedio baptističkog svećenika. Nije znao da je otac Parobroda Willieja bio strastveni kockar koji je u mnogim prilikama napuštao obitelj kada bi ga obuzela kockarska groznica, ili da se taj čovjek konačno ubio u stražnjoj sobi dvorane za ples na zahodu nakon noći kada je izgubio. A neprivlačna istina o ocu Brighamu je bila ova: to vjerojatno ne bi ništa promijenilo čak i da je znao. Velečasni Rose je mobilizirao svoje snage. Baptisti su počeli sa svojom kampanjom pisanja pisama Ne Casino noći za Castle Rock Call, (Wanda Hemphill, Donova žena je sama najviše napisala), a dovršili je s posterima KOCKA I VRAG. Betsy Vigue, predsjednica Casino noći i Grand Regeant lokalnog ogranka Isabellinih kćeri, organizirala je protuudar. U posljednja tri tjedna, Call se proširio na šesnaest stranica kako bi prikazao debatu koja je uslijedila, (osim što je to više bilo nalik na meč vikanja nego na razumnu razmjenu različitih stavova): Još se postera pojavilo; isto tako su bili brzo potrgani. Zahtjev urednika za umjerenošću s obje strane, bio je ignoriran. Neki pobornici su se zabavljali; bilo je super biti dio bure u čaši vode. Ali kako se kraj približavao, Parobrod Willie se nije zabavljao, a niti otac Brigham. "Mrzim to malo govno koje sebe smatra kreposnim!" planuo je Brigham na iznenađenog Alberta Gendrona onog dana kada mu je 273
    • Albert donio zloglasno pismo "SLUŠAJ TI SOME JEDAN" koje je Albert našao zalijepljeno na vratima svoje stomatološke ordinacije. "Zamisli da taj kurvin sin optužuje dobre baptiste za takvu stvar!" velečasni Rose je žestoko izrekao jednako iznenađenim Normanu Harperu i Donu Hemphillu. To je bilo na Kolumbov dan, nakon poziva oca Brighama. Brigham je pokušao pročitati somovsko pismo velečasnom Roseu; velečasni Rose je, (sasvim ispravno, po shvaćanju đakona), odbio slušati. Normanu Harperu, čovjek koji je deset kila bio teži od Alberta Gendrona i skoro iste visine, postalo je nelagodno zbog kreštavog, skoro histeričnog tona u Roseovom glasu, ali nije to rekao. "Reći ću ti što je to," zagrmio je. "Stari otac serator je postao malo nervozan zbog poruke koju si dobio u župnom dvoru, Bili, to je sve. Shvatio je da je otišao predaleko. Pomislio je da ako kaže da je netko od njegovih prijatelja dobio pismo s istim gadostima, da će se krivnja prebaciti na nekog drugoga." "Pa, to neće funkcionirati!" Roseov glas je bio kreštaviji nego ikad. "Nitko u mojoj kongregaciji ne bi sudjelovao u takvoj gadosti! Nitko!" Njegov je glas napuknuo kod zadnje riječi. Njegove su se ruke grčevito otvarale i zatvarale. Norman i Don su razmijenili brze, zabrinute poglede. Nekoliko puta u posljednjih nekoliko tjedana su razgovarali o upravo ovakvom ponašanju koje je postajalo sve uobičajenije kod velečasnog Rosea. Stvar oko Casino noći je razdirala Billa. Dvojica muškaraca su se bojala da će možda doživjeti živčani slom prije nego se situacija konačno razriješi. "Nemoj se ljutiti," Don je rekao umirujuće. "Mi znamo istinu o stvari, Bille." "Da!" vikao je velečasni Rose, fiksirajući dvojicu muškaraca drhtavim, nepostojanim pogledom. "Da, vi znate - vas dvojica. A ja ja znam! Ali što je s ostatkom ovog grada-uh? Da li oni znaju?" Niti Norman, niti Don nisu mogli odgovoriti na ovo. "Nadam se da će netko vlakom pregaziti lažljivog obožavatelja idola!" William Rose je vikao, stišćući šake i nemoćno tresući njima. "Vlakom! Platio bih da to vidim! Platio bih velikodušno!" Kasnije u ponedjeljak, otac Brigham je telefonirao okolo, tražeći one koji su zainteresirani za "trenutnu atmosferu u religioznoj represiji u 274
    • Castle Rocku" da navrate u župni dvor na kratki sastanak te večeri. Tako se puno ljudi pojavilo da se sastanak morao preseliti u susjednu Knights of Columbus dvoranu. Brigham je počeo pričajući o pismu koje je Albert Gendron našao na svojim vratima - pismo koje je navodno bilo od zabrinutih baptističkih muškaraca Castle Rocka - i tada potanko ispričao svoj nezahvalan telefonski razgovor s velečasnim Roseom. Kada je rekao skupini da je Rose tvrdio kako je sam dobio bestidnu poruku, poruku koja je navodno bila od zabrinutih katoličkih muškaraca Castle Rocka, začulo se mrmljanje iz gomile... u početku šokirano, zatim ljutito. "Čovjek je prokleti lažov!" netko je povikao iz stražnjeg dijela sobe. Činilo se da otac Brigham kima i odmahuje glavom u isto vrijeme. "Možda, Sam, ali nije stvar u tome. On je prilično lud - mislim da je u tome stvar." Zamišljena, zabrinuta tišina je pozdravila ovo, ali otac Brigham je svejedno osjetio skoro očito olakšanje. Prilično lud: prvi put je glasno izgovorio te riječi, iako su kružile njegovim mislima barem tri godine. "Ne želim da me zaustavi religiozni luđak," nastavio je otac Brigham. "Naša Casino noć je bezopasna i korisna, bez obzira na to što velečasni Parobord Willie misli o njoj. Ali osjećam, s obzirom da postaje sve prodorniji, i sve nerazumniji, da bismo trebali glasati. Ako ste za otkazivanje Casino noći - da popustim pritisku zbog sigurnosti recite to." Odluka da se održi Casino noć kao što je planirano, bila je jednoglasna. Otac Brigham je kimnuo, zadovoljan. Tada je pogledao Betsy Vigue. "Ti ćeš imati planirani sastanak sutra uvečer, zar ne, Betsy?" "Da, oče." "Tada, smijem li predložiti," rekao je otac Brigham, "da se mi muškarci nađemo ovdje, u K of C dvorani, u isto vrijeme." Albert Gendron, težak čovjek koji je bio i spor da se naljuti i spor da se oporavi od ljutnje, ustao je polako i potpuno se ispravio. Vratovi su se okretali kako bi slijedili njegovo ustajanje. "Da li sugerirate da će ti baptistički idioti možda pokušati ometati gospođe, oče?" 275
    • "Ne, ne, uopće," tješio je otac Brigham. "Ali mislim da bi bilo pametno ako raspravimo o nekim planovima kako bi bili sigurni da će se sama Casino noć odvijati glatko -" "Straže?" netko je pitao oduševljeno. "Straže, oče?" "Pa... oči i uši," rekao je otac Brigham, ne ostavljajući uopće sumnju da je mislio na straže. "A ako se nađemo u utorak uvečer kada se i gospođe sastaju, bit ćemo tamo u slučaju da bude problema." I tako, dok su se Isabelline kćeri skupljale u zgradi s jedne strane parkirališta, katolički muškarci su se skupljali u zgradi s druge strane. A, s druge strane grada, velečasni William Rose je sazvao sastanak u isto vrijeme kako bi raspravio najnovije katoličko klevetanje i planirao pisanje natpisa i organiziranje straže za Casino noć. Različiti alarmi i izleti u Rock te rane večeri nisu jako puno utjecali na prisustvovanje tim sastancima - većina znatiželjnika koja su se vrzmali oko Općinske zgrade dok se približavala oluja, bili su ljudi neutralni u sukobu oko velike Casino noći. Što se tiče katolika i baptista koji su stvarno bili upleteni u gužvu, nekoliko ubojstava se nije moglo usporediti s mogućnošću stvarno dobrog svetog sukoba. Zato jer ipak, mnoge druge stvari postaju sporedne kada dođe do religioznih pitanja. Preko sedamdeset ljudi se pojavilo na četvrtom sastanku onog što je velečasni Rose proglasio Baptističkim anti-kockarskim kršćanskim vojnicima Castle Rocka. To je bio veliki preokret: na prošlom sastanku broj prisutnih osoba je naglo pao, ali šuškanje o sramnoj poruci koja je ubačena kroz otvor za pisma u župnom dvoru, je opet povećao broj zainteresiranih. Velečasni Rose je osjetio olakšanje zbog toga, ali je bio i razočaran i zbunjen kada je ustanovio da Don Hemphill nije prisutan. Don je obećao da će doći, a Don je bio njegova jaka desna ruka. Rose je pogledao na sat i vidio da je već pet poslije sedam - nije bilo vremena da nazove dućan i provjeri da li je Don zaboravio. Svi koji su namjeravali doći bili su ovdje, i želio ih je uhvatiti dok su njihovo ogorčenje i znatiželja bili na vrhuncu. Dao je Hemphillu još jednu minutu, zatim se popeo na propovjedaonicu i podigao svoje mršave ruke kao znak dobrodošlice. Njegova kongregacija - večeras većinom odjevena u radnu odjeću - poredala se između redova i sjela na obične drvene klupe. 276
    • "Počnimo ovo nastojanje kao što i sva velika-uh nastojanja počinju," velečasni Rose je rekao tiho. "Spustimo glave-uh u molitvu." Spustili su glave i tada su se vrata predvorja naglo otvorila iza njih s udarcem pištolja. Nekoliko je žena zavrištalo, a nekoliko je muškaraca skočilo na noge. Bio je to Don. On je bio glavni mesar, i još uvijek je na sebi imao bijelu pregaču umrljanu krvlju. Njegovo je lice bilo crveno poput rajčice. Njegove divlje oči su ispuštale vodu. Šmrklje su se sasušile na njegovom nosu, njegovoj gornjoj usni i borama oko ustiju. Isto tako, smrdio je. Don je zaudarao poput čopora tvorova koji su prvo bili u velikoj bačvi sumpora, zatim našpricani svježim kravljim govnom i konačno pušteni da panično divljaju i jure u zatvorenoj sobi. Smrad je došao prije njega; smrad je došao za njim; ali većinom se smrad zadržavao oko njega poput smrdljivog oblaka. Žene su se povlačile iz redova i tražile svoje maramice dok je teturao pored njih sa svojom pregačom koja je sprijeda lepršala i izvučenom bijelom košuljom koja je straga lepršala. Nekolicina prisutne djece je počela plakati. Muškarci su ispuštali povike koji su bili mješavina gađenja i zbunjenosti. "Done!" velečasni Rose je povikao afektiranim, iznenađenim glasom. Njegove ruke su još uvijek bile uzdignute, ali kad se Don Hemphill približavao propovjedaonici, Rose ih je spustio i nehotice pljesnuo jednom rukom po nosu i ustima. Pomislio je da će možda povratiti. Bio je to najnevjerojatniji užasni smrad koji je ikad osjetio. "Što... što se dogodilo?" "Dogodilo?" zaurlao je Don Hemphill. "Dogodilo? Reći ću vam što se dogodilo! Reći ću vam svima što se dogodilo!" Okrenuo se prema kongregaciji, i unatoč smradu koji se nalazio na njemu i širio oko njega, umirili su se kad su se njegove bijesne, luđačke oči spustile se na njih. "Kurvini sinovi su bacili smrdljivce u moj dućan! Unutra nije bilo više od petero ljudi, jer sam stavio natpis da ranije zatvaram, i hvala Bogu za to, ali roba je uništena. Sva roba! Vrijedna četrdeset tisuća dolara! Uništena! Ne znam što su svinje upotrijebile, ali će smrditi danima!" "Tko?" velečasni Rose je pitao bojažljivim glasom. "Tko je to napravio, Don?" 277
    • Don Hemphill je posegnuo u džep svoje pregače. Izvukao je svinutu crnu traku s bijelim zarezom na njoj i hrpom letaka. Traka je bila svećenički ovratnik. Podigao ga je kako bi ga svi vidjeli. "K VRAGU, ŠTO MISLITE, TKO?" vikao je. "Moj dućan! Moja roba! Sve otišlo k vragu i što mislite tko?" Bacio je letke na zapanjene članove Baptističke anti-kockarske kršćanske vojnike. Odvojili su se u zraku i zalepršali poput konfeta. Neki od prisutnih su posegnuli i zgrabili ih. Svi su bili isti: svaki je pokazivao skupinu nasmijanih muškaraca i žena oko stola s ruletom. SAMO ZA ZABAVU! pisalo je na slici. A ispod nje: PRIDRUŽITE NAM SE NA "CASINO NOĆI" U DORANI KNIGHTS OF COLUMBUS 31. LISTOPADA, 1991. U KORIST KATOLIČKOG FONDA ZA IZGRADNJU "Gdje si našao te letke, Don?" Len Milliken je pitao bučnim, zlokobnim glasom. "I taj ovratnik?" "Netko ih je stavio iza glavnih vrata," rekao je Dan, "točno prije nego što je sve otišlo kvra-" Vrata predvorja su se opet zalupila, tjerajući ih sve da poskoče, samo ovaj put se nisu otvorila, već zatvorila. "Nadam se da vam se sviđa miris, vi baptistički pederi!" netko je povikao. Nakon toga je slijedila provala kreštavog, ružnog smijeha. Kongregacija je zurila u velečasnog Williama Rosea uplašenim očima. On je zurio u nju očima koje su bile jednako uplašene. I to je bilo onda kada je kutija skrivena u prezbiteriju iznenada počela siktati. Kao i kutija koju je pokojna Myrtle Keeton stavila u Dvoranu Isabellinih kćeri. Ova, (koju je stavio Sonny Jacket, sada isto pokojni), sadržavala je timer koji je otkucavao cijelo poslijepodne. Oblaci nevjerojatno moćnog smrada su počeli izlaziti iz rešetki smještenih sa strane kutije. U Ujedinjenoj baptističkoj crkvi Castle Rocka, zabava je tek počela. 2 Babs Miller se skrivala uz Dvoranu Isabellinih kćeri, ukočivši se na mjestu svaki puta kada bi plavo-bijelo svjetlo munje proparalo nebo. U jednoj ruci je imala željeznu polugu, a u drugoj jedan od automatskih 278
    • pištolja gospodina Gaunta. Glazbena kutija koju je kupila u Potrebnim stvarim bila je u jednom džepu muškog ogrtača koji je nosila, i ako ga itko pokuša ukrasti, ta osoba će pojesti tridesetak grama olova. Tko bi želio napraviti takvu nisku, gadnu, okrutnu stvar? Tko bi želio ukrasti glazbenu kutiju prije nego Babs uopće ustanovi koju melodiju svira? Pa, pomislila je, recimo to ovako - nadam se da se noćas neće preda mnom pojaviti Cyndi Rose Martin. Ako se pojavi, više nikad nigdje se neće pojaviti - barem, ne na ovoj strani pakla. Što ona misli, da sam ja... glupa? U međuvremenu, morala je izvesti malu šalu. Psinu. Na zahtjev gospodina Gaunta, naravno. Poznaješ li Besty Vigue? pitao je gospodin Gaunt. Poznaješ, zar ne? Naravno da je poznavala. Poznavala je Betsy od osnovne škole kada su često zajedno bile dežurne i nerazdvojne prijate ljice. Dobro. Gledaj kroz prozor. Ona će sjesti. Podignut će komad papira i vidjeti nešto ispod njega. Što? Babs je pitala, znatiželjna. Nije važno što. Ako ikad očekuješ da ćeš pronaći ključ koji otključava glazbenu kutiju, bolje je da zatvoriš usta i otvoriš uši - razumiješ li draga? Razumjela je. Razumjela je još nešto. Gospodin Gaunt je ponekad bio zastrašujući. Jako zastrašujući čovjek. Podignut će stvar koju je našla. Proučit će je. Počet će je otvarati. Do tada bi ti trebala doći do vrata zgrade. Čekaj dok se svi okrenu prema lijevom stražnjem dijelu hodnika. Babs je htjela pitati zašto bi to napravili, ali je ocijenila da je bolje da ne pita. Kada se okrenu da pogledaju, ti ćeš gurnuti šipku ispod kvake. Podboči drugi kraj na zemlju. Čvrsto ga zabij. Kada ću početi vikati? Babs je pitala. Znat ćeš. Svi će izgledati kao da je netko gurnuo feferone u njihove guzice. Jesi li zapamtila što trebaš povikati, Babs? Zapamtila je. Činilo se kao okrutna psina koju treba izvesti Besty Vigue, s kojom je skakutala držeći se za ruke, do škole, ali se isto činila bezopasnom (pa... prilično bezopasnom), i više nisu bile djeca, 279
