Your SlideShare is downloading. ×
Stiven king   cetiri iza ponoci 02
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Thanks for flagging this SlideShare!

Oops! An error has occurred.

×

Saving this for later?

Get the SlideShare app to save on your phone or tablet. Read anywhere, anytime - even offline.

Text the download link to your phone

Standard text messaging rates apply

Stiven king cetiri iza ponoci 02

168
views

Published on

Stiven Edvin King (engl. Stephen Edwin King, rođen 21. septembra 1947.) je američki pisac, scenarista, muzičar, kolumnista, glumac, filmski producent i režiser. King je do sada prodao preko 350 …

Stiven Edvin King (engl. Stephen Edwin King, rođen 21. septembra 1947.) je američki pisac, scenarista, muzičar, kolumnista, glumac, filmski producent i režiser. King je do sada prodao preko 350 miliona primeraka svojih knjiga, a najpoznatiji je po svom radu u oblasti horor fantastike u kojima demonstrira izvrsno poznavanje istorije ovog žanra. Mnoge njegove priče adaptirane su u druge medije, kao što su filmovi, TV serije i stripovi. King je napisao i nekoliko knjiga pod pseudonimom Ričard Bakman (Richard Bachman), kao jednu kratku priču gde je potpisan kao John Swithen.

Published in: Education

0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total Views
168
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
0
Actions
Shares
0
Downloads
3
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

Report content
Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
No notes for slide

