Stiven king - potrebne stvari 01

603 views
538 views

Published on

Stiven Edvin King (engl. Stephen Edwin King, rođen 21. septembra 1947.) je američki pisac, scenarista, muzičar, kolumnista, glumac, filmski producent i režiser. King je do sada prodao preko 350 miliona primeraka svojih knjiga, a najpoznatiji je po svom radu u oblasti horor fantastike u kojima demonstrira izvrsno poznavanje istorije ovog žanra. Mnoge njegove priče adaptirane su u druge medije, kao što su filmovi, TV serije i stripovi. King je napisao i nekoliko knjiga pod pseudonimom Ričard Bakman (Richard Bachman), kao jednu kratku priču gde je potpisan kao John Swithen.

Published in: Education
0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total views
603
On SlideShare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
1
Actions
Shares
0
Downloads
15
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

No notes for slide

Stiven king - potrebne stvari 01

  1. 1. STEPHEN KING POTREBNE STVARI 1. Ovo je za Chris Lavina, koji nema sve odgovore - samo one koji su važni. POTREBNE STV ARI Sigurno da jesi. Sigurno. Nikad ne zaboravljam lice. Dođi ovamo, daj da se rukujemo! Reći ću ti nešto: Prepoznao sam te po načinu na koji hodaš prije nego li sam dobro zagledao tvoje lice. Nisi mogao izabrati bolji dan za povratak u Castle Rock. Nije li zanimljiv? Uskoro će započeti sezona lova, budale u šumi koje pucaju na sve što se miče i što nije odjeveno u kričavo narandžasto, a zatim dolazi snijeg i susnježica, ali sve to tek slijedi. Sada će listopad i u Rocku mi dozvoljavamo listopadu da ostane koliko dugo želi. Što se mene tiče, to je najbolje doba godine. Proljeće je lijepo ovdje, ali ja ću uvijek izabrati radije listopad nego svibanj. Western Maine je dio države koji se najviše zaboravi nakon odlaska ljeta kad se svi ljudi sa svojim kolibama na jezeru i na Viewu vrate u New York i Massachusetts. Ljudi ih ovdje svake godine gledaju kako dolaze i odlaze - zdravo, zdravo, zdravo; doviđenja, doviđenja, doviđenja. Dobro je kad dođu, jer donose gradske dolare, ali dobro je i kad odu, jer sa sobom također donose i gradsko nezadovo ljstvo. Nezadovoljstvo je ono o čemu bih najviše volio s tobom razgovarati možeš li na kratko sjesti sa mnom? Bit će dobro ovdje na stepenicama paviljona. Sunce je toplo i odavde, točno u centru Town Commona, možemo vidjeti cijelo središte grada. Samo trebaš paziti na iverje. Stepenice treba prebrusiti i ponovo obojati. To je posao Hugh Priesta, ali Hugh još nije našao vremena da to napravi. Znaš, on pije. To nije tajna. Tajne se mogu čuvati u Castle Rocku, ali za to se treba jako potruditi, i mnogi od nas znaju da je prošlo mnogo vremena otkad su Hugh Priest i težak posao bili u dobrim odnosima. Što je to bilo? 1
  2. 2. Oh To! Reci, dječače, nije li to krasno djelo? Ovi leci su po cijelom gradu! Mislim da ih je Wanda Hemphill (njen muž, Don, vodi Hemphill's Market) sama najviše stavila. Skini ga sa stupa i dodaj mi ga. Nemoj se sramiti - prije svega, nitko ne bi smio lijepiti letke na paviljon Town Commona. Prokletstvo! Samo pogledaj ovu stvar, hoćeš li? Na vrhu je napisano KOCKA I VRAG. Velikim crvenim slovima s dimom koji izlazi iz njih, kao da su te stvari specijalnom pošiljkom dostavljene iz Topheta. Ha! Netko tko ne zna kakvo je uspavano malo mjesto ovaj grad, pomislio bi da zaista idemo k vragu. Ali znaš kako se nekad u ovakvom gradu pretjeruje u nekim stvarima. A velečasni Willie je sigurno stalno opsjednut time. Bez sumnje. Crkve u malim gradovima... pa, pretpostavljam da ti ne moram reći kako je to. Dobro se slažu međusobno - na neki način - ali u stvari nisu sretni jedni s drugima. Neko vrijeme sve se odvija mirno, a tada izbiju svađe. Ovaj put prilično velika svađa i puno uvreda. Znaš, katolici pripremaju nešto što oni nazivaju Casino noć u dvorani Knights of Columbus u drugom dijelu grada. Kako sam čuo, posljednji četvrtak u mjesecu i sa zaradom će pomoći plaćanje popravaka na crkvenom krovu. To je Naša Gospe mirnih voda - morao si proći pored nje na putu kroz grad ako si išao kroz Castle View. Zgodna mala crkvica, zar ne? Noć Casina je bila ideja oca Brighama, ali Isabelline kćeri su zapravo uzele stvar u svoje ruke. Naročito Betsy Vigue. Mislim da joj se sviđa ideja da obuče svoju najizazovniju crnu haljinu i dijeli blackjack ili vrti kotač ruleta i govori, "Stavite svoje uloge, dame i gospodo, molim vas stavite svoje uloge." Mislim da se svima sviđa ta ideja. To je bezopasna stvar, samo za nekoliko novčića, ali njima svejedno djeluje malo nestašnom. Ali velečasnom Willieju ne djeluje bezopasno, a njemu i njegovim vjernicima djeluje i više nego malo nestašno. On je u stvari velečasni William Rose, i nikad nije previše volio oca Brighama, a niti ga otac nije previše trebao. (U stvari, otac Brigham je počeo zvati velečasnog Rosea "Parobrod Willie" i velečasni Willie to zna.) Već prije su frcale iskre između ova dva vrača, ali stvari vezane uz noć Casina su i više od iskri; mislim da bi se to moglo zvati vatreni okršaj. Kad je Willie čuo da katolici namjeravaju provesti noć kockajući se u 2
  3. 3. dvorani K of C, njegova mala glava potpuno se zajapurila od bijesa. Iz vlastitog džepa je platio za plakate KOCKA I VRAG i Wanda Hemphill i njen krug prijateljica švelja ih je svugdje postavio. Od tada, jedino mjesto na kojem katolici i baptisti međusobno razgovaraju je u rubrici pisma u našim malim tjednim novinama, gdje bjesne i prepucavaju se frazama i šalju jedni druge k vragu. Pogledaj ovamo, vidjet ćeš na što mislim. Nan Roberts upravo izlazi iz banke. Ona je vlasnica Naninog restorančića i pretpostavljam da je jedna od najbogatijih osoba u gradu sada kad je stari Pop Merrill preselio na drugi svijet. Ona je isto i baptista otkad je Hector bio štene. A s druge strane dolazi veliki Al Gendron. On je takav katolik da je papa prema njemu košer, a njegov najbolji prijatelj je Irac Johnny Brigham. Sad pažljivo promatraj. Vidiš kako podižu noseve? Ha! Nije li to prava predstava ? Siguran sam da se temperatura spustila dvadeset stupnjeva kad su prošli jedan pored drugog. Kao što je moja majka običavala govoriti - ljudi se više zabavljaju nego bilo tko drugi, osim konja, a oni ne mogu. Pogledaj sad ovdje. Vidiš šerifova patrolna kola parkirana uz rub pločnika blizu video kluba? Unutra je John LaPointe. On bi trebao paziti na vozače koji prebrzo voze - centar grada je zona spore vožnje, naročito u vrijeme škole - ali ako zakloniš oči i bliže pogledaš, vidjet ćeš da ono što on u stvari radi je da gleda u sliku koju je izvukao iz svog novčanika. Ne vidim je odavde, ali znam što je to isto kao što poznajem svoj džep. To je fotografija Johna i Sally Ratcliffe na državnom sajmu u Fryeburgu koju je Andy Clutterbuck slikao prije godinu dana. Johnova ruka je oko nje na toj slici, a ona drži punjenog medvjeda kojeg je osvojila na streljani i oboje su izgledali toliko sretni da su se mogli raspuknuti. Ali to je bilo tada, a ovo je sada, kao što se priča, danas je Sally zaručena za Lester Pratta, trenera tjelesnog odgoja u srednjoj školi. On je pravi pravcati baptist, baš kao i ona. John još uvijek nije prebolio što ju je izgubio. Vidiš li kako je uzdahnuo? Zaista je zapao u duboku depresiju. Samo čovjek koji je još uvijek zaljubljen (ili misli da je) može tako duboko uzdahnuti. Nevolju i nezadovoljstvo čine obične stvari, jesi li to ikad opazio? Nedramatske stvari. Dat ću ti primjer. Vidiš li frajera koji upravo ide po stepenicama suda? Ne, ne onaj čovjek u odijelu; to je Dan Keeton, 3
  4. 4. naš glavni činovnik. Mislim na onog drugog - crni momak u radnoj odjeći. To je Eddie Warburton, vratar u noćnoj smjeni u općinskoj zgradi. Promatraj ga nekoliko sekundi i gledaj što radi. Evo! Jesi li ga vidio kako je zastao na najvišoj stepenici i pogledao niz ulicu? Siguran sam da gleda prema Sunoco stanici. Sonny Jackett je vlasnik i radnik Sunoca i između njih je stalno neprijateljstvo otkako je Eddie tamo odveo auto da bi mu pogledali upravljački mehanizam. Sjećam se dobro tog auta. To je bila Honda Civic, ništa posebno, osim što je Eddiju bila posebna, jer je to bio prvi i jedini potpuno nov auto koji je ikad posjedovao u svom životu. A Sonny ne samo da je napravio loš posao, već ga je i previše naplatio. To je Eddijeva verzija priče. Warburton samo koristi tu priču da vidi može li izbjeći plaćanje računa za popravak - to je Sonnyjeva verzija priče. Znaš kako to već ide, zar ne? I tako je Sonny Jacket odveo Eddieja Warburtona na sud za sitne žalbe gdje se prvo vikalo u sudnici, a zatim i po hodnicima. Eddie je rekao da ga je Sonny nazvao glupim crnčugom, a Sonny je rekao: "Pa ja ga nisam nazvao crnčugom, a sve ostalo je istina". Na kraju nitko od njih nije bio zadovoljan. Sudac je natjerao Eddijea da ispljune pedeset dolara, za koje je Eddie rekao da je pedeset dolara previše, a Sonny je rekao da nije ni blizu dovoljno. Sljedeća stvar je bio požar na električnim instalacijama u Eddijevom novom autu nakon kojeg je Eddijev Civic završio na otpadu na Town Road #5 i sada Eddie vozi Oldsmobile iz '89 koji pušta ulje. Eddie nikad nije napustio misao da Sonny Jacket zna puno više o tom požaru nego što je ikad rekao. Ljudi se puno više zabavljaju nego drugi, osim konja, a oni ne mogu. Nije li to i više nego li možeš podnijeti u jednom vrućem danu? Ipak, to je samo život malog gradića - nazovi ga ili gradić Peyton ili Grover's Corner ili Castle Rock, ljudi samo jedu pitu i piju kavu i razgovaraju jedan o drugome iza leđa. Evo Sloppeyja Dodda, potpuno samog jer ga druga djeca ismijavaju zbog njegovog mucanja. Evo Myrtle Keeton i ako izgleda pomalo usamljeno i zbunjeno, kao da nije sigurna gdje je i što se događa, to je zato što je njen muž (frajer kojeg upravo vidiš da ide po stepenicama suda iza Eddieja) nije pri sebi posljednjih šest mjeseci. Vidiš kako su joj natečene oči? Mislim da je plakala, ili nije dobro spavala, ili oboje, zar ne? 4
  5. 5. Evo ide Lenote Potter, izgleda kao da je upravo izašla iz žurnala. Sigurno ide u Western Auto, da vidi da li je već stiglo njeno specijalno organsko gnojivo. Ta žena ima više vrsta cvijeća koje uzgaja oko svoje kuće nego što Čarter ima pilula za jetru. Užasno je ponosna na njih. Nije jako omiljena među ženama ovog grada - misle da je uobražena, sa svojim cvijećem i svojim gredicama i svojom bostonskom trajnom od sedamdeset dolara. One misle da je uobražena, i reći ću ti tajnu, budući da sjedimo ovdje jedan do drugoga na ovoj stepenici paviljona punoj iverja. Mislim da su u pravu. Mislim da ćeš reći da je sve prilično obično, ali nisu sve naše nevolje u Castle Rocku obične, moram te odmah upozoriti. Nitko nije zaboravio Franka Dodda, čuvara križanja koji je poludio prije dvanaest godina i ubio one žene, a nisu zaboravili ni psa, onog koji je došao s bjesnoćom i ubio Joea Cambera i starog pijanca u ulici nedaleko od njega. Pas je ubio i starog dobrog šerifa Georgea Bannermana. Danas taj posao obavlja Alan Pangborn i on je dobar čovjek, ali nikad neće dostići velikog Georgea u očima ovog grada. Ništa nije bilo obično niti u onome što se dogodilo Reginaldu "Pop" Merrillu - Pop je bio stari škrtac koji je vodio staretinarnicu. Zvala se Emporium Gallorium. Nalazila se upravo tamo gdje je onaj prazan prostor preko ulice. Prije nekog vremena staretinarnica je izgorjela, ali postoje ljudi u gradu koji su to vidjeli (ili tvrde da jesu) i koji će ti reći nakon nekoliko piva u Mellow Tiger da je trebalo puno više od obične vatre da uništi Emporium Galorium i oduzme život Pop Merrilla. Njegov nećak Ace je rekao da se njegovom ujaku dogodilo nešto sablasno prije tog požara - nešto poput Zone sumraka. Naravno, Ace nije bio u blizini kad je njegov ujak zagrizao u prašinu; upravo je završavao četverogodišnju zatvorsku kaznu u Shawshank zatvoru zbog noćne provale. (Ljudi su oduvijek znali da će Ace Merrill loše završiti; kad je bio u školi bio je jedan od najgorih grubijana koje je ovaj grad vidio, i mora da su stotine dječaka prelazile na drugu stranu ceste kad su vidjeli da Ace ide prema njima s kopčama i patentnim zatvaračima koji su zveckali na motociklističkoj jakni i čizmama koje su udarale po pločniku.) Ipak, ljudi mu vjeruju; možda je zaista neobično što se dogodilo Popu tog dana, ili je to samo govorkanje kod Nane uz šalice kave i kriške pita od jabuka. 5
  6. 6. Ovdje je vjerojatno isto kao i tamo gdje si odrastao. Ljudi postaju nervozni zbog religije, ljudi nose baterije, ljudi nose tajne, ljudi zamjeraju... i ponekad neka sablasna priča tu i tamo, kao što se moglo ili nije moglo dogoditi tog dana kad je Pop umro u staretinarnici, kako bi oživjeli dosadan dan. Castle Rock je još uvijek lijepo mjesto za život i odrastanje, kao što kaže i znak na ulazu u grad. Sunce lijepo sija na jezero i na lišće na drveću i po jasnom danu možeš vidjeti sve do Vermonta s vrha Castle Viewa. Ljeti, ljudi se svađaju oko nedjeljnih novina, a povremeno su svađe na parkiralištu Mellow Tigera petkom ili subotom uveče (ponekad oba dana), ali ljudi ljeti uvijek odlaze kući i svađe uvijek završe. Rock je oduvijek bio jedan od dobrih mjesta, i kad ljudi postanu nervozni, znaš što kažemo? Mi kažemo On će preći preko toga ili Ona će preći preko toga. Henryju Beaufortu, na primjer, ide na živce Hugh Priest koji udara Rock-Ola kada je pijan... ali Henry će preći preko toga. Wilma Jerzyck i Nettie Cobb su ljute jedna na drugu... ali Nettie će preći preko toga (vjerojatno), a Wilmin način života je da bude ljuta. Šerif Pangborn još uvijek tuguje za svojom ženom i mlađim djetetom koji su prerano umrli i to je bila prava tragedija, ali i on će to vremenom preboljeti. Artritis Polly Chalmer neće se vremenom poboljšati, pogoršava se, malo po malo - i možda ga neće preboljeti, ali će naučiti živjeti s njim. Milijuni jesu. Stalno se međusobno sudaramo, ali uglavnom se stvari dobro odvijaju. Ili uvijek jesu, sve do sada. Ali moram ti reći pravu tajnu, prijatelju; zbog toga sam te najviše i pozvao kad sam te vidio ponovo u gradu. Mislim da je nevolja - prava nevolja - na putu. Njušim je, upravo iza horizonta, poput neočekivane oluje pune grmljavine. Svađa između baptista i katolika zbog noći Casina, djeca koja zadirkuju jadnog Sloopeyja zbog njegovog mucanja, baterija Johna LaPointea, tuga šerifa Pangborna... Mislim da će sve te stvari djelovati beznačajno prema onome što slijedi. Vidiš li onu zgradu preko u Main Streetu? Onu tri vratiju dalje od praznog mjesta gdje se nekad nalazio Emporium Gallorium? Ispred se nalazi zeleni baldahin? Da, to je ta. Prozori su nasapunati, jer još nije otvorena. POTREBNE STVARI, kaže natpis - znaš li ti što to znači? Ne znam ni ja, ali izgleda da loš predosjećaj dolazi odande. 6
  7. 7. Upravo odande. Pogledaj još jednom niz ulicu. Vidiš li onog dječaka, zar ne? Onog koji gura svoj bicikl i izgleda kao da sanjari najslađe snove koje dječak može sanjati? Pripazi na njega, prijatelju. Mislim da je on taj koji će sve započeti. Ne, rekao sam ti, ne znam što... ne točno. Ali pazi na tog dječaka. I drži se grada neko vrijeme, hoćeš li? Stvari upravo djeluju loše, i ako se nešto dogodi, moglo bi biti dobro ako postoji svjedok. Poznajem tog dječaka - onog koji gura svoj bicikl. Možda ga i ti poznaješ. Njegovo ime je Brian - i nekako. Mislim da njegov otac ugrađuje zidne obloge i vrata u Oxfordu ili Južnom Parizu. Pripazi na njega, kažem ti. Pripazi na sve. Već si bio ovdje prije, ali stvari će se početi mijenjati. Ja to znam. Ja to osjećam. Oluja je na pomolu. 7
  8. 8. SVEČANOST VELIKOG OTV ARANJA PRVO POGLAVLJE 1 U malom gradiću otvaranje novog dućana je velika novost. To nije bilo toliko važno Brianu Rusku kao što je to bilo nekima; na primjer njegovoj majci. Čuo ju je da o tome razgovara (rekla mu je da se to ne može zvati ogovaranje, jer je ogovaranje ružna navika, a ona to ne radi) na široko i na dugačko preko telefona s najboljom prijateljicom, Myrom Evans, već cijeli mjesec. Prvi su radnici stigli u staru kuću u kojoj su se prethodno nalazile Western Maine nekretnine i osiguranje, upravo kad je škola ponovo počela i odonda su stalno bili zaposleni. Nitko nije previše znao što oni tamo zapravo rade; njihov prvi zadatak je bio staviti veliki izlog, a sljedeći da ga nasapunaju da bude neproziran. Prije dva tjedna pojavio se natpis na vratima koji je visio na konopcu pričvršćenim plastičnim prozirnim priljepkom. USKORO SE OTVARA! pisalo je. POTREBNE STV ARI NOVA VRSTA DUĆANA "Nećete vjerovati svojim očima!" "To će biti samo još jedna staretinarnica," rekla je Brianova majka Myri. U tom trenutku Cora Rusk je ležala na kauču, držeći telefon jednom rukom, dok je drugom jela trešnje prekrivene čokoladom i gledala Santa Barbaru na televiziji. "Još jedna staretinarnica s puno lažnog ranog američkog pokućstva i starih pljesnivih telefona. Čekaj i vidjet ćeš." To je bilo brzo nakon što je novi izlog bio postavljen i nasapunat i majka je govorila s takvom sigurnošću da je Brian trebao smatrati da je stvar završena. Ali s njegovom majkom niti jedna stvar nije djelovala potpuno završenom. Njena nagađanja i pretpostavke djelovale su beskonačne poput problema i likova u Santa Barbari i Općoj bolnici. 8
  9. 9. Prošlog tjedna prvi red natpisa koji je visio na vratima bio je promijenjen i pisalo je: VELIKO OTVARANJE 9. LISTOPADA - DOVEDITE SVOJE PRIJATELJE! Brian nije bio toliko zainteresiran za novi dućan kao njegova majka (i neki nastavnici; čuo ih je da govore o tome u zbornici niže srednje škole Castle Rocka, kad je na njemu bio red da bude poštar), ali on je imao jedanaest godina i zdravog jedanaestogodišnjaka zanima sve što je novo. Osim toga, ime mjesta ga je fasciniralo. Potrebne stvari: što je to točno značilo? Pročitao je promijenjeni red prošlog utorka na putu kući iz škole. Utorkom poslijepodne imao je nastavu do kasno. Brian je rođen sa zečjom usnom i iako je kirurški ispravljena kad je imao sedam godina, još uvijek je trebao ići na govorne vježbe. Svima koji su smatrali da on to mrzi, uporno je tvrdio da nije tako. Bio je duboko i beznadežno zaljubljen u gđicu Ratcliffe i čekao je cijeli tjedan da dođe njegov specijalni sat. Činilo se da utorak traje tisuću godina i posljednja dva sata je uvijek provodio osjećajući ugodno podrhtavanje u želucu. Bila su samo četiri djeteta u razredu i niti jedno nije bilo iz Brianovog dijela grada. Bilo mu je drago. Nakon sat vremena u istoj sobi s gđicom Ratcliffe, bio je previše uzbuđen za društvo. Volio je sporo ići kući kasno poslijepodne, obično gurajući svoj bicikl umjesto da ga vozi, sanjajući o njoj dok je žuto i zlatno lišće padalo oko njega u kosim trakama listopadskog sunčevog svjetla. Put ga je vodio pored tri bloka Main Streeta i kada je vidio natpis koji je najavio veliko otvaranje, priljubio je nos na staklo vrata, nadajući se da će vidjeti što je zamijenilo teške stolove i industrijske žute zidove Western Maine nekretnina i osiguranja. Njegova znatiželja je bila poražena. Zaslon je bio stavljen i povučen do kraja. Brian nije vidio ništa osim svog odraza lica i preklopljenih ruku. U petak četvrtog, u tjednim novinama Castle Rocka, Call, je objavljen oglas za novi dućan. Bio je zaokružen valovitim rubom i ispod odtiskanih slova nalazila se slika anđela prislonjenih leđa uz leđa koji su puhali u duge trube. U oglasu nije pisalo ništa drugo što se već nije moglo pročitati na natpisu koji je visio na priljepku: ime dućana je bilo Potrebne stvari, otvorit će se u 10 sati ujutro 9. listopada i, naravno, 9
  10. 10. "Nećete vjerovati svojim očima." Nije se nimalo dalo naslutiti koju robu vlasnik ili vlasnici Potrebnih stvari namjeravaju nuditi. Čini se da je to jako uzrujavalo Coru Rusk - u svakom slučaju dovoljno da obavi jedan od rijetk poziva u subotu ujutro s Myrom. ih "Ja ću vjerovati svojim očima", reče. "Kad vidim one okrugle krevete koji bi trebali biti stari dvije stotine godina, ali na okvirima piše Rochester, New York, što može vidjeti svatko tko želi sagnuti svoju glavu i pogledati ispod ruba presvlake, baš ću vjerovati svojim očima." Myra reče nešto. Cora je slušala, izvlačeći po jedan, a zatim po dva Planter kikirikija iz konzerve i brzo ih žvaćući. Brian i njegov mali brat Sean, su sjedili na podu dnevne sobe gledajući crtane filmove na televiziji. Sean je potpunuo uronio u svijet Štrumfova, a Brian nije bio potpuno neuključen u tu zajednicu malih plavih ljudi, ali je jedno uho naćulio prema razgovoru. "Ureeedu!" Cora Rusk je uskliknula s još više sigurnosti i naglašavanja nego obično, budući da je Myra nešto naročito oštro primijetila. "Visoke cijene i pljesnivi stari telefoni!" Jučer, u ponedjeljak, Brian se vozio kroz centar s dva ili tri prijatelja. Bili su nasuprot novog dućana i vidio je da je netko tokom dana postavio tamno zelenu tendu. Preko nje, bijelim slovima bile su ispisane riječi POTREBNE STVARI. Polly Chalmers, gospođa koja je vodila dućan za šivanje, stajala je na pločniku, s rukama na njenim zadivljujuće mršavim kukovima, gledajući tendu s izrazom koji je djelovao istovremeno zbunjen i zadivljujući. Brian, koji je nešto znao o tendama, i sam se divio. To je bila jedina prava tenda u Main Streetu i davala je dućanu poseban izgled. Riječ "profinjen" nije bila dio njegovog rječnika, ali odmah je znao da nema niti jednog drugog dućana u Castle Rocku koji je tako izgledao. Zahvaljujući tendi, izgledao je poput nekog dućana kojeg možeš vidjeti u televizijskoj emisiji. Western Auto na drugoj strani ulice je u usporedbi s njim izgledao zapušteno i priprosto. Kad je stigao kući, njegova majka je bila na kauču, gledajući Santa Barbaru, jela je pitu s kremom i pila dijetnu Coca Colu. Njegova majka je uvijek pila dijetna pića dok je gledala poslijepodnevne emisije. Brian nije znao zašto, ako se uzme u obzir što je time zalijevala, ali je smatrao da je preopasno pitati. Zbog toga bi mogla i 10
  11. 11. urlati na njega, a kad njegova majka počne urlati, pametno je potražiti zaklon. "Hej, mama!" reče bacajući knjige na radnu površinu ormarića i vadeći mlijeko iz hladionika. "Pogodi što? Stavili su tendu na novi dućan." "Što?" Njen glas je dolazio iz dnevne sobe. Natočio je mlijeko i došao do vratiju. "Tenda, "reče. "Na novom dućanu u ulici." Sjela je, pronašla daljinski upravljač i pritisnula dugme za isključenje tona. Na ekranu, Al i Corinne su nastavili razgovarati o problemima Santa Barbare u svom omiljenom restoranu Santa Barbare, ali sada se samo s njihovih usana moglo čitati o kojim se problemima radi. "Što?" reče. "Onaj dućan Potrebnih stvari?" "Uh-huh," on reče i popije malo mlijeka. "Ne srči," ona reče, gurajući ostatak svog jela u usta. "Zvuči odvratno. Koliko sam ti puta to rekla?" 'Isto toliko puta koliko si mi rekla da ne govorim s punim ustima,' pomisli Brian, ali ne reče ništa. Rano je naučio verbalno se obuzdavati. "Oprosti, mama." "Kakva tenda?" "Zelena." "Prešana ili aluminijska?" Brian, čiji otac je bio prodavač zidnih obloga za kompaniju Dick Perry zidne obloge i vrata u Južnom Parizu, znao je točno o čemu ona govori, ali da je to bila takva vrsta tende, ne bi je ni primijetio. Tende od aluminija i prešanog metala su stajale 10 centi tucet. One su stršale na više od pola prozora u Rocku. "Niti jedna," reče. "Platnena je. Jedreno platno, mislim. Strši van, pa je sjena odmah ispod. I okrugla je, ovako." Savinuo je ruke (pažljivo, da ne prolije mlijeko) u polukrug. "Na dnu je odtiskano ime. Zaista je golemo." "Neka sam zaklana!" To je bila fraza kojom je Cora najčešće izražavala uzbuđenje ili ogorčenje. Brian je oprezno krenuo prema nazad, u slučaju da se radi o onom drugom. "Što misliš da je to, mama? Možda restoran?" 11
  12. 12. "Ne znam," reče i posegne za telefonom na kraju stola. Morala je pomaknuti mačku Squeebles, TV vodič i četvrt dijetne Coca Cole da bi ga dohvatila. "Ali zvuči tajnovito." "Mama, što znači Potrebne stvari? Da li je to-" "Ne gnjavi me sada, Brian. Mama je zauzeta. U kutiji za kruh imaš Devil Dogs kolačiće ako želiš jedan. Samo jedan, inače ćeš pokvariti svoju večeru." Već je nazivala Myru i uskoro su s puno oduševljenja razgovarale o zelenoj tendi. Brian, koji nije želio kolačić (puno je volio svoju mamu, ali ponekad je izgubio apetit gledajući je kako jede), sjeo je za kuhinjski stol, otvorio svoju knjigu iz matematike i počeo rješavati zadane zadatke bio je bistar, savjestan dječak i matematika je bila jedina zadaća koju nije dovršio u školi. Dok je metodički pomicao decimalni zarez i zatim dijelio, slušao je kraj majčina razgovora. Ponovo je govorila Myri da će uskoro imati još jedan dućan koji će prodavati smrdljive stare bočice parfema i slike nečijih mrtvih rođaka i zaista je sramota kako te stvari dolaze i odlaze. Bilo je previše ljudi, rekla je Cora, čiji je životni moto bio uzmi novac i bježi. Dok je govorila o tendi, zvučala je kao da ju je netko namjerno postavio da bi je uvrijedio i odlično je uspio u svojoj namjeri. Mislim da ona misli da joj je netko trebao reći, pomisli Brian dok se njegova olovka pomicala prema gore, dolje i zaokružujući. Da, to je bilo to. Bila je znatiželjna, to je bio broj jedan. I bila je uzrujana, to je bio broj dva. Ta kombinacija ju je uništavala. Pa, ionako će brzo saznati. Kad dozna, možda će i njemu otkriti veliku tajnu. A ako bude previše zaposlena, doznat će je slušajući jedan od poslijepodnevnih razgovora s Myrom. Ali kako je ispalo, Brian je doznao mnogo o Potrebnim stvarima prije majke, Myre ili bilo koga drugog u Castle Rocku. 2 Jedva je vozio svoj bicikl na putu kući iz škole poslijepodne prije nego su se Potrebne stvari trebale otvoriti; izgubio se u toplom sanjarenju, (što ne bi odao niti da su pokušali to iz njega izmamiti vrućim ugljenom ili tarantulama), u kojem je pozvao gđicu Ratcliffe da pođe s njim na sajam u Castle Rocku i ona je pristala. 12
  13. 13. "Hvala, Brian," rekla je gđica Ratcliffe i Brian vidje male suze zahvalnosti u kutu njenih plavih očiju - očiju toliko tamne boje da su izgledale skoro olujno. "Bila sam.... pa vrlo žalosna, u posljednje vrijeme. Vidiš, izgubila sam svoju ljubav." "Pomoći ću vam da je zaboravite," reče Brian, glasom koji je istovremeno bio i čvrst i nježan, "ako me budete zvali... Bri." "Hvala," šapnula je i tada, naslanjajući se dovoljno blizu da može osjetiti njen parfem - sanjiv miris divljeg cvijeća - reče, "Hvala... Bri. I budući da ćemo, bar noćas biti djevojka i dečko umjesto nastavnice i učenika, možeš me zvati... Sally." Uzme njenu ruku. Pogleda je u oči. "Ja nisam samo dječak," reče. "Mogu ti pomoći da ga zaboraviš....Sally." Ona je bila skoro hipnotizirana ovim neočekivanim razumijevanjem, ovom neočekivanom muževnošću; on možda ima samo jedanaest godina, ali je veći muškarac nego štoje Lester ikad bio! Njene ruke stisnule su njegovu. Njihova lica su bila sve bliža... bliža... "Ne," ona mrmlja, i njene oči su sada tako široke i tako blizu da izgleda kao da se on utopio u njima, "ne smiješ, Bri.. to nije u redu..." "Uredu je curo," reče i pritišće svoje usne na njene. Nakon nekoliko trenutaka ona se izvuče i nježno šapne "Hej, dječače, pazi prokletstvo gdje ideš!" Trgnuvši se iz svog sanjarenja, Brian vidje da je upravo stao ispred kamioneta Hugha Priesta. "Oprostite, gospodine Priest," reče crvenjeći od ljutnje. Hugh Priest je bio netko tko se nije smio naljutiti na tebe. Radio je u odjelu javnih radova i bio je poznat po najgoroj ćudi u Castle Rocku. Brian ga je pažljivo promatrao. Ako izađe iz svog kamiona, Brian je planirao skočiti na bicikl i jurnuti Main Streetom brzinom svjetlosti. Nije želio provesti sljedeći mjesec u bolnici samo zato što je sanjario o odlasku na Sajam s gospođicom Ratcliffe. Ali Hugh Priest je imao bocu pive između svojih nogu, Hank Williams Jr. je na radiju pjevao "High and Pressurized" i sve je bilo previše udobno da bi učinio nešto tako radikalno kao što je izmlatiti na mrtvo malog dječaka u utorak poslijepodne. "Trebat ćeš držati oči otvorene," reče, ispijajući gutljaj iz svoje boce i gledajući zlokobno Briana, "jer sljedeći put neću se zamarati time da 13
  14. 14. stanem. Samo ću te pregaziti na cesti. Natjerati te da skvičiš, mali prijatelju." Ubacio je u brzinu i odvezao se. Brian je osjetio luđačku (i milosrdno kratku) potrebu da zavrišti Nek' sam zaklan! za njim. Čekao je dok narandžasti kamion nije skrenuo u Linden Street i krenuo svojim putem. Sanjarenje o gđici Ratcliffe, danas je bilo pokvareno. Hugh Priest ga je ponovo uveo u stvarnost. Gđica Ratcliffe se nije posvađala sa svojim zaručnikom, Lesterom Prattom; još uvijek je nosila mali dijamantni zaručnički prsten i još uvijek je vozila njegov plavi mustang dok je čekala da njen auto vrate iz radionice. Brian je vidio gđicu Ratcliffe i gospodina Pratta jučer uveče kako stavljaju postere KOCKA I VRAG na telefonske stupove u Lower Main Street zajedno sa skupinom drugih ljudi. Pjevali su crkvene pjesme. Jedina stvar je bila da su katolici došli čim su oni završili i ponovo ih skinuli. Na neki način to je bilo smiješno... ali da je bio veći, Brian bi dao sve od sebe da zaštiti postere koje je gđica Ratcliffe stavila sa svojim svetim rukama. Brian je razmišljao o njenim tamnoplavim očima, dugim nogama plesačice i osjećao istu potištenost kad je shvatio da se dolaskom siječnja, ona namjerava promijeniti iz Sally Ratcliffe, koja je bila ljupka, u Sally Pratt, što je Brianu zvučalo poput debele žene koja se otkotrljala niz kratki red stuba. Pa, pomislio je, došavši do drugog ruba pločnika i polako silazeći niz Main Street, možda će promijeniti mišljenje. To nije nemoguće. Ili će možda Lester Pratt nastradati u saobraćajnoj nesreći ili dobiti tumor mozga ili nešto poput toga. Možda se otkrije i da je narkoman. Gđica Ratcliffe se nikad ne bi udala za narkomana. Takve su misli pružale Brianu bizarnu vrstu utjehe, ali nisu promijenile činjenicu da je Hugh Priest prekinuo sanjarenje neposredno pred kulminacijom (ljubljenje gđice Ratcliffe i diranje njenih grudi dok su u Tunelu ljubavi na sajmu). U svakom slučaju, to je bila divlja ideja, jedanaestogodišnjak vodi nastavnicu na Sajam. Gđica Ratcliffe je bila zgodna, ali je bila i stara. Jednom je rekla djeci na govornim vježbama da će u studenom navršiti dvadeset četiri godine. 14
  15. 15. Tako je Brian pažljivo presložio svoje sanjarenje po naborima, kao što čovjek pažljivo slaže načitan i vrijedan dokument i vratio ga na policu u stražnjem dijelu svojih misli, gdje je i pripadao. Pripremao se zajašiti bicikl i odvesti se do kuće. Ali upravo u tom trenu je prolazio pored novog dućana i natpis na vratima mu je zapeo za oči. Nešto se na njemu promijenilo. Zaustavio je bicikl i pogledao ga. VELIKO OTVARANJE 9. LISTOPADA - DOVEDITE SVOJE PRIJATELJE! na vrhu je nestalo. Zamijenjeno je malim četvrtastim natpisom, crvena slova na bijeloj podlozi. OTVORENO pisalo je, i OTVORENO je sve što je pisalo. Brian je stajao sa svojim biciklom između nogu, gledajući to i njegovo srce je počelo udarati malo brže. Nećeš ući unutra, zar ne? pitao je samog sebe. Mislim, čak i da je otvaranje dan ranije, nećeš ući unutra, zar ne? Zašto ne? sam je odgovorio. Pa... zato što je izlog još uvijek nasapunan. Zaslon na vratima je još uvijek povučen. Uđeš li unutra, svašta ti se može dogoditi. Svašta. Naravno. Kao da je momak koji to vodi Norman Bates ili sličan netko, oblači se u majčinu odjeću i bode nožem mušterije. Upravo taako. Zaboravi na to, reče plašljiv dio njegovog uma, iako je taj dio zvučao kao da je već znao da je izgubio. Nešto je čudno u tome. Tada je Brian pomislio da kaže svojoj majci. Samo da joj nonšalantno kaže, "Usput mama, znaš onaj novi dućan, Potrebne stvari? Pa, otvoren je dan ranije. Ušao sam i razgledao ga." Ona bi tada sigurno brzo pritisnula dugme za stišavanje tona na daljinskom upravljaču. Željela bi čuti sve o tome! Ova misao je bila previše za Briana. Povukao je stojnu nožicu bicikla i polako pošao u sjenu tende - ispod platna djelovalo je kao da je deset stupnjeva hladnije - i približio se vratima Potrebnih stvari. Dok je stavljao ruku na veliku staromodnu kvaku, palo mu je na pamet da je natpis bio pogrešan. Vjerojatno se nalazio tamo, unutar vratiju, 15
  16. 16. za sutra i netko ga je zabunom stavio. Nije mogao čuti nikakav zvuk iza povučenog zaslona; mjesto je imalo osjećaj napuštenosti. Ali kad je već došao tako daleko, probao je kvaku... i lako se otvorila pod njegovom rukom. Brava je škljocnula i vrata Potrebnih stvari su se otvorila. Unutra je bilo tamno, ali ne mračno. Brian je mogao vidjeti da je ugrađena krijesnica (specijalnost kompanije Dick Perry zidne obloge i vrata) i da nekoliko njenih dijelova su svijetli. Stavljene su na različitim izložbenim kutijama koje su bile posvuda u velikoj sobi. Kutije su većinom bile prazne. Reflektori su osvjetljavali nekoliko predmeta koji su bili u kutijama. Pod, koji je bio prazno drvo dok je to bilo Western Maine nekretnine i osiguranje, bio je pokriven debelim tepihom od zida do zida, boje burgunca. Zidovi su bili obojani u bijelu boju ljuske jajeta. Tanko svjetlo, bijelo poput zidova, probijalo je kroz nasapunani izlog. Pa, to je greška, nema veze, pomisli Brian. Još uvijek nema svoju robu. Tko god je greškom stavio natpis OTVORENO na vrata, isto tako je greškom ostavio otključana vrata. Pristojna stvar u takvim okolnostima bila bi ponovo zatvoriti vrata, popesti se na bicikl i otići. Ali pak, sad nije želio otići. Sada je zaista gledao unutrašnjost novog dućana. Majka će razgovarati s njim ostatak poslijepodneva kad to čuje. Luđački dio bio je ovaj: on nije bio potpuno siguran što on to vidi. Bilo je pola tuceta (izložaka) stvari u izložbenim kutijama i reflektorska svjetla su bila uperena na njih - vrsta probnog osvjetljenja, vjerojatno - ali nije mogao reći što je to. Međutim, mogao je reći što to nije: okrugli kreveti i pljesnivi telefoni. "Zdravo? pitao je nesigurno, još uvijek stojeći kod vrata. "Ima li koga?" Upravo je htio zgrabiti kvaku i zatvoriti vrata za sobom kad je neki glas odgovorio, "Ja sam ovdje." Visoka figura - koja je na prvi pogled djelovala kao nemoguće visoka figura - ušla je kroz vrata iza jedne od izložbenih kutija. Vrata su bila sakrivena tamnom baršunastom zavjesom. Brian osjeti trenutan i monstruozan grč od straha. Tada, jedan tračak svjetla od reflektora 16
  17. 17. prede preko lica muškarca i Brianov strah se ublažio. Čovjek je bio prilično star, i lice mu je bilo vrlo ljubazno. Pogledao je Briana sa zanimanjem i zadovoljstvom. "Vrata su bila otključana," započne Brian, "pa sam pomislio -" "Naravno da su otključana," reče visok čovjek. "Odlučio sam malo otvoriti poslijepodne kao vrstu... predigre. I ti si moja prva mušterija. Uđi, moj prijatelju. Uđi slobodno i ostavi malo sreće koju donosiš!" Nasmiješio se i pružio ruku. Osmijeh je bio zarazan. Brian je osjetio iznenadnu simpatiju prema vlasniku Potrebnih stvari. Trebao je preći preko praga i ući u dućan da zgrabi ruku visokog čovjeka, i to napravi bez zlih slutnji. Iza njega, vrata se zanjišu i zalupe sama od sebe. Brian ne primijeti. Bio je previše zaposlen zapažanjem da su oči visokog čovjeka tamnoplave - iste nijanse kao i oči gđice Ratcliffe. Mogli su biti otac i kćer. Stisak visokog čovjeka je bio jak i siguran, ali ne bolan. Svejedno, bilo je nelagode u tome. Nešto... glatko. Nekako previše. "Drago mi je da sam vas upoznao," reče Brian. Te tamnoplave oči upiljile su se na njegovom licu poput željezničkih svjetiljki. "I meni je jednako drago da sam te upoznao," reče visoki čovjek i tako je Brian Rusk upoznao vlasnika Potrebnih stvari prije bilo koga drugoga u Castle Rocku. "Moje ime je Leland Gaunt," reče visoki čovjek, "a ti si-?" "Brian. Brian Rusk." "Odlično, gospodine Rusk. A budući da si moja prva mušterija, mislim da ti mogu ponuditi posebnu cijenu za bilo koju stvar koja privuče tvoju pažnju." "Pa, hvala," reče Brian, "ali mislim da ne mogu ništa kupiti na ovakvom mjestu. Ne dobivam džeparac prije petka, i-" Ponovo je sumnjičavo pogledao staklene izložbene sanduke. "Pa, izgleda da niste još dobili svu robu." Gaunt se nasmiješio. Njegovi zubi su bili savinuti i na slabom svjetlu su izgledali prilično žuti, ali Brianu se osmijeh svejedno činio veoma šarmantnim. Još jednom je bio skoro prisiljen uzvratiti mu osmijeh. "Ne," Leland Gaunt reče, "ne nisam. Većina moje robe, kako si ti rekao - će stići kasno večeras. Ali još uvijek imam nekoliko zanimljivih stvarčica. Pogledaj oko sebe, mladi gospodine Rusk. Želio 17
  18. 18. bih barem čuti tvoje mišljenje, ako ništa drugo... i mislim da imaš majku, zar ne? Naravno da imaš. Krasan mladić poput tebe sigurno nije siroče. Jesam li u pravu?" Brian kimne, još uvijek se smiješeći. "Naravno. Mama je upravo kod kuće sada." Pala mu je ideja na pamet. "Želite li da je dovedem ovamo?" Ali u trenutku kad je izrekao ponudu, bilo mu je žao. Nije želio dovesti svoju majku. Sutra, gospodin Leland Gaunt će pripadati cijelom gradu. Sutra, njegova mama i Myra Evans će početi plaziti po njemu, zajedno sa svim drugim ženama u Castle Rocku. Brian je pretpostavio da će gospodin Gaunt prestati biti tako neobičan i drugačiji do kraja mjeseca, k vragu, možda i do kraja tjedna, ali sada je još uvijek bio, sad je još uvijek pripadao Brianu Rusku i samo Brianu Rusku i Brian je želio da tako ostane. Zato mu je bilo drago kad je gospodin Gaunt podigao jednu ruku a prsti su bili izrazito uski i izrazito dugi, i Brian primijeti da su kažiprst i srednjak iste duljine) i odmahne glavom. "Ne uopće," reče. "To je točno ono što ja ne želim. Ona bi sigurno željela povesti prijateljicu, zar ne?" "Da," reče Brian, misleći na Myru. "Možda čak dvije prijateljice, ili tri. Ne, ovako je bolje, Brian - smijem li te zvati Brian?" "Naravno," reče Brian, zabavljen. "Hvala. A ti ćeš me zvati gospodine Gaunt, budući da sam stariji, ako ne i bolji - slažeš se?" "Naravno." Brian nije bio siguran što je gospodin Gaunt mislio pod starijim i boljim, ali je volio slušati tog momka kako govori. A njegove oči su zaista bile posebne - Brian je jedva mogao odvojiti pogled od njih. "Da, tako je puno bolje." Gospodin Gaunt je protrljao ruke što je proizvelo siktajući zvuk. To je bila stvar za kojom Brian i nije bio tako lud. Trljanje ruku gospodina Gaunta zvučalo je poput uznemirene zmije koja namjerava ujesti. "Reći ćeš majci, možda joj i pokazati što si kupio, ako nešto kupiš-" Brian je razmišljao da kaže gospodinu Gauntu da ima ukupno devedest i jedan cent u svom džepu i odluči da ne kaže. 18
  19. 19. "- a ona će reći prijateljima, a oni će reći svojim prijateljima... vidiš, Brian? Bit ćeš bolja reklama nego što lokalne novine ikad i mogu biti! Ne bih mogao napraviti bolje i da te pošaljem da hodaš ulicama grada sa sandwich pločom!" "Ako vi tako kažete," složi se Brian. Nije imao pojma što je to sandwich ploča, ali je bio siguran da nikad ne bi dozvolio da ga pronađu mrtva s jednom od njih. "Bilo bi zgodno pogledati okolo." Koliko malo toga ima za pogledati, bio je previše pristojan da doda. "Onda počni gledati!" reče gospodin Gaunt, pokazujući prema kutijama. Brian opazi da je bio odjeven u jaknu od crvenog baršuna. Mislio je da bi to mogla biti kućna jakna, kao u pričama Sherlocka Holmesa koje je čitao. Bila je uredna. "Samo slobodno, Briane!" Brian pođe polako do kutije najbliže vratima. Pogleda preko ramena, siguran da će ga gospodin Gaunt slijediti u stopu, ali gospodin Gaunt je još uvijek stajao pored vratiju, gledajući ga s ironičnim užitkom. Činilo se kao da je pročitao Brianove misli i otkrio kako bi Brian mrzio da ga vlasnik dućana prati u stopu dok on razgledava stvari. Pretpostavio je da se većina prodavača bojala da ćeš ili nešto slomiti, ili pokušati im prodati, ili oboje. "Nemoj žuriti," reče gospodin Gaunt. "Kupovanje je užitak kad se netko ne žuri, Brian, a gnjavaža kad se žuri." "Recite, jeste li možda iz nekih prekomorskih zemalja?" Brian upita. Upotreba gospodina Granta "netko" umjesto "ti" ga je zanimala. Podsjetila ga je na starog voditelja Masterpiece Theatre, koji je njegova majka nekad gledala, ako je u TV vodiču pisalo da je to ljubavna priča. "Ja," reče Gaunt, "sam iz Akrona." "Da li je to u Engleskoj?" "To je u Ohiju," Leland Gaunt reče ozbiljno i tada otkrije svoje jake, nepravilne zube u prijaznom osmijehu. Sve se to Brianu činilo zabavno, kao što mu se čine i rečenice u televizijskim emisijama čine zabavnim, kao npr. u Kafiću Uzdravlje. U stvari, cijela ova stvar djelovala kao da je zalutao u televizijsku emisiju, onu koja je pomalo tajanstvena, ali ne zastrašujuća. Prasnuo je u smijeh. 19
  20. 20. Na trenutak se zabrinuo da će gospodin Gaunt pomisliti da je nepristojan (možda stoga što ga je majka stalno optuživala da je nepristojan, i kao posljedica toga, Brian je počeo vjerovati da živi u velikoj i skoro nevidljivoj paukovoj mreži društvenih pravila ponašanja), kad mu se i visok čovjek pridruži. Njih dvojica su se zajedno smijali, i sve u svemu, Brian se nije mogao sjetiti kad je zadnji put proveo tako ugodno poslijepodne kakvo je ovo postajalo. "Hajde, pogledaj," reče gospodin Gaunt, mašući rukom. "Anegdote ćemo izmjenjivati drugom zgodom, Briane." Tako Brian pogleda. Bilo je samo pet stvari u najvećoj staklenoj kutiji, koja je izgledala kao da u nju može udobno stati još dvadeset ili trideset. Jedna je bila lula. Druga je bila slika Elvisa Presleyja na kojoj je nosio crvenu maramu i bijeli kombinezon s tigrom na leđima. Kralj (tako je njegova majka uvijek govorila o njemu) je držao mikrofon ispred svojih naprćenih ustiju. Treća stvar je bila Polaroid foto-aparat. Četvrta je bila komad ulaštenog kamena s rupom punom kristalnih krhotina. Prekrasno su sjali pod reflektorskim svjetlom. Peto je bio iver drveta, dug i debeo kao jedan od Brianovih kažiprsta. Pokazao je na kristal. "To je geode*, zar ne?" * Šupljine u stijenama ispunjene rudama izlučenim iz vodenih otopina (najčešće su to kristali kuglastog ili jajolikog oblika). "Ti si dobro obrazovan mladić, Briane. To je upravo to. Imam male natpise za većinu svojih stvari, ali još nisu raspakirani - kao i većina robe. Morat ću raditi kao konj ako želim biti spreman za sutrašnje otvaranje." Ali nije uopće zvučao zabrinuto i djelovao je potpuno zadovoljan da ostane tamo gdje je. "Što je to?" upita Brian, pokazujući iver. U sebi je mislio da je to vrlo neobičan predmet za dućan u malom gradiću. Leland Gaunt mu se odmah jako svidio, ali ako je ostatak stvari poput ove, Brian je mislio da neće dugo biti otvoren u Castle Rocku. Ako želite prodavati stvari poput lula i slika Kralja i drvenih ivera, New York je mjesto gdje trebate smjestiti dućan... ili je barem tako vjerovao prema filmovima koje je vidio. "Ah!" reče gospodin Gaunt. "To je zanimljiva stvar! Daj da ti pokažem!" 20
  21. 21. Prošao je kroz sobu, oko kraja kutije, izvukao debeo svežanj ključeva iz svog džepa i bez gledanja izvukao jedan. Otvorio je kutiju i pažljivo izvadio iver. "Pruži ruku, Briane." "Uf, možda je bolje da to ne napravim," reče Brian. Kao stanovnik grada gdje je turizam glavna industrija, posjetio je mnogo dućana sa suvenirima i vidio je puno natpisa s malom pjesmicom: "Lijepo za gledanje / krasno za držanje / ali ako slomiš, / prodano je." Mogao je zamisliti majčinu užasnutu reakciju da slomi iver - ili što god to već bilo - i da mu gospodin Gaunt, ne više tako prijateljski, kaže da je njegova cijena pet stotina dolara. "Zašto ne?" upita gospodin Gaunt, podižući obrve - ali u stvari je bila samo jedna obrva; bila je čupava i rasla je preko korijena nosa u neprekinutoj crti. "Pa, ja sam prilično nespretan." "Glupost," odgovori gospodin Gaunt. "Prepoznam nespretne dečke čim ih vidim. Ti nisi jedan od te vrste." I spustio je iver u Brianov dlan. Brian ga je gledao s nekim iznenađenjem; nije niti bio svjestan da mu je dlan otvoren dok nije vidio iver kako leži na njemu. To nikako na dodir nije bio iver; to je više bilo kao "Djeluje poput kamena," rekao je sumnjičavo, i podigao oči kako bi pogledao gospodina Gaunta. "I drvo i kamen," reče gospodin Gaunt. "Okamenjeno je." "Okamenjeno," Brian se divio. Pobliže pogleda iver, zatim prstom pređe po njegovoj strani. Istovremeno je bio i gladak i kvrgav. To nekako i nije bio potpuno ugodan osjećaj. "Mora da je star." "Više od dvije tisuće godina star," ozbiljno se složi gospodin Gaunt. "K vragu!" uzvikne Brian. Skočio je i skoro ispustio iver. Zatvorio je ruku oko njega kako bi spriječio da padne na pod... i odjednom ga prožme nelagodan i neobičan osjećaj. Iznenada osjeti - što? Vrtoglavicu? Ne, ne vrtoglavicu, ali udaljenost. Kao da se dio njega podigao iz tijela i nestao. Vidio je da ga gospodin Gaunt gleda sa zanimanjem i užitkom, a oči gospodina Gaunta djelovale su kao da su iznenada narasle do veličine tanjurića za čaj. Ali taj osjećaj dezorijentacije nije bio zastrašujući; 21
  22. 22. prije je bio uzbudljiv i svakako ugodniji od osjećaja koje je drvo pružalo pod njegovim istraživačkim prstom. "Zatvori oči!" pozove gospodin Gaunt. "Zatvori oči, Briane, i reci mi što osjećaš!" Brian zatvori oči i tako je trenutak nepomično stajao, ispružene desne ruke, sa zatvorenom šakom. Nije vidio kako se na trenutak podigla gornja usna gospodina Gaunta, nalik na pseću, preko njegovih velikih, nakrivljenih zubi, što je mogla biti ili grimasa užitka ili iščekivanja. Nejasno je osjećao kretanje - spiralni osjećaj kretanja. Zvuk, brz i lagan: dumdum... dumdum... dumdum. Poznavao je taj zvuk.To je bio"Brod!" poviče, oduševljen, ne otvarajući oči. "Osjećam se kao da sam na brodu!" "Zaista," reče gospodin Gaunt, i Brianovim ušima zvučao je nemoguće daleko. Osjećaj se pojačao; sad je osjećao kao da ide gore i dolje po dugim, sporim valovima. Čuo je udaljene krikove ptica, i bliže, zvukove mnogih životinja - mukanje krava, kukurijekanje pijetlova, slabo režanje veoma velike mačke - ne zvuk bijesa, već izraz dosade. U tom trenu je skoro osjetio drvo (drvo kojem je taj iver nekad pripadao, bio je siguran) pod svojim nogama, i znao je da na nogama nisu Converse tenisice, već neka vrsta sandala, iTada je krenulo, iščezavajući u maloj svjetloj točci, poput svjetla na televizijskom ekranu kad se isključuje i tad je nestalo. Otvorio je oči, potresen i uzbuđen. Njegova ruka se tako čvrsto stisnula u šaku oko ivera da je morao natjerati prste da se otvore, i zglobovi su zaškripali poput zahrđalih šarki vratiju. "Hej, dječače," rekao je nježno. "Lijepo, zar ne?" veselo upita gospodin Gaunt i istrgne iver iz Brianovog dlana s vještinom liječnika koji izvlači iver iz mesa. Vratio ga je na mjesto i ponovo zaključao kutiju, cvatući. "Lijepo," složio se Brian dugo izdišući, što je zvučalo skoro kao uzdah. Sagnuo se da bi pogledao iver. Trnci su još uvijek prolazili na mjestu ruke gdje je držao iver. Ti osjećaji: uzdizanje i spuštanje palube, lupanje valova na koritu, osjećaj drveta pod nogama... ti 22
