Your SlideShare is downloading. ×
Stiven king - nesanica
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Thanks for flagging this SlideShare!

Oops! An error has occurred.

×

Introducing the official SlideShare app

Stunning, full-screen experience for iPhone and Android

Text the download link to your phone

Standard text messaging rates apply

Stiven king - nesanica

328
views

Published on

Stiven Edvin King (engl. Stephen Edwin King, rođen 21. septembra 1947.) je američki pisac, scenarista, muzičar, kolumnista, glumac, filmski producent i režiser. King je do sada prodao preko 350 …

Stiven Edvin King (engl. Stephen Edwin King, rođen 21. septembra 1947.) je američki pisac, scenarista, muzičar, kolumnista, glumac, filmski producent i režiser. King je do sada prodao preko 350 miliona primeraka svojih knjiga, a najpoznatiji je po svom radu u oblasti horor fantastike u kojima demonstrira izvrsno poznavanje istorije ovog žanra. Mnoge njegove priče adaptirane su u druge medije, kao što su filmovi, TV serije i stripovi. King je napisao i nekoliko knjiga pod pseudonimom Ričard Bakman (Richard Bachman), kao jednu kratku priču gde je potpisan kao John Swithen.

Published in: Education

0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total Views
328
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
0
Actions
Shares
0
Downloads
14
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

Report content
Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
No notes for slide