Transcript

  • 1. 1
  • 2. Stephen King: ČETIRI IZA PONOĆI 1 iza ponoći LANGOLIJERI 2 iza ponoći TAJNI PROZOR, TAJNI VRT 3 iza ponoći KNJIŽNIČKI POLICAJAC 4 iza ponoći SUNOV PAS 2
  • 3. Stephen King ČETIRI IZA PONOĆI KNJIGA II 3
  • 4. KNJIŽNIČKI POLICAJAC Posvećeno osoblju i članovima Javne knjižnice Pasadena 4
  • 5. Tri iza ponoći Napomena uz roman "Knjižnički policajac" Onog jutra kad se počela zbivati ova priča, sa sinom sam Owenom sjedio za doručkom. Žena mi je već bila otišla na kat da se otušira i odjene. Dvije vitalne operacije, kao i svakoga jutra, već su bile obavljene: kajgana i novine. Willard Scott, koji nam je uključen u kuću pet dana tjedno, baš nam je pričao o nekoj dami iz Nebraske koja je upravo navršila sto i četvrtu, i vjerujem da smo Owen i ja razrogačili čitav par očiju. Drugim riječima, tipično radno jutro chez Kingovih. Owen se otrgnuo od sportske stranice taman koliko je bilo dovoljno da me upita idem li danas u grad - htio bi da mu donesem knjigu za školski referat. Ne sjećam se koja je to bila možda baš i Johnny Tremain ili Travanjsko jutro, roman Howarda Fasta o Američkoj revoluciji - no znam da je bilo baš jedno od onih djela koje nikad ne uspijevate ugrabiti u knjižari; stalno ili tek što je rasprodano, ili se čeka novo izdanje, ili je nešto prokleto treće. Predložio sam Owenu da je pokuša naći u gradskoj knjižnici, inače izvrsno opremljenoj. Bio sam siguran da je imaju. On je promrmljao nekakav odgovor ali su, s obzirom na područje mog zanimanja, te dvije riječi bile više no dovoljne da podbodu moju pozornost. Te su riječi bile "knjižnička policija". Odložio sam svoju polovicu novina, pritisnuo MUTE na daljinskom upravljaču i pridavio Willarda usred njegova 5
  • 6. ekstatičnog izvješća o Georgijskom festivalu bresaka, pa zamolio Owena da bude tako ljubazan da mi to ponovi. On se sustezao, no ja sam navalio. Na koncu mi je rekao da ne voli posuđivati iz knjižnice jer se boji Knjižničke policije. On, dakako - požurio je dodati - zna da ona ne postoji, no to je jedna od onih priča koje ti se zavuku u podsvijest i otuda samo vrebaju. Čuo ju je od tetke Stephanie kad mu je bilo sedamosam godina, kad je bio mnogo lakovjerniji, no ona virka sve od tada. Što me, naravno, razveselilo, jer sam se kao klinac i sam bojao Knjižničke policije - bezlikih utjerivača koji ti mogu stvarno doći u kuću i odnijeti knjige koje si zakasnio vratiti. To je već samo po sebi prilično gadno... no što će biti ako, kad se pojave ti čudni predstavnici zakona, ne možeš pronaći spomenute knjige? Što onda? Što će onda oni učiniti? Što ti mogu uzeti da se namire za nestale primjerke? Prošlo je već mnogo godina otkako sam zadnji put razmišljao o njima (iako to sigurno nije bilo u djetinjstvu; jasno se sjećam kako sam o tome prije šest do osam godina raspravljao s Peterom Straubom i njegovim sinom Benom), no sad su mi se najednom vratila sva ta stara pitanja, istodobno i strašna i nekako draškava. Sljedeća sam tri-četiri dana proveo u razmišljanjima o Knjižničkoj policiji, i dok sam tako razmišljao, pred očima su mi počeli iskrsavati obrisi priče koja slijedi. Priče mi se i inače najčešće događaju baš tako, no razdoblje promišljanja obično traje mnogo duže no u ovom slučaju. Kad sam je počeo, priča je imala naslov "The Library Police" ("Knjižnička policija") i nisam imao nikakve jasne predodžbe o tome kamo će me odvesti. Mislio sam da će to vjerojatno biti šaljiva priča, nešto 6
  • 7. poput strašila iz predgrađa kakve je skrpljivao pokojni Max Shulman. Na koncu konca, sama je zamisao doista i bila smiješna, zar ne? Mislim, Knjižnička policija! Kakva gluparija! Ali ono što sam pritom shvatio bilo je, međutim, nešto što sam već odranije znao: Strahovi iz djetinjstva znaju biti užasno uporni. Pisanje je čin samohipnoze, i u tom stanju često zna doći do potpune obnove davnih osjećaja, kad već odavno mrtvi strahovi najednom ustaju iz groba. Dok sam radio na ovoj priči, počelo mi se događati baš to. Ulazeći u nju znao sam da sam kao klinac volio knjižnicu - a i zašto ne? Bilo je to jedino mjesto na kojem je srazmjerno siromašni klinac poput mene mogao doći do svih željenih knjiga - ali kad sam počeo pisati, ponovno mi se ukazala dublja istina: ja sam je se i bojao. Bojao sam se da ću se izgubiti među mračnim policama, bojao sam se da će me zaboraviti u mračnom kutu čitaonice i na kraju me ostaviti zaključana preko noći, bojao sam se stare knjižničarke plave kose, s naočalama kao dna pivskih boca i s ustima skoro bez usana, žene koja bi te uštipnula za nadlanicu i prosiktala "Pssst!" ako bi slučajno zaboravio gdje se nalaziš i počeo glasno govoriti. I da, bojao sam se Knjižničke policije. Počelo se zbivati ono što mi se dogodilo i s mnogo dužim djelom, romanom Christine. Nakon što sam u djelo zašao tridesetak stranica, iz situacije se počeo gubiti humor. Kad sam zašao pedeset stranica, čitava je priča uz škripu guma skrenula na mračna mjesta kojima sam prolazio tako često a o kojima sam ipak još tako malo znao. Napokon sam uspio pronaći i tipa za kojim sam tragao, i uspio podići glavu dovoljno visoko da mu se zagledam u nemilosrdne srebrene oči. Pokušao sam 7
  • 8. ti, vjerni štioče, prenijeti njegov portret, no možda on i neće biti isuviše vješt. Jer su mi se, shvatit ćeš, dok sam ga slikao, jako tresle ruke. 8
  • 9. Glava prva Dubler 1 Za sve je, zaključio je kasnije Sam Peebles, bio kriv onaj prokleti akrobat. Da se akrobat nije napio baš u krivi čas, Sam se nikad ne bi uvalio u takvu nevolju. Zar nije dovoljno zlo, pomislio je s vjerojatno razumljivom gorčinom, već i to što je život tanko brvno preko beskrajne provalije, drvo preko kojeg moramo prijeći zavezanih očiju? Da, to jest zlo, ali ne i dovoljno zlo. Jer nas, gdjekad, netko još i gurne. No to je bilo tek kasnije. Najprije, čak i prije Knjižničkog policajca, bio je pijani akrobat. 2 U Junction Cityju, svakog zadnjeg petka u mjesecu u mjesnom se Rotary Clubu održavalo Govorničko veče. Posljednjeg petka u ožujku 1990. rotarijanci su po programu trebali čuti - i gledati - Čudesnog Joea, akrobata iz Cirkusa artističkih zvijezda i putujućeg karnevala Curry & Trembo. Telefon na pisaćem stolu Sama Peeblesa iz tvrtke Nekretnine i osiguranje Junction City zazvonio je u četvrtak 9
  • 10. popodne, točno u četiri sata i pet minuta. Sam je digao slušalicu. Uvijek bi se javio baš on - ili Sam osobno ili Sam iz telefonske sekretarice, zato što je on u Nekretninama i osiguranju Junction Cityja bio vlasnik i jedini namještenik. Sam nije bio bogat, ali je bio u razumnoj mjeri sretan. Volio je pričati ljudima da se njegov prvi Mercedes nalazi još u prilično dalekoj budućnosti, ali da zato ima skoro novi Ford i da je vlasnik obiteljske kuće na Kelton Avenue. "A osim toga", volio bi dodati, "posao mi je čast, slast i pučko veselje", iako je o prvom, još više o drugom, a napose o trećem imao tek najdalje predodžbe. "Nekretnine i osiguranje Junction Ci..." "Sam, ovdje Craig. Akrobat je skrhao vrat." "Kako?" "Dobro si me čuo!" zakričao je Craig Jones duboko ojađenim glasom. "Akrobat je slomio svoj jebeni vrat!" "Oh", odgovorio je Sam. "Bogo moj." Razmislio je o tome na trenutak, pa oprezno upitao: "Je li mrtav?" "Ne, nije, ali što se nas tiče, isto je kao i da jest. Sad je prijeko u bolnici u Cedar Rapidsu, i vrat mu je umočen u deset kila gipsa. Ovaj me čas nazvao Billy Bright. Veli da je na matineju došao pijan kao smuk, pokušao izvesti salto-mortale, pa se dočekao izvan arene, i to na šiju. Billy veli da se čulo sve do gore, do galerije, gdje je sjedio. Veli da je zvučalo kao kad nagaziš na zaleđenu lokvu." "Auh!" uskliknuo je Sam i sav se stresao. "Mene to ništa ne čudi. Na koncu konca... Čudesni Joe. 10
  • 11. Kakvo je to ime za cirkuskog artista? Hoću reći, Čudesni Randix, u redu. Čudesni Tortellini, ni to nije loše. Ali Čudeni Joe? Meni to zvuči kao prvoklasni primjer oštećenoga mozga na djelu." "Isuse, to je onda zbilja gadno." "To ti je jebeno govno pa još s vrhnjem, eto što je to. I tako sutra uvečer, stara kućo, nemamo govornika." Sam je već počeo žaliti što iz ureda nije otišao točno u četiri. Craig bi se uhvatio Sama-telefonske sekretarice, i to bi onda Samu-živom stvoru ostavilo malo više vremena za razmišljanje. A osjećao je da će mu uskoro doista trebati vremena za razmišljanje. Osjećao je i da mu ga Craig Jones neće dati baš nimalo. "Da", odgovorio je. "Čini mi se da je tako." Ponadao se da je to zazvučalo filozofski, ali i bespomoćno. "Kakva šteta." "Itekako jest", odgovorio je Craig, pa ubacio bombu. "Ali zato znam da ćeš biti sav sretan da uskočiš i popuniš prazninu." Ja? Craig, daj nemoj se zezati! Ja se ne znam ni prekobicnuti, a kamoli..." "Mislio sam da bi mogao održati govor o važnosti nezavisnog poduzetništva za život malih gradova", nastavio je Craig Jones neumorno s presijom. "Ako ti to ne odgovara, možeš o bejzbolu. A propadne li i to, uvijek možeš spustiti hlače i malo publici mahati pimpilimpićem. Sam, ja nisam samo glava Govorničkog odbora - što bi već i samo po sebi bilo dovoljno zlo. Ali nakon što se Kenny odselio a Carl prestao dolaziti, Govornički odbor - to sam ja. Mislim, moraš mi 11
  • 12. pomoći. Sutra moram imati govornika. Jasno mi je da se u času nevolje u čitavom vražjem klubu mogu osloniti samo na petoricu, i da si ti jedan od njih." "Ali..." "Ti si, osim toga, i jedini koji još nikad nije uskočio u takvoj situaciji, i zato ti, dušo, već teče mandat." "Franck Stephens..." "... prva rezerva za momka iz sindikata kamiondžija, lani, kad je tipa porota proglasila krivim za prevaru, pa se nije mogao pojaviti. Sam - sad je na tebi red da se popneš na bačvu. Ne možeš me ostaviti na cjedilu, čovječe. Ti mi to duguješ." "Ali ja se bavim osiguranjem!" kriknuo je Sam. "A kad ne pišem police osiguranja, onda prodajem farme! Uglavnom bankama! Većina ljudi to smatra dosadnim! A oni koji taj posao ne smatraju dosadnim, smatraju ga odvratnim!" "Sve to nema veze." Craig je sad krenuo da zada smrtonosni udarac, gazeći okovanim cipelama po Samovim sitnim proturazlozima. "Pri kraju večere svi će već biti pijani, i to ti je valjda jasno. Do subote ujutro neće se više sjećati nijedne riječi, a u međuvremenu, trebam nekoga tko će ustati i govoriti pola sata, i izbor je pao na tebe!" Sam se još malo nastavio protiviti, ali ga je Craig nastavio bombardirati imperativima, nemilosrdno ih stavljajući u kurziv. Trebam. Moraš. Duguješ mi. "U redu!" rekao je napokon. "U redu, u redu! Dosta!" 12
  • 13. "Pravi si!" uskliknuo je Craig. Glas mu je najednom bio pun sunca i duginih lukova. "Zapamti, ne mora biti duže od trideset minuta, plus možda još deset za pitanja. Ako ih itko bude imao. I ako ti se baš hoće, možeš i mahati pimpilimpićem. Čisto sumnjam da će to itko i opaziti, ali..." "Craig", rekao je Sam, "sad bi bilo dosta..." "O! Oprosti! Ftavit šu jevik va vube!" Sad je Craig, silno ushićen olakšanjem, hripavo zahihotao. "Čuj, zašto da ne zaključimo raspravu?" Sam je posegnuo za paketićem Tumova što ga je čuvao u ladici pisaćega stola. Najednom je pomislio da bi mu tog probavnog preparata u sljedeća dvadeset četiri sata moglo zatrebati poprilično. "Čini mi se da bih morao napisati govor." "Shvatio", odgovorio je Craig. "I ne zaboravio - večera u šest, govor u sedam i trideset. Kako to vele u seriji Havaji, budi tamo! Aloha!" "Aloha, Craig", rekao je Sam i spustio slušalicu. Pa se zagledao u telefon. Osjetio je kako mu se u prsima polako diže vruć plin i uspinje mu se u grlo. Otvorio je usta i kiselo štucnuo - bio je to proizvod želuca koji je do prije pet minuta bio prilično smiren. I tako je pojeo prvi od Tumova kojih će, kako će se pokazati, biti još jako puno. 3 Te se večeri, umjesto da pođe na kuglanje, kako je nakanio, Sam Peebles zatvorio kod kuće u radnu sobu s tri žuta 13
  • 14. pravnička bloka, tri zašiljene olovke, kutijom Kenta i pakovanjem od šest limenki Jolta. Iskopčao je telefon iz zida, pripalio cigaretu i zapiljio se u žuti blok. Nakon pet minuta zurenja, na najgornju je crtu najgornjega bloka napisao: MALOGRADSKO PODUZETNIŠTVO: KRVOTOK AMERIKE Izgovorio je to naglas i zvuk mu se svidio. Mislim... možda mu se nije baš svidio, ali se svakako dalo podnijeti. Izgovorio je to još glasnije, pa mu se još više svidjelo. Malo više. Zapravo to baš i nije bilo baš tako dobro; bilo je to zapravo dudlanje velikog i dlakavog, ali je zato naslovima poput "Komunizam: Pogibelj ili prijetnja" ubijalo govno u guzici. I Craig je imao pravo - većini će i tako u subotu ujutro glava biti tolika da se onoga što su čuli u petak uveče neće moći ni sjetiti. Marginalno ohrabren, Sam se latio pera. "Kad sam se iz manje-više uspješne metropole, grada Amesa, 1984. doselio u Junction City..." 4 "... i eto zašto vjerujem sada, baš kao što sam to vjerovao i tog bistrog rujanskog jutra 1984., da sitno poduzetništvo nije samo krvotok Amerike, već i bistra i iskričava krv čitavog zapadnog svijeta." Sam je zastao, zgnječio cigaretu u pepeljari na pisaćem stolu, pa se s nadom zagledao u Naomi Higgins. 14
  • 15. "I? Što ti se čini?" Naomi je bila lijepa mlada žena iz Proverbije, grada četiri milje udaljenog od Junction Cityja. Živjela je u podrtini od kuće uz rijeku Proverbiju sa svojom podrtinom od majke. Većina ju je rotarijanaca poznavala, i povremeno bi se nudile oklade o tome tko će se prije raspasti - kuća ili mati. Sam nije znao jesu li te oklade ikad bile i stvarno sklopljene, no sve ako i jesu, dobitnik još nije bio poznat. Naomi je diplomirala na Poslovnom koledžu Iowa City, i iz svojega je stenograma znala izvući čitave i čitljive rečenice. S obzirom da je bila jedina žena u gradu obdarena tom vještinom, u ograničenoj je poslovnoj populaciji Junction Cityja za njom vladala velika potražnja. A osim toga je imala i iznimno dobre noge, što joj nije nimalo škodilo. Radila je ujutro pet dana u tjednu, za četiri muškarca i jednu ženu - dva odvjetnika, jednog bankara i dva trgovca nekretninama. Popodne bi se vraćala u svoju podrtinu od kuće, i kad se ne bi brinula za svoju podrtinu od majke, tipkala bi stenografirane diktate. Sam Peebles je Naomine usluge uživao svakog petka od deset do podne, ali je jutros odložio svu svoju korespondenciju - iako su neka od tih pisama upravo vapila za odgovorom - i upitao Naomi bi li rado nešto poslušala. "Mislim, naravno bih", odgovorila je Naomi. Izgledala je pomalo zabrinuto, kao da je pomislila da je Sam - s kojim se nekoliko puta sastala - možda kani zaprositi. Kad joj je objasnio da ga je Craig Jones mobilizirao da zauzme mjesto ranjenoga akrobata, te da želi da posluša njegov govor, ona se 15
  • 16. opustila i čitavu priču - svih dvadeset šest minuta - saslušala s laskavim zanimanjem. "Ništa se ne boj, budi iskrena", dodao je prije nego što je Naomi i stigla otvoriti usta. "Baš je dobro", odgovorila je ona. "Jako zanimljivo." "Ne, pusti to - nemoj me štedjeti. Istresi sve iz sebe." "Ali već jesam. Zaista je dobro. Osim toga, kad počneš govor, svi će..." "Da, svi će već biti umlaćeni, znam." Ta perspektiva ga je spočetka tješila, ali ga je sad ispunjala laganim razočaranjem. Dok je samoga sebe slušao, pomislio je kako je taj govor zapravo jako dobar. "Ali ipak ima jedna stvar", rekla je Naomi zamišljeno. "Da?" "Malo je... kako da kažem... suh." "O", rekao je Sam. Uzdahnuo je i protrljao oči. Bio je budan od jedan u noći, najprije zbog pisanja, a potom zbog redigiranja. "Ali to se lako dade popraviti", umirila ga je Naomi. "Samo otiđi u knjižnicu i uzmi nekoliko knjiga." Sam je najednom osjetio oštar bol u potrbušju i dohvatio paketić Tumsa. Prekapanje literature zbog nekakvog glupavog rotarijanskoga govora? Rad u knjižnici? Ne bi li to ipak bilo za nijansu previše? Nikad još u životu nije bio u gradskoj knjižnici, i nije vidio nikakva razloga da to učini sada. Pa ipak, 16
  • 17. Naomi ga je slušala vrlo pažljivo, Naomi mu je htjela pomoći, i bilo bi vrlo nepristojno bar ne saslušati što mu ima reći. "Kakvih knjiga?" "Pa znaš - knjige s onim cakama za oživljavanje govora. One su kao..." Naomi je tražila riječi. "Mislim, znaš onaj vrući umak koji ti po želji stavljaju u China Lightu?" "Da..." "E, to ti je kao to. Imaju zbirke viceva. A postoji i ona knjiga, Najdraže pjesme američkog naroda. Tu možda nađeš nešto za kraj. Nešto zanosno." "Zar postoje i pjesme o važnosti sitnog poduzetništva u američkom životu?" upitao je Sam sa sumnjom u glasu. "Kad im čitaš poeziju, ljudi se uznesu", rekla je Naomi. "Koga briga o čemu su one, Sam, a još manje zbog čega sve to." "I zbilja postoje zbirke viceva samo za govore?" Samu se to učinilo skoro nevjerojatnim, iako ga vijest da u knjižnicama postoje i knjige o takvim ezoterijama kao što su popravak malih motora i friziranje vlasulja ne bi iznenadila ni najmanje. "Da." "Kako znaš?" "Kad se Phil Brakeman kandidirao za Državni parlament, svo sam mu vrijeme tipkala govore", odgovorila je Naomi. "On je imao neku takvu knjigu. Ne mogu se sjetiti kako se zvala. Na um mi dolazi samo Vicevi za WeCu, a to, naravno, nije to." 17
  • 18. "Ne", suglasio se Sam, pa pomislio da bi nekoliko izabranih mrvica iz Viceva za Vecu, izazvalo urlanje i nezapamćen uspjeh. Ali je sad počeo shvaćati na što to Naomi cilja, i najednom mu se počela dopadati misao da, unatoč nećkanju, nakon toliko godina živahnog zaobilaženja, posjeti i gradsku knjižnicu. Malo mirodija za staru govorčinu. Lijepo složite ostanjke; pretvorite mesnu štrucu u malo remek-djelo. A knjižnica je, napokon, samo knjižnica. Ako ne znaš kako naći to što te zanima, samo pitaj knjižničara. Za to su i plaćeni, zar ne? "Ali, u svakom slučaju, možeš to i ostaviti takvo kakvo je", rekla je Naomi. "Hoću reći, i tako će svi biti pijani." Pogledala je Sama ljubazno ali strogo, pa zirnula na sat. "Ostao nam je još jedan sat - da obavimo nekoliko pisama?" "Ne, mislim ne. A kako bi bilo da umjesto toga pretipkaš moj govor?" Već je bio odlučio da će odmor za ručak provesti u knjižnici. 18
  • 19. Glava druga Knjižnica (I) 1 Za godina provedenih u Junction Cityju, Sam je kraj knjižnice prošao već stotine puta, ali ju je ovaj put stvarno i pogledao, pa otkrio nešto što ga je doista zapanjilo: zgrada mu je bila mrska već na prvi pogled. Javna knjižnica Junction City stajala je na uglu State Streeta i Miller Avenue, i bila je to četvrtasta granitna kutija s prozorima uskima kao puškarnice. Krov od škriljevca stršio je preko sva četiri zida, a kad bi se zgradi prišlo sprijeda, kombinacija uskih prozora i granice sjene što ju je bacao krov, davala joj je namršteno lice kamenog robota. U arhitekturi Iowe taj je stil bio prilično raširen, toliko uobičajen da mu je Sam Peebles, koji je tu već skoro dvadeset godina prodavao nekretnine, skovao i ime: srednjozapadna rugobika. U proljeće, ljeti i ujesen, odbojni bi izraz zgrade pomalo umekšali javori što su oko nje tvorili svojevrsni šumarak, ali sada, pri kraju ljute iowanske zime, javori su još bili goli, i knjižnica je izgledala kao predimenzionirana kripta. Nije mu se sviđala; počeo se osjećati nekako nelagodno, a da nije ni sam znao zašto. Ta bila je to, naposljetku, samo knjižnica; nisu to bili kazamati inkvizicije. Pa ipak mu se, dok je napredovao pločnikom od pješčanika, kroz prsa popeo još 19
  • 20. jedan kiseli štucaj. U kojemu je bio i još jedan skriveni, slatkasti okus koji ga je podsjetio na nešto... nešto, vjerojatno, iz daleke prošlosti. Stavio je u usta Turn i već ga počeo drobiti, kad je najednom donio naglu odluku. Njegov je govor dovoljno dobar već i takav kakav jest. Nije baš sjajan, ali je sasvim dovoljno dobar. Na koncu konca, govorit će pred gradskim Rotary Clubom, ne pred Ujedinjenim narodima. Bilo bi mu već vrijeme da se s tim prestane igrati. Vratit će se u svoj ured i poraditi malo na poslovnim pismima koja je jutros zanemario. Već se počeo okretati, kad je pomislio: Baš je tup. Stvarno tup. I baš želiš da bude tup? U redu. Ali ako si pristao da održiš taj prokleti govor; zašto onda da ne bude kako Bog zapovijeda? Stajao je na pločniku knjižnice, namršten i neodlučan. Želio je od Rotaryja napraviti lijepo mjesto. Baš kao i Craig. I Frank Stephens. Većina je poslovne mlađarije Junction Cityja ismijavala njihove sastanke. Pa ipak su ih rijetko kad propuštali, a Sam je vjerovao da zna i zašto: bilo je to mjesto na kojem su se stvarale veze. Mjesto na kojem je tip poput njega mogao upoznati neke od ne baš premladih poslovnjaka iz Junction Cityja. Tipove poput Elmera Baskina, čija je banka predlani spasila od potonuća cestovni trgovinski centar u Beavertonu. Tipove poput Georgea Candyja - koji, kako vele, jednim telefonskim razgovorom može stvoriti tri milijuna dolara razvojnih investicija... ako odluči podići slušalicu. Bili su tu i malogradski momci, srednjoškolci zaljubljeni u košarku, momci koji se šišaju kod Jimmy'sa, koji u krevet, umjesto u pidžami, odlaze u atlet-gaćicama i atlet-majicama, momci koji još piju pivo iz boce, momci koji se uveče u gradu, u Cedar Rapidsu, ne osjećaju ugodno ako nisu u potpunoj klupskoj uniformi Clevelanda. A to su također i glavni 20
  • 21. snagatori i drmatori Junction Cityja, a kad se sve zbroji i oduzme, nije li baš to razlog zbog kojega svakoga petka uveče ustrajno dolazi i Sam? I kad se sve izračuna, nije li baš to bio razlog zbog kojega je, nakon što je onaj glupi akrobat skrhao vrat, Craig nazvao kao da su mu svi đavli za petama? I htio bi da te opaze svi ti snagatori i drmatori... ali ne po tome što si zajebao stvar. Svi će već biti pijani, rekao je Craig, a Naomi je dala podršku gornjoj tvrdnji, ali je sad Samu najednom palo na um kako još nikad nije vidio Elmera Baskina da se poslužio ičim jačim od kave. Baš nijednom. I on vjerojatno nije jedini. Neki će od njih možda biti pijani... ali ne svi. A oni koji ne budu, mogli bi lako biti baš oni jedini koji nešto znače. Obavi to kako Bog zapovijeda, Sam, i možda samome sebi učiniš veliku uslugu. To nije baš sasvim nemoguće. Ne. I nije. Ne baš vjerojatno, to je istina, ali ne i nemoguće. A ima tu i još nešto, nešto izvan tajne politike, koja se možda pojavi na govoru u Rotary Gubu u petak uveče, no možda i ne: on se uvijek dičio time da sve radi najbolje što zna. Dobro, a ovo je samo nekakav tupi govorčić. I onda što? Ali i ovo je samo nekakva tupa malogradska knjižnica. Što praviš iz buhe slona? Čak nije ni obrasla grmljem. Sam je ponovno krenuo pločnikom, ali je onda opet zastao i namrštio čelo. Bila je to čudna misao; i kao da je došla iz ničega. Čak nije ni obrasla grmljem - zašto bi to bilo važno? Nije to znao.... ali je zato znao da je ta misao na nj djelovala upravo magično. Njemu sasvim nesvojstveno nećkanje najednom je stalo, i on je još jednom krenuo naprijed. Uspeo se uz četiri kamene stube i na trenutak zastao. Zgrada se doimala nekako napušteno. Dohvatio je kvaku i pomislio: Kladim se da 21
  • 22. je zaključano. Kladim se da u petak popodne ne rade. U toj je misli bilo nešto što je djelovalo čudno umirujuće. Ali se staromodna pločica pod njegovom rukom ugnula, i teška su se vrata bučno zanijela unutra. Sam je stupio u mali foaje mramornoga poda, na šahovnicu crvenih i bijelih kvadrata. U središtu je tog predvorja stajao štafelaj. Na nj je bio postavljen znak; poruku je tvorila samo jedna riječ, ispisana vrlo krupnim slovima. TIŠINA! glasila je ona. Ne ŠUTNJA JE ZLATO ili MOLIMO ZA TIŠINU već je to bila samo jedna, blistava i sjajna riječ: TIŠINA! "To sigurno", rekao je Sam. Te je riječi samo promrmljao, ali je prostorija bila silno akustična, tako da se njegovo tiho mrmljanje pojačalo do čangrizavoga gunđanja od kojeg se sav stresao. Učinilo se upravo kao da se od visokoga stropa odbilo u nj. U tom se trenutku osjetio kao da se ponovno našao u četvrtom razredu, i kao da ga se gospođa Glasters sprema pozvati na red što je bio neodgojen baš u najgori trenutak. Nelagodno se osvrnuo, napola očekujući da će iz glavne 22
  • 23. čitaonice doskakati prgavi knjižničar da vidi tko se to usudio profanirati tišinu. Daj prestani, za ime Božje. Četrdeset ti je godina. Stari, od četvrtog je razreda proteklo puno vremena. Samo što se tako nije i činilo. Ne sad, kad se našao tu. Tu je izgledalo kao da je četvrti razred upravo nadohvat ruke. Prešao je preko mramornoga poda lijevo od stalka i, nesvjesno prebacivši težište naprijed, kako mu pete mokasina ne bi tuckale, ušao u glavnu dvoranu Javne knjižnice Junction City. Sa stropa (bar šest metara višeg od stropa u foajeu) visjelo je mnoštvo staklenih kugli, no nijedna nije bila upaljena. Svjetlo je dopiralo iz dva velika, nagnuta stropna prozora. U sunčan bi dan oni dostajali da osvijetle prostoriju; mogli bi je čak učiniti i veselom i punom dobrodošlice. Ali je ovaj petak bio sumoran i oblačan, i svjetlo je bilo mračno. Kutovi su dvorane bili ispunjeni sumornom paučinom sjena. Osjećaj koji je obuzeo Sama Peeblesa bio je osjećaj da tu nešto nije u redu. Kao da nije zakoračio samo kroz vrata i prešao foaje; činilo mu se kao da je ušao u neki drugi svijet, svijet koji ni po čemu ne sliči gradiću u Iowi koji je gdjekad volio, gdjekad mrzio, no najčešće naprosto uzimao zdravo za gotovo. Zrak je unutra bio nekako teži od normalnog, i kao da ni samo svjetlo nije provodio onako kako to čini normalni zrak. Tišina je bila debela kao deka. I hladna kao snijeg- U knjižnici nije bilo nikoga. Police s knjigama prostirale su se nad njim na sve strane. Kad je podigao pogled na stropne prozore i njihove križaljke 23
  • 24. armaturne žice, Samu se pomalo zavrtjelo u glavi, i stvorila se trenutna iluzija: učinilo mu se da stoji naglavce, da visi na petama nad dubokom četvrtastom jamom obloženom knjigama. Tu i tamo uz zidove su bile prislonjene ljestve, namontirane na tračnice i s gumenim kotačima za kretanje po podu. Jezero prostora između mjesta na kojem je stajao i stola za izdavanje knjiga na drugom kraju velike, visoke prostorije razbijala su dva drvena otoka. Jedan je od njih bio duga polica s klinovima za časopise. S nje su, na drvenim klinovima, visjele periodične publikacije, svaka u ovitku od prozirne plastike. Izgledali su kao kože čudnih životinja, ostavljene da se štave u nijemoj prostoriji. Natpis postavljen iznad police zapovjedao je: VRATI SVE ČASOPISE NA NJIHOVO MJESTO! Lijevo od police s magazinima bila je druga s najnovijim romanima i publicistikom. Natpis iznad nje govorio je da se te knjige posuđuju na samo sedam dana. Sam je krenuo niz široki prolaz između polica s magazinima i sedmodnevnim knjigama, a pete su mu tuckale i odjekivale, unatoč svim njegovim nastojanjima da se giba nečujno. Otkrio je kako žali što se nije poveo za onim prvim porivom, pa se naprosto okrenuo na peti i vratio u ured. Prostorija je bila sablasna. Iako je na pisaćem stolu tiho brujao upaljeni mali, zaslonjeni mikročitač, nitko ga nije posluživao. A na stolu je stajala pločica, na kojoj je pisalo A. LORTZ ali od A. Lortza ili bilo koga drugog nigdje nije bilo ni traga ni glasa. 24
  • 25. Vjerojatno sjedi na zahodu i pregledava najnoviji broj Knjižničara. Sama je obuzela šašava želja da otvori usta i poviče: "Je li vam dobro, A. Lortz?" Ali ga je to brzo prošlo. Javna knjižnica Junction City nije bilo mjesto koje nadahnjuje na takve duhovite ispade. Samove su se misli najednom okrenule pjesmici iz djetinjstva. Ne smij se, miruj ko stup: počinje kvekerski skup. Tko pokaže jezik, zub, tog čeka globa teška. Ako ovdje pokažeš jezik ili zub, hoće li ti A. Lortz naplatiti kaznu? upitao se. Još se jednom osvrnuo, pustio da mu živčani završeci osjete ono nešto u tišini što je izazivalo mrštenje, i pomislio kako bi se o tome dala napisati knjiga. Lišen najednom zanimanja za knjigu viceva ili Najdraže pjesme američkog naroda, ali zato i protiv volje dojmljen suzdržanom, snovitom atmosferom, Sam je krenuo prema vratima desno od sedmodnevnih knjiga. Natpis je nad vratima govorio da je to dječji odjel. Je li u takav zalazio dok je odrastao u St. Louisu? Vjerovao je da je to tako, ali su uspomene bile maglovite, daleke, i teško ih je bilo zadržati. Pa ipak, dok se približavao vratima dječjega odjela, u njemu se počeo stvarati nekakav čudan, sablastan osjećaj. Bilo je to skoro kao da se vraća kući. Vrata su bila zatvorena. Na njima je bila slika Crvenkapice kako gleda vuka u bakinu krevetu. Vuk je bio u bakinoj spavaćici i pod njezinom noćnom kapicom. Kezio je zube. S ogoljelih očnjaka cijedila se slina. Crvenkapičino je lice bilo izobličeno od upravo nezemaljskoga užasa, i na trenutak se 25