    • ona i mala djevojčica koju je zbog nekog razloga uvijek zvala Betsy La-La; sve to je bilo davno. I kao što je gospodin Gaunt istaknuo, nitko nikad neće to povezati s njom. Zašto i bi? Babs i njen muž su bili ipak subotari i što se nje ticalo, i katolici i baptisti su zaslužili ono što su dobili - uključivši Betty La-La. Munja je sijevnula. Babs se ukočila, zatim jurnula do prozora bliže vratima, privirivajući kako bi bila sigurna da Betsy još nije sjela za glavni stol. A prve neodlučne kapi moćne oluje su počele sipiti oko nje. 3 Smrad koji je počeo ispunjavati Baptističku crkvu bio je nalik smradu koji se nalazio na Donu Hemphil u... ali tisuću puta gori. l "Oh, sranje!" Don je zaurlao. Potpuno je zaboravio gdje se nalazi, a čak i da se sjetio, to vjerojatno ne bi puno promijenilo njegov jezik. "Jedan su i ovdje postavili! Van! Van! Svi van!" "Mičite se!" Nan Roberts je zaurlala svojim snažnim baritonom kojeg je koristila za vrijeme gužvi u restoranu. "Mičite se! Krenite, narode!" Svi su mogli vidjeti odakle dolazi smrad - gust zapuh bijelo-žutog smoga je izlazio iz ograde prezbiterija u visini struka i kroz romboidne izreze na donjim plohama. Pokrajnja vrata su bila ispod balkona prezbiterija, ali nitko nije ni pomišljao ići u tom smjeru. Tako jak smrad bi te mogao ubiti... ali prvo bi iskočile tvoje očne jabučice i kosa bi ti otpala, a tvoja guzica bi se stisnula od skandaloznog užasa. Baptistički anti-kockarski kršćanski vojnici Castle Rocka su postali vojska koja se razbježala za manje od pet sekundi. Jurili su prema vratima predvorja u stražnjem dijelu crkve, vičući i gušeći se. Jedna klupa se prevrnula i pala je na pod s jakim treskom. Noga Deborah Johnstone se zaglavila ispod nje i Norman Harper ju je udario s boka dok se borila da ju izvuče. Deborah je pala poprijeko i začulo se jako pucketanje kada joj je puknuo zglob. Zaurlala je od boli, njena noga je još uvijek bila zaglavljena ispod klupe, ali njeni krici su se izgubili među mnogim drugima. Velečasni Rose je bio najbliži prezbiteriju i smrad je okružio njegovu glavu poput velike, smrdljive maske. Ovo je smrad katolika koji gore u paklu, pomislio je smeteno, i skočio s propovjedaonice. Sletio je 280
    • točno na ošit Deborah Johnstone s obje noge, i njeni krici su postali dug, gušeći soptaj koji se izgubio u ništavilo kad se onesvijestila! Velečasni Rose, nesvjestan da je upravo onesposobio jednu od svojih najvjernijih župljanki, izgurao se do stražnjeg dijela crkve. Oni koji su prvi došli do vrata predvorja, otkrili su da se ovuda ne može pobjeći; vrata su nekako bila zaključana. Oni koji su se nalazili iza, zgnječili su vođe bijega prije nego su se ovi uspjeli okrenuti. Krikovi, urlici bijesa i ljute psovke preplavili su zrak. I dok je vani započela kiša, unutra je počelo povraćanje. 4 Betsy Vigue je sjela na svoje mjesto za stolom Predsjednice između američke zastave i zastave praškog djeteta. Lupnula je zglobovima tražeći mir, i gospođe - njih četrdesetak - su počele zauzimati svoja mjesta. Vani su gromovi udarali na nebu. Čuli su se mali krici i nervozan smijeh. "Pozivam ovaj zbor Isabellinih sestara na mir," rekla je Betsy i podigla svoj dnevni red. Počet ćemo kao i obično, čitajući -" Stala je. Na stolu se nalazila bijela službena omotnica. Bila je ispod njenog dnevnog reda. Natipkane riječi na njoj, zurile su u nju. PROČITAJ TO ODMAH TI PAPINA KURVO Oni, pomislila je. Oni baptisti. Oni gadni, odvratni, uskogrudni ljudi. "Betsy?" Naomi Jessup je pitala. "Da li se nešto dogodilo?" "Ne znam," rekla je. "Mislim da je." Otvorila je omotnicu. Iskliznuo je list papira. Na njemu je bila natipkana sljedeća poruka: OVO JE SMRAD KATOLIČKIH KURVI! Iznenada se začuo siktavi zvuk iz lijevog stražnjeg kuta dvorane, zvuk nalik preopterećenoj cijevi za dovod pare. Nekoliko je žena povikalo i okrenulo se u tom smjeru. Iznad njih, grmljavina je snažno udarala, i ovaj put su njihovi krikovi bili ozbiljni. Bijelo-žuta para je izlazila iz kuta sa strane sobe. I iznenada je mala zgrada s jednom sobom bila ispunjena najodvratnijim smradom koji je ijedna od njih ikad osjetila. Betsy je skočila na noge, rušeći svoj stolac. Upravo je otvorila usta da kaže, nije imala pojma što - kada je ženski glas izvana zaurlao, 281
    • "Ovo je zbog Casino noći, vi kurve! Pokajte se! Pokajte se!" Na trenutak je vidjela nekoga ispred stražnjih vrta, prije nego je smrdljiv oblak koji je dolazio iz kuta potpuno prekrio prozor i vrata... i tada joj više nije bilo stalo. Smrad je bio neizdrživ. Nastao je urnebes. Isabelline kćeri su jurile natrag i naprijed u zamagljenoj, smrdljivoj prostoriji poput poludjelih ovaca. Kada je netko odgurnuo nazad Antoniu Bissette, pa je slomila vrat na čeličnom rubu stola Predsjednice, nitko nije niti čuo, niti opazio. Vani je grmljavina urlikala, a munje sijevale. 5 Katolici u dvorani Knights of Columbus napravili su labavi krug oko Alberta Gendrona. Koristeći poruku koju je pronašao zalijepljenu na vratima svoje ordinacije kao polaznu točku ("Oh, to nije ništa - trebali ste biti tamo kada..."), naslađivao ih je užasnim, ali fascinantnim pričama o katoličkoj anti-kampanji i katoličkoj osveti u Lewistonu tridesetih godina. "Pa kada je vidio kako je ta grupa neukih Holly Rollers* prekrila noge Blažene Djevice s kravljim govnom, odmah je skočio u svoj auto i odvezao se -" * Naziv za Pentecostalists (protestantska struja u SAD koja vjeruje u silazak Duha Svetoga u vjernike, a odlikuje se burnim obredima), jer se često valjaju po podu u vjerskom tr ansu. Albert je iznenada prekinuo, osluškujući. "Što je to?" pitao je. "Grmljavina," rekao je Jake Pulaski. "Dolazi jaka oluja." "Ne - to, "Albert je rekao i ustao. "Zvukovi poput krikova." Grmljavina se privremeno pretvorila u običnu tutnjavu, i u prekidu svi su čuli: žene. Žene viču. Okrenuli su se ocu Brighamu, koji je ustao sa stolca. "Hajde, muškarci!" rekao je. "Pođimo pogledati -" Tada je počelo siktanje, i smrad je počeo sukljati iz stražnjeg dijela hodnika prema mjestu gdje su muškarci stajali u grupi. Prozor se razbio i kamen je luđački poskočio preko poda kojeg su godine razigranih nogu izglačale do blagog sjaja. Muškarci su zaurlali i 282
    • odskočili od tog mjesta. Kamen se otkoturao do suprotnog zida, još jednom poskočio i ostao ležati. "Paklena vatra od baptista!" netko je povikao izvana. "Nema kockanja u Castle Rocku! Proširite vijest, jebači opatica!" Vrata predvorja dvorane su isto bila zatvorena poduprtom željeznom šipkom. Muškarci su ih udarali i počeli se gomilati. "Ne!" povikao je otac Brigham. Probio se kroz sve jači smrad do malih pobočnih vrata. Bila su otključana. "Ovuda! OVUDA!" U početku nitko nije slušao; u svojoj panici su se nastavili gomilati ispred nepomičnih prednjih vrata dvorane. Tada je Albert Gendron posegnuo svojim velikim rukama i udario međusobno dvije glave. "Napravite što otac kaže!" zaurlao je. "Oni ubijaju žene!" Albert se silom probio natrag kroz gužvu, i ostali su ga počeli slijediti. Prolazili su u neravnoj, posrćućoj liniji kroz tminu koja se slijevala, kašljući i psujući. Meade Rossignol više nije mogao zadržati svoj uzburkani želudac. Otvorio je usta i izbacio večeru po cijeloj širokoj poleđini košulje Alberta Gendrona. Albert je jedva opazio. Otac Brigham je već posrtao prema stepenicama koje su vodile prema parkiralištu i na suprotnoj strani prema dvorani Isabellinih kćeri. Svako malo je zastajkivao i pokušavao povratiti. Miris se zadržao na njemu poput ljepljivog papira. Muškarci su ga počeli slijediti u nepravilnoj procesiji, jedva opažajući kišu, koja je sada počela jače padati. Kada je otac Brigham bio na pola puta na stubama, bljesak munje mu je pokazao željeznu šipku koja je podupirala vrata dvorane Isabellinih kćeri. Trenutak kasnije, jedan prozor s desne strane zgrade je razbijen prema van i žene su se počele bacati kroz rupu, padajući na tratinu poput velikih krpenih lutki koje su naučile povraćati. 6 Velečasni Rose nije nikad stigao do predvorja; ispred njega se naslagalo previše ljudi. Okrenuo se, držeći se za nos, i teturajući natrag u crkvu. Pokušao je vikati drugima, ali kada je otvorio usta, umjesto toga, izbacio je snažan mlaz bljuvotine. Njegove su se noge zaplele jedna o drugu i pao je, udarivši jako glavom o vrh klupe. Pokušao je stati na noge i nije uspio. Tada su ga velike ruke obuhvatile 283
    • ispod pazuha i podigle. "Kroz prozor, velečasni!" Nan Robert je vikala. "Pomaknite se!" "Staklo -" "Zanemarite staklo! Ugušit ćemo se ovdje!" Izbacila ga je naprijed, i velečasni Rose je samo imao vremena staviti ruku preko očiju prije nego razbije prozor od obojanog stakla koji je prikazivao Krista kako vodi Svoju ovcu niz brdo, iste boje kao i JellO* od limete. Odletio je kroz zrak, udario o tratinu i poskočio. Njegova gornja proteza je izletjela iz usta i progunđao je. * Vrsta deserta nalik želatini Sjeo je, iznenada svjestan mraka, kiše... i blaženog svježeg zraka. Nije imao vremena uživati u tome; Nan Roberts ga je zgrabila za kosu i podigla na noge. "Hajde, velečasni!" povikala je. Njeno lice, koje se na trenutak pokazalo u plavo-bijelom bljeskanju munje, je bilo izobličeno lice harpije. Još uvijek je na sebi imala bijelu uniformu od rajona - imala je običaj odijevati se isto kako je odijevala i svoje konobarice - ali na gornjem dijelu njene pregače na ispupčenom dijelu grudi nalazila se bljuvotina. Velečasni Rose se spoticao pored nje, spuštene glave. Želio je da pusti njegovu kosu, ali svaki put kada je to pokušao reći, grmljavina ga je ušutkala. Nekolicina ih je slijedila kroz razbijeni prozor, ali je većina još uvijek bila nagurana s druge strane vrata u predvorje. Nan je odmah vidjela zašto: dvije željezne šipke su podupirale kvake. Odgurnula ih je dok je grom udario u Town Common, pretvarajući paviljon, gdje je tjeskobni mladić po imenu Johnny Smith nekoć otkrio ime ubojice, u goruće šibice. Sada je vjetar jače počeo puhati, šibajući drveće u mračno, jureće nebo. Kada su maknute željezne šipke, vrata su se otvorila - jedna su potpuno iščupana sa svojih šarki i pala su na gredicu cvijeća s lijeve strane stuba. Bujica baptista divljih pogleda je pojurila van, spotičući se i padajući jedan preko drugog dok su jurili niz crkvene stube. Smrdili su. Plakali su. Kašljali su. Povraćali su. I svi su bili bijesni kao psi. 284
    • 7 Vitezovi Kolumba, koje je vodio otac Brigham i Isabelline kćeri, koje je vodila Betsy Vigue, sreli su se nasred parkirališta kad se nebo otvorilo i kiša je počela padati kao iz kabla. Betsy je tražila oca Brighama i primila ga, suze su se slijevale iz njenih crvenih očiju, njena kosa bila je zalijepljena na njenu lubanju poput mokre, svjetlucave kape. "Druge su još uvijek unutra!" plakala je. "Naomi Jessup... Tonia Bissette... ne znam koliko još drugih!" "Tko je to bio?" zaurlao je Albert Gendron. "Tko je prokletstvo to napravio?" "Oh, bili su to Baptisti! Naravno da jesu!" Betsy je vikala i tada je počela plakati kada je munja poskočila preko neba poput užarene niti filamenta. "Nazvali su me Papinom kurvom! Bili su to baptisti! Baptisti! Bili su to prokleti baptisti!" U međuvremenu, otac Brigham se odvojio od Betsy i skočio do vrata dvorane Isabellinih kćeri. Nogom je odbacio šipku - vrata su se razletjela na sve strane - i otvorila. Tri zaprepaštene, izbljuvane žene i oblak smrdljivog dima su izašli van. Kroz njega je vidio Antoniu Bissette, zgodnu Toniu koje je uvijek bila tako brza i vješta sa svojom iglom i uvijek spremna pomoći u bilo kojem novom crkvenom projektu. Ležala je na podu pored stola Predsjednice, a prevrnuti stijeg koji je prikazivao praško dijete ju je djelomično prikrivao. Naomi Jessup je kleknula pored nje, jaučući. Tonijina glava je bila zakrenuta u čudnom, nemogućem kutu. Njene su staklene oči zurile u strop. Smrad je prestao smetati Antoniu Bissete, koja nije kupila niti jednu stvar od gospodina Gaunta ili sudjelovala u bilo kojoj njegovoj maloj igri. Naomi je vidjela oca Brighama koji je stajao na vratima, stala na noge i doteturala do njega. U dubini svog šoka, činilo se da smrad smrdljivca ne smeta više niti nju. "Oče," plakala je. "Oče, zašto? Zašto su to napravili? To je trebala biti samo mala zabava... to je sve što je to trebalo biti. Zašto ?" "Zato jer je taj čovjek lud," rekao je otac Brigham. Uzeo je Naomi u svoje naručje. 285
    • Iza njega, glasom koji je bio i tih i smrtonosan, Albert Gendron je rekao: "Idemo im pokazati." 8 Baptistički anti-kockarski kršćanski vojnici koračali su Harrington Streetom od baptističke crkve na kiši koja je lijevala, s Donom Hemphillom, Nan Roberts, Normanom Harperom i Williamom Roseom na čelu. Njihove su oči bile zakrvavljene, bijesne jabučice koje su zurile iz otečenih, nadraženih duplji. Većina anti-kockarskih kršćanskih vojnika je povraćala po svojim hlačama, košuljama, cipelama ili po svemu. Smrad po trulim jajima od smrdljivca se zadržao na njima, unatoč kiši koja je lijevala, odbijao je nestati. Auto Teritorijalne policije je stao na križanju Harrington i Castle Avenue, koja je osam stotina metara dalje postajala Castle View. Policajac je izašao van i blenuo prema njima. "Hej!'' povikao je. "Gdje vi ljudi namjeravate ići?" "Idemo izdevetati guzicu nekim Papinim kurcoliscima, i ako ti znaš što je dobro za tebe, maknut ćeš nam se s puta!" Nan Roberts je povikala na njega. Iznenada, Don Hemphill je otvorio usta i počeo pjevati punim, dubokim baritonom. "Onward, Christian soldiers, marching as to war-" Drugi su se pridružili. Uskoro je cijela kongregacija preuzela i oni su se počeli brže kretati, ne samo hodati, već marširati po ritmu. Njihova su lica bila blijeda i ljuta i prazna, bez ikakvih misli kad su počeli ne samo pjevati, već urlati. Velečasni Rose je pjevao s njima, iako je prilično šušljao bez gornje proteze. "Christ, the royal master, leads against the foe, Fonyard into battle, see His banners go!" Sada su već skoro trčali. 9 Policajac Morris je stajao pored vrata svog auta s mikrofonom u ruci gledajući za njima. Voda je curila s kišne kabanice preko oboda njegovog Smokey Bear šešira* u malim potocima. 286