Transcript

  • 1. Za Tabby ... i za Ala Coopera; koji poznaje mjesto događaja. Ne mojom krivnjom.
  • 2. Prolog: Navijanje smrtne ure (I) Starost je otok okružen smrću. - Juan Montalvo "O ljepoti" 1 Nitko - a ponajmanje dr. Litchfield - nije skupio hrabrosti i rekao Ralphu Robertsu da će njegova supruga umrijeti, no došlo je vrijeme kad je Ralph to shvatio a da mu nitko nije morao reći. Mjeseci između ožujka i lipnja kreštali su i vrištali u njegovoj glavi - razdoblje razgovora s liječnicima, večernjih jurnjava u bolnicu s Carolyn, putovanja u druge bolnice u drugim državama na posebne pretrage (Ralph bi veći dio puta zahvaljivao Bogu na Carolyninu zdravstvenom osiguranju), njegovih boravaka u gradskoj knjižnici, gdje je najprije tražio odgovore koje su specijalisti možda previdjeli, a poslije dolazio u potrazi za nadom i željom da se hvata za slamke. Ta četiri mjeseca bila su kao da ga netko pijanog navlači kroz neki zloćudni lunapark u kojem su ljudi izgubljeni u labirintu zrcala zaista izgubljeni, gdje ljudi koji se spuštaju po spirali smrti zaista vrište od straha, a žitelji kaveza u ''Ulici nakaza'' gledaju vas s lažnim osmijehom na usnama i užasom u očima. Ralphu se to počelo priviđati sredinom svibnja, a kad je stigao lipanj, počeo je shvaćati da su i prodavači u medicinskom lunaparku nudili na prodaju tek nadrilijekove, a kvik-step vergl više nije uspijevao sakriti činjenicu da je napjev koji se razlijegao iz zvučnika zapravo ''Pogrebni marš''. Da, bio je to mesopust; mesopust izgubljenih duša. Ralph je nijekao te užasne slike - i još užasniju pomisao koja je vrebala iza njih - još početkom ljeta 1992. godine, no kad je lipanj ustupio mjesto srpnju, to je naposljetku postalo nemoguće. Najtopliji ljetni val vrućina nakon 1971. zapljusnuo je središnji dio države Maine i Derry je titrao u kupki magličastog sunca, vlage i dnevnih temperatura od približno trideset stupnjeva. Grad - koji bi se i u najboljim danima teško moglo nazvati uzavrelim velegradom - potpuno je zamro i u toj vrućoj tišini Ralph Roberts je prvi put čuo otkucaje smrtne ure i shvatio da su se u prijelazu iz lipanjskog svježeg vlažnog zelenila u spaljeno mrtvilo srpnja, Carolynini slabi izgledi pretvorili ni u kakve izglede. Umrijet će. Možda ne tog ljeta - liječnici su tvrdili da još imaju nekoliko zečeva u šeširu i Ralph je bio siguran da imaju - ali te jeseni ili zime. Njegova dugogodišnja družica, jedina žena koju je ikad volio, umrijet će. Pokušavao je poricati tu pomisao, prekoravao se što je takva stara malodušna budala, ali u nepomičnom muku tih dugih vrućih dana, Ralph je to otkucavanje čuo posvuda - kao daje dopiralo i iz zidova. No najglasnije je otkucavalo u samoj Carolyn i kad bi okrenula svoje mirno bijelo lice prema njemu - s molbom tla upali radio da ga sluša dok čisti mahune za večeru ili da ode u trgovinu Red Apple i donese joj sladoled na štapiću - vidio bi da i ona čuje otkucaje. Vidio bi to u njezinim tamnim očima, najprije samo kad bi se dobro osjećala, a poslije čak i kad su joj oči bile zamagljene od lijekova protiv bolova koje je uzimala. Tad se glasno otkucavanje čulo i kad bi Ralph legao pokraj nje u krevet u tim vrućim ljetnim noćima kad se činilo da je čak i jedna plahta teška pet kilograma i kad je bio uvjeren da svi psi u Derryju laju na
  • 3. mjesec. Slušao je, smrtnu uru koja je otkucavala u Carolyn i činilo mu se da će mu srce prepući od tuge i užasa. Koliko će Carolyn morati trpjeti prije no što dođe kraj? Koliko će on morati trpjeti? I kako će živjeti bez nje? U tom čudnom, napregnutom razdoblju, Ralph je počeo sve češće odlaziti u duge šetnje kroz ta vruća ljetna poslijepodneva i otegnute, sumračne večeri, iz kojih bi se često vraćao odveć iznemogao da bi jeo. Očekivao bi da će ga Carolyn prekoriti zbog tih izleta, da će reći Zašto ne prestaneš, glupi starče? Ubit ćeš se budeš li i dalje šetao po toj vrućini ! Ali ona to nikad nije učinila i on je postupno shvatio da ona za to i ne zna. Znala je da odlazi van - da, to je znala. Ali nije znala koliko je kilometara prevalio i da po povratku kući često drhti od umora i sunčanice. Nekad, Ralphu se bilo činilo da ona sve vidi, čak i centimetarski pomak njegova razdjeljka. Ali više ne; tumor u njezinu mozgu oduzeo joj je moć zapažanja, a uskoro će joj oduzeti i život. I tako je šetao, uživao u vrućini iako mu se od nje ponekad vrtjelo u glavi i zujalo u ušima, uživao u njoj uglavnom baš zato što mu je zujalo u ušima; kadšto bi mu satima tako glasno šumjelo u ušima i bubnjalo u glavi da ne bi čuo otkucaje Carolynine smrtne ure. 2 Tog je vrućeg srpnja prohodao većim dijelom Derryja, starac uskih ramena, prorijeđene sijede kose i krupnih ruku koje su još izgledale sposobne za težak rad. Hodao je od Witcham Street do Barrensa, od Kansas Street do Neibolt Street, od Main Street do Kissing Bridge, ali bi ga njegove noge najčešće odnijele prema zapadu duž Harris Avenue, gdje je njegova još lijepa i ljubljena Carolyn Roberts sad provodila posljednju godinu života u omaglici glavobolja i morfija, do Harris Avenue Extension i zračne luke Derry County Airport. Hodao bi niz Extension - u kojem nije bilo stabala pa je bio izložen nemilosrdnom suncu - dok ne bi osjetio da će ga noge izdati a tad bi se vratio istim putem. Cesto bi zastao kako bi povratio dah na sjenovitoj livadi-izletištu blizu aerodromskog službenog ulaza. Noću bi se ondje sjatili tinejdžeri na piće i ljubakanje, pa bi izletište živnulo od zvukova rap glazbe iz divovskih tranzistora, no danju je bilo uglavnom u isključivom nadleštvu skupine Ralphovih prijatelja koje je Bill McGovern nazvao Gerijatričarima iz Harris Avenue. Gerijatričari su se okupljali igrati šah i remi ili mlatiti praznu slamu. Ralph je mnoge od njih poznavao godinama (sa Stanom Eberlyjem je čak išao i u gimnaziju), i ugodno se osjećao u njihovu društvu ...dok ne bi postali odviše znatiželjni. Uglavnom nisu. Većinom su to bili južnjaci starog kova, odgojeni da vjeruju kako je ono o čemu netko ne želi razgovarati samo njegov problem. Na jednoj od tih šetnji prvi mu je put doprlo do svijesti da nešto nije u redu s Edom Deepneauom, njegovim susjedom iz gornjeg dijela ulice. Tog je dana Ralph odšetao puno dalje niz Harris Avenue Intension nego inače, možda zbog olujnih oblaka koji su zakrilili sunce i svježeg povjetarca koji je počeo puhati, doduše na mahove. Zapao je u neku vrstu transa, ne misleći ni na što, gledajući jedino u prašnjave vrhove svojih visokih tenisica, kad mu zrakoplov United Airlinesa iz Bostona s dolaskom u četiri i četrdeset nisko preleti iznad glave. Od zaglušnog cvileža njegovih mlaznih motora Ralph se prene i vrati u stvarnost. Isprati zrakoplov pogledom dok je letio iznad starih željezničkih tračnica i ograde koja je označavala rub zračne luke, pa ugleda kako se usmjerio prema uzletištu praveći plave oblačiće dima kad su mu kotači dotaknuli tlo. A tad pogleda na sat, shvati kako je kasno i zapanjeno blene u narančasti krov kuće Howarda Johnsona nešto podalje niz cestu. Da, zanio se; prešao je više od osam kilometara a da nije uopće osjetio koliko je vremena prošlo. Njenog vremena, glas promrmlja negdje duboko u njemu.
  • 4. Da, da, vremena koje je pripadalo Carolyn. Bila je sama u stanu i sada broji minute do sata kad može uzeti još jedan darvon complex' a on je na drugoj strani zračne luke ...zapravo na pola puta prema Newportu. Ralph pogleda u nebo i prvi put postane svjestan modričasto-ljubičastih olujnih oblaka koji su se gomilali iznad zračne luke. Nisu nosili kišu, sigurno nisu, ne još, ali kad bi počela padati kiša, njega bi sigurno uhvatila; nigdje se nije mogao skloniti između mjesta na kojem je stajao i izletišta kod trećeg uzletišta, a i ondje je lek bila stara sjenica u kojoj je uvijek blago mirisalo po pivu. On još jednom pogleda u narančasti krov pa gurne ruku u desni džep i osjeti mali svežanj novčanica, učvršćenih srebrnom kvačicom koju mu jc Carolyn darovala za šezdeset peh rođendan. Nema razloga da ne ode kod HoJoa i pozove taksi osim pomisli na to kako bi ga vozač mogao pogledati. Glupi starac , mogle bi govoriti oči u retrovizoru. Glupi starac, po vrućini si otišao puno dalje nego što bi smio. Da si plivao, utopio bi se. Paranoičan si, Ralphe, reče mu nutarnji glas i taj ga kvocav, pomalo snishodljiv ton podsjeti na Billa McGoverna. Pa, možda je tako, a možda i nije. Ovako ili onako, riskirat će i vratiti se pješice. A što ako padne nešto više od kiše? Prošlog je ljeta u kolovozu pala tako jaka tuča da je porazbijala prozore na zapadnoj strani grada. ''Neka padne i tuča, pa što,'' reče on. ''Ne izbijaju mi masnice tako lako.'' Ralph polako krene natrag prema gradu po zaustavnom traku Extensiona. Iza njegovih starih visokih tenisica podizali su se mali, spaljeni oblačići prašine. Začuje potmulu grmljavinu na zapadu, gdje su se skupljali oblaci. Sunce, iako zaklonjeno, odbijalo se predati bez borbe; obrubilo je olujne oblake vrpcama blještavog zlata i prosijavalo kroz mjestimične pukotine poput prekinute zrake nekog golemog kinoprojektora. Ralphu je bilo drago da je odlučio pješačiti, unatoč boli u nogama i uporne i dosadne boli u križima. Barem nešto, pomisli on. Noćas ću spavati. Spavat ću poput klade. Rub zračne luke - jutra uvele smeđe trave i zahrđale tračnice utonule u nju poput ostataka nekog nasukanog broda - sad mu je bio s lijeve strane. U daljini iza ograde vidio se zrakoplov Uniteda 747, sad veličine dječje igračke, kako vozi prema malom zajedničkom terminalu Uniteda i Delte. Ralphov pogled privuče jedno drugo vozilo, automobil, koji je krenuo s putničkog terminala, a koji se nalazio na ovom kraju zračne luke. Kretao se preko uzletišta prema malom službenom ulazu na Harris Avenue Extension. U posljednje je vrijeme Ralph promatrao puno vozila kako ulaze i izlaze kroz taj ulaz koji je bio šezdesetak metara udaljen od izletišta gdje su se okupljali Gerijatričari iz Harris Avenue. Kad se automobil približio ulazu, Ralph ga prepozna bio je to Datsun Eda i Helene Deepneau ... i prilično je jurio. Ralph zastane na zaustavnom traku, nesvjesno gužvajući ruke u zabrinute šake dok je mali smeđi automobil jurio prema zatvorenim vratima. Za otvorili vrata izvana bila je potrebna propusnica, iznutra je taj posao obavljalo elektronsko oko. No oko je bilo smješteno blizu vrata, jako blizu, a s obzirom na brzinu kojom se kretao Datsun ... U posljednjem trenutku (ili se tako učinilo Ralphu), mali smeđi automobil zaustavi se uz škripu kotača, gume pošalju u zrak oblačiće plavog dima koji podsjete Ralpha na slijetanje zrakoplova 747 i vrata se počnu polako vući po žlijebu. Ralphove se stisnute šake opuste. Na vozačevoj strani Datsuna izviri ruka i počne mahati gore-dolje, očito držeći propovijed vratima, tjerajući ih da požure. U tome je bilo nečeg tako smiješnog da se Ralph počeo smješkati. Smiješak mu zamre prije no sto je otkrio i djelić zuba. Svježi je povjetarac još puhao sa zapada, iz smjera oblaka, i donio vrištavi glas Datsunova vozača :
  • 5. ''Kurvin sine jebeni ! Govnaru! Možeš mi ga popušili! Požuri! Požuri i poliži govno, li jebeni guzičaru pizdolizavi! Prokleti glupane! Kurčeva glavo mlitava! Dupedavac! '' ''To ne može biti Ed Deepneau,'' promrmlja Ralph. Nesvjesno krene dalje. ''Ne može. '' Ed je bio inženjer kemije u laboratorijima tvrtke Hawking u Fresh Harbouru, jedan od najljubaznijih, najuljudnijih mladića koje je Ralph upoznao. I on i Carolyn jako su voljeli Edovu suprugu Helen i njihovu kćerkicu Natalie. Nataliene posjete bile su među rijetkim događajima koji su Carolyn mogli otrgnuti od njezina života. Znajući to, Helen ju je često dovodila. Ed nije prigovarao. Ima muškaraca, znao je, kojima ne bi bilo drago da mu žena odlazi starcima u susjedstvo svaki put kad beba napravi nešto novo i čarobno, osobito kad je baka bolesna. Ralph je bio uvjeren da Ed ne bi mogao nekoga poslati dovraga a da nakon toga ne probdije besanu noć, ali ''Ti jebena kurveštijo! Pokreni tu zasranu guzicu, čuješ li? Pederu! Manijače!'' Ali je glas Edov. Čak i iz daljine od dvjestotinjak ili tristotinjak metara, glas je bio njegov. Vozač Datsuna turirao je motor poput klinca u skupom automobilu koji čeka da se upali zeleno svjetlo. Iz ispušne cijevi prdili su oblaci dima. Čim su se vrata povukla toliko da je Datsun mogao proći, automobil poskoči naprijed, brižne kroz prolaz uz riku motora, a kad je to učinio, Ralph je jasno ugledao vozača. Sad je bio dovoljno blizu i nije bilo sumnje: to je zaista bio Ed. Datsun je poskakivao po kratkom neasfaltiranom puteljku između ulaza i Harris Street Extension. Odjednom se oglasi automobilska truba i Ralph ugleda plavi Ford Ranger, kako se kreće prema zapadu i naglo skreće da izbjegne Datsun. Vozač kamioneta prekasno je postao svjestan opasnosti, a čini se da je Ed uopće nije postao svjestan (tek je poslije Ralph pomislio da je Ed možda namjerno udario u Rangera). Nakratko zacvile gume a zatim se začuje šuplji udarac Datsunova branika u Fordovu bočnu stranu. Kamiončić bude odbačen preko žute crte. Datsunov poklopac motora se zgrbi, otkvači i malo otvori; staklo prednjih svjetala zazveči na cesti. Trenutak potom oba automobila stajala su nepomično nasred ceste, isprepleteni poput neke neobične skulpture. Ralph je stajao na mjestu i gledao kako se ulje širi ispod prednjeg dijela Datsuna. U svojih sedamdesetak godina života vidio je nekoliko prometnih nesreća, uglavnom malih i jednu ili dvije ozbiljne, i uvijek bi se zaprepastio kako bi se sve brzo završilo i kako je bilo nedramatično. Nije bilo kao na filmu, gdje je kamera mogla usporiti, ili na videovrpci na kojoj ste mogli, ako ste željeli, uzastopce gledati kako se automobil survava niz stijenu. Najčešće bi se vidio niz nejasnih slika, popraćen brzom i bezličnom kombinacijom zvukova: vriske guma, šupljeg udara metala koji gnječi metal, zveketa stakla. A tad voilà - tout fini. U tim je udesima čak postojala i neka vrsta protokola: ''Kako se ponašati u sudaru pri malim brzinama''. Naravno da je tako, pomisli Ralph. U Derryju bi se svakodnevno dogodilo desetak manjih prometnih nesreća a zimi možda i dvostruko više, kad bi pao snijeg i ceste bile skliske. Izađeš iz automobila, nađeš se s vozačem drugog automobila u točki sraza dva automobila (gdje najčešće još stoje spojeni), pogledaš, zakimaš glavom. Ponekad - zapravo često - ovu fazu susreta obilježe bijesne riječi: krivnja se pripisuje (često nepromišljeno), vozačke vještine osporavaju, prijeti se sudom. Ralph je pretpostavljao da vozači time zapravo pokušavaju reći (a ne žele to učiniti otvoreno), Slušaj budalo, prestrašio si me nasmrt! Posljednji korak u lom nesretnom plesu je ''razmjena svetili polica osiguranja'' i u toj bi laži vozači najčešće počeli obuzdavati svoje galopirajuće emocije ...pod pretpostavkom da nema povrijeđenih, kao što se čini da je ovom prilikom slučaj. Kadikad bi se vozači na rastanku čak i rukovali. Ralph je očekivao da će to sve vidjeti sa svoje osmatračnice stotinu pedeset metara udaljene od mjesta nesreće, no čim su se otvorila vrata Datsuna, shvatio je da će ovog puta biti drukčije - da nesreća
  • 6. možda nije završila nego da još traje. U svakom se slučaju činilo da na svršetku ovih svečanih događaja neće biti rukovanja. Vrata se nisu brzo otvorila; ona su se munjevito otvorila. Ed Deepneau iskoči iz automobila a tad nepomično stane pokraj svog automobila. Njegova kržljava ramena ocrtavala su se na pozadini tmastih oblaka. Bio je odjeven u izblijedjele traperice i majicu kratkih rukava i Ralph shvati da je Eda dosad uvijek viđao u košulji s gumbićima na ovratniku. A nešto je imao oko vrata: nešto dugo i bijelo. Rubac? Izgledalo je tako, ali zašto bi netko nosio rubac po ovakvoj vrućini? Ed na trenutak zastane pokraj svog ranjenog automobila. Činilo se da gleda u svim smjerovima osim u pravom. Bijesni mali pokreti njegove uske glave podsjetili su Ralpha na način na koji pijevci motre svoje dvorište, u potrazi za nepoželjnim upadačima. Nešto u toj sličnosti uznemiri Ralpha. Nikad prije nije vidio Eda da tako izgleda i vjerojatno je to djelomice bio uzrok njegovoj nelagodi, no to nije bilo sve. Istina je bila da nikad nikog nije vidio da tako izgleda. Na zapadu zagrmi, glasnije. I bliže. Od muškarca koji je izašao iz Rangera moglo se načinili dva Eda Deepneaua, a možda i tri. Golem, izbočen trbuh visio je preko ufrkanog rupca-pojasa njegovih zelenih platnenih radničkih hlača; ispod pazuha na njegovoj bijeloj košulji otkopčanoj na vratu bile su znojne milje veličine velikih tanjura. On spusti na tjeme šilt reklamne kape West Side Gardenersa kako bi bolje vidio čovjeka koji ga je udario s boka. Njegovo lice čvrstih čeljusti bilo je mrtvački blijedo osim jarkih mrlja boje ruža na vrhu jagodica i Ralph pomisli: Eno kandidata za srčani napad. Da sam bliže, kladim se da bih vidio na bore na njegovim uškama. ''Hej!'' grdosija dovikne Edu. Glas koji je izašao iz log širokog prsnog koša i duboke trbušne šupljine bio je smiješno visok, skoro piskutav. ''Gdje si dobio dozvolu? U robnoj kući?'' Ed, koji je klimao glavom i zabadao je u zrak, odmah se strelovito okrene prema glasu krupnog čovjeka - skoro kao da mu je glava bila navođena radarom - i Ralph prvi put ugleda Edove oči. U prsima ga raspara panična munja i on počne trčati prema mjestu nesreće. U međuvremenu je Ed krenuo prema čovjeku u znojem natopljenoj bijeloj košulji i reklamnoj kapi. Hodao je ukočeno i uspravno, nimalo nalik njegovu uobičajenom opuštenom hodu. ''Ed!'' vikne Ralph, no osvježavajući povjetarac, sad hladan od nagoviještene kiše, kao da je odnio riječi prije no što su mu prešle preko usta. Ed se ne okrene. Ralph potrči brže i zaboravi na bol u nogama i sijevanje u leđima. U razrogačenim, ukočenim očima Eda Deepneau vidio je ubojstvo. Nije imao nikakva iskustva na kojem bi mogao temeljiti takav zaključak, ali je smatrao da se ne može prevariti u tako neprikrivenom užeglom pogledu; bio je to pogled pijetlova koji se spremaju baciti jedan na drugoga, podignutih mamuza koje sijeku. ''Ed! Hej, Ed, smiri se! To sam ja, Ralph!'' Nije ga ni pogledao preko ramena iako je Ralph već bio tako blizu da ga je Ed sigurno čuo, s vjetrom ili bez vjetra. Ona se Grdosija okrenula i Ralph u njegovu pogledu ugleda i strah i kolebljivost. A tad se Grdosija okrene Edu i podigne ruke kao da ga umiruje. ''Slušaj,'' reče on. ''Možemo razgovarati - '' Samo je toliko uspio reći. Ed učini još jedan brzi korak naprijed, podigne jednu mršavu ruku - koja se bijeljela u sumraku koji se brzo spuštao - i ošamari Grdosiju preko dojmljive čeljusti. Zazvučalo je poput praska dječje zračnice. ''Koliko si ih ubio?'' upita Ed. Grdosija se nasloni na bok svojeg kamiona, otvorenih usta, razrogačenih očiju. Ed nije ni trenutka oklijevao u svom čudnom, ukočenom hodu. On ušeta u drugog čovjeka i priljubi svoj trbuh o njegov, naizgled nesvjestan činjenice da je vozač kamioneta bio deset centimetara viši i pedeset kilograma teži od
  • 7. njega. Ed podigne ruku i ponovno ga ošamari. ''Hajde! Priznaj, hrabri - koliko si ih ubio?'' Njegov kreštav glas izgubi se u prvom zaista dojmljivom udaru groma nadolazeće oluje. Grdosija ga odgurne - ne nasilnom nego uplašenom kretnjom - i Ed odleti na zgnječeni Datsunov nos. Odmah se odbaci, stisne šake i postavi da će skočiti na Grdosiju, koji se skvrčio uz svoj kamion. Njegova kapa stajala je nahero a košulja se izvukla iz hlača. Ralpha to podsjeti na nešto - kratki film ''Tri fušera'' koji je gledao prije puno godina, u kojoj su Larry, Curly i Moe glumili slikare bez ideje - i preplavi ga sućut za Grdosiju koji je izgledao i smiješno i nasmrt prestrašeno. Ed Deepneau nije izgledao smiješno. Zbog iskeženih zuba i razrogačenih upiljenih očiju izgledao je poput na borbu spremnog kokota kao nikad dotad. ''Znam što radiš'' dahne Grdosiji. ''Kakvu to komediju igraš? Zar si mislio da ćete se ti i tvoj prijateljkrvnik uspijevati provući nekažnjeno dovije - '' U tom trenutku stigne Ralph, dašćući i sopćući poput starog zaprežnog konja i obgrli Eda oko ramena. Zasmeta ga vrućina ispod tanke pamučne majice, kao da je obgrlio pećnicu. A kad se Ed okrenuo i pogledao ga, Ralphu se na trenutak (ali neizbrisivo) učini da u pećnicu i gleda. Nikad dotad nije vidio tako nerazrijeđen, nedokazljiv gnjev u ljudskim očima; nikad nije ni mogao zamisliti da takav gnjev postoji. Ralphova prva reakcija bila je ustuknuti, ali se svlada i ostane čvrsto stajati na mjestu. Pomisli da će ga, povuče li se, Ed zaskočiti poput pobjesnjelog psa lutalice i početi gristi i grepsti šapama. Naravno, to je bila smiješna pomisao: Ed je bio inženjer kemije, Ed je bio član ''Svijeta knjige'' (od onih koji bi uvijek naručili povijesne knjige o Krimskom ratu teške pet kilograma koje se nude kao alternativa knjizi mjeseca), Ed je bio Helenin suprug i Natalien otac. Dovraga, Ed je prijatelj. ... samo što ovo nije bio Ed i Ralph je to znao. Umjesto da uzmakne, Ralph se nagne naprijed, pograbi Eda za ramena (tako vruća ispod majice, tako nevjerojatno, uzrujano vruća) i namjesti svoje lice tako da se ispriječio između Edova jeziva užegla pogleda i Grdosije. ''Ed, prestani!'' reče Ralph, glasno ali smireno strogo, načinom koji je služio za obraćanje ljudima koje bi spopao histeričan napad. ''Ništa ti nije! Prestani!'' Na trenutak se Ed zapilji u njega, a tad očima prijeđe Ralphovim licem. Ništa posebno, ali Ralphu ipak lakne. ''Što mu je?'' upita Grdosija Ralphu iza leđa. ''Lud je, ili što?'' ''Sve je u redu s njim, siguran sam,'' reče Ralph, iako u to nimalo nije bio siguran. Procijedi to iz kuta usana ne skidajući pogleda s Eda. Nije se usudio skinuti pogleda s Eda - pogled je bilo jedino čime ga je mogao obuzdati i to jedva. ''U šoku je od sudara. Potrebno mu je nekoliko trenutaka da se smi - '' ''Pitaj ga što ima ispod cerade!'' odjedanput vikne Ed i upre prstom preko Ralphova ramena. Sijevne munja i na trenutak rupičasti ožiljci od Edovih pubertetskih prištića postanu reljefni, poput neke čudne organske karte za traženje blaga. Začuje se grmljavina. ''Hey, hey, Susan Day!'' zapišti visokim glasićem od kojeg se Ralphu naježi koža na podlakticama. ''How many kids did you kill today?'' ''Nije on u šoku,'' reče Grdosija. ''On je lud. A kad stigne murja, pobrinut ću se da ga nekamo smjeste.'' Ralph se okrene i ugleda plavu ceradu nategnutu preko stražnjeg dijela kamioneta, privezanu jarkožutim užetom. Ispod nje su se nadimali okrugli oblici. ''Ralph?'' začuje se plahi glas.
  • 8. On pogleda ulijevo i ugleda Dorrancea Marstellara - koji je sa svojih devedesetak i nešto godina vjerojatno bio najstariji Gerijatričar Harris Avenue - stajao je iza kamioneta. U voštanim rukama posutim staračkim pjegama držao je knjigu u mekom uvezu. Dorrance ju je zabrinuto savijao naprijednatrag, gimnastika za hrbat. Vjerojatno knjiga pjesama, jer Ralph nikad nije vidio da bi Dorrance čitao nešto drugo osim poezije. A možda uopće ništa nije čitao; možda je samo volio u rukama držati stare knjige i gledati u vješto nagomilane riječi. ''Ralph, što je? Što se događa?'' Iznad njihovih glava ponovno sijevne munja, ljubičasto-bijeli splet elektriciteta. Dorrance pogleda u munju kao da ne zna gdje je, tko je i što je to vidio. Ralph zastenje u sebi. ''Dorrance - '' zausti on, a tad se Ed ritne ispod njega, poput zvijeri koja se primirila samo da prikupi snagu. Ralph posrne, ali odgurne Eda natrag na zgnječeni poklopac motora njegova Datsuna. Obuzme ga panika - nije bio siguran što mu je činiti ili kako to učiniti. Previše se toga događalo istodobno. Osjećao je kako mišići na Edovim rukama bijesno podrhtavaju u njegovu stisku, kao da je Ed progutao munju koja se otrgla s neba. ''Ralph?'' Dorrance reče istim smirenim, ali zabrinutim glasom. ''Na tvom ga mjestu više ne bih dirao. Ne vidim ti ruke.'' Lijepo. Još jedan luđak. Samo mu je to trebalo. Ralph spusti pogled na svoje ruke pa pogleda u starca. ''Dorrance, o čemu ti to govoriš?'' ''Tvojim rukama'' trpeljivo će Dorrance. ''Ne vidim ti - '' ''Dor, ovo nije mjesto za tebe. A da nestaneš?'' Starca to malo razveseli. ''Da!'' reče to tonom osobe koja je upravo shvatila veliku istinu. ''A to bi i ti trebao učiniti!'' On krene natraške, a kad je grom ponovno udario, trgne se i stavi knjigu na glavu. Ralph uspije pročitati žarkocrvena slova naslova: Buckdancer ''s Choice. ''A to bi ti trebao učiniti, Ralph. Nije ti se potrebno petljati u dugotrajna posla. Lako se nastrada.'' ''O čemu - '' Prije no što je Ralph dovršio rečenicu, Dorrance im okrene leđa i odvuče se u smjeru izletišta zajedno sa svojom resastom bijelom kosom - paperjastom poput kose novorođenčeta - koja se mreškala na povjetarcu nadolazeće oluje. Jedan problem riješen, ali Ralphovo olakšan je bilo je kratka vijeka. Edovu je pozornost nakratko privukao Dorranee, ali sad je ponovno dobacivao ubojite poglede Grdosiji. ''Pizdolizac!'' prasne. ''Pojebao mamu i polizao joj pičku!'' Grdosijino golemo čelo se natmuri. ''Što?'' Ed ponovno svrne pogled na Ralpha kojeg je, čini se, sad prepoznao. ''Pitaj ga što ima ispod cerade!'' vrisne. ''Ili još bolje, neka ti peder sam pokaže!'' Ralph pogleda krupnog čovjeka. ''Što imate ispod?'' ''Što se to vas tiče?'' upita Grdosija pokušavajući zvučati zastrašujuće. On provjeri pogled u očima Eda Deepneaua i udalji se još dva koraka. ''Mene nimalo, ali njega puno,'' reče Ralph i bradom pokaže prema Edu. ''Pomozite mi da ga smirim, može?'' ''Poznajete ga?'' ''Ubojico!'' ponovi Ed i ovog se puta snažno odgurne ispod Ralphovih ruku tako da je Ralph morao ustuknuti korak natrag. Nešto se događalo, zar ne? Ralphu se učini da se iz Edovih očiju cijedi
  • 9. zastrašujuć, prazan pogled. U njemu kao da je bilo više Eda nego dosad... ili je to samo bila pusta želja. ''Ubojico, ubojico djece!'' ''Isuse, koji luđak'' reče Grdosija, ali ode do stražnjeg dijela kamiona, brzim pokretom odveže jedno uže i podigne kut cerade. Ispod su bile četiri glatke metalne bačve, s oznakom WEED-GO. ''Organsko gnojivo,'' reče Grdosija, pogledavajući u Eda pa u Ralpha. Dotakne šilt svoje kape s natpisom West Side Gardeners. ''Proveo sam dan radeći na (lovim gredicama kod psihijatrijskog odjela bolnice... gdje bi tebi prijatelju dobro došao kraći odmor.'' ''Gnojivo?'' upita Ed. Kao da je to rekao samom sebi. Polako podigne lijevu ruku do sljepoočice i počne je trljati. ''Gnojivo?'' Govorio je poput čovjeka koji se čudi nekom jednostavnom ali veličanstvenom znanstvenom otkriću. ''Gnojivo,'' potvrdi Grdosija. Ponovno pogleda Ralpha i reče: ''Momak je udaren. Znate li to?'' ''Samo je zbunjen,'' zabrinuto odgovori Ralph. Nagne se nad stranu kamioneta i kucne po poklopcu jedne bačve. A tad se ponovno okrene Edu. ''Bačve pune gnojiva,'' reče. ''U redu?'' Nije bilo odgovora. Edova se desna ruka podigne i počne trljati desnu sljepoočicu. Izgledao je poput čovjeka koji tone u bolnu migrenu. ''U redu?'' blago ponovi Ralph. Ed na trenutak zatvori oči a kad ih je ponovno otvorio, Ralph u njima opazi sjaj za koji pomisli da su vjerojatno suze. Edov jezik pužne iz usta i nenametljivo lizne jedan kut usana pa drugi. Uhvati kraj svog svilenog rupca i njime obriše čelo. Dok je to činio, Ralph primijeti da su na njemu, iznad ruba, crvenom bojom izvezeni kineski znakovi. ''Možda - '' zausti on, pa zašuti. Oči mu se ponovno rašire od pogleda koji se Ralphu nije sviđao. ''Djeca!'' reče promuklim glasom. ''Čuješ li me? Djeca!'' Ralph ga ponovno pritisne o automobil, treći ili četvrti put - prestao je brojati. ''O čemu to govoriš, Ed?'' Odjednom mu nešto sine. ''O Natalie? Brineš zbog Natalie?'' Edove se usne lagano, lukavo nasmiješe. Pogleda pokraj Ralpha u onog krupnog muškarca. ''Gnojivo, ha? Pa ako je samo to, nećeš imati ništa protiv da jednu otvoriš, ha?'' Grdosija zabrinuto pogleda u Ralpha. ''Čovjeku je potreban liječnik'' reče. ''Možda je tako. Ali se počeo smirivati, mislio sam... A da ipak otvorite jednu od tih bačava? Možda bi mu bilo bolje.'' ''Da, naravno, dovraga sve. Što se mora, nije teško.'' Ponovno sijevne munja, ponovno zagrmi grom - koji kao da se ovog puta provaljao preko cijelog neba - i hladna teška kišna kap padne na Ralphovo oznojeno tjeme. On pogleda ulijevo i ugleda Dorrancea Marstellara kako stoji na ulazu u izletište i zabrinuto promatra njih trojicu. ''Čini se da će se izliti kiša,'' reče Grdosija ''i ne mogu dopustiti da gnojivo pokisne. Pokrenut će se kemijska reakcija. Zato brzo pogledajte.'' On popipa rukom između jedne od bačava i bočne plohe kamioneta i podigne željeznu šipku. ''Lud sam kao i on što to uopće radim'' reče on Ralphu. ''Lijepo sam se vraćao kući, išao za svojim poslom. On je udario mene'' ''Nastavite,'' reče Ralph. ''Čas posla.'' ''Aha,'' kiselo odgovori Grdosija, okrene šipku i namjesti plosnat kraj ispod poklopca najbliže bačve, ''ali će uspomene potrajati do smrti.'' U tom trenutku još jedan grom uzdrma svijet pa Grdosija nije čuo što je Ed Deepneau rekao. No Ralph gaje čuo i od tog mu se okrene u želucu. ''Te su bačve pune mrtve djece,'' reče Ed. ''Vidjet ćeš.''
  • 10. Grdosija podigne poklopac na najbližoj bačvi. Uvjerenje u Edovu glasu bilo je takvo da je Ralph napola očekivao ugledati isprepletene ruke i noge i glavice bez kose. Umjesto toga ugleda smjesu finih plavih kristala i nečeg smeđeg. Miris koji je dopirao iz bačve bio je težak, poput treseta s laganom kemijskom aromom. ''Eto. Zadovoljni?'' obrati se Grdosija izravno Edu. ''Ipak nisam Ray Joubert ili onaj Dahmer. Tko bi to rekao!'' Edovim licem ponovno preleti zbunjenost i kad je zagrmjelo, on se malo trgne. Nagne se, ispruži ruku prema bačvi pa upitno pogleda Grdosiju. Grmalj mu kimne glavom, skoro sućutno, pomisli Ralph. ''Samo dirajte, menije svejedno. Ali ako počne padati kiša dok budete to držali u ruci, plesat ćete kao John Travolta. Gori.'' Ed posegne rukom u bačvu, zagrabi malo smjese i propusti je kroz prste. Dobaci Ralphu zbunjen pogled (i pomalo postiđen, učini se Ralphu) a tad gume ruku u bačvu sve do lakta. ''Hej!''prestravi se Grdosija. ''To nije kutija Cracker Jacka/'' Na trenutak se na Edovu licu ponovno pojavi onaj lukav osmijeh - i pogled koji je govorio Znam ja trik vrijedan dvije kutije toga - a tad se ponovno pretvori u zbunjenost kad dublje u bačvi ne otkrije ništa osim gnojiva. Kad je izvukao ruku iz bačve, na nju su se uhvatila zrnca i miris te smjese. Iznad zračne luke ponovno se rasprsne munja. Grmljavina koja je isprati bila je gotovo zaglušujuća. ''Uklonite si to s kože prije kiše, upozoravam vas,'' reče Grdosija. Posegne kroz otvoreni suvozački prozor Rangera i izvuče vrećicu iz McDonaldsa. Prekopa po njoj, izvadi nekoliko papirnatih ubrusa i pruži ih Edu koji počne brisati prah s podlaktice poput čovjeka koji sanja. Za to je vrijeme Grdosija poklopio bačvu, jednim udarcem velike, pjegave šake je zatvorio, usput pogledavajući u tamno nebo. Kad je Ed dotaknuo rame njegove bijele košulje, muškarac se ukoči i odmakne, nepovjerljivo pogledavši u Eda. ''Mislim da ti dugujem ispriku,'' reče Ed i Ralphu njegov glas prvi put zazvuči potpuno jasno i normalno. ''Nafiksan si,'' reče Grdosija, ali mu se u glasu osjetilo olakšanje. On ponovno nategne nepromočivu ceradu i priveže je nizom brzih, djelotvornih pokreta. Promatrajući ga, Ralph pomisli kako je vrijeme podmukao lupež. Nekoć je i on mogao zavezati takvu ceradu jednakom spretnošću i lakoćom. I sad bi mogao zavezati takav čvor, ali bi mu trebalo najmanje dvije, a možda i tri minute njegovih najboljih psovki. Grdosija zagladi ceradu pa se okrene k njima i prekriži ruke na svojim prostranim prsima. ''Jeste li vidjeli nesreću?'' upita Ralpha. ''Ne,'' brzo će Ralph. Nije znao zašto je lagao, ali je odluka da to učini bila trenutačna. ''Gledao sam slijetanje zrakoplova. Od Uniteda.'' Silno ga iznenadi kad se mrlje na Grdosijinim obrazima počnu širiti. I ti si ga gledao! sine Ralphu. I ne samo da si gledao kako slijeće, u protivnom ne bi tako crvenio... nego si ga gledao i kako rula po uzletištu! Tad shvati još nešto: Grdosija smatra da je skrivio nesreću ili da bi policajac ili policajci koji će doći na mjesto nesreće tako mogli pomisliti. Gledao je zrakoplov i nije vidio Eda kako se nestrpljivo izvlači kroz službeni ulaz i izlazi na ulicu. ''Zaista mi je žao,'' iskreno reče Ed, ali je izgledao kao da mu je više nego žao; izgledao je zdvojno. Ralph se zapita koliko vjeruje tom izrazu lica i zna li uopće (Hey, hey, Susan Day) što se dogodilo ovdje ... i tko je dovraga ta Susan Day?
  • 11. ''Udario sam glavom o upravljač,'' govorio je Ed. ''Vjerojatno me ... malo uzdrmao.'' ''Da, vjerojatno jest,'' reče Grdosija. Počeše se po glavi, pogleda u tamno i uzburkano nebo, pa ponovno u Eda. ''Da se dogovorimo nešto, prijatelju?'' ''Da? Što to?'' ''Izmijenimo imena i telefonske brojeve umjesto da prolazimo kroz ona sranja s osiguranjem. A tad možemo svaki svojim putem.'' Ed nesigurno pogleda u Ralpha, koji slegne ramenima, pa ponovno u muškarca u kapi s natpisom West Side Gardeners. ''Upletemo li u ovo policiju,'' nastavi Grdosija, ''u govnima sam. Prvo što će otkriti kad počnu provjeravati je da sam zimus imao OUI i da vozim s privremenom dozvolom. Radit će mi probleme iako sam vozio po glavnoj cesti i imao prednost. Shvaćaš?'' ''Da,'' reče Ed, ''vjerojatno, ali sam nesreću ja skrivio. Prebrzo sam vozio - '' ''Nesreća možda i nije toliko važna,'' reče Grdosija pa se nepovjerljivo okrene i pogleda kombi koji im se približio i zaustavio na ugibalištu. Ponovno pogleda Eda i progovori pomalo s hitnjom. ''Izgubio si malo ulja, ali je prestalo kapati. Mislim da ćeš se moći odvesti do kuće ... ako živiš u gradu. Živiš li u gradu?'' ''Da,'' reče Ed. ''A ja ću ti pomoći oko popravka, do pedesetak dolara.'' Ralph se sjeti još nečeg, jedino čime je mogao protumačiti naglu promjen-u muškarčeva ponašanja, od zastrašivanja do nečeg sličnog udvornosti. OUI prošle zime? Da, vjerojatno. No Ralph nikad nije čuo za privremenu dozvolu i to je očito bila kenjaža. Štovani je gospodin West Side Gardeners vozio bez dozvole. Situaciju je kompliciralo to što je Ed govorio istinu: za nesreću je zaista potpuno bio kriv on. ''Rukujemo li se i odvezemo,'' nastavio je Grdosija, ''neću morati ponovno objašnjavati o mojoj OUI a ti nećeš morati objašnjavati zašto »i iskočio iz automobila i počeo me šamarati i vrištati o tome kako vozim kamion pun leševa." "Stvarno sam to rekao?'' zbunjeno upita Ed. "Znaš da jesi,'' Grdosija mu reče mrko. Tanki glas s francusko-kanadskim naglaskom upita, ''Sve okej, dečki? Nema ranjenih? ... Ejjj, Ralph! To ši ti?'' Onaj kombi koji se zaustavio sa strane imao je natpis DERRY KEMIJSKA ČISTIONICA i Ralph prepozna vozača - jedan od braće Vachon iz Old Capea. Vjerojatno Trigger, najmlađi. ''Ja sam,'' reče Ralph i ne znajući niti se pitajući zašto - tad je sve činio isključivo nagonski. Priđe Triggern, zagrli ga oko ramena i povede ga natrag prema kombiju s rubljem. ''Dečki su okej?'' ''Dobro su,'' reče Ralph. Okrene se. Ed i Grdosija stajali su pokraj stražnjeg dijela kamioneta i nešto tiho razgovarali. Još škrapne nekoliko kapi hladne kiše i zabubnja po plavoj ceradi poput nestrpljivih prstiju. ''Iskrivili su branike i ništa više. Dogovaraju se.'' ''Ljepo, ljepo,'' zadovoljno će Trigger Vachon. ''Kak ti je ženica, Ralph?'' Ralph se trgne, poput nekog tko se odjednom sjetio da je zaboravio isključiti pećnicu prije polaska na posao. ''Isuse!'' reče on i pogleda na sat, nadajući se da je pet i petnaest, najviše pola šest. Umjesto toga shvati da je deset do šest. Već dvadeset minuta Carolyn čeka da joj on donese tanjur juhe i pola sendviča. Sigurno se zabrinula.
  • 12. Zapravo, zbog munja i gromova koji odzvanjaju praznim stanom, možda se i boji. A ako počne padati kiša, neće moći zatvoriti prozore, više nema snage u rukama. ''Ralph?'' upita Trigger. ''Što je?'' ''Ništa,'' reče on. ''Otišao sam u šetnju i zaboravio na vrijeme. A tad se dogodila ova nesreća i... Trig, možeš li me odvesti kući. Platit ću ti.'' ''Ne moraš ništa plaćat,'' reče Trigger. ''To mi je ušput. Uškači, Ralph. Š dečkima će šve bit okej? Neće še pograbit il nešto takvo?'' ''Ne,'' reče Ralph. ''Mislim da neće. Samo trenutak.'' ''Šamo izvoli.'' Ralph priđe Edu. ''Sve u redu? Dogovarate se?'' ''Da,'' odgovori Ed. ''Sredit ćemo to među nama. Zašto ne? Samo malo slomljenog stakla i ništa više.'' Ponovno je zvučao kao stari Ed i grdosija u bijeloj košulji gledao gaje nečim što je sličilo poštovanju. Ralph je još bio zbunjen i zabrinut zbog svega što se ovdje dogodilo, ali zaključi da je vrijeme da ode. Ed Deepneau mu je bio jako drag, ali Ed ovog srpnja nije bio njegov problem, a Carolyn je bila. Carolyn i ono što bi noću počelo kuckati u četiri zida njihove spavaće sobe - i u njoj. ''Odlično,'' reče on Edu. ''Idem kući. Sad ja pripremam večeru za Carolyn a jako kasnim. '' On se okrene da će krenuti. Grdosija ga zaustavi ispruženom rukom. ''John Tandy,'' reče on. On se rukuje s njim. ''Ralph Roberts. Drago mi je.'' Tandy se nasmiješi. ''S obzirom na okolnosti, nekako sumnjam u to ... ali mije zaista drago da ste se pojavili kad ste se pojavili. Nekoliko sam trenutaka mislio da ćemo on i ja zaplesati tango.'' I ja, pomisli Ralph ali ne reče. Pogleda Eda. Zabrinutim pogledom obuhvati neuobičajenu pamučnu majicu pripijenu uz Edovo kržljavo tijelo i bijeli svileni rubac s izvezenim crvenim kineskim znakovima. Nije mu se svidjelo što je vidio u Edovim očima kad su im se pogledi sreli; Ed se vjerojatno nije sasma pribrao. ''Siguran si da si dobro?'' Ralph ga upita. Želio je otići, želio se vratiti Carolyn, ali je ipak oklijevao. Nije ga napuštao osjećaj da je ova situacija kilometrima od dobre. ''Da, dobro sam,'' brzo će Ed i široko mu se nasmiješi, ali mu osmijeh ne zahvati njegove tamnozelene oči. One su pomnjivo motrile. Ralpha, kao da se pitaju koliko je vidio ... i koliko (Hey, hey, Susan Day) će zapamtiti. 3 Unutrašnjost kombija Triggera Vachona mirisala je po čistom, svježe izglačanom rublju, miris koji je Ralpha zbog nečeg uvijek podsjećao na svjež kruh. Nije bilo suvozačkog sjedišta pa je stajao jedne ruke omotane oko ručke vrata a drugom se čvrsto držao za rub košare za rublje. ''Čovječe, tamo še događalo nešto čudno,'' reče Trigger i pogleda u vanjski retrovizor. ''A ne znaš ni polovicu što se dogodilo,'' odgovori Ralph. ''Žnam vožača onog Japanera - Deepneau se žove. Ima žgodnu ženicu, ponekad nam pošalje robu. Simpatičan, uglavnom.'' ''Danas nije bio pri sebi,'' reče Ralph. ''Dobio črva u dupetu, ha?'' ''Imao je cijelu koloniju mrava, rekao bih.''
  • 13. Trigger prasne u smijeh i lupi šakom o oguljenu crnu plastiku velikog upravljača. ''Koloniju mrava! Ljepo! Ljepo! Žapamtit ću ši to, hoću!'' Trigger obriše oči rupčićem veličine stolnjaka. ''Čini se da je gošpodin Deepneau ižašo kroz šlužbeni ulaž.'' ''Tako je.'' ''Ža to treba propusnica,'' reče Trigger. ''Kako je gošpodin D. dobio tu propušnicu, ha?'' Ralph se zamisli, namršti, pa odmahne glavom. ''Ne znam. Nisam se toga ni sjetio. Morat ću ga pitati kad ga idući put vidim.'' ''Daj,'' reče Trigger. ''I pitaj ga kak šu mravi.'' To izazove novi napad smijeha čega je, pak, posljedica bila ponovno mahanje rupčićem koji je izgledao poput rekvizite za komičnu operu. Kad su skrenuli s Extension u Harris Avenue, oluja konačno provali. Nije bilo tuče, ali se kiša slila u preobilnom ljetnom pljusku, isprva tako jakom da je Trigger morao usporiti svoj kombi na puževu brzinu. ''Bože!'' reče on zadivljeno. ''To me podšjeća na velku oluju ošamdešpete, kad je pol grada palo u Kanal! Še šjećaš, Ralph?'' ''Da,'' reče Ralph. ''Nadajmo se da se neće ponoviti.'' ''I neće,'' reče Trigger, kezeći se i škiljeći kroz svoje brisače koji su mahnito lepetali ''šrcdili šu odvodni šištem. Ljepo!'' Zbog dodira hladne kiše i tople unutrašnjosti automobila, donji dio prednjeg stakla se zamagli. Ne misleći, Ralph ispruži prst i napiše znak: ''To je to?'' upita Trigger. ''Ne znam. Izgleda kineski, zar ne? Bilo je nacrtano na rupcu koji je nosio Ed Deepneau.'' ''Ižgleda mi požnato,'' reče Trigger i ponovno ga brzo pogleda. ''Jedino što žnam reć na kineškom je mu-gu-gai-pan!'' Ralph se nasmiješi, ali u njemu kao da nije bilo smijeha. Zbog Carolyn. Nakon što se nje sjetio, nije mogao prestati misliti na nju - nije mogao prestati zamišljati otvorene prozore, zavjese koje lelujaju poput sablasnih ruku Edwarda Goreya, a kiša se slijeva u sobu. ''Još živiš u onoj dvokatnici preko puta Red Applea?'' ''Da.'' Trigger zaustavi automobil uz rub pločnika. Kotači kombija rašire velike vodene lepeze. Munja projuri nebom. Udari grom. ''Ostani još u autu,'' reče Trigger. ''Popuštit će uskoro.'' ''Ne smeta mi.'' Ralpha ništa ne bi moglo ni sekundu dulje zadržati u vozilu, čak ni lisice. ''Hvala, Trig.'' ''Čekaj malo! Dam ti nekakvi najlon, da ga metneš na glavu ko šešir!'' ''Ne, sve je u redu, nije to problem, hvala, samo ću - '' Kao da nije bilo načina da dovrši ono što je pokušavao reći, a usto se osjećao na rubu panike. Gume suvozačka vrata po utoru i iskoči. Prizemlji do gležnja u hladnu vodu koja se slijevala uz rub ceste. Mahne Triggeru za pozdrav ne osvrnuvši se pa požuri niz prilaz do kuće koju su on i Carolyn dijelili s Billom McGovernom, usput pipajući po džepu du nađe ključ. Kad je stigao do stuba koje vode na trijem, shvati du mu ključ neće trebati - vrata su zjapila širom otvorena. Bili, koji je stanovao u prizemlju, često bi zaboravio zaključati ulazna vratu. Ralphu bi bilo draže da su vrata sad otvorena zbog Billa, a ne zbog
  • 14. Carolyn koja je odlutala potražiti Ralpha i koju je vani zatekla oluja. O toj mogućnosti Ralph nije ni želio razmišljati. Požuri u zasjenjeno predvorje, žmirne kad mu iznad glave zaglušujuće zagrmi i priđe podnožju stuba. Ondje zastane na trenutak, ruke položene na stup ograde stubišta, slušajući kišnicu kako kaplje s njegovih kišom natopljenih hlača i košulje na drveni pod. A tad se počne uspinjati. Želio je potrčati, ali, nakon brze šetnje, više se nije imao snage ubaciti u višu brzinu. Srce mu je snažno i brzo tuklo u grudima, njegove promočene tenisice bile su vlažne i i hladne kotve od kojih su mu otežale noge, a iz nekog razloga pred očima mu se priviđao način na koji se glava Eda Deepneaua micala kad je izašao iz Datsuna - kako je ukočeno i brzo njome ubadao zrak pa je izgledao poput kokota koji se priprema za borbu. Treća stuba zaškripi glasno kao uvijek i taj zvuk izazove užurbane korake na gornjem katu. Nisu mu donijeli olakšanje jer nisu bili Carolynini, to je odmah znao, i kad se Bill McGovern nagnuo preko ograde, blijedog i zabrinutog lica ispod svojeg slamnatog šešira, Ralph se zapravo nije iznenadio. Dok se vraćao kući s Extensiona, stalno je osjećao da nešto nije u redu, zar ne? Istina. S obzirom na okolnosti, to se teško moglo smatrati predosjećajem. Postajalo mu je jasno da se stvari, kad dosegnu određenu razinu naopakosti, više ne mogu ispraviti ni preokrenuti, nego idu prema sve gorem i gorem. Vjerojatno je toga oduvijek negdje u duši bio svjestan. Ono što nije znao bilo je koliko ta cesta može biti duga. ''Ralph!'' dovikne mu Bili. ''Hvala Bogu! Carolyn ima ... vjerojatno nekakav napad. Upravo sam nazvao 911 i zamolio da pošalju hitnu pomoć.'' Ralph shvati da ipak može pretrčati ostatak stuba. 4 Ležala je polu u kuhinji a pola izvan kuhinje s kosom na licu. Ralphu se učini da u tome ima nešto osobito užasno - izgledala je neuredno, a ako je bilo nešto što Carolyn nije željela biti, nije željela biti neuredna. On klekne pokraj nje i odmakne joj kosu s očiju i čela. Pod prstima osjeti kožu hladnu kao njegova stopala u promočenim tenisicama. ''Htio sam je poleći na kauč, ali je preteška za mene,'' nervozno reče Bili. Skinuo je šešir i rastrojeno je prebirao po vrpci na obodu. ''Znaš već, moja leđa - '' ''Znam, Bili, sve je u redu,'' reče Ralph. Podvuče ruke ispod Carolyn i podigne je. Njemu uopće nije bila teška, nego lagana - gotovo poput komuške mlječike koja će svakog časa puknuti i izbaciti svoja vlakna u vjetar. ''Hvala Bogu da si bio kod kuće.'' ''Skoro da i nisam,'' odgovori Bili i pođe za Ralphom u dnevnu sobu još se igrajući sa šeširom. Podsjeti Ralpha na starog Dorrancea Marstellara i njegovu knjigu pjesama. Da sam na tvom mjestu, ne bih ga više dirao, rekao je stari Dorrance. Ne vidim ti ruke. ''Baš sam izlazio kad sam čuo glasan, tup udarac ... vjerojatno je tad pala ...'' Bili se ogleda po dnevnoj sobi, tamnoj od oluje. Lice mu je istodobno bilo i izbezumljeno i željno, a očima kao da je tražio nešto čega nije bilo. A tad bijesnu. ''Vrata!'' reče on. ''Sigurno su još otvorena! Kiša pada u kuću! Odmah se vraćam, Ralph.'' On požuri iz sobe. Ralph to jedva i primijeti; dan je poprimio nestvarna obilježja noćne more. Otkucavanje nikad nije bilo jače. Čuo ga je iz zidova, tako glasno da ga čak ni grmljavina nije mogla zaglušiti. Položi Carolyn na kauč i klekne pokraj nje. Disala je brzo i plitko, a iz usta joj je stravično zaudaralo. No on ne odvrati lice od njezina. ''Ne daj se, dušo,'' reče on. Uhvati je za ruku - ljepljivu od znoja skoro poput njezina čela - i nježno je poljubi. ''Samo se ne daj. Sve je u redu, sve je u redu. ''
  • 15. Ali nije bilo u redu, otkucaji su značili da ništa nije u redu. Otkucaji nisu dopirali iz zida (nikad nisu) nego jedino iz njegove žene. Iz Carolyn. Otkucavalo je u njegovoj ljubljenoj, napuštala ga je, a što će on bez nje? ''Drži se,'' reče on. ''Drži se, čuješ li me?'' On je ponovno poljubi u ruku i prisloni je uz svoj obraz, a kad je začuo zavijanje sirene vozila hitne pomoći, počne plakati. 5 Ona se osvijesti u vozilu koje je jurilo kroz Derry (sunce je ponovno izašlo, vlažne ulice su se pušile). Najprije je govorila nesuvislo i Ralph je bio uvjeren da je pretrpjela moždani udar. A tad, upravo kad se počela bistriti i govoriti smisleno, uhvati je drugi napad i Ralph i jedan bolničar koji se odazvao na njegov poziv teškom su je mukom zadržali na nosilima. Ralpha u čekaonici na trećem katu nije obišao dr. Litchfield nego dr. Jamal, neurolog. Jamal mu se obratio tihim, utješnim glasom, rekao mu da se Carolynino stanje stabiliziralo, da će je zadržati u bolnici preko noći, da budu sigurni, ali da će ujutro moći kući. Dobit će nove lijekove - skupe, ali čudotvorne. ''Gospodine Robertse, ne smijemo gubiti nadu,'' reče dr. Jamal. ''Ne,'' reče Ralph, ''ne smijemo. Hoće li biti još takvih napada, doktore Jamal?'' Dr. Jamal se nasmiješi. Progovori tihim glasom koji je bio još utješniji zbog njegova mekog indijskog naglaska. Iako mu dr. Jamal nije odmah rekao da će Carolyn umrijeti, najviše se približio tome od svih ljudi u toj dugoj godini u kojoj se borila da ostane na životu. Novi lijekovi, reče Jamal, vjerojatno će spriječiti nove napade, ali je bolest dosegla stupanj na kojem sva predviđanja valja uzeti ''sa zrncovima soli''. Tumor se nažalost širi unatoč svemu što su pokušali. ''Mogu se javiti problemi s motorikom,'' reče doktor Jamal svojim utješnim glasom. ''A nažalost, primjećujem i slabljenje vida.'' ''Mogu li provesti noć kod nje?'' tiho upita Ralph. ''Bolje će spavati.'' Zastane pa doda: ''A i ja.'' ''Naravno!'' ozari se dr. Jamal. ''Odlična zamisao!'' ''Da,'' teška srca reče Ralph. ''I ja tako mislim.'' 6 I tako je sjedio pokraj svoje usnule supruge i slušao otkucaje koji nisu dolazili iz zida pa pomisli: Jednog dana uskoro - možda ove jeseni, možda ove zime - vratit ću se u ovu sobu s njom. Nije to bilo nagađanje nego predskazanje. On se sagne i položi glavu na bijelu plahtu koja je pokrivala ženine grudi. Nije želio ponovno plakati, ali je ipak zaplakao. To otkucavanje. Tako glasno i tako uporno. Da mi je znati što izaziva taj zvuk, pomisli on. Tako mi Boga, gazio bih po tome dok se ne bi smrvilo u prah. Zaspao je na stolcu nešto poslije ponoći i kad se sutra ujutro probudio zrak je bio hladniji nego tjednima, a Carolyn je bila budna, suvisla, bistrog pogleda. Jedva se primjećivalo da je bolesna. Ralph ju je odveo kući i prihvatio se ne male zadaće da joj posljednje mjesece olakša koliko je moguće. Prošlo je dugo vremena prije no što se ponovno sjetio Eda Deepneaua. Čak i kad je na licu Helen Deepneau počeo primjećivati masnice, još se dugo nije sjetio Eda. Kad je to ljeto prešlo u jesen, a jesen se smračila prema Carolyninoj posljednjoj zimi, Ralphove misli sve su se češće vrtjele oko smrtne ure, koja kao da je otkucavala glasnije, iako sporije.
  • 16. Ali nije imao problema sa snom. To je došlo poslije.
  • 17. PRVI DIO: MALI ĆELAVI LIJEČNICI Između onih koji dobro spavaju i onih koji loše spavaju zjapi ponor. To je jedna od važnih podjela ljudske vrste. - Iris Murdoch "Opatice i Vojnici" Prvo poglavlje 1 Otprilike mjesec dana poslije smrti svoje supruge, Ralph Roberts počeo je prvi put u životu patiti od nesanice. Problem je isprva bio slabo izražen, ali se počeo postupno pogoršavati. Šest mjeseci nakon prvih poremećaja njegova inače uobičajenog ciklusa spavanja, Ralph je bio u kukavnom stanju koje je jedva mogao rastumačiti, a kamoli prihvatiti. Potkraj ljeta 1993. godine, počeo se pitati kako bi izgledalo kad bi preostali dio života na ovom svijetu proveo zureći u prazno, u omami budnosti. Dabome da neće doći do toga, govorio si je, to se nikad ne događa. No je li to istina? Nije znao točno, u tome jest bio problem, a knjige koje mu je Mike Hanlon preporučivao da guta u Gradskoj knjižnici nisu puno pomagale. Bilo je nekoliko knjiga o poremećajima sna, ali su proturječile jedna drugoj. U nekima se nesanicu smatralo simptomom, u drugima bolešću, a najmanje u jednoj su je nazvali mitom. No problem je bio dublji; koliko je Ralph mogao zaključiti iz knjiga, nitko nije bio potpuno siguran što je san, kako djeluje i kakva mu je funkcija. Znao je da bi se morao prestati baviti amaterskim istraživanjem i otići liječniku, ali shvati da mu je to iznenađujuće teško. Vjerojatno zato što se još ljuti na dr. Litchfielda. Jer je dr. Litchfield najprije dijagnosticirao Carolynin moždani tumor kao glavobolju zbog napetosti (usto je Ralph smatrao da je dr. Litchfield, neženja, zapravo bio uvjeren kako Carolyn pati samo od blagog oblika hipohondrije) i jer je Litchfield bio taj koji se sklanjao s medicinskog puta koliko je to bilo moguće nakon što je postavljena Carolynina dijagnoza. Ralph je bio siguran da bi Litchfield, kad bi mu tu optužbu sasuo u lice, rekao da je predao slučaj Jamalu, specijalistu ... sve kako treba i po zakonu. Da. Osim što se Ralph potrudio pozorno se zagledati Litchfieldu u oči u nekoliko navrata kad ga je sreo između Carolynina prvog napada prošlog srpnju i njezine smrti u ožujku i Ralphu se učinilo da je u tim očima vidio mješavinu nelagode i krivnje. Bio je to pogled čovjeka koji se svim silama trudio zaboraviti da je zajebao stvar. Ralph je bio uvjeren da je jedini razlog zbog kojeg još može pogledati u Litchfielda a da ga ne poželi pošteno raspaliti po nosu taj što mu je doktor Jamal rekao kako ranije otkrivanje ne bi puno pomoglo; kad su Carolynine glavobolje počele, tumor se već udomio i bez sumnje slao male grudice opakih stanica u druga područja mozga poput zloćudnih CARE paketa. Potkraj travnja doktor Jamal odselio je i otvorio privatnu ordinaciju u južnom Connecticutu. Ralphu je nedostajao. Mislio je da bi s doktorom Jamalom mogao razgovarati o svojoj nesanici i da bi ga on saslušao na način na koji ga doktor Litchfield ne bi znao ... ili ne bi mogao.
  • 18. Do svršetka ljeta Ralph je pročitao dovoljno o nesanici da bi znao kako tip nesanice od koje pati nije baš rijedak, ali ipak manje uobičajen od obične nesanice čiji je simptom da se dugo ne može zaspati. Ljudi koje ne muči nesanica najčešće uđu u prvu fazu sna sedam do dvadeset minuta nakon što legnu u krevet. S druge strane, ljudima koji teško zaspu, ponekad je potrebno i do tri sata da potonu ispod površine. Pa dok se normalni spavači počinju spuštati u treću fazu spavanja (Ralph je otkrio da se to u nekim starim knjigama naziva theta snom) otprilike četrdeset pet minuta nakon što usnu, onima drugim potrebno je još sat ili dva da ondje stignu ... a mnogih se noći uopće ne uspiju spustiti. Bude se neodmorni, kadikad s nejasnim sjećanjima na neugodne, zamršene snove, a često s pogrešnim dojmom da su probdjeli cijelu noć. Nakon Carolynine smrti, Ralph se počeo prerano buditi. 1 dalje je uglavnom odlazio na počinak po završetku vijesti u jedanaest sati i gotovo istog trena i zaspao, ali umjesto da se probudi točno u šest i pedeset pet, pet minuta prije no što bi zazvrčala budilica radiosata, počeo se buditi u šest. Najprije se na to nije obazirao, smatrajući to tek cijenom života s malo povećanom prostatom i parom bubrega starim sedamdeset godina, iako mu se nakon što bi se probudio nikad ne bi činilo da je bila tolika nužda, a ne bi mogao zaspati čak i kad bi ispraznio što se u mjehuru nakupilo. Ležao bi u krevetu koji je tolike godine dijelio s Carolyn i čekao da bude pet do sedam (ili barem tri četvrt sedam) pa da ustane. Naposljetku je prestao čak pokušavati ponovno zadrijemati; ležao bi tako dugih prstiju, na malo nateklim rukama, isprepletenim na prsima i zurio u osjenčan strop očima koje su mu se činile velike poput okruglih kvaka na vratima. Ponekad bi se sjetio doktora Jamala koji je sad radio u Westportu, i njegova blagog i utješnog indijskog naglaska, kako gradi svoj komadić američkog sna. Kadšto bi se sjetio mjesta koja su on i Carolyn posjetili davnih dana, a jedno sjećanje koje ga je salijetalo bilo je vruće poslijepodne na Sand Beachu u Bar Harbouru, kad su njih dvoje sjedili za izletničkim stolom u kupaćim kostimima, pod velikim žarkim suncobranom, jeli slatke pržene školjke i pili pivo iz dugovratih boca dok su promatrali jedrilice kako poigravaju na tamnoplavom oceanu. Kad je to bilo? 1964? 1967? Je li to važno? Vjerojatno nije. Promjene u ritmu njegova spavanja ne bi bile važne da je završilo na tome. Ralph bi im se prilagodio, i lako i zahvalno. Sve knjige koje je željno čitao tog ljeta potvrđivale su jedan isječak narodne mudrosti koji je slušao cijelog života - ljudi s godinama spavaju manje. Ako je gubitak jednog sata na noć jedina cijena koju mora platiti za sumnjivo zadovoljstvo daje ''sedamdeset godina mlad'', platit će to vesela srca i smatrati da je jeftino prošao. Ali nije završilo na tome. U prvom tjednu svibnja, Ralph se budio uz pjev ptica u 5:15. Nekoliko je noći pokušavao začepiti uši, iako je od početka sumnjao u uspješnost toga. Nisu ga budile pticepovratnice, ni prerano paljenje motora pokojeg vozila dostave na Harris Avenue. On je bio osoba koja je mogla zaspati uz glazbu limenog orkestra i znao je da se to nije promijenilo. Promijenilo se nešto u njegovoj glavi. U njoj je bio prekidač, nešto bi ga navilo malo ranije svaki dan i Ralph nije imao pojma kako to spriječiti. U lipnju je iskakao iz sna poput jopca u 4:30 ujutro, najkasnije u 4:45. A sredinom srpnja - ne tako vrućem kao srpanj devedeset druge, ali dovoljno vrućem, hvala lijepo - prenuo bi se oko četiri sata. U tim je dugim vrućim noćima, zauzimajući tako mali dio kreveta u kojem su on i Carolyn vodili ljubav tolike vruće (i hladne) noći, počeo razmišljati u kakav bi se pakao njegov život pretvorio kad bi ga san potpuno napustio. Danju se uspijevao rugati toj pomisli, ali je počeo Otkrivati stanovite zloguke istine o tamnim noćima duše F. Scotta Fitzgeralda. Dobitnik prve nagrade na tom malom natječaju bila je misao: u 4:15 ujutro, sve se čini mogućim. Sve. Danju se uspijevao uvjeriti da prolazi kroz prilagodbu ciklusa spavanja, da mu tijelo potpuno normalno reagira na brojne velike promjene u njegovu životu, među kojima su dvije najvažnije bile odlazak u mirovinu i gubitak supruge. Kadšto bi upotrijebio riječ usamljenost kad bi razmišljao o svom novom životu, ali je zazirao od strašne riječi koja počinje sa ''D'' i gurnuo bi je u duboki ormar svoje
  • 19. podsvijesti svaki put kad bi ona slučajno zasvjetlucala u njegovim mislima. Usamljenost je bila podnošljiva. Depresija nimalo. Možda bi se trebao više kretati, razmišljao je on. Šetaj, kao što si šetao prošlog ljeta. Život si uglavnom proveo sjedeći - ustaneš, pojedeš prepečenac, pročitaš knjigu, gledaš malo televiziju, kupiš si sendvič za ručak u Red Appleu preko puta kuće, promuvaš se po vrtu, odeš u knjižnicu ili posjetiš Helen i bebu ako su vani, večeraš, sjediš na trijemu, posjetiš McGoverna ili Lois Chasse. A tad? Ponovno čitaš, ponovno gledaš televiziju, opereš posuđe, odeš u krevet. Samo sjediš. Dosadno. Nije ni čudo da se rano budiš. Samo što su to gluposti. Njegov život zvuči sjedeći, da, nema sumnje, ali zapravo nije. Vrt je dobar primjer. Njegov rad u vrtu mu nikad neće pribaviti nagrade, ali je bio daleko od ''muvanja''. Većinu poslijepodneva proveo je plijeveći korov dok mu se na leđima košulje ne bi stvorila znojna mrlja u obliku stabla, ispod pazuha se proširile vlažne mrlje, a često bi drhtao od umora kad bi si dopustio vratiti se u kuću. ''Kazna,'' bi bila primjerenija riječ od ''muvanja'', ali kazna za što? Zato što se budi prije zore? Ralph nije znao, a bilo mu je i svejedno. Rad u vrtu ispunio bi velik dio poslijepodneva, odvratio mu misli sa stvari o kojima nije želio razmišljati i to je bilo dovoljno da opravda bolne mišiće i povremene prelete crnih mrlja ispred njegovih očiju. Počeo je s podužim odlascima u vrt uskoro nakon 4. srpnja i nastavio cijelog kolovoza, dugo nakon što je ubrao rane plodove a kasni su beznadno zaostali u rastu zbog nedostatka kiše. ''Trebao bi prekinuti s tim,'' reče mu Bill McGovern jedne noći dok su sjedili na trijemu i pili limunadu. Bilo je to sredinom kolovoza kad se Ralph svakog jutra počeo buditi oko pola četiri. ''Sigurno je štetno po tvoje zdravlje. Još i gore, izgledaš kao luđak.'' ''Možda i jesam luđak,'' odreže Ralph. Njegov ton ili njegov pogled bili su vjerojatno uvjerljivi, jer McGovern promijeni temu. 2 I počeo je ponovno odlaziti u šetnje - ni blizu maratona iz devedeset druge, ali bi uspio prijeći tri kilometra na dan ako nije padala kiša. Njegova uobičajena ruta odvela bi ga uz zlobno nazvanu ulicu UpMile Hill, do Gradske knjižnice pa do ''Back Pages'', antikvarijata i kioska na uglu Witcham Street i Main Street. Knjižara ''Back Pages'' stajala je uz sklepanu ropotarnicu po imenu ''Iznošena Rose, polovna odjeća'', i kad je jednog dana u kolovozu svog nezadovoljstva prošao pokraj te trgovine, Ralph ugleda novi plakat među najavama odavno prošlih proslava godišnjica poduzeća i pradavnih crkvenih zabava, zalijepljen tako da je pokrio otprilike polovicu požutjelog natpisa PAT BUCHANAN ZA PREDSJEDNIKA. Žena na dvije fotografije na vrhu plakata bila je ljepuškasta plavuša od približno četrdesetak godina, no stil fotografija - nenasmiješeno lice na lijevoj, nenasmiješen profil na desnoj, bijela pozadina na obje uznemiri Ralpha i on stane kao ukopan. Zbog fotografija žena je izgledali kao da joj je mjesto s potjernicama na zidu pošte ili u televizijskoj dokumentarnoj drami... a to, kao što se jasno moglo shvatiti iz teksta no postera, nije bilo slučajno. Zbog fotografija se zaustavio, ali se zbog imena zadržao. TRAŽI SE ZBOG UBOJSTVA SUSAN EDWINA DAY bilo je napisano velikim crnim slovima na vrhu. A ispod imitacije policijskih fotografija, crvenom bojom: NE DOLAZI U NAŠ GRAD!
  • 20. U dnu plakata pisalo je nešto sitnim slovima. Ralphov vidje oslabio nakon Carolynine smrti zapravo bi točnije bilo reći da ga je odnio vrag u košari - i morao se nagnuti tako da je čelo prislonio uz neopran izlog trgovine ''Iznošena Rose, polovna odjeća'' prije no što je uspio raspoznati slova: Plaćeno iz sredstava Povjerenstva za zaštitu života države Maine. U dubini uma glas šapne: Hey, hey, Susan Day! How many kids did you kill today? Susan Day, prisjeti se Ralph, bila je politička aktivistica iz New Yorka ili Washingtona, žena okretna jezika koja je redovito tjerala pjenu na usta taksistima, brijačima i građevinskim radnicima u zaštitnim kacigama. No nije znao zašto mu je pao na pamet taj ulomčić dječje rime; bio je prirepak neke uspomene koje se nije mogao sjetiti. Možda su njegove stare moždane vijuge povezale to s prosvjednim skandiranjem iz šezdesetih godina Hey, hey LBJ! How many kids did you kill today ?w Ne, nije to, pomisli on. Toplo, ali ne i vruće. Bilo je to Prije no što je njegov mozak uspio iščeprkati ime i lice Eda Deepneaua, neki glas progovori skoro iza njega: ''Zemlja zove Ralpha, Zemlja zove Ralpha! Ralphe, javi se!'' Prenut iz misli, Ralph se okrene prema glasu. Prestrašio se, ali i razveselio kad je shvatio da je skoro zaspao stojećki. Isuse, pomisli on, ne znaš kako je san važan dok ga ne izgubiš. Tad se svi podovi počnu naginjati, a svi uglovi na predmetima zaobljavati. Čovjek koji mu se obratio bio je Hamilton Davenport, vlasnik trgovine Back Pages. U bibliotekarska kolica koja je držao ispred svoje trgovine trpao je džepna izdanja kričavih omota. Njegova stara lulaklipnjača - Ralphu je uvijek izgledala poput dimnjaka makete parobroda - virila je iz kuta njegovih usta i slala kuglice plavog dima u vruć, jasan zrak. Winston Smith, njegov stari sivi mačak, sjedio je na otvorenim vratima trgovine repa podvinuta oko šapa. Pogleda u Ralpha žutookom ravnodušnošću kao da kaže, Misliš da znaš nešto o starosti, prijatelju? Ja sam ti dokaz da ne znaš ni pišljiva boba o tome što znači biti star. ''Hej, Ralph,'' reče Davenport. ''Najmanje sam te triput zazvao.'' ''Vjerojatno sam se nešto zamislio,'' reče Ralph. Zaobiđe kolica, nagne se kroz ulaz (Winston Smith ostane na mjestu kraljevski nezainteresiran), i dohvati dvoje novine koje je kupovao svakog dana: bostonski Globe i USA Today. Derryjevsko glasilo News stizalo je na kućnu adresu, zahvaljujući Peteu, raznosaču novina. Ralph je ponekad govorio ljudima da su jedne od tih novina komična međuigra, ali da nikako ne može zaključiti koje. ''Slabo - '' On zašuti kad mu se prikaže lice Eda Deepncaua. Od Eda je čuo tu zlokobnu pjesmicu, ljetos, kod zračne luke, pa nije ni čudo da mu je bilo potrebno vremena da to dozove iz sjećanja. Ed Deepneau bila je posljednja osoba od koje biste očekivali čuti nešto takvo. ''Ralphie?'' reče Davenport. ''Zašutio si na pola rečenice.'' Ralph žmirne. ''Oprosti. Slabo spavam, to sam ti želio reći.'' ''Peh... ali ima i gorih problema. Popij čašu toplog mlijeka i poslušaj malo tihe glazbe pola sata prije odlaska u krevet.'' Ralph je tog ljeta počeo otkrivali da u Americi svatko ima lijek protiv nesanice, neku čaroliju pred odlaska u krevet koja je prelazila s koljena na koljeno poput obiteljske Biblije. "Buch je dobar, i Beethoven, a ni William Ackerman nije loš. Ali je najvažniji šttos'' -
  • 21. Davenport pritom važno podigne prst - ''ne ustati sa stolca tih pola sata. Ni za što na svijetu. Ne javljaj se na telefon, ne nuvijuj psu i ne izvodi budilicu, nemoj odlučiti baš tad prati zube ...ništa! A tad, kad legneš u krevet... bum! Zaspiš ko top!'' ''A što ako sjediš u svojem omiljenom stolcu i odjednom shvatiš da imaš potrebu?'' upita Ralph. ''Takvo se što može dogoditi prilično naglo u mojim godinama.'' ''Učini se u gaće,'' spremno će Davenport i prasne u smijeh. Ralph se nasmiješi, ali više iz dužnosti. Njegova nesanica brzo je gubila i ono malo smisla za humor koji je nekoć imala. ''U gaće!'' zacereka se Ham. Udari dlanom o kolica i zamaše glavom naprijednatrag. Ralph slučajno pogleda u mačka. Winston Smith mu hladnokrvno uzvrati pogled. Njegove smirene žute oči kao da su Ralphu govorile, Da, tako je, on je budala, ali je moja budala. ''Nije loše, ha? Hamilton Davenport, majstor doskočica. Učini se u ...'' On frkne, zamaše glavom a tad uzme dvije dolarske novčanice koje mu je Ralph pružio. Gume ih u džep kratke crvene pregače i izvadi sitniš. ''Uredu?'' ''Da. Hvala, Ham.'' ''Aha. Šalu na stranu, pokušaj s glazbom. Zaista djeluje. Ublažuje moždanu aktivnost, ili nešto slično.'' ''Hoću.'' Najgore je bilo što će vjerojatno zaista pokušati i s time, jer je već probao recept gospođe Rapaport s limunom i vrućom vodom, te savjet Shawne McClure da mozak razbistri tako da uspori disanje i koncentrira se na riječ cool (samo što je iz Shawninih usta riječ zvučala kao cuhhhhooooooooooool). Kad se pokušavate riješiti polagane, ali uporne erozije svog dobrog sna, svaki narodni lijek učini vam se dobar. Ralph se okrene da će otići, ali se ponovno okrene. ''Što je s tim plakatom na susjednim vratima?'' Ham Davenport nabora nos. ''Trgovini Dana Daltona? Ako je moguće, ne zavirujem ondje. Sjebe mi volju za jelom. Ima li što novo i odvratno u izlogu?'' ''Mislim da ima - nije požutjelo poput ostalog a i primjećuje se nedostatak mušjeg izmeta. Izgleda poput potjernice, samo što je na fotografijama Susan Day.'' ''Susan Day na - kurvin sin!'' On baci mrk i ozbiljan polged prema susjednoj trgovini. ''Što je ona, predsjednica Nacionalne udruge žena, ili što?'' ''Bivša predsjednica i suosnivačica organizacije Sisters in Arms. Autorica knjige My Mother's Shadow i Lilies of the Valley - studije o zlostavljanim ženama i razlozima zbog kojih toliko njih odbija prijaviti muškarce koji ih zlostavljaju. Dobila je za to Pulitzerovu nagradu. Susie Day je trenutačno jedna od tri ili četiri politički najutjecajnije žene Amerike a zna i pisati i misliti. Taj mulac zna da ja držim jednu od njezinih peticija kod svoje blagajne.'' ''Kakvu peticiju?'' ''Pokušavamo organizirati njezino predavanje,'' reče Davenport. ''Znaš da su pristaše prava na život pokušale zapaliti WomanCare prošlog Božića?'' Ralph oprezno mislima zaroni u crni ponor u kojem je živio od svršetka 1992. godine i reče, ''Sjećam se da su policajci uhvatili nekog tipa na bolničkom parkiralištu s kantom benzina, ali nisam znao - '' ''To je bio Charlie Pickering. On je član Daily Breada, jedne od skupina pristaša prava na život koja organizira demonstracije ispred te zgrade'' reče Davenport. ''Nahuškali su ga na to - vjeruj mi na riječ. Ove godine ne dosađuju s benzinom, nego će pokušati obraditi Gradsku skupštinu da promijeni propise o
  • 22. podjeli grada na zone i tako istisnuti WomanCare s lica zemlje. Moglo bi im to poći za rukom. Znaš kakav je Derry, Ralphe - nije baš rasadnik liberalizma.'' ''Ne,'' reče Ralph blijedo se osmjehnuvši. ''Nikad nije ni bio. A WomanCare je klinika za pobačaje, zar ne?'' Davenport ga nestrpljivo pogleda i pokaže glavom prema ''Iznošenoj Kose". ''Iako je nazivaju magarci poput njega,'' reče on, ''samo što oni upotrebljavaju riječ tvornica umjesto klinike. Ne vide sve drugo što Woman Care čini.'' Ralphu Davenport zazvuči poput televizijskog spikera koji prodaje nepoderive hulahupke za prikazivanja nedjeljnog poslijepodnevnog filma. ''Organiziraju obiteljsko savjetovalište, bave se zlostavljanjem supružnika i djece i imaju sklonište za zlostavljane žene na ulazu u Newport. Imaju krizni centar za silovanja u zgradi pokraj bolnice i non-stop otvorenu telefonsku liniju za silovane ili pretučene žene. Ukratko, predstavljaju sve zbog čega muškarci koji kao da su sišli s reklama za Marlboro vole Daltonove histerične kenjarije.'' ''Ali rade pobačaje,'' reče Ralph. ''Zato su ondje demonstranti, zar ne?'' Ralphu se činilo da ispred niske, neupadljive ciglene zgrade u kojoj je bio smješten WomanCare godinama šetaju demonstranti noseći natpise. Uvijek su mu izgledali previše blijedi, odveć napregnuti, premršavi ili predebeli, presigurni da je Bog na njihovoj strani. Na njihovim je natpisima pisalo I NEROĐENI IMAJU PRAVA i ŽIVOT, KAKAV DIVAN IZBOR i onaj stari slogan POBAČAJ JE UMORSTVO! Nekoliko su puta ispljuvali žene koje su se poslužile uslugama klinike - koja je bila blizu gradske bolnice, ali nije imala veze s njom. ''Da, vrše pobačaje,'' reče Ham. ''Nešto te muči u vezi s tim?'' Ralph pomisli na sve one godine tijekom kojih su on i Carolyn pokušavali dobiti dijete - godine koje su donijele tek nekoliko lažnih uzbuna i jedan jedini kompliciran spontani pobačaj nakon pet mjeseci - i slegne ramenima. Dan mu se naglo učini pretoplim, a noge preumornima. Pomisao na put koji mora prevaliti u povratku - poglavito dio uz UpMile Hill - visjela mu je u dubini mozga poput predmeta obješenog na parangal. ''Isuse, ne znam,'' reče on. ''Samo bih želio da ljudi toliko ... toliko ne krešte.'' Davenport zagunđa, ode do izloga svog susjeda i zirne u lažnu potjernicu. Dok je gledao u nju, iz mračnih dubina ''Iznošene Rose'' pomoli se blijed muškarac s kozjom bradicom - potpuna suprotnost muškarcu s reklame za Marlboro, pomisli Ralph - poput varijetetske prikaze koja je malčice popljesnivila na rubovima. Kad je shvatio u što gleda Davenport, prezriv osmijeh izmami rupice u uglove njegovih usana. Ralph pomisli da bi takav smiješak mogao čovjeka stajati nekoliko zuba ili razbijenog nosa. Osobito na pasjoj vrućini kao što je današnja. Davenport upre prstom u plakat i divlje zamaše glavom. Dalton razvuče usta u širi osmijeh. Odmahne rukama prema Davenportu - Koga briga što ti misliš? poručivao je taj pokret - a tad se izgubi u dubinama svoje trgovine. Davenport se vrati Ralphu, zažarenih obraza. ''Slika tog tipa morala bi stajati u rječniku pokraj riječi pizda,'' reče on. Vjerojatno on to isto misli o tebi, pomisli Ralph, ali naravno ne reče. Davenport stane ispred kolica punih džepnih izdanja, ruku nabijenih u džepove ispod njegove crvene pregače i ozbiljno se zagleda u plakat (hej hej) Susan Day. ''Pa,'' reče Ralph, ''mislim da bih trebao - '' Davenport se trgne iz crnih misli. ''Nemoj još ići,'' reče on. ''Najprije potpiši moju peticiju, molim te. Razvedri mi jutro.''
  • 23. Ralph se neugodno premještao s noge na nogu. ''Najčešće se ne uplićem u takve sporne stvari - '' ''Ma daj, Ralph,'' reče Davenport kao da želi reći budimo razumni. ''Nije riječ ni o kakvom sporu nego o tome kako osigurati da munjeni tipovi poput onih koji vode Daily Bread - i političkih neandertalaca poput Daltona - ne zatvore koristan ženski ccntar. Ne tražim od tebe da podržiš testiranje kemijskog oružja na delfinima.'' ''Da,'' reče Ralph. ''Vjerojatno si u pravu.'' ''Nadamo se da ćemo do prvog rujna poslati Susan Day pet tisuća potpisa. Vjerojatno od tog neće biti velike koristi - Derry je tek nešto više od ugibališta uz cestu, a ona je ionako vjerojatno zauzeta do idućeg stoljeća - ali ne šteti pokušati.'' Ralph poželi reći Hamu kako jc jedina peticija koju bi on želio potpisali ona kojom bi tražio od bogova sna da mu vrate tri sata dobrog počinka nu noć koje su mu oduzeli, ali tad ponovno pogleda u muškarčevo lice i predomisli se. Carolyn hi potpisala tu usranu peticiju, pomisli on. Nije bila pristaša pobačaja, ali nije bila ni pristaša muškaraca koji dolaze kući nakon što se zatvore barovi pa zamijene supruge i djecu za nogometne lopte. To je istina, ali to ne bi bio njezin najvažniji razlog zbog kojeg bi potpisala peticiju. Učinila bi to nadajući se da će imati priliku čuti izvornu propovjednicu poput Susan Day izbliza i uživo. Učinila bi to iz urođene znatiželje koja je vjerojatno bila njezino najizrazitije obilježje - nešto tako snažno da je ni tumor na mozgu nije mogao ubiti. Dva dana prije smrti izvukla je kino ulaznicu koja joj je služila za označavanje stranica u romanu koji je ostavila na ormariću pokraj kreveta, jer je htjela vidjeti koji je film gledala. Bio je to A Few Good Men, i on se začudio i osupnuo kad je otkrio koliko ga ta uspomena boli. I sad ga je pakleno boljela. ''Naravno,'' reče Hamu. ''Rado ću je potpisati.'' ''Moj čovjek!'' uzvikne Davenport i lupi ga po ramenu. Zamišljen pogled zamijeni širok osmijeh, ali Ralph nije smatrao tu promjenu velikim poboljšanjem. Smiješak je bio ukočen i ne osobito umilan. ''Ulazi u moju jazbinu poroka!'' Ralph pođe za njim u trgovinu u kojoj je mirisalo na duhan i koja nije izgledala posebice poročna u pola deset ujutro. Winston Smith potrči ispred njih, zastavši samo jednom da se okrene i pogleda ih svojim žutim prastarim očima. On je budala a ti druga, moglo je biti značenje tog oproštajnog pogleda. S obzirom na okolnosti, Ralph se ne bi sporio s tim zaključkom. Gume novine ispod pazuha, nagne se nad papir na tezgi pokraj blagajne i potpiše peticiju kojom se moli Susan Day da dođe u Deny i govori u obranu Woman Care centra. 3 Uspon uz Up-Mile Hill lakše mu je pošao za rukom no što je očekivao. Dok je prelazio raskršće Witcham i Jackson Street u obliku slova X, pomisli To i nije bilo tako loše, zar Odjednom shvati da mu u ušima zvoni, a da su mu noge počele klecati. Zaustavi se na drugoj strani Witchamove i položi ruku na košulju. Osjeti svoje srce kako tuče ispod nje, kako pumpa nepravilnom bjesomučnošću koja ga prestravi. Začuje papirni šušanj - ispao je oglasnik iz bostonskog Globea i krivudavo lelujajući pao u odvodni kanal. On se prigne da ga podigne, pa zastane. To nije dobra zamisao, Ralph. Sagneš li se, najvjerojatnije ćeš se prevrnuti. Predlažem da to prepustiš smetlaru.
  • 24. ''No dobro,'' promrmlja on i uspravi se. Pred oči mu nahrupe crne točkice poput nezbiljskog jata vrana i na trenutak je Ralph bio skoro siguran da će završiti poleđuške na oglasniku bez obzira na to što učini ili ne učini. ''Ralph? Dobro ti je?'' On oprezno podigne pogled i ugleda Lois Chasse, koja je živjela na drugoj strani Harris Avenue, pola bloka niže od kuće koju je dijelio s Billom McGovernom. Sjedila je na jednoj od klupa kod Strawford parka, vjerojatno čekajući da dođe autobus za Canal Street koji će je odvesti u središte grada. ''Da, dobro sam,'' reče on i pokrene noge. Kao da je gacao kroz sirup, ali mu se činilo da je sasma pristojno došetao do klupe. No nije uspio zatomiti mali uzdah zahvalnosti kad je sjeo pokraj nje. Lois Chasse imala je velike tamne oči - kakve su u Ralphovu djetinjstvu nazivali španjolskim - i bio je uvjeren da su se vrzmale u mislima desetaka momčića dok je Lois bila srednjoškolka. Njezine oči su još bile najljepše na njoj, ali Ralphu se ne svidi zabrinutost koju ugleda u njima. Bilo je to ... što? Malo odviše dobrosusjedski, padne mu prvo na um, ali nije bio siguran da je to pravilna misao. ''Dobro,'' ponovi Lois. ''Ne sumnjaj u to.'' Iz stražnjeg džepa izvadi rupčić, provjeri je li čist pa obrise njime čelo. ''Nadam se da mi nećeš zamjeriti Sto ti to kažem, Ralph, ali ne izgledaš dobro.'' Ralph joj jest zamjerio, ali nije znao kako bi joj to rekao. ''Blijed si, znojiš se i bacaš otpatke.'' Ralph je pogledu, zgranuto. "Nešto ti je ispalo iz novina. Mislim da je to oglasnik.'' "Zaista?'' "Dobro ti znaš da ti je palo. Ispričaj me na trenutak.'' Ona ustane, prijeđe pločnik, sagne se (Ralph uoči da su joj bokovi prilično široki, ali da su joj noge još zadivljujuće vitke za ženu koja sigurno ima šezdeset osam godina) i podigne oglasnik. Vrati se do klupe i sjedne. ''Evo,'' reče ona. ''Sad više nisi bacalo otpadaka.'' On se i protiv volje nasmiješi. ''Hvala.'' ''Nije vrijedno spomena. Ja mogu piti samo omot od instant kave, prilog uz hamburger i dijetnu Coca Colu. Silno sam se udebljala poslije smrti gospodina Chassea.'' ''Lois, ti nisi debela.'' ''Ralph, ti jesi gospodin od glave do pete, ali nemojmo mijenjati predmet razgovora. Zavrtjelo ti se u glavi, zar ne? Zapravo si se skoro onesvijestio.'' ''Samo sam hvatao dah,'' reče on ukočeno i okrene se prema skupini djece koja su igrala bejzbol uz rub parka. Igrali su zdušno, smijali se i hvatali za stražnjice. Ralph je zavidio djelotvornosti njihovih sustava klimatizacije. ''Hvatao dah, ha?'' ''Da.'' ''Samo si hvatao dah.'' ''Lois, zvučiš poput ploče koja preskače.'' ''Ploča koja preskače će ti reći nešto, može? Lud si što se pokušavaš uspeti uz Up-Mile Hill po ovoj vrućini. Ako želiš šetati, zašto ne prošetaš po ravnom, niz Extension, kao nekad?'' ''Jer tad mislim na Carolyn,'' reče on. Nije mu se sviđalo kako je to zazvučalo goropadno, skoro grubo, ali nije si mogao pomoći. ''Sranje,'' reče ona i nakratko mu dotakne ruku. ''Oprosti.''
  • 25. ''Nema veze.'' ''Ima. Trebala sam znati. Ali nije u redu ni to kako izgledaš. Ralph, više nemaš dvadeset godina. Nemaš ni četrdeset. Ne želim reći da se dobro ne držiš - svatko može vidjeti da si u odličnoj kondiciji za muškarca svojih godina - ali moraš bolje paziti na sebe. Carolyn bi željela da paziš na sebe. ''Znam,'' reče on, ''ali sam zaista - '' - dobro, želio je reći, a tad podigne pogled sa svojih ruku, pogleda u njezine crne oči i ono što u njima ugleda spriječi ga da doreče. U njezinim očima ugleda umornu tugu... ili možda usamljenost? Možda oboje. U svakom slučaju, to nije bilo jedino što je vidio u njezinim očima. Vidio je i sebe. Budalast si, govorile su oči koje su gledale u njegove. Možda smo oboje budalasti. Imaš sedamdeset godina i udovac si, Ralph. Ja imam šezdeset osam godina i udovica sam. Koliko ćemo večeri prosjediti na tvojem trijemu s Billom McGovernom kao najstarijom gardedamom na svijetu? Ne previše, nadam se, jer nijedno od nas više nije roba za izložbeni salon. ''Ralph?'' upita Lois, odjednom zabrinuta. ''Dobro si?'' ''Da,'' reče on i ponovno pogleda u svoje ruke. ''Da, naravno.'' ''Izraz lica ti je bio ... ne znam.'' Ralph se upita nije li mu ipak združeno djelovanje vrućine i uspona uz Up-Mile Hill uparilo mozak. Jer ovo je Lois, koju je McGovern uvijek nazivao (uz lagano, zajedljivo podizanje lijeve obrve) Naša Lois. Istina, još se dobro držala - vitke noge, lijepo poprsje i te upečatljive oči - i možda ne bi imao ništa protiv da je odvede u krevet, a možda ni ona ne bi imala ništa protiv da je se odvede. Ali što nakon toga? Ako bi slučajno ugledala vršak ulaznice kako viri iz knjige koju čita, bi li je izvukla, odveć znatiželjna doznati koji je film gledao tom prilikom a da bi shvatila kako on više neće znati do koje je stranice stigao? Ralph je mislio da ne bi. Loisine su oči bile upečatljive, a njegove bi često odlutale niz V izrez njezine bluze dok je njih troje sjedilo na trijemu, pilo ledeni čaj na večernjoj svježini, ali je smatrao da glavić može uvaliti glavu u nevolje čak i u sedamdesetoj. Starost nije izgovor za brzopletost. On ustane, svjestan Loisina pogleda, trudeći se da se ne zgrbi. "Hvala ti na brizi,'' reče on. ''A da otpratiš jednog starca?'' ''Hvala, ali idem u grad. U trgovini s koncima imaju prelijepo crveno predivo i razmišljam da ispletem vuneni pokrivač s uzorkom. U međuvremenu ću čekati autobus i pregledavati svoje nagradne markice.'' Ralph se široko nasmiješi. ''Tako valja.'' On pogleda klince na igralištu s pokojim busenom trave. Dok ih je gledao, jedan dječak s čupom crvene kose odlijepi se od treće baze, baci se naglavce, otklizi ...i zaustavi u štitniku za potkoljenicu jednog od hvatača uz glasni bonk. Ralph žmirne, zamisli vozila hitne pomoći, žmirkava svjetla i vrišteće sirene, ali mrkvoglavi poskoči na noge smijući se. ''Promašio si, varalico!'' vikne on. ''E baš nisam!'' hvatač odgovori srdito, a tad se i on počne smijati. ''Zaželiš li kadšto da si ponovno njihove dobi, Ralph?'' upita Lois. On se zamisli. ''Kadikad,'' reče. ''Uglavnom mi se čini prenaporno. Lois - dođi večeras malo sjediti s nama.'' ''Mogla bih,'' reče ona i Ralph krene niz Harris Avenue, osjećajući težinu njezinih upečatljivih očiju i trudeći se da se drži uspravno. Činilo mu se da mu je to prilično uspjelo, ali je bilo naporno. Nikad se u životu nije osjećao tako umorno.
  • 26. Drugo poglavlje 1 Za manje od sat vremena nakon razgovora s Lois na klupi u parku, Ralph ugovori pregled kod doktora Litchfielda; tajnica hladnog, seksi glasa reče da ga može naručiti idući utorak ujutro u deset sati, ako mu to odgovara, a Ralph joj reče da ne može biti bolje. Tad spusti slušalicu, ode u dnevnu sobu, sjedne u naslonjač s visokim naslonom s pogledom na Harris Avenue i pomisli kako je doktor Litchfield u početku liječio tumor na mozgu njegove supruge tylenolom-314 i brošuricama s uputama za razne tehnike opuštanja. Nakon toga počne razmišljati o pogledu koji je vidio u Litchfieldovim očima nakon što su pretrage nuklearnom magnetskom rezonancom potvrdile loše vijesti CAT skena ... pogled pun krivnje i nelagode. Na drugoj strani ulice, grupica djece koja će se uskoro vratiti u školu izađe iz Red Apple naoružana slatkišima i sokovima. Dok ih je Ralph promatrao kako se penju na svoje bicikle i jure u podnevnu jaru, pomisli što i uvijek kad bi na površinu njegova sjećanja isplivala slika očiju doktora Litchfielda: da je to najvjerojatnije umišljena uspomena. Stari moj, ti si želio da Litchfieldu bude neugodno... i još više od toga, želio si da izgleda kriv. Vjerojatno je to istina, vjerojatno je Carl Litchfield bio drag čovjek i izvrstan liječnik, ali Ralph ipak ponovno nazove Litchfieldov ured nakon pola sata. Reče tajnici seksi glasa da je upravo ponovno provjerio svoj raspored i otkrio da mu idući utorak u deset sati ipak ne odgovara. Za taj je dan zakazao kod kiropraktičara i potpuno je to smetnuo s umu. "Sjećanje me ne služi kao nekad,'' reče joj Ralph. Tajnica predloži idući utorak u dva. Ralph uzvrati obećanjem da će je nazvati. U laži su kratke noge, pomisli on kad je spustio slušalicu, polako priđe naslonjaču i spusti se u nj. S njim si svršio, zar ne? Vjerojatno je tako. Doktor Litchfield zbog tog neće slabije spavati; ako se uopće ikad i sjeti Ralpha, vjerojatno ga se sjeti samo kao jednog starkelje manje da mu prdne u nos za pregleda prostate. Dobro, no što ćeš učiniti u vezi s nesanicom, Ralph? ''Sjediti mirno pola sata prije odlaska na počinak i slušati klasičnu glazbu,'' reče naglas. ''Kupiti Depends protiv neugodnih prirodnih potreba.'' Sam sebe iznenadi time što se nasmije tom prizoru. Smijeh je imao histeričan prizvuk koji mu nije smetao - zapravo je bio jezovit - ali je potrajalo dok se smirio. Ipak će pokušati s prijedlogom Hamiltona Davenporta (s izuzetkom pelena, to ne bi, hvala lijepo), kao što je pokušao s većinom narodnih lijekova koje su mu dobronamjerni ljudi predložili. To ga podsjeti na njegov prvi bona fide narodni lijek i izazove novi osmijeh. Bila je to McGovernova zamisao. Jedne je večeri sjedio na trijemu kad se Ralph vratio iz Red Applea noseći tjesteninu i umak za špagete. Bili pogleda svog susjeda s gornjeg kata, učini ts-ts, i žalosno zakima glavom. ''Što bi to trebalo značiti?'' upita Ralph i sjedne pokraj njega. Malo podalje niz ulicu, djevojčica u trapericama i prevelikoj majici preskakivala je preko konopca i pjevušila u sumraku koji se spuštao. ''Znači da izgledaš izmoždeno, usukano i izmrcvareno,'' reče McGovern. Palcem zabaci slamnati šešir prema natrag i zagleda se u Ralpha. ''Još ne spavaš?'' ''Još ne spavam,'' potvrdi Ralph.
  • 27. McGovern pošuti nekoliko trenutaka. Kad je ponovno progovorio, učinio je to tonom apsolutne zapravo apokaliptične - bespogovornosti. ''Viskije odgovor,'' reče on. ''Molim?'' ''Na tvoju nesanicu, Ralphe. Ne želim reći da bi se morao u njemu kupati - nema potrebe za tim. Samo umiješaj veliku žlicu meda u pola čaše viskija i strusi to petnaest ili dvadeset minuta prije no što odeš u krpe.'' ''Misliš?'' pun nade upita Ralph. ''Mogu reći da je meni pomoglo, a ja sam imao velikih problema sa spavanjem kad sam navršio četrdeset godina. Kad sad razmišljam o tome, vjerojatno je bila posrijedi kriza srednje dobi - šest mjeseci nesanice i godinu dana potištenosti zbog ćelavosti.'' Iako je u svim knjigama koje je pročitao pisalo da je cuga silno precijenjen lijek za nesanicu i da zapravo često pogorša a ne poboljša stanje, Ralph je ipak pokušao. Nikad nije bio posebno odan piću, pa je počeo prilagodivši McGovernovu preporučenu dozu od pola čaše na četvrtinu čaše, no nakon tjedan dana bez poboljšanja, povećao je dozu na punu čašu... pa na dvije. Jednog se jutra probudio u četiri dvadeset dva s užasnom glavoboljom kao popratnom pojavom uz bljutav smeđi okus Early Timesa na nepcu i shvatio da pati od prvog mamurluka nakon petnaest godina. ''Život je prekratak za takva sranja,'' objavi svom praznom stanu i to je bio kraj velikom eksperimentu s viskijem. 2 Dakle, pomisli Ralph dok je promatrao sporadičan protok kupaca koji su ulazili i izlazili iz Red Applea preko putu ulice. Situacija je ovakva: McGovern kaže da izgledaš užasno, jutros si se skoro skljokao do nogu Lois Chasse i upravo si otkazao pregled kod ''dobrog starog obiteljskog liječnika Što slijedi? Prepustiti se da stvari idu svojim tokom? Prihvatiti stanje kakvo jest? Ta je pomisao imala nešto istočnjačkog čara - sudbina, karma i tako to - ali će mu biti potrebno nešto više od čara da izdrži duge sate svanuća. U knjigama piše da ima ljudi na svijetu, puno, koji sasvim lijepo žive s tek tri ili četiri sata noćnog sna. Nekima to uspijeva i sa dva. Oni su u velikoj manjini, ali ih ima. No Ralph Roberts nije se ubrajao među njih. Nije mu bilo osobito važno kako izgleda - imao je osjećaj da su dani kad su žene ludovale zbog njegove ljepote daleko iza njega - ali mu je bilo važno kako se osjeća, a više nije bila riječ samo o tome da se ne osjeća dobro - osjećao se užasno. Nesanica je prodrla u svaki dio njegova života, kao što se miris prženog bijelog luka s petog kata zavuče u svaki kutak stambene zgrade. Predmeti su počeli blijedjeti; svijet se počeo pretvarati u mutnu, zrnatu novinsku fotografiju. Jednostavne odluke - na primjer, ugrijati smrznutu hranu za večeru ili ugrabiti sendvič u Red Appleu i otići do izletišta pokraj trećeg uzletišta - postale su teške, skoro mučne. U posljednjih nekoliko tjedana sve se češće praznih ruku vraćao u stan iz Daveove videoteke, ne zato što kod Davea nije bilo ničeg što bi želio pogledati nego zato što je bilo previše toga - nije mogao odlučiti želi li pogledati jedan iz serije filmova o Prljavom Harryju ili komediju Billyja Cristala ili možda nekoliko starijih epizoda Zvjezdanih staza. Nakon nekoliko takvih neuspješnih posjeta, skljokao se u svoj naslonjač, na rubu nemoćnog plača a vjerojatno i straha. Ta puzajuća osjetilna obamrlost i smanjivanje njegovih sposobnosti odlučivanja nisu bili jedini problemi koje je povezivao s nesanicom; i njegova je kratkoročna memorija počela slabiti. Nakon što je prestao raditi u tiskari i otišao u mirovinu na svršetku radnog vijeka koji je odradio kao knjigovođa i poslovođa, običaj mu je bio da najmanje jednom, a ponekad i dvaput tjedno odlazi u kino. Vodio je i Carolyn do prošle godine, kad je bolest toliko uznapredovala da nije uživala nikamo odlaziti. Nakon njezine smrti uglavnom je odlazio sam, iako mu je Helen Deepneau jednom ili dvaput pravila društvo
