Your SlideShare is downloading. ×
Za Tabby ... i za Ala Coopera; koji poznaje mjesto događaja. Ne mojom krivnjom.
Prolog: Navijanje smrtne ure
(I)

Starost je otok okružen smrću.
- Juan Montalvo
"O ljepoti"

1
Nitko - a ponajmanje dr. L...
mjesec. Slušao je, smrtnu uru koja je otkucavala u Carolyn i činilo mu se da će mu srce prepući od tuge i
užasa. Koliko će...
Da, da, vremena koje je pripadalo Carolyn. Bila je sama u stanu i sada broji minute do sata kad može
uzeti još jedan darvo...
''Kurvin sine jebeni ! Govnaru! Možeš mi ga popušili! Požuri! Požuri i poliži govno, li jebeni
guzičaru pizdolizavi! Prokl...
možda nije završila nego da još traje. U svakom se slučaju činilo da na svršetku ovih svečanih događaja
neće biti rukovanj...
njega. Ed podigne ruku i ponovno ga ošamari. ''Hajde! Priznaj, hrabri - koliko si ih ubio?'' Njegov kreštav
glas izgubi se...
On pogleda ulijevo i ugleda Dorrancea Marstellara - koji je sa svojih devedesetak i nešto godina
vjerojatno bio najstariji...
zastrašujuć, prazan pogled. U njemu kao da je bilo više Eda nego dosad... ili je to samo bila pusta želja.
''Ubojico, uboj...
Grdosija podigne poklopac na najbližoj bačvi. Uvjerenje u Edovu glasu bilo je takvo da je Ralph
napola očekivao ugledati i...
''Udario sam glavom o upravljač,'' govorio je Ed. ''Vjerojatno me ... malo uzdrmao.''
''Da, vjerojatno jest,'' reče Grdosi...
Zapravo, zbog munja i gromova koji odzvanjaju praznim stanom, možda se i boji. A ako počne
padati kiša, neće moći zatvorit...
Trigger prasne u smijeh i lupi šakom o oguljenu crnu plastiku velikog upravljača. ''Koloniju mrava!
Ljepo! Ljepo! Žapamtit...
Carolyn koja je odlutala potražiti Ralpha i koju je vani zatekla oluja. O toj mogućnosti Ralph nije ni želio
razmišljati.
...
Ali nije bilo u redu, otkucaji su značili da ništa nije u redu. Otkucaji nisu dopirali iz zida (nikad nisu)
nego jedino iz...
Ali nije imao problema sa snom.
To je došlo poslije.
PRVI DIO: MALI ĆELAVI LIJEČNICI
Između onih koji dobro spavaju i onih koji loše spavaju zjapi ponor. To je jedna od važnih...
Do svršetka ljeta Ralph je pročitao dovoljno o nesanici da bi znao kako tip nesanice od koje pati nije
baš rijedak, ali ip...
podsvijesti svaki put kad bi ona slučajno zasvjetlucala u njegovim mislima. Usamljenost je bila
podnošljiva. Depresija nim...
U dnu plakata pisalo je nešto sitnim slovima. Ralphov vidje oslabio nakon Carolynine smrti zapravo bi točnije bilo reći da...
Davenport pritom važno podigne prst - ''ne ustati sa stolca tih pola sata. Ni za što na svijetu. Ne
javljaj se na telefon,...
podjeli grada na zone i tako istisnuti WomanCare s lica zemlje. Moglo bi im to poći za rukom. Znaš
kakav je Derry, Ralphe ...
Ralph se neugodno premještao s noge na nogu. ''Najčešće se ne uplićem u takve sporne stvari - ''
''Ma daj, Ralph,'' reče D...
''No dobro,'' promrmlja on i uspravi se. Pred oči mu nahrupe crne točkice poput nezbiljskog jata
vrana i na trenutak je Ra...
''Nema veze.''
''Ima. Trebala sam znati. Ali nije u redu ni to kako izgledaš. Ralph, više nemaš dvadeset godina.
Nemaš ni ...
Drugo poglavlje
1
Za manje od sat vremena nakon razgovora s Lois na klupi u parku, Ralph ugovori pregled kod
doktora Litch...
McGovern pošuti nekoliko trenutaka. Kad je ponovno progovorio, učinio je to tonom apsolutne zapravo apokaliptične - bespog...
dok je Ed bio kod kuće i čuvao dijete (Ed skoro nikad nije išao, tvrdeći da ga u kinu počne boljeti glavu).
Ralph se tako ...
4
U njegovu drugom pokušaju, sljedeće noći, nije bilo ničeg smiješnog. San ga je počeo hvatati u
uobičajeno doba - jedanae...
''Bok, Rosalie,'' promumlja Ralph i rukom protrlja oči.
Bio je četvrtak ujutro, dan odvoza smeća u Harris Avenue, pa se ni...
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Stiven king  -  Nesanica
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Stiven king - Nesanica

541

Published on

Stiven Edvin King (engl. Stephen Edwin King, rođen 21. septembra 1947.) je američki pisac, scenarista, muzičar, kolumnista, glumac, filmski producent i režiser. King je do sada prodao preko 350 miliona primeraka svojih knjiga, a najpoznatiji je po svom radu u oblasti horor fantastike u kojima demonstrira izvrsno poznavanje istorije ovog žanra. Mnoge njegove priče adaptirane su u druge medije, kao što su filmovi, TV serije i stripovi. King je napisao i nekoliko knjiga pod pseudonimom Ričard Bakman (Richard Bachman), kao jednu kratku priču gde je potpisan kao John Swithen.

Published in: Education
0 Comments
2 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

No Downloads
Views
Total Views
541
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
1
Actions
Shares
0
Downloads
24
Comments
0
Likes
2
Embeds 0
No embeds

No notes for slide

Transcript of "Stiven king - Nesanica"

  1. 1. Za Tabby ... i za Ala Coopera; koji poznaje mjesto događaja. Ne mojom krivnjom.
  2. 2. Prolog: Navijanje smrtne ure (I) Starost je otok okružen smrću. - Juan Montalvo "O ljepoti" 1 Nitko - a ponajmanje dr. Litchfield - nije skupio hrabrosti i rekao Ralphu Robertsu da će njegova supruga umrijeti, no došlo je vrijeme kad je Ralph to shvatio a da mu nitko nije morao reći. Mjeseci između ožujka i lipnja kreštali su i vrištali u njegovoj glavi - razdoblje razgovora s liječnicima, večernjih jurnjava u bolnicu s Carolyn, putovanja u druge bolnice u drugim državama na posebne pretrage (Ralph bi veći dio puta zahvaljivao Bogu na Carolyninu zdravstvenom osiguranju), njegovih boravaka u gradskoj knjižnici, gdje je najprije tražio odgovore koje su specijalisti možda previdjeli, a poslije dolazio u potrazi za nadom i željom da se hvata za slamke. Ta četiri mjeseca bila su kao da ga netko pijanog navlači kroz neki zloćudni lunapark u kojem su ljudi izgubljeni u labirintu zrcala zaista izgubljeni, gdje ljudi koji se spuštaju po spirali smrti zaista vrište od straha, a žitelji kaveza u ''Ulici nakaza'' gledaju vas s lažnim osmijehom na usnama i užasom u očima. Ralphu se to počelo priviđati sredinom svibnja, a kad je stigao lipanj, počeo je shvaćati da su i prodavači u medicinskom lunaparku nudili na prodaju tek nadrilijekove, a kvik-step vergl više nije uspijevao sakriti činjenicu da je napjev koji se razlijegao iz zvučnika zapravo ''Pogrebni marš''. Da, bio je to mesopust; mesopust izgubljenih duša. Ralph je nijekao te užasne slike - i još užasniju pomisao koja je vrebala iza njih - još početkom ljeta 1992. godine, no kad je lipanj ustupio mjesto srpnju, to je naposljetku postalo nemoguće. Najtopliji ljetni val vrućina nakon 1971. zapljusnuo je središnji dio države Maine i Derry je titrao u kupki magličastog sunca, vlage i dnevnih temperatura od približno trideset stupnjeva. Grad - koji bi se i u najboljim danima teško moglo nazvati uzavrelim velegradom - potpuno je zamro i u toj vrućoj tišini Ralph Roberts je prvi put čuo otkucaje smrtne ure i shvatio da su se u prijelazu iz lipanjskog svježeg vlažnog zelenila u spaljeno mrtvilo srpnja, Carolynini slabi izgledi pretvorili ni u kakve izglede. Umrijet će. Možda ne tog ljeta - liječnici su tvrdili da još imaju nekoliko zečeva u šeširu i Ralph je bio siguran da imaju - ali te jeseni ili zime. Njegova dugogodišnja družica, jedina žena koju je ikad volio, umrijet će. Pokušavao je poricati tu pomisao, prekoravao se što je takva stara malodušna budala, ali u nepomičnom muku tih dugih vrućih dana, Ralph je to otkucavanje čuo posvuda - kao daje dopiralo i iz zidova. No najglasnije je otkucavalo u samoj Carolyn i kad bi okrenula svoje mirno bijelo lice prema njemu - s molbom tla upali radio da ga sluša dok čisti mahune za večeru ili da ode u trgovinu Red Apple i donese joj sladoled na štapiću - vidio bi da i ona čuje otkucaje. Vidio bi to u njezinim tamnim očima, najprije samo kad bi se dobro osjećala, a poslije čak i kad su joj oči bile zamagljene od lijekova protiv bolova koje je uzimala. Tad se glasno otkucavanje čulo i kad bi Ralph legao pokraj nje u krevet u tim vrućim ljetnim noćima kad se činilo da je čak i jedna plahta teška pet kilograma i kad je bio uvjeren da svi psi u Derryju laju na
  3. 3. mjesec. Slušao je, smrtnu uru koja je otkucavala u Carolyn i činilo mu se da će mu srce prepući od tuge i užasa. Koliko će Carolyn morati trpjeti prije no što dođe kraj? Koliko će on morati trpjeti? I kako će živjeti bez nje? U tom čudnom, napregnutom razdoblju, Ralph je počeo sve češće odlaziti u duge šetnje kroz ta vruća ljetna poslijepodneva i otegnute, sumračne večeri, iz kojih bi se često vraćao odveć iznemogao da bi jeo. Očekivao bi da će ga Carolyn prekoriti zbog tih izleta, da će reći Zašto ne prestaneš, glupi starče? Ubit ćeš se budeš li i dalje šetao po toj vrućini ! Ali ona to nikad nije učinila i on je postupno shvatio da ona za to i ne zna. Znala je da odlazi van - da, to je znala. Ali nije znala koliko je kilometara prevalio i da po povratku kući često drhti od umora i sunčanice. Nekad, Ralphu se bilo činilo da ona sve vidi, čak i centimetarski pomak njegova razdjeljka. Ali više ne; tumor u njezinu mozgu oduzeo joj je moć zapažanja, a uskoro će joj oduzeti i život. I tako je šetao, uživao u vrućini iako mu se od nje ponekad vrtjelo u glavi i zujalo u ušima, uživao u njoj uglavnom baš zato što mu je zujalo u ušima; kadšto bi mu satima tako glasno šumjelo u ušima i bubnjalo u glavi da ne bi čuo otkucaje Carolynine smrtne ure. 2 Tog je vrućeg srpnja prohodao većim dijelom Derryja, starac uskih ramena, prorijeđene sijede kose i krupnih ruku koje su još izgledale sposobne za težak rad. Hodao je od Witcham Street do Barrensa, od Kansas Street do Neibolt Street, od Main Street do Kissing Bridge, ali bi ga njegove noge najčešće odnijele prema zapadu duž Harris Avenue, gdje je njegova još lijepa i ljubljena Carolyn Roberts sad provodila posljednju godinu života u omaglici glavobolja i morfija, do Harris Avenue Extension i zračne luke Derry County Airport. Hodao bi niz Extension - u kojem nije bilo stabala pa je bio izložen nemilosrdnom suncu - dok ne bi osjetio da će ga noge izdati a tad bi se vratio istim putem. Cesto bi zastao kako bi povratio dah na sjenovitoj livadi-izletištu blizu aerodromskog službenog ulaza. Noću bi se ondje sjatili tinejdžeri na piće i ljubakanje, pa bi izletište živnulo od zvukova rap glazbe iz divovskih tranzistora, no danju je bilo uglavnom u isključivom nadleštvu skupine Ralphovih prijatelja koje je Bill McGovern nazvao Gerijatričarima iz Harris Avenue. Gerijatričari su se okupljali igrati šah i remi ili mlatiti praznu slamu. Ralph je mnoge od njih poznavao godinama (sa Stanom Eberlyjem je čak išao i u gimnaziju), i ugodno se osjećao u njihovu društvu ...dok ne bi postali odviše znatiželjni. Uglavnom nisu. Većinom su to bili južnjaci starog kova, odgojeni da vjeruju kako je ono o čemu netko ne želi razgovarati samo njegov problem. Na jednoj od tih šetnji prvi mu je put doprlo do svijesti da nešto nije u redu s Edom Deepneauom, njegovim susjedom iz gornjeg dijela ulice. Tog je dana Ralph odšetao puno dalje niz Harris Avenue Intension nego inače, možda zbog olujnih oblaka koji su zakrilili sunce i svježeg povjetarca koji je počeo puhati, doduše na mahove. Zapao je u neku vrstu transa, ne misleći ni na što, gledajući jedino u prašnjave vrhove svojih visokih tenisica, kad mu zrakoplov United Airlinesa iz Bostona s dolaskom u četiri i četrdeset nisko preleti iznad glave. Od zaglušnog cvileža njegovih mlaznih motora Ralph se prene i vrati u stvarnost. Isprati zrakoplov pogledom dok je letio iznad starih željezničkih tračnica i ograde koja je označavala rub zračne luke, pa ugleda kako se usmjerio prema uzletištu praveći plave oblačiće dima kad su mu kotači dotaknuli tlo. A tad pogleda na sat, shvati kako je kasno i zapanjeno blene u narančasti krov kuće Howarda Johnsona nešto podalje niz cestu. Da, zanio se; prešao je više od osam kilometara a da nije uopće osjetio koliko je vremena prošlo. Njenog vremena, glas promrmlja negdje duboko u njemu.
  4. 4. Da, da, vremena koje je pripadalo Carolyn. Bila je sama u stanu i sada broji minute do sata kad može uzeti još jedan darvon complex' a on je na drugoj strani zračne luke ...zapravo na pola puta prema Newportu. Ralph pogleda u nebo i prvi put postane svjestan modričasto-ljubičastih olujnih oblaka koji su se gomilali iznad zračne luke. Nisu nosili kišu, sigurno nisu, ne još, ali kad bi počela padati kiša, njega bi sigurno uhvatila; nigdje se nije mogao skloniti između mjesta na kojem je stajao i izletišta kod trećeg uzletišta, a i ondje je lek bila stara sjenica u kojoj je uvijek blago mirisalo po pivu. On još jednom pogleda u narančasti krov pa gurne ruku u desni džep i osjeti mali svežanj novčanica, učvršćenih srebrnom kvačicom koju mu jc Carolyn darovala za šezdeset peh rođendan. Nema razloga da ne ode kod HoJoa i pozove taksi osim pomisli na to kako bi ga vozač mogao pogledati. Glupi starac , mogle bi govoriti oči u retrovizoru. Glupi starac, po vrućini si otišao puno dalje nego što bi smio. Da si plivao, utopio bi se. Paranoičan si, Ralphe, reče mu nutarnji glas i taj ga kvocav, pomalo snishodljiv ton podsjeti na Billa McGoverna. Pa, možda je tako, a možda i nije. Ovako ili onako, riskirat će i vratiti se pješice. A što ako padne nešto više od kiše? Prošlog je ljeta u kolovozu pala tako jaka tuča da je porazbijala prozore na zapadnoj strani grada. ''Neka padne i tuča, pa što,'' reče on. ''Ne izbijaju mi masnice tako lako.'' Ralph polako krene natrag prema gradu po zaustavnom traku Extensiona. Iza njegovih starih visokih tenisica podizali su se mali, spaljeni oblačići prašine. Začuje potmulu grmljavinu na zapadu, gdje su se skupljali oblaci. Sunce, iako zaklonjeno, odbijalo se predati bez borbe; obrubilo je olujne oblake vrpcama blještavog zlata i prosijavalo kroz mjestimične pukotine poput prekinute zrake nekog golemog kinoprojektora. Ralphu je bilo drago da je odlučio pješačiti, unatoč boli u nogama i uporne i dosadne boli u križima. Barem nešto, pomisli on. Noćas ću spavati. Spavat ću poput klade. Rub zračne luke - jutra uvele smeđe trave i zahrđale tračnice utonule u nju poput ostataka nekog nasukanog broda - sad mu je bio s lijeve strane. U daljini iza ograde vidio se zrakoplov Uniteda 747, sad veličine dječje igračke, kako vozi prema malom zajedničkom terminalu Uniteda i Delte. Ralphov pogled privuče jedno drugo vozilo, automobil, koji je krenuo s putničkog terminala, a koji se nalazio na ovom kraju zračne luke. Kretao se preko uzletišta prema malom službenom ulazu na Harris Avenue Extension. U posljednje je vrijeme Ralph promatrao puno vozila kako ulaze i izlaze kroz taj ulaz koji je bio šezdesetak metara udaljen od izletišta gdje su se okupljali Gerijatričari iz Harris Avenue. Kad se automobil približio ulazu, Ralph ga prepozna bio je to Datsun Eda i Helene Deepneau ... i prilično je jurio. Ralph zastane na zaustavnom traku, nesvjesno gužvajući ruke u zabrinute šake dok je mali smeđi automobil jurio prema zatvorenim vratima. Za otvorili vrata izvana bila je potrebna propusnica, iznutra je taj posao obavljalo elektronsko oko. No oko je bilo smješteno blizu vrata, jako blizu, a s obzirom na brzinu kojom se kretao Datsun ... U posljednjem trenutku (ili se tako učinilo Ralphu), mali smeđi automobil zaustavi se uz škripu kotača, gume pošalju u zrak oblačiće plavog dima koji podsjete Ralpha na slijetanje zrakoplova 747 i vrata se počnu polako vući po žlijebu. Ralphove se stisnute šake opuste. Na vozačevoj strani Datsuna izviri ruka i počne mahati gore-dolje, očito držeći propovijed vratima, tjerajući ih da požure. U tome je bilo nečeg tako smiješnog da se Ralph počeo smješkati. Smiješak mu zamre prije no sto je otkrio i djelić zuba. Svježi je povjetarac još puhao sa zapada, iz smjera oblaka, i donio vrištavi glas Datsunova vozača :
  5. 5. ''Kurvin sine jebeni ! Govnaru! Možeš mi ga popušili! Požuri! Požuri i poliži govno, li jebeni guzičaru pizdolizavi! Prokleti glupane! Kurčeva glavo mlitava! Dupedavac! '' ''To ne može biti Ed Deepneau,'' promrmlja Ralph. Nesvjesno krene dalje. ''Ne može. '' Ed je bio inženjer kemije u laboratorijima tvrtke Hawking u Fresh Harbouru, jedan od najljubaznijih, najuljudnijih mladića koje je Ralph upoznao. I on i Carolyn jako su voljeli Edovu suprugu Helen i njihovu kćerkicu Natalie. Nataliene posjete bile su među rijetkim događajima koji su Carolyn mogli otrgnuti od njezina života. Znajući to, Helen ju je često dovodila. Ed nije prigovarao. Ima muškaraca, znao je, kojima ne bi bilo drago da mu žena odlazi starcima u susjedstvo svaki put kad beba napravi nešto novo i čarobno, osobito kad je baka bolesna. Ralph je bio uvjeren da Ed ne bi mogao nekoga poslati dovraga a da nakon toga ne probdije besanu noć, ali ''Ti jebena kurveštijo! Pokreni tu zasranu guzicu, čuješ li? Pederu! Manijače!'' Ali je glas Edov. Čak i iz daljine od dvjestotinjak ili tristotinjak metara, glas je bio njegov. Vozač Datsuna turirao je motor poput klinca u skupom automobilu koji čeka da se upali zeleno svjetlo. Iz ispušne cijevi prdili su oblaci dima. Čim su se vrata povukla toliko da je Datsun mogao proći, automobil poskoči naprijed, brižne kroz prolaz uz riku motora, a kad je to učinio, Ralph je jasno ugledao vozača. Sad je bio dovoljno blizu i nije bilo sumnje: to je zaista bio Ed. Datsun je poskakivao po kratkom neasfaltiranom puteljku između ulaza i Harris Street Extension. Odjednom se oglasi automobilska truba i Ralph ugleda plavi Ford Ranger, kako se kreće prema zapadu i naglo skreće da izbjegne Datsun. Vozač kamioneta prekasno je postao svjestan opasnosti, a čini se da je Ed uopće nije postao svjestan (tek je poslije Ralph pomislio da je Ed možda namjerno udario u Rangera). Nakratko zacvile gume a zatim se začuje šuplji udarac Datsunova branika u Fordovu bočnu stranu. Kamiončić bude odbačen preko žute crte. Datsunov poklopac motora se zgrbi, otkvači i malo otvori; staklo prednjih svjetala zazveči na cesti. Trenutak potom oba automobila stajala su nepomično nasred ceste, isprepleteni poput neke neobične skulpture. Ralph je stajao na mjestu i gledao kako se ulje širi ispod prednjeg dijela Datsuna. U svojih sedamdesetak godina života vidio je nekoliko prometnih nesreća, uglavnom malih i jednu ili dvije ozbiljne, i uvijek bi se zaprepastio kako bi se sve brzo završilo i kako je bilo nedramatično. Nije bilo kao na filmu, gdje je kamera mogla usporiti, ili na videovrpci na kojoj ste mogli, ako ste željeli, uzastopce gledati kako se automobil survava niz stijenu. Najčešće bi se vidio niz nejasnih slika, popraćen brzom i bezličnom kombinacijom zvukova: vriske guma, šupljeg udara metala koji gnječi metal, zveketa stakla. A tad voilà - tout fini. U tim je udesima čak postojala i neka vrsta protokola: ''Kako se ponašati u sudaru pri malim brzinama''. Naravno da je tako, pomisli Ralph. U Derryju bi se svakodnevno dogodilo desetak manjih prometnih nesreća a zimi možda i dvostruko više, kad bi pao snijeg i ceste bile skliske. Izađeš iz automobila, nađeš se s vozačem drugog automobila u točki sraza dva automobila (gdje najčešće još stoje spojeni), pogledaš, zakimaš glavom. Ponekad - zapravo često - ovu fazu susreta obilježe bijesne riječi: krivnja se pripisuje (često nepromišljeno), vozačke vještine osporavaju, prijeti se sudom. Ralph je pretpostavljao da vozači time zapravo pokušavaju reći (a ne žele to učiniti otvoreno), Slušaj budalo, prestrašio si me nasmrt! Posljednji korak u lom nesretnom plesu je ''razmjena svetili polica osiguranja'' i u toj bi laži vozači najčešće počeli obuzdavati svoje galopirajuće emocije ...pod pretpostavkom da nema povrijeđenih, kao što se čini da je ovom prilikom slučaj. Kadikad bi se vozači na rastanku čak i rukovali. Ralph je očekivao da će to sve vidjeti sa svoje osmatračnice stotinu pedeset metara udaljene od mjesta nesreće, no čim su se otvorila vrata Datsuna, shvatio je da će ovog puta biti drukčije - da nesreća
  6. 6. možda nije završila nego da još traje. U svakom se slučaju činilo da na svršetku ovih svečanih događaja neće biti rukovanja. Vrata se nisu brzo otvorila; ona su se munjevito otvorila. Ed Deepneau iskoči iz automobila a tad nepomično stane pokraj svog automobila. Njegova kržljava ramena ocrtavala su se na pozadini tmastih oblaka. Bio je odjeven u izblijedjele traperice i majicu kratkih rukava i Ralph shvati da je Eda dosad uvijek viđao u košulji s gumbićima na ovratniku. A nešto je imao oko vrata: nešto dugo i bijelo. Rubac? Izgledalo je tako, ali zašto bi netko nosio rubac po ovakvoj vrućini? Ed na trenutak zastane pokraj svog ranjenog automobila. Činilo se da gleda u svim smjerovima osim u pravom. Bijesni mali pokreti njegove uske glave podsjetili su Ralpha na način na koji pijevci motre svoje dvorište, u potrazi za nepoželjnim upadačima. Nešto u toj sličnosti uznemiri Ralpha. Nikad prije nije vidio Eda da tako izgleda i vjerojatno je to djelomice bio uzrok njegovoj nelagodi, no to nije bilo sve. Istina je bila da nikad nikog nije vidio da tako izgleda. Na zapadu zagrmi, glasnije. I bliže. Od muškarca koji je izašao iz Rangera moglo se načinili dva Eda Deepneaua, a možda i tri. Golem, izbočen trbuh visio je preko ufrkanog rupca-pojasa njegovih zelenih platnenih radničkih hlača; ispod pazuha na njegovoj bijeloj košulji otkopčanoj na vratu bile su znojne milje veličine velikih tanjura. On spusti na tjeme šilt reklamne kape West Side Gardenersa kako bi bolje vidio čovjeka koji ga je udario s boka. Njegovo lice čvrstih čeljusti bilo je mrtvački blijedo osim jarkih mrlja boje ruža na vrhu jagodica i Ralph pomisli: Eno kandidata za srčani napad. Da sam bliže, kladim se da bih vidio na bore na njegovim uškama. ''Hej!'' grdosija dovikne Edu. Glas koji je izašao iz log širokog prsnog koša i duboke trbušne šupljine bio je smiješno visok, skoro piskutav. ''Gdje si dobio dozvolu? U robnoj kući?'' Ed, koji je klimao glavom i zabadao je u zrak, odmah se strelovito okrene prema glasu krupnog čovjeka - skoro kao da mu je glava bila navođena radarom - i Ralph prvi put ugleda Edove oči. U prsima ga raspara panična munja i on počne trčati prema mjestu nesreće. U međuvremenu je Ed krenuo prema čovjeku u znojem natopljenoj bijeloj košulji i reklamnoj kapi. Hodao je ukočeno i uspravno, nimalo nalik njegovu uobičajenom opuštenom hodu. ''Ed!'' vikne Ralph, no osvježavajući povjetarac, sad hladan od nagoviještene kiše, kao da je odnio riječi prije no što su mu prešle preko usta. Ed se ne okrene. Ralph potrči brže i zaboravi na bol u nogama i sijevanje u leđima. U razrogačenim, ukočenim očima Eda Deepneau vidio je ubojstvo. Nije imao nikakva iskustva na kojem bi mogao temeljiti takav zaključak, ali je smatrao da se ne može prevariti u tako neprikrivenom užeglom pogledu; bio je to pogled pijetlova koji se spremaju baciti jedan na drugoga, podignutih mamuza koje sijeku. ''Ed! Hej, Ed, smiri se! To sam ja, Ralph!'' Nije ga ni pogledao preko ramena iako je Ralph već bio tako blizu da ga je Ed sigurno čuo, s vjetrom ili bez vjetra. Ona se Grdosija okrenula i Ralph u njegovu pogledu ugleda i strah i kolebljivost. A tad se Grdosija okrene Edu i podigne ruke kao da ga umiruje. ''Slušaj,'' reče on. ''Možemo razgovarati - '' Samo je toliko uspio reći. Ed učini još jedan brzi korak naprijed, podigne jednu mršavu ruku - koja se bijeljela u sumraku koji se brzo spuštao - i ošamari Grdosiju preko dojmljive čeljusti. Zazvučalo je poput praska dječje zračnice. ''Koliko si ih ubio?'' upita Ed. Grdosija se nasloni na bok svojeg kamiona, otvorenih usta, razrogačenih očiju. Ed nije ni trenutka oklijevao u svom čudnom, ukočenom hodu. On ušeta u drugog čovjeka i priljubi svoj trbuh o njegov, naizgled nesvjestan činjenice da je vozač kamioneta bio deset centimetara viši i pedeset kilograma teži od
  7. 7. njega. Ed podigne ruku i ponovno ga ošamari. ''Hajde! Priznaj, hrabri - koliko si ih ubio?'' Njegov kreštav glas izgubi se u prvom zaista dojmljivom udaru groma nadolazeće oluje. Grdosija ga odgurne - ne nasilnom nego uplašenom kretnjom - i Ed odleti na zgnječeni Datsunov nos. Odmah se odbaci, stisne šake i postavi da će skočiti na Grdosiju, koji se skvrčio uz svoj kamion. Njegova kapa stajala je nahero a košulja se izvukla iz hlača. Ralpha to podsjeti na nešto - kratki film ''Tri fušera'' koji je gledao prije puno godina, u kojoj su Larry, Curly i Moe glumili slikare bez ideje - i preplavi ga sućut za Grdosiju koji je izgledao i smiješno i nasmrt prestrašeno. Ed Deepneau nije izgledao smiješno. Zbog iskeženih zuba i razrogačenih upiljenih očiju izgledao je poput na borbu spremnog kokota kao nikad dotad. ''Znam što radiš'' dahne Grdosiji. ''Kakvu to komediju igraš? Zar si mislio da ćete se ti i tvoj prijateljkrvnik uspijevati provući nekažnjeno dovije - '' U tom trenutku stigne Ralph, dašćući i sopćući poput starog zaprežnog konja i obgrli Eda oko ramena. Zasmeta ga vrućina ispod tanke pamučne majice, kao da je obgrlio pećnicu. A kad se Ed okrenuo i pogledao ga, Ralphu se na trenutak (ali neizbrisivo) učini da u pećnicu i gleda. Nikad dotad nije vidio tako nerazrijeđen, nedokazljiv gnjev u ljudskim očima; nikad nije ni mogao zamisliti da takav gnjev postoji. Ralphova prva reakcija bila je ustuknuti, ali se svlada i ostane čvrsto stajati na mjestu. Pomisli da će ga, povuče li se, Ed zaskočiti poput pobjesnjelog psa lutalice i početi gristi i grepsti šapama. Naravno, to je bila smiješna pomisao: Ed je bio inženjer kemije, Ed je bio član ''Svijeta knjige'' (od onih koji bi uvijek naručili povijesne knjige o Krimskom ratu teške pet kilograma koje se nude kao alternativa knjizi mjeseca), Ed je bio Helenin suprug i Natalien otac. Dovraga, Ed je prijatelj. ... samo što ovo nije bio Ed i Ralph je to znao. Umjesto da uzmakne, Ralph se nagne naprijed, pograbi Eda za ramena (tako vruća ispod majice, tako nevjerojatno, uzrujano vruća) i namjesti svoje lice tako da se ispriječio između Edova jeziva užegla pogleda i Grdosije. ''Ed, prestani!'' reče Ralph, glasno ali smireno strogo, načinom koji je služio za obraćanje ljudima koje bi spopao histeričan napad. ''Ništa ti nije! Prestani!'' Na trenutak se Ed zapilji u njega, a tad očima prijeđe Ralphovim licem. Ništa posebno, ali Ralphu ipak lakne. ''Što mu je?'' upita Grdosija Ralphu iza leđa. ''Lud je, ili što?'' ''Sve je u redu s njim, siguran sam,'' reče Ralph, iako u to nimalo nije bio siguran. Procijedi to iz kuta usana ne skidajući pogleda s Eda. Nije se usudio skinuti pogleda s Eda - pogled je bilo jedino čime ga je mogao obuzdati i to jedva. ''U šoku je od sudara. Potrebno mu je nekoliko trenutaka da se smi - '' ''Pitaj ga što ima ispod cerade!'' odjedanput vikne Ed i upre prstom preko Ralphova ramena. Sijevne munja i na trenutak rupičasti ožiljci od Edovih pubertetskih prištića postanu reljefni, poput neke čudne organske karte za traženje blaga. Začuje se grmljavina. ''Hey, hey, Susan Day!'' zapišti visokim glasićem od kojeg se Ralphu naježi koža na podlakticama. ''How many kids did you kill today?'' ''Nije on u šoku,'' reče Grdosija. ''On je lud. A kad stigne murja, pobrinut ću se da ga nekamo smjeste.'' Ralph se okrene i ugleda plavu ceradu nategnutu preko stražnjeg dijela kamioneta, privezanu jarkožutim užetom. Ispod nje su se nadimali okrugli oblici. ''Ralph?'' začuje se plahi glas.
  8. 8. On pogleda ulijevo i ugleda Dorrancea Marstellara - koji je sa svojih devedesetak i nešto godina vjerojatno bio najstariji Gerijatričar Harris Avenue - stajao je iza kamioneta. U voštanim rukama posutim staračkim pjegama držao je knjigu u mekom uvezu. Dorrance ju je zabrinuto savijao naprijednatrag, gimnastika za hrbat. Vjerojatno knjiga pjesama, jer Ralph nikad nije vidio da bi Dorrance čitao nešto drugo osim poezije. A možda uopće ništa nije čitao; možda je samo volio u rukama držati stare knjige i gledati u vješto nagomilane riječi. ''Ralph, što je? Što se događa?'' Iznad njihovih glava ponovno sijevne munja, ljubičasto-bijeli splet elektriciteta. Dorrance pogleda u munju kao da ne zna gdje je, tko je i što je to vidio. Ralph zastenje u sebi. ''Dorrance - '' zausti on, a tad se Ed ritne ispod njega, poput zvijeri koja se primirila samo da prikupi snagu. Ralph posrne, ali odgurne Eda natrag na zgnječeni poklopac motora njegova Datsuna. Obuzme ga panika - nije bio siguran što mu je činiti ili kako to učiniti. Previše se toga događalo istodobno. Osjećao je kako mišići na Edovim rukama bijesno podrhtavaju u njegovu stisku, kao da je Ed progutao munju koja se otrgla s neba. ''Ralph?'' Dorrance reče istim smirenim, ali zabrinutim glasom. ''Na tvom ga mjestu više ne bih dirao. Ne vidim ti ruke.'' Lijepo. Još jedan luđak. Samo mu je to trebalo. Ralph spusti pogled na svoje ruke pa pogleda u starca. ''Dorrance, o čemu ti to govoriš?'' ''Tvojim rukama'' trpeljivo će Dorrance. ''Ne vidim ti - '' ''Dor, ovo nije mjesto za tebe. A da nestaneš?'' Starca to malo razveseli. ''Da!'' reče to tonom osobe koja je upravo shvatila veliku istinu. ''A to bi i ti trebao učiniti!'' On krene natraške, a kad je grom ponovno udario, trgne se i stavi knjigu na glavu. Ralph uspije pročitati žarkocrvena slova naslova: Buckdancer ''s Choice. ''A to bi ti trebao učiniti, Ralph. Nije ti se potrebno petljati u dugotrajna posla. Lako se nastrada.'' ''O čemu - '' Prije no što je Ralph dovršio rečenicu, Dorrance im okrene leđa i odvuče se u smjeru izletišta zajedno sa svojom resastom bijelom kosom - paperjastom poput kose novorođenčeta - koja se mreškala na povjetarcu nadolazeće oluje. Jedan problem riješen, ali Ralphovo olakšan je bilo je kratka vijeka. Edovu je pozornost nakratko privukao Dorranee, ali sad je ponovno dobacivao ubojite poglede Grdosiji. ''Pizdolizac!'' prasne. ''Pojebao mamu i polizao joj pičku!'' Grdosijino golemo čelo se natmuri. ''Što?'' Ed ponovno svrne pogled na Ralpha kojeg je, čini se, sad prepoznao. ''Pitaj ga što ima ispod cerade!'' vrisne. ''Ili još bolje, neka ti peder sam pokaže!'' Ralph pogleda krupnog čovjeka. ''Što imate ispod?'' ''Što se to vas tiče?'' upita Grdosija pokušavajući zvučati zastrašujuće. On provjeri pogled u očima Eda Deepneaua i udalji se još dva koraka. ''Mene nimalo, ali njega puno,'' reče Ralph i bradom pokaže prema Edu. ''Pomozite mi da ga smirim, može?'' ''Poznajete ga?'' ''Ubojico!'' ponovi Ed i ovog se puta snažno odgurne ispod Ralphovih ruku tako da je Ralph morao ustuknuti korak natrag. Nešto se događalo, zar ne? Ralphu se učini da se iz Edovih očiju cijedi
  9. 9. zastrašujuć, prazan pogled. U njemu kao da je bilo više Eda nego dosad... ili je to samo bila pusta želja. ''Ubojico, ubojico djece!'' ''Isuse, koji luđak'' reče Grdosija, ali ode do stražnjeg dijela kamiona, brzim pokretom odveže jedno uže i podigne kut cerade. Ispod su bile četiri glatke metalne bačve, s oznakom WEED-GO. ''Organsko gnojivo,'' reče Grdosija, pogledavajući u Eda pa u Ralpha. Dotakne šilt svoje kape s natpisom West Side Gardeners. ''Proveo sam dan radeći na (lovim gredicama kod psihijatrijskog odjela bolnice... gdje bi tebi prijatelju dobro došao kraći odmor.'' ''Gnojivo?'' upita Ed. Kao da je to rekao samom sebi. Polako podigne lijevu ruku do sljepoočice i počne je trljati. ''Gnojivo?'' Govorio je poput čovjeka koji se čudi nekom jednostavnom ali veličanstvenom znanstvenom otkriću. ''Gnojivo,'' potvrdi Grdosija. Ponovno pogleda Ralpha i reče: ''Momak je udaren. Znate li to?'' ''Samo je zbunjen,'' zabrinuto odgovori Ralph. Nagne se nad stranu kamioneta i kucne po poklopcu jedne bačve. A tad se ponovno okrene Edu. ''Bačve pune gnojiva,'' reče. ''U redu?'' Nije bilo odgovora. Edova se desna ruka podigne i počne trljati desnu sljepoočicu. Izgledao je poput čovjeka koji tone u bolnu migrenu. ''U redu?'' blago ponovi Ralph. Ed na trenutak zatvori oči a kad ih je ponovno otvorio, Ralph u njima opazi sjaj za koji pomisli da su vjerojatno suze. Edov jezik pužne iz usta i nenametljivo lizne jedan kut usana pa drugi. Uhvati kraj svog svilenog rupca i njime obriše čelo. Dok je to činio, Ralph primijeti da su na njemu, iznad ruba, crvenom bojom izvezeni kineski znakovi. ''Možda - '' zausti on, pa zašuti. Oči mu se ponovno rašire od pogleda koji se Ralphu nije sviđao. ''Djeca!'' reče promuklim glasom. ''Čuješ li me? Djeca!'' Ralph ga ponovno pritisne o automobil, treći ili četvrti put - prestao je brojati. ''O čemu to govoriš, Ed?'' Odjednom mu nešto sine. ''O Natalie? Brineš zbog Natalie?'' Edove se usne lagano, lukavo nasmiješe. Pogleda pokraj Ralpha u onog krupnog muškarca. ''Gnojivo, ha? Pa ako je samo to, nećeš imati ništa protiv da jednu otvoriš, ha?'' Grdosija zabrinuto pogleda u Ralpha. ''Čovjeku je potreban liječnik'' reče. ''Možda je tako. Ali se počeo smirivati, mislio sam... A da ipak otvorite jednu od tih bačava? Možda bi mu bilo bolje.'' ''Da, naravno, dovraga sve. Što se mora, nije teško.'' Ponovno sijevne munja, ponovno zagrmi grom - koji kao da se ovog puta provaljao preko cijelog neba - i hladna teška kišna kap padne na Ralphovo oznojeno tjeme. On pogleda ulijevo i ugleda Dorrancea Marstellara kako stoji na ulazu u izletište i zabrinuto promatra njih trojicu. ''Čini se da će se izliti kiša,'' reče Grdosija ''i ne mogu dopustiti da gnojivo pokisne. Pokrenut će se kemijska reakcija. Zato brzo pogledajte.'' On popipa rukom između jedne od bačava i bočne plohe kamioneta i podigne željeznu šipku. ''Lud sam kao i on što to uopće radim'' reče on Ralphu. ''Lijepo sam se vraćao kući, išao za svojim poslom. On je udario mene'' ''Nastavite,'' reče Ralph. ''Čas posla.'' ''Aha,'' kiselo odgovori Grdosija, okrene šipku i namjesti plosnat kraj ispod poklopca najbliže bačve, ''ali će uspomene potrajati do smrti.'' U tom trenutku još jedan grom uzdrma svijet pa Grdosija nije čuo što je Ed Deepneau rekao. No Ralph gaje čuo i od tog mu se okrene u želucu. ''Te su bačve pune mrtve djece,'' reče Ed. ''Vidjet ćeš.''
  10. 10. Grdosija podigne poklopac na najbližoj bačvi. Uvjerenje u Edovu glasu bilo je takvo da je Ralph napola očekivao ugledati isprepletene ruke i noge i glavice bez kose. Umjesto toga ugleda smjesu finih plavih kristala i nečeg smeđeg. Miris koji je dopirao iz bačve bio je težak, poput treseta s laganom kemijskom aromom. ''Eto. Zadovoljni?'' obrati se Grdosija izravno Edu. ''Ipak nisam Ray Joubert ili onaj Dahmer. Tko bi to rekao!'' Edovim licem ponovno preleti zbunjenost i kad je zagrmjelo, on se malo trgne. Nagne se, ispruži ruku prema bačvi pa upitno pogleda Grdosiju. Grmalj mu kimne glavom, skoro sućutno, pomisli Ralph. ''Samo dirajte, menije svejedno. Ali ako počne padati kiša dok budete to držali u ruci, plesat ćete kao John Travolta. Gori.'' Ed posegne rukom u bačvu, zagrabi malo smjese i propusti je kroz prste. Dobaci Ralphu zbunjen pogled (i pomalo postiđen, učini se Ralphu) a tad gume ruku u bačvu sve do lakta. ''Hej!''prestravi se Grdosija. ''To nije kutija Cracker Jacka/'' Na trenutak se na Edovu licu ponovno pojavi onaj lukav osmijeh - i pogled koji je govorio Znam ja trik vrijedan dvije kutije toga - a tad se ponovno pretvori u zbunjenost kad dublje u bačvi ne otkrije ništa osim gnojiva. Kad je izvukao ruku iz bačve, na nju su se uhvatila zrnca i miris te smjese. Iznad zračne luke ponovno se rasprsne munja. Grmljavina koja je isprati bila je gotovo zaglušujuća. ''Uklonite si to s kože prije kiše, upozoravam vas,'' reče Grdosija. Posegne kroz otvoreni suvozački prozor Rangera i izvuče vrećicu iz McDonaldsa. Prekopa po njoj, izvadi nekoliko papirnatih ubrusa i pruži ih Edu koji počne brisati prah s podlaktice poput čovjeka koji sanja. Za to je vrijeme Grdosija poklopio bačvu, jednim udarcem velike, pjegave šake je zatvorio, usput pogledavajući u tamno nebo. Kad je Ed dotaknuo rame njegove bijele košulje, muškarac se ukoči i odmakne, nepovjerljivo pogledavši u Eda. ''Mislim da ti dugujem ispriku,'' reče Ed i Ralphu njegov glas prvi put zazvuči potpuno jasno i normalno. ''Nafiksan si,'' reče Grdosija, ali mu se u glasu osjetilo olakšanje. On ponovno nategne nepromočivu ceradu i priveže je nizom brzih, djelotvornih pokreta. Promatrajući ga, Ralph pomisli kako je vrijeme podmukao lupež. Nekoć je i on mogao zavezati takvu ceradu jednakom spretnošću i lakoćom. I sad bi mogao zavezati takav čvor, ali bi mu trebalo najmanje dvije, a možda i tri minute njegovih najboljih psovki. Grdosija zagladi ceradu pa se okrene k njima i prekriži ruke na svojim prostranim prsima. ''Jeste li vidjeli nesreću?'' upita Ralpha. ''Ne,'' brzo će Ralph. Nije znao zašto je lagao, ali je odluka da to učini bila trenutačna. ''Gledao sam slijetanje zrakoplova. Od Uniteda.'' Silno ga iznenadi kad se mrlje na Grdosijinim obrazima počnu širiti. I ti si ga gledao! sine Ralphu. I ne samo da si gledao kako slijeće, u protivnom ne bi tako crvenio... nego si ga gledao i kako rula po uzletištu! Tad shvati još nešto: Grdosija smatra da je skrivio nesreću ili da bi policajac ili policajci koji će doći na mjesto nesreće tako mogli pomisliti. Gledao je zrakoplov i nije vidio Eda kako se nestrpljivo izvlači kroz službeni ulaz i izlazi na ulicu. ''Zaista mi je žao,'' iskreno reče Ed, ali je izgledao kao da mu je više nego žao; izgledao je zdvojno. Ralph se zapita koliko vjeruje tom izrazu lica i zna li uopće (Hey, hey, Susan Day) što se dogodilo ovdje ... i tko je dovraga ta Susan Day?
  11. 11. ''Udario sam glavom o upravljač,'' govorio je Ed. ''Vjerojatno me ... malo uzdrmao.'' ''Da, vjerojatno jest,'' reče Grdosija. Počeše se po glavi, pogleda u tamno i uzburkano nebo, pa ponovno u Eda. ''Da se dogovorimo nešto, prijatelju?'' ''Da? Što to?'' ''Izmijenimo imena i telefonske brojeve umjesto da prolazimo kroz ona sranja s osiguranjem. A tad možemo svaki svojim putem.'' Ed nesigurno pogleda u Ralpha, koji slegne ramenima, pa ponovno u muškarca u kapi s natpisom West Side Gardeners. ''Upletemo li u ovo policiju,'' nastavi Grdosija, ''u govnima sam. Prvo što će otkriti kad počnu provjeravati je da sam zimus imao OUI i da vozim s privremenom dozvolom. Radit će mi probleme iako sam vozio po glavnoj cesti i imao prednost. Shvaćaš?'' ''Da,'' reče Ed, ''vjerojatno, ali sam nesreću ja skrivio. Prebrzo sam vozio - '' ''Nesreća možda i nije toliko važna,'' reče Grdosija pa se nepovjerljivo okrene i pogleda kombi koji im se približio i zaustavio na ugibalištu. Ponovno pogleda Eda i progovori pomalo s hitnjom. ''Izgubio si malo ulja, ali je prestalo kapati. Mislim da ćeš se moći odvesti do kuće ... ako živiš u gradu. Živiš li u gradu?'' ''Da,'' reče Ed. ''A ja ću ti pomoći oko popravka, do pedesetak dolara.'' Ralph se sjeti još nečeg, jedino čime je mogao protumačiti naglu promjen-u muškarčeva ponašanja, od zastrašivanja do nečeg sličnog udvornosti. OUI prošle zime? Da, vjerojatno. No Ralph nikad nije čuo za privremenu dozvolu i to je očito bila kenjaža. Štovani je gospodin West Side Gardeners vozio bez dozvole. Situaciju je kompliciralo to što je Ed govorio istinu: za nesreću je zaista potpuno bio kriv on. ''Rukujemo li se i odvezemo,'' nastavio je Grdosija, ''neću morati ponovno objašnjavati o mojoj OUI a ti nećeš morati objašnjavati zašto »i iskočio iz automobila i počeo me šamarati i vrištati o tome kako vozim kamion pun leševa." "Stvarno sam to rekao?'' zbunjeno upita Ed. "Znaš da jesi,'' Grdosija mu reče mrko. Tanki glas s francusko-kanadskim naglaskom upita, ''Sve okej, dečki? Nema ranjenih? ... Ejjj, Ralph! To ši ti?'' Onaj kombi koji se zaustavio sa strane imao je natpis DERRY KEMIJSKA ČISTIONICA i Ralph prepozna vozača - jedan od braće Vachon iz Old Capea. Vjerojatno Trigger, najmlađi. ''Ja sam,'' reče Ralph i ne znajući niti se pitajući zašto - tad je sve činio isključivo nagonski. Priđe Triggern, zagrli ga oko ramena i povede ga natrag prema kombiju s rubljem. ''Dečki su okej?'' ''Dobro su,'' reče Ralph. Okrene se. Ed i Grdosija stajali su pokraj stražnjeg dijela kamioneta i nešto tiho razgovarali. Još škrapne nekoliko kapi hladne kiše i zabubnja po plavoj ceradi poput nestrpljivih prstiju. ''Iskrivili su branike i ništa više. Dogovaraju se.'' ''Ljepo, ljepo,'' zadovoljno će Trigger Vachon. ''Kak ti je ženica, Ralph?'' Ralph se trgne, poput nekog tko se odjednom sjetio da je zaboravio isključiti pećnicu prije polaska na posao. ''Isuse!'' reče on i pogleda na sat, nadajući se da je pet i petnaest, najviše pola šest. Umjesto toga shvati da je deset do šest. Već dvadeset minuta Carolyn čeka da joj on donese tanjur juhe i pola sendviča. Sigurno se zabrinula.
  12. 12. Zapravo, zbog munja i gromova koji odzvanjaju praznim stanom, možda se i boji. A ako počne padati kiša, neće moći zatvoriti prozore, više nema snage u rukama. ''Ralph?'' upita Trigger. ''Što je?'' ''Ništa,'' reče on. ''Otišao sam u šetnju i zaboravio na vrijeme. A tad se dogodila ova nesreća i... Trig, možeš li me odvesti kući. Platit ću ti.'' ''Ne moraš ništa plaćat,'' reče Trigger. ''To mi je ušput. Uškači, Ralph. Š dečkima će šve bit okej? Neće še pograbit il nešto takvo?'' ''Ne,'' reče Ralph. ''Mislim da neće. Samo trenutak.'' ''Šamo izvoli.'' Ralph priđe Edu. ''Sve u redu? Dogovarate se?'' ''Da,'' odgovori Ed. ''Sredit ćemo to među nama. Zašto ne? Samo malo slomljenog stakla i ništa više.'' Ponovno je zvučao kao stari Ed i grdosija u bijeloj košulji gledao gaje nečim što je sličilo poštovanju. Ralph je još bio zbunjen i zabrinut zbog svega što se ovdje dogodilo, ali zaključi da je vrijeme da ode. Ed Deepneau mu je bio jako drag, ali Ed ovog srpnja nije bio njegov problem, a Carolyn je bila. Carolyn i ono što bi noću počelo kuckati u četiri zida njihove spavaće sobe - i u njoj. ''Odlično,'' reče on Edu. ''Idem kući. Sad ja pripremam večeru za Carolyn a jako kasnim. '' On se okrene da će krenuti. Grdosija ga zaustavi ispruženom rukom. ''John Tandy,'' reče on. On se rukuje s njim. ''Ralph Roberts. Drago mi je.'' Tandy se nasmiješi. ''S obzirom na okolnosti, nekako sumnjam u to ... ali mije zaista drago da ste se pojavili kad ste se pojavili. Nekoliko sam trenutaka mislio da ćemo on i ja zaplesati tango.'' I ja, pomisli Ralph ali ne reče. Pogleda Eda. Zabrinutim pogledom obuhvati neuobičajenu pamučnu majicu pripijenu uz Edovo kržljavo tijelo i bijeli svileni rubac s izvezenim crvenim kineskim znakovima. Nije mu se svidjelo što je vidio u Edovim očima kad su im se pogledi sreli; Ed se vjerojatno nije sasma pribrao. ''Siguran si da si dobro?'' Ralph ga upita. Želio je otići, želio se vratiti Carolyn, ali je ipak oklijevao. Nije ga napuštao osjećaj da je ova situacija kilometrima od dobre. ''Da, dobro sam,'' brzo će Ed i široko mu se nasmiješi, ali mu osmijeh ne zahvati njegove tamnozelene oči. One su pomnjivo motrile. Ralpha, kao da se pitaju koliko je vidio ... i koliko (Hey, hey, Susan Day) će zapamtiti. 3 Unutrašnjost kombija Triggera Vachona mirisala je po čistom, svježe izglačanom rublju, miris koji je Ralpha zbog nečeg uvijek podsjećao na svjež kruh. Nije bilo suvozačkog sjedišta pa je stajao jedne ruke omotane oko ručke vrata a drugom se čvrsto držao za rub košare za rublje. ''Čovječe, tamo še događalo nešto čudno,'' reče Trigger i pogleda u vanjski retrovizor. ''A ne znaš ni polovicu što se dogodilo,'' odgovori Ralph. ''Žnam vožača onog Japanera - Deepneau se žove. Ima žgodnu ženicu, ponekad nam pošalje robu. Simpatičan, uglavnom.'' ''Danas nije bio pri sebi,'' reče Ralph. ''Dobio črva u dupetu, ha?'' ''Imao je cijelu koloniju mrava, rekao bih.''
  13. 13. Trigger prasne u smijeh i lupi šakom o oguljenu crnu plastiku velikog upravljača. ''Koloniju mrava! Ljepo! Ljepo! Žapamtit ću ši to, hoću!'' Trigger obriše oči rupčićem veličine stolnjaka. ''Čini se da je gošpodin Deepneau ižašo kroz šlužbeni ulaž.'' ''Tako je.'' ''Ža to treba propusnica,'' reče Trigger. ''Kako je gošpodin D. dobio tu propušnicu, ha?'' Ralph se zamisli, namršti, pa odmahne glavom. ''Ne znam. Nisam se toga ni sjetio. Morat ću ga pitati kad ga idući put vidim.'' ''Daj,'' reče Trigger. ''I pitaj ga kak šu mravi.'' To izazove novi napad smijeha čega je, pak, posljedica bila ponovno mahanje rupčićem koji je izgledao poput rekvizite za komičnu operu. Kad su skrenuli s Extension u Harris Avenue, oluja konačno provali. Nije bilo tuče, ali se kiša slila u preobilnom ljetnom pljusku, isprva tako jakom da je Trigger morao usporiti svoj kombi na puževu brzinu. ''Bože!'' reče on zadivljeno. ''To me podšjeća na velku oluju ošamdešpete, kad je pol grada palo u Kanal! Še šjećaš, Ralph?'' ''Da,'' reče Ralph. ''Nadajmo se da se neće ponoviti.'' ''I neće,'' reče Trigger, kezeći se i škiljeći kroz svoje brisače koji su mahnito lepetali ''šrcdili šu odvodni šištem. Ljepo!'' Zbog dodira hladne kiše i tople unutrašnjosti automobila, donji dio prednjeg stakla se zamagli. Ne misleći, Ralph ispruži prst i napiše znak: ''To je to?'' upita Trigger. ''Ne znam. Izgleda kineski, zar ne? Bilo je nacrtano na rupcu koji je nosio Ed Deepneau.'' ''Ižgleda mi požnato,'' reče Trigger i ponovno ga brzo pogleda. ''Jedino što žnam reć na kineškom je mu-gu-gai-pan!'' Ralph se nasmiješi, ali u njemu kao da nije bilo smijeha. Zbog Carolyn. Nakon što se nje sjetio, nije mogao prestati misliti na nju - nije mogao prestati zamišljati otvorene prozore, zavjese koje lelujaju poput sablasnih ruku Edwarda Goreya, a kiša se slijeva u sobu. ''Još živiš u onoj dvokatnici preko puta Red Applea?'' ''Da.'' Trigger zaustavi automobil uz rub pločnika. Kotači kombija rašire velike vodene lepeze. Munja projuri nebom. Udari grom. ''Ostani još u autu,'' reče Trigger. ''Popuštit će uskoro.'' ''Ne smeta mi.'' Ralpha ništa ne bi moglo ni sekundu dulje zadržati u vozilu, čak ni lisice. ''Hvala, Trig.'' ''Čekaj malo! Dam ti nekakvi najlon, da ga metneš na glavu ko šešir!'' ''Ne, sve je u redu, nije to problem, hvala, samo ću - '' Kao da nije bilo načina da dovrši ono što je pokušavao reći, a usto se osjećao na rubu panike. Gume suvozačka vrata po utoru i iskoči. Prizemlji do gležnja u hladnu vodu koja se slijevala uz rub ceste. Mahne Triggeru za pozdrav ne osvrnuvši se pa požuri niz prilaz do kuće koju su on i Carolyn dijelili s Billom McGovernom, usput pipajući po džepu du nađe ključ. Kad je stigao do stuba koje vode na trijem, shvati du mu ključ neće trebati - vrata su zjapila širom otvorena. Bili, koji je stanovao u prizemlju, često bi zaboravio zaključati ulazna vratu. Ralphu bi bilo draže da su vrata sad otvorena zbog Billa, a ne zbog
  14. 14. Carolyn koja je odlutala potražiti Ralpha i koju je vani zatekla oluja. O toj mogućnosti Ralph nije ni želio razmišljati. Požuri u zasjenjeno predvorje, žmirne kad mu iznad glave zaglušujuće zagrmi i priđe podnožju stuba. Ondje zastane na trenutak, ruke položene na stup ograde stubišta, slušajući kišnicu kako kaplje s njegovih kišom natopljenih hlača i košulje na drveni pod. A tad se počne uspinjati. Želio je potrčati, ali, nakon brze šetnje, više se nije imao snage ubaciti u višu brzinu. Srce mu je snažno i brzo tuklo u grudima, njegove promočene tenisice bile su vlažne i i hladne kotve od kojih su mu otežale noge, a iz nekog razloga pred očima mu se priviđao način na koji se glava Eda Deepneaua micala kad je izašao iz Datsuna - kako je ukočeno i brzo njome ubadao zrak pa je izgledao poput kokota koji se priprema za borbu. Treća stuba zaškripi glasno kao uvijek i taj zvuk izazove užurbane korake na gornjem katu. Nisu mu donijeli olakšanje jer nisu bili Carolynini, to je odmah znao, i kad se Bill McGovern nagnuo preko ograde, blijedog i zabrinutog lica ispod svojeg slamnatog šešira, Ralph se zapravo nije iznenadio. Dok se vraćao kući s Extensiona, stalno je osjećao da nešto nije u redu, zar ne? Istina. S obzirom na okolnosti, to se teško moglo smatrati predosjećajem. Postajalo mu je jasno da se stvari, kad dosegnu određenu razinu naopakosti, više ne mogu ispraviti ni preokrenuti, nego idu prema sve gorem i gorem. Vjerojatno je toga oduvijek negdje u duši bio svjestan. Ono što nije znao bilo je koliko ta cesta može biti duga. ''Ralph!'' dovikne mu Bili. ''Hvala Bogu! Carolyn ima ... vjerojatno nekakav napad. Upravo sam nazvao 911 i zamolio da pošalju hitnu pomoć.'' Ralph shvati da ipak može pretrčati ostatak stuba. 4 Ležala je polu u kuhinji a pola izvan kuhinje s kosom na licu. Ralphu se učini da u tome ima nešto osobito užasno - izgledala je neuredno, a ako je bilo nešto što Carolyn nije željela biti, nije željela biti neuredna. On klekne pokraj nje i odmakne joj kosu s očiju i čela. Pod prstima osjeti kožu hladnu kao njegova stopala u promočenim tenisicama. ''Htio sam je poleći na kauč, ali je preteška za mene,'' nervozno reče Bili. Skinuo je šešir i rastrojeno je prebirao po vrpci na obodu. ''Znaš već, moja leđa - '' ''Znam, Bili, sve je u redu,'' reče Ralph. Podvuče ruke ispod Carolyn i podigne je. Njemu uopće nije bila teška, nego lagana - gotovo poput komuške mlječike koja će svakog časa puknuti i izbaciti svoja vlakna u vjetar. ''Hvala Bogu da si bio kod kuće.'' ''Skoro da i nisam,'' odgovori Bili i pođe za Ralphom u dnevnu sobu još se igrajući sa šeširom. Podsjeti Ralpha na starog Dorrancea Marstellara i njegovu knjigu pjesama. Da sam na tvom mjestu, ne bih ga više dirao, rekao je stari Dorrance. Ne vidim ti ruke. ''Baš sam izlazio kad sam čuo glasan, tup udarac ... vjerojatno je tad pala ...'' Bili se ogleda po dnevnoj sobi, tamnoj od oluje. Lice mu je istodobno bilo i izbezumljeno i željno, a očima kao da je tražio nešto čega nije bilo. A tad bijesnu. ''Vrata!'' reče on. ''Sigurno su još otvorena! Kiša pada u kuću! Odmah se vraćam, Ralph.'' On požuri iz sobe. Ralph to jedva i primijeti; dan je poprimio nestvarna obilježja noćne more. Otkucavanje nikad nije bilo jače. Čuo ga je iz zidova, tako glasno da ga čak ni grmljavina nije mogla zaglušiti. Položi Carolyn na kauč i klekne pokraj nje. Disala je brzo i plitko, a iz usta joj je stravično zaudaralo. No on ne odvrati lice od njezina. ''Ne daj se, dušo,'' reče on. Uhvati je za ruku - ljepljivu od znoja skoro poput njezina čela - i nježno je poljubi. ''Samo se ne daj. Sve je u redu, sve je u redu. ''
  15. 15. Ali nije bilo u redu, otkucaji su značili da ništa nije u redu. Otkucaji nisu dopirali iz zida (nikad nisu) nego jedino iz njegove žene. Iz Carolyn. Otkucavalo je u njegovoj ljubljenoj, napuštala ga je, a što će on bez nje? ''Drži se,'' reče on. ''Drži se, čuješ li me?'' On je ponovno poljubi u ruku i prisloni je uz svoj obraz, a kad je začuo zavijanje sirene vozila hitne pomoći, počne plakati. 5 Ona se osvijesti u vozilu koje je jurilo kroz Derry (sunce je ponovno izašlo, vlažne ulice su se pušile). Najprije je govorila nesuvislo i Ralph je bio uvjeren da je pretrpjela moždani udar. A tad, upravo kad se počela bistriti i govoriti smisleno, uhvati je drugi napad i Ralph i jedan bolničar koji se odazvao na njegov poziv teškom su je mukom zadržali na nosilima. Ralpha u čekaonici na trećem katu nije obišao dr. Litchfield nego dr. Jamal, neurolog. Jamal mu se obratio tihim, utješnim glasom, rekao mu da se Carolynino stanje stabiliziralo, da će je zadržati u bolnici preko noći, da budu sigurni, ali da će ujutro moći kući. Dobit će nove lijekove - skupe, ali čudotvorne. ''Gospodine Robertse, ne smijemo gubiti nadu,'' reče dr. Jamal. ''Ne,'' reče Ralph, ''ne smijemo. Hoće li biti još takvih napada, doktore Jamal?'' Dr. Jamal se nasmiješi. Progovori tihim glasom koji je bio još utješniji zbog njegova mekog indijskog naglaska. Iako mu dr. Jamal nije odmah rekao da će Carolyn umrijeti, najviše se približio tome od svih ljudi u toj dugoj godini u kojoj se borila da ostane na životu. Novi lijekovi, reče Jamal, vjerojatno će spriječiti nove napade, ali je bolest dosegla stupanj na kojem sva predviđanja valja uzeti ''sa zrncovima soli''. Tumor se nažalost širi unatoč svemu što su pokušali. ''Mogu se javiti problemi s motorikom,'' reče doktor Jamal svojim utješnim glasom. ''A nažalost, primjećujem i slabljenje vida.'' ''Mogu li provesti noć kod nje?'' tiho upita Ralph. ''Bolje će spavati.'' Zastane pa doda: ''A i ja.'' ''Naravno!'' ozari se dr. Jamal. ''Odlična zamisao!'' ''Da,'' teška srca reče Ralph. ''I ja tako mislim.'' 6 I tako je sjedio pokraj svoje usnule supruge i slušao otkucaje koji nisu dolazili iz zida pa pomisli: Jednog dana uskoro - možda ove jeseni, možda ove zime - vratit ću se u ovu sobu s njom. Nije to bilo nagađanje nego predskazanje. On se sagne i položi glavu na bijelu plahtu koja je pokrivala ženine grudi. Nije želio ponovno plakati, ali je ipak zaplakao. To otkucavanje. Tako glasno i tako uporno. Da mi je znati što izaziva taj zvuk, pomisli on. Tako mi Boga, gazio bih po tome dok se ne bi smrvilo u prah. Zaspao je na stolcu nešto poslije ponoći i kad se sutra ujutro probudio zrak je bio hladniji nego tjednima, a Carolyn je bila budna, suvisla, bistrog pogleda. Jedva se primjećivalo da je bolesna. Ralph ju je odveo kući i prihvatio se ne male zadaće da joj posljednje mjesece olakša koliko je moguće. Prošlo je dugo vremena prije no što se ponovno sjetio Eda Deepneaua. Čak i kad je na licu Helen Deepneau počeo primjećivati masnice, još se dugo nije sjetio Eda. Kad je to ljeto prešlo u jesen, a jesen se smračila prema Carolyninoj posljednjoj zimi, Ralphove misli sve su se češće vrtjele oko smrtne ure, koja kao da je otkucavala glasnije, iako sporije.
  16. 16. Ali nije imao problema sa snom. To je došlo poslije.
  17. 17. PRVI DIO: MALI ĆELAVI LIJEČNICI Između onih koji dobro spavaju i onih koji loše spavaju zjapi ponor. To je jedna od važnih podjela ljudske vrste. - Iris Murdoch "Opatice i Vojnici" Prvo poglavlje 1 Otprilike mjesec dana poslije smrti svoje supruge, Ralph Roberts počeo je prvi put u životu patiti od nesanice. Problem je isprva bio slabo izražen, ali se počeo postupno pogoršavati. Šest mjeseci nakon prvih poremećaja njegova inače uobičajenog ciklusa spavanja, Ralph je bio u kukavnom stanju koje je jedva mogao rastumačiti, a kamoli prihvatiti. Potkraj ljeta 1993. godine, počeo se pitati kako bi izgledalo kad bi preostali dio života na ovom svijetu proveo zureći u prazno, u omami budnosti. Dabome da neće doći do toga, govorio si je, to se nikad ne događa. No je li to istina? Nije znao točno, u tome jest bio problem, a knjige koje mu je Mike Hanlon preporučivao da guta u Gradskoj knjižnici nisu puno pomagale. Bilo je nekoliko knjiga o poremećajima sna, ali su proturječile jedna drugoj. U nekima se nesanicu smatralo simptomom, u drugima bolešću, a najmanje u jednoj su je nazvali mitom. No problem je bio dublji; koliko je Ralph mogao zaključiti iz knjiga, nitko nije bio potpuno siguran što je san, kako djeluje i kakva mu je funkcija. Znao je da bi se morao prestati baviti amaterskim istraživanjem i otići liječniku, ali shvati da mu je to iznenađujuće teško. Vjerojatno zato što se još ljuti na dr. Litchfielda. Jer je dr. Litchfield najprije dijagnosticirao Carolynin moždani tumor kao glavobolju zbog napetosti (usto je Ralph smatrao da je dr. Litchfield, neženja, zapravo bio uvjeren kako Carolyn pati samo od blagog oblika hipohondrije) i jer je Litchfield bio taj koji se sklanjao s medicinskog puta koliko je to bilo moguće nakon što je postavljena Carolynina dijagnoza. Ralph je bio siguran da bi Litchfield, kad bi mu tu optužbu sasuo u lice, rekao da je predao slučaj Jamalu, specijalistu ... sve kako treba i po zakonu. Da. Osim što se Ralph potrudio pozorno se zagledati Litchfieldu u oči u nekoliko navrata kad ga je sreo između Carolynina prvog napada prošlog srpnju i njezine smrti u ožujku i Ralphu se učinilo da je u tim očima vidio mješavinu nelagode i krivnje. Bio je to pogled čovjeka koji se svim silama trudio zaboraviti da je zajebao stvar. Ralph je bio uvjeren da je jedini razlog zbog kojeg još može pogledati u Litchfielda a da ga ne poželi pošteno raspaliti po nosu taj što mu je doktor Jamal rekao kako ranije otkrivanje ne bi puno pomoglo; kad su Carolynine glavobolje počele, tumor se već udomio i bez sumnje slao male grudice opakih stanica u druga područja mozga poput zloćudnih CARE paketa. Potkraj travnja doktor Jamal odselio je i otvorio privatnu ordinaciju u južnom Connecticutu. Ralphu je nedostajao. Mislio je da bi s doktorom Jamalom mogao razgovarati o svojoj nesanici i da bi ga on saslušao na način na koji ga doktor Litchfield ne bi znao ... ili ne bi mogao.
  18. 18. Do svršetka ljeta Ralph je pročitao dovoljno o nesanici da bi znao kako tip nesanice od koje pati nije baš rijedak, ali ipak manje uobičajen od obične nesanice čiji je simptom da se dugo ne može zaspati. Ljudi koje ne muči nesanica najčešće uđu u prvu fazu sna sedam do dvadeset minuta nakon što legnu u krevet. S druge strane, ljudima koji teško zaspu, ponekad je potrebno i do tri sata da potonu ispod površine. Pa dok se normalni spavači počinju spuštati u treću fazu spavanja (Ralph je otkrio da se to u nekim starim knjigama naziva theta snom) otprilike četrdeset pet minuta nakon što usnu, onima drugim potrebno je još sat ili dva da ondje stignu ... a mnogih se noći uopće ne uspiju spustiti. Bude se neodmorni, kadikad s nejasnim sjećanjima na neugodne, zamršene snove, a često s pogrešnim dojmom da su probdjeli cijelu noć. Nakon Carolynine smrti, Ralph se počeo prerano buditi. 1 dalje je uglavnom odlazio na počinak po završetku vijesti u jedanaest sati i gotovo istog trena i zaspao, ali umjesto da se probudi točno u šest i pedeset pet, pet minuta prije no što bi zazvrčala budilica radiosata, počeo se buditi u šest. Najprije se na to nije obazirao, smatrajući to tek cijenom života s malo povećanom prostatom i parom bubrega starim sedamdeset godina, iako mu se nakon što bi se probudio nikad ne bi činilo da je bila tolika nužda, a ne bi mogao zaspati čak i kad bi ispraznio što se u mjehuru nakupilo. Ležao bi u krevetu koji je tolike godine dijelio s Carolyn i čekao da bude pet do sedam (ili barem tri četvrt sedam) pa da ustane. Naposljetku je prestao čak pokušavati ponovno zadrijemati; ležao bi tako dugih prstiju, na malo nateklim rukama, isprepletenim na prsima i zurio u osjenčan strop očima koje su mu se činile velike poput okruglih kvaka na vratima. Ponekad bi se sjetio doktora Jamala koji je sad radio u Westportu, i njegova blagog i utješnog indijskog naglaska, kako gradi svoj komadić američkog sna. Kadšto bi se sjetio mjesta koja su on i Carolyn posjetili davnih dana, a jedno sjećanje koje ga je salijetalo bilo je vruće poslijepodne na Sand Beachu u Bar Harbouru, kad su njih dvoje sjedili za izletničkim stolom u kupaćim kostimima, pod velikim žarkim suncobranom, jeli slatke pržene školjke i pili pivo iz dugovratih boca dok su promatrali jedrilice kako poigravaju na tamnoplavom oceanu. Kad je to bilo? 1964? 1967? Je li to važno? Vjerojatno nije. Promjene u ritmu njegova spavanja ne bi bile važne da je završilo na tome. Ralph bi im se prilagodio, i lako i zahvalno. Sve knjige koje je željno čitao tog ljeta potvrđivale su jedan isječak narodne mudrosti koji je slušao cijelog života - ljudi s godinama spavaju manje. Ako je gubitak jednog sata na noć jedina cijena koju mora platiti za sumnjivo zadovoljstvo daje ''sedamdeset godina mlad'', platit će to vesela srca i smatrati da je jeftino prošao. Ali nije završilo na tome. U prvom tjednu svibnja, Ralph se budio uz pjev ptica u 5:15. Nekoliko je noći pokušavao začepiti uši, iako je od početka sumnjao u uspješnost toga. Nisu ga budile pticepovratnice, ni prerano paljenje motora pokojeg vozila dostave na Harris Avenue. On je bio osoba koja je mogla zaspati uz glazbu limenog orkestra i znao je da se to nije promijenilo. Promijenilo se nešto u njegovoj glavi. U njoj je bio prekidač, nešto bi ga navilo malo ranije svaki dan i Ralph nije imao pojma kako to spriječiti. U lipnju je iskakao iz sna poput jopca u 4:30 ujutro, najkasnije u 4:45. A sredinom srpnja - ne tako vrućem kao srpanj devedeset druge, ali dovoljno vrućem, hvala lijepo - prenuo bi se oko četiri sata. U tim je dugim vrućim noćima, zauzimajući tako mali dio kreveta u kojem su on i Carolyn vodili ljubav tolike vruće (i hladne) noći, počeo razmišljati u kakav bi se pakao njegov život pretvorio kad bi ga san potpuno napustio. Danju se uspijevao rugati toj pomisli, ali je počeo Otkrivati stanovite zloguke istine o tamnim noćima duše F. Scotta Fitzgeralda. Dobitnik prve nagrade na tom malom natječaju bila je misao: u 4:15 ujutro, sve se čini mogućim. Sve. Danju se uspijevao uvjeriti da prolazi kroz prilagodbu ciklusa spavanja, da mu tijelo potpuno normalno reagira na brojne velike promjene u njegovu životu, među kojima su dvije najvažnije bile odlazak u mirovinu i gubitak supruge. Kadšto bi upotrijebio riječ usamljenost kad bi razmišljao o svom novom životu, ali je zazirao od strašne riječi koja počinje sa ''D'' i gurnuo bi je u duboki ormar svoje
  19. 19. podsvijesti svaki put kad bi ona slučajno zasvjetlucala u njegovim mislima. Usamljenost je bila podnošljiva. Depresija nimalo. Možda bi se trebao više kretati, razmišljao je on. Šetaj, kao što si šetao prošlog ljeta. Život si uglavnom proveo sjedeći - ustaneš, pojedeš prepečenac, pročitaš knjigu, gledaš malo televiziju, kupiš si sendvič za ručak u Red Appleu preko puta kuće, promuvaš se po vrtu, odeš u knjižnicu ili posjetiš Helen i bebu ako su vani, večeraš, sjediš na trijemu, posjetiš McGoverna ili Lois Chasse. A tad? Ponovno čitaš, ponovno gledaš televiziju, opereš posuđe, odeš u krevet. Samo sjediš. Dosadno. Nije ni čudo da se rano budiš. Samo što su to gluposti. Njegov život zvuči sjedeći, da, nema sumnje, ali zapravo nije. Vrt je dobar primjer. Njegov rad u vrtu mu nikad neće pribaviti nagrade, ali je bio daleko od ''muvanja''. Većinu poslijepodneva proveo je plijeveći korov dok mu se na leđima košulje ne bi stvorila znojna mrlja u obliku stabla, ispod pazuha se proširile vlažne mrlje, a često bi drhtao od umora kad bi si dopustio vratiti se u kuću. ''Kazna,'' bi bila primjerenija riječ od ''muvanja'', ali kazna za što? Zato što se budi prije zore? Ralph nije znao, a bilo mu je i svejedno. Rad u vrtu ispunio bi velik dio poslijepodneva, odvratio mu misli sa stvari o kojima nije želio razmišljati i to je bilo dovoljno da opravda bolne mišiće i povremene prelete crnih mrlja ispred njegovih očiju. Počeo je s podužim odlascima u vrt uskoro nakon 4. srpnja i nastavio cijelog kolovoza, dugo nakon što je ubrao rane plodove a kasni su beznadno zaostali u rastu zbog nedostatka kiše. ''Trebao bi prekinuti s tim,'' reče mu Bill McGovern jedne noći dok su sjedili na trijemu i pili limunadu. Bilo je to sredinom kolovoza kad se Ralph svakog jutra počeo buditi oko pola četiri. ''Sigurno je štetno po tvoje zdravlje. Još i gore, izgledaš kao luđak.'' ''Možda i jesam luđak,'' odreže Ralph. Njegov ton ili njegov pogled bili su vjerojatno uvjerljivi, jer McGovern promijeni temu. 2 I počeo je ponovno odlaziti u šetnje - ni blizu maratona iz devedeset druge, ali bi uspio prijeći tri kilometra na dan ako nije padala kiša. Njegova uobičajena ruta odvela bi ga uz zlobno nazvanu ulicu UpMile Hill, do Gradske knjižnice pa do ''Back Pages'', antikvarijata i kioska na uglu Witcham Street i Main Street. Knjižara ''Back Pages'' stajala je uz sklepanu ropotarnicu po imenu ''Iznošena Rose, polovna odjeća'', i kad je jednog dana u kolovozu svog nezadovoljstva prošao pokraj te trgovine, Ralph ugleda novi plakat među najavama odavno prošlih proslava godišnjica poduzeća i pradavnih crkvenih zabava, zalijepljen tako da je pokrio otprilike polovicu požutjelog natpisa PAT BUCHANAN ZA PREDSJEDNIKA. Žena na dvije fotografije na vrhu plakata bila je ljepuškasta plavuša od približno četrdesetak godina, no stil fotografija - nenasmiješeno lice na lijevoj, nenasmiješen profil na desnoj, bijela pozadina na obje uznemiri Ralpha i on stane kao ukopan. Zbog fotografija žena je izgledali kao da joj je mjesto s potjernicama na zidu pošte ili u televizijskoj dokumentarnoj drami... a to, kao što se jasno moglo shvatiti iz teksta no postera, nije bilo slučajno. Zbog fotografija se zaustavio, ali se zbog imena zadržao. TRAŽI SE ZBOG UBOJSTVA SUSAN EDWINA DAY bilo je napisano velikim crnim slovima na vrhu. A ispod imitacije policijskih fotografija, crvenom bojom: NE DOLAZI U NAŠ GRAD!
  20. 20. U dnu plakata pisalo je nešto sitnim slovima. Ralphov vidje oslabio nakon Carolynine smrti zapravo bi točnije bilo reći da ga je odnio vrag u košari - i morao se nagnuti tako da je čelo prislonio uz neopran izlog trgovine ''Iznošena Rose, polovna odjeća'' prije no što je uspio raspoznati slova: Plaćeno iz sredstava Povjerenstva za zaštitu života države Maine. U dubini uma glas šapne: Hey, hey, Susan Day! How many kids did you kill today? Susan Day, prisjeti se Ralph, bila je politička aktivistica iz New Yorka ili Washingtona, žena okretna jezika koja je redovito tjerala pjenu na usta taksistima, brijačima i građevinskim radnicima u zaštitnim kacigama. No nije znao zašto mu je pao na pamet taj ulomčić dječje rime; bio je prirepak neke uspomene koje se nije mogao sjetiti. Možda su njegove stare moždane vijuge povezale to s prosvjednim skandiranjem iz šezdesetih godina Hey, hey LBJ! How many kids did you kill today ?w Ne, nije to, pomisli on. Toplo, ali ne i vruće. Bilo je to Prije no što je njegov mozak uspio iščeprkati ime i lice Eda Deepneaua, neki glas progovori skoro iza njega: ''Zemlja zove Ralpha, Zemlja zove Ralpha! Ralphe, javi se!'' Prenut iz misli, Ralph se okrene prema glasu. Prestrašio se, ali i razveselio kad je shvatio da je skoro zaspao stojećki. Isuse, pomisli on, ne znaš kako je san važan dok ga ne izgubiš. Tad se svi podovi počnu naginjati, a svi uglovi na predmetima zaobljavati. Čovjek koji mu se obratio bio je Hamilton Davenport, vlasnik trgovine Back Pages. U bibliotekarska kolica koja je držao ispred svoje trgovine trpao je džepna izdanja kričavih omota. Njegova stara lulaklipnjača - Ralphu je uvijek izgledala poput dimnjaka makete parobroda - virila je iz kuta njegovih usta i slala kuglice plavog dima u vruć, jasan zrak. Winston Smith, njegov stari sivi mačak, sjedio je na otvorenim vratima trgovine repa podvinuta oko šapa. Pogleda u Ralpha žutookom ravnodušnošću kao da kaže, Misliš da znaš nešto o starosti, prijatelju? Ja sam ti dokaz da ne znaš ni pišljiva boba o tome što znači biti star. ''Hej, Ralph,'' reče Davenport. ''Najmanje sam te triput zazvao.'' ''Vjerojatno sam se nešto zamislio,'' reče Ralph. Zaobiđe kolica, nagne se kroz ulaz (Winston Smith ostane na mjestu kraljevski nezainteresiran), i dohvati dvoje novine koje je kupovao svakog dana: bostonski Globe i USA Today. Derryjevsko glasilo News stizalo je na kućnu adresu, zahvaljujući Peteu, raznosaču novina. Ralph je ponekad govorio ljudima da su jedne od tih novina komična međuigra, ali da nikako ne može zaključiti koje. ''Slabo - '' On zašuti kad mu se prikaže lice Eda Deepncaua. Od Eda je čuo tu zlokobnu pjesmicu, ljetos, kod zračne luke, pa nije ni čudo da mu je bilo potrebno vremena da to dozove iz sjećanja. Ed Deepneau bila je posljednja osoba od koje biste očekivali čuti nešto takvo. ''Ralphie?'' reče Davenport. ''Zašutio si na pola rečenice.'' Ralph žmirne. ''Oprosti. Slabo spavam, to sam ti želio reći.'' ''Peh... ali ima i gorih problema. Popij čašu toplog mlijeka i poslušaj malo tihe glazbe pola sata prije odlaska u krevet.'' Ralph je tog ljeta počeo otkrivali da u Americi svatko ima lijek protiv nesanice, neku čaroliju pred odlaska u krevet koja je prelazila s koljena na koljeno poput obiteljske Biblije. "Buch je dobar, i Beethoven, a ni William Ackerman nije loš. Ali je najvažniji šttos'' -
  21. 21. Davenport pritom važno podigne prst - ''ne ustati sa stolca tih pola sata. Ni za što na svijetu. Ne javljaj se na telefon, ne nuvijuj psu i ne izvodi budilicu, nemoj odlučiti baš tad prati zube ...ništa! A tad, kad legneš u krevet... bum! Zaspiš ko top!'' ''A što ako sjediš u svojem omiljenom stolcu i odjednom shvatiš da imaš potrebu?'' upita Ralph. ''Takvo se što može dogoditi prilično naglo u mojim godinama.'' ''Učini se u gaće,'' spremno će Davenport i prasne u smijeh. Ralph se nasmiješi, ali više iz dužnosti. Njegova nesanica brzo je gubila i ono malo smisla za humor koji je nekoć imala. ''U gaće!'' zacereka se Ham. Udari dlanom o kolica i zamaše glavom naprijednatrag. Ralph slučajno pogleda u mačka. Winston Smith mu hladnokrvno uzvrati pogled. Njegove smirene žute oči kao da su Ralphu govorile, Da, tako je, on je budala, ali je moja budala. ''Nije loše, ha? Hamilton Davenport, majstor doskočica. Učini se u ...'' On frkne, zamaše glavom a tad uzme dvije dolarske novčanice koje mu je Ralph pružio. Gume ih u džep kratke crvene pregače i izvadi sitniš. ''Uredu?'' ''Da. Hvala, Ham.'' ''Aha. Šalu na stranu, pokušaj s glazbom. Zaista djeluje. Ublažuje moždanu aktivnost, ili nešto slično.'' ''Hoću.'' Najgore je bilo što će vjerojatno zaista pokušati i s time, jer je već probao recept gospođe Rapaport s limunom i vrućom vodom, te savjet Shawne McClure da mozak razbistri tako da uspori disanje i koncentrira se na riječ cool (samo što je iz Shawninih usta riječ zvučala kao cuhhhhooooooooooool). Kad se pokušavate riješiti polagane, ali uporne erozije svog dobrog sna, svaki narodni lijek učini vam se dobar. Ralph se okrene da će otići, ali se ponovno okrene. ''Što je s tim plakatom na susjednim vratima?'' Ham Davenport nabora nos. ''Trgovini Dana Daltona? Ako je moguće, ne zavirujem ondje. Sjebe mi volju za jelom. Ima li što novo i odvratno u izlogu?'' ''Mislim da ima - nije požutjelo poput ostalog a i primjećuje se nedostatak mušjeg izmeta. Izgleda poput potjernice, samo što je na fotografijama Susan Day.'' ''Susan Day na - kurvin sin!'' On baci mrk i ozbiljan polged prema susjednoj trgovini. ''Što je ona, predsjednica Nacionalne udruge žena, ili što?'' ''Bivša predsjednica i suosnivačica organizacije Sisters in Arms. Autorica knjige My Mother's Shadow i Lilies of the Valley - studije o zlostavljanim ženama i razlozima zbog kojih toliko njih odbija prijaviti muškarce koji ih zlostavljaju. Dobila je za to Pulitzerovu nagradu. Susie Day je trenutačno jedna od tri ili četiri politički najutjecajnije žene Amerike a zna i pisati i misliti. Taj mulac zna da ja držim jednu od njezinih peticija kod svoje blagajne.'' ''Kakvu peticiju?'' ''Pokušavamo organizirati njezino predavanje,'' reče Davenport. ''Znaš da su pristaše prava na život pokušale zapaliti WomanCare prošlog Božića?'' Ralph oprezno mislima zaroni u crni ponor u kojem je živio od svršetka 1992. godine i reče, ''Sjećam se da su policajci uhvatili nekog tipa na bolničkom parkiralištu s kantom benzina, ali nisam znao - '' ''To je bio Charlie Pickering. On je član Daily Breada, jedne od skupina pristaša prava na život koja organizira demonstracije ispred te zgrade'' reče Davenport. ''Nahuškali su ga na to - vjeruj mi na riječ. Ove godine ne dosađuju s benzinom, nego će pokušati obraditi Gradsku skupštinu da promijeni propise o
  22. 22. podjeli grada na zone i tako istisnuti WomanCare s lica zemlje. Moglo bi im to poći za rukom. Znaš kakav je Derry, Ralphe - nije baš rasadnik liberalizma.'' ''Ne,'' reče Ralph blijedo se osmjehnuvši. ''Nikad nije ni bio. A WomanCare je klinika za pobačaje, zar ne?'' Davenport ga nestrpljivo pogleda i pokaže glavom prema ''Iznošenoj Kose". ''Iako je nazivaju magarci poput njega,'' reče on, ''samo što oni upotrebljavaju riječ tvornica umjesto klinike. Ne vide sve drugo što Woman Care čini.'' Ralphu Davenport zazvuči poput televizijskog spikera koji prodaje nepoderive hulahupke za prikazivanja nedjeljnog poslijepodnevnog filma. ''Organiziraju obiteljsko savjetovalište, bave se zlostavljanjem supružnika i djece i imaju sklonište za zlostavljane žene na ulazu u Newport. Imaju krizni centar za silovanja u zgradi pokraj bolnice i non-stop otvorenu telefonsku liniju za silovane ili pretučene žene. Ukratko, predstavljaju sve zbog čega muškarci koji kao da su sišli s reklama za Marlboro vole Daltonove histerične kenjarije.'' ''Ali rade pobačaje,'' reče Ralph. ''Zato su ondje demonstranti, zar ne?'' Ralphu se činilo da ispred niske, neupadljive ciglene zgrade u kojoj je bio smješten WomanCare godinama šetaju demonstranti noseći natpise. Uvijek su mu izgledali previše blijedi, odveć napregnuti, premršavi ili predebeli, presigurni da je Bog na njihovoj strani. Na njihovim je natpisima pisalo I NEROĐENI IMAJU PRAVA i ŽIVOT, KAKAV DIVAN IZBOR i onaj stari slogan POBAČAJ JE UMORSTVO! Nekoliko su puta ispljuvali žene koje su se poslužile uslugama klinike - koja je bila blizu gradske bolnice, ali nije imala veze s njom. ''Da, vrše pobačaje,'' reče Ham. ''Nešto te muči u vezi s tim?'' Ralph pomisli na sve one godine tijekom kojih su on i Carolyn pokušavali dobiti dijete - godine koje su donijele tek nekoliko lažnih uzbuna i jedan jedini kompliciran spontani pobačaj nakon pet mjeseci - i slegne ramenima. Dan mu se naglo učini pretoplim, a noge preumornima. Pomisao na put koji mora prevaliti u povratku - poglavito dio uz UpMile Hill - visjela mu je u dubini mozga poput predmeta obješenog na parangal. ''Isuse, ne znam,'' reče on. ''Samo bih želio da ljudi toliko ... toliko ne krešte.'' Davenport zagunđa, ode do izloga svog susjeda i zirne u lažnu potjernicu. Dok je gledao u nju, iz mračnih dubina ''Iznošene Rose'' pomoli se blijed muškarac s kozjom bradicom - potpuna suprotnost muškarcu s reklame za Marlboro, pomisli Ralph - poput varijetetske prikaze koja je malčice popljesnivila na rubovima. Kad je shvatio u što gleda Davenport, prezriv osmijeh izmami rupice u uglove njegovih usana. Ralph pomisli da bi takav smiješak mogao čovjeka stajati nekoliko zuba ili razbijenog nosa. Osobito na pasjoj vrućini kao što je današnja. Davenport upre prstom u plakat i divlje zamaše glavom. Dalton razvuče usta u širi osmijeh. Odmahne rukama prema Davenportu - Koga briga što ti misliš? poručivao je taj pokret - a tad se izgubi u dubinama svoje trgovine. Davenport se vrati Ralphu, zažarenih obraza. ''Slika tog tipa morala bi stajati u rječniku pokraj riječi pizda,'' reče on. Vjerojatno on to isto misli o tebi, pomisli Ralph, ali naravno ne reče. Davenport stane ispred kolica punih džepnih izdanja, ruku nabijenih u džepove ispod njegove crvene pregače i ozbiljno se zagleda u plakat (hej hej) Susan Day. ''Pa,'' reče Ralph, ''mislim da bih trebao - '' Davenport se trgne iz crnih misli. ''Nemoj još ići,'' reče on. ''Najprije potpiši moju peticiju, molim te. Razvedri mi jutro.''
  23. 23. Ralph se neugodno premještao s noge na nogu. ''Najčešće se ne uplićem u takve sporne stvari - '' ''Ma daj, Ralph,'' reče Davenport kao da želi reći budimo razumni. ''Nije riječ ni o kakvom sporu nego o tome kako osigurati da munjeni tipovi poput onih koji vode Daily Bread - i političkih neandertalaca poput Daltona - ne zatvore koristan ženski ccntar. Ne tražim od tebe da podržiš testiranje kemijskog oružja na delfinima.'' ''Da,'' reče Ralph. ''Vjerojatno si u pravu.'' ''Nadamo se da ćemo do prvog rujna poslati Susan Day pet tisuća potpisa. Vjerojatno od tog neće biti velike koristi - Derry je tek nešto više od ugibališta uz cestu, a ona je ionako vjerojatno zauzeta do idućeg stoljeća - ali ne šteti pokušati.'' Ralph poželi reći Hamu kako jc jedina peticija koju bi on želio potpisali ona kojom bi tražio od bogova sna da mu vrate tri sata dobrog počinka nu noć koje su mu oduzeli, ali tad ponovno pogleda u muškarčevo lice i predomisli se. Carolyn hi potpisala tu usranu peticiju, pomisli on. Nije bila pristaša pobačaja, ali nije bila ni pristaša muškaraca koji dolaze kući nakon što se zatvore barovi pa zamijene supruge i djecu za nogometne lopte. To je istina, ali to ne bi bio njezin najvažniji razlog zbog kojeg bi potpisala peticiju. Učinila bi to nadajući se da će imati priliku čuti izvornu propovjednicu poput Susan Day izbliza i uživo. Učinila bi to iz urođene znatiželje koja je vjerojatno bila njezino najizrazitije obilježje - nešto tako snažno da je ni tumor na mozgu nije mogao ubiti. Dva dana prije smrti izvukla je kino ulaznicu koja joj je služila za označavanje stranica u romanu koji je ostavila na ormariću pokraj kreveta, jer je htjela vidjeti koji je film gledala. Bio je to A Few Good Men, i on se začudio i osupnuo kad je otkrio koliko ga ta uspomena boli. I sad ga je pakleno boljela. ''Naravno,'' reče Hamu. ''Rado ću je potpisati.'' ''Moj čovjek!'' uzvikne Davenport i lupi ga po ramenu. Zamišljen pogled zamijeni širok osmijeh, ali Ralph nije smatrao tu promjenu velikim poboljšanjem. Smiješak je bio ukočen i ne osobito umilan. ''Ulazi u moju jazbinu poroka!'' Ralph pođe za njim u trgovinu u kojoj je mirisalo na duhan i koja nije izgledala posebice poročna u pola deset ujutro. Winston Smith potrči ispred njih, zastavši samo jednom da se okrene i pogleda ih svojim žutim prastarim očima. On je budala a ti druga, moglo je biti značenje tog oproštajnog pogleda. S obzirom na okolnosti, Ralph se ne bi sporio s tim zaključkom. Gume novine ispod pazuha, nagne se nad papir na tezgi pokraj blagajne i potpiše peticiju kojom se moli Susan Day da dođe u Deny i govori u obranu Woman Care centra. 3 Uspon uz Up-Mile Hill lakše mu je pošao za rukom no što je očekivao. Dok je prelazio raskršće Witcham i Jackson Street u obliku slova X, pomisli To i nije bilo tako loše, zar Odjednom shvati da mu u ušima zvoni, a da su mu noge počele klecati. Zaustavi se na drugoj strani Witchamove i položi ruku na košulju. Osjeti svoje srce kako tuče ispod nje, kako pumpa nepravilnom bjesomučnošću koja ga prestravi. Začuje papirni šušanj - ispao je oglasnik iz bostonskog Globea i krivudavo lelujajući pao u odvodni kanal. On se prigne da ga podigne, pa zastane. To nije dobra zamisao, Ralph. Sagneš li se, najvjerojatnije ćeš se prevrnuti. Predlažem da to prepustiš smetlaru.
  24. 24. ''No dobro,'' promrmlja on i uspravi se. Pred oči mu nahrupe crne točkice poput nezbiljskog jata vrana i na trenutak je Ralph bio skoro siguran da će završiti poleđuške na oglasniku bez obzira na to što učini ili ne učini. ''Ralph? Dobro ti je?'' On oprezno podigne pogled i ugleda Lois Chasse, koja je živjela na drugoj strani Harris Avenue, pola bloka niže od kuće koju je dijelio s Billom McGovernom. Sjedila je na jednoj od klupa kod Strawford parka, vjerojatno čekajući da dođe autobus za Canal Street koji će je odvesti u središte grada. ''Da, dobro sam,'' reče on i pokrene noge. Kao da je gacao kroz sirup, ali mu se činilo da je sasma pristojno došetao do klupe. No nije uspio zatomiti mali uzdah zahvalnosti kad je sjeo pokraj nje. Lois Chasse imala je velike tamne oči - kakve su u Ralphovu djetinjstvu nazivali španjolskim - i bio je uvjeren da su se vrzmale u mislima desetaka momčića dok je Lois bila srednjoškolka. Njezine oči su još bile najljepše na njoj, ali Ralphu se ne svidi zabrinutost koju ugleda u njima. Bilo je to ... što? Malo odviše dobrosusjedski, padne mu prvo na um, ali nije bio siguran da je to pravilna misao. ''Dobro,'' ponovi Lois. ''Ne sumnjaj u to.'' Iz stražnjeg džepa izvadi rupčić, provjeri je li čist pa obrise njime čelo. ''Nadam se da mi nećeš zamjeriti Sto ti to kažem, Ralph, ali ne izgledaš dobro.'' Ralph joj jest zamjerio, ali nije znao kako bi joj to rekao. ''Blijed si, znojiš se i bacaš otpatke.'' Ralph je pogledu, zgranuto. "Nešto ti je ispalo iz novina. Mislim da je to oglasnik.'' "Zaista?'' "Dobro ti znaš da ti je palo. Ispričaj me na trenutak.'' Ona ustane, prijeđe pločnik, sagne se (Ralph uoči da su joj bokovi prilično široki, ali da su joj noge još zadivljujuće vitke za ženu koja sigurno ima šezdeset osam godina) i podigne oglasnik. Vrati se do klupe i sjedne. ''Evo,'' reče ona. ''Sad više nisi bacalo otpadaka.'' On se i protiv volje nasmiješi. ''Hvala.'' ''Nije vrijedno spomena. Ja mogu piti samo omot od instant kave, prilog uz hamburger i dijetnu Coca Colu. Silno sam se udebljala poslije smrti gospodina Chassea.'' ''Lois, ti nisi debela.'' ''Ralph, ti jesi gospodin od glave do pete, ali nemojmo mijenjati predmet razgovora. Zavrtjelo ti se u glavi, zar ne? Zapravo si se skoro onesvijestio.'' ''Samo sam hvatao dah,'' reče on ukočeno i okrene se prema skupini djece koja su igrala bejzbol uz rub parka. Igrali su zdušno, smijali se i hvatali za stražnjice. Ralph je zavidio djelotvornosti njihovih sustava klimatizacije. ''Hvatao dah, ha?'' ''Da.'' ''Samo si hvatao dah.'' ''Lois, zvučiš poput ploče koja preskače.'' ''Ploča koja preskače će ti reći nešto, može? Lud si što se pokušavaš uspeti uz Up-Mile Hill po ovoj vrućini. Ako želiš šetati, zašto ne prošetaš po ravnom, niz Extension, kao nekad?'' ''Jer tad mislim na Carolyn,'' reče on. Nije mu se sviđalo kako je to zazvučalo goropadno, skoro grubo, ali nije si mogao pomoći. ''Sranje,'' reče ona i nakratko mu dotakne ruku. ''Oprosti.''
  25. 25. ''Nema veze.'' ''Ima. Trebala sam znati. Ali nije u redu ni to kako izgledaš. Ralph, više nemaš dvadeset godina. Nemaš ni četrdeset. Ne želim reći da se dobro ne držiš - svatko može vidjeti da si u odličnoj kondiciji za muškarca svojih godina - ali moraš bolje paziti na sebe. Carolyn bi željela da paziš na sebe. ''Znam,'' reče on, ''ali sam zaista - '' - dobro, želio je reći, a tad podigne pogled sa svojih ruku, pogleda u njezine crne oči i ono što u njima ugleda spriječi ga da doreče. U njezinim očima ugleda umornu tugu... ili možda usamljenost? Možda oboje. U svakom slučaju, to nije bilo jedino što je vidio u njezinim očima. Vidio je i sebe. Budalast si, govorile su oči koje su gledale u njegove. Možda smo oboje budalasti. Imaš sedamdeset godina i udovac si, Ralph. Ja imam šezdeset osam godina i udovica sam. Koliko ćemo večeri prosjediti na tvojem trijemu s Billom McGovernom kao najstarijom gardedamom na svijetu? Ne previše, nadam se, jer nijedno od nas više nije roba za izložbeni salon. ''Ralph?'' upita Lois, odjednom zabrinuta. ''Dobro si?'' ''Da,'' reče on i ponovno pogleda u svoje ruke. ''Da, naravno.'' ''Izraz lica ti je bio ... ne znam.'' Ralph se upita nije li mu ipak združeno djelovanje vrućine i uspona uz Up-Mile Hill uparilo mozak. Jer ovo je Lois, koju je McGovern uvijek nazivao (uz lagano, zajedljivo podizanje lijeve obrve) Naša Lois. Istina, još se dobro držala - vitke noge, lijepo poprsje i te upečatljive oči - i možda ne bi imao ništa protiv da je odvede u krevet, a možda ni ona ne bi imala ništa protiv da je se odvede. Ali što nakon toga? Ako bi slučajno ugledala vršak ulaznice kako viri iz knjige koju čita, bi li je izvukla, odveć znatiželjna doznati koji je film gledao tom prilikom a da bi shvatila kako on više neće znati do koje je stranice stigao? Ralph je mislio da ne bi. Loisine su oči bile upečatljive, a njegove bi često odlutale niz V izrez njezine bluze dok je njih troje sjedilo na trijemu, pilo ledeni čaj na večernjoj svježini, ali je smatrao da glavić može uvaliti glavu u nevolje čak i u sedamdesetoj. Starost nije izgovor za brzopletost. On ustane, svjestan Loisina pogleda, trudeći se da se ne zgrbi. "Hvala ti na brizi,'' reče on. ''A da otpratiš jednog starca?'' ''Hvala, ali idem u grad. U trgovini s koncima imaju prelijepo crveno predivo i razmišljam da ispletem vuneni pokrivač s uzorkom. U međuvremenu ću čekati autobus i pregledavati svoje nagradne markice.'' Ralph se široko nasmiješi. ''Tako valja.'' On pogleda klince na igralištu s pokojim busenom trave. Dok ih je gledao, jedan dječak s čupom crvene kose odlijepi se od treće baze, baci se naglavce, otklizi ...i zaustavi u štitniku za potkoljenicu jednog od hvatača uz glasni bonk. Ralph žmirne, zamisli vozila hitne pomoći, žmirkava svjetla i vrišteće sirene, ali mrkvoglavi poskoči na noge smijući se. ''Promašio si, varalico!'' vikne on. ''E baš nisam!'' hvatač odgovori srdito, a tad se i on počne smijati. ''Zaželiš li kadšto da si ponovno njihove dobi, Ralph?'' upita Lois. On se zamisli. ''Kadikad,'' reče. ''Uglavnom mi se čini prenaporno. Lois - dođi večeras malo sjediti s nama.'' ''Mogla bih,'' reče ona i Ralph krene niz Harris Avenue, osjećajući težinu njezinih upečatljivih očiju i trudeći se da se drži uspravno. Činilo mu se da mu je to prilično uspjelo, ali je bilo naporno. Nikad se u životu nije osjećao tako umorno.
  26. 26. Drugo poglavlje 1 Za manje od sat vremena nakon razgovora s Lois na klupi u parku, Ralph ugovori pregled kod doktora Litchfielda; tajnica hladnog, seksi glasa reče da ga može naručiti idući utorak ujutro u deset sati, ako mu to odgovara, a Ralph joj reče da ne može biti bolje. Tad spusti slušalicu, ode u dnevnu sobu, sjedne u naslonjač s visokim naslonom s pogledom na Harris Avenue i pomisli kako je doktor Litchfield u početku liječio tumor na mozgu njegove supruge tylenolom-3 14 i brošuricama s uputama za razne tehnike opuštanja. Nakon toga počne razmišljati o pogledu koji je vidio u Litchfieldovim očima nakon što su pretrage nuklearnom magnetskom rezonancom potvrdile loše vijesti CAT skena ... pogled pun krivnje i nelagode. Na drugoj strani ulice, grupica djece koja će se uskoro vratiti u školu izađe iz Red Apple naoružana slatkišima i sokovima. Dok ih je Ralph promatrao kako se penju na svoje bicikle i jure u podnevnu jaru, pomisli što i uvijek kad bi na površinu njegova sjećanja isplivala slika očiju doktora Litchfielda: da je to najvjerojatnije umišljena uspomena. Stari moj, ti si želio da Litchfieldu bude neugodno... i još više od toga, želio si da izgleda kriv. Vjerojatno je to istina, vjerojatno je Carl Litchfield bio drag čovjek i izvrstan liječnik, ali Ralph ipak ponovno nazove Litchfieldov ured nakon pola sata. Reče tajnici seksi glasa da je upravo ponovno provjerio svoj raspored i otkrio da mu idući utorak u deset sati ipak ne odgovara. Za taj je dan zakazao kod kiropraktičara i potpuno je to smetnuo s umu. "Sjećanje me ne služi kao nekad,'' reče joj Ralph. Tajnica predloži idući utorak u dva. Ralph uzvrati obećanjem da će je nazvati. U laži su kratke noge, pomisli on kad je spustio slušalicu, polako priđe naslonjaču i spusti se u nj. S njim si svršio, zar ne? Vjerojatno je tako. Doktor Litchfield zbog tog neće slabije spavati; ako se uopće ikad i sjeti Ralpha, vjerojatno ga se sjeti samo kao jednog starkelje manje da mu prdne u nos za pregleda prostate. Dobro, no što ćeš učiniti u vezi s nesanicom, Ralph? ''Sjediti mirno pola sata prije odlaska na počinak i slušati klasičnu glazbu,'' reče naglas. ''Kupiti Depends protiv neugodnih prirodnih potreba.'' Sam sebe iznenadi time što se nasmije tom prizoru. Smijeh je imao histeričan prizvuk koji mu nije smetao - zapravo je bio jezovit - ali je potrajalo dok se smirio. Ipak će pokušati s prijedlogom Hamiltona Davenporta (s izuzetkom pelena, to ne bi, hvala lijepo), kao što je pokušao s većinom narodnih lijekova koje su mu dobronamjerni ljudi predložili. To ga podsjeti na njegov prvi bona fide narodni lijek i izazove novi osmijeh. Bila je to McGovernova zamisao. Jedne je večeri sjedio na trijemu kad se Ralph vratio iz Red Applea noseći tjesteninu i umak za špagete. Bili pogleda svog susjeda s gornjeg kata, učini ts-ts, i žalosno zakima glavom. ''Što bi to trebalo značiti?'' upita Ralph i sjedne pokraj njega. Malo podalje niz ulicu, djevojčica u trapericama i prevelikoj majici preskakivala je preko konopca i pjevušila u sumraku koji se spuštao. ''Znači da izgledaš izmoždeno, usukano i izmrcvareno,'' reče McGovern. Palcem zabaci slamnati šešir prema natrag i zagleda se u Ralpha. ''Još ne spavaš?'' ''Još ne spavam,'' potvrdi Ralph.
  27. 27. McGovern pošuti nekoliko trenutaka. Kad je ponovno progovorio, učinio je to tonom apsolutne zapravo apokaliptične - bespogovornosti. ''Viskije odgovor,'' reče on. ''Molim?'' ''Na tvoju nesanicu, Ralphe. Ne želim reći da bi se morao u njemu kupati - nema potrebe za tim. Samo umiješaj veliku žlicu meda u pola čaše viskija i strusi to petnaest ili dvadeset minuta prije no što odeš u krpe.'' ''Misliš?'' pun nade upita Ralph. ''Mogu reći da je meni pomoglo, a ja sam imao velikih problema sa spavanjem kad sam navršio četrdeset godina. Kad sad razmišljam o tome, vjerojatno je bila posrijedi kriza srednje dobi - šest mjeseci nesanice i godinu dana potištenosti zbog ćelavosti.'' Iako je u svim knjigama koje je pročitao pisalo da je cuga silno precijenjen lijek za nesanicu i da zapravo često pogorša a ne poboljša stanje, Ralph je ipak pokušao. Nikad nije bio posebno odan piću, pa je počeo prilagodivši McGovernovu preporučenu dozu od pola čaše na četvrtinu čaše, no nakon tjedan dana bez poboljšanja, povećao je dozu na punu čašu... pa na dvije. Jednog se jutra probudio u četiri dvadeset dva s užasnom glavoboljom kao popratnom pojavom uz bljutav smeđi okus Early Timesa na nepcu i shvatio da pati od prvog mamurluka nakon petnaest godina. ''Život je prekratak za takva sranja,'' objavi svom praznom stanu i to je bio kraj velikom eksperimentu s viskijem. 2 Dakle, pomisli Ralph dok je promatrao sporadičan protok kupaca koji su ulazili i izlazili iz Red Applea preko putu ulice. Situacija je ovakva: McGovern kaže da izgledaš užasno, jutros si se skoro skljokao do nogu Lois Chasse i upravo si otkazao pregled kod ''dobrog starog obiteljskog liječnika Što slijedi? Prepustiti se da stvari idu svojim tokom? Prihvatiti stanje kakvo jest? Ta je pomisao imala nešto istočnjačkog čara - sudbina, karma i tako to - ali će mu biti potrebno nešto više od čara da izdrži duge sate svanuća. U knjigama piše da ima ljudi na svijetu, puno, koji sasvim lijepo žive s tek tri ili četiri sata noćnog sna. Nekima to uspijeva i sa dva. Oni su u velikoj manjini, ali ih ima. No Ralph Roberts nije se ubrajao među njih. Nije mu bilo osobito važno kako izgleda - imao je osjećaj da su dani kad su žene ludovale zbog njegove ljepote daleko iza njega - ali mu je bilo važno kako se osjeća, a više nije bila riječ samo o tome da se ne osjeća dobro - osjećao se užasno. Nesanica je prodrla u svaki dio njegova života, kao što se miris prženog bijelog luka s petog kata zavuče u svaki kutak stambene zgrade. Predmeti su počeli blijedjeti; svijet se počeo pretvarati u mutnu, zrnatu novinsku fotografiju. Jednostavne odluke - na primjer, ugrijati smrznutu hranu za večeru ili ugrabiti sendvič u Red Appleu i otići do izletišta pokraj trećeg uzletišta - postale su teške, skoro mučne. U posljednjih nekoliko tjedana sve se češće praznih ruku vraćao u stan iz Daveove videoteke, ne zato što kod Davea nije bilo ničeg što bi želio pogledati nego zato što je bilo previše toga - nije mogao odlučiti želi li pogledati jedan iz serije filmova o Prljavom Harryju ili komediju Billyja Cristala ili možda nekoliko starijih epizoda Zvjezdanih staza. Nakon nekoliko takvih neuspješnih posjeta, skljokao se u svoj naslonjač, na rubu nemoćnog plača a vjerojatno i straha. Ta puzajuća osjetilna obamrlost i smanjivanje njegovih sposobnosti odlučivanja nisu bili jedini problemi koje je povezivao s nesanicom; i njegova je kratkoročna memorija počela slabiti. Nakon što je prestao raditi u tiskari i otišao u mirovinu na svršetku radnog vijeka koji je odradio kao knjigovođa i poslovođa, običaj mu je bio da najmanje jednom, a ponekad i dvaput tjedno odlazi u kino. Vodio je i Carolyn do prošle godine, kad je bolest toliko uznapredovala da nije uživala nikamo odlaziti. Nakon njezine smrti uglavnom je odlazio sam, iako mu je Helen Deepneau jednom ili dvaput pravila društvo
  28. 28. dok je Ed bio kod kuće i čuvao dijete (Ed skoro nikad nije išao, tvrdeći da ga u kinu počne boljeti glavu). Ralph se tako naviknuo nazivati telefonsku sekretaricu filmskog centra i provjeriti kad počinju predstave da je znao broj napamet. No kako je ljeto odmicalo, sve je češće morao pogledati u poslovni telefonski imenik - više nije bio siguran jesu li posljednje četiri znamenke 1317 ili 1713. ''1713,'' reče on. ''Znam daje tako.'' No je li zaista znao? Je li? Nazovi ponovno Litchfielda. Hajde, Ralph - prestani prekapati po ruševinama. Učini nešto konstruktivno. A ako Litchfield zasere, nazovi nekog drugog. Imenik je pun liječnika. Vjerojatno je tako, ali je sedamdeset godina malo preduboka starost da bi se iznova biralo novog kostopilca metodom en-ten-tini. A neće ni ponovno zvati Litchfielda. I točka. Dobro, što sad, ti tvrdoglavi stari jarce? Još nekoliko narodnih lijekova? Nadam se da ne, jer s obzirom na brzinu kojom napreduje tvoja nesanica, uskoro ćeš pokušati s okom daždevnjaka i jezikom žabe krastače. Odgovor je stigao poput svježeg povjetarca na vrućini... i smiješno jednostavan. Svim tim knjigama koje je ljetos pročitao cilj je bio rastumačiti tu tegobu, a ne riješiti je. Da bi riješio svoj problem, isključivo se oslanjao na narodne lijekove kao što su viski i med, iako su ga knjige uvjeravale da vjerojatno neće djelovati ili da će njihovo djelovanje biti kratkotrajno. Iako su knjige nudile neke pretpostavljeno pouzdane metode ublažavanja nesanice, jedina metoda koju je Ralph pokušao bila je najjednostavnija i najočitija: otići ranije na počinak. To rješenje nije ponjoglo - samo je ležao budan do otprilike pola dvanaest a tad bi zaspao i probudio se u svoje novo, ranije vrijeme buđenja - Ali će nešto možda pomoći. Vrijedi pokušati. 3 Umjesto da to poslijepodne provede u uobičajenom mahnitanju po vrtu iza kuće, Ralph ode u knjižnicu i prelista neke knjige koje je već pročitao. Općenit je zaključak bio tla će, ako ne djeluje raniji odlazak na spavanje, možda pomoći kasniji. Ralph ode kući (s obzirom na proživljene pustolovine, pođe autobusom) oprezno se nadajući. Možda će djelovati. Ako neće, uvijek mu preostaju Bach, Beethoven i William Ackerman. Njegov prvi pokušaj tom tehnikom, koju se u jednoj od knjiga nazivalo ''odgođenim snom'', bio je komičan. Probudio se u svoje sad uobičajeno vrijeme (3:45 prema digitalnom satu na polici kamina u dnevnoj sobi); boljela su ga leđa, bolio ga je vrat, nije se mogao odmah sjetiti kako je dospio u naslonjač pokraj prozora, ili zašto je televizor uključen i emitira tek snijeg i blago šumi, poput daske za jahanje na valovima. Tek kad je oprezno odlučio spustiti glavu natrag, poduprijevši zatiljak dlanom, shvatio je što se dogodilo. Namjeravao je ostati budan najmanje do tri a možda i četiri sata ujutro i tad otići u krevet i zaspati snom pravednika. Takav je bio plan. Umjesto toga, ''Nevjerojatni Nesaničar iz Harris Avenue'' zaspao je za uvodnog monologa Jaya Lenoa, poput djeteta koje pokušava ostati budno cijelu noć samo da vidi kako je to. Dabome, pustolovina je završila tako da se probudio u tom prokletom naslonjaču. Problem je isti, rekao bi Joe Friday,11 samo je mjesto drugo. Ralph ipak ode u krevet, s ludom nadom, ali je želja (a možda i potreba) za spavanjem prošla. Nakon što je budan ležao jedan sat, vratio se u naslonjač, ovog puta s jastukom kojim je podbočio svoj ukočeni vrat i tugaljivim osmjehom na licu.
  29. 29. 4 U njegovu drugom pokušaju, sljedeće noći, nije bilo ničeg smiješnog. San ga je počeo hvatati u uobičajeno doba - jedanaest i dvadeset, baš dok je Pete Cherney govorio vremensku prognozu za idući vikend. Ovog puta Ralph se uspješno othrvao i uspio ostati budan do svršetka emisije Whoopi (iako je skoro zadrijemao za Whoopijina razgovora s Roscanne Arnold, gošćom u toj emisiji) i noćnog filma poslije toga. Bio je to stari film s Audiejem Murphyjem u kojem je Audie dobivao rat na Pacifiku uglavnom bez ičije pomoći. Ralphu bi se kadšto činilo da je među područnim televizijskim postajama vladalo prešutno pravilo da u filmovima koji se na televiziji prikazuju u sitne jutarnje sate naslovne uloge mogu tumačiti jedino Audie Murphy ili James Brolin. Kad je i posljednji japanski bunker odletio u zrak, drugi program je prestao s emitiranjem. Ralph pretraži programe, u potrazi za drugim filmom, ali nađe samo snijeg. Da ima kablovsku mogao bi cijelu noć gledati filmove, poput Billa u stanu ispod njegova ili Lois, njegove susjede; sjetio se da je to bio stavio na popis stvari koje mora učiniti u novoj godini. Ali je tad umrla Carolyn i kablovska televizija - sa Home Box Officeom ili bez njega - više se nije činila jako važnom. Nađe primjerak Sports Illustrated i počne se probijati kroz članak o ženskom tenisu koji je preskočio kad je prvi put čitao časopis. Svako malo pogledavao bi na sat dok su se kazaljke počele približavati 3:00 ujutro. Već je počeo vjerovati da će uspjeti. Vjeđe su mu tako otežale kao da su namočene u beton, a iako je pomnjivo čitao članak o tenisu, riječ po riječ, nije imao pojma o čemu pisac članka govori. Cijele rečenice prohujale bi njegovim mozgom a da se ništa od njih ne bi zadržalo, poput kozmičkih zraka. Noćas ću spavati - zaista tako mislim. Prvi put u nekoliko mjeseci sunce će morati izaći bez moje pomoći, a to, prijatelji i susjedi, nije samo dobro, nego predivno. A tad, ubrzo poslije tri sata, ugodna dremljivost počne nestajati. Nije izletjela kao kad izleti čep pjenušca nego je iscurila, poput pijeska kroz fino sito ili vode koja se odlijeva kroz djelomice začepljen odvod. Kad je Ralph shvatio što se događa, nije osjetio paniku, nego mučnu zgranutost. Bio je to osjećaj koji je počeo prepoznavati kao pravu suprotnost nadi, i kad je u tri i petnaest otišao u spavaću sobu vukući za sobom noge u papučama, nikad dotad nije osjetio potištenost kao ovu koja ga je sad obavila. Kao da se gušio u njoj. ''Bože, molim te, samo da malčice dremnem,'' promumlja on dok je gasio svjetlo, ali je sumnjao da će mu se ova molitva uslišiti. I nije. Iako je tad bio budan dvadeset četiri sata, do petnaest do četiri nestalo je i najmanje natruhe pospanosti u njegovu tijelu i duši. Bio je umoran, da - dublje i temeljitije umoran nego ikad dosad - no shvatio je da su biti umoran i biti pospan dva potpuno različita pojma. San, ta j neizbirljivi prijatelj, najbolja i najpouzdanija bolnica od zore čovječanstva, ponovno ga je izdao. U četiri sata krevet je Ralphu postao mrzak, kao i uvijek kad bi shvatio da ga ne može valjano iskoristiti. Brzim pokretom položi stopala na pod i počeše se po čuperku kovrčavih dlačica - sad skoro potpuno sivih - koje su izvirivale kroz njegov uglavnom nezakopčani gornji dio pidžame. Ponovno navuče papuče i ne dižući noge u hodu vrati se u dnevnu sobu, gdje sjedne u naslonjač i pogleda niz Harris Avenue. Izgledala je kao pozornica na kojoj je stajao jedan jedini glumac, a koji čak nije bio ni ljudsko stvorenje: bio je to pas-lutalica koji je polako išao niz Harris Avenue prema Strawford parku i Up-Mile Hillu. Držao je stražnju nogu u zraku što češće je mogao i šepesao najbolje što je mogao na preostale tri.
  30. 30. ''Bok, Rosalie,'' promumlja Ralph i rukom protrlja oči. Bio je četvrtak ujutro, dan odvoza smeća u Harris Avenue, pa se nije začudio kad je ugledao Rosalie, koja je, otprilike posljednjih godinu dana, bila lutajući, sporadični inventar u njihovoj četvrti. Neužurbano je išla niz ulicu i pregledavala redove i skupine kanti vještinom iskusnog kupca na buvljacima. Rosalie - koja je jutros šepala jače nego inače i izgledala jednako umorno koliko se Ralph osjećao - nađe nešto što je izgledalo poput prilično velike goveđe kosti i odskakuće noseći je u zubima. Ralph ju je promatrao dok se nije izgubila iz vida, a tad sjedne ruku sklopljenih u krilu i zagleda se u tiho susjedstvo, u kojem su narančaste visokonaponske svjetiljke pojačavale privid da je Harris Avenue bila nešto više od scenografije ostavljene 5 nakon svršetka večerašnje predstave i odlaska glumaca; sjajile su poput reflektora u savršenoj perspektivi, nadnaravnoj i halucinogenoj. Ralph Roberts sjedio je u naslonjaču u kojem je u posljednje vrijeme proveo toliko ranojutarnjih sati pa pričeka da svjetlost i kretanje oživi beživotni svijet ispod njega. Naposljetku prvi glumac ljudsko biće - Pete, raznosač novina - uđe na pozornicu zdesna, vozeći se na svom biciklu marke Raleigh. Vozio se prema vrhu ulice, bacao smotane novine iz torbe ovješene preko ramena i gađao vrata u koja je ciljao priličnom točnošću. Ralph ga je neko vrijeme promatrao, a tad uzdahne kao da se popeo iz podruma pa ustane da skuha čaj. ''Ne sjećam se da je u ijednom mom horoskopu bilo spomena o ovom sranju,'' reče šuplje pa otvori kuhinjsku pipu i počne puniti kotlić za vodu. 5 Dugo jutro tog četvrtka i još dulje poslijepodne bili su za Ralpha Robertsa vrijedna pouka: ne smije se biti nezadovoljan sa tri ili četiri sata sna samo zato što je cijeli život proveo u zabludi da ima pravo na najmanje šest, a najčešće sedam sati sna. To je služilo i kao mrska najava: ako se stanje ne poboljša, može očekivati da će se ubuduće uglavnom ovako osjećati. Prokletstvo, uvijek će se tako osjećati. Ode u spavaću sobu u deset sati pa ponovno u jedan, nadajući se da će usnuti - makar samo odrijemati, a pola sata sna bi mu spasilo život - ali nije mogao ni zadrijemati. Bio je užasno umoran, ali nimalo pospan. Oko tri sata odluči si skuhati Liptonovu juhu. Napuni posudu svježom vodom, stavi je na štednjak da zakuha i otvori kuhinjski ormarić iznad radne plohe u kojem je držao začine i razne paketiće s hranom koju čini se jedu samo astronauti i starci - hrana u prahu kojoj potrošači moraju dodati samo vruću vodu. Besciljno je naguravao konzerve i boce a tad se zagleda u ormarić, kao da očekuje da će se kutija paketića juha stvoriti nekim čudom u prostoru koji je oslobodio. A jer nije, on ponovi postupak, samo što je ovaj put vratio stvari na njihovo mjesto prije no što se ponovno zagledao u ormarić odsutnim i zbunjenim pogledom koji je postajao (Ralph, na svu sreću, nije to znao) njegov najčešći izraz. Kad je kotlić za vodu zapištao, on ga stavi na jedan od stražnjih plamenika, vrati se i ponovno zapilji u ormarić. Sine mu - jako, jako polako - da je sigurno pojeo svoj posljednji paketić juhe jučer ili prekjučer, iako se nije ni za Boga miloga mogao toga sjetiti. ''To je iznenađenje?'' upita kutije i boce u otvorenom ormariću. '''I ako sam umoran da se ne mogu sjetiti vlastitog imena.'' Da, mogu, pomisli on. Leon Redbone. Eto! Nije to bila neka osobito dobra šala, ali lagan smiješak - lagan poput pera - dodirne mu usne. On uđe u kupaonicu, očešlja se pa siđe u prizemlje. Evo Audieja Murphyja, kreće na neprijateljski teritorij u potrazi za zalihama, pomisli on. Najvažniji cilj: jedna kutija

×