    • * Smokey the Bear je imaginarni medvjed s ljudskim osobinama koji je simbol američke službe za suzbijanje šumskih požara. Često je prikazan sa Šeširom i trapericama "Javi se, jedinica šesnaest," glas Henryja Paytona je pucketao. "Odmah pošaljite ljude ovamo!" Morris je vikao. Njegov je glas bio i uplašen i uzbuđen. Bio je Teritorijalni policajac manje od godinu dana. "Nešto se ovdje događa! Nešto užasno! Gomila od oko sedamdeset ljudi je upravo prošla pored mene!" "Pa, što su radili?" upitao je Payton. "Pjevali su 'Onward Christian Soldiers'!" "Jesi li to ti, Morris?" "Da, gospodine!" "Pa, koliko ja znam, policajče Morris, još uvijek ne postoji zakon protiv pjevanja crkvenih pjesama, čak i na pljusku. Vjerujem da je to samo glupa stvar, ali ne i ilegalna. Sada želim samo jednom reći ovo: imam oko četiri različita nereda u svojim rukama, ne znam gdje je šerif, niti bilo koji od njegovih prokletih zamjenika, i ne želim da me se gnjavi s glupostima! Razumiješ li ?" Policajac Morris je teško gutao. "Uh, da gospodine, razumijem. Naravno, ali netko u gomili - mislim da je to bila žena - je rekla da će, uh, 'izmlatiti guzicu nekog Papinog kurcolisca'. Mislim da je tako nekako rekla. Znam da to nema baš previše smisla, ali nije mi se to previše svidjelo." Tada je Morris stidljivo dodao: "U redu?" Tišina je bila tako duga da je Morris namjeravao ponovno pokušati kontaktirati Paytona - elektricitet u zraku je onemogućio radio komunikaciju na većim udaljenostima, čak je otežavao razgovor u gradu - i tada je Payton rekao izmorenim, uplašenim glasom, "Jao. Jao, Isuse. Jao, Isuse Kriste. Što se ovdje događa?" "Pa, žena je rekla da će -" "Čuo sam te i prvi put." Payton je povikao tako glasno da se njegov glas izobličio i prekinuo. "Idi do katoličke crkve! Ako se nešto događa, nastoj to prekinuti, ali nemoj stradati. Ponavljam, nemoj stradati. Poslat ću pojačanje što prije budem mogao - ako još imam kakvo pojačanje. Učini to sada!" "Uh, poručniče Payton? Gdje je katolička crkva u ovom gradu?" 287
    • "Kako bih prokletstvo ja to znao ?" Payton je vrištao. "Ja se tamo ne molim! Samo slijedi gomilu! Gotovo!" Morris je objesio mikrofon. Više nije vidio gomilu, ali ih je još uvijek čuo između prasaka groma. Ubacio je mijenjač u brzinu i krenuo za pjevanjem. 10 Na putu koji je vodio do kuhinjskih vrata kuće Myre Evans nalazilo se poredano kamenje različitih pastelnih boja. Cora Rusk je podigla plavi i bacala ga u ruci koja nije držala pištolj, isprobavajući njegovu težinu. Probala je vrata. Bila su zaključana, kao što je i očekivala. Bacila je kamen kroz staklo i upotrijebila cijev pištolja kako bi uklonila krhotine i ivere koji su se još uvijek držali za okvir. Zatim je posegnula unutra, otključavajući vrata, i ušla unutra. Njena se kosa prilijepila za obraze u mokrim čvorovima i zarezima. Njena je haljina još uvijek zjapila otvorena, i kapi kiše su curile niz njene izbočene grudi posute bubuljicama. Chuck Evans nije bio kod kuće, ali Garfield, Chuckov i Myrin angorski mačak, je bio. Otišao je do kuhinje, mijaukajući, nadajući se hrani, i Cora mu ju je dala. Mačak je odletio u oblaku krvi i krzna. "Jedi to, Garfielde," Cora je primijetila. Prošla je kroz dim iz pištolja u hodnik. Krenula je po stepenicama. Znala je gdje će naći kurvu. Naći će je u krevetu. Cora je to znala kao što je znala svoje ime. "Vrijeme je za spavanje, točno," rekla je. "Samo želiš vjerovati u to, Myra, moja draga." Cora se smiješila. 11 Otac Brigham i Albert Gendron su vodili vod razbješnjelih katolika niz Castle Avenue prema Harrington Streetu. Na pola puta, začuli su pjevanje. Dva su čovjeka razmijenila pogled. "Misliš li da bismo ih mogli naučiti drugu melodiju, Alberte?" otac Brigham je pitao nježno. "Mislim da da, oče," odgovorio je Albert. "Da ih naučimo pjevati ? I Ran At The Way Home'?" 288
    • "Jako dobra melodija, oče. Mislim da bi čak i smeće poput njih moglo naučiti tu pjesmu." Munja je zaparala nebo. Trenutnim sjajem osvijetlila je Castle Avenue i pokazala je dvojici muškaraca malu gomilu koja se približavala na brdu prema njima. Njihove su oči svjetlucale bijele i prazne, poput očiju kipova, u svjetlosti munja. "Evo ih!" netko je povikao, i žena je zaurlala: "Pokažimo prljavim, narkomanskim kurvinim sinovima!" "Idemo skupiti smeće," otac Brigham je sretno uzdahnuo i jurnuo na baptiste. "Amen, oče," rekao je Albert, trčeći pored njega. Tada su svi počeli trčati. 12 Kada je policajac Morris skrenuo iza ugla, nova munja je proparala nebo, rušeći jedan od starih brijestova uz Castle potok. U bljesku je ugledao dvije skupine ljudi kako trče jedna prema drugoj. Jedna je skupina trčala uz brdo, druga je skupina trčala niz brdo, a obje su skupine vrištale željne krvi. Policajac Morris je iznenada poželio da je to poslijepodne javio da je bolestan. 13 Cora je otvorila vrata Chuckove i Myrine spavaće sobe i vidjela točno ono što je očekivala: kurva je ležala gola na zgužvanom francuskom krevetu koji je izgledao kao da je u posljednje vrijeme doživio velike avanture. Jedna njena ruka je bila iza nje, gurnuta ispod jastuka. Druga je držala uokvirenu sliku. Slika je bila između Myrinih mesnatih bedara. Činilo se da je ševi. Njene su oči bile napola zatvorene u ekstazi. "Oooh, E!" stenjala je. "Ooooh, E! OOOHH, EEEE-EEEE-EEE!" Užasna ljubomora zapalila se u Corinom srcu i podigla u njeno grlo sve dok nije osjetila njen gorak okus u ustima. "Oh, ti usrani mišu," uzdisala je i zgrabila pištolj. U tom trenutku, Myra ju je pogledala i Myra se smiješila. Izvukla je svoju slobodnu ruku ispod jastuka. U njoj je držala svoj automatski pištolj. 289
    • "Gospodin Gaunt je rekao da ćeš doći, Cora," rekla je i opalila. Cora je osjetila da je metak udario zrak pored njenog obraza; čula je da je udario u žbuku na lijevoj strani vrata. Opalila je iz svog pištolja. Metak je pogodio sliku između Myrinih nogu, razbio je staklo i zabio se u Myrin gornji dio bedra. Isto tako je ostavio rupu nasred čela Elvisa Presleyja. "Pogledaj što si napravila!" Myra je kreštala. "Ubila si Kralja, ti glupa kurvo!" Ispalila je tri metka u Coru. Dva su promašila, a treći je pogodio Coru u vrat, bacajući je natrag na zid i rasprskavajući ružičastu krv. Dok je Cora padala na koljena, ponovno je opalila. Metak je izbušio rupu u Myrinom iveru, i izbacio je iz kreveta. Tada je Cora pala licem na pod, a pištolj je ispao iz njene ruke. Dolazim tebi, Elvise, pokušala je reći, ali nešto je bilo jako, jako pogrešno. Činilo se da je tamo samo mrak, a u njemu nitko, osim nje. 14 Baptisti Castle Rocka, koje je predvodio velečasni William Rose i katolici Castle Rocka, koje je predvodio otac John Brigham, spojili su se na podnožju Castle Hilla sa skoro glasnim praskom. Nije bilo pristojnog udaranja šakama, nije bilo pravila Markiza Queensberryja*; došli su da iskopaju oči i razbiju noseve. Vjerojatno i da ubiju. * Markiz od Queensberryja je sastavio pravila pravedne borbe u boksu Albert Gendron, ogromni zubar koji je bio spor u ljutnji, ali užasan kad bi se taj gnjev probudio, zgrabio je Normana Harpera za uši i povukao Normanovu glavu prema naprijed. Istovremeno je i svoju glavu gurnuo prema naprijed. Njihove su se lubanje sudarile sa zvukom nalik na porculan za vrijeme potresa. Norman je zadrhtao, zatim se opustio. Albert ga je bacio na stranu poput vreće rublja i zgrabio Billa Sayersa, koji je prodavao alat u Western Autu. Bili se izmaknuo, zatim udario. Pogodio je Alberta točno u usta, koji je pljunuo zub, zgrabio Billa u medvjeđi zagrljaj i stiskao ga dok nije čuo da je puklo rebro. Bili je počeo kreštati. Albert ga je bacio preko ulice, gdje je policajac Morris stao na vrijeme, izbjegavši da ga pregazi. 290
    • Područje je sada bilo splet likova koji su se borili, udarali, kopali, urlali. Podmetali su noge jedan drugome, sklizali se na kiši, ponovno ustajali, udarali i primali udarce. Pod blistavom svjetlošću munje, činilo se kao da se neki neobičan ples odvija, onaj u kojem bacaš svog partnera na najbliže drvo umjesto da plešeš allemande, ili guraš svoje koljeno u njegovo međunožje, umjesto da plešeš do-si-do.* * Plesna figura u kojoj partneri prolaze jedan pored drugog dodirivajući se desnim ramenima i okreću okrenutih leđa Nan Roberts je zgrabila Betsy Vigue za poleđinu haljine, dok je Betsy tetovirala obraze Lucille Dunham svojim noktima. Nan je trznula Betsy prema sebi, zavitlala njome i gurnula dva prsta u Betsyn nos sve do drugog zgloba. Betsy je ispustila nazalni krik nalik sireni za maglu dok ju je Nan oduševljeno počela tresti natrag i naprijed za njen nos. Frieda Pulaski je udarala Nan sa svojom džepnom knjigom. Nan je pala s jednim praskom. Kada je pokušala ustati, Betsy ju je udarila u lice i srušila raskrečenu nasred ceste. "Ti, kulvo, ti sifilticna bolecnice!" Betsy je vikala. "Ti SIFILITICNA bolecnice!" Pokušala je nogom stati na Nanin trbuh. Nan je zgrabila njenu nogu, svinula je, i odbacila nekadašnju Betty La-La na lice na cestu. Nan je dopuzala do nje; Betsy je čekala; trenutak kasnije, obje su se kotrljale po cesti, grizući i grebući. "STOP!" Povikao je policajac Morris, ali njegov se glas utopio u grmljavini koja je zatresla cijelu ulicu. Povukao je pištolj, okrenuo ga prema nebu... ali prije nego je uspio opaliti, netko - Bog zna tko - pogodio ga je u međunožje s jednim od specijalnih predmeta s rasprodaje kod Lelanda Gaunta. Policajac Morris je odletio prema nazad na poklopac svojih patrolnih kola i otkoturao se na ulicu, držeći ruševine svog seksualnog aparata i pokušavajući vikati. Bilo je nemoguće reći koliko je boraca tog dana donijelo oružje koje su kupili od gospodina Gaunta. Ne puno, a neki od njih koji su bili naoružani, izgubili su automatsko oružje u metežu kad su pokušavali pobjeći od smrdljivaca. Ali barem je četiri hitca ispaljeno za redom, hici se uglavnom nisu zamjećivali u metežu vike i grmljavine. 291
    • Len Milliken je vidio da je Jake Pulaski nanišanio pištolj u Nan, koja je dozvolila Betsy da ode i sada je pokušavala zadaviti Meade Rossignol. Len je zgrabio Jakeov zglob i okrenuo ga prema nebu koje je bliještalo od munja, sekundu prije nego je pištolj opalio. Tada je spustio Jakeov zglob i slomio ga preko koljena poput triješća za potpaljivanje. Pištolj je otštropotao na mokru ulicu. Jake je počeo zavijati. Len je zakoračio nazad i rekao, "To ćete naučiti da -" Nije dalje nastavio, jer je netko izabrao taj trenutak da zabije oštricu džepnog noža u njegovu šiju, trgajući Lenovu leđnu moždinu kod korijena mozga. Sada su stizala druga policijska kola, njihova plava svjetla su se luđački okretala u tmini okupanoj kišom. Borci se nisu obazirali pojačanim povicima da prestanu i suzdrže se. Kada su policajci pokušali prekinuti stvar, umjesto toga, uvučeni su u tučnjavu. Nan Roberts je vidjela oca Brighama, njegova prokleta crna košulja je bila razderana na poleđini. Držao je velečasnog Rosea za šiju jednom rukom. Druga ruka je bila stisnuta u šaku i njome je stalno udarao velečasnog Rosea u nos. Njegova bi Šaka udarila cilj, a ruka koja je držala šiju velečasnog Rosea bi se malo zanjihala prema natrag i ponovno vratila velečasnog Rosea u položaj za sljedeći udarac. Urlajući iz sveg glasa, ignorirajući zbunjenog teritorijalnog policajca koji joj je govorio - skoro je molio - da prestane i prestane odmah, Nan je odbacila Meade Rossignol i bacila se na oca Brighama. 292
    • DVADESET I DRUGO POGLAVLJE 1 Napad oluje je natjerao Alana na puzanje, unatoč njegovom sve jačem osjećaju da je vrijeme postalo bitno, užasno važno, i da ako se uskoro ne vrati u Castle Rock, može se isto tako i nikad ne vratiti. Većina informacije koju je stvarno trebao, činilo mu se sada, cijelo je vrijeme bila u njegovoj glavi, zaključana iza debelih vrata. Na vratima je bila uredno otiskan natpis - ali ne URED PREDSJEDNIKA ili PROSTORIJA ZA SASTANKE UPRAVNOG ODBORA ili čak PRIVATNO, NE ULAZI. Otiskani natpis na vratima u Alanovoj glavi je bio OVO NEMA SMISLA. Samo mu je trebao pravi ključ da ih otključa... ključ koji mu je dao Sean Rusk. A što je bilo iza vrata? Pa, Potrebne stvari. I njegov vlasnik, gospodin Leland Gaunt. Brian Rusk je kupio bejzbol sličicu u Potrebnim stvarima, a Brian je mrtav. Nettie Cobb je kupila sjenilo za svjetiljku u Potrebnim stvarima, i ona je isto bila mrtva. Koliko ih je još u Castle Rocku otišlo do bunara i kupilo otrovnu vodu od otrovnog čovjeka? Norris je kupio - štap za ribolov. Polly - čarobnu amajliju. Majka Briana Ruska - par jeftinih naočala koje su imale neke veze s Elvisom Presleyjem. Čak je i Ace Merrill - staru knjigu. Alan je bio spreman na okladu da je i Hugh Priest nešto kupio... i Danforth Keeton... Koliko još drugih? Koliko? Stao je na drugoj strani Tin Bridgea upravo kada je munja udarila s neba i raskolila jedan od starih brijestova s druge strane Castle potoka. Začulo se jako električno pucketanje i pojavio žestok trak svjetlosti. Alan je stavio ruku preko očiju, ali je prizor još uvijek ostao na njima kao jako plavo dok je radio ispuštao glasno brbljanje atmosferskih smetnji, a brijest se srušio s glomaznom veličanstvenošću u potok. Spustio je ruku, zatim zaurlao kad je grom udario točno iznad i djelovao dovoljno glasan da bi mogao raskoliti svijet. Na trenutak, njegove zabliještene oči nisu mogle ništa vidjeti i bojao se da je drvo palo na most, blokirajući njegov put u grad. Tada je vidio da je uzvodno od stare hrđave konstrukcije, zakopan u nejasnim obrisima brzica. Alan je ubacio u brzinu i prešao. Dok je prelazio most, čuo je 293