  • 26. učinilo da taj plakat ne samo daje naslutiti, već upravo javno obznanjuje da je sretni kraj priče - i zapravo svih bajki - samo ugodna laž. Roditelji možda i vjeruju u takve bedastoće, govorilo je Crvenkapičino lice, oboljelo od strave, ali maleni znaju istinu, zar ne? Prekrasno, pomislio je Sam. S takvim plakatom na vratima, kladim se da baš puno djece dolazi u knjižnicu. I kladim se da je najviše vole baš mališani. Otvorio je vrata i gurnuo glavu. Osjećaj nelagode najednom se izgubio; pogled ga je smjesta šarmirao. Plakat je na vratima, dakako, bio sasvim kriv, ali ono iza njega izgledalo je sasvim u redu. Naravno da je kao dijete zalazio u knjižnicu; jedan je pogled na taj umanjeni svijet bio dostatan da mu obnovi sjećanja. Otac mu je umro kao mlad čovjek; Sam je bio jedinac zaposlene majke, koju je rijetko viđao osim nedjeljom i praznicima. Kad poslije škole ne bi uspio dobiti sponzora za kino - a što se događalo često - dobra je bila i knjižnica, i prostorija što ju je sad ugledao, vratila mu je te dane u naglo nadošlom valu nostalgije - nježne, i bolne, i na nekakav opskuran način zastrašujuće. Ono je bio mali svijet, a i ovaj je svijet bio malen; bio je to dobro osvijetljen svijet, čak i u najturobnije, najkišovitije dane, a takav je bio i ovaj. U ovoj prostoriji nije bilo ovješenih staklenih kugli; na lažnom su stropu bile fluorescentne cijevi, skrivene iza mliječnoga stakla. Sve su cijevi bile upaljene i sve sjene izgnane. Stolovi su bili podignuti samo šezdeset centimetara iznad poda; stolice su bile još bliže. U ovom bi svijetu odrasli bili uljezi, stranci koji izazivaju nelagodu. Ako bi pokušali sjesti za stol, on bi im se zaljuljao u krilu, a ako bi 26
  • 27. se pokušali napiti vode iz fontanice postavljene na krajnjem zidu, razbili bi glave. Ovdje se police nisu stirale u visinu, stvarajući neljubaznu varku perspektive, koja je kod preduga gledanja stvarala vrtoglavicu; strop je bio dovoljno nizak da stvori kućanski ugodnu atmosferu, no ipak ne toliko nizak da stvori dojam zagušenosti. Tu nisu bili redovi sumornih uveza, već knjige što su upravo kričale razuzdanim primarnim bojama: jarkim plavilima, crvenilima, žutilima. U ovom je svijetu doktor Seuss bio kralj, Judy Blume kraljica, a svi su kraljevići i kraljevne živjeli u zlatnim dvorcima. Tu je Sam oćutio sve one stare osjećaje dobrodušne dobrodošlice poslije škole, osjetio kako knjige samo što ne mole da ih netko dira, premeće po rukama, pregledava, istražuje. Pa ipak je u te osjećaje bio primiješan i nekakav mračan, no slabiji okus. Najjasniji je osjećaj, međutim, bilo skoro čeznutljivo zadovoljstvo. Na jednom je zidu bila fotografija šteneta s velikim, zamišljenim očima. Pod njegovim licem, na kojem su se miješale tjeskoba i nada, stajala je jedna od najvećih svjetskih istina: TEŠKO JE BITI DOBAR. Na drugom je zidu bio crtež divljih patki kako se probijaju riječnim priobaljem prema trskom obraslom rubu vode. MJESTA ZA PAČIĆE! telalio je plakat. Sam je pogledao lijevo, i slabašni smiješak na usnama na trenutak se pokolebao, a potom i zamro. Na njemu je bio plakat s velikim, crnim automobilom što se žurno udaljavao od nečeg što je trebalo biti školska zgrada. Neki je mališan gledao kroz suvozačev prozor. Ruke su mu bile prilijepljene za staklo, a usta otvorena usred krika. U pozadini se - samo kao mutna, zlokobna sjena - nad volanom grbio muškarac, vozeći 27
  • 28. kao da su mu svi đavli za petama. A ispod slike je bilo ispisano: NIKAD NE SJEDAJ NEZNANCU U AUTO! Sam je shvatio da i taj plakat i slika Crvenkapice na vratima dječjeg odjela bude isti primitivni osjećaj strave, no za ovu je smatrao da izaziva veći nemir. Razumije se da djeca ne smiju neznancima sjedati u auto, i naravno da ih tome treba podučiti, no je li baš to pravi način da se to istakne? Koliko je djece, upitao se, propatilo pošten tjedan noćnih mora samo zbog ovog plakata u izdanju gradske uprave? A bio je tu i još jedan, postavljen ravno pred knjižničarev stol, i taj mu je niz leđa poslao studen duboku kao siječanj. Na njemu su bili prikazani zapanjeni dječak i djevojčica, sigurno ne stariji od osam godina, kako se užasnuto odmiču od čovjeka u kišnom ogrtaču i sa sivim šeširom. On je bio visok najmanje tri metra; sjena mu je padala na podignuta dječja lica. Sjenu je bacao i obod njegova pustenog šešira, stil četrdesetih godina, a oči čovjeka u kišnom ogrtaču blistale su neumoljivo iz svojih mračnih dubina. Dok su tako pomno promatrale djecu, izgledale su kao komadići leda, obilježene sumornim pogledom Vlasti. Pružao je prema njima policijsku značku, na koju je bila prikačena zvijezda - bila je to nekakva čudna zvijezda, s bar devet krakova. A možda čak i čitavim tucetom. A poruka je ispod plakata glasila: KLONI SE KNJIŽNIČKE POLICIJE! DOBRI DJEČACI I DJEVOJČICE VRAĆAJU KNJIGE NA VRIJEME! 28
  • 29. Onaj mu je okus bio ponovno u ustima. Onaj slatkasti, neugodni okus. I onda mu se u glavi stvorila nastrana, zastrašujuća misao: Tog sam čovjeka već negdje vidio. Ali to je, naravno, smiješno. Ta zar nije? Sam je pomislio koliko bi ga taj plakat kao dijete uznemirio - i koliko bi jednostavnog, ničim zagađenog zadovoljstva ukrao tom sigurnom zakloništu knjižnice - pa osjetio kako mu u prsima raste negodovanje. Zakoračio je prema plakatu da pažljivije pogleda tu čudnu zvijezdu, no istodobno iz džepa izvadio paketić Tumsa. Baš kad je jedan stavljao u usta, iza leđa mu se javio glas. "Dobar dan, vi, gospodine!" On je poskočio i okrenuo se, spreman da prihvati boj sa zmajem od knjižnice, sad kad se ovaj napokon odlučio pojaviti. 2 Zmaj se predstavio. Bila je to punačka, sijeda žena od možda pedeset pet godina. Gurala je kolica knjiga na nečujnim gumenim kotačima. Oko ugodna, nenaborana lica padala je sijeda kosa u urednim, frizerskim uvojcima. "Pretpostavljam da tražite mene", rekla je. "Je li vas ovamo uputio gospodin Peckham?" "Nisam vidio baš nikoga." 29
  • 30. "Ne? Onda je valjda već otišao kući", rekla je. "Što me zapravo i ne čudi, jer je petak. Gospodin Peckham dolazi svakog jutra oko jedanaest da obriše prašinu i pročita novine. On je pazikuća - samo na pol radnog vremena, naravno. Gdjekad ostane i do jedan - jedan i pol skoro svaki ponedjeljak, jer je to dan u koji su i prašina i novine najdeblji - ali znate i sami kako su novine tanke u petak." Sam se nasmiješio. "Pretpostavljam da ste vi knjižničarka?" "Ja sam ta", odgovorila je gospođa Lortz i nasmiješila mu se. Ali se Samu učinilo da joj se pritom ne smiješe i oči; one su ga promatrale vrlo pažljivo, skoro hladno. "A vi ste..?" "Sam Peebles." "O, da! Nekretnine i osiguranje! To je vaš fah!" "Kriv po svim točkama optužnice." "Žao mi je što u glavnom odjelu niste našli nikoga - zacijelo ste pomislili da smo već zatvorili, i da je netko zabunom ostavio otvorena vrata." "Priznajem", odgovorio je, "ta mi je misao prošla kroz glavu." "Od dva do sedam na dužnosti bi nas trebalo biti troje", objasnila je gospođa Lortz. "U dva, znate, djeca počinju izlaziti iz škole - gimnazija u dva, obrtna škola u dva i trideset, srednja škola u dva četrdeset pet. Djeca su nam najvjernije mušterije, a i najdraže, bar što se mene tiče. Što volim te mališane. Nekad sam imala pomoćnika s punim radnim vremenom, ali nam je lani gradsko vijeće skresalo budžet za osam stotina dolara i..." 30
  • 31. Gospođa Lortz je skupila ruke i mimikom prikazala pticu koja odlijeće. Bila je to vrlo šarmantna i zabavna gesta. I zašto ja onda, upitao se Sam, nisam ni šarmiran, niti me to imalo zabavlja? Plakati, pomislio je, valjda zato. Još je pokušavao u nekakav sklad dovesti Crvenkapicu, ono dijete što je vrištalo u automobilu, mrkoglednog knjižničkog policajca i tu nasmiješenu malogradsku knjižničarku. Ispružila je lijevu ruku - sitnu i punačku i okruglu kao i sve ostalo na njoj - ispružila sa savršenom, nepromišljenom samouvjerenošću. On joj je pogledao srednjak i opazio da je bez prstena; ona uopće i nije gospođa Lortz. Činjenica da je usidjelica učinila mu se posve tipičnom, posve svojstvenom malom gradu. Bila je, zapravo, skoro karikatura. Sam je prihvatio ispruženu ruku. "Vi, gospodine Peebles, još nikad niste bili u našoj knjižnici?" "Ne, nažalost ne. I molim vas, zovite me Sam." On baš nije znao želi li za tu ženu biti Sam ili ne, ali je on bio poslovni čovjek u malome gradu - i to trgovac, da budemo precizni - i zato je to nuđenje osobnog imena bilo skoro automatsko. "O, hvala, Sam." Čekao je da mu ona odgovori sličnim nuđenjem osobnog imena, ali ga je ona samo pogledala s očekivanjem. "Zapravo sam se uvalio u malu nevolju", rekao je Sam. "Govornik predviđen za večeras, u našem Rotary Clubu, doživio je nesreću, i..." "O, nezgodno!" 31
  • 32. "Po mene koliko i za nj. Na mene ja pala kocka da preuzmem njegovo mjesto." "O-o!" rekla je gospođa Lortz. Glas joj je bio zabrinut, ali joj se koža oko očiju namreškala od veselja. Pa ipak Sam prema njoj ni dalje nije osjećao nikakvu toplinu, iako je bio čovjek koji se u pravilu brzo zagrijavao za ljude; bio je jedan od onih koji je imao malo bliskih prijatelja, no ipak osjećao kompulzivnu potrebu da započinje razgovore s neznancima u liftu. "Sinoć sam napisao govor i jutros ga pročitao djevojci koja mi dolazi hvatati diktat i tipkati poslovna pisma..." "Naomi Higgins, kladim se." "Da - kako ste pogodili?" "Naomi je stalna mušterija. Ona posuđuje mnogo romantičnih romana - Jennifer Blake, Rosemary Rogers, Paul Sheldon, takve autore." Spustila je glas i rekla: "Ona veli da je to za njezinu mamu, ali ja mislim da ih zapravo čita sama." Sam se nasmijao. Naomi je doista imala sanjive oči potajne čitačice ljubića. "No ja i bez toga znam da je ona ono što bi u velikom gradu nazvali pomoćnom činovnicom. A ovdje je, u Junction Cityju, čitava tajnička tvrtka. Činilo mi se razložnim pretpostaviti da je baš ona ta mlada žena o kojoj ste govorili." "Da. Moj joj se govor svidio - ili je bar tako rekla - ali joj se učinilo da je malo presuh. Zato mi je predložila..." "Priručnik za govornike, mogu se kladiti!" 32
  • 33. "Mislim, nije se mogla sjetiti točnog naslova, ali mi to sigurno zvuči slično." Zastao je, pa upitao pomalo tjeskobno: "Ima li unutra i viceva?" "Samo tri stotine stranica", odvratila je žena. Ispružila je desnu ruku - i ona je bila nevina od prstenja kao i lijeva - pa ga njome potegla za rukav. "Samo ovuda." Za rukav ga je odvela do vrata. "Ja ću vam, Sam, riješiti sve vaše probleme. Nadam se samo da ćete nam sljedeći put doći i bez neke nove krize. Jest da smo mali, ali smo dobro opremljeni. Ili bar ja tako mislim, iako priznajem da sam pristrana." Prošli su kroz vrata i ušli u namrštene sjene glavne čitaonice. Gospođica Lortz je kvrcnula trima prekidačima kraj vrata, ovješene su se kugle osvijetlile i bacile meko žuto svjetlo koje je prostoriju učinilo mnogo veselijom. "Kad je oblačno, ovdje je tako sumorno", rekla je žena povjerljivim glasom koji kao da je govorio da smo sad u pravoj knjižnici. "Ali znate i sami koliko gradsko vijeće stalno prigovara zbog računa za struju na ovakvim mjestima... no ako i ne znate, kladim se da to bar slutite." "Slutim", suglasio se Sam, i sam spustivši glas skoro do šapta. "No to je pjesma u usporedbi s onim što moramo slušati o troškovima grijanja zimi." Zakovrnula je očima. "Lož-ulje je tako skupo. A sve zbog tih Arapa... a vidite što im je sada palo na pamet - sad unajmljuju vjerske fanatike da ubijaju pisce." "To je doista malo pregrubo", odgovorio je Sam, i shvatio da, tko zna zbog čega, opet razmišlja o plakatu s onim dugajlijom - s onim kojemu je u legitimaciji ona čudna 33
  • 34. zvijezda, i čija sjena tako zlokobno pada na podignuta dječja lica. Pada po njima poput mračne mrlje. "I naravno, prtljala sam nešto po dječjem odjelu. Kad sam ondje, izgubim svaki osjećaj za vrijeme." "Ovo je vrlo zanimljivo mjesto", rekao je Sam. Kanio je nastaviti, pa se propitati za one plakate, ali ga je gospođica Lortz pretekla. Samu je bilo sasvim jasno tko zapovijeda ovim neobičnim kratkim izletom na jedan inače posve običan dan. "Možete se kladiti! A sad, dajte mi samo jednu minutu." Podigla je ruke i stavila mu ih na ramena - da to izvede morala je stati na prste - i u jednom je trenutku Samu kroz glavu prošla apsurdna misao da ga kani poljubiti. Ali, umjesto toga, ona ga je pritisla na drvenu klupu što je tekla s druge strane polica sa sedmodnevnim knjigama. "Ja odmah znam, Sam, gdje da potražim knjige koje vam trebaju. Ne trebam čak ni pogledati u kartice." "Mogu ih naći i sam..." "U to sam sigurna", prekinula ga je ona, "ali sad ste u odjelu posebnih publikacija, i ako to ičim mogu spriječiti, ne dam ljudima da mi se ovdje motaju. Tu izigravam šefa, ali ja uvijek znadem ispružiti ruku i naći pravu stvar... barem tu. Ljudi su tako neuredni, znate, tako malo paze na red. Djeca su najgora, ali i odrasli počnu hopsati, samo ako ih pustite. Ništa ne brinite. Vraćam se u roku keks." Sam se nije kanio dalje protiviti, no sve da je i naumio, ne bi imao vremena. Jer je žena otišla. Sjedio je na klupi, još se jednom osjećajući kao četvrtoškolac... kao četvrtoškolac koji je 34
  • 35. ovaj put napravio nešto nevaljalo, kao da je bio nestašan i sad se za odmorom ne smije ići igrati s drugom djecom. Čuo je kako gospođica Lortz šeta po prostoriji iza knjižničareva stola, pa se zamišljeno osvrnuo. Oko njega nije bilo ničega osim knjiga - nije bilo čak ni kakvog starog penzionera koji čita novine ili prelistava magazin. Što je bilo nekako čudno. Nije, dakako, očekivao da će u jednoj malogradskoj knjižnici, u radni dan popodne, sve prštati od posla, ali da nema baš nikoga? Ali molim, pomislio je, bio je tu gospodin Peckham, no i on je pročitao novine i pošao kući. Strašno tanke novine u petak, znate. I tanka prašina. A onda je shvatio da je riječ gospođice Lortz jedino jamstvo da je gospodin Peckham uopće bio tu. To je istina - no zašto bi mu lagala? On to nije znao, i vrlo je dvojio da je to učinila, ali već sama činjenica da je doveo u pitanje iskrenost te milolike žene koju je netom upoznao, dovela mu je pred oči središnju zbunjujuću činjenicu tog susreta: ona mu se nije svidjela. S milim licem ili bez njega, nije mu se svidjela ni za krušnu mrvu. To je zbog tih plakata. Tebi se ne bi svidio baš NITKO tko bi u dječju sobu stavio takve plakate. Ali sve to i nije važno, jer sve je to samo mali izlet. Uzmi knjige i put pod noge. Promeškoljio se na klupi, podigao pogled, pa na zidu ugledao moto: Ako želiš znati kako netko postupa sa svojom ženom i djecom, pogledaj kako postupa s knjigama. Ralph Waldo Emerson 35
  • 36. Samu se ni ova prodika nije hvatala srca. Iako baš nije znao zašto... osim možda zato što je pomislio da bi se od čovjeka, pa makar on bio i knjiški crv, moglo očekivati da se prema svojoj obitelji odnosi bar malo bolje nego prema svom štivu. Taj moto, ispisan zlatnim listićima na lakiranoj hrastovoj dasci, ipak ga je nastavio gledati odozgo i strogo, kao da mu poručuje da bi o tome mogao još jednom razmisliti. Ali prije nego što je to mogao učiniti, vratila se gospođica Lortz, podigla preklop kraj stola za izdavanje knjiga, prošla kroz pregradu, pa ponovno za sobom uredno spustila preklop. "Mislim da sam vam pronašla baš ono što vama treba", rekla je veselo. "Nadam se da ćete se složiti." Pružila mu je dvije knjige. Jedna je bila Priručnik za govornike, pripremio Kent Adelmen, a druga je bila Najdraže pjesme američkog naroda. Građu ove potonje, sudeći po ovitku (koji je opet, sa svoje strane, bio zaštićen jakim plastičnim nadovitkom), nije samo uredila, nego upravo odabrala izvjesna Hazel Felleman. "Pjesme o životu!" obećavao je ovitak. "Pjesme o domu i majci! Pjesme smijeha i nestašnosti! Pjesme koje najčešće traže čitatelji New York Times Book Reviewa!" Potom se izvješćivalo i o tome kako je Hazel Felleman "uspjela staviti prst na puls poezije američkog naroda". Sam ju je pogledao pomalo sumnjičavo, i ona mu je bez muke pročitala misli. "Da, znam, izgledaju pomalo staromodno", rekla je. "Napose danas, kad su svi šiznuli za knjigama o tome kako da si čovjek sam pomogne. Sigurna sam, da sad odete u koju od filijalnih knjižara u centru Cedar Rapidsa, da biste našli tucet knjiga za pomoć govornicima-početnicima. Ali nijedna, Sam, 36
  • 37. ne bi ovima bila ravna. Ja zaista vjerujem da su one najbolja pomoć na svijetu ljudima koji se tek upućuju u umijeće javnoga govorenja." "Drugim riječima, amaterima", odgovorio je Sam i široko se nasmiješio. "Mislim, da. Uzmimo, recimo Najljepše ljubavne pjesme. Drugi dio knjige - koji počinje na stranici šezdeset petoj, ako me još služi pamćenje - zove se 'Inspiracija'. Tu ćete, Sam, zacijelo naći nešto što će biti prikladan vrhunac vašeg kratkog govora. I otkrit ćete da će vaši slušatelji zapamtiti dobro odabran stih čak i ako zaborave sve drugo. Napose ako su malo..." "Pripiti", rekao je on. "Opušteniji je riječ kojom bih se ja radije poslužila", odgovorila je ona s blagim prijekorom, "iako pretpostavljam da ih poznajete bolje od mene." Pogled, međutim, kojim ga je prostrijelila, dao mu je znati da je to rekla samo zbog urođene pristojnosti. Podigla je Priručnik za govornike. Na ovitku je bio karikaturni crtež dvorane okićene zastavama. Za stolovima s pićem sjedila su mala, staromodno odjevena društvanca. Svi su se benavili. Čovjek za govornicom - također u smokingu i očito prigodni govornik - smiješio im se široko i pobjedonosno. Očito je postigao gromoglasan uspjeh. "Na početku je dio koji se bavi teorijom prigodnih govora", rekla je gospođica Lortz, "ali kako nemam dojam da vi iz toga kanite napraviti karijeru..." "Dobro ste shvatili", gorljivo se suglasio Sam. 37
  • 38. "... savjetovala bih vam da odmah prijeđete na srednji odjeljak, koji se zove 'Živahno govorenje'. Tu ćete naći priče i viceve podijeljene u tri kategorije: 'Na početku opustiti', 'Na sredini omekšati', 'Na kraju dokrajčiti'." Zvuči kao kakav priručnik za žigola, pomislio je Sam, ali to nije i izrekao. Ona mu je ponovno pročitala misli. "Zvuči, pretpostavljam, pomalo kao aluzija - no te su knjige napisane u jedno jednostavnije, nevinije doba. Koncem tridesetih, da budem točna." "Da, mnogo nevinije, doista", odgovorio je Sam i pomislio na napuštene farme u krajevima gdje je vjetar otpuhao humus, djevojčice u haljinama od vreća za brašno i otrcana, nabacana Hooverova sela, okružena policijom što vrti pendrecima. "Ali obje te knjige još pale", rekla i kucnula ih da naglasi riječi, "a to u poslovima i jest ono najvažnije, nije li tako, Sam? Rezultati!" "Da... mislim da da." On ju je pogledao zamišljeno, a gospođica Lortz je zadigla obrve - možda pomalo kao da se brani. "Peni za vaše misli", rekla je. "Razmišljao sam o tome kako mi se to kao odraslom rijetko kad dogodilo", rekao je. "Ne kažem nikad, to nisam rekao, ali rijetko. Došao sam ovamo po nekoliko knjiga da malo oživim svoj govor, a vi mi donosite baš to po što sam došao. Kako se to često zbiva u svijetu u kojem čovjek obično ne može dobiti 38
  • 39. ni par dobrih janjećih odrezaka u dućanu kad mu se baš prohtiju?" Ona se nasmiješila. Smiješak kao da je odavao istinsko zadovoljstvo... samo što je Sam još jednom opazio da joj se pritom ne smiješe i oči. Činilo mu se da one nisu ni promijenile izraz sve otkako ju je prvi put ugledao - i ona njega - na dječjem odjelu. One su samo nastavljale promatrati. "Čini mi se da sam upravo dobila kompliment!" "Jest, gospo, jeste." "Hvala, Sam. Hvala najljepša. Vele da laskanje otvara svaka vrata, no bojim se da ću vas ipak morati zamoliti za dva dolara." "Dva dolara?" "Toliko se plaća za izdavanje kartice za odrasle", rekla je, "ali zato vrijedi tri godine, a produženje stoji pedeset centi. Onda, jesmo li se pogodili?" "Čini mi se prihvatljivo." "Onda krenite ovuda", rekla je, i Sam je pošao za njom do stola za izdavanje. 3 Dala mu je da ispuni karticu - na nju je napisao ime, adresu, telefonske brojeve, gdje radi. "Vidim da živite na Kelton Avenue. Krasno!" 39
  • 40. "Mislim, i ja je volim." "Tamo su kuće velike i lijepe - trebali biste se oženiti." On se malo trgnuo. "Kako znate da nisam oženjen?" "Isto onako kao i vi za mene", odgovorila je ona. Smiješak joj se mrvicu prolukavio, postao pomalo mačji. "Ništa na trećem lijevo." "O", odgovorio je on nezgrapno, pa se nasmiješio. To nije bio njegov uobičajeni iskričavi smiješak, i osjetio je kako su mu se zažarili obrazi. "Dva dolara, molim." Dao joj je dva puta po jedan. Otišla je do pisaćeg stolića na kojem je stajao vremešni pisaći stroj otvorene konstrukcije, pa kratko zatipkala po jarko narančastoj kartici. Donijela ju je do kartotečnoga stolića, kitnjasto se potpisala pri dnu, pa mu je gurnula preko stola. "Provjerite jesu li svi podaci točni." Što je Sam i učinio. "Dobro je." Osobno joj je ime, kako je opazio, bilo Ardelia. Lijepo ime, i prilično neobično. Ona je uzela člansku karticu - prvu još od koledža, a kad malo promisli, i tom se zapravo služio jako malo - pa je stavila pod mikrofilmski snimač kraj kartica što ih je uzela iz džepića knjiga. "Ove možete zadržati samo tjedan dana, jer su to posebne publikacije. Tu sam kategoriju izmislila sama, za knjige koje se puno traže." 40
  • 41. "Priručnici za govornike-početnike se puno traže?" "Da, oni, kao i knjige o popravljanju vodovoda, jednostavnim mađioničarskim trikovima, društvenoj etiketi... Iznenadili biste se kakve sve knjige ljudi traže kad se nađu u stisci. Ali ja znam." "Kladim se da znate." "Sam, ja sam u tom poslu već dugo, jako dugo. I ove se knjige ne mogu produžiti, zato se pobrinite da ih dobijem do šestog travnja." Podigla je glavu, i svjetlo joj je bljesnulo u očima. Sam se na to zamalo nije ni obazreo, proglasivši to migom... Ali to nije bilo to. Bio je to sjaj. Plosnati, tvrdi sjaj. U jednom se trenutku učinilo da su joj u oba oka niklani novčići. "Ili?" upitao je, i najednom vlastiti smiješak nije više osjećao kao smiješak - osjećao ga je kao masku. "Ili ćemo vam poslati knjižničkog policajca", odgovorila je ona. 4 Pogledi su im na trenutak ostali prikovani, i Sam je pomislio kako je sad ugledao onu pravu Ardeliju Lortz, i u toj ženi nije bilo baš ništa ni šarmantno ni meko niti usidjeličkoknjižničarsko. Ta bi žena mogla stvarno biti opasna, pomislio je pa odbacio tu misao, pomalo zbunjen. Sumoran dan - i vjerojatno pritisak skorašnjega govora - počeli su na nj djelovati. Opasna je kao kompot od bresaka... ali nije to ni zbog sumornoga dana ni zbog večerašnjeg sastanka rotarijanaca. To je zbog tih prokletih plakata. 41
  • 42. Stavio je Priručnik za govornike i Najdraže pjesme američkog naroda pod mišicu i već su došli skoro do vrata prije nego je shvatio da ga to ona ispraća. Čvrsto je spustio nogu i stao. Ona ga je iznenađeno pogledala. "Smijem li vas nešto upitati, gospođice Lortz?" "Naravno, Sam. Zato i jesmo ovdje - da odgovaramo na pitanja." "Tiče se dječjeg odjela", rekao je, "i plakata. Neki su me iznenadili. Skoro šokirali." Očekivao je da će to, kad mu izađe iz usta, zazvučiti poput onoga što bi baptistički propovjednik mogao reći o primjerku Playboy što ga je ugledao među ostalim magazinima na klupskom stoliću svog župljana, ali to uopće nije zazvučalo tako. To je zato, pomislio je, što tu nije riječ ni o kakvom konvencionalnom osjećaju. Jer sam zaista šokiran. Nipošto zamalo, nego baš zaista. "Plakata?" upitala je, namrštila, a onda joj se čelo razvedrilo. Nasmijala se. "O! Zacijelo mislite na knjižničkog policajca... i Glupoga Gustava, naravno." "Glupoga Gustava?" "Sjećate se plakata na kojemu piše NIKAD NE SJEDAJ NEZNANCU U AUTO? Tako djeca zovu dječaka na slici. Onoga koji se dere. Zovu ga Glupim Gustavom - vjerojatno prema njemu osjećaju prezir, jer je bio tako glup. I mislim da je to vrlo zdravo, a vi?" "On se ne dere", rekao je Sam polagano. "On vrišti." Žena je slegnula ramenima. 42
  • 43. "Dere se, vrišti, u čemu je razlika? Nijedno se od toga ovdje ne čuje baš često. Djeca su jako dobra - poštuju starije." "Mogu se kladiti", odgovorio je Sam. Sad su se već bili vratili u foaje, i njemu je pogled pao na natpis na štafelaju, natpis koji nije glasio ŠUTNJA JE ZLATO ili MOLIMO ZA TIŠINU nego je, umjesto svega bespogovorni imperativ: toga, nudio samo jedan TIŠINA! "A, osim toga, sve to ovisi o interpretaciji, zar ne?" "Valjda", odgovorio je Sam. Osjetio je da ga žena navodi - i to vrlo djelotvorno - prema točki u kojoj više neće imati moralnoga oslonca, i tako će bojište dijalektike ostati Ardeliji Lortz. Stvarala je dojam da je na to već navikla, i od toga ga je obuzela nekakva tvrdoglavost. "Ali ti su mi plakati zaista baš jako upali u oči." "Doista?" upitala je ona uljudno. Sad su zastali kraj vanjskih vrata. "Da. Nekako jezivo." Sabrao se pa izrekao što je o tome doista mislio. "Nije primjereno mjestu na kojem se skupljaju mala djeca." 43
  • 44. Otkrio je da to još uvijek ne izgleda kao filistarsko moraliziranje, ili bar ne njemu, i to mu je donijelo olakšanje. Ona se smiješila, i taj ga je smiješak srdio. "Vi, Sam, niste prvi koji je izrazio takvo mišljenje. Odrasli koji nemaju djecu ne zalaze baš često na dječji odjel, ali to ipak čine s vremena na vrijeme - stričevi, tetke, dečko kakve samohrane majke kojemu je zapalo u dužnost da dostavi klince... ili ljudi poput vas, Sam, koji traže mene." Ljudi u stisci, govorile su njene hladne plavičasto-sive oči. Ljudi koji dolaze po pomoć i tada, nakon što smo im pomogli, ostanu još malo da kritiziraju kako mi vodimo ovu Javnu knjižnicu Junction City. Kako ja vodim ovu Javnu knjižnicu Junction City. "Sigurno mislite da sam istrčao pred rudo", rekao je Sam raspoloženo. Iako se tako nije i osjećao - najednom se uopće nije osjećao tako - no to je bila samo još jedna tajna zanata, to ovijanje dobrim raspoloženjem kao oklopom. "Ne, ni najmanje. Samo što vi to ne razumijete. Ljetos smo, Sam, napravili malu anketu - bio je to dio našeg godišnjeg ljetnog čitalačkog programa. Mi ga zovemo Ljetni žar Junction Cityja, i svako dijete dobije po jedan glas za svaku knjigu koju pročita. To je, znate, jedna od naših najodgovornijih zadaća." Mi oboje znamo što to zapravo radimo, govorio mu je njen nepomični pogled. A ja sam vrlo pristojna, zar ne? S obzirom da ste vi, koji tu niste ni bili nikad u životu, samo povirili nosom i odmah počeli mitraljirati prigovore. Sam je sad počeo baš jako osjećati da se našao na krivoj strani. Dijalektičko bojište još nije pripalo toj Lortzovoj - ili bar 44
  • 45. ne još posvema - ali je ipak shvatio da je kod njega već počelo povlačenje. "I prema toj anketi, ljetos je od svih filmova djeci bila najdraža Strava u Ulici brijestova, dio 5. Njihova najdraža rock družina zove se Guns n' Roses - a u najvećem je usponu nešto što se zove Ozzy Osbourne, a kojega, koliko sam shvatila, bije glas da na svojim koncertima odgriza glave živim životinjama. Najdraži im je roman originalno broširano izdanje Labuđega pijeva. To je stravnjak nekog Roberta McCammona. Ne možemo ga se nakupovati. Čitaju ga toliko, da svaki novi primjerak već za nekoliko tjedana izderu u krpice. Jedan sam primjerak stavila u vinilni ovitak, ali su ga, naravno, ukrali. Netko od one zločeste djece." Napućila je usne i one su se razvukle u tanku crtu. "U najvećem je usponu roman o incestu i djecoumorstvu zvan Cvijeće na tavanu. I taj je šampion već pet godina zaredom. Nekoliko ih je čak spomenulo i Gradić Peyton!" Strogo ga je pogledala. "Ja osobno još nikad nisam pogledala nijedan film iz serije Strava u Ulici brijestova. Nikad nisam ni čula, ni poželjela čuti, za ploču Ozzyja Osbournea, baš kao što nemam ni želju da pročitam roman Roberta McCammona, Stephena Kinga ili V. C. Andrewsa. Slutite na što ciljam, Sam?" "Donekle. Hoćete reći da ne bi bilo u redu da..." Uzmanjkala mu je riječ, potražio ju je i našao. "... da djeci diktiramo ukus." Blistavo se nasmiješila - smiješilo se sve osim očiju, u kojima kao da su se opet pojavili nikleni novčići. 45