  23. 23. osjećaji su se još uvijek zadržavali u njemu, iako je pretpostavljao (s osjećajem izrazite tuge) da će proći, kao što i snovi prolaze. "Je li ti poznata priča o Noi i barci?" upita gospodin Gaunt. Brian se namršti. Bio je siguran da je to biblijska priča, ali je često odlutao za vrijeme nedjeljnih propovijedi i satova Biblije četvrtkom naveče. "Da li je to nešto poput broda koji je išao oko svijeta za osamdeset dana?" upita. Gospodin Gaunt se ponovo nasmiješi. "Nešto poput toga, Briane. Nešto veoma slično tome. Pa taj iver bi trebao biti s Noine barke. Naravno, ja ne mogu reći da je s Noine barke, zato jer bi ljudi mislili da sam ja najgora vrsta varalice. Danas na svijetu postoji barem četiri tisuće ljudi koji pokušavaju prodati komade drveta za koje tvrde da su s Noine barke - i vjerojatno još četiri stotine tisuća koji pokušavaju prodati komade jedinog pravog Križa - ali mogu reći da je stariji od dvije tisuće godina, jer je starost znanstveno ispitana, i mogu reći da dolazi iz Svete Zemlje, iako nije pronađen na planini Ararat, već na planini Boram." Većinu toga Brian nije zapamtio, osim najznačajnije činjenice. "Dvije tisuće godina," dahne Brian. "Super! Jeste li zaista sigurni?" "Jesam naravno," reče gospodin Gaunt. "Imam potvrdu od M.I.T.* gdje je znanstveno ispitan i to ide s tom stvari, naravno. Ali, znaš, ja zaista vjerujem da bi mogao biti s barke." * Massachusetts Institute of Technology. Na trenutak je lukavo pogledao iver, a zatim podigao svoje blistave plave oči prema Brianovim boje lješnjaka. Brian je ponovo bio fasciniran njegovim pogledom. "Napokon, planina Boram je manje od trideset kilometara zračne linije udaljena od planine Ararat, a veće greške od posljednjeg počivališta broda, čak i velike su napravljene u povijesti svijeta, naročito kad se priče prenose usmenom predajom od generacije do generacije, prije nego li se konačno zapišu. Jesam li u pravu?" "Da," reče Brian. "Zvuči logično." "I pored toga - stvara tako neobičan osjećaj kad ga držiš. Ne bi li i ti to rekao?" "Pretpostavljam!" 23
  24. 24. Gospodin Gaunt se nasmiješi i raskuštra dječakovu kosu, prekidajući opčinjenost. "Sviđaš mi se Briane. Želio bih da su svi moji kupci puni čuđenja poput tebe. Skromnom trgovcu kao što sam ja život bi bio puno jednostavniji kad bi svijet bio takav." "Za koliko... za koliko biste vi prodali nešto takvo?" upita Brian. Pokazao je prema iveru prstom koji nije bio potpuno miran. Tek sad je počeo shvaćati koliko duboko ga je pogodilo to iskustvo. Bilo je poput stavljanja školjke na uho i slušanja zvuka oceana... samo u tri dimenzije i uključivanjem svih osjetila. Jako je želio da mu gospodin Gaunt dozvoli da ga ponovo drži, možda malo duže, ali nije znao kako bi ga pitao, a gospodin Gaunt mu nije ponudio. "E, pa sada," reče gospodin Gaunt, prelazeći prstima ispod brade i gledajući nestašno Briana. "Za stvari poput ove - i većinom dobrih stvari koje prodajem, zaista zanimljivih stvari - ovisilo bi o kupcu. Koliko bi kupac bio spreman platiti. Koliko bi ti bio spreman platiti, Briane?" "Ne znam," reče Brian, razmišljajući o devedeset centi u svom džepu, i tada izgovori: "Puno!" Gospodin Gaunt zabaci glavu i od srca se nasmije. Kad je to napravio, Brian opazi da je pogriješio što se tiče tog čovjeka. Kad je ušao, mislio je da je kosa gospodina Gaunta sijeda. Sad je vidio da je samo srebrna na sljepoočnicama. Mora da je stajao ispod nekog relektora, pomisli Brian. "Pa, ovo je bilo jako zanimljivo Briane, ali zaista imam još puno posla pred sobom prije deset sati sutra, pa-" "Naravno," reče Brian, uplašen da je opet zaboravio na dobro ponašanje. "I ja moram ići. Oprostite što sam vas tako dugo zadržao" "Ne, ne, ne! Krivo si me shvatio!" Gospodin Gaunt stavi jednu od svojih dugih ruku na Brianovu. Brian povuče ruku. Nadao se da pokret nije bio neljubazan, ali nije si mogao pomoći čak ako i je. Ruka gospodina Gaunta je bila teška i suha i nekako neugodna. U stvari, nije bila puno drugačija od komadića okamenjenog drveta koje je trebalo biti s Noine barke, ili što god to već bilo. Gospodin Gaunt je bio previše ozbiljan da bi opazio to Brainovo instinktivno uzmicanje. Ponašao se kao da je on, a ne Brian prekršio pravila dobrog ponašanja. 24
  25. 25. "Mislio sam samo da bi trebali krenuti na posao. Zaista nema smisla da gledaš ostale stvari koje sam uspio raspakirati; nema ih puno, a od onih koje su vani, vidio si najzanimljivije. Ja dobro poznajem svoju robu, čak i bez inventarne liste u svojoj ruci, i možda imam nešto što bi ti se svidjelo. Što bi se tebi svidjelo?" "O, Bože," reče Brian. Bilo je tisuću stvari koje su mu se svidjele, i to je bio dio problema - kad je pitanje tako neuvijeno postavljeno, nije znao reći koju bi od tih tisuću stvari najviše volio. "Najbolje je ne previše razmišljati o tim stvarima," reče gospodin Gaunt. Lijeno je govorio, ali ništa nije bilo lijeno u njegovim očima, koje su pažljivo proučavale Brianovo lice. "Kad kažem, 'Brian Rusk, što želiš više od svega na ovom svijetu u ovom trenutku?' koji je tvoj odgovor? Brzo!" "Sandy Koufax," Brian spremno odgovori. Nije bio svjestan da je njegov dlan bio otvoren da primi iver s Noine lađe, dok ga nije vidio da tamo leži i nije bio svjestan što će odgovoriti na pitanje gospodina Gaunta dok nije čuo riječi koje su se otkotrljale iz njegovih ustiju. Čim ih je čuo, znao je da su bile potpuno točne. "Sandy Koufax," Zamišljeno reče gospodin Gaunt. "Kako zanimljivo." "Pa, ne sam Sandy Koufax," reče Brian, već njegova bejzbol sličica." "Topps ili Fleers*?" upita gospodin Gaunt. * Nazivi žvakaćih guma u kojima se dobiju bejzbol sličice. Brian nije vjerovao da poslijepodne može biti još bolje, ali iznenada je postalo. Gospodin Gaunt je znao o bejzbol sličicama jednako kao i o iverima i geodama. To je bilo zadivljujuće, zaista zadivljujuće. "Topps." "Pretpostavljam da si u stvari zainteresiran za njegovu sliku iz ranih godina," reče gospodin Gaunt žalosno. "Mislim da ti tu ne bih mogao pomoći, ali" "Ne," reče Brian. "Ne 1954. '56. Tu bih želio imati. Imam zbirku bejzbol sličica iz 1956. Počeo sam pod tatinim utjecajem. Zabavno je, i samo su neke jako skupe - Al Kaline, Mel Parnell, Roy Campanella, momci poput njih. Već ih imam više od pedeset. Uključujući i Al Kalinea. Njega sam platio trideset osam dolara. Šišao sam mnoge travnjake da bih dobio Ala." "Kladim se da jesi," reče gospodin Gaunt s osmijehom. 25
  26. 26. "Kao što sam rekao, većina sličica iz '56 nisu zaista skupe - što je pet dolara, sedam dolara, ponekad deset. Ali Sandy Koufax u dobrom stanju stoji devedeset ili čak stotinu dolara. Te godine nije bio velika zvijezda, ali naravno da je postao i to je bilo dok su Dodgersi još uvijek bili u Brooklynu. Tamo su ih svi zvali Da Bums. Barem moj tata tako kaže." "Tvoj tata je dvjesto posto u pravu," reče gospodin Gaunt. "Mislim da imam nešto što će te vrlo usrećiti, Briane. Čekaj ovdje." Strugne nazad kroz zavjesu na vratima i ostavi Briana pored kutije s iverom i Polaroidom i slikom Kralja u njoj. Brian je skoro plesao s jedne noge na drugu u nadi i iščekivanju. Govorio je sam sebi da prestane biti takav slabić; čak ako gospodin Gaunt i ima sličicu Sandyja Koufaxa, i čak ako je Topps sličica iz pedesetih, najvjerojatnije će biti ili iz '55 ili iz '57. A što ako je zaista iz '56? Što bi to značilo njemu koji ima manje od dolara u džepu? Pa, mogu je pogledati, zar ne? Brian pomisli. Gledanje ništa ne košta, zar ne? I to je bila jedna od omiljenih izreka njegove majke. Iz sobe iza zastora dopirali su zvukovi kutija koje se pomiču i blagi udarci dok se stavljaju na pod. "Samo trenutak, Briane," oglasi se gospodin Gaunt. Zvučao je kao da je ostao bez daha. "Siguran sam da je ovdje negdje kutija za cipele..." "Nemojte se više mučiti zbog mene, gospodine Gaunt!" uzvrati Brian, ludo se nadajući da će se gospodin Gaunt potruditi toliko koliko je potrebno. "Možda je ta kutija u pošiljci koja je još uvijek na putu," neodlučno reče gospodin Gaunt. Brianovo srce klone. Tada: "Ali bio sam siguran... čekaj! Evo je! Upravo ovdje!" Brianovo srce poskoči - i više od toga. Poletjelo je i napravilo salto. Gospodin Gaunt se vrati iza zastora. Njegova kosa je bila malo raskuštrana, a na jednom reveru njegovog kućnog haljetka bila je mrlja prašine. U rukama je držao kutiju u kojoj je nekoć bio par Air Jordan tenisica. Sjeo je na pult i skinuo poklopac. Brian je stajao pored njegove lijeve ruke, gledajući unutra. Kutija je bila puna bejzbol sličica, svaka u svom plastičnom omotu, baš poput onih kakve je 26
  27. 27. Brian nekad kupovao u dućanu bejzbol sličica u North Conwayu, New Hampshire. "Mislio sam da bi ovdje negdje trebala biti inventarna lista, ali nisam te sreće," reče gospodin Gaunt. "Ipak, još uvijek znam prilično što imam na zalihama, kao što sam ti i rekao - to je ključ vođenja posla u kojem prodaješ malo od svega - i siguran sam da sam vidio..." Ušutio je i brzo počeo listati kroz sličice. Brian je gledao sličice koje su se na tren pojavljivale, nijem od divljenja. Momak koji je vodio dućan s bejzbol sličicama imao je, ono što je njegov tata nazivao "zgodan seoski" izbor starih sličica, ali sadržaj cijelog dućana nije se uopće mogao usporediti s blagom koje je bilo sakriveno u ovoj kutiji tenisica. Tu su se nalazile kartice duhana za žvakanje sa slikama Ty Cobba i Pie Traynora. Tu su bile kartice cigareta sa sličicama Babe Rutha i Dom DiMaggia i Big Georgea Kellera i čak Hirama Dissena, jednorukog bacača koji je bacao za White Soxe četrdesetih godina. LUCKY STRIKE GREEN JE OTIŠAO U RAT! objavljivale su mnoge kartice cigareta. I onda, samo se letimično pokazalo, široko, svečano lice u Pittsburgh vojničkoj košulji. "Moj Bože, nije li to bio Honus Wagner?" Brian protisne. Njegovo srce je bilo poput ptičice koja je uletjela u njegovo grlo i sada tamo lepršala, uhvaćena u stupicu. "To je najrjeđa bejzbol sličica u svemiru!" "Da, da," odsutno reče gospodin Gaunt. Njegovi dugi prsti brzo su prelazili kroz sličice, slike iz drugog doba uhvaćene ispod prozirnih plastičnih omota, ljudi koji su udarali i bacali lopte, pokrivali leđa, heroji velikog i prošlog zlatnog doba, doba o kojem ovaj dječak još uvijek gaji vesele i živahne snove. "Malo svega, to je tajna uspješnog posla, Briane. Raznolikost, užitak, čuđenje, ispunjenje... to je tajna uspješnog života, zato... ne dajem savjete, ali da dajem, može biti i gore nego da to zapamtiš... daj da vidim... negdje... negdje... ah!" Izvukao je sličicu iz sredine kutije poput mađioničara koji izvodi trik i trijumfalno je stavio u Brianovu ruku. To je bio Sandy Koufax. To je bila Topps sličica iz '56. I bila je potpisana. 27
  28. 28. "Mom dragom prijatelju Brianu, s najboljim željama, Sandy Koufax," Brian pročita promuklim šapatom. I zatim ustanovi da ne može ništa reći. Pogledao je gospodina Gaunta, a usne su se pokretale. Gospodin Gaunt se nasmiješi. "Nisam to namjestio, niti planirao Briane. To je samo slučajnost... ali zgodna slučajnost, ne misliš li tako?" Brian još uvijek nije mogao govoriti, pa se zadovoljio jednim kimanjem glave. Plastični omot s dragocjenim sadržajem djelovao je neobično teško u njegovoj ruci. "Izvadi je van," zamoli gospodin Gaunt. Kad je Brianov glas konačno ponovo izašao iz njegovih ustiju, to je bilo hroptanje veoma starog invalida. "Ne usuđujem se." "Pa, ja se usuđujem," reče gospodin Gaunt. Uzeo je omot od Briana, dohvatio unutrašnjost s pažljivo manikiranim noktom jednog od prstiju, i izvukao sličicu. Stavio ju je u Brianovu ruku. Vidio je sićušne uleknine na površini - napravio ih je vršak pera kojim je Sandy Koufax običavao potpisivati svoje ime... svoja imena. Koufaxov potpis je bio skoro isti kao i tiskani, osim što je tiskani potpis bio Sanford Koufax, a autogram Sandy Koufax. Isto tako, bio je tisuću puta bolji jer je bio stvaran. Sandy Koufax je držao ovu sličicu u svojoj ruci i stavio svoj znak na nju, znak svoje ruke i magičnog imena. Ali na njoj je bilo jošj jedno ime - Brianovo. Neki dječak njegovog imena stajao je pored Ebbets Field bullpena* prije igre i Sandy Koufax, pravi Sandy Koufax, mlad i snažan, sa slavnim godinama pred sobom, uzeo je ponuđenu sličicu, koja je vjerojatno još mirisala na slatku rozu žvakaću gumu, i stavio svoj znak na nju... i moj, također, pomisli Brian. Iznenada ga ponovo obuzme isti osjećaj kao i kada je držao iver okamenjenog drveta. Samo što je ovaj put bio puno, puno jači. Miris trave, slatke i svježe ošišane. Snažan udarac drveta po lopti Povici i smijeh iz svlačionice. "Zdravo, gospodine Koufax, možete li potpisati vašu sličicu za mene?" Usko lice. Smeđe oči. Tamna kosa. Kapa se nakratko skida, češe glavu na vrhu čela, zatim ponovo stavlja kapu. 28
  29. 29. "Naravno, dječače." Uzima sličicu. "Kako se zoveš?" "Brian, gospodine - Brian Seguin." Greb, greb, greb po sličici. Čarolija: urezana vatra. "Želiš li biti igrač kad narasteš, Briane?" Pitanje je bilo poput naučene fraze, i on govori ne podižući glavu sa sličice koju drži u velikoj desnoj ruci, pa može pisati sa svojom uskoro čarobnom lijevom rukom. "Da, gospodine." "Vježbaj osnove." I vraća natrag sličicu. "Da, gospodine!" Ali on već odlazi, zatim počne lijeno trčati po svježe ošišanoj travi dok on trči prema bullpenu sa svojom sjenom koja trči pored njega. "Brian? Brian?" "Oprostite," reče Brian i pocrveni. Znao je da bi trebao vratiti sličicu, vratiti je i izaći odavde, ali nije je mogao pustiti. Gospodin Gaunt je buljio u njegove oči - ravno u njegovu glavu, kako se činilo - ponovo, i još jednom bilo mu je nemoguće odvratiti pogled. "Pa," reče gospodin Gaunt nježno. "Recimo Brian da si ti kupac. Recimo. Koliko bi ti platio za tu sličicu?" Brian osjeti očaj kao da mu je kamen sjeo na srce. "Sve što imam je-" Lijeva ruka gospodina Gaunta poleti gore. "Šššš!" reče strogo. "Ugrizi se za jezik! Kupac nikad ne smije reći prodavaču koliko ima! Možeš isto tako dati prodavaču svoj novčanik, i izvrnuti sadržaj džepova na pod prilikom pogodbe! Ako ne znaš lagati, budi miran! To je prvo pravilo poštene trgovine, Briane, dječače." Njegove oči - tako velike i tamne. Brian se osjećao kao da pliva u njima. "Postoje dvije cijene za ovu sličicu, Briane. Pola... i pola. Jedna polovina je gotovina. Druga je djelo. Razumiješ li?" "Da," reče Brian. Ponovo se osjećao daleko - daleko od Castle Rocka, daleko od Potrebnih stvari, čak daleko od samog sebe. Jedine stvari koje su bile stvarne u ovom dalekom mjestu su bile široke, tamne oči gospodina Gaunta. "Cijena u gotovini za ovu potpisanu sličicu Sandyja Koufaxa iz 1956. je osamdeset pet centi," reče gospodin Gaunt. "Da li je to pošteno?" 29
  30. 30. "Da," reče Brian. Njegov glas je bio dalek i sićušan. Ponovo je osjećao kako se gubi, gubi... i dolazi do točke gdje svako jasno sjećanje prestaje. "Dobro," reče milozvučni glas gospodina Gaunta. "Za sada se naše trgovanje dobro odvijalo. Što se tiče djela... poznaješ li ženu po imenu Wilma Jerzyck, Briane?" "Wilma, naravno," reče Brian iz svoje sve veće tmine. "Ona živi na drugoj strani bloka od nas." "Da, vjerujem da je tako," složi se gospodin Gaunt. "Slušaj pažljivo, Briane." Mora da je nastavio pričati, ali Brian se nije sjećao što je rekao. Sljedeća stvar koje je bio svjestan je da ga je gospodin Gaunt nježno istjerao na Main Street, rekavši koliko je uživao što ga je upoznao i tražio ga da kaže majci i svim svojim prijateljima da su s njim dobro i pošteno postupali. "Naravno," reče Brian. Osjećao se zbunjeno... ali se isto osjećao i jako dobro, kao da se upravo probudio iz osvježavajućeg rano poslijepodnevnog drijemanja. "I dođi ponovo," reče gospodin Gaunt, prije nego je zatvorio vrata. Brian ih pogleda. Na natpisu koji je tamo visio sada je pisalo ZATVORENO. Brianu se činilo da je satima bio u Potrebnim stvarima, ali sat na banci je pokazivao da je tek deset to četiri. Bio je manje od dvadeset minuta. Pripremao se uzjahati bicikl, zatim je naslonio ručke na trbuh dok je posezao u džepove hlača. Iz jednog je izvukao šest sjajnih bakrenih centi. Iz drugog je izvukao potpisanu sličicu Sandyja Koufaxa. Očito su sklopili neku vrstu pogodbe, iako se Brian ni za živu glavu nije mogao sjetiti što je to bilo - samo je bilo spomenuto ime Wilme Jeryzck. Mom dragom prijatelju Brianu, s najboljim željama, Sandy Koufax. Kakvu god pogodbu da su sklopili, vrijedilo je. Za takvu sličicu vrijedilo je dati bilo što. Brian ju je pažljivo spremio u svoju naprtnjaču kako se ne bi savinula, uzjašio bicikl, i počeo brzo voziti kući. Smiješio se cijelim putem. 30
  31. 31. DRUGO POGLAVLJE 1 Kad se u gradiću Nove Engleske otvara novi dućan, stanovnici - iako provincijalci u drugim stvarima - pokazuju kozmopolitsko držanje s kojim se rijetko mogu usporediti i njihovi gradski rođaci. U New Yorku ili Los Angelesu, nova galerija može privući malu skupinu potencijalnih pokrovitelja i jednostavnih promatrača prije nego se vrata prvi put otvore; novi klub može stvoriti i red, i policijske barikade s paparazzijima, naoružanih torbicama i lećama teleobjektiva, koji s iščekivanjem stoje iza njih. Čuje se uzbuđeno brujanje razgovora, kao među posjetiocima kazališta na Broadwayju prije otvaranja nove predstave koja, bez obzira da li je vrlo uspješna ili potpuna propast, sigurno izaziva komentare. Kad se u gradiću Nove Engleske otvara novi dućan, rijetko je gužva prije nego se otvore vrata, a nikad nema reda. Kad se povuku zasloni, otključaju vrata, i najavi se otvaranje trgovine, mušterije dolaze i ulaze u malom broju, što bi se promatraču činilo kao ravnodušnost... i kao loš znak za budućnost vlasnika dućana. Ono što često djeluje kao nedostatak zanimanja često krije znatiželjno očekivanje i još znatiželjnije zapažanje (Cora Rusk i Myra Evans nisu bile jedine dvije žene u Castle Rocku čije su telefonske linije stalno brujale o Potrebnim stvarima tjednima prije njenog otvaranja). Međutim, to zanimanje i iščekivanje ne mijenjaju konzervativni način ponašanja kupaca malog gradića. Određene stvari se jednostavno Ne Rade, naročito ne u uskim Jenki enklavama sjevernog Bostona. To su društva koja devet mjeseci svake godine žive dostatna sama sebi i prerano pokazivanje previše zanimanja ili pokazivanje na bilo koji način da si osjetio više od prolaznog zanimanja, se smatra lošim ponašanjem. Istraživanje novog dućana u malom gradiću i prisustvovanje društvenoj uglednoj zabavi u velikom gradu su aktivnosti koje obje izazivaju veliku količinu uzbuđenja među sudionicima, i postoje pravila za oboje - pravila koja su neizrečena, stalna i neobično slična. Glavno među njima je da ne smiješ doći prvi. Naravno, netko mora 31
  32. 32. prekršiti ovo glavno pravilo, ili nitko ne bi uopće stigao, ali novi dućan će biti prazan barem dvadeset minuta nakon što se natpis ZATVORENO okrene da bi po prvi put pisalo OTVORENO i da se upućen promatrač može kladiti da će prvi posjetioci stići u grupi - par, trio, ali najčešće četiri gospođe. Drugo pravilo je da kupci istraživači pokažu takvu pristojnost koja graniči s hladnoćom. Treće je da nitko ne smije pitati (barem prilikom prve posjete) o prošlosti prodavača ili bona fides. Četvrto je da nitko ne smije donijeti poklon za dobrodošlicu u grad, naročito ne tako neukusan kao što je domaći kolač ili pita. Posljednje pravilo je stalno kao i prvo: ne smiješ zadnji otići. Ova dostojanstvena gavota - koja se može nazvati Ples ženskih istraživača - traje negdje od dva tjedna do dva mjeseca i na primjenjuje se kad netko iz grada otvori dućan. Takva vrsta otvaranja je slična crkvenoj večeri tjedna staračkog doma - intimna, vesela i poprilično dosadna. Ali kad je novi trgovac Iz Daleka (to se uvijek tako izgovara, tako da se mogu čuti velika slova), Ples ženskih istraživača je siguran kao i činjenica o smrti i o gravitacijskoj sili. Kada završi probno razdoblje (nitko ne uzima oglas iz novina da kaže to je to, ali svatko to zna), dogodi se jedna od dviju stvari: ili promet trgovine postane normalniji i zadovoljni kupci donose zakašnjele darove i pozivnice za posjet ili novi posao propada. U gradićima poput Castle Rocka, o malim poslovima se ponekad govori kao o "propalim" tjednima ili čak mjesecima prije nego nesretni vlasnici sami ustanove tu činjenicu. 2 Barem jedna žena u Castle Rocku nije se pridržavala prihvaćenih pravila, koja su se drugima činila stalnim. To je bila Polly Chalmers, koja je vodila Ti šiješ i šiješ. Većina nije ni očekivala uobičajeno ponašanje od nje; većina žena Castle Rockea (i većina gospode) je smatrala Polly Chalmers ekscentričnom. Polly je stvarala sve moguće probleme samoimenovanim društvenim arbitrima Castle Rockea. Kao prvo, nitko nije mogao odlučiti o najosnovnijoj činjenici: da li je Polly Iz Grada ili je Iz Daleka? Istina, rođena je i većinom rasla u Castle Rocku, ali je s osamnaest godina 32
  33. 33. napustila grad s djetetom Dukea Sheehana u trbuhu. To je bilo 1970. i samo jednom se vratila prije nego se zauvijek doselila 1987. Taj kratki povratak je započeo krajem 1975, kad joj je otac umirao od raka crijeva. Nakon njegove smrti, Lorraine Chalmers je imala srčani udar i Polly je ostala kako bi njegovala svoju majku. Lorraine je imala još jedan srčani udar - ovaj puta fatalan - u rano proljeće 1976, i nakon što je majka sahranjena u domovini, Polly (koja je do tada stvorila pravu atmosferu tajanstvenosti, barem što se tiče gradskih žena), je ponovo otišla. Opće mišljenje je bilo da je ovaj put otišla zauvijek, i kad je posljednji Chalmers, stara teta Evyie, umrla 1981. i Polly nije došla na sprovod, činilo se da je mišljenje potvrđeno. Ipak, prije četiri godine ona se vratila i otvorila krojačku radnju. Iako to nitko nije znao zasigurno, postojala je mogućnost da je iskoristila novac tete Evyie Chalmers za investiranje novog pothvata. Kome drugom bi ta stara raga sve ostavila? Lakomiji gradski sljedbenici la comedie humaine (većina ih je bila takva) su bili sigurni, da ako Polly uspije u svom malom poslovanju i zadrži se ovdje, da će se većina stvari o kojima su bili radoznali, vremenom otkriti. Ali u Pollyinom slučaju, mnoge stvari su ostale tajanstvene. To je izazivalo razdraženost. Znalo se da je provela nekoliko godina u San Franciscu, ali malo više... Lorraine Chalmers nije bila bliska sa svojom mušičavom kćerkom. Da li je Polly išla tamo u školu ili negdje drugdje? Vodila je posao kao da je završila poslovni tečaj i puno na njemu naučila, ali nitko to nije mogao tvrditi sa sigurnošću. Bila je neudata kad se vratila, ali da li je bila udata, bilo u San Franciscu ili u nekom drugom mjestu gdje je možda (ili nije) provela neko vrijeme između Tada i Sada? Nitko nije znao niti to, samo da se nikad nije udala za Sheehan momka - on je pristupio mornarici, služio tamo neko vrijeme i sada je prodavao nekretnine negdje u New Hampshireu. A zašto se ona vratila da ostane ovdje nakon svih tih godina? Naročito su se pitali što se dogodilo s djetetom. Da li je zgodna Polly imala pobačaj? Da li ga je dala posvojiti? Da li ga je zadržala? Ako je tako, da li je umrlo? (Da li je ono (izluđujuća zamjenica) sada živo, negdje u školi, i povremeno piše pisma svojoj majci? Nitko nije znao 33
  34. 34. niti te stvari i većinom su neodgovorena pitanja o "njemu" najviše ljutila. Djevojka koja je otišla Greyhound autobusom s djetetom u trbuhu je sada bila žena od skoro četrdeset godina i vratila se, te već četiri godine živi i obavlja posao u gradu, i nitko čak ne zna ni spol djeteta zbog kojeg je otišla. Upravo nedavno je Polly Chalmers pružila gradu novi dokaz svoje ekscentričnosti, ako je to uopće bilo potrebno: družila se s Alanom Pangbomom, šerifom okruga Castle, a šerifova žena i mladi sin su bili sahranjeni tek prije godinu i pol. Takvo ponašanje nije bio pravi Skandal, ali je svakako bilo Ekscentrično, pa nitko nije bio iznenađen kad je vidio Polly Chalmers kako maršira pločnikom Main Streeta od svojih vratiju, pa do vratiju Potrebnih stvari dvije minute poslije deset, u jutro 9. listopada. Nisu čak bili niti iznenađeni onim što je nosila u svojim rukama odjevenim u rukavice: Tupperware posudu u kojoj se mogao nalaziti samo kolač. Kao što su mještani rekli kad su poslije o tome diskutirali, to je samo bilo nalik na nju. Izlog Potrebnih stvari je bio očišćen od sapuna i tucet stvari je bilo izloženo - satovi, srebrni okvir, slika, krasan triptih koji je samo čekao da ga netko napuni s omiljenim fotografijama. Polly s odobravanjem pogleda te stvari, te ode do vratiju. Na natpisu koji je tamo visio, pisalo je OTVORENO. Kad je napravila ono što je natpis sugerirao, malo zvonce zazvoni iznad njene glave - stavljeno je nakon premijerne posjete Briana Ruska. Dućan je mirisao na nove tepihe i svježu boju. Bio je ispunjen sunčevom svjetlošću i kad je zakoračila u nj, gledajući okolo sa zanimanjem, pojavila joj se jasna misao: Ovo je uspjeh. Još niti jedna mušterija nije zakoračila kroz vrata - osim ako ja nisam ta - i to je već uspjeh. Izvanredno. Takve brze procjene nisu bile nalik na nju, kao niti njezin osjećaj trenutnog odobravanja, ali su bili neosporni. Visok čovjek se naginjao nad jednom staklenom izložbenom kutijom. Pogledao je kad je zvono zazvonilo i nasmiješio joj se. "Zdravo," reče. Polly je bila praktična žena kojaje znala što hoće i uglavnom joj se svidjelo što je tamo vidjela, pa je trenutak zbunjenosti koji ju je obuzeo kad se prvi put susrela s očima ovog stranca, bio sam po sebi zbunjujući. 34
  35. 35. Poznajem ga, bila je prva jasna misao koja je probila taj neočekivani oblak. Već sam prije srela toga čovjeka. Gdje? Ipak, nije, i to saznanje - ta sigurnost - javila se trenutak kasnije. Pretpostavila je da je to deja vu, taj osjećaj lažnog sjećanja koji s vremena na vrijeme pogađa svakoga, osjećaj koji dezorijentira budući da je tako sanjarski i tako prozaičan. Na trenutak ili dva njeni koraci su zastali i mogla mu se samo bespomoćno smješkati. Zatim je pomakla lijevu ruku kako bi bolje primila kutiju s kolačem koju je držala, i pogodi je oštra bol sa stražnje strane prema ručnom zglobu na dva mjesta. Činilo se kao da su zupci velike kromirane vilice usađeni duboko u njenom mesu. To je bio artritis i bolio je kao sam vrag, ali je barem ponovo usredotočio njenu pažnju i govorila je bez uočljivog oklijevanja... samo je pomislila da je čovjek mogao svejedno primijetiti. Imao je jasne oči boje lješnjaka koje su djelovale kao da mogu puno toga primijetiti. "Bok," reče. "Zovem se Polly Chalmers. Vlasnica sam malog dućana za odjeću i šivanje dvoja vrata dalje od vas. Mislila sam, budući da smo susjedi, da navratim i zaželim vam dobrodošlicu u Castle Rock prije gužve." On se nasmiješi i cijelo mu se lice razvedri. Ona osjeti kako su se i njene usne razvukle u osmijeh, iako je lijeva ruka još uvijek boljela kao vrag. Da nisam već zaljubljena u Alana, pomislila je, mislim da bih bez cviljenja pala pred njegove noge. "Pokažite mi spavaću sobu, Gospodaru, ići ću mirno." S dozom užitka, pitala se koliko će žena koje budu navratile na kratko razgledavanje prije završetka dana, ići kući ludo zaljubljene u njega. Vidjela je da ne nosi vjenčani prsten; još ulja na vatru. "Drago mi je da sam vas upoznao, gospođo Chalmers," reče prilazeći. "Ja sam Leland Gaunt." Ispružio je desnu ruku dok joj je prilazio, zatim se malo namrštio kad se ona odmaknula. "Oprostite," ona reče. "Ne rukujem se s ljudima. Nemojte, molim vas misliti da sam nepristojna. Imam artritis." Stavila je posudu Tupperware na najbližu staklenu kutiju i podigla ruke, koje su bile zatvorene u glase* rukavicama. Nije bilo ništa hirovito u tome, samo su bile očito deformirane, lijeva malo više od desne. 35
  36. 36. Neke žene u gradu su mislile da je Polly u stvari ponosna na svoju bolest; razmišljale su da zašto bi inače bila tako brza u njenom pokazivanju? Istina je bila potpuno suprotna. Iako nije bila tašta žena, dovoljno je brinula o svom izgledu da bi joj bilo neugodno zbog ružnoće njenih ruku. Pokazivala ih je što je brže moguće i ista misao je na kratko izbijala na površinu - tako kratko da je skoro uvijek prošla neprepoznatljiva - u njenim mislima svaki put se pojavilo: Evo. Sad je gotovo. Sad možemo krenuti na bilo što drugo što postoji. Ljudi su obično primijetili neku njenu uzbuđenost ili nelagodu kad im je pokazivala svoje ruke. Gaunt nije. Zgrabio je gornji dio njene ruke u svoje ruke koji su bile izvanredno snažne i s tim se rukovao. To joj je moglo djelovati kao neumjesna intimna stvar prilikom prvog upoznavanja, ali nije. Gesta je bila prijateljska, kratka, čak prilično zabavna. Unatoč tome, bila je sretna da je bila brza. Njegove ruke su pružale suh, neugodan osjećaj čak i kroz lagani jesenski kaput što ga je nosila. "Mora da je teško voditi dućan za šivanje s takvim invaliditetom, gospođo Chalmers. Kako uopće uspijevate?" To je bilo pitanje koje joj je postavljalo malo ljudi, i osim Alana, nije se mogla sjetiti nikoga da joj je postavio pitanje tako izravno. "Šivala sam puno radno vrijeme koliko god sam dugo mogla," reče. Iz te kože nikud se ne može, pretpostavljam da ćete reći. Sada imam desetak djevojaka koje rade za mene pola radnog vremena, a ja uglavnom kreiram. Ali ja još uvijek imam svoje dobre dane." To je bila laž, ali je smatrala da neće naškoditi, budući da ju je uglavnom rekla za svoju vlastitu korist. "Pa, drago mi je da ste navratili. Reći ću vam istinu - patim od užasne vrste treme." "Zaista? Zašto?" Još je sporija bila u procjeni ljudi nego u procjeni mjesta i događaja, i bila je zapanjena - čak i malo uznemirena - kako se brzo i prirodno osjećala kao kod kuće s ovim čovjekom kojeg je upoznala prije manje od minute. "Stalno se pitam što ću napraviti ako nitko ne dođe. Uopće nitko, cijeli dan." "Doći će," ona reče. "Željet će pogledati vašu robu - izgleda da nitko nema pojma što prodaje dućan nazvan Potrebne stvari - ali što je još 36
  37. 37. važnije, željet će pogledati vas. To je tako, u malom mjestu poput Castle Rocka" "Nitko ne želi izgledati previše zainteresiran," on završi umjesto nje. "Znam - imao sam iskustvo s malim gradovima. Moj me racionalan um uvjerava da je sve što ste upravo rekli apsolutna istina, ali postoji i drugi glas koji mi stalno govori, 'Oni neće doći Leland, oohhh, ne, oni neće doći, gomilu će se držati podalje, samo pričekaj i vidjet ćeš'." Ona se nasmije, iznenada se sjetivši da se isto tako osjećala kad je otvorila Ti šiješ i šiješ. "Ali što je ovo?" on zapita, dodirujući Tupperware posudu jednom rukom. I ona primijeti nešto što je Brian Rusk već vidio: kažiprst i srednjak te ruke su bili točno iste duljine. "To je kolač. I ako poznajem ovaj grad barem polovicu toliko koliko mislim da ga poznajem, uvjeravam vas da je to jedini kojeg ćete danas dobiti." On joj se nasmiješi, očito razdragan. "Hvala vam! Hvala vam puno, gospođo Chalmers - dirnut sam." I ona, koja nikad nije zatražila od nekoga da je zove po imenu nakon prvog ili vrlo kratkog poznanstva (i koja je bila sumnjičava prema svima - prodavačima nekretnina, agentima osiguravajućeg društva, prodavačima automobila - koji su bez pitanja koristili tu privilegiju), bila je iznenađena čuvši sebe da govori, "Ako ćemo biti susjedi, ne biste li me trebali zvati Polly?" Kolač je bio čokoladni, u što se Leland Gaunt mogao uvjeriti samo podižući poklopac i pomirisavši ga. Pozvao ju je da ostane i pojede krišku s njim. Polly je oklijevala. Gaunt je inzistirao. "Netko će voditi vaš dućan," reče, "a nitko se neće usuditi ući u moj dućan barem još pola sata - to bi trebalo udovoljiti protokolima. A ja imam tisuću pitanja o gradu." Tako je pristala. Nestao je kroz zavjesu na vratima na dnu dućana i čula ga je da se penje po stepenicama - pretpostavljala je da u gornjem dijelu živi, barem privremeno - da donese tanjure i vilice. Dok je čekala da se vrati, Polly je šetala okolo razgledavajući stvari. Na uokvirenom natpisu na zidu pored vratiju kroz koja je ušla pisalo je da će dućan biti otvoren od deset ujutro do pet poslijepodne ponedjeljkom, srijedom, petkom i subotom. Bit će zatvoren "osim 37
  38. 38. prema dogovoru" utorkom i četvrtkom do kasnog proljeća - ili Polly, pomisli osmjehujući se u sebi, dok divlji i ludi turisti ponovo ne dođu, mašući pregrštima dolara. Prema njenoj procjeni, Potrebne stvari je bio dućan kolekcionarskih predmeta. Dućan kolekcionarskih predmeta više klase, bila bi rekla nakon letimičnog razgledavanja, ali detaljno proučavanje stvari koje su bile na prodaju pokazalo je da se ne može tako lako kategorizirati. Stvari koje su bile stavljene kad je Brian stao prošlo poslijepodne geode, Polaroid foto-aparat, slika Elvisa Presleyja, nekolicina drugih su još uvijek bile ovdje, ali je još negdje oko četiri tuceta bilo dodano. Mali sag vjerojatno vrijedan malo bogatstvo, visio je na jednom žućkastobijelom zidu - bio je turski i star. U jednoj od kutija se nalazila i zbirka olovnih vojnika, vjerojatno antiknih, ali Polly je znala da svi olovni vojnici, čak i oni lijevani u Hong Kongu prije tjedan dana, prošlog ponedjeljka, imaju antikni izgled. Roba je bila veoma raznolika. Između slike Elvisa, koja je izgledala poput stvari koja bi se prodavala na bilo kojem luna-parku u središtu Amerike za $4.99, te izrazito nezanimljive vjetrenice orao, nalazio se zaslon svjetiljke od stakla u boji koji je sigurno vrijedio osam stotina dolara, a mogao je vrijediti čak i pet tisuća. Slupan i neprivlačan čajnik stajao je uz bok pored dražesnih poups i nije čak ni počela pogađati koliko bi mogle vrijediti te prekrasne francuske lutke sa svojim ružičastim obrazima i nogama na kojima su bile podvezice. Postojala je i zbirka bejzbol i duhanskih sličica, kolekcija jeftinih izdanja časopisa iz tridesetih (Čudnovate priče, Zapanjujuće priče, Jezovite neobične priče), stolni radio iz pedesetih, odvratne nijanse blijede roze boje, koju su izgleda ljudi tog vremena odobravali ako bi se pojavljivala na napravama, ali ne i u politici. Većina - ako ne i sve - stvari su imale male natpise koji su se nalazili ispred njih: TRO-KRISTALNA GEODE, ARIZONA, pisalo je na jednom. KOMPLET USADNIH KLJUČEVA, pisalo je na drugom. Natpis ispred ivera koji je toliko zadivio Briana najavljivao je da je to OKAMENJENO DRVO IZ SVETE ZEMLJE. Na natpisima ispred sličica za razmjenu i jeftinih izdanja časopisa pisalo je: OSTALO SE MOŽE NABAVITI PREMA ZAHTJEVU. 38
  39. 39. Primijetila je da sve stvari, bez obzira da li su smeće ili blago, imaju jednu zajedničku stvar: niti na jednoj nije bilo cedulje s cijenom. Gaunt se vratio s dva mala tanjura - obično staro Corning Ware posuđe, ništa luksuzno - nož za kolač, i par vilica. "Sve je ovdje navrat-nanos," povjeri joj se, skidajući poklopac posude i stavljajući ga sa strane (okrenuo ga je naopako kako glazura ne bi ostavila trag na vrhu ormara s kojeg je posluživao). "Uskoro ću tražiti kuću čim se stvari ovdje srede, ali za sada ću živjeti iznad dućana. Sve je još u kartonskim kutijama. Bože, mrzim kartonske kutije. Što biste rekli-" "Ne tako velik," usprotivila se Polly. "Moj Bože!" "U redu," veselo reče Gaunt, stavljajući debeo komad kolača na jedan od tanjura. "Ovaj će biti moj. Jedi, Rowf, jedi, čuješ! Sviđa vam se ovaj?" "Još tanji." "Ne mogu ga odrezati tanje od ovog," reče i odreže tanak komad kolača. "Divno miriše. Još jednom ti hvala, Polly." "Nema na čemu." Zaista je dobro mirisao, i ona nije bila na dijeti, ali njeno početno odbijanje je bilo više od prvotne pristojnosti. Posljednja tri tjedna su bila produžetak prekrasnog babljeg ljetnog vremena u Castle Rocku, ali u ponedjeljak je vrijeme postalo hladno i s promjenom, njene ruke su postale jadne. Bol bi se malo smanjila kad se zglobovi naviknu na hladnije temperature (ili se ona barem tako molila, i tako je uvijek bilo, ali je isto tako bila i svjesna progresivne prirode bolesti), ali od rano jutros bilo je jako loše. Kada je bilo tako, nikad nije bila sigurna što će moći ili neće moći raditi sa svojim izdajničkim rukama i njeno početno odbijanje je bilo zbog brige i moguće nelagode. Sada je skinula svoje rukavice, i za probu savinula svoju desnu ruku. Oštrica jake boli jurnula je uz podlakticu do lakta. Ponovo je savinula, stisnutih usana u iščekivanju. Bol se pojavila, ali ne toliko intenzivna kao prošli put. Malo se opustila. Bit će dobro. Ne divno, ne ugodno kako bi jedenje kolača trebalo biti, ali u redu. Pažljivo je podigla vilicu, savijajući prste što je manje moguće dok je drži. Dok je prinosila prvi komad do svojih ustiju, vidjela je kako je Gaunt gleda suosjećajno. Sad će me sažaljevati, pomisli zlovoljno, i reći mi kakav je bio artritis njegovog djeda. Ili njegove bivše žene. Ili nečiji. 39
  40. 40. Ali Gaunt nije sažaljevao. Uzeo je komad kolača i smiješno zakolutao očima. "Zaboravi šivanje i uzorke," reče, "trebala si otvoriti restoran." "Oh, ja ga nisam napravila," reče, "ali prenijet ću komplimente Nettie Cobb. Ona je moja domaćica." "Nettie Cobb," reče zamišljeno, režući drugi komad sa svoje kriške kolača. "Da - poznaješ li je?" "Oh, sumnjam." Govorio je držeći se kao čovjek koji se iznenada vratio u sadašnji trenutak. "Ne poznajem nikoga u Castle Rocku." Pogledao ju je lukavo krajičkom oka. "Ima li šanse da je zaposlim?" "Nikakve," reče Polly smijući se. "Želio sam te pitati o agentima za prodaju nekretnina," reče. "Za koga bi rekla da je ovdje najpouzdaniji?" "Oh, svi su lopovi, ali Mark Hopewell je vjerojatno pouzdan kao i drugi." Gušio se od smijeha i stavio je ruku na usta da spriječi pljuvanje mrvica. Tada je počeo kašljati i da joj ruke nisu bile tako bolne, prijateljski bi ga udarila nekoliko puta po leđima. Bez obzira na to što su se tek upoznali, zaista joj se sviđao. "Oprosti," reče, još uvijek se pomalo smijuljeći. "Svi su oni lopovi, zar ne?" "Oh, bezuvjetno." Da je pripadala drugačijem tipu žene - onom koji je činjenice iz svoje prošlosti potpuno zadržavao za sebe - Polly bi počela postavljati sugestivna pitanja Lelandu Gauntu. Zašto je došao u Castle Rock? Gdje je bio prije nego je došao ovamo? Da li će ostati dugo? Da li ima obitelj? Ali ona nije pripadala takvom tipu žene i zadovoljila se time da odgovara na njegova pitanja... u stvari, bila je oduševljena, jer niti jedno od njih nije bilo o njoj. Želio je znati o gradu, i kakav je promet na Main Streetu u zimi i da li postoji neko mjesto u blizini gdje bi mogao kupiti zgodnu malu kuću, cijene osiguranja i stotinu drugih stvari. Iz džepa plave jakne koju je nosio, izvukao je usku crnu kožnu bilježnicu i ozbiljno zapisivao svako ime koje je spomenula. Pogledala je na tanjur i vidjela da je pojela cijeli kolač. Njene ruke su još uvijek boljele, ali su bile bolje nego kad je došla. Sjetila se da je 40
  41. 41. skoro odlučila da ne dođe, zato jer su bile tako jadne. Sad joj je u svakom slučaju drago da je došla. "Moram ići," reče gledajući na sat. "Rosalie će misliti da sam umrla." Jeli su stojeći. Sada je Gaunt uredno složio tanjure, stavio vilice na vrh i vratio poklopac na posudu s kolačem. "Vratit ću ovo čim kolač pojedem," reče. "Jel' to u redu?" "Savršeno." "Onda ćeš to najvjerojatnije dobiti sredinom poslijepodneva," reče ozbiljno. "Ne moraš biti tako brz," reče dok ju je Gaunt pratio do vratiju. "Drago mi je da sam te upoznala." "Hvala što si došla," reče. Na trenutak je pomislila da je namjeravao primiti njenu ruku, i osjetila je očaj pri pomisli na njegov dodir glupo, naravno - ali nije. "Ono što sam očekivao kao užasan dan umjesto toga pretvorila si u čašćenje." "Bit će ti dobro." Polly otvori vrata, zatim zastane. Ništa ga nije pitala o njemu, ali ju je zanimala samo jedna stvar, previše a da ne postavi pitanje o njoj. "Imaš različite zanimljive stvari-" "Hvala." "- ali nigdje nema cijena. Zašto?" Nasmiješio se. "To je moja mala ekscentričnost, Polly. Vjerovao sam da je u prodaji uvijek važno malo se cjenkati. Mislim da sam vjerojatno bio trgovac sagovima na Srednjem istoku u svojoj posljednjoj inkarnaciji. Vjerojatno iz Iraka, iako u današnje vrijeme to ne bih smio reći." "Tako naplaćuješ sve što se nalazi na tržištu?" ona upita, pomalo ga zadirkujući. "Moglo bi se tako reći," ozbiljno se složio i ponovo je zamijetila kako su duboke njegove oči boje lješnjaka - kako čudno lijepe. "Radije bih o tome razmišljao kao određivanje vrijednosti prema potrebi." "Razumijem." "Zaista?" "Pa... mislim da da. To objašnjava ime dućana." On se nasmiješi. "Moglo bi," reče. "Pretpostavljam da bi moglo." "Pa, želim vam veoma dobar dan, gospodine Gaunt-" "Leland, molim te. Ili samo Lee." 41
  42. 42. "Onda Leland. I ne trebaš brinuti o kupcima. Mislim da ćeš do petka trebati unajmiti čuvare osiguranja da ih istjeraš na kraju dana." "Misliš li? To bi bilo krasno." "Doviđenja." "Ciao, "reče i zatvori vrata za njom. Stajao je tamo trenutak, gledajući dok je Polly Chalmers hodala niz ulicu, stavljajući rukavice na svoje ruke, tako izobličene i tako zapanjujuće drugačije od njenog ostalog dijela tijela, koji je bio pristao i zgodan, ako ne i izuzetan. Gauntov osmijeh se raširi. Dok su se usne vraćale otkrivajući njegove nakrivljene zube, postao je neugodan, nalik grabežljivcu. "Bit će ti," reče nježno u praznom dućanu. "Bit će ti dobro." 3 Pollyina predviđanja pokazala su se potpuno točnim. Do zatvaranja tog dana, skoro sve žene Castle Rocka - u svakom slučaju one koje su bile važne - i nekoliko muškaraca je navratilo u Potrebne stvari na brzo razgledavanje. Skoro su svi nastojali uvjeriti Gaunta da imaju samo trenutak vremena, jer su trebali ići negdje drugdje. Stephanie Bonsaint, Cynthia Rose Martin, Barbara Miller i Francine Pelletier su bile prve; Steffie, Cyndi, Rose, Babs i Francie su stigle u zaštitničkoj grupi niti deset minuta nakon što je primjećeno da je Polly napustila novi dućan (novosti o njenom odlasku su se brzo i temeljito proširile telefonom i efikasnom usmenom predajom koja se odvija u stražnjim dvorištima Nove Engleske). Steffie i njene prijateljice su razgledavale. Uzdisale su ooh i ahh. Uvjeravale su Gaunta da ne mogu dugo ostati zato jer je to njihov dan za igranje bridža (ne rekavši mu da tjedno natjecanje obično ne počinje ranije od oko dva poslijepodne). Francie ga upita odakle je došao. Gaunt joj reče Akron, Ohio. Steffie ga upita da li se već dugo bavi staretinarstvom. Gaunt joj reče da to nije smatrao staretinarstvom... sasvim. Cyndi je željela znati da li je gospodin Gaunt već dugo bio u Novoj Engleskoj. Neko vrijeme, odgovori Gaunt; neko vrijeme. Kasnije, sve četiri su se složile da je dućan zanimljiv - toliko neobičnih stvari! - ali intervju je bio veoma neuspješan. Čovjek je bio 42
  43. 43. toliko šutljiv kao Polly Chalmers, možda još i više. Babs tada istakne ono što su svi znali (ili su mislili da znaju): da je Polly bila prva osoba u gradu koja je u stvari ušla u novi dućan i da je ona donijela kolač. Možda, nagađala je Babs, ona poznaje gospodina Gaunta... iz onog Vremena Prije, onog vremena kojeg je provela Daleko. Cyndi Rose se zainteresirala za Lalique vazu i pitala je gospodina Gaunta (koji je bio u blizini, ali ih nije ometao što su sve s odobravanjem primijetile) koliko dođe. "Koliko vi mislite?" upita je smiješeći se. Uzvratila mu je osmijeh, prilično koketno. "Oh," reče. "Da li je to način na koji obavljate poslove, gospodine Gaunt?" "To je način na koji ih obavljam," on se složi. "Onda ćete više izgubiti nego dobiti, cjenkajući se s Jenkijima," reče Cyndi Rose, dok su njene prijateljice promatrale sa zanimanjem gledatelja na Wimbledon mečevima. "To," reče on, "će se tek vidjeti." Njegov glas je još uvijek bio prijateljski, ali sada je isto tako bio i blago izazivački. Ovog puta Cyndi Rose pobliže pogleda vazu. Steffie Bonsaint joj šapne nešto u uho. Cyndi Rose klimne. "Sedamnaest dolara," reče. Vaza je u stvari izgledala kao da bi mogla vrijediti pedeset, i pretpostavljala je da bi joj u antikvarnici u Bostonu, cijena bila stotinu i osamdeset. Gaunt nakrivi prste pod bradom na način koji bi Brian Rusk prepoznao. "Mislim da bih trebao dobiti barem četrdeset i pet," reče s nekim žaljenjem. Oči Cyndi Rose su se razvedrile; ovdje je bilo mogućnosti. U početku je vidjela Lalique vazu kao nešto tek neznatno zanimljivo, ne više nego tema koju može iskoristiti u konverzaciji s tajanstvenim gospodinom Gauntom. Sada ju je pobliže pogledala i vidjela da je to zaista krasan rad, koji bi dobro izgledao u njenoj dnevnoj sobi. Cvjetni rub oko dugačkog vrata vaze bio je iste boje kao i njene tapete. Dok Gaunt nije odgovorio na njen prijedlog s cijenom koja joj je bila za dlaku povoljna, nije shvaćala da tako užasno želi tu vazu, kao što je to sad osjećala. Posavjetovala se s prijateljicama. Gaunt ih je promatrao, nježno se osmjehujući. 43
  44. 44. Zvono iznad vratiju zazvoni i još dvije gospođe uđu. U Potrebnim stvarima, započeo je prvi pravi poslovni dan. Kad je bridž klub iz Ash Streeta napustio Potrebne stvari deset minuta kasnije, Cyndi Rose Martin je držala ručke torbe za kupovinu. Unutra je bila Lalique vaza, zamotana u fini papir. Kupila ju je za trideset i jedan dolar plus porez, skoro svu ušteđevinu, ali bila je toliko razdragana, da je skoro prela. Obično se osjećala sumnjičavo i pomalo se sramila sebe zbog takve impulzivne kupovine, sigurna da je bila bar malo obmanuta, ako ne i prevarena, ali ne i danas. Ovo je bila jedna pogodba gdje je dobro prošla. Gospodin Gaunt ju je čak pozvao da se vrati, rekavši da ima blizanca te vaze, i da će doći sljedećom pošiljkom u toku tjedna možda čak sutra! Ta bi krasno izgledala na stoliću dnevne sobe, ali ako bude imala dvije, mogla bi staviti svaku na jedan kraj police nad kaminom i to bi bilo sjajno. I njene tri prijateljice su također osjećale da je dobro prošla, i iako su bile frustrirane zato što su tako malo doznale o prošlosti gospodina Gaunta, njihovo mišljenje o njemu, u cjelini, je bilo poprilično visoko. "Ima najljepše zelene oči," reče Francie Peletier, pomalo sanjivo. "Zar su bile zelene?" upita Cyndi Rose, pomalo zaprepaštena. Ona je mislila da su sive. "Nisam primijetila." 4 Kasno tog poslijepodneva, Rosalie Drake iz Ti šiješ i šiješ je navratila u Potrebne stvari za vrijeme pauze za kavu, u pratnji Pollyine domaćice, Nettie Cobb. Nekoliko je žena razgledavalo u dućanu, a u stražnjem kutu dva dječaka iz Castle County High su listali stripove u kartonskoj kutiji i uzbuđeno mrmljali jedan drugome - fantastično je, oboje su se složili, koliko tu ima stvari koje su im trebale da upotpune svoje zbirke. Samo su se nadali da cijene neće biti previsoke. Bilo je nemoguće znati bez pitanja, zato jer nije bilo naljepnica s cijenama na plastičnim vrećicama u kojima su bili stripovi. Rosalie i Nettie su pozdravile gospodina Gaunta, i Gaunt je zamolio Rosalie da još jednom zahvali Polly na kolaču. Njegove oči su slijedile Nettie, koja je odšetala nakon upoznavanja i prilično čeznutljivo gledala malu zbirku stakla u boji. Ostavio je Rosalie da proučava sliku 44
  45. 45. Elvisa pored ivera OKAMENJENOG DRVETA IZ SVETE ZEMLJE i otišao do Nettie. "Sviđa li vam se staklo u boji, gđice Cobb?" upita je nježno. Ona malo poskoči - Nettie Cobb je izgledala i ponašala se skoro bolno stidljivo poput žene koja skače na svaki glas, bez obzira kako nježan i prijateljski, kad joj je govorio u njenoj blizini - te mu se nervozno nasmiješi. "Gospođa Cobb, gospodine Gaunt, iako mi je muž umro prije nekog vremena." "Žao mi je što to čujem." "Nema potrebe. Prošlo je četrnaest godina. Dugo razdoblje. Da, imam malu zbirku stakla u boji." Izgledala je kao da drhti, poput miša kad mu prilazi mačka. "Ne da si mogu priuštiti nešto tako zgodno kao ovi komadi. Krasni su. Kao što stvari vjerojatno izgledaju u raju." "Pa, reći ću vam nešto," reče. "Kupio sam mnogo stakla u boji kad sam dobio ovo, i nisu tako skupi kao što mislite. A drugi su mnogo ljepši. Da li biste željeli doći sutra i pogledati ih?" Ponovo je poskočila i pomakla se za jedan korak, kao da joj je predložio da dođe sutra kako bi je nekoliko puta mogao uštipnuti za stražnjicu... sve dok ne zaplače. "Oh, ne znam... četvrtak je dan kad sam jako zauzeta, znate... kod Polly... moramo zaista sve temeljito očistiti četvrtkom, znate..." "Jeste li sigurni da ne možete navratiti?" nagovarao ju je. "Polly mi je rekla da ste vi napravili kolač koji mi je jutros donijela-" "Da li je bio dobar?" upita Nettie nervozno. Njene oči su govorile da očekuje da će reći, Ne, nije bio dobar, Nettie, dobio sam grčeve, dobio sam proljev, u stvari, i sada ću te povrijediti, Nettie, odvući ću te u stražnju sobu i vrtiti tvoje bradavice dok se ne predaš. "Bio je odličan," reče umirujuće. "Podsjetio me na kolače koje je moja majka običavala raditi... što je bilo jako davno." Pogodio je pravu žicu kod Nettie koja je jako voljela svoju majku unatoč udarcima koje joj je gospođa udijelila nakon njenih čestih noćnih izlazaka u barove i lokale s muzičkim automatima. Malo se opustila. 45

×