    • vjetar, koji je sada bio vrlo jak, kako zavija u kosim potpornjima i glavnim gredama. Bio je to sablasan, usamljeni zvuk. Kiša je pljuštala po prednjem staklu starog karavana, pretvarajući sve dalje od njega u podrhtavajuću halucinaciju. Kada je Alan sišao s mosta i u Lower Main Street na križanju s Watermill Lane, kiša je postala tako jaka, da su brisači, čak i pri najvećoj brzini, bili potpuno beskorisni. Otvorio je prozor, gurnuo glavu van i tako vozio. Za tren je bio mokar. Područje oko Općinske zgrade je bilo prepuno policijskih automobila i TV kombija, ali je isto imao čudan, napušten izgled, kao da su iznenada zli vanzemaljci s Neptuna teleportirali ljude koji su pripadali tim vozilima. Alan je vidio da nekoliko novinara zuri iz skrovišta svojih kombija, a jedan Teritorijalni policajac je trčao uličicom koja je vodila do parkirališta Općinske zgrade, kiša je škrapala s njegovih cipela, ali to je bilo sve. Tri bloka gore, prema Castle Hillu, policijski auto Teritorijalne policije je jurio velikom brzinom Upper Mainom, krećući prema zapadu po Laurel Streetu. Trenutak kasnije, druga patrolna kola su jurila preko Maina. Bila su u Birch Street i kretala u suprotnom smjeru od prvih. To se sve događalo brzo - zip, zip - da je izgledalo poput nečega što se vidi u komedijama o nesposobnoj policiji. Smokey i banditi, možda. Međutim, Alanu ovdje ništa nije bilo smiješno. Davalo mu je osjećaj akcije bez svrhe, vrstu paničnog, navrat-nanos kretanja. Iznenada je bio siguran da je Henry Payton izgubio kontrolu nad svim što se noćas događalo u Castle Rocku... to jest, ako je od početka ikad imao nešto više od iluzije kontrole. Mislio je da čuje slabe povike koji su dolazili iz smjera Castle Hilla. Uz kišu, grmljavinu i hučanje vjetra, bilo je teško zasigurno reći, ali nije mislio da su ti povici samo mašta. Kao dokaz tome, auto Teritorijalne policije je zaurlao iz uličice pored Općinske zgrade, blješćući farovima i okrećući rotacijsko svjetlo osvjetljavajući srebrne pruge kiše, i kretao je u tom smjeru. Pri tome je skoro okrznuo prevelik WMTW kombi. Alan se sjetio osjećaja ranije tog tjedna, da se nešto jako poremetilo u njegovom gradiću - da su stvari, koje nije mogao vidjeti, krenule 294
    • naopako i Castle Rock se tresao na rubu nekog nezamislivog nereda. I sada se taj nered pojavio, a sve to je planirao čovjek (Brian je rekao da gospodin Gaunt uopće nije čovjek) kojeg Alan nikad nije uspio vidjeti. Urlik se pronio u noći, jak i prodoran. Nakon njega je uslijedio zvuk razbijenog stakla... a tada, odnekud drugdje, pucanj i lud, idiotski smijeh. Grom je udario na nebu poput hrpe daski koje su pale. Ali ja sada imam vremena, Alan je pomislio. Da. Puno vremena. Gospodine Gaunt, mislim da se trebamo pozdraviti, i mislim da je krajnje vrijeme da vidite što se događa s ljudima koji se zajebavaju s mojim gradom. Ignorirajući slabe zvukove kaosa i nasilja koje je čuo kroz otvoren prozor, ignorirajući Općinsku zgradu gdje je Henry Payton vjerojatno upravljao snagama zakona i reda - ili pokušavao - Alan se odvezao Main Streetom prema Potrebnim stvarima. Dok se vozio, jaka bijelo-ljubičasta munja je zapalila nebo poput električnog ogrevnog drva, i dok je gore prateća kanonada grmljavine još uvijek urlala, sva svjetla u Castle Rocku su se ugasila. 2 Zamjenik Norris Ridgewick, odjeven u uniformu koju je čuvao za smotre i ostale svečane prilike, bio je u šupi pripojenoj maloj kućici koju je dijelio sa svojom majkom dok nije umrla od kapi u jesen 1986, kućici u kojoj je otada sam živio. Stajao je na stolcu. Dugačko uže s omčom visilo je s jedne od gornjih greda. Norris je gurnuo glavu u omču i stezao je na svom desnom uhu kada je munja zasvijetlila i dvije električne žarulje koje su svjetlile u šupi, su se isključile. Ipak, mogao je vidjeti Bazun štap za pecanje, koji je bio naslonjen na zid pored vrata koja su vodila u kihinju. Tako jako je želio taj štap za ribolov i vjerovao je da ga je jeftino dobio, ali na kraju cijena je bila visoka. Previsoka za Norrisa. Njegova je kuća bila na gornjem ogranku Watermill Lanea, gdje Lane zaokreće prema Castle Hillu i Viewu. Vjetar je bio pravi, i čuo je zvukove gužve koja se tamo još uvijek odvijala - krikove, povike, povremenu pucnjavu. 295
    • Ja sam odgovoran za to, pomislio je. Ne potpuno - prokletstvo, ne - ali sam dio toga. Sudjelovao sam. Ja sam uzrok zbog kojeg je Henry Beaufort ranjen ili umire, ili je možda već i umro u Oxfordu. Ja sam uzrok zbog kojeg je Hugh Priest u hladnjaku. Momak koji je oduvijek želio biti policajac i pomagati ljudima, momak koji je to želio otkako je bio dječak. Glup, smiješan, nespretan stari Norris Ridgewick, koji je mislio da treba Bazun štap za ribolov i da ga može jeftino dobiti. "Žao mi je zbog onoga što sam napravio," rekao je Norris. "To ne može popraviti to, ali što god vrijedilo, zaista mi je žao." Pripremao se da skoči sa stolca, i iznenada je novi glas progovorio u njegovoj glavi. Zašto tada ne pokušaš to ispraviti, ti kukavice? "Ne mogu," rekao je Norris. Munja je sijevnula; njegova je sjena luđački skakala na zidu šupe, kao da već izvodi ples u zraku. "Prekasno je." Tada barem pogledaj ZBOG ČEGA si to napravio, inzistirao je ljutit glas. Toliko možeš napraviti, zar ne? Pogledaj! Jako DOBRO pogledaj! Munja je ponovno sijevnula. Norris je zurio u Bazun štap... i zaurlao u agoniji i nevjerici. Trgnuo se i skoro pao sa stolca i slučajno se objesio. Glatki Bazun, tako gibak i jak, više nije bio tamo. Zamijenio ga je prljav, raskoljen bambusov štap, zaista ne puno drugačiji od štapa s Zebco koturom pričvršćenim na nj s hrđavim vijkom. "Netko ga je ukrao!" Norris je vikao. Sva njegova ogorčena ljubomora i paranoidna pohlepa su se za tren vratili, i osjetio je da mora odjuriti na ulicu i pronaći lopova. Mora ih sve ubiti, sve u gradu, ako je to potrebno, kako bi našao pokvarenog muškarca ili ženu koji su za to odgovorni. "NETKO JE UKRAO MOJ BAZUN!" ponovno je zajaukao, njišući se na stolcu. Ne, odgovorio je ljut glas. Tako je uvijek bilo. Samo tvoji naočnjaci su ukradeni - oni koje si stavio na sebe svojom slobodnom voljom. "Ne!" Činilo se da su monstruozne ruke udarile Norrisovu glavu sa strane; sada su počele stiskati. "Ne, ne, ne!" Ali munja je sijevnula, ponovno pokazujući prljavi bambusov štap tamo gdje je samo prije nekoliko trenutaka bio Bazun. Stavio ga je 296
    • tamo tako da to bude posljednja stvar koju će vidjeti kada zakorači sa stolca. Nitko nije bio ovdje; nitko ga nije odnio; prema tome, mora da je glas u pravu. Tako je uvijek bilo, inzistirao je ljutit glas. Jedino pitanje je ovo: da li ćeš nešto napraviti u vezi s tim, ili ćeš otrčati u tminu? Počeo je tražiti omču, i u tom trenu je osjetio da nije sam u šupi. U tom trenutku mu se učinilo da osjeća miris duhana i kave i neke slabe kolonjske vode - možda Southern Gentleman - mirisi gospodina Gaunta. Ili je izgubio ravnotežu ili su ga ljute, nevidljive ruke gurnule sa stolca. Jedna noga ju je pritisnula kada se zanjihao i srušio je. Norrisov je povik bio ugušen kada se čvor stisnuo. Jedna mlatarajuća ruka je pronašla gornju gredu i primila se za nju. Malo se podigao, kako bi smanjio zategnutost. Njegova druga ruka je zgrabila omču. Osjetio je kako mu uže probada grlo. Ne je u redu! čuo je kako gospodin Gaunt ljutio izvikuje. Ne je potpuno točno, ti prokleti varalico! Nije bio ovdje, ne zaista: Norris je znao da nije gurnut. Ipak, bio je potpuno siguran da je dio gospodina Gaunta ipak bio ovdje... i gospodinu Gauntu nije bilo drago, zato jer se ovo nije odvijalo onako kako je trebalo. Naivci nisu trebali ništa vidjeti. Ne barem dok nije bilo prekasno da bi više bilo važno. Trzao je i ščepao omču, ali se činilo kao da je čvor umočen u beton. Ruka koja ga je držala divlje je drhtala. Njegove su noge mlatarale natrag i naprijed metar iznad poda. Nije više dugo mogao držati pola svoje brade prema gore. Bilo je zadivljujuće da je uopće uspio malo olabaviti uže. Konačno je uspio gurnuti dva prsta ispod omče i malo je razvući. Izvukao je glavu kroz nju, upravo kada je užasan, umrtvljujući grč uhvatio ruku koja ga je držala gore. Srušio se na pod jecajući, držeći na prsima ruku koju je uhvatio grč. Munja je zaparala i pretvorila pljuvačku na njegovim iskeženim zubima u sićušne ljubičaste lukove svjetla. Tada mu se zamračilo... nije znao koliko dugo, ali kiša je još uvijek pljuštala i munje su još uvijek sijevale kada mu se um povratio. 297
    • Zateturao je na noge i otišao do štapa za ribolov, još uvijek držeći ruku. Grč je sad počeo popuštati, ali Norris je još uvijek dahtao. Zgrabio je štap i proučio ga izbliza i ljutito. Bambus. Prljavi, zmazani bambus. Nije bio vrijedan svega; nije bio vrijedan ničega. Norrisove mršave grudi su se trzale kod udisaja, i ispustio je vrisak srama i bijesa. U istom je trenu podigao koljeno i preko njega slomio štap za ribolov. Podvostručio je komade i ponovno ih slomio. Djelovali su odvratno - skoro okuženo - u njegovim rukama. Djelovao je prevarantski. Bacio ih je i zaustavili su se sa štropotom pored prevrnutog stolca poput toliko beznačajnih štapića. "Evo!" vikao je. "Evo! Evo! EVO!" Norrisove misli su se vratile gospodinu Gauntu. Gospodinu Gauntu s njegovom srebrnom kosom i njegovim tvidom i gladnom osmijehu s naguranim zubima. "Pokazat ću ti," šapnuo je Norris Ridgewick. "Ne znam što će se dogoditi nakon toga, ali ću ti jako dobro pokazati." Otišao je do vrata šupe, povukao ih i izašao na kišu. Jedinica 2 je bila parkirana na prilazu. Nagnuo je svoje mršavo tijelo prema vjetru i otišao do nje. "Ne znam što si ti," rekao je Norris, "ali dolazim po tvoju lažljivu, lukavu guzicu." Ušao je u patrolna kola i krenuo natraške s prilaza. Poniženje, jad i ljutnja su se podjednako borili na njegovom licu. Na dnu prilaza je skrenuo lijevo i počeo voziti prema Potrebnim stvarima što se brže usudio. 3 Polly Chalmers je sanjala. U njenom snu je ušla u Potrebne stvari, ali lik iza tezge nije bio Leland Gaunt; bila je to teta Evyie Chalmers. Teta Evyie je nosila svoju najeljepšu plavu haljinu i plavi šal, onaj s crvenim rubom. Herbert Tareyton je bio stisnut među njenim velikim i nevjerojatno pravilnim lažnim zubima. Teta Evyie! Polly je povikala u svom snu. Ogromno veselje i još ogromnije olakšanje - ono olakšanje koje poznajemo samo u sretnim 298
    • snovima, i u trenucima kada se budimo iz užasnih - ispunilo ju je poput svjetlosti. Teta Evyie, ti si živa! Ali teta Evyie nije pokazala nikakav znak prepoznavanja. Kupite što god želite, gospođice, rekla je teta Evyie. Usput - da li je vaše ime Polly ili Patricia? Nekako sam zaboravila. Teta Evyie, ti znaš moje ime - ja sam Trisha. Uvijek sam bila Trisha za tebe. Teta Evyie nije obraćala pažnju. Bez obzira kako se zoveš, danas imamo specijalnu ponudu. Sve mora ići. Teta Evyie, što radiš ovdje? JA PRIPADAM ovdje, rekla je teta Evvie. Svi u gradu pripadaju ovdje, gospođice s dva imena. U stvari, svi na SVIJETU pripadaju ovdje, zato jer svi vole povoljnu kupovinu. Svi vole nešto za ništa... čak i ako košta sve. Dobar osjećaj je iznenada nestao. Zamijenio ga je užas. Polly je pogledala u staklene kutije i vidjela bočice tamne tekućine koje su bile označene ELEKTRIČNI TONIK DR. GAUNTA. Tamo su se nalazile loše napravljene igračke za navijanje koje bi iskašljavale zupce zupčanika i pljuvale svoje opruge drugi put kad bi se navinule. Tamo su se nalazile i neobrađene seksualne igračke. Tamo su se nalazile male bičiće nečega što je izgledalo kao kokain; na njima je bila etiketa KICKAPOO* PRAH ZA POTENCIJU DR. GAUNTA. * Ime jednog plemena Indijanaca. Prevladavale su jeftine novotarije: plastična pseća bljuvotina, puder koji izaziva svrab, kutije cigareta, zabavna zujala. Tamo se nalazio i par rendgenskih naočala koje su ti trebale omogućiti da vidiš kroz zatvorena vrata i kroz ženske haljine, ali u stvari nisu radile ništa drugo osim što su ti stavljale krugove oko očiju nalik onima rakuna. Tamo je bilo i plastično cvijeće i označene igraće karte i bočice jeftinog parfema na kojima je bila etiketa LJUBAVNI NAPITAK DR. GAUNTA #9, PRETVARA UMOR U POŽUDU. Kutije su bile zbirka vječnog, neukusnog i beskorisnog. Sve što želite, gđice s dva imena, rekla je teta Evyie. Zašto me tako zoveš, teta Evyie? Molim te - zar me ne prepoznaješ? Sve garantirano radi. Jedina stvar za koju se ne garantira da će raditi nakon ove rasprodaje si TI. Zato dođi i kupuj, kupuj, kupuj. 299
    • Sada je direktno gledala Polly, i Polly je pogodio užas poput noža. Vidjela je suosjećanje u očima tete Evyie, ali to je bilo užasno, nemilosrdno suosjećanje. Kako se zoveš, dijete? Čini mi se da sam te nekoć poznavala. U svom snu (i u svom krevetu) Polly je počela plakati. Da li je još netko zaboravio tvoje ime? pitala je teta Evyie. Pitam se. Čini se da je. Teta Evyie, plašiš me! Ti plašiš sebe, dijete, teta Evyie je odgovorila, prvi put gledajući direktno u Polly. Samo se sjeti kada kupuješ ovdje, gospođice s dva imena, ti isto i prodaješ. Ali ja to trebam! plakala je Polly. Počela je jače jecati. Moje ruke-! Da, to djeluje, gđice Polly Frisco, rekla je teta Evyie i izvadila jednu bočicu označenu ELEKTRIČNI TONIK DR. GAUNTA. Stavila ga je na tezgu, malu, zdepastu bočicu napunjenu nečim što je izgledalo kao tekuće blato. Ne može otjerati tvoju bol, naravno - ništa ne može to napraviti - ali može izvršiti prijenos. Što hoćeš reći? Zašto me plašiš? Mijenja lokaciju tvog artritisa, gospođice s dva imena - umjesto tvojih ruku, bolest će napasti tvoje srce. Ne! Da. Ne! Ne! NE! Da. Oh, da. I tvoju dušu isto. Ali imat ćeš svoj ponos. Barem to će ti ostati. A zar žena nema pravo na svoj ponos? Kada sve drugo ode srce, duša, čak i čovjek kojeg voliš - imat ćeš to, mala gđice Polly Frisco, zar ne? Imat ćeš taj novčić bez kojeg će tvoj novčanik biti prazan. Neka to bude tvoja mračna i gorka utjeha ostatak tvog života. Neka ti bude na čast. Mora ti biti, jer ako tako nastaviš, sigurno neće biti drugog izlaza. Prestani, molim te, ne možeš"Prestani," promrmljala je u svom snu. "Molim te, prestani. Prestani." Okrenula se na stranu. Azka je nježno zveknula o svoj lanac. Munja je osvijetlila nebo, udarajući u brijest pored Castle potoka, rušeći ga u nabujalu vodu dok je Alan Pangborn sjedio za volanom svog karavana, zaslijepljen svjetlom. 300
    • Udarac groma koji je uslijedio, probudio je Polly. Njene su se oči otvorile. Njena je ruka odmah otišla do azke i zaštitnički se zatvorila oko nje. Ruka je bila gipka; zglobovi su se micali lako poput kugličnih ležajeva stavljenih u duboko, čisto ulje. Gđice s dva imena... mala gđice Polly Frisco. "Što...?" Njen je glas bio mukao, ali njena je glava već bila bistra i budna, kao da uopće nije spavala, već je bila tako duboko zamišljena skoro kao u transu. Nešto se naziralo u njenim mislima, nešto veličine kita. Vani, munja je svijetlila i treptala na nebu poput sjajnih ljubičastih iskri. Da li je još netko zaboravio tvoje ime?... Čini se da jesu. Posegnula je prema noćnom ormariću i uključila svjetlo. Pored Princess telefona, telefona opremljenog s ogromnim tipkama koje joj više nisu trebale, nalazila se omotnica koju je našla u hodniku s ostalom poštom kada se poslijepodne vratila kući. Ponovno je složila užasno pismo i vratila ga unutra. Negdje u noći, između bučnih prasaka grmljavine, pomislila je da čuje ljude koji vrište. Polly ih je ignorirala; razmišljala je o kukavici, ptici koja nese jaja u nepoznato gnijezdo dok nema vlasnika. Kada se buduća majka vrati, primijeti li da je nešto novo dodano? Naravno da ne; ona ga jednostavno prihvati kao svoje. Onako kako je Polly prihvatila prokleto pismo samo zato što je ležalo na podu hodnika s dva kataloga i ponudom iz Western Maine kablovske TV. Ona ga je prihvatila... ali bilo tko je mogao gurnuti pismo kroz otvor, nije li to bila istina? "Gđice s dva imena," promrmljala je očajnim glasom. "Mala gđice Polly Frisco." I u tome je bila stvar, zar ne? Stvar koju je njena podsvijest zapamtila i stvorila tetu Evyie da joj to kaže. Ona je bila gđica Polly Frisco. Nekoć je bila. Posegnula je za omotnicom. Ne! glas joj je rekao, i to je bio glas kojeg je jako dobro poznavala. Nemoj to dirati, Polly - ne ako znaš što je dobro za tebe! Bol mračna i jaka kao kava stara jedan dan se razbuktala duboko u njenoj ruci. Ne može otjerati tvoju bol... ali može izvršiti prijenos. 301
    • Ona stvar veličine kita je dolazila na površinu. Glas gospodina Gaunta je nije mogao zaustaviti; ništa je nije moglo zaustaviti. TI je možeš zaustaviti, Polly, rekao je gospodin Gaunt. Vjeruj mi, ti moraš. Njena se ruka povukla prije nego je dodirnula pismo. Vratila se azki i postala zaštitnička šaka oko nje. Nešto je osjetila unutra, nešto što je njena toplina zagrijavala, divlje jureći unutar šuplje, srebrne amajlije, i osjetila je odvratnost, zbog čega ju je obuzelo gađenje i izazvalo osjećaj mučnine. Pustila ju je i ponovno posegnula za pismom. Posljednje upozorenje, Polly, rekao joj je glas gospodina Gaunta. Da, odgovorio je glas tete Evyie. Mislim da to zaista misli, Trisha. Uvijek je volio žene koje se ponose sobom, ali znaš što? Mislim da nema previše koristi od onih koji su ponizni. Mislim da je došlo vrijeme za tebe da odlučiš, jednom i zauvijek, koje je tvoje pravo ime. Uzela je omotnicu, ignorirajući drugo upozoravajuće probadanje u svojim rukama i pogledala uredno istipkanu adresu. Ovo pismo tobožnje pismo, tobožnja fotokopija - je poslano "Gđi Patriciji Chalmers." "Ne," šapnula je. "Krivo. Krivo ime. "Njena se ruka polako i mirno zatvorila oko pisma, gužvajući ga. Tupa bol je prožela njenu šaku, ali ju je Polly ignorirala. Njene su oči bile sjajne, grozničave. "Uvijek sam bila Polly u San Franciscu - bila sam Polly za sve, čak i za Dječju skrb!" To je bio dio njenog pokušaja da prekine sa svim aspektima svog starog života za koje je mislila da su je jako povrijedili, nikad ni u najmračnijim noćima ne dozvoljavajući si da sanja da je većinu rana sama sebi nanijela. U San Franciscu nije bilo niti Trishe, niti Patricije; samo Polly. Tako je ispunila tri ADC molbe i tako je potpisala svoje ime - kao Polly Chalmers, bez srednjeg inicijala. Da je Alan zaista pisao ljudima u Dječjoj skrbi u San Franciscu, pretpostavila je da je mogao dati njeno ime kao Patricia, zar ne bi rezultati pretraživanja podataka bili uzaludni? Da, naravno. Čak niti adresa ne bi odgovarala, jer ona koju je napisala u prostoru za ADRESA POSLJEDNJEG PREBIVALIŠTA tih davnih godina je bila adresa njenih roditelja, a to je bilo na drugoj strani grada. 302
    • Recimo da im je Alan dao oba imena? Polly i Patricia ? Recimo da je? Dovoljno je znala o poslovima vladine birokracije da vjeruje da nije bitno koje ime ili imena im je Alan dao; kada bi joj pisali, pismo bi došlo na ime i adresu koju su imali na dosjeu. Polly je imala prijateljicu u Oxfordu čija su pisma sa Sveučilišta u Maineu još uvijek dolazila adresirana na njeno djevojačko ime, iako je bila udata dvadeset godina. Ali ta omotnica je došla adresirana na Patriciju Chalmers, ne Polly Chalmers. A tko bi je još danas zvao Patricia u Castle Rocku? Ista osoba koja je znala da je Nettie Cobb u stvari Netitia Cobb. Njen dobar prijatelj Leland Gaunt. Sve u vezi s imenima je zanimljivo, teta Evyie je iznenada rekla, ali to u stvari i nije važna stvar. Važna stvar je čovjek - tvoj čovjek. On je tvoj čovjek, zar ne? Čak i sada. Znaš da nikad ne bi radio iza tvojih leđa kao što je ovo pismo reklo da je. Nije važno koje je ime na njemu ili kako uvjerljivo zvuči... znaš to, zar ne ? "Da," šapnula je. "Poznajem ga." Da li je zaista vjerovala u išta od ovog? Ili je odbila sumnjati u to apsurdno, nevjerojatno pismo zato jer se bojala - u stvari, bila je užasnuta - da će Alan otkriti gadnu istinu o azki i prisiliti je da odabere između njega i nje? "Oh, ne - to je prejednostavno," šapnula je. "Vjerovala si u to, točno. Samo pola dana, ali jesi vjerovala. Oh, Isuse. Oh, Isuse, što sam napravila?" Bacila je zgužvano pismo na pod s gadljivim izrazom na licu poput žene koja je upravo shvatila da drži mrtvog štakora. Nisam mu objasnila zbog čega sam ljuta; nisam mu dala šansu da objasni; samo... samo sam povjerovala u to. Zašto? Za Boga miloga, zašto? Znala je naravno. Bio je to iznenadni, sramotni strah da su otkrivene laži o uzroku Keltonove smrti, da se sumnja u bijedu njenih godina u San Franciscu, da se procijenjuje njena krivnja u smrti njenog djeteta... i da to sve radi jedan čovjek na svijetu čije je dobro mišljenje željela i trebala. Ali to nije bilo sve. To nije bio niti veći dio. Većinom je to bio ponos ranjeni, bijesni, udarajući, ogroman, poguban ponos. Ponos, novčić 303
    • bez kojeg bi njen novčanik bio potpuno prazan. Vjerovala je, jer je bila u panici srama, srama koji se rodio iz ponosa. Uvijek sam volio žene koje se ponose sobom. Jak val boli se pojavio u njenim rukama; Polly je zastenjala i stavila ih na grudi. Nije prekasno, Polly, gospodin Gaunt je rekao nježno. Čak niti sada nije prekasno. "Oh, zajebi ponos!" Polly je iznenada zavrištala u mrak svoje zatvorene, zagušljive spavaće sobe, i strgnula azku s vrata. Držala ju je visoko iznad glave u stisnutoj šaci, lijepi srebrni lančić je divlje šibao, i osjetila je da površina amajlije puca u njenoj ruci poput ljuske jajeta. 'ZAJEBI PONOS!" Bol se odmah zabila u njenu ruku poput neke male i gladne životinje... ali je čak i tada znala da bol nije tako jaka kao što se bojala; niti blizu tako jaka kao što se bojala. Znala je to sigurno isto kao što je znala da Alan nikad nije pisao Dječjoj skrbi u San Franciscu, raspitivajući se o njoj. "ZAJEBI PONOS! ZAJEBI GA! ZAJEBI GA! ZAJEBI GA!" vikala je, i bacila azku preko sobe. Udarila je zid, skočila na pod i otvorila se. Munja je zasvijetlila i vidjela je dvije dlakave noge koje su provirile kroz pukotinu. Pukotina se raširila i ono što je ispuznulo van je bio mali pauk. Pojurio je prema kupaoni. Munja je ponovno sijevnula, ostavljajući svoju produljenu, jajoliku sjenu na podu poput električne tetovaže. Polly je skočila iz kreveta i pojurila za njim. Morala ga je ubiti, brzo... jer i dok ga je gledala, pauk je naticao. Hranio se otrovom kojeg je isisao iz njene krvi, i sada kada je bio izvan svog okruženja, nije se moglo reći koliko velik će narasti. Uključila je svjetlo u kupaoni, i fluorescentna rasvjeta iznad umivaonika je oživjela. Vidjela je pauka kako juri u kadu. Kada je prošao kroz vrata, nije bio veći od kukca. Sada je bio veličine miša. Kada je ušla, okrenuo se i pojurio prema njoj - taj užasan udarajući zvuk njegovih nožica koje su udarale po pločicama - imala je vremena razmišljati. Bio je između mojih grudi, ležao je NA meni, ležao je na meni CIJELO VRIJEME - 304
    • Njegovo je tijelo bilo čekinjasto crno-smeđe. Sitne dlačice nalazile su se na njegovim nogama. Oči bez sjaja poput lažnih rubina zurile su u nju... i vidjela je da dva očnjaka strše iz njegovih usta poput zakrivljenih vampirskih zubiju. S njih je kapala neka prozirna tekućina. Tamo gdje je kapljica pala na pločice, ostajali su mali krateri koji su se dimili. Polly je zavrištala i zgrabila otčepljivač koji je stajao pored zahoda. Njene ruke su zavrištale na nju, ali ih je svejedno zatvorila oko drvene drške otčepljivača i njome udarila pauka. Povukao se, sada mu je jedna noga bila slomljena i bespomoćno nahero visila. Polly je pojurila za njim dok je trčao prema kadi. Bez obzira na povredu, još uvijek se povećavao. Sada je bio veličine štakora. Njegov izbočen trbuh se vukao po pločicama, ali se popeo po zavjesama za tuširanje s neobičnom žustrinom. Njegove su noge proizvodile zvuk po plastici nalik sićušnim udarcima vode. Kolutovi su zvonili na čeličnoj šipci koja se gore nalazila. Polly je zgrabila otčepljivač poput bejzbol palice i ponovno pogodila užasnu stvar. Gumeno zvono je pokrilo veći dio područja, ali nažalost, nije bilo od prevelike koristi, jer se zavjesa za tuširanje svinula i pauk je pao u kadu s mesnatim udarcem. U tom trenu, svjetla su se ugasila. Polly je stajala u mraku, s otčepljivačem u ruci, i slušala pauka kako juri. Tada je munja ponovno sijevnula i vidjela je njegova grbava, čekinjasta leđa koja su stršala preko ruba kade. Stvar koja je izašla iz azke veličine naprstka, sada je bila velika poput mačke - stvar koja se hranila krvlju iz njenog srca čak dok je izvlačila bol iz njenih ruku. Omotnica koju sam ostavila kod doma Camberovih - što je bilo to? Bez azke oko vrata, s boli koja je bila budna i urlala u njenim rukama, više nije mogla govoriti sebi da to nema nikakve veze s Alanom. Očnjaci pauka su škljocnuli na porculanski rub kade. Zvučalo je kao da netko namjerno udara centom po tvrdoj površini kako bi privukao pažnju. Njegove ravnodušne oči nalik lutki, sada su je gledale s ruba kade. Prekasno je, činilo se da te oči govore. Prekasno za Alana, prekasno za tebe. Prekasno za sve. Polly ga je napala. 305
    • "Što si me natjerao da učinim?!" povikala je. "Što si me natjerao da učinim? Oh, tičudovište, ŠTO SI ME NATJERAO DA UČINIM?" I pauk je ustao na svoje stražnje noge, grebući bestidno prednjim nogama po zavjesi za tuširanje kako bi uspostavio ravnotežu, da odbije napad. 4 Ace Merrill je malo počeo poštivati starog šminkera kada je Keeton izvukao ključ koji je otvarao zaključano spremište s crvenim natpisima na vratima u obliku romba JAKI EKSPLOZIVI. Počeo ga je malo više poštivati kada je osjetio hladan zrak, čuo jednolični, tihi zvuk klima uređaja i vidio naslagane sanduke. Komercijalni dinamit. Puno komercijalnog dinamita. Nije bilo sasvim isto kao kad imaš arsenal pun Stinger projektila, ali je bilo skoro približno dobro za rock n' roll. Oh, da. Jaka džepna svjetiljka s osam baterija je bila u odjeljku između prednjih sjedala kombija, zajedno s drugim korisnim alatom, i sada dok se Alan približavao Castle Rocku u svom karavanu, dok je Norris Ridgewick sjedio u svojoj kuhinji, oblikujući svoju omču za vješanje s dugim, debelim užetom, dok je san Polly Chalmers o teti Evyie doveo do zaključaka - Ace je prelazio džepnom svjetiljkom od jednog sanduka do drugog. Gore iznad, kiša je udarala po krovu spremišta. Tako je jako padala da je Ace skoro povjerovao da je ponovno pod zatvorskim tuševima. "Krenimo s tim," rekao je Buster tihim, promuklim glasom. "Samo trenutak, tata," rekao je Ace. "Vrijeme je za pauzu." Dodao je Busteru džepnu svjetiljku i izvadio plastičnu torbu koju mu je dao gospodin Gaunt. Ispraznio je malu hrpu kokaina na dlan lijeve ruke i brzo ga ušmrkao. "Što je to?" Buster je pitao sumnjičavo. "Južnoamerička super prašina, i ukusna je kao krumpir." "Huh," Keeton je prezirno dobacio. "Kokain. P rodaju kokain." "Ace nije trebao pitati tko su Oni. Stari šminker nije govorio ni o čemu drugom dok su se vozili ovamo i Ace je pretpostavljao da neće govoriti ni o čemu drugome cijelu noć. 306
    • "Nije istina, tata," Ace je rekao. "Oni to ne prodaju; Oni su ti koji žele sve za Sebe." Još malo je istresao na dlan kod palca i pružio svoju ruku. "Probaj i reci mi ako griješim." Keeton ga je gledao s mješavinom neodlučnosti, znatiželje i sumnje. "Zašto me stalno zoveš tata? Nisam toliko star da bih ti bio tata." "Pa, sumnjam da si ikad čitao underground stripove, ali tamo postoji taj momak po imenu R. Oumb," Ace je rekao. Sada je kokain djelovao u njemu, nadraživajući sva njegova osjetila. "On radi stripove o momku po imenu Zippy. A vi meni izgledate točno kao Zippyjev tata." "Da li je to dobro?" Buster je pitao sumnjičavo. "Strašno," Ace ga je uvjeravao. "Ali ja ću vas zvati gospodin Keeton, ako vi to želite." Zastao je i namjerno dodao, "Baš kako vas i Oni zovu." "Ne," Buster je odmah rekao, "uredu je. Sve dok to nije uvreda." "Nikako," rekao je Ace. "Hajde - probajte ga. Malo ovog sranja i pjevat ćete "Haj ho, haj ho, veselo je to, mi radimo i pjevamo, haj ho, haj ho." Buster mu je uputio još jedan mračan, sumnjičav pogled, tada ušmrknuo kokain koji je Ace ponudio. Zakaljašao se, kihnuo, zatim lupio rukom po nosu. Njegove vodenaste oči zlokobno su zurile u Acea. "To peče!" 'Samo prvi puta," Ace ga je sretno uvjeravao. "U svakom slučaju, ništa ne osjećam. Prestanimo se zafrkavati i odnesimo taj dinamit u kombi." "Naravno, tatice." Trebalo im je manje od deset minuta da utovare sanduke dinamita. Nakon što su utovarili posljednji, Buster je rekao: "Možda ta tvoja stvar ipak radi nešto. Mogu li dobiti još malo?" "Naravno, tata," Ace se nacerio. "Pridružit ću ti se." Ušmrkali su i krenuli natrag u grad. Buster je vozio i sada je počeo izgledati ne kao Zippyjev tata, već kao gospodin Toad iz Walt Disneyjevog Vjetar u vrbama. Novo, divlje svjetlo se pojavilo u očima Glavnog izbornika. Bilo je zadivljujuće kako je brzo zbrka nestala iz njegovih misli; sada je osjećao da može razumjeti sve što Oni namjeravaju - sve planove, sve spletke, sve makinacije. Ispričao je Aceu sve o tome dok je Ace sjedio u stražnjem dijelu kombija s 307
    • prekriženim nogama, pričvršćujući Hotpoint timere na upaljače. Barem na neko vrijeme, Buster je zaboravio na Alana Pangborna, koji je bio Njihov kolovođa. Bio je ushićen idejom da pošalje Castle Rock - ili što je moguće veći dio - na drugi svijet. Aceovo poštivanje je postalo pravo divljenje. Stari jebač je bio lud, a Ace je volio luđake - oduvijek. S njima se osjećao kao kod kuće. A kao većina ljudi u euforiji nakon prvog kokaina, razum starog tate je putovao po vanjskim planetima. Nije mogao prestati govoriti. Sve što je Ace trebao napraviti je bilo da stalno govori, "Uh-huh," i "Točno, tata," i "Jebeno, tata". Nekoliko puta je skoro nazvao Keetona gospodin Toad umjesto tata, ali se zaustavio. To bi bila vrlo loša zamisao nazvati ovog momka gospodin Toad. Prešli su Tin Bridge dok je Alan još uvijek bio pet kilometara daleko od njega i izašli na pljusak. Ace je pronašao deku u jednom ormariću u klupi i prebacio preko gomile dinamita i preko timera spojenih s upaljačima. "Trebaš li pomoć?" Buster je pitao nervozno. "Bolje me pusti da ja to napravim, tata. Ti bi mogao pasti u prokleti potok, i ja bih izgubio vrijeme izvlačeći te van. Samo drži oči otvorene, dobro?" "Hoću. Ace... zašto prvo ne ušmrkamo još malo kokaina ?" "Ne sada," Ace je rekao strpljivo i potapšao jednu Busterovu mesnatu ruku. "Ovo je sranje skoro čisto. Želiš li eksplodirati?" "Ne ja," Buster je rekao. "Sve drugo, ali ne ja. "Počeo se divlje smijati. Ace mu se pridružio. "Zabavljamo se noćas, ha, tata?" Buster se začudio kad je ustanovio da je to istina. Njegova depresija koja je uslijedila nakon Myrtline... Myrtline nesreće... sada se činila godinama daleko. Osjećao je da on i njegov odlični prijatelj Ace Merrill imaju Njih točno tamo gdje su ih željeli: u šaci svoje zajedničke ruke. "Naravno," rekao je i gledao Acea kako se kliže niz mokar, travnati nasip pored mosta s paketom dinamita omotanog u deku na svom trbuhu. 308
    • Pod mostom je bilo relativno suho: to i nije bilo važno - i dinamit i detonatori su bili vodootporni. Ace je stavio paket u koljenastu kuku koju su napravila dva kosa potpornja, zatim je pričvrstio detonatore na dinamit gurajući žice - vršci su već bili oguljeni, kako praktično - u jedan štapić. Okrenuo je veliki bijeli brojčanik timera na 40. Počeo je otkucavati. Spuznuo je van i popeo se po skliskom nasipu. "Pa?" Buster je pitao uznemireno. "Hoće li eksplodirati, što misliš?" "Eksplodirat će," Ace je rekao umirujuće i popeo se u kombi. Bio je mokar do kože, ali nije mu smetalo. "Što ako ga Oni pronađu? Što ako ga Oni deaktiviraju prije -" "Tata," Ace je rekao. "Slušaj minutu. Gurni glavu kroz vrata i slušaj." Buster je slušao. Slabo, između udara groma, mislio je da čuje povike i krikove. Tada, jasno, čuo je sitan, jaki prasak pištolja. "Gospodin Gaunt ih je zaposlio," rekao je Ace. "On je pametan kurvin sin." Istresao je hrpicu kokaina na dlan, ušmrknuo, tada pružio ruku ispod Busterovog nosa. "Evo, tata - vrijeme je za Miller*." * Reklama za pivo. Buster je spustio glavu i ušmrknuo. Odvezli su se od mosta oko sedam minuta prije nego ga je Alan Pangborn prešao. Ispod, crna kazaljka timera je stajala na 30. Ace Merrill i Danforth Keeton - zvan Buster, zvan Zippyjev tata, zvan Toad od Toad Halla - vozili su polako po Main Streetu u pljusku poput Djeda Mraza i njegovog pomagača, ostavljajući male zavežljaje tu i tamo. Automobili Teritorijalne policije su dva puta protutnjali pored njih, ali niti jedan se nije zainteresirao za ono što je izgledalo kao još jedan TV kombi. Kao što je Ace rekao, gospodin Gaunt ih je zaposlio. Ostavili su timer i pet štapića dinamita pred vratima Samuels pogrebnog zavoda. Pored toga je bila brijačnica. Ace je zamotao komad deke oko ruke i probio laktom staklo na vratima. Sumnjao je da je brijačnica opremljena s alarmom... ili da bi se policija odazvala, čak i da je. Buster mu je dodao svježe pripremljenu bombu - koristili su žicu iz jednog ormarića klupe kako bi čvrsto zavezali timer i detonator na dinamit - i Ace ga je ubacio kroz rupu na vratima. Gledali su kako se zaustavlja u podnožju #1 stolca, dok timer odbrojava od 25. 309
    • "Nitko se neće ovdje brijati neko vrijeme, tata," Ace je dahtao, a Buster se bez daha zahihotao. Tada su se razdvojili, Ace je bacio jedan zavežljaj u Galaxiju dok je Buster ugurao drugi u otvor bankovnog noćnog trezora. Kad su se vraćali u kombi kroz jaku kišu, munja je proparala nebo. Brijest se srušio u Castle potok sa zaglušnim zvukom cijepanja. Stali su na pločniku na trenutak, zureći u tom smjeru, i obojica su pomislili da je dinamit pod mostom eksplodirao dvadeset ili više minuta ranije, ali nije bilo vatrenog cvijeta. "Mislim da je to bila munja," rekao je Ace. "Mora da je pogodila drvo. Hajde." Dok su kretali, Ace je sada vozio, Alanov karavan je prošao pored njih. Na pljusku, niti jedan vozač nije primijetio drugog. Odvezli su se do Nan. Ace je razbio staklo vrata laktom i ostavili su dinamit i tiktakajući timer, ovaj namješten na 20, unutra, blizu pulta s blagajnom. Dok su odlazili, izuzetno sjajna munja je zasvijetlila, i sva ulična svjetla su se ugasila. "To je struja!" Buster je vikao sretno. "Nestalo je struje! Fantastično! Idemo u Općinsku zgradu! Dignimo je do neba!" "Tata, to mjesto vrvi od policajaca! Nisi li ih vidio?" "Oni trče za svojim repom," rekao je Buster nestrpljivo. "A kada stvari počinju letjeti, trčat će za njim dva put brže. Osim toga, sada je mračno i možemo proći kroz sudnicu s druge strane. Univerzalni ključ otvara i ta vrata." "Imaš muda tigra, tata - znaš li to?" Buster se čvrsto nasmiješio. "I ti, Ace. I ti." 5 Alan je stao na jedno od kosih parkirnih mjesta ispred Potrebnih stvari, isključio motor karavana, i samo sjedio na trenutak, zureći u , dućan gospodina Gaunta. Na natpisu u izlogu sada je pisalo TI KAŽEŠ ZDRAVO JA KAŽEM DOVIĐENJA, DOVIĐENJA, DOVIĐENJA NE ZNAM ZAŠTO TI KAŽEŠ ZDRAVO JA KAŽEM DOVIĐENJA.* *Riječi pjesme Beatlesa "Hello Goodbye". 310
    • Munja se i dalje palila i gasila poput ogromnog neonskog svjetla, dajući izlogu izgled bezizražajnog, mrtvog oka. Ipak, dubok instinkt je sugerirao da Potrebne stvari, iako zatvorene i tihe, možda nisu prazne. Gospodin Gaunt je možda napustio grad u metežu, da - s olujom koja je bjesnila i policajcima koji su trčali okolo poput bezglavih pilića, to mu ne bi predstavljalo nikakav problem. Ali slika gospodina Gaunta koju je stvorio u svojoj glavi na dugoj, divljoj vožnji od bolnice u Bridgtonu, bila je slika Batmanovog suparnika, Jokera. Alan je mislio da ima posla s čovjekom koji bi smatrao najvećom šalom montiranje ventila za povratnu vodu na mlazni pogon u WC-u svog prijatelja. A da li bi takav momak - takav momak koji bi stavio čavlić na tvoj stolac ili gurnuo goruću šibicu na đon tvoje cipele samo za zabavu - otišao prije nego sjedneš ili primijetiš da su ti se čarape zapalile i da tvoje manšete gore? Naravno da ne. Kakva bi to bila zabava? Mislim da si još uvijek tu, Alan je pomislio. Mislim da želiš promatrati svu tu zabavu. Zar ne, ti kurvin sine? Sjeo je umorno gledajući dućan sa zelenom tendom, pokušavajući dokučiti um čovjeka koji bi pokrenuo takav kompleksan i zao slijed događaja. Previše se usredotočio na to da bi primijetio da je auto parkiran s njegove lijeve strane prilično star, iako glatko, skoro aerodinamično dizajniran. U stvari, to je bio Tucker Talisman gospodina Gaunta. Kako si to napravio? Puno toga želim doznati, ali noćas bi bila dovoljna samo jedna stvar. Kako si to mogao napraviti? Kako si mogao toliko toga tako brzo naučiti o nama? Brian je rekao da gospodin Gaunt uopće nije čovjek. Na dnevnom svjetlu Alan bi ismijao tu pomisao, kao što je ismijao pomisao da bi Pollyina amajlija mogla imati neku natprirodnu moć izliječenja. Ali noćas, zahvaćen rukom oluje, zureći u izlog koji je postao bezizražajno, mrtvo oko, ta je misao imala svoju nepobitnu, tmurnu moć. Sjetio se dana kada je došao do Potrebnih stvari s posebnom namjerom da upozna i razgovara s gospodinom Gauntom, i sjetio se čudnog osjećaja koji ga je obuzeo dok je zurio kroz izlog sa zaklonjenim očima kako bi smanjio blještavilo. Imao je osjećaj da ga netko promatra iako je dućan bio očito prazan. I ne samo to; osjećao je 311
    • da je promatrač opak, pun mržnje. Osjećaj je bio tako jak da je na trenutak zamijenio svoj vlastiti odraz za neugodno (i polu-prozirno) lice nekog drugog. Kako je jak bio osjećaj... kako užasno jak. Alan je ustanovio da se sjeća još nečega - nečega što mu je njegova baka običavala govoriti kada je bio mali: Lijepo je slušati glas vraga. Brian je rekao Kako je gospodin Gaunt došao do svog znanja? I zašto bi se zaboga zamarao sa dalekim mjestom na cesti poput Castle Rocka? - Gospodin Gaunt uopće nije čovjek. Alan se iznenada nagnuo i tapkao po podu karavana na suvozačevoj strani. Na trenutak je pomislio da je nestalo ono što traži - da je ispalo iz auta u nekom trenutku u toku dana kada su suvozačeva vrata bila otvorena - i tada su njegovi prsti naišli na metalnu krivulju. Otkotrljala se ispod sjedala, to je bilo sve. Izvukao ju je van, podigao ju je... i glas depresije, odsutan otkako je napustio bolničku sobu Seana Ruska, (ili je to možda bilo stoga što je od tada Alan bio previše zauzet da bi ga čuo), progovorio je svojim glasnim i uznemirujuće veselim glasom. Bok, Alane! Zdravo! Nije me bilo, oprosti zbog toga, ali sada sam se vratio, u redu? Što imaš tamo? Limenku oraha. Ne - tako izgleda, ali to nije to, zar ne? To je posljednja šala koju je Todd ikada kupio u dućanu Auburn Novelty, točno? Lažna limenka ukusnih miješanih oraha sa zelenom zmijom unutra. I kada ti ju je donio dok su mu oči sjale, a na licu mu je bio veliki, šašavi osmijeh, rekao si mu da vrati tu ludu stvar, zar ne? A kada mu se lice snuždilo, pravio si se da ne primjećuješ - rekao si mu... da se sjetim. Što SI mu rekao? "Da kod budale novac ne ostane dugo u džepu," Alan je tupo rekao. Prevrtao je limenku u rukama, sjećajući se Toddovog lica. "To sam mu rekao." Ohhhh, tooooočno, glas se složio. Kako sam mogao to zaboraviti? Želiš li razgo varati o zlodusima? Isuse! Dobro da si me podsjetio! Dobro da si nas OBOJICU podsjetio, točno? Samo je Annie spasila dan - rekla mu je da ga zadrži. Rekla je... da se sjetim. Što JE rekla? "Rekla je da je zabavno, da je Todd nalik meni, i da će samo jednom biti mlad." Alanov glas je bio mukao i drhtav. Ponovno je počeo 312
    • plakati, a zašto ne? Zašto prokletstvo ne? Stara bol se vratila, omotavajući se oko njegovog bolnog srca poput prljave krpe. Boli, zar ne? glas depresije - taj glas krivice, koji je mrzio samog sebe - pitao je sa simpatijom, (ostatak Alana), za koju je Alan smatrao da je lažna. Previše boli, kao da moraš živjeti unutar country/vestern pjesme o dobroj ljubavi koja je postala loša ili o dobroj djeci koja su umrla. Ništa što toliko boli ne može ti činiti dobro. Gurni to natrag u pretinac za rukavice, momče. Zaboravi na to. Sljedeći tjedan, kada ova ludnica završi, možeš zamijeniti ovaj karavan s lažnom limenkom. Zašto ne? To je jeftina šala koja bi se svidjela samo djetetu ili muškarcu poput Gaunta. Zaboravi to. Zaboravi Alan je prekinuo glas usred bombastičnog govora. Do ovog trenutka nije znao da to može napraviti, i bilo je dobro to znati i to bi moglo bii t korisno u budućnosti... to jest, ako ima budućnost. Izbliza je pogledao limenku, okrećući je na sve strane, po prvi puta stvarno je sagledavajući, i ne gledajući je kao luckastu uspomenu svog izgubljenog sina, već kao predmet koji je bio oruđe zablude kao i njegova šuplji čarobni štap, njegov svileni cilindar s lažnim dnom, ili trik sa složenim cvijetom koji je još uvijek bio smješten ispod njegovog remena za sat. Čarolija - nije li u tome bila sva stvar? Bila je to podla čarolija, darovana; čarolija proračunata ne da natjera ljude na uzvike i smijeh, već da ih pretvori u bijesne, razularene bikove, ali svejedno, to je bila laž? Zabluda. U limenki oraha je bila skrivena zmija od metar i pol... ili, mislio je, razmišljajući o Polly, to je bolest koja izgleda poput lijeka. Otvorio je vrata auta, i kada je izašao na pljusak, još uvijek je nosio lažnu limenku oraha u lijevoj ruci. Sada kada se malo izvukao od opasne privlačnosti sentimenta, skoro s čuđenjem se sjetio kako se suprotstavio kupovini te stvari. Cijelog svog života bio je fasciniran s magijom, i naravno da bi kao dječak bio oduševljen sa starim trikom zmije u limenki oraha. Pa zašto je razgovarao s Toddom tako neprijateljski kada ju je dječak želio kupiti, i pretvarao se da ne vidi da je dječak povrijeđen? Da li je to bilo zbog ljubomore na Toddovu 313
    • mladost i entuzijazam? Nesposobnost da se sjeti sposobnosti divljenja malim stvarima? Što? Nije znao. Znao je da je to točno isti trik kojeg bi razumio gospodin Gaunt, i želio ga je sada sa sobom. Alan se ponovno sagnuo u auto, zgrabio džepnu svjetiljku iz male kutije nabacanog alata koja se nalazila na stražnjem sjedalu, zatim je prošao ispred nosa Tuckera Talismana gospodina Gaunta, (još uvijek ne primjećujući ga), i prošao ispod tamnozelene tende Potrebnih stvari. 6 Pa, ovdje sam. Konačno sam ovdje. Alanovo srce je kucalo jako, ali jednolično u njegovim grudima. U njegovim mislima, čini se da su se lica njegovog sina i žene i Seana Ruska spajala. Ponovno je pogledao natpis u izlogu i tada probao vrata. Bila su zaključana. Iznad glave, platnena tenda je žuborila i pucketala na zavijajućem vjetru. Gurnuo je Tastee-Munch limenku u svoju košulju. Sada ju je dodirnuo desnom rukom i činilo se da iz nje izvlači neopisivu, ali savršeno stvarnu utjehu. "U redu," promrmljao je. "Evo me, bio spreman ili ne." Okrenuo je džepnu svjetiljku i upotrijebio držak kako bi razbio rupu u staklu. Psihički se pripremio na zavijanje alarma, ali se nije uključio. Ili ga Gaunt nije uključio ili nije bilo alarma. Posegnuo je kroz okrhnutu rupu i probao unutarnju kvaku. Okrenula se i Alan Pangborn je prvi puta ušao u Potrebne stvari. Prvo ga je pogodio miris: bio je intenzivan i nepomičan i prašnjav. To nije bio miris novog dućana, već mjesta u kojem nitko nije boravio već mjesecima ili čak godinama. Držeći pištolj u desnoj ruci, s lijevom je osvijetlio okolo džepnom svjetiljkom. Osvijetlila je prazan pod, prazne zidove i mnogobrojne staklene kutije. Kutije su bile prazne, roba je nestala. Sve je bilo prekriveno debelim slojem prašine, a na prašini nije bilo nikakve oznake. Ovdje nije bilo nikoga dugo, dugo vremena. Ali kako se to moglo dogoditi kada je cijeli tjedan gledao ljude kako ulaze i izlaze? Zato što on uopće nije čovjek. Zato jer je lijepo slušati glas vraga. 314
    • Napravio je još dva koraka, koristeći džepnu svjetiljku kako bi pregledao dijelove prazne sobe, udišući suhu prašinu muzeja koja se nalazila u zraku. Pogledao je iza sebe i vidio, u svjetlosti munje, tragove svojih vlastitih nogu u prašini. Ponovno je osvijetlio dućan, prelazeći s lijeva na desno preko kutije koja je gospodinu Gauntu služila kao pult... i stao., Tamo se nalazio video-rekorder/player, pored prenosivog Sony TV jedan od napadnih modela, okrugao umjesto četvrtast, s crvenim kućištem kao vatrogasna kola. Oko televizora je bila omotana žica. Nešto je bilo na vrhu video-rekordera. Na ovom svjetlu je izgledalo poput knjige, ali Alan je pomislio da to nije to. Otišao je tamo i usmjerio svjetlo prvo prema televizoru. Bio je prekriven debelim slojem prašine kao i pod i staklene kutije. Žica omotana oko njega je bila kratki koaksijalni kabel s konektorom na oba kraja. Alan je pomaknuo svjetlo prema stvari na vrhu VCR-a, stvari koja nije bila knjiga, već video kazeta u neoznačenom crnom plastičnom omotu. Prašna bijela poslovna omotnica je ležala pored nje. Na prednjoj strani omotnice je bila poruka PAŽNJA ŠERIFE ALAN PANGBORN Stavio je pištolj i džepnu svjetiljku na stakleni pult, uzeo omotnicu, otvorio je i izvukao iz nje jedan list papira. Tada je ponovno uzeo džepnu svjetiljku i usmjerio njen snažan krug svjetla na kratku natipkanu poruku. Dragi šerife Pangborn, Do sada ste već otkrili da sam prilično poseban poslovni čovjek rijetka vrsta, koji zapravo pokušava imati "nešto za svakoga." Žao mi je da se nikad nismo uspjeli vidjeti licem u lice, ali se nadam da ćete razumjeti da takav susret ne bi bio pametan - barem ne s mog gledišta. Ha-ha! U svakom slučaju, ostavio sam vam nešto malo za što vjerujem da će vas jako zanimati. To nije poklon - ja uopće nisam tip Djeda Mraza, kao što mislim da ćete se složiti - svi su me u gradu uvjerili da ste pošten čovjek, i vjerujem da ćete platiti cijenu koju zahtijevam. Ta cijena uključuje malu uslugu... uslugu koja je, u vašem slučaju, prije dobro djelo nego psina. Vjerujem da ćete se složiti sa mnom, gospodine. 315
    • Znam da ste se dugo i intenzivno pitali što se dogodilo u nekoliko posljednjih trenutaka života vaše žene i mlađeg sina. Vjerujem da ćete ubrzo dobiti odgovore na sva ta pitanja. Molim vas, vjerujte da vam želim samo najbolje, i da sam Vaš vjerni i poslušni sluga Leland Gaunt Alan je polako spustio papir. "Svina!"promrmljao je. Ponovno je okolo obasjao svjetlom i vidio da se žica VCR-a spuštala s druge strane kutije i završavala s utikačem koji je ležao na podu nekoliko đecimetara udaljen od najbliže utičnice. Budući da ionako nije bilo struje, to nije bio problem. Ali znaš što? pomislio je Alan. Ne mislim da je to važno. Mislim da je to samo malo važno. Mislim da kada spojim aparate i uključim ih i stavim kazetu u player, sve će odlično raditi. Zato jer on nikako nije mogao uzrokovati stvari koje je uzrokovao, ili znati stvari koje zna... ne ako je čovjek. Lijepo je slušati glas vraga, Alane, i što god napravio, ne smiješ gledati ono što ti je ostavio. Usprkos tome, ponovno je odložio džepnu svjetiljku i podigao koaksijalni kabel. Na trenutak ga je proučavao, zatim se sagnuo da ga uključi u odgovarajuću utičnicu sa stražnje strane televizora. Dok je to pokušavao, Tastee-Munch limenka je pokušala iskliznuti iz njegove košulje. Uhvatio ju je s jednom svojom okretnom rukom prije nego je pala na pod i stavio je na staklenu kutiju pored VCR-a. 7 Norris Ridgewick je bio na pola puta prema Potrebnim stvarima kada je iznenada ocijenio da bi bio lud - puno luđi nego što je već bio, a to je zaista bilo nešto - kad bi se sam pozabavio s Lelandom Gauntom. Skinuo je mikrofon s postolja. "Jedinica dva bazi," rekao je. "Ovdje Norris, prijem?" Pritisnuo je dugme. Nije se čulo ništa osim užasnog škripanja zbog atmosferskih smetnji. Središte oluje je sada bilo točno iznad Rocka. "Jebi ga," rekao je i skrenuo prema Općinskoj zgradi. Alan je možda tamo; ako nije, netko će mu reći gdje je Alan. Alan će znati što treba napraviti... a čak i ako neće, Alan će morati čuti njegovu ispovijed: on je rasporio gume Hugha Priesta i poslao čovjeka u smrt samo zato što 316
    • je on, Norris Ridgewick, želio posjedovati Bazun štap za ribolov nalik onom dobrom, starom njegovog oca. Stigao je u Općinsku zgradu dok je timer ispod mosta stajao na 5, i parkirao točno iza svijetložutog kombija. Prema izgledu, TV kombi. Norris je izašao na pljusak i otrčao u Šerifov ured da pokuša naći Alana. 8 Polly je zamahnula zvonom otčepljivača na bestidno uzdignutog pauka, i ovaj put nije ustuknuo. Njegove čekinjaste prednje noge su zgrabile držak i Pollyine ruke su zavrištale od agonije dok je potezao svom drhtavom težinom gumeno zvono. Njen je stisak oslabio, pumpa je pala i iznenada je pauk tapkao po dršku poput debelog čovjeka na užetu. Uvukla je dah kako bi zavikala i tada su se njegove prednje noge spustile na njena ramena poput nekog previše slobodnog plaćenog plesača. Njegove bezizražajne oči nalik rubinu su zurile u njene. Njegova usta s očnjacima su se otvorila i mogla je osjetiti njegov dah smrad gorkih mirodija i trulog mesa. Otvorila je usta da zavrišti. Jedna od njegovih nogu je ušla u njena usta. Grube, odvratne čekinje su milovale njene zube i jezik. Pauk je čeznutljivo mijaukao. Polly je odoljela svom prvom instinktu da ispljune odvratnu, drhtavu stvar. Oslobodila je otčepljivač i zgrabila paukovu nogu. Istovremeno je zagrizla, koristeći svu snagu u svojoj čeljusti. Nešto je zahrskalo, poput usta punih Life Saversa* i hladan gorak okus poput starinskog čaja, ispunio je njena usta. Pauk je ispustio urlik boli i pokušao se povući. Čekinje su se grubo izvlačile kroz Pollyine šake, ali je stisnula svoje jadne ruke čvrsto oko noge stvora prije nego je mogao potpuno pobjeći... i zakrenula ga, poput žene koja pokušava iščupati batak s purice. Čuo se oštar, hrskavičav, parajući zvuk. Pauk je ispustio još jedan slinavi uzvik boli. * Mali, tvrdi, okrugli bombon s rupom u sredini, različitih okusa. Pokušao se istrgnuti. Pljujući gorku, tamnu tekućinu koja je ispunila njena usta, znajući da će proći puno, puno vremena prije nego se potpuno riješi tog okusa, Polly ga je ponovno povukla. Neki daleki dio 317
    • nje je bio zapanjen tim iskazivanjem snage, ali tu je bio i drugi njen dio koji ga je savršeno razumio. Bojala se, bila je revoltirana... ali više od svega drugoga, bila je ljuta. Iskoristili su me, razmišljala je nesuvislo. Prodala sam Alanov život za ovo! Za ovo čudovište! Pauk ju je pokušao ugristi svojim očnjacima, ali njegove stražnje noge su ispustile držak otčepljivača i pao bi... da mu je Polly dozvolila da padne. Nije mu dozvolila. Zgrabila je njegovo vruće, nabreklo tijelo između svojih podlaktica i stisnula. Podigla ga je tako da se svijao iznad nje, njegove noge su se trzale i greble prema njenom naopakom licu. Sok i crna krv su počeli teći iz njegovog tijela i kapati po njenim rukama u gorućim potocima. "NE VIŠE!" kreštala je Polly. "NE VIŠE, NE VIŠE, NE VIŠE!" Bacila ga je. Pogodio je zid s pločicama iza kade koji se razbio u tisuću komadića. Visio je na trenutak, zalijepljen na mjestu s vlastitom unutrašnjošću, i zatim pao u kadu s ljepljivim udarcem. Polly je ponovno zgrabila otčepljivač i jurnula na njega! Počela ga je udarati kao što žena udara miša metlom, ali nije djelovalo. Pauk je samo zadrhtao i pokušao otpuzati, tapkajući nogama po gumenoj prostirci za tuš s uzorkom žutih tratinčica. Polly je povukla otčepljivač, okrenula ga i zabila ga svom svojom snagom, koristeći držak kao koplje. Pogodila je jadnu, hirovitu stvar u sami centar i nabila je na kolac. Čuo se groteskni zvuk probijanja, i tada je utroba pauka pukla i procurila na prostirku za tuš u smrdljivom mlazu. Izbezumljeno se izvijao, uzaludno svijajući svoje noge oko kolca koj je gurnula u njegovo srce... i tada, konačno, se smirio. Polly je zakoračila nazad, zatvorila oči i osjetila kako se svijet ljulja. U stvari je počela padati u nesvijest kada je Alanovo ime eksplodiralo u njenoj glavi poput vatrometa. Stisnula je šake i približila ih, jako, zglobove uz zglobove. Bol je bila jasna, iznenadna i golema. Svijet se vratio u hladnom bljesku. Otvorila je oči, krenula prema kadi, i pogledala unutra. U početku je pomislila da tamo nema ničega. Zatim, pored gume otčepljivača, 318
    • vidjela je pauka. Bio je veći od nokta na njenom ružičastom prstu, i bio je potpuno mrtav. Ostalo se uopće nije dogodilo. Sve je to bila tvoja mašta. "Ma vraga je bila, "Polly je rekla sitnim, drhtavim glasom. Alan je bio važan - Alan je bio u užasnoj opasnosti i ona je bila razlog tome. Trebala ga je pronaći, i trebala je to napraviti prije nego bude prekasno. Ako već nije bilo prekasno. Otići će do Šerifovog ureda. Netko tamo će znati gdje Ne, glas tete Evyie je progovorio u njenoj glavi. Ne tamo. Ako odeš tamo, zaista će biti prekasno. Znaš gdje trebaš ići. Znaš gdje je on. Da. Da, naravno da zna. Polly je potrčala prema vratim, i jedna zbunjena misao je udarala u njenoj glavi poput krila moljca: Molim te Bože, nemoj dozvoliti da išta kupi. Molim te, Bože, nemoj dozvoliti da išta kupi. 319
    • DVADESET I TREĆE POGLA VLJE 1 Timer ispod Castle Stream Bridgea, koji je stanovnicima Rocka bio poznat kao Tin Bridge od pradavnih vremena, došao je na 0 u utorak po noći, 15. listopadau 19:38, godine Našeg Gospoda 1991. Sićušna iskra elektriciteta koja je trebala uključiti zvono počela je plamtiti preko golih žica koje je Ace zamotao oko polova baterije od devet volti koje su pokretale napravu. Zvono je u stvari počelo zvoniti, ali ga je - kao i ostatak timera - u djeliću sekunde progutao bljesak munje kad je elektricitet uključio detonator, a detonator je zatim uključio dinamit. Samo je nekolicina ljudi u Castle Rocku zamijenila eksploziju dinamita za grmljavinu. Grmljavina je bila teška artiljerija na nebu; ovo je bila gigantska eksplozija oružja. Južni kraj starog mosta, koji nije bio napravljen od lima, već od starog hrđavog željeza, podigao se s nasipa u zdepastoj vatrenoj kugli. Podigao se možda oko tri metra u zrak, postavši nježno nakrivljena rampa, i tada je pao u teškom prasku pucajućeg cementa i lomotu i zveki letećeg metala. Sjeverni kraj mosta se iskrenuo i cijela čudna naprava je koso pala u Castle potok, koji je sada nabujao. Južni dio se smirio na brijestu kojeg je srušila munja. Na Castle Avenue, gdje su katolici i baptisti - zajedno sa skoro desetak Teritorijalnih policajaca - još uvijek bili uključeni u gorljivu debatu, tučnjava je prestala. Svi su borci buljili prema vatri koja se podigla na kraju grada kod Castle potoka. Albert Gendron i Phil Burgmeyer, koji su se jako žestoko udarali šakama nekoliko sekundi prije, sada su stajali jedan pored drugoga, gledajući u blijesak. Krv je curila niz lijevu stranu Albertovog lica od rane na sljepoočnici, a Philova košulja je bila skoro sva rastrgana. Blizu njih, Nan Roberts je čučala na ocu Brighamu poput jako velikog, (i u svojoj konobarskoj uniformi od rajona, jako bijelog), lešinara. Koristila je njegovu kosu da podigne dobru očevu glavu i stalno je udara o pločnik. Velečasni Rose je ležao u blizini, onesviješten, kao rezultata usluge oca Brighama. 320
    • Henry Payton, koji je izgubio zub od svog dolaska, (da ne spomenemo iluzije koje je možda nekoć imao o religioznoj harmoniji u Americi), ukočio se dok je odvlačio Tonyja Mislaburskog od baptističkog đakona Freda Mellona. Svi su se ukočili, poput djece koja se igraju ledene babe. "Isuse Kriste, to je bio most," promrmljao je Don Hemphill. Henry Payton je odlučio iskoristiti smirivanje. Odbacio je Tonyja Mislaburskog, zaoblio dlanove oko ranjenih usta i zaderao se: "Slušajte svi! Ovo je policija! Naređujem vam -" Tada je Nan Roberts podigla svoj glas u povik. Provela je mnoge godine izvikivajući narudžbe u kuhinju svog restorana i navikla da je se čuje bez obzira kako jaka bila galama. To nije bilo natjecanje; njen glas je lako nadjačao Paytonov. "PROKLETI KATOLICI SU UPOTRIJEBILI DINAMIT!" zatrubila je. Sada je bilo manje sudionika, ali ono što je nedostajalo u brojnom stanju, oni su nadoknadili svojim bijesnim entuzijazmom. Nekoliko sekundi nakon Naninog povika, ponovno je nastao metež, koji se sada širio desetak okršaja na dužini od pedeset metara na aveniji okupanoj kišom. 2 Norris Ridgewick je uletio u Šerifov ured u trenucima prije nego je most odletio, vičući iz sveg glasa. "Gdje je šerif Pangborn? Moram naći šerifa P-" Stao je. Osim Seatona Thomasa i Teritorijalnog policajca koji nije izgledao dovoljno star da bi mogao piti pivo, ured je bio napušten. Gdje su svi prokletstvo? Kako se činilo, bilo je oko šest tisuća policijskih jedinica i drugih različitih vozila, koji su bezglavo bili parkirani vani. Jedno od njih je bio njegov vlastiti VW, koji bi bez problema dobio prvu nagradu za bezglavost, da su se dijelile nagrade. Još uvijek je ležao na boku gdje ga je Buster prevrnuo. "Isuse?" Norris je povikao. "Gdje su svi?" Teritorijalni policajac koji nije izgledao dovoljno star da bi pio pivo, obuhvatio je pogledom Norrisovu uniformu i tada rekao, "Negdje na ulici se odvija tuča - kršćani protiv ljudoždera, ili tako nešto prokleto. 321
    • Ja bih trebao kontrolirati dispečerski, ali s ovom olujom ne mogu ništa niti slati, niti primati." Mrzovoljno je dodao: "Tko ste vi?" "Zamjenik šerifa Ridgewick." "Pa, ja sam Joe Price. U svakom slučaju, zamjeniče, kakav vam je ovo grad? Svi su u njemu potpuno poludjeli." Norris ga je ignorirao i otišao do Seatona Thomasa. Seatonova boja kože je bila prljavo siva, jako teško je disao. Jednom svojom naboranom rukom je pritiskao ravno nasred grudi. "Seat, gdje je Alan?" "Ne znam," Seat je rekao, i pogledao Norrisa s tupim, uplašenim očima. "Nešto se loše događa, Norris. Jako loše. Po cijelom gradu. Telefoni ne rade, a to ne bi smjelo biti, budući da je sada većina linija pod zemljom. Ali znaš nešto? Drago mi je da ne rade. Drago mi je zato što ne želim znati." "Ti bi trebao biti u bolnici," rekao je Norris, gledajući zabrinuto starog čovjeka. "Trebao bih biti u Kansasu," Seat je rekao turobno. "U međuvremenu, samo ću sjediti ovdje i čekati da to završi. Ja nisam -" Tada je odletio most, prekidajući ga - taj jaki zvuk eksplozije proparao je noć poput kandže. "Isuse!" Norris i Joe Price su jednoglasno povikali. "Da," Seat Thomas je rekao svojim umornim, uplašenim, čangrizavim, neiznenađenim glasom, "pretpostavljam da će dignuti grad u zrak. Pretpostavljam da je to sljedeće." Iznenada, šokantno, stari čovjek je počeo plakati. "Gdje je Henry Payton?" Norris je povikao na Teritorijalnog policajca Pricea. Price ga je ignorirao. Trčao je prema vratima da vidi što je odletjelo u zrak. Norris je okrenuo pogled prema Seatonu Thomasu, ali Seat je smrknuto gledao u prostor, dok šu se suze kotrljale niz njegovo lice, a ruke su još uvijek bile smještne nasred njegovih prsa. Norris je slijedio Teritorijalnog policajca Joea Pricea i našao ga na parkiralištu Općinske zgrade, gdje je Norris stavio kaznu na crveni cadillac Bustera Keetona prije tisuću godina. Stup vatre koja se gasila jasno se vidio u kišnoj noći, i u njegovom sjaju obojica su mogli vidjeti da je odletio Castle Stream Bridge. Semafor na drugom kraju grada se srušio na ulicu. 322
    • "Majko Božja," Teritorijalni policajac Price je rekao s poštovanjem. "Svakako mi je drago da to nije moj grad." Svjetlo požara je stavilo ruže na njegove obraze i žeravicu u njegove oči. Norrisova potreba da nađe Alana se pojačala. Odlučio je da je bolje vratiti se u svoja patrolna kola i pokušati prvo naći Henryja Paytona ako se negdje odvija velika tučnjava, to neće biti previše teško. I Alan bi mogao tamo biti. Skoro je bio preko na pločniku kada mu je udar munje pokazao dva lika koja su žurila oko ugla sudnice pored Općinske zgrade. Činilo se da kreću prema svijetložutom reporterskom kombiju. Za jednoga od njih nije bio siguran, ali drugi lik - krupan i malo krivonog - bilo je nemoguće ne prepoznati. Bio je to Danforth Keeton. Norris Ridgewick je napravio dva koraka udesno i upro se leđima o zid od cigle na ulazu u uličicu. Povukao je svoj službeni revolver. Podigao ga je na visinu ramena, uperivši otvor cijevi prema kišnom nebu i povikao "STOJ!" iz sveg glasa. 3 Polly je krenula natraške autom s prilaza, uključila brisače prednjeg stakla, i skrenula na lijevo. Bol u njenim rukama je popratilo duboko, jako pečenje na mjestima gdje je paukov gnoj pao na njenu kožu. Nekako ju je otrovao i činilo se da otrov polako pronalazi put do nje. Ali sada nije bilo vremena da o tome brine. Približavala se znaku stop na Laurel i Mainu, kada je most odletio. Lecnula se od te ogromne eksplozije i buljila na trenutak, zapanjena, u te plamene jezike koji su se uzdizali od Castle potoka. Na trenutak je vidjela siluetu velike konstrukcije samog mosta, poput crnih anđela na jakom svjetlu, a zatim je plamen sve progutao. Ponovno je skrenula lijevo u Main, u smjeru Potrebnih stvari. 4 Jedno vrijeme, Alan Pangborn je bio požrtvovni stvaralac kućnih filmova - nije imao pojma koliko je ljudima dosađivao na smrt s filmovima koji su skakali, koje je prikazivao na plahtama pribijenim na zidu dnevne sobe, o svojoj djeci s pelenama kako se nesigurno gegaju po dnevnoj sobi, o Annie koja ih kupa, o rođendanskim 323
    • proslavama, o obiteljskim izlascima. U svim tim filmovima, ljudi su mahali i radili grimase prema kameri. Kao da je postojala neka vrsta nepisanog zakona: Kada netko usmjeri kameru prema tebi, moraš mahati, kreveljiti se ili oboje. Ako to ne napraviš, mogu te uhititi pod optužbom ravnodušnosti drugog stupnja, što vodi do kazne do deset godina, a spomenuto vrijeme će se provesti u gledanju beskrajnih rola kućnih filmova koji skaču. Prije pet godina prešao je na video kameru, što je bilo i jeftinije i lakše... a umjesto da dosađuje ljudima na smrt deset ili petnaest minuta, kolika je bila dužina filmova tri ili četiri role osammilimetarskih filmova kada su bili zajedno montirani, mogao si im dosađivati satima, čak i ne mijenjajući kazetu. Izvukao je ovu kazetu iz njene kutije i pogledao je. Nije bilo etikete. U redu, pomislio je. To je savršeno u redu. Sam ću trebati otkriti što je na njoj, zar ne? Njegova je ruka krenula prema dugmetu ON na videorekorderu... i tamo je oklijevala. Složena slika koju su tvorila lica Todda i Seana i njegove žene, iznenada se povukla; zamijenilo ju je blijedo, šokirano lice Briana Ruska onakvo kakvo je Alan vidio tog poslijepodneva. Izgledaš nesretno, Briane. Da, gospodine. Da li to znači da SI nesretan ? Da, gospodine - i ako uključite taj prekidač, i vi čete biti nesretni. On želi da vi to pogledate, ali ne zato što vam želi učiniti uslugu. Gospodin Gaunt ne čini usluge. On vas želi otrovati, to je sve. Onako kako je otrovao sve ostale. Ipak, morao je pogledati. Njegovi su prsti dotaknuli dugme, pogladili njegov glatki, četvrtasti oblik. Zastao je i pogledao okolo. Da; Gaunt je još uvijek bio ovdje. Negdje. Alan ga je mogao osjetiti - snažna prisutnost, i prijeteća i laskajuća. Razmišljao je o poruci koju mu je gospodin Gaunt ostavio. Znam da ste se dugo i intenzivno pitali što se dogodilo u nekoliko posljednjih trenutaka života vaše žene i mlađeg sina... Nemojte to napraviti, šerife, šapnuo je Brian Rusk. Alan je vidio to blijedo, ranjeno, pred-samoubilačko lice kako ga gleda iznad hladnjaka u svojoj košari na biciklu, s hladnjakom prepunim bejzbol 324
    • sličica. Neka prošlost spava. Bolje je tako. A on laže; vi ZNATE da laže. Da. Znao je. Znao je to. Ipak, morao je pogledati. Alanov je prst pritisnuo dugme. Malo zeleno POWER svjetlo se odmah uključilo. VCR je dobro radio, bez obzira na to što nije bilo struje, kao što je i Alan znao da bude. Uključio je crveni sexy Sony i za trenutak je jarka bijela svjetlost Channela 3 osvijetlila njegovo lice blijedom svjetlošću. Alan je pritisnuo dugme EJECT i nosač kazete VCR-a se pojavio. Nemojte to raditi, ponovno je šapnuo glas Briana Ruska, ali Alan nije slušao. Stavio je kazetu, gurnuo nosač i slušao male mehaničke škljocaje dok je glava zahvaćala kazetu. Tada je duboko udahnuo i pritisnuo PLAY dugme. Svijetlobijeli snijeg na ekranu je zamijenio jednoličan mrak. Trenutak kasnije, ekran je postao siv poput škriljavca, i pojavio se niz brojeva: 8... 7... 6... 5... 4... 3... 2... X. Ono što je slijedilo bila je drhtava, ručna snimka seoske ceste. U pozadini, malo izvan fokusa, ali još uvijek vidljivo, bio je prometni znak. Na njemu je pisalo 117, ali Alanu nije trebao. Vozio je tom dionicom puno puta, i dobro ju je poznavao. Prepoznao je nasade borova točno iza mjesta gdje je cesta postajala zavojita - bio je to nasad gdje se Scout naglo zaustavio, s prednjim dijelom stisnutim oko najvećeg drveta u nazupčanom zagrljaju. Ali drveće na ovoj slici nije pokazivalo nikakve ožiljke nesreće, iako su se ožiljci još uvijek mogli vidjeti, kada bi otišao tamo i pogledao (on je otišao, puno puta). Čuđenje i užas su iznenada ušli u Alanove kosti kada je shvatio - ne samo po neoštećenim površinama drveća i zavoja na cesti, već iz cijele konfiguracije pejzaža i intuicije svog srca - da je ta kazeta snimana onog dana kada su Annie i Todd umrli. Vidjet će što se dogodilo. Bilo je to potpuno nemoguće, ali je bilo istinito. Vidjet će sudar koji su doživjeli njegova žena i sin, pred svojim vlastitim očima. Isključi to! Brian je vikao. Isključi to, on je otrovan čovjek i prodaje otrovne stvari! Isključi to prije nego bude prekasno! Ali Alan to nije mogao napraviti kao što nije mogao niti smiriti udarce svog srca samom misli. Bio je ukočen, uhvaćen. 325
    • Sada je kamera ponirala naglo na lijevo, prema cesti. Na trenutak nije bilo ničega, a tada se pojavio bljesak sunca. Bio je to Scout. Scout je dolazio. Scout je bio na putu prema boru gdje će on i ljudi u njemu zauvijek završiti. Scout se približavao svojoj krajnjoj točki na zemlji. Nije vozio brzo; nije krivudao. Nije bilo nikakvog znaka da je Annie izgubila kontrolu ili da je postajala opasnost da će je izgubiti. Alan se nagnuo naprijed pored VCR-a koji je šumio, a znoj je curio niz njegove obraze, i krv jako udarala u sljepoočnicama. Osjetio je mučninu. Ovo nije stvarno. Ovo je namješteno. On je to nekako izveo. To nisu oni; to unutra može biti glumica i mladi glumac koji se pretvaraju da su oni, ali to nisu oni. To ne može biti. Ipak, znao je da jesu. Što još možeš vidjeti na slikama koje prenosi VCR na TV koji nisu uključeni, ali ipak rade? Što još osim istine? Laž! Povikao je glas Briana Ruska, ali je bio dalek i bilo ga je lako ignorirati. Laž, šerife, laž! LAŽ! Sada je mogao vidjeti registarsku tablicu na Scoutu koji se približavao. 24912 V. Anniena registarska tablica. Iznenada, iza Scouta, Alan je vidio još jedno treperenje svjetla. Još jedan auto, koji se brzo približavao, smanjujući udaljenost. Vani, Tin Bridge je odletio s onim užasnim eksplozivnim zvukom. Alan nije gledao u tom smjeru, čak nije niti čuo. Svaki milimetar njegove koncentracije je bio usredotočen na ekran crvenog Sony TV-a, gdje su se Annie i Todd približavali drvetu koje je stajalo između njih i ostatka njihovih života. Auto iza njih je vozio sto deset ili možda sto dvadeset kilometara na sat. Dok se Scout približavao položaju kamermana, taj se drugi auto o kojem nikad nije bilo nikakvog izvještaja - približio Scoutu. Annie ga je očito isto vidjela; Scout je počeo ubrzavati, ali bilo je premalo. I bilo je prekasno. Drugi auto je bio dodge challenger zelene boje limete, podignut straga, tako da je prednji dio bio usmjeren prema cesti. Kroz zadimljena stakla slabo se mogla nazrijeti savijena šipka koja se u luku savijala preko krova unutra. Stražnji dio je bio prekriven naljepnicama. HEARST, FUELLY, FRAM, QUAKER STATE... Iako je kazeta bila 326
    • tiha, Alan je skoro čuo eksploziju i pucketanje ispušnih plinova kroz ispušne cijevi. "Ace"vikao je u bolnom razumijevanju. Ace! Ace Menill! Osveta! Naravno! Zašto nikad prije nije pomislio na to? Scout je prošao ispred kamere, koja je panirala na desno. Alan je imao jedan trenutak kada je mogao vidjeti unutra i da; to je bila Annie, paisley* šal kojeg je nosila tog