  • 46. "To je dio priče, ali ne i čitava priča. Plakate na dječjem odjelu - i one lijepe, nesporne, i one koji su vas ražestili poslali su nam iz Knjižničke udruge Iowa. KUI je članica Srednjezapadne knjižničke udruge, a ova je opet član Nacionalne udruge knjižnica, koja većinu proračuna pokriva iz poreza. Od gospodina Constanta Fonde - što će reći od mene. I vas." Sam se prebacio s noge na nogu. Nije mu se dalo potrošiti popodne na slušanje predavanja na temu Kako za vas radi vaša knjižnica, no nije li to sam tražio? Čini se da jest. U svemu je bio siguran samo u jedno: da mu se Ardelia Lortz iz trenutka u trenutak sve manje dopada. "Knjižnička udruga Iowa šalje nam svaki drugi mjesec letak s reprodukcijama četrdesetak plakata", nastavila je gospođica Lortz neumorno. "Pet možemo izabrati besplatno, svaki dodatni stoji tri dolara. Vidim Sam, da vam se nekamo žuri, ali vam to zaista moram objasniti, a napokon se i primičemo srži stvari." "Ja? Uopće mi se ne žuri", odgovorio je Sam nestrpljivo. Ona mu se nasmiješila i otkrila zube tako pravilne da su mogli biti samo umjetni. "Mi imamo i Odbor dječjeg odjela", rekla je. "I tko je u njemu? Pa naravno, djeca! Devet na broj. Četiri studenta, tri srednjoškolca i dva gimnazijalca. Uvjet je prosječna ocjena vrlodobar. Oni su odabrali neke od novonaručenih knjiga, a kad smo jesenas mijenjali unutrašnje uređenje, oni su izabrali neke nove zavjese i stolove... i oni, naravno, odabiru i plakate. To je, kako reče jedan od naših najmlađih odbornika, 'najzabavnije od svega'. Je li vam sada jasno?" 46
  • 47. "Da", odgovorio je Sam. "Klinci su izabrali Crvenkapicu, Glupog Gustava i Knjižničkog policajca. Vole ih zato što su jezivi." "Tako je!" rekla je ona i zasjala od zadovoljstva. Njemu je najednom bilo svega dosta. Bilo je to zbog nečeg u toj knjižnici. Nije to bilo baš zbog plakata, pa ni knjižničarke, nego baš zbog same knjižnice. Najednom je knjižnica postala nekakav teški, podivljali opiljak zabijen duboko u bedro. Bez obzira što to bilo i zbog čega to bilo... bilo mu je dosta. "Gospođice Lortz, zar vi na dječjem odjelu držite Stravu iz Ulice brijestova, dio 5? Ili izbor iz albuma Guns n' Roses i Ozzyja Osbournea?" "Sam, niste shvatili", počela je strpljivo. "A što je s Gradićem Peytonom? Držite li na dječjem odjelu i tu knjigu samo zato što su je tražili neki klinci?" No još dok je to izgovarao, pomislio je No čita li još ITKO tu starudiju? "Ne", odgovorila je ona, i on je vidio kako joj se u obraze uspinje zlovoljno rumenilo. To nije bila žena navikla da netko dovodi u pitanje njezine sudove. "Ali zato držimo priče o provalama, zlostavljanju djece i pljački. Govorim, naravno, o 'Zlatokosoj i tri medvjedića', 'Ivici i Marici', 'Grašku do neba'. Očekivala sam, Sam, da bi čovjek poput vas mogao pokazati malo više razumijevanja." Čovjek u stisci, to si mislila reći, pomislio je Sam, no baš me briga, draga damo - ne plaća li te grad da radiš baš to? A onda se pribrao. Nije znao točno što joj to znači "čovjek poput vas", a nije to ni želio doznati, ali je shvatio da se ta 47
  • 48. rasprava već skoro otrgla iz ruku - i pretvorila u prepirku. Došao je ovamo po malo začina da ga pospe po svom govoru, a ne da se sa šeficom knjižnice koska oko dječjeg odjela. "Ispričavam se ako sam vas čime uvrijedio", rekao je, "a sad stvarno moram ići." "Da", rekla je ona. "Neću vas zadržavati." Tvoja se isprika ne prihvaća, telegrafirale su mu njezine oči. Ne prihvaća se nikako. "Pretpostavljam", rekao je on, "da sam malo nervozan zbog svog govorničkog debija. I sinoć sam do kasno u noć radio na tome." Nasmiješio se svojim dobrim, starim dobrodušnim smijehom marke Sam Peebles i podigao torbu za spise. Ona se malo slegnula - samo malo - ali oči su joj i dalje nastavile pucketati kao bičevi. "Sasvim vas razumijem. Mi smo ovdje na usluzi građanina i, dakako, uvijek spremni saslušati konstruktivnu kritiku poreznih obveznika." Tu je riječ, konstruktivnu, jasno naglasila, ne bi li mu tako, pretpostavljao je, stavila do znanja da je njegova bila sve prije nego takva. Sad kad je to bilo gotovo, osjetio je želju - gotovo potrebu da sve dovede u red, da to zagladi kao pokrov na dobro raspremljenom krevetu. I to je, pomislio je, spadalo u njegove poslovne navike... ili u poslovnu mimikriju. I najednom mu je na um došla čudna misao - da bi večeras zapravo trebao govoriti o svom susretu s Ardelijom Lortz. On je o malogradskom srcu i umu govorio više od čitavog njegovog napisanog govora. U njemu sve baš ne bi bilo jako laskavo, ali govor sasvim sigurno ne bi bio suh. I on bi proizveo zvuk 48
  • 49. kakav se rijetko čuje petkom uveče, za govora u Rotary Clubu srebrni jek istine. "Mislim, bili smo malo temperamentni", čuo je vlastiti glas i vidio kako mu se ruka diže. "Čini mi se da sam malo prešao granicu. Nadam se da mi nećete zamjeriti." Ona mu je dotakla ruku. Bio je to kratak, simboličan dodir. Hladna, glatka put. Neugodna, na neki način. Kao da se rukuje sa stalkom za kišobrane. "Ni najmanje", odgovorila je ona, ali su njezine oči nastavile pričati drukčiju priču. "Onda dobro... Snaći ću se već nekako." "Da. I ne zaboravite, Sam - ove samo na tjedan dana." Podigla je prst. I uredno lakiranim prstom pokazala knjige što ih je držao u ruci. I nasmiješila se. Sam je u tom smiješku otkrio nešto što ga je strašno uznemiravalo, no da mu je bilo o glavu, ne bi mogao točno reći što je to bilo. "Ne bi mi bilo drago da vam moram poslati knjižničkoga žbira." "Ne", suglasio se se Sam. "Ne bi bilo ni meni." "Onda u redu", rekla je Ardelia Lortz, i dalje se smiješeći. "Ne bi vam bilo drago." 5 Na pola staze, lice tog djeteta što vrišti (Glupi Gustav, djeca ga zovu Glupi Gustav, mislim da je to jako zdravo, zar ne?) 49
  • 50. najednom mu je ponovno došlo pred oči, a s njim je došla i misao - jedna dovoljno i jednostavna i praktična da ga zaustavi na mjestu. A glasila je: Pod uvjetom da se dječjoj poroti dade pravo da bira plakate, ona bi lako mogla izabrati i takav... no zar bi ijedna Knjižnička udruga, pa bila ona za Iowu, za Srednji zapad ili za čitavu zemlju, ikad takav plakat i stvarno poslala? Sam Peebles je pomislio na preklinjuće ruke prilijepljene za nemilosrdno, zasužnjujuće staklo, na usta što vrište u agoniji, i najednom otkrio da bi u to jako teško mogao povjerovati. Da u to uopće ne bi mogao povjerovati. I Gradić Peyton. Što ćemo s tim? Vjerovao je da je na taj roman zaboravila i većina odraslih posjetitelja knjižnice. Vjeruje li on zaista da su njihova djeca - dovoljno mlada da posuđuju na dječjem odjelu - ponovno otkrila taj prastari ostatak? Ni u to ne mogu povjerovati. Nije baš nimalo želio primiti i drugu dozu gnjeva Ardelije Lortz - i prva mu je bila više no dovoljna, a nešto mu je govorilo da se njezino dugme nije okrenulo do pune glasnoće no te su misli ipak bile dovoljno glasne da ga natjeraju da se okrene na peti. Ona se izgubila. Vrata su knjižnice bila zatvorena, okomiti otvor usta na zamišljenom granitnom licu. Sam je ostao stajati tako još jedan trenutak, pa požurio prema automobilu, parkiranom na rubniku. 50
  • 51. Glava treća Samov govor 1 Bio je to gromki uspjeh. Počeo je s vlastitom adaptacijom dvije anegdote iz poglavlja "Na početku opustiti" iz Priručnika za govornike jedna je bila o farmeru koji je htio svoje proizvode prodavati na veliko, a druga o prodaji smrznutih obroka Eskimima - a trećom se poslužio za sredinu (koja je bila doista suha kao Sahara). Još je jednu dobru našao u poglavlju "Na kraju dokrajčiti", i već je počeo prepisivati, kad se sjetio Ardelije Lortz i Najdražih pjesmama američkog naroda. I otkrit ćete da će vaši slušatelji zapamtiti dobro odabran stih čak i ako zaborave sve drugo, kazala mu je ona, i tako je Sam u poglavlju "Inspiracija" pronašao zgodnu i kratku pjesmicu, baš kao što mu je rekla. Spustio je pogled na podignuta lica svojih drugova rotarijanaca i rekao: "Pokušao sam vam navesti bar poneki od razloga zbog kojih živim i radim u gradiću kakav je Junction City, i nadam se da je u tome bilo bar nekakve logike. Ako nije, onda teško meni." Tu je izjavu popratio grohot dobrodušnoga smijeha (kao i dašak skoča pomiješana s burbonom). 51
  • 52. Sam se obilato znojio, ali se zapravo osjećao sjajno, i čak počinjao vjerovati da bi se iz svega toga još i mogao izvući živ i zdrav. Mikrofon je sam od sebe zapištao samo jednom, nitko nije izišao, nitko se nije na nj nabacio hranom, i samo je nekolicina zatulila - no i to dobrodušno. "Mislim da je sve ono što sam htio reći pjesnik Spencer Michael Free sažeo bolje no što bi to meni ikada uspjelo. Vidite, skoro sve što mi prodajemo u našem sitnom poduzetništvu može se u velegradskim centrima i robnim kućama u predgrađu dobiti mnogo jeftinije. Te se trgovine vole hvastati kako u njima možete kupiti sve robe i usluge koje bi vam ikad mogle zatrebati, a povrh svega dobijete i besplatno parkiranje. I mislim da su gotovo u pravu. Pa ipak ima bar još nešto što malogradski poduzetnik može ponuditi, a što robne kuće i supermarketi ne mogu, a to je baš ono o čemu u svojoj pjesmi govori gospodin Free. Ona nije duga, ali govori mnogo. A glasi ovako. Dodir je ljudski jedino što vrijedi: ruke k ruci zov. I znači više iznemoglu srcu no vino, kruh i krov. Jer krova već nije kad je noći kraj i kruh traje čas. Al dodira ljudskoga i riječi u duši vječno pjeva glas. 52
  • 53. Sam je podigao oči s teksta i pogledao ih, i onda se, po drugi put taj dan, iznenadio otkrivši kako stoji iza svake riječi što ju je izgovorio. Otkrio je da mu se srce najednom ispunilo srećom i jednostavnom zahvalnošću. Bilo je dobro već i samo osjetiti da još ima srce, da ga uobičajena rutina uobičajenih dana još nije istrošila, no još je ljepše bilo da mu ono još može govoriti kroz usta. "Malogradski poduzetnici nude baš taj ljudski dodir. S jedne strane, to nije mnogo... ali je s druge gotovo sve. Ja osobno znam da se baš zbog toga stalno vraćam po još. Želio bih govorniku, koji je trebao nastupiti, Čudesnom Joeu, poželjeti brzo ozdravljenje; želio bih zahvaliti Craigu Jonesu što me zamolio da ga zamijenim; a želio bih zahvaliti i svima vama što ste tako strpljivo saslušali moju dosadnu govoranciju. Dakle... hvala vam najljepša." Pljesak je krenuo još prije nego je završio zadnju rečenicu; dok je skupljao onih nekoliko stranica što ih je Naomi otipkala i koje je čitavo popodne dotjerivao pljesak je rastao; a dok je sjedao, zbunjen reakcijom, pljesak se digao do krešenda. Mislim, to je samo zbog cuge, rekao je u sebi. Pljeskali bi ti i da si im pričao kako si se uspio okaniti pušenja nakon što si otkrio Isusa na molitvenom skupu. Onda su počeli ustajati, pa je pomislio da ih je zacijelo sve zagnjavio kad im se tako žuri izaći. No oni su nastavili pljeskati, i onda je ugledao Craiga Jonesa kako mu maše rukama. Nakon jednog trenutka, Sam je shvatio. Craig je htio da on ustane i nakloni se. Opisao je kažiprstom oko uha: Nisi pri sebi! 53
  • 54. Craig je odlučno zatresao glavom i počeo tako energično dizati ruke da je izgledao kao ushićeni propovjednik koji nuka vjernike da zapjevaju glasnije. I tako je Sam ustao i zapanjio se kad su mu i stvarno zaklicali. Nakon nekoliko trenutaka, Craig je prišao govornici. Poklici su zamrli tek kad je nekoliko puta zakuckao po mikrofonu i pritom proizveo zvuk kao da golema šaka, umotana u vatu, kuca po lijesu. "Mislim da ćemo se svi suglasiti", rekao je, "da je Samov govor vrijedio više od onoga gumenog pileta." To je izazvalo još jednu provalu pljeska. Craig se okrenuo Samu i rekao: "Da sam znao, Sammy, da se to krije u tebi, stavio bih te na prvo mjesto!" To je izazvalo još pljeskanja i zviždanja. Prije nego što je i to zamrlo, Craig je uhvatio Sama za ruku i počeo je žestoko pumpati gore-dolje. "Bilo je sjajno!" rekao je Craig. "Odakle si to samo prepisao?" "Niotkuda", odgovorio je Sam. Osjetio je kako mu gore obrazi, i makar je popio samo jedan džin i tonic - i to slab - prije nego što je ustao govoriti, osjetio se malo pijano. "To je moje. Uzeo sam iz knjižnice nekoliko knjiga, i to mi je pomoglo." Sad su se oko njih počeli jatiti i drugi rotarijanci; sa Samom se stalno netko rukovao. Počeo se osjećati kao gradska pumpa za ljetne suše. "Sjajno!" dreknuo mu je netko u uho. Sam se okrenuo prema glasu i shvatio da pripada Franku Stephensu, onom koji 54
  • 55. je uletio kad je onaj dužnosnik sindikata kamiondžija zaglavio u zatvoru. "Trebali smo to snimiti, mogli smo to prodati prokletom Jay Ceesu! Kvragu, Sam, bio je to sjajan govor!" "Trebao bi s tim na turneju!" rekao je Rudy Pearlman. Okruglo mu je lice bilo crveno i oznojeno. "Skoro sam se rascmoljio! Svih ti bogaraša! Đe nađe taj pjesmuljak?" "U knjižnici", odgovorio je Sam. U glavi mu se još okretalo... no olakšanje što ga je obuzelo jer se iz svega toga izvukao u jednom komadu, zamijenila je svojevrsna oprezna radost. Pomislio je kako bi trebao Noami dati premiju. "Bila je u knjizi koja se zove..." Ali prije nego što je stigao reći Rudyju kako se zvala ta knjiga, Bruce Engalls ga je uhvatio za lakat i već ga je vodio prema baru. "Prokleto najbolji govor što sam ga u ovom glupavom klubu čuo za protekle dvije godine!" uskliknuo je Bruce. "Možda pet! I što će nam uopće taj prokleti akrobat? Daj da ti platim piće, Sam. Kvragu, daj da ti platim dva!" 2 Prije nego se uspio oteti, Sam je popio ukupno šest pića, sve besplatno, i svoje trijumfalno veče završio bljuvanjem na vlastiti otirač, na utkani DOBRO DOŠLI, nedugo nakon što ga je Craig Jones doveo do njegove kuće u Kelton Avenue. Kad mu se na želucu odčepila dizna, Sam je baš pokušavao utjerati ključ u vrata - što je bio pozamašan posao, jer su se najednom stvorile tri brave i četiri ključa - i naprosto nije bilo vremena da 55
  • 56. se toga otarasi u grmlju kraj trijema. I tako, kad je napokon uspio otvoriti vrata, naprosto je podigao otirač (oprezno, držeći ga za stranice, kako bi se bljuvotina slila u sredinu) pa sve skupa bacio u grmlje. Priredio si je šalicu kave da spusti želudac, no dok ju je ispijao, dvaput je zazvonio telefon. Ponovno čestitanja. Drugi je poziv bio od Elmera Baskina, koga čak nije ni bilo na večeri. Osjećao se pomalo poput Judy Garland u filmu Zvijezda je rođena, no u tom je osjećaju bilo teško uživati dok mu je želudac još šljapkao kroz vodu a glava ga počinjala kažnjavati zbog neumjerenosti. Sam je uključio telefonsku sekretaricu u dnevnoj sobi ne bi li se obranio od svih daljnjih poziva, a onda se uspeo u spavaću sobu, isključio telefon iz zida, popio dva aspirina, skinuo se i legao. Svijest je počela brzo blijediti - bio je ne samo uletvaren, nego i umoran - ali prije nego ga je svladao san, još je stigao pomisliti: Za ovo je najzaslužnija Naomi... i onda neugodna žena u knjižnici. Horst. Borscht. Ili kako li se već zvala. Možda bih i njoj trebao dati premiju. Začuo je kako se dolje oglasio telefon, no onda se ubacila telefonska sekretarica. Svaka joj čast, pomislio je pospano. Dobro radi svoj posao ali molim, za što je i plaćam? Potom se našao u tami, ne znajući više ništa sve do deset u subotu ujutro. 3 56
  • 57. U zemlju se živih vratio s kiselinom u želucu i laganom glavoboljom, no moglo je biti i mnogo gore. Bilo mu je žao zbog otirača, no s druge mu je strane bilo drago što je, prije nego što mu je glava sasvim natekla, istovario bar nešto cuge. Ostao je deset minuta stajati pod tušem, samo markirajući pokrete pranja, a onda se obrisao, odjenuo, i otišao u prizemlje s ručnikom omotanim oko glave. Na telefonskoj je sekretarici žmirkalo crveno svjetlo, znak da je primljena poruka. Kad je pritisnuo dugme PLAY MESSAGES, vrpca se samo kratko vratila; očito je poziv koji je čuo čas prije nego je otplovio bio ujedno i zadnji. Pip! "Zdravo, Sam." Sam je zastao usred pokreta kojim je skidao ručnik s glave i namrštio se. Bio je to ženski glas, i to poznat. Čiji? "Čula sam da je vaš govor doživio veliki uspjeh. Tako mi je drago zbog toga." Bila je to, shvatio je, ona Lortzova. Mislim, otkud joj moj broj? No čemu drugom, mislim, i služi telefonska knjiga... a napisao ga je i u pristupnici, zar ne? Jest. Pa ipak, bez ikakva jasnog razloga, lagani mu se trzaj uspeo kičmom. "Posuđene knjige svakako vratite do šestog travnja", nastavila je, pa dodala nestašno: "Ne zaboravite na knjižničkog policajca." Začuo se škljocaj, znak da se veza prekinula. Na Samovoj se sekretarici upalila svjetiljka ALL MESSAGES PLAYED. "Gospo, baš ste babuskara?" rekao je Sam praznoj kući, pa se vratio u kuhinju da napravi tost. 57
  • 58. 4 Kad je u petak, u deset ujutro i tjedan dana nakon Samova trijumfalnoga debija, Naomi stigla na posao, Sam joj je predao dugu bijelu kuvertu na kojoj je, s prednje strane, bilo ispisano njezino ime. "Što je to?" upitala je Naomi sumnjičavo, dok je skidala kišni ogrtač. Vani je pljuštalo kao iz kabla; šibala je grozna ranoproljetna kiša. "Otvori i vidi." Što je ona i učinila. Bila je to karta-zahvalnica. U njoj je bio selotejpom zalijepljen portret Andrewa Jacksona. "Dvadeset dolara!" Pogledala ga je sumnjičavije no ikada. "Zašto?" "Zato što si mi, poslavši me u knjižnicu, spasila kožu", odgovorio je Sam. "Naomi, govor je ispao baš sjajno. Mislim da ne bih pogriješio rekavši da je bio pravi hit. Stavio bih i pedeseticu, ali sam mislio da ne bi primila." Sad je shvatila, i to ju je očito razveselilo, no ipak mu je pokušala vratiti novac. "Zaista mi je drago, Sam, što je upalilo, ali zaista ne mogu uzeti..." "O, možeš, možeš", odgovorio je on, "a i hoćeš. Da za mene akviziraš, primila bi proviziju?" 58
  • 59. "Ali ne akviziram. Ja ne bih nikad znala nikome prodati ništa. Kad sam bila u skautima, moja je mati bila jedini čovjek koji je od mene ikad kupio kolačiće." "Naomi. Djevojko draga. Ne - nemoj se sad ogledavati kao da sam te stjerao u kut. Ja ti se ne upucavam. Sve smo to prošli još prije dvije godine." "I zaista jesmo", suglasila se Naomi, no i dalje je bila nervozna, i sad je provjerila je li joj slobodan put do vrata, za slučaj da se ukaže potreba za uzmakom. "Je li ti jasno da sam nakon tog prokletog govora prodao dvije kuće i zaključio skoro dvjesto tisuća dolara osiguranja? Većina je od toga, istina, bilo obično grupno osiguranje s visokim rabatom i niskom provizijom, no ipak je sve to, kad se zbroji, dovoljno za novi auto. Ako ne uzmeš tu dvadeseticu, osjećat ću se kao govno." "Sam, molim te!" rekla je ona jako šokirana. Naomi je bila pobožna baptistica. Ona i majka pohađale su crkvicu u Proverbiji, derutnu skoro kao i kuća u kojoj su stanovale. On je to znao; jednom je ondje i bio. Ali je bio sretan što ju je to očito razveselilo... i pomalo opustilo. U ljetu 1988. Sam je s Naomi imao dva sastanka. Na drugom sastanku pokušao joj je prići. Bio je to najpristojniji mogući pokušaj, a da ipak bude pokušaj, no ipak pokušaj. Puno mu je i pomogao; Naomi je, kako će se pokazati, bila tako dobar branič da bi mogla igrati i u obrani Denver Broncosa. Nije to stoga što joj se on ne sviđa, objasnila mu je; bilo je to samo zato što je zaključila da se njih dvoje nikad ne bi slagali "na takav način". Sam, posve zbunjen, na ovo ju je upitao zašto ne. Naomi je samo odmahnula glavom. Neke je stvari, Sam, 59
  • 60. teško objasniti, ali one zbog toga nisu ništa manje istinite. To ne bi funkcioniralo. Vjeruj mi, naprosto ne bi. I to je bilo sve što je iz nje uspio iscijediti. "Oprosti mi, Naomi, što sam rekao ono sa g", rekao joj je sada. Govorio je smjerno, iako je zbog nečega dvojio da je Naomi i upola tako uznosita kakvom se voljela prikazivati. "Htio sam reći, ako ne uzmeš tu dvadeseticu, da ću se osjećati kao kakica." Gurnula je novčanicu u torbicu i pokušala ga pogledati s izrazom uzvišene izvještačenosti. U čemu je umalo i uspjela. .. ali su joj kutovi usnica lagano zadrhtali. "Eto. Zadovoljan?" "Skoro kao i da sam ti dao pedeset", rekao je. "Bi li uzela pedeset, Omesova?" "Ne", odgovorila je. "I molim te, ne zovi me tako. Znaš da to ne volim." "Oprosti." "Isprika se prihvaća. A sad, da malo promijenimo temu?" "Može", odgovorio je Sam priležno. "Čula sam od nekoliko ljudi da ti je govor bio dobar. Craig Jones je upravo šiznuo. Zbilja misliš da ti je baš zbog toga porastao promet?" "Ne spremaj ražanj..." počeo je Sam, pa odustao. "Da. Mislim. Ponekad je to baš tako. Čudno je, ali istinito. Dobri se stari grafikon prometa ovoga tjedna ušiljio. Naravno da će opet pasti, ali ne vjerujem da će pasti na staro. Ako se novim 60
  • 61. mušterijama sviđa kako ja vodim poslove - a volim vjerovati da im se sviđa - to će se i nastaviti." Sam se zavalio u naslonjač, spleo prste iza šije, pa se zamišljeno zagledao u strop. "Kad se Craig Jones javio i stavio me na nišan, došlo mi je da pucam u nj. Bez šale, Naomi." "Da", odgovorila je ona. "Izgledao si kao da si sjeo u koprive." "Zaista?" Nasmijao se. "Možda i jesam. Ponekad je čudno kako sve na kraju ispadne dobro - čista sreća. Ako zbilja ima Boga, onda se čovjek gdjekad zapita zategne li On sve zavrtnje u velikoj mašini prije nego što je pokrene." Očekivao je da će ga Naomi ukoriti zbog bezbožnosti (ne bi mu bilo prvi put), ali danas nije pristala na gambit. Umjesto toga je rekla: "Imaš više sreće nego što misliš, ako su te knjige iz knjižnice zaista izvukle. Petkom su obično zatvoreni poslije pet sati. Mislila sam ti to reći, ali sam zaboravila." "Da?" "Zacijelo si gospodina Pricea zatekao samo zato što je bio u zaostatku s papirima." "Pricea?" upitao je Sam. "Misliš gospodina Peckhama? Pazikuću koji dolazi pročitati novine?" Naomi je odmahnula glavom. "Jedini Peckhma za kojeg sam ikad čula bio je stari Eddie Peckham, a on je umro još pred mnogo godina. Govorim o gospodinu Priceu. Knjižničaru." Pogledala je Sama kao da je 61
  • 62. najveći tupavko pod kapom nebeskom... ili bar u Junction Cityju, Iowa. "Visok? Tanak? Oko pedeset?" "Ništa od toga", odgovorio je Sam. "Dobio sam damu koja se zove Lortz. Niska, punačka, otprilike u godinama kad se u ženama razvija trajna sklonost prema svjetlozelenom najlonu." Preko Naomina je lica prešla vrlo čudna mješavina izraza iza iznenađenosti uslijedila je sumnjičavost; a iza sumnjičavosti želja da se svemu nasmije nekako pomalo zlovoljno. Baš taj slijed izraza skoro uvijek upućuje na isto: nekoga je nešto snažno zdrmalo. Pod uobičajenijim bi se okolnostima Sam tome bio začudio, ali je čitav tjedan radio kao na karabit, i posljedica je toga bila da je i sam morao srediti hrpu papira. Pola je njegove svijesti već bilo odlutalo da ih pregleda. "O", rekla je Naomi i nasmijala se. "Gospođica Lortz, zar ne? Sigurno je bilo jako zabavno." "Ona je pomalo čudna, to da", odgovorio je Sam. "Mogu se kladiti", suglasila se Naomi. "Zaista, ona je apsolutno..." Da je to što je počela i dovršila, time bi Sama Peeblesa zacijelo jako zapanjila, no sreća - kako je upravo istaknuo - u ljudskom životu igra apsurdno važnu ulogu. I ta se sreća sada umiješala. Zazvonio je telefon. Bio je to Burt Iverson, duhovni poglavica malog pravničkog plemena Junction Cityja. Želio je razgovarati o zaista golemom poslu - trebalo je osigurati novi medicinski centar, još u fazi planiranja, a i sam znaš, Sam, kako to zna biti veliko - pa kad se Sam vratio Naomi, misli su mu na 62
  • 63. gospođicu Lortz već sasvim izvjetrile iz glave. Itekako je znao kako to može biti veliko; moglo bi ga napokon spustiti za volan tog Mercedes-Benza. I zaista mu se nije razmišljalo o tome koliko bi te dobre sreće mogao pripisati tom glupavom prigodnom govoru, kad bi se zaista potrudio. A Naomi je pomislila da je netko vuče za nos; savršeno je dobro znala tko je Ardelia Lortz, pa je mislila da to mora znati i Sam. Na koncu konca, ta je žena bila središte najgnusnijih zbivanja u Junction Cityju u posljednjih dvadeset godina... možda sve od Drugog svjetskog rata, kad se onaj Mogginsov dečko vratio kući s Tihog oceana, sav zbrljan u glavu, i pobio čitavu svoju obitelj, a onda si u uho zataknuo cijev službenog pištolja pa se pobrinuo i za sebe. Moggins je to učinio prije nego što se Naomi i rodila; nikad joj nije palo na um da se l'affaire Ardelia dogodio mnogo prije nego što je Sam došao u Junction City. No bilo kako bilo, Naomi je sve to izbacila iz glave, i u trenutku kad je Sam spustio slušalicu, ona je već razmišljala o ručku i pokušavala se odlučiti između lazanja kod Stouffer'sa i nečega iz Fitness Cuisine. Neumorno je diktirao pisma sve do dvanaest sati, pa upitao Naomi bi li se htjela prošetati s njim do McKenna'sa na mrvu ručka. Naomi je to otklonila, i rekla da mora majci, koja je tijekom zime jako propala. O Ardeliji Lortz nisu više progovorili ni riječi. Toga dana. 63
  • 64. Glava četvrta Nestale knjige 1 Sam nije tijekom tjedna bio baš veliki izjelica za doručkom dostajala bi mu i čaša narančina soka i pecivo od zobenih mekinja - ali subotom ujutro (bar onda kad se ne bi morao baktati s postrotarijanskim mamurlukom) volio bi ustati malo kasnije, prošetati se do McKenna'sa na trgu, i onda se vrlo polako probijati kroz odrezak s jajima, u međuvremenu i stvarno čitajući novine, a ne ih samo prelijećući očima između sastanaka. Iste se rutine držao i sljedećeg jutra, sedmoga travnja. Jučerašnja je kiša stala, i nebo je bilo blijedo, savršeno modro čista slika ranoga proljeća. Sam je nakon doručka polako krenuo kući, zastajući usput da procijeni čiji tulipani i šafrani napreduju uredno, a čiji malo kasne. Kući se vratio u deset i deset. Na sekretarici je gorjelo svjetlo PLAY MESSAGES. Pritisnuo je tipku, izvadio cigaretu, pa kresnuo šibicom. "Zdravo, Sam", rekao je tihi glas Ardelije Lortz, koji je bilo nemoguće pobrkati i s jednim drugim, i šibica je zastala petnaest centimetara od Samove cigarete. "Jako ste me razočarali. Prekoračili ste rok za vraćanje knjiga." "O, sranje!" uskliknuo je Sam. 64
  • 65. Nešto mu je čitav tjedan kljucalo u glavi, kao da se neka riječ odbijala od vrška jezika kao od odskočne daske, da bi se svaki put dočekala malo ispod pravoga mjesta. Knjige. Proklete knjige. Sad će ta žena u njemu vidjeti baš onakvoga filistra kakvog je i željela vidjeti - u njemu s njegovim bezrazložnim zanovijetanjem na temu koji plakati spadaju na dječji odjel, a koji ne. I sad se jedino stvarno pitanje svodilo na to je li ona tu svoju jezikovu juhu ulila u telefonsku sekretaricu ili ju je sačuvala za osobni susret. Protresao je šibicu i bacio je u pepeljaru kraj telefona. "Mislim da sam vam jasno objasnila", nastavila je svojim tihim, te nekako previše razložnim glasom, "da su Priručnik za govornike i Najdraže pjesme američkog naroda iz odjela posebnih publikacija, i da se ne mogu držati duže od tjedan dana. Nisam se tome od vas nadala, Sam, zaista nisam." Sam je najednom - i to ga je ozlovoljilo - otkrio da stoji u vlastitoj kući s nezapaljenom cigaretom u ustima i da mu se pokajničko crvenilo uspinje vratom i počinje mu preplavljivati obraze. Još se jednom našao čvrsto deponiran u četvrtom razredu - ovaj put na stoličici okrenutoj prema kutu i s ušiljenom magarećom kapom čvrsto nasađenom na glavu. Govoreći tonom čovjeka koji udjeljuje nekakvu veliku milost, Ardelia Lortz je nastavila: "Ipak sam vam odlučila odobriti produženje; imate vremena do ponedjeljka popodne da vratite posuđene knjige. Molila bih vas da ne stvaramo neugodnosti." Uslijedila je stanka. "I ne zaboravite, Sam, na knjižničkog policajca." 65
  • 66. "Tom ti je vicu već narasla brada, Ardelia-lutkice", promrmljao je Sam, ali to nije izgovorio čak ni u mikrofon. Ona je spustila slušalicu čim je spomenula knjižničkog policajca, i stroj se tiho isključio. 2 Sam je ponovno zapalio cigaretu. Još dok je ispuhivao prvi dim u svijesti mu je bljesnulo što mu je činiti. Možda će to biti pomalo kukavički, ali će to sve njegove račune s gospođom Lortz srediti jednom i zauvijek. A u tome će biti i ponešto sirove pravde. Ako je Naomi dao njezinu pravedno zasluženu nagradu, zašto je ne bi dao i Ardeliji. Sjeo je za pisaći stol u radnoj sobi, za onaj isti za kojim je sastavio i svoj glasoviti govor, pa privukao notes. Ispod zaglavlja (šalje SAMUEL PEEBLES) nažvrljao je sljedeće pisamce: Štovana gospođo Lortz, ispričavam se što Vam Vaše knjige nisam vratio na vrijeme. Činim to vrlo iskreno, zato što su mi te knjige jako pomogle u pripremanju govora. Molio bih vas da ovaj novac primite kao zakasninu, a ostatak zadržite kao izraz moje zahvalnosti. S poštovanjem, Sam Peebles 66
  • 67. Dok je po ladici pecao omotnicu, Sam je još jednom pročitao pisamce. Razmišljao je da li da "Vaše knjige" promijeni u "knjige iz knjižnice", pa odlučio da sve ostavi kako jest. Ardelia Lortz je na nj ostavila dojam žene pobornice filozofije l'etat c'est moi, makar u ovom slučaju taj etat bio samo mjesna knjižnica. Izvadio je iz lisnice novčanicu od dvadeset dolara pa je priklamao za pisamce. A onda je pričekao još trenutak, pa nervozno zabubnjao po rubu stola. Ona će to shvatiti kao mito. Vjerojatno će se uvrijediti i šiznuti ko vrag. Doista se moglo dogoditi i to, ali Sama nije bilo briga. Znao je što se krije iza tog jutarnjeg vragolastog Lortzovkinog poziva - i vjerojatno iza oba ta vragolasta poziva. Svojom ju je pričom o plakatima na dječjem odjelu malo prejako povukao za jezik, i sad mu vraća milo za drago - ili se bar trudi. Ali on sad nije u četvrtom razredu, i nije blentavi, užasnuti klinac (ili bar to više nije), i neće se dati zaplašiti. Niti onim prgavim natpisom u foajeu knjižnice, niti njezinim ceketanjem u stilu bio-si-zločest-zakasnio-si-čitav-dan. "Ma neka se jebe!" izgovorio je glasno. "Ako ne želiš taj prokleti novac, daruj ga fondu za obranu knjižnice ili kome te volja." Položio je na stol pisamce s prikačenom novčanicom od dvadeset dolara. Nije joj ga kanio predati osobno, tako da ne može na nj šiznuti. U jednu će knjigu staviti pisamce s novcem, tako da samo malo viri, pa ih obje povezati gumicom. Onda će joj čitavu tu pripovijest ubaciti u pretinac za vraćanje knjiga. U Junction Cityju je proveo već šest godina, ne upoznavši 67
  • 68. Ardeliju Lortz; uz malo sreće, dok je ponovno sretne, moglo bi proći još šest godina. I sad je još samo trebao pronaći knjige. Na pisaćem stolu nisu bile, to je sigurno. Otišao je u blagovaonicu i pogledao na stol. Obično bi baš tu slagao stvari koje mora vratiti. Tu su bile dvije VHS video-kazete spremne za povratak u Bruces's Video Stop, kuverta na kojoj je bilo ispisano ime dostavljača novina, dva fascikla s policama osiguranja... ali ne i Priručnik za govornike. Baš kao ni Najdraže pjesme američkog naroda. "Sranje", rekao je Sam i počešao se po glavi. "Gdje bi kvragu...?" Otišao je u kuhinju. Na kuhinjskom stolu ništa osim jutarnjih novina; spustio ih je kad je ušao. Dok je pregledavao šank, rastreseno ih je bacio u kartonsku kutiju kraj peći na drva. Na šanku nije bilo ničega osim kutije zaostale od sinoćnje smrznute večere. Polako se uspeo stubama da pregleda sobe na katu, ali ga je već počeo obuzimati vrlo ružan osjećaj. 3 Do tri popodne, taj se ružan osjećaj samo pojačao. Sam Peebles je zapravo kiptio. Nakon što je dvaput pročešljao kuću od temelja do krova (kod drugog je obilaska pregledao čak i podrum), spustio se u svoj ured, iako je bio sasvim siguran da je te dvije knjige donio sa sobom kad je u ponedjeljak podveče pošao *kući. Ni tu, dakako, nije našao ništa. I evo ga gdje je i bio, nakon što je prekrasnu proljetnu subotu ispucao na 68
  • 69. besplodno traganje za dvije knjige, a da se nije ni makao s mjesta. Po glavi mu se stalno motao njen vragolasti ton - ne zaboravite, Sam, na knjižničkog policajca - i misao koliko bi je usrećilo kad bi shvatila koliko je duboko time zasjekla u meso. Sam nije dvojio, kad bi knjižnička policija doista postojala, da bi ta žena bila sretna uputiti je na nj. I što je više o tome razmišljao, u njemu je sve više rastao bijes. Vratio se u svoju radnu sobu. Njegovo pisamce Adeliji Lortz, s pridodanih dvadeset dolara, tupo je u nj zurilo sa stola. "Do muada!" kriknuo je, i već skoro krenuo u još jedno olujno pretraživanje kuće, no onda se svladao i stao. Time neće postići ništa. Najednom je začuo glas svoje već davno pokojne majke. Bio je tih i milozvučno razložan. Kad ne možeš naći neku stvar, Samuel, od razbacivanja i premetanja obično nikakve koristi. Umjesto toga sjedni i dobro razmisli o svemu. Služi se glavom i štedi noge. Kad mu je bilo deset godina, to je bio dobar savjet; pomislio je da danas, kad mu je četrdeset, on nije ništa gori. Zato je sjeo za pisaći stol, zatvorio oči, i pokušao u mislima prijeći čitav put tih prokletih knjiga sve od trenutka kad mu ih je gospođa Lortz bila predala pa sve do... dokle stigne. Iz knjižnice ih je odnio u svoj ured, no pritom svratio u Samovu piceriju i uzeo pizzu od paprenih kobasica i gljiva, koju je potom pojeo za pisaćim stolom dok je pregledavao Priručnik za govornike tragajući za dvije stvari: dobrim vicevima 69
  • 70. i uputama o njihovoj primjeni. Sjeća se koliko je pazio da mu na knjigu ne padne ni najsitnija kap umaka s pizze - što je donekle izgledalo kao ironija, s obzirom da sad nije mogao naći nijednu. Najveći je dio popodneva proveo radeći na govoru, na umetanju viceva, da bi na koncu ponovno napisao čitav kraj samo da bi se pjesma što bolje uklopila. Kad se tog petka kasno uveče vratio kući, donio je gotov govor, ali ne i knjige. U to je bio siguran. Craig Jones ga je bio pokupio kad je bilo vrijeme za večeru u Rotary Clubu, a poslije ga i odbacio kući - u dobar čas da obavi krštenje otirača. Subotnje je jutro proveo oporavljajući se od sitnog, ali vrlo dosadnog mamurluka; ostatak je vikenda proveo motajući se po kući, čitajući, gledajući TV i - s istinom na sunce, praščiću kaljužajući se u vlastitom trijumfu. Čitav vikend nije ni prišao uredu. U to je bio siguran. U redu, pomislio je. Sad dolazi ono teško. Koncentriraj se. Ali se zapravo i nije trebao jako koncentrirati da bi otkrio istinu. Iz ureda je tog ponedjeljka popodne krenuo negdje oko četvrt do pet, no onda je zazvonio telefon, i pozvao ga da se vrati. Bio je to Stu Youngman, htio je da mu napiše veliku kućevlasničku policu. Bio je to početak tjednog pljuska baksi. Dok je razgovarao sa Stuom, pogled mu je pao na te dvije knjige, koje su još ležale na rubu stola. Kad je krenuo i po drugi put, u jednoj mu je ruci bila torba za spise, a u drugoj knjige. Toliko je bio siguran. Kanio ih je vratiti u knjižnicu još iste večeri, no onda ga je nazvao Frank Stephens, i pozvao ga da izađe na večeru s njim, njegovom ženom i nećakinjom, koja im je došla u goste iz 70
  • 71. Omahe. (Kad je čovjek stari momak u malom gradu, otkrio je Sam, čak se i nuzgredni poznanici pretvaraju u neumorne provodađije.) Otišli su do Bradyjevih rebaraca, i vratili se oko jedanaest, što je kasno za radni dan - i kad se ponovno vratio kući, već je bio posve zaboravio na te knjige. Nakon toga su mu se sasvim izgubile iz vida. O vraćanju nije više ni mislio - neobično živahan promet trošio je svo vrijeme namijenjeno razmišljanju - sve dok ga nije nazvala ta Lortzova. U redu - možda ih u međuvremenu nisam ni maknuo. Tada bi morale biti gdje sam ih ostavio kad sam se u ponedjeljak uveče vratio kući. U jednom je trenutku u njemu šiknula nada - možda su još u automobilu! No tada, baš kad je ustajao da provjeri, sjetio se kako je, kad je u ponedjeljak stigao kući, prebacio torbu u ruku u kojoj je držao knjige. Učinio je to zato da bi iz prednjeg desnog džepa mogao izvaditi ključeve. Uopće ih nije ostavio u automobilu. I onda, što si učinio kad si ušao? Vidio je sebe kako otključava kuhinjska vrata, kako ulazi, spušta torbu na kuhinjsku stolicu, kako prevrće knjige po rukama... "O, ne", promrmljao je Sam. Ružni se osjećaj vratio kao bujica. Na polici kraj malog kuhinjskog štednjaka na drva stajala je omašna kartonska kutija, kakva se dobije u špeceraju. Stajala je tu već godinama. Ljudi gdjekad, kad se sele, u takve kutije pakiraju manje stvari, no te su kutije sjajno spremište za 71
  • 72. svaštarije. U tu što je stajala kraj štednjaka, Sam je spremao novine. Nakon što bi pročitao dnevne novine, stavio bi ih u kutiju; maločas je u nju bacio i današnji broj. A otprilike jednom mjesečno... "Dronjavi Dave!" promrmljao je. Ustao je od stola i požurio u kuhinju. 4 Kutija, sa slikom Johnnie Walkera, monokliranog u pozi "zar nisam glavni", bila je skoro prazna. Sam je prolistao tanki snop novina. Iako je znao da neće naći ništa, ipak je listao, onako kako to čine očajnici, napola vjerujući da će se nešto stvoriti od same želje. Pronašao je subotnju Gazette - broj koji je maločas bacio - a isto tako i novine od petka. Između njih i ispod njih nije, naravno, bilo nikakvih knjiga. Sam je na trenutak ostao stajati, dok su mu kroz glavu prolazile crne misli, pa pošao do telefona nazvati Mary Vasser, koja mu je svakog četvrtka ujutro spremala kuću. "Halo?" javio mu se pomalo zabrinut glas. "Bok, Mary. Ovdje Sam Peebles." "Sam?" Zabrinutost je postala još teža. "Nešto nije u redu?" Da! U ponedjeljak ujutro ona babuskara što vodi gradsku knjižnicu skočit će mi na vrat! Vjerojatno s križem i nekoliko jako dugačkih čavala u ruci! 72
  • 73. Ali on, dakako, nije smio reći ništa ni slično tome, a najmanje je to smio reći Mary; ona je bila jedno od onih nesretnih ljudskih bića koja su se rodila pod lošim znamenjem i koja žive u vlastitom crnom oblaku zlokobnih predosjećaja. Sve Mary Vasser svijeta vjeruju da na svijetu postoji mnogo velikih crnih blagajni što se zibaju tri kata iznad mnogih pločnika, i da ih drže samo iskrzana užeta, i da one samo čekaju da sudbina u udarnu zonu dovede obilježenog zlosretnika. A ako to nije blagajna, onda je pijani vozač; ako nije pijani vozač, onda je to plimni val (u Iowi? da, u Iowi); a ako nije plimni val, onda je to meteorit. Mary Vasser je bila jedna od tih, pesimizmom zaraženih ljudi, koji, kad ih nazovete telefonom, uvijek žele znati što se to ružno dogodilo. "Ništa", odgovorio je Sam. "Baš nikakvo zlo. Samo sam se pitao jeste li u četvrtak vidjeli Davea." Pitanje je bilo čista formalnost; novine su, na koncu konca, bile iznesene, a Dronjavi je Dave bio jedini novinski tintilinić u čitavom Junction Cityju. "Da", potvrdila je Mary. Samovo žustro uvjeravanje kako je sve u redu samo joj je pojačalo vjetar u jedra. Sad joj je u glasu titrala jedva prikrivena strava. "Bio je došao po novine. Jesam li pogriješila što sam ga pustila? On dolazi već godinama, pa sam pomislila..." "Niste ni najmanje", odgovorio je Sam s nekakvom luđačkom veselošću. "Samo sam vidio da ih više nema, pa sam pomislio da provjerim..." "Ali to još nikad niste učinili." Glas joj je zapeo. "Je li s njim sve u redu? Da mu se nije što dogodilo?" 73
  • 74. "Ne", odgovorio je Sam. "Hoću reći, ne znam. Samo sam..." U glavi mu je bljesnula ideja. "Kuponi!" divlje je kriknuo. "U četvrtak sam zaboravio izrezati kupone, i tako..." "O!" rekla je ona. "Mogu vam, ako hoćete, dati svoje." "Ne, ne, to zaista ne bih..." "Donijet ću vam ih sljedeći četvrtak", nadglasala ga je ona. "Imam ih na tisuće." Toliko da nema teorije da mi ikada svi zatrebaju, dao je naslutiti njezin ton. Na koncu konca, negdje u širokom svijetu, neka blagajna čeka da dođem pod nju, ili na me čeka drvo, da se sruši na mene u oluji i zgnječi me, ili u nekom motelu u Sjevernoj Dakoti, sušilica za kosu samo čeka da s police padne u kadu. Dani su mi i tako izbrojani, i što će mi onda hrpa nekakvih jebenih kupona za Folgerov kristal? "U redu", rekao je Sam. "To bi bilo sjajno. Hvala, Mary, zbilja ste zlatni." "Sigurni ste da je sve drugo u redu?" "Baš sve", odgovorio je Sam, izgovorivši to više iz srca od sveg ostalog. Samo što je sebi izgledao kao poludjeli narednik koji nuka šačicu preostalih ljudi da krenu u zadnji jalovi čeoni juriš na utvrđeno mitraljesko gnijezdo. Idemo ljudi, možda su pozaspali! "U redu", rekla je Mary s dvojbom u glasu, i tako Samu napokon bi dopušteno da pobjegne. Teško se svalio u kuhinjsku stolicu i pogledom punim gorčine pogledao skoro praznu kutiju Johnniea Walkera. Dronjavi Dave je došao skupiti novine, kako je to činio svakog prvog tjedna u mjesecu, no ovaj put je, i ne znajući, sa sobom 74
  • 75. ponio i malu premiju: Priručnik za govornike i Najdraže pjesme američkog naroda. I Sam je imao jasnu predodžbu gdje su sada. U roto-papiru. U recikliranom roto-papiru. Dronjavi Dave je bio jedan od gradskih pijanaca u poluispravnom stanju. Kako nije mogao zadržati nijedan posao, svoj je kruh izbijao iz tuđega otpada, i tako je, na svoj način, bio bar donekle koristan građanin. Skupljao je povratne boce, a osim toga je, poput dvanaestgodišnjeg Keitha Jordana, imao i svoju novinsku rutu. Jedina je razlika bila u tome što je Keith svoj gradski list Gazette dostavljao dnevice, a Dronjavi ga Dave odnosio - iz Bog bi ga i Dave znali koliko kuća u kvartu oko Kelton Avenue - jednom na mjesec. Sam ga je vidio već mnogo puta kako svoja kolica za kupovinu, puna zelenih plastičnih vreća za smeće, tegli preko grada prema reciklažnoj postaji smještenoj između starog željezničkog spremišta i malog skloništa za beskućnike u kojem su Dronjavi Dave i većina njegovih compadresa provodili većinu svojih noći. Ostao je tako sjediti još trenutak, bubnjajući prstima po kuhinjskom stolu, pa ustao, navukao sako, izišao i krenuo prema automobilu. 75
  • 76. Glava peta Angle Street (I) 1 Pismoslikar je očito imao najbolje namjere, ali mu je pismenost bila na nezavidnoj visini. Na drvenom stupu trijema stare kuće kraj pruge bila je zakucana ploča, i na njoj je pisalo: ANGLE STREET S obzirom da na Railroad Avenue nije bilo nikakvih uglova,1 - poput većine ulica i cesta u Iowi, i ova je bila ravna kao konac - Sam je pretpostavio da je pismoslikar zapravo mislio napisati Angel Street. Da, i onda? Pomislio je kako je put u pakao popločan dobrim namjerama, a da ljudima koji popločavaju ulice dugujemo bar nekakvu zahvalnost. Adresa na Angle Streetu je bila velika zgrada u kojoj su se, slutio je Sam, u staro doba dok je Junction City još zaista bio željezničko čvorište,2 nalazile kancelarije željezničkoga društva. Sad su tu bila još samo dva upotrebljiva kolosijeka, oba položena u smjeru istok-zapad. Svi su ostali bili zahrđali i obrasli korovom. Većina je pragova već bila iščezla, jer su ih 1 engl. angle = ugao; angel = anđeo (Op. prev.) 2 Jedno od mnogih značenja engleske riječi "junction". (Op.pr.) 76
  • 77. aproprirali oni isti beskućnici kojima je Angle Street stajao na usluzi.Sam je stigao u pet manje četvrt. Sunce je bacalo tužno, nedostatno svjetlo po praznim poljima koja su počinjala tu, na rubu grada. Iza nekoliko jasno ocrtanih zgrada tutnjao je naizgled beskonačan teretni vlak. Odnekud se digao lagani povjetarac, i kad je izišao iz automobila, začuo je hrđavu škripu stare ploče na kojoj je pisalo JUNCTION CITY, ploče što se zibala amo-tamo iznad praznoga perona na kojem su se ljudi nekoć ukrcavali na putničke vlakove za St. Louis i Chicago - pa čak i na stari Sunnyland Express, koji je, na svom putu prema basnoslovnim zapadnim carstvima Las Vegasa i Los Angelesa, u Iowi stajao samo u Junction Cityju. Sklonište za beskućnike nekoć je bilo bijelo; sad je bilo bezbojno sivo. Zavjese su na prozorima bile čiste ali umorne i mlohave. U šljakom nasutom dvorištu trudio se rasti korov. Sam je pomislio kako bi se do lipnja mogao primiti, no kako mu sad posao baš i ne ide. Kraj špranjavih stuba što su vodile na verandu, netko je postavio hrđavo bure. Nasuprot kućnom broju s ispisanim imenom Angle Street, na drugi je potporni stup bila prikucana poruka: U KUĆI OVOJ SE NE PIJE! TKO ŽELI UĆI U KANTU BOCU PRIJE! Sreća ga je poslužila. Iako se već skoro spustilo subotnje veče, i makar su sve prčvarnice i rakijašnice Junction Cityja već spremno čekale goste, Dronjavi Dave je bio kod kuće, i to trijezan. Štoviše, sjedio na verandi s još dva vinska brata. Zabavljali su se, s različitim uspjehom, pravljenjem plakata od 77
  • 78. velikih četverokutnika bijeloga kartona. Momak što je sjedio na podu na drugom kraju verande desni je zglavak držao lijevom rukom trudeći se svladati tešku drhtavicu. Onaj je u sredini radio isplažena jezika, i izgledao poput kakvog prastarog pitomca jaslica koji daje sve od sebe da - u skladu sa svojim uzrastom - naslika najljepše stablo, kako bi osvojio zlatnu zvijezdu koju ćc pokazati mami. Dronjavi Dave, koji je sjedio na špranjavoj stolici-ljuljački kraj ulaznih stuba, bio je vjerojatno u najboljoj formi, no sva su trojica izgledala presavijeno, zaklamano i oštećeno. "Zdravo, Dave", rekao je Sam, uspinjući se stubama. Dave je podigao pogled, priškiljio, pa se ovlaš nasmiješio. Svi su mu preostali zubi bili sprijeda. Smiješak ih je otkrio svih pet. "Gospodin Peebles?" "Da", odgovorio je on. "Kako ide, Dave?" "O, jarko dobro, jarko dobro." Osvrnuo se. "Vidi, društvo! Pozdrav gospodinu Peeblesu! On je advokat!" Onaj što je plazio jezik podigao je pogled, kratko kimnuo glavom, pa se vratio svom plakatu. Iz lijeve mu se nosnice ovjesila duga vriježa bala. "Zapravo, Dave", rekao je Sam, "nekretnine su moja prćija. Nekretnine i osigu..." "Jes' mi donio Slim Jim?" najednom ga je upitao onaj što se tresao. On uopće nije podigao pogled, ali su mu se zato produbile zamišljene, namrštene brazde. Sam je s mjesta na kojem je stajao mogao vidjeti njegov plakat; bio je pokriven dugim narančastim črknjicama koje su izdaleka sličile riječima. 78
  • 79. "Molim?" upitao je Sam. "To je Lukey", rekao mu je Dave tihim glasom. "Danas mu baš nije najbolji dan, gospodine Peebles." "Donio mi Slim Jim, donio mi Slim Jim, donio mi moj Slim jebeni Slim Jim?" zapjevušio je Lukey ne podižući pogleda. "Ovaj, oprostite..." otpočeo je Sam. "Nije donio Slim Jim!" dreknuo je Dronjavi Dave. "Jezik za zube i hvataj se plakata, Lukey! Sarah ih želi do šest! A što ona kaže, to je zakon!" "Hoću svoj jebeni Slim Jim", rekao je Lukey tihim, no napetim glasom. "Ako ne, jest ću govno od štakora." "Ne obazirite se, gospodine Peebles", rekao je Dave. "Što je bilo?" "Mislim, baš sam se pitao, kad si prošlog četvrtka skupljao novine, da nisi našao i dvije knjige. Zametnuo sam ih, pa provjeravam. Već kasnim, trebam ih vratiti u knjižnicu." "Imaš četvrtinu?" upitao je najednom onaj što je plazio jezik. "Kako se to kaže? Ptičicu" Sam je mahinalno posegnuo u džep. Dave je ispružio ruku i dotakao mu zglavak, skoro kao da se ispričava. "Ne dajte mu lovu, gospodine Peebles", rekao je Dave. "To je Rudolph. Ne treba njemu nikakva ptičica. On i ptičica više se ne slažu. Njemu sad treba noć sna." "Žalim", rekao je Sam. "Već su me orobili, Rudolph." 79
  • 80. "Da, i vi i svi", odgovorio je Rudolph. Pa se vratio svom plakatu i promrmljao: "Kol'ko vrijede? Pola bijede?" "Nisam vidio nikakve knjige", odgovorio je Dronjavi Dave. "Žao mi je. Pokupio sam samo novine, kao i obično. Bila je tu i milostiva V, pitajte nju. Nisam učinio ništa što se ne smije." Pa ipak su njegove reumatične, nesretne oči govorile kako ne očekuje da će Sam u to povjerovati. Za razliku od Mary, Dronjavi Dave Duncan nije živio u svijetu u kojem nesreća vreba iza ugla; ona ga je okruživala baš odasvud. On je živio usred nje s najviše dostojanstva koliko je uspijevao skupiti. "Vjerujem ti", rekao je Sam i položio mu ruku na rame. "Samo sam istresao vašu kutiju s novinama u vreću, kao i uvijek", rekao je Dave. "Da imam tisuću Slim Jima, sve bi ih pojeo", oglasio se najednom Lukey. "Ždroknuo bi to smeće u roku keks! Pa onda mljac! Pa onda mljac! Pa onda mljac-ždrok-mljac!" "To ti vjerujem", ponovio je Sam i potapšao Davea po užasno koščatim plećima. I upitao se, tako mi Bog pomogao, ima li Dave buhe. A za petama te nekršćanske misli stigla je odmah i druga: upitao se je li i koji drugi rotarijanac, jedan od tih zdravih i raspoloženih momaka pred kojima je pred tjedan dana tako zablistao, svraćao odnedavna u ovaj kraj grada. Upitao se znaju li oni uopće da postoji nekakav Angle Street. I upitao se je li Spencer Michael Free, kad je napisao da je ljudski dodir jedino što vrijedi - ruke k ruci zov - mislio i na ljude poput Lukeyja i Rudolpha i Dronjavoga Davea. Sam je osjetio kako ga je, na spomen njegova govora, tako punog nevinoga uznošenja i kadenja jednostavnim zadovoljstvima malogradskoga života, najednom preplavio stid. 80
  • 81. "Onda dobro", odgovorio je Dave. "Mogu doći i sljedeći mjesec?" "Naravno. A novine si odnio u reciklažnu postaju?" "Aha." Pokazao je prstom koji se završavao žutim, iskrzanim noktom. "Eno tamo. Samo što je zatvoreno." Sam je kimnuo glavom. "Što sad radiš?" upitao je. "Ubijam vrijeme", odgovorio je Dave pa okrenuo plakat da ga Sam bolje vidi. Na njemu je bila naslikana nasmiješena žena s pladnjem pečenih pilića, i Samu je prije svega upalo u oči da je dobro naslikano - zaista dobro. Pijančina ili ne, Dronjavi Dave je imao crtu genijalnosti. A iznad slike, urednim je velikim slovima bilo ispisano: PILEĆA VEČERA U PRVOJ METODISTIČKOJ CRKVI U KORIST SKLONIŠTA ZA BESKUĆNIKE ANGEL STREET NEDJELJA 15. TRAVNJA 18.00 - 20.00 SATI DOĐITE SVI, DOĐI I TI 81
  • 82. "To je malo prije sastanka AA3", rekao je Dave, "ali se to ne smije napisati na plakatu. Zato što mu ga to dođe kao tajna." "Znam", odgovorio je Sam. Zastao je, pa upitao: "Ideš na AA? Ne moraš odgovoriti ako nećeš. Znam da nisu moja posla." "Idem", odgovorio je Dave, "ali što je to teško, gospodine Peebles. Progutao sam više tih bijelih pločica nego Carter pilula za jetra. Dobar sam mjesec dana, gdjekad i dva, a jednom sam bio trijezan čitavu godinu, ali je teško." Zavrtio je glavom. "Nekima program, vele, nikada ne pomogne. Ja sam taj. Ali se uporno trudim." Samov je pogled ponovno privukla žena s pladnjem pilića. Slika je imala isuviše detalja da bude karikatura ili skica, no ipak nije bila ni slikarija. Bilo je očito da ju je Dronjavi Dave izradio na brzinu, ali je ipak uhvatio neku blagost oko očiju i nekakvo slabašno, humorno iskrivljenje na ustima, nešto nalik posljednjoj Sunčevoj zraci u smiraju. Ali je od svega bilo najčudnije da se ta žena Samu učinila odnekud poznatom. "To je netko stvaran?" upitao je Davea. Njegov se smiješak razvukao. Zakimao je glavom. "To je Sarah. Silna cura, gospodine Peebles. Da nije bilo nje, ovo bi nam zatvorili još pred pet godina. Ona nalazi ljude da prilože baš kad im se učini da bi im porez mogao biti i prevelik; da nema toga, ne bismo ovo mogli popravljati toliko da sanitarna inspekcija pri sljedećem obilasku bude zadovoljna. Ona ljude koji prilažu zove anđelima, no anđel je zapravo ona. Tommy St. John, je, naravno, krivo napisao natpis, ali nije mislio ništa loše." Dronjavi Dave je na trenutak 3 Alcoholics Anonymous, udruženje liječenih alkoholičara. (Op.pr.) 82
  • 83. zašutio, zagledan u plakat. I zatim je, ne podižući pogleda, dodao: "Tommy je, naravno, već pokojan. Umro zimus. Pukla mu je jetra." "O", rekao je Sam, i potom nespretno dodao: "Žao mi je." "Nema zbog čega. On se izvukao." "Mljac-ždrok-mljac!" uskliknuo je Lukey i ustao. "Mljacždrok-mljac! Ima li bar malo jebenog mljac-ždrok-mljaca!" Donio je svoj plakat Daveu. Ispod narančastih črknjica nacrtao je nekakvu ženu-čudovište, čije su se noge završavale perajama morskoga psa - nečim što su, pretpostavljao je Sam, trebale biti cipele. U jednoj je ruci balansirala izobličeni tanjur prepun, činilo se, modrih zmija. U drugoj je stezala valjkasti smeđi predmet. Dave je uzeo plakat od Lukeyja i pogledao ga. "Kako je dobar, Lukey." Lukeyjeve su se usne uvrnule u veseli smiješak. Pokazao je prstom na smeđi predmet. "Vidi, Dave! Ta se sebi znala pobrinuti za Slim jebeni Slim Jim!" "Sigurno. Jarko dobro. A sad u kuću, ako hoćeš, i uključi TV. Zvjezdane staze samo što nisu počele. A što je s tobom, Dolph?" "Ide mi bolje kad se nalijem", odgovorio je Rudolph i pružio plakat Daveu. Na njemu je bio orijaški pileći batak, okružen ljudima koji su prema njemu podizali poglede. "Ovo 83
  • 84. je u fantastičnom stilu", rekao je Rudolph Samu. Izgovorio je to s nekakvim opakim značenjem u glasu. "Sviđa mi se", rekao je Sam. A tako je i bilo. Rudolphov ga je plakat podsjetio na jednu karikaturu u New Yorkeru, jednu od onih koje gdjekad ne razumije jer su tako nadrealističke. "Odično." Rudolph ga je pažljivo prešao pogledom. "Sigurni ste da nemate četvrt dolara?" "Ne", odgovorio je Sam. Rudolph je kimnuo glavom. "U jednu je ruku dobar", rekao je, "a u drugu mu se svi poseremo." Potom je pošao za Lukeyjem u kuću, i uskoro je kroz otvorena vrata dolebdjela glazbena najava Zvjezdanih staza. Potom je William Shatner pijandurama i otpisanima iz Angle Streeta rekao kako je njihova misija da srčano krenu gdje još nikad nije stupila ljudska noga. Sam je slutio da je bar nekoliko ljudi iz publike već bilo tamo. "Nitko se baš ne lomi da dođe na te večere; samo mi i poneki AA iz grada", rekao je Dave, "ali se tako bar nečim zabavimo. Lukey skoro više i ne govori, osim kad slika." "Tako si dobar", rekao mu je Sam. "Zaista jesi, Dave. Zašto onda..." I tu je zastao. "Zašto ne što, gospodine Peebles?" upitao je Dave blago. "Zašto ne zasučem rukave i okrenem koji dolar? Zbog istog razloga zbog kojega ne mogu naći stalni posao. Kasno je popodne ići k misi." Sam nije znao što da mu odgovori. "A probao jesam, to da. Znate li da sam išao u Lorillard School u Des Moinesu, i to s punom stipendijom? U najbolju 84
  • 85. slikarsku akademiju na čitavom Srednjem zapadu. Zajebao sam prvi semestar. Cuga. Nije važno. Da uđete na jednu kavu, gospodine Peebles? Da malo pričekate? Mogli biste upoznati Sarah." "Ne, morao bih se vratiti. Čeka me hitan posao." Što je bilo istina. "Onda dobro. Sigurno se ne ljutite?" "Ni najmanje." Dave je ustao. "Onda ja idem malo unutra", rekao je. "Dan je bio krasan, ali sad je već malo svježe. Spavajte slatko, gospodine Peebles." "Hvala", odgovorio je Sam, iako je čisto sumnjao da će mu te subotnje večeri biti baš jako lijepo. Ali je njegova mati imala još jednu izreku: Kad moraš progutati gorki lijek, učini to što brže. I baš je to i kanio učiniti. Vratio se niza stube na Angle Street, a Dronjavi Dave Duncan je ušao u kuću. 2 Sam se skoro vratio da automobila, no onda skrenuo prema reciklažnoj postaji. Polako je krenuo preko korovom obrasla i šljakom nasuta tla, gledajući kako dugi teretni vlak nestaje prema Camdenu i Omahi. Crvene su svjetiljke na kočničarevim kolima žmirkale poput zvijezda na samrti. Teretni su vlakovi, zbog tko zna čega, u njemu uvijek budili osjećaj usamljenosti, a sada se, nakon razgovora s Dronjavim 85
  • 86. Daveom, osjećao samijim no ikada. U onih nekoliko navrata što ga je vidio kad bi ovaj došao po njegove novine, Dave je stvarao dojam veseljaka, skoro obješenjaka. A večeras se Samu učinilo da je prozreo kroz masku, i ono što je ugledao pobudilo je u njemu neraspoloženje i osjećaj bespomoćnosti. Dave je bio izgubljenik, smiren no ipak potpuno izgubljen, a očito zamašan talent služio mu je samo za pravljenje plakata za crkvene večere. Pristup je reciklažnoj postaji vodio kroz obruče smeća najprije požutjelih reklamnih priloga ispalih iz starih brojeva Gazette, potom izderanih plastičnih vreća za smeće, te napokon kroz asteroidni pojas razbijenih boca i zgnječenih limenki. Na drvenoj montažnoj kućici bile su spuštene sve rolete. Natpis što je visio na vratima glasio je naprosto ZATVORENO. Sam je pripalio cigaretu pa krenuo natrag, prema automobilu. Prešao je jedva pet-šest koraka kad je na tlu ugledao nešto poznato. Podigao je to. Bio je to ovitak Najdražih pjesama američkog naroda. Na nju je bio udaren žig VLASNIŠTVO JAVNE KNJIŽNICE JUNCTION CITY. Sad je znao sigurno. Knjige je stavio na vrh novina u kutiji Johnniea Walkera i na njih zaboravio. Onda je na knjige stavio druge novine - od utorka, srijede i četvrtka. I onda je u četvrtak, potkraj jutra, došao Dronjavi Dave i čitavu priču ubacio u plastičnu vreću. Vreću je stavio u kolica, kolica su stigla ovamo, i na kraju je ostalo samo ovo - knjižni ovitak s utetoviranim otiskom blatne tenisice. Sam je pustio da vjetar zaleprša ovitkom i odnese mu ga iz ruke, pa se potom polako vratio do automobila. Morao je 86
  • 87. obaviti hitan posao, i činilo mu se primjerenim da to obavi pod pauzom za ručak. Jer će, po svemu sudeći, morati progutati još puno toga. Glava šesta Knjižnica (II) 1 Na pola puta do knjižnice sinula mu je ideja - bila je tako očita da nije mogao shvatiti kako mu nije sinula još prije. Izgubio je dvije knjige iz knjižnice; potom je otkrio da su knjige propale; morat će ih platiti. I to je sve. Shvatio je da je Ardelia Lortz u svom pokušaju da ga natjera da razmišlja na način četveroškolca imala mnogo više uspjeha nego što je to mislio. Kad dijete izgubi knjigu, to je onda smak svijeta; posve nemoćno, ono se skutri pred sjenom birokracije i čeka da dođe knjižnički policajac. Ali tako nešto ne postoji, i Sam to, kao odrastao čovjek, jako dobro zna. Postoje samo gradski službenici poput gospođe Lortz, koji gdjekad imaju prenapuhane predodžbe o svome mjestu u poretku stvari, a postoje i porezni obveznici poput njega, koji gdjekad zaborave da je obveznik pas koji maše repom, ali i da je službenik rep koji ne maše psom. 87
  • 88. Lijepo ću ući, lijepo se ispričati, i potom je zamoliti da mi pošalje račun za nove primjerke, pomislio je Sam. I to je sve. I to je kraj priče. Bilo je to upravo zapanjujuće jednostavno. I dalje se osjećajući pomalo nervozno i pomalo nelagodno (no ipak već svladavajući tu oluju u žlici), Sam je parkirao preko puta knjižnice. Električni fenjeri s obje strane glavnog ulaza bili su upaljeni, i bacali meki bijeli odsjaj po stubama i preko granitne fasade zgrade. Veče je zgradi davalo blagost i izraz dobrodošlice, nešto čega za prve posjete nedvojbeno nije bilo - ili je to možda samo zato što je proljeće već sasvim očito nastupalo, što nije bilo slučaj za onog oblačnog ožujskog dana kad se prvi put susreo sa zmajem iz te pećine. Izgubio se i prijek izraz na licu kamenog robota. To je ponovno bila samo javna knjižnica. Sam je već počeo izlaziti iz automobila, pa zastao. Jedno mu se otkrivenje već dogodilo; sad ga je najednom dočekalo i drugo. Pred oči mu se vratilo lice s plakata Dronjavoga Davea, lice žene s pladnjem pohanih pilića. Žene koju je Dave nazvao Sarah. Ta se žena Samu učinila poznatom, i najednom mu se u glavi zatvorio neki opskurni strujni krug i on je shvatio i zašto. Bila je to Naomi Higgins. 2 88
  • 89. Na stubama se mimoišao s dvoje klinaca u jaknama gradske gimnazije, pa uhvatio vrata prije nego su se stigla zatvoriti. Stupio je u foaje. Prvo što je opazio bio je zvuk. Čitaonica iza mramornih stuba nije nipošto bila halabučna, ali nije bila ni duboka jama tišine, kakva je bila dočekala Sama u onaj petak popodne pred više od tjedan dana. Dobro, ali sad je subota popodne, pomislio je. Sad su unutra djeca, možda uče za polugodište. No bi li Ardelia Lortz dopustila takav žagor, pa makar i tako prigušen? Odgovor je, sudeći po zvuku, bio potvrdan, iako se nije nikako slagao s njezinom naravi. Drugo je opažanje bilo povezano s onim nijemim preklinjanjem, podignutim na štafelaj. TIŠINA! je nestalo. Na njegovu je mjestu bila slika Thomasa Jeffersona. A ispod nje je bio citat: "Ja bez knjiga ne mogu živjeti." Thomas Jefferson (u pismu Johnu Adamsu) 10. lipnja 1815. Sam je to na trenutak promotrio, i pomislio kako takav natpis čovjeku koji se sprema ući u knjižnicu mijenja i sam okus u ustima. TIŠINA! je izazivala osjećaje drhtavice i nemira (što ako, primjerice, nekome krulji u želucu, ili ako netko osjeća skori napad ne nužno nečujne napuhnutosti?). 89
  • 90. "Ja bez knjiga ne mogu živjeti." s druge strane, izazivao je osjećaj zadovoljstva i očekivanja - ono što ćute gladni kad napokon stigne jelo. Zbunjen spoznajom da nešto tako sitno može sve promijeniti, Sam je stupio u knjižnicu... i zastao kao ukopan. 3 U glavnoj je čitaonici bilo mnogo svijetlije nego za prvoga posjeta, no to je bila samo jedna promjena. Ljestava što su se dizale do mračnih visina gornjih polica, nije više bilo. Za njima nije bilo ni potrebe, jer je strop sad bio visok samo tri, a ne deset do dvanaest metara. Tko je želio dohvatiti knjigu s koje od viših polica, trebao se samo popeti na neku od posvuda razbacanih šamlica. Magazini su bili poslagani u primamljivu lepezu na širokom stolu kraj stola za izdavanje knjiga. Nije više bilo ni hrastove prečke s koje su onda visjeli, nalik na kože ubijenih životinja. Isto je vrijedilo i za natpis VRATI SVE ČASOPISE NA NJIHOVO MJESTO! Polica je s novim romanima još bila tu, ali je natpis POSUDBA NA 7 DANA, bio zamijenjen natpisom PROČITAJTE BESTSELER - ZABAVITE SE! 90
  • 91. U prostoriju su ulazili i iz nje izlazili ljudi - većinom mladi i tiho pričali. Netko se zasmijuljio. Bio je to ležeran, nesamouvjeren zvuk. Sam je podigao pogled prema stropu, i očajnički pokušao shvatiti koji je to vrag bio. Gore više nije bilo skošenih stropnih prozora. Gornji je kraj prostorije skrivao moderni lažni strop. Staromodne ovješene kugle bile su zamijenjene fluorescentnim panelima ugrađenim u novi strop. Žena što je išla prema stolu za izdavanje knjiga s naramkom kriminalističkih romana, pošla je za Samovim pogledom sve do stropa, no tamo nije ugledala ništa neobično, nego je umjesto toga radoznalo pogledala Sama. Neki dječak, što je sjedio za dugim stolom desno od stola s časopisima, munuo je druga do sebe i pokazao na Sama. Drugi se pljesnuo po čelu, pa su se obojica zasmijuljila. Ali Sam nije opažao ni poglede ni smijuljenje. Bio je posve nesvjestan toga da naprosto stoji na ulazu glavne čitaonice i zija, razjapljenih laloka, u strop. Pokušavao je u mislima dovesti u red tu veliku promjenu. No dobro, otkako je tu bio posljednji put, postavili su lažni strop. I što onda? Vjerojatno to pojeftinjuje grijanje. Da, ali ona Lortzova te promjene nije nikad spomenula nijednom riječju. Ne, nije, ali zašto bi mu i rekla? Sam baš nije bio redovni posjetitelj, zar ne? Ali to bi je ipak uzrujalo. Izgledala mi je kao skamenjeni konzervativac. Ovo joj se ne bi svidjelo. Ne bi ni najmanje. 91
  • 92. To je bilo istina, no bilo je tu i još nešto, nešto što ga je još više zabrinjavalo. Postavljanje lažnog stropa predstavlja veliku renovaciju. Samu nije bilo jasno kako bi se ona mogla obaviti za samo tjedan dana. I što je s visokim stelažama, i svim knjigama na njima? Gdje su te police nestale? Gdje su nestale knjige? Sad su se u Sama zagledali i drugi ljudi; u nj je zurila čak i jedna knjižničarka s druge strane stola za izdavanje. Umirilo se i skoro svo živahno, prigušeno čavrljanje u velikoj prostoriji. Sam je protrljao oči - doista ih protrljao - i ponovno podigao pogled prema umjetnom stropu s uklopljenim fluorescentnim kvadratima. Još je bio tu. Ja sam u krivoj knjižnici! pomislio je bijesno. Eto što se dogodilo! Njegova se zbunjena svijest najprije bacila na tu misao, no onda se opet povukla, poput obmanutoga mačeta koje je skočilo na sjenu. Junction City je, prema mjerilima središnje Iowe, bio prilično velik grad, sa svojih možda trideset pet tisuća stanovnika, ali bi bilo smiješno i pomisliti da bi mogao izdržavati dvije knjižnice. A osim toga, i položaj knjižnice i konfiguracija prostorije bili su sasvim u redu... no zato je sve drugo bilo krivo. Sam se na trenutak upitao da nije možda poludio, no onda odbacio tu misao. Osvrnuo se i po prvi put opazio da su svi zastali. Svi su gledali baš u njega. Osjetio je trenutan, ludi poriv da kaže: "Vratite se svome poslu - samo sam opazio da je čitava knjižnica ovaj tjedan sasvim drukčija." Umjesto toga je dolunjao do stola s časopisima i dohvatio primjerak U.S. News & World Reporta. Počeo ga je listati pokazujući pritom veliko 92
  • 93. zanimanje, pa kutom oka stao promatrati kako se ljudi vraćaju svom poslu. Kad je osjetio da bi se mogao pokrenuti bez privlačenja neprimjerenoga zanimanja, Sam je spustio magazin na stol i odskitao se do dječjeg odjela. Osjećao se pomalo poput uhode kad prelazi preko neprijateljskog teritorija. Natpis je na vratima bio baš kakav je i bio, zlatna slova na toploj tamnoj hrastovini, ali je plakat bio drukčiji. Na mjestu Crvenkapice u trenutku užasne spoznaje sad su bili Paja Patkovi nećaci Dinko, Hinko i Vinko. Bili su u kupaćim gaćicama i skakali u bazen s knjigama. Natpis je ispod toga glasio: DOĐI! ČITANJE JE SUPER! "Što se tu zbiva?" promrmljao je Sam. Srce mu je prebrzo zalupalo; osjetio kako mu po rukama i leđima izbija sitan znoj. Da je riječ bila samo o plakatu, pretpostavio bi da je La Lortz dobila nogu... ali riječ nije bila samo o plakatu. Nego o svemu. Otvorio je vrata dječjeg odjela i zavirio unutra. Ugledao je isti onaj prijazni mali svijet s niskim stolovima i stolicama, iste jarko-plave zavjese, istu česmu montiranu na zid. Samo što je sada tu bio lažan strop isti kao i u glavnoj čitaonici, a svi su plakati bili zamijenjeni. Ono dijete što je vrištalo u crnoj limuzini (Zovu ga Glupim Gustavom vjerojatno prema njemu osjećaju prezir i mislim da je to vrlo zdravo a vi) bilo je nestalo, baš kao i knjižnički policajac u svom trenčkotu i s neobičnom zvijezdom s mnoštvom krakova. Sam je ustuknuo, okrenuo se na peti, pa polako krenuo prema 93
  • 94. glavnom stolu za izdavanje knjiga. Osjećao se kao da mu se čitavo tijelo pretvorilo u staklo. Dva knjižničara - djevojka i momak u koleškim godinama gledala su ga kako prilazi. Sam nije bio toliko smućen da ne bi opazio da ga promatraju pomalo nervozno. Sad samo oprezno. Ne... drži se NORMALNO. Oni već i tako misle da si na pola puta do ludnice. Najednom je pomislio na Lukeyja, i nekakav je užasni, destruktivni poriv prema njemu pružio prste. Već je vidio sebe kako otvara usta i kako vrišti na to dvoje nervoznih mladaca, i kako od njih iz svega glasa traži da mu dadu nekoliko Slim Jebenih Slim Jimova, zato što je to mljac, zato što je to mljac, zato što je to mljac-ždrok-mljac. Umjesto toga je progovorio mirnim i tihim glasom. "Možda mi možete pomoći. Morao bih razgovarati s glavnim knjižničarom." "Ovaj, jako mi je žao", odgovorila je djevojka. "Gospodin Price ne dolazi subotom popodne." Spustio je pogled na stol. Baš kao i za njegova prijašnjeg posjeta, i sad je kraj uređaja za snimanje mikrofilmova stajala pločica s imenom, no na njoj nije više pisalo A. LORTZ. Sad je pisalo G. PRICE. 94
  • 95. U sebi je najednom začuo Naomin glas: Visok? Tanak? Oko pedeset? "Ne", odgovorio je. "Ne gospodin Price. Niti gospodin Peckham. Netko drugi. Ardelia Lortz." Momak i djevojka izmijenili su zbunjeni pogled. "Ovdje ne radi nitko tko se zove Ardelia Lord", rekao je mladić. "Zacijelo mislite na neku drugu knjižicu." "Ne Lord", odgovorio je Sam. Glas kao da mu je dolazio iz velike daljine. "Lortz." "Ne", odgovorila je djevojka. "Zacijelo ste se zabunili, gospodine." Njima se ponovno na licu pojavio izraz opreza, i makar je Sam osjetio želju za inzistiranjem, potrebu da im veli kako Ardelia Lortz sigurno radi ovdje, kako ju je tu zatekao pred samo osam dana, ipak se natjerao da se povuče. A u neku ruku, to je ipak, zar ne, imalo i nekakvu logiku? Sve je bilo savršeno logično u okviru potpunog ludila, i unutrašnja je logika ostala nedirnuta. Baš kao i plakati, stropni prozori i polica s magazinima, tako je i Ardelia Lortz naprosto prestala postojati. U glavi mu se ponovno oglasila Naomi. O. Gospođica Lortz, zar ne? Sigurno je bilo jako zabavno. "Naomi je to ime bilo poznato", promrmljao je u bradu. Sad su ga knjižničari gledali s identičnim izrazima konsternacije. "Oprostite mi, molim vas", rekao je Sam i pokušao se nasmijati. Osjećao je da mu je na licu nešto himbeno. "Jedan od onih dana." 95
  • 96. "Da", rekao je mladić. "Kladim se", rekla je djevojka. Oni misle da sam ja lud, pomislio je Sam, i znate što? Ja im to ni najmanje ne zamjeram. "Zanima vas još nešto?" upitao je mladić. Sam je otvorio usta da kaže ne - nakon čega bi odsvirao brzi uzmak - no onda se predomislio. Zaigrao je za peni; mogao bi zaigrati i za funtu. "Koliko je već dugo gospodin Price šef knjižnice?" Dva su knjižničara još jednom izmijenila poglede. Djevojka je slegnula ramenima. "Otkako smo ovdje", rekla je, "ali to nije jako dugo, gospodine..?" "Peebles", odgovorio je Sam i ponudio ruku. "Sam Peebles. Oprostite. Čini se da su mi manire odlepršale s ostatkom svijesti." Oboje se malo opustilo - bilo je to nešto što se nije dalo definirati, no ipak je bilo tu, i pomoglo Samu da učini isto. Smeten ili ne, ipak se uspio uhvatiti za bar nešto od svoje ne baš neznatne sposobnosti stvaranja opuštene atmosfere. Prodavač nekretnina i osiguranja koji tome nije vičan, momak je koji pod hitno mora potražiti novi posao. "Ja sam Cynthia Berrigan", odgovorila je ona i bojažljivo mu protresla ruku. "Ovo je Tom Stanford." 96
  • 97. "Drago mi je što smo se upoznali", rekao je Tom Stanford. U to baš nije bio sasvim siguran, ali je i on Samu hitro pretresao ruku. "Oprostite, molim vas?" upitala je žena s kriminalističkim romanima. "Bi li mi, molim, netko mogao pomoći? Zakasnit ću na bridž." "Ja ću", rekao je Tom Cynthiji, pa otišao do stola da razduži knjige. A ona je rekla: "Tom i ja, gospodine Peebles, pohađamo Chapelton Junior College. Ovo je posao uz studij. Tu sam već tri semestra gospodin me Price uzeo lani u proljeće. Tom se priključio u ljeto." "Gospodin Price jedini radi puno radno vrijeme?" "Aha." Imala je prekrasne smeđe oči, i on je u njoj naslutio slutnju zabrinutosti. "Nešto nije u redu?" "Ne znam." Sam je ponovno podigao pogled. Nije se mogao suzdržati. "Je li taj umjetni strop tu sve otkako ste tu počeli raditi?" Ona je pošla za njegovim pogledom. "Mislim", rekla je, "nisam znala da se to tako zove, ali da, tu je bio prije mene." "Meni se, ovaj, čini da su tu nekad bili nekakvi stropni prozori." Cynthia se nasmiješila. 97
  • 98. "Mislim, naravno. Hoću reći, oni se vide izvana, kad obiđete zgradu. I naravno, vide se i iz spremišta knjiga, ali su zagrađeni. Mislim da je to tako već godinama." Godinama. "I nikad niste čuli za Ardeliju Lortz." Ona je odmahnula glavom. "A-a. Žao mi je." "A za knjižničku policiju?" upitao je Sam impulzivno. Ona se nasmijala. "Samo od svoje stare tetke. Pričala mi je kako će, ne vraćam li knjige na vrijeme, po mene doći knjižnička policija. Ali to je bilo još u Providenceu, Rhode Island, dok sam još bila curica. Bilo je to davno." Naravno, pomislio je Sam. Možda prije deset, ili čak dvanaest godina. U doba dok su zemljom još kročili dinosauri. "Ovaj", rekao je, "hvala na obavještenju. Nisam vam mislio stvarati maglu u glavi." "I niste." "A ja mislim da jesam, bar malo. Samo sam se i sam na trenutak zbunio." "Tko je ta Ardelia Lortz?" upitao je Tom Stanford kad se vratio. "To mi ime zvuči nekako poznato, no vrag neka me nosi ako znam zašto." "To se i ja pitam. Ja to zaista ne znam", odgovorio je Sam. "Mislim, sutra ne radimo, ali će gospodin Price tu biti u ponedjeljak popodne i podveče", odgovorio je mladić. "Možda 98
  • 99. bi vam on mogao reći to što vas zanima." Sam je kimnuo glavom. "Vjerujem da ću svratiti do njega. U međuvremenu, hvala još jednom." "Mi smo tu zato da pomognemo ako možemo", rekao je Tom. "Žao nam je samo, gospodine Peebles, što vam nismo mogli biti od veće koristi." "I meni", odgovorio je Sam. 4 Bilo mu je dobro sve dok nije došao do auta, a onda, dok je otključavao vozačeva vrata, najednom su mu umrli svi mišići u trbuhu i nogama. Morao se, dok je otvarao vrata, nasloniti rukom na krov automobila da se ne bi srušio. Unutra i nije ušao; samo se strovalio za volan i ostao sjediti tako, teško dišući i pitajući se, pomalo uzbunjeno, hoće li se onesvijestiti. Što se tu zbiva? Osjećam se kao lik iz stare serije Roda Serlinga. "Daje vam se na uvid izvjesni Samuel Peebles, bivši stanovnik Junction Cityja, koji sada prodaje nekretnine i čitav život u... Zoni sumraka. Da, baš je tako bilo. Samo što se čovjek zapravo krasno zabavlja kad gleda kako se ljudi na TV-u bakću s neobjašnjivim zbivanjima. A sad je Sam otkrivao da je neobjašnjivo - sada kad se mora sam s njih hrvati - izgubilo mnogo od svojega šarma. 99
  • 100. Pogledao je preko ulice prema knjižnici, gdje su ljudi ulazili i izlazili pod mekim sjajem električnih fenjera. Stara dama sa svojim kriminalističkim romanima krenula je niz ulicu, vjerojatno na partiju bridža. Niz stepenice su se spuštale dvije djevojke, pričajući i smijući se, i stiskale knjige na propupala prsa. Sve je izgledalo savršeno normalno... kako je, naravno, i bilo. Abnormalna je knjižnica bila ona u koju je ušao prije tjedan dana. Jedini razlog zbog kojeg te neobičnosti nisu na nj ostavile jači dojam krio se, pomislio je, u činjenici da je čitava njegova svijest bila zaokupljena tim prokletim govorom. Nemoj misliti o tome, uputio je samoga sebe, iako se bojao da bi to mogao biti jedan od onih trenutaka kad mozak naprosto ne prima upute. Scarlet-o-hariraj se i razmišljanje o tome ostavi za sutra. Kad se Sunce ponovno digne, sve će to imati mnogo više smisla. Ubacio je auto u brzinu i nastavio razmišljati o tome čitavim putem do kuće. 100
  • 101. Glava sedma Noćna strava 1 Čim je ušao u kuću, najprije je pogledao telefonsku sekretaricu. Kad je opazio da gori lampica MESSAGE WAITING, učinilo mu se da je zavrtio ručku za pokretanje srca. To je ona. Ja ne znam tko je ona zapravo, ali već počinjem slutiti da neće biti sretna sve dok mi u glavi ne stvori ričet. Onda je nemoj slušati, progovorio je drugi dio njegove svijesti, i Sam se sad već toliko zbunio da nije više znao odrediti je li to dobra ideja ili ne. Izgledala je razumno, ali također i pomalo kukavičji. Zapravo... Shvatio je da stoji obliven znojem, grizući nokte, i najednom zastenjao - bio je to tih, razdražen zvuk. Iz četvrtog razreda u duševnu bolnicu, pomislio je. Pa mislim, neka me vrag nosi, ali neće baš biti sasvim tako, draga milostiva. Pritisnuo je dugme. "Bok!" rekao je muški glas, ogrubio od viskija. "Gospodine Peebles, ovdje Joseph Randowski. Umjetničko mi je ime Čudesni Joe. Htio sam vam samo zahvaliti što ste me zamijenili na tom sastanku Kiwanis Cluba ili što je već bilo. 101
  • 102. Htio bih vam samo reći da se osjećam mnogo bolje - vrat sam samo uganuo, ali ne i slomio, kako su u prvi čas pomislili. Šaljem vam hrpu besplatnih ulaznica. Podijelite ih prijateljima. Čuvajte se. Još jednom hvala. Bok." Vrpca se zaustavila. Upalila se lampica ALL MESSAGES PLAYED. Sam je otpuhnuo i shvatio da su mu otišli živci - ako Ardelia Lortz želi da on skače zbog svake sjene, sad je dobila baš to što je tražila. Pritisnuo je dugme REWIND, i uto mu je nadošla nova misao. Premotavanje vrpce s porukama već mu je ušlo u naviku, no to je značilo da stare poruke nestaju pod novima. Poruka Čudesnog Joe je prebrisala raniju Ardelijinu poruku. Tako se izgubio njegov jedini dokaz da ta žena i stvarno postoji. Ali to nije istina, zar ne? Jer ima knjižničku karticu. Stajao je pred tim prokletim stolom za izdavanje knjiga i gledao kako mu ispisuje ime krupnim, kitnjastim slovima. Sam je izvadio lisnicu i triput je pretresao prije nego što je samome sebi priznao da je nestala i knjižnička kartica. A vjerovao je da zna i zašto. Mutno se sjećao kako ju je zataknuo u unutrašnji džep Najdražih pjesama američkog naroda. Da bude na sigurnom. Da je ne izgubi. Sjajno. Upravo bajno. Sam je sjeo na kauč i naslonio čelo na ruku. Najednom ga je jako zaboljela glava. 102
  • 103. 2 Petnaest je minuta kasnije na štednjaku kuhao limenku juhe, sve u nadi da bi mu nešto toplo moglo popraviti stanje u glavi, i onda se najednom sjetio Naomi - Naomi koja je toliko sličila ženi s plakata Dronjavoga Davea. Pitanje vodi li Noami ili ne vodi nekakav tajni život pod imenom Sarah, sjelo je na stražnje sjedalo, jer se pojavilo nešto mnogo važnije, barem u ovom trenutku: Noami je znala tko je Ardelia Lortz. Ali njezina reakcija na to ime... bila je pomalo čudna, zar ne? Kao da ju je na trenutak-dva zapanjilo, i već je iz toga počela stvarati vic, no najednom je zazvonio telefon, i bio je to Burt Iverson, i... Sam je pokušao čitav taj razgovor odvrtjeti u glavi, i sav se oraspoložio otkrivši koliko se malo toga sjeća. Naomi je rekla da je Ardelia neobična osoba, to da; u to je bio siguran, no mimo toga u malo što. Tada mu se to nije činilo važnim. Tada je bilo važno samo to da je njegova karijera napravila kvantni skok prema naprijed. To je, naravno, i dalje bilo važno, no pred tim drugim doimalo se nekako patuljasto. Ili, da kaže istinu, pred time se patuljastim doimalo baš sve. Misli su mu se stalno vraćale na taj moderni, funkcionalni lažni strop i niske police. Nije vjerovao da je poludio, nije u to vjerovao uopće, ali je zato već počeo pomišljati da bi mu se to, ako sve stvari ne dovede na njihovo mjesto, lako moglo dogoditi. Bilo je to kao da je otkrio rupu posred glave, rupu tako duboku da u nju možeš bacati stvari, a da ipak ne čuješ buć, bez obzira koliko te stvari bile velike i koliko dugo čekao naćuljenih ušiju. Pretpostavljao je da će ga taj osjećaj proći - možda - ali je u međuvremenu bilo strašno. 103
  • 104. Zavrnuo je plamenik pod juhom na malu vatru, ušao u radnu sobu i pronašao Naomin telefonski broj. Zazvonilo je tri puta, a onda se začuo napukli, starački glas: "Tko je to, molim?" Sam je odmah prepoznao glas, iako njegova glasnika nije osobno vidio već skoro dvije godine. Bila je to Naomina rasklimana majka. "Halo, gospođo Higgins", rekao je. "Ovdje Sam Peebles." Zastao je, čekajući da čuje O, dobar dan, Sam ili možda Kako ste?, no s druge se strane čulo samo staričino teško, emfizemično disanje. Sam se nikad nije brojao među njezine miljenike, i čini se da joj dug rastanak nije baš nimalo smekšao srce. Kako se ona nije htjela oglasiti, Sam je zaključio da će biti najbolje da to učini on. "Kako ste, gospođo Higgins?" "Nekad mi je dan dobar, nekad mi je loš." Sam je na trenutak ostao paf. Bila je to jedna od onih opaski na koje je nemoguće dolično odgovoriti. Žao mi je što to čujem nije se uklapalo, no Pa to je sjajno, gospođo Higgins! bilo bi još gore. Zadovoljio se pitanjem bi li mogao razgovarati s Naomi. "Večeras je izišla. Ne znam kad će se vratiti." "Možete je zamolili da me nazove?" "Baš sam pošla u krevet. I ne tražite od mene da joj pišem poruku. Muči me grozni artritis." Sam je uzdahnuo. "Nazvat ću ujutro." 104
  • 105. "Sutra ujutro idemo u crkvu", konstatirala je gospođa Higgins onim istim ravnodušnim, neljubaznim glasom, "a popodne je prvi piknik baptističke mladeži. Naomi je obećala da će pomoći." Sam je odlučio sve to otpisati. Bilo je posve jasno da je gospođa Higgins nakanila reći samo ime, čin i serijski broj. Već joj je htio reći zbogom, kad se najednom predomislio. "Gospođo Higgins, govori li vam išta ime Lortz? Ardelia Lortz?" Teško je šištanje njezinih pluća utihnulo usred udisaja. Na trenutak je na liniji zavladala potpuna tišina, a onda je gospođa Higgins progovorila tihim, opakim glasom. "Koliko ćete nam dugo vi bezbožni pogani bacati tu ženu u lice? Mislite da je to smiješno? Mislite da je to duhovito?" "Gospođo Higgins, niste me shvatili. Samo sam želio čuti..." U uho mu je škljocnulo kratko i oštro. Učinilo se kao da je gospođa Higgins na koljenu slomila suhi štapić. A potom je bilo samo tu-tu, tu-tu. 3 Sam je pojeo juhu, a potom čitavih pola sata potrošio na pokušaj gledanja TV-a. Nije išlo. Misli bi mu svako malo otplovile. Gdjekad bi krenule od žene na plakatu Dronjavoga 105
  • 106. Davea, ili od blatnjave stope na omotu Najdražih pjesama američkog naroda, ili od nestaloga plakata s Crvenkapicom. No bez obzira odakle krenule, na kraju bi se uvijek našle na istome mjestu: tom posve drukčijem stropu iznad glavne čitaonice Javne knjižnice Junction City. Napokon je odustao i otpuzao u krevet. Bila je to jedna od najgorih subota koje pamti, a mogla bi mu lako biti i najgora u životu. Jedino je želio što prije otputovati u zemlju nesvjestice bez sanja. Ali san nije dolazio. Umjesto njega su došle strahote. Najjača je među njima bila misao da silazi s uma. Sam još nikad nije shvatio koliko ta misao može biti strašna. Na filmovima je već gledao tipove koji su dolazili psihijatrima, govorili "Osjećam, doktore, da ću poludjeti", i pritom se dramatično držali za glavu, i valjda je zato početak duševne uneravnoteženosti počeo izjednačivati s aspirinskom glavoboljom. Da to uopće nije tako, počeo je otkrivati tek kad su se otegli dugi sati i sedmi se travnja postupno pretvorio u osmi. Bilo je to mnogo više nalik osjećaju kao da je ispružio ruku da se počeše po jajima, pa napipao veliku kvrgu, kvrgu koja je vjerojatno nekakav tumor. Knjižnica se nije mogla za tjedan dana promijeniti tako korjenito. A iz čitaonice nije mogao vidjeti stropne prozore. Ona djevojka, Cynthia Berrigan, bila je rekla kako su zakucani, i da su takvi sve otkako je došla, prije najmanje godinu dana. Dakle je riječ o nekakvom duševnom slomu. Ili moždanom tumoru. A što je s Alzheimerovom bolešću? I tu se pojavila ugodna misao. Negdje je pročitao - možda u Newsweeku - da se 106
  • 107. žrtve te bolesti stalno pomlađuju. Možda je čitava ta sablasna epizoda samo znak puzajuće, prerane senilnosti. Misli mu je počeo ispunjati neugodni natpis, natpis na kojem su masnim slovima u boji crvenog sladića, bile ispisane tri riječi. A te su riječi bile: SILAZIM S UMA. On je živio sasvim običnim životom, punim sasvim običnih zadovoljstava i sasvim običnih tegoba; bio je to prilično neistražen život. Nikada, istina, nije vidio svoje ime obasjano reflektorima, ali nikad nije imao niti ikakva razloga da u pitanje dovodi svoje duševno zdravlje. A sad se našao u zgužvanoj posteljini i pitao se izgleda li tako raskivanje okova stvarnog, racionalnog svijeta. Možda baš tako počinje kad čovjek SILAZI S UMA. Misao da je anđeo skloništa za beskućnike Junction Cityja zapravo Naomi - Naomi pod lažnim imenom - bila je još šašavija ideja. To ne može biti... no može li? Sad je u pitanje počeo dovoditi i sam snažni polet poslova. Možda je i to samo izhalucinirao. Negdje prema ponoći, misli su mu se okrenule Ardeliji Lortz, i tad je zapravo i počelo ono najgore. Počeo je pomišljati kako bi strašno bilo da mu je Ardelia Lortz u ormaru, ili čak ispod kreveta. Već ju je vidio kako se ceri, široko i sretno, potajice, u mraku, i kako migolji prstima s dugim, oštrim noktima, s kosom rasutom oko lica u sablasnu vlasulju. 107
  • 108. Zamislio je kako bi mu se, da mu se sada obrati šaptom, kosti pretvorile u hladetinu. Izgubio si knjige, Sam, znači mora doći knjižnički policajac... izgubio si knjige... izgubio ssssssi ih... I naposljetku, negdje oko dvanaest i pol, Sam to više nije mogao podnijeti. Uspravio se na postelji i zapipkao u mraku u potrazi za noćnom svjetiljkom. No dok ju je tražio, obuzela ga je nova fantazija, fantazija tako živa da je postala gotovo izvjesnost: u svojoj spavaonici nije bio sam, ali njegov posjetitelj nije bila Ardelia Lortz. O ne. Njegov je posjetitelj bio knjižnički policajac s plakata koji je nestao s dječjeg odjela. I sad je stajao tu u tami, taj visoki, blijedi muškarac uvijen u trenčkot, muškarac lošega tena i s bijelom, nazubljenom brazgotinom povučenom preko lijevoga obraza, ispod lijevoga oka i preko mosta nosa. Sam tu brazgotinu nije bio vidio na plakatu, samo zato što je slikar nije naslikao. Ali mu je ona ipak bila na licu. Sam je znao da jest. Što se tišše grmlja, tu si se malo zabunio, rekao bi mu knjižnički policajac svojim pomalo šušljetavim glasom. Oni doista rastu uz zidove. Mnogo njega. I mi ššemo ih istraššiti. I mi ššemo ih istraššiti zajedno. Ne! Dosta! Naprosto... DOSTA! I kad mu je drhtava ruka napokon našla svjetiljku, u sobi je zaškripala daska, a njemu se iz grla izvio sitan krik bez daha. Šaka mu se stisnula, i stegla prekidač. Svjetlo se upalilo. Na trenutak je čak pomislio da je i stvarno vidio dugonju, a onda shvatio da je to samo sjena što ju je polica bacala na zid. 108
  • 109. Sam je zamahom spustio noge na pod i na trenutak zakopao lice u dlanove. Potom je posegnuo za kutijom Kenta na noćnom ormariću. "Moraš se sabrati", promrmljao pizdarijama razmišljaš?" je. "O kakvim to Ja to ne znam, žurno mu je odgovorio onaj unutarnji glas. I, štoviše, niti želim znati. Nikada. To je grmlje raslo jako davno. I nikad ga se više ne smijem sjetiti. Niti okusa. Tog slatkastog, slatkastog okusa. Pripalio je cigaretu i duboko povukao dim. Ipak je najgore bilo ovo: Sljedeći bi put čovjeka u trenčkotu mogao i stvarno ugledati. Ili Ardeliju. Ili Gorgoa, Velikoga cara Pellucidara. Jer ako je bio sposoban stvoriti tako potpunu halucinaciju, kao pri tom posjetu knjižnici i susretu s Ardelijom Lortz, onda je sposoban ishalucinirati baš sve. Kad jednom počneš razmišljati o stropnim prozorima kojih nema, i ljudima kojih nema, pa čak i o grmlju kojega nema, onda je već sve moguće. Kako suzbiti pobunu u vlastitoj glavi? Spustio se u kuhinju, i u prolazu upalio sva svjetla, jedva se opirući porivu da pogleda preko ramena i vidi puže li mu netko za petama. Primjerice čovjek sa značkom na dlanu. Pomislio je da bi mu sad zapravo dobro došla pilula za spavanje, ali kako je nije imao - čak ni koji od preparata u slobodnoj prodaji, poput Sominexa - nije mu preostalo drugo no da improvizira. Pljusnuo je mlijeko u lončić sa drškom, zagrijao ga, izlio u vrč za kavu, pa mu dodao krepku dozu konjaka. Bilo je to još nešto poznato iz filmova. Okušao je napitak, napravio grimasu, zamalo tu gadariju izlio u slivnik, no onda pogledao 109
  • 110. na sat mikrovalne pećnice. Četvrt do jedan. Do zore je preostalo još mnogo vremena, mnogo vremena za zamišljanje kako se Ardelia Lortz i knjižnički policajac potajno uspinju stubama s nožem u zubima. Ili strijelama, pomislio je. Dugim, crnim strijelama. Ardelia i knjižnički policajac uspinju se stubama, stežući zubima duge crne strijele. Što velite na tu sliku, prijatelji i znanci? Strijele? I zašto baš strijele? O tome nije želio razmišljati. Bio je već umoran od misli što su zujeći izlijetale iz te crnine iz njega, crnine čije postojanje dosad nije ni slutio, izlijetale poput užasnih, smrdljivih loptica. Ne želim o tome misliti. Ne želim o tome misliti. Ispio je do kraja konjakom okrijepljeno mlijeko i vratio se u postelju. 4 Noćnu je svjetiljku ostavio upaljenu, i zbog toga se osjetio malo mirnije. Već je počeo pomišljati da bi možda i mogao zaspati još prije toplinske smrti svemira. Navukao je pokrivač do brade, spleo prste iza glave i zapiljio se u strop. NEŠTO se od toga zacijelo i stvarno dogodilo, pomislio je. Nije baš SVE moglo biti halucinacija... ukoliko i ovo nije samo dio svega toga, i ukoliko se ja stvarno ne nalazim u tapeciranoj sobi u Cedar Rapidsu, povijen u stezulju, i ako zapravo samo ne zamišljam da ležim u svojoj postelji. 110
  • 111. Ali on je odista održao onaj govor. I doista se poslužio vicevima iz Priručnika za govornike, baš kao i stihovima Spencera Michaela Freeja iz Najdražih pjesama američkog naroda. A kako se nijedna od tih knjiga nije nalazila u njegovoj maloj zbirci, morao ih je uzeti iz knjižnice. Naomi je poznavala Ardeliju Lortz - ili joj je bar znala ime - a isto vrijedi i za njezinu majku. Doista jest! I to mu je ubacilo žabicu pod naslonjač. Mogao bih se raspitati, pomislio je. Ako je to ime poznato gospođi Higgins, možda ga znaju i drugi. Ne možda klinci iz Chapeltona, koji rade za školarinu, nego ljudi koji su već dugo u Junction Cityju. Možda Frank Stephens. Ili Dronjavi Dave... I baš je tu negdje Sam napokon otplovio. I neznajući da je prešao skoro nevidljivu granicu između sna i jave; misli se nisu prekinule, nego su se samo počele izvijati u sve neobičnije i basnoslovnije oblike. I ti su oblici postali san. A san je postao noćna mora. Ponovno je bio u Angle Streetu, i tri su cugera bila na verandi, i radila svoje plakate. Upitao je Dronjavoga Davea što to radi. Ma, samo ubijam vrijeme, odgovorio je Dave i potom bojažljivo okrenuo plakat prema Samu da ga bolje vidi. Bila je to slika Glupoga Gustava. Bio je nabijen na ražanj i okretao se nad otvorenom vatrom. U šaci je stezao veliku kiticu crvenog sladića, i on se topio od topline. Odjeća mu je gorjela, no još je bio živ. I vrištao je. A riječi ispisane iznad te užasne slike bile su: DJEČJA VEČERA U GRMLJU JAVNE KNJIŽNICE U KORIST FONDA ZA KNJIŽNIČKU POLICIJU 111
  • 112. PONOĆ DO 2 U NOĆI DOĐITE SVI, DOĐI I TI "MLJAC-ŽDROK-MLJAC!" Dave, pa to je grozno, izgovorio je Sam u snu. Nije ni najmanje, odgovorio je Dronjavi Dave. Djeca ga zovu Glupi Gustav. I vole ga jesti. Mislim da je to vrlo zdravo, a ti? Pogledaj! uskliknuo je Rudolph. Vidi ovo, Sarah! Sam je podigao pogled i ugledao Naomi kako prelazi preko smećem zasutog i korovom obrasla tla između Angle Streeta i reciklažne postaje. Kretala se jako polako, zato što je gurala kolica puna Priručnika za govornike i Najdražih pjesama američkog naroda. Iza nje se spuštalo Sunce u crvenom svjetlu sumorne jare peći, a prugom je polako kloparao dugi putnički vlak, nestajući prema praznini zapadne Iowe. Imao je najmanje trideset vagona, i svi su bili crni. Na prozorima je visio crni krep i zibao se na vjetru. Sam je shvatio da je to pogrebni vlak. Okrenuo se Dronjavom Daveu i rekao: Ona se ne zove Sarah. To je Naomi. Naomi Higgins iz Proverbije. Nije uopće, odvratio mu je Dronjavi Dave. To dolazi smrt, gospodine Peebles. A smrt je žena. Tada je zacičao Lukey. U svojoj krajnjoj užasnutosti glasao se kao čovjek-prase. Ona ima Slim Jims! Ona ima Slim Jims! O, Bože, ona ima sve Slim Jebene Slim Jims! Sam se okrenuo da vidi o čemu to Lukey priča. Žena se sad već približila, ali to više nije bila Naomi. Bila je to Ardelia. Bila je u trenčkotu boje zimskog olujnog oblaka. Kolica joj nisu, 112
  • 113. kako je tvrdio Lukey, bila puna Slim Jimsa, nego tisućama isprepletenih vlati crvenog sladića. Na Samove oči, Ardelia je uhvatila šaku toga i nabila je u usta. Zubi joj više nisu bili umjetni, bili su dugi i nezdrave boje. Samu su izgledali kao vampirski zubi, jer su bili i oštri i užasno jaki. Napravila je grimasu i zagrizla u zalogaj slatkiša. Briznula je jarka krv, poškropila ružičasti oblak u zraku smiraja i zakapala joj niz bradu. Otkinuti komadići sladića popadali su po korovom obraslom tlu, dok je iz njih još brizgala krv. Podigla je šake koje su se pretvorile u zavinute pandže. "Izgubioooooo si KNJIHGEEEEE!!" zavrištala je i nasrnula na Sama. 5 Sam se probudio u trzaju, bez daha. Svu je posteljinu iščupao iz ležišta, i svu je shrpao pri dnu kreveta u znojnu loptu. Izvana je, ispod spuštene rolete, virilo prvo svjetlo novoga dana. Sat je na ormariću pokazivao 5.53 ujutro. Ustao je i na oznojenoj koži osjetio osvježenje hladnoga zraka, pa otišao u kupaonicu i pomokrio se. Glava ga je boljela na nekakav neodređen način, bilo od rane doze konjaka, ili od muka što mu ih je zadao san. Otvorio je ormarić s lijekovima, popio dva aspirina, pa se otklimatao natrag u postelju. Poravnao je posteljinu kako je najbolje znao i umio, osjećajući ostatke noćne more u svakom vlažnom pregibu plahte. Više nije mogao zaspati - to mu je bilo jasno - ali je bar mogao ostati ležati tako dok se mora ne počne razilaziti. 113
  • 114. Kad mu je glava dotakla jastuk, najednom je shvatio da zna i nešto drugo, nešto neočekivano i zapanjujuće kao što je to bila i njegova nenadana spoznaja da je žena na plakatu Dronjavoga Davea bila njegova honorarna tajnica. A to je novo razumijevanje imalo i nekakve veze s Dronjavim Daveom... i Ardelijom Lortz. To je zbog tog sna, pomislio je. U njemu sam to otkrio. Potom je pao u dubok, prirodan san. Nije više bilo snova, i kad se probudio, bilo je već skoro jedanaest. Crkvena su zvona zvala vjernike na misu, a vani je bio krasan dan. Od pogleda na svo to sunce što je ležalo po svoj toj blistavoj mladoj travi, osjetio se ne samo lijepo; osjetio se skoro kao da se ponovno rodio. 114
  • 115. Glava osma Angle Street (II) 1 Priredio si je doručak-ručak - narančin sok, omlet od tri jaja i s puno mladoga luka i mnogo jake kave - pa pomislio kako bi možda trebao ponovno otići do Angle Streeta. Još se sjećao trenutka prosvjetljenja što ga je iskusio za kratkog budnog razdoblja i bio je savršeno siguran da je ta predodžba ispravna, no ipak se pitao želi li on doista i dalje istjerivati tu ludoriju. U jarkom svjetlu proljetnoga jutra, strahovi su mu se prethodne noći činili i dalekima i apsurdnima, i zato je osjetio jaku napast - skoro potrebu - da u sve to naprosto ne dira. Nešto mi se dogodilo, pomislio je, nešto za što ne postoji razumno, racionalno objašnjenje. I pitanje je glasilo: I što onda? On je o tome već čitao, o duhovima i predosjećajima i opsjednutostima, no sve ga je to zanimalo najmanje što je uopće moguće. Povremeno bi pogledao kakav film strave i užasa, no dalje od toga nije išao. Sam je bio praktičan čovjek, paranormalnim epizodama nije mogao naći nikakvu praktičnu svrhu... ukoliko se doista ne događaju. A on je doživio... no dobro, nazovimo to, u nedostatku bolje riječi, događaj. I sad je taj događaj gotov. Zašto da sve na tome i ne ostane? Zato što je ona rekla da hoće da joj sutra vratim knjige - što ćemo s tim? 115
  • 116. Ali to sad nad njim više nije imalo moći. Usprkos poruci što ju je bila ostavila na telefonskoj sekretarici, Sam više nije sasvim vjerovao u Ardeliju Lortz. Ali ono što ga jest zanimalo, bila je zapravo vlastita reakcija na sve što se dogodilo. Najednom se prisjetio sata biologije na koledžu. Profesor je počeo s tvrdnjom da ljudsko tijelo raspolaže vrlo djelotvornom metodom suzbijanja stranih organizama. Sam se sjećao kako je profesor rekao da su ljudi, zbog činjenice da loše vijesti - rak, gripa, zarazne spolne bolesti poput sifilisa - zaposijedaju sve naslove, skloni vjerovanju da su mnogo osjetljiviji prema bolestima nego što to uistinu jesu. "Ljudsko tijelo", rekao je profesor, "raspolaže vlastitim Zelenim beretama. Kad neki autsajder napadne ljudsko tijelo, moje dame i gospodo, reakcija je tih snaga brza i nemilosrdna. Bez milosti ni prema kome. Bez te vojske izvježbanih ubojica, svaki bi od nas umro dvadeset puta još u prvoj godini života." Prvenstvena tehnika kojom se tijelo služi da bi se riješilo zavojevača jest izolacija. Osvajače najprije okružuje, odsijeca od životno potrebnih hranjivih tvari, a onda ih ili pojede, ili pomlati, ili umori glađu. A sad je Sam počeo otkrivati - ili bar vjerovati da to čini - da se i svijest, kad je napadnuta, služi savršeno istom tehnikom. Sjećao se mnogih zgoda kad mu se činilo da će ga gripa srušiti u krevet, no ujutro bi se probudio sasvim zdrav. Tijelo je obavilo svoj posao. Opaki je rat trajao i dok je on spavao, i osvajači su bili zbrisani do posljednjeg čovjeka... ili klice. Bili su pojedeni, umlaćeni ili umoreni glađu. Sinoć je iskusio mentalni ekvivalent nadolazeće gripe. A jutros je taj zavojevač, koji je ugrozio njegovo jasno, racionalno percipiranje, već bio okružen. Odsječen od izvora hranjivih tvari. Sve je dalje samo pitanje vremena. A dio je njegove 116
  • 117. svijesti upozoravao ostatak da, dalje istražujući taj slučaj, možda samo hrani neprijatelja. Eto kako se to zbiva, pomislio je. Eto zašto svijet nije pun izvještaja o neobičnim zbivanjima i neobjašnjivim pojavama. Svijest ih iskusi... neko vrijeme oko njih obigrava... i potom prelazi u protunapad. Pa ipak je bio radoznao. To je bilo jedno. I ne kaže li se, ne samo da radoznalost ubija mačku, nego da se i pas vraća gdje je dobro ručao. Ali tko? Tko to veli? To nije znao... ali je mislio da bi to mogao otkriti. U mjesnoj knjižnici. Dok je odnosio tanjure do slivnika, Sam se malo nasmiješio. I otkrio da je već donio odluku: tu će ludoriju ipak potjerati bar još malo. Sasvim malo. 2 Sam je u Angle Street stigao negdje oko dvanaest i pol. Kad je na prilaznoj stazi opazio parkirani Naomin stari plavi Datsun, to ga baš nije strašno iznenadilo. Parkirao se iza njega, izašao, pa se klimavim stubama uspeo kraj natpisa koji ga je upozoravao da boce što ih nosi sa sobom baci u bure za smeće. Pokucao je, ali odgovora nije bilo. Gurnuo je vrata, i pred njim 117
  • 118. se otkrio širok hodnik lišen svakog pokućstva... ukoliko se izuzme javni telefonski aparat negdje na pola puta. Tapete su bile čiste, ali izblijedjele. Sam je opazio da su ih na jednomu mjestu popravljali selotejpom. "Ima koga?" Odgovora nije bilo. Ušao je, osjećajući se pomalo uljezom, pa krenuo hodnikom. Prva vrata lijevo vodila su u zajedničku prostoriju. Na vrata su čavlićima bila pričvršćena dva natpisa. TU ULAZE BILLOVI PRIJATELJI! glasio je prvi. Ispod njega je bio drugi, koji se Samu učinio istodobno i krajnje mudrim i izuzetno glupim. On je glasio: VRIJEME TROŠI VRIJEME. Zajednička je prostorija bila namještena rasparenim, odbačenim stolicama i dugom sofom popravljenom ljepljivom vrpcom - ali ovaj put električarskom. Na zidovima je bilo još nekoliko natpisa. Na stoliću kraj TV-a bio je postavljen aparat za crnu kavu. Oba su aparata bila isključena. Sam je nastavio kroz hodnik pa produžio kraj stepenica, osjećajući se pritom kao uljez više no ikada. Pogledao je u tri preostale prostorije što su se otvarale prema hodniku. U svima se namještaj sastojao od samo dva jednostavna poljska kreveta, i ni u jednoj nije bilo nikoga. Sobe su bile skrupulozno čiste, no ipak su pričale svoje priče. Jedna je vonjala po laštilu. Druga je duboko zaudarala po nekakvoj bolesti. U ovoj je sobi ili nedavno netko umro, pomislio je Sam, ili će to uskoro netko učiniti. 118
  • 119. Kuhinja, u kojoj također nije bilo nikoga, bila je na drugom kraju hodnika. Bila je to velika, sunčana prostorija u kojoj je izblijedjeli linoleum pokrivao pod u nepravilnim dinama i dolinama. Nišu je ispunjao orijaški štednjak na kombinirano loženje - drva i plin. Sudoper je bio star i dubok, a boja je emajla bila nagrđena mrljama hrđe. Pipe su imale staromodne ručice, nalik na propelere. Kraj ostave je stajao prastari stroj za rublje Maytag, a kraj njega sušilica Kenmore na plinski pogon. U zraku se još osjećao lagani miris sinoćnjega prepečenoga graha. Samu se ta prostorija dopala. Govorila mu je o novčićima koji su se stiskali do vriska, ali je govorila i o ljubavi i brizi kao i teško stečenoj, pa makar i oskudnoj sreći. Podsjetila ga je na bakinu kuhinju, a to je bilo lijepo mjesto. I sigurno. Na starom hladioniku Amana, restoranske veličine, bila je magnetizirana pločica s natpisom: BOG BLAGOSLOVIO NAŠ BEZCUGI DOM. Vani je začuo glasove. Prešao je kuhinju i pogledao kroz prozor, danas otvoren, kako bi u ovakve tople proljetne dane primamio blagi povjetarac. Na stražnjoj tratini kuće u Angle Streetu pojavile su se prve krpice zelenila; u dnu okućnice, kraj tankog pojasa tek propupala drveća, lijeni je povrtnjak čekao toplije dane. Lijevo se, u nježnom luku, povijala odbojkaška mreža. Desno su bile dvije rupe za igru bacanja potkovica, i u njima je već počeo nicati korov. Nije to bilo nikakva razmetljiva okućnica - u ovo doba godine, malo ih je takvih u provinciji i bilo - ali je Sam opazio da su je pregrabljali bar jednom otkako je snijeg 119
  • 120. otpustio svoj zimski stisak, a nije bilo ni pepela, iako se na samo petnaest metara od vrta vidio čelični bljesak željezničkih tračnica. Stanovnicima Angle Streeta baš nije puno toga bilo na brizi, ali o onom što im je bilo, doista su i brinuli. Između odbojkaške mreže i rupe za ubacivanje potkovica u nepravilnom je krugu, u sklopivim kamperskim stolicama, sjedilo desetak ljudi. Sam je prepoznao Naomi, Dave, Lukeyja i Rudolpha. Trenutak je potom shvatio da prepoznaje i Burta Iversona, najuspješnijega advokata u Junction Cityju, kao i Elmera Baskina, bankara koji nije došao u Rotary Club na njegov govor, ali mu je poslije ipak čestitao. Vjetar je dolazio u zapusima, pa otpuhivao domaćinski karirane zavjese što su visjele sa svih strana prozora kroz koji je Sam pogledao. A on je mrsio i Elmerovu srebrnu kosu. Elmer je okrenuo lice prema suncu i nasmiješio se. Sama se dojmilo jednostavno zadovoljstvo što ga je ugledao ne na Elmerovu licu. U tom je trenutku on bio i više i manje od najbogatijeg malogradskoga bankara; on je predstavljao sve ljude koji su pozdravili proljeće nakog duge, hladne zime, sretne što su još živi, u komadu i što ih ništa ne boli. A snažno ga se dojmio i osjećaj nestvarnosti. Dovoljno je iščašeno bilo već i to što je Naomi Higgins bila tu, i pravila društvo beskućnim pijandurama Junction Cityja - pritom čak i pod drugim imenom. Rasap je svijesti izazivalo i otkriće da su tu i najugledniji gradski bankar i jedan od najpronicljivijih pravnih orlova u gradu. Čovjek u iskrzanim zelenim hlačama i puloveru Cincinnati Bengalsa podigao je ruku. Rudolph je na nj pokazao prstom. "Zovem se John, i ja sam alkoholičar", rekao je čovjek u puloveru Bengalsa. 120
  • 121. Sam se hitro odmaknuo od prozora. Lice mu je gorjelo. Sad se više nije osjećao samo kao uljez, nego i kao uhoda. Pretpostavljao je da svoje nedjeljne podnevne antialkoholičarske susrete vjerojatno održavaju u zajedničkoj prostoriji - na što je upućivao bar lonac za kavu - no vrijeme je danas bilo tako lijepo da su iznijeli stolice. Mogao se okladiti da je to Noamina ideja. Sutra ujutro idemo u crkvu, rekla je gospođa Higgins, a popodne je prvi piknik baptističke mladeži. Naomi je obećala da će pomoći. Upitao se zna li gospođa Higgins da njezina kći popodne provodi s alkićima, a ne s baptistima, kako bi trebala. Sad je povjerovao da je shvatio i zašto je Naomi tako naglo zaključila da su dva sastanka sa Samom Peeblesom bila sasvim dovoljna. Tad je bio pomislio da se iza toga kriju vjerski razlozi, a Naomi nije nikad ni pokušala dati naslutiti išta drugo. Ali nakon prvog sastanka, kad su otišli u kino, ona je pristala da s njim iziđe još jednom. Ali nakon tog drugog sastanka, najednom je utrnulo svo romantično zanimanje što ga je gajila prema njemu. Ili se bar tako činilo. Na drugom ju je sastanku odveo na večeru. I naručio vino. Mislim, za ime Božje - kako sam mogao znati da je ona alkoholičar? Zar sam telepat? Odgovor je, dakako, glasio da on to nije mogao znati... ali mu se lice svejedno još jače zažarilo. No možda ipak nije riječ o cugi... ili samo o cugi. Možda ona ima i drugih problema. A onda je otkrio kako se pita i što bi se dogodilo kad bi Burt Iverson i Elmer Baskin, obojica snažni muškarci, otkrili da on zna da su članovi najvećeg tajnog društva na svijetu. Možda 121
  • 122. ništa; o AA-ima nije znao dovoljno da bi u to mogao biti siguran. No dvoje je ipak znao: da drugo A znači anoniman, i da su to ljudi koji bi, da im se prohtije, mogli sa zemljom sravniti sve njegove novoiznikle poslovne ambicije. Sam se odlučio pokupiti što je brže i tiše moguće. Njemu na čast treba reći da iza te odluke nisu stajali samo osobni razlozi. Ljudi što su sjedili tu, na stražnjoj tratini Angle Streeta, imali su jedan zajednički, ozbiljan problem. On je to otkrio slučajno; ali nije kanio ostati i namjerno - prisluškivati. Kad je ponovno krenuo hodnikom, na javnom je telefonu ugledao hrpicu izrezanoga papira. U zid je, na čavlu i kratkoj uzici, visio okrajak olovke. Ponesen najednom nadošlim porivom, dohvatio je list papira i na njemu velikim slovima hitro ispisao poruku. Dave, svratio sam jutros do tebe, ali nije bilo nikoga. Volio bih s tobom popričati o ženi koja se zove Ardelia Lortz. Nešto mi govori da ti znaš tko je ona, i nestrpljiv sam da o njoj doznam nešto više. Hoćeš li me, bude li prilike, nazvati popodne ili podveče? Broj je 555-8699. Puno hvala. Potpisao se na dnu, presavio list popola, i onda na tome napisao Daveovo ime. Kratko je promislio o tome da li da se vrati u kuhinju i ostavi ga na šanku, ali nije želio da se nitko od njih - a najmanje Naomi - zabrine da ih je možda vidio pri njihovim čudnim, no možda ipak korisnim pobožnostima. Umjesto toga ga je postavio na TV u zajedničkoj prostoriji, i to tako da je Daveovo ime okrenuo prema vratima. Pomislio je da kraj njega postavi četvrt dolara za telefon, ali je odustao. Dave bi to mogao shvatiti krivo. 122
  • 123. Potom je otišao, sretan što se ponovno našao na suncu, i to neotkriven. Kad se vratio u svoj automobil, ugledao je naljepnicu na Naominu Datsunu. BOŽE DAJ, BOGU SE DAJ, pisalo je na njoj. "Bolje Bog nego Ardelia", promrmljao je Sam, pa se natraške prilaznom stazom vratio na cestu. 3 Negdje podveče, prekinuti je počinak protekle noći počeo pokazivati posljedice, pa ga je obuzela strašna pospanost. Uključio je TV, pronašao prijateljsku bejzbolsku utakmicu što je polako kaskala prema osmoj rundi, pa legao na sofu i skoro trenutno zadrijemao. Telefon je zazvonio prije nego što je drijem i stekao ikakve izglede da se u spirali sunovrati u pravi san, i Sam se morao javiti, osjećajući se smušeno i dezorijentirano. "Halo?" "O toj ženi ne biste trebali govoriti", rekao je Dronjavi Dave bez ikakva uvoda. Glas mu je drhtao na samom rubu samosvladavanja. "O njoj ne biste smjeli ni misliti." Koliko ćete nam dugo vi bezbožni pogani bacati tu ženu u lice? Mislite da je to smiješno? Mislite da je to duhovito? Sva je Samove snenosti nestalo u trenutku. 123
  • 124. "Dave, pa što je s tom ženom? Ljudi o njoj ili ništa ne znaju, ili reagiraju kao da je ona sam vrag. Tko je ona? Što je ona, dođavola, učinila, da svi tako šiznete na njen spomen?" Uslijedilo je dugo razdoblje šutnje. Sam je pričekao da ono prođe, dok mu je srce divlje lupalo u grlu i grudima. Da mu u uhu nije bio težak i isprekidan Daveov dah, pomislio bi da se veza prekinula. "Gospodine Peebles", rekao je on napokon, "kroz tolike ste mi godine zaista puno pomogli. Vi i još neki pomogli ste mi da ostanem na životu, kad ni sam nisam znao da li mi se uopće živi. Ali o toj kuji ne mogu govoriti. Ne mogu. A ako vam je do vlastita dobra, onda ni vi nećete o njoj govoriti ni s kim." "To zvuči kao prijetnja." "Ne!" odvratio je Dave. Bio je više nego iznenađen; glas mu je bio upravo šokiran. "Ne... ja vas samo upozoravam, gospodine Peebles, kao što bih učinio da vas vidim kako se motate oko starog bunara, toliko obrasla da se ne vidi rupa. Nemojte o njoj pričati i nemojte o njoj ni misliti. Neka mrtvi ostanu mrtvi." Neka mrtvi ostanu mrtvi. To ga u izvjesnom smislu i nije iznenadilo; sve što se bilo dogodilo (s izuzetkom, možda, poruke ostavljene na telefonskoj sekretarici) ukazivalo je na isti zaključak: da Ardelia Lortz nije više među živima. On - Sam Peebles, malogradski trgovac nekretninama i agent osiguranja razgovarao je i ne znajući s utvarom. Razgovarao s njom? Vraga! Poslovao s njom! On je njoj dao dva dolara, a ona njemu člansku iskaznicu. 124
  • 125. I zato se baš i nije iznenadio... ali mu je iz bijele autoceste kičme ipak počeo zračiti led. Spustio je pogled i opazio kako mu se na rukama dižu blijede točkice ježuraca. Nisi smio u to dirati, zavapio je dio njegove svijesti. Nisam li ti to već rekao? "Kad je ona umrla?" upitao je Sam. Glas mu je u vlastitim ušima zazvučao tupo i beživotno. "Gospodine Peebles, ja o tome ne želim razgovarati!" Daveov je glas zazvučao skoro izbezumljeno. Glas mu je zadrhtao, poskočio u viši registar, skoro falset, i tu se rascijepio. "Molim vas!" Daj mu mira, povikao je Sam ljutito na samoga sebe. Nema li on i bez tog sranja dovoljno problema u životu? Da. A mir mu je i mogao dati - jer je u gradu zacijelo bilo i ljudi spremnih da pričaju o Ardeliji Lortz... to jest, ako uspije pronaći način da im se približi, a da oni pritom ne požele pozvati one ljude s mrežama za leptire. Ali bilo je tu i još nešto, nešto na što mu je pouzdano mogao odgovoriti vjerojatno samo Dronjavi Dave. "Jednom si radio i nekakave plakate za knjižnicu, istina? Čini mi se da sam ti po onom plakatu, što si ga jučer radio na verandi., prepoznao stil. Zapravo sam skoro siguran. Na jednom je prikazan dječačić u crnom automobilu. I muškarac u trenčkotu... knjižnički policajac. Jesi li ti..." Prije nego što se i mogao završiti, Dave je ispustio takav krik i stida i bola i straha da je Sam smjesta ušutio. "Dave, ja..." "Pustite to!" zaplakao je Dave. "Ne mogu se svladati, zato vas molim, pustite to..." 125
  • 126. Njegov se plač najednom stišao, i začuo se škrobot, jer je netko očito preuzeo slušalicu. "Prestanite", rekla je Naomi. I njen je glas bio na rubu suza, no također i vrlo gnjevan. "Ne možete li naprosto prestati, vi užasni čovječe?" "Naomi..." "Kad sam ovdje, zovem se Sarah", rekla je polako, "ali vas jednako mrzim pod oba imena, Same Peeblesu. Nikad više neću u vaš ured stupiti nogom." Glas joj se počeo dizati. "Zašto mu ne date mira? Zašto morate prekapati ta stara govna? Zašto?" Najednom izgubivši živce, jedva se svladavajući, Sam je odgovorio: "Zašto ste me poslali u knjižnicu? Ako nisi htjela da je upoznam, Naomi, zašto si me uopće poslala u knjižnicu?" Na drugom je kraju linije Naomi samo progutala zrak. "Naomi? Zar ne bismo..." Začuo se škljocaj; Naomi je spustila slušalicu. Veza prekinuta. 4 Sam je ostao sjediti u radnoj sobi do skoro devet i pol. Pritom je gutao Tumove i ispisivao ime za imenom na istom 126
  • 127. onom bloku na kojem je napravio i prvopis svojega govora. Svako bi ime nakratko pogledao, pa ga prekrižio. Šest godina mu se činilo dugim vremenom za provesti na jednome mjestu... bar do večeras. Večeras mu se to razdoblje učinilo mnogo kraćim - kratkim, recimo, kao vikend. Craig Jones, napisao je. Zagledao se u to ime i pomislio: Craig bi mogao znati za Ardeliju... ali bi on sigurno želio znati zašto me to zanima. Poznaje li Craiga dovoljno da bi na to pitanje mogao ispravno odgovoriti? Odgovor je na to pitanje bio čvrsti ne. Craig je bio jedan od najmlađih advokata u Junction Cityju, pravi štreberčić. Zajedno su bili na nekoliko poslovnih ručaka... a tu je, dakako, bio i Rotary Club - Craig ga je jednom zgodom bio pozvao čak i kući na večeru. Kad bi se slučajno sreli na ulici, popričali bi srdačno, gdjekad o poslovima, no mnogo češće o vremenu. Ali kad se sve to zbroji, ipak se ne dobiva prijateljstvo, i ako je nakanio čitavu tu ludu priču istresti pred nekoga, onda je to želio učiniti pred prijateljem, a ne suradnikom koji ga je nakon drugog džin-fiza nazivao starim pajdašem. Tako je s liste izbrisao Craigovo ime. Otkako je došao u Junction City sklopio je zapravo samo dva prisna prijateljstva, i to jedno s pomoćnikom doktora Meldena, a drugo s gradskim murjakom. Russ Frame, njegov medicinski prijatelj, početkom je 1989- odskočio u bolje plaćenu obiteljsku praksu u Grand Rapidsu. A od prvoga siječnja, Tom Wycliffe je bio nadzornik Odbora za kontrolu prometa Državne patrole Iowa. Od tada je s obojicom izgubio 127
  • 128. vezu - on je sporo sklapao prijateljstva, a nije ih bio vičan ni održavati. Što ga, zapravo, ostavlja na čemu? To Sam nije znao. Ali je zato znao da ime Ardelije Lortz na neke ljude u Junction Cityju djeluje poput naramka dinamita. On je znao - ili vjerovao - da se s njom susreo, živom ili mrtvom. Nije se mogao uvjeriti čak ni da se susreo s nekom njezinom rodicom, ili nekom ludom koja sebe samo zove tim imenom. Jer... Mislim da sam susreo utvaru. Zapravo mislim da sam susreo utvaru u utvari. Mislim da je knjižnica u koju sam ušao bila knjižnica Junction Cityja kakva je bila dok je Ardelia Lortz još bila živa i dok je upravljala tom ustanovom. I mislim da je baš zato sve djelovalo tako sablasno i izvan pameti. To nije bilo nikakvo putovanje kroz vrijeme, bar ne kako ja to zamišljam. Bilo je to više kao da sam na trenutak zakoračio u limb. I bilo je stvarno. Siguran sam da je bilo stvarno. Zastao je i zabubnjao prstima po stolu. Ali odakle me nazvala? Imaju li u limbu telefone? Dugi se trenutak zagledao u listu prekriženih imena, pa onda polako iz bloka izderao žućkasti list. Zgužvao ga je i bacio u koš za smeće. Trebao si to pustiti na miru, nastavio se jadati dio njega. Ali nije. I što sad? Nazovi nekoga kome vjeruješ. Nazovi Russa Framea ili Toma Wycliffea. Samo digni slušalicu i okreni broj. 128
  • 129. Pa ipak to nije htio učiniti. Ili bar ne večeras. Priznao je sebi da je to iracionalan, napol praznovjeran osjećaj - u zadnje je vrijeme preko telefona i primio i dao mnogo neugodnih informacija, ili mu se to bar činilo - a bio je i preumoran da bi se s tim večeras hvatao u koštac. Kad bi se mogao jednu noć pošteno naspavati (a mislio je da bi to i mogao, ako bi noćnu svjetiljku opet ostavio upaljenu), možda bi mu sutra ujutro, kad bude svježiji, moglo na um pasti nešto bolje, nešto konkretnije. A poslije, vjerovao je da će uspjeti popraviti mostove s Naomi Higgins i Daveom Duncanom - ali je najprije morao otkriti kakvi su to uopće mostovi. Ako može. 129
  • 130. Glava deveta Knjižnički policajac (I) Ovaj je put spavao dobro. Ništa nije sanjao, u ujutro mu je pod tušem lako i prirodno došla ideja, onako kako ideje gdjekad dolaze kad je čovjeku tijelo odmoreno a svijest još nije budna dovoljno dugo da se sva zaplete u puna kola govana. Javna knjižnica nije bila jedino mjesto na kojem se moglo doći do informacije, a kad je riječ o mjesnoj povijesti - suvremenoj mjesnoj povijesti - kakva ga je zanimala, onda nije bila čak ni najbolje. "Gazette!" uskliknuo je, pa gurnuo glavu pod sapnicu tuša i s nje sprao sapunicu. Dvadeset minuta potom već je bio u prizemlju, i do potpune su mu odjevenosti manjkali još samo kravata i sako. Sjedio je u radnoj sobi i pio kavu. Pred njim je ponovno bio blok, i na njemu začetak novoga popisa. 1. Ardelia Lortz - Tko je ona? Ili tko je bila? 2. Ardelia Lortz - Što je radila? 3. Javna knjižnica Junction City - Renovirana? Kada? Slike? U tom je trenutku zazvonilo na vratima. Kad se dizao da otvori, pogledao je na sat. Bilo je osam i pol, vrijeme da krene na posao. Do uredništva bi Gazette mogao skoknuti u deset 130
  • 131. sati, kad obično odlazi na kavu, i pregledati starije brojeve. Koje? Još je to premetao po glavi - neki bi vjerojatno prije urodili plodom od drugih - i pretraživao džepove tražeći sitniš za dostavljača novina. Zvono se ponovno oglasilo. "Ma evo me, Keith, već trčim!" doviknuo je, stupio u malo predsoblje kuhinje i uhvatio se za kvaku. "Daj, izbušit ćeš mi rupu u tom vražjem..." U tom je času podigao pogled i ugledao kako se iza prozračne zavjese, obješene preko prozora na vratima, uzvisuje lik mnogo veći od Keitha Jordana. Misli su mu bile zaokupljene, i više su se bavile danom što je bio pred njim negoli tim ponedjeljnim ritualom plaćanja novinskoga dostavljača, ali mu se u tom trenutku ipak kroz raštrkane misli probilo šilo za led čistoga užasa. Nije mu morao ni vidjeti lice; već je i kroz zavjesu prepoznao oblik, tjelesni stas... i trenčkot, naravno. Usta mu je preplavio okus crvenoga sladića, prodoran, sladak, koji je tjerao na povraćanje. Ispustio je kvaku, ali trenutak prekasno. Brava je škljocnula i oslobodila se, i u trenutku kad se to dogodilo, lik što je stajao na stražnjem trijemu ramenom je otvorio vrata. I odbacio Sama natraške u kuhinju. Zamlatarao je rukama da sačuva ravnotežu, i uspio srušiti na pod sva tri kaputa što su visjela na klinčanici u predsoblju. Knjižnički je policajac stupio unutra, umotan u vlastiti džep hladnoga zraka. Zakoračio je polako, kao da mu na raspolaganju stoji sve vrijeme svijeta, pa za sobom zatvorio vrata. U jednoj mu je ruci bio Samov primjerak Gazette, uredno smotan i presavijen. Podigao ga je kao palicu. 131
  • 132. "Donio sam vam novine", rekao je knjižnički policajac. Glas mu je bio čudno dalek, kao da do Sama dopire kroz debelo staklo. "Htio sam i platiti malom, ali ššini mi se da mu se bašš jako ššurilo. Pitam se zaššto." Krenuo je prema kuhinji - prema Samu, koji se šćućurio uz šank i zapiljio se u uljeza golemim, šokiranim očima užasnutoga djeteta, očima sirotog četveroškolca Glupoga Gustava. Ja to samo zamišljam, pomislio je Sam, ili imam noćnu moru moru tako užasnu da je prema njoj ono što sam doživio pretprošle noći slatko snivanje. Ali to nije bila noćna mora. Bilo je jezivo, ali nije bila mora. Sam se imao vremena ponadati da je ipak samo poludio. Ludilo baš nije valjuškanje po plaži, ali ništa nije moglo biti groznije od te čovjekolike stvari koja mu je unišla u kuću, tog stvora što je hodao u vlastitom klinu zime. Samova je kuća bila stara i stropovi su joj bili visoki, ali je knjižnički policajac u predsoblju morao pognuti glavu, a čak se i u kuhinji glava njegova sivog pustenog šešira skoro očešala o strop. Što znači da je imao preko dva i dvadeset. Tijelo mu je bilo uvijeno u trenčkot olovne boje magle u sumraku. Koža mu je bila bijela kao papir. Lice mu je bilo mrtvo, kao da ne može shvatiti ni što su to nježnost ni ljubav ni milosrđe. Usta su mu bila usađena u crte krajnjeg, bestrasnog autoriteta, i Sam je jedan zbunjeni trenutak pomislio kako izgledalaju kao zatvorena vrata knjižnice, kao izrez usta na licu granitnoga robota. Oči knjižničkog policajca bile su srebrni krugovi izbušeni sitnom sačmom. Okruživalo ih je ružičastocrveno meso za koje se činilo da će svaki čas prokrvariti. Nije 132
  • 133. imao trepavica. A najgore je od svega bilo ovo: to je lice Samu bilo poznato. Činilo mu se da se sad nije po prvi put skutrio od strave pred tim crnim pogledom, i duboko negdje u svijesti, Sam je začuo glas, s najsitnijom primjesom šušljetanja, kako mu govori: Požži sa mnom, sine... ja sam polissajac. Preko geografije tog lica bila je položena brazgotina baš kao u Samovoj mašti - preko lijevoga obraza, ispod lijevoga oka, preko mosta nosa. Izuzme li se brazgotina, bio je to čovjek s plakata... no je li baš on? U to više nije bio siguran. Požži sa mnom, sine... ja sam polissajac. Sam Peebles, maza Rotary kluba Junction Cityja, na ovo je smočio gaće. Osjetio je kako mu mjehur popušta u toplom gejziru, no to se činilo daleko i nevažno. Važno je bilo samo to da mu je u kuhinji bilo čudovište, a kod tog je čudovišta najstrašnije bilo to što mu je Sam umalo prepoznao lice. Sam je osjetio kako mu nešto u dubini svijesti počinje razvaljivati triput zaključana vrata. Ni u jednom trenutku nije pomislio na bijeg. Već sama pomisao na bijeg nadilazila je njegovu moć zamišljanja. Ponovno je bio dijete, dijete uhvaćeno krvavih ruku (ta knjiga nije Priručnik za govornike) kako radi nešto strašno i ružno. Umjesto da bježi (ta knjiga nije Najdraže pjesme američkog naroda) polako se previo preko vlastitih mokrih prepona i srušio se između dva stolca što su stajala kraj šanka, držeći pritom slijepo ruke nad glavom (ta je knjiga) 133
  • 134. "Ne", rekao je hrapavim glasom, lišenim svake snage. "Ne, molim vas - ne, molim vas, molim vas, nemojte me, molim vas, bit ću dobar, molim vas, nemojte me tako." Čitav se sveo samo na to. Ali to i nije bilo važno; orijaš u trenčkotu boje magle (ta je knjiga Crna Strijela Roberta Louisa Stevensona) stajao točno nad njim. Sam je oborio glavu. Kao da teži tisuću funti. Zagledao se u pod i počeo nesuvislo moliti Boga da - kad skupi snage da podigne glavu - tog čovjeka više ne bude pred njim. "Pogledaj me u oči", zatražio je od njega daleki, gromoglasni glas. Bio je to glas zloga božanstva. "Ne", vrisnuo je Sam piskavim glasom bez daha, pa briznuo u očajnički plač. Nije to bio samo strah, iako je i strah bio sasvim stvaran i sasvim gadan. Odvojeno od njega tekla je duboka hladna struja djetinje strave i djetinjega srama. Taj se osjećaj, poput otrovnoga sirupa hvatao svega čega se nije usudio prisjetiti, nečega što je imalo nekakve veze s knjigom koju nije nikad pročitao: Crna Strijela Roberta Louisa Stevensona. Pras! Nešto ga je lupilo u glavu i on je vrisnuo. "Gledaj me u oči!" "Ne, molim vas, nemojte me siliti", zavapio je Sam. Pras! 134
  • 135. Podigao je pogled, i gumenom rukom zaklonio oči iz kojih je lijevalo kao iz kabla, taman na vrijeme da vidi kako se ruka knjižničkoga policajca ponovno spušta. Pras! Udarao je Sama njegovim vlastitim smotanim primjerkom Gazette, i pljuskao ga onako kako se pljuska nemarno štene kad se popiški po podu. "Tako je bolje", rekao je knjižnički policajac. Nacerio se, usne su mu se razdvojile pokazujući vrške oštrih zuba, zuba koji su bili skoro koljači. Posegnuo je u džep trenčkota pa izvadio kožnatu lisnicu. Trzajem ju je otvorio i razotkrio čudnu zvijezdu s mnogo krakova. Zasvjetlucala je u bistrom jutarnjem svjetlu. Sam više nije imao snage da skrene pogled s tog nemilosrdnog lica, s tih srebrnih očiju sa sićušnim zjenicama prostrijeljenim ptičjom sačmom. Cmizdrio je i znao da više nema snage s tim ni prestati. "Imaž dvije naže knjige", rekao je knjižnički policajac. Glas kao da je i dalje dolazio iz daljine, ili iza debeloga stakla. "Gospožža Lorth se jako ljuti na vas, gosspodine Peebles." "Izgubio sam ih", odgovorio je Sam i rasplakao se još jače. Pomisao je da bi o (Crnoj Strijeli) tim knjigama mogao lagati, ili lagati uopće o ičemu, nije mu ni došla u glavu. U njemu je bio sav autoritet, sva moć, sva sila. On je bio sudac, porota i krvnik. 135
  • 136. Gdje je pazikuća? upitao se Sam nesuvislo. Gdje je pazikuća koji pregledava brojčanike i potom se vraća u svijet duševno zdravih? U svijet u kojem se takve stvari ne mogu dogoditi? "Ja... ja... ja..." "Ne služaju mi se tvoje glupe izzprike", odgovorio je knjižnički policajac. Zamahom je zatvorio kožnu lisnicu i gurnuo je u desni džep. Istodobno je posegnuo u lijevi džep pa izvadio nož duge i oštre oštrice. Sam, koji je tri ljeta zarađivao za koledž kao skladištar, smjesta ga je prepoznao. Bio je to nož za rezanje kartona. Nema sumnje da takav nož imaju sve knjižnice u Americi. "Imaž vremena do ponošši. I onda..." Nagnuo se prema njemu i pružio nož u bijeloj, mrtvačkoj ruci. Ledena ljuska zraka pogodila je Sama u lice i odrvenila ga. Pokušao je kriknuti i uspio ispustiti samo staklasti šapat nijemoga zraka. Vršak ga je oštrice bocnuo u vrat. Učinilo mu se kao da ga je bocnula ledena siga. Iscurila je samo jedna skrletna kap i onda se smrznula, sićušno biserno sjeme krvi. "... tada dolazim opet." Knjižnički je to policajac izgovorio svojim neobičnim glasom, zaobljenim šušljetanjem. "Bolje vam je, gospodine Peebles, našši to što ste izgubili." Nož mu je ponovno nestao u džepu. Knjižnički se policajac ponovno uspravio do pune visine. "Ima tu i jož nežto", rekao je. "Nežto ste se propitkivali, gospodine Peebles. Ne pitajte viže nižta. Ježte li me shvatili?" Sam je pokušao odgovoriti, ali je uspio samo duboko jeknuti. 136
  • 137. Knjižnički se policajac počeo prigibati, i gurati pred sobom ledeni zrak onako kako ravni pramac teglenice odguruje komad leda na rijeci. "Ne gurajte noss u ono žto vas se ne tišše. Ježte li me shvatili?" "Da!" vrisnuo je Sam. "Da! Da! Da!" "Odliššno. Jer ja gledam. I nižam sam." Okrenuo se, zašuškao trenčkotom, i ponovno prošao kuhinjom, na putu prema izlazu. Za Sama nije prištedio ni jedincati pogled preko ramena. Izlazeći je prošao kroz jarku krpu jutarnjega sunca, i sad je Sam ugledao nešto čudesno i grozno: knjižnički policajac nije bacao sjenu. Stigao je do stražnjih vrata. Dohvatio je kvaku. I ne okrenuvši se, rekao je tihim, jezivim glasom: "Ako mc ne ššelite vidjeti opet, gožpodine Peebles, tad nažžite te knjige." Otvorio je vrata i izišao. U trenutku kad su se vrata ponovno zatvorila i kad je na stražnjoj verandi začuo korake knjižničkoga policajca, čitavu je Samovu svijest ispunila samo jedna sumanuta misao: mora zaključati vrata. Uspio se napola pridići, i onda ga je preplavilo sivilo, i onda se srušio na nos, bez svijesti. 137
  • 138. Glava deseta Kro-no-loš-ki govoreći 1 "Mo... mogu li vam čime pomoći?" upitala je žena na recepciji. Zatim je uslijedila kratka stanka, jer je i po drugi put pogledala čovjeka koji je upravo prišao pultu. "Da", odgovorio je Sam. "Volio bih, ako je moguće, pogledati neke starije brojeve Gazzete." "Naravno da je moguće", odgovorila je ona. "Ali - oprostite ako malo skrećem s teme - da vam nije pozlilo, gospodine? Sasvim ste požutjeli." "Možda me je nešto ćopilo", odgovorio je Sam. "Te su proljetne prehlade, najgore", rekla je i ustala. "Prođite kroz vrata na kraju pulta, gospodine..?" "Peebles. Sam Peebles." Zastala je - bila je to punačka žena od možda šezdeset godina - pa nakrivila glavu. Stavila je crveno lakirani nokat na kut usnice. "Vi prodajete osiguranje?" "Da, gospođo", odgovorio je on. 138
  • 139. "Mislim da sam vas prepoznala. Vaša je slika prošli tjedan bila u novinama. Je li to bila nekakva nagrada?" "Ne, gospođo", odgovorio je Sam, "nego sam održao govor. U Rotary Clubu." I dao bih sve na svijetu da mogu vratiti kazaljke, pomislio je. Trebao sam reći Craigu Jonesu neka se jebe. "O, pa to je predivno", rekla je ona... ali je to ipak izgovorila kao da bi se u to moglo i posumnjati. "Na slici ste izgledali drukčije." Sam je ušao kroz vrata. "Ja sam Doreen McGill", rekla je žena i ispružila punačku ruku. Sam ju je protresao i bilo mu je drago što su se upoznali. Ali to je zahtijevalo napor. Pomislio je kako će razgovor s ljudima - i doticanje ljudi, napose to - još dosta dugo biti jako naporno. Kao da je nestalo sve njegove stare ležernosti. Povela ga je prema sagom pokrivenim stubama i kvrcnula prekidačem. Stepenice su bile uske, žarulja pri stropu mračna, i Sam je osjetio kako ga najednom sa svih strana ponovno počinju salijetati strahote. Dolazile su živahno, onako kako bi se obožavatelji skupljali oko nekoga tko dijeli slobodne ulaznice za nekakvu basnoslovnu rasprodanu predstavu. Dolje bi mogao biti i knjižnički policajac, i čekati ga u mraku. Knjižnički policajac s mrtvački bijelom kožom i crveno obrubljenim srebrnim očima i sitnim, no opsjedajuće poznatim šušljetanjem. Prestani, rekao je samome sebi. A ako ne možeš prestati, onda to, za ime Božje, nekako u sebi svladaj. Jer moraš. Zato što ti je to jedina šansa. Što će biti s tobom ako se više ne možeš niti spustiti 139
  • 140. stubama do najjednostavnijeg uredskog podruma? Hoćeš li se kutriti u kući u očekivanju ponoći? "To je mrtvačnica", rekla je Doreen McGill i pokazala rukom. Ta je dama očito rabila svaku šansu da u nešto upre prstom. "Morat ćete samo..." "Mrtvačnica?" upitao je Sam i okrenuo se prema njoj. Srce mu je baš gnusno zalupalo o rebra. "Mrtvačnica?" Dorcen McGill se nasmijala. "Svi reagiraju isto. Jezivo, ha? Ali mi to tako zovemo. Valjda zbog nekakve šašave novinarske tradicije. Ali se ništa ne bojte, gospodine Peebles - dolje nema leševa; tu su samo kolutovi i kolutovi mikrofilmova." U to nisam ni najmanje siguran, pomislio je Sam dok je za njom silazio sagom pokrivenim stubama. Bilo mu je jako drago što ona vodi. Na dnu je stepenica kvrcnula čitavim redom sklopki. Na to su se upalile mnogobrojne fluorescentne svjetiljke, ugniježđene u nešto nalik iskrenutim pliticama za pravljenje leda. One su osvijetlile veliku nisku prostoriju prekrivenu sagom iste tamnoplave boje kakve su bile i stepenice. Zidovi su prostorije bili prekriveni policama s kutijicama. Uz lijevi su zid bila četiri mikročitača koji su izgledali kao futuristički fenovi za kosu. I oni su bili plavi kao i sag. "Htjela sam vam reći da se morate potpisati u knjigu", rekla je Doreen. Ponovno je pokazala prstom, ovaj put u veliku knjigu pričvršćenu lancem za stalak kraj vrata. "Morat ćete upisati i datum, i vrijeme kad se došli, a to je", pogledala je na ručni sat, "deset i dvadeset, a isto i vrijeme odlaska." 140
  • 141. Sam se pognuo i upisao u knjigu. Ime iznad njegova glasilo je Arthur Meecham. Gospodin Meecham je tu bio 27. prosinca 1989. Prije više od tri mjeseca. Bila je to dobro osvijetljena i dobro opremljena, djelotvorno uređena prostorija koja se očito vrlo malo upotrebljavala. "Baš je lijepo tu dolje?" upitala je Doreen samodopadno. "To je zato što savezna vlada subvencionira novinske mrtvačnice - ili knjižnice, ako vam je tako draže. A meni se sviđa baš ta riječ, to znam." U jednom je prolazu zaplesala sjena, i Samu je srce ponovno zakucalo. No bila je to samo sjena Doreen McGill; bila se nagnula da provjeri je li ispravno upisao vrijeme i dan, a... ... ON nije bacao sjenu. Knjižnički policajac. A također... A također, ja ne mogu tako živjeti. Ne mogu živjeti s takvim strahom. Ako to predugo potraje, gurnut ću glavu u plinsku pećnicu. O ako potraje, hoću. I nije tu riječ samo o strahu pred njim - pred tim čovjekom, pa ma što on bio. Riječ je o tome kako se osjeća svijest, o tome kako ona vrišti osjećajući kako bez pol muke od nje klizi sve u što je ikad vjerovala. Doreen je pokazala na desni zid, gdje su tri velika sveska enciklopedijskoga formata stajala na jedinoj polici. "Tu su siječanj, veljača i ožujak 1990.", rekla je. "Svakoga srpnja šaljemo prvih šest mjeseci u Grand Island, Nebraska, gdje ih mikrofilmiraju. Kad prođe prosinac, ista priča." Ispružila je punačku ruku i crveno lakiranim noktom pokazala na police, pa stala brojati od police desno prema mikro-čitaču lijevo. Činilo se da se pritom divi vlastitom noktu. "Mikrofilmovi idu tim redom, kronološki", rekla je. Izgovorila 141
  • 142. je tu riječ pažljivo, te pritom izustila nešto blago egzotično: krono-loš-ki. "Moderna vremena desno; davni dani lijevo." Nasmiješila se da pokaže da je to samo šala, a možda i da mu prenese osjećaj koliko je sve to po njezinu mišljenju prekrasno. Kro-no-loš-ki govoreći, govorio je njezin smiješak, sve je to samo zezanje. "Hvala", rekao je Sam. "Nema na čemu. Zato smo i ovdje. Ili uz ostalo i zbog toga." Stavila je nokat na rub usana i ponovno mu uputila smiješak kao da se igra skrivača. "Znate li, gospodine Peebles, kako se barata mikročitačem?" "Da, hvala." "U redu. Ako vam mogu još čime pomoći, ja sam gore. Neka vas ne bude sram pitati." "Hoćete li..." otpočeo je, a onda oštro zatvorio usta i progutao ostatak: me tu ostaviti samog? Ona je zadigla obrvu. "Ništa", rekao je on, i ispratio je pogledom. Morao je silom suzbiti snažnu želju da zapraši za njom. Zato što je to, bez obzira na udoban modri sag, bila samo još jedna knjižnica u Junction Cityju. I zvala se mrtvačnica. 2 142
  • 143. Sam je polako krenuo prema policama s teretom kutija s mikrofilmovima, ne znajući zapravo odakle da počne. Bio mu je jako drago što su stropne fluorescentne svjetiljke bile dovoljno sjajne da otjeraju većinu mučnih sjena po kutovima. Nije su usudio upitati Doreen McGill zvuči li joj ime Ardelia Lortz imalo poznato, pa čak ni znade li bar otprilike kad je obnovljena gradska knjižnica. Nežto ste se propitkivali, rekao je knjižnički policajac. Ne gurajte noss u ono žto vas se ne tišše. Ježte li me shvatili? Da, shvatio je. I slutio da se time, što ipak gura nos, možda izlaže njegovu gnjevu... ali on ipak nije postavljao pitanja, ili bar ne u doslovnom smislu riječi, a sve su to bila pitanja koja su ga se itekako ticala. Ticala strahovito. Jer ja gledam. I nižam sam. Sam je bacio nervozan pogled preko ramena. I nije vidio ništa. Pa ipak otkrio vlastitu nemoć da se pokrene s imalo odlučnosti. Stigao je do tuda, ali nije znao hoće li dalje uspjeti i koraka. Osjetio je više od prijetnje, više od straha. Osjećao se smrskanim. "Moraš", promrmljao je hrapavim glasom i otrao usta drhtavom rukom. "Naprosto moraš." Silom je pomakao lijevu nogu. Ostao je tako na trenutak, razmaknutih nogu, poput čovjeka što prelazi potočić. A onda je natjerao i desnu nogu da dostigne lijevu. I tako je neodlučno, oklijevajući, prevalio put do police najbliže uvezanim knjižurinama. Na kartici je na kraju police pisalo: 1987.-1989. 143
  • 144. To je, skoro sigurno, bilo preblizu - knjižnica je zacijelo obnovljena prije proljeća 1984., kad se se on doselio u Junction City. Da se to dogodilo u međuvremenu, zacijelo bi zapazio radnike, čuo kako se o tome priča, ili pročitao u Gazette. Pa ipak nije mogao zaključiti ništa preciznije od toga da se to zacijelo dogodilo prije petnaest do dvadeset godina (lažni se strop nije doimao nimalo starije). Kad bi bar mogao bistrije razmišljati! Ali nije mogao. To što se jutros dogodilo zeznulo je sve normalne, racionalne pokušaje razmišljanja onako kako pjege na Suncu zezaju sve radijske i televizijske prijenose. Stvarno i nestvarno su se sudarili poput golemih kamenčina, i Sam Peebles, taj jedincati sićušni ljudski trun što se vrišteći otima, imao je hudu sreću da se nađe među njima. Pomaknuo se dva prolaza lijevo, najviše zato što se bojao da će se, ako bi se predugo prestao kretati, sasvim slediti, pa krenuo niz prolaz označen s: 1981.-1983. Gotovo je nasumce uhvatio kutiju i prinio, je mikro-čitaču. Uključio ga je i pokušao se koncentrirati na kolut mikrofilma (i kolut je bio plav, pa se Sam upitao postoji li neki poseban razlog zašto je sve u toj čistoj, dobro osvijetljenoj prostoriji obilježeno istom bojom), samo na to i ni na što drugo. Kolut je najprije trebalo postaviti na jednu od osovina, tako; potom treba provući vrpcu i provjeriti; i na kraju pričvrstiti kraj na prihvatni kolut, bravo. Stroj je bio tako jednostavan da bi te zadaće znao obaviti i osmogodišnjak, pa ipak je Samu trebalo skoro pet minuta; morao se boriti s drhtavim rukama i šokiranim, odlutalim mislima. Kad je napokon postavio 144
  • 145. mikrofilm i okrenuo prvi kadar, otkrio je da je kolut postavio naopako. Tekst je stajao naglavce. Strpljivo je vratio mikrofilm, preokrenuo ga i ponovno provukao. Otkrio je da ga taj zastoj ni najmanje ne dira; ponavljanje operacije, jednostavan korak po jednostavan korak, kao da ga je umirivalo. Ovaj put se pred njim pojavila naslovna stranica Gazette od 1. travnja, okrenuta ispravno. Glavni je naslov bio čitav transparent koji je javljao o iznenadnoj ostavci gradskog službenika za kojega Sam nikad nije ni čuo, ali mu je zato pogled brzo privukao okvir na dnu stranice. U njemu je stajala obavijest: RICHARD PRICE I SVE OSOBLJE JAVNE KNJIŽNICE JUNCTION CITY PODSJEĆAJU VAS NA NACIONALNI TJEDAN KNJIŽNICA 6.-13. TRAVNJA. POSJETITE NAS! Jesam li to znao? upitao se Sam. Jesam li baš zato dohvatio baš tu kutiju? Jesam li se podsvjesno sjetio da je drugi tjedan travnja Nacionalni tjedan knjižnica? Požži sa mnom, odgovorio mu je sjenoviti, mračni glas. Požži sa mnom, sine... ja sam polissajac. Prošli su ga trnci; potresao ga je drhtaj. A onda je odgurnuo i pitanje i fantomski glas. Na koncu konca, zar je uopće važno zašto je uzeo baš brojeve iz travnja 1981., važno je bilo samo da je to učinio, i da mu se nasmiješila sreća. 145
  • 146. Možda. Brzo je odvrtio kolut sve do 6. travnja, i ugledao baš ono čemu se i nadao. Preko Gazettine glave, crvenom je bojom pisalo: SPECIJALNI DODATAK O KNJIŽNICI! Proslijedio je do dodatka. Na prvoj su stranici bile dvije fotografije. Na jednoj je bila prikazana knjižnica izvana. Na drugoj je bio Richard Price, glavni knjižničar; stajao je za stolom za izdavanje knjiga i nervozno se smiješio u kameru. Izgledao je baš onako kako ga je Naomi Higgins i bila opisala visok muškarac četrdesetih godina s naočalama i brčićem. Ali je Sama više zanimala pozadina. Vidio je lažni strop koji ga je tako šokirao za drugog posjeta knjižnici. Znači da je bila obnovljena prije travnja 1981. Članci su bili baš onakvi puvam-li-se-duvam sastavci kakvima se i nadao - Gazette je čitao već šest godina i uredničko kreveljenje u stilu mi-smo-Junction-Cityjanci-stariveseljanci bilo mu je dobro poznato. Bile su tu i informativne bilješkice (od kojih je doista zastajao dah) i o Nacionalnom danu knjižnica, ljetnom programu čitanja, gradskom bibliobusu, i novoj, netom otpočetoj kampanji skupljanja priloga. Sam ih je samo preletio. Na posljednjoj je stranici priloga našao mnogo zanimljiviji članak, ovaj put iz pera samoga Pricea. A njegov je naslov glasio: JAVNA KNJIŽNICA JUNCTION CITY Sto godina postojanja 146
  • 147. Samov ushit nije potrajao. U njemu nije bilo Ardelijina imena. Pružio je ruku prema sklopki, u nakani da premota mikrofilm, pa zastao. Opazio je spomen projekta obnavljanja dogodilo se to 1970. - no bilo je tu i još nešto. Nešto što je zazvučalo kao sasvim malo sfalšana nota. Ponovno je počeo čitati posljednji dio čavrljave povijesti gospodina Pricea, ovaj put mnogo pažljivije. Sa završetkom Velike krize u našoj je knjižnici došlo do preokreta. Godine 1942. gradska je skupština izglasala 5000 dolara za popravak šteta nastalih na knjižnici za poplava '32., a posao je glavnoga knjižničara preuzela gospođa Felicia Culpepper, darujući nam svoje vrijeme bez naknade. Ona nije nikad iz vida izgubila svoj cilj: potpuno obnovljenu knjižnicu, koja će služiti gradiću koji je brzo izrastao u pravi grad. Gospođa Culpepper se povukla 1951. i prepustila svoje mjesto Christopheru Lavinu, prvom gradskom knjižničaru s diplomom bibliotekarstva. Gospodin Lavin je utemeljio spomen-fond Culpepper, u koji je već prve godine pristiglo preko 15.000 dolara za kupovinu novih knjiga, i tako je Javna knjižnica Junction City krenula prema modernom dobu! Nedugo nakon što sam godine 1964. postao glavnim knjižničarem, za najvažniji sam si cilj postavio temeljitu obnovu. Sredstava nužna za njeno ostvarenje uspjela su se napokon skupili tek koncem 1969., i mada su i gradska i savezna sredstva pripomogla u izgradnji sjajne zgrade u kojoj danas uživaju "knjiški moljci" Junction Cityja, taj se projekt ne bi nikad mogao dovršiti bez pomoći svih onih dobrovoljaca koji su se poslije pojavili da mašu čekićem i stružu pilom u "Mjesecu izgradnje knjižnice", kolovozu 1970! 147
  • 148. Od drugih značajnih projekata sedamdesetih i osamdesetih godina mogli bismo spomenuti... Sam je zamišljeno podigao pogled. Činilo se kao da je iz pedantno i monotono ispričane priče Richarda Pricea ipak nešto ispušteno. Ne; kad je o tome još jednom promislio, riječ mu se "ispušteno" učinila krivo odabranom. Po tom je sastavku Sam zaključio da je Price cjepidlaka prve kategorije - vjerojatno fin čovjek, no ipak cjepidlaka - a takvi ljudi ne ispuštaju ništa, napose kad se bave srcu tako bliskim temama. Ali ne - ne ispušteno. Skriveno. I sve se to nije slagalo, kro-no-loš-ki govoreći. Godine 1951. na mjestu glavnoga knjižničara tu je sveticu Feliciju Culpepper naslijedio čovjek koji se zvao Christopher Lavin. Godine 1964. gradskim je knjižničarem postao Richard Price. Je li Price naslijedio Lavina? Priceu se to nije činilo vjerojatnim. Vjerovao je da je negdje u tih trinaest praznih godina Lavina naslijedila žena koja se zvala Ardelia Lortz. I Price je, pomislio je Sam, naslijedio nju. A nje nije bilo u cjepidlačkoj priči gospodina Pricea zato što je ona... učinila nešto. Sam nije bio ništa pametniji zbog toga što bi to nešto moglo biti, ali je imao nekakvu predodžbu o njegovoj veličini. Bez obzira što to bilo, bilo je dovoljno gadno da je Price izbriše iz sjećanja usprkos svoj svojoj sasvim očitoj ljubavi za detalj i kontinuitet. Ubojstvo, pomislio je Sam. Zacijelo je riječ o umorstvu. Samo ono može biti tako gadno da za je... I u tom mu se času na rame spustila nečija ruka. 3 148
  • 149. Da je kriknuo, zacijelo bi vlasnicu ruke užasnuo koliko i ona njega, ali Sam nije mogao kriknuti. Umjesto krika, iz njega je izletio sav zrak i svijet je još jednom posivio. Prsa su mu bila harmonika koju polako gnječi slonovska noga. Svi su mu se mišići pretvorili u makarone. Ali ovaj put nije smočio gaće. Nebo se smilovalo. "Sam?" začuo je pitanje. Činilo se da dolazi iz velike daljine - recimo odnekud iz Kansasa. "Jesi to ti?" Naglo se okrenuo, i skoro ispao iz naslonjača pred mikročitačem, i ugledao Naomi. Pokušao je povratiti dah pa da nešto kaže. Ali je iz njega doprlo samo umorno šištanje. Prostorija mu je zatitrala pred očima. Sivilo je došlo, pa se izgubilo. Onda je ugledao Naomi kako je ustuknula i posrnula, a oči su joj se razrogačile od straha, i ruka joj je pošla prema ustima. