1
Stephen King: ČETIRI IZA PONOĆI
1 iza ponoći
LANGOLIJERI
2 iza ponoći
TAJNI PROZOR, TAJNI VRT
3 iza ponoći
KNJIŽNIČKI POLI...
Stephen King
ČETIRI IZA PONOĆI
KNJIGA II

3
KNJIŽNIČKI
POLICAJAC
Posvećeno osoblju i članovima
Javne knjižnice Pasadena

4
Tri iza ponoći
Napomena uz roman "Knjižnički policajac"
Onog jutra kad se počela zbivati ova priča, sa sinom sam
Owenom sj...
Odložio sam svoju polovicu novina, pritisnuo MUTE na
daljinskom upravljaču i pridavio Willarda usred njegova
ekstatičnog i...
najčešće događaju baš tako, no razdoblje promišljanja obično
traje mnogo duže no u ovom slučaju. Kad sam je počeo, priča
j...
Počelo se zbivati ono što mi se dogodilo i s mnogo dužim
djelom, romanom Christine. Nakon što sam u djelo zašao
tridesetak...
Glava prva
Dubler

1
Za sve je, zaključio je kasnije Sam Peebles, bio kriv onaj
prokleti akrobat. Da se akrobat nije napio...
Telefon na pisaćem stolu Sama Peeblesa iz tvrtke
Nekretnine i osiguranje Junction City zazvonio je u četvrtak
popodne, toč...
do gore, do galerije, gdje je sjedio. Veli da je zvučalo kao kad
nagaziš na zaleđenu lokvu."
"Auh!" uskliknuo je Sam i sav...
"Mislio sam da bi mogao održati govor o važnosti
nezavisnog poduzetništva za život malih gradova", nastavio je
Craig Jones...
"Sve to nema veze." Craig je sad krenuo da zada
smrtonosni udarac, gazeći okovanim cipelama po Samovim
sitnim
proturazlozi...
"Shvatio", odgovorio je Craig. "I ne zaboravio - večera u
šest, govor u sedam i trideset. Kako to vele u seriji Havaji, bu...
Pogibelj ili prijetnja" ubijalo govno u guzici. I Craig je imao
pravo - većini će i tako u subotu ujutro glava biti tolika...
Naomi je diplomirala na Poslovnom koledžu Iowa City, i iz
svojega je stenograma znala izvući čitave i čitljive rečenice. S...
"Ali već jesam. Zaista je dobro. Osim toga, kad počneš
govor, svi će..."
"Da, svi će već biti umlaćeni, znam." Ta perspekt...
"Pa znaš - knjige s onim cakama za oživljavanje govora.
One su kao..." Naomi je tražila riječi. "Mislim, znaš onaj vrući
u...
se počela dopadati misao da, unatoč nećkanju, nakon toliko
godina živahnog zaobilaženja, posjeti i gradsku knjižnicu.
Malo...
Glava druga
Knjižnica (I)

1
Za godina provedenih u Junction Cityju, Sam je kraj
knjižnice prošao već stotine puta, ali ju...
knjižnica; nisu to bili kazamati inkvizicije. Pa ipak mu se, dok
je napredovao pločnikom od pješčanika, kroz prsa popeo jo...
Bili su tu i malogradski momci, srednjoškolci zaljubljeni u
košarku, momci koji se šišaju kod Jimmy'sa, koji u krevet,
umj...
Sam je ponovno krenuo pločnikom, ali je onda opet zastao i
namrštio čelo. Bila je to čudna misao; i kao da je došla iz
nič...
TIŠINA!
"To sigurno", rekao je Sam. Te je riječi samo promrmljao, ali
je prostorija bila silno akustična, tako da se njego...
Osjećaj koji je obuzeo Sama Peeblesa bio je osjećaj da tu
nešto nije u redu. Kao da nije zakoračio samo kroz vrata i preša...
Lijevo od police s magazinima bila je druga s najnovijim
romanima i publicistikom. Natpis iznad nje govorio je da se te
kn...
Lišen najednom zanimanja za knjigu viceva ili Najdraže
pjesme američkog naroda, ali zato i protiv volje dojmljen
suzdržano...
iza njega izgledalo je sasvim u redu. Naravno da je kao dijete
zalazio u knjižnicu; jedan je pogled na taj umanjeni svijet...
bio kralj, Judy Blume kraljica, a svi su kraljevići i kraljevne
živjeli u zlatnim dvorcima. Tu je Sam oćutio sve one stare...
neznancima sjedati u auto, i naravno da ih tome treba podučiti,
no je li baš to pravi način da se to istakne?
Koliko je dj...
tom sigurnom zakloništu knjižnice - pa osjetio kako mu u
prsima raste negodovanje. Zakoračio je prema plakatu da
pažljivij...
jer je to dan u koji su i prašina i novine najdeblji - ali znate i
sami kako su novine tanke u petak." Sam se nasmiješio.
...
I zašto ja onda, upitao se Sam, nisam ni šarmiran, niti me to
imalo zabavlja?
Plakati, pomislio je, valjda zato. Još je po...
"Po mene koliko i za nj. Na mene ja pala kocka da
preuzmem njegovo mjesto."
"O-o!" rekla je gospođa Lortz. Glas joj je bio...
"Priručnik za govornike, mogu se kladiti!"
"Mislim, nije se mogla sjetiti točnog naslova, ali mi to
sigurno zvuči slično."...
tako skupo. A sve zbog tih Arapa... a vidite što im je sada palo
na pamet - sad unajmljuju vjerske fanatike da ubijaju pis...
znadem ispružiti ruku i naći pravu stvar... barem tu. Ljudi su
tako neuredni, znate, tako malo paze na red. Djeca su najgo...
To je zbog tih plakata. Tebi se ne bi svidio baš NITKO tko bi u
dječju sobu stavio takve plakate. Ali sve to i nije važno,...
nadovitkom), nije samo uredila, nego upravo odabrala izvjesna
Hazel Felleman. "Pjesme o životu!" obećavao je ovitak. "Pjes...
"Opušteniji je riječ kojom bih se ja radije poslužila",
odgovorila je ona s blagim prijekorom, "iako pretpostavljam da
ih ...
"Da, mnogo nevinije, doista", odgovorio je Sam i pomislio
na napuštene farme u krajevima gdje je vjetar otpuhao humus,
dje...
"Hvala, Sam. Hvala najljepša. Vele da laskanje otvara svaka
vrata, no bojim se da ću vas ipak morati zamoliti za dva
dolar...
"Isto onako kao i vi za mene", odgovorila je ona. Smiješak
joj se mrvicu prolukavio, postao pomalo mačji. "Ništa na
trećem...
Iznenadili biste se kakve sve knjige ljudi traže kad se nađu u
stisci. Ali ja znam." "Kladim se da znate."
"Sam, ja sam u ...
Stavio je Priručnik za govornike i Najdraže pjesme američkog
naroda pod mišicu i već su došli skoro do vrata prije nego je...
"On se ne dere", rekao je Sam polagano. "On vrišti."
Žena je slegnula ramenima.
"Dere se, vrišti, u čemu je razlika? Nijed...
"Doista?" upitala je ona uljudno. Sad su zastali kraj
vanjskih vrata.
"Da. Nekako jezivo." Sabrao se pa izrekao što je o t...
Mi oboje znamo što to zapravo radimo, govorio mu je njen
nepomični pogled. A ja sam vrlo pristojna, zar ne? S obzirom da
s...
za ploču Ozzyja Osbournea, baš kao što nemam ni želju da
pročitam roman Roberta McCammona, Stephena Kinga ili V.
C. Andrew...
Ona mu se nasmiješila i otkrila zube tako pravilne da su
mogli biti samo umjetni.
"Mi imamo i Odbor dječjeg odjela", rekla...
No još dok je to izgovarao, pomislio je No čita li još ITKO tu
starudiju?
"Ne", odgovorila je ona, i on je vidio kako joj ...
"Sasvim vas razumijem. Mi smo ovdje na usluzi građanina
i, dakako, uvijek spremni saslušati konstruktivnu kritiku
poreznih...
"Da. I ne zaboravite, Sam - ove samo na tjedan dana."
Podigla je prst. I uredno lakiranim prstom pokazala knjige što
ih je...
I Gradić Peyton. Što ćemo s tim? Vjerovao je da je na taj
roman zaboravila i većina odraslih posjetitelja knjižnice. Vjeru...
Glava treća
Samov govor

1
Bio je to gromki uspjeh.
Počeo je s vlastitom adaptacijom dvije anegdote iz
poglavlja "Na počet...
Tu je izjavu popratio grohot dobrodušnoga smijeha (kao i
dašak skoča pomiješana s burbonom).
Sam se obilato znojio, ali se...
Jer krova već nije kad
je noći kraj i kruh traje
čas.
Al dodira ljudskoga i
riječi u duši vječno
pjeva glas.
Sam je podiga...
Mislim, to je samo zbog cuge, rekao je u sebi. Pljeskali bi ti i da
si im pričao kako si se uspio okaniti pušenja nakon št...
To je izazvalo još pljeskanja i zviždanja. Prije nego što je i to
zamrlo, Craig je uhvatio Sama za ruku i počeo je žestoko...
Ali prije nego što je stigao reći Rudyju kako se zvala ta
knjiga, Bruce Engalls ga je uhvatio za lakat i već ga je vodio
p...
želudac još šljapkao kroz vodu a glava ga počinjala kažnjavati
zbog neumjerenosti.
Sam je uključio telefonsku sekretaricu ...
s ručnikom omotanim oko glave. Na telefonskoj je sekretarici
žmirkalo crveno svjetlo, znak da je primljena poruka. Kad je
...
4
Kad je u petak, u deset ujutro i tjedan dana nakon Samova
trijumfalnoga debija, Naomi stigla na posao, Sam joj je predao...
"Ali ne akviziram. Ja ne bih nikad znala nikome prodati
ništa. Kad sam bila u skautima, moja je mati bila jedini čovjek
ko...
Nije to stoga što joj se on ne sviđa, objasnila mu je; bilo je to
samo zato što je zaključila da se njih dvoje nikad ne bi...
"Čula sam od nekoliko ljudi da ti je govor bio dobar. Craig
Jones je upravo šiznuo. Zbilja misliš da ti je baš zbog toga
p...
"Zacijelo si gospodina Pricea zatekao samo zato što je bio u
zaostatku s papirima."
"Pricea?" upitao je Sam. "Misliš gospo...
"Mogu se kladiti", suglasila se Naomi. "Zaista, ona je
apsolutno..."
Da je to što je počela i dovršila, time bi Sama Peebl...
l'affaire Ardelia dogodio mnogo prije nego što je Sam došao u
Junction City.
No bilo kako bilo, Naomi je sve to izbacila i...
Glava četvrta
Nestale knjige
1
Sam nije tijekom tjedna bio baš veliki izjelica za doručkom dostajala bi mu i čaša narančin...
petnaest centimetara od Samove cigarete. "Jako ste me
razočarali. Prekoračili ste rok za vraćanje knjiga."
"O, sranje!" us...
"Ipak sam vam odlučila odobriti produženje; imate
vremena do ponedjeljka popodne da vratite posuđene knjige.
Molila bih va...
S poštovanjem,

Sam Peebles
Dok je po ladici pecao omotnicu, Sam je još jednom
pročitao pisamce. Razmišljao je da li da "V...
Položio je na stol pisamce s prikačenom novčanicom od
dvadeset dolara. Nije joj ga kanio predati osobno, tako da ne
može n...
3
Do tri popodne, taj se ružan osjećaj samo pojačao. Sam
Peebles je zapravo kiptio. Nakon što je dvaput pročešljao kuću
od...
Umjesto toga sjedni i dobro razmisli o svemu. Služi se glavom i štedi
noge.
Kad mu je bilo deset godina, to je bio dobar s...
U redu, pomislio je. Sad dolazi ono teško. Koncentriraj se. Ali
se zapravo i nije trebao jako koncentrirati da bi otkrio i...
U jednom je trenutku u njemu šiknula nada - možda su još
u automobilu! No tada, baš kad je ustajao da provjeri, sjetio se
...
4
Kutija, sa slikom Johnnie Walkera, monokliranog u pozi
"zar nisam glavni", bila je skoro prazna. Sam je prolistao tanki
...
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Stiven king  -  Cetiri iza ponoci 02
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Stiven king - Cetiri iza ponoci 02

274

Published on

Stiven Edvin King (engl. Stephen Edwin King, rođen 21. septembra 1947.) je američki pisac, scenarista, muzičar, kolumnista, glumac, filmski producent i režiser. King je do sada prodao preko 350 miliona primeraka svojih knjiga, a najpoznatiji je po svom radu u oblasti horor fantastike u kojima demonstrira izvrsno poznavanje istorije ovog žanra. Mnoge njegove priče adaptirane su u druge medije, kao što su filmovi, TV serije i stripovi. King je napisao i nekoliko knjiga pod pseudonimom Ričard Bakman (Richard Bachman), kao jednu kratku priču gde je potpisan kao John Swithen.

Published in: Education
0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total Views
274
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
1
Actions
Shares
0
Downloads
11
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

No notes for slide

Stiven king - Cetiri iza ponoci 02

  1. 1. 1
  2. 2. Stephen King: ČETIRI IZA PONOĆI 1 iza ponoći LANGOLIJERI 2 iza ponoći TAJNI PROZOR, TAJNI VRT 3 iza ponoći KNJIŽNIČKI POLICAJAC 4 iza ponoći SUNOV PAS 2
  3. 3. Stephen King ČETIRI IZA PONOĆI KNJIGA II 3
  4. 4. KNJIŽNIČKI POLICAJAC Posvećeno osoblju i članovima Javne knjižnice Pasadena 4
  5. 5. Tri iza ponoći Napomena uz roman "Knjižnički policajac" Onog jutra kad se počela zbivati ova priča, sa sinom sam Owenom sjedio za doručkom. Žena mi je već bila otišla na kat da se otušira i odjene. Dvije vitalne operacije, kao i svakoga jutra, već su bile obavljene: kajgana i novine. Willard Scott, koji nam je uključen u kuću pet dana tjedno, baš nam je pričao o nekoj dami iz Nebraske koja je upravo navršila sto i četvrtu, i vjerujem da smo Owen i ja razrogačili čitav par očiju. Drugim riječima, tipično radno jutro chez Kingovih. Owen se otrgnuo od sportske stranice taman koliko je bilo dovoljno da me upita idem li danas u grad - htio bi da mu donesem knjigu za školski referat. Ne sjećam se koja je to bila možda baš i Johnny Tremain ili Travanjsko jutro, roman Howarda Fasta o Američkoj revoluciji - no znam da je bilo baš jedno od onih djela koje nikad ne uspijevate ugrabiti u knjižari; stalno ili tek što je rasprodano, ili se čeka novo izdanje, ili je nešto prokleto treće. Predložio sam Owenu da je pokuša naći u gradskoj knjižnici, inače izvrsno opremljenoj. Bio sam siguran da je imaju. On je promrmljao nekakav odgovor ali su, s obzirom na područje mog zanimanja, te dvije riječi bile više no dovoljne da podbodu moju pozornost. Te su riječi bile "knjižnička policija". 5
  6. 6. Odložio sam svoju polovicu novina, pritisnuo MUTE na daljinskom upravljaču i pridavio Willarda usred njegova ekstatičnog izvješća o Georgijskom festivalu bresaka, pa zamolio Owena da bude tako ljubazan da mi to ponovi. On se sustezao, no ja sam navalio. Na koncu mi je rekao da ne voli posuđivati iz knjižnice jer se boji Knjižničke policije. On, dakako - požurio je dodati - zna da ona ne postoji, no to je jedna od onih priča koje ti se zavuku u podsvijest i otuda samo vrebaju. Čuo ju je od tetke Stephanie kad mu je bilo sedamosam godina, kad je bio mnogo lakovjerniji, no ona virka sve od tada. Što me, naravno, razveselilo, jer sam se kao klinac i sam bojao Knjižničke policije - bezlikih utjerivača koji ti mogu stvarno doći u kuću i odnijeti knjige koje si zakasnio vratiti. To je već samo po sebi prilično gadno... no što će biti ako, kad se pojave ti čudni predstavnici zakona, ne možeš pronaći spomenute knjige? Što onda? Što će onda oni učiniti? Što ti mogu uzeti da se namire za nestale primjerke? Prošlo je već mnogo godina otkako sam zadnji put razmišljao o njima (iako to sigurno nije bilo u djetinjstvu; jasno se sjećam kako sam o tome prije šest do osam godina raspravljao s Peterom Straubom i njegovim sinom Benom), no sad su mi se najednom vratila sva ta stara pitanja, istodobno i strašna i nekako draškava. Sljedeća sam tri-četiri dana proveo u razmišljanjima o Knjižničkoj policiji, i dok sam tako razmišljao, pred očima su mi počeli iskrsavati obrisi priče koja slijedi. Priče mi se i inače 6
  7. 7. najčešće događaju baš tako, no razdoblje promišljanja obično traje mnogo duže no u ovom slučaju. Kad sam je počeo, priča je imala naslov "The Library Police" ("Knjižnička policija") i nisam imao nikakve jasne predodžbe o tome kamo će me odvesti. Mislio sam da će to vjerojatno biti šaljiva priča, nešto poput strašila iz predgrađa kakve je skrpljivao pokojni Max Shulman. Na koncu konca, sama je zamisao doista i bila smiješna, zar ne? Mislim, Knjižnička policija! Kakva gluparija! Ali ono što sam pritom shvatio bilo je, međutim, nešto što sam već odranije znao: Strahovi iz djetinjstva znaju biti užasno uporni. Pisanje je čin samohipnoze, i u tom stanju često zna doći do potpune obnove davnih osjećaja, kad već odavno mrtvi strahovi najednom ustaju iz groba. Dok sam radio na ovoj priči, počelo mi se događati baš to. Ulazeći u nju znao sam da sam kao klinac volio knjižnicu - a i zašto ne? Bilo je to jedino mjesto na kojem je srazmjerno siromašni klinac poput mene mogao doći do svih željenih knjiga - ali kad sam počeo pisati, ponovno mi se ukazala dublja istina: ja sam je se i bojao. Bojao sam se da ću se izgubiti među mračnim policama, bojao sam se da će me zaboraviti u mračnom kutu čitaonice i na kraju me ostaviti zaključana preko noći, bojao sam se stare knjižničarke plave kose, s naočalama kao dna pivskih boca i s ustima skoro bez usana, žene koja bi te uštipnula za nadlanicu i prosiktala "Pssst!" ako bi slučajno zaboravio gdje se nalaziš i počeo glasno govoriti. I da, bojao sam se Knjižničke policije. 7
  8. 8. Počelo se zbivati ono što mi se dogodilo i s mnogo dužim djelom, romanom Christine. Nakon što sam u djelo zašao tridesetak stranica, iz situacije se počeo gubiti humor. Kad sam zašao pedeset stranica, čitava je priča uz škripu guma skrenula na mračna mjesta kojima sam prolazio tako često a o kojima sam ipak još tako malo znao. Napokon sam uspio pronaći i tipa za kojim sam tragao, i uspio podići glavu dovoljno visoko da mu se zagledam u nemilosrdne srebrene oči. Pokušao sam ti, vjerni štioče, prenijeti njegov portret, no možda on i neće biti isuviše vješt. Jer su mi se, shvatit ćeš, dok sam ga slikao, jako tresle ruke. 8
  9. 9. Glava prva Dubler 1 Za sve je, zaključio je kasnije Sam Peebles, bio kriv onaj prokleti akrobat. Da se akrobat nije napio baš u krivi čas, Sam se nikad ne bi uvalio u takvu nevolju. Zar nije dovoljno zlo, pomislio je s vjerojatno razumljivom gorčinom, već i to što je život tanko brvno preko beskrajne provalije, drvo preko kojeg moramo prijeći zavezanih očiju? Da, to jest zlo, ali ne i dovoljno zlo. Jer nas, gdjekad, netko još i gurne. No to je bilo tek kasnije. Najprije, čak i prije Knjižničkog policajca, bio je pijani akrobat. 2 U Junction Cityju, svakog zadnjeg petka u mjesecu u mjesnom se Rotary Clubu održavalo Govorničko veče. Posljednjeg petka u ožujku 1990. rotarijanci su po programu trebali čuti - i gledati - Čudesnog Joea, akrobata iz Cirkusa artističkih zvijezda i putujućeg karnevala Curry & Trembo. 9
  10. 10. Telefon na pisaćem stolu Sama Peeblesa iz tvrtke Nekretnine i osiguranje Junction City zazvonio je u četvrtak popodne, točno u četiri sata i pet minuta. Sam je digao slušalicu. Uvijek bi se javio baš on - ili Sam osobno ili Sam iz telefonske sekretarice, zato što je on u Nekretninama i osiguranju Junction Cityja bio vlasnik i jedini namještenik. Sam nije bio bogat, ali je bio u razumnoj mjeri sretan. Volio je pričati ljudima da se njegov prvi Mercedes nalazi još u prilično dalekoj budućnosti, ali da zato ima skoro novi Ford i da je vlasnik obiteljske kuće na Kelton Avenue. "A osim toga", volio bi dodati, "posao mi je čast, slast i pučko veselje", iako je o prvom, još više o drugom, a napose o trećem imao tek najdalje predodžbe. "Nekretnine i osiguranje Junction Ci..." "Sam, ovdje Craig. Akrobat je skrhao vrat." "Kako?" "Dobro si me čuo!" zakričao je Craig Jones duboko ojađenim glasom. "Akrobat je slomio svoj jebeni vrat!" "Oh", odgovorio je Sam. "Bogo moj." Razmislio je o tome na trenutak, pa oprezno upitao: "Je li mrtav?" "Ne, nije, ali što se nas tiče, isto je kao i da jest. Sad je prijeko u bolnici u Cedar Rapidsu, i vrat mu je umočen u deset kila gipsa. Ovaj me čas nazvao Billy Bright. Veli da je na matineju došao pijan kao smuk, pokušao izvesti salto-mortale, pa se dočekao izvan arene, i to na šiju. Billy veli da se čulo sve 10
  11. 11. do gore, do galerije, gdje je sjedio. Veli da je zvučalo kao kad nagaziš na zaleđenu lokvu." "Auh!" uskliknuo je Sam i sav se stresao. "Mene to ništa ne čudi. Na koncu konca... Čudesni Joe. Kakvo je to ime za cirkuskog artista? Hoću reći, Čudesni Randix, u redu. Čudesni Tortellini, ni to nije loše. Ali Čudeni Joe? Meni to zvuči kao prvoklasni primjer oštećenoga mozga na djelu." "Isuse, to je onda zbilja gadno." "To ti je jebeno govno pa još s vrhnjem, eto što je to. I tako sutra uvečer, stara kućo, nemamo govornika." Sam je već počeo žaliti što iz ureda nije otišao točno u četiri. Craig bi se uhvatio Sama-telefonske sekretarice, i to bi onda Samu-živom stvoru ostavilo malo više vremena za razmišljanje. A osjećao je da će mu uskoro doista trebati vremena za razmišljanje. Osjećao je i da mu ga Craig Jones neće dati baš nimalo. "Da", odgovorio je. "Čini mi se da je tako." Ponadao se da je to zazvučalo filozofski, ali i bespomoćno. "Kakva šteta." "Itekako jest", odgovorio je Craig, pa ubacio bombu. "Ali zato znam da ćeš biti sav sretan da uskočiš i popuniš prazninu." Ja? Craig, daj nemoj se zezati! Ja se ne znam ni prekobicnuti, a kamoli..." 11
  12. 12. "Mislio sam da bi mogao održati govor o važnosti nezavisnog poduzetništva za život malih gradova", nastavio je Craig Jones neumorno s presijom. "Ako ti to ne odgovara, možeš o bejzbolu. A propadne li i to, uvijek možeš spustiti hlače i malo publici mahati pimpilimpićem. Sam, ja nisam samo glava Govorničkog odbora - što bi već i samo po sebi bilo dovoljno zlo. Ali nakon što se Kenny odselio a Carl prestao dolaziti, Govornički odbor - to sam ja. Mislim, moraš mi pomoći. Sutra moram imati govornika. Jasno mi je da se u času nevolje u čitavom vražjem klubu mogu osloniti samo na petoricu, i da si ti jedan od njih." "Ali..." "Ti si, osim toga, i jedini koji još nikad nije uskočio u takvoj situaciji, i zato ti, dušo, već teče mandat." "Franck Stephens..." "... prva rezerva za momka iz sindikata kamiondžija, lani, kad je tipa porota proglasila krivim za prevaru, pa se nije mogao pojaviti. Sam - sad je na tebi red da se popneš na bačvu. Ne možeš me ostaviti na cjedilu, čovječe. Ti mi to duguješ." "Ali ja se bavim osiguranjem!" kriknuo je Sam. "A kad ne pišem police osiguranja, onda prodajem farme! Uglavnom bankama! Većina ljudi to smatra dosadnim! A oni koji taj posao ne smatraju dosadnim, smatraju ga odvratnim!" 12
  13. 13. "Sve to nema veze." Craig je sad krenuo da zada smrtonosni udarac, gazeći okovanim cipelama po Samovim sitnim proturazlozima. "Pri kraju večere svi će već biti pijani, i to ti je valjda jasno. Do subote ujutro neće se više sjećati nijedne riječi, a u međuvremenu, trebam nekoga tko će ustati i govoriti pola sata, i izbor je pao na tebe!" Sam se još malo nastavio protiviti, ali ga je Craig nastavio bombardirati imperativima, nemilosrdno ih stavljajući u kurziv. Trebam. Moraš. Duguješ mi. "U redu!" rekao je napokon. "U redu, u redu! Dosta!" "Pravi si!" uskliknuo je Craig. Glas mu je najednom bio pun sunca i duginih lukova. "Zapamti, ne mora biti duže od trideset minuta, plus možda još deset za pitanja. Ako ih itko bude imao. I ako ti se baš hoće, možeš i mahati pimpilimpićem. Čisto sumnjam da će to itko i opaziti, ali..." "Craig", rekao je Sam, "sad bi bilo dosta..." "O! Oprosti! Ftavit šu jevik va vube!" Sad je Craig, silno ushićen olakšanjem, hripavo zahihotao. "Čuj, zašto da ne zaključimo raspravu?" Sam je posegnuo za paketićem Tumova što ga je čuvao u ladici pisaćega stola. Najednom je pomislio da bi mu tog probavnog preparata u sljedeća dvadeset četiri sata moglo zatrebati poprilično. "Čini mi se da bih morao napisati govor." 13
  14. 14. "Shvatio", odgovorio je Craig. "I ne zaboravio - večera u šest, govor u sedam i trideset. Kako to vele u seriji Havaji, budi tamo! Aloha!" "Aloha, Craig", rekao je Sam i spustio slušalicu. Pa se zagledao u telefon. Osjetio je kako mu se u prsima polako diže vruć plin i uspinje mu se u grlo. Otvorio je usta i kiselo štucnuo - bio je to proizvod želuca koji je do prije pet minuta bio prilično smiren. I tako je pojeo prvi od Tumova kojih će, kako će se pokazati, biti još jako puno. 3 Te se večeri, umjesto da pođe na kuglanje, kako je nakanio, Sam Peebles zatvorio kod kuće u radnu sobu s tri žuta pravnička bloka, tri zašiljene olovke, kutijom Kenta i pakovanjem od šest limenki Jolta. Iskopčao je telefon iz zida, pripalio cigaretu i zapiljio se u žuti blok. Nakon pet minuta zurenja, na najgornju je crtu najgornjega bloka napisao: MALOGRADSKO PODUZETNIŠTVO: KRVOTOK AMERIKE Izgovorio je to naglas i zvuk mu se svidio. Mislim... možda mu se nije baš svidio, ali se svakako dalo podnijeti. Izgovorio je to još glasnije, pa mu se još više svidjelo. Malo više. Zapravo to baš i nije bilo baš tako dobro; bilo je to zapravo dudlanje velikog i dlakavog, ali je zato naslovima poput "Komunizam: 14
  15. 15. Pogibelj ili prijetnja" ubijalo govno u guzici. I Craig je imao pravo - većini će i tako u subotu ujutro glava biti tolika da se onoga što su čuli u petak uveče neće moći ni sjetiti. Marginalno ohrabren, Sam se latio pera. "Kad sam se iz manje-više uspješne metropole, grada Amesa, 1984. doselio u Junction City..." 4 "... i eto zašto vjerujem sada, baš kao što sam to vjerovao i tog bistrog rujanskog jutra 1984., da sitno poduzetništvo nije samo krvotok Amerike, već i bistra i iskričava krv čitavog zapadnog svijeta." Sam je zastao, zgnječio cigaretu u pepeljari na pisaćem stolu, pa se s nadom zagledao u Naomi Higgins. "I? Što ti se čini?" Naomi je bila lijepa mlada žena iz Proverbije, grada četiri milje udaljenog od Junction Cityja. Živjela je u podrtini od kuće uz rijeku Proverbiju sa svojom podrtinom od majke. Većina ju je rotarijanaca poznavala, i povremeno bi se nudile oklade o tome tko će se prije raspasti - kuća ili mati. Sam nije znao jesu li te oklade ikad bile i stvarno sklopljene, no sve ako i jesu, dobitnik još nije bio poznat. 15