  • 28. dok je Ed bio kod kuće i čuvao dijete (Ed skoro nikad nije išao, tvrdeći da ga u kinu počne boljeti glavu). Ralph se tako naviknuo nazivati telefonsku sekretaricu filmskog centra i provjeriti kad počinju predstave da je znao broj napamet. No kako je ljeto odmicalo, sve je češće morao pogledati u poslovni telefonski imenik - više nije bio siguran jesu li posljednje četiri znamenke 1317 ili 1713. ''1713,'' reče on. ''Znam daje tako.'' No je li zaista znao? Je li? Nazovi ponovno Litchfielda. Hajde, Ralph - prestani prekapati po ruševinama. Učini nešto konstruktivno. A ako Litchfield zasere, nazovi nekog drugog. Imenik je pun liječnika. Vjerojatno je tako, ali je sedamdeset godina malo preduboka starost da bi se iznova biralo novog kostopilca metodom en-ten-tini. A neće ni ponovno zvati Litchfielda. I točka. Dobro, što sad, ti tvrdoglavi stari jarce? Još nekoliko narodnih lijekova? Nadam se da ne, jer s obzirom na brzinu kojom napreduje tvoja nesanica, uskoro ćeš pokušati s okom daždevnjaka i jezikom žabe krastače. Odgovor je stigao poput svježeg povjetarca na vrućini... i smiješno jednostavan. Svim tim knjigama koje je ljetos pročitao cilj je bio rastumačiti tu tegobu, a ne riješiti je. Da bi riješio svoj problem, isključivo se oslanjao na narodne lijekove kao što su viski i med, iako su ga knjige uvjeravale da vjerojatno neće djelovati ili da će njihovo djelovanje biti kratkotrajno. Iako su knjige nudile neke pretpostavljeno pouzdane metode ublažavanja nesanice, jedina metoda koju je Ralph pokušao bila je najjednostavnija i najočitija: otići ranije na počinak. To rješenje nije ponjoglo - samo je ležao budan do otprilike pola dvanaest a tad bi zaspao i probudio se u svoje novo, ranije vrijeme buđenja - Ali će nešto možda pomoći. Vrijedi pokušati. 3 Umjesto da to poslijepodne provede u uobičajenom mahnitanju po vrtu iza kuće, Ralph ode u knjižnicu i prelista neke knjige koje je već pročitao. Općenit je zaključak bio tla će, ako ne djeluje raniji odlazak na spavanje, možda pomoći kasniji. Ralph ode kući (s obzirom na proživljene pustolovine, pođe autobusom) oprezno se nadajući. Možda će djelovati. Ako neće, uvijek mu preostaju Bach, Beethoven i William Ackerman. Njegov prvi pokušaj tom tehnikom, koju se u jednoj od knjiga nazivalo ''odgođenim snom'', bio je komičan. Probudio se u svoje sad uobičajeno vrijeme (3:45 prema digitalnom satu na polici kamina u dnevnoj sobi); boljela su ga leđa, bolio ga je vrat, nije se mogao odmah sjetiti kako je dospio u naslonjač pokraj prozora, ili zašto je televizor uključen i emitira tek snijeg i blago šumi, poput daske za jahanje na valovima. Tek kad je oprezno odlučio spustiti glavu natrag, poduprijevši zatiljak dlanom, shvatio je što se dogodilo. Namjeravao je ostati budan najmanje do tri a možda i četiri sata ujutro i tad otići u krevet i zaspati snom pravednika. Takav je bio plan. Umjesto toga, ''Nevjerojatni Nesaničar iz Harris Avenue'' zaspao je za uvodnog monologa Jaya Lenoa, poput djeteta koje pokušava ostati budno cijelu noć samo da vidi kako je to. Dabome, pustolovina je završila tako da se probudio u tom prokletom naslonjaču. Problem je isti, rekao bi Joe Friday,11 samo je mjesto drugo. Ralph ipak ode u krevet, s ludom nadom, ali je želja (a možda i potreba) za spavanjem prošla. Nakon što je budan ležao jedan sat, vratio se u naslonjač, ovog puta s jastukom kojim je podbočio svoj ukočeni vrat i tugaljivim osmjehom na licu.
  • 29. 4 U njegovu drugom pokušaju, sljedeće noći, nije bilo ničeg smiješnog. San ga je počeo hvatati u uobičajeno doba - jedanaest i dvadeset, baš dok je Pete Cherney govorio vremensku prognozu za idući vikend. Ovog puta Ralph se uspješno othrvao i uspio ostati budan do svršetka emisije Whoopi (iako je skoro zadrijemao za Whoopijina razgovora s Roscanne Arnold, gošćom u toj emisiji) i noćnog filma poslije toga. Bio je to stari film s Audiejem Murphyjem u kojem je Audie dobivao rat na Pacifiku uglavnom bez ičije pomoći. Ralphu bi se kadšto činilo da je među područnim televizijskim postajama vladalo prešutno pravilo da u filmovima koji se na televiziji prikazuju u sitne jutarnje sate naslovne uloge mogu tumačiti jedino Audie Murphy ili James Brolin. Kad je i posljednji japanski bunker odletio u zrak, drugi program je prestao s emitiranjem. Ralph pretraži programe, u potrazi za drugim filmom, ali nađe samo snijeg. Da ima kablovsku mogao bi cijelu noć gledati filmove, poput Billa u stanu ispod njegova ili Lois, njegove susjede; sjetio se da je to bio stavio na popis stvari koje mora učiniti u novoj godini. Ali je tad umrla Carolyn i kablovska televizija - sa Home Box Officeom ili bez njega - više se nije činila jako važnom. Nađe primjerak Sports Illustrated i počne se probijati kroz članak o ženskom tenisu koji je preskočio kad je prvi put čitao časopis. Svako malo pogledavao bi na sat dok su se kazaljke počele približavati 3:00 ujutro. Već je počeo vjerovati da će uspjeti. Vjeđe su mu tako otežale kao da su namočene u beton, a iako je pomnjivo čitao članak o tenisu, riječ po riječ, nije imao pojma o čemu pisac članka govori. Cijele rečenice prohujale bi njegovim mozgom a da se ništa od njih ne bi zadržalo, poput kozmičkih zraka. Noćas ću spavati - zaista tako mislim. Prvi put u nekoliko mjeseci sunce će morati izaći bez moje pomoći, a to, prijatelji i susjedi, nije samo dobro, nego predivno. A tad, ubrzo poslije tri sata, ugodna dremljivost počne nestajati. Nije izletjela kao kad izleti čep pjenušca nego je iscurila, poput pijeska kroz fino sito ili vode koja se odlijeva kroz djelomice začepljen odvod. Kad je Ralph shvatio što se događa, nije osjetio paniku, nego mučnu zgranutost. Bio je to osjećaj koji je počeo prepoznavati kao pravu suprotnost nadi, i kad je u tri i petnaest otišao u spavaću sobu vukući za sobom noge u papučama, nikad dotad nije osjetio potištenost kao ovu koja ga je sad obavila. Kao da se gušio u njoj. ''Bože, molim te, samo da malčice dremnem,'' promumlja on dok je gasio svjetlo, ali je sumnjao da će mu se ova molitva uslišiti. I nije. Iako je tad bio budan dvadeset četiri sata, do petnaest do četiri nestalo je i najmanje natruhe pospanosti u njegovu tijelu i duši. Bio je umoran, da - dublje i temeljitije umoran nego ikad dosad - no shvatio je da su biti umoran i biti pospan dva potpuno različita pojma. San, ta j neizbirljivi prijatelj, najbolja i najpouzdanija bolnica od zore čovječanstva, ponovno ga je izdao. U četiri sata krevet je Ralphu postao mrzak, kao i uvijek kad bi shvatio da ga ne može valjano iskoristiti. Brzim pokretom položi stopala na pod i počeše se po čuperku kovrčavih dlačica - sad skoro potpuno sivih - koje su izvirivale kroz njegov uglavnom nezakopčani gornji dio pidžame. Ponovno navuče papuče i ne dižući noge u hodu vrati se u dnevnu sobu, gdje sjedne u naslonjač i pogleda niz Harris Avenue. Izgledala je kao pozornica na kojoj je stajao jedan jedini glumac, a koji čak nije bio ni ljudsko stvorenje: bio je to pas-lutalica koji je polako išao niz Harris Avenue prema Strawford parku i Up-Mile Hillu. Držao je stražnju nogu u zraku što češće je mogao i šepesao najbolje što je mogao na preostale tri.
  • 30. ''Bok, Rosalie,'' promumlja Ralph i rukom protrlja oči. Bio je četvrtak ujutro, dan odvoza smeća u Harris Avenue, pa se nije začudio kad je ugledao Rosalie, koja je, otprilike posljednjih godinu dana, bila lutajući, sporadični inventar u njihovoj četvrti. Neužurbano je išla niz ulicu i pregledavala redove i skupine kanti vještinom iskusnog kupca na buvljacima. Rosalie - koja je jutros šepala jače nego inače i izgledala jednako umorno koliko se Ralph osjećao - nađe nešto što je izgledalo poput prilično velike goveđe kosti i odskakuće noseći je u zubima. Ralph ju je promatrao dok se nije izgubila iz vida, a tad sjedne ruku sklopljenih u krilu i zagleda se u tiho susjedstvo, u kojem su narančaste visokonaponske svjetiljke pojačavale privid da je Harris Avenue bila nešto više od scenografije ostavljene 5 nakon svršetka večerašnje predstave i odlaska glumaca; sjajile su poput reflektora u savršenoj perspektivi, nadnaravnoj i halucinogenoj. Ralph Roberts sjedio je u naslonjaču u kojem je u posljednje vrijeme proveo toliko ranojutarnjih sati pa pričeka da svjetlost i kretanje oživi beživotni svijet ispod njega. Naposljetku prvi glumac ljudsko biće - Pete, raznosač novina - uđe na pozornicu zdesna, vozeći se na svom biciklu marke Raleigh. Vozio se prema vrhu ulice, bacao smotane novine iz torbe ovješene preko ramena i gađao vrata u koja je ciljao priličnom točnošću. Ralph ga je neko vrijeme promatrao, a tad uzdahne kao da se popeo iz podruma pa ustane da skuha čaj. ''Ne sjećam se da je u ijednom mom horoskopu bilo spomena o ovom sranju,'' reče šuplje pa otvori kuhinjsku pipu i počne puniti kotlić za vodu. 5 Dugo jutro tog četvrtka i još dulje poslijepodne bili su za Ralpha Robertsa vrijedna pouka: ne smije se biti nezadovoljan sa tri ili četiri sata sna samo zato što je cijeli život proveo u zabludi da ima pravo na najmanje šest, a najčešće sedam sati sna. To je služilo i kao mrska najava: ako se stanje ne poboljša, može očekivati da će se ubuduće uglavnom ovako osjećati. Prokletstvo, uvijek će se tako osjećati. Ode u spavaću sobu u deset sati pa ponovno u jedan, nadajući se da će usnuti - makar samo odrijemati, a pola sata sna bi mu spasilo život - ali nije mogao ni zadrijemati. Bio je užasno umoran, ali nimalo pospan. Oko tri sata odluči si skuhati Liptonovu juhu. Napuni posudu svježom vodom, stavi je na štednjak da zakuha i otvori kuhinjski ormarić iznad radne plohe u kojem je držao začine i razne paketiće s hranom koju čini se jedu samo astronauti i starci - hrana u prahu kojoj potrošači moraju dodati samo vruću vodu. Besciljno je naguravao konzerve i boce a tad se zagleda u ormarić, kao da očekuje da će se kutija paketića juha stvoriti nekim čudom u prostoru koji je oslobodio. A jer nije, on ponovi postupak, samo što je ovaj put vratio stvari na njihovo mjesto prije no što se ponovno zagledao u ormarić odsutnim i zbunjenim pogledom koji je postajao (Ralph, na svu sreću, nije to znao) njegov najčešći izraz. Kad je kotlić za vodu zapištao, on ga stavi na jedan od stražnjih plamenika, vrati se i ponovno zapilji u ormarić. Sine mu - jako, jako polako - da je sigurno pojeo svoj posljednji paketić juhe jučer ili prekjučer, iako se nije ni za Boga miloga mogao toga sjetiti. ''To je iznenađenje?'' upita kutije i boce u otvorenom ormariću. '''I ako sam umoran da se ne mogu sjetiti vlastitog imena.'' Da, mogu, pomisli on. Leon Redbone. Eto! Nije to bila neka osobito dobra šala, ali lagan smiješak - lagan poput pera - dodirne mu usne. On uđe u kupaonicu, očešlja se pa siđe u prizemlje. Evo Audieja Murphyja, kreće na neprijateljski teritorij u potrazi za zalihama, pomisli on. Najvažniji cilj: jedna kutija
  • 31. Liptonove kokošje juhe s rižom. Pokaže li se da je nemoguće naći i ostvariti taj cilj, prijeći ću na drugi: rezanci s govedinom. Znam da je to vratolomna misija, ali - '' - ali ja najbolje radim sam'' dovrši on rečenicu istom kad izađe na trijem. Upravo je prolazila stara gospođa Perrine i ona počasti Ralpha strogim pogledom ali ne reče ništa. On pričeka da ona prođe nekoliko metara - danas se nije osjećao sposobnim za razgovor, a ponajmanje s gospođom Perrine, za koju bi se i u dobi od osamdeset dvije godine još moglo naći zanimljivog i korisnog posla u bazi marinaca na Parris Islandu. On se pretvarao da pregledava grivileu koja je visjela s kuke ispod strehe trijema sve dok ona ne odmakne na sigurnu udaljenost, a tad prijeđe preko Harris Avenue prema Red Appleu. A ondje su počele stvarne nevolje. 6 Uđe u tu trgovinu živežnih namirnica još jednom duboko zamišljen nad spektakularnim neuspjehom eksperimenta s odgođenim spavanjem, pitajući seje li taj savjet u knjigama iz knjižnice tek gradska inačicu narodnih lijekova koje su mu njegovi poznanici tako gorljivo preporučivali. Bila je to neugodna pomisao, ali je vjerovao da mu jc njegov um (ili sila koja djeluje iza njegova uma i koja zapravo upravlja tim polaganim mučenjem) poslao još neugodniju poruku: Ralphe, imaš mali prozor sna. Nije velik kao nekoć a čini se da se smanjuje svakim tjednom, ali budi zahvalan za to što imaš, jer je mali prozor bolji nego nikakav. To ti je sad jasno, zar ne? ''Da,'' progunđa Ralph dok je hodao niz središnji prolaz prema kričavo obojenim kutijama Liptonovih juha. ''I te kako.'' Sue, poslijepodnevna prodavačica, veselo se nasmije. ''Sigurno imaš novaca u banci, Ralph'' reče ona. ''Molim?'' Ralph se ne okrene; pregledavao je crvene kutije. Evo juhe od luka... graška... goveđa juha s rezancima... ali gdje je dovraga kokošja juha s rižom? ''Moja mama uvijek kaže da ljudi koji govore sami sa sobom imaju mili Bože!'' Na trenutak Ralph pomisli da je njezina rečenica suviše teška da bi je njegov umorni mozak odmah shvatio, nešto o tome da su ljudi koji govore sami sa sobom našli Boga, a tad ona vrisne. On se bio prignuo pogledati kutije na najnižoj polici, no vrisak ga uspravi tako naglo da su mu koljena klecnula. Brzo se okrene prema prednjem dijelu trgovine i pritom udari laktom u gornju policu izloženih juha pa sruši nekoliko crvenih kutija u prolaz. ''Sue? Što je?'' Sue se ne obazre na njega. Gledala je kroz vrata, stisnute je šake pritisnula na usta, a iznad njih su se vidjele njezine razrogačene smeđe oči. ''Bože, pogledaj tu krv!'' poviče stisnuta grla. Ralph se okrene još malo, sruši još nekoliko kutija i pogleda kroz prljavi izlog Red Applea. Prizor koji ugleda izmami mu uzdah zaprepaštenja. Bilo mu je potrebno nekoliko sekundi - možda pet - da shvati da je okrvavljena, pretučena žena koja posrče prema Red Appleu Helen Deepneau. Ralph je oduvijek smatrao Helen najljepšom ženom u zapadnom dijelu grada, ali danas na njoj nije bilo ničeg lijepog. Jedno joj se oko zatvorilo od otekline; na lijevoj je sljepoočici imala jednu posjekotinu koja će uskoro utonuti u raznobojni otok svježe masnice; njezine otečene usne i obrazi bili su pokriveni krvlju. Krv joj je još curila iz nosa. Posrtala je preko malog parkirališta prema vratima trgovine kao da je pijana. Njezino netaknuto oko kao da ništa nije vidjelo, samo je zurilo. Još užasnije od toga kako je izgledala bio je način na koji je postupala s Natalie. Uplakano, prestrašeno dijete naslonila je ovlaš na jedan kuk, noseći je kao što je vjerojatno nosila knjige u školu prije deset ili dvanaest godina.
  • 32. ''Isuse, ispustit će dijete!'' vrisne Sue, ali iako je bila deset koraka bliže vratima nego on, ne pomakne se - stajala je na mjestu ruku pritisnutih na usta a oči su joj progutale lice. Ralph više nije osjećao umor. Pojuri niz prolaz, otvori vrata i istrči iz trgovine. Stigao je na vrijeme da uhvati Helen za ramena kad je bokom udarila u ormarić s ledom - na svu sreću ne onim na kojem je držala Natalie - što ju je okrenulo u drugom pravcu. ''Helen!'' vikne on. ''Isuse, Helen, što se dogodilo?'' ''Ha?'' upita ona, glasa beživotno radoznalog, potpuno drukčijeg od glasa vedre mlade žene koja je katkad išla s njim u kino i uzdisala zbog Mela Gibsona. Njezino zdravo oko okrene se prema njemu i on u njemu ugleda istu beživotnu radoznalost, pogled koji je govorio da ona ne zna tko je, a kamoli gdje je ili što se dogodilo, ili kada. ''A? Ral? Šo?'' Dijete sklizne. Ralph pusti Helen, posegne za Natalie i uspije dohvatiti jednu naramenicu na puloveru. Nat vrisne, zamaše rukama i zagleda se u njega svojim golemim tamnoplavim očima. Drugu ruku Ralph provuče između Natinih nogu trenutak prije no što se naramenica koju je držao otkvači. Na trenutak je zaplakano dijete balansiralo na njegovoj ruci poput gimnastičara na gredi i Ralph osjeti vlažnu izbočinu njezinih pelena kroz odijelce koje je imala na sebi. Tad je drugom rukom obgrli oko leđa i podigne na prsa. Srce mu je snažno tuklo, a čak i sad dok je dijete bilo sigurno u njegovim rukama, priviđalo mu se kako je dijete skliznulo i kako njezina glava pokrivena kapicom line kose udara o pločnik pokriven opušcima i kako se čuje mučan lom. ''A? Šo? Ral?'' upita Helen. Ugleda Natalie u Ralphovu naručju i iz njezina zdravog oka nestane malo beživotnosti. Ona podigne ruke prema djetetu, a u Ralphovu naručju Natalie ponovi taj pokret svojim bucmastim ručicama. No tad Helen posrne, udari o zid zgrade i zatetura korak unatrag. Jedna joj je noga zapela o drugu (Ralph ugleda krvave mrlje na njezinim malim bijelim tenisicama i zaprepasti se kako se sve odjednom rasvijetlilo; boja se vratila u svijet, barem privremeno), i pala bi da Sue nije odabrala upravo taj trenutak konačno izaći. Umjesto da padne, Helen podupru vrata koja su se otvorila i ona je stajala naslonjena na njih, poput pijanca prislonjena na rasvjetni stup. ''Ral?'' Izraz na njezinu licu sad je bio malo bistriji i Ralph shvati da nije riječ o radoznalosti koliko o nevjerici. Ona oštro udahne i pokuša istisnuti razgovijetne riječi kroz svoje otečene usne. ''Da. Da mi beu. Beu. Da mi... Nali.'' ''Još ne, Helen,'' reče Ralph. ''Nisi sigurna na nogama.'' Sue je još bila s druge strane vrata i držala ih da Helen ne padne. Djevojčini obrazi i čelo bili su pepeljastosivi, a oči ispunjene strahom. ''Izlazi,'' reče joj Ralph. ''Pridrži je.'' ''Ne mogu!'' cmizdrila je. ''Sva je krv-krv-krvava!'' ''Zaboga, prekini s tim! To je Helen! Helen Deepneau, susjeda iz ulice!'' Iako je Sue to sigurno znala, pomoglo je kad je čula ime. Ona se provuče kroz otvorena vrata i kad je Helen ponovno posrnula unatrag, Sue je jednom rukom uhvati oko ramena i čvrsto je stisne. Izraz nevjerojatnog iznenađenja zadržao se na Heleninu licu. Ralphu je to bilo sve teže gledati. Smučilo mu se u želucu. ''Ralph? Što se dogodilo? Nesreća?'' On okrene glavu i ugleda Billa McGoverna kako stoji na rubu parkirališta. Bio je odjeven u jednu od svojih elegantnih plavih košulja s tragovima glačala na rukavima. Jednom neobično nježnom rukom dugih prstiju zaklanjao je oči. Izgledao je čudno, nekako nago, ali Ralph nije imao vremena razmišljati zašto; previše se toga događalo. ''Nije to bila nesreća,'' reče on. ''Pretučena je. Uzmi dijete.''
  • 33. On pruži Natalie McGovernu, koji najprije ustukne ali tad prihvati dijete. Natalie odmah počne vrištati. McGovern, koji je izgledao kao du mu je netko upravo predao prepunu vrećicu u koju je netko povratio, držao ju je na udaljenosti ruke tako da su joj noge klatile po zraku. Iza njegovih leđa okupili su se ljudi, uglavnom mladež u bejzbol dresovima na povratku s poslijepodnevnog treninga na nedalekom igralištu. Zurili su u Helenino natečeno lice neugodnom znatiželjom i Ralpha to podsjeti na biblijsku priču o Noinu pijanstvu - dobrim sinovima koji su odvratili pogled s nagog starca koji je ležao u šatoru i lošem sinu koji je gledao ... On blago zamijeni Sueinu ruku svojom. Helenino se zdravo oko ponovno okrene prema njemu. Ovog puta razgovjetnije, veselije izgovori njegovo ime i zbog zahvalnosti koju Ralph začuje u njezinu šušljavu glasu dođe mu da zaplače. ''Sue - uzmi dijete. Bili nema pojma.'' Ona to učini pa nježno i vješto obgrli dijete. McGovern joj se zahvalno nasmiješi i Ralph shvati što nije u redu s njegovim izgledom. McGovern nije nosio slamnati šešir koji se činio njegovim sastavnim dijelom (barem ljeti) kao i kvržica na hrptu njegova nosa. ''Hej, gospodine, što se dogodilo?'' upita jedan od bejzbolaša. ''Ništa što bi se tebe ticalo,'' reče Ralph. ''Izgleda kao da je odigrala nekoliko rundi s Riddickom Boweom. ''Ma što s njim, s Tysonom,'' reče drugi klinac, i začudo, začuje se smijeh. ''Odlazite!'' podvikne Ralph, razbjesnjevši se. ''Idite prodavati svoje novine! Ne gurajte nos u tuđa posla!'' Oni se odmaknu nekoliko koraka, ali nijedan ne ode. Gledali su u krv, i to ne onu filmsku. ''Helen, možeš li hodati?'' ''Da,'' reče ona. ''Islim... mislim da mogu.'' On oprezno s njom zaobiđe otvorena vrata pa uđu u Red Apple. Hodala je polako, vukla se s noge na nogu poput starice. Miris znoja i potrošenog adrenalina kiselkasto je zaudarao iz njezinih pora i Ralphu se ponovno okrene želudac. Nije to zapravo bilo zbog tog mirisa; bilo je to zbog napora da spoji ovu Helen s razgovorljivom, ugodno privlačnom ženom s kojom je jučer razgovarao dok je ona plijevila svoje gredice s cvijećem. Ralph se prisjeti još nečeg u vezi s jučerašnjim danom. Helen je nosila plave kratke hlačice, prilično visoko izrezane i primijetio je nekoliko modrica na njezinim nogama - veliku žutu mrlju visoko na lijevom bedru i svježiju, tamniju na desnom listu. On odvede Helen prema malom uredu iza blagajne. Pogleda u izbočeno zrcalo protiv krađe postavljeno u uglu trgovine i ugleda kako McGovern pridržava Sue vrata. ''Zaključaj vrata,'' reče preko ramena. ''Hej, Ralph, ne bih smjela - '' ''Samo nekoliko minuta'' reče Ralph. ''Molim te.'' ''Pa... dobro. Može.'' Ralph začuje štropot zasuna dok je polako posjeo Helen na tvrdi plastični jednostavni stolac iza neurednog stola. On podigne slušalicu i pritisne tipku s oznakom 911. Prije no što je telefon uspio zazvoniti na drugom kraju, okrvavljena se ruka ispruži i pritisne sivu tipku za prekid veze. ''Neoj .. . Ral.'' Ona proguta slinu s velikim naporom i pokuša ponovno. ''Nemoj.'' ''Da,'' reče Ralph. ''Hoću.''
  • 34. U njezinu zdravom oku on sad ugleda strah, a ne više beživotnost. ''Ne,'' reče ona. ''Molim te, Ralph. Nemoj.'' Pogleda pokraj njega pa ponovno ispruži svoje ruke. Od poniznog, zaklinjućeg pogleda na njezinu natučenom licu Ralph zbunjeno žmirne. ''Ralph?'' upita Sue. ''Želi dijete.'' ''Znam. Daj joj ga.'' Sue joj pruži Natalie i Ralph ugleda kako dijete - nešto starije od godine dana, bio je siguran - stavlja ruke oko majčina vrata, a lice prislanja na majčino rame. Helen poljubi Natalie u tjeme. Vidjelo se da je to boli, ali ona to učini još jednom. Pa još jednom. Spustivši pogled, Ralph ugleda kako se krv zgrušala u borama na Heleninu vratu poput blata. Vidjevši to, bijes mu ponovno zakuca u žilama. ''To je lid učinio, zar nc?'' upita. Dabome da je on - nitko ne bi pritisnuo tipku za prekid veze kad netko pokušava nazvati 911 da ga je pretukao netko nepoznat - ali je morao pitati. "Da," reče ona. Rekla je to šaptom, odgovor je bio tajna priopćena u fini oblak kose njezine kćeri. ''Da, Ed je to učinio. Ali ne možeš nazvali policiju.'' Ona podigne pogled. Ono zdravo oko bilo je puno straha i bijede. ''Molim te, ne zovi policiju, Ralph. Ne mogu podnijeti pomisao da bi Natalien otac otišao u zatvor zbog ... zbog ...'' Helen brižne u plač. Natalie se na trenutak veselo i iznenađeno zagleda u majku svojim okruglim očicama, a tad joj se pridruži. 7 ''Ralph?'' oklijevajući upita McGovern. ''Da joj kupim tylenol ili nešto?'' ''Bolje ne,'' reče on. ''Ne znamo što joj je, koliko je povrijeđena.'' Skrene pogled prema izlogu ne želeći vidjeti što je s druge strane, nadajući se da neće ugledati, ali ipak ugleda: znatiželjna lica nanizana sve do mjesta na kojem je hladnjak za pivo zaklanjao vidik. Neki su stavili ruke sa strane lica zbog odbljeska stakla. ''Što da učinimo, ljudi?'' upita Sue. Gledala je u radoznalce i nervozno cupkala rub kute koje su svi prodavači u Red Appleu morali nositi. ''Dozna li uprava da sam zaključala vrata za radnog vremena, mogla bih izgubiti posao.'' Helen ga povuče za ruku. ''Molim te, Ralph,'' ponovi ona, samo što je u njezinim otečenim usnama zvučalo kao Olite, Raf. ''Nemoj nikoga zvati.'' Ralph je pogleda ne znajući što da misli. U životu je vidio puno masnica na puno žena, a nekoliko (iako, mora priznati, ne puno) koje su bile pretučene puno ozbiljnije nego Helen. No nije uvijek izgledalo tako ozbiljno. Njegov način razmišljanja i osjećaj morala oblikovani su u doba kad se smatralo da je ono što se događa između supružnika izu zatvorenih vrata njihova braka njihova stvar, a to je podrazumijevalo i muškarca koji udara šakama i ženu koja siječe jezikom. Ljude se ne može natjerati da se pristojno ponašaju, a miješanje u takve stvari - čak i s najboljim namjerama često bi pretvaralo prijatelje u neprijatelje. Ali se tad sjeti načina na koji je Helen nosila Natalie dok je teturala preko parkirališta: ovlaš na boku poput udžbenika. Da je ispustila dijete na parkiralištu ili dok je prelazila Harris Avenue, ne bi toga ni bila svjesna; Ralph je zaključio da je Helen dijete uzela sa sobom nagonski. Nije željela ostaviti Nat na skrbi čovjeku koji ju je tako izmlatio da je vidjela samo na jedno oko i šušljala slogove bez suglasnika. Sjeti se još nečeg, nečeg u vezi s razdobljem nakon Carolynine smrti ranije ove godine. Iznenadio se dubinom svoje tuge - ipak je to bila očekivana smrt i bio je uvjeren da je uglavnom obavio žalovanje dok je
  • 35. Carolyn bila živa - i ta ga je tuga onesposobila da izvrši posljednje pripreme. Uspio je nazvati pogrebno poduzeće Brookings- Smith, ali je Helen uzela obavijest o smrti od lokalnih novina News i pomogla Ralphu da je ispuni, Helen je otišla s njim izabrati kovčeg (McGovern, koji je mrzio smrt i sve što uz nju ide, nestao je) i Helen mu je pomogla odabrati vijenac - onaj na kojem je pisalo Voljenoj supruzi. A i Helen je naravno organizirala zakusku nakon pogreba, donijela sendviče iz Frankove ugostiteljske radnje te napitke i pivo iz Red Applea. To je Helen učinila za njega kad on to nije mogao učiniti za sebe. Zar nije dužan uzvratiti joj dobrotu, iako to Helen možda sad i ne smatra dobrotom? ''Bili?'' upita on. ''Što ti kažeš?'' McGovern pogleda u Ralpha pa u Helen, koja je sjedila na plastičnom stolcu pognuta, izubijana lica, pa ponovno u Ralpha. Izvadi rupčić i nervozno obriše usta. ''Ne znam. Helen mi je jako draga i želim učiniti dobro djelo - znaš da želim - ali ovo ...tko zna što je dobro?'' Ralph se prisjeti što je Carolyn običavala govoriti kad bi počeo kukati i prigovarati zbog nekog mrskog kućanskog posla, ili posla izvan kuće koji nije želio obaviti, ili neke nepoželjne obveze: Dug je povratak do raja, dušo, pa zato nemoj praviti probleme zbog sitnica. Ponovno posegne za telefonom. Helen ga ovog puta uhvati za ručni zglob i odgurne mu ruku. ''Dobili ste policijsku postaju grada Derryja,'' reče mu snimljeni glas. ''Pritisnite jednom za hitne službe. Pritisnite dvaput za policiju. Pritisnite triput za informacije.'' Ralph, koji odjedanput shvati da su mu potrebne sve tri službe, zastane na trenutak pa pritisne dvaput. Telefon zazvrji a ženski glas reče: ''Policija, izvolite?'' On duboko uzdahne i reče, ''Ovdje Ralph Roberts. Sad sam u trgovini Red Apple na Harris Avenue, sa svojom susjedom iz ulice. Zove se Helen Deepneau. Nemilice je pretučena.'' On blago položi ruku na Helenin obraz a ona pritisne čelo na njegov bok. Osjećao je žar njezine kože kroz košulju. ''Molim vas dođite što prije.'' On spusti slušalicu, pa čučne ispred Helen. Natalie ga ugleda, veselo zacvrkuće i ispruži ruku da prijateljski zatrubi na njegov nos. Ralph se nasmiješi, poljubi njezin sićušni dlan, pa pogleda u Helenino lice. ''Oprosti mi, Helen,'' reče on, ''ali morao sam. Nisam mogao ne učiniti. Shvaćaš li? Nisam mogao ne nazvati.'' ''Nita ja ne saćam!'' reče ona. Prestala je krvariti iz nosa, ali kad je podignula ruku da ga obriše, ustukne pred dodirom vlastitih prstiju. ''Helen, zašto je to učinio? Zašto bi te Ed tako izmlatio?'' Prisjeti se drugih njezinih modrica - možda i obrasca njihova pojavljivanja. Ako postoji obrazac, nije ga dosad primijetio. Zbog Carolynine smrti. I zbog nesanice koja je nastupila nakon toga. U svakom slučaju, nije vjerovao da je Ed danas prvi put podigao ruku na svoju suprugu. Danas je možda dostiglo vrhunac, ali nije bilo prvi put. Shvaćao je tu zamisao i njezinu logičnost, ali ipak nije mogao zamisliti da bi Ed to učinio. Mogao je zamisliti Edov brz osmijeh, njegove vedre oči, način na koji nemirno miče rukama dok govori... ali nije mogao, bez obzira na to koliko se trudio, zamisliti da se Ed služi tim rukama da mlati ženu. A tad ispliva sjećanje, prizor kad je Ed krenuo goropadna koraka prema muškarcu koji je vozio onaj plavi kamionet - Ford Ranger, zar ne? - i kako je nadlanicom opalio grdosiju preko zuba. Ta je uspomena bi lu kao ormar u onom starom radioprogramu s Fibberom McGeejem - samo što iz ovog ormara nije ispala lavina krame nego niz jasnih slika tog dana prošlog srpnja. Tmasti oblaci koji su se skupljali iznad zračne luke. Edova ruka koja je provirila kroz prozor Datsuna i počela mahati gore-dolje, kao da će tako natjerati vrata da se brže otvaraju. Rubac s kineskim znakovima. Hey, hey, Susan Day, how many kids did you kill today? pomisli Ralph, samo što je čuo Edov glas, i znao je što će Helen reći prije no što je otvorila usta.
  • 36. ''Glupost,'' reče ona tupo. ''Udario me jer sam potpisala peticiju - samo zato. Kruže gradom. Netko mi ju je gurnuo pod nos kad sam prekjučer ulazila u supermarket. Rekao je nešto o dobrotvornoj priredbi za WomanCare i to mi se učinilo u redu. Usto, mala je bila nemirna pa sam...'' ''Pa si je potpisala,'' blago dovrši Ralph. Ona kimne glavom i ponovno se rasplače. ''Kakvu peticiju?'' upita McGovern. ''Da Susan Day dođe u Derry,'' reče mu Ralph. ''Ona je feministkinja - '' ''Znam tko je Susan Day,'' ljutne se McGovern. ''Dakle, skupina ljudi je pokušava dovesti ovamo da održi predavanje. U korist WomanCare centra.'' ''Kad je Ed danas došao kući bio je odlično raspoložen,'' reče Helen kroz suze. ''Skoro uvijek je takav četvrtkom, jer tad radi samo pola radnog vremena. Govorio je o tome kako će provesti poslijepodne pretvarajući se da čita knjigu a zapravo će samo promatrati vrtnju vrtnog poljevača... znaš kakav je ...'' ''Da,'' reče Ralph i sjeti se kako je Ed gurnuo ruku u jednu od grdosijinih bačava i prepredena osmijeha (Znam ja trik vrijedan ova dva) na njegovu licu. ''Da, znam kakav je.'' ''Poslala sam ga da kupi dječju hranu . . G l a s joj postane viši, razdru?,en i prestrašen. ''Nisam znala da će se razljutiti. .. zapravo sam već zaboravila da sam potpisala tu prokletu peticiju ... i još mi nije jasno zašto se toliko uzrujao ... ali... ali kad se vratio ...'' Ona zadrhti i privine Natalie k sebi. ''Šššš, Helen, smiri se, sve je u redu.'' ''Ne, nije!'' Ona ga pogleda. Suze su se slijevale iz jednog oka i kapale ispod natečene vjeđe drugog. ''Ni-ni-nije! Zašto ovog puta nije prestao? I što će se dogoditi sa mnom i djetetom? Kamo da odemo? Nemam novca osim ono što imamo na zajedničkom bankovnom računu ... Ne radim ... o, Ralph, zašto si pozvao policiju? Nisi to trebao učiniti!'' I ona ga udari po nadlaktici malom nemoćnom šakom. ''Izvući ćeš se ti iz toga,'' reče on. ''Imaš puno prijatelja u gradu.'' Ali je jedva čuo svoje riječi i nije ni osjetio njezin slab udarac. Gnjev je tukao u njegovim grudima i sljepoočicama poput drugog bila. Ne Zašto nije prestao; nije tako rekla. Rekla je Zašto ovog puta nije prestao? Ovog puta. ''Helen, gdje je sad Ed?'' ''Kod kuće, valjda,'' reče ona tupo. Ralph je dodirne po ramenu, pa se okrene i krene prema vratima. ''Ralph?'' upita Bill McGovern. Zvučao je usplahireno. ''Kamo ideš?'' ''Zaključaj vrata za mnom,'' Ralph reče Sue. ''Ne znam smijem li to.'' Sue se sumnjičavo zagleda u nanizane znatiželjnike koji su virili kroz prljavi izlog. Sad ih je bilo više. ''Smiješ,'' reče on, pa nakrene glavu, začuvši prvi jedva čujni zvuk zavijanja dolazeće sirene. ''Čuješ to?'' ''Da, ali - '' "Policajci će ti reći što trebaš učiniti a šef se neće na tebe naljutiti vjerojatno će ti dati orden jer si dobro postupila.'' ''Učini li to, podijelit ću nagradu s vama,'' reče ona, pa pogleda ponovno u Helen. U Sueine se obraze vratilo malo boje, ali ne puno. ''Isuse, Ralph, pogledaj je! Zar ju je zaista izmlatio zato što je potpisala neki glupi papir u samoposluživanju?''
  • 37. ''Vjerojatno,'' reče Ralph. Shvaćao je o čemu razgovaraju, ali kao da je dopiralo iz daljine. Njegov bijes bio je bliži; kao da mu je ovio ruke oko vrata. Poželi da ima četrdeset ili pedeset godina pa da Ed okusi dozu vlastita lijeka. A možda će ipak pokušati. Okretao je zasun vrata kad ga McGovern zgrabi za rame. ''Što si naumio?'' ''Idem do Eda.'' ''Šališ se? Rastrgat će te na komade, pojaviš li mu se pred očima. Zar nisi vidio što je učinio njoj?'' ''I te kako,'' odgovori Ralph. Nije baš zarežao, ali dovoljno slično tome pa McGovern spusti ruku. ''Ralph, imaš sedamdeset godina, ako si slučajno zaboravio. A Helen je potreban prijatelj, a ne neka isprebijana starina koju će moći posjećivati jer će njegova bolnička soba biti treća vrata do njezine.'' Bili je dabome imao pravo, ali to Ralpha samo još više ražesti. Vjerojatno je to zasluga nesanice, koja je raspirivala njegov gnjev i zamagljivala mu razbor, ali to nije ništa mijenjalo. Na neki je način njegov bijes bio olakšanje. Bilo je to svakako bolje nego životariti u svijetu u kojem je sve tamnosivo. ''Pretuče li me pošteno, dobit ću nešto jako protiv bolova i pošteno ću se naspavati,'' reče on. ''A sad me ostavi, Bili.'' On brza koraka prijeđe preko parkirališta Red Applca. Policijski se automobil približavao bljeskajući svojim plavim krovnim svjetlima. Okupljeni radoznalci su ga zasipali pitanjima - Što se dogodilo? Dobro je? - ali se Ralph nije obazirao na njih. Zastane na pločniku, pričeka da policijski automobil skrene u parkiralište, pa prijeđe Harris Avenue brzim korakom. McGovern ga je zabrinuto slijedio na sigurnoj udaljenosti.
  • 38. Treće poglavlje 1 Ed i Helen Deepneau živjeli su u maloj obiteljskoj kućici - boje čokolade, s ukrasima poput tučenog vrhnja, u kući kakve su starije žene često nazivale ''ubave'' - četiri kuće dalje od one koju su dijelili Ralph i Bill McGovern. Carolyn je voljela govoriti da Deepneauovi pripadaju ''Crkvi modernih yuppieja 22'', iako je njezina simpatija za njih tom izrazu otupjela oštricu. Oni su bili laissez - faire2* vegetarijanci koji su smatrali da se riba i mliječne prerađevine smiju jesti, radili su za Clintona na posljednjim izborima, a na automobilu parkiranom na kolnom prilazu - ne na Datsunu nego na jednom od novih tipova kombija bile su naljepnice na kojima je pisalo CIJEPAJTE DRVA, A NE ATOME i KRZNO NA ŽIVOTINJAMA, A NE LJUDIMA. Deepneauovi su sačuvali svaku ploču koju su kupili šezdesetih godina - Carolyn je to smatrala jednim od njihovih ponajboljih obilježja - i sad, kad se približio kućici, ruku stisnutih u šake i spuštenih niz bokove, začuje Grace Slick kako zavija jednu od onih starih himni San Francisca: '' One pill makes you bigger, One pill makes you small, And the ones that Mother gives you Don t do anything at all, Go ask Alice, when she ''s ten feet tall'' Glazba je dopirala iz nekog kazetofona na trijemu veličine poštanske marke. Poljevač se brzo okretao na travnjaku, psikao i bacao duge po zraku, polažući blistavu vlažnu prostirku na pločnik. Ed Deepneau, bez košulje, sjedio je na vrtnom stolcu s lijeve strane betonskog prilaza prekriženih nogu, gledajući u nebo napregnuta izraza lica poput čovjeka koji pokušava zaključiti sliči li oblak koji mu prolazi iznad glave konju ili jednorogu. Jedna bosa noga poigravala je gore- -dolje u ritmu glazbe. Otvorena i na krilo položena knjiga odlično se uklapala uz glazbu koja se slijevala iz kazetofona. Even Cowgirls Get the Blues, od Toma Robbinsa. Skoro idilična ljetna vinjeta; prizor malogradskog spokojstva koje bi poželio naslikati Norman Rockwell i nasloviti Slobodno poslijepodne. Samo ste morali ne obazirati se na krv na Edovim ručnim zglobovima i veliku kap krvi na lijevom staklu njegovih naočala lenonica. ''Ralph, zaboga, nemoj se potući s njim!'' sikne McGovern kad je Ralph skrenuo s pločnika i presjekao preko travnjaka. Prođe kroz sitan tuš poljevača i ne osjetivši ga. Ed se okrene, ugleda ga i širok osmijeh ozari mu lice. ''Hej, Ralph!'' reče on. ''Baš mije drago da si navratio!'' U mislima Ralph ugleda kako pruža ruke i gura Edov stolac, prevrće ga iza njegov travnjak. Ugleda kako se Edove oči šire od zaprepaštenja iza stakala njegovih naočala. Taj je prizor bio tako stvaran da je čak vidio i bljesak sunca na poklopcu Edova sata kad se pokušao uspraviti u sjedeljci. ''Dohvati si pivo i dovući si kamen za sjesti,'' reče Ed. ''Ako si raspoložen za partiju šaha - '' ''Pivo? Partija šaha«? Isuse Kriste Ede, što ti je?'' Ed ne odgovori odmah, nego pogleda u Ralpha istodobno zastrašujućim i razdražujućim pogledom. Bila je to mješavina podsmješljivosli i stida, pogled čovjeka koji namjerava reći Dovraga, dušo, zar sam ponovno zaboravio iznijeti smeće?
  • 39. Ralph upre prstom nizbrdo, pokraj MeGoverna koji je stajao - da je bilo pogodnog skrovišta sigurno bi se sakrio i virio - pokraj vlažne prostirke koju je poljevač položio na pločnik, i koji ih je nervozno promatrao. Prvom se policijskom automobilu pridružio drugi i Ralph je čak mogao čuti jedva čujno krčanje radio poziva kroz otvorene prozore. Broj znatiželjnika se prilično povećao. ''Policija je ondje zbog Helen!'' reče on, naredivši samom sebi da ne viče, nikakve koristi od vikanja, ali je ipak vikao. ''Ondje su jer si pretukao svoju ženu, je li ti to jasno?'' ''O,'' reče Ed i zamišljeno si protrlja obraz. ''A to. '' ''Da, to,'' reče Ralph. Bio je izbezumljen od jarosti. Ed se zapilji pokraj njega u policijske automobile, u ljude koji su se sjatili oko Red Applea... a tad ugleda McGoverna. ''Bili!'' vikne. McGovern ustukne. Ed to ili nije primijetio ili se pretvarao da nije primijetio. ''Hej! Dovući si kamen! Hoćeš pivo?'' Tad je Ralph postao svjestan da će udariti Eda, razbiti mu njegove glupe male okrugle naočale, možda mu i zabiti komadić stakla u oko. Učinit će to, ništa ga na svijetu neće spriječiti, samo što ga je u posljednjem trenutku ipak nešto spriječilo. Carolynin mu je glas često odzvanjao u glavi u posljednje vrijeme - kad si nije mumljao u bradu - ali ovo nije bio Carolynin glas. Ovaj je glas, iako se činilo nemogućim, pripadao Triggeru Vachonu, kojeg je vidio tek jednom ili dvaput nakon onog dana kad gaje Trig izbavio od oluje, dana kad je Carolyn imala prvi napad. Hej, Ralph! Paži še, čuješ? Ovaj je lud što gradi! Možda on hoće da ga lupiš / Da, zaključi on. Možda Ed upravo to i želi. Zašto? Tko zna? Možda da malo zamuti vodu, možda zato što je lud. ''Prekini s tim sranjem,'' reče on i utiša glas skoro do šapta. Bilo mu je drago kad mu Ed hitro ponovno obrati pozornost a još više mu je bilo drago kad se s Edova lica izgubi izraz ugodno neodređene sjetne veselosti. Zamijeni ga oprezan izraz čovjeka u škripcu. Poput, pomisli Ralph, opasne životinje stjerane u kut. Ralph se sagne tako da može Edu pogledati ravno u oči. ''Je li to bilo zbog Susan Day?'' upita tihim glasom. ''Susan Day i abortusa? Nešto u vezi s mrtvom djecom? Jesi li se zato iskalio na Helen?'' Još mu se jedno pitanje motalo po glavi - Tko si ti zapravo, Ede? - ali prije no što ga je mogao postaviti, Ed ispruži ruku, položi je nasred Ralphovih grudi i gume. Ralph padne nauznak na vlažnu travu, dočekavši se na laktove i ramena. Ležao je ondje stopala položenih na zemlju, podignutih koljena, podbočen na laktove i pomnjivo promatrao Eda koji je skočio iz svoje ležaljke. - Ralph, ne diraj u njega! - dovikne McGovern sa sigurne udaljenosti pločnika. Ralph se ne obazre na to. Ostao je na mjestu, podbočen na laktove i pozorno promatrao Eda. Još se ljutio i bojao, ali je te osjećaje počela nadvladavati čudna, jezovita fasciniranost. Gleda u čisto ludilo. Nije to bio negativac iz stripa, nije to bio Norman Bates26 ili kapetan Ahab.27 Bio je to Ed Deepneau koji je radio na obali u Hawking Labs - jedan od štrebera, kako bi rekao neki od Gerijatričara koji igraju šah na izletištu pokraj Extensiona, ali prilično simpatičan za demokrata. A sad je taj prilično simpatičan momak poludio, i to se nije dogodilo samo danas poslijepodne, kad je Ed ugledao ženino ime na peticiji koja je visjela na oglasnoj ploči u trgovini Shop ''n Save. Ralph je sad shvatio da je Edovo ludilo staro najmanje godinu dana pa se zapita kakve je tajne Helen skrivala iza njezina uobičajenog veselog ponašanja i vedrog osmijeha i kakve nenametljive, očajničke signale - osim masnica - nije uhvatio. A tu je i Natalie, pomisli on. Što je ona vidjela? Kroz što je ona prošla ? Osim što ju je njezina teturava, okrvavljena majka nosila preko Harris Avenue i parkirališta Red Applea na boku? Ralphu se naježi koža na rukama.
  • 40. U međuvremenu je Ed počeo koračati krupnim koracima, amo-tamo preko betonskog puteljka, gazeći cinije koje je Helen posadila uz rub. Vratio se Ed kojeg je Ralph upoznao kod zračne luke prije godinu dana, zajedno sa sumanutim kimanjem glave i strogim, sječivim pogledima u prazno. Ono je glumatanje trebalo sakriti ovo, pomisli Ralph. Sad izgleda kao onda kad je pojurio za onim vozačem kamiona. Poput kokota koji štiti svoj dio dvorišta. ''Priznajem, to sve nije isključivo njezina krivnja,'' zabrza Ed, udarajući šakom desne ruke o otvoreni dlan lijeve dok je koračao kroz oblak kapljica iz poljevača. Ralph primijeti da se na Edovu tijelu mogu prebrojiti sva rebra; izgledao je kao da mjesecima nije pošteno jeo. ''No kad glupost dostigne određenu razinu, postane teško s njom živjeti,'' nastavi Ed. ''Ona je poput Tri kralja koji kralja Heroda pitaju za put do Betlehema. Ne može se biti gluplji, zar ne? ''Gdje je onaj što rodio se kao kralj židovski?'' To pitaju Heroda. Tri mudraca! Da ne bi! Je li tako, Ralph?'' Ralph kimne glavom. Naravno, Ed. Što god ti kažeš, Ed. Ed uzvrati kimanjem glave i nastavi hodati naprijed-natrag kroz kapljice i jezivo isprepletene duge i udarati šakom o dlan. ''Kao u pjesmi Rolling Stonesa, ''Pogledaj, pogledaj, pogledaj tu glupaču.'' Vjerojatno se ne sjećate te pjesme, ha?'' Ed se nasmije, škripavo, što podsjeti Ralpha na ples štakora na slomljenom staklu. McGovern klekne pokraj njega. ''Pođimo,'' promrmlja. Ralph odmahne glavom i kad se Ed naglo okrene prema njima, McGovern brzo ustane i povuče se na pločnik. ''Mislila je da te može prevariti, je li u tome problem?'' upita Ralph. Još je ležao na travnjaku, podbočen o laktove. ''Mislila je da nećeš doznati da je potpisala peticiju.'' Ed preskoči preko betonskog prilaza, sagne se nad Ralpha i priprijeti mu stisnutom šakom iznad glave poput negativca u nijemom filmu. ''Ne-ne-ne-ne!" vikne. Jefferson Airplane zamijene Animalsi, Eric Burdon je režao evanđelje prema Johnu Leeju Hookeru: boom-boom-boom-boom, gonna shootya right down.2s McGovern jekne, misleći da će Ed napasti Ralpha, ali umjesto toga Ed klekne i podboči se na zglobove prstiju lijeve ruke na travu, zauzevši položaj trkača na kratke staze koji čeka da starterov revolver opali i da poput metka jurne sa svog startnog mjesta. Lice mu je bilo pokriveno kapima nečeg za što je Ralph najprije pomislio da je znoj, ali se tad sjeti da je Ed prolazio kroz kišu kapljica iz poljevača. Ralph nastavi gledati u krvavu mrlju na lijevom staklu Edovih naočala. Sad se malo razmazala, pa je zjenica njegova lijevog oka izgledala podlivena krvlju. ''To što sam doznao da je potpisala peticiju bila je sudbina! Sudbina! Želiš li reći da to ne shvaćaš? Ralph, nemoj misliti da sam blesav! Možda si star, ali nisi nimalo glup. Dakle, odem u supermarket kupiti dječju hranu, eto ti ironije, i doznam da se ona pridružila djecoubojicama! Centurionima! Grimiznom kralju! Znaš što? Zamaglilo ... mi... se ... pred... očima!'' ''Grimiznom kralju, Ede? Tko je on?'' ''Ma daj.'' Ed lukavo pogleda Ralpha. ''''Tad Herod, kad vidje da su ga mudraci prevarili, razgnjevi se vrlo i naredi da pobiju svu djecu po Betlehemu i po svoj okolini njegovoj od dvije godine i niže, po vremenu koje je dobro doznao od mudraca.'' To je u Bibliji, Ralphe. Matej, drugo poglavlje, 16. stih. Zar sumnjaš u to? Želiš li možda izraziti kakvu jebenu sumnju da tako piše?'' ''Ne. Ako ti tako kažeš, vjerujem ti.'' Ed kimne glavom. Njegove oči, neobično tamne nijanse zelene boje, vrludale su amotamo. A tad se polako nagne nad Ralpha i položi ruku sa svake strane Ralphovih. Kao da će ga poljubiti. Ralph osjeti miris znoja, jedva osjetnog mirisa losiona poslije brijanja i još nešto - nešto što je mirisalo na ustajalo mlijeko. Upita se nije li to miris Edova ludila.
  • 41. Vozilo hitne pomoći približavalo se niz Harris Avenue, bljeskajući svjetlima, ali s isključenom sirenom. Skrene na parkiralište kod Red Applea. ''Tako valja,'' Ed mu dahne u lice. ''Bolje ti je da vjeruješ.'' Njegove oči prestanu vrludati i zaustave se na Ralphu. ''Naveliko ubijaju djecu,'' reče tihim glasom, pomalo uzbuđenim. ''Trgaju ih iz utroba njihovih majki i odvoze iz grada u zatvorenim kamionima. Uglavnom onima s platformom. Upitaj se Ralph: koliko puta tjedno vidiš veliki kamion kako se kotrlja niz cestu? Kamion s ceradom nategnutom preko stražnjeg dijela? Jesi li se ikad zapitao što prevoze ti kamioni? Jesi li se ikad zapitao što je pod tim ceradama?'' Ed se naceri i zakoluta očima. ''U Newportu spaljuju većinu fetusa. Na znaku piše odlagalište otpada, ali je to zapravo krematorij. No neke šalju u druge države. U kamionima, malim zrakoplovima. Jer je tkivo fetusa silno cijenjeno. Kažem ti ne samo kao zabrinuti građanin, Ralphe, nego i kao djelatnik Hawking Laboratoriesa. Tkivo fetusa... vrijedi više ... od zlata.'' On naglo okrene glavu i zapilji se u Billa McGoverna, koji se ponovno prišuljao malo bliže da bi čuo što Ed govori. ''DA, SKUPLJE OD ZLATA I DRAGOCJENIJE OD RUBINA!'' vrisne on i McGovern odskoči natrag, očiju razrogačenih od straha i zaprepaštenja. ''ZNAŠ LI TO, TI STARI PEDERU?'' ''Da,'' reče McGovern. ''Ja ... mislim da znam.'' Baci pogled niz ulicu. Jedan od policijskih automobila izlazio je iz parkirališta i okretao u njihovu smjeru. ''Vjerojatno sam negdje pročitao. U Scientific Americanu.'' "Scientific American!'' Ed se blago prezrivo nasmije i ponovno zakoluta očima prema Ralphu, kao da kaže Vidiš li čime se ja moram baviti. Tad se njegovo lice ponovno uozbilji. ''Ubijaju djecu naveliko," reče on, ''kao u Kristovo doba. Samo što je sad riječ o nerođenima. Ne samo ovdje, u cijelom svijetu. Ubijaju ih na tisuće, Ralph, na milijune, a znaš li zašto? Znaš li zašto smo se vratili na dvor Grimiznog kralja u ovom novom mračnom dobu?'' Ralph je znao. Nije bilo teško sastaviti mozaik, ako se ima dovoljan broj komadića. Ako ste vidjeli Eda kako je ruku zaronio u bačvu umjetnog gnojiva, kako traži mrtvu djecu za koju je bio siguran da će ih naći. ''Kralj Herod je upozorio ljude,'' reče Ralph. ''To mi želiš reći, zar ne? Riječ je o mesiji, zar ne?'' On se uspravi i sjedne, napola očekujući da ga Ed ponovno gurne, skoro se nadajući da će to učiniti. Bijes ga je ponovno obuzimao. Bilo bi pogrešno kritizirati luđakove fantazije kao da je riječ o kazališnoj predstavi ili filmu - možda bi to čak bilo i bogohulno - ali se Ralph razbjesni kad shvati da je Helen dobila batine zbog takvog staromodnog sranja. Ed ga nije dodirnuo, samo poskoči na noge i mimo opraši ruke. Činilo se da se smiruje. 5 Radio pozivi ponovno zakrče kad se policijski automobil koji je izašao s parkirališta kod Red Applea glatko zaustavi uz rub ceste. Ed pogleda u automobil, pa u Ralpha, koji je ustajao. ''Možeš se ti rugati, ali to je istina,'' reče on tiho. ''Nije riječ o kralju Herodu, nego o Grimiznom kralju. Herod je bio samo jedna od njegovih inkarnacija. Grimizni kralj prelazi iz tijela u tijelo i naraštaja u naraštaj kao dijete koje preskače preko kamenja dok prelazi potok, Ralph, u potrazi za mesijom. Uvijek mu umakne, ali bi ovog puta moglo biti drukčije. Jer je Derry drukčiji. Sve silnice su se spojile ovdje. Znam kako ti je to teško povjerovati, ali je tako.'' Grimizni kralj, pomisli Ralph. O, Helen, tako mi je žao. Kako je to tužno.
  • 42. Dvojica muškaraca - jedan u uniformi, jedan u civilu, vjerojatno policajci - izađu iz automobila i priđu McGovcrnu. Iza njih, kod trgovine, Ralph ugleda još dvojicu muškaraca, odjevenih u bijele hlače i bijele košulje kratkih rukava, kako izlaze iz Red Applea. Jedan je zagrlio Helen, koja je hodala pažljivim i sporim korakom pacijenta nakon operacije. Drugi je držao Natalie. Bolničari su pomogli Helen uči u vozilo hitne pomoći. Onaj koji je nosio dijete ušao je za njom dok je drugi krenuo prema vozačevu sjedištu. Ralph u njihovim kretnjama osjeti stručnost a ne hitnju - dobre vijesti zu Helen. Možda je Ed ipak nije tako jako ozlijedio... ovog putu. Policajac u civilu - krupan, širokih ramena, plavih brkova i zalizakau koji Ralpha podsjete na ranoameričke barove za samce - priđe McGovernu, kojeg je, čini se, poznavao. Na licu policajca u civilu blistao je širok osmijeh. Ed zagrli Ralpha i odvuče ga nekoliko koraka od muškaraca na pločniku. Stiša glas na jedva čujni mrmor. ''Ne želim da nas čuju,'' reče on. ''U to sam siguran.'' ''Ta stvorenja ... Centurioni... sluge Grimiznog kralja ... neće prezati ni od čega. Nepopustljivi su.'' ''Kladim se.'' Ralph pogleda preko svog ramena i ugleda kako McGovern pokazuje u Eda. Onaj krupni čovjek mimo kimne glavom. Ruke je gurnuo u džepove svojih platnenih hlača. Još se dobroćudno smješkao. ''Nije to samo o abortusima, nemoj misliti! Više nije. Uzimaju nerođenu djecu od raznih majki, ne samo narkomanki i kurvi - osam dana, osam tjedana, osam mjeseci, za Centurione je svejedno. Žetva traje danonoćno. Pokolj. Ralph, vidio sam leševe nerođenih na krovovima ... ispod živica... u kanalizacijskim odvodima... plutaju kroz kanalizaciju pa rijekom Kenduskeag u Barrens ...'' Njegove oči, goleme i zelene i jasne poput staklenih smaragda, zurile su u daljinu. ''Ralph,'' šapne on, ''kadšto je svijet pun boja. Vidim ih otkad je on došao i rekao mi. Ali sad se sve boje pretvaraju u crnu.'' ''Otkad je tko došao i što ti rekao, Ede?'' ''O tome ćemo poslije,'' odgovori Ed, rekavši to kutom usana poput mafijaša u filmu o zatvorskom životu. U drugim bi okolnostima to bilo smiješno. Na njegovu licu zasja blještav osmijeh voditelja popularnog televizijskog kviza, koji odagna ludilo uvjerljivo kao što rađanje sunca goni noć. Promjena je bila gotovo tropska po svojoj iznenadnosti, paklenski jeziva, ali Ralph u njoj nađe nešto utješno. Možda se oni - on, McGovern, Lois i ostali na tom kratkom potezu Harris Avenue koji su poznavali Eda - neće morati odveć kriviti zato što nisu prije primijetili da je lud. Jer je Ed bio dobar; Ed je dobro naučio svoju ulogu. Taj je osmijeh bio vrijedan Oscara. Čak i u bizarnoj situaciji kao što je ova, morao si ga uzvratiti. ''Hej, bok!'' reče dvojici policajaca. Onaj krupni završio je razgovor s McGovernom i njih oboje krenu preko travnjaka. ''Dovucite si kamen, momci!'' Ed iskorači iza Ralpha ispružene ruke. Krupan policajac u civilu rukuje se s njim i dalje se smiješeći svojim dobroćudnim smiješkom. ''Edward Deepneau?'' upita. ''Tako je.'' Ed se rukuje i s uniformiranim policajcem, koji je izgledao pomalo zbunjen, pa obrati pozornost ponovno onom krupnom čovjeku. ''Ja sam poručnik John Leydecker,'' reče on. ''Ovo je policajac Chris Nell. Čujem da ste imali problema, gospodine.'' ''Da, moglo bi se reći. Mali problem. Ili ako želite reći popu pop, ponio sam se govnarski.'' Ed se zastrašujuće normalno zasmijulji od nelagode. Ralph se sjeti svih onih milih psihopata koje je vidio u
  • 43. filmovima - George Sanders je uvijek osobito dobro glumio takve uloge - i upita se je li moguće da inteligentan inženjer kemije izigra detektiva iz malog grada koji je izgledao kao da nikad nije potpuno nadrastao svoju fazu Groznice subotnje večeri. Ralph se prestrašio da bi se to moglo dogoditi. ''Helen i ja smo se posvadili zbog peticije koju je potpisala,'' reče Ed, ''i tako se malopomalo svađa zahuktala. Ne mogu povjerovati da sam je udario.'' On zalomi rukama po zraku, kao da želi reći kako je zbunjen - a usto i smućen i postiđen. Leydecker mu uzvrati osmijeh. Ralph se ponovno prisjeti prošloljetošnjeg sukoba između Eda i vozača plavog kamioneta. Ed je nazvao grdosiju ubojicom, čak mu je raspalio jednu preko lica a ipak je tip na kraju gledao u Eda gotovo s poštovanjem. Kao neka vrsta hipnoze. Ralphu se učini da i sad gleda kako djeluje ista moć. "Želite li reći du su se stvari izmakle kontroli?'' Leydecker upita suosjećajno. ''Moglo bi se tako sažeti, da.'' Ed je imao najmanje trideset dvije godine, ali zbog krupnih očiju i prostodušnog izgleda izgledao je kao da još nema dovoljno godina da kupi pivo. ''Trenutak samo,'' izleti Ralphu. ''Ne možete mu vjerovati, lud je. I opasan. Upravo mi je rekao - '' ''Ovo je gospodin Roberts, je li?'' Leydecker upita McGoverna, uopće se ne obazirući na Ralpha. ''Da,'' reče McGovern tonom koji Ralphu zazvuči silno uštogljeno. ''To je Ralph Roberts.'' ''Aha.'' Leydecker naposljetku pogleda Ralpha. ''Gospodine Roberts, za nekoliko ću minuta porazgovarati s vama, ali bih zasad želio da stanete pokraj svog prijatelja i šutite. Može?'' ''Ali - '' ''Može?'' Bjesniji nego ikad, Ralph zagrabi prema mjestu na kojem je stajao McGovern. To nimalo ne zbuni Leydeckera. On se okrene policajcu Nellu. ''Chris, a da isključiš glazbu tako 5 da čujemo što razmišljamo?'' ''Aha.'' Uniformirani policajac ode do kazetofona, zagleda se u razne tipke i dugmad, pa presiječe The Who na pola pjesme o slijepom geniju flipera. ''Zaista sam je malo preglasno navio,'' udvorno će Ed. ''Čudim se da se susjedi nisu potužili.'' ''Život ide dalje,'' reče Leydecker. On nakrene svoj mali, blažen smiješak prema oblacima koji su plovili preko plavog ljetnog neba. Predivno, pomisli Ralph. Tip je pravi Will Rogers. No Ed je kimao glavom kao da je detektiv izrekao ne samo jedan biser mudrosti nego cijelu ogrlicu. Leydecker prekopa po džepu i izvadi mali tuljac čačkalica. Ponudi ih Edu, koji odbije, pa istrese jednu i gume je u kut usta. ''Dakle,'' reče on. ''Mala obiteljska svađa. To želite reći?'' Ed usrdno kimne glavom. Još se smiješio svojim iskrenim, malčice zbunjenim osmijehom. ''Prije bi se moglo reći rasprava. Politička - '' ''Aha,'' reče Leydecker, kimnuvši glavom i nasmiješivši se ''ali prije no što nastavite, gospodine Deepneau - '' ''Zovite me Ed, molim vas.'' ''Prije no što nastavimo, gospodine Deepneau, želio bih vam reći da se sve što kažete može upotrijebiti protiv vas - znate, na sudu. A imate i pravo na odvjetnika.'' Edov ljubazan ali zbunjen smiješak - Bože, što sam učinio? Možete li mi pomoći da shvatim što sam učinio? - na trenutak zamre. Zamijeni ga ocjenjivački zaškiljeni pogled. Ralph pogleda McGoverna i
  • 44. olakšanje koje ugleda u Billovim očima odražavalo je njegove osjećaje. Leydecker možda ipak nije prostodušna seljačina. ''Zašto bih zaboga trebao odvjetnika?'' upita Ed. Malo se okrene i iskuša zbunjeni smiješak na Chrisu Nellu, koji je još stajao pokraj kazetofona na trijemu. ''Ne znam a možda ni vi ne znate,'' reče Leydecker i dalje se smiješeći. ''Samo vam kažem da imate pravo na odvjetnika. A ako ga ne možete platiti, grad će vam ga naći.'' ''Ali ja ne - '' Leydecker je kimao glavom i smješkao se. ''To je u redu, naravno, nema veze. Ali to su vaša prava. Razumijete li svoja prava kako sam vam ih rastumačio, gospodine Deepneau?'' Ed je na trenutak stajao kao ukopan. Njegove se oči rašire i zabezeknu. Ralphu je izgledao poput čovjeka-računala koji pokušava obraditi golem i složen snop ulaznih podataka. A tad polako shvati da mu glumljenje Snjeguljice ne uspijeva. Rumena mu se objese. Zabezeknutost zamijeni zlosretnost previše stvarna da bi se u nju posumnjalo ... ali Ralph ipak posumnja. Morao je sumnjati; vidio je sumanutost na Edovu licu prije no što su stigli Leydecker i Nell. I Bili McGovern ju je vidio. No sumnja nije isto što i nevjerica i Ralph pomisli da na stanovit način Ed iskreno žali što je istukao Helen. Da, pomisli on, kao što na neki način iskreno vjeruje da ti njegovi Centurioni prevoze kamione pune fetusa na odlagalište smeća u Newportu. 1 da se sile dobra i zla okupljaju u Derryju kao na pozornici drame koja se događa u njegovoj glavi. Moglo bi ju se nazvati ''Znamenje zla V. dio: na dvoru Grimiznog kralja''. Ipak nije mogao ne osjećati nevoljko suosjećanje za Eda Deepneaua, koji je vjerno posjećivao Carolyn tri puta tjedno za njezina posljednjeg boravka u bolnici, koji bi uvijek donio cvijeće i uvijek je poljubio u obraz na odlasku. Poljubio bije i kad ju je obavio miris smrti i Carolyn bi mu uvijek stisnula ruku i zahvalno mu se nasmiješila. Hvala ti što se sjećaš da sam još ljudsko biće, govorio je taj osmijeh. A hvala ti i što se ponašaš kao da jesam. Takvog je Eda Ralph smatrao svojim prijateljem pa pomisli - ili se možda samo ponadao - da je taj Ed još bio u njemu. ''U nevolji sam, zar ne?'' Ed tiho upita Leydeckera. ''Da vidimo,'' reče Leydecker i dalje se smješkajući. ''Izbili ste ženi dva zuba. Čini se da ste joj slomili ličnu kost. Kladio bih se s vama u uru svog djede da ima i potres mozga. Plus miješane stavke posjekotine, masnice i taj čudni oguljeni komad kože iznad njezine desne sljepoočice. Što ste pokušali učiniti? Skalpirati je?'' Ed je šutio, zelenih očiju upiljenih u Leydeckerovo lice. ''Provest će noć u bolnici pod nadzorom jer ju je neki magarac prebio na mrtvo ime, a čini se da se svi slažu da ste taj magarac bili vi, gospodine Deepneau. A kad pogledam u krv na vašim rukama i vašim naočalama, moram reći da se i meni čini da ste to vjerojatno bili vi. Što vi mislite? Izgledate kao pametan čovjek. Mislite li vi da ste u nevolji?'' ''Žao mi je što sam je udario,'' reče Ed. ''Nisam želio.'' ''Aha, kad bih dobio četvrt dolara svaki put kad to čujem, ne bih morao zavlačiti ruku u platnu vrećicu da si platim piće. Gospodine Deepneau, uhićujem vas pod optužbom za fizički napad drugog stupnja, poznatog i pod nazivom obiteljsko nasilje. Optužba se temelji na zakonu o obiteljskom nasilju države Maine. Želio bih da još jednom potvrdite da sam vas obavijestio o vašim pravima.'' ''Da.'' Ed progovori tihim, jadnim glasom. Smiješak - zbunjen ili bilo kakav - rasplinuo se. ''Da, jeste.''
  • 45. ''Odvest ćemo vas u policijsku postaju i staviti u zatvor,'' reče Leydecker. ''Nakon toga možete obaviti jedan telefonski razgovor i dogovoriti se za kauciju. Chris, molim te odvedi ga u auto.'' Nell priđe Edu. ''Hoćete li stvarati probleme, gospodine Deepneau?'' ''Neću,'' reče Ed istim tihim glasom i Ralph ugleda kako je iz Edova desnog oka kanula suza. On je odsutno obriše zapešćem. ''Neće biti problema.'' ''Izvrsno!'' veselo će Nell i pođe s njim prema automobilu. Ed pogleda Ralpha dok je prelazio preko pločnika. ''Oprosti, stari,'' reče on, pa sjedne u stražnji dio automobila. Prije no što je policajac Nell zatvorio vrata, Ralph primijeti da s unutarnje strane nema ručke. 2 ''Dakle,'' reče Leydecker, okrene se prema Ralphu i pruži ruku. ''Oprostite ako sam se dojmio 5 malo otresitim, gospodine Roberts, ali ponekad takvi tipovi znaju biti nasilni. Posebice me brinu oni koji izgledaju trezveno, jer se nikad ne zna što će učiniti. John Leydecker.'' ''Johnny je bio moj student kad sam poučavao na fakultetu,'' reče McGovern. Sad kad je Ed Deepneau bio na sigurnom na stražnjem sjedištu policijskog automobila, zazvučao je kao da je ošamućen od olakšanja. ''Dobar student. Napisao je odličan pismeni ispit o ''Dječjoj križarskoj vojni''.'' "Drago mi je,'' reče Ralph i prodrma Leydeckerovu ruku. ''I ništa ne brinite. Nisam se uvrijedio.'' ''Znate, bilo je nepromišljeno od vas doći ovdje i suočiti se s njim,'' veselo će Leydecker. ''Razbjesnio sam se. Još sam bijesan.'' ''Razumljivo. I izvukli ste se - a to je važno.'' ''Ne. Helen je važna. Helen i dijete.'' ''U tome se slažem s vama. Recite mi o čemu ste razgovarali s gospodinom Deepneauom prije našeg dolaska, gospodine Roberts ... mogu li vas zvati Ralph?'' ''Ralph, molim.'' On prepriča razgovor s Edom, pokušavajući biti kratak. McGovern, koji je čuo dio tog razgovora, slušao je bez riječi raširenih očiju. Svaki put kad bi ga Ralph pogledao, poželio bi da Bili ima na glavi svoj slamnati šešir. Bez njega je izgledao starije. Skoro prastaro. ''To zaista zvuči prilično uvrnuto, zar ne?'' reče Leydecker kad je Ralph završio priču. ''Što će se dogoditi? Hoće li u zatvor? Ne bi smio u zatvor, morao bi na liječenje.'' ''Vjerojatno će i biti tako,'' složi se Leydecker ''ali između trebalo bi i bit će velik je ponor. Neće u zatvor, a neće ga ni odvući u sanatorij u Sunnyvaleu - to se događa samo u starim filmovima. Najbolje čemu se možemo nadati je liječenje po naređenju suda.'' ''Ali zar vam Helen nije rekla - '' ''Ona nam nije ništa rekla, a nismo je ni pokušali ispitivati u trgovini. Bila je shrvana boli, tjelesnom i duševnom.'' ''Da, naravno,'' reče Ralph. ''Baš sam glup.'' ''Možda će poslije potvrditi vašu priču ... a možda i neće. Žrtve obiteljskog nasilja znaju se zatvoriti poput školjki. Na svu sreću, prema novom zakonu to nije važno. Prikliještili smo ga uza zid. Vi i gospođica iz trgovinice možete svjedočiti o stanju u kojem je bila gospođa Deepncau i o tome koga je imenovala kao uzročnika takva njezina stanja. Ja mogu posvjedočiti da je žrtvin suprug na rukama imao krvi. A najbolje od svega je da je on izrekao čarobne riječi: ''Čovječe, ne mogu povjerovati da sam je udario.'' Molio bih vas da dođete u postaju - sutra ujutro, ako vam to odgovara - da uzmem vašu izjavu, Ralph, ali to će zapravo samo biti popunjavanja praznih rubrika. Sve u svemu, ovo je riješen slučaj.''
  • 46. Leydecker izvadi čačkalicu iz usta, prelomi je, baci u jarak i ponovno izvadi tuljac. ''Želite li jednu?'' ''Ne, hvala,'' reče Ralph i blijedo se nasmiješi. ''Ne čudim vam se. Loša navika, ali pokušavam prestati pušiti, što je još lošija navika. Momcima poput Deepneaua njihova se prevelika pamet obije o glavu. Polude, povrijede nekog... a tad se povuku. Ako se nađete na licu mjesta uskoro nakon eksplozije kao što ste se vi, Ralph, našli - uhvatit ćete ih kako stoje nagnute glave, slušaju glazbu i pokušavaju ponovno uhvatiti ritam.'' ''Upravo je tako i bilo,'' reče Ralph. ''Točno je tako bilo.'' ''To je varka kojom se pametni kriminalci prilično dugo služe - puni su grižnje savjesti, zgranuti svojim postupcima, odlučni da se iskupe. Uvjerljivi su, šarmantni, i često je skoro nemoguće primijetiti da su ispod šećernog preljeva ludi kao februarski mačak. Čak i najveći luđaci kao što je Ted Bundy 31 ponekad uspijevaju pružati dojam normalne osobe nekoliko godina. Dobra vijest je da na svijetu nema puno tipova poput Tedâ Bundyja, unatoč svim knjigama i filmovima o manijacima.'' Ralph duboko uzdahne. ''Kakva zbrka.'' ''Da. Ali gledajte to s ljepše strane; odvojit ćemo ga od nje, barem neko vrijeme. Izaći će do večere uz kauciju od dvadeset pet dolara, ali - '' ''Dvadeset pet dolara?'' upita McGovern istodobno sablažnjeno i podrugljivo. ''I to je sve?'' ''Aha,'' reče Leydecker. ''Optužio sam Deepneaua za fizički napad drugog stupnja jer zvuči zastrašujuće, ali u državi Maine premlatiti suprugu je samo prekršaj.'' "Ali u zakonu ima i zgodna kvaka,'' reče Chris Nell koji im se pridružio. "Ako Deepneau želi položiti kauciju, mora obećati da neće imati nikakva kontakta sa suprugom sve dok se slučaj ne riješi na sudu - ne smije dolaziti u kuću, pristupiti joj na ulici ili je nazvati telefonom. Ako to ne obeća, sjedit će u zatvoru.'' ''A ako obeća pa se ipak vrati?'' upita Ralph. ''Tad ga ''zakucamo'','' reče Nell ''jer tad je riječ o krivičnom djelu ...odnosno može se tako protumačiti ako ga okružni tužitelj odluči ''rebnuti''. U svakom slučaju, prekršitelji dogovora o puštanju uz kauciju u slučajevima obiteljskog nasilja najčešće u zatvoru provedu puno više od jednog poslijepodneva.'' ''Pod uvjetom da je supružnica koju su posjetili unatoč zabrani živa kad dođe vrijeme suđenja,'' reče McGovern. ''Da,'' ozbiljno će Leydecker. ''To je ponekad problem.'' 3 Ralph ode kući. Sjedio je sat vremena zagledan ne u televizor nego kroz njega. Ustane kad su bile reklame da vidi ima li hladne Coca-Cole u hladnjaku. Zatetura i morao se pridržati rukom za zid da ne padne. Tresao se cijelim tijelom i bio neugodno blizu povraćanju. Znao je da je to tek zakašnjela reakcija, ali su ga slabost i mučnina ipak uplašile. Ponovno sjedne. Minutu je duboko disao pognute glave i zatvorenih očiju, pa ustane i polako ode u kupaonicu. Napuni kadu toplom vodom. Ležao je u njoj dok s televizora u dnevnoj sobi ne začuje da počinje Night'Court, prvi poslijepodnevni humoristički serijal. Dotad se voda u kadi već ohladila i Ralph rado izađe iz nje. Obriše se, odjene čistu odjeću i odluči da je lagana večera barem na obzoru područja mogućeg. Zazove svog susjeda iz prizemlja, misleći da bi mu se McGovern mogao pridružiti za večerom, ali ne dobije odgovora. Ralph stavi kuhati vodu za jaja i nazove bolnicu s telefona pokraj štednjaka. Njegov poziv prebace nekoj službenici s prijamnog odjela koja provjeri na svom kompjutoru i reče da, u pravu je, Helen Deepneau je zaista primljena u bolnicu. Njezino je stanje opisano kao prilično dobro. Ne, nema pojma o
  • 47. tome tko brine o djetetu gospođe Deepneau; jedino zna da na popisu primljenih pacijenata nema Natalie Deepneau. Ne, Ralph ne može večeras posjetiti gospođu Deepneau, ali ne zato što je njezin liječnik zabranio posjete; gospođa Deepneau je sama tako tražila. Zašto bi to učinila? zausti Ralph, ali se predomisli. Službenica iz prijamnog odjela vjerojatno bi mu rekla da joj je žao, ali da taj podatak nema u kompjutoru, no Ralph zaključi da ga on ima u svom kompjutoru, onom između njegovih divovskih nestandardnih ušiju. Helen nije željela posjetitelje jer se stidi. Ništa od onog što se dogodilo nije bila njezina krivnja, ali je Ralph sumnjao da je to utjecalo na njezin način razmišljanja. Polovina stanara Harris Avenue vidjelo ju je kako posrče po gradu poput pretučena boksača nakon što je sudac prekinuo borbu, vozila hitne pomoći prevezla su je u bolnicu, a njezin suprug - otac njezine kćeri - odgovoran je za sve to. Ralph se nadao da će joj dati nešto što će joj pomoći da prespava noć; svijet bi joj mogao bolje izgledati ujutro. Sam Bog zna da ne može izgledati gore. Dovraga, da barem netko meni da nešto da prespavam cijelu noć, pomisli on. Pa otiđi doktoru Litchfieldu, idiote, odmah mu odgovori drugi dio njegova uma. Službenica na prijamnom odjelu upita Ralpha treba li još nešto. Ralph reče ne i upravo se želio zahvaliti kad začuje škljocaj. ''Lijepo,'' reče Ralph. ''Krasno.'' I on spusti slušalicu, uzme veliku žlicu i polako spusti jaja u vodu. Poslije deset minuta, kad je sjeo pojesti kuhana jaja koja su se sklizala po tanjuru i sličila najvećim biserima na svijetu, zazvoni telefon. On odloži svoju večeru na stol i pograbi slušalicu sa zida. ''Halo?'' Tajac, pomućen tek disanjem. ''Halo?'' ponovi Ralph. Još jedan udisaj, glasan skoro poput prigušenog jecaja, pa ponovno začuje škljocaj. Ralph spusti slušalicu i ostane stajati. Namršti se i ha čelu mu se jedna iznad druge urežu tri valovite linije. ''Hajde, Helen,'' reče on. ''Ponovno me nazovi. Molim te.'' Vrati se z a stol, sjedne i počne jesti malu samačku večeru. 4 Prao je onih nekoliko posuda petnaest minuta kasnije kad telefon ponovno zazvoni. To neće biti ona, pomisli, obriše ruke u kuhinjsku krpu pa je prebaci preko ramena dok je prilazio telefonu. Nemoguće da bi bila ona. Vjerojatno Lois ili Bili. No drugi njegov dio bio je uvjeren u drugo. ''Bok, Ralph.'' ''Zdravo, Helen.'' ''To sam bila ja prije nekoliko minuta.'' Glas joj je bio promukao, kao da je pila ili plakala, a Ralph nije vjerovao da u bolnici dopuštaju piti. ''Mislio sam.'' ''Čula sam tvoj glas i nisam... nisam mogla...'' ''U redu je. Razumijem.'' ''Zaista?'' Ona dugo, mokro šmrcne. ''Mislim da da.'' ''Došla je sestra i dala mi tabletu protiv bolova. Mogla sam je popiti - lice me jako boli. Ali si nisam dopustila popiti tu tabletu dok te ponovno ne nazovem i ne kažem što moram reći. Bol je glupost, ali je silan poticaj.''
  • 48. ''Helen, ne moraš ništa reći.'' Ali je strahovao da ima nešto za reći i bojao se što bi to moglo biti... bojao se da će se pokazati da se odlučila ljutiti na njega jer se ne može ljutiti na Eda. ''Moram. Moram ti zahvaliti.'' Ralph se nasloni na vrata i na trenutak zatvori oči. Laknulo mu je, uli nije znao što da odgovori. Namjeravao je reći Žao mi je što se tako osjećaš, Helen najsmirenije što može, toliko je bio uvjeren da će Helen razgovor početi pitanjem zašto nije gledao svoja posla. Kao da je pročitala njegove misli i željela mu dati do znanja da nije potpuno izvan sebe, Helen reče: ''Dok sam se vozila u bolnicu i prijavljivala, i prvih sat vremena u sobi, jako sam se ljutila na tebe. Nazvala sam Candy Shoemaker, prijateljicu koja stanuje u Kansas Street i ona je došla po Nat. Ostat će kod nje ovu noć. Željela je znati što se dogodilo, ali joj nisam htjela reći. Željela sam samo ležati na krevetu i ljutiti se na tebe jer si nazvao 911 iako sam ti rekla da to ne činiš.'' ''Helen - '' ''Dopusti mi da završim tako da mogu popiti tabletu i zaspati. Može?'' ''Može.'' ''Kad je Cindy otišla s malom - hvala Bogu, Nat nije plakala, ne znam kako bih to podnijela - uđe jedna žena. Najprije sam mislila da je ušla u pogrešnu sobu jer mi uopće nije bila poznata, a kad sam shvatila da je došla k meni, rekla sam joj da ne želim posjetitelje. Nije se obazirala na moje riječi. Zatvorila je vrata i podigla suknju do vrha lijevog bedra. Na njemu je imala duboku brazgotinu, skoro od kuka do koljena.'' ''Rekla je da se zove Gretchen Tillbury, da je savjetnik za obiteljsko zlostavljanje u centru WomanCare i da joj je suprug 1978. godine razrezao bedro kuhinjskim nožem. Rekla je da bi bila iskrvarila i umrla da joj susjed u stanu ispod nje nije stegnuo ranu povjeskom. Rekla sam da mi je žao zbog toga, ali da ne želim govoriti o svojem slučaju dok ne razmislim.'' Helen zastane pa nastavi, ''Ali je to bila laž. Imala sam puno vremena za razmisliti, jer me Ed prvi put udario prije dvije godine, malo prije no što sam zatrudnjela s Nat. Ja sam to stalno ... gurala u stranu.'' ''Jasno mi je kako se to može dogoditi,'' reče Ralph. ''Ta gospođa ... pa, takve ljude sigurno poučavaju kako probiti obrambene mehanizme.''5 Ralph se nasmiješi. ''Siguran sam da im pola izobrazbe otpada na to.'' ''Rekla je da ne mogu odlagali, da mi je životna situacija loša i da je moram odmah početi rješavati. Rekla sam joj da se, bez obzira na to što ću učiniti, ne moram s njom prije toga savjetovati ni slušati njezino preseravanje sumo zato što ju je suprug jednom rasparao nožem. Pomisli sumo, skoro sam rekla da je to vjerojatno učinio jer nije htjela zašutjeti i otići i ostaviti ga na miru! Ralph, zaista sam pošizila. Sve me boljelo .. . bila sam zbunjena... stidjela se ... ali uglavnom sam šizila." ''Vjerojatno normalna reakcija.'' ''Upitala me što bih mislila o sebi - ne o Edu nego o sebi - kad bih se ponovno vratila u tu vezu a Ed me ponovno istukao. Tad me upitala kako bih se osjećala kad bih se vratila a Ed to učinio Nat. To me razbjesnilo. I sad me ljuti. Ed je nikad nije prstom dotakao, i to sam joj rekla. Ona kimne glavom i reče: ''To ne znači da neće, Helen. Znam da ne želiš o tome misliti, ali moraš. Pretpostavimo da si u pravu. Pretpostavimo da je nikad ne udari ni po prstima. Želiš li da ona odrasta gledajući kako on tuče tebe? Želiš li da odrasta gledajući ono što je vidjela danas?'' To me presjeklo. Sledila sam se. Sjetila sam se kako je Ed izgledao kad se vratio u . . . kako sam znala čim sam vidjela kako je blijed u licu... način na koji je pomicao glavu ...'' ''Kao kokot,'' promrmlja Ralph.
  • 49. ''Molim?'' ''Ništa. Nastavi.'' ''Ne znam što ga je izazvalo... Ne znam više, ali sam znala da će se iskaliti na meni. Kad dođe do određene točke, ništa se ne može učiniti ni reći. Potrčala sam u spavaću sobu, ali me zgrabio za kosu ...iščupao velik pramen... vrisnula sam... a Natalie je sjedila u svojem stolcu za jelo ... sjedila i gledala nas ... a kad sam ja vrisnula, ona je vrisnula...'' Helen se slomi i zajauče. Ralph pričeka čela naslonjenog na vrata između kuhinje i dnevne sobe. Vrškom kuhinjske krpe koju je prebacio preko ramena obriše svoje suze gotovo nesvjesno. ''Dakle,'' reče Helen kad je ponovno bila u stanju govoriti ''razgovarala sam s tom ženom skoro sat vremena. Odjel se zove ''Savjetovalište zu žrtve'' i ona tako zarađuje za život, vjerovao ili ne!'' ''Da,'' reče Ralph ''vjerujem. To je dobro, Helen.'' ''Sutra ću se ponovno naći s njom, u WomanCareu. To što ću ondje otići je ironija. Jer da nisam potpisala peticiju...'' ''Da nije bilo peticije, bilo bi nešto drugo.'' Ona uzdahne. ''Da, to je vjerojatno istina. Jest istina. Dakle, Gretchen kaže da ne mogu riješiti Edove probleme, ali da mogu početi rješavati svoje.'' Helen se ponovno rasplače i tad duboko uzdahne. ''Oprosti mi, toliko sam danas plakala da ne želim nikad više plakati. Rekla sam joj da ga volim. Stidjela sam se pritom, a nisam ni sigurna da je to istina, ali osjećam to kao istinu. Rekla sam da mu želim pružiti još jednu priliku. Rekla je da to znači da time obvezujem i Natalie da mu pruži još jednu priliku i to me podsjetilo na to kako je izgledala dok je sjedila u kuhinji, lica umrljana pasiranim špinatom i vrištala iz sveg glasa dok me Ed udarao. Bože, mrzim način na koji te ljudi poput nje stjeraju u kut i ne dopuštaju da prođeš.'' ''Samo pokušava pomoći.'' ''I to mrzim. Ralph, jako sam zbunjena. Vjerojatno to nisi znao, ali jesam.'' Slab smijeh preleti kroz telefonsku liniju. ''Ništa zato, Helen. Prirodno je da si zbunjena.'' ''Prije odlaska, rekla mi je za High Ridge. Sad mi to zvuči kao pravo mjesto za mene.'' ''Što je to?'' ''Nekakvo sklonište - iako je ona ponavljala da je to kuća, a ne sklonište - za zlostavljane žene. A to vjerojatno službeno sad i jesam.'' Ovog puta slab smijeh zazvuči opasno sličan jecaju. ''Mogu povesti i Nat sa sobom, a to je najveća prednost.'' ''Gdje je to mjesto?'' ''Izvan grada. Negdje prema Newportu.'' ''Aha, mislim da znam.'' Dabome da zna; Ham Davenport mu je to rekao u svom reklamnom govoru o WomanCareu. Bave se obiteljskim savjetovanjem ... zlostavljanjem supružnika i djece ...imaju sklonište za zlostavljane žene na ulazu u Newport. Kamo god se okrene, naiđe na WomanCare. Ed bi u tome bez sumnje vidio zlokobne implikacije. "Ta Gretchen Tillbury je tvrd orah,'' reče Helen. ''Prije no što je otišla rekla mi je da je u redu to što volim Eda - ''Mora biti u redu'', rekla je, ''jer ljubav ne curi iz pipe koju možeš otvoriti ili zatvoriti prema potrebi'' - ali da moram zapamtiti da moja ljubav ne može pomoći Edu, du mu čak ni njegova ljubav za Natalie ne može pomoći, a da nikakva ljubav ne može umanjiti moju odgovornost da brinem o svom djetetu. Ležala sam u krevetu i razmišljala o tome. Mislim da mi se sviđalo ležati u krevetu a još više ljutiti se. U svakom je slučaju bilo lakše.'' ''Da,'' reče on. ''Shvaćam zašto. Helen, zašto ne popiješ tabletu i zaboraviš na sve?''
  • 50. ''I hoću, ali najprije sam se željela zahvaliti.'' ''Znaš da ne moraš.'' ''Mislim da ne znam ništa takvog,'' reče ona i Ralphu je bilo drago da je u njezinu glasu osjetio natruha emocije. To je značilo da je ona prava Helen Deepneau još u njoj. ''Nisam se još prestala ljutiti na tebe, Ralph, ali mi je drago da nisi poslušao kad sam ti rekla da ne zoveš policiju. Bojala sam se. Bojala.'' ''Helen, ja - '' Glas mu je bio tronut, na rubu da prepukne. On pročisti grlo i pokuša ponovno. ''Nisam te želio vidjeti povrijeđenu više no što si bila. Kad sam te vidio kako dolaziš preko parkirališta lica umrljana krvlju, tako sam se prestrašio ...'' ''Nemoj govoriti o tome. Molim te. Rasplakat ću se, a više ne mogu podnijeti plač.'' ''Dobro.'' Imao je tisuću pitanja o Edu, ali očito nije bilo vrijeme za njih. ''Mogu li te doći posjetiti sutra?'' Nakratko je oklijevala, a tad reče: ''Mislim da ne. Neko vrijeme. Moram o puno toga razmišljati, puno toga staviti na svoje mjesto, a to će biti teško. Javit ću ti se, Ralph. Dobro?'' ''Naravno. U redu. Što ćeš s kućom?'' ''Candyn suprug će otići i zaključati je. Dala sam mu svoje ključeve. Gretchen Tillbury je rekla da se Ed ne smije vratiti ondje, čak ni po svoju čekovnu knjižicu ili donje rublje. Ako mu je nešto potrebno iz kuće, predat će popis i svoj ključ policajcu, i policajac će otići po to. Pretpostavljam da će otići u Fresh Harbor. Ondje ima puno stanova za djelatnike laboratorija. One male kućice. Zapravo su dražesne . . .'' Onaj kratkotrajni žar koji je čuo u njezinu glasu odavno se izgubio. Helen je sad zvučala potišteno, izgubljeno i jako, jako umorno. ''Helen, drago mi je da si nazvala. I laknulo mi je, moram priznati. A sad se naspavaj.'' ''A ti, Ralph?'' ona neočekivano upita. ''Spavaš li ti dobro?'' Promjena žarišta razgovora ga tako iznenadi da iskreno odgovori kako u protivnom ne bi mogao. ''Donekle ... ali možda ne koliko bih trebao. Vjerojatno ne koliko bih trebao.'' ''Pazi na sebe. Danas si bio jako hrabar, poput viteza iz priče o kralju Arthuru, ali mislim da je i sir Lancelot nekad morao odrijemati.'' To ga gane, ali i razveseli. Ukaže mu se prizor, jako živ: Ralph Roberts odjeven u oklop i podignut na snježno bijelog konja, a Bili McGovern, njegov vjerni sluga, jaše iza njega na poniju, odjeven u kožni prsluk s remenom i s otmjenim slamnatim šeširom na glavi. ''Hvala, dušo,'' reče on. ''To je najljepše što mi je itko rekao otkad je Lyndon Johnson postao predsjednik. Laku ti noć želim, što lakšu.'' ''I ja tebi.'' Ona spusti slušalicu. Ralph je stajao zagledan u telefon nekoliko trenutaka, a tad ga spusti. Možda će i on imati laku noć. Nakon svega što se danas dogodilo, zaslužio je. Na trenutak pomisli da bi mogao sići u prizemlje, sjesti na trijem, promatrati zalaz sunca a poslije neka bude što bude. 5 McGovern se vratio i sad je sklupčan sjedio u svojem najdražem stolcu na trijemu. Gledao je nešto na ulici i nije se odmah okrenuo kad je izašao njegov susjed s gornjeg kata. Ralph isprati njegov pogled i ugleda plavi kombi sa spustivim stepenicama parkiran uz pločnik nekoliko kuća dalje u Harris Avenue, na onoj strani na kojoj je bila trgovina Red Apple.
  • 51. Preko stražnjih vrata velikim bijelim slovima pisalo je ZDRAVSTVENA SLUŽBA GRADA DERRYJA. "Bok, Bili,'' reče Ralph i spusti se u svoj stolac. Stolac za ljuljanje u kojem je uvijek sjedila Lois Chasse kad bi svratila, stajao je između njih. Podigao se lagani predvečernji povjetarac, osvježavajuće prohludan nakon poslijepodnevne vrućine, i prazan stolac lijeno se pomicao naprijed-natrag kako mu drago. ''Bok,'' reče McGovern i pogleda Ralpha. Napola je odvratio pogled, ali tad se osupne. ''Čovječe, poeni si vezati vrećice ispod očiju. Ne učiniš li to, uskoro ćeš gaziti po njima.'' Ralphu se učini da je Billova namjera bila izreći jedan od oporih bons mots po kojima je McGovern bio poznat u ulici, no izraz njegovih očiju odavao je iskrenu skrb. ''Danas je bio težak dan,'' reče Ralph. Ispriča McGovernu o Heleninu pozivu, izostavivši dijelove zbog kojih se možda ne bi ugodno osjećala kad bi znala da McGovern zna. Bili nikad nije bio jedan od njezinih miljenika. ''Drago mi je da je dobro,'' reče McGovern. ''Ralph, reći ću ti nešto. Danas si me zadivio, kad si onako jurio niz cestu, kao Gary Cooper u Točno u podne. Možda je to bila ludost, ali je bilo prilično hrabro,'' reče i zašuti. ''Iskreno rečeno, osjetio sam strahopoštovanje prema tebi.'' To je bilo drugi put u petnaest minuta da su Ralpha zamalo nazvali herojem. Bilo mu je neugodno. ''Previše sam se žestio na njega da bih shvatio kakvu sam glupost učinio. Gdje si bio, Bili? Zvao sam te maloprije.'' ''Prošetao sam do Extensiona,'' reče McGovern. ''Da ohladim motor. Pomalo me boljela glava i bilo mi je slabo kad su Johnny Leydecker i onaj drugi odveli Eda.'' Ralph kimne glavom. ''I ja sam se tako osjećao.'' ''Stvarno?'' McGovern se iznenadi, kao da nije vjerovao. ''Stvarno,'' reče Ralph jedva se primjetno nasmiješivši. ''Dakle, Faye Chapin je bio na izletištu gdje se ti metuzalemi okupljaju u vruće dane, i nagovorio me na partiju šaha. Kakva je on mustra, Ralph - misli da je reinkarnacija Ruya Lopeza, 32 ali igra šah više kao Soupy Sales .. ,33 i ne zatvara usta.'' ''Ma Faye je u redu,'' tiho reče Ralph. McGovern kao da ga nije čuo. ''A ondje je bio i onaj sablasni Dorrance Marstellar,'' nastavi on pričati. ''Ako smo mi stari, on je fosil. Stoji kod ograde između izletišta i aerodroma s knjigom pjesama u ruci i promatra avione kako uzlijeću i slijeću. Sto misliš, čita li on zaista te knjige koje vuče sa sobom ili su to samo kulise?'' ''Dobro pitanje,'' reče Ralph, ali je razmišljao o riječi kojom se McGovern poslužio kad je opisivao Dorrancea - sablastan. On ne bi upotrijebio tu riječ, ali je stari Dor bez sumnje bio jedinstveni primjerak. Nije bio senilan (tako je barem Ralph mislio)-, prije bi se moglo reći da je onih nekoliko stvari koje bi rekao bilo proizvod malo iskrivljena uma i uvrnutih predodžbi. Sjetio se da je Dorrance bio ondje onog dana prošlog ljeta kad se Ed zaletio u vozača kamiona. Tad mu se činilo da je Dorranceov dolazak bio posljednja ćaknuta kap u svečanim događajima tog dana. A Dorrance je rekao nešto smiješno. Ralph se pokušavao prisjetiti što, ali nije mogao. McGovern je gledao niz ulicu, gdje je mladić u sivom kombinezonu zviždučući upravo izašao iz kuće ispred koje je stajao parkiran onaj kombi. Mladić, koji je izgledao kako dvadesetčetverogodišnji mladić treba izgledati, kao da mu nikad nije bila potrebna nikakva zdravstvena usluga, gurao je kolica za koja je bila privezana duga zelena metalna boca. ''Ova je prazna,'' reče McGovern. ''Nisi vidio kad su unijeli punu.''
  • 52. Drugi mladić, odjeven u jednaki kombinezon, izađe kroz vrata kućice na kojoj su žuta boja i tamnoljubičasti ukrasi bili nesretno objedinjeni. Na trenutak se prigne i ustane, ruke položene na ručku, očito razgovarajući s nekim u kući. Tad privuče vrata, zatvori ih i živahno potrči niz prilaz. Stigne na vrijeme da pomogne svom kolegi podići kolica za koja je još bila privezana boca s kisikom u stražnji dio kombija. ''Kisik?'' upita Ralph. McGovern kimne glavom. ''Za gospođu Locher?'' McGovern ponovno kimne glavom, promatrajući kako su službenici Zdravstvene službe zalupili vratima kombija a tad zastali iza njih i tiho porazgovarali na sve slabijem svjetlu. ''Išao sam u gimnaziju s May Locher. U Cardvilleu, domu hrabrih i zemlji krava. Bilo nas je samo pet maturanata. U to je doba ona bila poznata kao poželjna cura a dečki poput mene kao ''malčice ružičasti''. U to zabavno prastaro doba, riječ gay služila je za opis okićenog božićnog drvca.'' Ralph pogleda u ruke. Bilo mu je neugodno i svezao mu se jezik. Dabome da je znao da je McGovern homoseksualac, znao je to godinama, ali Bili to nikad nije izrijekom spomenuo do večeras. Da je barem to odložio još jedan dan, poželi Ralph... za dan u kojem se Ralph ne bi osjećao kao da umjesto mozga ima paperje. ''To je bilo prije tisuću godina,'' reče McGovern. ''Tko bi pomislio da će nas more oboje naplaviti na obale Harris Avenue.'' ''Ima emfizem, zar ne? Mislim da sam tako nešto čuo.'' ''Aha. Jedna od bolesti koja te nikad ne ostavlja na cjedilu. Starenje nije posao za cmizdravce, zar ne?'' ''Ne, nije,'' reče Ralph a tad ga istina te rečenice pogodi svom snagom. Sjeti se Carolyn i užasa koji je osjetio kad je došljapkao u stan u mokrim tenisicama i ugledao je kako leži napola u kuhinji napola izvan kuhinje ... točno gdje je stajao dok je razgovarao s Helen. Suočiti se s Edom Deepneauom nije bilo ništa prema užasu koji je osjetio u tom trenutku, kad je bio uvjeren da je Carolyn mrtva. ''Sjećam se doba kad su May donosili kisik jednom u otprilike dva tjedna,'' reče McGovern. ''A sad dolaze svakog ponedjeljka i četvrtka navečer, u minutu. Odem je posjetiti kad mogu. Ponekad joj čitam naj dosadnije ženske časopise koje možeš zamisliti - a ponekad samo sjedimo i razgovaramo. Kaže da joj se čini kao da joj se pluća pune algama. Neće još dugo. Jednog će dana dečki doći, a umjesto da u kombi ubace praznu bocu kisika, ukrcat će May. Odvest će je u bolnicu i to će biti kraj.'' ''Zbog cigareta?'' upita Ralph. McGovern ga udostoji pogledom tako stranom tom uskom, blagom licu da je Ralphu bilo potrebno nekoliko trenutaka da shvati kako je riječ o preziru. ''May Perrault nikad u životu nije popušila cigaretu. Plaća ceh za dvadeset godina provedenih u odjelu za bojenje u tvornici tekstila u Corinni i drugih dvadeset godina koje je provela radeći u tekstilnoj tvornici u Newportu. Pokušava disati kroz pamuk, vunu i najlon, a ne kroz alge.'' Ona dva mladića iz Zdravstvene službe grada Derryja uđu u kombi i odvezu se. ''Maine je sjeveroistočna kotva Appalačijskog gorja, Ralph - puno ljudi to ne shvaća, ali je tako - i May umire od apalačijske bolesti. Liječnici to nazivaju ''tekstilnim plućima''.'' ''Šteta. Sigurno ti je draga.'' McGovern se sjetno nasmije. ''Ma kakvi. Posjećujem je jer je ona posljednji vidljivi dio moje potraćene mladosti. Kadšto joj čitam i uvijek uspijem progutati jedan ili dva njezina suha stara zobena keksa, ali to je sve. Moja je briga za nju pouzdano sebična, uvjeravam te.'' Pouzdano sebična, pomisli Ralph. Kako čudna fraza. Tako megovernovska fraza. ''Zaboravi May,'' reče McGovern. ''Pitanje na usnama Amerikanaca u cijeloj zemlji je što ćemo s tobom, Ralphe. Viski nije djelovao, zar ne?'' ''Ne,'' reče Ralph. ''Nažalost nije."
  • 53. ''U ime poglavito apropos igre riječi, jesi li ga iskušao do dna?'' Ralph kimne glavom. ''Pa, moraš nešto učiniti u vezi s tim vrećicama ispod očiju jer u protivnom nikad nećeš povaliti lijepu Lois.'' McGovern se zagleda u reakciju Ralphova lica pa uzdahne. ''Nije smiješno, ha?'' ''Ne. Imao sam naporan dan.'' ''Oprosti.'' ''U redu je.'' Sjedili su neko vrijeme u druželjubivoj tišini, promatrali što se događa na njihovu dijelu Harris Avenue. Tri djevojčice igrale su školice na parkiralištu kod Red Applea preko puta ulice. U blizini je stajala gospođa Perrine, uspravna poput stražara, i motrila ih. Prođe dječak s kapom Red Soxa 35 okrenutom naopako, klimajući se u ritmu glazbe s njegova walkmana. Dva klinca su si dobacivali frizbi ispred Loisine kuće. Zalaje pas. Negdje je neka žena vikala Samu da ode po sestru i dovede je kući. Uobičajena ulična podoknica, ništa osobito, ali se Ralphu učini neobično lažna. Vjerojatno zato što se u posljednje vrijeme naviknuo da Harris Avenue vidi praznu. On se okrene McGovernu i reče: ''Znaš li što sam prvo pomislio kad sam te danas poslije podne ugledao na parkiralištu kod Red Applea? Unatoč svemu što se događalo?'' McGovern odmahne glavom. ''Pitao sam se gdje ti je šešir. Slamnati. Izgledao si mi tako čudno bez njega. Skoro gol. Na vidjelo s istinom - gdje si sakrio poklopac, sine?'' McGovern se dodirne po glavi, na kojoj su preostali pramenovi pahuljaste sijede kose bili brižljivo počešljani slijeva nadesno preko njegove ružičaste lubanje. ''Ne znam,'' reče on. ''Danas ujutro ga nije bilo. Skoro uvijek se sjetim odložiti ga na stol pokraj ulaznih vrata kad dođem kući, ali ga nema ondje. Vjerojatno sam ga stavio negdje drugdje, a točno sam mjesto smetnuo s uma. Još nekoliko godina i lutat ću svijetom u donjem rublju jer se neću moći sjetiti gdje sam ostavio hlače. Dio tog predivnog iskustva starenja, zar ne Ralph?'' Ralph kimne i nasmiješi se. Od svih starijih ljudi koje poznaje - a poznaje najmanje tridesetak ljudi s kojima prošeta po parku i upita ih za zdravlje - Bill McGovern najviše jamra zbog godina. Odnosio se prema svojoj iščezloj mladosti i nedavno preminuloj srednjoj dobi poput generala prema dva vojnika koji su dezertirali uoči velike bitke. No on to nikad ne bi priznao. Svatko ima pravo na svoje male ekscentričnosti; jedna od McGovernovih bila je teatralna morbidnost u vezi sa starenjem. ''Jesam li rekao nešto smiješno?'' upita McGovern. ''Molim?'' ''Smješkao si se, pa sam pomislio da sam rekao nešto smiješno.'' Reče to pomalo razdražljivo, osobito za čovjeka koji uživa zadirkivati svog susjeda s gornjeg kata za zgodnu udovicu koja živi u ulici, ali Ralph se sjeti da je i za McGoverna danas bio dugi dan. ''Nisam uopće razmišljao o tebi,'' reče Ralph. ''Razmišljao sam o tome kako je Carolyn običavala govoriti skoro isto kao i ti - da je starenje kao loš desert na kraju odličnog objeda.'' To je barem bila samo polovična laž. Carolyn je zaista učinila tu usporedbu, ali je njome opisala tumor na mozgu koji ju je ubijao, a ne njezin život starije osobe. Ona ionako nije bila jako stara, imala je samo šezdeset četiri godine kad je umrla, a do posljednjih šest ili osam tjedana života, tvrdila je da se osjeća upola mlađom. Preko puta njih, one tri djevojčice koje su se igrale školice priđu rubu pločnika, pogledaju lijevodesno pa se uhvate za ruke i potrče preko ulice, smijući se. Na trenutak mu se pričini kao da su okružene sivom svjetlošću - aureolom koja im je osvjetljavala obraze i čela i nasmijane oči poput čudne, prosijavajuće vatre svetog Elma.36 Malčice uplašen, Ralph stisne oči pa ih ponovno naglo otvori. Sivi
  • 54. omotač koji mu se prividio oko trojke djevojčica rasplinuo se. Lakne mu, ali mora se uskoro dobro naspavati. Mora. ''Ralph?'' McGovernov glas kao da je dolazio s drugog kraja trijema, iako se nije pomaknuo. ''Dobro ti je?'' ''Naravno,'' reče Ralph. ''Razmišljam o Edu i Helen, ništa više. Bili, jesi li ikad primijetio da on gubi razum?'' McGovern odlučno odmahne glavom. ''Nikad,'' reče. ''Iako sam kadikad vidio masnice na Heleni, uvijek sam vjerovao njezinim objašnjenjima. Ne volim da me smatraju velikim naivcem, ali ću možda morati ponovno razmisliti o tome.'' ''Što misliš da će im se dogoditi? Što prognoziraš?'' McGovern uzdahne i dotakne tjeme vrhom prstiju, nesvjesno pipajući nepostojeći slamnati šešir. ''Znaš me, Ralph, ja sam jedan u dugom nizu cinika. Mislim da se svakodnevni sukobi među ljudima rijetko rješavaju kao na televiziji. U stvarnosti oni se neprestano obnavljaju, vraćaju se u sve užim koncentričnim krugovima dok naposljetku ne nestanu. Samo što oni ne nestanu, nego presuše, kao blatne lokvice na suncu.'' McGovern zastane pa nastavi: ''A iza većine ostane isti ljigav talog.'' ''Isuse,'' reče Ralph. ''To je zaista cinično.'' McGovern slegne ramenima. ''Većina umirovljenih profesora je cinična, Ralph. Vidimo učenike na početku, mlade i snažne, uvjerene da će njihov život biti drukčiji, gledamo kako se uvale u kal i kako se u njemu batrgaju, kao što su činili njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja. Mislim da će mu se Helen vratiti i da će Ed stanovito vrijeme biti dobar, a tad će je ponovno pretući i ona će ponovno otići. Kao jedna od onih country-western pjesmuljaka koje imaju na džuboksu u Nicky ''s Lunch. Neki ljudi moraju slušati tu pjesmu puno, puno puta prije no što shvate da je više ne žele čuti. No Helen je pametna mlada žena. Mislim da je njoj potreban još samo jedan stih.'' ''Možda će i dobiti samo taj jedan stih,'' tiho reče Ralph. ''Tu nije riječ o pijanom suprugu koji se vraća kući petkom navečer i tuče ženu jer je izgubio plaću na pokeru a ona mu se usudila prigovoriti.'' ''Znam,'' reče McGovern, ''ali si tražio moje mišljenje i ja sam ti ga rekao. Mislim da će Helen biti potrebna još jedna vožnja na vrtešci prije no što smogne snage prekinuti. A čak i tad će se sretati. Ovo je još prilično mali grad.'' On zašuti i zaškilji se niz ulicu. ''Pogledaj,'' reče on i podigne lijevu obrvu. ''Naša Lois. Dolazi lijepa, poput noći.'' Ralph ga nestrpljivo pogleda, što McGovern ili nije vidio ili se pretvarao kao da nije vidio. On ustane, još jednom vršcima prstiju dotakne mjesto na kojem nije bilo slamnatog šešira pa siđe niz stube pred nju na asfaltirani prilaz kući. ''Lois!'' poviče McGovern, klekne na jedno koljeno pred njom i teatralno raširi ruke. ''Dao Bog da se naši životi združe zvjezdanim sponama ljubavi! Sjedini svoju sudbu s mojom i daj da te poput vihora prenesem u podneblja druga u zlatnom automobilu svoje ljubavi!'' ''Hej, govoriš li o medenom mjesecu ili pustolovini za jednu noć?'' upita Lois, smiješeći se nesigurno. Ralph gurne McGoverna u leđa. ''Ustaj, budalo,'' reče i uzme malu vrećicu koju je Lois nosila. Pogleda u nju i ugleda tri limenke piva. McGovern ustane. ''Oprosti, Lois,'' reče. ''Združen utjecaj ljetnog sumraka i tvoje ljepote. Privremeno ludilo, drugim riječima.'' Lois mu se nasmiješi pa se okrene Ralphu. ''Upravo sam čula što se dogodilo,'' reče ona ''pa sam došla najbrže što sam mogla. Bila sam cijelo poslijepodne u Ludlowu, igrala poker za sitniš s curama.'' Ralph nije morao pogledati u McGoverna da zna kako je njegova lijeva obrva - ona koja je rekla Poker s curama! Baš lijepo, divno, naša Lois! - poletjela nebu pod oblake. ''Je li Helen dobro?''
  • 55. ''Da,'' reče Ralph. ''Pa, možda baš i nije najbolje - zadržali su je preko noći u bolnici - ali nije u opasnosti.'' ''A dijete?'' ''Dobro je. Sad je kod Helenine prijateljice.'' ''Pođite na trijem, vas dvoje, pa mi sve ispričajte.'' Ona jednu ruku provuče ispod McGovernove, a drugu ispod Ralphove, pa ih povede natrag uz prilaz. Tako se uspnu po stubama, kao dva ostarjela mušketira sa ženom, čiju su naklonost željeli osvojiti u danima svoje mladosti, na sigurnom između njih. Kad je Lois sjela u svoj stolac za ljuljanje, upali se ulična rasvjeta u Harris Avenue i zasvjetluca u sumraku poput dvostruke niske bisera. 6 Ralph te noći zaspi nekoliko trenutaka nakon što je glavu položio na jastuk i probudi se u 3:30 u petak ujutro. Odmah je znao da nema smisla ponovno pokušavati zaspati; može odmah produžiti do naslonjača u dnevnoj sobi. Ipak ostane još malo ležati, zagledan u tamu, pokušavajući uhvatiti rep sna koji je sanjao. Nije mu uspijevalo. Samo se sjećao da je Ed bio u njemu ... i Helen ... i Rosalie, pas kojeg bi ponekad vidio kako hramlje niz Harris Avenue prije no što bi se pojavio Pete, raznosač novina. I Dorrance je bio u snu. Ne zaboravi njega. Da, tako je. A tad, kao da se ključ okrenuo u bravi, Ralph se prisjeti čudne rečenice koju je izrekao Dorrance kad su se prošle godine pokoškali Ed i grdosija ... rečenice koje se Ralph nije mogao večeras sjetiti. On, Ralph, držao je Eda, pokušavao ga pritisnuti na svijen poklopac automobila dovoljno dugo da se pribere a Dorrance je rekao (Ja ne bih) da bi ga Ralph morao prestati dodirivati. ''Rekao je da mi više ne vidi ruke,'' promrmlja Ralph i stane stopalima na pod. ''Tako je.'' Sjedio je tako neko vrijeme, pognute glave, kose neuredno nakovrčane na zatiljku, prstiju lagano isprepletenih među bedrima. Naposljetku navuče papuče i odvuče se u dnevnu sobu. Bilo je vrijeme da pričeka izlazak sunca.
  • 56. Četvrto poglavlje 1 Iako cinici uvijek zvuče uvjerljivije nego ćaknuti optimisti ovog svijeta, Ralphovo je životno iskustvo pokazalo da se oni prevare najmanje u jednakom broju slučajeva, ako ne i češće, i bilo mu je silno drago da se McGovern prevario u vezi s Helen Deepneau. Činilo se da je u njezinu slučaju jedan stih bluesa s naslovom ''Pretučeno, slomljeno srce'' bio dovoljan. U srijedu idućeg tjedna, upravo kad je Ralph zaključio da bi trebao naći ženu koju je Helen spomenula u bolnici (Tillbury, tako se preživala - Gretchen Tillbury) i pokušati se uvjeriti je li Helen dobro, on primi njezino pismo. Adresa pošiljatelja je bila jednostavna - samo Helen i Nat, High Ridge ali je bila dovoljna da skine kamen s Ralphova srca. On sjedne na trijem, potrga jedan kraj omotnice i istrese dva lista papira s crtama ispunjenih Heleninim ulijevo nagnutim rukopisom. Dragi Ralphe [počelo je pismo], pretpostavljam da si već sad pomislio da se ipak ljutim na tebe, ali se zaista ne ljutim. To je samo zbog toga što ne smijemo ni sa kim kontaktirati - ni telefonski ni pismeno prvih nekoliko dana. Kućni red. Jako mi se sviđa ovdje, a i Nati. Dabome da joj se sviđa; ima najmanje šestero djece njezine dobi koji pužu uokolo. A ja sam upoznala više ženu koje znaju kroz što sam prošla nego što sam očekivala. Hoću reći, na televiziji prikazuju emisije - Oprah'' razgovara sa ženama koje vole muškarce kojima služe kao vreće za boksanje - ali kad se to dogodi tebi, ne možeš se oteti dojmu da se to događa na način na koji se to još nikome nije dogodilo, na način potpuno nov svijetu. Olakšanje koje sam osjetila kad sum shvatila da to nije istina najbolje je što mi se dogodilo nakon dugo, dugo vremena... Pisala je o kućanskim poslovima za koje je zadužena - rad u vrtu, pomoć u ličenju radionice, pranje zaštitnih drvenih prozorskih kapaka octom i vodom - te o Natinim pustolovinama dok uči hodati. U ostatku pisma pisala je o onome što se dogodilo i što namjerava učiniti u vezi s tim i tad je Ralph prvi put osjetio kroz kakvu je osjećajnu buru Helen prolazila, njezinu zabrinutost zbog budućnosti i, kao ravnoteža tome, silnu odlučnost da učini što je dobro za Nat... a i za sebe. Helen kao da je tek počela otkrivati da i ona ima pravo činiti što treba. Ralph je bio sretan da je to shvatila, ali i tužan kad je pomislio na ona mračna razdoblja kroz koja se morala probijati da bi došla do te jednostavne istine. Razvest ću se od njega [pisala je]. Jedan moj dio (zvuči kao moja majka kad se oglasi) samo da ne zavija kad to tako izrijekom kažem, ali sam umorna od zavaravanja u vezi s mojom situacijom. Ovdje imamo puno terapija, ono kad ljudi sjede u krugu i potroše četiri kutije papirnatih maramica na sat, ali kao da svi komadići mozaika dolaze na svoje mjesto. U mom slučaju, jasno je da je čovjeka za kojeg sam se udala zamijenio opasni paranoik. To što je ponekad pun ljubavi i drag nije dokaz protiv nego privid. Moram misliti na to da muškarac koji mi je nekoć brao cvijeće sad ponekad sjedi na trijemu i razgovara s nekim koga ondje nema, čovjekom kojeg naziva ''mali ćelavi liječnik''. Nije li to prekrasno? Mislim da znam kako je to sve počelo, Ralph, i kad se nađemo sve ću ti ispričati, ako želiš čuti. Trebala bih se vratiti u kuću u Harris Avenue (makar nakratko) sredinom rujna, barem dok ne nađem posao ... uli dosta o tome, ta me tema nasmrt plaši! Dobila sam pisanice od Eda - odlomčić, ali mi je ipak laknulo - u kojem piše da stanuje u jednoj od kućica Hawking Laba u Fresh Harbour i da će ispoštovati odredbu o nekontaktiranju iz ugovora o kauciji. Napisao je da žali zbog svega, ali nisam stekla takav dojam, ako je zaista tako. Nisam očekivala mrlje od suza na pismu ili paketić s njegovim uhom, ali... ne
  • 57. znam. Kao da se uopće nije ispričavao, nego kao da želi imati pismeni dokaz. Ima li smisla to što govorim? Priložio je i ček na 750 dolara, što pokazuje da shvaća svoje odgovornosti. To je dobro, ali mislim da bih bila sretnija da je napisao da je potražio psihijatrijsku pomoć. To je trebao napisati: osamnaest mjeseci oštre terapije. Rekla sam to na terapiji i nekoliko se ljudi nasmijalo kao da su mislili da se šalim. A nisam se šalila. Ponekad mi se u glavi motaju užasne slike kad razmišljam o budućnosti. Vidim nas kako stojimo u redu ispred Mannae38 čekajući na besplatan obrok, ili sebe kako ulazim u sklonište za beskućnike na Trećoj ulici s Nat u naručju, umotanom u vuneni pokrivač. Kad se tog sjetim počnem se tresti a kadikad i plačem. Znam da je to glupost; diplomirala sam bibliotekarstvo, zaboga, ali si ne mogu pomoći. Znaš li što mi pomaže kad mi navru te užasne slike? Ono što si mi rekao nakon što si me odveo iza tezge u Red Appleu i posjeo me na stolac. Rekao si mi da imam puno prijatelja u ovom gradu i da ću se izvući. Znam da imam najmanje jednog prijatelja. Jednog iskrenog prijatelja. Pismo je bilo potpisano Voli te Helen. Ralph obriše suze iz kutova očiju - u posljednje bi se vrijeme rasplakao kao kiša ni zbog čega, vjerojatno zbog toga što je tako prokleto umoran - i pročita P.S. koji je ugurala na dnu lista i uz desnu marginu: Rado bih da me posjetiš, ali muškarci ''nemaju pristupa'' zbog lako razumljivih razloga. Čak ne žele da spominjemo ni gdje se točno nalazimo! H. Ralph je sjedio minutu-dvije s Heleninim pismom u krilu i gledao prema ulici. Bio je svršetak kolovoza, još je bilo ljeto ali je lišće topola počelo srebrnkasto bjelasati kad bi ih pomilovao vjetar, a u zraku se osjećala prvu svježina. U izlogu Red Applea pisalo je ŠKOLSKI PRIBOR SVIH VRSTA! DOĐITE NAJPRIJE KOD NAS! A u smjeru Newporta, na nekom starom seljačkom imanju gdje su zlostavljane žene odlazile pokušati ponovno srediti svoj život, Helen Deepneau prala je drvene kapke za prozore i pripremala ih za još jednu dugu zimu. Pažljivo vrati pismo u omotnicu i pokuša se sjetiti koliko su Ed i Helen bili oženjeni. Šest ili sedam godina, pomisli on. Carolyn bi znala. Koliko je hrabrosti potrebno da se upali traktor i izore ljetina koju si uzgajao šest ili sedam godina? upita se on. Koliko hrabrosti ustrajati u tome i učiniti to nakon što si potrošio toliko vremena na pripremu tla i na razmišljanje kad saditi, kad zalijevati i kad žeti? Koliko da bi se reklo, ''Moram prestati uzgajati grašak, grašak mi nije dobar, trebam pokušati s kukuruzom ili grahom. '' ''Puno,'' reče on i ponovno obriše kutove očiju. ''Vraški puno, rekao bih.'' Odjednom silno poželi vidjeti Helen, ponoviti to što se tako dobro sjećala da je čula, a što se on jedva sjećao da je rekao Bit ćeš dobro, izvući ćeš se, imaš puno prijatelja u gradu. ''Možeš se kladiti u to,'' reče Ralph. To što mu se Helen javila kao da mu je skinulo golem teret s leđa. On ustane, stavi njezino pismo u stražnji džep i krene niz Harris Avenue prema izletištu na Extensionu. Bude li imao sreće, zateći će ondje Fayea Chapina ili Dona Veaziea i odigrati koju partiju šaha. 2 Olakšanje koje je osjetio kad mu se Helen javila nije ublažilo Ralphovu nesanicu. Preuranjeno se buđenje nastavilo i do Labour Day-a otvarao je oči oko 2:45 ujutro. Do desetog rujna - dana kad su Eda
  • 58. Deepneaua ponovno uhitili, ovog puta zajedno s još petnaestoricom - prosječno trajanje Ralphova sna smanjilo se na približno tri sata i počeo se pomalo osjećati kao da je na stakalcu pod mikroskopom. Protozoica, to sam ja, pomisli on dok je sjedio u visokom naslonjaču i zurio u Harris Avenue. Kad bi se barem mogao tome nasmijati. Njegov popis stopostotno sigurnih, provjerenih narodnih lijekova produljivao se i često bi pomislio kako bi mogao napisati veselu knjižicu o toj temi... ako se ikad dovoljno naspava da može ponovno sustavno misliti. Tog kasnog ljeta bio je priseban tek toliko da svakog dana uskoči u sparene čarape, a misli su mu se vraćale na njegove katarzične napore da nađe paketić juhe u kuhinjskom ormariću onog dana kad je Helen dobila batine. Nakon toga nije pao na tako niske grane, jer bi mu svake noći uspijevalo barem malo odspavati, ali se Ralph stravično bojao da će se ponovno naći u toj situaciji - a možda još i goroj - ako se nešto ne poboljša. Ponekad (najčešće kad bi sjedio u naslonjaču u pola pet ujutro), mogao bi se zakleti da osjeća kako mu mozak curi iz glave. Raspon narodnih lijekova išao je od uzvišenih do komičnih. Najbolji primjer prvih bila je brošura u boji koja je reklamirala čuda ''Instituta za proučavanje sna'' države Minnesote u St. Paulu. Dobar primjer onih drugih bilo je ''Magično oko'', svestrana amajlija koja se prodavala putem tabloida iz supermarket, npr. National Enquirer i Inside View. Sue, prodavačica u Red Appleu, kupila je jednu i poklonila mu je jednog poslijepodneva. Ralph je pogledao u loše obojeno plavo oko koje je zurilo u njega iz medaljona (za koji je bio uvjeren da je započeo karijeru kao žeton za poker) i osjetio kako u njemu ključa neobuzdani smijeh. Nekako se uspio obuzdati dok nije stigao u sigurnost svog stana na drugoj strani ulice i zato je bio jako zahvalan. Ozbiljnost kojom mu ga je Sue darovala - i skupi zlatni lanac koji je provukla kroz rupicu na vrhu - bili su dokaz da ju je to prilično skupo stajalo. Ona se prema Ralphu odnosila sa strahopoštovanjem od dana kad su njih dvoje spasili Helen. Ralphu to nije bilo drago, ali nije znao što da učini. U međuvremenu, neće mu škoditi da nosi medaljon tako du ona vidi njegov obris ispod njegove košulje. No nije mu pomogao spavati. Nakon što je uzeo Rulphovu izjavu u vezi s obiteljskim problemima obitelji Deepneau, detektiv John Leydecker odgurne stolac, ispreplete prste na njegovu ne zanemarivo obilnom vratu i reče da mu je McGovern rekao da Ralph pati od nesanice. Ralph prizna da je tako. Leydecker kimne glavom, ponovno zakotura stolac prema stolu, sklopi ruke na neuredno naslaganim papirima kojima je površina njegova radnog stola bila uglavnom zatrpana i ozbiljno se zagleda u Ralpha. ''Saće,'' reče on. Ton njegova glasa podsjeti Ralpha na McGovernov ton kad mu je predložio viski kao odgovor na njegov problem i on odgovori potpuno isto. ''Molim?'' ''Moj se djed kleo u njega,'' reče Leydecker. ''Nekoliko malih komadića saća prije spavanja, malo prožvačite vosak - kao žvakaću gumu - pa ga ispljunite. Pčele luče neku vrst prirodnog uspavljujućeg sredstva kad rade med. Zaspat ćete kao top.'' ''Ma nemojte,'' reče Ralph. Istodobno je bio uvjeren da je to potpuna glupost i potpuna istina. ''Gdje da nabavim saće?'' ''U Nutri - trgovini zdrave hrane u trgovačkom središtu. Pokušajte. Za tjedan dana vaše će nevolje nestati.'' Ralph je uživao u tom eksperimentu - med iz saća bio je tako slatko moćan i prožimao ga cijelim bićem - ali se ipak probudio u 3:10 ujutro nakon prve doze, u 3:08 nakon druge i 3:07 nakon treće. Dotad je potrošio mali komadić saća koji je kupio i odmah ode u Nutru kupiti drugi. Njegova je vrijednost kao sedativa možda ništavna, ali je izvrstan obrok; da gaje barem prije otkrio. Pokušao je umakati noge u toplu vodu. Lois mu je preko kataloga naručila nešto s nazivom ''Oblog za sve tegobe'' - stavite ga oko vrata a on bi trebao ublažiti vaš artritis i poboljšati san (Ralphu nije pomoglo ni zajedno ni za drugo, ali on je ionako imao najblaži oblik artritisa). Nakon slučajnog susreta s
  • 59. Triggerom Vachonom u zdravljaku Nicky''s Lunch, pokuša s čajem od kamilice. ''Kamiljica je divota,'' reče mu Trig. ''Šuper ćeš spavati, Ralphie.'' 1 Ralph je zaista odlično spavao ... do 2:58 ujutro. To su bili narodni i homeopatski lijekovi koje je kušao. Među onima koje nije kušao bila su pakiranja mega-vitamina koja su bila puno skuplja no što je Ralph mogao potrošiti od svog prihoda, yoga položaj s nazivom Sanjar (prema poštarevu opisu, Sanjar se Ralphu učinio dobrim načinom da samom sebi pregledaš hemoroide) i marihuana. Ralph je o ovom posljednjem pažljivo razmislio prije no što je zaključio da bi se to vjerojatno pokazalo protuzakonitom inačicom viskija i saća i čaja od kamilice. Usto, dozna li McGovern da Ralph puši travu, priči nikad ne bi bilo kraja. Za vrijeme svih tih eksperimenata, glas u njegovu mozgu neprestano ga je zapitkivao hoće li zaista kušati oko daždevnjaka i jezik žabe krastače prije no što popusti i ode liječniku. Taj glas nije bio kritičan nego iskreno radoznao. I Ralph je postao prilično radoznao. Desetog rujna, dana kojeg su se održale prve demonstracije ''Prijatelja života'' ispred centra WomanCare, Ralph zaključi da će pokušati nešto iz ljekarne ... ali ne Rexallove u središtu grada gdje su mu ispisivali Carolynine recepte. Poznaju ga ondje, dobro ga poznaju, a nije želio da Paul Durgin, ljekarnik u Rexallu, vidi da kupuje tablete za spavanje. Vjerojatno je to glupo - kao da ide na drugi kraj grada kupiti kondome - ali to nije ništa mijenjalo u njegovu načinu razmišljanja. Nikad nije kupovao u Rite Aidu preko puta Strawford parka, pa odluči otići ondje. Ako ljekarnička inačica oka daždevnjaka i jezika žabe krastače ne bude djelovala, zaista će otići liječniku. Je li to istina, Ralphe? Zaista tako misliš? ''Zaista,'' reče on glasno dok je polako hodao niz Harris Avenue na jarkom rujanskom suncu. ''Neka sam proklet ako ovo budem još dugo trpio.'' Prazne priče, Ralph, s nevjericom mu odgovori glas. Bill McGovern i Lois Chasse stajali su kod parka i nešto živahno razgovarali. Bili podigne pogled, ugleda ga i rukom mu da znak da priđe. Ralph to učini, iako mu se nije sviđala kombinacija izraza njihovih lica: užeglo zanimanje na McGovernovu licu, jad i zabrinutost na Loisinu, ''Jesi li čuo o događaju ispred bolnice?" upita ona Ralpha kad im je prišao. "Nije bilo ispred bolnice i nije bio događaj,'' razdražljivo će McGovern. ''Bio je to prosvjed - lako su ga nazvali - i bio je ispred centra WomanCare, a to je iza bolnice. Odveli su nekoliko ljudi u zatvor između šest i dvadesetak, nitko još ne zna točno.'' ''Jedan od njih bio je Ed Deepneau!'' Lois reče bez daha i McGovern joj dobaci prezriv pogled. Bio je uvjeren da je bila njegova zadaća priopćiti tu vijest. ''Ed!'' prestravi se Ralph. ''Pa Ed je u Fresh Harbouru!'' ''Pogrešno,'' reče McGovern. Zbog iznošenog smeđeg šešira koji je danas stavio izgledao je pomalo fakinski, poput novinara iz kriminalističkih drama iz četrdesetih godina. Ralph se upita je li slamnati šešir još izgubljen ili je umirovljen do jeseni. ''Danas ponovno hladi pete u našem slikovitom gradskom zatvoru.'' ''Što se točno dogodilo?'' Nijedno od njih nije točno znalo. U tom trenutku priča je bila samo glasina koja se proširila kroz park poput zarazne prehlade glave, glasina koja je bila osobito zanimljiva u ovom dijelu grada jer je bila povezana s imenom Eda Deepneaua. Marie Callan je ispričala Lois da su demonstranti počeli bacati kamenje i da su zato uhićeni. Prema riječima Stana Eberlyja, koji je prenio priču McGovernu malo prije nego je McGovern sreo Lois, netko možda Ed, ali možda i netko drugi - pošpricao je suzavcem liječnike koji su prolazili između WomanCare centra i stražnjeg ulaza u bolnicu. Taj je prolaz tehnički bio javni prostor i postao je omiljeno okupljalište protivnika abortusa u ovih sedam godina koliko ih je WomanCare obavljao na osobni zahtjev pacijentica.
  • 60. Te dvije verzije priče bile su tako nejasne i različite da je Ralph smatrao kako može prilično s pravom očekivati da nijedna nije istinita, da je vjerojatno bila riječ samo o nekoliko prerevnosnih ljudi koji su uhićeni zbog narušavanja posjeda ili nečeg sličnog. U gradićima poput Derryja, takve se stvari događaju; priče su se napuhavale poput lopti za plažu dok su prelazile od usta do usta. No nije se mogao oteti dojmu da će ovaj put biti nešto ozbiljnije, uglavnom zato što se i u Billovoj i Loisinoj verziji spominjao Ed Deepneau, a Ed nije bio prosječni protivnik prekida trudnoće. To je bio momak koji je ženi s glave iščupao povelik pramen kose, promijenio izgled zuba i slomio joj ličnu kost samo zato što je ugledao njezino ime na peticiji na kojoj se spominjao WomanCare. To je bio tip koji je bio iskreno uvjeren da se netko s imenom Grimizni kralj - odlično ime za kečera, pomisli Ralph - mota po Derryju i da njegovi sluge odvlače njihove nerođene žrtve iz grada u kamionima (i još u nekoliko kamioneta u kojima su fetusi ugurani u bačve s oznakom WEED-GO). Ne, ako je Ed bio ondje, to znači da nije bila samo riječ o tome da je netko nehotice nekog raspalio natpisom po glavi. ''Pođimo k meni,'' neočekivano predloži Lois. ''Nazvat ću Simone Castonguay. Njezina je nećaka sekretarica u WomanCareu. Ako itko zna što se točno jutros ondje dogodilo, to je Simone. Sigurno je nazvala Barbaru.'' ''Upravo sam krenuo u supermarket,'' reče Ralph. Lagao je, naravno, ali ne jako; samoposluživanje je bilo odmah pokraj Rite Aid u malom trgovačkom središtu nedaleko od parka. ''A da svratim kad se budem vraćao?'' ''U redu,'' reče Lois i nasmiješi mu se. ''Očekujemo te za nekoliko minuta, zar ne, Bili?'' ''Da,'' reče McGovern i neočekivano je povuče u zagrljaj. Morao je jako ispružiti ruke, ali je nekako uspio. ''U međuvremenu si samo moja. Oh, Lois, kako će te slatke minute proletjeti!'' Skupina mladih žena s djecom u kolicima (trač-grupa, pomisli Ralph) stajala je u parku kod ograde i promatrala ih, vjerojatno privučena Loisinim pokretima ruku koji su bili skloni postati grandiozni kad bi se uzbudila. Kad je McGovern nagnuo Lois prema natrag i gledao u nju lažnim zanosom lošeg glumca na svršetku tanga, jedna od majki reče nešto drugoj i one se nasmiju, kreštavo, neljubazno, što Ralpha podsjeti na zvuk krede koja cvili po površini školske ploče ili vilice koju netko povlači po porculanskim sudoperima. Pogledaj te smiješne starce, govorio je taj smijeh. Pogledaj smiješne starce, koji se pretvaraju da su ponovno mladi. ''Prekini, Bili!'' reče Lois. Pocrvenjela je, možda ne samo zbog uobičajenog Billova zafrkavanja. I ona je čula smijeh iz parka. I McGovern ga je bez sumnje čuo, ali je McGovern pomislio da se one žene smiju s njim, a ne njemu. Ponekad, umorno pomisli Ralph, ponešto napuhan ego može biti štit. McGovern pusti Lois, skine šešir, mahne njime u visini struka i pretjerano se nakloni. Lois je bila zauzeta provjerom je li njezina svilena bluza uredno ugurana u suknju pa nije obraćala pozornost na njega. Rumen koja ju je oblila već je izblijedjela i Ralph shvati da je blijeda i da se ne osjeća dobro. Nadao se da neće oboljeti. ''Svrati, ako budeš mogao,'' tiho reče Ralphu. ''Hoću, Lois.'' McGovern je rukom obgrli oko struka, pokretom iz milja, prijateljskim i iskrenim, i oni krenu niz ulicu. Dok je gledao za njima, Ralph odjednom osjeti déjà vu, kao da ih je u takvoj pozi već negdje vidio. Ili u nekom drugom životu. A tad, kad je McGovern maknuo ruku i razbio opsjenu, sjeti se: Fred Astaire vodi tamnokosu i prilično bucmastu Ginger Rogers na mjesto snimanja u nekom malom gradu, gdje će plesati na glazbu Jeromea Kerna ili možda Irvinga Berlina. Čudno, pomisli on, pa se okrene prema malom trgovačkom središtu na pola puta Up-Mile Hilla. Jako čudno. Bill McGovern i Lois Chasse su prema Fredu Astaireu i Ginger Rogers kao nebo i z -
  • 61. ''Ralph?'' zovne ga Lois i on se okrene. Između njih je bilo jedno raskršće i cijeli blok kuća. Automobili su jurili gore-dolje po Elizabeth Street, pa su Ralphov vidik pretvorili u vizualno mucanje. ''Molim?'' vikne on. ''Izgledaš bolje! Odmornije! Spavaš li konačno?'' ''Da!'' odvrati on pomislivši Još jedna mala opravdana laž. ''Nisam li ti rekla da ćeš se bolje osjećati čim dođe do smjene godišnjih doba? Vidimo se!'' Lois mu mahne prstima i Ralph se začudi kad ugleda žarkoplave kose crte koje su izvirale iz kratkih ali pomnjivo oblikovanih nokata. Izgledale su poput tragova koje ostavljaju zrakoplovi na nebu. Koji je to vrag - ? On stisne oči pa ih brzo otvori. Ništa. Samo Bill i Lois koji idu ulicom prema Loisinoj kući, leđima okrenuti prema njemu. Nikakvih žarkoplavih dijagonala u zraku, ništa slično tome - Ralph spusti pogled na pločnik i ugleda kako Lois i Bili ostavljaju tragove za sobom na betonu, tragove koji su izgledali točno kao obrisi stopala u starim plesnim priručnicima Arthura Murraya 40 koji bi stizali poštom. Loisini su bili sivi. McGovernovi - veći ali ipak neobično nježni - tamnomaslinasti. Sjajili su na pločniku i Ralph, koji je stajao na kraju Elizabeth Street i kojemu se donja čeljust objesila skoro do ključne kosti, shvati da se iz njih dižu mali pramenovi obojena dima. Ili možda pare. Zahrči gradski autobus za Old Cape i na trenutak mu zakloni vidik, a kad je prošao, tragovi su nestali. Na pločniku nije bilo ničeg osim kredom napisane poruke u izblijedjelom ružičastom srcu: SAM + DEANIE ZAUVIJEK. Ralph, tragovi nisu nestali; njih uopće nije ni bilo. Svjestan si toga, zar ne? Da, znao je. Zamisao da Bill i Lois izgledaju kao Fred Astaire i Ginger Rogers udarila mu je u glavu; korak od te zamisli do priviđenja nepostojećih tragova stopala na pločniku poput tragova stopala u dijagramima plesnih koraka Arthura Murraya bio je na određen način bizarno logičan. Svejedno, bilo je jezivo. Srce mu je prebrzo udaralo i kad na trenutak zatvori oči pokušavajući se smiriti, ugleda one crte kako izlaze iz Loisinih prstiju poput žarkoplavih avionskih tragova. Moram se bolje naspavati, pomisli Ralph. Moram. Ako se ne naspavam, svašta će mi se početi priviđati. ''Tako je,'' promrmlja on u bradu kad se ponovno okrenuo put ljekarne. ''Svašta.'' 3 Poslije deset minuta, Ralph je stajao u prednjem dijelu ljekarne Rite Aid i gledao u natpis koji je bio obješen lancima zu strop. OSJEĆAJTE SU BOLJE U RITE AlD-u! pisalo je na njemu, kao da je osjećati se dobro cilj dostižan svakom razboritom, vrijednom kupcu. Ralph je u to sumnjao. Ovo je znači, zaključi Ralph, prodavanje lijekova na velikoj nozi. U usporedbi s tim, Rexall (gdje je on obično tržio), izgledao je poput stana u radničkom naselju. Neonom osvijetljeni prolazi izgledali su dugi poput kuglačkih staza i u njima je bilo izloženo sve, od tostera do slagalica. Nakon kraćeg proučavanja, Ralph zaključi da prolaz br. 3 sadrži većinu lijekova u slobodnoj prodaji i da je vjerojatno najsigurnije zaći u njega. On je polako prolazio dijelom označenim LIJEKOVI ZA ŽELUDAC, nakratko proboravio u kraljevstvu ANALGETIKA i brzo prošao kroz zemlju LAKSATIVA. Između LAKSATIVA i DEKONGESTATORA, on se zaustavi.
  • 62. To je to, narode - moj posljednji pokušaj. Nakon ovog, preostaje mi samo doktor Litchfield, a ako on predloži da žvačem saće ili pijem čaj od kamilice, vjerojatno ću eksplodirati pa će me obje sestre i tajnica morati odvajati od njega. ZA BOLJI SAN, pisalo je na natpisu nad tim dijelom prolaza br. 3. Ralph koji nikad nije upotrebljavao puno lijekova (u protivnom bi bez sumnje došao ovamo puno prije), nije znao točno što je očekivao, ali sigurno ne to raspojasano, skoro nepristojno obilje proizvoda. Njegov je pogled klizio preko kutija (uglavnom smirujuće plavih) i čitao nazive. Većina ih se činila neobičnim i pomalo zlokobnim: Compoz, Nytol, Sleepinal, Z-power, Sominex, Sleepinex, Drow-Zee. Bila je tu čak i njihova vlastita mješavina sredstva za spavanje pod imenom ''Rite Aid''. Sigurno se šališ, pomisli on. Ništa od ovog neće ti pomoći. Vrijeme je da se prestaneš zajebavati, zar ti to nije jasno? S obzirom na to da su ti se počeli priviđati obojeni tragovi stopala na pločniku, vrijeme je da se prestaneš zajebavati i odeš liječniku. Ali negdje je iza tih riječi čuo doktora Litchfielda, čuo ga tako jasno kao da se u njegovoj glavi uključio magnetofon: Vaša supruga pati od glavobolja zbog napetosti, Ralph - neugodnih i bolnih, ali neopasnih po život. Mislim da možemo riješiti taj problem. Neugodne i bolne, ali neopasne po život - da, tako je rekao. A tad je posegnuo za svojom knjižicom recepata i ispisao narudžbu za prvu gomilu beskorisnih tableta dok je sićušna kvržica ćelija-uljeza u Carolyninoj glavi nastavila odašiljati svoje mikroiskre uništenja. Možda je doktor Jamal imao pravo, možda je već i tada bilo prekasno, ali možda je Jamal kenjao kvake, možda je Jamal bio samo stranac u tuđini i pokušavao se ne zamjerati, pokušavao ne natezati mačka za rep. Možda je bilo ovako a možda i onako; Ralph nije sigurno znao a nikad i neće. Samo je znao da doktora Litchfielda nije bilo kad je došlo vrijeme za dvije posljednje bračne obveze: njene da umre a njegove da je gleda kako umire. Želim li kroz to ponovno proći? Otići Litchfieldu i gledati kako ponovno poseže za svojom knjižicom recepata? Možda će ovog puta uspjeti, reče samom sebi, unatoč samom sebi. No istog trenutka iskrade mu se ruka, naizgled sama od sebe i uzme kutiju sleepinexa s police. On je okrene, odmakne je malo od očiju kako bi pročitao mala slova sa strane kutije i polako očima prijeđe preko popisa aktivnih sastojaka. Nije znao kako izgovoriti većinu riječi na kojima bi slomio jezik a još manje što znače ili kako bi mu trebale pomoći da bolje spava. Da, on odgovori glasu. Možda će ovog puta djelovati. Ali možda bi pravi odgovor bio naći drugog liječ ''Izvolite?'' upita neki glas iza Ralphova ramena. Upravo je vraćao kutiju sleepinexa na njezino mjesto, namjeravajući uzeti nešto što je manje zvučalo poput opasnog lijeka iz romana Robina Cooka,41 kad je taj glas progovorio. Ralph poskoči i sruši desetak kutijica sintetskog sna na pod. ''Oh, oprostite - baš sam nespretan!'' reče Ralph i pogleda preko ramena. ''Nema veze. Ja sam kriv.'' I prije no što je Ralph uspio podići dvije kutije Sleepinexa i jednu kutiju Drow-Zee kapsula, muškarac u bijeloj kuti koji mu se obratio pokupio je ostatak i ponovno ih poslagao brzinom krupijea na brodovimakockarnicama koji dijeli karte za poker. Prema zlatnim slovima na iskaznici pričvršćenoj na njegovim grudima, to je bio JOE WYZER, LJEKARNIK RITE AIDA. "Krenimo od početka,'' reče Wyzer, otare ruke od prašine i okrene se prema Ralphu prijateljski se smiješeći. ''Što trebate? Izgledate izgubljeno.'' Ralphovu prvu reakciju - nezadovoljstvo jer su ga uznemirili dok je sa sobom vodio dubokouman razgovor - zamijeni oprezna zainteresiranost. ''Pa, ne znam,'' reče on i rukom pokaže na izvor čarobnih napitaka za spavanje. ''Djeluje li koji od ovih?''
  • 63. Wyzer se nasmiješi još jače. On je bio visok, sredovječan muškarac bijele puti i prorijeđene smeđe kose koju je češljao na razdjeljak posred glave. Ispruži ruku. Ralph je jedva uzvratio jednakim uljudnim pokretom, a ruka mu je već bila progutana. ''Ja sam Joe,'' reče ljekarnik i slobodnom rukom lupne po iskaznici zlatne boje. ''Nekad sam bio Joe Wyze, ali sad sam stariji pa sam Wyzer.'' Taj je štos imao podugačku bradu, ali za Joea Wyzera nije izgubio svoj čar, jer se on grohotom nasmije. Ralph uljudno rastegne usta u smiješak začinjen zrncem soli tjeskobe. Ruka koja je obuhvatila njegovu bila je očito snažna i on se pobojao da bi njegova ruka mogla završiti u gipsu stisne li je ljekarnik jako. Na trenutak poželi da je svoj problem ipak pokušao riješiti u ljekarni Paula Durgina. Wyzer dvaput zdušno stisne njegovu ruku pa je pusti. ''Ja sam Ralph Roberts. Drago mi je, gospodine Wyzer.'' ''I meni. A sad nekoliko riječi o djelotvornosti ovih lijepih proizvoda. Dopustite mi da odgovorim na vaše pitanje svojim pitanjem, na primjer, kenja li medvjed u telefonskoj govornici?'' Ralph prasne u smijeh. ''Rekao bih rijetko,'' reče on kad je napad smijeha oslabio. ''Točno. Više nemam pitanja, časni sude.'' Wyzer pogleda u sredstva za spavanje, zid obojen raznim nijansama plavog. ''Hvala Bogu da sam ljekarnik a ne trgovački putnik, gospodine Roberts, u protivnom bih umro od gladi pokušavajući uvaliti te proizvode idući od vrata do vrata. Patite od nesanice? Pitam vas djelomice zato što pregledavate police sa sredstvima za spavanje, a djelomice zato što imate upale obra/e i oči.'' Ralph reče: ''Gospodine Wyzer, bio bih najsretniji čovjek na svijetu kad bih jednu noć uspio odspavati pet sati, a zadovoljio bih se i s četiri.'' ''Koliko to traje, gospodine Roberts? Ili biste da vas radije zovem Ralph?'' ''Može Ralph.'' ''Dobro. A ja sam Joe.'' ''Mislim da je počelo u travnju. Mjesec dana ili šest tjedana nakon što mi je umrla supruga.'' ''Žao mi je da ste izgubili suprugu. Primite moju sućut.'' ''Hvala,'' reče Ralph, pa ponovi staru formulu. ''Jako mi nedostaje, ali mi je odlanulo kad je njezinoj patnji došao kraj.'' ''Samo što sad vi patite. Već ... da izračunam.'' Wyzer brzo prebroji svoje krupne prste. ''Pola godine.'' Ralpha očaraju ti prsti. Iz njih nisu izlazili tragovi zrakoplova, ali vrh svakog kao da je bio obavijen blještavom srebrnkastom izmaglicom, poput providne aluminijske folije. Ralph se ponovno prisjeti Carolyn i fantomskih mirisa na koje se žalila posljednje svoje jeseni - klinčići, kanalizacija, zagorjela šunka. Možda je to muška inačica toga, možda začetak njegova tumora na mozgu nije najavila glavobolja nego nesanica. Ralphe, samodijagnostikom se bave budale, pa lijepo prekini s tim. On odlučno ponovno svrne pogled na Wyzerovo krupno, ugodno lice. Oko njega nije bilo srebrnkaste omaglice, ni traga omaglici. Bio je gotovo siguran u to. ''Tako je,'' reče on. ''Traje već pola godine. Čini mi se da traje dulje. Zapravo puno dulje.'' ''Jeste li primijetili neki obrazac? Najčešće ga ima. Na primjer, prevrćete li se po krevetu prije no što zaspite, ili - '' ''Prerano se budim.'' Wyzerove obrve se podignu. ''A pročitali ste i nešto knjiga o tome, pretpostavljam.'' Da je Litchfield izrekao tu opasku, Ralph bije shvatio kuo snishodljivost. U riječima Joea Wyzera nije osjetio snishodljivost nego iskreno divljenje. "Pročitao sam sve knjige iz knjižnice o tome, ali nisam puno doznao, a i to što sam doznao nije mi osobito pomoglo,'' reče Ralph i zašuti, pa doda: ''Zapravo, ništa mi nije nimalo pomoglo.''
  • 64. ''Dopustite da vam ja kažem sve što znam o tom problemu, a vi samo mahnite rukom kad ja zađem na teritorij koji ste vi već istražili. Usput da vas upitam, tko je vaš liječnik?'' ''Litchfield.'' ''Aha. A lijekove obično kupujete kod ... ? U ljekarni People ''s Drug u trgovačkom centru? Ili kod Rexalla u središtu grada?'' ''Kod Rexalla.'' ''Danas ste ovdje inkognito, pretpostavljam.'' Ralph porumeni... pa se nasmiješi. ''Otprilike tako.'' ''Aha. A ne moram vas ni pitati jeste li bili kod Litchfielda posavjetovati se u vezi s vašom tegobom, zar ne? Jer da jeste, ne biste istraživali predivan svijet lijekova u slobodnoj prodaji.'' ''Znači, tako se zovu? Lijekovi u slobodnoj prodaji.'' ''Recimo to ovako - bilo bi mi puno milije da prodajem većinu tih gluposti s prikolice velikih crvenih kola s kričavim žutim kotačima.'' Ralph se nasmije, a kad je to učinio, blještav, srebrnkast oblak koji se stvorio ispred kute Joea Wyzera rasprši se. ''Takva bi mi se vrsta prodavanja svidjela,'' reče Wyzer i sjetno se nasmiješi. ''Nabavio bih si dražesni curetak da pleše u grudnjaku sa šljokicama i haremskim dimijama ... nazvao bih je Mala Egipćanka, kao u onoj staroj pjesmi Coastersa43... ona bi služila za zagrijavanje. A imao bih i bendžistu. Iskustvo me naučilo da nema ništa bolje od svirke na bendžu da ljudi odriješe kesu.'' Wyzer odvrati pogled s lijekova za ublažavanje zatvora i lijekova za ublažavanje bolova, uživajući u svom kičastom sanjarenju. A tad ponovno pogleda Ralpha. ''Za osobu koja se prerano budi kao što ste vi, Ralph, ovi su lijekovi potpuno beskorisni. Više će vam koristiti čaša pića ili jedan od onih uređaja za masažu koje prodaju putem kataloga, a sudeći prema vašem izrazu lica, vjerojatno ste to već pokušali.'' ''Da.'' ''Zajedno s dvadesetak drugih narodnih lijekova koje su provjerili stari noćni vukovi.'' Ralph se ponovno nasmije. Ovaj mu se čovjek počeo jako sviđati. ''Pokušajte s četrdesetak i bit ćete puno bliže točnoj procjeni.'' ''Marljiv ste kao crv, nema što,'' reče Wyzer i mahne rukom prema plavim kutijama. ''Ovi su lijekovi zapravo antihistamini i djeluju svojom nuspojavom - od antihistamina se ljudima spava. Pročitajte što piše u kutiji comtrexa ili benadryla na polici za dekongestatore i vidjet ćete da ih ne smijete uzimati ako ćete voziti automobil ili baratati nekim teškim strojem. Za ljude koji pate od povremene nesanice, sominex katkad djeluje jer ih gume laktom u san. Ali vama ne bi pomogli, jer vaš problem nije kako zaspati, nego spavati, je li tako?'' ''Tako je.'' ''Smijem li vas upitati nešto osobno?'' ''Naravno. Možete.'' ''Imate li kakvih problema s doktorom Litchfieldom u vezi s tim? Možda sumnjate da bi on mogao shvatiti koliko vas ta nesanica izluđuje?'' ''Da,'' zahvalno će Ralph. ''Mislite li da bih trebao otići k njemu na pregled?
  • 65. Pokušati mu rastumačiti (ako da shvati?'' Na to će pitanje Wyzer dabome odgovoriti potvrdno i Ralph će naposljetku nazvati. Nazvat će Litchfielda, mora nazvati Litchfielda, to mu je sad postalo jasno, Ludost je i pomisliti u njegovoj se dobi vezati uz drugog liječnika, Možeš li Litchjleldu reći da ti se priviđaju stvari? Možeš li mu ispričati o plavim munjama koje su sijevale iz jagodica prstiju Lois Chasse? O tragovima stopala na pločniku, poput onih u plesnim brošurama Arthura Murray a? O srebrnkastom sjaju oko jagodica prstiju Joea Wyzera? Zaista ćeš sve to ispričati Litchfieldu? A ako nećeš, ako ne možeš, zašto bi uopće i otišao na pregled kod njega, bez obzira na preporuku ovog čovjeka? No Wyzer ga iznenadi potpuno neočekivanim odgovorom. ''Još sanjate?'' ''Da. Zapravo prilično često, s obzirom na to da spavam oko tri sata na noć.'' ''Jesu li vam snovi suvisli? Sastoje li se od smislenih događaja, imaju li neki povezani sadržaj, bez obzira na to kako šuknut, ili su to samo nabacane slike?'' Ralph se sjeti sna otprije nekoliko noći. On i Helen Deepneau i Bill McGovern igrali su frizbi utroje nasred Harris Avenue. Helen je na nogama imala par golemih, glasnih niskih cipela s debelim đonom; McGovern je nosio trenirku s bocom votke nacrtanom na njoj. NAJBOLJA OD NAJBOLJIH, pisalo je na trenirci. Frizbi je bio žarkocrven s fluorescentnim zelenim crtama. Pojavila se i Rosalie, kuja. Netko joj je oko vrata privezao izblijedjeli plavi rubac koji je lepršao dok je ona šepesala prema njima. Odjednom poskoči u zrak, zgrabi frizbi i odjuri noseći ga u zubima. Ralph je htio potrčati za njom, ali McGovern reče: Smiri se, Ralph, dobit ćemo cijeli sanduk frizbija za Božić. Ralph se okrenuo prema njemu želeći mu rastumačiti da je Božić tek za tri mjeseca i upitati što će učiniti ako se budu željeli igrati frizbijem u međuvremenu, ali prije no što je to uspio, sanje ili završio ili se pretvorio u neki drugi, manje upečatljiv, film uma. ''Ako sam dobro shvatio što želite reći,'' odgovori Ralph ''moji su snovi suvisli.'' ''Dobro. Želio bih znati jesu li i lucidni. Lucidni snovi ispunjavaju dva zahtjeva. Kao prvo, znate da sanjate. Kao drugo, često možete utjecati na tijek snova, više ste od pasivnog promatrača.'' Ralph kimne glavom. ''Naravno, i takve sanjam. Zapravo, u posljednje vrijeme ih puno sanjam. Upravo sam razmišljao o jednom koji sam sanjao prošle noći. U njemu je kuja lutalica koju povremeno viđam odjurila s frizbijem kojim smo se igrali ja i moji prijatelji. Rasrdio sam se zato što je prekinula igru i pokušavao je prisiliti da ispusti frizbi tako da joj pošaljem misao. Nekom vrstom telepatske naredbe.'' On se tiho zasmijulji od neugode, ali Wyzer samo ravnodušno kimne glavom. ''Je li uspjelo?'' ''Ne ovog puta,'' reče Ralph ''ali mislim da sam to činio u drugim snovima. Samo što nisam siguran, jer većina snova koje sanjam izblijedi čim se probudim.'' ''To se svima događa,'' reče Wyzer. ''Mozak se prema većini snova odnosi kao prema otpadu i pohranjuje ih u iznimno kratkotrajnoj memoriji.'' ''Puno znate o tome, zar ne?'' ''Nesanica me jako zanima. Kao student sam napisao dva istraživačka rada o vezi između snova i poremećaja sna.'' Wyzer pogleda na sat. ''Sad imam odmor. Biste li sa mnom popili kavu i pojeli pitu od jabuka? Druga vrata do nas je zalogajnica i pita je divna.'' ''Zvuči dobro, ali bih radije popio Fantu. Pokušavam smanjiti pijenje kave.'' ''Razumljivo, ali potpuno nepotrebno,'' veselo reče Wyzer. ''Ralph, kofein nije vaš problem.'' ''Ne, vjerojatno nije ... ali što je onda?'' Ralph je dotad s prilično uspjeha branio pristup jadikovkama u glas, ali su se sad ipak uspjele uvući u nj. Wyzer ga srdačno lupne po ramenu i ljubazno ga pogleda. ''O tome ćemo razgovarati,'' reče on. ''Pođimo.''
  • 66. Peto poglavlje 1 ''Razmišljajte o tome ovako,'' preporuči mu Wyzer poslije pet minuta. Bili su u zdravljaku u stilu New Agea44 s nazivom ''Day Break, Sun Down''.45 Restoran je po Ralphovu shvaćanju bio odveć pun biljaka, jer je on bio pristaša starinskih zdravljaka koji su svjetlucali od kroma i mirisali na mast, ali je pita bila dobra pa iako kava nije bila dorasla Loisinoj - Lois je kuhala najbolju kavu na svijetu - bila je jaka i vruća. ''Kako?'' upita Ralph. ''Ljudski rod žudi za nekim stvarima. Uglavnom ne za onima koje se spominju u udžbenicima povijesti ili razvitka građanskog društva, nego o bitnim stvarima. Krov nad glavom, tri topla obroka i krevet. Pristojan spolni život. Dobra probava. Ali možda najviše za onim što vama nedostaje, prijatelju. Jer zaista nema ničeg na svijetu što bi se moglo mjeriti sa zdravim snom, zar ne?'' ''Tu ste u pravu,'' reče Ralph. Wyzer kimne glavom. ''San je podcijenjeni junak i liječnik siromaha. Shakespeare je rekao da je to nit koja krpa rasporen rukav brige, Napoleon gaje nazvao blagoslovljenim svršetkom večeri, a Winston Churchill - jedna od najvećih nespavalica dvadesetog stoljeća - rekao je da mu san jedini ublažava njegove duboke depresije. Sve sam to napisao u svojim sastavima, ali svi ti navodi vode upravo izvedenom zaključku: ništa na svijetu ne može se usporediti sa zdravim snom.'' ''I vi ste patili od istog problema, zar ne?'' upita odjednom Ralph. ''Jeste li me zato ... ovaj ... uzeli pod svoje okrilje?'' Joe Wyzer se široko nasmiješi. ''To sam učinio?'' ''Mislim da jeste.'' ''Hej, nije to tako loše. Odgovor je da. Patim od nesanice od svoje trinaeste godine. Zato sam napisao ne samo jedan rad o toj temi nego dva.'' ''Kakvo je stanje sad?'' Wyzer slegne ramenima. ''Prilično dobra godina. Ne i najbolja, ali se ne tužim. U dobi od dvadesetak godina problem je bio akutan - pošao bih u krevet u deset sati, zaspao u četiri, ustao u sedam i vukao se kroz dan poput epizodista u tuđoj noćnoj mori.'' Taj je osjećaj Ralphu bio tako poznat da mu se koža na leđima i rukama naježila. ''A sad slijedi ono najzanimljivije što ću vam reći, Ralphe, pa zato poslušajte pomnjivo.'' ''Slušam.'' ''Ono što ne smijete smetnuti s uma je to da ste razmjerno zdravi, iako se uglavnom užasno osjećate. Nisu sve vrste sna jednake - ima dobrog sn''a i lošeg sna. Ako još suvislo sanjate, a što je još važnije, ako su vam snovi lucidni, znači da još dobro spavate. Zbog toga, recept za tablete za spavanje mogao bi biti najgore rješenje za vas u ovom trenutku. A ja poznajem Litchfielda. On je simpatičan momak, ali obožava tu knjižicu s receptima.'' "Imate i moj glas,'' reče mu Ralph, pomislivši na Carolyn.
  • 67. "Ispričate li Litchfieldu što ste ispričali meni na putu do zdravljaka, prepisat će vam benzodiazepin vjerojatno Dalmane ili Restoril, a možda Halcio ili Valium. Spavat ćete, uli ćete platiti ceh. Benzodiazepini stvaraju ovisnost, oni su depresori disanju i najgore od svega, za ljude poput vus i mene, smanjuju trajanje REM-faze,46 odnosno trajanje »novu. ''Kakva je vaša pita? Pitam vas jer ste je jedva okusili.'' Ralph zagrize povelik zalogaj i proguta ne okusivši ga. ''Dobra je," reče. ''A sad mi recite zašto se mora sanjati da bi se dobro spavalo.'' ''Kad bih na to pitanje mogao odgovoriti, povukao bih se iz prodaje lijekova i postao guru sna.'' Wyzer je pojeo svoju pitu i sad je jagodicom svog kažiprsta kupio veće mrvice s tanjura. ''REM je, dabome, kratica od ''rapid eye movement'' i REM-faza i vrijeme sanjanja postali su u narodu istoznačnice, ali nitko zapravo ne zna kako su pokreti očnih jabučica sanjača zapravo povezani s njihovim snovima. Čini se nevjerojatnim da pokreti očiju znače da one ''gledaju'' ili ''prate'', jer znanstvenici koji se bave spavanjem vide puno tih pokreta čak i kad ljudi na kojima se vrše ispitivanja opišu svoje snove kao prilično statičke - snovi o razgovorima, na primjer, poput ovog koji mi sad vodimo. Slično tome, nitko stvarno ne zna zašto postoji veza između lucidnih, suvislih snova i općeg duševnog zdravlja: što više takvih snova određena osoba sanja, to je zdravija, što ih je manje, to je slabijeg zdravlja. Postoji ljestvica.'' ''Duševno je zdravlje prilično širok pojam,'' nepovjerljivo reče Ralph. ''Da.'' nasmiješi se Wyzer. ''Podsjeća me na naljepnicu koju sam vidio prije nekoliko godina: GLASAJ ZA DUŠEVNO ZDRAVLJE ILI ĆU TE UBITI. Dakle, riječ je o nekim temeljnim, mjerljivim sastavnicama: kognitivnim sposobnostima, sposobnostima rješavanja problema induktivnim i deduktivnim metodama, sposobnosti uočavanja odnosa, pamćenje - '' ''Pamćenje mi je loše u posljednje vrijeme,'' reče Ralph. Mislio je na svoju nesposobnost da se sjeti telefonskog broja filmskog centra i njegova dugog lova po kuhinjskom ormariću za izgubljenim paketićem gotove juhe. ''Aha, vjerojatno patite od gubitka kratkoročnog pamćenja, ali vam je šlic zakopčan, košulju niste odjenuli naopako, a kladim se da biste znali kako vam glasi srednje ime kad bih vas upitao. Ne umanjujem vaš problem - meni bi to posljednjem palo na um - ali vas molim da na nekoliko minuta promijenite vaš odnos. Da mislite samo na ona područja života u kojima odlično funkcionirate.'' ''U redu. Ti lucidni i suvisli snovi - pokazuju li oni samo koliko dobro funkcioniramo, poput pokazatelja količine goriva u automobilu, ili nam pomažu funkcionirati?'' ''Nitko ne zna točno, ali je najvjerojatniji odgovor malo od oboga. Potkraj pedesetih godina, kad su liječnici počeli iz upotrebe povlačiti barbiturate - posljednji zaista popularan lijek za dobro raspoloženje bio je lijek s nazivom Thalidomide47 - nekoliko je znanstvenika čak tvrdilo da dobar san, o kojem smo polomili jezik, i snovi nisu povezani.'' ''I?'' ''Testovi ne govore u prilog toj postavci. Ljudi koji prestanu sanjati ili im se san stalno prekida imaju puno problema, uključujući i gubitak spoznajnih sposobnosti i emocionalne stabilnosti. A počnu patiti i od problema percepcije, na primjer hiperstvarnost.'' Iza Wyzera, na drugom kraju šanka, sjedio je čovjek i čitao primjerak derryjevskih News. Vidjele su se samo njegove ruke i tjeme. Na lijevoj ruci nosio je prilično razmetljiv ružičasti prsten. Naslov na vrhu naslovne stranice glasio je ZAGOVORNICA PRAVA NA POBAČAJ PRISTALA ODRŽATI PREDAVANJE U DERRYJU IDUĆEG MJESECA. Ispod njega, malo manjim slovima, pisao je podnaslov: Organizacije koje zagovaraju pravo na život najavile organizirane prosvjede. U sredini stranice bila je fotografija u boji Susan Day, na kojoj je puno bolje izgledala nego na fotografijama na plakatu koji je vidio u izlogu
  • 68. trgovine ''Iznošena Rose, polovna odjeća''. Na njima je izgledala obično, pomalo zlokobno; na ovoj je zračila. Njezina duga, plava kosa boje meda bila je zategnuta od lica. Imala je tamne, pametne, upečatljive oči. Činilo se da je pesimizam Hamiltona Davenporta bio neutemeljen; Susan Day ipak dolazi. A tad Ralph ugleda nešto zbog čega zaboravi i na Hama Davenporta i na Susan Day. Oko ruku i jedva vidljiva tjemena glave čovjeka koji je čitao te novine počela se navlačiti sivoplava aura. Poglavito je bila izrazita oko njegova prstena s ružičastim oniksom. Ta aura nije prigušila prstenov sjaj, nego kao da gaje još pojačala i pretvorila kamen prstena u nešto što je sličilo na asteroid u silno realističnom filmu znanstvene fantastike ''Što ste rekli, Ralph?'' ''Hm?'' Ralph teško odvuče pogled s ružičastog prstena čitatelja novina. ''Ne znam... zar sam nešto rekao? Vjerojatno sam vas upitao što je to hiperstvarnost.'' ''Pojačana osjetilna svijest,'' reče Wyzer. ''Kao da si pod djelovanjem LSD-a, a da nisi uzeo drogu.'' ''Oh,'' reče Ralph promatrajući kako blistava sivoplava aura počinje tvoriti složene mistične oblike na noktu prsta kojim je Wyzer gnječio mrvice. Najprije su izgledali poput slova ispisanih u mrazu ... pa poput rečenica napisanih maglom... a tad poput čudnih, razjapljenih lica. On žmirne i oni nestanu. ''Ralph? Slušate li?'' ''Naravno. Slušajte, Joe. Ako narodni lijekovi ne pomažu, kutije iz prolaza broj 3 ne djeluju, a lijekovi u slobodnoj prodaji mogu moje stanje samo pogoršati a nimalo poboljšati, što mi preostaje? Ništa, je li tako?'' ''Pojest ćete ostatak?'' upita Wyzer i pokaže na Ralphov tanjur. Hladna sivoplava svjetlost otkine se od vrha njegova prsta poput arapskih slova ispisanih suhim ledom. ''Ne. Sit sam. Izvolite.'' Wyzer privuče Ralphov tanjur. ''Nemojte se tako brzo predavati,'' reče on. ''Vratite se sa mnom u ljekarnu i dat ću vam nekoliko posjetnica. Moj vam je savjet, kao vašeg dobronamjernog prodavača lijekova iz susjedstva, da se pokušate obratiti tim ljudima.'' ''Kojim ljudima?'' Ralph je zatravljen promatrao kako Wyzer otvara usta da proguta posljednji komadić pite. Svaki njegov zub bio je obasjan jakim sivim sjajem. Plombe u njegovim kutnjacima žarile su poput sunašaca. Po komadićima tijesta i nadjeva od jabuka na njegovu jeziku puzala je (lucidno Ralph lucidno) svjetlost. A tad Wyzer zatvori usta da prožvače hranu i sjaj se raspline. ''James Roy Hong i Anthony Forbes. Hong je akupunkturist i ima ordinaciju u Kansas Streetu. Forbes se bavi hipnozom, a ima ordinaciju u istočnom dijelu grada - mislim u Hesser Streetu. A prije no Što dreknete nadri - '' ''Neću dreknuti nadri,'' tiho reče Ralph. Podigne ruku da dotakne Magično oko, koje je još nosio ispod košulje. ''Vjerujte mi, neću.'' ''Dobro. Savjetovao bih vam da najprije pokušate kod Honga. Igle izgledaju jezivo, malo bole, ali u njegovu radu nečeg ima. Ne znam što je to ili kako djeluje, ali znam da mi je kad sam prije dvije zime bio u velikoj krizi puno pomogao. I Forbes je dobar - tako kažu - ali preporučujem Honga. Silno je zauzet, ali bih vam mogao pomoći. Što kažete?'' Ralph ugleda blještav sivi žar, ne deblji od konca, kako je kliznuo iz kuta Wyzerova oka i spustio se niz njegov obraz poput nadnaravne suze. To je prevagnulo.
  • 69. ''Pokušajmo.'' Wyzer ga lupne po ramenu. ''Čovjek i pol ! Platimo račun pa krenimo.'' On izvadi novčić. ''Pismoglava tko će podmiriti račun?'' 2 Na pola puta prema ljekarni, Wyzer zastane da pogleda u plakat koji je netko objesio u izlog prazne trgovine između Rite Aida i zalogajnice. Ralph ga samo letimično pogleda. Već ga je vidio, u izlogu trgovine "Iznošena Rose, polovna odjeća", ''Traži se zbog ubojstva,'' Wyzer se začudi. ''Da znate, ljudi su izgubili kompas.'' ''Da,'' reče Ralph. ''Da imamo rep, mislim da bi većina provodila dane pokušavajući ga uhvatiti i odgristi.'' ''Plakat je užasan,'' ogorčeno će Wyzer ''ali pogledajte ovo!'' Pokazivao je prema nečem pokraj plakata, nečem iscrtanom u sloju prašine koji se nakupio na staklu praznog izloga. Ralph se prigne da pročita kratku poruku. UBIJ PIČKU, pisalo je. Ispod riječi bila je strelica okrenuta prema fotografiji Susan Day. ''Isuse,'' tiho će Ralph. ''Aha,'' složi se Wyzer. Izvadi rupčić iz stražnjeg džepa i obriše poruku. Umjesto riječi ostane blještav srebrnkast lepezasti oblik za koji je Ralph znao da ga jedino on može vidjeti. 3 Pođe za Wyzerom u stražnji dio ljekarne i stane na vratima ureda ne puno većeg od kabine u javnom zahodu dok je Wyzer sjeo na jedini komad pokućstva - visok uredski stolac koji bi se odlično uklopio u računovodstveni ured Ebenezera Scroogea - pa nazove ured Jamesa Roya Honga, akupunkturista. Wyzer pritisne tipku za govor tako da i Ralph može slušati razgovor. Hongova tajnica (osoba po imenu Audra, koja je čini se bila s Wyzerom u puno prijateljskijem odnosu od profesionalnog) najprije reče da doktor Hong ne može primiti novog pacijenta do poslije Dana zahvalnosti. Ralphova ramena klonu. Wyzer podigne otvoreni dlan - Pričekajte trenutak Ralphe - a tad nastavi nagovarati Audru da nađe (a možda i izmisli) slobodno mjesto za Ralpha početkom listopada. To je bilo za mjesec dana, ali puno bolje nego Dan zahvalnosti. ''Hvala, Audra,'' reče Wyzer. ''Dogovor za večeru još vrijedi?'' ''Da,'' reče ona. ''Joe, iskopčaj taj prokleti zvučnik, moram ti reći nešto samo za tvoje uši.'' Wyzer to učini, posluša, pa se nasmije do suza - Ralphu su izgledale poput blistavih tekućih bisera. Tad dvaput cmokne u telefon i spusti slušalicu. ''Sve dogovoreno,'' reče on i pruži Ralphu malu bijelu posjetnicu s vremenom i datumom zakazanog sastanka napisanom na poleđini. ''Četvrti listopada. Nije sjajno, ali najbolje što sam mogao. Audra je dobra žena.'' ''To je u redu.'' ''Evo i posjetnice Anthonyja Forbesa, u slučaju da u međuvremenu odlučite nazvati i njega.'' ''Hvala,'' reče Ralph i uzme i drugu posjetnicu. ''Vaš sam dužnik.''
  • 70. ''Jedino što mi dugujete je da mi uzvratite posjetu tako da vidim kako je prošlo. Želio bih znati. Ima liječnika koji ne žele ništa prepisati za nesanicu. Kažu da još nitko nije umro od pomanjkanja sna, ali ja vam kažem da su to bedastoće.'' Ralpha je taj podatak trebao uplašiti, ali je bio prilično smiren, barem u tom trenutku. Aure su nestale - blještavi sivi sjaj u Wyzerovim očima dok se smijao onome što mu je rekla Hongova sekretarica bila je posljednja koju je vidio. Počeo ih je smatrati mentalnom fugom 19 izazvanom kombinacijom silnog umora i Wyzerova spominjanja hiperstvarnosti. Imao je još jedan razlog da se dobro osjeća - zakazan pregled kod čovjeka koji je pomogao ovom čovjeku proći kroz slično krizno razdoblje. Dopustit će Hongu du zabada igle u njega dok neće izgledati poput dikobraza ako će mu taj tretman omogućiti da spava do izlaska sunca. A bilo je tu i nešto treće: sive aurc nisu bile jezive. Bile su nekako ... zanimljive. ''Ljudi umiru od pomanjkanja sna,'' govorio je Wyzer ''iako mrtvozornici najčešće napišu samoubojstvo kao uzrok smrti, a ne nesanicu. Nesanicu i alkoholizam imaju puno toga zajedničkog, ali je najvažnije ovo: oboje su bolesti srca i uma i ako im se dopusti da se razmašu najčešće ubiju duh prije no što unište tijelo. I tako - ljudi zaista umiru od pomanjkanja sna. Ovo je opasno razdoblje za vas i morate paziti na sebe. Ako se počnete osjećati zaista slabo, nazovite Litchfielda. Čujete li me? Nemojte se ustručavati.'' Ralph se namršti. ''Mislim da bih radije nazvao vas.'' Wyzer kimne glavom kao da je to očekivao. ''Broj ispod Hongova je moj,'' reče on. Ralph se iznenadi i ponovno pogleda u posjetnicu. Ondje je zaista pisao još jedan broj, označen J. W ''Danju ili noću,'' reče Wyzer. ''Ozbiljno. Nećete uznemiriti moju suprugu; razveli smo se 1983.'' Ralph pokuša nešto reći, ali nije mogao. Iz njegova grla izađe ganut, besmisleni zvuk. On proguta slinu, pokušavajući pročistiti grlo. Wyzer je vidio da se Ralph bori protiv suza pa ga lupne po leđima. ''Ralphe, u ovoj je trgovini zabranjeno cmizdriti - poplašit ćete mi velike potrošače. Želite li papirnatu maramicu?'' ''Ne, sve je u redu.'' Njegov je glas bio pomalo vodnjikav, ali čujan i skoro pod kontrolom. Wyzer mu dobaci kritičan pogled. ''Još ne, ali bit će.'' Wyzerova velika ruka ponovno proguta Ralphovu, ali se ovog puta Ralph ne zabrine. ''Zasad se pokušajte opustiti. I budite zahvalni za onih nekoliko sati koje prospavate.'' ''Dobro. Još jednom hvala.'' Wyzer kimne glavom i vrati se do tezge za izdavanje recepata. 4 Ralph ode niz prolaz broj 3, skrene ulijevo kod polica s iznimno bogatom ponudom kondoma i izađe kroz vrata na kojima je letraset slovima iznad ručke pisalo HVALA ŠTO STE DOŠLI U R1TE AID. Najprije nije vidio ništa neobično u blještavilu koje ga zabljesne i zbog kojeg je žmirnuo - bilo je podne, a u ljekarni je bilo malo tamnije no što je mislio. A tad ponovno otvori oči i dah mu zastane u grlu. Licem mu se prelije zaprepaštenje. Takav izraz lica mogao bi se očekivati u istraživača kad se, nakon što se provuče kroz jedan grm, nađe ispred nekog veličanstvenog izgubljenog grada ili neviđene geološke formacije - na primjer, dijamantne stijene ili spiralnog vodopada.
  • 71. Ralph ustukne i prilijepi se uz plavi poštanski sandučić koji je stajao pokraj ulaza u ljekarnu. Još nije disao, a oči su mu poigravale slijeva nadesno kako je mozak iza njih pokušavao shvatiti predivne i užasne vijesti koje je primao. Aure su se vratile, ali to je bilo kao da kažete da su Havaji otoci na kojima ne morate nositi kaput. Ovog je puta svjetlost bila posvuda, žarka i u potocima, čudna i prelijepa. Ralph je u životu imao samo jedno iskustvo slično ovome. U ljeto 1941. godine, kad je navršio osamnaest godina, autostopom je putovao od Derryja do ujakove kuće u Poughkeepsieju, u državi New York, udaljenost od skoro 650 kilometara. Olujna kiša predvečer drugog dana njegova putovanja prisilila ga je da potrči u najbliži zaklon - ruševnu štalu koja se pijano klatila u dnu dugog polja. Tog je dana više hodao nego se vozio i čvrsto je zaspao u jednom od odavno nupuštenih odjeljaka za konje prije no što je grmljavina prestala parati nebo nad njegovom glavom. Probudio se oko podneva idućeg dana nakon punih četrnaest sati sna i pogledao začuđeno oko sebe. Prvih nekoliko trenutaka nije znao gdje je. Samo je znao da je u nekom tamnom, mirišljavom mjestu i da je svijet iznad i oko njega rascijepljen blistavim zrakama svjetlosti. Tad se sjetio da se sklonio u štalu i zaključio da su tu čudnu viziju izazvale pukotine u zidovima štale i krovu i jaka svjetlost ljetnog sunca ... samo to i ništa više. No ipak je ostao sjediti zanijemio od čuđenja najmanje pet minuta, tinejdžer razrogačenih očiju, sa sijenom u kosi i ruku zaprašenih pljevom; sjedio je ondje i gledao u zlatni plimni val čestica prašine kako se lijeno vrti mi kosim, ukriženim sunčanim zrakama. Sjećao se da mu se tad učinilo kao da je u crkvi. Ovo je bilo to iskustvo na desetu potenciju. A najgore od svega je bilo to što nije mogao točno opisati što se dogodilo i kako se svijet promijenio da je tako prelijep. Predmeti i ljudi, osobito ljudi, imali su aure, da, ali to je bio tek početak te izvanredne pojave. Svijet nikad nije bio tako blještav, tako potpuno i sasma tu. Automobili, telefonski stupovi, kolica ispred supermarketa Kart Koraal, drvene stambene kuće na drugoj strani ulice - sve je to iskakalo kao da se u stari film ubace trodimenzionalne slike. Odjedanput je to jeftino trgovačko središte u Witcham Streetu postala zemlja čudesa. Iako je Ralph gledao u to, nije bio siguran u što gleda, samo da je raskošno, veličanstveno i predivno neobično. Jedino što je uspijevao raspoznati bile su aure koje su okruživale ljude koji su ulazili i izlazili iz trgovina, tovarili stvari u prtljažnike ili ulazili u automobile i odlazili. Neke su aure bile blještavije od drugih, ali čak su i najslabije bile stotinu puta jače od prvih aura koje je primijetio. Ali o tome je upravo Wyzer govorio. To je hiperstvarnost i to što vidiš su samo halucinacije ljudi koji su pod utjecajem LSD-a. To što vidiš samo je još jedan simptom tvoje nesanice, i ništa drugo. Gledaj, Ralph, i čudi se do mile volje - predivno je - ali nemoj u to povjerovati. Nije se trebao prisiljavati čuditi - posvuda je bilo čudesa. Pekarski kamion izvlačio se natraške iz parkirališta ispred zdravljaka Day Break, Sun Down i žarkosmeđa tvar - skoro boje osušene krvi - izlazila je iz ispušne cijevi. Nisu to bili ni dim ni para, nego nešto s obilježjima i jednog i drugog. Sjaj je postupno jačao i uzdizao se u nizu nazubljenih šiljaka, poput dijagrama EEG-a. Ralph pogleda u pločnik i ugleda trag guma kombija utisnut na beton istom tamnocrveno-smeđom bojom. Kombi ubrza kad je izašao iz parkirališta i sablasni grafički trag koji je izlazio iz njegove ispušne cijevi poprimio je žarkocrvenu boju arterijske krvi. Posvuda je bilo sličnih čudnovatih stvari, pojava koje su se ukrštavale u kosim putanjama i podsjećale Ralpha na ono svjetlo koje je dolazilo kroz pukotine na krovu i zidovima one davne štale. No pravo su čudo bili ljudi i oko njih su aure bile najizrazitije i najoštrije. Iz supermarketa izađe nosač, gurajući pred sobom kolica puna namirnica, okružen oblakom tako blještavo bijele boje da je izgledao poput putujućeg reflektora. Aura žene pokraj njega bila je u usporedbi s time bijedna, sivo-zelena boja sira na koji se počela hvatati plijesan.
  • 72. Jedna mlada djevojka pozove nosača kroz otvoreni prozor Subarua i mahne mu; njezina lijeva ruka u zraku je ostavljala blještave tragove, ružičaste poput američkog sladoleda, koji bi počeli blijedjeti čim bi se pojavili. Nosač se široko osmjehne i mahne djevojci; njegova je ruka ostavljala za sobom žućkastobijelu lepezu. Ralphu se učini poput peraje tropske ribe. I ona počne blijedjeti, ali nešto sporije. Ralph se prilično prestrašio od te zbunjujuće, sjajne vizije, ali strah, barem zasad, zamijeni čuđenje, strahopoštovanje i čisto zaprepaštenje. Prizor je bio ljepši od svega što je vidio u životu. Ali to nije stvarno, upozori se on. Zapamti to, Ralph. On si obeća da će pokušati, ali zasad je taj glas opreza dopirao iz velike daljine. Primijeti još nešto: iz glave svih osoba koje bi ugledao izlazila je blještava zraka. Uzdizala se prema gore poput vrpce od svile ili kričavog kreppapira dok se ne bi stanjila i rasplinula. Kod nekih ljudi bi točka iščeznuća bila dva metra iznad glave, a kod drugih tri ili pet metara. U većini slučajeva bi boja te blještave, uspinjuće zrake odgovarala boji ostatka aure - snježnobijela kod nosača, sivo-zelena u slučaju mušterije pokraj njega, na primjer - ali je bilo zapanjujućih iznimki. Ralph ugleda kako se iz sredovječnog muškarca koji je krupnim koracima grabio usred tamnoplave aure uzdiže rđavocrvena zraka, a žena sa svijetlosivom aurom imala je uspinjuću zraku u predivnoj (skoro uznemirujućoj) nijansi tamnoljubičaste boje. U nekoliko slučajeva - dva ili tri, ne više - te uzlazne zrake bile su skoro crne. Rttlphu se nisu sviđale i primijetio je da ljudi kojima su te ''balonske uzice'' (njegov ih je um tako jednostavno i brzo prozvao) bez iznimke loše izgledaju. Naravno. Balonske su uzice pokazatelj zdravlja... ili bolesti. Poput kirlianskih aura koje su bile tako popularne potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Ralph, začuje drugi glas, ti zapravo to ne vidiš, jasno? Mrzim dosađivati, ali Ali zar nije bilo barem moguće da je ta pojava zaista stvarna? Da mu je njegova ustrajna nesanica, u sprezi sa stabilizirajućim utjecajem njegovih lucidnih, suvislih snova, omogućila da zaviri u veličanstvenu dimenziju koja nije dostupna običnoj percepciji? Da si odmah prestao, Ralph. Moraš smisliti nešto bolje ili ćeš završiti na istom brodu kao i siroti Ed Deepneau. Pomisao na Eda podsjeti ga na nešto - nešto što je Ed rekao kad su ga uhitili jer je premlatio suprugu - ali prije no što je Ralph uspio razlučiti tu misao, neki glas progovori kod njegova lakta. ''Mama? Mamice? Možemo li opet kupiti Honey Nut Cheerios?'' ''Vidjet ćemo kad uđemo, dušo.'' Mlada žena i dječačić prođu ispred njega, držeći se za ruku. Dječak, u dobi od četiri ili pet godina, je ono maločas progovorio. Njegova je majka hodala u omotaču gotovo zasljepljujuće bjeline. I balonska uzica koja se uzdizala iz njezine plave kose bila je bijela i jako široka - poput vrpce na raskošno umotanoj kutiji - i nije izgledala kao uzica. Uzdizala se do visine od najmanje sedam metara i malčice lelujala iza nje dok je hodala. Podsjeti Ralpha na vjenčani pribor - šlajeri, velovi, prozirni slojevi suknje od tila. Aura njezina sina bila je tamnoplava, na rubu ljubičastog, i dok su njih dvoje prolazili, Ralph ugleda nešto čudesno. Vriježe aure dizale su se i iz ruku kojima su se držali: bijele iz ženine, tamnoplave iz dječakove. Ispreplele su se u pletenicu koja se najprije uzdizala u zrak, pa blijedjela i nestajala. Majka i sin, majka i sin, pomisli Ralph. Bilo je nešto savršeno, jednostavno znakovito u tim vrpcama koje su bile obavijene jedna oko druge poput kozje krvi koja se vere uz kolac u vrtu. Od pogleda na njih razgalilo mu se srce. Bilo je to sladunjavo, ali se točno tako osjećao. Majka i sin, bijelo i plavo, majka i ''Mama, što gleda onaj striček?''
  • 73. Plavokosa žena kratko pogleda u Ralpha, ali on primijeti da su joj se utanjila i stisnula usta prije no što se okrenula, Štoviše, ugleda kako je blještava aura koja ju je okruživala potamnjela, skupila se i obojala zavinutim tragovima tamnocrvene boje. To je boja straha, pomisli Ralph. Ili možda bijesa. ''Ne znam, Tim. Dođi, prestani buljiti.'' Ona požuri. Kosa skupljena u konjski rep njihala se lijevodesno i ostavljala u zraku lepezice sivog prošaranog crvenim. Ralphu su izgledale poput lukova koje brisači ponekad opisuju na prljavim prednjim staklima. ''Hej, mama, daj mi živjeti! Prestani me navlačiti!'' Dječačić je morao trčkarati da bi držao korak. Za to sam ja kriv, pomisli Ralph i zamisli kakav je dojam ostavio na mladu majku: starac, umorno lice, duboki ljubičasti jastučići ispod očiju. Stoji - zgrbljen - pokraj poštanskog sandučića kod ljekarne Rite Aid i pilji u nju i njezina sinčića kao da su najneobičniji prizor na svijetu. A to zapravo i jeste, gospođo, kad biste samo znali. Njoj se on sigurno učinio poput najnastranijeg tipa u povijesti. Mora se tog riješiti. Stvarnost ili priviđenje - svejedno je - mora to zaustaviti. Ako neće, netko će nazvati ili policajce ili ljude s mrežama za leptire. Možda će prvi potez lijepe majke kad prođe kroz glavni ulaz trgovine biti zastati kod telefona. Upravo se pitao kako odagnati iz misli nešto što je ionako samo u njegovoj glavi kad shvati da se to već dogodilo. Psihički fenomeni ili osjetilna priviđenja, iščezli su dok je razmišljao o tome kako je sigurno stravično izgledao mladoj majci. Danje ponovno poprimio blistavost babljeg ljeta, koja je bila predivna, ali daleko od onog prozirnog, posvadašnjeg sjaja. Ljudi koji su hodali u svim smjerovima preko parkirališta trgovačkog središta bili su ponovno samo ljudi: nije bilo aura, balonskih uzica, vatrometa. Tek ljudi nu putu da kupe živežne namirnice u Shop ''n Save, ili da podignu posljednji snop ljetnih fotografija u Photo - Matu, ili da na brzinu uzmu kavu za van u Day Breaku, Sun Downu. Neki će od njih možda šmugnuti u Rite Aid po kutiju kondoma ili, Bog nas blagoslovio i sačuvao, SREDSTVO PROTIV NESANICE. Tek obični, svakodnevni pučani Derryja koji obavljaju svoje obične, svakodnevne poslove. Ralph ispusti suspregnut dah u dubokom uzdahu i pripremi se da ga preplavi olakšanje. Olakšanje je i nastupilo, ali ne u plimnom valu koji je očekivao. Nije se osjećao kao da se u posljednji trenutak izbavio s ruba ludila, nije se osjećao kao da je bio blizu ikakvu rubu. No ipak je izvrsno shvaćao da ne može dugo živjeti u svijetu tako blještavom i prelijepom a da ne ugrozi svoje duševno zdravlje; bilo bi to poput višesatnog orgazma. Tako možda geniji i veliki umjetnici doživljavaju svijet, ali to nije bilo za njega; toliko bi energije uskoro izazvalo kratki spoj u njemu, a kad bi ljudi s mrežama za leptire podvinuli rukav njegove košulje da mu daju injekciju i odvedu ga, on bi vjerojatno bio zbog tog sretan. Trenutačno najodredljiviji osjećaj nije bilo olakšanje nego vrsta ugodne snuždenosti koju bi kadšto osjetio nakon seksa kad je bio jako mlad. Ova snuždenost nije bila duboka, nego široka, ispunjavala je praznine u njegovu tijelu i umu kao što bujica koja se povlači ostavlja premaz rahlog, plodnog površinskog sloja tla. Pitao se hoće li ikad ponovno doživjeti takav uznemirujući, uzbuđujući trenutak Bogojavljenja. Izgledi su prilično dobri... barem do idućeg mjeseca, kad će James Roy Hong popikati svoje igle po njemu ili možda dok Anthony Forbes ne zaljulja svoj zlatni džepni sat ispred njegovih očiju i reče mu da je on.. .jako... pospan. Postojala je mogućnost da ni Hong ni Forbes neće postići uspjeha u liječenju njegove nesanice, ali ako jednom od njih to pođe za rukom, Ralph je pretpostavljao da će prestati viđati aure i balonske uzice nakon što prvu noć pošteno prespava. A nakon mjesec dana odmornih noći, vjerojatno će i zaboraviti da se to ikad dogodilo. Koliko je on mogao reći, to je bio jako dobar razlog da se malčice snuždi. Prijatelju, bolje bi ti bilo da kreneš - pogleda li tvoj novi prijatelj kroz izlog i ugleda kako još ondje stojiš poput idiota, vjerojatno će osobno pozvati ljude s mrežama. ''Ili nazvati doktora Litchfielda,'' promrmlja Ralph i presiječe preko parkirališta prema Harris Avenue.
  • 74. 5 Gurne glavu kroz Loisina ulazna vrata i vikne, ''Juhuj! Ima li koga?'' ''Ulazi, Ralph!'' dovikne Lois. ''U dnevnoj smo sobi!'' Ralph je uvijek zamišljao jazbine hobita kao kućicu Lois Chasse koja se nalazila nekoliko kuća dalje od Red Applea - uredna i pretrpana, možda malčice tamna, ali blistavo čista. A mislio je i da bi hobita poput Bilba Bagginsa, čije je zanimanje za njegove pretke bilo manje jedino od njegova zanimanja za to što će biti za večeru, oduševila majušna dnevna soba u kojoj članovi Obitelji gledaju sa svakog zida. Počasno mjesto, na vrhu televizora, zauzimala je retuširana studijska fotografija muškarca o kojem je Lois uvijek govorila kao o ''gospodinu Chasseu''. McGovern je sjedio na kauču nagnut prema naprijed, držeći na koščatim koljenima tanjur makarona i sira. Televizor je bio upaljen i kviz je kloparao kroz odlučujuću rundu. ''Što time misli, mi smo u dnevnoj sobi?'' upita Ralph, ali prije no što je McGovern mogao odgovoriti, Lois uđe u sobu noseći tanjur iz kojeg se pušilo. ''Izvoli,'' reče ona. ''Sjedni i jedi. Razgovarala sam sa Simone i ona kaže da će vjerojatno biti na podnevnim vijestima.'' ''Lois, nisi morala,'' reče on i uzme tanjur, ali njegov želudac nije tako mislio kad je osjetio prvi miris crvenog luka i rastopljenog sira. On pogleda na zidnu uru - koja se jedva vidjela između fotografija čovjeka odjevenog u kaput od rakunovog krzna i žene koja je izgledala kao da je vo-do-dee-oh-do mogao biti dio njezina rječnika - i zaprepasti se kad shvati da je pet minuta do dvanaest. ''Samo sam gurnula ostatke jela u mikrovalnu,'' reče ona. ''Jednog ću ti dana, Ralph, nešto i skuhati. A sad sjedni.'' ''Ali ne na moj šešir,'' reče McGovcrn nc skidajući pogleda s kviza. Uzme šešir s kauča, spusti ga na pod pokraj nogu i ponovno se posveti svojoj porciji koja je brzo nestajala. ''Jako ukusno, Lois.'' ''Hvala.'' Ona zašuti dovoljno dugo du odgleda kako je jedan od natjecatelja u džep strpao putovanje na Barbados i novi automobil, pa požuri u kuhinju. Beskrajno razdragana pobjednica izblijedi i zamijeni je muškarac u zgužvanoj pidžami, koji se prevrtao po krevetu. On se uspravi i pogleda na sat na noćnom ormariću. Sat je pokazivao 3:18 ujutro, doba dana jako poznato Ralphu. "Ne možete spavati?'' upita spiker suosjećajno. ''Umara vas da budni ležite u krevetu iz noći u noć?'' Mala sjajna tableta uplovi kroz prozor spavaće sobe žrtve nesanice. Ralphu je izgledala poput najmanjeg letećeg tanjura i nije se iznenadio kad je vidio da je plava. Ralph sjedne pokraj McGoverna. Iako su obojica muškaraca bili prilično vitki (kost i koža bi bolje pristajalo Billovu opisu), jedva su se smjestili na kauču. Lois uđe noseći svoj tanjur i sjedne u stolac za ljuljanje pokraj prozora. Iznad unaprijed snimljene glazbe i studijskog pljeska koji je označio svršetak kviza, ženski glas reče, ''Lisette Benson. Udarna je vijest da je poznata zagovornica ženskih prava pristala održati predavanje u Derryju, što je izazvalo prosvjede - i šest uhićenja - ispred ovdašnje klinike. Chris Altoberg će pročitati vremensku prognozu a Bob McClanahan će izvijestiti o sportu. Ostanite uz svoje ekrane.'' Ralph vilicom ugura zalogaj makarona i sira u usta, podigne pogled i ugleda kako ga Lois promatra. ''Sve u redu?'' upita ga. ''Odlično je,'' reče on, i to je bila istina, ali pomisli kako bi mu sad jednako prijala velika porcija hladnih franko-američkih špageta iz limenke. Nije bio samo gladan; umirao je od gladi. Od pogleda na aure, kalorije se brzo troše.
  • 75. ''Ono što se dogodilo, ukratko, je sljedeće,'' reče McGovern i proguta posljednji zalogaj svog ručka pa odloži tanjur pokraj šešira. ''Osamnaestak ljudi jutros se pojavilo ispred centra WomanCare u pola devet, dok su ljudi dolazili na posao. Loisina prijateljica Simone kaže da se nazivaju ''Prijateljima života'', ali jezgra skupine su otkvačeni tipovi koji su se nekad nazivali ''Daily Bread''. Rekla je da je jedan od njih bio Charles Pickering, tip kojeg su policajci potkraj prošle godine uhvatili kad se spremao gađati zgradu WomanCarea eksplozivom. Simonina nećaka je rekla da je policija uhapsila samo četvero ljudi. Čini se da se prevarila u računu.'' ''Je li Ed zaista bio s njima?'' upita Ralph. ''Da,'' reče Lois ''i on je uhapšen. Nikoga nisu pošpricali suzavcem. To je bila samo glasina. Nitko nije ozlijeđen.'' ''Ovog puta,'' smrknuto doda McGovern. Špica ''Podnevnih vijesti'' pojavi se na Loisinu kolor televizoru hobitske veličine, pa se pretvori u Lisette Benson. ''Dobar dan,'' reče ona. ''Najvažnija vijest ovog prelijepog kasnoljetnog dana je da je istaknuta i kontroverzna zagovornica ženskih prava Susan Day pristala idućeg mjeseca održati predavanje u Civic Centeru u Derryju. Objava te vijesti izazvala je demonstracije ispred WomanCare centra, centra za pomoć ženama i klinici za pobačaje koja je tako podijelila - '' ''Ponovno oni s tim glupostima o abortusima!'' uzvikne McGovern. ''Isuse!'' ''Tiho!'' reče Lois tonom koji nije trpio pogovora za razliku od njezina inače bojažljivog mrmljanja. McGovern je iznenađeno pogleda i zašuti. '' - John Kirkland ispred WomanCare centra s prva dva izvješća,'' završavala je Lisette Benson i slika se promijeni u izvjestitelja koji je govorio s lica mjesta ispred duge, niske zgrade od cigle. Natpis u dnu ekrana obavještavao je gledatelje da je riječ o programu OČEVID - UŽIVO. Duž jedne strane WomanCarea nalazio se red prozora. Dva su bila razbijena, a još nekoliko umrljanih nečim crvenim što je izgledalo kao krv. Žuta policijska vrpca bila je rastegnuta između izvjestitelja i zgrade; tri uniformirana policajca iz Derryja i jedan u civilu stajali su u maloj skupini na drugom kraju. Ralph se nije iznenadio kad je u detektivu prepoznao Johna Leydeckera. ''Nazivaju se ''Prijatelji života'', Lisette, i tvrde da je njihova jutrošnja demonstracija bila spontani izljev ogorčenja izazvan viješću da Susan Day - žena koju radikalne skupine koje zagovaraju pravo na život u cijeloj zemlji nazivaju ''Američkom djecoubojicom broj jedan'' - dolazi idući mjesec u Derry održati predavanje u Civic Centeru. No najmanje jedan policijski djelatnik nc vjeruje da to odgovara istini.'' S Kirklandova usmenog izvješća prijeđe se na snimanje uživo. Započne krupnim planom Leydeckeru koji kao da se pomirio s mikrofonom gurnutim pod nos. "U ovome nije bilo spontanosti,'' reče on. ''Očito je da je to bilo dobro pripremljeno. Vjerojatno im je netko unaprijed dojavio da će Susan Day doći i ovdje održati predavanje pa su oni čekali i pripremali se cijeli tjedan da se vijest objavi u novinama, što se jutros i dogodilo.'' Kamera se prebaci na kadar s dvije osobe. Kirkland je gledao u Leydeckera svojim najprodornijim pogledom a la Geraldo. ''Kako to mislite, dobro pripremljeno?'' upita on. ''Na većini natpisa koje su nosili pisalo je ime gospođe Day, a bilo je tu i desetak ovih.'' Iznenađujuće ljudski osjećaj probije se kroz Leydeckerovu masku policajca koji daje intervju; Ralphu se učini da je to bilo gnušanje. On podigne plastičnu vrećicu za spremanje dokaznog materijala i Ralph je na trenutak s užasom bio siguran da je u njoj bilo izmasakrirano, krvavo dijete. Tad shvati da je, bez obzira na to od čega je ona crvena tekućina, tijelo u vrećici lutka. ''Ovo nisu kupili u Kmartu,'' reče Leydecker televizijskom izvjestitelju. ''To vam jamčim.''
  • 76. Sljedeći snimak bio je teleobjektivom snimljen krupni plan umrljanih i razbijenih prozora. Kamera je polako klizila preko njih. Nečist na prozorima izgledala je poput krvi i Ralph shvati da ne želi pojesti posljednja dva ili tri zalogaja makarona sa sirom. ''Demonstranti su donijeli lutke u čija je mekana tijela ubrizgana tekućina za koju policija vjeruje da je smjesa Karo sirupa i crvene boje za hranu,'' čuo se Kirklandov glas. ''Pobacali su lutke o zid zgrade i izvikivali slogane protiv Susan Day. Razbijena su dva prozora, ali nije bilo veće štete.'' Kamera se zaustavi i prikaže odvratno umrljano staklo. ''Većina je lutki rasporena,'' govorio je Kirkland, ''i iz njih je špricala tekućina koja je dovoljno sličila krvi da bi dobrano uplašila radnike tog centra koji su bili svjedoci bombardiranja.'' Snimku crvenom bojom umrljanog prozora zamijeni slika ljupke tamnokose žene u sportskim hlačama i puloveru. ''O, pogledajte, to je Barbie!'' vikne Lois. ''Bože, nadam se du Simone gleda! Možda bih trebala - '' Sad je bio red na McGoverna da utišava Lois. ''Užasnula sam se,'' Barbara Richards reče Kirklandu. ''Najprije sam mislila da bacaju mrtvu djecu ili možda fetuse kojih su se nekako dočepali. Čak i kad je doktor Harper protrčao kroz hodnike vičući da su to samo lutke, još nisam bila sigurna.'' ''Rekli ste da su izvikivali parole,'' reče Kirkland. ''Da. Ja sam čula uglavnom ''Držite anđela smrti podalje od Derryja''.'' Izvješće prijeđe na Kirklanda u njegovoj stajaćoj pozi. ''Lisette, demonstranti su prebačeni iz WomanCare centra u policijsku postaju u Main Streetu jutros oko devet sati. Dvanaest je zadržano na ispitivanju i pušteno; šest je uhićeno zbog prekršaja namjernog remećenja javnog reda. I tako se čini da je u Derryju ispaljen još jedan metak u vječnom ratu zbog pobačaja. John Kirkland, za vijesti Channel Four.'' ''''Još jedan metak - '''' zausti McGovern i podigne ruke u zrak. Lisette Benson se ponovno pojavi na ekranu. ''A sad pođimo Anne Rivers koja je prije manje od sat vremena razgovarala s dvojicom takozvanih ''Prijatelja života'' koji su uhićeni za jutrošnjih demonstracija.'' Anne Rivers stajala je na stubama supermarketa u Main Streetu. S jedne strane joj je stajao Ed Deepneau, a s druge visoka, bljedolika spodoba s kozjom bradicom. Ed je izgledao otmjeno i izvanredno privlačno u sivom sakou od tvida i momarskoplavim hlačama. Onaj visoki muškarac s kozjom bradicom bio je odjeven kako bi se mogao odjenuti jedino liberal koji sanja o onome što bi on nazvao ''proletarijatom države Maine'': izblijedjele traperice, izblijedjela plava radnička košulju, široke crvene poramenice. Ralph se učas sjeti otkud ga zna. Bio jo to Dun Dalton, vlasnik trgovine ''iznošena Rose, polovna odjeća", Kad ga je posljednji put vidio, Dan je stajao iza obješenih gitara i krletki za ptice izloženih u njegovu izlogu i mahao rukama prema Hamu Davenportu pokretom koji je govorio Koga briga što ti misliš? Dabome, ipak je ponovno svrnuo pogled na Eda, Eda koji je izgledao dotjerano i sabrano ne samo zbog odjeće. McGovern je očito jednako mislio: ''Bože, ne mogu povjerovati da je to isti čovjek,'' promrmlja. ''Lisette,'' reče zgodna plavuša ''sa mnom su Ed Deepneau i Daniel Dalton, obojica stanovnici Derryja, dvojica od jutrošnjih uhićenika. Je li to točno, gospodo? Uhitili su vas?'' Oni kimnu glavama, Ed uz malčice humora, a Dalton mrgodnom odlučnošću, čvrsto stisnutih čeljusti. Zbog pogleda koji je Dalton uperio u Anne Rivers izgledao je - barem Ralphu - kao da se pokušava prisjetiti u koju kliniku za pobačaje ju je vidio da hita, pognute glave i potuljenih ramena.
  • 77. ''Pušteni ste uz kauciju?'' ''Pušteni smo temeljem naše pismene izjave,'' odgovori Ed. ''Optuženi smo za manje prekršaje. Nismo namjeravali nikoga ozlijediti i nitko i nije bio ozlijeđen.'' ''Uhićeni smo samo zato što neznabožačka vladajuća garnitura u ovom gradu želi od nas učiniti primjer,'' reče Dalton i Ralphu se učini da je primijetio kako se Edovo lice zategnulo od jedva primjetnog trzaja. Kao da je pomislio ''Joj, ponovno počinje''. Anne Rivers brzo okrene mikrofon prema Edu. ''Najvažniji problem u ovom slučaju nije teorijske nego praktične prirode,'' reče on. ''Iako se ljudi koji vode WomanCare centar najviše bave savjetodavnim radom, terapijom, besplatnim mamogramima i drugim divljenja vrijednim poslovima, ta zgrada ima i drugu stranu. Iz WomanCare centra teku rijeke krvi - '' ''Nevine krvi!'' vrisne Dalton. Oči su mu se žarile iz njegova duga, suhog lica i Ralphu se prividi uznemirujuća slika: u cijelom istočnom dijelu Mainea, ljudi koji ovo gledaju zaključit će da je čovjek u crvenim poramenicama lud, dok je njegov ortak prilično razborita osoba. Gotovo da je bilo smiješno. Ed je na Dal tono vu upadicu reagirao kao na aleluja pripadnika pokreta za život i oda mu počast trenutkom šutnje prije no što nastavi govoriti. ''Pokolj u WomanCare centru traje skoro osam godina,'' reče joj Ed. ''Mnogi ljudi - osobito radikalne feministkinje kao što su doktorica Roberta Harper, ravnateljica WomanCare centra - rado se služe eufemizmima poput ''rani prekid trudnoće'', ali je zapravo riječ o abortusu, krajnjem činu zlostavljanja seksističkog društva nad ženama.'' ''No je li bacanje lutaka napunjenih lažnom krvlju u prozore privatne klinike način da se vaša stajališta predstave javnosti, gospodine Deepneau?'' Na trenutak - samo trenutak, pa nestane - iskru dobrog raspoloženja u Edovim očima zamijeni bljesak nečeg puno tvrđeg i hladnijeg. Na trenutak Ralph je ponovno gledao u Eda Deepneaua koji je bio spreman potući se s vozačem kamiona težim od sebe pedeset kilograma. Ralph je zaboravio da je to što gleda snimljeno prije sat vremena i pobojao se za vitku plavušu, koja je lijepa gotovo kao žena za koju je muškarac s kojim vodi razgovor još oženjen. Pripazi se, mlada damo, pomisli Ralph. Pripazi se i boj se. Stojiš pokraj jako opasnog čovjeka. A tad bljeska nestane i muškarac u sakou od tvida ponovno je bio lamo gorljiv mladi čovjek koji se zbog svoje savjesti našao u zatvoru. A Daltonu, koji je počeo nervozno natezati svoje poramenice poput velikih crvenih gumenih vrpci, samo su nedostajali sendviči da izgleda kao izletnik. "Ono što mi sad činimo je to što takozvanim dobrim Nijemcima nije uspjelo tridesetih godina,'' govorio je Ed trpeljivim, poučnim tonom čovjeka koji je prisiljen neprestano isticati jedno te isto...uglavnom onima koji bi to trebali znati. ''Šutjeli su, i šest milijuna Židova je umrlo. U našoj zemlji sličan holokaust - '' ''Više od tisuću beba dnevno,'' reče Dalton. Nestalo je njegove prijašnje kreštavosti. Zvučao je užasnuto i očajno umorno. ''Mnoge od njih čupaju iz majčinih utroba u komadima i svojim ručicama mašu u znak protesta dok umiru.'' "Mili Bože,'' reče McGovern, ''To je najgluplje što sam ikad '' "Tiho, Bili!'' reče Lois. " - svrha ovog prosvjeda?'' Rivers upita Daltona. "Kao što vjerojatno znate,'' reče Dalton ''gradske vlasti su se složile da će preispitati propise o podjeli grada na zone koji omogućuju da WomanCare radi gdje radi i kako radi. Mogli bi o tome glasati već početkom studenog. Ljudi koji zagovaraju pravo na abortus boje se da bi gradsko vijeće moglo baciti pijesak u zupčanike njihova stroja smrti pa su pozvali Susan Day, najozloglašeniju zagovornicu abortusa u Americi da pokuša podmazati taj stroj. Okupljamo naše snage - ''
  • 78. Klatno mikrofona zaljulja se ponovno prema Edu. ''Hoće li biti još prosvjeda, gospodine Deepneau?'' upita Riversova i Ralphu se učini da njezino zanimanje za njega nije isključivo profesionalno. Hej, zašto ne? Ed je bio zgodan, gospođa Rivers sigurno ne zna da on vjeruje kako su Grimizni kralj i njegovi centurioni u Derryju i da su se udružili s djecoubojicama u WomanCare centru. ''Dok se pravni promašaj koji je otvorio vrata ovom pokolju ne ispravi, prosvjedi će se nastaviti,'' odgovori Ed. ''A i dalje ćemo se nadati da će povjesničari idućeg stoljeća zabilježiti da svi Amerikanci nisu bili dobri nacisti tijekom ovog mračnog razdoblja naše povijesti.'' ''Prosvjedi s upotrebom nasilja?'' ''Pa mi se protivimo nasilju.'' Njih su se dvoje sad čvrsto gledali u oči i Ralph zaključi da Anne Rivers pati od onog što bi Carolyn nazvala bolešću uspaljenih bedara. Dan Dalton je stajao u kutu ekrana, zaboravljen. ''Kad Susan Day sljedeći mjesec dođe u Derry, jamčite li joj sigurnost?'' Ed se nasmiješi i u mislima ga Ralph ugleda onakvog kakav je bio tog vrućeg kolovoškog poslijepodneva prije manje od mjesec dana - klečao rukama podbočenima s obje strane Ralphovih ramena i dahtao u njegovo lice U Newportu spaljuju fetuse. Ralph zadrhti. ''U zemlji u kojoj se na tisuće djece isisava iz majčine utrobe medicinskim ekvivalentom usisavača, ne vjerujem da itko išta može jamčiti,'' odgovori Ed. Anne Rivers na trenutak zdvojno pogleda u njega kao da razmišlja želi li mu postaviti još koje pitanje (možda koji mu je telefonski broj) a tad se okrene prema kameri. ''Anne Rivers ispred policijske postaje grada Derryja,'' reče ona. Ponovno se pojavi Lisette Benson i zbog nečeg nalik smiješku u položaju njezinih usta Ralph zaključi da nije samo on primijetio privlačnost između novinarke i ispitanika. ''Izvještavat ćemo o tom događaju cijeli dan,'' reče ona. ''Gledajte nas ponovno u šest sati kad ćemo imati svježih vijesti. U Augusti, guvernerka Greta Powers odgovarala je na optužbe da možda ima - '' Lois ustane i pritisne tipku za gašenje na televizoru. Na trenutak se zagleda u potamnjeli ekran, pa duboko uzdahne i sjedne. ''Imam kompot od borovnica,'' reče ona ''ali nakon ovog, je li ijednom od vas do toga?'' Obojica odmahnu glavom. McGovern pogleda u Ralpha i reče: "To je bilo jezivo.'' Ralph kimne glavom. Neprestano je mislio na to kako je Ed grabio velikim koracima kroz pljusak sitnih kapljica iz poljevača, lomio duge svojim tijelom i udarao šakom o otvoreni dlan. ''Kako su ga mogli pustiti uz kauciju i intervjuirati ga u vijestima kao da je normalan?'' ogorčeno upita Lois. ''Nakon toga što je učinio virotoj Helen? Bože, ta Anne Rivers izgledala je kao da će ga svakog trenutka pozvati kući na večeru!'' ''Ili da jede kekse s njom u krevetu,'' trpko će Ralph. ''Optužba za fizički napad i ovo danas su nešto potpuno drugo,'' reče McGovern ''i možeš se okladiti u gaće da će odvjetnik ili odvjetnici koje su ti luđaci unajmili paziti da tako i ostane.'' ''A čak je i optužba za fizički napad proglašena prekršajem,'' podijeli je Ralph. ''Kako fizički napad može biti prekršaj?'' upita Lois. ''Oprosti, ali nikud to nisam mogla shvatiti.'' "Prekršaj je kad to učiniš samo svojoj ženi,'' reče McGovern i podigne svoju podrugljivu obrvu. ''To je Amerika, Lo.'' Ona je nemirno kršila prste, maknula gospodina Chassea s televizora, pa ga vratila ondje, pa nastavila kršiti prste. ''Zakon je jedno,'' reče ona, "i prva priznajem da ga ne shvaćam potpuno. Ali netko im moru reći da je on lud. Da je tukao ženu i da je lud.''
  • 79. ''Da znate samo koliko" reče Ralph i prvi put im ispriča što se dogodilo proteklog ljeta kod zračne luke. Potrajalo je desetak minuta. Kud je završio, nitko ne reče ništa - samo su ga gledali razrogačenih očiju. ''Što?'' zabrinuto će Ralph. ''Ne vjerujete mi? Mislite da sam izmislio?'' ''Naravno da ti vjerujem,'' reče Lois. ''Samo sam ... zgranuta. I uplašena.'' ''Ralph, mislim da bi tu priču mogao ispričati Johnu Leydeckeru,'' reče McGovern. ''Neće postići bogzna što s njom, ali s obzirom na nove Edove prijatelje, mislim da bi taj podatak on trebao znati.'' Ralph se ozbiljno zamisli a tad kimne glavom i ustane. ''Ne valja odlagati,'' reče on. ''Ideš sa mnom, Lois?'' Ona razmisli, pa odmahne glavom. ''Malaksala sam,'' reče ona. ''I malo sam - kako današnja mladež to zove? - šiznuto. Mislim da ću odmoriti noge i odspavati.'' ''Samo naprijed,'' reče Ralph. ''Izgledaš malo umorno. Hvala ti što si nas nahranila.'' Ne razmišljajući, on se sagne i poljubi je u kut usta. Lois ga pogleda iznenađeno i zahvalno. 6 Poslije nešto više od šest sati, Ralph isključi svoj televizor kad je Lisette Benson zaključila večernje vijesti i predala riječ sportskom uredniku. Demonstracije ispred WomanCare centra pale su na drugo mjesto - udarna vijest bila je tvrdnja daje guvernerka Greta Powers kao studentica uzimala kokain - i nije se doznalo ništa novo, osim što se Dana Daltona ovog puta predstavilo kao vođu ''Prijatelja života''. Ralphu se učinilo da bi primjerenija riječ bila počasni vođa. Je li Ed već stvarni vođa? Ako nije, uskoro će biti, najposlije do Božića. Zanimljivije je pitanje bilo što Edovi poslodavci misle o Edovim pravnim pustolovinama u Derryju. Ralph je bio siguran da će im se manje svidjeti današnji događaj od optužbe zbog obiteljskog zlostavljanja prošlog mjeseca; nedavno je pročitao da će Hawking Labs uskoro postati peti istraživački centar na sjeveroistoku Amerike koji će se u radu služiti tkivom fetusa. Neće zapljeskati kad čuju da je jedan od njihovih inženjera uhićen jer je bacao lutke napunjene lažnom krvlju o zidove klinike koja vrši abortuse. A kad bi još znali koliko je lud Tko će im to reći, Ralph? Ti? Ne. To je bio korak dalje nego što je bio voljan zakoračiti, barem zasad. Za razliku od odlaska u policijsku postaju s McGovernom i razgovora s Johnom Leydeckerom o događaju od proteklog ljeta, to bi bilo proganjanje. Kao natpis UBIJ PIČKU pokraj slike žene s čijim se mišljenjima ne slažeš. To su gluposti, i ti to dobro znaš. ''Ništa ja ne znam,'' reče on, ustane i priđe prozoru. ''Previše sam umoran da bih išta znao.'' No dok je stajao ondje i gledao na drugu stranu ulice u dva muškarca koja su izašla iz Red Applea, svaki noseći paket od šest limenki piva, odjednom shvati da nešto zna. Sjetio se nečeg od čega ga prožme studen. Jutros, kad je izašao iz Rite Aida i kad su njime ovladale aure - i osjećaj da je dostigao neku novu razinu svijesti - stalno se podsjećao da u njima može uživati ali da ne smije povjerovati, jer će, ne uspije li održati tu bitnu razliku, završiti na istom brodu s Edom Deepneauom. Ta je pomisao skoro otvorila vratašca neke njegove asocijativne uspomene, ali lelujave aure na parkiralištu odvratile su mu pozornost prije no što je uspio nogom razvaliti vratašca do kraja. Sad se tog sjetio: Ed je spominjao aure, zar ne? Ne, možda je želio reći aure, ali je zapravo rekao boje. Gotovo sam siguran u to. Odmah nakon što je spomenuo kako vidi dječja tjelesa posvuda, čak i na krovovima. Rekao je -
  • 80. Ralph je promatrao onu dvojicu kako ulaze u stari kombi. Pomisli kako se nikad neće uspjeti sjetiti Edovih riječi jer je bio preumoran. A tad, kad je kombi krenuo vukući za sobom oblak ispušnih plinova koji ga podsjeti na jasnu crveno-smeđu boju koju je vidio kako izlazi iz ispušne cijevi pekarskog kamioneta tog podneva, otvore se još jedna vratašca i on se sjeti. "Rekao je da je svijet ponekad pun boja,'' reče Ralph praznom stanu, "ali da su u određenom trenutku počele prelaziti u crnu. Mislim da je tako rekao.'' Bilo je to približno, no da li i sve? Ralph je znao da je u Edovu programskom govoru bilo još nečeg, ali se nije mogao sjetiti čega. A jc li to uopće i važno? Njegovi su živci govorili da jest - studen koja mu je oblila leđa širila se i zalazila sve dublje pod kožu. Pokraj njega zazvoni telefon. Ralph se okrene i ugleda ga kako se valjuška u kupki opakog crvenog svjetla, tamnocrvenog, boje krvi koja curi iz nosa i (pijetlovi koji se bore protiv pijetlova) kokotove krijeste. Ne, jaukne dio njegova mozga. Oh ne, Ralph, nemoj ponovno počinjati - Svaki put kad bi telefon zazvonio, svjetlosni bi omotač postao blještaviji. Za razdoblja tišine, potamnio bi. Kao da gleda u sablasno srce u kojem je telefon. Ralph stisne oči i kad ih je otvorio, crvene aure oko telefona više nije bilo. Ne, samo je više ne možeš vidjeti. Nisam siguran, ali mislim da si je voljom otjerao. Kao dio lucidnog sna. Dok je prelazio preko sobe prema telefonu, reče samom sebi - i to nedvosmisleno - da je ta pomisao besmislena kao i to što vidi aure. Samo što nije bila i on je znao da nije. Jer, ako je besmislena, kako to da mu je bio dovoljan samo jedan pogled na tu užeglu crvenu aureolu svjetla pa da sa sigurnošću zaključi kako ga zove Ed Deepneau? Gluposti, Ralph. Misliš da je to Ed jer ti se Ed mota po glavi... i zato što si tako umoran pa počinješ razmišljati o glupostima. Hajde, podigni slušalicu, uvjeri se. To nije srce čarobna kugla, to nije čak ni telefon čarobna kugla. Vjerojatno neki tip koji ti želi prodati pretplatu ili žena iz odjela za dobrovoljne davatelje krvi koja se želi raspitati zašto u posljednje vrijeme ne dolaziš. Ali je on znao da nije tako. Ralph podigne slušalicu i reče halo. 7 Ne dobije odgovor, ali je netko bio na drugom kraju, Ralph je čuo disanje. ''Halo?'' upita ponovno. Nije bilo odmah odgovora i upravo je namjeravao reći Spustit ću slušalicu kad Ed Deepneau reče, ''Zovem zbog tvojeg jezika, Ralph. Uvalit će te u nevolju.'' Linija studeni između njegovih lopatica više nije bila linija; prerasla je u tanku ledenu ploču koja gaje prekrila od zatiljka do križa. ''Zdravo, Ed. Vidio sam te na vijestima.'' Jedino se toga sjetio da mu kaže. Rukom nije držao slušalicu, nego se ruka zgrčila oko nje. ''To nije važno, stari moj. Poslušaj me. Posjetio me onaj slobodoumni detektiv koji me prošlog mjeseca uhapsio - Leydecker. Zapravo, upravo je otišao.'' Ralphovo srce siđe u pete, ali nejako daleko. To što je Leydecker posjetio Eda nije neobično, zar ne? Jako se zainteresirao za Ralphovu priču o sukobu kod zračne luke u ljeto 1992. Silno. ''Zar?'' ravnodušno će Ralph.
  • 81. ''Detektiv Leydecker si je zamislio da ja mislim kako ljudi - pa čak i nekakva nadnaravna bića odvoze fetuse iz grada kamionima. Ludo, ha?'' Ralph je stajao pokraj sofe i nemirno provlačio telefonsku žicu kroz prste. Ugleda kako kroz žicu poput znoja curi tamnocrvena Svjetlost koja je pulsirala u ritmu Edova govora. ''Pričaš dječje priče, stari moj.'' Ralph je šutio. ''To što si pozvao policiju nakon što sam onoj kučki očitao lekciju koju je i te kako zaslužila nije me zasmetalo," reče mu Ed. ''Pripisao sam to ... recimo brizi jednog djedice. Ili si možda pomislio da će te ona počastiti jebačinom iz samilosti, odluči li pokazati pravu zahvalnost. Jesi star ali nisi za Jurski park. Možda si pomislio da će ti barem dopustiti da joj gurneš prst.'' Ralph ne reče ništa. ''Je li tako, stari?'' Ralph ne reče ništa. ''Misliš da ćeš me uzrujati tom šutnjom? Ni u ludilu.'' Ali Ed jest zvučao uzrujano, pomršenih računa. Kao da ga je nazvao s određenim scenarijem u glavi a Ralph odbija čitati svoju ulogu. ''Ne možeš ... a bolje i nemoj...'' ''To što sam nazvao policiju nakon što si istukao Helen nije te zasmetalo, ali razgovor s Leydeckerom očito jest. Kako to, Ed? Jesi li konačno počeo razmišljati o svojem ponašanju? A možda i o razmišljanju?'' Sad je bio red na Eda da šuti. Konačno grubo prošapće: ''Ralph, ne shvatiš li ovo ozbiljno, bit će to najveća pogreška - '' ''O, shvaćam te ja ozbiljno,'' reče Ralph. ''Vidio sam što si danas učinio, vidio sam što si učinio ženi prošli mjesec ... a vidio sam i što si učinio kod aerodroma prošle godine. A sad to i policija zna. Ed, ja sam saslušao tebe, a sad ti saslušaj mene. Bolestan si. Doživio si neku vrstu mentalnog sloma, priviđaju ti se stvari - '' ''Ne moram slušati te tvoje gluposti!'' Ed samo što nije vrisnuo. ''Ne, ne moraš. Možeš spustiti slušalicu. Ti si ubacio kovanicu u aparat. Ali dok je ne spustiš, slušat ćeš jezikovu juhu. Jer si mi bio drag, Ede, i želim da mi ponovno budeš drag. Pametan si momak, s priviđenjima ili bez njih, i mislim da me možeš razumjeti: Leydecker zna i Leydecker će motriti na te - '' ''Vidiš li već boje?'' upita Ed smirenim glasom. Istog trenutka, crveni žar oko telefonske žice nestane kao da je netko okrenuo prekidač. ''Kakve boje?'' naposljetku upita Ralph. Ed se ogluši na to pitanje. ''Rekao si da sam ti bio drag. I ti si meni drag. Uvijek si mi bio drag. Pa ću ti dati zaista koristan savjet. Zagazio si u duboke vode, ali u dubinama plivaju stvari koje ne možeš ni zamisliti. Misliš da sam lud, ali ću ti reći da ti ne znaš što je ludilo. Pojma nemaš. Ali ćeš doznati, nastaviš li se petljati u stvari koje te se ne tiču. Vjeruj mi na riječ.'' ''Kakve stvari?'' upita Ralph. Pokušavao je govoriti ravnodušnim glasom, ali je još stiskao telefonsku slušalicu tako snažno da mu je bubnjalo u prstima. ''Sile,'' odgovori Ed. ''U Derryju djeluju sile za koje ti je bolje ne znati. Postoje ... pa, recimo entiteti. Još te nisu primijetili, ali ako mi ponovno staneš na žulj, primijetit će te. A to ne želiš. Vjeruj mi, ne želiš.'' Sile. Entiteti. ''Pitao si me kako sam sve to doznao. Tko me u to sve uputio. Sjećaš li se toga, Ralph?'' ''Da.'' I sjetio se. Sada. To je bilo posljednje što mu je Ed rekao prije no što je uključio široki osmijeh voditelja kviza i krenuo pozdraviti policajce. Viđam boje otkad je on došao i ispričao mi... Razgovarat ćemo o tome poslije.
  • 82. ''Liječnik mi je rekao. Mali ćelavi liječnik. Mislim da ćeš njemu morati odgovarati pokušaš li još jednom gurnuti nos u moje stvari. A tad neka ti je Bog na pomoći.'' ''Mali ćelavi liječnik, aha,'' reče Ralph. ''Da, shvaćam. Najprije Grimizni kralj i centurioni, a sad mali ćelavi liječnik, Pretpostavljam da je na redu - '' ''Poštedi me svoje zajedljivosti, Ralph. Kloni se mene i mojih interesa, jesi li čuo? Kloni se.'' Začuje se škljocaj i Ed više nije bio na drugom kraju žice. Ralph je dugo gledao u telefonsku slušalicu u svojoj ruci, a tad je polako spusti. Kloni se mene i mojih interesa. Da, zašto ne? Ima on dovoljno svojih ribica zu friganje. Ralph polako ode u kuhinju, gurne gotovo jelo (točnije rečeno filete bakalara) u pećnicu i pokuša izbaciti prosvjede protiv pobačaja, aure, Eda Deepneaua i Grimiznog kralja iz misli. Bilo je to lakše nego što je očekivao.
  • 83. Šesto poglavlje 1 Ljeto mine kao što to čini u Maineu, gotovo neopazice. Ralphovo preuranjeno buđenje se nastavi i kad su se jesenske boje počele žariti na stablima duž Harris Avenue, otvarao je oči oko dva sata i petnaest minuta svakog jutra. To je bilo loše, ali je željno iščekivao zakazani sastanak s Jamesom Royom Hongom, a usto se nije ponovio čudan vatromet kojim je bio počašćen nakon što se upoznao s Joeom Wyzerom. Bilo je sporadičnih bjelasanja oko rubova predmeta, ali je Ralph otkrio da će, stisne li oči i izbroji do pet, to bjelasanje nestati kad ih ponovno otvori. No dobro ... najčešće nestati. Predavanje Susan Day bilo je zakazano za petak, osmog listopada. Potkraj rujna, prosvjedi i rasprave u javnosti o pravu na pobačaj su se zaoštrile i sve češće bile usmjerene na njezin dolazak. Ralph je puno puta gledao Eda u televizijskim vijestima, kadšto u društvu Dana Daltona, ali češće samog, kako govori tečno, vješto i često s iskrom veselja ne samo u očima nego i u glasu. Ljudi su ga voljeli i društvo ''Prijatelji života'' privuče mnogobrojno članstvo, čemu se ''Daily Bread'', njegov politički preteča, mogao tek nadati. Više nije bilo bacanja lutaka ili razbijačkih demonstracija, ali je bilo puno marševa i protumarševa, puno dovikivanja uvredljivih riječi, prijetnji šakama i gnjevnih pisama uredniku. Propovjednici su obećavali prokletstvo; nastavnici su poticali na umjerenost i izobrazbu; šest mladih žena koje su se nazvale ''The Gay Lesbo Babes for Jesus'' uhićene su jer su šetale ispred Prve baptističke crkve s natpisima na kojima je pisalo ODJEBI IZ MOG TIJELA. U Newsu je objavljeno da je neimenovani policajac rekao kako se nada da će Susan Day oboljeti od gripe ili neke druge bolesti i morati otkazati predavanje. Ralph više nije čuo Eda, ali 21. rujna primi razglednicu od Helen s trinaest ushićenih riječi napisanih na poleđini: ''Hura, posao! Gradska knjižnica grada Derryja! Počinjem idući mjesec! Vidimo se uskoro Helen. '' Razveselivši se tome više nego kad ga je Helen onomad nazvala iz bolnice, Ralph siđe u prizemlje pokazati razglednicu McGovernu, ali su vrata prizemnog stana bila zatvorena i zaključana. Pokazat će Lois ... ali ni Lois nije bila kod kuće, vjerojatno je otišla na partiju karata ili možda u grad kupiti predivo i smisliti drugi vuneni pokrivač. Blago ozlovoljen pomišlju kako ljudi s kojima najviše želite podijeliti dobre vijesti gotovo nikad nisu u blizini kad pucate od želje da im ih priopćite, krene prema Strawford parku. Ondje zatekne Billyja McGoverna kako sjedi na klupi blizu bejzbolskog igrališta i plače. 2 Plač je možda prejaka riječ; curenje bi bila primjerenija. McGovern je sjedio na klupi, iz jedne od njegovih kvrgavih šaka virio je rupčić, i gledao jednu majku i njezina sinčića kako se igraju ''ti meni zakotrljaj loptu, a ja ću ti je baciti'' kod prve linije igrališta na kojem se posljednji veliki događaj sezone Gradski turnir - završio dva dana prije. Svako malo bi podignuo šaku s rupčićem do lica i nemilice otirao oči. Ralph, koji nikad nije vidio McGoverna plakali - čak ni na Carolyninu ukopu - postajkivao je kod igrališta, pitajući se treba li prići McGovernu ili se vratiti putem kojim je došao. Naposljetku skupi hrabrost i priđe klupi, ''Bok, Bili,'' reče.
  • 84. McGovern podigne pogled crvenih, vlažnih i malčice postiđenih očiju. On ih ponovno obriše i pokuša se osmjehnuti. ''Bok, Ralph. Uhvatio si me u cmizdrenju. Oprosti.'' ''Sve u redu,'' reče Ralph i sjedne. ''I ja sam se naplakao u životu. Što je?'' McGovern slegne ramenima pa ponovno pritisne rupčić na oči. ''Ništa posebno. Patim od posljedica paradoksa, to je sve.'' ''Kakvog paradoksa?'' ''Nešto se dobro događa s jednim od mojih najstarijih prijatelja - čovjekom koji mi je dao prvi posao na školi. Umire.'' Ralph podigne obrve ali ne reče ništa. ''Ima upalu pluća. Njegova će ga nećaka danas ili sutra vjerojatno odvući u bolnicu, spojit će ga na aparat za umjetno održavanje života, barem nakratko, ali je sigurno da umire. Proslavit ću tu smrt kad se dogodi i mislim da me ta činjenica dotukla više od svega.'' McGovern zastane. ''Ne razumiješ ni riječi od onog što govorim, zar ne?'' ''Tako je,'' reče Ralph. ''Ali nema veze.'' McGovern pogleda u njegovo lice, iznenadi se, pa frkne kroz nos. Taj zvuk je zbog njegovih suza bio hrapav i prigušen, ali se Ralphu ipak učini pravim smijehom pa se usudi uzvratiti malim osmijehom. ''Jesam li rekao nešto smiješno?'' ''Ne,'' reče McGovern i lagano ga lupne po ramenu. ''Samo sam gledao u tvoje lice, tako usrdno i iskreno - Ralphe, zaista si otvorena knjiga - i mislio koliko si mi drag. Ponekad bih želio biti ti.'' ''U tri sata ujutro bogami ne bi,'' tiho reče Ralph. McGovern uzdahne i kimne glavom. ''Nesanica.'' ''Tako je. Nesanica.'' ''Oprosti mi što sam se nasmijao, ali - '' ''Ne moraš se ispričavati, Bili.'' '' - ali molim te, vjeruj mi na riječ, to je bio zadivljen smijeh.'' ''Tko je taj tvoj prijatelj i zašto je dobro da umire?'' upita Ralph. Nagađao je što je u korijenu McGovernova paradoksa; on nije bio baš budala dobrog srca kao što se činilo da Bili ponekad misli. ''Zove se Bob Polhurst, a njegova upala pluća je dobra vijest jer boluje od Alzheimerove bolesti od ljeta osamdeset osme.'' To je i Ralph pomislio ... iako mu je pao na um i AIDS. Pitao se bi li to sablaznilo McGoverna i ta ga pomisao malo razveseli. A tad pogleda Billa i postidi se zbog svog veselja. Znao je da je McGovern u najmanju ruku poluprofesionalac kad je riječ o sjeti, ali zbog tog nije smatrao da je Billova očita tuga za starim prijateljem manje iskrena. ''Bob je bio pročelnik odsjeka za povijest srednje škole u Derryju od 1948. godine, kad nije mogao imati više od dvadeset pet godina, do 1981. ili 1982. Bio je izvrstan nastavnik, jedan od onih silno pametnih, ali samozatajnih ljudi kakve se ponekad nađe u nekoj zabiti. Najčešće završe kao ravnatelji svojih odsjeka i voditelji pet izvanškolskih aktivnosti jer ne znaju reći ne. Bob to nikako nije znao.'' Ona je majka vodila svog sinčića pokraj njih a prema maloj zalogajnici koja će se uskoro zatvoriti preko zime. Djetetovo je lice bilo prozirno poput porculana, imalo ljepotu koju je pojačavala ružičasta aura koju Ralph ugleda kako se vrti oko njegove glave i giba preko njegova malog, živahnog lica u mirnim valovima.
  • 85. ''Hajdemo doma, mama'' reče on. ''Hoću se igrati s plastelinom. Hoću napraviti obitelj Glinić.'' ''Najprije nešto pojedimo, momak - može? Mama je gladna.'' ''Može.'' Na hrptu dječakova nosa bio je ožiljak u obliku kuke i na tom je mjestu ružičasti sjaj dječakove aure potamnio u ljubičasto. Ispao iz krevetića s osam mjeseci, pomisli Ralph. Posegnuo za leptirićima koje je njegova mama objesila o strop. Premrla je kad je dotrčala i ugledala svu tu krv; mislila je da siroto dijete umire. Patrick, tako se zove. Ona ga zove Pat. Dobio je ime po djedu i On čvrsto stisne oči na trenutak. Želudac mu je podrhatavo ispod Adamove jabučice i bio je siguran da će povratiti. ''Ralph?'' reče McGovern. ''Dobro si?'' On otvori oči. Nije više bilo aure, ružičaste ili neke druge; samo majka i sin koji odlaze u zalogajnicu popiti hladno piće, a nije bilo ničega po čemu bi mogao zaključiti da ona ne želi odvesti Pata kući jer je Patov otac ponovno počeo piti poslije gotovo šest mjeseci apstinencije, a kad se napije postane zao - Prestani, zaboga, prestani. "Dobro sam,'' reče McGovernu. ''Nešto mi je upalo u oko. Nastavi samo. Dovrši priču o svom prijatelju." ''Nema se puno što za reći. Bio je genij, ali sam se vremenom uvjerio da je genijalnost silno precijenjena roba. Mislim da je ova zemlja puna genija, dečki i cura tako pametnih da prosječni član MHNSA-e izgleda kao tupoglavac. A mislim da ih je najveći dio među nastavnicima, koji žive i rade u anonimnosti malih mjesta jer to vole. Barem je Bob Polhurst to volio. ''Zastrašujući je bio način na koji bi prozreo ljude... barem u početku. Nakon nekog vremena shvatio bi da se nemaš potrebe bojati, jer je Bob bio drag, ali bi u početku ljudi osjetili prepast. Kadikad bi se morao zapitati gleda li te običnim ili rendgenskim parom očiju.'' U zalogajnici, ona se žena nagnula držeći u ruci papirnatu čašicu sode. Dječak posegne za njom objema rukama, veselo se smiješeći i uzme je. Žedno je pio. Ružičasti sjaj ponovno na trenutak zatitra oko njega kad je to učinio i Ralph je znao da je imao pravo: djetetovo je ime bilo Patrick a njegova ga majka ne želi odvesti kući. Nemoguće da zna takve stvari, ali ih ipak zna. ''U to doba,'' reče McGovern, ''ako si bio iz središnjeg dijela Mainea i ne baš stopostotni heteroseksualac, iz petnih si se žila trudio prikazati takvim. To je bila jedina mogućnost, osim preseljenja u Greenwich Village, nošenja beretke i provođenja subotnjih večeri u jazz klubovima u kojima se pljeskalo pucketanjem prstiju. U to doba, pomisliti na ''izlazak iz ormara'' bilo je nezamislivo. Za većinu nas, ormar je bio sve što smo imali. Ako nisi želio da te čopor ponapitih dobrih momaka zgazi u nekoj tamnoj uličici i pokuša ti promijeniti lični opis, svijet ti je bio ormar.'' Pat popije piće i baci papirnatu šalicu na zemlju. Majka mu reče da je podigne i stavi u kantu za otpatke, zadaća koju on beskrajno veselo izvrši. Ona ga tad uhvati za ruku i oni polako krenu iz parka. Ralph ih je sa zebnjom promatrao kako odlaze, nadajući se da će se ženina strahovanja i brige pokazati neosnovanima, bojeći se da neće. Međunarodna organizacija za jako pametne. Ljudi polažu test i postaju članovima te organizacije ako postignu rezultate koji ih svrstavaju među najviše 2 posto stanovništva svoje zemlje. ''Kad sam podnio molbu za posao profesora povijesti u srednjoj školi u Derryjii - to je bilo 1951 upravo sam završio dvije godine poučavanja Bogu iza nogu u Lubecu, pa sam mislio ako sam se ondje mogao provući bez pitanja, moći ću to svugdje. Ali je Bob pogledao u mene - dovraga, kroza me - tim svojim rendgenskim očima i shvatio. A nije ni bio sramežljiv. ''Ako vam odlučim dati posao i vi ga
  • 86. odlučite prihvatiti, gospodine McGovern, mogu li biti siguran da nikad neće biti ni trunke problema zbog vaših seksualnih preferencija?'' ''Seksualna preferencija, Ralph! O moj Bože! Dotad nikad nisam ni pomislio na takav izraz, ali je iz njegovih usta ta fraza skliznula lakše nego kuglični ležaj premazan Criscom. Narogušio sam se, namjeravao sam mu reći da nemam pojma o čemu govori ali da mu ipak zamjeram - načelno, moglo bi se reći - ali sam ga ponovno pogledao i odlučio prištedjeti dah. Možda sam mogao prevariti neke ljude u Lubecu, ali nisam mogao prevariti Boba Polhursta. Nije još navršio trideset godina, vjerojatno nije bio južnije od Kitteryja više od desetak puta u životu, ali je znao sve što je trebalo o meni, a za doznati to bio mu je potreban tek razgovor od dvadeset minuta. '' ''Ne, gospodine, ni trunke,'' rekoh ja, bit ću krotak kao jaganjac Božji.'' McGovern ponovno obriše oči rupčićem, ali se Ralphu učini da je ovog puta taj pokret bio uglavnom teatralan. ''U dvadeset tri godine prije no što sam prešao na koledž, Bob me naučio svemu što znam o poučavanju povijesti i igranju šaha. Bio je blistav igrač ... sigurno bi onaj blebetavac Faye Chapin polomio zube na njemu, u to možeš biti siguran. Samo sam ga jednom pobijedio i to kad je već obolio od Alzeimerove bolesti. Poslije toga više nikad nisam s njim igrao. ''A bilo je tu i još toga. Nikad nc bi zaboravio vic. Nikad ne bi zaboravio rođendane ili godišnjice njemu bliskih ljudi - nije slao čestitke ili poklanjao darove, ali bi uvijek čestitao i poželio sve najbolje i nitko nikad nije posumnjao u njegovu iskrenost. Objavio je više od šezdeset Članaka o poučavanju povijesti i Građanskom ratu u Americi, što mu je bila specijalnost. Godine 1967. i 1968. napisao je knjigu s naslovom Kasnije tog ljeta, o tome što se dogodilo nakon Gettysburgu. Dopustio mi je da pročitam taj rukopis prije deset godina i mislim da je to najbolja knjiga ikad napisana o građanskom ratu koju sam ikad pročitao. Jedina koja joj se iole približila je roman s naslovom Anđeli ubojice Michaela Shaara. Bob nije htio ni čuti za to da je objavi. Kad sam ga upitao zašto, rekao je da bih barem ja trebao shvatiti njegove razloge.'' McGovern zašuti na trenutak, pogleda park koji je bio ispunjen zeleno-zlatnom svjetlosti i crnom čipkom sjena koje su se micale i premještale svakim daškom vjetra. ''Rekao je da se boji publiciteta.'' ''U redu,'' reče Ralph. ''Shvaćam.'' ''Možda ću ga najbolje opisati na sljedeći način: rješavao je veliku križaljku iz Sunday New York Timesa tintom. Narugao sam mu se zbog toga, optužio ga za hubris.51 On mi se nasmiješio i rekao: ''Velika je razlika između ponosa i optimizma, Bili - ja sam optimist.'' ''Dakle, stekao si sliku. Ljubazan čovjek, dobar nastavnik, sjajan um. Njegova je specijalnost bila američki građanski rat, a sad ne zna ni što je rat, a kamoli tko je pobijedio u našem. Ma ne zna ni svoje ime, a uskoro - zapravo, što prije to bolje - umrijet će, a neće ni znati da je živio.'' Preko igrališta se dovuče sredovječni muškarac odjeven u majicu s natpisom University of Maine i iznošene traperice. Ispod pazuha je nosio zgužvanu papirnatu vrećicu. On stane kod zalogajnice i pregleda sadržaj košare za otpatke, nadajući se da će naći ambalažu koju može prodati trgovinama. Kad se nagnuo, Ralph ugleda tamnozeleni omotač koji ga je okruživao i svjetlije zelenu balonsku uzicu koja se povijajući uzdizala iz njegova tjemena. Ralph je bio preumoran da zatvori oči, preumoran da je voljom otjera. On se okrene McGovernu i reče, ''Od prošlog mjeseca priviđaju mi se stvari koje - '' ''Vjerojatno sam u koroti,'' reče McGovern i ponovno teatralno obriše oči, ''iako ne znam je li to zbog Boba ili zbog sebe. Nije li to da pukneš od smijeha? Ali da si vidio kako je bio pametan u to doba ... zastrašujuće pametan ...''
  • 87. ''Bili? Vidiš li onog čovca kod zalogajnice? Onog koji kopa po kanti za smeće? Vidim - '' ''Da, takvih sad ima posvuda,'' reče McGovern i okrzne skitnicu (koji je našao dvije prazne limenke piva Budweiser i gurnuo ih u svoju torbu) pogledom pa se ponovno okrene Ralphu. ''Mrzim biti star vjerojatno se zapravo sve svodi na to. Hoću reći iz dna duše.'' Skitnica se približi njihovoj klupi vukući noge savijene u koljenima, a njegov dolazak najavi povjetarac donoseći miris koji nije bio miris English Leathera. 58 Njegova aura - živahna i žarka zelena koja podsjeti Ralpha na ukrase na dan svetog Patricka 59 - bilaje u neskladu s njegovim poniznim držanjem i bolešljivim osmijehom. ''Hej, dečki! Kak ste?'' ''Bili smo i bolje,'' reče McGovern i s naporom podigne zajedljivu obrvu, ''a mislim da ćemo ponovno biti bolje kad ti otploviš.'' Skitnica nesigurno pogleda McGoverna, zaključi da je on izgubljen slučaj pa prebaci pogled na Ralpha. ''Imaš nešto sitnog, gospon? Moram u Dexter. Ujak je došo po mene u sklonište u Neibolt Street, veli da mogu dobit stari poso u tvornici, al samo ako - '' ''Gubi se, momak,'' reče McGovern. Skitnica mu dobaci kratak, tjeskoban pogled a tad se njegove krvlju podlivene oči okrenu ponovno prema Ralphu. ''Dobar poso, znaš. Mogo bi ga dobit natrag, al samo ako se danas tamo vratim. Autobus-'' Ralph posegne u džep, nađe kovanice od dvadeset pet i deset centi i spusti ih u ispruženu ruku. Skitnica se naceri. Aura koja ga je okruživala zasvijetli jače, pa se raspline. Ralphu lakne. ''Hej, divno! Hvala, gospon!'' ''Nije vrijedno spomena,'' reče Ralph. Skitnica odbaulja u pravcu supermarketa, gdje se uvijek moglo naći Night Train, Old Duke i Silver Satin, Sranje, Ralph, zar bi bilo tako teško da si malo milostiv i u glavi, ha? upita samog sebe. Idi još kilometar u tom smjeru i stići ćeš do autobusnog kolodvora. Istina, ali je Ralph proživio dovoljno dana da zna kako je između milosrdnih misli i priviđenja nebo i zemlja. Skitnica s tamnozelenom aurom ide na autobusni kolodvor kao i Ralph u Washington na položaj ministra vanj skih poslova. ''Ne bi smio to raditi, Ralph,'' spočitne mu McGovern. ''To ih samo ohrabruje.'' ''Vjerojatno,'' umorno će Ralph. ''Što si ono pričao kad te ovaj tako nepristojno prekinuo?'' Pomisao da McGovernu sad ispriča o aurama činila mu se nevjerojatnom i nije ni za Boga miloga mogao zamisliti kako se našao na rubu da mu to kaže. Nesanica, naravno - to je bio jedini odgovor. Uništila mu je moć prosudbe kao što je učinila s kratkotrajnom memorijom i čulom vida. ''Da sam jutrošnjom poštom nešto primio,'' reče Ralph. ''Mislio sam da bi te moglo razveseliti.'' On mu pruži Heleninu razglednicu i McGovern je pročita jednom pa još jednom. Kad ju je pročitao drugi put, njegovo dugo, konjsko lice rastegne se u širok osmijeh. Zbog olakšanja i iskrenog zadovoljstva koji su se vidjeli na njegovu licu, Ralph oprosti McGovernu njegov sebeljubiv batos. Bilo je lako smetnuti s uma da Bili zna biti velikodušan koliko i izvještačen. ''Hej, divno, zar ne? Posao!'' ''I te kako. Da proslavimo objedom? Odmah pokraj Rite Aida je simpatična zalogajnica, zove se ''Day Break, Sun Down''. U njoj je malo odveć biljaka, ali inače - ''
  • 88. ''Hvala, ali sam obećao Bobovoj nećakinji da ću svratiti i malo sjediti uz Boba. Naravno, on nema pojma tko sam ja, ali to nije važno jer ja znam tko je on. Capisce?'' ''Aha,'' reče Ralph. ''Drugi put, može?'' ''Može.'' McGovern preleti pogledom poruku na razglednici, još se smiješeći. ''Ovo je prva liga - vrh prve lige!'' Ralph se nasmije tom dražesnom starom izrazu. ''I ja sam to pomislio.'' ''Bio bih se okladio s tobom u pet dolara da će se Helen vratiti u brak s onim manijakom i gurati dijete ispred sebe u prokletim kolicima... ali bih rado izgubio taj novac. Vjerojatno ti to zvuči smiješno.'' ''Malo,'' reče Ralph, ali samo zato što je znao da McGovern to očekuje čuti. A zapravo je pomislio kako je McGovern upravo opisao svoj karakter i svjetonazor sažetije nego što bi to ikad uspjelo Ralphu. ''Lijepo je čuti da nekome ide nabolje a ne nagore, ha?'' ''I te kako.'' ''Je li to Lois vidjela?'' Ralph odmahne glavom. ''Nije kod kuće. Ali ću joj pokazati kad je vidim.'' ''Učini to. Spavaš li išta bolje, Ralph?'' ''Nije loše.'' ''Dobro. Izgledaš malo bolje. Malo krepkije. Ne smijemo se predati, Ralph, to je najvažnije. Jesam li u pruvu?'' ''Mislim da jesi,'' reče Ralph i uzdahne. ''Mislim da si u tome u pravu.'' 3 Dva dana poslije toga Ralph je sjedio za kuhinjskim stolom, polako žvakao pahuljice od mekinja koje je zapravo nerado jeo (ali je ni sam ne znajući zašto pretpostavljao da mu čine dobro) i čitao naslovnu stranicu Derry News. Uvodni je članak brzo pročitao, ali mu je pogled stalno privlačila fotografija koja kao da je izražavala sve zle slutnje s kojima je živio proteklih mjesec dana, a da si ih nije pošteno objasnio. Ralph je smatrao da naslov iznad fotografije - DEMONSTRACIJE ISPRED WOMANCARE CENTRA ZAVRŠILE NASILJEM - nije bio najbolji sažetak članka koji je slijedio, ali ga to nije iznenadilo; godinama čita News i naviknuo se na njihovu pristranost, u koju je spadala i njihova čvrsta politika protivljenja pobačajima. Ipak, pazili su da se u uvodniku, napisanom u stilu no no dečki, smirite se, distanciraju od ''Prijatelja života'' i Ralpha to nije iznenadilo. Prijatelji su se sjatili na parkiralištu pokraj WomanCare centra i gradske bolnice dočekati skupinu od dvjestotinjak pristaša prava na izbor koji su prošli kroz grad od zgrade Civic Centera. Većina je demonstranata nosila natpise sa slikama Susan Day i riječima IZBOR, NE STRAH ispisanima na njima. Njihova je zamisao bila okupljati pristaše putem, poput grude snijega koja se kotrlja niz brdo. Ispred zgrade WomanCarea trebao se održati kratak miting - reklama za skorašnje predavanje Susan Day - a tad bi bila mala zakuska. No to se nije dogodilo. Kad su se pristaše prava na izbor približili parkiralištu, dotrčali su ''Prijatelji života'', ispriječili se na cesti i podigli svoje natpise (UBOJSTVO JE UBOJSTVO, SUSAN DAY NE DOLAZI, SPRIJEČITE POKOLJ NEVINIH) ispred njih poput štitova. Demonstrante je pratila policija, ali nitko nije bio spreman na brzinu kojom su pogrdne i gnjevne riječi prerasle u udarce nogama i bubotke šakama. Počelo je kad je jedna od ''Prijatelja života'' prepoznala vlastitu kćer među pristašama prava na izbor. Starija žena je spustila svoj natpis i zajurila se na mlađu.
  • 89. Kćerin je dečko uhvatio stariju ženu i pokušao je obuzdati. Kad je mama rasporila njegovo lice noktima, mladić ju je bacio na zemlju. To je bila iskra koja je izazvala desetminutni krkljanac a rezultat je bio tridesetak uhićenih, podijeljenih otprilike pola-pola na svaku skupinu. Na fotografiji na naslovnoj stranici jutrošnjih News bili su Hamilton Davenport i Dan Dalton. Fotograf je uhvatio iskeženog Davenporta, potpuno nenalik njegovu uobičajenom izrazu smirenog samozadovoljstva. Jednu je šaku podignuo iznad glave u primitivnom pobjedničkom pokretu. Sučelice njemu - glave omotane u Hamov natpis IZBOR, NE STRAH poput nadrealističke kartonske aureole - bio je grand fromage ''Prijatelja života''. Daltonove su oči bile zamućene, usta ovješena. Zbog jakog kontrasta na crno-bijeloj fotografiji, krv koja je curila iz njegovih nosnica izgledala je kao čokoladni umak. Ralph bi nakratko skrenuo pogled s toga, pokušao pojesti svoje pahuljice do kraja a tad bi se sjetio onog dana prošlog ljeta kad je ugledao lažnu potjernicu kojima je sad bio oblijepljen cijeli Derry - dana kad se skoro onesvijestio ispred Strawford parka. Uglavnom se prisjećao njihovih lica: Davenportovo puno gnjevne napregnutosti dok je zavirivao u prašnjav izlog trgovine ''Iznošena Rose, polovna odjeća'', Daltonovo s malim, prezrivim osmjehom koji kao daje poručivao da se od majmuna kakav je Hamilton Davenport ne može očekivati da shvati višu moralnost problema pobačaja i da oni oboje to znaju. Ralph bi pomislio na ta dva izraza lica i na udaljenost između muškaraca na čijim su licima ti izrazi carovali, i njegove bi zbunjene oči ponovno odlutale do fotografije u novinama. Dvojica muškaraca stajala su iza Daltona, držeći rukama natpise koji su zagovarali pravo na život i napeto promatrali sukob. Ralph nije prepoznao kržljavka s naočalama rožnatih okvira i oblakom proćelave sijede kose, ali je znao čovjeka pokraj njega. Bio je to Ed Deepneau. No u ovoj situaciji, Ed gotovo da i nije bio važan. To što je privlačilo Ralphov pogled - i strašilo ga - bila su lica dvojice muškaraca koji godinama posluju vrata do vrata u Lower Witcham Street: Davenportovo, s nakešenom gubicom pračovjeka i stisnutom šakom i Daltonovo, s njegovim zamućenim očima i krvavim nosom. On pomisli, Eto kamo vode neobuzdane strasti Ali ovdje to mora prestati, jer - ''Jer da to dvoje imaju oružje, pucali bi jedan u drugog,'' promrmlja on. Uto se oglasi zvono - ono na ulaznim vratima. Ralph ustane, ponovno pogleda sliku i preplavi ga vrtoglavica. S njom dođe čudna, tjeskobna izvjesnost: to je Ed, a sam Bog zna što želi. Pa onda nemoj otvoriti vrata, Ralph! On neodlučan zastane kod kuhinjskog stola, žarko želeći da se raziđe la magla koja kao da se ove godine trajno nastanila u njegovoj glavi. A tad se zvono ponovno oglasi i on shvati da se odlučio. Neka je i Saddam Hussein pred vratima; ovo je njegova kuća i neće se skutriti poput išibanog pseta. Ralph prijeđe preko dnevne sobe, otvori vrata od predvorja i polako siđe niz sumračne stube. 4 Na pola puta mu odlane. Gornja polovina ulaznih vrata sastojala se od teških staklenih ploha. Iskrivljavale su pogled, ali ne toliko da Ralph ne bi mogao vidjeti da su oba njegova posjetitelja žene. Odmah je pogodio tko je jedna od njih pa požuri ostatak puta, lagano se pridržavajući za rukohvat. Širom otvori vrata i ugleda Helen Deepneau s velikom torbom (na kojoj je sa strane pisalo PRVA POMOĆ ZA BEBE) prebačenom preko jednog ramena i Natalie koja je virila iznad drugog, očiju sjajnih poput miša iz crtanog filma. Helen se smješkala puna nade i pomalo nervozno. Natalieno se lice odjednom razvedri i ona počne poskakivati u indijanskoj leđnoj nosiljci u kojoj ju je Helen držala i uzbuđeno mahati ručicama prema Ralphu.
  • 90. Sjeća me se, pomisli Ralph. Što kažete na to? A kad je ispružio ruku i dopustio da jedna od uzmahalih ručica zgrabi njegov desni kažiprst, njegove se oči napune suzama. ''Ralph?'' reče Helen. ''Dobro si?'' On se nasmiješi, kimne glavom, zakorači i zagrli je. Osjeti kako mu se Helen objesila oko vrata. Na trenutak ga omami miris njezina parfema, pomiješan s mliječnim mirisom zdrave bebe, a tad ga ona glasno cmokne u uho i odmakne se. ''Zaista si dobro, je li?'' upita. I u njezinim su očima bile suze, ali ih je Ralph jedva primjećivao. Imao je previše posla pregledavajući je, želeći se uvjeriti da nema nikakvih znakova batina. Koliko je on mogao vidjeti, nije ih bilo. Izgledala je besprijekorno. ''Sad bolje nego tjednima,'' reče on. ''Pravi melem za umorne oči. I ti, Nat.'' On poljubi bucmastu ručicu koja je još bila omotana oko njegova prsta i ne iznenadi se jako kad ugleda sablasni sivo-plavi trag svojih usana. Izblijedio je čim ga je primijetio i on ponovno zagrli Helen, najviše zato da se uvjeri da je zaista ovdje. ''Dragi Ralphe,'' promrmlja ona u njegovo uho. ''Dragi, mili Ralph.'' Nešto se pokrene u njegovim preponama, očito zbog njezina laganog parfema i nježnih dahtaja koje je osjetio na uhu dok je to govorila ... a tad se sjeti drugog glasa u svom uhu. Edova glasa. Nazvao sam te zbog tvog jezika, Ralph. Pokušava te uvaliti u nevolje. Ralph je pusti i odmakne se od nje i dalje se smiješeći. ''Helen, pravi si melem za umorne oči. Tako mi svega.'' ''I ti. Dopusti da te upoznam sa svojom prijateljicom. Ralph Roberts, Gretchen Tillbury. Gretchen, Ralph.'' Ralph se okrene prema drugoj ženi i prvi put je dobro pogleda dok je pažljivo savio svoje velike, kvrgave ruke oko njezinih tankih, bijelih. Ona je bila žena zbog koje bi muškarac (čak i onaj koji je šezdesete ostavio za sobom) dobio volju odmah se uspraviti i uvući trbuh. Bila je jako visoka, možda metar osamdeset, i bila je plavuša, ali nije to bilo samo zbog toga. Bilo je još nečeg u njoj - nešto poput mirisa ili vibracija ili (aure) po dobro, poput aure. Ona je, ukratko, bila žena u koju niste mogli ne gledati, o kojoj niste mogli ne misliti, o kojoj niste mogli ne razmišljati. Ralph se prisjeti kako mu je Helen rekla da je Gretchen suprug rasjekao nogu kuhinjskim nožem i ostavio je da iskrvari. Pitao se kako bi neki muškarac mogao to učiniti; kako bi bilo koji muškarac mogao dotaknuti stvorenje poput ovog s nekim drugim osjećajem osim strahopoštovanjem. A možda i s malo požude, kud se prođe kroz fazu ''Hoda odjenuta ljepotom poput noći''. Usput, Ralph, trenutak je da vratiš oči natrag u duplje. ''Drago mi je," reče on i pusti joj ruku. ''Helen mije ispričala kako ste je došli posjetiti u bolnicu. Hvala vam što ste joj pomogli.'' "Bilo mi je užitak pomagati Helen,'' reče Gretchen i zabljesne ga osmijehom. ''Ona je od žena zbog kojih se isplati sav taj trud ... ali mislim da to već znate.'' ''Mislim da znam,'' reče Ralph. ''Imate li vremena za šalicu kave? Molim vas recite da.'' Gretchen pogleda u Helen, koja kimne glavom. ''To bi bilo lijepo,'' reče Helen. ''Jer... ovaj...'' ''Ovo nije potpuno prijateljski posjet, zar ne?'' upita Ralph pogledavajući u Helen, pa u Gretchen Tillbury. ''Nije,'' reče Helen. ''Ralph, moramo o nečem razgovarati.''
  • 91. 5 Čim su stigli do vrha tamnih stuba, Natalie se počne nestrpljivo vrpoljiti u svojoj nosiljci i govoriti tim zapovjednim dječjim iskrivljenim latinskim koji će se uskoro pretvoriti u prave riječi. ''Smijem li je nositi?'' upita Ralph. ''Možeš,'' reče Helen. ''Ako počne plakati, odmah ću je uzeti natrag. Obećajem.'' ''Dogovoreno.'' No uzvišena i obožavana beba nije zaplakala. Čim ju je Ralph izvukao iz nosiljke, ona mu druželjubivo prebaci ruku oko vrata i udobno namjesti guzu u pregib njegove desne ruke kao da je to njezin privatni naslonjač. ''Hej,'' reče Gretchen. ''Zadivljena sam.'' ''Bubu!'' reče Natalie, zgrabi Ralphovu donju usnicu i povuče je poput rolo-zastora. ''Vakili! Fujfanjek!'' ''Mislim da je upravo nešto rekla o sestrama Andrews 28,'' reče Ralph. Helen zabaci glavu i nasmije se svojim grlenim smijehom koji kao da je izvlačila iz pete. Ralph je shvatio koliko mu je taj smijeh nedostajao tek kad ga je ponovno čuo. Natalie pusti Ralphovu donju usnicu da se vrati na svoje mjesto, a on ih odvede u kuhinju, najsunčaniju prostoriju u kući u ovo doba dana. Primijeti kako se Helen radoznalo ogledala kad je on upalio Bunn29 i sjeti se da dugo nije bila ovdje. Predugo. Ona podigne Carolyninu sliku s kuhinjskog stola i zagleda se u nju, a u kutovima usana zaigra joj lagan osmijeh. Sunce obasja vrhove njezine kratko podrezane kose i oko njezine se glave stvori kao neka vrsta korone. Ralph doživi otkrovenje: on voli Helen jer ju je Carolyn voljela - i on i Helen bili su pripušteni u dubine Carolynina srca i duše. ''Bila je tako lijepa,'' promrmlja Helen. ''Zar ne, Ralph?'' ''Da,'' reče on vadeći šalice (i pazeći da ih stavi izvan domašaja Natalienih nemirnih, znatiželjnih ruku). ''Snimljena je samo mjesečeva prije nego što su počele glavobolje. Možda je luckasto držati uokviren studijski portret na kuhinjskom stolu ispred posudice za šećer, ali to je prostorija u kojoj, čini se, u posljednje vrijeme provodim puno vremena, pa...'' ''Mislim da je to lijepo mjesto,'' reče Gretchen. Imala je dubok, slatko promukli glas. Ralph pomisli: Da mi je ona šapnula nešto na uho, kladim se da bi se stari miš u hlačama promeškoljio malo jače na svom ležaju. ''I ja,'' reče Helen. Ona mu se bojažljivo nasmiješi, izbjegavajući njegov pogled, pa skine ružičastu torbu s ramena i stavi je na kuhinjski element. Natalie počne nestrpljivo blebetati i pružati ručice čim je ugledala plastičnu stijenku Playtex Nursera.30 Ralph se živo ali milostivo kratko sjeti prizora: Helen tetura prema Red Appleu, jedno oko natečeno i zatvoreno, njezin obraz prošaran kapljicama krvi, nosi Nat na jednom boku, kao što bi neka školarka nosila školske knjige. ''Želiš li pokušati, stari moj?'' upita Helen. Smiješak je bio nešto hrabriji i ponovno ga pogleda u oči. ''Naravno, zašto ne? Ali kava - " "Ja ću se pobrinuti za kavu, tatice,'' reče Gretchen. ''Skuhala sam milijun kava. Imate li vrhnje za kavu?'' ''U hladnjaku.'' Ralph sjedne za stol. Natalie nasloni zatiljak u udubinu njegova ramena i pograbi bočicu svojim majušnim, očaravajućim ručicama. Ona to učini sigurno, gume dudu u usta i počne odmah sisati. Ralph se nasmiješi Helen, pretvarajući se da nije primijetio kako su joj se oči ponovno zasuzile. ''Brzo uče, zar ne?''
  • 92. ''Da,'' reče ona i otrgne papirnati ubrus s role postavljene na zidu pokraj sudopera i njime obriše oči. ''Ne mogu se načuditi kako je mirna s tobom, Ralph - nije bila takva prije, zar ne?'' ''Ne sjećam se,'' lagao je on. Nije bila. Nije bila odbojna, ali ni ovako prisna. ''Guraj plastični uložak u boci, u protivnom će se nagutati zraka i dobiti grčeve.'' ''Primljeno.'' On pogleda Gretchen. ''Snalazite se?'' ''Sve u redu. Kako pijete kavu, Ralph?'' ''Iz šalice najčešće.'' Ona se nasmije i stavi šalicu izvan Nataliena dohvata. Kad je sjela i prekrižila noge, Ralph ih promotri - nije si mogao pomoći. Kad je ponovno podigao pogled, Gretchen se lagano, ironično smješkala. Dovraga, pomisli Ralph. Nema jarca do starog jarca. Čak i starog jarca koji ne može odspavati više od dva ili dva i pol sata na noć. ''Reci mi nešto o svom poslu,'' reče on kad je Helen sjela i nalila si kavu. ''Mislim da bi se rođendan Mikea Hanlona trebalo proglasiti državnim praznikom - govori li ti to nešto?'' ''Nešto malo,'' reče Ralph i nasmiješi se. ''Bila sam skoro sigurna da ću morati otići iz Derryja. Poslala sam molbe u sve knjižnice do Portsmoutha, ali mi jc bilo zlo od toga. U trideset sam prvoj godini i ovdje živim tek šest od tih godina, ali Derry osjećam kao dom - ne mogu to objasniti, ali je istina.'' ''Ne moraš objašnjavati, Helen. Mislim da je dom jedna od onih stvari koja se ljudima događa, poput puti ili boje očiju.'' Gretchen je kimala glavom. ''Da,'' reče ona. ''Upravo tako.'' ''Mike je nazvao u ponedjeljak i rekao da su otvorili radno mjesto pomoćnika knjižničara na dječjem odjelu. Nisam mogla vjerovati. Hodala sam tjedan dana štipkajući se. Zar ne, Gretchen?'' ''Pa, bila si jako sretna,'' reče Gretchen ''i to je bilo lijepo za vidjeti.'' Ona se nasmiješi Helen. I taj je osmijeh za Ralpha bio otkrovenje. Shvati da bi mogao gledati u Gretchen Tillbury do mile volje i da to ništa ne bi značilo. Da je jedini muškarac u ovoj prostoriji Tom Cruise, ni to ne bi ništa značilo. Pitao se zna li to Helen, a tad se prekori zbog gluposti. U Helen ima koječega, ali gluposti ne. ''Kad počinješ?'' upita je on. ''U tjednu kad je Kolumbov dan,'' reče ona. ''Dvanaestog. Radit ću poslije podne i navečer. Plaća ne bi bila dovoljna za kraljevu otkupninu, ali će biti dovoljno da preživimo zimu bez obzira na to kako... se situacija inače bude razvijala. Nije li to sjajno, Ralph?'' ''Da,'' reče on. ''Izvrsno.'' Beba je popila pola bočice i sad je pokazivala znakove da gubi zanimanje. Duda je napola iskočila iz usta i tanki mlaz mlijeka curio je iz kuta njezinih usana prema bradi. Ralph ispruži ruku da je obriše. Njegovi prsti ostave nježne sivo-plave crte u zraku. Mala Natalie posegne za njima, pa se nasmije kad su se rasplinule u njezinoj ruci. Ralphu zastane dah u grlu. Ona vidi. Beba vidi što i ja.
  • 93. To je ludost, Ralph. To je glupost i ti to znaš. Samo što nije tako. On je to upravo vidio - vidio je kako je Nat pokušala uhvatiti auralne zrake koje su ostavljali njegovi prsti. ''Ralph?'' upita Helen. ''Dobro ti je?'' ''Naravno.'' On podigne pogled. Helen je bila okružena raskošnom aurom boje slonovače. Izgledala je poput satena skupog kombinea. Balonska uzica koja se dizala iz nje bila je te iste nijanse slonovače i široka i plosnata poput vrpce na vjenčanom daru. Aura koju je okruživala Gretchen Tillbury bila je tamnonarančasta, žuta na rubovima. "Vraćaš se u kuću?'' Helen i Gretchen ponovno izmijene onakve poglede, ali je to Ralph jedva primijetio. Shvatio je da ne mora gledati njihova lica ili pokrete ili govor tijela da bi pročitao njihove osjećaje; morao je samo gledati njihove aure. Limunkaste točke na rubovima Gretchenine aure potamne, pa je cijela aura bila ravnomjerno narančasta. Helenina se u međuvremenu istodobno usukala i zažarila tako da je bilo teško gledati u nju. Helen se bojala vratiti. Gretchen je to znala i to ju je ljutilo. I njezina bespomoćnost, pomisli Ralph. To je još više ljuti. ''Još ću malo ostati u High Ridgeu,'' reče Helen. ''Možda do zime. Nat i ja ćemo se jednog dana vjerojatno preseliti u grad, ali se kuća prodaje. Ako je netko kupi - a s obzirom na stanje na tržištu nekretnina čini se da je to pod velikim upitnikom - novac će se pohraniti na čuvanje i podijeliti u skladu sa sudskom odlukom. Onoj o - brakorazvodnoj parnici.'' Donja usnica joj zadrhti. Aura se još više zgusnula; sad joj je prianjala uz tijelo poput druge kože i Ralph ugleda sitne crvene plamičke kako je oblizuju. Izgledali su kao iskre koje plešu u peći za spaljivanje otpada. On ispruži ruku preko stola, uhvati njezinu ruku i stisne je. Ona mu se zahvalno nasmiješi. ''Govoriš mi dvije stvari,'' reče on. ''Da ćeš zatražiti rastavu i da ga se još bojiš.'' ''Dvije posljednje godine braka redovito ju je tukao i zlostavljao,'' reče Gretchen. ''Naravno da ga se još boji.'' Govorila je tiho, smireno, razgovijetno, ali gledati njezinu auru sad je bilo kao gledati kroz malo okno od prozirnog tinjca kakva su se nekad nalazila na pećima na ugljen. On pogleda u dijete. Nat je sad bila okružena vlastitim prozračnim, blistavim oblakom boje satena za vjenčanice. Bio je manji od oblaka njezine majke, ali inače jednak njezinu... poput njezinih plavih očiju i crvenkasto-plave kose. Nataliena balonska uzica uzdizala se iz njezina tjemena u obliku snježnobijele vrpce koja je lelujala sve do stropa i ondje se smotala u prozračnu hrpu pokraj lustera. Kad je dašak vjetra zapuhao kroz otvoreni prozor pokraj peći, ugleda široku bijelu vrpcu kako se širi i mreška. On pogleda u zrak: i Helenina i Gretchenina balonska uzica mreškale su se. A kad bih mogao vidjeti svoju, i ona bi isto to činila, pomisli on. To je stvarno - bez obzira na to što o tome mislio moj matematički racionalan dio mozga, aure su stvarne. Stvarne su i ja ih vidim. On pričeka neizbježan prosvjed, ali ga ovaj put ne bude. ''Osjećam se kao da najveći dio vremena provodim u emocionalnoj vešmašini,'' reče Helen. ''Moja se mama ljuti na mene... samo što me nije nazvala kukavicom ... a ponekad se i osjećam kao kukavica ... postiđena.. ''Ničeg se nemaš stidjeti,'' reče Ralph. Ponovno pogleda u Natalienu balonsku uzicu koja je podrhtavala na vjetru. Bila je predivna, ali nije osjećao potrebu dotaknuti je; neki nagon duboko u njemu govorio mu je da bi to moglo biti opasno po oboje. ''Mislim da to znam,'' reče Helen, ''ali djevojke prolaze kroz indoktrinaciju. Kao ''Evo ti Barbika, evo ti Ken, evo ti kuhinja savršene domaćice. Dobro sve nauči, jer kad se nađeš u toj situaciji ti ćeš biti
  • 94. zadužena da se za to brineš i ako se nešto slomi ti ćeš biti kriva.'' Mislim da sam skoro povjerovala u to zaista. Samo što mi nitko nije rekao da u nekim brakovima Ken poludi. Zvuči li to kao da izbjegavam odgovornost?'' ''Ne. Tako se otprilike dogodilo, koliko ja znam.'' Helen se nasmije - nervozno, gorko, kao krivac. ''Nemoj to reći mojoj majci. Ona odbija povjerovati da je Ed učinio nešto ozbiljnije osim što me ponekad supružnički pljesnuo po stražnjici... tek toliko da me vrati u red ako nehotice skrenem s puta. Ona smatra da sam ostalo izmislila. Ne kaže to otvoreno, ali čujem to u njezinu glasu svaki put kad razgovaramo preko telefona.'' ''Ja ne mislim da si izmislila,'' reče Ralph. ''Ju sam te vidio, sjećaš li se? A bio sam i ondje kad si me preklinjala da ne zovem policiju.'' On osjeti stisak na bedru ispod stolu i zaprepašteno podigne pogled. Gretchen Tillbury mu jedva primjetno kimne glavom i ponovno ga stisne za bedro - ovaj put jače. ''Da,'' reče Helen. ''Bio si ondje, zar ne?'' - Ona se lagano nasmiješi, ali ono što se događalo s njezinom aurom bilo je bolje - gubili su se oni crveni plamičci, a aura se širila. Ne, pomisli on. Ne širi se. Olabavljuje. Opušta. Helen ustane i zaobiđe stol. ''Nat više nije najsretnija kod tebe. Daj daje uzmem.'' Ralph spusti pogled. Nat je gledala na drugi kraj sobe teškim, zatravljenim pogledom. On pogledom isprati njezin i ugleda vazicu na prozorskoj dasci pokraj sudopera. Napunio ju je jesenskim cvijećem prije manje od dva sata a sad je niska zelena izmaglica cvrčeći isija- vala iz peteljki i okruživala cvjetove blijedim, magličastim sjajem. Promatram kako izdišu, pomisli Ralph. Bože moj, više nikad neću ubrati nijedan cvijet. Obećajem. Helen nježno preuzme dijete iz njegovih ruku. Nat ode poslušno, iako nije skidala pogleda sa šištećeg cvijeća dok je njezina majka zaobišla stol, sjela i namjestila je u svom naručju. Gretchen lagalo lupne po poklopcu sata. ''Želimo li stići na podnevni sastanak - '' ''Da, naravno,'' reče Helen, malo se ispričavajući. ''Članovi smo službenog odbora za doček Susan Day,'' reče ona Ralphu ''a to nije kao da si član Junior League. Naš posao zapravo nije dočekati je nego je čuvati.'' ''Što mislite, hoće li biti problema?'' ''Recimo da će biti napeto,'' reče Gretchen. ''Ona ima pet osobnih čuvara koji nam šalju sve prijeteće faxove koje prima iz Derryja. To je njihov uobičajen postupak - godinama već stoji mnogim ljudima na žulju. Smatraju nas odgovornima, ali žele da nam to bude jasno, jer mi je pozivamo, pa je njezina sigurnost odgovornost WomanCarea koliko i njihova.'' Ralph otvori usta da upita je li dobila puno prijetnji, ali shvati da već zna odgovor na to pitanje. Živi u Derryju sedamdeset godina, s kraćim prekidima, i znao je da je taj grad opasan uređaj - odmah ispod površine na njemu je bilo puno šiljaka i poput sječiva oštrih rubova. Dabome, to je tako u mnogim gradovima, ali mu se uvijek činilo da je u Derryju ta ružnoća imala dodatnu dimenziju. Helen ga je nazvala domom, i Derry je bio i njegov dom, ali Prisjeti se nečeg što se dogodilo skoro prije deset godina, ubrzo nakon godišnjeg festivala. Tri su dječaka bacila nenametljivog i nenasrtljivog mladog homoseksualca po imenu Adrian Mellon u rijeku Kenduskeag nakon što su ga pretukli i izboli nožem; pričalo se da su stajali na mostu iza Falcon Tavern i gledali ga kako umire. Rekli su policiji da nisu šmekali njegov šešir. I to je bio Derry i samo bi budala smetnula to s uma.
  • 95. Kao da ga je ta uspomena podsjetila (vjerojatno i jest), Ralph ponovno pogleda u fotografiju na naslovnoj stranici današnjih novina - Ham Davenport uzdignute šake, Dan Dalton krvavog nosa i mutnih očiju, s Hamovim natpisom na glavi. ''Koliko prijetnji?'' upita on. ''Preko deset?'' ''Oko trideset,'' reče Gretchen. ''Ljudi iz osiguranja su pet shvatili ozbiljno. Dvije su prijetnje da će podići u zrak Civic Center ako ne otkaže predavanje. U jednoj - ta je pravi biser - neka osoba kaže da ima pištolj na vodu napunjen kiselinom iz akumulatora. ''Uspijem li te pogoditi u lice, čak ni tvoje prijateljice lezbače neće te moći pogledati a da im se ne digne želudac'', piše u njoj.'' ''Lijepo,'' reče Ralph. ''Što me podsjetilo,'' reče Gretchen. Prekopa po torbici i izvadi mali sprej s crvenim poklopcem i stavi ga na stol. ''Mali dar od svih vaših zahvalnih prijateljica iz WomanCarea.'' Ralph podigne sprej. Na jednoj je strani bila slika žene koja šprica oblak plina u muškarca u šeširu širokog, mekanog oboda i s maskom na očima na način Beagle Boysa66 Na drugoj je strani pisala samo jedna riječ velikim žarkocrvenim slovima: TJELOHRANITELJ "Što je to?'' upita on, sablažnjeno. ''Mace sprej?'' "Ne," reče Gretchen. ''Mace je rizičan izbor u Maineu, pravno govoreći. Ovo je puno blaže... ali ako nekome sasipaš to u lice, neće mu pusti na pamet da te zlostavlja barem nekoliko minuta. Umrtvljuje kožu, štipa za oči i izaziva mučninu.'' Ralph skine poklopac sa spreja, pogleda u crveni pipac, pa ga ponovno poklopi. ''Zaboga ženo, zašto bih ja to vukao sa sobom?'' ''Jer si službeno proglašen Centurionom,'' reče Gretchen. ''Čime?'' ''Centurionom,'' ponovi Helen. Nat je čvrsto zaspala u njezinu naručju i Ralph opazi da su aure ponovno nestale. ''Tako ''Prijatelji života'' nazivaju svoje najljuće neprijatelje - protivničke kolovođe.'' ''Dobro,'' reče Ralph, ''shvatio sam. Ed je govorio o ljudima koje je nazvao Centurionima onog dana kad te ... napao. Govorio je tog dana o puno toga i sve same gluposti.'' ''Da, Ed je u korijenu svega, a zaista je lud,'' reče Helen. ''Mislimo da nije spominjao te Centurione osim malom najužem krugu, ljudima koji su ćaknuti koliko i on. Ostatak ''Prijatelja života''... mislim da oni nemaju pojma. Hoću reći, jesi li ti znao? Do prije prošlog mjeseca, jesi li mogao i pomisliti da je lud?'' Ralph odmahne glavom. ''Hawking Labs su ga konačno otpustili,'' reče Helen. ''Jučer. Držali su ga dok su mogli - velik je stručnjak za svoj posao i puno su uložili u njega - uli su ga naposljetku morali otpustiti. Umjesto otkaza dobit će tromjesečnu plaću ... nije loše za tipa koji mlati ženu i baca lutke ispunjene lažnom krvlju u prozore mjesne ženske klinike.'' Ona lupne prstom po novinama. ''Ove posljednje demonstracije bile su kap koja je prelila čašu. To je treći ili četvrti put da je uhapšen otkad se druži s ''Prijateljima života''.'' ''Imate krticu, zar ne?'' upita Ralph. "Zato sve to znate.'' Gretchen se nasmiješi. ''Nismo mi jedini koji imaju barem pola krtice. Kruži vic da udruga ''Prijatelji života'' uopće ne postoji nego da je to zapravo samo skupina dvostrukih agenata. Derryjevska policija ima nekog, a ima i državna policija. A to su oni za koje naša ... naša osoba ... zna. Vjerojatno ih nadzire i FBI. U ''Prijatelje života'' može se lako ubaciti, jer su uvjereni da je, u dubini duše, svatko na njihovoj strani. No mi vjerujemo da je naša osoba jedina koja je napredovala do sredine hijerarhije, a ta osoba kaže da je Dan Dalton samo rep kojim Ed Deepneau maše.''
  • 96. ''Pretpostavio sam to prvi put kad sam ih vidio zajedno na televizijskim vijestima,'' reče Ralph. Gretchen ustane, pokupi šalice od kave, odnese ih do sudopera i počne ispirati. ''Aktivna sam u ženskom pokretu već trinaest godina i nagledala sam se kojekakvog sranja, ali nikad nečeg sličnog ovome. Uvjerio je te glupane da se nad ženama u Derryju vrše prisilni abortusi, da polovica njih nije čak ni znala da su trudne prije no što su Centurioni došli noću i uzeli im djecu.'' ''Je li im rekao za peć za spaljivanje otpada u Newportu?'' upita Ralph. ''A koja je zapravo krematorij za bebe?'' Gretchen se okrene razrogačenih očiju. ''Kako ste vi za to doznali?'' ''O, Ed mi je sve u povjerenju rekao, osobno i uživo. A počelo je U lipnju devedeset druge.'' On je oklijevao trenutak, a tad im opiše dan kad je sreo Eda kod zračne luke i kako je Ed optužio vozača kamiona da vozi mrtvu djecu u bačvama s oznakom WEED-GO. Helen je slušala šuteći dok su joj se oči polako širile. ''Ponovio je to i onog dana kad te pretukao,'' završi Ralph ''ali je tu priču dotad ukrasio mnogim pojedinostima.'' ''To vjerojatno objašnjava zašto vas je uzeo na pik,'' reče Gretchen, ''ali to zašto zapravo nije sad važno. Važno je da je svojim ćaknutijim prijateljima dao popis takozvanih Centuriona. Ne poznajemo sve ljude s tog popisa, ali na njemu smo ju, Helen, Susan Day naravno, I... vi.'' Zašto ja? zamalo upita Ralph uli shvati da je to još jedno besmisleno pitanje. Možda gaje Ed odabrao jer je nazvao policiju nakon što je Ed istukao Helen; vjerojatnije je da nema razumljivog razloga. Ralph se prisjeti da je negdje pročitao kako je David Berkowitz - poznat kao Samov sin - tvrdio kako je neke ljude ubio po nalogu svog psa. ''Što očekujete da će pokušati?'' upita Ralph. ''Oružani napad, kao u filmu s Chuckom Norrisom?'' On se nasmiješi, ali mu Gretchen ne uzvrati. ''Iskreno govoreći, ne znamo što bi mogli pokušati,'' reče ona. ''Najvjerojatnije ništa. A možda će Edu ili nekom drugom pasti na um da vas pokuša gurnuti kroz kuhinjski prozor. Sprej je zapravo razrijeđeni suzavac. Mala polica osiguranja, to je sve.'' ''Osiguranje,'' zamišljeno će Ralph. ''U biranom si društvu,'' reče Helen sjetno se nasmiješivši. ''Jedini drugi muški Centurion na njihovu popisu - za kojeg znamo - je gradonačelnik Cohen.'' ''Jeste li i njemu dali ovo?'' upita Ralph i podigne sprej. Nije izgledao opasnije od besplatnih krema za brijanje koje bi s vremena na vrijeme dobio poštom. ''Nije bilo potrebe,'' reče Gretchen i ponovno pogleda na sat. Helen je primijetila taj pokret pa ustane s usnulim djetetom u naručju. ''Ima dozvolu za nošenje skrivenog oružja.'' ''Otkuda to znate?'' upita Ralph. ''Provjerili smo u dosjeima u Gradskoj vijećnici,'' reče ona i široko se nasmiješi. ''Dozvole za nošenje oružja su dostupne javnosti.'' ''Oh.'' Sjeti se nečeg. ''A lid? Jeste li provjerili i njega? Ima li on dozvolu?'' ''Nema,'' reče ona. ''Ali tipovi kao Ed ne traže dozvolu za nošenje oružja kad dođu u određeno stanje... to znate, zar ne?'' ''Da,'' odgovori Ralph i ustane. ''Mislim da znam. A vi? Pazite li se?'' ''Naravno, tatice. I te kako.'' On kimne glavom, ali nije bio potpuno zadovoljan. U njezinu je glasu bila primjesa snishodljivosti koja mu se nije svidjela, kao daje njegovo pitanje bilo smiješno. Ali nije bilo smiješno, a ako ona toga nije svjesna, ona i njezine prijateljice mogle bi nastradati. Gadno nastradati. ''Nadam se,'' reče on. ''Zaista. Smijem li ti pomoći odnijeti Nat niz stube, Helen?''
  • 97. ''Radije ne - probudio bije.'' Ona ga ozbiljno pogleda. ''Ralph, obećaj mi da ćeš nositi taj sprej sa sobom. Ne bih mogla podnijeti pomisao da nastradaš samo zato što si mi pokušao pomoći i zbog Edovih fiks-ideja.'' ''Ozbiljno ću razmisliti o tome. Je li ti to dovoljno?'' ''Mora biti.'' Ona se zagleda u njega, očima mu pretražujući lice. ''Izgledaš puno bolje nego kad smo se posljednji put vidjeli. Počeo si spavati, ha?'' On se nasmiješi. ''Istinu govoreći, još imam iste probleme, ali sigurno mi je bolje, jer mi ljudi to stalno govore.'' Ona se podigne na prste i poljubi ga u kut usana. ''Čujemo se. Ostat ćemo u vezi, zar ne?'' ''Ja hoću ako ćeš i ti, dušo.'' Ona se nasmiješi. ''Računaj na to, Ralph - ti si najdraži muški Centurion kojeg poznajem.'' Svi se na to nasmiju tako glasno da se Natalie probudila i pogledala u njih s bunovnim iznenađenjem. 6 Nakon što je ispratio žene (JA SAM ZA PRAVO NA IZBOR I IMAM PRAVO GLASA! pisalo je na naljepnici na stražnjem odbojniku sportskog Accorda Gretchen Tillbury), Ralph se ponovno polako popne na drugi kat. Umor se vukao za njim poput nevidljivih utega. Kad je ušao u kuhinju, najprije pogleda u onu vazu s cvijećem, pokušavajući vidjeti onu čudnu i prelijepu zelenu maglicu koja se dizala iz stabljika. Ništa. A tad podigne sprej i ponovno pogleda u crtež sa strane. Jedna ugrožena žena, koja se junački brani od napadaču; jedan zao muškarac, u punoj ratnoj spremi s maskom i šeširom nabijenim na oči. Nije bilo sivih prijelaza; samo poruka, hajde, bitango, uljepšaj mi dan. Ralph zaključi da je Edovo ludilo zarazno. Po Derryju hodaju žene - Gretchen Tillbury i njegova slatka Helen među njima - noseći u torbicama te male sprejeve, a njihova je poruka zapravo ista: Bojim se. Zli muškarci u maskama, šešira nabijenih na oči, stigli su u Derry i bojim se. Ralph nije želio biti dijelom toga. Stane na prste, pa stavi limenku Tjelohranitelja na vrh visećeg kuhinjskog ormarića pokraj sudopera, a tad uskoči u svoju staru sivu kožnu jaknu. Otići će do izletišta pokraj zračne luke i možda s nekim odigrati partiju šaha. Ako ne to, onda nekoliko partija cribbagea.6S Zastane na kuhinjskim vratima, zapilji se u cvijeće, pokušavajući izmamiti šištavu zelenu maglicu. Ništa se ne dogodi. Ali bila je tu. Vidio si je; Natalie ju je vidjela. Je li? Doista ju je vidjela? Mala djeca uvijek se zapilje u nešto, sve ih čudi, pa kako bi mogao biti siguran? ''Eto tako,'' reče on praznom stanu. Tako je. Zelena maglica koja se dizala iz cvjetnih stabljika postojala je, sve su aure postojale i... ''I još su tu,'' reče on, ne znajući treba li ga sigurnost koju začuje u svom glasu veseliti ili osupnuti. A da zasad, dragi moj, ne budeš ni veseo ni zgranut? Njegova misao, Carolynin glas, dobar savjet. Ralph zaključa stan i krene prema gerijatrijskom Derryju, u potrazi za partijom šaha.
  • 98. Sedmo poglavlje 1 Kad se Ralph drugog listopada približio svojem stanu u Harris Avenue, noseći u jednoj ruci nekoliko recikliranih vestern romana Elmera Keltona koje je kupio u knjižari Back Pages, primijeti da netko sjedi na stubama koje su vodile do trijema i drži knjigu u rukama. No posjetitelj je nije čitao; sanjivom napregnutošću promatrao je kako topao vjetar koji puše cijeli dan žanje žuto i zlatno lišće s hrastova i tri preživjela brijesta preko puta ulice. Ralph priđe bliže i opazi tanku bijelu kosu kako leprša oko lubanje čovjeka koji je sjedio na trijemu i način na koji se cijeli njegov trup sabio u trbuh, bokove i stražnjicu. Zbog tog širokog središnjeg dijela, nadopunjenog njegovim mršavim vratom, uskim grudnim košem i vretenastim nogama odjevenima u stare zelene flanelaste hlače, izgledao je kao da ispod odjeće nosi stožastu zračnicu. Čak i s udaljenosti od stotinu pedeset metara, nije bilo sumnje tko je posjetitelj : Dorrance Marstellar. Uzdahnuvši, Ralph prijeđe ostatak puta do svoje kuće. Dorrance, kao hipnotiziran žarkim bojama lišća koje pada sa stabala, nije se okrenuo dok ga nije prekrila Ralphova sjenka. Tad se okrene, iskrivi vrat i nasmiješi se svojim milim, neobično ranjivim smiješkom. Faye Chapin, Don Veazie i još neki starosjedioci koji su dolazili na izletište kod trećeg uzletišta (povući će se u Billiard Emporium u Jackson Streetu kad stigne bablje ljeto i zahladi) smatrali su taj smiješak još jednim pokazateljem da stari Dor, bez obzira na knjige poezije, zapravo nema mozga. Don Vcazic, zu kojeg nitko ne bi ni u ludilu rekao da je obziran, počeo je Dorrancea zvati Stari poglavica Tupko, a Faye je jednom rekao Ralphu da njegu, Fayea, nimalo ne čudi što je stari Dor doživio starost od devedeset pet godina. ''Ljudi koji nemaju pokućstva na gornjem katu uvijek najdulje žive,'' objasnio je Ralphu početkom godine. ''Ni o čemu ne moraju brinuti. To im održava niski krvni tlak i malo je vjerojatno da će im prsnuti zalistak ili zavojna opruga.'' No Ralph nije bio u to tako siguran. Zbog dobrote u svom osmijehu Dorrance Ralphu nije izgledao praznoglavo, nego istodobno nadnaravno i mudro ... poput malogradskog Merlina. No danas mu Dorov posjet nije trebao; jutros je postavio novi rekord i probudio se u 1:58, pa je sad bio iznuren. Želio je sjesti u svoju dnevnu sobu, piti kavu i pokušati pročitati jedan vestern roman koji je kupio u gradu. A možda bi poslije pokušao malo odrijemati. ''Bok,'' reče Dorrance. Knjiga koju je držao u ruci bila je džepno izdanje - Grobne noći, autora Stephena Dobynsa. ''Bok, Dor,'' reče on. ''Dobra knjiga?'' Dorrance pogleda u knjigu kao da je zaboravio da je ima, a tad se nasmiješi i reče: ''Da, jako dobra. On piše pjesme koje su poput priča. To mi se ne sviđa uvijek, ali ponekad da.'' ''Odlično. Slušaj, Dor, drago mi je da te vidim, ali me uspon po uzbrdici zamorio, pa bismo se mogli naći drugom prilikom - '' ''To je u redu,'' reče Dorrance i ustane. Mirisao je malo po cimetu što bi Ralpha uvijek podsjetilo na egipatske mumije koje se čuvaju iza konopaca od crvenog baršuna u zamračenim muzejima. Lice mu je gotovo bilo bez bora, osim sitne kiše bora od smijeha oko očiju, ali su se godine vidjele na njemu (pomalo zastrašujuće); njegove plave oči izblijedjele su do vodnjikave sive boje travanjskog neba a njegova prozirna koža podsjećala je Ralpha na Natinu kožu. Usnice su mu olabavile i bile gotovo
  • 99. blijedoljubičaste boje. Dok je govorio malo je mljaskao: ''Nema veze, nisam došao u posjet; donio sam ti poruku.'' ''Kakvu poruku? Od koga?'' ''Ne znam od koga je,'' reče Dorrance i pogleda Ralpha kao da je Ralph glup ili da se pravi glup. ''Ne petljam se u dugotrajna posla. Rekao sam i tebi da to ne činiš, zar si zaboravio?" Ralph se nečeg sjećao, ali prokletstvo ako zna čega. A i ne želi znati. Umoran je, a već se naslušao zamornih propovijedi o temi Susan Day od Hama Davenporta. Nije imao volje natezati se s još i s Dorranceom Marstellarom, bez obzira na ljepotu današnjeg subotnjeg jutra. ''No dobro, predaj mi poruku,'' reče on, ''a ja ću otapkati na kat. Što kažeš na to?'' ''Može, naravno.'' Ali tad Dorrance zašuti, pogleda preko ceste kad novi nalet vjetra otpuhne lijevak od lišća u vedro listopadno nebo. Razrogači svoje izblijedjele oči i nešto u njihovu izrazu podsjeti Ralpha na uzvišenu i obožavanu bebu - na način na koji je pograbila sivo-plave tragove koje su ostavili njegovi prsti i način na koji je gledala u cvijeće koje je šišteći izdisalo u vazi pokraj sudopera. Ralph je već vidio Dora kako stoji i sat vremena ili više promatra polijetanje i slijetanje zrakoplova na trećem uzletištu s istim takvim izrazom lica i ovješenim vilicama. ''Dor?'' pokuša on. Dorranceove rijetke trepavice zatitraju. ''Oh! Imaš pravo! Poruka! Poruka je . . . O n se lagano namršti i pogleda u knjigu koju je sad savijao naprijed-natrag. A tad se njegovo lice razbistri i on ponovno pogleda Ralpha. ''Poruka je: ''Otkaži pregled.'''' Sad je bio red na Ralphu da se namršti. ''Kakav pregled?'' ''Nisi se trebao petljati u to,'' ponovi Dorrance, a tad teško uzdahne. ''Ali je sad prekasno. Začeto ne može biti raščeto. Samo otkaži pregled. Nemoj dopustiti da onaj tip zabada igle u tebe.'' Ralph se već okrenuo prema stubama; sad se ponovno okrene prema Dorranceu. ''Hong? Govoriš li o Hongu?" ''Otkud bih ja to znao?'' upita Dorrance razdražljivim glasom. ''Ja se ne petljam, rekao sam ti. Kadikad prenesem neku poruku i to je sve. Rekli su mi da ti poručim da otkažeš pregled kod iglobodca i to sam učinio. Ostalo je tvoj problem.'' Dorrance je ponovno gledao u stabla na drugoj strani ulice, a na njegovu čudnom, glatkom licu bio je izraz blagog zanosa. Na jakom jesenskom vjetru njegova je kosa lelujala poput morske trave. Kad je Ralph dotaknuo starčevo rame, on se okrene prema njemu i Ralph odjedanput shvati da je ono što Faye Chapin i ostali smatraju glupošću zapravo radost. Ako je tako, zabluda vjerojatno više govori o njima nego o šturom Doru. ''Dorrance?'' ''Što je, Ralph?'' ''Ta poruka - tko ti ju je dao?'' Dorrance se zamisli - ili se samo pretvarao da razmišlja - a tad mu pruži svoj primjerak knjige Grobne noći. ''Uzmi.'' ''Ne, prepuštam to drugima,'' reče Ralph. ''Nisam baš lud za poezijom, Dor.'' ''Ove će ti se svidjeti. Kao priče su - '' Ralph se jedva suzdržao da ne dohvati starca i prodrma ga dok mu kosti ne zazvekeću poput kastanjeta. ''Upravo sam kupio nekoliko revolveraških sapunica u gradu, u Back Pagesu. Mene zanima tko ti je dao tu poruku o - '' Dorrance gume knjigu pjesama u Ralphovu desnu ruku - u onu u kojoj nije držao vestern-romane iznenađujuće snažno. ''Jedna od njih počinje: ''Sve što učinim činim brzo da mogu početi nešto drugo.''''
  • 100. I prije no što je Ralph mogao išta reći, stari Dor presiječe preko travnjaka na pločnik. Skrene lijevo i krene prema Extensionu, lica sanjivo okrenuta prema plavom nebu po kojem je mahnitalo lišće, kao da leti na neki ljubavni sastanak iza obzora. ''Dorrance!'' vikne Ralph gnjevno. Preko puta ulice, ispred Red Applea, Sue je mela opalo lišće s rešetke s toplim zrakom ispred vrata. Na zvuk Ralphova glasa, ona stane i pogleda znatiželjno u njega. Osjećajući se glupo - osjećajući se staro - Ralph teškom mukom rastegne usta u nešto što se nadao da izgleda kao veseo, srdačan osmijeh i mahne joj. Sue mahne njemu i nastavi mesti. Dorrance je blaženo nastavio hodati i već poprilično odmakao. Ralph odluči pustiti ga da ode svojim putem. 2 On se uspne po stubama na trijem, prebaci knjigu koju mu je Dorrance dao u lijevu ruku kako bi izvadio privjesak s ključevima a tad shvati da se ne mora truditi - vrata ne samo što nisu bila zaključana, nego su bila i širom otvorena. Ralph je često korio McGoverna zbog njegove nepažljivosti i nezaključavanja ulaznih vrata i već se ponadao da je konačno nešto od toga ušlo kroz gluhe uši njegova prizemnog stanara. No činilo se da se McGovern vratio starim lošim navikama. ''Prokletstvo, Bili,'' reče on tiho, jurne u zamračeno predvorje u prizemlju i pogleda nervozno uza stube. Lako je mogao zamisliti Eda Deepneaua kako ga vreba ondje, bez obzira na to je li dan ili noć. Ali ne može ostati u predvorju cijeli dan. Povuče zasun na ulaznim vratima i počne se uspinjati na kat. Dabome, nije bilo razloga za brigu. U jednom strašnom trenutku učinilo mu se da netko stoji u kutu dnevne sobe, ali bila je to samo njegova stara siva jakna. Objesio ju je na vješalicu umjesto da ju je kao inače prebacio preko stolca ili naslona sofe; nije ni čudo da se prepao. Ode u kuhinju ruku gurnutih u stražnji džep i pogleda u kalendar. Ponedjeljak je bio zaokružen, a u krugu je napisao HONG - 10. 00. Rekli su mi da ti kažem da otkažeš pregled kod iglobodca i ja sam to učinio. Ostalo je tvoj problem. Na trenutak Ralph kao da se odmaknuo od svog života pa je mogao pogledati posljednji dio zidne slike na kojoj je prikazan cijeli njegov život, a ne samo detalj današnjeg dana. Ono što ugleda prestraši ga: nepoznata cesta ulazi u neosvijetljeni tunel u kojem ga može svašta čekati. Bilo što. Pa okreni se, Ralph! Ali je znao da ne može to učiniti. Znao je da će ući u tunel, bez obzira na to želi li ući ili ne. Nije se osjećao kao da ga nešto vuče onamo, nego kao da ga snažno guraju nevidljive ruke. ''Nema veze,'' promrmlja i nervozno protrlja sljepoočice jagodicama prstiju još zagledan u zaokruženi datum - za dva dana - na kalendaru. ''To je nesanica. Tad je počelo - '' Počelo što? ''Biti čudno,'' reče on praznom slanu. "Tad su se počele događati zaista čudne stvari.'' Da, čudne. Puno čudnih stvari, ali aure koje je viđao bile su najčudnije. Hladna siva svjetlost - poput živog mraza - koja je puzala po čovjeku koji je čitao novine u zdravljaku. Majka i sin koji su išli prema supermarketu, a njihove isprepletene aure dizale se iz njihovih stisnutih ruku poput pletenice. Helen i Nat ogrezle u predivnim oblacima bjelokosne svjetlosti; Natalie želi dohvatiti tragove njegovih prstiju, sablasnih crta koje su samo ona i Ralph vidjeli.
  • 101. A sad se stari Dor stvorio na njegovu pragu kao neki čudan starozavjetni prorok... no nije mu rekao da se pokaje, nego da otkaže pregled kod akupunkturista kojeg mu je preporučio Joe Wyzer. Trebalo bi biti smiješno, ali nije bilo. Ulaz u taj tunel. Svakog dana njegov otvor zjapi sve veći. Postoji li zaista tunel? Ako postoji, kamo vodi? Više me zanima što me čeka unutra, pomisli Ralph. U tami. Nisi se trebao petljati u to, rekao mu je Dorrance. Ali je sad prekasno. ''Začeto ne može biti raščeto,'' promrmlja Ralph i zaključi da više ne želi razmišljati o stvarima iz široke perspektive; to ga je uznemiravalo. Bolje je suziti perspektivu i usredotočiti se na pojedinosti, jednu po jednu, počevši s pregledom kod akupunkturista. Hoće li otići ili poslušati savjet starog Dora, odnosno duha Hamletova oca? Ralph zaključi da to nije pitanje o kojem je potrebno puno razmišljati. Joe Wyzer je obradio Hongovu tajnicu da mu nađe slobodan termin početkom listopada i Ralph će otići na pregled. Ako želi izaći iz ove guštare, mora početi bolje spavali. Što znači da je Hong idući logičan korak. ''Začeto ne može biti raščeto,'' ponovi on i ode u dnevnu sobu pročitati jedan od vestern romana. No umjesto toga počne listati knjigu pjesama koju mu je Dorrance dao - Grobne noći od Stephena Dobynsa. Dorrance je imao pravo: većina je pjesama zaista bila poput priča i Ralph shvati da mu se prilično sviđaju. Pjesma iz koje je stari Dor citirao stih zvala se ''Hajka'' a počinjala je ovako: Sve što učinim učinim brzo kako bih mogao početi nešto drugo. Tako prolaze dani ... mješavina utrke friziranih automobila i nikad završene gradnje katedrale. Kroz prozor svog jurećeg automobila, vidim kako se sve što volim udaljuje: knjige nepročitane, šale neispričane, krajolici neposjećeni... Ralph dvaput pročita pjesmu, potpuno zadubljen. Pomisli kako bi je morao pročitati Carolyn. Svidjela bi se Carolyn, a to je dobro, a on (koji je uglavnom čitao kaubojske i povijesne romane) bi joj se svidio još više zato što je našao tu knjigu i donio joj je poput kite cvijeća. Već je ustao potražiti komadić papira kojim će označiti stranicu kad se sjeti da je Carolyn mrtva već pola godine pa brizne u plač. Sjedio je u naslonjaču skoro petnaest minuta, držeći Grobne noći u krilu i brišući oči dlanom lijeve ruke. Naposljetku ode u spavaću sobu, legne i pokuša zaspati. Nakon što je sat vremena zurio u strop, on ustane, skuha si šalicu kave i na televiziji nađe utakmicu sveučilišne nogometne lige. 3 Gradska je knjižnica nedjeljom poslije podne bila otvorena od jedan do šest i dan nakon Dorranceova posjeta Ralph ode onamo, uglavnom zato što nije imao pametnijeg posla. U čitaonicama visokih stropova najčešće bi bilo nekoliko starih ljudi poput njega, koji su uglavnom prelistavali razne nedjeljne novine koje su tog dana imali vremena pročitati, ali kad je Ralph podignuo glavu s hrpe knjiga koje je pročitavao četrdeset minuta, shvati da ima cijelu prostoriju za sebe. Jučerašnje blistavo plavo nebo zamijenila je jaka kiša koja je lijepila netom palo lišće za pločnike ili ga u bujici tjerala niz slivnike i u posebnu i neugodno zamršenu mrežu kanalizacijskih odvoda grada Derryja. Vjetar je još puhao, ali se pretvorio u oštar sjeverac. Stari ljudi s imalo pameti (ili sreće) sad su bili kod kuće u toplom i vjerojatno gledali posljednju utakmicu još jedne bijedne sezone momčadi Red Soxa, možda igrali Old Maid ili Candyland s unucima, ili u popodnevnom drijemežu probavljali obilan objed. No Ralph nije mario za momčad Red Soxa, nije imao djece ili unuka i kao da je potpuno izgubio sposobnost, koju je nekoć imao, da malo odspava nakon ručka. 1 tako je u jedan sat pošao autobusom u knjižnicu, i sad je ovdje, žaleći što nije odjenuo nešto toplije od svoje stare iznošene sive jakne - u čitaonici je bilo svježe. I tamno. Kamin je bio prazan i utihli radijatori bili su znak da grijanje još nije
  • 102. uključeno. Dežurni knjižničar nije se potrudio ni pritisnuti prekidače kojima su se palila stropna svjetla. Svjetlo koje bi ipak doprlo u tu prostoriju kao da je padalo mrtvo na pod i kutovi su bili puni sjena. Drvosječe, vojnici, bubnjari i Indijanci na starim slikama na zidovima izgledali su kao zlodusi. Hladna je kiša uzdisala i udarala u mlazovima po prozorima. Trebao sam ostati kod kuće, pomisli Ralph, ali zapravo nije tako mislio; ovih je dana u stanu bilo još gore. Usto, pronašao je zanimljivu novu knjigu u dijelu knjižnice koji je prozvao odjelom gospodina Sandmana: Obrasci snova Jamesa A. Halla, liječnika. On uključi stropna svjetla i prostorija više nije bila tako turobna. Sjedne za jedan od četiri duga, prazna stola i uskoro se zadubi u štivo. Prije no što se shvatilo da su REM-faza i NREM-faza potpuno različita stanja [pisao je Hali] ispitivanja u vezi s potpunim nepostojanjem određene faze spavanja bila su razlogom da je Dement rekao (1960.) da takvo nepostojanje ... uzrokuje smušenost osobe u budnom stanju ... U tome si u pravu, prijatelju, pomisli Ralph. Ne mogu naći ni vrećicu juhe kad je trebam. ... i rana istraživanja o nedostatku snova dala su naslutiti da bi šizofrenija mogla biti poremećaj u kojem nedostatak snova uzrokuje prelijevanje procesa sanjanja u budno stanje. Ralph se zgrbio nad knjigom, laktova oslonjenih na stol, stisnutih šaka pritisnutih o sljepoočice, namrštenu čelu i skupljenih obrva, duboko koncentriran. Pitao se podrazumijeva li Hall pod tim aure, a da možda toga i nije svjestan. Ali on još sanja, prokletstvo - u jako živim slikama, uglavnom. Prošle je noći sanjao kako pleše u starom Paviljonu (nepostojećem, srušenom u snažnoj oluji koja je zbrisala velik dio središta grada prije osam godina) s Lois Chasse. Čini se da ju je izveo s namjerom da je zaprosi, ali se Trigger Vachon (otkuda on?) neprestano ubacivao. On protrlja oči rukama i pokuša se koncentrirati pa nastavi čitati. Nije vidio muškarca u vrećastoj sivoj trenirci kako je izniknuo na vratima čitaonice i stao ondje, motreći ga bez riječi. Poslije tri minute tog gledanja, muškarac zavuče ruku ispod trenirke (pas Charlieja Browna, Snoopy, bio je nacrtan na prednjici, s crnim naočalama) i izvadi lovački nož iz korica na njegovu remenu. Od visećih stropnih kugli odbljesne svijetleća nit duž zupčaste oštrice noža dok ju je onaj muškarac okretao amo-tamo, diveći se oštrici. Tad krene prema stolu za kojim je sjedio Ralph glave podbočene rukama. Sjedne pokraj Ralpha, koji je tek krajičkom oka i uma primijetio da je netko ondje. Podnošljivost na gubitak sna varira s obzirom na dob. Kod mlađih se osoba ranije javljaju simptomi poremećaja i tjelesne reakcije, dok kod starijih osoba Jedna se ruka lagano sklopi na Ralphovu ramenu i trgne ga iz čitanja. ''Pitam se kako će izgledati?'' ushićen mu glas dahne u uho. Te su se riječi slile niz bujicu nečega što je mirisalo na pokvarenu slaninu koja se polako kuha u smjesi bijelog luka i ukiseljenog maslaca. ''Tvoja crijeva. Pitam se kako će izgledati kad ti ih raspem po podu. Što ti misliš, ti centurionski bezbožni djecoubojico? Misliš li da će biti žuta ili crna ili crvena ili kakva?'' Ralph osjeti sa strane pritisak nečeg tvrdog i oštrog što polako prijeđe niz njegova rebra. ''Jedva čekam da doznam,'' šapne ushićeni glas. ''Jedva čekam.'' 4 Ralph polako okrene glavu. Tetive u njegovu vratu zaškripe. Nije znao ime čovjeka kojemu je bazdilo iz usta - čovjeka koji je u njegovo tijelo gurao nešto što je previše bilo nalik nožu da ne bi bio nož - ali ga je odmah prepoznao. Pomogle su naočale s rožnatim okvirom, no smiješna sijeda kosa, koja je štrcala u busenovima i koja Ralpha istodobno podsjeti na Dona Kinga 72 i Alberta Einsteina, potvrdila je njegovu pretpostavku. Bio je to onaj muškarac koji je stajao s Edom Deepneauom u pozadini novinske fotografije na kojoj je bio prikazan Ham Davenport uzdignute šake i Dan Dalton koji nosi Davenportov natpis IZBOR, A NE STRAH umjesto šešira. Ralphu se čak činilo da je tog istog tipa vidio u nekim
  • 103. televizijskim reportažama o nastavku demonstracija protiv pobačaja. Jedno od lica koje maše natpisima i uzvikuje parole; još jedan kopljonoša. Samo što se sad činilo da ga taj kopljonoša namjerava ubiti. ''Što misliš?'' upita muškarac u trenirci s likom Snoopyja, uvijek tim ushićenim šaptom. Zvuk njegova glasa više je uplašio Ralpha nego oštrica koju je polako pomicao gore-dolje po njegovoj kožnoj jakni, kao da crta zemljovid njegovih vitalnih organa na lijevoj strani tijela: plućno krilo, srce, bubreg, crijeva. ''Koje boje?'' Zadah iz njegovih usta bio je nesnošljiv, ali se Ralph bojao odmaknuti ili okrenuti glavu, bojeći se da bi svaki pokret mogao biti razlogom da se nož zaustavi i sjuri u njega. Nož se sad ponovno pomicao naviše. Iza debelih stakala njegovih naočala, smeđe su oči plivale poput čudnih riba. Pogled tih očiju bio jc nepovezan i čudno uplašen, pomisli Ralph. Oči čovjeka koji vidi znakove na nebu, a vjerojatno i čuje glasove kako šapću iz ormara kasno u noći. ''Ne znam,'' reče Ralph. ''Ne znam zašto biste me uopće željeli ozlijediti.'' On brzo zime očima lijevodesno, još ne okrećući glavu, nadajući se da će ugledati nekog, bilo koga, ali čitaonica ostane prazna. Vani, vjetar se nadimao, a kiša je bješnjela po prozorima. ''Jer si jebeni Centurion!'' prosikće sjedokosi muškarac. ''Jebeni djecoubojica! Kradeš nerođene fetuse! Prodaješ ih najboljem ponuđaču! Sve znam o tebi!'' Ralph polako spusti desnu ruku sa sljepoočice. Bio je dešnjak i sve što bi uhvatio u ruke tijekom dana najčešće bi završilo u najbližem desnom džepu odjeće koju bi nosio. Stara siva jakna imala je velike džepove, ali se bojao da bi, čak i da uspije kriomice gurnuti ruku u džep, najsmrtonosniji predmet koji bi našao vjerojatno bio zgužvan papir Dentyna.73 Sumnjao je da ima makar sjeckalicu za nokte. ''To ti je rekao Ed Deepneau, zar ne?'' upita Ralph, pa zastenje kad se nož bolno zabode u njegovo tijelo malo ispod mjesta na kojem' završavaju njegova rebra. ''Ne izgovaraj njegovo ime,'' dahne čovjeku trenirci s likom Snoopyja. ''Da nisi ni izgovorio njegovo ime! Kradljivce dojenčadi! Kukavički ubojico! Centurione!'' On ponovno gurne oštricu i ovaj put Ralph osjeti pravu bol kad vršak noža probode kožnu jaknu. Nije zasjekao u Ralpha - još ne - ali je bio siguran da je luđak dovoljno snažno pritisnuo i da je već ostala gadna masnica. To nije bilo loše; ako se izvuče iz ovog samo s masnicom, moći će reći da je imao sreće. ''U redu,'' reče on. ''Neću spominjati njegovo ime.'' ''Reci da ti je žao!'' muškarac u trenirci s likom Snoopyja zasikće i ponovno ga podbode nožem. Ovog puta nož probije Ralphovu košulju i on osjeti prvi topli tanki mlaz krvi kako mu počinje teći niz tijelo. Što je ispod vrha tog noža? pitao se. Jetra? Žuč? Što je ispod na lijevoj sirani? Ili se nije mogao ili se nije želio sjetiti. U mislima ugleda prizor, koji ga je pokušavao omesti da razborito razmišlja - jelen visi naglavce obješen o vagu ispred neke seoske trgovine za sezone lova. Zacakljene oči, isplažen jezik i tamna rasjeklina duž trbuha gdje ga je čovjek nožem - nožem poput ovog - rasporio i izvukao mu utrobu, a oitavio samo glavu, meso i slabine. "Žao mi je,'' reče Ralph pokolebanim glasom. ''Zaista.'' ''Ma nemoj! Trebalo bi ti biti, ali nije! Nije!'' Ponovno ga podbode. Oštar bolni ubod kopljem. Još malo vlažne topline koja curi niz njegovo tijelo. Odjedanput se soba rasvijetli, kao da su se dvije ili tri televizijske ekipe koje su obilazile Derry od početka prosvjeda protiv pobačaja nagurale u čitaonicu i uključile reflektore postavljene iznad njihovih Videokamera. Naravno, nije bilo kamera; reflektori su se upalili u njemu. On se okrene prema čovjeku s nožem - čovjeku koji je zapravo već gurao nož u njega. Bio je okružen treperavom zelenom i crnom aurom koja podsjeti Ralpha na (požare u močvari)
  • 104. magličastu fosforescenciju koju bi ponekad vidio u močvarnim šumama kad bi se spustila tama. Kroz nju se uvijao šiljasti trnjak potpuno crne boje. On tjeskobno pogleda u auru svog napadača, jedva osjetivši da je vršak noža utonuo nekoliko milimetara dublje u njega. Bio je tek napola svjestan da se krv skuplja u lokvicu na dnu njegove košulje, duž njegova pojasa, ali ništa više od toga. On je lud i zaista me namjerava ubiti - to nisu prazne priče. Nije još spreman to učiniti, još se nije dovoljno zagrijao, ali je blizu. A ako pokušam pobjeći - ako se pokušam odmaknuti makar i centimetar od noža koji je gurnuo u mene - istog će trenutka to učiniti. Mislim da se zapravo nada da ću se odlučiti pomaknuti... tad će moći reći da sam to tražio, da sam ja kriv. ''Ti i tebi slični, mili Bože!'' govorio je čovjek s neobičnom sijedom grivom. ''Sve znamo o tebi.'' Ralphova je ruka dodirnula desni džep ... i osjetila nešto poveliko u njemu čiji oblik nije mogao prepoznati, a nije se mogao ni sjetiti kad ga je unutra stavio. To nije bilo čudo; kad se ne možeš sjetiti jesu li posljednje četiri znamenke telefonskog broja filmskog centra 1317 ili 1713, sve je moguće. ''Ti, o Bože mili!'' reče čovjek s čudnom frizurom. ''O Bože, o Bože, o BOŽE!'' Ovaj put Ralph lako osjeti bol kad taj čovjek gurne nož; vršak noža raširi tanku crvenu mrežu po oblini prsnog koša, sve do zatiljka. On tiho jaukne a desnom rukom čvrsto stisne desni džep svoje sive jakne, oblikujući kožu prema zaobljenom predmetu koji je bio u njemu. ''Ne viči,'' reče čovjek s čudnom frizurom svojim tihim, ushićenim šaptom. ''Tako ti Boga, to ti ne preporučam!'' Njegove se smeđe oči upilje u Ralphovo lice. Leće na staklima naočala su ih tako uvećavale da su sićušni komadići peruti koji su se uhvatili za njegove trepavice izgledali veliki kao obluci. Ralph mu je vidio auru čak i u očima - klizila je preko njegovih zjenica poput zelenog dima preko crne vode. Zmijolike spirale koje su se provlačile kroz zelenu svjetlost sad SU bile gušće, ispreplitale se i Ralph je znao da će nož, kad utone do drške, gurnuti dio ličnosti koji proizvodi te crne spirale. Zelena boja je znak zbunjenosti i paranoje; crno je nešto drugo. Nešto (izvana) puno gore. ''Ne,'' on naglo udahne zrak. ''Neću. Neću vikati.'' ''Dobro. Osjećam ti srce, znaš. Njegovi se otkucaji prenose na oštricu mog noža pa na moj dlan. Sigurno nemilice lupa.'' Muškarčeva se usta razvuku u nervozan, neveseo osmijeh. Mjehurući sline nakupili su se u kutovima njegovih usana. ''Možda ćeš se prevaliti i umrijeti od srčanog udara i tako mi uštedjeti trud.'' Ralphovo lice zapahne još jedan val mučnog zadaha. ''Užasno si star.'' Krv je sad curila u dva, možda čak i tri mlaza. Bol od kopkanja vrška noža po njegovu tijelu bila je izluđujuća - poput žalca divovske pčele. Ili akupunkturne iglice, pomisli Ralph i shvati daje ta pomisao smiješna unatoč škripcu u kojem se nalazi... ili možda upravo zbog njega. To je pravi iglobodac; James Roy Hong može biti tek blijeda imitacija. A nisam ni imao priliku otkazati taj pregled, pomisli Ralph. No vjerojatno tipovi poput ovog u trenirci s likom Snoopyja ne priznaju Otkazivanje. Manijaci poput ovog imaju svoj plan i pridržavaju ga se, makar sjekire padale. Bez obzira na to što će se dogoditi, Ralph je znao da ne može još dugo izdržati ovo bušenje vrškom nožu. Palcem podigne zaklopac džepa nu jakni i gurne ruku. Znao je o kojem je predmetu riječ čim ga je dotaknuo: sprej koji je Gretchen izvadila iz svoje torbice i stavila na kuhinjski stol. Mali dar od vaših zahvalnih prijateljica iz WomanCarea, rekla je. Ralph nije imao pojma kako je dospio s vrha kuhinjskog ormarića, kamo ga je stavio, u džep ove stare jesenske jakne, ali mu je bilo svejedno. Ruka se sklopi oko njega i on se ponovno posluži palcem, ovog puta da skine plastični poklopac ne skidajući oka s iskešenog, uplašenog, ushićenog lica čovjeka s čudnom frizurom. ''Ja znam nešto,'' reče Ralph. ''Ako obećaš da me nećeš ubiti, reći ću ti.''
  • 105. ''Što?'' upita čovjek s čudnom frizurom. ''Što bi ništarija kao ti mogla znati?'' Što bi ništarija kao ja mogla znati? upita se Ralph i odmah se sjeti odgovora, koji mu padne na um poput tri sličice u prozorčićima poker-automata. On se prisili nagnuti u zelenu auru koja se vrtložila oko tog čovjeka, u taj stravičan oblak smrada koji je dopirao iz njegove poremećene utrobe. Istodobno izvadi mali sprej iz džepa, nasloni ga uz bedro i stavi kažiprst na papučicu. ''Znam tko je Grimizni kralj,'' promrmlja. Oči se rašire iza prljavih rožnatih okvira - ne samo od iznenađenja nego i šoka - i čovjek s čudnom frizurom malčice ustukne. Na trenutak onaj strašan pritisak na lijevoj strani Ralphova tijela popusti. To je bila njegova prilika, jedina koja će mu se pružiti i on je iskoristi. Baci se udesno, padne sa stolca i prevrne na pod. Zatiljkom udari o podne pločice, ali mu se ta bol učini tupom i nevažnom u usporedbi s olakšanjem koje je osjetio kad više nije bio na dohvatu noža. Čovjek s čudnom frizurom zaskviči - mješavina gnjeva i rezignacije, kao da se u svom dugom i teškom životu naviknuo na takve propuste. On se nagne preko Ralphova sad praznog stolca. Oči su mu izgledale poput fantastičnih svjetlucavih bića koja žive u najdubljim oceanskim brazdama. Ralph podigne sprej i samo je imao trenutak na raspolaganju da shvati kako nije imao vremena provjeriti kamo je okrenuta rupica kroz koju izlazi sprej - mogao bi samom sebi našpricati lice Tjelohraniteljem. Nema vremena razmišljati o tome. On pritisne papučicu kad je čovjek s čudnom frizurom zamahnuo nožem. Muškarčevo se lice obavije sitnom kapljičastom maglicom koja je izgledala kao sprej koji izlazi iz osvježivača zraka s mirisom borova koju je Ralph držao na zahodskom kotliću. Stakla njegovih naočala se zamagle. Djelovanje je bilo trenutačno i kakvo je Ralph samo mogao poželjeti. Muškarac s čudnom frizurom vrisne od boli, ispusti nož (koji padne na Ralphovo lijevo koljeno pa između njegovih nogu), rukama grčevito pokrije lice i strgne naočale. Naočale padnu na stol. Istodobno tanka, zamašćena aura oko njega bljesne žarkocrvenim sjajem a tad se ugasi - barem za Ralphove oči. ''Slijep sam!'' čovjek s čudnom frizurom vrisne visokim, kreštavim glasom. ''Slijep sam, slijep sam!'' ''Ne, nisi,'' reče Ralph i kolebljivo se osovi na noge. ''Samo si - '' Čovjek s čudnom frizurom ponovno vrisne i padne na pod. Valjao se po crno-bijelim keramičkim pločicama, rukama je pokrio lice i tulio poput djeteta koje sije prignječilo prste u vratima. Ralph je između njegovih raširenih prstiju vidio male kobase obraza. Koža na tim dijelovima je poprimala zastrašujuće crvenu nijansu. Ralph reče samom sebi da ga ostavi na miru, jer je lud sto gradi i opasan kao zvečarka, ali se užasnuo i posramio toga što je učinio pa nije poslušao taj bez sumnje odličan savjet. Pomisao da je riječ o preživljavanju, izboru između toga hoće li onemogućiti svog napadača ili umrijeti, već mu se počela činiti smiješnom. Sagne se i bojažljivo položi svoju na muškarčevu ruku. Luđak se otkotrlja od njega i počne bubnjati svojim prljavim tenisicama po podu poput razmaženog djeteta. ''Kurvin sine!'' vrištao je. ''Nečim si me pošpricao!'' A tad, nevjerojatno: ''Tužit ću te do posljednjeg novčića! " ''Mislim da ćeš morati odgovarati zbog noža prije no što dotjeraš daleko sa svojom tužbom,'' reče Ralph. Ugleda nož na podu, posegne za njim, pa se predomisli. Bolje da na njemu nema njegovih otisaka. Kad se uspravio, zavrti mu se u glavi i na trenutak mu se kiša koja je udarala o prozore učini šuplja i daleka. Nogom odgurne nož, pa se teturajući uspravi. Morao se uhvatiti za naslon stolca na kojem je sjedio da ne bi pao. Svijet se prestane ljuljati. On začuje korake iz pravca ulaznog predvorja, žamor i ispitivačke glasove. Sad dolazite, umorno pomisli Ralph. Gdje ste bili prije tri minute, kad je ovaj tip bio na rubu da mi probuši lijevo plućno krilo kao balon?
  • 106. Mike Hanlon, vitak i mladolik unatoč priljubljenoj kapi sijede kose, pojavi se na vratima. Iza njega je bio mladić u kojem Ralph prepozna knjižničara koji je dežurao vikendom, a iza mladića četiri ili pet radoznalaca, vjerojatno iz čitaonice s časopisima. ''Gospodine Roberts!'' uzvikne Mike. ''Isuse, jeste li teško ozlijeđeni?'' ''Dobro sam, on je ozlijeđen,'' reče Ralph. Dok je rukom pokazao na muškarca na podu, slučajno se pogleda i shvati da nije dobro. Njegova se jakna podigla kad je ispružio ruku; lijeva strana njegove košulje bila je natopljena tamnocrvenom bojom u obliku suze koja je počinjala ispod pazuha i odande se širila. ''Sranje,'' reče tiho i ponovno sjedne na stolac. Laktom udari u naočale s rožnatim okvirom i one odlete na drugi kraj stola. Zbog kapljičaste maglice na staklima izgledale su kao oči oslijepljene mrenama. ''Pošpricao me kiselinom!'' vrisne čovjek na podu. ''Ne vidim i koža mi se topi! Osjećam da se topi!'' Ralphu je zvučao kao skoro namjerna parodija zle vještice sa zapada. Mike pogleda čovjeka na podu, pa sjedne u stolac pokraj Ralphova. ''Što se dogodilo?'' ''Nije bila kiselina,'' reče Ralph i pokaže limenku Tjelohranitelja. Stavi je na stol pokraj Obrazaca snova. ''Gospođa koja mi je to dala rekla je da nije jak kao Mace, da samo štipa za oči i da pozli - '' ''Ne brine me što je njemu,'' nestrpljivo će Mike. ''Netko tko tako glasno viče vjerojatno neće umrijeti u iduće tri minute. Zabrinut sam za vas, gospodine Roberts. Znate li kako je dubok ubod?'' ''Zapravo me nije probo,'' reče Ralph. ''Bockao me. Tim.'' On pokaže nož koji je ležao na keramičkom podu. Kad ugleda njegov crveni vršak, ponovno ga preplavi slabost, poput ekspresnog vlaka čiji su vagoni jastuci punjeni perjem. Glupost, naravno, nema smisla, ali nije bio raspoložen za razboritost. Knjižničar je oprezno gledao u muškarca na podu. ''Oh,'' reče on. ''Poznajemo tog tipa, Mike. To je Charlie Pickering.'' ''Bože koji jesi na nebesi,'' reče Mike. ''Zašto me to nije iznenadilo?'' On pogleda u knjižničara i uzdahne. ''Justin, nazovi policiju. Čini se da je ovo slučaj za njih.'' 5 ''Hoću li imati problema zato što sam to upotrijebio?'' upita Ralph poslije sat vremena i pokaže na jednu od dvije zapečaćene plastične vrećice koje su ležale na pretrpanom stolu u uredu Mikea Hanlona. Žuta vrpca s oznakom DOKAZNI MATERIJAL DATUM MJESTO bila je nalijepljena na prednjoj strani. ''Ne toliko koliko će naš stari poznanik Charlie odsjediti zbog ovog,'' reče John Leydecker i pokaže na drugu zapečaćenu vrećicu. U njoj je bio lovački nož; krv na njegovu vršku sad se osušila i poprimila ružnu smeđu boju. Leydecker je danas imao na sebi trenirku sa znakom nogometne momčadi University of Maine. Izgledao je velik kao trokrilni ormar. ''Ovdje u našoj zabiti još vjerujemo u koncepciju samoobrane. No ne govorimo često o tome - kao da priznaš da vjeruješ da je svijet ravan.'' Mike Hanlon, koji je stajao naslonjen na vrata, nasmije se.
  • 107. Ralph se nadao da se na njegovu licu ne vidi kako mu je laknulo. Dok ga je jedan bolničar (koliko se njemu učinilo, jedan od onih koji su u kolovozu odveli Helen Deepneau u bolnicu) obrađivao - najprije ga fotografirao, zatim dezinficirao i naposljetku ga previo elastičnim zavojem - Ralph je sjedio strpljivo i stiskao zube, zamišljao kako ga sudac osuđuje na šest mjeseci oblasnog zatvora zbog napada polusmrtonosnim oružjem. Nadamo se, gospodine Roberts, da će to poslužiti kao primjer i upozorenje svim drugim starim dripcima u ovom okrugu koji bi mogli pomisliti da imaju pravo nositi sprejeve nervnog otrova... Leydecker ponovno pogleda šest polaroid fotografija poslaganih na rubu Hanlonova kompjutorskog terminala. Medicinski tehničar vedrog lica snimio je prve tri prije no što je zakrpao Ralpha. Na njima se vidio mali tamni krug - nalik golemoj točki kakvu pišu djeca koja uče pisati štampana slova - nisko na Ralphovoj lijevoj slabini. Taj je medicinski tehničar snimio ostale tri fotografije nakon što je previo Ralpha i dobio Ralphov potpis na formularu na kojem je pisalo da mu je ponuđen bolnički tretman i da ga je odbio. U posljednjoj skupini fotografija, vidio se začetak spektakularne modrice. ''Blagoslovljen bio Edwin Land i Richard Polaroid,'' reče Leydecker i stavi fotografije u treću vrećicu s natpisom DOKAZNI MATERIJAL. ''Mislim da Richard Polaroid nije postojao,'' reče Mike Hanlon sa svog mjesta na vratima. ''Vjerojatno i nije, ali ipak neka je blagoslovljeno ime njegovo. Svaka porota koja to bude vidjela, dat će vam medalju, Ralph a čak ni Clarence Darrow ne može spriječiti da posluže kao dokaz.'' Ponovno pogleda u Mikea. ''Charlie Pickering.'' Mike kimne glavom. ''Charlie Pickering.'' ''Pizda.'' Mike ponovno kimne glavom. ''Pizda na kvadrat.'' Njih dvojica se pogledaju svečano, pa u isti trenutak prasnu u smijeh. Ralph je shvaćao kako se osjećaju - bilo je smiješno jer je bilo stravično, a stravično jer je bilo smiješno - i morao se jako ugristi za usnicu da im se ne pridruži. Sad mu je najmanje trebalo da se počne smijati; boljelo bi ga do besvijesti. Leydecker izvadi rupčić iz stražnjeg džepa, obriše suze i počne se pribirati. ''Pickering je pristaša prava na život?'' upita Ralph. Sjetio se kako je Pickering izgledao kad mu je Hanlonov mladi suradnik pomogao ustati. Bez naočala je izgledao opasno koliko i kunić u izlogu prodavaonice kućnih ljubimaca. ''Moglo bi se tako reći,'' suho se složi Mike. ''Njega su uhvatili prošle godine u parkiralištu-garaži koje služi bolnici i WomanCare centru. Držao je limenku benzina u ruci a na leđima ruksak pun praznih boca.'' ''Ne zaboravi komadiće platna za plahte,'' reče Leydecker. ''To su mu trebali biti fitilji. To je bilo u doba kad je Charlie bio ugledan član Daily Breada.'' ''Koliko je bio blizu paleža?'' zanimao se Ralph. Leydecker slegne ramenima. ''Ne preblizu. Netko je među njima zaključio da bi gađanje ženske klinike molotovljevim koktelima moglo biti malo bliže terorizmu nego politici i anonimno je dojavio policiji.'' ''Dobar posao,'' reče Mike. Ponovno se zacereka pa prekriži ruke kao da želi prigušiti sve moguće provale smijeha. ''Aha,'' reče Leydecker. Ispreplete prste, protegne ruke i kvrcne zglobovima prstiju. ''Umjesto zatvora, razborit, human sudac poslao je Charlieja u Juniper Hill na šest mjeseci liječenja i terapija. Vjerojatno su zaključili daje s njim sve u redu, jer se vratio u grad u srpnju.'' ''Aha,'' složi se Mike. ''Dolazi ovdje skoro svakog dana. Podiže opći dojam. Gotovo svakog tko uđe stjera u kut i pridavi svojom malom propovijedi o tome kako će svaku ženu koja izvrši abortus progutati
  • 108. vatra pakla i kako će zlikovci kao što je Susan Day gorjeli dovijeka u moru vatre. Ali ne shvaćam zašto je napao vas, gospodine Roberts.'' ''Peh, pretpostavljam.'' ''Dobro ste, Ralphe?'' upita Leydecker. ''Blijedi ste.'' ''Dobro sam,'' reče Ralph, iako se nije dobro osjećao; zapravo, počeo je osjećati mučninu. ''Ne znam jeste li dobro, ali znam da ste imali sreće. Sreća da su vam one žene dale sprej, sreća da ste ga ponijeli sa sobom, a najveća sreća je da vam Pickcring jednostavno nije prišao s leđa i gurnuo vam nož u zatiljak. Želite li otići u postaju i dati službenu izjavu ili - '' Ralph naglo ustane iz prastarog uredskog stolca Mikea Hanlona, jurne preko prostorije lijevom rukom pokrivajući usta, pograbi kvaku vrata u stražnjem desnom uglu ureda, moleći se Bogu da to nije ormar. Ako jest, napunit će Mikeove galoše djelomice probavljenim sendvičem od zapečenog sira i malo juhe od rajčice. Pokazalo se da je našao prostoriju koju je tražio. Ralph padne na koljena ispred zahodske školjke i povrati zatvorenih očiju, lijevom rukom čvrsto pritiskajući rupu koju je Pickering izbušio u njegovoj slabini. Bol koju je osjetio kad su se njegovi mišići najprije stegnuli, a zatim opružili još je bila silna. ''Pretpostavljam da to znači ne,'' reče Mike Hanlon iza njegovih leđa a tad na Ralphov vrat utješno položi ruku. ''Dobro si? Jesi li ponovno počeo krvariti?'' ''Mislim da nisam,'' reče Ralph. Počne otkopčavati košulju, pa zastane i ponovno čvrsto pritisne ruku na slabine kad se njegov želudac nadme pa zatim smiri. On podigne ruku i pogleda u zavoj. Bio je snježnobijel. ''Čini se da je u redu.'' ''Dobro,'' reče Leydecker. Stajao je iza knjižničara. ''Gotovi ste?'' ''Mislim da jesam.'' Ralph posramljeno pogleda u Mikea. ''Ispričavam se.'' ''Ne budite smiješni.'' Mike pomogne Ralphu ustati. ''Dođite,'' reče Leydecker. ''Odvest ću vas kući. Sutra će biti dovoljno vremena da date izjavu. Sad vam je potrebno da se ostatak dana odmarate i dobro naspavate.'' ''Nema ničeg boljeg od dobrog sna,'' složi se Ralph. Stigli su do vrata ureda. ''A da mi pustite ruku, detektive Leydecker? Još nismo cura i dečko, zar ne?'' Leydecker se trgne, pa pusti Ralphovu ruku. Mike se ponovno počne smijati. ''''Još nismo cura i - t a vam je dobra, gospodine Roberts.'' Leydecker se smješkao. ''Nismo, ali me možete zvati Jack, ako želite. Ili John. Samo me nemojte zvati Johnny. Otkad je umrla moja majka, jedini tko me zove Johnny je stari profesor McGovern.'' Stari profesor McGovern, pomisli Ralph. Kako to čudno zvuči. ''U redu - neka bude John. A vi me obojica možete zvati Ralph. Za mene će Gospodin Roberts uvijek biti broadwayska predstava s Henryjem Fondom u naslovnoj ulozi.'' ''U redu,'' reče Mike Hanlon. ''Pazi se.'' ''Pokušat ću,'' reče on, pa stane kao ukopan. ''Slušaj, moram ti zahvaliti za još nešto osim na tvojoj pomoći.'' Mike podigne obrve. ''Zar?'' ''Da. Zaposlio si Helen Deepneau, jednu od meni najdražih osoba, kojoj je očajnički bio potreban posao. Hvala.'' Mike se nasmiješi i kimne glavom. ''Rado ću primiti cvijeće, ali ona je zapravo meni učinila uslugu. Ima previsoke kvalifikacije za taj posao, ali mislim da želi ostati u gradu.'' ''I ja, a ti si to omogućio. I zato još jednom hvala.'' Mike se nasmiješi. ''Bilo mi je zadovoljstvo.''
  • 109. 6 Kad su Ralph i Leydecker izašli iza prijamnog šaltera, Leydecker reče: ''Saće je učinilo čuda, ha?'' Ralph isprva nije imao pojma o čemu krupni detektiv govori - mogao mu je postaviti i pitanje na esperantu. ''Tvoja nesanica,'' strpljivo će Leydecker. ''Riješio si se toga, zar ne? Sigurno, jer izgledaš trilijun puta bolje nego kad sam te upoznao.'' ''Tog sam dana doživio stres,'' reče Ralph. Prisjeti se Billyja Crystalakao Fernanda - ono kad kaže: Čuj, dušo, ne budi jadničak; nije važno kako se osjećaš, nego kako izgledaš! A izgledaš... IZVRSNO! "A danas nisi? Ralph, to sam ja. Da čujem, je li to zbog saća?'' Ralph se tobože zamisli pa kimne glavom. ''Da, sigurno je zbog toga." ''Fantastično! Zar ti nisam rekao?'' Leydecker reče veselo dok su se probijali u kišno poslijepodne. 7 Čekali su da se upali zeleno svjetlo na vrhu Up-Mile Hilla kad se Ralph okrene Leydeckeru i upita kakvi su izgledi da se Edu prišije suučesništvo s Charlijem Pickeringom. ''Jer ga je Ed na to nahuškao,'' reče on. ''Siguran sam u to kao što sam siguran da je ono ondje Strawford park.'' ''Vjerojatno si u pravu,'' odgovori Leydecker ''ali nemoj se zavaravati - izgledi da ga se pritegne kao suučesnika su nikakvi. Ne bi bili dobri čak ni da okružni tužitelj nije konzervativac kakav je Dale Cox.'' ''Zašto?'' ''Kao prvo, sumnjam da ćemo uspjeti dokazati vezu između njih dvojice. Kao drugo, tipovi poput Pickeringa najčešće su manijakalno odani ljudima koje smatraju ''prijateljima'' jer ih imaju tako malo njihov se svijet uglavnom sastoji od neprijatelja. Mislim da na ispitivanju Pickering neće ponoviti puno, a možda i ništa od onoga što ti je rekao dok te škakljao lovačkim nožem po rebrima. Treće, Ed Deepneau nije glup. Lud je - možda i luđi od Pickeringa - ali nije glup. Ništa neće priznati.'' Ralph kimne glavom. To je bilo istovjetno njegovu mišljenju o Edu. ''Kad bi Pickering čak i rekao da mu je Deepneau naredio da te nađe i pogubi - jer si ti jedan od centuriona koji ubijaju djecu i otimaju fetuse - Ed bi se samo nasmiješio, kimnuo glavom i rekao da nam je to Charlie sigurno rekao, da siroti Charlie možda čak u to i vjeruje, ali da to ne znači da je to istina.'' Upali se zeleno svjetlo. Leydecker prijeđe preko raskršća, pa okrene lijevo u Harris Avenue. Brisači prednjeg stakla bubali su i lepetali. Strawford park, Ralphu s desne strane, izgledao je poput treperave fatamorgane kroz kišu koja se slijevala niz prozor automobila. ''A što bismo mi na to mogli reći?'' upita Leydecker. ''Činjenica je da Charlie Pickering ima dugu povijest mentalne poremećenosti - kad je riječ o ustanovama za luđake, on je napravio svjetsku turneju: Juniper Hill, Acadia Hospital, Bangor Mental Health Institute ... ako postoji mjesto na kojem se daju besplatni električni šokovi i košulje koje se kopčaju na leđima, Charlie je vjerojatno ondje bio. Najnovija zanimacija su mu pobačaji. Potkraj šezdesetih vrag mu nije dao mira zbog Margaret Chase Smith. Pisao je pisma svima - policiji grada Derryja, državnoj policiji, FBI-u - tvrdeći da je ruska špijunka i da ima dokaze.'' ''Mili Bože, nevjerojatno.''
  • 110. ''Nije. To je Charlie Pickering i kladim se da u svakom američkom gradu ima desetak takvih kao on. Ma, ne samo ovdje, nego posvuda u svijetu.'' Ralph polako primakne ruku lijevoj slabini i dodirne zavojni jastučić. Prstima napipa kopčicu ispod gaze. Neprestano su mu se ukazivale Pickeringove uvećane smeđe oči - kako su istodobno izgledale prestravljeno i ushićeno. Već mu je bilo teško povjerovati da ga je čovjek kojem su pripadale te oči zamalo ubio i bojao se da će mu sutra cijeli događaj izgledati kao jedan od onih slučajeva kad se san probije u javu, o kojima je bilo govora u knjizi Jamesa A. Halla. ''Najgore od svega, Ralph, je to što je luđak poput Charlieja Pickeringa savršeno oruđe tipa kao što je Deepneau. Naš ljupki obiteljski batinaš ima tonu mogućnosti da sve poriče.'' Leydecker skrene u kolni prilaz pokraj Ralphove zgrade i zaustavi automobil iza velikog Oldsmobilea s mjestimičnim mrljama hrđe na prtljažniku i jako starom naljepnicom - DUKAKIS '88 - na braniku. ''Kome pripada taj brontosaur? Profi?'' ''Ne,'' reče Ralph. ''To je moj brontosaur." Leydecker ga pogleda iznenađeno i gume mjenjač brzina svojeg ogoljelog i funkcionalnog policijskog Chevyja u prvu brzinu. ''Imate automobil, a stojite na autobusnoj postaji na pljusku? Zar je pokvaren?'' ''Nije,'' reče Ralph pomalo ukočeno, ne želeći dodati da se u tome možda vara; nije izašao s Oldsom na cestu više od dva mjeseca. ''A nisam stajao na pljusku na autobusnoj postaji nego na natkrivenoj autobusnoj postaji. Ima krov. Čak i klupicu. Nema kablovske televizije, ali pričekaj samo do iduće godine.'' ''Ipak...'' reče Leydecker, sumnjičavo pogledavajući u Olds. ''Posljednjih petnaest godina radnog vijeka proveo sam vozeći se za upravljačem uredskog stola, no prije tog sam bio trgovački putnik. Dvadeset pet godina prosječno sam prelazio oko 1.300 kilometara tjedno. Kad sam se smirio u tiskari, više mi nije bilo do sjedenja za upravljačem. A nakon ženine smrti, jedva da vidim razloga da se vozim automobilom. Autobus mi odgovara za većinu mojih potreba.'' To je bila istina; Ralph nije vidio potrebe dodati da svakim danom sve manje ima povjerenja u svoje reflekse i vid. Prije godinu dana, sedmogodišnji dječak istrčao je za svojom nogometnom loptom na Harris Avenue kad se Ralph vraćao iz kina, pa iako je vozio samo trideset pet kilometara na sat, Ralph je dvije beskrajne, stravične sekunde mislio da će pregaziti dječaka. Naravno, nije ga pregazio - zapravo uopće nije bilo opasnosti da će to učiniti - ali otad je mogao nabrojati na prste obje ruke koliko je puta vozio stari Olds. Nije smatrao potrebnim ni to reći Johnu. ''Pa, kako želiš,'' reče Leydecker i neodređeno odmahne rukom prema Oldsu. ''Ralph, odgovara li ti da daš izjavu sutra u jedan sat poslije podne? Meni smjena počinje u podne pa bih ti mogao zaviriti preko ramena. Donijeti ti kavu, ako budeš želio.'' ''U redu. Hvala ti što si me prebacio do kuće.'' ''Nema na čemu. Još nešto ...'' Ralph je počeo otvarati vrata automobila. Ponovno ih zatvori i okrene se Leydeckeru, podignutih obrva. Leydecker pogleda u svoje ruke, promeškolji se od nelagode za upravljačem, nakašlje se pa ponovno podigne pogled. ''Samo sam ti želio reći, svaka čast,'' reče Leydecker. ''Većina ljudi mlađih od tebe četrdeset godina završila bi nakon današnje pustolovine u bolnici. Ili mrtvačnici.''
  • 111. ''Pazio me moj anđeo čuvar,'' reče Ralph, sjetivši se kako se iznenadio kad je shvatio što je to bilo okruglo u džepu njegove jakne. ''Možda je to bilo to, ali ipak noćas zaključaj vrata. Čuješ li ti mene?'' Ralph se nasmiješi i kimne glavom. S pravom ili ne, Leydeckerova pohvala ogrije mu srce. ''Hoću, a kad bih još uspio nekako nagovoriti i McGoverna da sudjeluje, sve bi bilo cakum-pakum.'' A mogao bih, pomisli on, i ja sići i provjeriti bravu kad se probudim. Kako sad stvari stoje, to je ionako samo dva i pol sata nakon što zaspim. ''Sve će i biti cakum-pakum,'' reče Leydecker. ''Nitko na mom radnom mjestu nije bio presretan kad je Ed Deepneau više-manje kooptirao ''Prijatelje života'', ali ne bih mogao reći da nas je to iznenadilo - on je privlačan, karizmatičan tip. Ako ga sretneš u dane kad mu žena ne služi kao vreća za udaranje.'' Ralph kimne glavom. ''S druge strane, već smo se susreli s takvim tipovima i oni su skloni samouništenju. S Deepneauom je taj proces već počeo. Izgubio je ženu, posao ... jesi li čuo za to?'' ''Aha. Rekla mi je Helen.'' ''A sad gubi svoje umjerenije sljedbenike. Osipaju se poput mlažnjaka koji se vraćaju u bazu jer su ostali bez goriva. Ali ne i Ed - on će ići do kraja, bez obzira na sve. Vjerojatno će zadržati nekoliko njih do predavanja Susan Day, ali poslije toga mislim da će se to pretvoriti U slučaj vuka samotnjaka.'' ''Jesi li pomislio da bi mogao nešto pokušati u petak? Da bi mogao pokušati nauditi Susan Day?'' ''O da,'' reče Leydecker. ''Palo nam je na pamet, naravno. I te kako.'' 8 Ralph je bio silno sretan kad je našao zaključana ulazna vrata. On ih otključa tek toliko koliko mu je bilo potrebno da se uvuče u kuću, pa se odvuče po stubama, koje su tog poslijepodneva izgledale dulje i sumornije nego ikad. Njegov mu se stan učini pretihim unatoč neumornom bubnjanju kiše po krovu, a zrak kao da je mirisao na premnoge neprospavane noći. Ralph uzme jedan stolac s kuhinjskog stola, prinese ga kuhinjskom elementu, stane na nj i pogleda na vrh visećeg ormarića najbližeg sudoperu. Kao da je očekivao da će naći još jedan sprej Tjelohranitelja - originalan, onaj kojeg je stavio ondje nakon što je ispratio Helen i njezinu prijateljicu Gretchen - na vrhu tog ormarića - i jedan njegov dio se tome nadao. No ondje nije bilo ničeg, osim čačkalice, pregorjelog osigurača i puno prašine. Oprezno siđe sa stolca, primijeti da je ostavio blatan trag na površini stolca pa ga obriše papirnatim ubrusom. Tad vrati stolac za stol i ode u dnevnu sobu. Stajao je ondje i očima prelazio od kauča i njegova kičastog pokrivača s cvjetnim uzorkom do starog televizora koji je stajao na stoliću od orahovine između dva prozora s pogledom na Harris Avenue. S televizora njegov pogled klizne u suprotni ugao.. Kad je jučer ušao u stan, još malo nabrušen zato što je našao otvorena ulazna vrata, Ralph je nakratko zamijenio svoju jaknu, koja je visjela na vješalici u tom uglu, za uljeza. Nema potrebe ne priznati; na trenutak je pomislio da mu je Ed odlučio doći u posjet. Nikad, ne vješam jaknu. Bila je to jedna od mojih navika - jedna od rijetkih, mislim - koja je zaista smetala Carolyn. Pa ako se nisam naviknuo vješati je na vješalicu dok je ona bila živa, sigurno to nisam počeo činiti nakon što je umrla. Ne, jaknu nisam objesio ja. Ralph prijeđe preko sobe, prekopa po džepovima sive kožne jakne i stavi sve što je u njima našao na televizor. U lijevom džepu nije bilo ničeg osim starog paketića Life Saver bombona; na najgornjem su se uhvatile dlačice, ali je desni džep bio prava riznica čak i bez spreja. U njemu je bio Tootsie Pop s okusom limuna Još u svom omotu; zgužvani reklamni letak od Derry House of Pizza, mala baterija, kartonska kutijica u kojoj je nekad bila jabučna pita iz McDonaldsa, njegova iskaznica s popustom iz videoteke Dave ''s Video Stop, samo još četiri posudbe do besplatne posudbe (iskaznica se dva tjedna vodila kao
  • 112. nestala u akciji i Ralph je bio uvjeren da ju je izgubio), kutija šibica, komadići folije ... i preklopljen komadić plavog papira s crtama. Ralph ga odmota i pročita jednu jedinu rečenicu, napisanu naškrabanim, malčice nesigurnim staračkim rukopisom: Sve što činim, činim brzo da mogu početi nešto drugo. I ništa više, ali je bilo dovoljno da njegovu mozgu potvrdi ono što je njegovo srce već znalo: Dorrance Marstellar bio je na stubama koje vode na trijem kad se Ralph vratio iz Black Pagesa noseći svoja džepna izdanja, ali je obavio još nekoliko poslića prije no što je sjeo na stube pričekati Ralpha. Popeo se u Ralphov stan, uzeo sprej s vrha kuhinjskog ormarića i stavio ga u desni džep Ralphove stare sive jakne. Čak je ostavio i svoju posjetnicu: ulomčić pjesme načrčkan na komadiću papira vjerojatno istrgnutog iz raskupusane bilježnice u koju je ponekad bilježio dolaske i polaske zrakoplova na trećem uzletištu. A tad, umjesto da vrati jaknu gdje ju je Ralph ostavio, stari Dor ju je uredno objesio na vješalicu. Kad je to obavio (začeto ne može biti raščeto) vratio se na trijem pričekati Ralpha. Sinoć je Ralph ošpotao McGoverna zato što ponovno nije zaključao vrata, a McGovern je to otrpio strpljivo kao što je Ralph trpeljivo podnosio Carolynine prijekore zbog toga što baca jaknu na najbliži stolac kad stigne kući umjesto da je objesi, ali se sad Ralph upitao nije ti Billa nepravedno optužio. Možda je stari Dor nasilu otključao bravu ...ili je otvorio čarolijom. S obzirom na okolnosti, čarobnjaštvo je bilo vjerojatnija mogućnost. Jer... ''Jer, gledaj,'' reče Ralph tiho, mehanički kupeći džepnu kramu s televizora i trpajući je natrag u džepove. ''Ne samo da je znao da će mi to biti potrebno; znao je gdje ga naći i znao je gdje ga staviti.'' Leđima mu zavijugaju trnci a njegov um pokuša tu pomisao utišati udarcima sudačkog čekića proglasiti je besmislenom, nevažećom, idejom koja može pasti na um isključivo osobi s prvorazrednom nesanicom. Možda je tako. Ali to ne objašnjava onaj papirić, zar ne? Ponovno pogleda u našvrljane riječi na plavom papiru - Sve što činim, činim brzo da mogu početi nešto novo. To nije bio njegov rukopis, kao što ni knjiga Grobne noći nije bila njegova. ''Samo što sad jest, Dor mi ju je dao,'' reče Ralph i trnci ponovno jurnu uz njegova leđa i rasprsnu se kao prednje staklo automobila. Koje bi drugo tumačenje došlo u obzir? Taj sprej nije sam doletio u tvoj džep. A ni papirić. Ponovno ga obuzme osjećaj da ga nevidljive ruke guraju prema ždrijelu nekog tamnog tunela. Osjetivši se poput mjesečara, Ralph se vrati u kuhinju. Usput iskoči iz sive jakne i, ne misleći, prebaci je preko naslona kauča. Stajao je na vratima nekoliko trenutaka, gledajući netremice u kalendar sa slikom dva nasmijana dječaka kako dubu rupe u bundevama za Noć vještica. Zagleda se u sutrašnji datum, zaokružen. Otkaži pregled kod iglobodca, rekao je Dorrance. To je bila poruka i danas ju je onaj čovjek nožobodac više-manje ponovio. Ma što ponovio - ispisao u neonu. Ralph potraži broj u poslovnom imeniku i nazove. ''Dobili ste ured doktora Jamesa Roya Honga,'' obavijesti ga ugodan ženski glas. ''Trenutačno vam se nitko nc može javiti, pa vas molim da ostavite poruku poslije zvučnog signala. Javit ćemo vam se čim budemo mogli.'' Telefonska sckrctarica zapišti. Glasom koji ga iznenadi čvrstoćom, Ralph reče: ''Ovdje Ralph Roberts. Imam zakazan pregled sutra u deset sati. Nažalost, neću moći doći. Nešto je iskrsnulo. Hvala.'' Zastane pa doda: ''Naravno, platit ću pregled.''
  • 113. On zatvori oči, napipa telefon i spusti slušalicu. Tad prisloni čelo na zid. Što to radiš, Ralph? Kog to Boga radiš? ''Dug je povratak do raja, dušo. '' Valjda ne misliš ozbiljno to što misliš... ha? .. dug je put, pa ne gubi vrijeme na sitnice. '' Što zapravo misliš, Ralph? Nije znao; nije imao pojma. Nešto u vezi sa sudbinom, vjerojatno, i sastankom u Samarri. Samo je bio siguran da su se valovi boli širili iz rupice u njegovoj lijevoj slabini, rupe koju je učinio nožobodac. Bolničar mu je dao pet tableta protiv bolova, trebao bi popiti jednu, ali bio je odveć umoran da ode do sudopera i natoči čašu vode ... a ako je bio preumoran da prijeđe preko jedne usrane izbe, kako bi prevalio put do raja? Ralph nije znao, a nije mu bilo ni stalo. Samo je želio stajati gdje stoji, čela naslonjena na zid i zatvorenih očiju tako da ne mora ni u što gledati.
  • 114. Osmo poglavlje 1 Plaža je bila dugačak bijeli obrub, poput zavodljivog bljeska svilene podsuknje na porubu intenzivno plavog mora i bila je potpuno prazna osim okruglog predmeta udaljenog otprilike sedamdesetak metara. Taj je okrugli predmet bio veličine košarkaške lopte i ispunjao je Ralpha strahom, dubokim i - zasad barem - nerazložnim. Ne približuj mu se, reče samom sebi. Nešto je zlo u njemu. Nešto zaista zlo. To je crni pas koji laje na plavi mjesec, krv u sudoperu, gavran na Ateninu poprsju iza vrata moje sobe. Ralph, nemoj mu se približiti, nema potrebe za tim, jer ovo je jedan od lucidnih snova Joea Wyzera. Možeš se okrenuti i otploviti dalje, ako želiš. Samo što su ga noge počele nositi naprijed, pa možda to i nije bio lucidan san. A nije bio ni ugodan, nimalo. Jer što je bio bliže tom predmetu na obali, to je manje sličio košarkaškoj lopti. Bio je to najrealističniji san koji jc Ralph ikad doživio, a to što je bio svjestan da sanja kao da je pojačavala osjećaj realističnosti. Lucidnosti. Osjećao je sitan, mekan pijesak pod bosim nogama, topao ali ne i vruć; čuo je riku valova u čijim grlima kao da su se kotrljale izlokane stijene kad bi izgubili ravnotežu i opružili se po donjem dijelu plaže, gdje se pijesak bjelasao kao vlažna suncem opaljena koža; osjećao je miris soli i sasušene morske trave, jak miris od kojeg su suzile oči i koji ga podsjeti na ljetne praznike koje je kao dijete provodio na Old Orchard Beachu. Hej, stari moj, ako ne možeš promijeniti ovaj san, možda bi trebao pritisnuti dugme za izbacivanje i iskočiti padobranom - drugim riječima, probuditi se, i to odmah. Prevalio je polovinu razdaljine od predmeta na obali i više nije bilo dvojbe o kakvom je predmetu riječ - nije to bila košarkaška lopta nego glava. Netko je zakopao nekog čovjeka do brade u pijesak... a, shvati Ralph, nadolazi plima. Nije iskočio padobranom; počeo je trčati. Uspjenjen vršak vala dotakne glavu. Ona otvori usta i počne vrištati. Ralph odmah prepozna taj glas, čak i u obliku krika. Bio je to Carolynin glas. Pjena drugog vala propne se po obali i otplavi kosu koja se zalijepila za vlažne obraze glave. Ralph potrči brže, znajući da će sigurno zakasniti. Plima je brzo nadolazila. Utopit će je prije no što je uspije otkopati iz pijeska. Ne moraš je spašavati, Ralph. Carolyn je već umrla, a to se nije dogodilo na pustoj plaži, nego u sobi 317 gradske bolnice u Derryju. Bio si s njom kad je umrla a zvuk koji si tad čuo nije bio šum vala nego solika koja udara o prozor. Sjećaš se? Sjećao se, ali je ipak potrčao brže, podižući oblačiće šećerastog pijeska za sobom. Nikad nećeš stići do nje; znaš kako je to u snovima, zar ne? Sve prema čemu trčiš prometne se u nešto drugo. Ne, tako ne piše u pjesmi... ili piše? Ralph nije bio siguran. Jedino čega se mogao sjetiti bilo je daje na kraju pjesme pripovjedač slijep od straha trčao od nečeg smrtonosnog (pogledam li preko ramena vidim mu sjenu) što ga je ganjalo kroz šumu... lovilo ga i približavalo se.
  • 115. No ipak se približavao crnom obliku u pijesku. Nije se pretvarao ni u što drugo i kad je pao na koljena ispred Carolyn, odmah je shvatio zašto nije mogao prepoznati ženu s kojom je bio u braku četrdeset pet godina, čak i iz daljine: nešto nije bilo u redu s njezinom aurom. Lijepila se za njezinu kožu poput prljave najlonske presvlake iz kemijske čistionice. Kad je Ralphova sjena pala na nju, Carolyn prevrne očima kao konj koji je slomio nogu skačući preko visoke ograde. Dahtala je uplašeno a pri svakom izdahu kroz nosnice izlazili bi mlazovi sivocrne aure. Iskrzana balonska uzica koja se teškom mukom dizala s njezina tjemena bila je ljubičasto-crna kao nezacijeljena rana. Kad je otvorila usta da ponovno krikne, iz njezinih usta izleti ružna užarena tvar u obliku gumastih struna riščezne čim su je njegove oči ugledale. Spasit ću te, Carol! vikne on. Spusti se na koljena i počne kopati pijesak oko nje poput psa koji vadi kost... pomislivši to, shvati da Rosalie, ranojutarnji strvinar Harris Avenue umorno sjedi iza njegove izbezumljene žene. Kao da je prizvao psa mišlju. I Rosalie je bila okružena prljavom crnom aurom. Među šapama je ležao izgubljeni slamnati šešir Billa McGoverna. Izgledao je kao da ga je prilično često žvakala otkad je prešao u njezino vlasništvo. Znači, to se dogodilo s tim prokletim šeširom, pomisli Ralph, pa se ponovno okrene Carolyn i počne još brže kopati. Uspio je otkopati samo jedno rame. Ne obaziri se na mene! vrisne Carolyn. Ja sam već mrtva, sjećaš se? Ralph, čuvaj se tragova bijelog čovjeka! Val, stakleno zelen u dnu i usireno bijel poput mjehura od sapunice na vrhu, prelomi se na manje od tri metra od obale. Dojuri preko pijeska prema njima, ohladi Ralphove mošnje i na trenutak prekrije Carolyninu glavu pjenom punom pijeska. Kad se val povukao, Ralph užasnuto krikne prema ravnodušnom plavom nebu. Odlazeći je val u nekoliko sekundi učinio ono za što je zračenju trebalo mjesec dana; otplavio joj kosu, ostavio je ćelavom. Njezino tjeme počne bujati na mjestu spojišta crnkaste balonske uzice. Carolyn, ne! zatuli on, kopajući još brže. Pijesak je sad bio hladan, vlažan i neugodno težak. Nema veze, reče ona. Sa svakom riječi iz usta su joj izlazili sivocrni oblačići, kao prljav dim iz nekog tvorničkog dimnjaka. To je samo tumor, i ne može se operirati, pa nema smisla gubiti snagu na to. Dovraga, dug je povratak u raj, pa ne gubi vrijeme na sitnice. Ali moraš paziti na te tragove... Carolyn, ne znam o čemu govoriš! Nahrupi još jedan val koji Ralpha smoči do struka i ponovno preplavi Carolyn. Kad se povukao, kvrga na njezinu tjemenu počela je pucati. Uskoro ćeš doznati, odgovori Carolyn a tad kvrga na njezinoj glavi prsne kao kad čekić udari u komad mesa. Krvava maglica odleti u čist zrak koji je mirisao na sol i iz nje provrvi horda crnih kukaca veličine žohara. Ralph nikad nije vidio takve kukce - čak ni u snu - i oni ga ispune skoro histeričnim gnušanjem. Pobjegao bi, bez obzira na Carolyn, ali se ukipio, previše osupnut da bi mogao pomaknuti prst, a kamoli ustati i pobjeći. Nekoliko crnih kukaca vrati se natrag u Carolyn kroz njezina u kriku otvorena usta, ali većina ih spuže niz njezine obraze i rame u mokri pijesak. Njihove optužujuće, neljudske oči nisu skretale pogleda s Ralpha. Za sve si ti kriv, kao da su govorile te oči. Mogao si je spasiti, Ralph, i neki bi je bolji čovjek i spasio. Carolyn! vrisne on. Ispruži ruke prema njoj, pa ih povuče, užasnut crnim kukcima koji su se još slijevali iz njezine glave. Iza nje je sjedila Rosalie u vlastitom džepiću tame, gledajući ga ozbiljno i držeći McGovernov zametnuti chapeau u zubima. Jedno Carolynino oko iskoči iz glave i padne na vlažan pijesak poput grudice drhtalice od borovnice. Iz njezine sad šuplje očne duplje rigali su kukci. Carolyn! krikne on. Carolyn! Carolyn! Car -
  • 116. 2 '' - olyn! Carolyn! Car - '' Istog trenutka kad je shvatio da je prestao sanjati, Ralph počne padati. Jedva je postao toga svjestan, a već je udario o pod spavaće sobe. Uspije ublažiti pad dočekavši se na jednu ispruženu ruku i tako si najvjerojatnije prištedi težak udarac u glavu ali zato dozove urlik oštre boli ispod elastičnog zavoja zavezanog visoko na lijevoj slabini. Na trenutak, barem, nije bio svjestan boli. Osjećao je strah, gnušanje, užasnu, bolnu tugu ... a najvećma silnu zahvalnost. Noćna mora - najružniji san koji je ikad sanjao prošlu je i on je ponovno u svijet stvarnog. Odmakne gornji dio pidžame, uglavnom raskopčan, provjeri ima li krvi na zavoju (nije je bilo) pa se uspravi. Tu jednostavna radnja kao da ga je izmoždila; pomisao da bi morao ustati, tek toliko da se ponovno svali natrag u krevet, zasad nije dolazila u obzir. Možda nakon što njegovo uspaničeno, ustreptalo srce malčice uspori. Može li se umrijeti od noćnih mora? upita se on, a umjesto odgovora začuje glas Joea Wyzera: I te kako, Ralph, iako mrtvozornik na formularu najčešće napiše samoubojstvo kao uzrok smrti. Potresen ružnim snom, sjedeći na podu i obgrlivši desnom rukom koljena, Ralph nije sumnjao da su neki snovi dovoljno moćni da ubiju. Pojedinosti njegova sna su blijedjele, ali se svršetka sna i predobro sjećao: potmulog zvuka, poput čekića koji udara u komad govedine i ogavnu provalu kukaca iz Carolynine glave. Bili su krupni, krupni i živahni, a zašto i ne bi bili? Gostili su se mozgom njegove mrtve žene. Ralph tiho, plačljivo jaukne i pokrije lice lijevom rukom, izazvavši novi ubod boli ispod zavoja. Kad je odmaknuo ruku, dlan je bio sklizak od znoja. Što mu je ona, točno, rekla? Čega da se pazi? Vragova bijelog čovjeka? Ne - tragova, a ne vragova. Tragova bijelog čovjeka, kakvi god oni bili. Je li još nešto rekla? Možda i jest, a možda i nije. Nije se mogao pouzdano sjetiti, pa što? Bio je to samo ružan san, zaboga! Samo san, a osim u svijetu sanja koji postoji samo u tabloidima, snovi ne znače ništa i ne dokazuju ništa. Kad netko zaspi, njegov um kao da se pretvara u kramara, koji prekapa po sajmišnim štandovima uglavnom nevrijednih novijih sjećanja, ne pokušavajući naći robu vrijednu ili korisnu nego kričavu i sjajnu. Od njih sastavlja nakazne kolaže, često upadljive; ali koji su uglavnom imali smisla koliko i govor Natalie Deepneau. Pojavila se i kuja Rosalie, čak se i Billov slamnati šešir pojavio u počasnoj ulozi, ali sve to ne znači ništa... osim što sutra navečer neće popiti jednu od onih tableta protiv bolova koju mu je dao bolničar čak ako mu se bude činilo da mu ruka otpada. Ne samo da mu ta koju je popio za kasnih vijesti nije pomogla da dulje spava, kao što se nadao i napola očekivao, nego je vjerojatno i bila krivac za noćnu môru. Ralph uspije ustati s poda i sjesti na rub kreveta. Nesvjestica mu zaleprša kroz glavu poput padobranske svile i on sklopi oči dok ga ne mine. Dok je tako sjedio pognute glave i zatvorenih očiju, napipa svjetiljku na noćnom ormariću i upali je. Kad je otvorio oči, dio spavaće sobe osvijetljen toplim žutim žarom svjetiljke izgledao je jako živo i jako stvarno. Pogleda na sat pokraj svjetiljke. 1:48 ujutro, a on se osjećao potpuno rasanjen i potpuno budan, s tabletom protiv bolova ili bez nje. Ustane, polako ode u kuhinju i pristavi vodu za čaj. Tad se nasloni na kuhinjski element, odsutno trljajući zavoj ispod lijevog pazuha, pokušavajući stišati kuckanje koje su njegove posljednje pustolovine ondje potaknule. Kad je voda zavrela, prelije vruću vodu preko vrećice čaja Sleepytimea - baš smiješno - a tad odnese šalicu u dnevnu sobu. Skljoka se u naslonjač ne upalivši svjetlo; ulična rasvjeta i slaba svjetlost koja je dopirala iz spavaće sobe bili su mu dovoljni. Dakle, pomisli on, ponovno sam tu, prvi red sredina. Predstava može početi.
  • 117. Vrijeme je prolazilo. Nije točno znao koliko, ali kuckanje ispod njegove ruke se smirilo, a čaj više nije bio vruć nego jedva mlačan kad kutom oka uhvati pokret. Ralph okrene glavu, očekujući da će ugledati Rosalie, ali to nije bila Rosalie. Bila su to dva muškarca koji su zakoračili na trijem kuće s druge strane Harris Avenue. Ralph nije mogao vidjeti koje je boje ta kuća - narančaste lučne svjetiljke od natrija koje je grad postavio prije nekoliko godina osiguravale su izvrsnu vidljivost, ali su onemogućavale raspoznavanje boja - no ipak je vidio da je boja ukrasnih štukatura potpuno različita od ostatka kuće. To, zajedno s njezinim položajem, uvjeri Ralpha daje riječ o kući gospođe Locher. Dvojica muškaraca na trijemu May Locher bili su jako niski, ne viši od metar dvadeset. Okruživala ih je zelenkasta aura. Bili su odjeveni u jednake bijele kute, koje su se Ralphu učinile kao one koje su nosili glumci u starim televizijskim sapunicama o liječnicima - crno- -bijelim melodramama, primjerice Ben Casey i Dr. Kildare. Jedan od njih je nešto držao u ruci. Ralph zaškilji. Nije mogao razaznati što, ali je izgledalo oštro i gladno. Ne bi se mogao zakleti na Bibliju da je bio nož, ali bi mogao biti. Da, lako bi mogao biti nož. Njegovu prva jasna procjena o tom prizoru bila je da ti ljudi izgledaju kuo svemirci iz filma o odvođenju Zemljana NLO-ima, na primjer Communion ili Fire in the Sky. Druga pomisao je bila da je ponovno zaspao u fotelju a da nije ni primijetio. Tako je, Ralph - to je ponovno prekapanje po robi na sajmištu, vjerojatno izazvano stresom od uboda noža a potpomognuto tom prokletom tabletom protiv bolova. Nije bilo ničeg zastrašujućeg na ta dva lika na trijemu May Locher osim tog dugačkog, oštrog predmeta koji je jedan od njih dvojice držao u ruci. Ralph pomisli da čak ni napola usnuli mozak ne može zamisliti čuda o paru niskih ćelavaca u bijelim kutama koji kao da su bili višak iz glumačke agencije. A nije bilo ničeg zastrašujućeg ni u njihovu ponašanju - ničeg kriomičnog, ničeg prijetećeg. Stajali su na trijemu kao da imaju pravo biti ondje u najtamnije, najgluše doba jutra. Bili su okrenuti sučelice, a držanje njihovih tijela i velikih ćelavih glava odavalo je dojam da je riječ o dva prijatelja koji vode trezven, uljuđen razgovor. Izgledali su razborito i inteligentno - svemirski putnici koji bi prije rekli, ''Dolazimo s mirom'', nego što bi vas oteli, gurnuli vam sondu u dupe, a tad zabilježili vaše reakcije. No dobro, možda ovaj novi san nije prava stopostotna noćna mora. Nakon one prve, zar se žališ? Ne, naravno da se nije žalio. Naći se na podu jednom na noć je dovoljno, hvala lijepo. No ipak je ovaj san bio zbog nečeg uznemirujući; izgledao je stvarno na način na koji to njegov san o Carolyn nije bio. Ovo je njegova dnevna soba, a ne neka čudna, pusta plaža koju nikad nije vidio. Sjedi u naslonjaču u kojem sjedi svakog jutra i u lijevoj ruci drži šalicu čaja koji se gotovo ohladio, a kad bi prinesao prste desne ruke nosu, kao sad, osjetio bi jedva primjetan miris sapuna ispod noktiju ... Irish Spring kojim se volio nasapunati kad se tuširao... Ralph sune rukom ispod lijevog pazuha i pritisne zavoj prstima. Bol je bila nagla i oštra... ali su ona dvojica malih ćelavaca u bijelim kutama ostali stajati gdje i dosad, na vratima May Locher. Nije važno što misliš da osjećaš, Ralph. Nije važno, jer ''Jebi ga!'' reče Ralph promuklim, tihim glasom. Ustane iz naslonjača i odloži šalicu na stolić pokraj naslonjača. Sleepytime se prolije po TV Guide koji je ležao ondje. ''Jebi ga, ovo nije san!'' 3 Pojuri kroz dnevnu sobu prema kuhinji. Pidžama je lepršala oko njega, stare iznošene papuče greble su i lupkale po podu, a iz mjesta u koje ga je Charlie Pickering ubo nožem na mahove je isijavala bol. On pograbi stolac i odnese ga u malo predvorje stana. Ondje je bio ugrađeni ormar. Ralph ga otvori, upali svjetlo u njemu, postavi stolac tako da može dohvatiti najvišu policu pa stane na nj.
  • 118. Polica je bila zatrpana izgubljenim ili zaboravljenim predmetima, uglavnom Carolyninim. Sitnice, gotovo otpaci, ali kad ih je ugledao, nestane i posljednjih primisli da je ovo san. Nađe prastari paketić M&M-a - njezin potajični gablec, njezina hrana za trenutke očaja. Bilo je tu i čipkano srce, jedna odbačena bijela salonka slomljene pete, fotoalbum. Ti ga predmeti zabole puno više od uboda nožem ispod pazuha, ali nije sad imao vremena za tugu. Ralph se nagne, stavi lijevu ruku na visoku, prašnjavu policu zbog ravnoteže, pa počne prekapati po krami desnom rukom, stalno se moleći Bogu da se kuhinjski stolac ne uzjoguni i izmakne. U rani ispod njegova pazuha sad je mahnito kuckalo i znao je da će ponovno početi krvariti ako uskoro ne prekine s tom lakoatletikom, ali... Siguran sam da je tu negdje. .. gotovo siguran .. . Odgurne svoju staru kutiju s mamcima i pletenu košaru za ribe. Iza košare bila je hrpa časopisa. Onaj na vrhu bio je broj Looka s Andyjem Williamsom na naslovnoj stranici. Ralph ih gume nadlanicom i podigne oblak prašine. Stara vrećica M&M-a padne na pod i pukne, a žarko obojeni bombončići rasipaju se na sve strane. Ralph se nagne još dalje i sad je stajao skoro na prstima. Vjerojatno si to samo utvara, ali mu se učini da je kuhinjski stolac nu kojem je stajao namjeravao učiniti psinu. Tek što je na to pomislio, stolac zaškripi i počne polako kliziti natrag po parketu. Ralph se na to nije obazirao, nije se obazirao ni na kuckanje u slabini a ni na glas koji gaje opominjao da prestane, zaista, jer je to samo san najavi, kao što je pisalo u Hallovoj knjizi da se događa mnogim ljudima koji pate od nesanice, pa iako oni mališani preko puta ulice ne postoje, moglo bi se dogoditi da on ipak stoji na tom stolcu koji se polako odmiče i da bi zaista slomio kuk kad se potpuno izmakne, a kako će objasniti što se dogodilo kad mu to pitanje postavi neki umišljenko na traumatološkom odjelu bolnice? Zastenjavši, on gume ruku dokraja, odgurne kartonsku kutiju iz koje je napola virila ukrasna zvijezda božićnog drvca poput čudnog bodljikavog periskopa (i pritom sruši salonku bez pete na pod) i ugleda što je tražio u lijevom uglu police: kovčežić u kojem je bio njegov stari dalekozor marke ZeissIkon. Ralph siđe sa stolca trenutak prije no što se stolac potpuno otklizao ispod njega, primakne ga, pa se ponovno popne. Nije mogao rukom dosegnuti do kovčežića s dalekozorom, pa dohvati mrežu za pastrve koja je duge godine ležala pokraj košare za ribe i kutije s mamcima i uspije uhvatiti kovčežić iz drugog pokušaja. Privuče ga k sebi, dohvati ručku, siđe sa stolca i stane na salonku. Gležanj se iskrivi i zaboli ga. Ralph posrne, zamlatara rukama da održi ravnotežu i uspije ne udariti licem u zid. No kad je krenuo natrag u dnevnu sobu, osjeti toplu tekućinu ispod zavoja. Ipak mu je uspjelo otvoriti ranu od noža. Predivno. Divna noć chez Roberts ... koliko dugo nije bio pokraj prozora? Nije znao, ali mu se činilo jako dugo i bio je siguran da malih ćelavih liječnika neće bili kad se vrati. Ulica će biti prazna i On se skameni. Kovčežić s dalekozorom klatio se na kožnom remenu i ispisivao dugu polaku trapezoidnu sjenu na podu na kojem je narančasta svjelost ulične rasvjete ležala poput ružnog premaza boje. Mali ćelavi liječnici? Je li ih tako oslovio u mislima? Da, naravno, jer su ih tako nazivali oni - ljudi koji su tvrdili da su ih oni oteli... ispitivali... pa i operirali. To su bili vanzemaljski liječnici, proktolozi iz svemirskih prostranstava. Ali to nije bilo važno. Važno je da Ed se poslužio tim izrazom, pomisli Ralph. Rekao je to one večeri kad me nazvao i upozorio da ne diram u njega i njegove interese. Rekao je da mu je liječnik rekao za Grimiznog kralja i centurione i ostalo. ''Da,'' šapne Ralph. Leđa su mu se mahnito ježila. ''Da, tako je rekao. ''Liječnik mi je rekao. Mali ćelavi liječnik.'''' Kad je stigao do prozora, neznanci su još bili ondje, samo što su, dok je on tražio dalekozor, sišli s trijema May Locher na kolni prilaz. Zapravo, stajali su točno ispod jedne od tih užasnih narančastih svjetiljki. Osjećaj da Harris Avenue izgleda kao prazna pozornica nakon večernje predstave vrati se Ralphu čudnom, gromoglasnom žestinom ... ali s drukčijim značenjem. Kao prvo, pozornica više nije
  • 119. prazna, zar ne? Na njoj se počela odigravati neka zlokobna, noćna predstava, a ta dva čudna stvorenja na ulici bez sumnje su pretpostavila da je gledalište pusto. Što bi učinili kad bi znali da imaju publiku? zapita se Ralph. Što bi mi učinili? Ćelavi liječnici sad su se ponašali kao ljudi koji su se nešto dogovorili. U tom trenutku Ralphu nisu uopće izgledali kao liječnici, unatoč bijelim kutama - nego kao tvornički radnici koji odlaze kući poslije svršetka smjene. Ta dva muškarca, očito dobrih prijatelja, zaustavili su se na trenutak ispred glavnog tvorničkog ulaza kako bi završili razgovor o nekoj temi koja ne može pričekati ni toliko da prođu nekoliko zgrada do najbližeg bara, znajući da će razgovor potrajati minutu-dvije; potpuna podudarnost mišljenja je samo rečenicu ili dvije daleko. Ralph izvadi dalekozor, prinese ga očima i izgubi trenutak-dva na zbunjeno petljanje oko vijka za izoštravanje prije no što shvati da je zaboravio skinuti poklopce s leća. Učini to, pa ponovno podigne dalekozor. Ovog puta ona dvojica koji su stajali ispod stupova ulične rasvjete odmah upadnu u njegovo vidno polje, veliki i odlično osvijetljeni, ali mutni. On okrene vijak između cilindara i skoro istog trenutka njih dvojica se nađu u žarištu. Ralphu zapne dah u grlu. Vidio ih je samo na trenutak; prošlo je tek nešto više od tri sekunde kad jedan od tih ljudi (ako su bili ljudi) kimne glavom i lupne svog kolegu po ramenu. Tad se oboje okrenu i pođu. Ralph je sad vidio samo njihove ćelave glave i glatka, u bijelo odjevenu leđa. Najviše tri sekunde, ali je Ralph u tom kratkom vremenu vidio dovoljno da bi se svojski zabrinuo. Otrčao je po dalekozor iz dva razloga, oba utemeljena na njegovoj nemogućnosti da i dalje vjeruje kako je riječ o snu. Prvi je razlog bio da je želio biti siguran kako će moći identificirati tu dvojicu bude li se to ikad od njega tražilo. Drugi je razlog (manje prihvatljiv njegovu svjesnom umu, ali jednako važan) bio taj da je želio razbiti uznemirujući dojam kako je riječ o bliskim susretima treće vrste. Umjesto da je raspršio tu sumnju, njegov kratak pogled kroz dalekozor ga je pojačao. Mali ćelavi liječnici kao da nisu imali crta lica. O da, imali su lica - oči, nosove, usta - ali su bili istovjetni kao kromirani ukras na istom modelu automobila. Mogli su biti jednojajčani blizanci, ali Ralph nije stekao takav dojam. Izgledali su mu više kao lutke u izlogu robne kuće, kojima su preko noći skinuli najlonske perike. Njihova jeziva sličnost nije bila posljedica genetike nego masovne proizvodnje. Jedina osobitost koju je mogao primijetiti i imenovati bila je nadnaravna glatkoća njihove kože nijedan nije imao nijednu vidljivu boru. Nikakvih madeža, pjega ili ožiljaka, iako bi mu to možda moglo promaknuti i kroz jači dalekozor. Osim glatke i neobično nenaborane kože, sve je ostalo bilo subjektivno. A tako ih je kratko uspio vidjeti! Da je brže našao dalekozor, bez petljancije sa stolcem i mrežom za pecanje, i da je primijetio da poklopci nisu skinuti umjesto što je gubio vrijeme na izoštravanje slike, mogao bi si uštedjeti dio ili svu tjeskobu koju je sad osjećao. Izgledaju kao skice, pomislio jc trenutak prije no što su mu okrenuli leđa. Mislim da me zapravo to zabrinjava. Ne njihove identične ćelave glave, identične bijele kute, pa čak ni to što nemaju bora. Zabrinjava me to što izgledaju kao skica - oči kružnice, male ružičaste uši kao črknjice učinjene flomasterom, usta dva brza, skoro nemarna poteza blijedoružičastom vodenom bojom. Ne izgledaju ni kao ljudi ni kao vanzemaljci; izgledaju kao na brzinu nacrtani prikazi... ne znam čega. Dio je siguran u jedno: Liječnici #1 i #2 bili su uronjeni u blještave aure koje su kroz dalekozor izgledale zeleno-zlatne i ispunjene tamnim crvenkasto-narančastim mrljama koje su bile poput iskri koje se dižu iz logorske vatre. Te su aure Ralphu djelovale snažno i zdravo, iako njihova bezlična, nezanimljiva lica nisu. Lica? Nisam siguran da bih ih mogao ponovno prepoznati čak i pod prijetnjom revolvera. Kao da su stvoreni da ih se zaboravi. Kad bi bili ćelavi - to ne bi bilo teško. Ali s perikama i ako bi sjedili, pa ne bih vidio da su niski? Možda bi pomoglo to što nemaju bora, a možda i ne bi. No aure... zeleno-zlatne s
  • 120. crvenim mrljama koje jure kroz njih ... prepoznao bih i u bunilu. Ali nešto nije u redu s njima, zar ne? Sto? Sjeti se odgovora tako lako kao što su se ona dva stvorenja našla u njegovu vidnom polju kad se naposljetku sjetio skinuti poklopce s leća. Oba mala liječnika bili su omotani sjajnim aurama ... ali im se iz ćelave glave nije dizala balonska uzica. Nije bilo ni traga uzicama. Oni polako odu niz Harris Avenue prema Strawford parku, lakoćom dvojice prijatelja u nedjeljnoj šetnji. Trenutak prije no što su izašli iz kruga svjetlosti koju je bacala ulična svjetiljka ispred kuće May Locher, Ralph spusti dalekozor na predmet koji je Liječnik #1 držao u desnoj ruci. Nije bio nož, kao što je pretpostavio, ali ipak nije bio ni predmet kojeg bi rado ugledali u ruci neznanca koji odlazi iz nečije kuće u gluho doba noći. Bile su to duge škare od nehrđajućeg čelika. 4 Ponovno ga obuzme osjećaj da ga netko neumorno gura prema ulazu u tunel u kojem ga očekuje svašta neugodno, samo što je sad to pratio i osjećaj panike, jer se činilo da su ga snažno gurnuli dok je spavao i sanjao svoju mrtvu ženu. Nešto u njemu željelo je vrisnuti od užasa i Ralph shvati da će, ako se odmah nekako ne smiri, uskoro vrištati naglas. On zatvori oči i počne duboko disati, pokušavajući sa svakim udisajem zamisliti neku vrstu hrane: rajčicu, krumpir, Snickers, prokulicu. Doktor Jamal je naučio Carolyn tu jednostavnu tehniku opuštanja koja je često uspjela suzbiti njezine glavobolje da se ne razmašu - čak i posljednjih šest tjedana, kad je tumor počeo bujati, ta je tehnika djelovala, i sad obuzda Ralphovu paniku. Srce uspori, a želja za vrištanjem počne slabiti. I dalje duboko dišući i misleći (jabuka kruška komad pite od limuna) na hranu, Ralph brižljivo ponovno poklopi leće dalekozora. Ruke su mu se još tresle, ali ne toliko jako da se nije mogao njima služiti. Kad je dalekozor bio poklopljen i vraćen u kovčežić, Ralph oprezno podigne lijevu ruku i pogleda zavoj. U sredini zavoja bila je crvena točka veličine aspirina, ali se činilo da se ne širi. Dobro. U ovome nema ničeg dobrog, Ralph. Istina, ali to mu neće pomoći zaključiti što se točno dogodilo ili što će učiniti u vezi s tim. Prvi je korak bio zasad zaboraviti na stravičan san o Carolyn i razmisliti o tome što se zapravo dogodilo. ''Budan sam otkad sam pao na pod,'' reče Ralph praznoj sobi. ''To je sigurno kao što je sigurno da sam vidio one ljude.'' Da. Zaista ih je vidio i zeleno-zlatne aure oko njih. Nije bio jedini; Ed Deepneau je vidio najmanje jednog. Ralph bi se okladio u život svoje djece, da ih ima. No nije mu laknulo kad je shvatio da on i njegov susjed paranoik koji tuče ženu vide iste ćelave patuljke. I aure, Ralph - je li i njih spominjao ? Pa, nije se poslužio točno tim riječima, ali je Ralph bio prilično siguran da je najmanje dvaput mislio na aure. Ralph, svijet je ponekad pun boja. To je bilo u kolovozu, malo prije no što je John Leydecker uhitio Eda zbog obiteljskog nasilja, tek običnog prekršaja. I tad, skoro mjesec dana poslije kad je nazvao Ralpha telefonom: Vidiš li već boje?
  • 121. Najprije boje, a sad mali ćelavi liječnici, sigurno ni Grimizni kralj nije daleko. Čak i da to zasad zaboravi, što učiniti u vezi s time što je upravo vidio? Odgovor mu padne na um neočekivanom, ali dobrodošlom jasnoćom. Problem nisu bili njegovo duševno zdravlje, ili aure, ili mali ćelavi liječnici, nego May Locher. Upravo je vidio kako dvojica neznanaca izlaze iz kuće gospođe Locher u gluho doba noći... a jedan je nosio potencijalno smrtonosno oružje. Ralph ispruži ruku pokraj kovčcžića s dalekozorom, uzme telefon i nazove 911. 5 ''Redarstvenica Hagen.'' Ženski glas. ''Izvolite?'' ''Slušajte me pažljivo i djelujte brzo,'' oštro će Ralph. Omamljena neodlučnost koja se tako često vidjela na njegovu licu od sredine ljeta nestala je; sjedeći uspravno u naslonjaču s telefonom u krilu nije izgledao kao sedamdesetogodišnjak nego kao zdrav i čio pedesetpetogodišnjak. ''Mogli biste jednoj ženi spasiti život.'' ''Gospodine, molim vas vaše ime i - '' ''Ne prekidajte me, molim vas, gospođo Hagen,'' reče čovjek koji se više nije mogao sjetiti posljednjih četiriju znamenki filmskog centra grada Derryja. ''Probudio sam se prije stanovitog vremena, nisam mogao ponovno zaspati i odlučio malo bdjeti. Moja dnevna soba gleda na gornji dio Harris Avenue. Upravo sam vidio - '' Ralph malčice zastane, razmišljajući ne o tome što je vidio nego o tome što želi reći policajki Hagen da je vidio. Sjeti se rješenja brzo i lako kao što je i odlučio nazvati 911. ''Vidio sam dvojicu muškaraca kako izlaze iz kuće malo iznad trgovine Red Apple. Kuća pripada ženi po imenu May Locher. L-O-C-H-E-R, prvo slovo je L kao u riječi Lexington. Gospođa Locher je teško bolesna. Nikad još nisam vidio tu dvojicu.'' On ponovno zašuti, ali ovog puta namjerno, želeći postići najveći mogući dojam. ''Jedan od njih je u ruci držao škare.'' ''Adresa mjesta događaja?'' upita policajka I lagen. Zvučala je prilično smireno, ali je Ralph osjetio da je puno njezinih žaruljica zasvijetlilo. ''Ne znam,'' reče on. ''Nađite u telefonskom imeniku, gospođo Hagen ili recite dežurnim policajcima da potraže žutu kuću s ružičastim ukrasima nekoliko zgrada udaljenu od trgovine Red Apple. Vjerojatno će im biti potrebna baterija da je raspoznaju zbog proklete narančaste ulične rasvjete, ali će je naći." "Da, gospodine, sigurna sam da hoće, ali mi je ipak potrebno vaše ime i adresa za naš - '' Ralph polako spusti slušalicu. Sjedio je zagledan u telefon skoro punu minutu, očekujući da zazvoni. A kad nije, on zaključi da ili nemaju modeme uređaje za ulaženje u trag telefonskim pozivima koje je vidio u televizijskim dokumentarcima o radu policije ili nisu bili uključeni. To je dobro. Nije doduše rješavalo problem što će učiniti ili reći ako May Locher iz njezine grozne žuto-ružičaste kuće iznesu sasječenu na komade, ali mu je omogućilo malo vremena za razmišljanje. Ispod njegovih prozora, Harris Avenue ostala je mirna i tiha, osvijetljena jedino snažnim svjetiljkama koje su marširale u oba smjera kao nadrealistički san o perspektivi. Predstava - kratka, ali napeta - kao da je završila. Pozornica je ponovno bila prazna. Ona Ne, ipak ne sasma prazna. Rosalie došepeše iz pokrajnje uličice između Red Applea i željeznarije True Value. Oko njezina vrata lepršao je izblijedjeli rubac. Danas nije bio četvrtak, nije bilo kanti za smeće po kojima bi Rosalie prekapala i ona živahno krene pločnikom. Hodala je tako do kuće May
  • 122. Locher, gdje zastane i spusti njušku (gledajući taj dug i prilično lijep nos, Ralphu bi se kadšto učinilo da Rosalie ima ponešto krvi škotskog ovčara). Nešto ondje svjetluca, shvati Ralph. Ponovno izvadi dalekozor iz kovčežića i uperi ga u Rosalie. Kad je to učinio, u mislima se vrati u 10. rujna - kad je sreo Lois i Billa ispred ulaza u Strawford park. Sjetio se kako je Bili obgrlio Lois oko struka i poveo je niz cestu; kako su ga podsjetili na Ginger Rogers i Freda Astairea. A najviše se sjećao sablasnih tragova koje su oni za sobom ostavljali. Loisini su bili zeleni, a Billovi maslinastozeleni. Priviđenja, tako je tad mislio, u dobrim starim danima prije no što je počeo privlačiti pozornost luđaka kao što je Charlie Pickering i viđati ćelave male liječnike usred noći. Rosalie je njušila sličan trag. Bio je iste zeleno-zlatne boje kao aure koje su okruživale Ćelavog Liječnika #1 i Ćelavog Liječnika #2. Ralph polako okrene dalekozor s psa i ugleda još tragova, dva para tragova, od kolnog prilaza prema parku. Blijedjeli su - blijedjeli pod njegovim pogledom - ali su bili ondje. Ralph ponovno usmjeri dalekozor prema Rosalie, odjedanput osjetivši silnu ljubav za tu olinjalu lutalicu ... a zašto i ne bi, uostalom? Ako mu je bio potreban posljednji, nepobitni dokaz da je zaista vidio to što je mislio da je vidio, Rosalie je bila taj dokaz. Da je ovdje mala Natalie, i ona bi ih vidjela, pomisli Ralph ... a tad sve njegove dvojbe počnu ponovno navirati. Bi li? Mislio je da je dijete posegnulo za blijedim aurama koje su ostavljali njegovi prsti, a bio je uvjeren da je zurila u sablasni zeleni dim koji je šušteći izlazio iz cvijeća u kuhinji, ali kako može u to biti siguran? Kako itko može biti siguran u što dijete gleda ili za čim poseže? Ali Rosalie... pogledaj, pogledaj je, vidiš li? Jedina je nevolja bila u tome da on nije vidio tragove dok Rosalie nije počela njuškati po pločniku. Možda je njuškala očaravajući zaostali miris pismonoše, a ono što on vidi plod je njegova umornog, sna željnog uma... baš kao i mali ćelavi liječnici. U uvećanom vidnom polju dalekozora, Rosalie krene niz Harris Avenue nosa priljubljena uz pločnik dok je svojim očerupanim repom polako mahala amo-tamo. Prelazila je sa zeleno-zlatnih tragova Liječnika #1 na one Liječnika #2, pa ponovno na one Liječnika #1. Ralph, zašto mi ne kažeš kakav trag ta kuja lutalica slijedi? Misliš li da je moguće da pas slijedi priviđenje? To nije priviđenje; to su tragovi. Pravi tragovi. Tragovi bijelog čovjeka za koje ti je Carolyn rekla da pripaziš na njih. Znaš to. Vidiš. ''Ali to je glupost,'' reče samom sebi. ''Glupost!'' Zar? Je li? Onaj je san možda bio više od sna. Ako postoji hiperstvarnost - a on je sad mogao prisegnuti da postoji - tad možda postoji i prekognicija. Ili duhovi koji dolaze u snovima i predskazuju budućnost. Tko zna? Kao da su se vrata u stijeni stvarnosti širom otvorila... a kroz njih je proletjelo puno nepoželjnih stvari. U jedno je bio siguran: tragovi su zaista bili ondje. On ih je vidio, Rosalie nanjušila, i to je to. Ralph je otkrio velik broj čudnih i zanimljivih stvari za ovih šest mjeseci u kojima se runo budio, a jedna od njih je bila da je ljudska sposobnost samozavaravanja na najnižoj točki između tri i šest sati ujutro, a sad je bilo ... Ralph se nagne da pogleda uru na kuhinjskom zidu. Prošlo pola četiri. Aha. On ponovno podigne dalekozor i ugleda kako Rosalie još hoda po tragovima ćelavih liječnika. Kad bi netko sad naišao po Harris Avenue - s obzirom na kasni sat teško vjerojatno ali ne i nemoguće - vidjeli bi tek psa lutalicu prljave dlake, kako njuška po pločniku, besciljno, kao svi neizdresirani psi bez vlasnika. Ali je Ralph vidio što Rosalie njuška i naposljetku si je dopustio povjerovati svojim očima. Bila je to dozvola koju će si možda oduzeti kad grane sunce, ali zasad je točno znao što vidi.
  • 123. Rosalie naglo podigne glavu. Naćuli uši. Na trenutak je bila skoro lijepa, kao što je lijep lovački pas kad pokazuje lovinu. A tad, nekoliko trenutaka prije no što su prednja svjetla automobila koji se približavao raskršću Harris Avenue i Witcham Street okupala ulicu svjetlošću, ona se vrati putem kojim je i došla, izvijajući se i hramljući i Ralph se sažali na nju. Kad bolje razmisli, što je Rosalie nego jedan od Gerijatričara iz Harris Avenue, samo što se ona ne može povremeno utješiti partijom remija ili pokera s drugim pripadnicima svoje vrste? Ona šmugne u uličicu između Red Applea i željeznarije trenutak prije no što policijski automobil skrene iza ugla i polako doplovi niz ulicu. Isključio je sirenu, ali ne i signalna svjetla. Ona su bojala usnule kuće i male trgovine nanizane duž ovog dijela Harris Avenue naizmjeničnim bljeskovima crvene i plave svjetlosti. Ralph vrati dalekozor u krilo i nagne se u naslonjaču, podlaktica položenih na bedra, i zagleda se pomnjivo. Srce mu je tuklo dovoljno snažno da ga je mogao osjetiti u sljepoočicama. Automobil je puzao pokraj Red Applea. Reflektor postavljen na desnoj strani se upali i svjetlosna zraka počne kliziti preko pročelja usnulih kuća na kraju ulice. Najčešće bi kliznula preko kućnih brojeva postuvljcnih pokraj vrata ili na stupovima trijema. Kad obasja broj na kući Muy Locher (86, ugleda Ralph, a nije mu bio potreban dalekozor da ga pročita) zadnja svjetla automobila zasvijetle i automobil se zaustavi. Iz njega izađu dva uniformirana policajca i krenu prema prilazu kući, nesvjesni čovjeka koji ih promatra kroz zatamnjeni prozor na drugom katu kuće na drugoj strani ulice i sve bljeđih zeleno-zlatnih tragova nogu po kojima su gazili. Nešto su se dogovarali i Ralph ponovno podigne dalekozor da ih izbliza pogleda. Bio je gotovo siguran da je mlađi muškarac bio onaj uniformirani policajac koji je došao s Leydeckerom u Edovu kuću kad su ga uhitili. Knoll? Je li se tako zvao? ''Ne,'' promrmlja Ralph. ''Nell. Chris Nell. Ili možda Jess.'' Nell i njegov partner kao da su ozbiljno o nečem raspravljali - puno ozbiljnije nego mali ćelavi liječnici prije no što su se udaljili. Ovaj je razgovor završio tako da su policajci izvukli oružje i popeli se uskim stubama na trijem gospođe Locher, jedan po jedan. Nell je išao prvi. On pritisne zvono, pričeka, pa pritisne još jednom. Ovaj put se naslonio na zvono dobrih pet sekundi. Pričekaju još malo a tad onaj drugi policajac prođe pokraj Nella pa i on pritisne zvono. Možda taj zna tajno umijeće pritiskanja zvonca, pomisli Ralph. Možda je to naučio tako da se javio na oglas Rosenkreuzera.84 Ako jest, tehnika se ovog puta nije pokazala uspješnom. Još nije bilo odgovora i Ralpha to nije čudilo. Bez obzira na čudne ćelave ljude sa škarama, sumnjao je da bi gospođa Locher mogla ustati iz kreveta. Ali ako je vezana za postelju, možda ima družbenicu, nekoga tko joj kuha hranu, pomaže da ode na zahod ili da joj podmetne bolničku gusku Chris Nell - ili možda Jess - ponovno priđe vratima. Ovaj put zaobiđe zvono u korist stare tehnike bum, bum, bum, otvorite u ime zakona. Učini to lijevom šakom. U desnoj je još držao revolver čiju je cijev prislonio uz nogavicu svojih hlača. Užasan prizor, jednako jasan i uvjerljiv kao i aure koje je vidio, ispuni Ralphov mozak. Ugleda ženu kako leži u krevetu, s prozirnom maskom za kisik na ustima i nosu. Iznad maske, njezine zacakljene oči slijepo strše iz duplji. Ispod maske, njezino grlo zjapi u širokom, nasjeckanom osmijehu. Posteljina i prsni dio ženine spavaćice natopljeni su krvlju. Nedaleko od nje, na podu, leži, licem na podu, leš druge žene - družbenice. Na leđima spavaćice od ružičastog flanela te druge žene vide se koraci ubodnih rana, učinjenih vrškovima škara Liječnika #1. Ralph je znao da bi, kad bi se podiglo spavaćicu i bolje pogledalo, svaka rana izgledala točno kao rana ispod njegova pazuha... kao divovska točka kakvu crtaju djeca koja tek uče pisati štampana slova.
  • 124. Ralph pokuša treptanjem odagnati jeziv prizor. Nije se dao. U rukama osjeti tupu bol i shvati da ih je čvrsto stisnuo u šake i da noktima bode u dlanove. Prisili se otvoriti šake i uhvati se njima za bedra. Sad okom svog uma ugleda ženu u ružičastoj spavaćici kako se trza - još je bila živa. Ali možda ne zadugo. Sigurno ne zadugo ako ova dva vola ne odluče učiniti nešto djelotvornije nego samo stajati na trijemu i naizmjence udarati po vratima ili trzati po strunama zvona. ''Hajde, momci,'' reče Ralph, stišćući bedra. ''Hajde, krenite, što kažete na to?'' Znaš da te stvari koje vidiš, da su one samo u tvojoj glavi, zar ne? upita samog sebe zabrinuto. Hoću reći, ondje možda leže dvije mrtve žene, naravno, može biti, ali to ne znaš, je li tako? Nisu to aure ili tragovi ... Ne, nije to bilo isto što i aure i tragovi, i da, on to zna. A zna i da nitko ne otvara vrata u Harris Avenue 86 i da to ne sluti na dobro za nekadašnju školsku kolegicu Billa McGoverna iz Cardvillea. Nije vidio krv na škarama u ruci Liječnika #1, ali s obzirom na kolebljivu kakvoću starog dalekozora marke Zeiss-Ikon, to ništa ne znači. A on ih je mogao obrisati prije no što je izašao iz kuće. Čim je na to pomislio, njegova mašta doda krvavi ručnik pokraj mrtve družbenice u ružičastoj spavaćici. ''Hajde, vas dvojica!'' Ralph tiho zavapi. ''Isuse Kriste, zar ćete stajati tu cijelu noć?'' Harris Avenue obasjaju još jedna svjetla. Novopridošli automobil bio je neoznačen Ford s crvenom okruglom bljeskalicom na komandnoj ploči. Muškarac koji je izašao iz njega bio je u civilu - s?va jakna od popelina i plava štrikana ribarska kapa. Ralph se na trenutak ponadao da će pridošlica biti John Leydecker, iako mu je Leydecker rekao da mu smjena počinje tek u podne, ali nije morao provjeravati dalekozorom da shvati kako to nije on. Ovaj je čovjek bio puno mršaviji i imao tamne brkove. Policajac broj 2 mu priđe, dok je Chris ili Jess Nell otišao iza kuće gospođe Locher Tad nastupi jedna od onih stanki koje se u filmovima izrežu na montažnom stolu. Policajac broj 2 vrati revolver u futrolu. On i onaj novopridošli detektiv stajali su u podnožju trijema gospođe Locher. Razgovarali su i pogledavali svako malo u zatvorena vrata. Uniformirani policajac krene u smjeru u kojem je otišao Nell, no detektiv ga zgrabi za ruku i zadrži. Porazgovaraju još malo. Ralph jače stisne svoja bedra i ispusti tih, očajan zvuk nestrpljenja. Otegne se još nekoliko minuta a tad se sve dogodi odjedanput na taj zbunjujući, istodobni, nedovršeni način na koji se razvijaju krizne situacije. Stigne još jedan policijski automobil (kuća gospođe Locher i susjedna kuća s desne i lijeve strane sad su se kupale u zrakama kontrastnog crvenog i žutog svjetla). Iz njega izađu još dva uniformirana policajca, otvore prtljažnik i izvade veliku napravu koja se Ralphu učini poput prijenosne sprave za mučenje. Sjeti se da taj uređaj nazivaju Raljama života . Nakon strašne oluje u proljeće 1985. godine, oluje koja je skrivila smrt više od dvije stotine ljudi - od kojih su se mnogi utopili u svojim automobilima u kojima su bili uhvaćeni kao u stupici - školarci Derryja organizirali su akciju prikupljanja novca da se kupi jedan takav uređaj. Dok su ona dva novopridošla policajca nosili Ralje života preko pločnika, ulazna vrata susjedne kuće se otvore i obitelj Eberly, Stan i Georgina, izađu na svoj trijem. Bili su odjeveni u kupaće ogrtače "Ona i on". Stanova sijeda kosa štrcala je u podivljalim čupercima koji podsjete Ralpha na Charlieja Pickeringa. Ralph podigne dalekozor, nakratko pogleda njihova znatiželjna, uzbuđena lica, pa ga spusti u krilo. Sljedeće vozilo koje je stiglo bilo je bolničko vozilo. Kao i kod policijskih automobila koji su već stigli, i njegova je sirena bila isključena iz obzira prema dobu noći, ali je imalo pun krov crvenih svjetala koja su mahnito bljeskala. Ralphu su se ti događaji na drugom kraju ulice učinili poput prizora iz jednog od njegovih omiljenih filmova o Prljavom Harryju, samo s isključenim tonom. Ona dva policajca donesu ''Ralje života'' do polovice travnjaka, pa ga spuste. Onaj detektiv u vjetrovki i vunenoj kapici okrene se prema njima i podigne ruke do visine ramena, dlanova okrenutih
  • 125. prema van kao da kaže Kamo ste mislili s time? Provaliti vrata? Istog trenutka, policajac Nell vrati se iza kuće. Odmahivao je glavom. Detektiv u vunenoj kapici se naglo okrene, projuri pokraj Nella i njegova partnera, popne se po stubama, podigne jednu nogu i udari njome u ulazna vrata May Locher. Stane da raskopča jaknu, vjerojatno da oslobodi pristup revolveru pa uđe ne osvrnuvši se. Ralphu dođe da zaplješće. Nell i njegov partner nesigurno se pogledaju, pa pođu za detektivom po stubama i kroz vrata. Ralph se nagne u stolcu, toliko blizu prozoru da su njegove nosnice stvarale male maglene ruže na staklu. Tri muškarca, čije su bijele bolničke hlače izgledale narančasto u bljesku snažnih uličnih svjetiljki, izađu iz bolničkog vozila. Jedan od njih otvori stražnja vrata i tad njih trojica ostanu ondje, ruku nabijenih u džepove, čekajući da vide hoće li biti potrebni. Ona dva policajca koji su donijeli ''Ralje života'' do polovine travnjaka gospođe Locher pogledaju se, slegnu ramenima, podignu uređaj i počnu ga nositi natrag prema svom automobilu. Na mjestu gdje su ga položili na travnjak ostalo je nekoliko velikih iščupanih busenova. Samo da je živa, i ništa više, pomisli Ralph. Samo da je ona - i osoba koja je s njom bila u kući živa. Detektiv se pomoli na vratima i Ralpha zazebe oko srca kad on rukom da znak ljudima iz bolničkog vozila. Njih dvojica izvade nosila sa složivim postoljem; treći ostane na mjestu. Nosači žustrim, ali ne i trčećim korakom prijeđu preko prilaza i uđu u kuću, a kad je bolničar koji je ostao kod vozila izvadio kuti ju cigareta i jednu pripalio, Ralph je znao - odmah, potpuno, nedvojbeno - da je May Locher mrtva. 6 Stan i Georgina Eberly priđu niskoj živici koja je dijelila njihovo ulično dvorište od onog gospođe Locher. Uhvatili su se oko struka i Ralphu su izgledali kao ostarjeli, debeli i prestrašeni blizanci Bobbsey. I drugi su susjedi izlazili, probuđeni ili tihim gomilanjem bljeskavih policijskih i bolničkih svjetala ili zato što je proradila telefonska mreža na tom kratkom dijelu Harris Avenue. Većina ljudi koje Ralph ugleda bili su vremešni (''Mi, ljudi u zlatnim godinama'', nazivao ih je Bill McGovern... i uvijek podrugljivo podigao obrvu, dabome), muškarci i žene čiji je san bio krhak i lako se prekidao i u najnormalnijim prilikama. On shvati da su Ed, Helen i beba Natalie bili najmlađe osobe na potezu odavde do Extensiona... a sad Deepneauovih više nema. Mogao bih sići, pomisli on. Odlično bih se uklopio. Još jedan od Billovih ljudi u zlatnim godinama. Samo što nije mogao. Noge su mu bile poput slabo povezanih vrećica čaja, i bio je uvjeren da će se, pokuša li ustati, srušiti na pod kao da u njemu nema nijedne koščice. I tako je sjedio i promatrao kroz prozor kako se razvija predstava na pozornici koja je uvijek bila prazna u taj sat... osim što bi ponekad prošla Rosalie. Bila je to predstava koju je on postavio na scenu, jednim telefonskim pozivom. Gledao je bolničare kad su izašli iz kuće noseći nosila, hodajući sporije nego prije zbog plahtom omotanog lika remenima privezanog za njih. Zaraćene zrake plavog i crvenog svjetla treptale su po toj plahti i nogama, bokovima, rukama, vratu i glavi koji su se nazirali ispod nje. Ralpha to baci natrag u njegov san. Ugleda svoju ženu ispod plahte - ne May Locher, nego Carolyn Roberts. Svakog trenutka prsnut će joj glava i iz nje će pokuljati crni kukci, oni koji su se tovili mesom njezina oboljelog mozga. Ralph pritisne oči zapešćima. Zvuk - nerazgovijetan zvuk bola i gnjeva, užasa i slabosti - omakne mu se. Sjedio je tako dugo, žaleći što je sve to vidio i slijepo se nadajući da nikad neće morati ući u tunel, ako zaista postoji tunel. Aure su bile sjajne i prekrasne, ali u njima zajedno nema toliko ljepote koja bi
  • 126. izbrisala jedan trenutak onog strašnog sna u kojem je našao svoju ženu zakopanu ispod linije plime, nema dovoljno ljepote da izbriše užase njegovih izgubljenih, probdjevenih noći ili pogled na taj u plahtu omotan lik kojeg kotrljaju na nosilima iz kuće i preko ulice. Želio je da predstava završi, ali ne samo to. Dok je tako sjedio i pritiskao dlanove na vjeđe svojih zatvorenih očiju, želio je da se sve to svrši - sve. Prvi put u dvadeset pet tisuća dana života, Ralph Roberts poželi da je mrtav.
  • 127. Deveto poglavlje 1 Na zidu škuljice koja je detektivu Johnu Leydeckeru služila kao ured, bio je filmski plakat, vjerojatno kupljen u nekoj od videoteka za dolar ili tri. Na njemu je bio slonić Dumbo kako leti pomoću svojih raširenih čarobnih ušiju. Preko Dumbova lica bila je nalijepljena fotografija glave Susan Day, brižljivo izrezane oko surle. Na animiranom krajoliku ispod slonica, netko je nacrtao putokaz na kojem je pisalo DERRY 250. ''Dražesno,'' reče Ralph. Leydecker se nasmije. ''Nije baš politički pravilno, zar ne?'' ''Blago rečeno,'' reče Ralph i zapita se što bi Carolyn rekla na plakat - ili, kad je već kod toga, što bi Helen rekla. Bilo je petnaest minuta do dva oblačnog, prohladnog ponedjeljka i on i Leydecker su se upravo vratili iz gradske sudnice, gdje je Ralph dao izjavu o svojem jučerašnjem susretu s Charlijem Pickeringom. Ispitivao ga je pomoćnik okružnog tužitelja koji je Ralphu izgledao kao da će se za godinu-dvije početi brijati. Leydecker je otišao s njim kao što je obećao i sjedio u kutu tužiteljeva ureda, ništa ne govoreći. Pokazalo se da je njegovo obećanje da će Ralpha počastiti kavom višemanje stilska figura - neka otrovna smjesa iscurila je iz automata od vatrostalnog stakla u uglu pretrpane kantine na drugom katu policijske postaje. Ralph jc oprezno pijuckao svoju i laknulo mu je kad se pokazalo da je boljeg okusa nego izgleda. ''Šećer? Vrhnje?'' upita Leydecker. ''Revolver da je gađaš?'' Ralph se nasmiješi i odmahne glavom, ''Dobra je ... iako ne bi trebalo vjerovati mojem sudu. Prošlog sam ljeta smanjio potrošnju na dvije šalice dnevno i sad mi je svaka kava dobru.'' ''Kao ja i cigarete - što manje cigareta popušim, to mi više prijaju. Grijeh je prokleto težak.'' Leydecker izvadi tuljac s čačkalicama, istrese jednu i gurne je u kut usta. Tad stavi svoju šalicu na računalo, ode do plakala s Dambom i počne vaditi čavliće iz kutova plakata. ''Nemoj to činiti zbog mene,'' reče Ralph. ''Ovo je tvoj ured.'' ''Nije.'' Leydecker izvuče brižljivo izrezanu fotografiju Susan Day s plakata, zgužva je u kuglicu i baci u košaricu za otpatke. A tad počne zamatati plakat u čvrst valjak. ''Oh? Zašto je tvoje ime na vratima?'' ''Ime je moje, ali je ured tvoj i ostalih poreznih obveznika, Ralph. I od svakog televizijskog vidiota s Minicamom koji ušeta ovamo. A ako ovaj plakat slučajno prikažu u podnevnom dnevniku, našao bih se u nebranom grožđu. Zaboravio sam ga skinuti kad sam otišao u petak navečer, a vikend sam bio slobodan, inače rijetkost u ovom poslu.'' ''Znači, nisi ga ti nalijepio.'' Ralph makne papire s drugog stolca u majušnom uredu i sjedne. ''Ne. Neki su kolege priredili zabavu u moju čast u petak poslije podne. Zajedno s kolačima, sladoledom i darovima.'' Leydecker prekopa po stolu, izvadi gumicu pa je natakne na plakat da se ne bi otvorio, vime šaljivim okom kroz njega u Ralpha pa ga baci u koš. ''Dobio sam komplet gaćica s nazivima dana u tjednu i izrezanim dijelom za spolovilo, ovlaživač rodnice s mirisom jagode, hrpu propagandne literature ''Prijatelja života'' - uključujući i strip s naslovom Denisina neželjena trudnoća - i taj plakat.''
  • 128. ''Pretpostavljani da to nije bila rođendanska proslava, ha?'' ''Ne.'' Leydecker pukne člancima prstiju i uzdahne gledajući u strop. ''Dečki su proslavljali moje imenovanje za vođenje posebnog slučaja.'' Ralph ugleda jedva vidljive plamičke plave aure oko Leydeckerova lica i ramena, ali ih u ovom slučaju nije morao pokušavati ''pročitati''. ''Susan Day, zar ne? Zadužili su te da je čuvaš dok je u gradu.'' ''Pogodak iz prve. Naravno, bit će tu i državna policija, ali oni se uglavnom u takvim slučajevima brinu o regulaciji prometa. Možda će bili i FBI-evaca, ali oni se uglavnom drže u pozadini, fotografiraju i dogovaraju tajnim znakovima.'' ''Ona ima i svoje osiguranje, zar ne?'' ''Da, ali ne znam koliko i kakvi su. Jutros sam razgovarao s njihovim šefom i barem zna što govori, ali moramo angažirati i naše dečke. Petoricu, prema naredbi koju sam dobio u petak. Znači ja i još četvorica koji će se dobrovoljno prijaviti čim im ja kažem. Svrha je toga ... samo malo ... svidjet će ti se ...'' Leydecker prekopa po papirima na stolu, nađe papir koji je tražio i podigne ga: ''... osigurati budnost i uočljivost.'''' On spusti papir na stol i nasmiješi se Ralphu. U tom osmijehu nije bilo veselja. ''Drugim riječima, ako netko upuca kvočku ili je okupa u kiselini, želimo da Lisette Benson i drugi vidioti barem snime da smo bili nazočni.'' Leydecker pogleda u smotani plakat u svojem košu i podigne srednji prst u zrak. ''Kako ti netko koga ne poznaješ može biti toliko antipatičan?'' ''Nije mi antipatična, Ralph. Ja je mrzim. Slušaj - ja sam katolik, moja ljubljena majka bila je katolkinja, moja djeca - ako ću ih imati - bit će ministranti u crkvi svetog Joea. Divno je biti katolik. Sad dopuštaju i da se petkom jede meso. Ali ako misliš da biti katolik znači da sam za to da se pobačaji ponovno proglase protuzakonitim, našao si krivog čovjeka. Ja sam katolik koji ispituje tipove koji tuku vlastitu djecu gumenim crijevom ili ih gurnu niz stube nakon što se napiju dobrog irskog viskija i raznježe nad njihovim majkama.'' Leydecker zavuče ruku ispod košulje i izvadi mali zlatni medaljon. Stavi ga na prste i nagne prema Ralphu. ''Marija, Isusova majka. Nosim je od trinaeste godine. Prije pet godina, uhapsio sam čovjeka koji je nosio jedan takav. Upravo je skuhao svojeg dvogodišnjeg posinka. To je istinita priča. Tip je pristavio veliki kotao vode i kad je zaključala, on uhvati dječaka za gležnjeve i spusti ga u vodu kao jastoga. Zašto? Jer je mali piškio u krevet, to nam je rekao. Vidio sam leš i da znate, kad vidite nešto takvo, fotografije koje vam ti mamlazi koji melju o pravu na život pokazuju, a na kojima su prikazani abortusi koji se vrše na vakuum, ne izgledaju tako strašno.'' Leydeckerov glas malo zadrhti. ''Ono što najviše pamtim je kako je taj čovjek plakao i držao se za taj medaljon s likom Djevice Marije oko vrata i govorio da se želi ispovjediti. Ponosio sam se što sam katolik, Ralph, da znaš ... a papa, mislim da mu se ne bi smjelo dopustiti da izražava mišljenje o tome dok i sam ne postane otac ili dok barem ne provede godinu dana njegujući djecu majki koje uzimaju crack.'' ''Dobro,'' reče Ralph. ''A što imaš protiv Susan Day?'' ''Ona dolijeva ulje na vatru!'' vikne Leydecker. ''Dolazi u moj grad i ja je moram štititi. Dobro. Imam dobre ljude, i uz malo sreće, mislim da ćemo je ispratiti iz grada s glavom na ramenima i sisama na mjestu, ali što s onim što će se dogoditi prije? Ili poslije? Misliš li da nju to brine? Misliš li da ljudi koju vode WomanCare centar misle o nuspojavama?'' ''Ne znam.''
  • 129. ''Zagovornici WomanCarea su samo malo manje skloniji nasilju od ''Prijatelja života'', ali kad je riječ o prevažnom kvocijentu gnjavatorstva, nema puno razlike. Znaš li kako je sve to počelo?'' Ralph baci udicu u sjećanje pokušavajući njome zakvačiti prvi razgovor o Susan Day, onaj koji je vodio s Hamom Davenportom. Nakratko ga je skoro zakvačio, ali mu se izmigolji. Nesanica je ponovno pobijedila. On odmahne glavom. ''Podjela grada na zone,'' reče Leydecker i nasmije se s gnušanjem i čuđenjem. ''Običnim propisima o podjeli grada na zone. Super, ha? Početkom ljeta, dva naša konzervativnija gradska oca, George Tandy i Emma Wheaton, podnijeli su peticiju povjerenstvu za određivanje zona da ponovno odredi granice zone u kojoj se nalazi WomanCare, a pozadina toga je bila da se regulacijskim manevrom centar ukine. Mislim da to nije pravi izraz, ali si shvatio bit, zar ne?'' ''Naravno.'' '' Aha. Dakle, pristaše prava na izbor zamole Susan Day da dođe u grad i održi govor, pomogne im napuniti škrinju za rat protiv zadojenih pristaša života. Jedini je problem u tome da rogobatnici nikad nisu zapravo bili u prilici promijeniti granice sedme zone i ljudi iz WomanCarea su to znali! Jedna od članica njihova upravnog odbora, June Halliday, članica je Gradskog vijeća. Ona i ona kučka Wheatonica samo da se ne pljuju kad prođu jedna pokraj druge u predvorju vijećnice.'' ''Ponovno određivanje granica sedme zone bilo je od početka pusti san, jer je WomanCare tehnički bolnica, kao i gradska bolnica, od koje je udaljena koliko dijete može baciti kamen. Ako promijeniš propise o podjeli na zone i proglasiš WomanCare protuzakonitom ustanovom, isto će se morati učiniti s jednom od tri najveće bolnice u okrugu Derry - i trećoj po veličini u državi Maine. I tako se to nikad ne bi dogodilo, ali to je u redu, jer to uopće i nije bilo važno. Važno je bilo biti zajeban i sipati uvrede nekom u lice. I biti gnjavator. A za većinu pristaša prava na izbor - jedan ih moj kolega naziva ''Kitoljupci'' - važno je dokazati da si u pravu.'' ''U pravu? Ne shvaćam.'' ''Nije dovoljno da žena može u svako doba dana i noći ući u centar i riješiti se nepoželjne ribice koja se praćaka u njoj; pristaše prava na izbor žele da rasprava završi. Duboko u duši žele da ljudi poput Dana Daltona priznaju da su oni u pravu a to se neće nikad dogoditi. Prije će Arapi i Židovi zaključiti da su pogriješili i položiti oružje. Podupirem pravo žena da izvrše abortus ako zaista moraju, ali svetačko ponašanje pristaša prava na izbor tjera me na povraćanje. Oni su novi puritanci, po mom mišljenju, ljudi koji su uvjereni da ćeš, ako ne misliš kao oni, otići u pakao ... samo što je to u njihovoj verziji mjesto gdje svi slušaju country glazbu a za jelo samo ima prženih pilećih fileta.'' ''A da nisi malo ogorčen?'' ''Pokušaj sjediti na bačvi baruta tri mjeseca pa ćeš vidjeti kako ćeš se ti osjećati. Reci mi samo ovo - misliš li da bi Pickering jučer zabio nož u tvoje pazuho da nema WomanCare centru, '' Prijatelja života'' i Susan Day, skini mi se s one stvari, hej !'' Ralph se naizgled ozbiljno zamisli nad tim pitanjem, ali je zapravo promatrao auru Johna Leydeckcra. Bila je zdrave tamnoplave boje, ali su rubovi bili iscrtani treperavim zelenim svjetlom. Taj je obrub zainteresirao Ralpha; mislio je da zna što znači. Naposljetku reče, ''Vjerojatno ne bi.'' ''I ja tako mislim. Ranjen si u ratu u kojem se već zna pobjednik, Ralph, a nećeš biti posljednji. Ali ako bi otišao Kitoljupcima - ili Susan Day - razdrljio košulju, upro prstom u zavoj i rekao: ''Ovo je djelomice i vaša krivnja, pa priznajte svoj dio'', oni bi podigli ruke i rekli: ''Oh ne, žao nam je da si nastradao Ralph, mi Kitoljupci se gnušamo nasilja, ali to nije bila naša krivnja, moramo osigurati da se WomanCare ne zatvori, moramo osigurati muškarce i žene koji će dežurati na barikadama, a ako je za to
  • 130. potrebno malo prolivene krvi, neka bude.'' Ali nije riječ o WomanCare centru i zbog toga pizdim. Riječ je o - '' '' - pobačajima.'' ''Ma kakvi! Pravo na pobačaj je na sigurnom u Maineau i Derryju, bez obzira na to što će Susan Day u petak navečer reći u Civic Centeru. Riječ je o tome tko će dokazati da ima bolju ekipu. Dokazati da je Bog na njihovoj strani. Tko je u pravu. Kad bi barem svi lijepo zapjevali ''We Are the Champions'' i napili se.'' Ralph zabaci glavu i nasmije se. Leydecker se nasmije s njim. ''Dakle, to su seronje,'' dovrši on misao i slegne ramenima. ''Ali. su naši seronje. Zvuči li to kao šala? Ne šalim se. WomanCare, Friends of Life, Body Watch, Daily Bread ... to su naši seronje, seronje iz Derryja i ne smeta me kad moram paziti na naše. Zato sam se i prihvatio tog posla, i zato sam ostao u njemu. Ali, morat ćeš mi oprostiti ako kažem da nisam lud od sreće što sam zadužen da čuvam neku dugonogu američku ljepoticu iz New Yorka koja će doletjeti ovamo avionom, održati huškački govor a tad odletjeti natrag noseći u torbi još nekoliko članaka iz novina i dovoljno materijala za peto poglavlje svoje nove knjige.'' ''Nama će reći kako smo predivna mala izvorna zajednica, a kad se vrati u svoju stančugu na Park Avenue, pričat će svojim prijateljima o tome kako još nije uspjela iz kose šamponom istjerati smrad naših tvornica papira. Ona je žena, počujte njezin gromoglasan glas ... a budemo li imali sreće, stanje će se smiriti bez mrtvih ili trajno onesposobljenih.'' Ralph je sad bio siguran što znače ti zelenkasti plamičci. ''Ali se bojite, zar ne?'' upita. Leydecker ga iznenađeno pogleda. ''Vidi se, ha?'' ''Malčice,'' reče Ralph i pomisli: Samo u tvojoj auri, Johne, i nigdje više. Samo u tvojoj auri. ''Aha, bojim se. Na osobnoj se razini bojim da ću zajebati povjerenu mi zadaću, u kojoj nema nikakvih koristi koje bi mogle nadomjestiti sve ono što može poći po zlu. Na profesionalnoj razini bojim se da joj se nešto ne dogodi dok je pod mojom paskom. Na razini zajednice prestrašen sam nasmrt što će se dogoditi dođe li do sukoba i zao duh izađe iz boce ... još kave, Ralph?'' ''Ne, hvala. Ionako moram uskoro krenuti. Što će se dogoditi Pickeringu?'' Nije ga posebno zanimala sudbina Charlieja Pickeringa, ali bi krupnom policajcu vjerojatno bilo čudno kad bi se on najprije raspitao za May Locher a ne za Pickeringa. A možda bi postao i sumnjičav. ''Steve Anderson - pomoćnik državnog tužitelja koji vas je ispitivao - i Pickeringov odvjetnik kojeg je odredio sud - vjerojatno se već pogađaju. Pickeringov će odvjetnik tvrditi da će možda uspjeti nagovoriti svog klijenta - usput rečeno, od pomisli da je Charlie Pickering ičiji klijent, zbog ičega, para mi pokulja na uši - da prizna krivnju za fizički napad drugog stupnja. Anderson će reći da je došlo vrijeme da se Pickeringa skloni zauvijek i on će ga pokušati optužiti za pokušaj ubojstva. Pickeringov će se odvjetnik pretvarati da se sablaznio ali sutra će tvog prijatelja optužiti za fizički napad prvog stupnja smrtonosnim oružjem i odrediti mu datum suđenja. A u prosincu, možda, a vjerojatnije početkom iduće godine, pozvat će te kao krunskog svjedoka.'' ''Kaucija?'' ''Vjerojatno će se odrediti u iznosu od četrdesetak tisuća dolara. Može se izaći za deset posto tog iznosa ako postoji hipotekarno jamstvo za ostatak u slučaju bijega, ali Charlie Pickering nema kuću, automobil pa čak ni sat Timex. Na kraju će ga vjerojatno ponovno uputiti u Juniper Hill, ali to nije svrha cijele igre. Ovog ćemo ga puta uspjeti na prilično dugo razdoblje skloniti s ulica ovog grada, a kod ljudi poput Charlieja, to je svrha igre.''
  • 131. ''Ima li izgleda da će ''Prijatelji života'' platiti kauciju za njega?'' ''Nema. Ed Deepneau je proveo veći dio proteklog tjedna s njim, pijuckajući kavu u Bagel Shopu.S6 Pretpostavljam da je Ed Charlieju ukratko iznosio teoriju o centurionima i kralju dijamanata - '' ''Ed kaže Grimizni kralj - '' ''Svejedno,'' ravnodušno će Leydecker odmahnuvši rukom. ''No pretpostavljam da je najviše vremena utrošio na to da mu rastumači kako si ti desna ruka sotonina i kako te samo pametan, hrabar i odan momak poput Charlieja Pickeringa može izbaciti iz igre.'' ''Zvuči kao proračunati skot,'' reče Ralph. Prisjeti se Eda Deepneaua s kojim je igrao šah prije no što je Carolyn oboljela. Taj je Ed bio pametan, rječit, uljuđen muškarac, ljubazan u duši. Ralph još nije mogao spojiti tog Eda s Edom koji je prvi put izbio na površinu u srpnju 1992. godine. Tog je novijeg Eda nazvao ''Ed kokot''. ''Ne samo kao proračunati skot, nego kao opasan proračunati skot,'' reče Leydecker. ''Za njega je Charlie bio tek oruđe, kao nož za guljenje jabuka. Ako na takvom nožu pukne oštrica, nitko ne odlazi brusaču da mu ugradi novo sječivo; previše muke. Baca se u smeće i kupuje se novi nož. Tako tipovi poput Eda postupaju s tipovima poput Charlieja, a budući da Ed jest ''Prijatelji života'' - barem zasad mislim da ne moraš brinuti da će Charlie skupiti za kauciju. Idućih nekoliko dana bit će usamljeniji nego serviser Maytaga. U redu?'' ''U redu,'' reče Ralph. Osupne se kad shvati da se malo sažalio na Pickeringa. ''Želio bih ti zahvaliti i zato što mi ime nije objavljeno u novinama... ako je to tvoja zasluga.'' U derryjevskim News, u crnoj kronici, objavljena je kratka obavi - jest o tom događaju, ali je pisalo samo da je Charles H. Pickering uhićen zbog ''unošenja oružja'' u Gradsku knjižnicu. ''Nekad ih zamolimo za uslugu, nekad oni zamole nas,'' reče Leydecker i ustane. ''Tako svijet funkcionira. Ako luđaci u ''Prijateljima života'' i uobraženci iz WomanCare centra to jednog dana shvate, uvelike će mi olakšati posao.'' Ralph izvadi smotani plakat s Dumbom iz koša za otpatke, pa ustane sa svoje strane Leydeckerova stola. ''Mogu li ga uzeti? Znam djevojčicu kojoj bi se mogao svidjeti, za godinu-dvije.'' Leydecker velikodušno ispruži ruke. ''Samo izvoli - shvati to kao malu nagradu jer si odgovoran građanin. Samo me nemoj tražiti one gaćice s rupom za spolovilo.'' Ralph se nasmije. ''Nije mi ni na kraj pameti.'' ''Zahvaljujem ti što si došao. Hvala, Ralph.'' ''Nema na čemu.'' On ispruži ruku preko stola, stisne Leydeckerovu ruku pa krene prema vratima. Osjećao se kao detektiv Colombo iz televizijskog serijala - samo su mu nedostajali cigara i iznošeni baloner. Stavi ruku na kvaku, pa zastane i okrene se. ''Smijem li te upitati nešto što nema nikakve veze sa Charlijem Pickeringom?'' ''Raspali.'' ''Jutros sam u trgovini Red Apple čuo da je gospođa Locher, moja susjeda, umrla noćas. To me nije iznenadilo; imala je emfizem. Ali između pločnika i njezina dvorišta je rastegnuta policijska žuta vrpca, a na vratima je obavijest na kojoj piše da je kuću zapečatila policija. Znaš li što se dogodilo?'' Leydecker se u njega zagleda tako dugo i ozbiljno da bi Ralphu bilo silno neugodno ... da nije bilo Leydeckerove aure. U njoj nije bilo ničeg što bi ukazivalo na sumnjičavost. Bože Ralph, malo preozbiljno to sve shvaćaš, zar ne? Pa, možda da, a možda i ne. U svakom slučaju, bilo mu je drago da se zeleni plamičci na rubovima Leydeckcrove aure nisu ponovno pojavili. ''Zašto me tako gledaš?'' upita Ralph. ''Ako sum odviše radoznao ili ako sam rekao nešto neumjesno, ispričavam se."
  • 132. ''Nisi,'' reče Leydecker. ''Samo je mulo čudno, žuto. Ako ti ispričam, hoćeš li znati šutjeti?'' ''Du.'' ''Najviše me zabrinjava tvoj stanar u prizemlju. Kad je pitanje diskrecije, profesor nije osoba koju bi s njom povezao.'' Ralph se srdačno nasmije. ''Neću mu reći ni riječi - časna izviđačka riječ - ali zanimljivo da si baš spomenuo njega; Bili je išao u školu s gospođom Locher, nekad davno. Gimnaziju.'' ''Isuse, ne mogu zamisliti profesora u gimnaziji,'' reče Leydecker. ''A ti?'' ''Pomalo,'' reče Ralph, ali u mislima mu se ukaže iznimno čudna slika: Bill McGovern, kao križanac između malog lorda Fauntleroya i Toma Sawyera u pumphlačama, dugim bijelim čarapama ... i slamnatom šeširu. ''Nismo sigurni što se dogodilo gospođi Locher,'' reče Leydecker. ''Ono što pouzdano znamo je da je nešto poslije tri sata ujutro, 911 dobio anonimni poziv - muški glas - koji je tvrdio da je upravo vidio dvojicu muškaraca, od kojih je jedan nosio škare, kako izlaze iz kuće gospođe Locher.'' ''Ubijena je?'' uzvikne Ralph i shvati dvije stvari istodobno: da je zvučao uvjerljivije nego što bi očekivao i da je upravo prešao preko mosta. Nije ga spalio za sobom - barem ne još - ali se neće moći vratiti na drugu stranu prije no što odgovori na mnoga pitanja. Leydecker okrene dlanove prema gore i slegne ramenima. ''Ako i jest, nije ubijena škarama ili nekim oštrim predmetom. Na njoj nije bilo ni rupice.'' Barem to. Ralphu malo lakne. ''S druge strane, moguće je nekoga prestrašiti nasmrt - osobito kad je netko star i bolestan - za izvršenje zločina,'' reče Leydecker. ''Bit će mi to lakše objasniti ako mi dopustiš da kažem što znam. Neću dugo, vjeruj mi.'' ''Naravno. Oprosti.'' ''Želiš li čuti nešto smiješno? Prva osoba na koju sam pomislio kad sam pregledao popis poziva na 911 bio si ti.'' ''Zbog nesanice, je li?'' upita Ralph mirnim glasom. ''Zbog toga i zato što je osoba koja je nazvala rekla da je te ljude vidjela kroz prozor svoje dnevne sobe. Tvoja dnevna soba gleda na aveniju, zar ne?'' ''Da.'' ''Aha. Namjeravao sam čak preslušati vrpcu, ali sam se tad sjetio da danas dolaziš ovamo ... i da si ponovno počeo spavati. To je istina, zar ne?'' Ne časeći časa, Ralph spali most preko kojeg je upravo prešao. ''Neću ti lagati, ne spavam kao kad mi je bilo šesnaest godina i kad sam poslije škole radio na dva mjesta, ali ako sam ja bio muškarac koji je noćas nazvao 911, učinio sam to u snu.'' ''To sam i ja zaključio. Usto, da si vidio nešto čudno na ulici, zašto se ne bi predstavio na telefon?'' ''Ne znam,'' reče Ralph i pomisli, Ali pretpostavimo, Johne, da je to bilo više-manje čudno? Zapravo, potpuno nevjerojatno? ''Ni ja,'' reče Leydecker. ''Iz tvog se stana vidi Harris Avenue, ali se vidi iz još tridesetak stanova... a samo zato što je pozivatelj rekao da je u stanu, ne znači da je i bio, zar ne?'' ''Vjerojatno. Kod Red Applea je telefonska govornica i mogao je nazvati odande, a još je jedna govornica kod prodavaonice alkoholnih pića. A i nekoliko u Strawford parku, ako rade.'' ''U parku ih je četiri i sve rade. Provjerili smo.'' ''Zašto bi lagao o mjestu odakle zove?''
  • 133. ''Najvjerojatniji bi razlog bio taj što laže i o ostalom što nam je rekao. No Donna Hagen je rekla da je tip zvučao jako mlado i samouvjereno.'' Jedva da je to izgovorio kad se Leydecker lecne i poklopi glavu rukom. ''Nisam tako mislio, Ralph. Oprosti." ''Nema veze - to da mi glas zvuči kao glas starog umirovljenog prdonje nije mi stran pojam. Ja i jesam stari umirovljeni prdonja. Nastavi.'' ''Chris Nell je bio dežuran i prvi je stigao na lice mjesta. Sjećaš se, upoznao si ga onog dana kad smo uhapsili Eda?'' ''Sjećam se imena.'' ''Aha. Steve Utterback bio je dežurni detektiv. On je dobar.'' Muškarac u vunenoj kapici, pomisli Ralph. ''Gospođa je mrtva ležala u krevetu, ali nije bilo znakova nasilja. Ništa nije bilo ni ukradeno, iako stare gospođe kao što je bila May Locher najčešće nemaju nešto što bi se moglo založiti - nemaju video, divovski stereo, ništa sličnog. Imala je doduše Bose Waves 89 i dva ili tri prilično lijepa komada nakita. To ne znači da možda nije bilo još lijepog ili čak ljepšeg nakita, ali - '' ''Ali zašto bi provalnik uzeo nešto a ne sve?'' ''Točno. Ono što je još u ovom slučaju zanimljivije je da su ulazna vrata - ona kroz koja su prema riječima anonimnog dojavljivača ona dva muškarca izašla - bila zaključana iznutra. I to ne samo ključem, nego i zasunom i lancem. Isti slučaj sa stražnjim vratima. Ako je anonimni dojavljivač govorio istinu, i ako je May Locher bila mrtva kad su ona dvojica otišla, tko je zaključao vrata?'' Možda grimizni kralj, pomisli Ralph ... a na svoj užas skoro i reče naglas. ''Ne znam. A prozori?'' ''Zatvoreni. Zasuni okrenuti. A u slučaju da ti to sve još dovoljno na sliči na roman Agathe Christie, Steve kaže da su i drveni protuolujni kapci bili zatvoreni. Jedan susjed mu je rekao da je gospođa Locher prošlog tjedna unajmila nekog mladića da ih postavi.'' ''Tako je,'' reče Ralph. ''Petea Sullivana, istog onog koji raznosi novine. Zapravo, vidio sam ga kad ih je postavljao.'' ''Gluposti na način krimića,'' reče Leydecker, ali se Ralphu učini da bi Leydecker zamijenio slučaj Susan Day za slučaj May Locher za otprilike tri sekunde. ''Neslužbeno medicinsko izvješće stiglo je neposredno prije mog odlaska u sudnicu na sastanak s tobom. Letimice sam ga pročitao. Te miokard, te tromboza... srce je otkazalo, na to se svodi. Zasad se odnosimo prema onom noćnom pozivu kao prema neslanoj šali - to nam se često događa, i ne samo u našem gradu, posvuda - a prema smrti te žene kao srčanom udaru izazvanom emfizemom.'' ''Drugim riječima, puka slučajnost.'' Taj ga je zaključak mogao poštedjeti puno muka - da je prošao ali Ralph u vlastitu glasu začuje nevjericu. ''Da, ni meni se ne sviđa. Ni Steveu, pa smo zato zapečatili kuću. Oni iz državne sudske medicine će je pregledati od krova do podruma, vjerojatno će početi s radom sutra ujutro. U međuvremenu, gospođa Locher otputovala u je Augustu na podrobniju obdukciju. Tko zna što će pokazati? Kadikad zaista nešto i pokažu. Iznenadio bi se koliko.'' ''Vjerojatno i bih,'' reče Ralph. Leydecker baci svoju čačkalicu u smeće, na trenutak se natmuri, pa se razvedri. ''Hej, imam ideju - mogao bih zamoliti nekog službenika da mi presnimi onaj noćni poziv. Mogao bih ti ga pustiti. Možda ćeš prepoznati glas. Tko zna? Dogodile su se i čudnije stvari.'' ''Vjerojatno,'' reče Ralph, nelagodno se smiješeći. ''Utterback vodi taj slučaj. Dođi, otpratit ću te.''
  • 134. U predvorju, Leydecker ponovno ispitivački osmotri Ralpha. Od ovog je Ralphu bilo puno neugodnije, jer nije znao što znači. Aure su se ponovno rasplinule. On se pokuša osmjehnuti, ali uspije mu tek blijedi smiješak. ''Imam nešto na nosu?'' ''Ne. Samo se čudim kako dobro izgledaš za nekog tko je jučer prošao kroz ono kroz što si ti prošao. U usporedbi s time kako si izgledao prošlog ljeta... ako saće tako djeluje, kupit ću si košnicu.'' Ralph se nasmije kao da je to najsmješnija rečenica koju je ikad čuo. 2 1:42 ujutro, utorak. Ralph je sjedio u naslonjaču i promatrao kolutove fine izmaglice kako se vrte oko uličnih svjetiljki. Policijska žuta vrpca pokislo je visjela ispred kuće May Locher. Noćas je jedva odspavao dva sata i ponovno mu padne na pamet da bi mu bilo bolje biti mrtav. Tad više ne bi bilo nesanice. Više ne bi bilo dugog bdjenja u ovom omrznutom naslonjaču i čekanja da svane. Više ne bi bilo dana kad se čini da svijet gleda kroz Gardol Invisible Shield o kojem su blebetali u reklamama za zubne paste. U doba kad je televizija bila novitet, tad je to bilo, u danima kad još nije u kosi nalazio prve sijede vlasi i kad bi uvijek zaspao pet minuta nakon što su on i Carol završili voditi ljubav. A ljudi mi stalno govore kako dobro izgledam. To je najčudnije u svemu. Samo što nije bilo. S obzirom na neke stvari kojima je bio svjedokom u posljednje vrijeme, to što mu je nekoliko ljudi reklo da izgleda kao preporođena osoba bilo je na dnu popisa čudnih stvari. Ralph ponovno svrne pogled prema kući May Locher. Leydecker je rekao da je kuća bila zaključana, ali je Ralph vidio dva mala ćelava liječnika kako izlaze kroz ulazna vrata, vidio ih je, prokletstvo - No je li ih vidio? Je li ih zaista vidio? Ralph se u mislima vrati u jučerašnje jutro. Sjedi u ovom istom naslonjaču i misli Neka predstava počne. A tad ugleda ona dva mala ćelava liječnika, dovraga, vidio je kako su izašli iz kuće gospođe Locher! No možda se vara, jer zapravo nije gledao u kuću gospođe Locher, nego u pravcu Red Applea. Pomislio je da je jedva primjetan pokret koji je uhvatio kutom oka bila Rosalie i okrenuo je glavu da provjeri. Tad je vidio male ćelave liječnike na trijemu kuće May Locher. Više nije bio potpuno siguran da je vidio ulazna vrata otvorena; možda je samo zamislio taj dio a kako i ne bi? Nisu došli po asfaltiranom prilazu, to je bilo sigurno! U to ne možeš biti siguran, Ralph. Samo što je bio. U tri sata ujutro, Harris Avenue bila je tiha kao mjesečeve planine - vidio se i najmanji pokret bilo gdje u njegovu vidnom polju. Jesu li Liječnik #1 i Liječnik #2 izašli kroz vrata? Sto je dulje o tome razmišljao, to je više sumnjao u to. Pa što se dogodilo, Ralph? Jesu li možda iskoračili iza Gardo lova nevidljivog štita? Ili - što kažeš na to? - možda su prošli kroz vrata, poput onih duhova koji su u onom starom televizijskom serijalu proganjali Cosma Toppera? A najluđe od svega je bilo to što mu se to činilo logičnim. Što? Da su prošli kroz VRATA? O Ralph, potrebna ti je pomoć. Moraš razgovarati s nekim o tome što ti se događa.
  • 135. Da. U to je jedino bio siguran: mora se nekome povjeriti prije no što poludi. Ali kome? Carolyn bi za to bila najpogodnija, ali je ona mrtva. Leydeckeru? Nevolja je bila u tome da mu je već lagao o hitnom noćnom pozivu. Zašto? Jer bi istina zvučala ludo. Zvučala bi zapravo kao da se od Eda Deepneaua zarazio paranojom kao prehladom. A zar to nije bilo najvjerojatnije tumačenje, kad se o situaciji trezveno razmisli? ''Ali to nije istina,'' šapne on. ''Bili su stvarni. I aure.'' Dug je put povratka u raj, mili... i pripazi na te zeleno-zlatne tragove bijelog čovjeka dok si na putu onamo. Ispričati nekome. Olakšati dušu. Da. A mora to učiniti prije no što John Leydecker posluša snimku onog noćnog ra/govoru i pojavi se na vratima tražeći objašnjenje, želeći znali zašto je Ralph lagao i što Ralph zapravo zna o smrti gospođe Locher. Ispričaj nekome. Olakšaj dušu. Ali, Carolyn je mrtva, Leydeckera prekratko pozna, Helen se pritajila u skloništu WomanCarea negdje u pustoši, a Lois Chasse bi mogla to izbrbljati svojim prijateljicama. Tko mu preostaje? Odgovor mu nadođe jasno čim je tako oblikovao pitanje, ali Ralph ipak osjeti iznenađujuću nevoljkost da s McGovernom govori o stvarima koje mu se događaju. Sjeti se dana kad je zatekao Billa na klupi pokraj igrališta za bejzbol kako plače zbog svog starog prijatelja i mentora, Boba Polhursta. Ralph je pokušao Billu reći za aure, a McGovern kao da je to prečuo; bio je odveć zaokupljen od čitanja izlizanim scenarijem s temom kako je zajebano stariti. Ralph se sjeti podrugljivo podignute obrve. Nepopustljive zajedljivosti. Duguljastog, uvijek smrknutog lica. Književnih aluzija, koje bi izmamile Ralphu smiješak na usta, ali zbog kojih bi se često osjetio malčice inferiornim. A tu je i McGovernov odnos prema Lois: milostiv, pomalo i okrutan. Ali to nije nimalo bilo pravedno prema Billu i Ralph je toga bio svjestan. Bill McGovern znao je pokazati dobrotu duše i - što je možda i važnije u ovom slučaju - razumijevanje. On i Ralph se poznaju više od dvadeset godina, a posljednjih deset godina žive u istoj kući. On je bio jedan od muškaraca koji su nosili Carolynin lijes pa ako Ralph ne može Billu ispričati što mu se događa, kome može? Čini se da je odgovor bio nikome.
  • 136. Deseto poglavlje 1 Magličasti kolutovi oko uličnih svjetiljaka rasplinuli su se kad je sunčana svjetlost počela obasjavati nebo na istoku, a u devet sati dan je bio vedar i topao - vjerojatno početak posljednjeg kratkog razdoblja babljeg ljeta. Ralph siđe u prizemlje čim je prošla emisija Good Morning America, odlučan da McGovernu ispriča što mu se dogodilo (koliko će se usuditi) prije no što mu ponestane hrabrosti. No kad se našao ispred vrata prizemnog stana, začuje zvuk tuša i milosrdno dalekog glasa Williama D. McGoverna kako pjeva ''I Left My Heart in San Francisco''. Ralph izađe na trijem, gume ruke u stražnje džepove i pročita dan kao da čita katalog. Nema ničeg, razmišljao je on, ničeg što bi se moglo usporediti sa sunčanim danom u listopadu; njegovi noćni jadi kao da su počeli otjecati iz njega. Sigurno će se vratiti, ali se zasad osjećao dobro - umoran i smušen, da, ali sve u svemu prilično dobro. Dan je bio više nego lijep; bio je predivan i Ralph je sumnjao da će se takav dan ponoviti prije svibnja. Zaključi da bi bio budala ne iskoristiti ga. Šetnja do Harris Avenue Extensiona i natrag potrajat će pola sata, četrdeset pet minuta ako sretne nekog na koga bi se isplatilo trošiti dah, a dotad će se Bili istuširati, obrijati, počešljati i odjenuti. A i biti voljan saslušati ga, ako Ralph bude imao sreće. Prošeta do izletišta kod ograde zračne luke ne priznavši si da se nada sresti starog Dora. Kad bi ga sreo, možda bi njih dvojica mogli popričati malo o poeziji - Stephena Dobynsa, na primjer - a možda i o filozofiji. Taj bi dio razgovora mogli počeli tuko da Dorrance rastumači što su to ''dugotrajna posla'' i zašto smatra da se Ralph u njih ne bi smio ''petljati''. Samo što Dorrance nije bio na izletištu; ondje je bio samo Don Veazie, koji je želio Ralphu rastumačiti zašto je Bill Clinton tako ušljivi predsjednik i zašto bi bilo bolje za dobre stare Sjedinjene Države kad bi američki narod izabrao proračunskog genija kao što je Ross Perot. Ralph (koji je glasovao za Clintona i smatrao da prilično dobro vrši svoju dužnost) posluša ga dovoljno dugo koliko je to zahtijevala pristojnost, pa reče da ima zakazano kod brijača. Jedino se toga mogao sjetiti na brzinu. ''I još nešto!'' Don zatrubi za njim. ''Ta njegova uobražena žena! Ona je lezbijka! Ja to uvijek pogodim! Znaš li kako? Pogledam im u cipele! Cipele su im tajna šifra! Uvijek nose cipele s četvrtastim vrhom i - '' ''Vidimo se, Don!'' Ralph mu dovikne i žurno se povuče. Prešao je oko pet stotina metara nizbrdice kad dan tiho eksplodira oko njega. 2 Nalazio se preko puta kuće May Locher kad se to dogodilo. Skameni se i blene niz Harris Avenue razrogačenih, zgranutih očiju. Desnom se rukom uhvatio za vrat, razjapio usta. Izgledao je kao čovjek koji ima srčani napad, pa iako mu je sa srcem sve bilo u redu - barem zasad osjećao se kao da ima nekakav napad. Ništa što je vidio ove jeseni nije ga pripremilo na to. Ralph je smatrao da ga ništa ne bi moglo pripremiti na to. Onaj drugi svijet - tajni svijet aura - ponovno mu se prikazao, ali se ovog puta otkrio više nego što je Ralph i mogao zamisliti... toliko da se nakratko zapitao može li se umrijeti od preopterećenosti osjetila. Gornji dio Harris Avenue pretvorio se u bliješteću zemlju čudesa ispunjenu isprepletenim kuglama,
  • 137. stošcima i polumjesecima boja. Stabla, kojima je do vrhunca njihove jesenske preobrazbe trebalo još tjedan dana ili nešto više, plamtjela su poput luči u Ralphovini očima i mozgu. Nebo je bilo nešto više od plavog; kao da je probijen plavi zvučni zid. Telefonske linije u zapadnom dijelu Derryja još su bile iznad zemlje i Ralph se zapilji u njih, jedva svjestan da je prestao disati i da bi uskoro trebao ponovno to početi činiti ako se ne želi onesvijestiti. Zupčaste žute spirale jurile su gore-dolje po crnim žicama, podsjetivši Ralpha na stup sa spiralnim raznobojnim prugama kakvi su stajali ispred brijačnica kad je bio dijete. Svako malo, taj bi bumbarov let prekinula šiljasta crvena okomica ili zeleni bljesak koji kao da su se istodobno širili obosmjerno. Nakratko bi izbrisali žute krugove, pa nestali. Promatraš ljude kako razgovaraju, pomisli on osupnuto. Znaš li to, Ralphe? Teta Sadie iz Dallasa čavrlja sa svojim najdražim nećakom koji živi u Derryju; farmer iz Havena klepeće s prodavačem koji ga snabdijeva dijelovima za traktor; svećenik pokušava pomoći župljanu zlopatniku. To su glasovi, a bljeskovi i iskre potječu od ljudi koje je obuzeo neki snažan osjećaj - ljubav ili mržnja, sreća ili ljubomora. I Ralph osjeti da sve to što vidi i sve što osjeća nije sve: da ga iza postojećeg dosega njegovih osjetila čeka cijeli svijet. Dovoljan da mu se ono što sad vidi učini mlakim i blijedim. A ako zaista postoji još nešto više, kako će uopće preživjeti a da ne poludi? Ne bi pomoglo ni da zgasne oči; shvatio je daje to što ima osjećaj da ''vidi'' te stvari uglavnom posljedica toga što je cijelog života prihvaćao vid kao primarno osjetilo. No zapravo je ovdje riječ o još puno toga osim vida. Kako bi to dokazao samom sebi, on zatvori oči... i dalje je vidio Harris Avenue. Kao da su njegove vjeđe postale staklene. Jedina razlika je bila ta da su se uobičajene boje pretvorile u kontrastne i stvorile svijet koji je izgledao poput negativa fotografi je u boji. Stabla više nisu bila narančasta ili žuta nego žarko, neprirodno zelena poput Gatorade napitka od limete. Ploha Harris Avenue, prevučena svježim slojem asfalta u lipnju, postala je velika bijela cesta a nebo je bilo predivno crveno jezero. On ponovno otvori oči, gotovo siguran da će aure nestati, ali nisu; svijet se još orio i tutnjao od boja, pokreta i dubokog ječanja. Kad ih počinjem viđati? pitao se Ralph kad je ponovno polako krenuo nizbrdo. Kad mali ćelavi liječnici počinju izlaziti iz drvenine? No nije vidio liječnike, ni ćelave ni nećelave; nije bilo anđela na pročeljima zgrada; vragovi nisu zavirivali kroz rešetke na kanalizacijskim otvorima. Samo je bilo - '' ''Pazite, Roberts, a da pripazite kuda hodate, ha?'' Te riječi, oštre i pomalo ustrašene, kao da su bile tjelesne - kao da rukom prelazi preko orahovine kojom su obloženi zidovi neke prastare opatije ili plemićke kuće. Ralph stane kao ukopan i ugleda gospođu Perrine, susjedu iz ulice. Sišla je s pločnika u odvodni jarak da je Ralph ne prevali kao čunj u kuglani i sad je stajala do gležnjeva u opalom lišću, držala mrežu u jednoj ruci i piljila u Ralpha ispod svojih debelih točkastih obrva. Aura koja ju je okruživala bila je stroge, ozbiljne sive boje uniforme pitomca vojne akademije West Point. ''Jeste li pijani, Roberts?'' upita ona otresito i odjedanput višak boja i osjeta iščezne i ponovno je to bila samo Harris Avenue koja dremljivo zavija kroz lijepo jutro jednog dana potkraj tjedna sredinom jeseni. ''Pijan? Ja? Nimalo. Trijezan kao sudac, časti mi.'' On joj pruži ruku. Gospođa Perrine, koja je prešla osamdesetu ali još nije popustila ni pedlja, pogleda u njegovu ruku kao daje uvjerena da Ralph na dlanu ima skriven joy-buzzer. To me ne bi začudilo, govorile su njezine hladne sive oči. To me uopće ne bi začudilo. Ona se ponovno popne na pločnik bez Ralphove pomoći. ''Oprostite, gospođo Perrine. Nisam gledao kuda hodam.''
  • 138. ''Ne, niste. Klatarali ste se razjapljenih usta, eto što ste radili. Izgledali ste kao seoska luda.'' ''Oprostite,'' ponovi on a tad se ugrize za jezik da ne bi zarevao od smijeha. ''Hm.'' Gospođa Perrine ga polako odmjeri od glave do pete, kao narcdnikmarinac u inspekciji regruta. ''Roberts, ta je košulja potrgana ispod pazuha.'' Ralph podigne ruku i pogleda. Zaista, u njegovoj omiljenoj košulji bila je velika poderotina. Kroz nju ugleda zavoj i osušenu krvavu mrlju, a i ružan grm staračkih dlaka. On brzo spusti ruku. Osjeti kako mu obraze oblijeva rumenilo. ''Hm,'' ponovno reče gospođa Perrine, izrazivši time sve što je bilo potrebno reći o temi Ralpha Robertsa a da je usput jednosložno. ''Donesite je meni, ako želite. Mogu vam zakrpati sve što želite. Još znam baratati iglom.'' ''O da, kladim se da znate, gospođo Perrine.'' Gospođa Perrine ga sad pogleda kao da želi reći: Ti si sasušeni stari prdonja, Ralph Roberts, ali tebi vjerojatno nema pomoći. ''Ali ne poslije podne,'' reče ona. ''Poslije podne pomažem kuhati večeru u skloništu za beskućnike i poslužujem večeru u pet. Bogougodni rad.'' ''Da, siguran sam da - '' ''Na nebu neće niti beskućnika, Roberts. Možete biti sigurni u to. A sigurna sam da neće biti ni potrganih košulja. Ali dok smo ovdje, moramo se pomagati i snalaziti se. To nam je zadaća.'' A za sebe mogu reći da u tome postižem spektakularne rezultate, pisalo je na licu gospođe Perrine. ''Roberts, donesite stvari za krpanje ujutro ili navečer. Ne morate se ustručavati, ali mi se nemojte pojaviti na vratima poslije pola devet. Liježem u devet.'' ''Ljubazni ste, gospođo Perrine,'' reče Ralph i ponovno se ugrize za jezik. Znao je da će uskoro taj trik prestati djelovati; odluka će uskoro pasti: ili se nasmijati ili umrijeti. ''Ne morate mi zahvaljivati. Kršćanska dužnost. Usto, Carolyn mi je bila prijateljica.'' ''Hvala,'' reče Ralph. ''Užasno je to s May Locher, zar ne?'' ''Ne,'' reče gospođa Perrine. ''Božja milost,'' I ona otplovi prije no što je Ralph uspio još nešto reći. Njezina je kralježnica bila tako bolno uspravna da su ga od toga boljelo oči. On učini nekoliko koraka, a tad se više nije mogao suzdržati. Nasloni se podlakticom na telefonski stup, pritisne usta na ruku i nasmije se što je tiše mogao - smijao se dok mu se suze nisu počele slijevati niz obraze. Kad je taj napad (a tako je izgledalo, kao histerični napadaj) minuo, Ralph podigne glavu i ogleda se pozornim, znatiželjnim, suznim očima. Nije vidio ništa što i drugi ljudi ne bi mogli vidjeti, pa mu lakne. Ali to će se ponoviti, Ralph. Znaš da hoće. Sve to. Da, vjerojatno je to znao, ali to će ostaviti za poslije. Sad mora obaviti razgovor. 3 Kad se Ralph konačno vratio sa svog čudesnog putovanja po ulici, McGovern je sjedio na stolcu na trijemu i bez žurbe čitao jutarnje novine. Kad je Ralph skrenuo na popločani prilaz, donese naglu odluku. Ispričat će Billu puno, ali ne sve. Jedna od stvari koju će sigurno izostaviti bila je koliko su ona dva čovjeka koja je vidio kako izlaze iz kuće gospođe Locher sličila vanzemaljcima iz tabloida koji se prodaju u Red Appleu. McGovern podigne pogled dok se on penjao stubama. ''Zdravo, Ralph.'' ''Bok, Bili. Mogu li s tobom porazgovarati o nečemu?''
  • 139. ''Naravno.'' On zatvori novine i pažljivo ih presavine. ''Jučer su konačno primili mog prijatelja Boba Polhursta u bolnicu.'' ''Oh? Mislio sam da si očekivao da će do toga doći prije.'' ''I jesam. Svi su to očekivali. Zavarao nas je. Zapravo, činilo se da mu se stanje poboljšava - barem kad je riječ o upali pluća - a tad se ponovno pogoršalo. Jučer oko podneva prestao je disati i njegova je nećaka pomislila da će umrijeti prije no što stignu bolnička kola. Nije umro; čini se da mu se stanje stabiliziralo.'' McGovern pogleda niz ulicu i uzdahne. ''May Locher otegne papke usred noći, a Bob i dalje kurbla. Kakav svijet, ha?'' ''Tako je.'' ''O čemu si želio razgovarati? Jesi li se konačno odlučio postaviti ono kobno pitanje Lois? Želiš očinski savjet kako to učiniti?'' "Potreban mi je savjet, ali ne o mojem ljubavnom životu.'' ''Pljuni,'' kratko će McGovern. Ralph to učini, zadovoljan i umiren McGovernovom šutljivom pozornošću. Počeo je ukratko opisavši događaje za koje je Bili već znao - incident između Eda i vozača kamiona u ljeto 1992. i kako je Edovo lupetanje tom prilikom sličilo onome što je rekao onog dana kad je pretukao Helen zato što je potpisala peticiju. Dok je Ralph govorio, osjeti jače nego ikad da su ti čudni događaji povezani, vezama skoro vidljivima. Ispriča McGovernu o aurama, iako ne o tihom smaku svijeta koji je doživio prije manje od pola sata - nije bio spreman ići tako daleko, barem zasad. McGovern je naravno znao da je Charlie Pickering napao Ralpha i da je Ralph izbjegao puno ozbiljniju povredu posluživši se sprejom koji je dobio od Helen i njezine prijateljice, ali mu sad Ralph ispriča nešto što je zatajio u nedjelju navečer, kad je McGovernu prepričao napad za vrijeme lagane večere: kako se sprej čarolijom stvorio u džepu njegove jakne. Samo što on sumnja da je čarobnjak bio stari Dor. ''Mili Bože!'' uzvikne McGovern. ''Vodiš pustolovan život, Ralph!'' ''Čini se.'' ''Koliko si ispričao Johnnyju Leydeckeru?'' Jako malo, zausti Ralph, ali tad shvati da bi čak i to bilo pretjerivanje. ''Skoro ništa. A još mu nešto nisam rekao. Nešto puno ... puno važnije, pretpostavljam. Nešto u vezi s onim što se dogodilo ondje.'' On pokaže prstom prema kući May Locher, ispred koje su se upravo zaustavila dva plavo-bijela kombija. Sa strane je pisalo DRŽAVNA POLICIJA. Ralph pretpostavi daje riječ o ljudima iz sudske medicine koje je spomenuo Leydecker. ''May?'' McGovern se nagne prema naprijed. ''Znaš nešto o tome što se dogodilo May?'' ''Mislim da znam.'' Govoreći pažljivo, prelazeći s riječi na riječ poput čovjeka koji prelazi preko podmukle struje skačući s kamena na kamen, Ralph ispriča McGovernu o tome kako se probudio, otišao u dnevnu sobu i ugledao dva muškarca kako izlaze iz kuće gospođe Locher. Ispriča o svojoj uspješnoj potrazi za dalekozorom i reče McGovernu kako je jedan od njih nosio škare. Nije spominjao svoju noćnu môru s Carolyn ni sjajne tragove nogu, a osobito nije spominjao svoj zakašnjeli dojam da su ta dvojica možda prošla kroz vrata; to bi uništilo i posljednje ostatke vjerodostojnosti koju još ima. Završi priču svojim anonimnim pozivom na 911 i tad se zavali u stolcu, zabrinuto se zagledavši u McGoverna. McGovern zatrese glavom kao da je želi razbistriti. ''Aure, proročanstva, tajanstveni provalnici sa škarama ...zaista živiš pustolovno.''
  • 140. ''Što ti misliš, Bili?'' McGovern je sjedio šuteći nekoliko trenutaka. Smotao je novine dok je Ralph govorio i sad počne odsutno njima lupkati po svojoj nozi. Ralph osjeti želju da još neuvijenije oblikuje svoje pitanje - Bili, misliš li da sam lud? - ali je uguši. Zar misli da će na takvo pitanje ljudi iskreno odgovoriti... barem bez prilične doze natrij pentotala?93 Da bi Bili rekao O da, mislim da si lud sto gradi, dragi moj Ralph, pa zašto odmah ne pozovemo Juniper Hill da provjerimo imaju li slobodan krevet za tebe? Teško ... a budući da svaki odgovor koji bi Bili mogao dati ne bi ništa značio, bolje je i ne postaviti pitanje. ''Ne znam točno što bih mislio,'' naposljetku reče Bili. ''Barem ne zasad. Kako su izgledali?'' ''Bilo je teško razaznati njihova lica, čak i dalekozorom,'' reče Ralph. Glas mu je bio miran kao i jučer, kad je poricao daje nazvao 911. ''Vjerojatno ne znaš ni koliko su bili stari, ha?'' ''Ne.'' ''Je li ijedan od njih mogao biti naš poznanik iz ulice?'' ''Ed Deepneau?'' Ralph iznenađeno pogleda McGoverna. ''Ne, nijedan nije bio Ed.'' ''A Pickering?'' ''Ne. Nije bio ni Bd a ni Charlie Pickering. Njih bih prepoznao. Što želiš reći? Da mi je mozak pregorio i da je dvojicu tipova koji su mi u posljednjih nekoliko mjeseci uzrokovali najveći stres postavio na trijem May Locher?'' ''Naravno da ne,'' odgovori McGovern, ali uporno lupkanje novina po njegovoj nozi prestane i njegove oči bijesnu. Ralphu se okrene u želucu. Da, McGovern upravo to želi reći, a to nije ni tako čudno, zar ne? Možda i nije, ali nije ublažilo onaj neugodan osjećaj u želucu. ''A Johnny je rekao da su sva vrata bila zaključana.'' ''Da.'' ''Iznutra.'' ''Aha, ali - '' McGovern tako naglo ustane sa stolca da je na trenutak Ralph pomislio da će pobjeći, možda putem vrišteći Pazite se Robertsa! Poludio je! No umjesto da se sjurio niz stube, on krene prema ulaznim vratima. Na neki način to je još više uzbunilo Ralpha. ''Što ćeš učiniti?'' ''Nazvati Larryja Perraulta,'' reče McGovern. ''Mayina mlađeg brata. Još živi u Cardvilleu. Ona će vjerojatno biti ukopana u Cardvilleu.'' McGovern pogleda Ralpha čudnim, ispitivačkim pogledom. ''Što si mislio da ću učiniti?'' ''Ne znam,'' reče Ralph pokunjeno. ''Na trenutak sam pomislio da ćeš pobjeći glavom bez obzira kao Gingerbread Man.'' ''Ne.'' McGovern pruži ruku i potapša ga po ramenu, ali se Ralphu taj pokret učini hladnim i neutješnim. Površnim. ''Kakve veze s tim ima brat gospođe Locher?'' ''Johnny je rekao da su poslali Mayino tijelo na podrobniju autopsiju, zar ne?'' ''Mislim da e on upotrijebio riječ postmortem - '' McGovern odmahne rukom. ''Vjeruj mi, nema razlike. Ako se pojavi nešto sumnjivo - nešto što bi ukazivalo da je ubijena - morat će obavijestiti Larryja. On je jedini njezin živi srodnik.'' ''Da, ali zar se neće pitati što to tebe zanima?''
  • 141. ''Oh, mislim da o tome ne moramo brinuti,'' reče McGovern, govoreći smirujućim tonom koji se Ralphu nimalo nije sviđao. ''Reći ću da je policija zabranila pristup kući i da se tračerski mlin u Harris Avenue brzo okreće. On zna da smo May i ja bili školski kolege i da sam je redovito posjećivao posljednjih nekoliko godina. Larry i ja se ne ljubimo, ali se razmjerno dobro slažemo. Reći će mi što me zanima ako ni zbog čega a ono zbog toga što smo preživjeli Cardville. Jasno?'' ''Da, ali - '' ''Nadam se,'' reče McGovern i odjedanput se Ralphu učini kao jako star i jako ružan gmaz - gila gušter ili bazilisk. Upre prst u Ralpha. ''Ja nisam glup a znam i šutjeti kad mi se netko povjeri. Tvoje lice kaže da nisi u to baš uvjeren i to mi se ne sviđa. Nimalo mi se ne sviđa.'' ''Oprosti,'' reče Ralph. Zapanjila ga je McGovernova provala gnjeva. McGovern se još trenutak zagleda u njega. Njegova rožnata usta bila su zategnuta preko njegovih prevelikih umjetnih zuba. A tad kimne glavom. ''No dobro, prihvaćam ispriku. San ti je sjeban, moram uzeti taj čimbenik u obzir, a ja opet ne mogu izbiti iz glave Boba Polhursta.'' On ispusti jedan od najdubljih uzdaha na način jadnog starog Billa. ''Slušaj - ako bi radije da ne nazivam Mayina brata...'' ''Ne, ne,'' reče Ralph. Ono što je želio bilo je vratiti kazaljke sata deset minuta unatrag i izbrisati cijeli taj razgovor. A tad ga zahvati osjećaj za koji je bio siguran da bi se svidio Billu McGovernu, osjećaj dovršen i spreman za upotrebu. ''Oprosti što sam oklevetao tvoju diskreciju.'' McGovern se nasmiješi, isprva nevoljko a tad cijelim licem. ''Sad znam što te drži budnim - takve gluposti o kojima razmišljaš. Sjedi mirno, Ralph i misli lijepe misli o vodenkonju, kao što je govorila moja majka. Odmah se vraćam. Vjerojatno ga neću ni dobiti; organizacija pogreba i slično. Želiš li pogledati novine dok čekaš?'' ''Naravno. Hvala.'' McGovern mu da novine, koje su još zadržale valjkast oblik u kojem su bile smotane, pa uđe u kuću. Ralph pogleda naslovnu stranicu. Naslov je glasio ZAGOVORNICI PRAVA NA IZBOR I PRAVA NA ŽIVOT SPREMNI ZA DOLAZAK AKTIVISTKINJE. Priča je bila uokvirena dvjema fotografijama. Na jednoj je bilo nekoliko djevojaka koje su izrađivale natpise na kojima je pisalo NAŠA TIJELA, NAŠ IZBOR i U DERRYJU JE SVANULA NOVA ZORÀ! Na drugoj fotografiji bili su demonstranti kako stupaju ispred WomanCare centra. Nisu nosili nikakve natpise a i nisu im ni trebali; crne halje s kapuljačama u koje su bili odjeveni i kose koje su nosili u rukama dovoljno su govorile. Sad i Ralph uzdahne, spusti novine na sjedalo stolca za ljuljanje pokraj sebe, pa se zagleda kako se razvija jutro na Harris Avenue tog utorka ujutro. Padne mu na um da McGovern možda razgovara telefonom s Johnom Leydeckerom a ne Larryjem Perraultom, i njih dvojica možda ovog trenutka održavaju kratke konzultacije između učenika i nastavnika o tom ćaknutom starom Ralphu Robertsu koji pati od nesanice.. Mislio sam da bi rado doznao tko je zapravo nazvao 911, Johnny. Hvala, profesore. Bili smo u to prilično sigurni, ali je dobro dobiti potvrdu. Pretpostavljam da je bezopasan. Zapravo mi je čak i simpatičan. Ralph prekine nagađati o tome koga je Bili nazvao a koga nije. Bilo je lakše sjediti i ništa ne misliti, čak ni lijepe misli o vodenkonju. Lakše je promatrati kako se kamion koji prevozi pivo Budweiser dovaljao na parkiralište Red Applea, zastavši da ljubazno propusti kombi Magazine Incorporateda koji je izbacio ovotjedno sljedovanje tabloida, časopisa i džepnih izdanja i koji je sud odlazio. Lakše je bilo gledati staru Harriet Bennigan, pokraj koje je gospođa Perrine izgledala kao pupoljak, kako zgrbljena nad svojim štapom u svom jarkocrvenom jesenskom kaputu odlazi na jutarnje posrtanje. Lakše je bilo gledati djevojčicu u trapericama i prevelikoj bijeloj pamučnoj majici kratkih rukava i muškom šeširu oko četiri
  • 142. broja prevelikog za nju, kako skače preko konopca na korovom zaraslom gradilištu između Frankove pekare i solarija Vicky Moon (aroma terapija - jedino kod nas). Lakše je bilo gledati djevojčičine male ruke kako iscrtavaju polukrugove. Lakše je bilo slušati kako ona pjevuši svoj beskonačni, skačući srok. Jini-jeni-jani guska i gusan su nakresani... Kutkom mozga shvati, i silno se začudi, daje bio na rubu da usne sjedeći tako na ulaznim stubama. Istodobno su se aure ponovno uvlačile u svijet, ispunjavale ga prelijepim bojama i gibanjem. Bilo je prelijepo, ali... ... ali nešto nije bilo u redu. Nešto. Što? Djevojčica koja je skakala preko konopca na praznom zemljištu. Ona nije bila u redu. Njezine u traper platno odjevene noge dizale su se i spuštale kao čunak šivaćeg stroja. Njezina sjena skakutala je pokraj nje na razbijenom pločniku prastare uličice zarasle u korov i suncokrete. Konopac se vrtio goredolje ... okolonaokolo ... gore-dolje i okolo-naokolo... Nema ona na sebi preveliku pamučnu majicu, prevario se. Ta je osoba nosila kutu. Bijelu kutu, kakvu su nosili glumci u starim televizijskim serijalima o liječnicima. Jini-jeni-jani, guska i gusan su nakresani, Majmun skače po lijani... Oblak zakloni sunce i sumorna zelena Svjetlost klizne preko dana i zagnjuri ga pod vodu. Ralphova se koža najprije ohladi, a zatim naježi. Poskakujuća djevojčina sjena nestane. Ona pogleda u Ralpha i on shvati du ona uopće nije djevojčica. Stvorenje koje ga je gledalo bio je muškurac visok metar dvadeset. Ralph je na prvi pogled pomislio da je šeširom zaklonjeno lice lice djeteta jer je bilo potpuno glatko, bez ijedne bore. A unatoč tome, Ralph ga je intenzivno osjećao - osjećao zlo, zloćudnost, koju zdrav um ne može shvatiti. To je dokaz, Ralph pomisli obamrlo, zureći u skakutavo stvorenje. To je nesumnjiv dokaz. Jer što god ta stvar bila, to je umobolno. Potpuno sam skrenuo. Stvorenje kao da je pročitalo Ralphove misli, jer se u tom trenutku njegove usne rastegnu u iskeženi osmijeh koji je bio i stidljiv i pokvaren, kao da njih dvoje dijele neku neugodnu tajnu. A bio je siguran da, prilično siguran, skoro siguran - da je taj stvor pjevušio kroz osmijeh, ne otvarajući usta: [Lijana je PUKLA! Majmuna lavica na lijani VUKLA! I do smrti ga lijanom TUKLA!] To nije bio jedan od ona dva mala liječnika koje je Ralph vidio kako izlaze iz kuće gospođe Locher, bio je siguran u to. U vezi s njima, možda, ali ne i oni. Bilo je Stvorenje odbaci konopac za preskakivanje. On najprije postane žut pa crven, a iz njega su frcale iskre dok je letio kroz zrak. Onaj čovječuljak - Liječnik #3 - zurio je u Ralpha i cerio se i Ralph odjedanput shvati još nešto, nešto što ga ispuni užasom. Naposljetku je prepoznao šešir na glavi tog stvora. Bio je to nestali slamnati šešir Bila McGoverna.
  • 143. 4 I ponovno kao da je stvor pročitao njegove misli. Povuče šešir s glave i pokaže se okrugla, ćelava lubanja, pa mahne McGovernovim slamnatim šeširom u zraku kao da je kauboj koji jaše na divljem mustangu. Dok je tako mahao šeširom nije se prestajao kesiti tim svojim neopisivim osmijehom. Odjedanput pokaže prstom u Ralph«, kao da ga obilježava, Tad ponovno nabije šešir na glavu i jurne u uski, korovom obrasli prolaz između solarija i pekare. Sunce isplovi iza oblaka koji ga je zaklanjao i sjaj aure ponovno počne blijedjeti. Trenutak-dva nakon nestanka onog stvorenja, ispred njega je ponovno bila Harris Avenue - dosadna stara Harris Avenue, uvijek ista. Ralph drhteći uzdahne prisjetivši se ludila na tom malom, nacerenom licu. Sjeti se kako je upro prst (majmuna lavica na lijani VUKLA) u njega, kao da (i do smrti ga lijanom TUKLA!) ga obilježava. ''Reci mi da sam zaspao,'' promuklo šapne. ''Reci mi da sam zaspao i sanjao onog dripca.'' Iza njega se otvore vrata. ''Bože moj, razgovaraš sam sa sobom,'' reče McGovern. ''Ralphie, sigurno imaš puno novca u banci.'' ''Da, dovoljno za pokriće troškova ukopa,'' reče Ralph. Glas mu 'je zvučao kao glas čovjeka koji je upravo doživio užasan šok i još se pokušava riješiti taloga straha; napola je očekivao da će Bili priskočiti, zabrinuta lica (ili možda sumnjičavosti) i upitati što mu je. McGovern ne učini ništa slično. Svali se u stolac za ljuljanje, prekriži ruke preko svojeg uskog prsnog koša u obliku zamišljenog slova X, i pogleda niz Harris Avenue, pozornicu na kojoj su on i Ralph i Lois i Dorrance Marstellar i mnogi starci - ljudi u zlatnim godinama, McGovernovim jezikom - bili osuđeni odigrati svoje često dosadne a ponekad i bolne posljednje činove. A da mu kažem za njegov šešir? pomisli Ralph. A da počnem razgovor rečenicom: "Bill, a znam i Što se dogodilo s tvojim slamnatim šeširom. U vlasništvu je nekog usranog srodnika tipova koje sam noćas vidio. Nosi ga na glavi kad preskače preko konopca između pekare i solarija. '' Ako Bili još sumnja da je on lud, ta bi kratka vijest sigurno umirila sve njegove sumnje. Bi. Ralph ne otvori usta. ''Oprosti što sam se zadržao,'' reče McGovern. ''Larry je rekao da sam ga uhvatio na vratima jer je krenuo u pogrebno poduzeće, ali prije no što sam mu uspio postaviti svoja pitanja i umaknuti, on je prežvakao pola Mayine životne priče i skoro cijelu svoju. Govorio je bez prestanka četrdeset pet minuta.'' Siguran da je pretjerao - McGoverna nije bilo samo pet minuta, najviše - Ralph pogleda na sat i zaprepasti se kad shvati da je bilo petnaest do dvanaest. Pogleda niz ulicu i shvati da je gospođa Bennigan iščezla. Kao i kamion s Budweiserom. Je li zaspao? Čini se da jest... ali nije se ni za Boga miloga mogao sjetiti prekida u svojoj svjesnoj percepciji. Ma daj, ne budi glup. Spavao si kad si vidio malog ćelavca. Sanjao malog ćelavca. To je imalo smisla. Čak i to što je nosio Billov slamnati šešir imalo je smisla. Isti se šešir pojavio u noćnoj mori s Carolyn. Tad je bio između Rosalienih šapa. Samo što ovaj put nije sanjao. U to je bio siguran. Pa ... skoro siguran. ''Zar me nećeš pitati što je Mayin brat rekao?'' McGovern je zvučao malčice uvrijeđeno. ''Oprosti,'' reče Ralph. ''Vjerojatno sam se nešto zamislio.''
  • 144. ''Oprošteno ti je sinko.. .pod uvjetom da odsad pomnjivo slušaš. Detektiv zadužen za slučaj, Funderburke - '' ''Mislim da se zove Utterback. Steve Utterback.'' McGovern lagano odmahne rukom, njegova najčešća reakcija kad bi ga netko ispravio. ''Svejedno. Dakle, on je nazvao Larryja i rekao da je autopsija pokazala samo prirodne uzroke. Ono što ih je najviše brinulo, u svjetlu tvog poziva, bilo je da je May doživjela srčani napad od straha - da su je doslovce nasmrt prestrašili - oni provalnici. Vrata zaključana iznutra i to što ništa vrijedno nije ukradeno govorili su protiv toga, naravno, ali su tvoj poziv shvatili dovoljno ozbiljno i ispitali tu mogućnost.'' Njegov napola prijekoran ton - kao da je Ralph iz obijesti ulio ljepilo u zupčanike nekog inače ispravnog motora - zasmeta Ralphu. ''Naravno da su ga shvatili ozbiljno. Vidio sam dva čovjeka kako odlaze iz njezine kuće i prijavio sam to vlastima. Kad su stigli, zatekli su je mrtvu. Kako ga ne bi shvatili ozbiljno?'' "Zašto se nisi predstavio kad si nazvao?'' ''''Ne znam. Kakve to ima veze? I kako zaboga mogu biti sigurni da nije doživjela srčani napad od straha?'' ''Ne znam mogu li biti sto posto sigurni,'' reče McGovern, i on pomalo razdražljivo, ''ali su vjerojatno prilično sigurni s obzirom da će predati Mayino tijelo njezinu bratu za ukop. Vjerojatno su to pokazale pretrage krvi. Samo znam da je taj Funderburke - '' ''Utterback - '' '' - rekao Larryju da je May vjerojatno umrla u snu.'' McGovern prekriži noge, poigra se naborima svojih plavih sportskih hlača a tad prodorno i oštro pogleda Ralpha. ''Dat ću ti savjet, pa me saslušaj. Otiđi liječniku. Sad. Danas. Nemoj prolaziti preko ciljnog polja 96 da bi dobio svojih dvije stotine dolara, idi ravno Litchfieldu. Stanje postaje ozbiljno.'' Oni koje sam vidio kako izlaze iz kuće gospođe Locher nisu me vidjeli, ali ovaj, pomisli Ralph. Vidio me i upro prst u mene. Možda čak i mene traži. Eto lijepe paranoične misli. ''Ralph? Jesi li čuo što sam rekao?'' ''Da. Pretpostavljam da mi ne vjeruješ da sam zapravo vidio nekoga da izalazi iz kuće gospođe Locher.'' ''Dobro si pretpostavio. Vidio sam ti izraz na licu kad sam ti rekao da me nije bilo četrdeset pet minuta, a i vidio sam kako si pogledao na sat. Nisi vjerovao da je prošlo toliko vremena, zar ne? A razlog zbog kojeg to nisi povjerovao je taj da si zadrijemao i ne znajući. Dremnuo na stojećki. A to ti se vjerojatno dogodilo i one noći, Ralph. Samo što si te noći sanjao dva čovjeka, a san je bio tako stvaran da si nazvao 911 kad si se probudio. Zar ti se to ne čini logično?'' Jini-jeni-jani, pomisli Ralph, guska i gusan su nakresani. ''A dalekozor?'' upita on. ''Još je na mojem stoliću pokraj naslonjaču u dnevnoj sobi. Zar on ne dokazuje da sam bio budan?'' ''Ne vidim kako. Možda si mjesečario, jesi li pomislio na to? Kažeš da si vidio te uljeze, ali ih ne možeš opisati.'' ''Ta narančasta ulična rasvjeta - '' ''Sva vrata zaključana iznutra - '' ''Ipak, ja - ''
  • 145. ''I te aure o kojima si mi ispričao. Nesanica im je uzrok - skoro sam siguran u to. No moglo bi biti i nešto ozbiljnije.'' Ralph ustane, siđe niz ulazne stube i stane na vrhu betonskog prilaza leđima okrenut McGovernu. U sljepoočicama mu je bubnjalo a srce mu je brzo tuklo. Prebrzo. Nije samo upro prst. Imao sam pravo, hulja me obilježila. A nisam ga sanjao. A nisam sanjao ni one koji su izašli iz kuće gospođe Locher. Siguran sam u to. Naravno da si siguran, Ralph, odgovori neki drugi glas. Luđaci su uvijek sigurni da vide i čuju što kažu da vide i čuju. Zato su i ludi, a ne zbog samih halucinacija. Da si zaista vidio što si vidio, što se dogodilo s gospođom Bennigan? Što se dogodilo s kamionom za prijevoz piva? Kako si izgubio četrdeset pet minuta koje je McGovern proveo razgovarajući telefonom s Larryjem Perraultom ? ''Imaš ozbiljne simptome,'' reče McGovern iza njegovih leđa i Ralphu se učini da je u njegovu glasu čuo nešto užasno. Zadovoljstvo? Zar je to moguće? ''Jedan je od njih držao škare,'' reče Ralph ne okrenuvši se. ''Vidio sam ih.'' ''Ma daj, Ralph! Razmisli! Posluži se mozgom i razmišljaj! U nedjelju poslije podne, manje od dvadeset četiri sata prije zakazanog pregleda kod akupunkturista, neki luđak zabode nož u tebe. Je li čudo da ti mozak na pladnju posluži noćnu moru u kojoj je u glavnoj ulozi oštar predmet? Hongove igle i Pickeringov lovački nož postali su škare, i to je sve. Zar ne vidiš da ta postavka pokriva sve baze, a ono što ti tvrdiš ne pokriva nijednu?'' ''Hodao sam u snu kad sam uzeo dalekozor? To misliš?'' ''Moguće je. Čak i vjerojatno.'' ''Isto vrijedi i za sprej u džepu moje jakne, ha? Stari Dor s time nije imao veze?" "Briga me za sprej ili starog Dora!'' vikne McGovern. ''Ali me briga za tebe! Patiš od nesanice od travnja ili svibnja, potišten si i uznemiren od Carolynine smrti - '' ''Nisam potišten!'' vikne Ralph. Prekoputa ulice, pismonoša zastane i pogleda u njihovu pravcu pa produži prema parku. ''Neka bude po tvome,'' reče McGovern. ''Nisi potišten. Ali i ne spavaš, vidiš aure, ljude koji se šuljaju iz zaključanih kuća usred noći ...'' A tad, varljivo ležernim tonom, McGovern reče ono čega se Ralph cijelo vrijeme pribojavao: ''Pripazi se, stari moj. Za moj ukus počinješ govoriti stvari previše slične onima koje je govorio Ed Deepneau.'' Ralph se okrene. Vruća krv muklo je kucala iza njegova lica. ''Zašto si takav? Zašto si se tako okomio na mene?'' ''Nisam se okomio na tebe, Ralph. Pokušavam ti pomoći. Biti ti prijatelj.'' ''Ne izgleda tako.'' ''Pa, istina ponekad boli,'' mimo će McGovern. ''Moraš barem razmisliti o tome da ti mozak i tijelo pokušavaju nešto reći. Dopusti mi da te nešto upitam - je li to jedini uznemirujući san koji si sanjao u posljednje vrijeme?'' Ralph se nakratko prisjeti Carolyn, zakopane do vrata u pijesku kako vrišti o tragovima bijelih ljudi. Pomisli na kukce koji su pokuljali iz njezine glave. ''Nisam sanjao nijedan ružan san u posljednje vrijeme,'' reče nepopustljivo. ''Vjerojatno i to ne vjeruješ jer ti se ne uklapa u scenarij.'' ''Ralph - '' ''Dopusti da te nešto upitam. Zar zaista vjeruješ da je to što sam vidio ta dva muškarca i smrt May Locher slučajnost?''
  • 146. ''Možda i nije. Možda je tvoj tjelesni i emocionalni poremećaj stvorio uvjete pogodne za kratak ali potpuno autentičan parapsihološki doživljaj.'' Ralph je bio ušutkan. ''Vjerujem da se takve stvari događaju s vremena na vrijeme,'' reče McGovern i ustane. ''Vjerojatno ti to zvuči smiješno iz usta zadriglog racionalca poput mene, ali zaista vjerujem. Ne kažem da se to sigurno dogodilo u tvom slučaju, ali se moglo dogoditi. Ono u što jesam siguran jest da ona dvojica koju misliš da si vidio zapravo ne postoje u stvarnom svijetu.'' Ralph je stajao i gledao u McGoverna ruku nabijenih duboko u džepove i sitsnutih u šake tako čvrsto da su izgledale poput kamenja. Osjećao je kako mu se mišići u rukama trzaju. McGovern siđe niz stube i uhvati ga za ruku, nježno, malo iznad lakta. ''Ja mislim - '' Ralph tako naglo povuče ruku da je McGovern zastenjao od iznenađenja i malo posrnuo. ''Znam ja što ti misliš.'' ''Ne slušaš što - '' ''Oh, čuo sam dovoljno. I više nego dovoljno. Vjeruj mi. Ispričaj me - mislim da ću ponovno u šetnju. Moram razbistriti glavu.'' Osjećao je muklo lupanje vruće krvi u obrazima i čelu. Pokuša prebaciti mozak u neku višu brzinu koja će mu omogućiti da ostavi taj besmisleni, nemoćni gnjev za sobom, ali nije mogao. Osjećao se kao kad se probudio iz noćne more s Carolyn; misli su mu tutnjale od užasa i pomutnje, i kad je pokrenuo noge, nije imao osjećaj da hoda nego da pada, kao što je jučer ujutro pao iz kreveta. No nastavi hodati. Kadšto je to jedino što se može učiniti. ''Ralph, moraš liječniku!'' McGovern vikne za njim i Ralph se više nije mogao zavaravati da u McGovernovu glasu ne primjećuje čudnu, zlobnu zluradost. Zabrinutost kojom je bio premazan vjerojatno je bila iskrena, ali je to bilo poput slatke ledene kreme na kiselom kolaču. ''Ne k ljekarniku, ne hipnotizeru, ne k akupunkturistu! Moraš otići svom obiteljskom liječniku!'' Aha, tipu koji je zakopao moju ženu ispod razine plimnog vala! vrisne on u sebi. Tipu koji ju je gurnuo do vrata u pijesaka tad joj rekao da se neće utopiti dok bude uzimala Valiume i Tylenol-3! Naglas reče,'' Potrebna mi je šetnja! To mi je potrebno i jedino mi je to potrebno.'' Bilo njegova srca sad je udaralo po njegovim sljepoočicama poput kratkih, snažnih udaraca malja, i padne mu na um da se tako vjerojatno dobiva moždana kap; ne obuzda li se uskoro, oborit će ga ono što je njegov otac nazivao ''apopleksija mrzovoljnih''. Začuje McGoverna kako hoda za njim po kolnom prilazu. Ne dodiruj me, Bili, pomisli Ralph. Da mi nisi ni ruku stavio na rame, jer ću se vjerojatno okrenuti i odalamiti te učiniš li to. ''Pokušavam ti pomoći, zar ne shvaćaš?'' vikne McGovern. Pismonoša na drugoj strani ulice ponovno se zaustavi i zagleda se u njih, a ispred Red Applea, Karl, momak koji je radio u jutarnjoj smjeni, i Sue, ona mlada žena koja je radila poslije podne, radoznalo se zagledaju u njih. Karl je u jednoj ruci držao vrećicu s pecivom za hamburgere. Zapanjujuće, što sve čovjek ne primijeti u ovakvim trenucima ...iako ne toliko zapanjujuće kao neke stvari koje je jutros već vidio. Stvari koje si mislio da si vidio, Ralph, izdajnički glas tiho dahne u njegovoj glavi. ''Šetnja,'' očajnički promumlja Ralph. ''Samo obična šetnja.'' U glavi mu se počne vrtjeti film. Neugodan, film kakvog bi rijetko otišao pogledati čak i kad bi sve pogledao što je bilo na programu filmskog centra. Glazba u toj trećerazrednoj produkciji mentalnog filma strave i užasa bila je, kojeg li čuda, ''Pop Goes the Weasel''. ''Dopusti mi da ti nešto kažem, Ralph - u našoj dobi, mentalne bolesti su uobičajene! U našoj je dobi to potpuno normalno, pa zato OTIĐI K LIJEČNIKU!'' Gospođa Bennigan je sad stajala na svom trijemu, a štap je ležao odbačen u podnožju stuba. Još je bila u svom žarkocrvenom jesenskom kaputu, a usta je razjapila i blenula u Ralpha i Billa.
  • 147. ''Čuješ li me Ralph? Nadam se da me čuješ! Nadam se! '' Ralph ubrza. Zgurio se kao da ga šiba hladan vjetar. A ako nastavi vikati, sve jače i jače? A ako me bude slijedio niz ulicu? Učini li to, ljudi će pomisliti da je on poludio, pomisli on, ali ga ta pomisao nije mogla utješiti. U mislima je i dalje čuo kako netko na glasoviru svira dječju pjesmicu - ne, zapravo ne svira, nego nabada po njemu: All around the mulberry bush The monkey chased the weasel The monkey thought ztwas all in fun, Pop! Goes the weasel! I sad se Ralphu prikažu starci iz Harris Avenue, oni koji kupuju osiguranje od tvrtki koje oglašavaju usluge na kablovskoj televiziji, oni sa žučnim kamencima i rakom kože, oni čije se pamćenje smanjivalo dok im se prostata povećavala, oni koji su živjeli od socijalnog osiguranja i zavirivali u svijet kroz sve deblje mrene umjesto ružičastih naočala. To su bili ljudi koji sad čitaju svu poštu koja je stigla naslovljena na ''Stanara'' i pomnjivo pregledavaju reklamne materijale supermarketa o posebnoj ponudi konzervirane hrane i smrznutih jela bez proizvodne specifikacije. Ugleda ih odjevene u nakaradne kratke hlače i lepršave kratke suknjice, u vunenim kapicama i pamučnim majicama na kojima su se kočoperili likovi kao što su Beavis i Butt-head i Rude Dog. Ugleda ih, ukratko, kao najstarije predškolce na svijetu. Stupali su oko dvostrukog reda stolaca dok je mali ćelavac u bijeloj kuti na glasoviru svirao ''Pop Goes the Weasel''. Drugi je ćelavac odnosio stolce jednog po jednog i kad bi glazba stala i svi sjeli, jedna osoba - ovog puta to je bila May Locher, a idući put možda McGovernov pročelnik - ostala bi stajati. Ta bi osoba morala otići iz prostorije, naravno. A Ralph začuje McGovernov smijeh. Smijeh jer je ponovno uhvatio stolac. May Locher može biti mrtva. Bob Polhurst umire, Ralph Roberts gubi daske iz glave, ali on je još dobro. Gospodin William D. McGovern je još uredu, još kicoš, još uspravan i još može jesti, još može uhvatiti stolac kad glazba prestane. Ralph još požuri, još jače se zguri, očekujući novi rafal savjeta i prijekora. Nije mislio da bi McGovern krenuo za njim, ali nije ni potpuno odbacivao tu mogućnost. Ako je McGovern dovoljno bijesan, mogao bi upravo to i učiniti - prigovarati, govoriti Ralphu da se prestane šaliti s tim i da ode liječniku, podsjetiti ga da bi glasovir svakog časa mogao prestati svirati, i ako ne nađe stolac dok ih je više, mogla bi ga sreća napustiti zauvijek. No više nije bilo povika. Isprva je pomislio da bi se mogao okrenuti da vidi gdje je McGovern, ali se tad predomisli. Ako vidi da se Ralph okrenuo, to bi ga moglo ponovno naviti. Najbolje da nastavi hodati. I tako Ralph produlji korak i ne razmišljajući krene prema zračnoj luci. Hodao je pognute glave, pokušavajući ne slušati neumoljivi glasovir, pokušavajući ne vidjeti ostarjelu djecu kako stupaju oko stolaca, pokušavajući ne vidjeti užasnute poglede iznad njihovih tobožnjih osmijeha. Dok je hodao pomisli kako su mu se nade izjalovile. Ipak je gurnut u tunel, i tama se sklopila oko njega.
  • 148. DRUGI DIO: TAJNI GRAD Stari bi ljudi trebali biti istraživači. - T. S. Eliot "Četiri kvarteta" Jedanaesto poglavlje 1 Derry Gerijatričara nije bio jedini tajni grad koji je neprimijećen postojao u mjestu koje je Ralph Roberts uvijek smatrao domom; kao dječak koji je provodio djetinjstvo u Mary Meadu, gdje su danas razna stambena naselja Old Capea, Ralph je otkrio da, uz Derry koji pripada odraslima, postoji i Derry koji pripada isključivo djeci. U blizini željezničkog kolodvora u Neibolt Street bilo je napuštenih okupljališta skitnica, gdje se ponekad moglo naći konzervi juhe od rajčica napola punih mulligatawnyja" i boca u kojima bi se našao gutljaj ili dva piva. Iza Aladdin Theatera bila je uličica gdje se pušilo cigarete Bull Durham a kadikad palilo Black Cat petarde. Bio je tu i jedan veliki stari brijest čija je krošnja bila nadvijena nad rijeku i na kojem su deseci dječaka i djevojčica naučili skakati na glavu. Bilo je stotinu (zapravo bliže dvije stotine) isprepletenih staza koje su zavijale kroz Barrens, zaraslu uličicu koja je presijecala središte grada poput loše zaraštenog ožiljka. Te su tajne i skrivene ulice i putovi bili ispod razine vidnog polja odraslih pa ih stoga oni nisu primjećivali...iako je bilo iznimaka. Jedna od njih je bio policajac Aloysius Nell - gospodin Nell za mnoge naraštaje derryjevske djece - i tek je sad, dok je išao prema izletištu pokraj točke u kojoj Harris Avenue prelazi u Harris Avenue Extension, Ralphu palo na um dabje Chris Nell vjerojatno sin starog gospodina Nella... samo što to nije baš moglo biti, jer je policajac kojeg je Ralph prvi put vidio u društvu Johna Leydeckera bio premlad da bi bio sin starog gospodina Nella. Prije bi mu mogao biti unuk. Ralph je postao svjestan postojanja drugog tajnog grada - onog koji pripada vremešnim ljudima otprilike u vrijeme kad je odlazio u mirovinu, ali nije potpuno shvatio da je i on njegov građanin sve do nakon Carolynine smrti. Ono što je tad otkrio bio je zagnjuren teritorij jezivo sličan onom koji je poznavao kao dijete, mjesto na koje svijet koji je tutnjao i gurao se pokraj njega u žurbi na posao i u žurbi na zabavu uglavnom nije obraćao pozornost. No Derry Gerijatričara zadirao je u treći tajni grad: Derry prokletih, stravično mjesto naseljeno uglavnom pijancima, mladeži odbjegloj iz roditeljskog doma i umobolnicima koje se nije moglo zadržati iza brave. Na izletištu je Lafayette Chapin skrenuo Ralphu pozornost na jedan od najvažnijih momenata o kojima valja razmisliti... kad se postane bona fide Gerijatričar. Taj se moment odnosio na ''pravi život''. Dotakli su se te teme dok su se njih dvojica tek upoznavali. Ralph je upitao Fayea što je radio prije no što je počeo dolaziti na izletište. ''U svom pravom životu bio sam bolji stolar,'' odgovorio je Chapin i pokazao preostale zube u širokom osmijehu ''ali to je završilo prije deset godina.'' Kao daje, prisjeti se Ralph, umirovljenje nešto
  • 149. poput vampirskog poljupca koji preživjele uvlači u svijet nemrtvih. A kad se pobliže razmisli, je li to bilo zaista tako daleko od istine? 2 Sad kad je McGovern bio na sigurnoj udaljenosti iza njega (tako se barem on nadao), Ralph zakorači kroz zastor od hrastova i javora koji je zaklanjao izletište od Extensiona. Osmero ili devetoro ljudi u međuvremenu je došetalo nakon njegove ranije šetnje, a većina je sa sobom ponijela ručak ili kupljene sendviče. Eberlyjevi i Zellsovi igrali su hearts s umašćenim špilom ponajboljih karata koji se čuvao u rupi u obližnjem hrastu; Faye i Doc Mulhare, umirovljeni veterinar, igrali su šah; nekoliko je kibica hodalo između te dvije igre. A zbog igara je izletište i postojalo - zbog njih je postojala većina mjesta u Derryju Gerijatričara - no Ralph je smatrao da su igre samo okvir. Ono zbog čega ljudi zapravo ovamo dolaze bilo je biti u dodiru s izvorom informacija, predati izvješće, potvrditi (makar samo sebi) da još žive nekakvim životom, stvarnim ili nekim drugim. Ralph je sjeo na praznu klupu pokraj žičane ograde i prstom zamišljeno prijeđe po urezanim porukama - imenima, inicijalima, puno JEBI SE - dok je gledao kako zrakoplovi slijeću u urednim dvominutnim razmacima: Cessna, Piper, Apache, Twin Bonanza, Air Express iz Bostona s dolaskom u jedanaest četrdeset pet. Jednim je uhom osluškivao razgovore iza svojih leđa. Ime May Locher često se spominjalo. Nekoliko nazočnih ju je poznavalo i gospođa Perrine je najbolje sažela mišljenja većine kad je rekla da joj se Bog naposljetku smilovao i prekinuo njezine muke. No razgovor se uglavnom vodio o skorom dolasku Susan Day. U pravilu, Gerijatričari ne bi često izabrali politiku kao predmet razgovora, jer su oni radije razgovarali o dobrom raku crijeva ili moždanom udaru, ali čak i ovdje je pitanje pobačaja pokazalo svoju jedinstvenu sposobnost da zaokupi, raspali i podijeli. ''Odabrala je krivi grad, a najgore ü tome je što slutim da je ona toga svjesna,'' reče Doc Mulhare, promatrajući šahovsku ploču namrgođenom usredotočenošću dok je Faye Chapin blickrigom jeo preostale braniče njegova kralja. ''Ovdje se događaju čudne stvari. Sjećaš li se požara u Black Spotu, Faye?'' Faye zamumlja i pojede Docova preostalog lovca. ''Ono što ja ne shvaćam su ovi ušljivci,'' reče Lisa Zell, podignuvši prvi dio News s izletničkog stola i udarivši po fotografiji zakukuljenih figura koje hodaju ispred WomanCarc centra. ''Kao da žele da se vratimo u dane kad su si žene same radile abortuse žičanim vješalicama za odjeću.'' ''Upravo to i žele,'' reče Georgina Eberly. "Računaju da će žena roditi dijete ako se boji da će umrijeti. Čini se da im nikad ne dođe do svijesti da se žena može više bojati toga da rodi dijete nego da ga se riješi pomoću vješalice.'' ''Kakve to veze ima sa strahom?'' svadljivo upita jedan od kibica, starina s licem poput lopate, po imenu Pedersen. ''Ubojstvo je ubojstvo bez obzira na to je li dijete unutra ili vani, tako ja na to gledam. Čak i kad su tako mali da se vide samo pod mikroskopom, to je ipak ubojstvo. Jer bi od njih nastala djeca da se ne prčka po njima.'' ''Po tome si ti Adolf Eichmann svaki put kad masturbiraš,'' reče Faye i pomakne kraljicu. ''Šah.'' ''La-fay-ette Cha-pin!'' vikne Lisa Zell. ''Dirati si onu stvar nije isto,'' reče Pedersen, užeglih očiju. ''Ma nemoj? Zar nije bio neki tip u Bibliji koga je Bog prokleo jer je drndao po svom mišu?'' upita drugi kibic.
  • 150. ''Vjerojatno misliš na Onana,'' reče glas iza Ralphovih leđa. On se prestrašeno trgne i ugleda starog Dora. U jednoj je ruci držao džepno izdanje knjige na čijim je koricama bila otisnuta velika brojka 5. Odakle je on, dovraga izniknuo? upita se Ralph. Mogao bi se zakleti da do prije minutu nitko nije stajao iza njega. ''Onan, Šljivonan,'' reče Pedersen. ''Ti spermiji nisu isto što i dijete - '' ''Nisu?'' upita Faye. ''Pa zašto katolička crkva ne prodaje kondome na tomboli? Reci mi.'' ''Iz pukog neznanja,'' reče Pedersen. ''A ako ne shvaćaš - '' ''Ali Onan nije bio kažnjen zbog masturbacije,'' reče Dorrance svojim visokim, prodornim staračkim glasom. ''Kažnjen je jer je odbijao oploditi bratovljevu udovicu kako bi se bratovljeva loza produljila. Ima jedna pjesma, mislim da je od Aliéna Ginsberga - '' ''Začepi, stara budalo!'' vrisne Pedersen pa se zapilji uFayea Chapina. ''A ako ti ne shvaćaš da postoji velika razlika između muškarca koji nateže svoj pimpek i žene koja baca dijete koje joj je Bog stavio u trbuh u zahodsku školjku, tad nisi nimalo pametniji od njega.'' ''Ovo je odvratan razgovor,'' reče Lisa Zell, iako je zvučala više očarano nego zgađeno. Ralph pogleda preko ramena. Komad žičane ograde bio je otrgnut od stupa i savinut unatrag, vjerojatno je to učinila mladež koja bi preuzela ovo mjesto navečer. To je riješilo jednu zagonetku. Nije primijetio Dorrancea, jer starac uopće nije bio na izletištu, nego je lunjao po prostoru zračne luke. Ralph shvati da mu je to prilika da uhvati Dorrancea i možda izvuče neke odgovore iz njega... samo što bi Ralph vjerojatno nakon toga bio još zbunjeniji. Stari je Dor bio nalik Cerigradskoj mački u knjizi Alisa u zemlji čudesa - puno se smješka, a malo kaže. ''Velika razlika, ha?'' Faye upita Pedersena. ''Aha!'' Crvene se mrlje zažare na Pedersenovim ispucalim obrazima. Doc Mulhare promeškolji se na svojem sjedalu. ''Slušaj Faye, zaboravimo na sve i završimo partiju, može?'' Faye se na to ogluši; još je piljio u Pedersena. ''Možda bi ponovno morao razmisliti o svim spermićima koji su umrli na dlanu tvoje ruke svaki put kad si sjeo na zahodsku školjku i pomislio kako bi bilo lijepo da ti ga Marylin Monroe uzme - '' Pedersen ispruži ruku i baci preostale figurice s ploče. Doc Mulhare žmime i uzmakne, uzdrhtalih usana, raširenih i ustrašenih očiju iza naočala s ružičastim okvirom koji je na dva mjesta bio pokrpan izolirbandom. ''Aha, krasno!'' vikne Faye. ''Silno razborita tvrdnja, nema što, mulac jedan!'' Pedersen podigne šake u pretjeranoj pozi na način Johna L. Sullivana. ''Nešto ćeš poduzeti u vezi s tim?'' upita. ''Plajde, da te vidim!'' Faye polako ustane. Nadvisivao je lopatolikog Pedersena tridesetak centimetara a bio je od njega teži najmanje trideset kilograma. Ralph je jedva mogao vjerovati svojim očima. Ako je otrov zahvatio već i ovo mjesto, što je onda s ostatkom grada? Činilo mu se da je Doc Mulhare u pravu; Susan Day nema pojma o tome kakva je glupost njezina odluka da se dotepe u Derry. Na neki način - zapravo u mnogo čemu - Derry nije bio poput drugih mjestu. Pokrenuo se prije no što jc bio svjestan svoje namjere i laknulo mu je kud je Stan Eberly učinio to isto. Izmijenili su poglede dok su se približavali dvojici muškaraca koji su stajali nos u nos i Stan lagano kimne glavom. Ralph rukom obuhvati Fayea oko ramena trenutak prije no što Stan zgrabi Pedersena za lijevu nadlakticu.
  • 151. ''E nećeš,'' reče Stan ravno u jedno Pedersenovo dlakama obraslo uho. ''Završit će tako da ćemo vas obojicu morati odvesti u gradsku bolnicu zbog srčanog udara, a to ti više nije potrebno, Harley - već si dva imao. Ili tri?'' ''Neću mu dopustiti da se sprda tome kako žene ubijaju djecu!'' reče Pedersen i Ralph ugleda kako se niz starčeve obraze kotrljaju suze. ''Moja je žena umrla pri drugom porodu! Umrla je od sepse četrdeset šeste! I zato neću dopustiti da tako govori o ubijanju djece!'' ''Isuse,'' reče Faye promijenjenim glasom. ''Nisam to znao, Harley. Žao mi je - '' ''Ah, vraga ti je žao!'' vikne Pedersen i istrgne ruku iz stiska Stana Eberlyja. Zajuri se prema Fayeu, koji podigne šake ali ih i spusti kad Pedersen zaglavinja pokraj njega i ne pogledavši ga. Krene puteljkom kroz stabla koji je vodio na Extension i ode. Njegov odlazak isprati trideset sekundi nepomućenog muka, koji je kvarilo jedino brujanje pristižućeg zrakoplova tipa Piper Cub. 3 ''Isuse,'' naposljetku će Faye. ''Viđaš se s nekim pet, deset godina i zamisliš da sve znaš o njemu. Bože, Ralphie, nisam znao kako mu je žena umrla. Osjećam se kao budala.'' ''Neka te to ne rastuži,'' reče Stan. ''Vjerojatno ima mjesečnicu.'' ''Šuti,'' reče Georgina. ''Dovoljno je bilo prostačkih razgovora za jedno jutro.'' ''Jedva čekam da ta Dayova dođe i ode i da se sve vrati u kolotečinu,'' reče Fred Zell. Doc Mulhare je klečao i kupio šahovske figurice. ''Da završimo partiju, Faye?'' upita on. ''Mislim da se sjećam pozicija.'' ''Ne,'' reče Faye. Njegov glas, koji je bio čvrst za sukoba s Pedersenom, sad zadrhti. ''Mislim da mi je bilo dosta za danas. Možda će te Ralph htjeti uvježbati za turnir.'' ''Mislim da ću to prepustiti nekom drugom,'' reče Ralph. Ogledavao se da vidi gdje je Dorrance i konačno ga ugleda. Ponovno se provukao kroz rupu u ogradi. Stajao je u do koljena visokoj travi na rubu ceste za osoblje i u rukama savijao knjigu dok je promatrao kako Piper Cub vozi po uzletištu prema zgradi putničkog terminala. Ralph se prisjeti kako je Ed dojurio po toj cesti u svom starom smeđem Datsunu i kako je kleo (Požuri! Požuri i jebi se!) sporost vrata. Prvi put u više od godinu dana on se zapita što je Ed uopće ondje radio. '' - nego prije.'' ''Ha?'' On se pokuša ponovno usredotočiti na Fayea. ''Rekao sam da sigurno ponovno bolje spavaš, jer izgledaš puno bolje nego prije. Ali ti je sad, čini se, sluh otišao k vragu.'' ''Vjerojatno,'' reče Ralph i pokuša se nasmiješiti. ''Mislim da ću otići nešto ubaciti u zube. Ideš sa mnom, Faye? Ja te častim.'' ''Ne, već sam pojeo sendvič,'' reče Faye. ''Ali pravo da ti kažem, leži mi na želucu kao komad olova. Isuseka ti Ralph, stari je prdonja plakao, jesi li vidio?'' ''Da, ali ja tome ne bih pridavao previše važnosti da sam na tvom mjestu,'' reče Ralph. Krene prema Extensionu i Faye krene s njim lijena koraka. Sa svojim spuštenim širokim ramenima i pognutom glavom, Faye je izgledao kao dresirani medvjed u odijelu. ''Ljudi naših godina rasplaču se zbog sitnica. Znaš već.''
  • 152. ''Vjerojatno imaš pravo.'' Zahvalno se nasmiješi Ralphu. ''Hvala ti što si me zaustavio prije no što sam učinio nešto gore. Znaš kakav sam, ponekad.'' Da je barem netko bio nazočan kad smo se Bili i ja dohvatili, pomisli Ralph. Naglas reče: ''Nema na čemu. Ja bih zapravo trebao zahvaliti tebi. To je još jedna stavka u mojoj biografiji kad predam molbu za ono unosno radno mjesto u UN." Faye se razdragano nasmije i lupi Ralpha po ramenu. ''Aha, generalni tajnik! Mirotvorac broj jedan! Uspio bi Ralph, bez zafrkancije!'' ''U to nema sumnje. Pazi na sebe, Faye.'' On se okrene, a Faye ga dotakne po ruci. ''Sudjelovat ćeš na turniru idućeg tjedna, ha? Turniru kod trećeg uzletišta?'' Ralph se nije mogao odmah sjetiti o čemu on to govori, iako je to bila glavna tema razgovora umirovljenog stolara čim bi lišće počelo mijenjati boju. Faye je svake godine organizirao šahovski turnir s nazivom ''Turnir kod trećeg uzletišta'' otkad je završio njegov ''pravi život'' 1984. godine. Pokal je bio golem kromiran poklopac automobilskog kotača s raskošnom gravurom krune i žezla. Faye, daleko najbolji šahist među Gerijatričarima (barem u zapadnom dijelu grada), predao je pokal samom sebi šest od devet puta koliko se pokal dodjeljivao. Ralph je sumnjao da je ona tri puta puštao kako bi održao zanimanje ostatka sudionika turnira. Ralph ove jeseni nije puno mislio na šah; imao je druge stvari na pameti. ''Naravno,'' reče, ''mislim da ću igrati.'' Faye se naceri. ''Fino. Trebali smo igrati prošlog vikenda - tako je bilo predviđeno - ali sam se nadao da će, ako ga odgodim, moći igrati i Jimmy V. No još je u bolnici i ako budem ponovno odgodio bit će prehladno da igramo na otvorenom pa ćemo završiti u stražnjem dijelu brijačnice Duffyja Spraguca, kao i devedesete.'' ''Što je Jimmyju V-u?'' ''Karcinom se ponovno pojavio,'' reče Faye pa doda tiše: ''Mislim da ovog puta nema ni najpišljivijih izgleda.'' Ralph osjeti iznenađujuće oštar ubod tuge kad je čuo tu vijest. On i Jimmy Vandermeer bili su dobri poznanici za njihovih ''pravih života''. Oboje su tad bili trgovački putnici. Jimmy je prodavao slatkiše i čestitke, a Ralph tiskarske potrepštine i papirnu galanteriju. Njih su se dvojica dovoljno dobro slagali pa su zajedno nekoliko puta obišli državu New England, vozili naizmjence i dijelili troškove raskošnijeg smještaja nego što bi mogli priuštili pojedinačno. A dijelili su i samotnjačke, nevažne tajne muškaraca koji su često na putu. Jimmy je ispričao Ralphu o kurvi koja mu je ukrala lisnicu 1958. godine, kuko je lagao ženi o tome i rekao joj da ga je orobio autostoper. Ralph je Jimmyju ispričao o tome kako je shvatio, u dobi od četrdeset tri godine, da je postao ovisnik o terpin hidratu i o svojoj tegobnoj, no ipak uspješnoj borbi da se riješi te ovisnosti. Nije rekao Carolyn za tu čudnu ovisnost o sirupu protiv kašlja kao što ni Jimmy V. nije rekao supruzi za svoju posljednju animir-damu. Puno putovanja; puno izmijenjenih guma; puno viceva o trgovačkim putnicima i farmerovoj prelijepoj kćeri; puno kasnonoćnih razgovora koji bi potrajali do ranih jutarnjih sati. Kadšto bi razgovarali o Bogu, kadšto o financijskoj policiji. Sve u svemu, Jimmy Vandermeer bio je silno dobar drug. A tad je Ralph dobio uredski posao u tiskari i izgubio vezu s Jimmyjem. Ponovno se počeo viđati s njim ovdje i na još nekoliko drugih teško uočljivih orijentira naznačenih na gerijatričarskom zemljovidu Derryja: gradskoj knjižnici, dvorani za biljar, stražnjoj prostoriji u brijačnici Duffyja Spraguea i na još četiri-pet mjesta. Kad mu je uskoro nakon Carolynine smrti Jimmy rekao da se iz borbe s rakom izvukao s plućnim krilom manje, ali inače u redu, ono čega se Ralph sjetio bio je muškarac koji govori o bejzbolu ili pecanju i baca goruće opuške cigareta Camel u vrtlog zraka s onu stranu leptirprozora automobila, jednu za drugom.
  • 153. Imao sam sreće, tako je rekao. Ja i Duke, oboje smo imali sreće. Samo što nijedan od njih, čini se, nije i ostao sretan. Zapravo, nitko nije. ''Bože,'' reče Ralph. ''Baš mi je žao.'' ''U bolnici je već tri tjedna,'' reče Faye. ''Na zračenju je i dobiva injekcije otrova koji bi trebao ubiti rak dok on pomalo ubija njega. Čudim se da to ne znaš, Ralph.'' Vjerojatno se čudiš, ali ja ne. Znaš, nesanica guta stvari. Jedan dan ne znaš gdje ti je posljednja vrećica gotove juhe, sutradan izgubiš osjećaj za vrijeme, a zatim izgubiš stare prijatelje. Faye zamaše glavom. ''Usrani rak. Jezivo je to, kako se pritaji.'' Ralph kimne glavom i sjeti se Carolyn. ''U kojoj je Jimmy sobi, znaš li? Možda ću ga posjetiti.'' "Slučajno znam. 315. Moći ćeš zapamtiti?'' Ralph se nasmije. ''Nakratko, hoću.'' ''Svakako ga posjeti - omamljen je od lijekova, ali još zna tko dolazi, a kladim se da bi te rado vidio. Jednom mi je rekao da ste ti i on prošli kroz sito i rešeto.'' ''Znaš već kako to ide,'' reče Ralph. ''Dva muškarca na putu, to je sve. Kad bismo bacali pismo-glava u nekom zdravljaku, Jimmy V. bi uvijek odabrao pismo.'' Odjednom se gane. ''Gadno, zar ne?'' tiho reče Faye. ''Da.'' ''Obiđi ga. Bit će mu drago, a ti ćeš se bolje osjećati. Tako bi barem trebalo biti. I da nisi zaboravio na prokleti šahovski turnir!'' završi Faye, uspravi se i junački se potrudi izgledati i zvučati veselo. ''Odustaneš li sada, poremetit ćeš mi popis nositelja.'' ''Učinit ću sve što je u mojoj moći.'' ''Da, znam da hoćeš.'' On stisne šaku i lagano udari Ralpha po nadlaktici. ''Još jednom hvala da si me zaustavio prije no što sam, znaš već, učinio nešto zbog čega bih se poslije kajao.'' ''Sve u redu. Mirotvorac broj jedan, taj sam.'' Ralph krene puteljkom koji je vodio prema Extension, pa se okrene. ''Vidiš onu cestu za službena vozila ondje? Onu koja vodi od zgrade putničkog terminala do ceste?'' On pokaže prstom. Po njoj je upravo vozio kamion dostave iz pravca terminala za privatne zrakoplove. Od njegova prednjeg stakla odbijale su se blještave strelice sunčane svjetlosti u njihove oči. Kamion stane ispred vrata i fotoćelije. Vrata se počnu kotrljati u stranu. ''Naravno,'' reče Faye. ''Prošlog sam ljeta vidio Eda Deepncaua kako se vozi tom cestom, što znači da je imao propusnicu za ta vrata. Znaš li kako bi on došao do nje?'' ''Misliš na onog tipa iz ''Prijatelja života''? Znanstvenika koji je ljetos proveo malo istraživanje na području mlaćenja supruga?'' Ralph kimne glavom. ''Ali ja govorim o ljetu devedeset druge. Vozio se u starom smeđem Datsunu.'' Fuye se nasmije. ''Ne razlikujem Datsuna od Toyote ili Monde, Ralph... prestao sam razlikovati automobile kad je Chevrolet prestao proizvoditi automobile s ''repnim perajama'' u obliku galebovih krila. Ali ti mogu reći tko se najčešće služi tom cestom: dostava, mehaničari, piloti, posada i kontrolori leta. Mislim da neki putnici imaju propusnice, ako imaju privatne zrakoplove. Jedini znanstvenici koji ondje rade su oni iz meteorološke stanice. Je li on takav znanstvenik?'' ''Ne, on je kemičar. Radio je donedavna u Hawking Labs.''
  • 154. ''Igrao se s bijelim štakorima, ha? Na aerodromu nema štakora - toliko znam - ali sad kad razmišljam o tome, još se jedna skupina ljudi služi tim ulazom.'' ''Da? Tko?'' Faye pokaže prstom prema montažnoj zgradi s krovom od valovitog lima koja se nalazila šezdesetak metara od putničkog terminala. ''Vidiš onu zgradu? To je SoloTech.'' ''Što je SoloTech?'' ''Škola,'' reče on. ''Uče ljude pilotirati.'' 4 Ralph se vraćao niz Harris Avenue, krupnih ruku nabijenih u džepove i pognute glave tako da nije vidio ništa osim pukotina u pločniku kako prolaze ispod njegovih tenisica. Ponovno je razmišljao o Edu Deepneauu... i SoloTechu. Nije znao je li SoloTech bio razlog zbog kojeg je Ed bio u zračnoj luci onog dana kad se zaletio u radnika West Side Gardenersa, ali je to bilo pitanje na koje je silno želio doznati odgovor. A počelo ga je zanimati i gdje Ed sad živi. Pitao se zanimaju li ta dva odgovora i Johna Leydeckera i odluči doznati. Prolazio je pokraj skromnog dvostrukog izloga; sjedne strane George Lyford, C.P.A. a s druge zlatarnica Maritime (OTKUPLJUJEMO STARO ZLATO PO NAJVIŠIM CIJENAMA), kad ga iz misli trgne kratak, prigušen lavež. On podigne pogled i ugledu Rosalie kako sjedi na pločniku malo izvan gornjeg ulaza u Strawford park. Stara je kuja dahtala, slina je kapala s njezina isplaženog jezika i između njezinih šapa stvarala tamnu lokvicu na betonu. Krzno joj je bilo slijepljeno u grudvicc kao da je trčala, a izblijedjeli plavi rubac oko njezina vrata podrhtavao je od njezina ubrzanog disanja. Kad je Ralph pogleda, ona ponovno zalaje, iako je zazvučalo više kao kevtanje. On pogleda preko puta da vidi na koga laje, ali je ondje bila samo automatska praonica rublja BuffyBuffy. U njoj se muvalo nekoliko žena, ali Ralph nije mogao povjerovati da bi Rosalie lajala na njih. Ispred praonice nije prolazio nitko. Ralph ponovno pogleda Rosalie i shvati da Rosalie ne sjedi na pločniku nego čuči... zapravo da se skutrila. Izgledala je nasmrt preplašeno. Do tog trenutka Ralph nikad nije razmišljao o tome koliko su izraz lica i jezik tijela pasa sablasno slični ljudskima: veselo bi se smijali kad su bili sretni, pognuli bi glave kad su se stidjeli, pokazivali zabrinutost u pogledu i napetost u držanju ramena - kao i ljudi. A kao i ljudi, pokazivali su silan strah svakim ustreptalim dijelom tijela. On ponovno pogleda na drugu stranu ulice, u točku na koju je Rosalie usmjerila pozornost i ponovno ne ugleda ništa osim praonice i praznog pločnika ispred nje. A tad se sjeti Natalie, uzvišene i obožavane bebe, kako hvata sivo-plave tragove koje su njegovi prsti ostavljali kad je ispružio ruku da obriše mlijeko s njezine brade. Svakome bi se učinilo da je ona lovila zrak, kao što se čini da bebe hvataju zrak ... ali je Ralph znao da nije bilo tako. On je vidio da nije tako. Rosalie nekoliko puta uzastopce panično zakevta i taj zvuk zacvili u Ralphovu uhu poput zvuka nepodmazanih vratnih šarki. Dosad se događalo samo od sebe ... ali možda mogu to namjerno izazvati. Možda mogu izazvati da vidim - Da vidiš što? Pa, aure. Njih, naravno. A možda i to u što Rosalie (joni-jeni-jani) gleda. Ralph je s priličnom sigurnošću pretpostavljao (guska i gusan su nakresani) što je to bilo, ali je želio biti siguran. Pitanje je bilo kako to učiniti.
  • 155. Kako ljudi uopće vide? Tako da gledaju, naravno. Ralph pogleda u Rosalie. Pogleda je pomnjivo, pokušavajući vidjeti sve što se moglo vidjeti: izblijedjeli uzorak na plavom rupcu koji joj je služio umjesto ogrlice, prašnjave grudice i čvorove u njezinu nenjegovanu krznu, sjedine oko njezine duge njuške. Nakon nekoliko trenutaka ona kao da je osjetila njegov pogled, jer se okrenula, pogledala ga i žalosno zacviljela. Kad je to učinila, u Ralphovu mozgu kao da se nešto pokrenulo - poput ključa kad se pali motor automobila. Nakratko, ali intenzivno, osjeti da je lakši a tad Svjetlost preplavi dan. Pronašao je put u onaj blještaviji, slojevitiji svijet. Rosalie okruži zagasita opna koja ga podsjeti na pokvareni bjelanjak, a iz nje se uzdizala tamnosiva balonska uzica. No nije izlazila iz njezine lubanje, kao u ljudi koje je Ralph vidio u stanju pojačane osjetljivosti; Rosaliena se balonska uzica uzdizala iz njezine njuške. Sad znaš najvažniju razliku između pasa i ljudi, pomisli on. Njihove duše borave na različitim mjestima. [Peso! Dođi, peso! ] Ralph žmirne i lecne se od tog glasa, kao kad kreda zaškripi po ploči..Pešća njegovih ruku podignu se skoro do ušiju prije no što je shvatio da mu to neće pomoći; ionako ne čuje svojim ušima, jer je dio njegova tijela kojeg taj glas iritira duboko u njegovoj glavi, i njegove ga ruke ne mogu dosegnuti. [Hej, ti usrana vrećo buha! Misliš da imam cijeli dan na raspolaganju? Dovući svoje ofucano dupe ovamo!] Rosalie zacvili i skrene pogled s Ralphu na ono u što je prije gledala. Počne ustajati, ali se tad ponovno spusti na stražnje noge. Rubac oko njezina vrata podrhtavao je jače nego pri je i Ralph ugleda kako se oko njezine lijeve sapi počeo stvarati tamni polumjesec kad joj je popustio mjehur. On pogleda na drugu stranu ulice i ondje ugleda Liječnika #3, kako stoji između praonice i vremešne stambene kuće pokraj nje. Liječnik #3 - u svojoj bijeloj kuti (jako prljavoj, primijeti Ralph, kao da je dugo nosi) i svojim patuljastim trapericama. Na glavi je još imao McGovernov slamnati šešir. Činilo se da šešir počiva na ušima tog stvorenja; bio je tako velik za njega da mu je gornji dio glave utonuo u njega. Jarosno se kesio psu i Ralph ugleda dvostruki red šiljastih bijelih zuba - zuba ljudoždera. U lijevoj je ruci držao nešto što je sličilo ili skalpelu ili sklopivoj britvi. Dio Ralphova mozga pokuša ga uvjeriti da je na oštrici vidio krv, ali je bio prilično siguran da je riječ samo o rđi. Liječnik #3 gume prva dva prsta desne ruke u uglove usta i zaglušujuće zazviždi. Taj zvižduk probuši Ralphovu glavu poput bušilice. Rosalie ustukne i nakratko zatuli. [Dovući se ovamo, Lutalico! Sad!] Rosalie ustane podvijena repa i počne se vući prema ulici. Cijelim je putem cviljela, a njezin je strah toliko pogoršao njezino šepanje da je jedva posrtala; njezine sapi prijetile su da će je izdati pri svakom nevoljkom, klimavom koraku. [''Hej!''] Ralph shvati da je to on viknuo kad mu se plavi oblačić podigao ispred očiju. Bio je obrubljen paučinastim srebrnim crtama pa je izgledao poput snježne pahuljice. Ćelavi patuljak naglo se okrene prema zvuku Ralphova povika, i pritom nagonski podigne oružje koje je držao u ruci. Njegovo iskeženo lice bilo je iznenađeno. Rosalie se zaustavi s prednjim šapama u jarku. Gledala je u Ralpha raširenim, zabrinutim smeđim očima. [Što želiš, Kratki?]
  • 156. U tom je glasu bilo gnjeva zbog ometanja, gnjeva zbog izazova ... ali se Ralphu učini da je tu bilo i drugih emocija. Strah? Rado bi u to povjerovao. Zbunjenost i iznenađenost bili su vjerojatniji. Što god taj stvor bio, nije bio naviknut da ga Ralphov soj vidi, a kamoli da mu se suprotstavi. [ Što je, Kratkotrajni, maca ti je pojela jezik? Ili si već zaboravio Što si htio?] [ ''Želim da ostaviš psa na miru!''] Ralph se čuo na dvostrukoj razini. Bio je prilično siguran da je progovorio naglas, ali je zvuk njegova glasa bio dalek i jedva čujan, poput glazbe koja dopire iz privremeno odloženih slušalica walkmana. Netko tko bi stajao pokraj njega možda bi čuo što je rekao, ali je Ralph znao da bi mu njegove riječi zazvučale kao slab soptaj - kao riječi čovjeka koji je upravo dobio udarac u trbuh. No u glavi je glas odzvanjao kako već godinama nije - mlad, snažan i samouvjeren. Čini se da ga je i Liječnik #3 tako čuo jer ustukne, ponovno podigne oružje (Ralph je sad bio skoro siguran da je to bio skalpel), kao u samoobrani. Tad se uspije pribrati. Siđe s pločnika i zagrabi prema rubu Harris Avenue pa stane na travnati pojas po kojem se kotrljalo lišće, između pločnika i ulice. Uhvati se za remen svojih traperica, zategne ga kroz ukaljanu kutu i mrko se upilji u Ralpha nekoliko trenutaka. Tad podigne zarđali skalpel u zrak i učini neugodno sugestivan pokret kao da nešto pili. [ Vidiš me - pa što ? Ne guraj nos u ono što se tebe ne tiče, Kratkotrajni! Mješanac je moj!] Ćelavi se liječnik ponovno okrene prema skutrenom psu. [Dosta mi je zezancije s tobom, Lutalice! Dolazi ovamo! Sad!] Rosalie pogleda u Ralpha zaklinjućim, očajnim pogledom a tad počne prelaziti ulicu. Ne petljam se u dugotrajna posla, rekao mu je stari Dor kad mu je dao knjigu pjesama Stephena Dobynsa. A rekao sam i tebi da to ne činiš. Da, rekao je, zaista, ali je Ralph osjećao da je sad prekasno. Čak i da nije, nije namjeravao prepustiti Rosalie nemilom gnomu ispred praonice na drugoj strani ulice. Naravno, pod uvjetom da može nešto učiniti. [ ''Rosalie! Dođi ovamo, curo! Uz nogu! " ] Rosalie jednom zalaje i dokaska k Ralphu. Postavi se pokraj njegove desne noge pa sjedne, dašćući i gledajući u njega. Evo još jednog izrazu koji je Ralph mogao lako čitati: jedna trećina olakšanje, dvije trećine zahvalnost. Lice Liječnika #3 izobliči se od tako snažne mržnje da je izgledalo kao iz crtanog filma. [Kratki, pošalji je preko! Upozoravam te!] [''Ne.''] [Sjebat ću te, Kratki, sjebat ću te maksimalno. A sjebat ću ti i prijatelje. Shvaćaš li me? Shvaćaš - -] Ralph podigne ruku do visine ramena, dlana okrenutog prema svojoj glavi, kao za karate udarac. Tad spusti ruku i začuđeno blene kad se čvrst plavi klin svjetlosti otkine s jagodica njegovih prstiju i presiječe preko ulice poput bačenog koplja. Liječnik #3 sagne se u posljednjem trenutku, rukom pridržavši McGovernov slamnati šešir da mu ne bi odletio. Plavi klin preleti nekoliko centimetara iznad te male, stisnute ruke i udari u izlog praonice. Ondje se raširi poput neke nadnaravne tekućine i na trenutak se prašnjavo staklo pretvori u blještavo, čisto plavetnilo neba. Već idućeg trenutka izblijedi i Ralph ponovno ugleda žene u praonici, kako slažu rublje i trpaju ga u strojeve kao da se ništa nije dogodilo. Ćelavi se patuljak uspravi, stisne ruke u Šake i priprijeti Ralphu. Tad strgne McGovernov šešir s glave, gurne obod u usta i odgrize komadić. Dok je izvodio tu čudnu istoznačnicu dječjeg histeričnog napada, sunce izbije vatrene iskre iz uški njegovih malih, lijepo oblikovanih ušiju. On ispljune grudicu bockave slame i tad ponovno nabije šešir na glavu.
  • 157. [ Ta je kuja bila moja, Kratki! Namjeravao sam se poigrati s njom! Čini se da ću se umjesto toga morati poigrati s tobom, ha? S tobom i tvojim bezveznim prijateljima!] [''Odlazi!''] [Pizdolizac! Pojebao si se s majkom i polizao joj pičku!] Ralph je znao gdje je već čuo te ljupke riječi: od Eda Deepneaua, kod zračne luke, u ljeto devedeset druge. Takvo se što ne zaboravlja i on osjeti smrtni strah. U što se to, zaboga, upleo? 5 Ralph ponovno podigne ruku do obraza, ali se nešto u njemu promijenilo. Mogao ju je spustiti tim pokretom kao da cijepa, ali je bio skoro siguran da ovog puta ne bi bilo nikakvog žarkoplavog letećeg klina. Liječnik očito nije znao da mu se prijeti praznim oružjem. On ustukne i podigne ruku u kojoj je držao skalpel kao štit. Smiješno odgrizen šešir pao mu je preko očiju i na trenutak je izgledao kao inačica Jacka Rasparača iz neke kazališne melodrame ... onaj koji bi se svojim zločinima rješavao patoloških kompleksa izazvanih iznimno niskim rastom. [Osvetit ću ti se zbog ovog, Kratki! Vidjet ćeš! Samo pričekaj! Nijedan Kratkotrajni neće mene preveslati/] Ali je zasad malom ćelavom liječniku bilo dovoljno. Okrene se na peti i odjuri u korovom zaraslu ulicu između praonice i stambene zgrade. Njegova ukaljana, preduga kuta lepršala je za njim i zaplitala se oko njegovih nogavica. S njim se izgubi i dnevni sjaj. Taj proces Ralph osjeti osjetilima za koja dotad nije znao ni da postoje. Osjećao se potpuno budnim, pun snage i samo što nije puknuo od zanosnog uzbuđenja. Bože, otjerao sam ga! Otjerao sam gada! Nije znao tko je stvorenje u bijeloj kuti, ali je znao da je Rosalie spasio od njega i da je to zasad dovoljno. Možda će sutra ujutro, dok bude sjedio u naslonjaču i gledao pustu ulicu ispod svojih prozora, posumnjati u svoje duševno zdravlje ... ali je trenutačno bio lud od sreće. ''Vidjela si ga, zar ne, Rosalie? Vidjela si onog zlog malog - '' Spusti pogled, ali Rosalie više nije sjedila uz njegove noge. Podigne pogled i ugleda je kako šepesajući zamiče u park, pognute glave, povlačeći desnu nogu ukočeno za sobom pri svakom bolnom koraku. ''Rosalie!'' vikne on. ''Hej, curo!'' I ne znajući zašto - osim da su upravo zajedno prošli kroz nešto izvanredno - Ralph krene za njom, najprije laganim kasom, pa trkom i naposljetku sprintom. Nije dugo sprintao. U lijevoj slabini osjeti grč kao da se užarena metalna igla zabola ondje. Grč se brzo proširi preko lijeve polovice stijenke njegova prsnog koša. On se zaustavi kad je ušao u park na mjestu gdje su se ukrštavala dva puteljka, presavine se i rukama uhvati za noge malo iznad koljena. Znoj mu se slijevao u oči i štipao ga poput suza. Soptao je i pitao se je li to uobičajen grč kakvog bi osjetio u posljednjem krugu kad su na srednjoškolskom igralištu trčali na jednu milju ili tako počinje smrtonosni srčani napad. Nakon trideset ili četrdeset sekundi bol počne slabiti. Možda je to ipak bio samo grč. No bio je to i dokaz u prilog McGovernove teorije, zar ne? Dopusti da ti nešto kažem, Ralph - u našim godinama, duševne su bolesti uobičajene! U našim godinama to je svakodnevna pojava! Ralph nije znao je li to istina ili nije, ali je znao da je godina u kojoj je ušao u državnu atletsku reprezentaciju bila pedeset godina
  • 158. iza njega, i ovakvo sprintanje za Rosalie bilo je glupo a vjerojatno i vratolomno. Da mu je srce popustilo, ne bi bio prvi starac kojeg bi stigla kazna u obliku koronarne tromboze zato što se uzbudio i zaboravio da je samo jedanput u životu imao osamnaest godina. Bolje sad skoro nestala i povratio je dah, ali se još nije mogao pouzdati u svoje noge, koje kao da bi se svakog trenutka bez najave mogle razglaviti u koljenima a on se rastepsti na puteljku pokrivenom šljunkom. Ralph podigne glavu, pogledom potraži najbližu klupu i ugleda nešto zbog čega zaboravi na pse lutalice, klecave noge, pa čak i mogući srčani napad. Najbliža je klupa bila udaljena desetak metara na lijevom puteljku, na vrhu blage uzbrdice. Lois Chasse je sjedila na njoj u svom lijepom plavom jesenskom kaputu. Ruke u rukavicama sklopila je u krilu i ridala kao da će joj prepući srce.
  • 159. Dvanaesto poglavlje 1 ''Što je, Lois?'' Ona podigne glavu i pogleda ga. Prvo što Ralphu padne na um bila je jedna uspomena: predstava na koju je odveo Carolyn u Penobscot Theater u Bangoru, prije osam ili devet godina. Neki likovi u toj predstavi bili su mrtvi i njihova se šminka sastojala od klaunovski bijele masne boje s tamnim krugovima oko očiju kako bi se dobio dojam golemih praznih duplji. Njegova druga pomisao bila je puno jednostavnija: rakun. Ona je ili vidjela te misli na njegovu licu ili je shvatila kako izgleda, jer se okrenula, počela petljati oko poklopca svoje torbice, a tad podigne ruke i zakloni njima svoje lice od njegova pogleda. ''Odlazi Ralph, molim te,'' reče ona promuklim, prigušenim glasom. ''Danas se ne osjećam najbolje.'' U normalnim okolnostima, Ralph bi učinio što ga je zamolila, žurno bi se udaljio ne okrenuvši se, osjetivši pritom samo nejasan stid što ju je vidio sa razmazanom šminkom i bespomoćnu. Ali to nisu bile normalne okolnosti i Ralph odluči da neće otići - barem ne još. Još je zadržao nešto od one čudne lakoće, i još je osjećao blizinu onog drugog svijeta, drugog Derryja. A bilo je tu još nečeg, nečeg silno jednostavnog i prirodnog. Mrzio je gledati Lois, čiju veselu narav nikad nije dovodio u pitanje, da sjedi sama i roni suze. ''Što je, Lois?'' ''Ne osjećam se dobro!'' vikne onu. "Zar me ne možeš ostaviti na miru?'' Lois zabije lice u svoje ruke u rukavicama. Leđa su joj se tresla, rukavi njezina plavog kaputa podrhtavali i Ralpha to podsjeti na Rosalie kad joj je ćelavi liječnik dovikivao da dovuče dupe na drugu stranu ulice: jadna, nasmrt prestrašena. Ralph sjedne na klupu pokraj Lois, zagrli je i privuče k sebi. Ona se naslonila, ali ukočeno ... kao da joj je tijelo puno žica. ''Ne gledaj me!'' zavapi ona istim bjesomučnim glasom. ''Da se nisi usudio! Šminka mi se razmazala! Našminkala sam se u čast sina i snahe ... došli su na doručak... trebali smo provesti jutro ... ''Lijepo ćemo se zabaviti, mama'', rekao je Harold... ali razlog zbog kojeg su došli... stvarni razlog - '' Priopćenje se prekine zbog svježe provale suza. Ralph pročeprka po stražnjem džepu, izvadi izgužvan, ali čist rupčić i stavi ga na Loisine ruke. Ona ga uzme ne pogledavši ga. ''Hajde,'' reče on. ''Malo se očisti ako želiš, iako ne izgledaš loše, Lois, poštenja mi.'' Samo malo rakunski, pomisli on. Počne se smješkati, ali mu smiješak zgasne na licu. Sjeti se onog dana u rujnu kad je krenuo u Rite Aid pregledati lijekove protiv nesanice u slobodnoj prodaji i kad je sreo Billa i Lois kako stoje kod parka i razgovaraju o demonstracijama i bacanju lutaka koje je Ed organizirao ispred WomanCarea. Tog je dana bila očito uznemirena - Ralph se prisjeti kako je pomislio da unatoč uzbuđenju i zabrinutosti izgleda umorno - ali skoro i lijepa: njezino obilno poprsje se nadimalo, oči sijevale, obrazi zažarili kao u zdrave seljačke cure. Ta skoro neodoljiva ljepota danas je bila tek spomen; u razmazanoj maškari Lois Chasse je izgledala kao žaloban ostarjeli klaun i Ralpha presiječe srdžba za ono ili onoga koji je uzrokovao tu promjenu. ''Izgledam užasno!'' reče Lois i svojski uposli Ralphov rupčić. ''Pravo strašilo!'' ''Ne, gospo. Samo malo razmazano.''
  • 160. Lois se na posljetku okrene prema njemu. Nije joj to bilo lako, s obzirom da su joj se ruž i maškara uglavnom preselili na Ralphov rupčić. ''Koliko loše?'' dahne ona. ''Istinu govori, Ralphe Robertse, ili ćeš ostati razrok.'' On se nagne i poljubi je u mokri obraz. ''Samo ljupko, Lois. Nebeski ćeš izgledati neki drugi dan.'' Ona mu se nesigurno nasmiješi. Kad je podigla glavu, dvije svježe suze preliju joj se preko ruba očiju. Ralph uzme zgužvanu maramicu od nje i nježno ih obriše. ''Tako mi je drago da si naišao ti, a ne Bili,'' reče mu ona. ''Umrla bih od stida da me Bili zatekao kako plačem na javnom mjestu.'' Ralph se osvrne. Ugleda Rosalie, živu i zdravu u podnožju brežuljka - ležala je između dva Portosana koji su ondje stajali, njušku je položila na šapu - ali je inače ovaj dio parka bio prazan. ''Mislim da smo sami, barem zasad,'' reče on. ''Bogu budi hvala za male usluge.'' Lois ponovno uzme njegov rupčić i počne popravljati šminku, ovog puta puno žustrije. ''Kad već govorimo o Billu, svratila sam u Red Apple na putu ovamo - to je bilo prije no što sam se sažalila na sebe i počela emuljiti - i Sue mije rekla da ste se vas dvojica maloprije gadno posvađali. Da ste vikali i tako to, u vrtu ispred kuće.'' ''Ma nije to bilo tako strašno,'' reče Ralph i nasmiješi se. Bilo mu je neugodno. ''Smijem li biti radoznala i upitati zbog čega?'' ''Šaha,'' reče Ralph. To mu je prvo palo na um. ''Zbog turnira kod trećeg uzletišta koji svake godine organizira Faye Chapin. Nije to bilo ništa ozbiljno. Znaš kako to ide - ponekad ljudi ustanu na lijevu nogu i iskoriste prvi povod.'' ''Daje barem to i moj slučaj,'' reče Lois. Otvori torbicu, ovog puta bez problema i izvadi pudrijeru. Tad uzdahne i gume je natrag u torbicu ne otvorivši je. ''Ne mogu. Znam da sum djetinjasta, ali ne mogu.'' Ralph sune rukom u njezinu torbicu prije no što ju je uspjela zatvoriti, izvadi pudrijeru, otvori je i postavi zrcalo ispred njezina lica. ''Vidiš? Nije tako strašno, zar ne?'' Ona okrene lice u stranu poput vampira koji okreće lice od raspela. ''Uh,'' reče ona. ''Makni to.'' ''Ako mi obećaš da ćeš mi reći što se dogodilo.'' ''Sve ću ti obećati, samo ga makni.'' On ga makne. Neko vrijeme Lois ne reče ništa, nego je sjedila i gledala u svoje ruke koje su se nemirno igrale kopčom njezine torbice. Upravo se spremao podsjetiti je na obećanje kad ga ona pogleda jadno i prkosno. ''Nisi ti jedini koji se ne može pošteno naspavati, Ralph.'' ''O čemu to - '' ''Nesanici! '' prasne ona. ''Liježem na počinak otprilike u isto vrijeme kao i inače, ali ne prespavam noć. Još i gore. Čini se da se svakog jutra budim sve ranije.'' Ralph se pokuša sjetiti je li pričao Lois o tom aspektu vlastitog problema. Činilo mu se da nije. ''Zašto me gledaš tako iznenađeno?'' upita Lois. ''Nisi valjda mislio da si ti jedina osoba na svijetu koja je provela besanu noć, ha?'' ''Naravno da nisam!'' odgovori Ralph pomalo uvrijeđeno ... ali zar se nije često osjećao kao daje on jedina osoba na svijetu koja ima takvu vrstu besanih noći? I koja bespomoćno promatra dok se od
  • 161. njegova sna otkida minuta po minuta, četvrt sata po četvrt sata? Bilo je to poput nakaradne inačice kineskog mučenja vodom. ''Kad je kod tebe počelo?'' upita on. ''Mjesec ili dva prije Carolynine smrti.'' ''Koliko spavaš?'' ''Jedva sat vremena na noć od početka listopada.'' Glas joj je bio smiren, ali je Ralph začuo drhtaj koji je možda bio znak prikrivene panike. ''Kako se stvari razvijaju, prestat ću spavati do Božića, a ako se to zaista dogodi, ne znam kako ću to preživjeti. I sad jedva preživljavam." Ralph se pokušavao dosjetiti što bi rekao, pa upita prvo pitanje kojeg se sjetio: ''Kako to da nikad nisam vidio svjetlo u tvojoj kući?'' ''Vjerojatno zbog istog razloga zbog kojeg ja rijetko vidim svjetlo u tvojoj,'' reče ona. ''Živim u istoj kući trideset pet godina i ne moram paliti svjetla da bih se po njoj kretala. A i volim zadržati svoje probleme za sebe. Počneš li redovito paliti svjetlo u dva sata ujutro, prije ili poslije netko će to vidjeti. Pročut će se, a tad će radoznalci početi postavljati pitanja. Ne volim da me radoznalci zapitkuju, a nisam ni od onih ljudi koji smatraju da moraju objaviti u novinama svaki put kad imaju tvrdu stolicu.'' Ralph prasne u smijeh. Lois ga na trenutak pogleda začuđeno, pa mu se i ona pridruži. Ruku je još držao prebačenu preko njezina ramena (ili se nesvjesno ondje ponovno našla nakon što ju je povukao? Ralph nije znao, a i bilo mu je svejedno) i on je čvrsto zagrli. Ovog se puta ona privine uz njega; one krute žice nestale su iz njezina tijela. Ralphu je bilo drago. ''Ne smiješ se meni, ha Ralph?'' ''Ne. Ne pada mi na pamet.'' Ona kimne glavom, još nasmiješena. ''Dobro. Nisi nikad vidio ni kako se muvam po dnevnoj sobi, ha?'' ''Ne.'' ''To je zato što ispred moje kuće nema ulične svjetiljke. Ali ispred tvoje ima. Puno sam te puta vidjela u tom odrpanom naslonjaču, kako sjediš i gledaš kroz prozor i piješ čaj.'' Uvijek sam pretpostavljao da sam jedini, pomisli on a tad mu padne na um pitanje - i smiješno i neugodno. Koliko ga je puta vidjela kako sjedi i kopa nos? Ili se češka po preponama? Ili je pročitala njegove misli ili je zaključila po rumenilu na njegovim obrazima, Lois reče: ''Nisam mogla raspoznati nešto više od obrisa, a uvijek si bio u kućnom ogrtaču, pristojno odjeven. I zato ne moraš brinuti o tome. A nadam se i da znaš da bih okrenula glavu da si počeo činiti nešto što ne bi želio da ljudi vide da činiš. Nisu me odgojili u štali.'' On se nasmiješi i potapše je po ruci. ''Znam ja to, Lois. Samo ... znaš, iznenadio sam se kad sam čuo da je netko promatrao mene dok sam ja sjedio i promatrao što se događa na ulici.'' Onu ga pogleda i zagonetno se nasmiješi kao da želi reći: Ne brini Ralph - ti si mi bio tek dio scenografije. On se nakratko zamisli nad tim osmijehom, pa se s mukom vrati početnoj temi. ''Dakle, što se dogodilo, Lois? Zašto si sjedila ovdje i plakala? Nedostatak sna? Ako je to bio razlog, imaš moje puno razumijevanje. To zaista nije pravedno, zar ne?'' Njezin se osmijeh raspline. Njezine ruke u rukavicama ponovno se sklope na njezinu krilu i ona se smrknuto zagleda u njih. ''Ima stvari gorih od nesanice. Izdajstvo, primjerice. Osobito kad su ljudi koji te iznevjere ljudi koje voliš.''
  • 162. 2 Ona utihne. Ralph je nije požurivao. Gledao je Rosalie u podnožju uzvisine, a ona kao da je gledala u njega. Ili u njih oboje. ''Jesi li znao da imamo i istog liječnika i istu boljeticu, Ralph?'' ''I ti ideš Litchfieldu?'' ''Nekad. Carolyn mi gaje preporučila. Ali više nikad neću otići k njemu. On i ja smo završili.'' Njezina se gornja usnica povuče i otkrije zube. ''Prevarantska hulja!'' ''Što se dogodilo?'' ''Trpjela sam veći dio godine, čekajući da se stanje samo od sebe popravi - da priroda učini svoje, kako kažu. Nije da nisam pokušavala pomoći prirodi. Vjerojatno smo iskušali puno istih stvari.'' ''Saće?'' Ralph upita i ponovno se nasmiješi. Nije se mogao suzdržati. Kako je ovo čudan dan, pomisli on. Kako beskrajno čudan dan ... a još nije ni jedan sat poslije podne. ''Saće? Što je s njim? Pomaže li to?'' ''Ne,'' reče Ralph i nasmiješi se od uha do uha ''ne pomaže, ali ima predivan okus.'' Ona se nasmije i stisne njegovu lijevu ruku bez rukavice svojim rukama u rukavicama. Ralph uzvrati stisak. ''Nikad nisi otišao doktoru Litchfieldu zbog toga, zar ne Ralph?'' ''Ne. Jednom sam dogovorio pregled, ali sam otkazao.'' ''Jesi li otkazao zato što nisi imao povjerenja u njega? Jer si smatrao da je zakasnio na vlak s Carolyn?'' Ralph je iznenađeno pogleda. ''Nema veze,'' reče Lois. ''Nisam imala pravo pitati.'' ''Ne, u redu je. Samo sam iznenađen da to čujem od nekog drugog. To da je on... znaš ... da je možda postavio krivu dijagnozu.'' ''Ha!'' Loisine lijepe oči sijevnu. ''To smo svi pomislili! Bili je govorio kako ne može vjerovati da tog nesposobnog dripca nisi dovukao na okružni sud dan nakon Carolynina ukopa. Naravno, u to sam doba bila s druge strane ograde i divljački branila Litchfielda. Jesi li ikad pomislio da ga tužiš?'' ''Nisam. Sedamdeset mi je godina i ne želim potrošiti preostalo vrijeme tužeći liječnika zbog nemara. Osim toga - bi li to vratilo Carolyn?'' Ona odmahne glavom. Ralph reče, ''To što se dogodilo Carolyn bio je razlog da se nisam obratio njemu. Barem tako mislim. Nisam mu mogao vjerovati i točka, a možda... ne znam...'' Ne, zapravo nije znao i to je bilo najgore u svemu tome. Jedino je bio siguran da je odgodio pregled kod doktora Litchfielda kao što je odgodio i pregled kod Jamesa Roya Honga, poznatog u određenim krugovima kao iglobodac. Taj je pregled bio utisnut u savjet jednog devedesetdvogodišnjeg ili devedesettrogodišnjeg starca koji se vjerojatno više ne sjeća ni svog drugog imena. Misli mu skrenu na knjigu koju mu je dao stari Dor i pjesmu iz koje mu je stari Dor citirao - ''Hajka'', tako se zvala, i nije izlazila Ralphu iz glave ... posebice dio u kojem pjesnik govori o stvarima koje ostavlja za sobom: nepročitane knjige, neispričane šale, izlete nikad poduzete.
  • 163. ''Ralph? Slušaš li me?'' ''Aha, samo sam razmišljao o Litchlieldu i pitao se zašto sam otkazao taj pregled.'' Ona ga potapše po ruci. ''Budi sretan što jesi. Ja svoj nisam.'' "Ispričaj mi.'' Lois slegne ramenima. ''Kad mi se stanje jako pogoršalo i postalo nesnošljivo, otišla sam k njemu i sve mu ispričala. Mislila sam da će mi dati recept za tablete protiv nesanice, ali je rekao da ne može čak ni toliko učiniti - ponekad mi preskače srce i te bi tablete mogle pogoršati moje stanje.'' ''Kad si bila kod njega?'' ''Početkom prošlog tjedna. A tad me jučer nazvao moj sin Harold kao grom iz vedra neba i rekao da me on i Janet žele počastiti doručkom. Gluposti, rekoh. Još se snalazim u kuhinji. Kad već prevaljujete toliki put zbog mene, iz Bangora, rekoh, ja ću vam pripremiti finu papicu, i nema pogovora. A tad, ako me želite izvesti - mislila sam pritom na trgovačko središte, jer jako volim ondje ići - bit će mi drago. Tako sam rekla.'' Ona pogleda u Ralpha smiješeći se gorko i bijesno. ''Nije mi palo na um upitati se zašto me oboje dolaze posjetiti radnim danom, zaposleni su - a sigurno i obožavaju svoj posao jer ni o čemu drugom skoro da i ne pričaju. Samo sam pomislila kako je to lijepo od njih... kako pažljivo... i potrudila sam se dotjerati i učiniti sve kako valja da Janet ne bi posumnjala da imam problema. Mislim da me to najviše uzrujalo. Glupa stara Lois. ''Naša Lois'', kako kaže Bili... nemoj se čuditi, Ralph! Naravno da znam za to; zar si mislio da sam jučer pala s Marsa? A u pravu je. I jesam budalasta, ali to ne znači da me ne boli kao i sve druge kad me ljudi iskoriste ...'' Ponovno je počela plakati. ''Naravno,'' reče Ralph i pogladi je po ruci. ''Smijao bi se da si me vidio,'' reče ona, ''kako pečem kolače u četiri sata ujutro i režem šampinjone za talijanski omlet u četiri i petnaest i kako se počinjem šminkati u pola pet samo da bih bila sigurna, potpuno sigurna da Jan neće početi s onim svojim ''Majko Lois, sigurni ste da vam je dobro?''. Mrzim kad počne srati s tim. A znaš li što, Ralph? Cijelo je vrijeme znala što nije u redu sa mnom. Oboje su znali. Ja sam ispala smiješna.'' Ralph je mislio da je pomnjivo sluša, ali je očito ispao negdje u zavoju. ''Znali su? Kako?'' ''Jer im je Litchjleld rekao!'' vikne ona. Lice joj se ponovno Iskrivi, ali na njemu Ralph ovog puta ne ugleda žalost ili bol nego stravičan žalostan gnjev. ''Taj brbljavi gad nazvao je mog sina i SVE MU ISPRIČAO!'' Ralph je zanijemio od iznenađenja. ''Lois, oni to ne smiju,'' reče kad mu se naposljetku vratila moć govora. ''Odnos između liječnika i pacijenta je . .. povlašten. Tvoj bi lin morao to znati, jer je odvjetnik, a to vrijedi i za njih. Liječnici ne mogu nikome reći što im kažu pacijenti osim kad je pacijent - '' ''Isuse,'' reče Lois i zakoluta očima. ''Isuse Kriste u invalidskim kolicima! U kojem ti svijetu živiš, Ralph? Tipovi kao Litchfield čine ono što oni smatraju da je u redu. Mislim da sam to uvijek znala, pa sam ispala dvostruko glupa što sam mu se uopće obratila. Carl Litchfield je umišljen, ohol čovjek kojemu je više stalo do toga kako izgleda u naramenicama i košulji poznatog kreatora nego do njegovih pacijenata.'' ''To je užasno zajedljivo.'' ''I stravično istinito, to je ono najžalosnije. Znaš li što? Ima trideset pet ili trideset šest godina i umislio si je da će kad navrši četrdesetu ... stati. Ostati četrdesetogodišnjak koliko poželi. Umislio si je da
  • 164. ljudi postanu stari kad navrše šezdesetu, a da i najbolji primjerci uglavnom posenile do šezdeset osme, a kad navrše osamdesetu, obitelj bi im učinila milost da ih preda doktoru Kevorkianu. Djeca nemaju pravo na tajnost podataka pred roditeljima, a prema Litchfieldovu mišljenju, stari dripci poput nas nemaju pravo na tajnost podataka pred djecom. To ne bi bilo u našem interesu. ''Ono što je Carl Litchfield učinio čim sam ja izašla iz njegove ordinacije bilo je da nazove Harolda u Bangor. Rekuo je da ne spavam, da patim od potištenosti i da imam probleme s osjetilima koji su popratna pojava kod preuranjenog smanjen ja kognitivnih sposobnosti. A tad je rekao: ''Morate znati da vaša majka stari, gospodine Chasse i da sam na vašem mjestu, ozbiljno bih razmislio o njezinu položaju u Derryju,'''' ''Nije valjda!'' vikne Ralph, zgranut i užasnut. ''Hoću reći... zaista je to rekao?'' Lois je turobno kimala glavom. ''Rekao je to Haroldu, a Harold je to rekao meni, a ja sad govorim tebi. Kakva sam ja glupača, nisam čak ni znala što znači ''preuranjeno smanjenje kognitivnih sposobnosti'', a ni jedan ni drugi mi nisu željeli reći. Pogledala sam u rječnik što znači riječ ''kognitivan'' i znaš li što znači?'' ''Spoznajni,'' reče Ralph. ''Kognicija je spoznaja.'' ''Tako je. Moj je liječnik nazvao mog sina da mu kaže da postajem senilna!'' Lois se ljutito nasmije i posluži se Ralphovim rupčićem da obriše nove suze s obraza. ''Ne mogu povjerovati,'' reče Ralph, ali je mogao. Nakon Carolynine smrti shvatio je da naïveté s kojom je promatrao svijet do otprilike osamnaeste godine nije potpuno nestala kad je prešao prag između djetinjstva i muževne dobi; ta posebna prostodušnost kao da se vratila kad je prekoračio prag između muževnog doba i starijeg muževnog doba. Stvari bi ga iznenađivale... samo što je iznenađenje preblaga riječ. Neke bi ga oborile s nogu. Bočice ispod ''Mosta poljubaca'', na primjer. Jednog dana u srpnju prošetao se sve do Bassey parka i sjeo ispod mosta počinuti od poslijepodnevnog sunca. Tek što se raskomotio, primijeti hrpu slomljenog stakla u korovu pokraj rječice koja je curila ispod mosta. Razmaknuo je visoku travu slomljenom granom i našao šest ili osam bočica. Na dnu jedne bio je bijeli stvrdnuti talog. Ralph je podigne i dok ju je radoznalo okretao pred očima, shvati da gleda u ostatke crack-party. Ispustio je bočicu kao da je užarena. Još se sjećao zapanjenosti koju je osjetio, neuspješnog pokušaja da uvjeri samog sebe da je šašav, da to ne može biti, ne u ovoj zabiti, četiri stotine kilometara udaljenoj od Bostona. Naravno, sablaznio se taj iznova rođeni naivac u njemu, dio njega koji kao da je bio uvjeren (ili je vjerovao dok nije otkrio te bočice ispod ''Mosta poljubaca'') da su televizijske reportaže o kokainskoj epidemiji izmišljene, nestvarne poput televizijskih kriminalističkih filmova ili filmova JeanClaude Van Dammea. Sad osjeti sličan šok. ''Harold je rekao da me žele 'prebaciti u Bangor'' i pokazati mi jedno mjesto,'' govorila je Lois. ''Više me ne vozi, sad me prebacuje. Kao da sam poslić koji mora obaviti. Imali su puno brošura i kad je Harold kimnuo Janet glavom, ona ih je tako brzo rasprostrla - '' ''Hej, polako. Kakvo mjesto? Kakve brošure?'' ''Oprosti mi, trčim pred rudo, zar ne? Mjesto u Bangoru koje se zove Riverview Estates.'' Ralph je znao to ime; zapravo je i on dobio jednu njihovu brošuru. Jedna od masovnih pošiljaka, namijenjena ljudima od šezdeset pet godina naviše. On i McGovern smijali su se tome ... ali je taj smijeh bio začinjen nelagodom - kao kad djeca zvižde dok prolaze pokraj groblja. ''Lois, to je starački dom, zar ne?'' ''Ne, gospodine!'' reče ona i prostodušno raširi oči. ''To sam ja rekla, ali su me Harold i Janet ispravili. Ne Ralph, Riverview Estates je luksuzan stambeni prostor namijenjen druželjubivim starijim građanima! Kad je Harold to rekao ja sam rekla, ''Ma nemoj? E pa reći ću vam nešto - možete staviti
  • 165. voćnu pitu iz McDonaldsa na srebrni pladanj i nazvati je francuskom pogačicom, ali što se mene tiče to je ipak voćna pita iz McDonaldsa. ''Kad sam to rekla, Harold se zapjenio i pocrvenio u licu, ali mi se Jan samo slatko nasmiješila, osmijehom koji rezervira za posebne prilike jer zna da me izluđuje. Ona reče, ''Majko Lois, a da ipak pogledamo te brošure? Učinit ćete to, zar ne, sad kad smo uzeli slobodne dane i prešli toliki put da vas vidimo? '' ''Kao da je Derry u srcu Afrike,'' promrmlja Ralph. Lois ga uhvati za ruku i reče nešto što ga nasmije. ''O, za nju jest! '' ''Je li to bilo prije ili nakon što si otkrila da se Litchfield izbrbljao?'' upita Ralph. Namjerno je upotrijebio istu riječ kao i Lois, činilo se da odgovara ovoj situaciji bolje od neke profinjenije riječi. ''Prekršio je pravilo povjerljivosti'' bilo je odveć dostojanstveno za tu podvalu. Litchfield se izbrbljao, i to je to. ''Prije. Mislila sam, zašto ne bih pogledala brošure, ipak su prevalili šezdeset pet kilometara i neće mi zbog toga pasti kruna s glave. I tako sam ja gledala brošure dok su oni jeli hranu koju sam im pripravila na tanjuru nije ostalo ništa za oprati, da znaš - i pili kavu. ''Taj Riverview je divno mjesto. Njihovo medicinsko osoblje dežura dvadeset četiri sata dnevno, a imaš i vlastitu kuhinju. Kad se useliš, pregledaju te od glave do pete i zaključe što možeš jesti. Postoji crvena dijeta, plava dijeta, zelena dijeta i žuta dijeta. Ima još nekoliko boja. Ne mogu se sjetiti koje, ali znam da je žuta za šećeraše, a plava za debeljuce.'' Ralph si zamisli kako bi bilo jesti tri znanstveno uravnotežena obroka na dan do kraja života - ne bi više bilo pizza s kobasicama iz Gambinove pizzerije, ne bi bilo kupljenih sendviča i chiliburgera iz Miltova meksičkog restorana. Ta mu se misao učini skoro nepodnošljivo turobnom. ''A imaju,'' živahno će Lois, ''i sustav pneumatskih cijevi putem kojih se dnevna doza lijekova isporučuje ravno u tvoju kuhinju. Zar to nije divna zamisao, Ralph?'' ''Vjerojatno,'' reče on. ''O, da. Predivan je taj val budućnosti. Tu je i računalo koje sve nadgleda i kladim se da se njemu nikad ne događa smanjenje kognitivnih sposobnosti. Imaju i poseban autobus koji dvaput tjedno vozi stanovnike Riverviewa do mjesta poznatih po prirodnim ili povijesnim znamenitostima a vodi ih i u šoping. Mora se ići autobusom, jer stanovnici Riverviewa ne smiju imati osobne automobile.'' ''Dobra zamisao,'' reče on i lagano joj stisne ruku. ''Što je nekoliko pijanaca subotnje večeri u usporedbi s nekim starim senilcem sporadične kognicije za volanom jureće Buickove limuzine?'' Nije se nasmiješila kao što se on nadao. ''Od slika u toj brošuri okrenulo mi se u želucu. Starice igraju kanastu. Starci bacaju potkove. Oba spola zajedno u velikoj borovinom obloženoj prostoriji koju nazivaju River Hali, plešu kadrilu. Iako je ime lijepo, što kažeš? River Hall?'' ''Prilično.'' ''Zvuči kao prostorija iz začaranog dvorca. Ali sam posjetila mnoge stare prijatelje u Strawberry Fields - to je starački dom u Skowhagenu - i sve su sobe za rekreaciju u staračkim domovima jednake. Bez obzira na to kako je lijepo nazovu, ipak je u njoj ormarić s raznim igrama i slagalicama u kojima nedostaje pet ili šest komada, a televizija je uvijek uključena na kanal na kojem se prikazuje nešto nalik serijalu Family Feud a nikad filmovi u kojima zgodni mladi ljudi skidaju odjeću i valjaju se na podu ispred kamina. Te prostorije uvijek mirišu na paštetu... i mokraću... i jeftine vodene bojice u dugim limenim kutijama... i očaj.'' Lois ga pogleda svojim tamnim očima.
  • 166. ''Ralph, tek mi je šezdeset osam godina. Znam da brojka šezdeset osam doktoru zvanom ''Vrelo mladosti'' ne zvuči kao samo, ali meni zvuči, jer je moja majka umrla prošle godine u dobi od devedeset dvije godine, a tata je doživio osamdeset šest. U mojoj Obitelji umrijeti u osamdesetoj znači umrijeti mlad ... a kad bih morala provesti dvanaest godina u zgradi u kojoj večeru objavljuju preko zvučnika, poludjela bih.'' ''I ja.'' ''No pogledala sam. Željela sam biti uljudna. Kad sam završila, uredno sam ih složila i vratila ih Jan. Rekla sam da su jako zanimljive i zahvalila joj. Ona je kimnula glavom i vratila ih u torbicu. Mislila sam da je to sve i sretan vam put, ali tad Harold reče, ''Obuci kaput, mama.'' ''Na trenutak sam se tako prestrašila da nisam mogla disati. Pomislila sam da su me već prijavili! Pomislila sam da će, pristanem li poći s njima, Harold otvoriti vrata, a da će ispred njih stajati dvojica ili trojica muškaraca u bijelim kutama i da će se jedan od njih nasmiješiti i reći, ''Ništa ne brinite, gospođo Chasse, kad vam pošaljemo prvi pregršt tableta ravno u vašu kuhinju, nikad nećete poželjeti živjeti negdje drugdje''. ''Ne želim obući kaput'', rekoh Haroldu. Pokušala sam to reći glasom kojim sam mu se obraćala kad je imao deset godina i ostavljao blatne tragove po kuhinji, ali mi je srce tuklo tako brzo da sam njegovo tupkanje čula u glasu. ''Predomislila sam se u vezi s izlaskom. Zaboravila sam koliko toga moram danas obaviti.'' A tad se Jan nasmijala, što mi je išlo na živce još više od njezina šećernog smiješka i reče: ''Majko Lois, što je tako važno da ne možete poći u Bangor s nama nakon što smo mi uzeli slobodne dane da bismo došli u Derry vidjeti vas?'' ''Od te mi se žene uvijek digne kosa na glavi, a vjerojatno i njoj od mene. Sigurno je tako jer u životu još nisam srela ženu koja bi se toliko smješkala drugoj ženi, a da je ne mrzi iz dna duše. Dakle, rekoh joj da za početak moram oprati kuhinjski pod. ''Pogledajte ga'', rekoh. ''Prljav ko vrag. ''''Ha!'', reče Harold. ''Ne mogu vjerovati da ćeš nas otpraviti praznih ruku nakon što smo prošli toliki put, mama.'' ''Ne idem u taj dom bez obzira na udaljenost koju ste prešli'', odvratih ja, ''pa si zato tu ideju izbijte iz glave. Živim u Derryju trideset pet godina, pola života. Ovdje su mi svi prijatelji i ne mičem se.'' ''Pogledali su se kao što se roditelji gledaju kad imaju dijete koje je prestalo biti cukreno i postalo živi vrag. Janet me potapše po ramenu i reče. ''Nemojte se uzrujavati, majko Lois, želimo samo da pođete s nama i pogledate. '' Kao da je ponovno riječ o brošurama i da samo moram biti uljudna. No, kad je rekla da ću samo pogledati, malo sam se smirila. Pa ne mogu me prisiliti da ondje živim, a ne mogu ni sami snositi sve troškove. Oni računaju da će se moći razbacivati novcem gospodina Chassea - njegovom mirovinom i osigurninom od željeznice koju sam dobila jer je umro na poslu. ''Pokazalo se da su već dogovorili sastanak za jedanaest sati da mi neki čovjek pokaže dom i održi reklamni govor. Prestala sam se bojati kad sam povezala sve konce u glavi, ali me povrijedio bahat način na koji su se odnosili prema meni i jedilo to kako je svaka druga Janetina riječ bila slobodni dani ovo, slobodni dani ono. Bilo je prilično očito da je znala puno bolje načine na koje bi mogla provesti dan nego u posjetu staroj krmači od svekrve u Derryju. ''Prestanite se uzbuđivati i pođite, majko'', reče ona nakon još malo natezanja, kao da se meni ta zamisao toliko svidjela da se ne mogu odlučiti ni koji ću šešir staviti. ''Uskočite u kaput. Pomoći ću vam oprati posuđe kad se vratimo.'' ''Niste me čuli'', rekoh ja. ''Nikamo ja ne idem. Zašto potratiti tako lijep dan na obilazak doma u kojem nikad neću živjeti? A otkuda vam pravo da dolazite ovdje i da me nasilu izvlačite iz kuće? Zašto
  • 167. jedno od vas nije nazvalo i reklo: ''Mama, imamo ideju, želiš li je čuti?'' Zar ne biste tako postupili sa svojim prijateljima?'' ''A kad sam to rekla, oni su ponovno izmijenili poglede...'' Lois uzdahne, obriše oči posljednji put i vrati Ralphu rupčić, vlažniji, ali inače u dobrom stanju. ''Znala sam po tom pogledu da još nismo stigli do dna. Uglavnom zbog toga kako je Harold izgledao - kao kad bi ugrabio šaku čokoladnih bombona iz vrećice u ostavi. A Janet... ona mu uzvrati pogledom koji najviše mrzim. Ja ga zovem ''rovokopač''. A tad ga upita hoće li mi on reći što je rekao liječnik ili će to ona učiniti. ''Na kraju su to oboje učinili, a kad su završili bila sam tako ljuta i uplašena da mi je došlo da si počupam kosu iz korijena. Ono preko čega nikako nisam mogla prijeći, bez obzira na to koliko sam pokušavala, bila je pomisao da je Carl Litchfield ispričao I laroldu sve što sam ja smatrala osobnim. Nazvao ga i ispričao mu, kao da u tome nema ništa loše. ''''Znači, ti misliš da sam senilna?'', upitam Haroldu. ''Je li tako? Ti i Jan mislite da mi se smekšao mozak u dubokoj starosti od šezdeset osam godina?'' ''Harold je pocrvenio u licu i počeo premotati nožicama ispod stolca i mrmljati nešto sebi u bradu. Nešto o tome kuko ne misli tako, ali da mora paziti na moju sigurnost, kao Sto sum ja uvijek pazila na njegovu dok je odrastao. Kroz to vrijeme Junet je sjedila kod kuhinjskog elementa, grickala kolač i gledala ga pogledom zbog kojeg sam je mogla ubiti - kao da ga smatra žoharom koji je naučio govoriti kao odvjetnik. Ona tad ustane i upita može li se 'poslužiti nusprostorijom. Rekoh joj da smije i uspijem se suzdržati reći joj kako bi mi laknulo kad bi izašla iz te prostorije za dvije minute. ''Hvala, majko Lois'', reče ona. ''Neću dugo. Harry i ja žurimo. Ako smatraš da ne možeš poći s nama i pojaviti se na zakazanom sastanku, tu se nema više što reći.'''' ''Kako je mila,'' reče Ralph. ''Meni je tu pukao film. ''Ja dolazim na zakazane sastanke, Janet Chasse'', rekoh, ''ali samo one koje sama zakazujem. Ne dajem ni pišljiva boba za one koje drugi ljudi zakazuju za mene. '' ''Ona podigne ruke u zrak kao da sam ja najnerazboritija žena koja je ikad kročila licem zemlje i ostavi me s Haroldom. On me gledao tim svojim smeđim očima, kao da je očekivao da mu se ispričam. I skoro sam pomislila da bih mu se trebala ispričati, ako ni zbog čega a ono zato da skine taj izraz koker španijela s lica, ali nisam. Nisam željela. Pogledala sam ga u oči i nakon nekog vremena više to nije mogao izdržati pa mi reče da se moram prestati ljutiti. Rekao je da se zabrinuo za mene, jer živim potpuno sama i da samo pokušava biti dobar sin a Janet samo pokušava biti dobra kći. ''To shvaćam'', rekoh, ''ali ti trebaš znati da raditi nekome iza leđa nije način da se izrazi ljubav i briga. '' On se tad ukoči i reče da on i Jan ne rade nikome iza leđa. Na trenutak je pogledao prema kupaonici kad je to rekao i bilo mi je jasno da zapravo želi reći kako Ja« ne smatra da oni rade nekome iza leđa. Tad mi reče da nije bilo onako kako sam ja pomislila - da je Litchfield nazvao njega, a ne obratno. ''U redu'', odgovorili, ''ali što te spriječilo da spustiš slušalicu kad si shvatio o čemu želi razgovarati? To nije bilo u redu, Harry. Što te zaboga spopalo?'' ''Usplahirio se - mislim da se čak počeo ispričavati - kad se vratila Jan i onda je znaš već što počelo letjeti na sve strane. Upitala me gdje su moje dijamantne naušnice, one koje su mi darovali za Božić. Bila je to tako nagla promjena teme da sam isprva samo zamuckivala i vjerojatno sam izgledala kao da zaista postajem senilna. Ali sam naposljetku uspjela reći da su u porculanskoj posudici na komodi u spavaćoj sobi, kao i uvijek. Imam kutiju za nakit, ali te dijamantne naušnice i dva-tri bolja komada nakita ne držim ondje jer su tako lijepi da me veseli gledati ih. Usto, to su samo hrpice dijamantnih krhotina - nitko neće zbog njih provaliti u kuću i ukrasti ih. Isto vrijedi i za moj zaručnički prsten i kameju od slonovače, druga dva komada nakita koje držim u toj posudici.'' Lois pogleda Ralpha čežnjivo, preklinjući. On ponovno stisne njezinu ruku.
  • 168. Ona se nasmiješi i duboko udahne. ''Ovo mi je jako teško.'' ''Ako želiš prestati - '' ''Ne, želim dovršiti... samo što se, nakon stanovitog trenutka, ne sjećam što se dogodilo. Bilo je tako užasno. Janet je rekla da ona zna gdje ih držim, ali da ih ondje nema. Da su ondje moj zaručnički prsten i moja kameja, ali ne i božićne naušnice. Otišla sam provjeriti, i imala je pravo. Prevrnuli smo cijelu kuću, posvuda zavirili, ali ih nismo našli. Nema ih.'' Lois je stiskala Ralphove ruke svojima i kao da je više-manje govorila zatvaraču njegove jakne. ''Izvadili smo odjeću iz komode ... Harold je odmaknuo komodu od zida i pogledao iza nje ... ispod kreveta i jastučića na sofi... a svaki put kad sam pogledala u Janet, ona je gledala u mene, tim svojim slatkim pogledom velikih očiju. Topi se kao maslac u ustima - osim očiju - a nije morala reći što misli, jer sam već znala. ''Vidite? Vidite da je doktor Litchfield imao pravo što nas je nazvao i da smo mi imali pravo zakazati taj sastanak? I da ste tvrdoglavi? Jer vi trebate biti u ustanovi kao što je Riverview Estates i ovo je dokaz. Izgubili ste lijepe naušnice koje smo vam poklonili za Božić, ozbiljno vam se smanjuju kognitivne sposobnosti, i ovo je dokaz. Uskoro ćete zaboraviti ugasiti štednjak... ili grijalicu u kupaonici... '''' Ona ponovno počne plakati i te suze ražaloste Ralphovo srce - bili su to duboki, razdirući jecaji osobe posramljene do dubine svog bića. Lois zarije lice u njegovu jaknu. On je čvrsto obujmi rukama. Lois, pomisli on. Naša Lois. Ne, više mu se ne sviđaju te riječi, ako su mu uopće i sviđale. Moja Lois, pomisli on i u tom trenutku, kao da je to blagoslovila neka viša sila, dan se počne ponovno puniti bojom. Zvukovi poprime nove prizvuke. Pogleda u svoje i Loisine ruke, isprepletene u njezinu krilu i ugleda lijepu plavo-sivu aureolu oko njih, boje dima cigareta. Aure su se vratile. 3 ''Trebala si ih potjerati čim si shvatila da su nestale naušnice,'' začuje svoj glas i svaka je riječ bila razgovijetna i prelijepo jedinstvena, poput kristalnog groma. ''Istog trenutka.'' ''Sad to znam,'' reče Lois. ''Samo je čekala da se obrukam i ja sam joj uslišila želju. Ali bila sam tako uzrujana. Najprije prepirka o tome hoću li otići s njima u Bangor pogledati Riverview Estates, tad sam doznala da im je moj liječnik ispričao stvari koje im nije imao pravo ispričati, a povrh svega toga otkrilo se da sam izgubila jednu od svojih najdražih dragocjenosti. A znaš li što je bila kruna svega toga? Da je baš ona otkrila da su naušnice nestale! Možeš li me onda okriviti da nisam znala što bih?'' ''Ne,'' reče on i prinese njezine ruke u rukavicama do svojih usana. Zvuk koji se čuo dok su prolazile kroz zrak bio je poput grubog šapta dlana koji klizi niz vuneni pokrivač. Na trenutak on jasno ugleda obrise svojih usana na njezinim rukavicama, otisnut u plavom poljupcu. Lois se nasmiješi. ''Hvala ti, Ralph.'' ''Nema na čemu.'' ''Vjerojatno nagađaš kako se sve završilo, zar ne? Jan je rekla, ''Majko Lois, zaista biste morali bolje paziti, samo što doktor Litchfield kaže da ste sad u godinama kad i ne možete bolje paziti i zato smo se sjetili Riverview Estates. Žao mi je što ste se narogušili, ali morali smo brzo nešto poduzeti. A sad vidite i zašto.'''' Ralph podigne pogled. Iznad njegove glave, nebo je bilo kao kaskada zeleno-plave vatre, ispunjeno oblacima koji su izgledali kao zračne lađe od kroma. On pogleda u podnožje uzvisine i ugleda Rosalie kako još leži između Portosana. Tamnosiva balonska uzica dizala se iz njezine njuške i podrhtavala na svježem listopadskom povjetarcu.
  • 169. ''Tad sam poludjela - '' reče ona i zašuti pa se nasmiješi. Ralph pomisli kako je to danas prvi osmijeh na njezinu licu u kojem je bilo šaljivosti a ne nekih manje ugodnih i složenijih osjećaja. ''Ne - nisam se dobro izrazila. Nisam samo poludjela. Daje moj nećak bio ondje, rekao bi: ''Nana je eksplodirala''.'' Ralph se nasmije i Lois se nasmije s njim, ali je njezina polovica smijeha zvučala malčice nategnuto. ''Ono što me jedi je to što je Janet znala da će tako biti,'' reče ona. ''Mislim da je željela da eksplodiram jer je znala da ću poslije osjećati krivnju. Bog zna da je tako. Vrištala sam na njih da se nose. Harold je izgledao kao da želi propasti kroz parket - uvijek bi mu bilo neugodno kad bi netko vikao - ali je Jan mirno sjedila, ruku sklopljenih u krilu, smješkala se i zapravo kimala glavom, kao da kaže ''Tako je, majko Lois, samo daj, izbaci taj gadni otrov iz sustava, a kad ga se riješiš, možda ćeš biti razboritija.'''' Lois duboko uzdahne. ''A tad se nešto dogodilo. Nisam sigurna što. To nije bilo prvi put, ali je bilo najgore. Bojim se da je to bila neka vrsta ... ovaj ... neka vrsta napada. Dakle, Janet sam vidjela u čudnom ... zapravo zastrašujućem svjetlu. A rekla sam i nešto što joj je konačno stiglo do mozga. Ne sjećam se što, a nisam sigurna i da želim znati, ali je to zbrisalo taj omraženi slađi od slađeg osmijeh s njezina lica. Zapravo, odvukla je Harolda iz kuće. Posljednje što se sjećam daje rekla bilo je da će me jedno od njih nazvati kad neću biti tako histerična i ružno optuživati ljude koji me vole. ''Ostala sam u kući još malo nakon što su otišli a tad izašla i sjela ovdje u park. Ponekad se tijelo okrijepi samo od sjedenja na suncu. Svratila sam u Red Apple prezalogajiti i tad sam čula da ste se ti i Bili posvađali. Misliš li da ste se posvađali zauvijek?'' Ralph odmahne glavom. ''Ma ne - pomirit ćemo se. Zaista volim Billa, ali - '' '' - ali se mora paziti što se govori pred njim,'' dovrši ona. ''Ralph, smijem li dodati da to što on kaže ne smiješ uzeti zaozbiljno?'' Ovog puta Ralph stisne njihove spojene ruke. "To i za tebe može biti dobar savjet, Lois. Ne bi trebala jutrošnje događaje uzeti previše ozbiljno.'' Ona uzdahne. ''Možda, ali to nije lako. Ralph, na kraju sam rekla užasne stvari. Užasne. Taj njezin gadan smiješak ...'' Ralphovim mozgom protegne se duga shvaćanja. U njezinoj svjetlosti on shvati nešto silno važno, toliko važno da se činilo i neumitno i predodređeno. Prvi put se okrene licem prema Lois nakon povratka aura... ili nakon njegova povratka njima. Sjedila je u košuljici prozirne sive svjetlosti sjajne poput magle u ljetno jutro koje će se pretvoriti u sunčan dan. Ta je svjetlost preobrazila ženu koju je Bili McGovern nazivao ''Naša Lois'' u uzvišeno stvorenje ... gotovo nesnošljive ljepote. Izgleda kao Eos, pomisli on. Božica svanuća. Lois se promeškolji na klupi. ''Ralph? Zašto me tako gledaš?'' Jer si prelijepa i jer sam se zaljubio u tebe, pomisli Ralph, osupnuto. Tako sam zaljubljen u tebe da se osjećam kao da se utapam, a da je umrijeti lijepo. ''Jer se sjećaš točno što si rekla.'' Ona se ponovno počne nervozno poigravati kopčom svoje torbice. ''Ne, ja - '' ''Da, sjećaš se. Rekla si svojoj snahi da je ona uzela tvoje naušnice. Učinila je to jer je shvatila da ćeš se ukopati petama i odbiti poći s njima, a tvoju snahu izluđuje kad ne postigne što želi.. . eksplodira. Učinila je to jer si je otprašila. Nije li otprilike bilo tako?'' Lois ga je gledala raširenih, uplašenih očiju. ''Kako znaš, Ralph? Kako znaš to o njoj?'' ''Znam jer ti znaš, a ti znaš jer si vidjela.'' ''Oh ne,'' šapne ona. ''Ne, ništa nisam vidjela. Bila sam cijelo vrijeme s Haroldom u kuhinji.''
  • 170. ''Ne tad, ne kad je to učinila, nego kad se vratila. Vidjela si to u njoj i oko nje.'' Kao što je on sad vidio suprugu Harolda Chassea u Lois, kao da se žena koja sjedi pokraj njega na klupi pretvorila u leću. Janet Chasse bila je visoka, bijele puti i vretenasta tijela. Obrazi su joj bili posuti pjegama koje je skrivala šminkom, a kosa joj je bila žarkocrvena. Jutros je došla u Derry te predivne kose polegle na rame ispletene u debelu pletenicu poput snopa bakrene žice. Što još zna o toj ženi koju nikad nije sreo? Sve, sve. Prekriva pjege kazališnom šminkom jer smatra da zbog pjega izgleda djetinjasto, da se žene s pjegama ne shvaća ozbiljno. Ima prelijepe noge i toga je svjesna. Na posao nosi kratke suknje, ali danas kad je došla u posjet (staroj kravi) majci Lois, odjenula je vestu i par starih traperica. Skromnija odjeća prikladna za Derry. Kasni joj mjesečnica. U godinama je kad ona više ne dolazi točno na minutu kao nekad i tijekom te neugodne dvodnevne ili trodnevne stanke kroz koju prolazi svakog mjeseca, kad se čini da je svijet načinjen od stakla a svi ljudi ili glupi ili zli, njezino ponašanje i raspoloženja postaju hiroviti. To je vjerojatno razlog zbog kojeg je učinila to što je učinila. Ralph je ugleda kako izlazi iz Loisine male kupaonice. Ugleda kako odapinje napregnut, bijesan pogled prema kuhinjskim vratima - nema ni traga onog slađeg od slatkog osmijeha na tom uskom, napetom licu - i kako uzima naušnice iz porculanske posudice. Ugleda kako ih gura u lijevi prednji džep svojih traperica. Ne, Lois nije bila svjedokom te male, ružne krađe, ali je krađa promijenila boju aure Jan Chasse od blijedozelene u slojevit uzorak miješanih smeđih i crvenih nijansi koje je Lois vidjela i odmah shvatila što znače, vjerojatno i ne shvaćajući što joj se događa. ''Zaista ih je uzela,'' reče Ralph. Ugleda sivu izmaglicu kako sanjivo plovi preko zjenica Loisinih razrogačenih očiju. Mogao je provesti ostatak dana gledajući u nju. ''Da, ali - '' ''Da si ipak pristala otići na zakazani sastanak u Riverview Estates, kladim se da bi ih našla nakon njezine iduće posjete ... ili bi ih ona našla, što je vjerojatnije, sretnim slučajem - ''Oh majko Lois, pogledajte što sam našla!'' Ispod umivaonika u kupaonici ili u ormaru ili u nekom tamnom kutu.'' ''Da.'' Sad ga je gledala u lice, zatravljena, skoro hipnotizirana. ''Sigurno se užasno osjeća ... a neće ih se usuditi vratiti, zar ne? Ne nakon svega što sam rekla. Ralph, kako si znao?'' ''Na isti način na koji i ti. Lois, otkad već vidiš aure?'' 4 ''Aure? Ne znam na što misliš.'' Ali je znala. ''Litchfield je ispričao tvom sinu za nesanicu, ali sumnjam da bi to bio dovoljan razlog da čak i tipa kao što je Litchfield potakne da se ... znaš već, izbrblja. Zbog one druge tegobe - onog što je on nazvao problemi s osjetilima - odmah sam naćulio uši. Zapanjilo me da bi netko mogao pomisliti da bi ti mogla preuranjeno poseniliti, iako i ja u posljednje vrijeme imam problema s osjetilima.'' ''Ti?'' ''Da, gospo. A tad, maloprije, rekla si nešto još zanimljivije. Rekla si da si vidjela Janet u čudnom svjetlu. Zastrašujućem. Nisi se mogla sjetiti što si rekla prije no što su oni izašli, ali si znala
  • 171. točno kako si se osjećala. Vidiš drugi dio svijeta - ostatak svijeta. Oblike oko predmeta, oblike u predmetima, zvukove u zvukovima. Ja to nazivam svijetom aura, a i ti to doživljavaš. Zar ne, Lois?'' Ona ga pogleda bez riječi, pa položi ruke na lice. ''Mislila sam da gubim razum,'' reče ona, pa ponovi: ''Oh Ralph, mislila sam da gubim razum.'' 5 On je zagrli pa je odmakne i podigne joj bradu. ''Bez suza, molim,'' reče on. ''Nisam ponio pričuvni rupčić.'' ''Bez suza,'' složi se ona, ali su joj se oči već punile suzama. ''Ralph, da samo znaš kako je bilo užasno - '' ''Ali ja znam.'' Ona se blistavo nasmiješi. ''Da... znaš, zar ne?'' "Ono po čemu je onaj idiot Litchfield zaključio da postaješ senilna samo što je on vjerojatno posumnjao na Alzheimerovu bolest - nije bila samo nesanica nego nesanica praćena nečim drugim . .. nečim što je on zaključio da su halucinacije. Je li tako?'' ''Pretpostavljam, ali mi tad ništa nije rekao. Kad sam mu ispričala o tome što vidim - o bojama i ostalom - pokazao je razumijevanje.'' ''Aha, a čim si izašla kroz vrata nazvao je tvojeg sina i rekao mu da se dovuče u Derry i pobrine za staru majku kojoj su se počeli priviđati ljudi koji hodaju obavijeni bojom i kojima se iz glave diže duga balonska uzica.'' ''I ti ih vidiš? Ralph, i ti ih vidiš?'' ''I ja,'' reče on i nasmije se. Zazvučalo je pomalo luđački, ali se nije tome iznenadio. Želio joj je postaviti stotinu pitanja, bio je izluđen od nestrpljenja. A bilo je tu još nečeg, nečeg tako neočekivanog da isprva nije mogao ni prepoznati o čemu je riječ; dignuo mu se. Nije se samo raspoložio za seks, nego mu se i dignuo. Lois je ponovno plakala. Suze su joj bile boje izmaglice na mirnom jezeru a iz njih se malo i pušilo dok su klizile niz njezine obraze. Ralph je znao da imaju okus neutješan i baršunast, poput mahovine u proljeće. ''Ralph... to ... to je ... oh Bože!'' ''Spektakularnije nego Michael Jackson na Super Bowlu, zar ne?'' Ona se blijedo nasmije. ''Pa... malčice.'' ''Lois, postoji naziv za to što nam se događa, a to nije nesanica, senilnost ili Alzheimerova bolest. To je hiperstvarnost.'' ''Hiperstvarnost,''promrmlja ona. ''Bože, kakva egzotična riječ!'' ''Da, tako je. Ljekarnik iz Rite Aida, Joe Wyzer rekao mi je za to. Samo što u tome ima puno više no što on zna. Više nego što bi itko pri zdravoj pameti mogao i pretpostaviti.'' ''Da, poput telepatije ... ako se to zaista događa. Ralph, jesmo li mi pri zdravoj pameti?'' ''Je li tvoja snaha uzela naušnice?'' ''Ja... ona... da.'' Lois se uspravi. ''Da, uzela je.'' ''Nimalo ne sumnjaš?'' ''Ne.''
  • 172. ''Tud si odgovorila na svoje pitanje. Naš je duh zdrav, i te kako... ali mislim da nisi u pravu u vezi s telepatijom. Ne čitamo misli, nego aure. Slušaj Lois, ima puno stvari koje bih te želio pitati, ali mislim da sad moram znati samo jedno. Jesi li vidjela - '' On zastane u pola rečenice, pitajući se želi li zaista reći što mu je na vrhu jezika. ''Jesam li vidjela što?'' ''No dobro. Ovo će zvučati luđe nego sve što si ti meni ispričala, ali nisam lud. Vjeruješ li to? Nisam. '' ''Vjerujem ti,'' reče ona jednostavno i Ralphu se odvali kamen sa srca. Govorila je istinu. U to nije bilo sumnje; njezina je vjera sjajila oko nje. ''Dobro, slušaj. Otkad ti se to počelo događati, jesi li viđala ljude koji ne izgledaju kao da spadaju u Harris Avenue? Ljude koji izgledaju kao da ne spadaju nigdje u normalan svijet?'' Lois ga je gledala zbunjeno. ''Ćelavi su, jako niski, nose bijele kute a sliče crtežima vanzemaljaca na naslovnim stranicama tabloida koje prodaju u Red Appleu. Nisi vidjela nikoga njima nalik tijekom napada hiperstvarnosti?'' ''Ne, nikog.'' On udari nemoćno i bijesno šakom po nozi, zamisli se na trenutak pa ponovno podigne pogled. ''Ponedjeljak ujutro,'' reče on. ''Prije no što je stigla policija u kuću gospođe Lochcr... jesi li me vidjela?'' Lois jako polako kimne glavom. Njezina aura malo potamni i žarkocrvene spirale, tanke poput konca, počnu se uvijati poprečno kroz nju. ''Vjerojatno pogađaš tko je pozvao policiju,'' reče Ralph. ''Je li tako?'' ''Oh, znam da si to bio ti,'' reče Lois piskutavim glasom. ''Sumnjala sam i prije, ali nisam bila sigurna. Dok to nisam vidjela u... tvojim bojama.'' U mojim bojama, pomisli on. I Ed ih je tako nazvao. ''Ali nisi vidjela dvije patuljaste verzije gospodina Čistunca kako izlaze iz kuće?'' ''Ne,'' reče ona ''ali to ništa ne znači. Ne mogu čak ni vidjeti kuću gospođe Locher s prozora svoje spavaće sobe. Krov Red Applea mi zaklanja vidik.'' Ralph sklopi ruke na tjemenu. Naravno, tako je; trebao se toga sjetiti. ''Razlog zbog kojeg sam mislila da si ti bio taj koji je nazvao policiju je da sam neposredno prije tuširanja vidjela kako gledaš u nešto kroz dalekozor. Nikad te prije nisam vidjela da to činiš, ali sam mislila da želiš bolje pogledati psa lutalicu koji kopa po kantama za smeće četvrtkom ujutro.'' Ona pokaže podnožje uzvisine. ''Njega. '' Ralph se nasmiješi. ''To nije on, to je prelijepa Rosalie.'' ''Oh. Dakle, dugo sam se tuširala jer u kosu stavljam poseban losion. Nije boja,'' reče ona strogo, kao da ju je on optužio za to, ''nego proteini i tvari zbog kojih bi kosa trebala izgledati gušća. Kad sam izašla iz kupaonice, policija se sjatila oko kuće. Odmah sam pogledala prema tvojoj kući, ali te više nisam vidjela. Ili si otišao u drugu sobu ili si se sklupčao u stolcu, kao što ponekad činiš.'' Ralph zatrese glavom kao da se želi razbistriti. Sve te noći ipak nije bio u praznom kazalištu; još je netko bio ondje. Samo su bili u odvojenim ložama. ''Lois, ja i Bili se zapravo nismo posvađali zbog šaha. To je - '' U podnožju uzvisine, Rosalie promuklo zalaje i počne se pridizati. Ralph pogleda prema njoj i u želucu osjeti ledenicu. Iako su njih dvoje sjedili pola sata i nitko se nije čak ni približio odmorištima u podnožju uzvisine, plastična vrata Portosana s natpisom MUŠKI WC polako su se počela otvarati.
  • 173. Iz njega izađe Liječnik #3. McGovernov šešir, slamnati, s čijeg je oboda bio odgrizen polumjesec, bio je zabačen na njegovoj glavi, pa je izgledao kao McGovern onog dana kad ga je Ralph prvi put vidio u njegovu smeđem šeširu - kao znatiželjni novinski izvjestitelj u kriminalističkoj drami iz četrdesetih godina. U jednoj je ruci ćelavi stranac podigao zarđali skalpel.
  • 174. Trinaesto poglavlje 1 ''Lois?'' U njegovim vlastitim ušima, Ralphov glas odjekne kao da zavija niz dugu, duboku klisuru. ''Lois, vidiš li to?'' ''Ne vidim - '' Glas joj zamre. ''Je li vjetar otvorio vrata onog zahoda? Nije, zar ne? Je li netko ondje? Je li zato pas podigao toliku galamu?'' Rosalie se polako odmicala od ćelavca. Ušiljene uši nagnula je prema natrag, njušku nabrala i otkrila tako jako izglodane zube da nisu bili opasniji od klinova od tvrde gume. Ona napuklim glasom zaštekće, pa počne zdvojno cviljeti. ''Da! Zar ga ne vidiš, Lois? Pogledaj! Ondje je!'' Ralph ustane. Lois ustane zajedno s njim i rukom zakloni oči. Zagledala se niz obronak napregnuto, očajnički. ''Vidim svjetlucanje, i to je sve. Kao zrak iznad peći za spaljivanje smeća.'' ''Rekao sam ti da je ostaviš na miru!'' zadere se Ralph nizbrdo. ''Prestani! Nosi se odavde! '' Ćelavac pogleda u Ralphovu smjeru, ali ovog puta u njegovu pogledu nije bilo iznenađenja; bio je neusiljen, neuzbuđen. Podigne srednji prst desne ruke, gurne ga prema Ralphu u znak drevnog pozdrava, pa iskezi zube - puno oštrije i puno više prijeteće nego Rasalieni - u nečujnom smijehu. Rosalie se skutri kad mališan u prljavoj bijeloj kuti krene prema njoj, pa digne šapu i stavi je na glavu, pokretom kao iz crtanog filma koji bi bio smiješan da nije bio užasan izraz njezine groze. ''Što to ne mogu vidjeti, Ralph?'' zastenje Lois. ''Vidim nešto, ali - '' ''MIČI se od nje! '' vikne Ralph i ponovno podigne ruku kao za karate udarac. No ruku - onu koja je prije izbacila klin zgusnutog plavog svjetla - još je osjećao kao nenapunjenu pušku i činilo se da ćelavi liječnik ovog puta to zna. On pogleda prema Ralphu i lagano, podrugljivo mahne rukom. [Ma prestani s tim, Kratki - sjedni na klupu, začepi i uživaj u programu.] Stvorenje u podnožju uzvisine ponovno obrati pozornost Rosalie, koja je sjedila sklupčana u podnožju starog bora. Stablo je isijavalo tanku zelenu maglicu iz pukotina u kori. Ćelavi se liječnik sagnuo nad Rosalie i ispružio jednu brižnu ruku koja je bila u gadnom neskladu sa skalpelom sklopljenim u njegovoj lijevoj šaci. Rosalie zacvili... pa ispruži vrat i skrušeno lizne ćelavčev dlan. Ralph spusti pogled na svoje ruke, osjetivši nešto u njima, ne moć koju je imao prije, ništa takvog, nego nešto. Ugleda praskove jasnog bijelog svjetla kako plešu iznad njegovih noktiju. Kao da su mu se nokti pretvorili u svjećice. Lois ga je mahnito navlačila za rukav. ''Što je psu? Ralph, što mu je?'' Ne razmišljajući što ili zašto čini, Ralph položi ruke na Loisine oči, kao netko tko se igra ''Pogodi tko je?'' s voljenom osobom. Iz njegovih prstiju na trenutak bljesne nešto tako sjajno bijelo da je bilo gotovo zasljepljujuće. Sigurno bjelina o kojoj govore u reklamama za deterdžente, pomisli on. Lois vrisne. Njezine ruke polete prema njegovim zapešćima, čvrsto se sklope oko njih, pa popuste stisak. ''Bože Ralph, što si mi učinio?'' On odmakne ruke i ugleda blistavu osmicu oko njezinih očiju; kao da je upravo skinula par plivačkih naočala koje je zamočila u šećer u prahu. Taj je bijeli okvir počeo blijedjeti čim više nije bilo ruku ... samo što ... Ne blijedi, pomisli on. Upija se.
  • 175. ''Nije važno,'' reče on i pokaže prstom. ''Pogledaj!'' Širenje njezinih očiju reklo mu je sve što je trebao znati. Liječnik #3, potpuno nedirnut Rosalienim očajničkim pokušajima da se sprijatelje, odgurne joj njušku rukom u kojoj je držao skalpel. Drugom rukom uhvati za stari rubac koji joj je visio oko vrata i potegne joj glavu prema gore. Rosalie žalosno zatuli. Slina joj se slijevala niz obraze. Ćelavac se hrapavo zacereka od čega se Ralphu naježi koža. [''Hej! Odlazi! Prestani dražiti tog psa!''] Ćelava se glava munjevito okrene. S lica mu nestane smiješak i on zareži na Lois, skoro kao pas. [Aha, jebi se, ti debela stara Kratkotrajna pičko! Pas je moj, kao što sam već rekao tvom prijatelju mlitava kurca!] Ćelavac je pustio plavi rubac kad je Lois dreknula na njega i Rosalie se ponovno šćućurila uz bor. Kolutala je očima, a iz gubice su se slijevale grudice sline. Ralph nikad nije vidio toliko prestrašeno stvorenje. ''Trči!, '' vrisne Ralph. ''Bježi!'' Kao da ga nije čula i Ralph shvati da ga zaista ne čuje, jer Rosalie više nije bila potpuno ondje. Ćelavac joj je već nešto učinio - odvukao je barem djelomice iz obične stvarnosti poput farmera koji traktorom i lancem izvlači panj. Ralph ipak pokuša još jednom. [''Trči, Rosalie! Bježi!''] Ovog puta njezine se polegnute uši naćule a glava se počne okretati prema Ralphu. Nije znao hoće li ga poslušati ili neće, jer ju je ćelavac uhvatio za rubac prije no što se mogla pomaknuti. On joj ponovno naglo potegne glavu prema gore. ''Ubit će je!'' vrisne Lois. ''Prerezat će joj grlo tim predmetom koji drži! Nemoj mu to dopustiti, Ralph! Zaustavi ga!'' '' Ne mogu! Možda ti možeš! Upucaj ga! Pucaj u njega iz ruke!'' Ona ga pogleda, ne shvaćajući što želi reći. Ralph je desnom rukom bjesomučno sjekao zrak, ali prije no što je Lois uspjela reagirati, Rosalie ispusti jeziv posljednji jauk. Ćelavi je liječnik podigao i spustio skalpel, ali nije prerezao Rosalien vrat. Presjekao je njezinu balonsku uzicu. 2 Iz obje Rosaliene nosnice izađe nit i poleti u zrak. Ispreplele su se petnaestak centimetara iznad njezine njuške u finu pletenicu i u toj je točki skalpel Ćelavka #3 obavio svoje. Ralph je, skamenjen od užasa, promatrao kako se presječena pletenica diže u nebo poput uzice porinutog balona punjenog helijem i putem se raspliće. Mislio je da će se zaglaviti u grane starog bora, ali nije. Kad je uspinjuća balonska uzica dodirnula jednu granu, prošla je kroz nju. Naravno, pomisli Ralph. Na isti su način prijatelji ovog tipa prošli kroz zaključana ulazna vrata May Locher nakon što su njoj učinili to isto. Nakon te pomisli javi mu se misao odviše jednostavna i stravično logična da bi bila nevjerojatna: nisu ti vanzemaljci mali ćelavi liječnici, nego Centurioni. Centurioni Eda Deepneaua. Nisu izgledali
  • 176. poput rimskih vojnika u limenim gaćicama kakve se moglo vidjeti u spektaklima kao što su Spartak i Ben Hur, ali su ipak bili Centurioni... nisu li? Šest ili sedam metara iznad zemlje, Rosaliena balonska uzica iščezne. Ralph spusti pogled na vrijeme da ugleda kako je ćelavi patuljak povukao plavi rubac preko pasje glave a tad gurnuo psa bliže podnožju drveta. Ralph se bolje zagleda u nju i osjeti kako mu se meso suče i sljubljuje uz kosti. Ponovno mu se prikaže njegov san s Carolyn u svoj svojoj svirepoj jasnoći pa se morao boriti da priguši krik užasa. Tako je, Ralph, nemoj vrištati. Ne želiš to učiniti jer ako počneš, možda nećeš moći prestati pa ćeš vrištati dok ti grlo ne pukne. Misli na Lois, jer i ona je sad u tome. Misli na Lois i nemoj početi vrištati. Ah, ali bilo je teško ne vrištati, jer su se kukci, koji su se u snu izlili iz Carolynine glave, sad slijevali iz Rosalienih nosnica u vijugavoj crnoj struji. To nisu kukci. Ne znam što su, ali kukci nisu. Ne, nisu kukci - samo još jedna vrsta aure. Iz Rosalie se svakim i/duhom izlijevala neka jeziva crna tvar, ni plinovita ni tekuća. Nije otjecala nego ju je počela okruživati u polaganim, gadnim kalemima antisvjetlosti. To crnilo trebalo ju je sakriti od pogleda, ali nije. Ralph je vidio njezine zaklinjuće, prestravljene oči dok je tama obavijala njezinu glavu a tad se počela spuštati niz leđa, slabine i noge. Bila je to mrtvačka vreća, ovog puta prava mrtvačka vreća i on je gledao kako je Rosalie, odrezane balonske uzice, neumoljivo opliće oko sebe poput otrovne plodve. Ta je skrivena poredba aktivirala u njegovoj glavi glas Eda Deepneaua, Eda koji govori kako Centurioni trgaju djecu iz utroba njihovih majki i odvoze ih u natkrivenim kamionima. Jesi li se ikad upitao što je ispod tih cerada? upitao ga je Ed. Liječnik #3 je stajao i kesio se u Rosalie. A tad odveže čvor na njezinu rupcu i zaveže ga oko svog vrata u velik, labav čvor, pa je izgledala kao leptir-mašna nekog boema-umjetnika. Učinivši to, on pogleda u Ralpha i Lois izrazom prezrive samodopadnosti. Tako!, govorio je njegov pogled. Ipak sam izvršio svoj posao, a vi niste mogli ništa učiniti, je li tako? [''Učini nešto, Ralph! Molim te, učini nešto! Zaustavi ga! ''] Prekasno je za to, ali možda nije za to da ga otjera prije no što uzmogne uživati u prizoru Rosaliena umiranja u podnožju stabla. Bio je prilično siguran da Lois ne može proizvesti karate udarac plavog svjetla kao što je on učinio, ali možda može nešto drugo. Da - može ga gađati na svoj način. Nije znao zašto je bio tako siguran u to, ali je bio. Zgrabi Lois za ramena i natjera je da ga pogleda, pa podigne desnu ruku. Napne oroz svog palca i upre kažiprst u ćelavca. Izgledao je kao malo dijete koje se igra policajaca i lupeža. Lois odgovori zbunjenim i rasijanim pogledom. Ralph zgrabi njezinu ruku i skine rukavicu. [''Ti! Ti, Lois!'' ] Ona shvati, podigne ruku, ispruži kažiprst i poput djeteta opali: Bang! Bang! Dva zgusnuta oblika, poput prsnih karamela, sivo-plave boje jednake boji Loisine aure, ali puno svjetlije, polete iz vrha njezina prsta i sjure se nizbrdo. Liječnik #3 zapišti i poskoči u zrak, podignuvši u šake stisnute ruke do visine ramena, a petama svojih crnih cipela udari po stražnjici, kad prvi ''metak'' prođe ispod njega. Metak udari o zemlju, odskoči kao plosnat kamen na površini vode i udari u Portosan s oznakom ŽENSKI WC.
  • 177. Druga plavo-siva kugla okrzne ćelavkov lijevi kuk i odbije se u nebo. On vrisne - piskutavim cvrkutom, koji se u Ralphovoj glavi promigolji poput crva. Ralph rukama poklopi uši, iako mu to nije moglo pomoći, i ugleda kako Lois to isto čini. Bio je siguran da će mu, potraje li, taj vrisak probiti glavu kao što od visokog C puca fini kristal. Liječnik #3 padne na borovim iglicama izbodenu zemlju pokraj Rosalie i počne se valjati. Tulio je i držao se za kuk kao što bi se dijete držalo za mjesto u koje se udarilo pri padu s tricikla. Nakon nekoliko trenutaka, njegova se vriska stiša i on se osovi na noge. Užeglim je očima piljio u njih ispod visokog bijelog čela. Billov slamnati šešir bio je sad zabačen na zatiljak a lijeva strana njegove kute bila je crna i iz nje se dimilo. [Dohvatit ću ja vas! Oboje! Prokleti Kratkotrajni gnjavež! DO- HVATIT ĆU JA VAS OBOJE!] On se zavrti na peti i odskače niz puteljak koji je vodio prema igralištu i teniskim terenima. Trčao je velikim letećim skokovima poput astronauta na mjesecu. Sudeći prema njegovoj hitrosti, Loisin pogodak nije napravio neku veću štetu. Lois uhvati Ralpha za rame i prodrma ga. Kad je to učinila, aure se ponovno počnu rasplinjavati. [''Djeca! Ide prema djeci...''] Glas joj se gubio, ali je to bilo potpuno logično jer je shvatio da Lois uopće ne govori, nego da samo zuri u njega svojim tamnim očima i čvrsto ga drži za rame. ''Ne čujem te!'' vikne on. ''Lois, ne čujem te!'' ''Što ti je, jesi li gluh? Ide prema igralištu! Prema djeci! Ne smijemo dopustiti da naškodi djeci!'' Ralph ispusti dubok, drhtav uzdah. ''Neće.'' ''Kako možeš biti siguran?'' ''Ne znam, ali jesam.'' ''Pogodila sam ga.'' Ona okrene prst prema licu. Na trenutak je izgledala poput žene koja pokretima dočarava samoubojstvo. ''Pogodila sam ga prstom.'' ''Aha. I zapeklo ga je. Gadno, koliko se moglo primijetiti po tome kako je izgledao.'' ''Ralph, više ne vidim boje.'' On kimne glavom. ''Dolaze i odlaze, kao zvuk s radiopostaja noću.'' ''Ne znam kako se osjećam ... ne znam ni kako bih se željela osjećati!'' Posljednje riječi zavapi i Ralph je privine u naručje. Unatoč svemu što se događalo u njegovu životu, jedno je bilo očito: bilo je divno ponovno držati ženu u naručju. ''To je u redu,'' reče joj on i pritisne lice na njezino tjeme. Kosa joj je ugodno mirisala, bez natruha bljutavog mirisa kozmetičkih kemikalija na koji se naviknuo u Carolyninoj kosi u posljednjih desetak ili petnaestak godina zajedničkog života. ''Zaboravimo malo na to, može?'' Ona ga pogleda. Više nije vidio blijedu maglicu ispred njezinih zjenica, ali je bio siguran da je još ondje. Usto, bile su to jako lijepe oči i bez dodatnih atrakcija. ''Čemu to, Ralph? Znaš li čemu to služi?'' On odmahne glavom. U mislima su mu se vrtložili neuklopivi komadići slagalice - šeširi, liječnici, kukci, transparenti, lutke koje su se rasprskavale u mrljama lažne krvi. I zasad barem, ono što mu je najglasnije odjekivalo u glavi, bila je nesuvisla poslovica starog Dora: Začeto ne može biti raščeto. Ralphu se učini da je to živa istina.
  • 178. 3 Do njegovih ušiju dopre žaloban tihi cvilež i Ralph pogleda niz obronak. Rosalie je ležala u podnožju velikog bora i pokušavala ustati. Ralph više nije vidio crnu vreću oko nje, ali je bio siguran da je još ondje. ''Oh Ralph, sirotica! Što da učinimo?'' Ništa nisu mogli učiniti. Ralph je bio siguran u to. Uhvati Loisinu ruku objema rukama i pričeka da Rosalie legne i umre. Umjesto toga, ona se tako propne da se skoro prevalila na drugu stranu. Na trenutak ostane stajati, nisko spuštene glave tako da je njuškom skoro dodirivala zemlju a tad kihne tri-četiri puta. Riješivši se te smetnje, ona se strese i pogleda Ralpha i Lois. Zakevće jednom na njih, kratko, oštro. Ralphu se učini kao da im je rekla da prestanu brinuti. Tad se okrene i ode kroz mali borov šumarak prema donjem ulazu u park. Prije no što se Ralphu izgubila iz vida, ponovno se kretala hromim ali bezbrižnim kasom koji je bio njezin zaštitni znak. Invalidna noga nije ju služila ništa bolje nego prije intervencije Liječnika #3, ali ni lošije. Stara, ali nimalo mrtva (kao ostali Gerijatričari iz Harris Avenue, pomisli Ralph), ona se izgubi među drvećem. ''Mislila sam da će je onaj stvor ubiti,'' reče Lois. ''Zapravo sam i pomislila da ju i jest ubio.'' ''I ja,'' reče Ralph. ''Ralph, je li se to sve dogodilo? Dogodilo se, zar ne?'' ''Da.'' ''Balonske uzice... misliš li da su to životne niti?'' On polako kimne glavom. ''Da. Kao pupčane vrpce. A Rosalie...'' On se prisjeti svojeg prvog doživljaja aura, kuko je stajao ispred Rite Aida leđa prislonjenih o plavi poštanski sandučić i kako mu se Čeljust objesila skoro do prsne kosti. Između šezdeset ili sedamdeset osoba koje je vidio prije no što su aure izblijedjele, samo je nekoliko hodalo u tamnim omotačima koje je sad nazivao mrtvačkim vrećama, a ona koju je Rosalie isplela oko sebe bila je crnja od svih koje je vidio tog dana. No ljudi na parkiralištu čije su aure bile prljavo sive boje bez iznimke su izgledali loše ... kao Rosalie, čija je aura bila boje starih pamučnih čarapa i prije no što se Ćelavko #3 počeo vrzmati oko nje. Možda je samo ubrzao inače potpuno prirodan proces, pomisli on. ''Ralph?'' upita Lois. ''Što će biti s Rosalie?'' ''Mislim da moja stara prijateljica Rosalie živi na uvjetni rok,'' reče Ralph. Lois se zamisli nad tim, pogleda niz obronak pa u sunčanom prašinom prošaran šumarak u kojem se izgubila Rosalie. Naposljetku se ponovno okrene Ralphu. ''Patuljak sa skalpelom bio je jedan od ljudi koje si vidio kako izlaze iz kuće May Locher, zar ne?'' ''Ne. Ono su bila druga dvojica.'' ''Jesi li ih još vidio?'' ''Nisam.'' ''Misliš li da ih ima još?'' ''Ne znam.'' Pomisli da će iduće njezino pitanje biti je li Ralph primijetio da je ovo stvorenje nosilo Billov slamnati šešir, ali nije. Vjerojatno ga nije prepoznala. Zahvaćena je vihorom odviše neobičnih događaja, a
  • 179. usto, kad je Bili posljednji put nosio šešir nije bio odgrizen na obodu. Umirovljeni profesori povijesti nisu tipovi koji zubima otkidaju komade šešira, pomisli on i nasmiješi se veselo. ''Ovo je bilo ludo jutro, Ralph.'' Lois ga hrabro pogleda u oči. ''Mislim da moramo o ovome porazgovarati, a ti? Zaista moram znati što se događa.'' Ralph se sjeti današnjeg jutra - kao da je bilo prije tisuću godina - kako je išao ulicom od izletišta i razmišljao kome se obratiti. Prekrižio je Lois s tog mentalnog popisa jer bi se mogla izbrbljati pred prijateljicama i sad se stidio te lakomislene prosudbe, koja se više temelj i la na McGovernovu nego njegovu mišljenju o Lois. Pokazalo se da je jedina osoba kojoj je Lois ispričala o aurama bila osoba u koju je trebala imati povjerenja da će čuvati njezinu tajnu. On joj kimne glavom. ''Imaš pravo. Moramo razgovarati.'' ''A da dođeš k meni na kasni ručak? Za staricu koja ne zna gdje drži naušnice spravljam luda jela na kineski.'' ''Rado. Reći ću ti što znam, ali će potrajati. Kad sam jutros pričao s Billom, ispričao sam mu verziju za Reader ''s Digest. '' ''Tako dakle,'' reče Lois. ''Svađali ste se zbog šaha, ha?'' ''Pa, možda i nismo,'' reče Ralph i nasmiješi se pogledavši u svoje ruke. ''Možda je to više sličilo prepirci između tebe i tvojeg sina i snahe. A nisam mu ispričao najluđe dijelove.'' ''Ali meni hoćeš?'' ''Da,'' reče on i počne ustajati. ''Kladim se da si odlična kuharica. Zapravo - '' On ustukne i položi jednu ruku na grudi. Ponovno se skljoka na klupu, raširenih očiju i razjapljenih usta. ''Ralph? Dobro ti je?'' Njezin uspaničeni glas kao daje dolazio s velike udaljenosti. U mislima je vidio Ćelavka #3, kako stoji između praonice Buffy-Buffy i susjedne stambene zgrade. Ćelavko #3 je pokušavao dovabiti Rosalie preko Harris Avenue kako bi joj presjekao balonsku uzicu. Tad nije uspio, ali je izvršio posao (Samo sam se htio poigrati s njom!) prije poslijepodneva. Možda to što Bill McGovern nije tip koji bi grizao šešire nije jedini razlog zbog kojeg Lois nije primijetila čiji šešir Ćelavko #3 nosi na glavi, Ralphe stari moj. Možda nije primijetila jer nije željela primijetiti. Možda se neki komadi slagalice uklapaju, a ako u tome imaš pravo, implikacije su dalekosežne. To ti je jasno, zar ne? ''Ralph? Što ti je?'' On u mislima ugleda kako patuljak odgriza komad oboda slamnatog šešira a tad ga ponovno nabija na glavu. Začuje njegov glas kako kaže da će se umjesto toga morati poigrati s Ralphom. Ali ne samo sa mnom. Sa mnom i mojim prijateljima, rekao je. Sa mnom i mojim usranim prijateljima. A sad, kad se toga prisjećao, shvati još nešto. Ugleda kako sunce izbija vatrene iskre iz ušnih resica Liječnika #3 dok je on - ili ono - zagrizalo u obod McGovernova šešira. To je sjećanje bilo suviše jasno da bi ga mogao zanijekati, a takve su bile i implikacije. Te dalekosežne implikacije. Samo polako - ne znaš ništa sigurno, a žuta je kuća s onu stranu obzora, prijatelju.
  • 180. Mislim da bi to trebao zapamtiti, možda ti posluži kao sidro. Nije me briga vidi li Lois sve to ili ne. Oni drugi ljudi u bijeloj kuti, ne patuljasti ćelavci, nego mišićavi tipovi s mrežama za leptire i injekcijama thorazina, mogu se pojaviti svakog trenutka. Svakog. Ali ipak. Ipak. ''Ralph! Isuse Kriste, reci mi nešto!'' Lois ga je snažno drmusala i tresla, poput žene koja pokušava probuditi muža koji će zakasniti na posao. On se okrene, pogleda je i pokuša si izmamiti osmijeh na lice. Iznutra je bio lažan, ali mora da se Lois učinio u redu jer se opustila. Barem malo. ''Oprosti,'' reče on. ''Na nekoliko mije sekundi to sve nekako ... došlo do svijesti.'' ''Da me nisi tako strašio! Bože, kako si se zgrabio za prsa!'' ''Dobro mi je,'' reče Ralph i prisili se razvući svoj lažni osmijeh još jače. Osjećao se kao dijete koje razvlači komad plastelina, želeći vidjeti koliko se može rastegnuti prije no što se stanji toliko da pukne. ''Ako si još raspoložena za kuhanje, ja sam raspoložen za jelo.'' Joni-jeni-jani, guska i gusan su nakresani. Lois se zagleda u njega pa se opusti. ''Dobro. To bi bilo lijepo. Dugo već nisam kuhala ni za koga osim za Simone i Minu - to su moje prijateljice.'' Tad se nasmije. ''Ali nisam to željela reći. Neće zbog toga biti... ovaj... lijepo.'' ''Pa što si željela reći?'' ''Da već jako dugo nisam kuhala muškarcu. Nadam se da nisam zaboravila kako se to radi.'' ''A kad smo Bili i ja došli kod tebe gledati vijesti, jeli smo makarone sa sirom. I bili su odlični.'' Ona odmahne rukom. ''Podgrijani. To nije to.'' Majmun skače po lijani. Lijana pukne Osmijeh od uha do uha. Uskoro će mu početi pucati koža. ''Siguran sam da nisi zaboravila, Lois.'' ''Gospodin Chasse je imao silan apetit. Zapravo, svakojake silne apetite. Ali su počeli problemi s jetrom i. ..'' Ona uzdahne, posegne za Ralphovom rukom i uhvati je mješavinom plahosti i odlučnosti koja ga potpuno očara. ''Nema veze. Umorna sam od šmrcanja i jaukanja nad prošlošću. To prepuštam Billu. Pođimo.'' On ustane, provuče ruku ispod njezine pa siđe s njom niz obronak i prema donjem ulazu u park. Lois je zasljepljujuće ozarena lica gledala u mlade majke na igralištu dok su ona i Ralph prolazili pokraj njih. Ralph je bio zahvalan da je nakratko zabavljen nečim drugim. Mogao si je govoriti da se suzdrži od zaključaka, mogao se opetovano podsjećati da ne zna dovoljno o tome što se događa njemu ili Lois a da bi se mogao zavaravati kako bi o tome mogao logično razmišljati, ali je ipak izveo zaključak. Zaključak je osjećao u duši, a bio je prilično uvjeren da su, u svijetu aura, osjećati i znati skoro istoznačnice. Ne znam o ona dva, ali #3 je lud liječnik... i uzima suvenire. Nosi ih kući kao što su neki manijaci u Vijetnamu uzimali uši. Nije sumnjao da je Loisina snaha podlegla opakom nagonu, uzela dijamantne naušnice iz porculanske posudicc i gurnula ih u džep svojih traperica. Ali više nisu bile kod Janet C HASSE; bez sumnje si sad gorko predbacuje što ih je izgubila i pita se zašto ih je uopće i uzela. Ralph jc znao da gnjida sa skalpelom ima McGovernov šešir iako ga Lois nije prepoznala, a oboje su vidjeli kad je uzeo Rosalien rubac. Ono što je Ralph shvatio kad je počeo ustajati s klupe bilo je da su
  • 181. one svjetlosne iskre koje su frcale s ušnih resica tog ćelavog stvorenja skoro sigurno značile da je Liječnik #3 imao i Loisine naušnice. 4 Stolac za ljuljanje pokojnog gospodina Chassea stajao je na izblijedjelom linoleumu kod vrata stražnjeg trijema. Lois posjedne Ralpha u nj i opomene da joj se ne ''mota ispod nogu''. Ralphu se učini da će tu naredbu moći izvršiti. Jaka Svjetlost, Svjetlost sredine poslijepodneva, padala je preko njegova krila dok je sjedio i ljuljao se. Ralph nije bio siguran kako je tako brzo postalo tako kasno, ali se to nekako dogodilo. Možda sam zaspao, pomisli on. Možda i sad spavam i sve ovo sanjam. Gledao je kako Lois iz visećeg kuhinjskog elementa uzima wok (zaista patuljaste veličine). Poslije pet minuta, kuhinju počnu ispunjavati pikantni mirisi. ''Rekla sam ti da ću ti jednog dana kuhati,'' reče Lois i umiješa u posudu povrće iz hladnjaka i začine iz jednog od visećih ormarića. ''Onog dana kad sam tebe i Billa poslužila ostacima makarona sa sirom. Sjećaš se?'' ''Mislim da se sjećam,'' reče Ralph, smiješeći se. ''U kutiji za mlijeko na prednjem trijemu je vrč svježe jabukovače - jabukovača se najbolje drži kad stoji vani. Molim te donesi ga. Možeš si i natočiti. Moje fine čaše su u ormariću iznad sudopera, onom koji ne mogu doseći ako ne dovučem stolac. Ti ćeš to moći i bez stolca. Koliko si visok, Ralph, metar osamdeset pet?'' ''Metar osamdeset sedam. Odnosno, bio sam; možda sam se smanjio četiri-pet centimetara u posljednjih deset godina. Kralježnica se sabija, ili tako nešto. Ne moraš se toliko truditi samo zbog mene. Zaista.'' Ona ga pogleda hladnokrvno, ruku podbočenih o bokove. Iz jedne je virila kuhača s kojom je miješala sastojke u woku. Njezinu je strogost ublažavao nagovještaj smiješka. ''Ralph, rekla sam moje fine čaše, a ne moje najfinije čaše.'' ''Da, gospo,'' reče on smiješeći se veselo pa doda: ''Po mirisu bi se moglo reći da se još sjećaš kako kuhati za muškarca.'' ''Kušano-hvaljeno,'' odgovori Lois, ali se Ralphu učini da je izgledala zadovoljno kad se ponovno vratila svom poslu. 5 Hrana je bila dobra, a osim toga, kad su se zdušno latili jela, nisu razgovarali o onome što se dogodilo u parku. Otkad je njegova nesanica uzela maha, Ralphov je apetit postao sporadičan i češće mu se nije dalo jesti nego obratno, ali je danas jeo s tekom i sprao Loisino začinjeno jelo s tri čaše jabukovače (zabrinuto se nadajući kad je iskapio posljednju da ga preostale dnevne aktivnosti neće odvesti predaleko od zahoda). Kad su pojeli, Lois ustane, ode do sudopera i počne točiti vruću vodu za posuđe. Tad nastavi onaj prijašnji razgovor kao da je riječ o napola dovršenom pletivu koje je na trenutak odložila zbog nekog važnijeg kućanskog posla. ''Što si mi učinio?'' upita ona. ''Što si učinio da su se boje vratile?'' ''Ne znam.'' ''Kao da sam bila na rubu tog svijeta, u koji si me ti gurnuo kad si mi stavio ruke ispred lica.''
  • 182. On kimne glavom, prisjetivši se kako je izgledala prvih nekoliko sekundi kad je odmaknuo ruke kao da je upravo skinula par plivačkih naočala umočenih u šećer u prahu, ''Bilo je nagonski. A imaš pravo, to i jest kao svijet. Tako i razmišljam o njemu, kao o svijetu aura.'' ''Predivno, zar ne? Hoću reći, zastrašujuće je, i kad mi se to prvi put dogodilo - potkraj srpnja ili početkom kolovozu - bila sam sigurna da gubim razum, ali mi se čak i tad svidjelo. Nisam mogla odoljeti.'' Ralph se zaprepašteno zagleda u nju. Zar je nekoć mislio da je Lois prozirna? Tračava? Da ne zna čuvati tajnu? Da, nažalost, još i gore, stari moj. Mislio si da je plitka. Gledao si je uglavnom kroz Billove oči, zapravo kao ''Našu Lois''. Ni manje...ali puno više. ''Molim?'' upita ona lecnuvši se. ''Zašto me tako gledaš?'' ''Viđaš aure od ljeta? Toliko dugo?'' ''Da, sjajnije i sjajnije. A i učestalije. Zato sam konačno otišla na pregled kod tužibabe. Ralph, jesam li zaista upucala onog stvora prstom? Sve manje mogu povjerovati u to.'' ''Da, jesi. I ja sam učinio nešto slično malo prije no što sam naletio na tebe.'' On joj ispriča o svojem sukobu s Liječnikom #3 i o tome kako je otjerao patuljka ... nakratko. Podigne ruku do visine ramena i brzo je spusti. ''Samo sam to učinio, kao klinac koji se pretvara da je Chuck Norris ili Steven Seagal. Ali je taj pokret izbacio nevjerojatnu zraku plave svjetlosti u njega i on je žurno otapkao. Nasreću, jer ne bih to mogao ponovno učiniti. Nisam znao ni kako sam to učinio prvi put. Bi li ti mogla ponovno pucati iz prsta?'' Lois se zasmijulji, okrene se prema njemu i uperi prst u njegovu smjeru. ''Želiš li doznati? Bum! Bang!'' ''Ne okreći tu stvarcu prema meni, ženo,'' reče joj Ralph i pritom se nasmiješi, iako nije bio potpuno siguran da se šali. Lois spusti prst i uštrca tekućinu za pranje posuđa u sudoper. Dok je jednom rukom miješala vodu i množila mjehuriće, postavi ono što bi Ralph nazvao ''Velikim pitanjima'': ''Otkuda ta sila, Ralph? I čemu služi?'' On odmahne glavom dok je ustajao pa priđe polici za sušenje posuđa. ''Ne znam i ne znam. Od velike sam pomoći, nema što. Gdje držiš kuhinjske krpe, Lois?'' ''Nije važno gdje držim kuhinjske krpe. Sjedni. Molim te, samo mi nemoj reći da si jedan od onih modernih muškaraca - onih koji se stalno grle i plaču jedan drugom na ramenu.'' Ralph se nasmije i odmahne glavom. ''Ne. Samo sam dobro odgojen, to je sve.'' ''Dobro. Pod uvjetom da ne razvežeš priču o tome kako si osjećajan. Neke stvari djevojka želi sama otkriti.'' Ona otvori ormarić ispod sudopera i dobaci mu izblijedjelu, ali besprijekorno čistu kuhinjsku krpu. ''Samo ih obrisi i stavi na stol. Ja ću ih pospremiti. Dok to radiš, ispričaj mi svoju priču. Integralnu verziju.'' ''Dogovoreno.'' Još je razmišljao gdje početi, kad mu se usta otvore, naizgled sama od sebe, i započnu njegovu priču umjesto njega. ''Kad sam naposljetku shvatio da će Carolyn umrijeti, počeo sam često odlaziti na duge šetnje. Jednog dana, dok sam bio na Extensionu...''
  • 183. 6 Ispriča joj sve, počevši od njegova posredovanja između Eda i debeljka u reklamnoj kapi West Side Gardenersa, završivši Billovim naputkom da ode k liječniku, jer da su u njihovim godinama duševne bolesti vraški česte. Morao se nekoliko puta vraćati da pohvata ispuštene konce - kako se stari Dor pojavio dok je on pokušavao zaustaviti Eda da se zaleti u čovjeka iz West Side Gardenersa, na primjer ali mu to nije bilo mrsko a činilo se i da Lois nije teško slijedila njegovu priču. Najsnažniji osjećaj kojeg je Ralph bio svjestan dok je pleo svoju priču bilo je olakšanje, tako duboko da je bilo gotovo bolno. Kao da je netko bio naslagao cigle na njegovo srce i um, a on ih sad uklanja, jednu po jednu. Kad je završio pripovijedanje, posuđe je bilo oprano i obrisano a oni su zamijenili kuhinju dnevnom sobom i desecima uokvirenih fotografija, predvođenih fotografijom gospodina Chassea na televizoru. ''Pa?'' upita Ralph. ''Koliko toga vjeruješ?" ''Sve, naravno,'' reče ona.- Ili nije primijetila olakšanje na Ralphovu licu ili se odlučila pretvarati da nije. "Nakon onoga što smo vidjeli jutros - da ne spominjem sve što si znao o mojoj divnoj snahi - ne mogu ne vjerovati. To je moja prednost pred Hillom." Ne i jedina, pomisli Ralph, ali ne reče ništa. ''Ništa od toga nije slučajnost, ha?'' upita ga ona. Ralph odmahne glavom. ''Ne, mislim da nije.'' ''Kad sam imala sedamnaest godina,'' reče ona ''moja je majka unajmila jednog mladića iz ulice zvao se Richard Harrison - da nam obavlja sitne poslove. Mogla je zaposliti druge mladiće, ali je uzela Richarda jer joj je bio simpatičan ... a sviđao joj se i zbog mene, ako shvaćaš što želim reći.'' ''Naravno. Provodadžijka.'' ''Aha, ali barem to nije činila na napadan, ogavan i neugodan način. Hvala Bogu, jer mi se Richie nije sviđao - barem ne u tom smislu. No majka je dala sve od sebe. Ako sam ja učila za kuhinjskim stolom, ona mu je rekla da napuni spremnik s drvima iako je bio svibanj i već je bilo toplo. Ako sam hranila piliće, rekla bi Richieju da sasiječe osušenu travu pokraj dvorišta. Željela je da ga viđam ... da se naviknem na njega ... pa ako nam se svidi biti jedno drugom u društvu i on me pozove da s njim odem na ples ili sajam, ona neće imati ništa protiv. Bilo je nenametljivo, ali prisutno. Gurkanje. A takvim mi se čini i ovo.'' ''Ovo gurkanje se meni ne čini nenametljivo,'' reče Ralph. Ruka mu i protiv njegove volje dodirne mjesto u koje ga je Charlie Pickering bockao vrhom svog noža. ''Ne, naravno da nije. Sigurno je bilo stravično kad ti je onaj tip gurnuo nož u rebra. Misliš li i da stari Dor vidi te aure? Da mu je nešto iz tog svijeta reklo da stavi sprej u tvoj džep?'' Ralph bespomoćno slegne ramenima. I njemu je to palo na um, ali kad se o tome počne razmišljati, tlo postaje naglo strmo. Jer ako je Dorance to učinio, to je značilo da su neka (entitet) sila ili biće znali da će Ralphu zatrebati pomoć. A to nije sve. Ta sila - ili biće - morali su i znati da će (a) Ralph te nedjelje poslije podne izaći, (b) da će se vrijeme, dotad prilično lijepo, pokvariti toliko da će morati odjenuti jaknu i (c) koju će jaknu odjenuti. Drugim riječima, radi se o nečemu što može predviđati budućnost. Pomisao da ga je takva sila primijetila, strašila gaje nasmrt. Shvatio je da mu je, barem u slučaju spreja, ta intervencija vjerojatno spasila život, ali ga je ipak silno plašila. ''Možda,'' reče on. ''Možda se nešto zaista poslužilo Dorranceom kao potrčkalom. Ali zašto?'' ''I što sad znamo?'' doda ona.
  • 184. Ralph je jedino mogao odmahivati glavom. Ona pogleda u sat stiješnjen između fotografija muškarca u kapi od rakunova krzna i mlade žene koja je izgledala kao da bi svakog trenutka mogla reći tornjaj se, pa posegne za telefonom. ''Skoro je pola četiri! Mili Bože!'' Ralph joj dotakne ruku. ''Koga zoveš?'' ''Simone Castonguay. Dogovorila sam se da ću s njom i Minom danas poslije podne otiću u Ludlow u Grangeu je zakazano kartanje - ali ne mogu otići nakon ovog. Odnijela bih gaće na štapu.'' Ona se nasmije, pa ljupko porumeni. ''Stilska figura.'' Ralph položi svoju ruku na njezinu prije no što je mogla podići slušalicu. ''Lois, otiđi na kartanje.'' ''Zaista?'' Ona ga je gledala i sumnjičavo i pomalo razočarano. ''Da.'' Još nije znao što se događa, ali je osjetio da to neće tako dugo ostati. Lois je spominjala da se osjeća kao da je netko gura, ali se Ralphu činilo više kao da ga nosi, kao što rijeka nosi čovjeka u malom čamcu. Ali nije mogao vidjeti kamo ide; gusta je magla zaogrnula obale, a sada, kad je struja postajala brža, čuo je grmljavinu brzaca negdje ispred sebe. Ralph, ipak ima oblika. Oblika u magli. Da. I to ne baš utješnih. To su možda samo stabla koja izgledaju kao grabežljivi prsti... a opet, možda su to grabežljivi prsti koji pokušavaju izgledati kao stabla. Dok Ralph ne otkrije koje je istina, bilo bi mu drago da Lois nije u gradu. Imao je jak predosjećaj - ili je to samo bila nada prerušena u predosjećaj - da je Liječnik #3 ne može slijediti u Ludlow, da je možda čak ne može slijediti 8 onu stranu Barrensa na istočnu stranu. Ralph, to ne možeš znali. Možda i ne, ali mu se čini da je tako, a još je bio uvjeren da je u svijetu aura, osjećati i znati gotovo jedno te isto. Ono što je znao bilo je da Liječnik #3 još nije odsjekao Loisinu balonsku uzicu; Ralph je to vidio svojim očima, zajedno s veselo zdravim sivim sjajem njezine aure. No Ralph se nije mogao oteti uvjerenju da Liječnik #3 - Liječnik-manijak - namjerava to učiniti i da je, bez obzira na to kako je Rosalie izgledala živahno kad je otkasala kroz Strawford park, odsijecanje te uzice smrtonosan, ubojit čin. Pretpostavimo da imaš pravo, Ralph. Pretpostavimo da on danas poslije podne ne može poći za njom ako ona ode igrati poker u Ludlow. A večeras? Sutra? Idućeg tjedna? Kakvo je rješenje? Da nazove sina i vješticu od snahe i kaže im da se predomislila u vezi s Riverview Estates i da ipak želi otići onamo? Nije znao. Ali je znao da mu je potrebno vremena da razmisli, a znao je i da neće moći konstruktivno razmišljati dok ne bude potpuno siguran da je Lois na sigurnom, barem nakratko. ''Ralph? Ponovno imaš taj odsutnovit izraz na licu.'' ''Kakav izraz?'' ''Odsutnovit.'' Ona koketno zabaci kosu. ''To je moja kovanica kojom sam opisivala kako je gospodin Chasse izgledao kad se pretvarao da me sluša, a zapravo je mislio na svoju zbirku kovanog novca. Odmah prepoznam odsutnovit izraz, Ralph. O čemu razmišljaš?'' ''Pitao sam se kad se planiraš vratiti s kartanja.'' ''Ovisi.'' ''O čemu?'' ''O tome hoćemo li svratiti kod Tubbyja popiti čokoladni frape.'' Rekla je to tonom žene koja otkriva tajni porok. ''A kad bi se vratila ravno kući?'' ''Sedam sati. Možda pola osam.''
  • 185. ''Nazovi me čim stigneš kući. Hoćeš li?'' ''Da. Želiš da odem iz grada, zar ne? To je pravo značenje odsutnovita izraza lica.'' "Pa...'' ''Misliš da me taj ćelavi zloćko želi povrijediti, zar ne?'' ''Mislim daje to moguće.'' ''Pa može povrijediti i tebe!'' ''Da, ali...'' Ali koliko zasad znam, Lois, ne nosi nijedan moj modni detalj. " Ali što?'' ''Ništa mi se neće dogoditi dok se ti ne vratiš, to je sve.'' On se sjeti njezine podrugljive primjedbe o modernim muškarcima koji se grle i cmolje i pokuša se muževno namrštiti. ''Idi kartati i prepusti taj posao meni, barem zasad. To je naređenje.'' Carolyn bi se nasmijala ili naljutila na takvo macho prenemaganje kao iz komičnih opera. Lois, koja je pripadala potpuno drukčijoj školi feminističkog mišljenja, samo zahvalno kimne glavom jer je netko preuzeo teret odlučivanja. ''U redu.'' Ona nagne njegovu bradu prema dolje da bi mu mogla pogledati u oči. ''Znaš li što činiš, Ralph?'' ''Ne. Barem ne još.'' ''U redu. Dobro je što to priznaješ.'' Ona položi ruku na njegovu podlakticu, a na kut njegovih usta mekan, vlažan poljubac. Ralph osjeti silno dobrodošao val vrućine u preponama. ''Otići ću u Ludlow i osvojiti pet dolara na pokeru od onih budalastih žena koje uvijek pokušavaju dobiti srednju kartu za popunu skale. Večeras ćemo razgovarati što ćemo sljedeće poduzeti. Vrijedi?'' ''Da.'' Njezin jedva primjetan osmijeh - više u očima nego na usnama - dao je naslutiti kako bi mogli raditi još nešto osim razgovarati, ako Ralph bude poduzetan ... i u tom se trenutku on osjeti zaista prilično poduzetno. Čak ga ni strogi pogled gospodina Chassea sa svoga mjesta na vrhu televizora nije u tome jako omeo.
  • 186. Četrnaesto poglavlje 1 Bilo je petnaest do četiri kad je Ralph prešao ulicu i kratku razdaljinu uzbrdicom do svoje zgrade. Umor je ponovno ovladavao njime; osjećao se kao da je budan otprilike tri stoljeća. No istodobno se osjećao bolje nego ikad otkad je Carolyn umrla. Pribraniji. Više svoj. Ili je to ono što želiš vjerovati? Da se čovjek ne može osjećati tako jadno a da mu se to ne uzvrati nečim pozitivnim? Lijepa zamisao, Ralph, ali ne jako realistična. U redu, pomisli on, možda i jesam malo zbunjen. Zaista je i bio. A i uplašen, razdragan, smeten i malčice jebežljiv. No kroz tu mješavinu osjećaja probijala se jedna jasna misao, nešto što mora učiniti prije svega: mora se pomiriti s Billom. Ako to podrazumijeva i ispriku, neka bude. Možda će i on dobiti ispriku. Pa nije Bili došao njemu i rekao, ''Hej, stari moj, izgledaš užasno, pričaj.'' Ne, on je došao k Billu. Istina, učinio je to pun bojazni, ali to nije ništa promijenilo, a Ah, Ralph, Isuse, što ću s tobom? Bio je to Carolynin veselkast glas, koji mu je govorio razgovijetno kao u tjednima nakon njezine smrti, kad je ublažavao najdublju tugu raspravljajući u sebi o svemu s njom ... a nekad i naglas, ako j