  16. 16. Naomi je diplomirala na Poslovnom koledžu Iowa City, i iz svojega je stenograma znala izvući čitave i čitljive rečenice. S obzirom da je bila jedina žena u gradu obdarena tom vještinom, u ograničenoj je poslovnoj populaciji Junction Cityja za njom vladala velika potražnja. A osim toga je imala i iznimno dobre noge, što joj nije nimalo škodilo. Radila je ujutro pet dana u tjednu, za četiri muškarca i jednu ženu - dva odvjetnika, jednog bankara i dva trgovca nekretninama. Popodne bi se vraćala u svoju podrtinu od kuće, i kad se ne bi brinula za svoju podrtinu od majke, tipkala bi stenografirane diktate. Sam Peebles je Naomine usluge uživao svakog petka od deset do podne, ali je jutros odložio svu svoju korespondenciju - iako su neka od tih pisama upravo vapila za odgovorom - i upitao Naomi bi li rado nešto poslušala. "Mislim, naravno bih", odgovorila je Naomi. Izgledala je pomalo zabrinuto, kao da je pomislila da je Sam - s kojim se nekoliko puta sastala - možda kani zaprositi. Kad joj je objasnio da ga je Craig Jones mobilizirao da zauzme mjesto ranjenoga akrobata, te da želi da posluša njegov govor, ona se opustila i čitavu priču - svih dvadeset šest minuta - saslušala s laskavim zanimanjem. "Ništa se ne boj, budi iskrena", dodao je prije nego što je Naomi i stigla otvoriti usta. "Baš je dobro", odgovorila je ona. "Jako zanimljivo." "Ne, pusti to - nemoj me štedjeti. Istresi sve iz sebe." 16
  17. 17. "Ali već jesam. Zaista je dobro. Osim toga, kad počneš govor, svi će..." "Da, svi će već biti umlaćeni, znam." Ta perspektiva ga je spočetka tješila, ali ga je sad ispunjala laganim razočaranjem. Dok je samoga sebe slušao, pomislio je kako je taj govor zapravo jako dobar. "Ali ipak ima jedna stvar", rekla je Naomi zamišljeno. "Da?" "Malo je... kako da kažem... suh." "O", rekao je Sam. Uzdahnuo je i protrljao oči. Bio je budan od jedan u noći, najprije zbog pisanja, a potom zbog redigiranja. "Ali to se lako dade popraviti", umirila ga je Naomi. "Samo otiđi u knjižnicu i uzmi nekoliko knjiga." Sam je najednom osjetio oštar bol u potrbušju i dohvatio paketić Tumsa. Prekapanje literature zbog nekakvog glupavog rotarijanskoga govora? Rad u knjižnici? Ne bi li to ipak bilo za nijansu previše? Nikad još u životu nije bio u gradskoj knjižnici, i nije vidio nikakva razloga da to učini sada. Pa ipak, Naomi ga je slušala vrlo pažljivo, Naomi mu je htjela pomoći, i bilo bi vrlo nepristojno bar ne saslušati što mu ima reći. "Kakvih knjiga?" 17
  18. 18. "Pa znaš - knjige s onim cakama za oživljavanje govora. One su kao..." Naomi je tražila riječi. "Mislim, znaš onaj vrući umak koji ti po želji stavljaju u China Lightu?" "Da..." "E, to ti je kao to. Imaju zbirke viceva. A postoji i ona knjiga, Najdraže pjesme američkog naroda. Tu možda nađeš nešto za kraj. Nešto zanosno." "Zar postoje i pjesme o važnosti sitnog poduzetništva u američkom životu?" upitao je Sam sa sumnjom u glasu. "Kad im čitaš poeziju, ljudi se uznesu", rekla je Naomi. "Koga briga o čemu su one, Sam, a još manje zbog čega sve to." "I zbilja postoje zbirke viceva samo za govore?" Samu se to učinilo skoro nevjerojatnim, iako ga vijest da u knjižnicama postoje i knjige o takvim ezoterijama kao što su popravak malih motora i friziranje vlasulja ne bi iznenadila ni najmanje. "Da." "Kako znaš?" "Kad se Phil Brakeman kandidirao za Državni parlament, svo sam mu vrijeme tipkala govore", odgovorila je Naomi. "On je imao neku takvu knjigu. Ne mogu se sjetiti kako se zvala. Na um mi dolazi samo Vicevi za WeCu, a to, naravno, nije to." "Ne", suglasio se Sam, pa pomislio da bi nekoliko izabranih mrvica iz Viceva za Vecu, izazvalo urlanje i nezapamćen uspjeh. Ali je sad počeo shvaćati na što to Naomi cilja, i najednom mu 18
  19. 19. se počela dopadati misao da, unatoč nećkanju, nakon toliko godina živahnog zaobilaženja, posjeti i gradsku knjižnicu. Malo mirodija za staru govorčinu. Lijepo složite ostanjke; pretvorite mesnu štrucu u malo remek-djelo. A knjižnica je, napokon, samo knjižnica. Ako ne znaš kako naći to što te zanima, samo pitaj knjižničara. Za to su i plaćeni, zar ne? "Ali, u svakom slučaju, možeš to i ostaviti takvo kakvo je", rekla je Naomi. "Hoću reći, i tako će svi biti pijani." Pogledala je Sama ljubazno ali strogo, pa zirnula na sat. "Ostao nam je još jedan sat - da obavimo nekoliko pisama?" "Ne, mislim ne. A kako bi bilo da umjesto toga pretipkaš moj govor?" Već je bio odlučio da će odmor za ručak provesti u knjižnici. 19
  20. 20. Glava druga Knjižnica (I) 1 Za godina provedenih u Junction Cityju, Sam je kraj knjižnice prošao već stotine puta, ali ju je ovaj put stvarno i pogledao, pa otkrio nešto što ga je doista zapanjilo: zgrada mu je bila mrska već na prvi pogled. Javna knjižnica Junction City stajala je na uglu State Streeta i Miller Avenue, i bila je to četvrtasta granitna kutija s prozorima uskima kao puškarnice. Krov od škriljevca stršio je preko sva četiri zida, a kad bi se zgradi prišlo sprijeda, kombinacija uskih prozora i granice sjene što ju je bacao krov, davala joj je namršteno lice kamenog robota. U arhitekturi Iowe taj je stil bio prilično raširen, toliko uobičajen da mu je Sam Peebles, koji je tu već skoro dvadeset godina prodavao nekretnine, skovao i ime: srednjozapadna rugobika. U proljeće, ljeti i ujesen, odbojni bi izraz zgrade pomalo umekšali javori što su oko nje tvorili svojevrsni šumarak, ali sada, pri kraju ljute iowanske zime, javori su još bili goli, i knjižnica je izgledala kao predimenzionirana kripta. Nije mu se sviđala; počeo se osjećati nekako nelagodno, a da nije ni sam znao zašto. Ta bila je to, naposljetku, samo 20
  21. 21. knjižnica; nisu to bili kazamati inkvizicije. Pa ipak mu se, dok je napredovao pločnikom od pješčanika, kroz prsa popeo još jedan kiseli štucaj. U kojemu je bio i još jedan skriveni, slatkasti okus koji ga je podsjetio na nešto... nešto, vjerojatno, iz daleke prošlosti. Stavio je u usta Turn i već ga počeo drobiti, kad je najednom donio naglu odluku. Njegov je govor dovoljno dobar već i takav kakav jest. Nije baš sjajan, ali je sasvim dovoljno dobar. Na koncu konca, govorit će pred gradskim Rotary Clubom, ne pred Ujedinjenim narodima. Bilo bi mu već vrijeme da se s tim prestane igrati. Vratit će se u svoj ured i poraditi malo na poslovnim pismima koja je jutros zanemario. Već se počeo okretati, kad je pomislio: Baš je tup. Stvarno tup. I baš želiš da bude tup? U redu. Ali ako si pristao da održiš taj prokleti govor; zašto onda da ne bude kako Bog zapovijeda? Stajao je na pločniku knjižnice, namršten i neodlučan. Želio je od Rotaryja napraviti lijepo mjesto. Baš kao i Craig. I Frank Stephens. Većina je poslovne mlađarije Junction Cityja ismijavala njihove sastanke. Pa ipak su ih rijetko kad propuštali, a Sam je vjerovao da zna i zašto: bilo je to mjesto na kojem su se stvarale veze. Mjesto na kojem je tip poput njega mogao upoznati neke od ne baš premladih poslovnjaka iz Junction Cityja. Tipove poput Elmera Baskina, čija je banka predlani spasila od potonuća cestovni trgovinski centar u Beavertonu. Tipove poput Georgea Candyja - koji, kako vele, jednim telefonskim razgovorom može stvoriti tri milijuna dolara razvojnih investicija... ako odluči podići slušalicu. 21
  22. 22. Bili su tu i malogradski momci, srednjoškolci zaljubljeni u košarku, momci koji se šišaju kod Jimmy'sa, koji u krevet, umjesto u pidžami, odlaze u atlet-gaćicama i atlet-majicama, momci koji još piju pivo iz boce, momci koji se uveče u gradu, u Cedar Rapidsu, ne osjećaju ugodno ako nisu u potpunoj klupskoj uniformi Clevelanda. A to su također i glavni snagatori i drmatori Junction Cityja, a kad se sve zbroji i oduzme, nije li baš to razlog zbog kojega svakoga petka uveče ustrajno dolazi i Sam? I kad se sve izračuna, nije li baš to bio razlog zbog kojega je, nakon što je onaj glupi akrobat skrhao vrat, Craig nazvao kao da su mu svi đavli za petama? I htio bi da te opaze svi ti snagatori i drmatori... ali ne po tome što si zajebao stvar. Svi će već biti pijani, rekao je Craig, a Naomi je dala podršku gornjoj tvrdnji, ali je sad Samu najednom palo na um kako još nikad nije vidio Elmera Baskina da se poslužio ičim jačim od kave. Baš nijednom. I on vjerojatno nije jedini. Neki će od njih možda biti pijani... ali ne svi. A oni koji ne budu, mogli bi lako biti baš oni jedini koji nešto znače. Obavi to kako Bog zapovijeda, Sam, i možda samome sebi učiniš veliku uslugu. To nije baš sasvim nemoguće. Ne. I nije. Ne baš vjerojatno, to je istina, ali ne i nemoguće. A ima tu i još nešto, nešto izvan tajne politike, koja se možda pojavi na govoru u Rotary Gubu u petak uveče, no možda i ne: on se uvijek dičio time da sve radi najbolje što zna. Dobro, a ovo je samo nekakav tupi govorčić. I onda što? Ali i ovo je samo nekakva tupa malogradska knjižnica. Što praviš iz buhe slona? Čak nije ni obrasla grmljem. 22
  23. 23. Sam je ponovno krenuo pločnikom, ali je onda opet zastao i namrštio čelo. Bila je to čudna misao; i kao da je došla iz ničega. Čak nije ni obrasla grmljem - zašto bi to bilo važno? Nije to znao.... ali je zato znao da je ta misao na nj djelovala upravo magično. Njemu sasvim nesvojstveno nećkanje najednom je stalo, i on je još jednom krenuo naprijed. Uspeo se uz četiri kamene stube i na trenutak zastao. Zgrada se doimala nekako napušteno. Dohvatio je kvaku i pomislio: Kladim se da je zaključano. Kladim se da u petak popodne ne rade. U toj je misli bilo nešto što je djelovalo čudno umirujuće. Ali se staromodna pločica pod njegovom rukom ugnula, i teška su se vrata bučno zanijela unutra. Sam je stupio u mali foaje mramornoga poda, na šahovnicu crvenih i bijelih kvadrata. U središtu je tog predvorja stajao štafelaj. Na nj je bio postavljen znak; poruku je tvorila samo jedna riječ, ispisana vrlo krupnim slovima. TIŠINA! glasila je ona. Ne ŠUTNJA JE ZLATO ili MOLIMO ZA TIŠINU već je to bila samo jedna, blistava i sjajna riječ: 23
  24. 24. TIŠINA! "To sigurno", rekao je Sam. Te je riječi samo promrmljao, ali je prostorija bila silno akustična, tako da se njegovo tiho mrmljanje pojačalo do čangrizavoga gunđanja od kojeg se sav stresao. Učinilo se upravo kao da se od visokoga stropa odbilo u nj. U tom se trenutku osjetio kao da se ponovno našao u četvrtom razredu, i kao da ga se gospođa Glasters sprema pozvati na red što je bio neodgojen baš u najgori trenutak. Nelagodno se osvrnuo, napola očekujući da će iz glavne čitaonice doskakati prgavi knjižničar da vidi tko se to usudio profanirati tišinu. Daj prestani, za ime Božje. Četrdeset ti je godina. Stari, od četvrtog je razreda proteklo puno vremena. Samo što se tako nije i činilo. Ne sad, kad se našao tu. Tu je izgledalo kao da je četvrti razred upravo nadohvat ruke. Prešao je preko mramornoga poda lijevo od stalka i, nesvjesno prebacivši težište naprijed, kako mu pete mokasina ne bi tuckale, ušao u glavnu dvoranu Javne knjižnice Junction City. Sa stropa (bar šest metara višeg od stropa u foajeu) visjelo je mnoštvo staklenih kugli, no nijedna nije bila upaljena. Svjetlo je dopiralo iz dva velika, nagnuta stropna prozora. U sunčan bi dan oni dostajali da osvijetle prostoriju; mogli bi je čak učiniti i veselom i punom dobrodošlice. Ali je ovaj petak bio sumoran i oblačan, i svjetlo je bilo mračno. Kutovi su dvorane bili ispunjeni sumornom paučinom sjena. 24
  25. 25. Osjećaj koji je obuzeo Sama Peeblesa bio je osjećaj da tu nešto nije u redu. Kao da nije zakoračio samo kroz vrata i prešao foaje; činilo mu se kao da je ušao u neki drugi svijet, svijet koji ni po čemu ne sliči gradiću u Iowi koji je gdjekad volio, gdjekad mrzio, no najčešće naprosto uzimao zdravo za gotovo. Zrak je unutra bio nekako teži od normalnog, i kao da ni samo svjetlo nije provodio onako kako to čini normalni zrak. Tišina je bila debela kao deka. I hladna kao snijeg- U knjižnici nije bilo nikoga. Police s knjigama prostirale su se nad njim na sve strane. Kad je podigao pogled na stropne prozore i njihove križaljke armaturne žice, Samu se pomalo zavrtjelo u glavi, i stvorila se trenutna iluzija: učinilo mu se da stoji naglavce, da visi na petama nad dubokom četvrtastom jamom obloženom knjigama. Tu i tamo uz zidove su bile prislonjene ljestve, namontirane na tračnice i s gumenim kotačima za kretanje po podu. Jezero prostora između mjesta na kojem je stajao i stola za izdavanje knjiga na drugom kraju velike, visoke prostorije razbijala su dva drvena otoka. Jedan je od njih bio duga polica s klinovima za časopise. S nje su, na drvenim klinovima, visjele periodične publikacije, svaka u ovitku od prozirne plastike. Izgledali su kao kože čudnih životinja, ostavljene da se štave u nijemoj prostoriji. Natpis postavljen iznad police zapovjedao je: VRATI SVE ČASOPISE NA NJIHOVO MJESTO! 25
  26. 26. Lijevo od police s magazinima bila je druga s najnovijim romanima i publicistikom. Natpis iznad nje govorio je da se te knjige posuđuju na samo sedam dana. Sam je krenuo niz široki prolaz između polica s magazinima i sedmodnevnim knjigama, a pete su mu tuckale i odjekivale, unatoč svim njegovim nastojanjima da se giba nečujno. Otkrio je kako žali što se nije poveo za onim prvim porivom, pa se naprosto okrenuo na peti i vratio u ured. Prostorija je bila sablasna. Iako je na pisaćem stolu tiho brujao upaljeni mali, zaslonjeni mikročitač, nitko ga nije posluživao. A na stolu je stajala pločica, na kojoj je pisalo A. LORTZ ali od A. Lortza ili bilo koga drugog nigdje nije bilo ni traga ni glasa. Vjerojatno sjedi na zahodu i pregledava najnoviji broj Knjižničara. Sama je obuzela šašava želja da otvori usta i poviče: "Je li vam dobro, A. Lortz?" Ali ga je to brzo prošlo. Javna knjižnica Junction City nije bilo mjesto koje nadahnjuje na takve duhovite ispade. Samove su se misli najednom okrenule pjesmici iz djetinjstva. Ne smij se, miruj ko stup: počinje kvekerski skup. Tko pokaže jezik, zub, tog čeka globa teška. Ako ovdje pokažeš jezik ili zub, hoće li ti A. Lortz naplatiti kaznu? upitao se. Još se jednom osvrnuo, pustio da mu živčani završeci osjete ono nešto u tišini što je izazivalo mrštenje, i pomislio kako bi se o tome dala napisati knjiga. 26
  27. 27. Lišen najednom zanimanja za knjigu viceva ili Najdraže pjesme američkog naroda, ali zato i protiv volje dojmljen suzdržanom, snovitom atmosferom, Sam je krenuo prema vratima desno od sedmodnevnih knjiga. Natpis je nad vratima govorio da je to dječji odjel. Je li u takav zalazio dok je odrastao u St. Louisu? Vjerovao je da je to tako, ali su uspomene bile maglovite, daleke, i teško ih je bilo zadržati. Pa ipak, dok se približavao vratima dječjega odjela, u njemu se počeo stvarati nekakav čudan, sablastan osjećaj. Bilo je to skoro kao da se vraća kući. Vrata su bila zatvorena. Na njima je bila slika Crvenkapice kako gleda vuka u bakinu krevetu. Vuk je bio u bakinoj spavaćici i pod njezinom noćnom kapicom. Kezio je zube. S ogoljelih očnjaka cijedila se slina. Crvenkapičino je lice bilo izobličeno od upravo nezemaljskoga užasa, i na trenutak se učinilo da taj plakat ne samo daje naslutiti, već upravo javno obznanjuje da je sretni kraj priče - i zapravo svih bajki - samo ugodna laž. Roditelji možda i vjeruju u takve bedastoće, govorilo je Crvenkapičino lice, oboljelo od strave, ali maleni znaju istinu, zar ne? Prekrasno, pomislio je Sam. S takvim plakatom na vratima, kladim se da baš puno djece dolazi u knjižnicu. I kladim se da je najviše vole baš mališani. Otvorio je vrata i gurnuo glavu. Osjećaj nelagode najednom se izgubio; pogled ga je smjesta šarmirao. Plakat je na vratima, dakako, bio sasvim kriv, ali ono 27
  28. 28. iza njega izgledalo je sasvim u redu. Naravno da je kao dijete zalazio u knjižnicu; jedan je pogled na taj umanjeni svijet bio dostatan da mu obnovi sjećanja. Otac mu je umro kao mlad čovjek; Sam je bio jedinac zaposlene majke, koju je rijetko viđao osim nedjeljom i praznicima. Kad poslije škole ne bi uspio dobiti sponzora za kino - a što se događalo često - dobra je bila i knjižnica, i prostorija što ju je sad ugledao, vratila mu je te dane u naglo nadošlom valu nostalgije - nježne, i bolne, i na nekakav opskuran način zastrašujuće. Ono je bio mali svijet, a i ovaj je svijet bio malen; bio je to dobro osvijetljen svijet, čak i u najturobnije, najkišovitije dane, a takav je bio i ovaj. U ovoj prostoriji nije bilo ovješenih staklenih kugli; na lažnom su stropu bile fluorescentne cijevi, skrivene iza mliječnoga stakla. Sve su cijevi bile upaljene i sve sjene izgnane. Stolovi su bili podignuti samo šezdeset centimetara iznad poda; stolice su bile još bliže. U ovom bi svijetu odrasli bili uljezi, stranci koji izazivaju nelagodu. Ako bi pokušali sjesti za stol, on bi im se zaljuljao u krilu, a ako bi se pokušali napiti vode iz fontanice postavljene na krajnjem zidu, razbili bi glave. Ovdje se police nisu stirale u visinu, stvarajući neljubaznu varku perspektive, koja je kod preduga gledanja stvarala vrtoglavicu; strop je bio dovoljno nizak da stvori kućanski ugodnu atmosferu, no ipak ne toliko nizak da stvori dojam zagušenosti. Tu nisu bili redovi sumornih uveza, već knjige što su upravo kričale razuzdanim primarnim bojama: jarkim plavilima, crvenilima, žutilima. U ovom je svijetu doktor Seuss 28
  29. 29. bio kralj, Judy Blume kraljica, a svi su kraljevići i kraljevne živjeli u zlatnim dvorcima. Tu je Sam oćutio sve one stare osjećaje dobrodušne dobrodošlice poslije škole, osjetio kako knjige samo što ne mole da ih netko dira, premeće po rukama, pregledava, istražuje. Pa ipak je u te osjećaje bio primiješan i nekakav mračan, no slabiji okus. Najjasniji je osjećaj, međutim, bilo skoro čeznutljivo zadovoljstvo. Na jednom je zidu bila fotografija šteneta s velikim, zamišljenim očima. Pod njegovim licem, na kojem su se miješale tjeskoba i nada, stajala je jedna od najvećih svjetskih istina: TEŠKO JE BITI DOBAR. Na drugom je zidu bio crtež divljih patki kako se probijaju riječnim priobaljem prema trskom obraslom rubu vode. MJESTA ZA PAČIĆE! telalio je plakat. Sam je pogledao lijevo, i slabašni smiješak na usnama na trenutak se pokolebao, a potom i zamro. Na njemu je bio plakat s velikim, crnim automobilom što se žurno udaljavao od nečeg što je trebalo biti školska zgrada. Neki je mališan gledao kroz suvozačev prozor. Ruke su mu bile prilijepljene za staklo, a usta otvorena usred krika. U pozadini se - samo kao mutna, zlokobna sjena - nad volanom grbio muškarac, vozeći kao da su mu svi đavli za petama. A ispod slike je bilo ispisano: NIKAD NE SJEDAJ NEZNANCU U AUTO! Sam je shvatio da i taj plakat i slika Crvenkapice na vratima dječjeg odjela bude isti primitivni osjećaj strave, no za ovu je smatrao da izaziva veći nemir. Razumije se da djeca ne smiju 29
  30. 30. neznancima sjedati u auto, i naravno da ih tome treba podučiti, no je li baš to pravi način da se to istakne? Koliko je djece, upitao se, propatilo pošten tjedan noćnih mora samo zbog ovog plakata u izdanju gradske uprave? A bio je tu i još jedan, postavljen ravno pred knjižničarev stol, i taj mu je niz leđa poslao studen duboku kao siječanj. Na njemu su bili prikazani zapanjeni dječak i djevojčica, sigurno ne stariji od osam godina, kako se užasnuto odmiču od čovjeka u kišnom ogrtaču i sa sivim šeširom. On je bio visok najmanje tri metra; sjena mu je padala na podignuta dječja lica. Sjenu je bacao i obod njegova pustenog šešira, stil četrdesetih godina, a oči čovjeka u kišnom ogrtaču blistale su neumoljivo iz svojih mračnih dubina. Dok su tako pomno promatrale djecu, izgledale su kao komadići leda, obilježene sumornim pogledom Vlasti. Pružao je prema njima policijsku značku, na koju je bila prikačena zvijezda - bila je to nekakva čudna zvijezda, s bar devet krakova. A možda čak i čitavim tucetom. A poruka je ispod plakata glasila: KLONI SE KNJIŽNIČKE POLICIJE! DOBRI DJEČACI I DJEVOJČICE VRAĆAJU KNJIGE NA VRIJEME! Onaj mu je okus bio ponovno u ustima. Onaj slatkasti, neugodni okus. I onda mu se u glavi stvorila nastrana, zastrašujuća misao: Tog sam čovjeka već negdje vidio. Ali to je, naravno, smiješno. Ta zar nije? Sam je pomislio koliko bi ga taj plakat kao dijete uznemirio - i koliko bi jednostavnog, ničim zagađenog zadovoljstva ukrao 30
  31. 31. tom sigurnom zakloništu knjižnice - pa osjetio kako mu u prsima raste negodovanje. Zakoračio je prema plakatu da pažljivije pogleda tu čudnu zvijezdu, no istodobno iz džepa izvadio paketić Tumsa. Baš kad je jedan stavljao u usta, iza leđa mu se javio glas. "Dobar dan, vi, gospodine!" On je poskočio i okrenuo se, spreman da prihvati boj sa zmajem od knjižnice, sad kad se ovaj napokon odlučio pojaviti. 2 Zmaj se predstavio. Bila je to punačka, sijeda žena od možda pedeset pet godina. Gurala je kolica knjiga na nečujnim gumenim kotačima. Oko ugodna, nenaborana lica padala je sijeda kosa u urednim, frizerskim uvojcima. "Pretpostavljam da tražite mene", rekla je. "Je li vas ovamo uputio gospodin Peckham?" "Nisam vidio baš nikoga." "Ne? Onda je valjda već otišao kući", rekla je. "Što me zapravo i ne čudi, jer je petak. Gospodin Peckham dolazi svakog jutra oko jedanaest da obriše prašinu i pročita novine. On je pazikuća - samo na pol radnog vremena, naravno. Gdjekad ostane i do jedan - jedan i pol skoro svaki ponedjeljak, 31
  32. 32. jer je to dan u koji su i prašina i novine najdeblji - ali znate i sami kako su novine tanke u petak." Sam se nasmiješio. "Pretpostavljam da ste vi knjižničarka?" "Ja sam ta", odgovorila je gospođa Lortz i nasmiješila mu se. Ali se Samu učinilo da joj se pritom ne smiješe i oči; one su ga promatrale vrlo pažljivo, skoro hladno. "A vi ste..?" "Sam Peebles." "O, da! Nekretnine i osiguranje! To je vaš fah!" "Kriv po svim točkama optužnice." "Žao mi je što u glavnom odjelu niste našli nikoga - zacijelo ste pomislili da smo već zatvorili, i da je netko zabunom ostavio otvorena vrata." "Priznajem", odgovorio je, "ta mi je misao prošla kroz glavu." "Od dva do sedam na dužnosti bi nas trebalo biti troje", objasnila je gospođa Lortz. "U dva, znate, djeca počinju izlaziti iz škole - gimnazija u dva, obrtna škola u dva i trideset, srednja škola u dva četrdeset pet. Djeca su nam najvjernije mušterije, a i najdraže, bar što se mene tiče. Što volim te mališane. Nekad sam imala pomoćnika s punim radnim vremenom, ali nam je lani gradsko vijeće skresalo budžet za osam stotina dolara i..." Gospođa Lortz je skupila ruke i mimikom prikazala pticu koja odlijeće. Bila je to vrlo šarmantna i zabavna gesta. 32
  33. 33. I zašto ja onda, upitao se Sam, nisam ni šarmiran, niti me to imalo zabavlja? Plakati, pomislio je, valjda zato. Još je pokušavao u nekakav sklad dovesti Crvenkapicu, ono dijete što je vrištalo u automobilu, mrkoglednog knjižničkog policajca i tu nasmiješenu malogradsku knjižničarku. Ispružila je lijevu ruku - sitnu i punačku i okruglu kao i sve ostalo na njoj - ispružila sa savršenom, nepromišljenom samouvjerenošću. On joj je pogledao srednjak i opazio da je bez prstena; ona uopće i nije gospođa Lortz. Činjenica da je usidjelica učinila mu se posve tipičnom, posve svojstvenom malom gradu. Bila je, zapravo, skoro karikatura. Sam je prihvatio ispruženu ruku. "Vi, gospodine Peebles, još nikad niste bili u našoj knjižnici?" "Ne, nažalost ne. I molim vas, zovite me Sam." On baš nije znao želi li za tu ženu biti Sam ili ne, ali je on bio poslovni čovjek u malome gradu - i to trgovac, da budemo precizni - i zato je to nuđenje osobnog imena bilo skoro automatsko. "O, hvala, Sam." Čekao je da mu ona odgovori sličnim nuđenjem osobnog imena, ali ga je ona samo pogledala s očekivanjem. "Zapravo sam se uvalio u malu nevolju", rekao je Sam. "Govornik predviđen za večeras, u našem Rotary Clubu, doživio je nesreću, i..." "O, nezgodno!" 33
  34. 34. "Po mene koliko i za nj. Na mene ja pala kocka da preuzmem njegovo mjesto." "O-o!" rekla je gospođa Lortz. Glas joj je bio zabrinut, ali joj se koža oko očiju namreškala od veselja. Pa ipak Sam prema njoj ni dalje nije osjećao nikakvu toplinu, iako je bio čovjek koji se u pravilu brzo zagrijavao za ljude; bio je jedan od onih koji je imao malo bliskih prijatelja, no ipak osjećao kompulzivnu potrebu da započinje razgovore s neznancima u liftu. "Sinoć sam napisao govor i jutros ga pročitao djevojci koja mi dolazi hvatati diktat i tipkati poslovna pisma..." "Naomi Higgins, kladim se." "Da - kako ste pogodili?" "Naomi je stalna mušterija. Ona posuđuje mnogo romantičnih romana - Jennifer Blake, Rosemary Rogers, Paul Sheldon, takve autore." Spustila je glas i rekla: "Ona veli da je to za njezinu mamu, ali ja mislim da ih zapravo čita sama." Sam se nasmijao. Naomi je doista imala sanjive oči potajne čitačice ljubića. "No ja i bez toga znam da je ona ono što bi u velikom gradu nazvali pomoćnom činovnicom. A ovdje je, u Junction Cityju, čitava tajnička tvrtka. Činilo mi se razložnim pretpostaviti da je baš ona ta mlada žena o kojoj ste govorili." "Da. Moj joj se govor svidio - ili je bar tako rekla - ali joj se učinilo da je malo presuh. Zato mi je predložila..." 34
  35. 35. "Priručnik za govornike, mogu se kladiti!" "Mislim, nije se mogla sjetiti točnog naslova, ali mi to sigurno zvuči slično." Zastao je, pa upitao pomalo tjeskobno: "Ima li unutra i viceva?" "Samo tri stotine stranica", odvratila je žena. Ispružila je desnu ruku - i ona je bila nevina od prstenja kao i lijeva - pa ga njome potegla za rukav. "Samo ovuda." Za rukav ga je odvela do vrata. "Ja ću vam, Sam, riješiti sve vaše probleme. Nadam se samo da ćete nam sljedeći put doći i bez neke nove krize. Jest da smo mali, ali smo dobro opremljeni. Ili bar ja tako mislim, iako priznajem da sam pristrana." Prošli su kroz vrata i ušli u namrštene sjene glavne čitaonice. Gospođica Lortz je kvrcnula trima prekidačima kraj vrata, ovješene su se kugle osvijetlile i bacile meko žuto svjetlo koje je prostoriju učinilo mnogo veselijom. "Kad je oblačno, ovdje je tako sumorno", rekla je žena povjerljivim glasom koji kao da je govorio da smo sad u pravoj knjižnici. "Ali znate i sami koliko gradsko vijeće stalno prigovara zbog računa za struju na ovakvim mjestima... no ako i ne znate, kladim se da to bar slutite." "Slutim", suglasio se Sam, i sam spustivši glas skoro do šapta. "No to je pjesma u usporedbi s onim što moramo slušati o troškovima grijanja zimi." Zakovrnula je očima. "Lož-ulje je 35
  36. 36. tako skupo. A sve zbog tih Arapa... a vidite što im je sada palo na pamet - sad unajmljuju vjerske fanatike da ubijaju pisce." "To je doista malo pregrubo", odgovorio je Sam, i shvatio da, tko zna zbog čega, opet razmišlja o plakatu s onim dugajlijom - s onim kojemu je u legitimaciji ona čudna zvijezda, i čija sjena tako zlokobno pada na podignuta dječja lica. Pada po njima poput mračne mrlje. "I naravno, prtljala sam nešto po dječjem odjelu. Kad sam ondje, izgubim svaki osjećaj za vrijeme." "Ovo je vrlo zanimljivo mjesto", rekao je Sam. Kanio je nastaviti, pa se propitati za one plakate, ali ga je gospođica Lortz pretekla. Samu je bilo sasvim jasno tko zapovijeda ovim neobičnim kratkim izletom na jedan inače posve običan dan. "Možete se kladiti! A sad, dajte mi samo jednu minutu." Podigla je ruke i stavila mu ih na ramena - da to izvede morala je stati na prste - i u jednom je trenutku Samu kroz glavu prošla apsurdna misao da ga kani poljubiti. Ali, umjesto toga, ona ga je pritisla na drvenu klupu što je tekla s druge strane polica sa sedmodnevnim knjigama. "Ja odmah znam, Sam, gdje da potražim knjige koje vam trebaju. Ne trebam čak ni pogledati u kartice." "Mogu ih naći i sam..." "U to sam sigurna", prekinula ga je ona, "ali sad ste u odjelu posebnih publikacija, i ako to ičim mogu spriječiti, ne dam ljudima da mi se ovdje motaju. Tu izigravam šefa, ali ja uvijek 36
  37. 37. znadem ispružiti ruku i naći pravu stvar... barem tu. Ljudi su tako neuredni, znate, tako malo paze na red. Djeca su najgora, ali i odrasli počnu hopsati, samo ako ih pustite. Ništa ne brinite. Vraćam se u roku keks." Sam se nije kanio dalje protiviti, no sve da je i naumio, ne bi imao vremena. Jer je žena otišla. Sjedio je na klupi, još se jednom osjećajući kao četvrtoškolac... kao četvrtoškolac koji je ovaj put napravio nešto nevaljalo, kao da je bio nestašan i sad se za odmorom ne smije ići igrati s drugom djecom. Čuo je kako gospođica Lortz šeta po prostoriji iza knjižničareva stola, pa se zamišljeno osvrnuo. Oko njega nije bilo ničega osim knjiga - nije bilo čak ni kakvog starog penzionera koji čita novine ili prelistava magazin. Što je bilo nekako čudno. Nije, dakako, očekivao da će u jednoj malogradskoj knjižnici, u radni dan popodne, sve prštati od posla, ali da nema baš nikoga? Ali molim, pomislio je, bio je tu gospodin Peckham, no i on je pročitao novine i pošao kući. Strašno tanke novine u petak, znate. I tanka prašina. A onda je shvatio da je riječ gospođice Lortz jedino jamstvo da je gospodin Peckham uopće bio tu. To je istina - no zašto bi mu lagala? On to nije znao, i vrlo je dvojio da je to učinila, ali već sama činjenica da je doveo u pitanje iskrenost te milolike žene koju je netom upoznao, dovela mu je pred oči središnju zbunjujuću činjenicu tog susreta: ona mu se nije svidjela. S milim licem ili bez njega, nije mu se svidjela ni za krušnu mrvu. 37
  38. 38. To je zbog tih plakata. Tebi se ne bi svidio baš NITKO tko bi u dječju sobu stavio takve plakate. Ali sve to i nije važno, jer sve je to samo mali izlet. Uzmi knjige i put pod noge. Promeškoljio se na klupi, podigao pogled, pa na zidu ugledao moto: Ako želiš znati kako netko postupa sa svojom ženom i djecom, pogledaj kako postupa s knjigama. Ralph Waldo Emerson Samu se ni ova prodika nije hvatala srca. Iako baš nije znao zašto... osim možda zato što je pomislio da bi se od čovjeka, pa makar on bio i knjiški crv, moglo očekivati da se prema svojoj obitelji odnosi bar malo bolje nego prema svom štivu. Taj moto, ispisan zlatnim listićima na lakiranoj hrastovoj dasci, ipak ga je nastavio gledati odozgo i strogo, kao da mu poručuje da bi o tome mogao još jednom razmisliti. Ali prije nego što je to mogao učiniti, vratila se gospođica Lortz, podigla preklop kraj stola za izdavanje knjiga, prošla kroz pregradu, pa ponovno za sobom uredno spustila preklop. "Mislim da sam vam pronašla baš ono što vama treba", rekla je veselo. "Nadam se da ćete se složiti." Pružila mu je dvije knjige. Jedna je bila Priručnik za govornike, pripremio Kent Adelmen, a druga je bila Najdraže pjesme američkog naroda. Građu ove potonje, sudeći po ovitku (koji je opet, sa svoje strane, bio zaštićen jakim plastičnim 38
  39. 39. nadovitkom), nije samo uredila, nego upravo odabrala izvjesna Hazel Felleman. "Pjesme o životu!" obećavao je ovitak. "Pjesme o domu i majci! Pjesme smijeha i nestašnosti! Pjesme koje najčešće traže čitatelji New York Times Book Reviewa!" Potom se izvješćivalo i o tome kako je Hazel Felleman "uspjela staviti prst na puls poezije američkog naroda". Sam ju je pogledao pomalo sumnjičavo, i ona mu je bez muke pročitala misli. "Da, znam, izgledaju pomalo staromodno", rekla je. "Napose danas, kad su svi šiznuli za knjigama o tome kako da si čovjek sam pomogne. Sigurna sam, da sad odete u koju od filijalnih knjižara u centru Cedar Rapidsa, da biste našli tucet knjiga za pomoć govornicima-početnicima. Ali nijedna, Sam, ne bi ovima bila ravna. Ja zaista vjerujem da su one najbolja pomoć na svijetu ljudima koji se tek upućuju u umijeće javnoga govorenja." "Drugim riječima, amaterima", odgovorio je Sam i široko se nasmiješio. "Mislim, da. Uzmimo, recimo Najljepše ljubavne pjesme. Drugi dio knjige - koji počinje na stranici šezdeset petoj, ako me još služi pamćenje - zove se 'Inspiracija'. Tu ćete, Sam, zacijelo naći nešto što će biti prikladan vrhunac vašeg kratkog govora. I otkrit ćete da će vaši slušatelji zapamtiti dobro odabran stih čak i ako zaborave sve drugo. Napose ako su malo..." "Pripiti", rekao je on. 39
  40. 40. "Opušteniji je riječ kojom bih se ja radije poslužila", odgovorila je ona s blagim prijekorom, "iako pretpostavljam da ih poznajete bolje od mene." Pogled, međutim, kojim ga je prostrijelila, dao mu je znati da je to rekla samo zbog urođene pristojnosti. Podigla je Priručnik za govornike. Na ovitku je bio karikaturni crtež dvorane okićene zastavama. Za stolovima s pićem sjedila su mala, staromodno odjevena društvanca. Svi su se benavili. Čovjek za govornicom - također u smokingu i očito prigodni govornik - smiješio im se široko i pobjedonosno. Očito je postigao gromoglasan uspjeh. "Na početku je dio koji se bavi teorijom prigodnih govora", rekla je gospođica Lortz, "ali kako nemam dojam da vi iz toga kanite napraviti karijeru..." "Dobro ste shvatili", gorljivo se suglasio Sam. "... savjetovala bih vam da odmah prijeđete na srednji odjeljak, koji se zove 'Živahno govorenje'. Tu ćete naći priče i viceve podijeljene u tri kategorije: 'Na početku opustiti', 'Na sredini omekšati', 'Na kraju dokrajčiti'." Zvuči kao kakav priručnik za žigola, pomislio je Sam, ali to nije i izrekao. Ona mu je ponovno pročitala misli. "Zvuči, pretpostavljam, pomalo kao aluzija - no te su knjige napisane u jedno jednostavnije, nevinije doba. Koncem tridesetih, da budem točna." 40
  41. 41. "Da, mnogo nevinije, doista", odgovorio je Sam i pomislio na napuštene farme u krajevima gdje je vjetar otpuhao humus, djevojčice u haljinama od vreća za brašno i otrcana, nabacana Hooverova sela, okružena policijom što vrti pendrecima. "Ali obje te knjige još pale", rekla i kucnula ih da naglasi riječi, "a to u poslovima i jest ono najvažnije, nije li tako, Sam? Rezultati!" "Da... mislim da da." On ju je pogledao zamišljeno, a gospođica Lortz je zadigla obrve - možda pomalo kao da se brani. "Peni za vaše misli", rekla je. "Razmišljao sam o tome kako mi se to kao odraslom rijetko kad dogodilo", rekao je. "Ne kažem nikad, to nisam rekao, ali rijetko. Došao sam ovamo po nekoliko knjiga da malo oživim svoj govor, a vi mi donosite baš to po što sam došao. Kako se to često zbiva u svijetu u kojem čovjek obično ne može dobiti ni par dobrih janjećih odrezaka u dućanu kad mu se baš prohtiju?" Ona se nasmiješila. Smiješak kao da je odavao istinsko zadovoljstvo... samo što je Sam još jednom opazio da joj se pritom ne smiješe i oči. Činilo mu se da one nisu ni promijenile izraz sve otkako ju je prvi put ugledao - i ona njega - na dječjem odjelu. One su samo nastavljale promatrati. "Čini mi se da sam upravo dobila kompliment!" "Jest, gospo, jeste." 41
  42. 42. "Hvala, Sam. Hvala najljepša. Vele da laskanje otvara svaka vrata, no bojim se da ću vas ipak morati zamoliti za dva dolara." "Dva dolara?" "Toliko se plaća za izdavanje kartice za odrasle", rekla je, "ali zato vrijedi tri godine, a produženje stoji pedeset centi. Onda, jesmo li se pogodili?" "Čini mi se prihvatljivo." "Onda krenite ovuda", rekla je, i Sam je pošao za njom do stola za izdavanje. 3 Dala mu je da ispuni karticu - na nju je napisao ime, adresu, telefonske brojeve, gdje radi. "Vidim da živite na Kelton Avenue. Krasno!" "Mislim, i ja je volim." "Tamo su kuće velike i lijepe - trebali biste se oženiti." On se malo trgnuo. "Kako znate da nisam oženjen?" 42
  43. 43. "Isto onako kao i vi za mene", odgovorila je ona. Smiješak joj se mrvicu prolukavio, postao pomalo mačji. "Ništa na trećem lijevo." "O", odgovorio je on nezgrapno, pa se nasmiješio. To nije bio njegov uobičajeni iskričavi smiješak, i osjetio je kako su mu se zažarili obrazi. "Dva dolara, molim." Dao joj je dva puta po jedan. Otišla je do pisaćeg stolića na kojem je stajao vremešni pisaći stroj otvorene konstrukcije, pa kratko zatipkala po jarko narančastoj kartici. Donijela ju je do kartotečnoga stolića, kitnjasto se potpisala pri dnu, pa mu je gurnula preko stola. "Provjerite jesu li svi podaci točni." Što je Sam i učinio. "Dobro je." Osobno joj je ime, kako je opazio, bilo Ardelia. Lijepo ime, i prilično neobično. Ona je uzela člansku karticu - prvu još od koledža, a kad malo promisli, i tom se zapravo služio jako malo - pa je stavila pod mikrofilmski snimač kraj kartica što ih je uzela iz džepića knjiga. "Ove možete zadržati samo tjedan dana, jer su to posebne publikacije. Tu sam kategoriju izmislila sama, za knjige koje se puno traže." "Priručnici za govornike-početnike se puno traže?" "Da, oni, kao i knjige o popravljanju vodovoda, jednostavnim mađioničarskim trikovima, društvenoj etiketi... 43
  44. 44. Iznenadili biste se kakve sve knjige ljudi traže kad se nađu u stisci. Ali ja znam." "Kladim se da znate." "Sam, ja sam u tom poslu već dugo, jako dugo. I ove se knjige ne mogu produžiti, zato se pobrinite da ih dobijem do šestog travnja." Podigla je glavu, i svjetlo joj je bljesnulo u očima. Sam se na to zamalo nije ni obazreo, proglasivši to migom... Ali to nije bilo to. Bio je to sjaj. Plosnati, tvrdi sjaj. U jednom se trenutku učinilo da su joj u oba oka niklani novčići. "Ili?" upitao je, i najednom vlastiti smiješak nije više osjećao kao smiješak - osjećao ga je kao masku. "Ili ćemo vam poslati knjižničkog policajca", odgovorila je ona. 4 Pogledi su im na trenutak ostali prikovani, i Sam je pomislio kako je sad ugledao onu pravu Ardeliju Lortz, i u toj ženi nije bilo baš ništa ni šarmantno ni meko niti usidjeličkoknjižničarsko. Ta bi žena mogla stvarno biti opasna, pomislio je pa odbacio tu misao, pomalo zbunjen. Sumoran dan - i vjerojatno pritisak skorašnjega govora - počeli su na nj djelovati. Opasna je kao kompot od bresaka... ali nije to ni zbog sumornoga dana ni zbog večerašnjeg sastanka rotarijanaca. To je zbog tih prokletih plakata. 44
  45. 45. Stavio je Priručnik za govornike i Najdraže pjesme američkog naroda pod mišicu i već su došli skoro do vrata prije nego je shvatio da ga to ona ispraća. Čvrsto je spustio nogu i stao. Ona ga je iznenađeno pogledala. "Smijem li vas nešto upitati, gospođice Lortz?" "Naravno, Sam. Zato i jesmo ovdje - da odgovaramo na pitanja." "Tiče se dječjeg odjela", rekao je, "i plakata. Neki su me iznenadili. Skoro šokirali." Očekivao je da će to, kad mu izađe iz usta, zazvučiti poput onoga što bi baptistički propovjednik mogao reći o primjerku Playboy što ga je ugledao među ostalim magazinima na klupskom stoliću svog župljana, ali to uopće nije zazvučalo tako. To je zato, pomislio je, što tu nije riječ ni o kakvom konvencionalnom osjećaju. Jer sam zaista šokiran. Nipošto zamalo, nego baš zaista. "Plakata?" upitala je, namrštila, a onda joj se čelo razvedrilo. Nasmijala se. "O! Zacijelo mislite na knjižničkog policajca... i Glupoga Gustava, naravno." "Glupoga Gustava?" "Sjećate se plakata na kojemu piše NIKAD NE SJEDAJ NEZNANCU U AUTO? Tako djeca zovu dječaka na slici. Onoga koji se dere. Zovu ga Glupim Gustavom - vjerojatno prema njemu osjećaju prezir, jer je bio tako glup. I mislim da je to vrlo zdravo, a vi?" 45
  46. 46. "On se ne dere", rekao je Sam polagano. "On vrišti." Žena je slegnula ramenima. "Dere se, vrišti, u čemu je razlika? Nijedno se od toga ovdje ne čuje baš često. Djeca su jako dobra - poštuju starije." "Mogu se kladiti", odgovorio je Sam. Sad su se već bili vratili u foaje, i njemu je pogled pao na natpis na štafelaju, natpis koji nije glasio ŠUTNJA JE ZLATO ili MOLIMO ZA TIŠINU nego je, umjesto svega bespogovorni imperativ: toga, nudio samo jedan TIŠINA! "A, osim toga, sve to ovisi o interpretaciji, zar ne?" "Valjda", odgovorio je Sam. Osjetio je da ga žena navodi - i to vrlo djelotvorno - prema točki u kojoj više neće imati moralnoga oslonca, i tako će bojište dijalektike ostati Ardeliji Lortz. Stvarala je dojam da je na to već navikla, i od toga ga je obuzela nekakva tvrdoglavost. "Ali ti su mi plakati zaista baš jako upali u oči." 46
  47. 47. "Doista?" upitala je ona uljudno. Sad su zastali kraj vanjskih vrata. "Da. Nekako jezivo." Sabrao se pa izrekao što je o tome doista mislio. "Nije primjereno mjestu na kojem se skupljaju mala djeca." Otkrio je da to još uvijek ne izgleda kao filistarsko moraliziranje, ili bar ne njemu, i to mu je donijelo olakšanje. Ona se smiješila, i taj ga je smiješak srdio. "Vi, Sam, niste prvi koji je izrazio takvo mišljenje. Odrasli koji nemaju djecu ne zalaze baš često na dječji odjel, ali to ipak čine s vremena na vrijeme - stričevi, tetke, dečko kakve samohrane majke kojemu je zapalo u dužnost da dostavi klince... ili ljudi poput vas, Sam, koji traže mene." Ljudi u stisci, govorile su njene hladne plavičasto-sive oči. Ljudi koji dolaze po pomoć i tada, nakon što smo im pomogli, ostanu još malo da kritiziraju kako mi vodimo ovu Javnu knjižnicu Junction City. Kako ja vodim ovu Javnu knjižnicu Junction City. "Sigurno mislite da sam istrčao pred rudo", rekao je Sam raspoloženo. Iako se tako nije i osjećao - najednom se uopće nije osjećao tako - no to je bila samo još jedna tajna zanata, to ovijanje dobrim raspoloženjem kao oklopom. "Ne, ni najmanje. Samo što vi to ne razumijete. Ljetos smo, Sam, napravili malu anketu - bio je to dio našeg godišnjeg ljetnog čitalačkog programa. Mi ga zovemo Ljetni žar Junction Cityja, i svako dijete dobije po jedan glas za svaku knjigu koju pročita. To je, znate, jedna od naših najodgovornijih zadaća." 47
  48. 48. Mi oboje znamo što to zapravo radimo, govorio mu je njen nepomični pogled. A ja sam vrlo pristojna, zar ne? S obzirom da ste vi, koji tu niste ni bili nikad u životu, samo povirili nosom i odmah počeli mitraljirati prigovore. Sam je sad počeo baš jako osjećati da se našao na krivoj strani. Dijalektičko bojište još nije pripalo toj Lortzovoj - ili bar ne još posvema - ali je ipak shvatio da je kod njega već počelo povlačenje. "I prema toj anketi, ljetos je od svih filmova djeci bila najdraža Strava u Ulici brijestova, dio 5. Njihova najdraža rock družina zove se Guns n' Roses - a u najvećem je usponu nešto što se zove Ozzy Osbourne, a kojega, koliko sam shvatila, bije glas da na svojim koncertima odgriza glave živim životinjama. Najdraži im je roman originalno broširano izdanje Labuđega pijeva. To je stravnjak nekog Roberta McCammona. Ne možemo ga se nakupovati. Čitaju ga toliko, da svaki novi primjerak već za nekoliko tjedana izderu u krpice. Jedan sam primjerak stavila u vinilni ovitak, ali su ga, naravno, ukrali. Netko od one zločeste djece." Napućila je usne i one su se razvukle u tanku crtu. "U najvećem je usponu roman o incestu i djecoumorstvu zvan Cvijeće na tavanu. I taj je šampion već pet godina zaredom. Nekoliko ih je čak spomenulo i Gradić Peyton!" Strogo ga je pogledala. "Ja osobno još nikad nisam pogledala nijedan film iz serije Strava u Ulici brijestova. Nikad nisam ni čula, ni poželjela čuti, 48
  49. 49. za ploču Ozzyja Osbournea, baš kao što nemam ni želju da pročitam roman Roberta McCammona, Stephena Kinga ili V. C. Andrewsa. Slutite na što ciljam, Sam?" "Donekle. Hoćete reći da ne bi bilo u redu da..." Uzmanjkala mu je riječ, potražio ju je i našao. "... da djeci diktiramo ukus." Blistavo se nasmiješila - smiješilo se sve osim očiju, u kojima kao da su se opet pojavili nikleni novčići. "To je dio priče, ali ne i čitava priča. Plakate na dječjem odjelu - i one lijepe, nesporne, i one koji su vas ražestili poslali su nam iz Knjižničke udruge Iowa. KUI je članica Srednjezapadne knjižničke udruge, a ova je opet član Nacionalne udruge knjižnica, koja većinu proračuna pokriva iz poreza. Od gospodina Constanta Fonde - što će reći od mene. I vas." Sam se prebacio s noge na nogu. Nije mu se dalo potrošiti popodne na slušanje predavanja na temu Kako za vas radi vaša knjižnica, no nije li to sam tražio? Čini se da jest. U svemu je bio siguran samo u jedno: da mu se Ardelia Lortz iz trenutka u trenutak sve manje dopada. "Knjižnička udruga Iowa šalje nam svaki drugi mjesec letak s reprodukcijama četrdesetak plakata", nastavila je gospođica Lortz neumorno. "Pet možemo izabrati besplatno, svaki dodatni stoji tri dolara. Vidim Sam, da vam se nekamo žuri, ali vam to zaista moram objasniti, a napokon se i primičemo srži stvari." "Ja? Uopće mi se ne žuri", odgovorio je Sam nestrpljivo. 49
  50. 50. Ona mu se nasmiješila i otkrila zube tako pravilne da su mogli biti samo umjetni. "Mi imamo i Odbor dječjeg odjela", rekla je. "I tko je u njemu? Pa naravno, djeca! Devet na broj. Četiri studenta, tri srednjoškolca i dva gimnazijalca. Uvjet je prosječna ocjena vrlodobar. Oni su odabrali neke od novonaručenih knjiga, a kad smo jesenas mijenjali unutrašnje uređenje, oni su izabrali neke nove zavjese i stolove... i oni, naravno, odabiru i plakate. To je, kako reče jedan od naših najmlađih odbornika, 'najzabavnije od svega'. Je li vam sada jasno?" "Da", odgovorio je Sam. "Klinci su izabrali Crvenkapicu, Glupog Gustava i Knjižničkog policajca. Vole ih zato što su jezivi." "Tako je!" rekla je ona i zasjala od zadovoljstva. Njemu je najednom bilo svega dosta. Bilo je to zbog nečeg u toj knjižnici. Nije to bilo baš zbog plakata, pa ni knjižničarke, nego baš zbog same knjižnice. Najednom je knjižnica postala nekakav teški, podivljali opiljak zabijen duboko u bedro. Bez obzira što to bilo i zbog čega to bilo... bilo mu je dosta. "Gospođice Lortz, zar vi na dječjem odjelu držite Stravu iz Ulice brijestova, dio 5? Ili izbor iz albuma Guns n' Roses i Ozzyja Osbournea?" "Sam, niste shvatili", počela je strpljivo. "A što je s Gradićem Peytonom? Držite li na dječjem odjelu i tu knjigu samo zato što su je tražili neki klinci?" 50
  51. 51. No još dok je to izgovarao, pomislio je No čita li još ITKO tu starudiju? "Ne", odgovorila je ona, i on je vidio kako joj se u obraze uspinje zlovoljno rumenilo. To nije bila žena navikla da netko dovodi u pitanje njezine sudove. "Ali zato držimo priče o provalama, zlostavljanju djece i pljački. Govorim, naravno, o 'Zlatokosoj i tri medvjedića', 'Ivici i Marici', 'Grašku do neba'. Očekivala sam, Sam, da bi čovjek poput vas mogao pokazati malo više razumijevanja." Čovjek u stisci, to si mislila reći, pomislio je Sam, no baš me briga, draga damo - ne plaća li te grad da radiš baš to? A onda se pribrao. Nije znao točno što joj to znači "čovjek poput vas", a nije to ni želio doznati, ali je shvatio da se ta rasprava već skoro otrgla iz ruku - i pretvorila u prepirku. Došao je ovamo po malo začina da ga pospe po svom govoru, a ne da se sa šeficom knjižnice koska oko dječjeg odjela. "Ispričavam se ako sam vas čime uvrijedio", rekao je, "a sad stvarno moram ići." "Da", rekla je ona. "Neću vas zadržavati." Tvoja se isprika ne prihvaća, telegrafirale su mu njezine oči. Ne prihvaća se nikako. "Pretpostavljam", rekao je on, "da sam malo nervozan zbog svog govorničkog debija. I sinoć sam do kasno u noć radio na tome." Nasmiješio se svojim dobrim, starim dobrodušnim smijehom marke Sam Peebles i podigao torbu za spise. Ona se malo slegnula - samo malo - ali oči su joj i dalje nastavile pucketati kao bičevi. 51
  52. 52. "Sasvim vas razumijem. Mi smo ovdje na usluzi građanina i, dakako, uvijek spremni saslušati konstruktivnu kritiku poreznih obveznika." Tu je riječ, konstruktivnu, jasno naglasila, ne bi li mu tako, pretpostavljao je, stavila do znanja da je njegova bila sve prije nego takva. Sad kad je to bilo gotovo, osjetio je želju - gotovo potrebu da sve dovede u red, da to zagladi kao pokrov na dobro raspremljenom krevetu. I to je, pomislio je, spadalo u njegove poslovne navike... ili u poslovnu mimikriju. I najednom mu je na um došla čudna misao - da bi večeras zapravo trebao govoriti o svom susretu s Ardelijom Lortz. On je o malogradskom srcu i umu govorio više od čitavog njegovog napisanog govora. U njemu sve baš ne bi bilo jako laskavo, ali govor sasvim sigurno ne bi bio suh. I on bi proizveo zvuk kakav se rijetko čuje petkom uveče, za govora u Rotary Clubu srebrni jek istine. "Mislim, bili smo malo temperamentni", čuo je vlastiti glas i vidio kako mu se ruka diže. "Čini mi se da sam malo prešao granicu. Nadam se da mi nećete zamjeriti." Ona mu je dotakla ruku. Bio je to kratak, simboličan dodir. Hladna, glatka put. Neugodna, na neki način. Kao da se rukuje sa stalkom za kišobrane. "Ni najmanje", odgovorila je ona, ali su njezine oči nastavile pričati drukčiju priču. "Onda dobro... Snaći ću se već nekako." 52
  53. 53. "Da. I ne zaboravite, Sam - ove samo na tjedan dana." Podigla je prst. I uredno lakiranim prstom pokazala knjige što ih je držao u ruci. I nasmiješila se. Sam je u tom smiješku otkrio nešto što ga je strašno uznemiravalo, no da mu je bilo o glavu, ne bi mogao točno reći što je to bilo. "Ne bi mi bilo drago da vam moram poslati knjižničkoga žbira." "Ne", suglasio se se Sam. "Ne bi bilo ni meni." "Onda u redu", rekla je Ardelia Lortz, i dalje se smiješeći. "Ne bi vam bilo drago." 5 Na pola staze, lice tog djeteta što vrišti (Glupi Gustav, djeca ga zovu Glupi Gustav, mislim da je to jako zdravo, zar ne?) najednom mu je ponovno došlo pred oči, a s njim je došla i misao - jedna dovoljno i jednostavna i praktična da ga zaustavi na mjestu. A glasila je: Pod uvjetom da se dječjoj poroti dade pravo da bira plakate, ona bi lako mogla izabrati i takav... no zar bi ijedna Knjižnička udruga, pa bila ona za Iowu, za Srednji zapad ili za čitavu zemlju, ikad takav plakat i stvarno poslala? Sam Peebles je pomislio na preklinjuće ruke prilijepljene za nemilosrdno, zasužnjujuće staklo, na usta što vrište u agoniji, i najednom otkrio da bi u to jako teško mogao povjerovati. Da u to uopće ne bi mogao povjerovati. 53
  54. 54. I Gradić Peyton. Što ćemo s tim? Vjerovao je da je na taj roman zaboravila i većina odraslih posjetitelja knjižnice. Vjeruje li on zaista da su njihova djeca - dovoljno mlada da posuđuju na dječjem odjelu - ponovno otkrila taj prastari ostatak? Ni u to ne mogu povjerovati. Nije baš nimalo želio primiti i drugu dozu gnjeva Ardelije Lortz - i prva mu je bila više no dovoljna, a nešto mu je govorilo da se njezino dugme nije okrenulo do pune glasnoće no te su misli ipak bile dovoljno glasne da ga natjeraju da se okrene na peti. Ona se izgubila. Vrata su knjižnice bila zatvorena, okomiti otvor usta na zamišljenom granitnom licu. Sam je ostao stajati tako još jedan trenutak, pa požurio prema automobilu, parkiranom na rubniku. 54
  55. 55. Glava treća Samov govor 1 Bio je to gromki uspjeh. Počeo je s vlastitom adaptacijom dvije anegdote iz poglavlja "Na početku opustiti" iz Priručnika za govornike jedna je bila o farmeru koji je htio svoje proizvode prodavati na veliko, a druga o prodaji smrznutih obroka Eskimima - a trećom se poslužio za sredinu (koja je bila doista suha kao Sahara). Još je jednu dobru našao u poglavlju "Na kraju dokrajčiti", i već je počeo prepisivati, kad se sjetio Ardelije Lortz i Najdražih pjesmama američkog naroda. I otkrit ćete da će vaši slušatelji zapamtiti dobro odabran stih čak i ako zaborave sve drugo, kazala mu je ona, i tako je Sam u poglavlju "Inspiracija" pronašao zgodnu i kratku pjesmicu, baš kao što mu je rekla. Spustio je pogled na podignuta lica svojih drugova rotarijanaca i rekao: "Pokušao sam vam navesti bar poneki od razloga zbog kojih živim i radim u gradiću kakav je Junction City, i nadam se da je u tome bilo bar nekakve logike. Ako nije, onda teško meni." 55
  56. 56. Tu je izjavu popratio grohot dobrodušnoga smijeha (kao i dašak skoča pomiješana s burbonom). Sam se obilato znojio, ali se zapravo osjećao sjajno, i čak počinjao vjerovati da bi se iz svega toga još i mogao izvući živ i zdrav. Mikrofon je sam od sebe zapištao samo jednom, nitko nije izišao, nitko se nije na nj nabacio hranom, i samo je nekolicina zatulila - no i to dobrodušno. "Mislim da je sve ono što sam htio reći pjesnik Spencer Michael Free sažeo bolje no što bi to meni ikada uspjelo. Vidite, skoro sve što mi prodajemo u našem sitnom poduzetništvu može se u velegradskim centrima i robnim kućama u predgrađu dobiti mnogo jeftinije. Te se trgovine vole hvastati kako u njima možete kupiti sve robe i usluge koje bi vam ikad mogle zatrebati, a povrh svega dobijete i besplatno parkiranje. I mislim da su gotovo u pravu. Pa ipak ima bar još nešto što malogradski poduzetnik može ponuditi, a što robne kuće i supermarketi ne mogu, a to je baš ono o čemu u svojoj pjesmi govori gospodin Free. Ona nije duga, ali govori mnogo. A glasi ovako. Dodir je ljudski jedino što vrijedi: ruke k ruci zov. I znači više iznemoglu srcu no vino, kruh i krov. 56
  57. 57. Jer krova već nije kad je noći kraj i kruh traje čas. Al dodira ljudskoga i riječi u duši vječno pjeva glas. Sam je podigao oči s teksta i pogledao ih, i onda se, po drugi put taj dan, iznenadio otkrivši kako stoji iza svake riječi što ju je izgovorio. Otkrio je da mu se srce najednom ispunilo srećom i jednostavnom zahvalnošću. Bilo je dobro već i samo osjetiti da još ima srce, da ga uobičajena rutina uobičajenih dana još nije istrošila, no još je ljepše bilo da mu ono još može govoriti kroz usta. "Malogradski poduzetnici nude baš taj ljudski dodir. S jedne strane, to nije mnogo... ali je s druge gotovo sve. Ja osobno znam da se baš zbog toga stalno vraćam po još. Želio bih govorniku, koji je trebao nastupiti, Čudesnom Joeu, poželjeti brzo ozdravljenje; želio bih zahvaliti Craigu Jonesu što me zamolio da ga zamijenim; a želio bih zahvaliti i svima vama što ste tako strpljivo saslušali moju dosadnu govoranciju. Dakle... hvala vam najljepša." Pljesak je krenuo još prije nego je završio zadnju rečenicu; dok je skupljao onih nekoliko stranica što ih je Naomi otipkala i koje je čitavo popodne dotjerivao pljesak je rastao; a dok je sjedao, zbunjen reakcijom, pljesak se digao do krešenda. 57
  58. 58. Mislim, to je samo zbog cuge, rekao je u sebi. Pljeskali bi ti i da si im pričao kako si se uspio okaniti pušenja nakon što si otkrio Isusa na molitvenom skupu. Onda su počeli ustajati, pa je pomislio da ih je zacijelo sve zagnjavio kad im se tako žuri izaći. No oni su nastavili pljeskati, i onda je ugledao Craiga Jonesa kako mu maše rukama. Nakon jednog trenutka, Sam je shvatio. Craig je htio da on ustane i nakloni se. Opisao je kažiprstom oko uha: Nisi pri sebi! Craig je odlučno zatresao glavom i počeo tako energično dizati ruke da je izgledao kao ushićeni propovjednik koji nuka vjernike da zapjevaju glasnije. I tako je Sam ustao i zapanjio se kad su mu i stvarno zaklicali. Nakon nekoliko trenutaka, Craig je prišao govornici. Poklici su zamrli tek kad je nekoliko puta zakuckao po mikrofonu i pritom proizveo zvuk kao da golema šaka, umotana u vatu, kuca po lijesu. "Mislim da ćemo se svi suglasiti", rekao je, "da je Samov govor vrijedio više od onoga gumenog pileta." To je izazvalo još jednu provalu pljeska. Craig se okrenuo Samu i rekao: "Da sam znao, Sammy, da se to krije u tebi, stavio bih te na prvo mjesto!" 58
  59. 59. To je izazvalo još pljeskanja i zviždanja. Prije nego što je i to zamrlo, Craig je uhvatio Sama za ruku i počeo je žestoko pumpati gore-dolje. "Bilo je sjajno!" rekao je Craig. "Odakle si to samo prepisao?" "Niotkuda", odgovorio je Sam. Osjetio je kako mu gore obrazi, i makar je popio samo jedan džin i tonic - i to slab - prije nego što je ustao govoriti, osjetio se malo pijano. "To je moje. Uzeo sam iz knjižnice nekoliko knjiga, i to mi je pomoglo." Sad su se oko njih počeli jatiti i drugi rotarijanci; sa Samom se stalno netko rukovao. Počeo se osjećati kao gradska pumpa za ljetne suše. "Sjajno!" dreknuo mu je netko u uho. Sam se okrenuo prema glasu i shvatio da pripada Franku Stephensu, onom koji je uletio kad je onaj dužnosnik sindikata kamiondžija zaglavio u zatvoru. "Trebali smo to snimiti, mogli smo to prodati prokletom Jay Ceesu! Kvragu, Sam, bio je to sjajan govor!" "Trebao bi s tim na turneju!" rekao je Rudy Pearlman. Okruglo mu je lice bilo crveno i oznojeno. "Skoro sam se rascmoljio! Svih ti bogaraša! Đe nađe taj pjesmuljak?" "U knjižnici", odgovorio je Sam. U glavi mu se još okretalo... no olakšanje što ga je obuzelo jer se iz svega toga izvukao u jednom komadu, zamijenila je svojevrsna oprezna radost. Pomislio je kako bi trebao Noami dati premiju. "Bila je u knjizi koja se zove..." 59
  60. 60. Ali prije nego što je stigao reći Rudyju kako se zvala ta knjiga, Bruce Engalls ga je uhvatio za lakat i već ga je vodio prema baru. "Prokleto najbolji govor što sam ga u ovom glupavom klubu čuo za protekle dvije godine!" uskliknuo je Bruce. "Možda pet! I što će nam uopće taj prokleti akrobat? Daj da ti platim piće, Sam. Kvragu, daj da ti platim dva!" 2 Prije nego se uspio oteti, Sam je popio ukupno šest pića, sve besplatno, i svoje trijumfalno veče završio bljuvanjem na vlastiti otirač, na utkani DOBRO DOŠLI, nedugo nakon što ga je Craig Jones doveo do njegove kuće u Kelton Avenue. Kad mu se na želucu odčepila dizna, Sam je baš pokušavao utjerati ključ u vrata - što je bio pozamašan posao, jer su se najednom stvorile tri brave i četiri ključa - i naprosto nije bilo vremena da se toga otarasi u grmlju kraj trijema. I tako, kad je napokon uspio otvoriti vrata, naprosto je podigao otirač (oprezno, držeći ga za stranice, kako bi se bljuvotina slila u sredinu) pa sve skupa bacio u grmlje. Priredio si je šalicu kave da spusti želudac, no dok ju je ispijao, dvaput je zazvonio telefon. Ponovno čestitanja. Drugi je poziv bio od Elmera Baskina, koga čak nije ni bilo na večeri. Osjećao se pomalo poput Judy Garland u filmu Zvijezda je rođena, no u tom je osjećaju bilo teško uživati dok mu je 60
  61. 61. želudac još šljapkao kroz vodu a glava ga počinjala kažnjavati zbog neumjerenosti. Sam je uključio telefonsku sekretaricu u dnevnoj sobi ne bi li se obranio od svih daljnjih poziva, a onda se uspeo u spavaću sobu, isključio telefon iz zida, popio dva aspirina, skinuo se i legao. Svijest je počela brzo blijediti - bio je ne samo uletvaren, nego i umoran - ali prije nego ga je svladao san, još je stigao pomisliti: Za ovo je najzaslužnija Naomi... i onda neugodna žena u knjižnici. Horst. Borscht. Ili kako li se već zvala. Možda bih i njoj trebao dati premiju. Začuo je kako se dolje oglasio telefon, no onda se ubacila telefonska sekretarica. Svaka joj čast, pomislio je pospano. Dobro radi svoj posao ali molim, za što je i plaćam? Potom se našao u tami, ne znajući više ništa sve do deset u subotu ujutro. 3 U zemlju se živih vratio s kiselinom u želucu i laganom glavoboljom, no moglo je biti i mnogo gore. Bilo mu je žao zbog otirača, no s druge mu je strane bilo drago što je, prije nego što mu je glava sasvim natekla, istovario bar nešto cuge. Ostao je deset minuta stajati pod tušem, samo markirajući pokrete pranja, a onda se obrisao, odjenuo, i otišao u prizemlje 61
  62. 62. s ručnikom omotanim oko glave. Na telefonskoj je sekretarici žmirkalo crveno svjetlo, znak da je primljena poruka. Kad je pritisnuo dugme PLAY MESSAGES, vrpca se samo kratko vratila; očito je poziv koji je čuo čas prije nego je otplovio bio ujedno i zadnji. Pip! "Zdravo, Sam." Sam je zastao usred pokreta kojim je skidao ručnik s glave i namrštio se. Bio je to ženski glas, i to poznat. Čiji? "Čula sam da je vaš govor doživio veliki uspjeh. Tako mi je drago zbog toga." Bila je to, shvatio je, ona Lortzova. Mislim, otkud joj moj broj? No čemu drugom, mislim, i služi telefonska knjiga... a napisao ga je i u pristupnici, zar ne? Jest. Pa ipak, bez ikakva jasnog razloga, lagani mu se trzaj uspeo kičmom. "Posuđene knjige svakako vratite do šestog travnja", nastavila je, pa dodala nestašno: "Ne zaboravite na knjižničkog policajca." Začuo se škljocaj, znak da se veza prekinula. Na Samovoj se sekretarici upalila svjetiljka ALL MESSAGES PLAYED. "Gospo, baš ste babuskara?" rekao je Sam praznoj kući, pa se vratio u kuhinju da napravi tost. 62
  63. 63. 4 Kad je u petak, u deset ujutro i tjedan dana nakon Samova trijumfalnoga debija, Naomi stigla na posao, Sam joj je predao dugu bijelu kuvertu na kojoj je, s prednje strane, bilo ispisano njezino ime. "Što je to?" upitala je Naomi sumnjičavo, dok je skidala kišni ogrtač. Vani je pljuštalo kao iz kabla; šibala je grozna ranoproljetna kiša. "Otvori i vidi." Što je ona i učinila. Bila je to karta-zahvalnica. U njoj je bio selotejpom zalijepljen portret Andrewa Jacksona. "Dvadeset dolara!" Pogledala ga je sumnjičavije no ikada. "Zašto?" "Zato što si mi, poslavši me u knjižnicu, spasila kožu", odgovorio je Sam. "Naomi, govor je ispao baš sjajno. Mislim da ne bih pogriješio rekavši da je bio pravi hit. Stavio bih i pedeseticu, ali sam mislio da ne bi primila." Sad je shvatila, i to ju je očito razveselilo, no ipak mu je pokušala vratiti novac. "Zaista mi je drago, Sam, što je upalilo, ali zaista ne mogu uzeti..." "O, možeš, možeš", odgovorio je on, "a i hoćeš. Da za mene akviziraš, primila bi proviziju?" 63
  64. 64. "Ali ne akviziram. Ja ne bih nikad znala nikome prodati ništa. Kad sam bila u skautima, moja je mati bila jedini čovjek koji je od mene ikad kupio kolačiće." "Naomi. Djevojko draga. Ne - nemoj se sad ogledavati kao da sam te stjerao u kut. Ja ti se ne upucavam. Sve smo to prošli još prije dvije godine." "I zaista jesmo", suglasila se Naomi, no i dalje je bila nervozna, i sad je provjerila je li joj slobodan put do vrata, za slučaj da se ukaže potreba za uzmakom. "Je li ti jasno da sam nakon tog prokletog govora prodao dvije kuće i zaključio skoro dvjesto tisuća dolara osiguranja? Većina je od toga, istina, bilo obično grupno osiguranje s visokim rabatom i niskom provizijom, no ipak je sve to, kad se zbroji, dovoljno za novi auto. Ako ne uzmeš tu dvadeseticu, osjećat ću se kao govno." "Sam, molim te!" rekla je ona jako šokirana. Naomi je bila pobožna baptistica. Ona i majka pohađale su crkvicu u Proverbiji, derutnu skoro kao i kuća u kojoj su stanovale. On je to znao; jednom je ondje i bio. Ali je bio sretan što ju je to očito razveselilo... i pomalo opustilo. U ljetu 1988. Sam je s Naomi imao dva sastanka. Na drugom sastanku pokušao joj je prići. Bio je to najpristojniji mogući pokušaj, a da ipak bude pokušaj, no ipak pokušaj. Puno mu je i pomogao; Naomi je, kako će se pokazati, bila tako dobar branič da bi mogla igrati i u obrani Denver Broncosa. 64
  65. 65. Nije to stoga što joj se on ne sviđa, objasnila mu je; bilo je to samo zato što je zaključila da se njih dvoje nikad ne bi slagali "na takav način". Sam, posve zbunjen, na ovo ju je upitao zašto ne. Naomi je samo odmahnula glavom. Neke je stvari, Sam, teško objasniti, ali one zbog toga nisu ništa manje istinite. To ne bi funkcioniralo. Vjeruj mi, naprosto ne bi. I to je bilo sve što je iz nje uspio iscijediti. "Oprosti mi, Naomi, što sam rekao ono sa g", rekao joj je sada. Govorio je smjerno, iako je zbog nečega dvojio da je Naomi i upola tako uznosita kakvom se voljela prikazivati. "Htio sam reći, ako ne uzmeš tu dvadeseticu, da ću se osjećati kao kakica." Gurnula je novčanicu u torbicu i pokušala ga pogledati s izrazom uzvišene izvještačenosti. U čemu je umalo i uspjela. .. ali su joj kutovi usnica lagano zadrhtali. "Eto. Zadovoljan?" "Skoro kao i da sam ti dao pedeset", rekao je. "Bi li uzela pedeset, Omesova?" "Ne", odgovorila je. "I molim te, ne zovi me tako. Znaš da to ne volim." "Oprosti." "Isprika se prihvaća. A sad, da malo promijenimo temu?" "Može", odgovorio je Sam priležno. 65
  66. 66. "Čula sam od nekoliko ljudi da ti je govor bio dobar. Craig Jones je upravo šiznuo. Zbilja misliš da ti je baš zbog toga porastao promet?" "Ne spremaj ražanj..." počeo je Sam, pa odustao. "Da. Mislim. Ponekad je to baš tako. Čudno je, ali istinito. Dobri se stari grafikon prometa ovoga tjedna ušiljio. Naravno da će opet pasti, ali ne vjerujem da će pasti na staro. Ako se novim mušterijama sviđa kako ja vodim poslove - a volim vjerovati da im se sviđa - to će se i nastaviti." Sam se zavalio u naslonjač, spleo prste iza šije, pa se zamišljeno zagledao u strop. "Kad se Craig Jones javio i stavio me na nišan, došlo mi je da pucam u nj. Bez šale, Naomi." "Da", odgovorila je ona. "Izgledao si kao da si sjeo u koprive." "Zaista?" Nasmijao se. "Možda i jesam. Ponekad je čudno kako sve na kraju ispadne dobro - čista sreća. Ako zbilja ima Boga, onda se čovjek gdjekad zapita zategne li On sve zavrtnje u velikoj mašini prije nego što je pokrene." Očekivao je da će ga Naomi ukoriti zbog bezbožnosti (ne bi mu bilo prvi put), ali danas nije pristala na gambit. Umjesto toga je rekla: "Imaš više sreće nego što misliš, ako su te knjige iz knjižnice zaista izvukle. Petkom su obično zatvoreni poslije pet sati. Mislila sam ti to reći, ali sam zaboravila." "Da?" 66
  67. 67. "Zacijelo si gospodina Pricea zatekao samo zato što je bio u zaostatku s papirima." "Pricea?" upitao je Sam. "Misliš gospodina Peckhama? Pazikuću koji dolazi pročitati novine?" Naomi je odmahnula glavom. "Jedini Peckhma za kojeg sam ikad čula bio je stari Eddie Peckham, a on je umro još pred mnogo godina. Govorim o gospodinu Priceu. Knjižničaru." Pogledala je Sama kao da je najveći tupavko pod kapom nebeskom... ili bar u Junction Cityju, Iowa. "Visok? Tanak? Oko pedeset?" "Ništa od toga", odgovorio je Sam. "Dobio sam damu koja se zove Lortz. Niska, punačka, otprilike u godinama kad se u ženama razvija trajna sklonost prema svjetlozelenom najlonu." Preko Naomina je lica prešla vrlo čudna mješavina izraza iza iznenađenosti uslijedila je sumnjičavost; a iza sumnjičavosti želja da se svemu nasmije nekako pomalo zlovoljno. Baš taj slijed izraza skoro uvijek upućuje na isto: nekoga je nešto snažno zdrmalo. Pod uobičajenijim bi se okolnostima Sam tome bio začudio, ali je čitav tjedan radio kao na karabit, i posljedica je toga bila da je i sam morao srediti hrpu papira. Pola je njegove svijesti već bilo odlutalo da ih pregleda. "O", rekla je Naomi i nasmijala se. "Gospođica Lortz, zar ne? Sigurno je bilo jako zabavno." "Ona je pomalo čudna, to da", odgovorio je Sam. 67
  68. 68. "Mogu se kladiti", suglasila se Naomi. "Zaista, ona je apsolutno..." Da je to što je počela i dovršila, time bi Sama Peeblesa zacijelo jako zapanjila, no sreća - kako je upravo istaknuo - u ljudskom životu igra apsurdno važnu ulogu. I ta se sreća sada umiješala. Zazvonio je telefon. Bio je to Burt Iverson, duhovni poglavica malog pravničkog plemena Junction Cityja. Želio je razgovarati o zaista golemom poslu - trebalo je osigurati novi medicinski centar, još u fazi planiranja, a i sam znaš, Sam, kako to zna biti veliko - pa kad se Sam vratio Naomi, misli su mu na gospođicu Lortz već sasvim izvjetrile iz glave. Itekako je znao kako to može biti veliko; moglo bi ga napokon spustiti za volan tog Mercedes-Benza. I zaista mu se nije razmišljalo o tome koliko bi te dobre sreće mogao pripisati tom glupavom prigodnom govoru, kad bi se zaista potrudio. A Naomi je pomislila da je netko vuče za nos; savršeno je dobro znala tko je Ardelia Lortz, pa je mislila da to mora znati i Sam. Na koncu konca, ta je žena bila središte najgnusnijih zbivanja u Junction Cityju u posljednjih dvadeset godina... možda sve od Drugog svjetskog rata, kad se onaj Mogginsov dečko vratio kući s Tihog oceana, sav zbrljan u glavu, i pobio čitavu svoju obitelj, a onda si u uho zataknuo cijev službenog pištolja pa se pobrinuo i za sebe. Moggins je to učinio prije nego što se Naomi i rodila; nikad joj nije palo na um da se 68
  69. 69. l'affaire Ardelia dogodio mnogo prije nego što je Sam došao u Junction City. No bilo kako bilo, Naomi je sve to izbacila iz glave, i u trenutku kad je Sam spustio slušalicu, ona je već razmišljala o ručku i pokušavala se odlučiti između lazanja kod Stouffer'sa i nečega iz Fitness Cuisine. Neumorno je diktirao pisma sve do dvanaest sati, pa upitao Naomi bi li se htjela prošetati s njim do McKenna'sa na mrvu ručka. Naomi je to otklonila, i rekla da mora majci, koja je tijekom zime jako propala. O Ardeliji Lortz nisu više progovorili ni riječi. Toga dana. 69
  70. 70. Glava četvrta Nestale knjige 1 Sam nije tijekom tjedna bio baš veliki izjelica za doručkom dostajala bi mu i čaša narančina soka i pecivo od zobenih mekinja - ali subotom ujutro (bar onda kad se ne bi morao baktati s postrotarijanskim mamurlukom) volio bi ustati malo kasnije, prošetati se do McKenna'sa na trgu, i onda se vrlo polako probijati kroz odrezak s jajima, u međuvremenu i stvarno čitajući novine, a ne ih samo prelijećući očima između sastanaka. Iste se rutine držao i sljedećeg jutra, sedmoga travnja. Jučerašnja je kiša stala, i nebo je bilo blijedo, savršeno modro čista slika ranoga proljeća. Sam je nakon doručka polako krenuo kući, zastajući usput da procijeni čiji tulipani i šafrani napreduju uredno, a čiji malo kasne. Kući se vratio u deset i deset. Na sekretarici je gorjelo svjetlo PLAY MESSAGES. Pritisnuo je tipku, izvadio cigaretu, pa kresnuo šibicom. "Zdravo, Sam", rekao je tihi glas Ardelije Lortz, koji je bilo nemoguće pobrkati i s jednim drugim, i šibica je zastala 70
  71. 71. petnaest centimetara od Samove cigarete. "Jako ste me razočarali. Prekoračili ste rok za vraćanje knjiga." "O, sranje!" uskliknuo je Sam. Nešto mu je čitav tjedan kljucalo u glavi, kao da se neka riječ odbijala od vrška jezika kao od odskočne daske, da bi se svaki put dočekala malo ispod pravoga mjesta. Knjige. Proklete knjige. Sad će ta žena u njemu vidjeti baš onakvoga filistra kakvog je i željela vidjeti - u njemu s njegovim bezrazložnim zanovijetanjem na temu koji plakati spadaju na dječji odjel, a koji ne. I sad se jedino stvarno pitanje svodilo na to je li ona tu svoju jezikovu juhu ulila u telefonsku sekretaricu ili ju je sačuvala za osobni susret. Protresao je šibicu i bacio je u pepeljaru kraj telefona. "Mislim da sam vam jasno objasnila", nastavila je svojim tihim, te nekako previše razložnim glasom, "da su Priručnik za govornike i Najdraže pjesme američkog naroda iz odjela posebnih publikacija, i da se ne mogu držati duže od tjedan dana. Nisam se tome od vas nadala, Sam, zaista nisam." Sam je najednom - i to ga je ozlovoljilo - otkrio da stoji u vlastitoj kući s nezapaljenom cigaretom u ustima i da mu se pokajničko crvenilo uspinje vratom i počinje mu preplavljivati obraze. Još se jednom našao čvrsto deponiran u četvrtom razredu - ovaj put na stoličici okrenutoj prema kutu i s ušiljenom magarećom kapom čvrsto nasađenom na glavu. Govoreći tonom čovjeka koji udjeljuje nekakvu veliku milost, Ardelia Lortz je nastavila: 71
  72. 72. "Ipak sam vam odlučila odobriti produženje; imate vremena do ponedjeljka popodne da vratite posuđene knjige. Molila bih vas da ne stvaramo neugodnosti." Uslijedila je stanka. "I ne zaboravite, Sam, na knjižničkog policajca." "Tom ti je vicu već narasla brada, Ardelia-lutkice", promrmljao je Sam, ali to nije izgovorio čak ni u mikrofon. Ona je spustila slušalicu čim je spomenula knjižničkog policajca, i stroj se tiho isključio. 2 Sam je ponovno zapalio cigaretu. Još dok je ispuhivao prvi dim u svijesti mu je bljesnulo što mu je činiti. Možda će to biti pomalo kukavički, ali će to sve njegove račune s gospođom Lortz srediti jednom i zauvijek. A u tome će biti i ponešto sirove pravde. Ako je Naomi dao njezinu pravedno zasluženu nagradu, zašto je ne bi dao i Ardeliji. Sjeo je za pisaći stol u radnoj sobi, za onaj isti za kojim je sastavio i svoj glasoviti govor, pa privukao notes. Ispod zaglavlja (šalje SAMUEL PEEBLES) nažvrljao je sljedeće pisamce: Štovana gospođo Lortz, ispričavam se što Vam Vaše knjige nisam vratio na vrijeme. Činim to vrlo iskreno, zato što su mi te knjige jako pomogle u pripremanju govora. Molio bih vas da ovaj novac primite kao zakasninu, a ostatak zadržite kao izraz moje zahvalnosti. 72
  73. 73. S poštovanjem, Sam Peebles Dok je po ladici pecao omotnicu, Sam je još jednom pročitao pisamce. Razmišljao je da li da "Vaše knjige" promijeni u "knjige iz knjižnice", pa odlučio da sve ostavi kako jest. Ardelia Lortz je na nj ostavila dojam žene pobornice filozofije l'etat c'est moi, makar u ovom slučaju taj etat bio samo mjesna knjižnica. Izvadio je iz lisnice novčanicu od dvadeset dolara pa je priklamao za pisamce. A onda je pričekao još trenutak, pa nervozno zabubnjao po rubu stola. Ona će to shvatiti kao mito. Vjerojatno će se uvrijediti i šiznuti ko vrag. Doista se moglo dogoditi i to, ali Sama nije bilo briga. Znao je što se krije iza tog jutarnjeg vragolastog Lortzovkinog poziva - i vjerojatno iza oba ta vragolasta poziva. Svojom ju je pričom o plakatima na dječjem odjelu malo prejako povukao za jezik, i sad mu vraća milo za drago - ili se bar trudi. Ali on sad nije u četvrtom razredu, i nije blentavi, užasnuti klinac (ili bar to više nije), i neće se dati zaplašiti. Niti onim prgavim natpisom u foajeu knjižnice, niti njezinim ceketanjem u stilu bio-si-zločest-zakasnio-si-čitav-dan. "Ma neka se jebe!" izgovorio je glasno. "Ako ne želiš taj prokleti novac, daruj ga fondu za obranu knjižnice ili kome te volja." 73
  74. 74. Položio je na stol pisamce s prikačenom novčanicom od dvadeset dolara. Nije joj ga kanio predati osobno, tako da ne može na nj šiznuti. U jednu će knjigu staviti pisamce s novcem, tako da samo malo viri, pa ih obje povezati gumicom. Onda će joj čitavu tu pripovijest ubaciti u pretinac za vraćanje knjiga. U Junction Cityju je proveo već šest godina, ne upoznavši Ardeliju Lortz; uz malo sreće, dok je ponovno sretne, moglo bi proći još šest godina. I sad je još samo trebao pronaći knjige. Na pisaćem stolu nisu bile, to je sigurno. Otišao je u blagovaonicu i pogledao na stol. Obično bi baš tu slagao stvari koje mora vratiti. Tu su bile dvije VHS video-kazete spremne za povratak u Bruces's Video Stop, kuverta na kojoj je bilo ispisano ime dostavljača novina, dva fascikla s policama osiguranja... ali ne i Priručnik za govornike. Baš kao ni Najdraže pjesme američkog naroda. "Sranje", rekao je Sam i počešao se po glavi. "Gdje bi kvragu...?" Otišao je u kuhinju. Na kuhinjskom stolu ništa osim jutarnjih novina; spustio ih je kad je ušao. Dok je pregledavao šank, rastreseno ih je bacio u kartonsku kutiju kraj peći na drva. Na šanku nije bilo ničega osim kutije zaostale od sinoćnje smrznute večere. Polako se uspeo stubama da pregleda sobe na katu, ali ga je već počeo obuzimati vrlo ružan osjećaj. 74
  75. 75. 3 Do tri popodne, taj se ružan osjećaj samo pojačao. Sam Peebles je zapravo kiptio. Nakon što je dvaput pročešljao kuću od temelja do krova (kod drugog je obilaska pregledao čak i podrum), spustio se u svoj ured, iako je bio sasvim siguran da je te dvije knjige donio sa sobom kad je u ponedjeljak podveče pošao *kući. Ni tu, dakako, nije našao ništa. I evo ga gdje je i bio, nakon što je prekrasnu proljetnu subotu ispucao na besplodno traganje za dvije knjige, a da se nije ni makao s mjesta. Po glavi mu se stalno motao njen vragolasti ton - ne zaboravite, Sam, na knjižničkog policajca - i misao koliko bi je usrećilo kad bi shvatila koliko je duboko time zasjekla u meso. Sam nije dvojio, kad bi knjižnička policija doista postojala, da bi ta žena bila sretna uputiti je na nj. I što je više o tome razmišljao, u njemu je sve više rastao bijes. Vratio se u svoju radnu sobu. Njegovo pisamce Adeliji Lortz, s pridodanih dvadeset dolara, tupo je u nj zurilo sa stola. "Do muada!" kriknuo je, i već skoro krenuo u još jedno olujno pretraživanje kuće, no onda se svladao i stao. Time neće postići ništa. Najednom je začuo glas svoje već davno pokojne majke. Bio je tih i milozvučno razložan. Kad ne možeš naći neku stvar, Samuel, od razbacivanja i premetanja obično nikakve koristi. 75
  76. 76. Umjesto toga sjedni i dobro razmisli o svemu. Služi se glavom i štedi noge. Kad mu je bilo deset godina, to je bio dobar savjet; pomislio je da danas, kad mu je četrdeset, on nije ništa gori. Zato je sjeo za pisaći stol, zatvorio oči, i pokušao u mislima prijeći čitav put tih prokletih knjiga sve od trenutka kad mu ih je gospođa Lortz bila predala pa sve do... dokle stigne. Iz knjižnice ih je odnio u svoj ured, no pritom svratio u Samovu piceriju i uzeo pizzu od paprenih kobasica i gljiva, koju je potom pojeo za pisaćim stolom dok je pregledavao Priručnik za govornike tragajući za dvije stvari: dobrim vicevima i uputama o njihovoj primjeni. Sjeća se koliko je pazio da mu na knjigu ne padne ni najsitnija kap umaka s pizze - što je donekle izgledalo kao ironija, s obzirom da sad nije mogao naći nijednu. Najveći je dio popodneva proveo radeći na govoru, na umetanju viceva, da bi na koncu ponovno napisao čitav kraj samo da bi se pjesma što bolje uklopila. Kad se tog petka kasno uveče vratio kući, donio je gotov govor, ali ne i knjige. U to je bio siguran. Craig Jones ga je bio pokupio kad je bilo vrijeme za večeru u Rotary Clubu, a poslije ga i odbacio kući - u dobar čas da obavi krštenje otirača. Subotnje je jutro proveo oporavljajući se od sitnog, ali vrlo dosadnog mamurluka; ostatak je vikenda proveo motajući se po kući, čitajući, gledajući TV i - s istinom na sunce, praščiću kaljužajući se u vlastitom trijumfu. Čitav vikend nije ni prišao uredu. U to je bio siguran. 76
  77. 77. U redu, pomislio je. Sad dolazi ono teško. Koncentriraj se. Ali se zapravo i nije trebao jako koncentrirati da bi otkrio istinu. Iz ureda je tog ponedjeljka popodne krenuo negdje oko četvrt do pet, no onda je zazvonio telefon, i pozvao ga da se vrati. Bio je to Stu Youngman, htio je da mu napiše veliku kućevlasničku policu. Bio je to početak tjednog pljuska baksi. Dok je razgovarao sa Stuom, pogled mu je pao na te dvije knjige, koje su još ležale na rubu stola. Kad je krenuo i po drugi put, u jednoj mu je ruci bila torba za spise, a u drugoj knjige. Toliko je bio siguran. Kanio ih je vratiti u knjižnicu još iste večeri, no onda ga je nazvao Frank Stephens, i pozvao ga da izađe na večeru s njim, njegovom ženom i nećakinjom, koja im je došla u goste iz Omahe. (Kad je čovjek stari momak u malom gradu, otkrio je Sam, čak se i nuzgredni poznanici pretvaraju u neumorne provodađije.) Otišli su do Bradyjevih rebaraca, i vratili se oko jedanaest, što je kasno za radni dan - i kad se ponovno vratio kući, već je bio posve zaboravio na te knjige. Nakon toga su mu se sasvim izgubile iz vida. O vraćanju nije više ni mislio - neobično živahan promet trošio je svo vrijeme namijenjeno razmišljanju - sve dok ga nije nazvala ta Lortzova. U redu - možda ih u međuvremenu nisam ni maknuo. Tada bi morale biti gdje sam ih ostavio kad sam se u ponedjeljak uveče vratio kući. 77
  78. 78. U jednom je trenutku u njemu šiknula nada - možda su još u automobilu! No tada, baš kad je ustajao da provjeri, sjetio se kako je, kad je u ponedjeljak stigao kući, prebacio torbu u ruku u kojoj je držao knjige. Učinio je to zato da bi iz prednjeg desnog džepa mogao izvaditi ključeve. Uopće ih nije ostavio u automobilu. I onda, što si učinio kad si ušao? Vidio je sebe kako otključava kuhinjska vrata, kako ulazi, spušta torbu na kuhinjsku stolicu, kako prevrće knjige po rukama... "O, ne", promrmljao je Sam. Ružni se osjećaj vratio kao bujica. Na polici kraj malog kuhinjskog štednjaka na drva stajala je omašna kartonska kutija, kakva se dobije u špeceraju. Stajala je tu već godinama. Ljudi gdjekad, kad se sele, u takve kutije pakiraju manje stvari, no te su kutije sjajno spremište za svaštarije. U tu što je stajala kraj štednjaka, Sam je spremao novine. Nakon što bi pročitao dnevne novine, stavio bi ih u kutiju; maločas je u nju bacio i današnji broj. A otprilike jednom mjesečno... "Dronjavi Dave!" promrmljao je. Ustao je od stola i požurio u kuhinju. 78
  79. 79. 4 Kutija, sa slikom Johnnie Walkera, monokliranog u pozi "zar nisam glavni", bila je skoro prazna. Sam je prolistao tanki snop novina. Iako je znao da neće naći ništa, ipak je listao, onako kako to čine očajnici, napola vjerujući da će se nešto stvoriti od same želje. Pronašao je subotnju Gazette - broj koji je maločas bacio - a isto tako i novine od petka. Između njih i ispod njih nije, naravno, bilo nikakvih knjiga. Sam je na trenutak ostao stajati, dok su mu kroz glavu prolazile crne misli, pa pošao do telefona nazvati Mary Vasser, koja mu je svakog četvrtka ujutro spremala kuću. "Halo?" javio mu se pomalo zabrinut glas. "Bok, Mary. Ovdje Sam Peebles." "Sam?" Zabrinutost je postala još teža. "Nešto nije u redu?" Da! U ponedjeljak ujutro ona babuskara što vodi gradsku knjižnicu skočit će mi na vrat! Vjerojatno s križem i nekoliko jako dugačkih čavala u ruci! Ali on, dakako, nije smio reći ništa ni slično tome, a najmanje je to smio reći Mary; ona je bila jedno od onih nesretnih ljudskih bića koja su se rodila pod lošim znamenjem i koja žive u vlastitom crnom oblaku zlokobnih predosjećaja. Sve Mary Vasser svijeta vjeruju da na svijetu postoji mnogo velikih crnih blagajni što se zibaju tri kata iznad mnogih pločnika, i da ih drže samo iskrzana užeta, i da one samo čekaju da sudbina u udarnu zonu dovede obilježenog 79

×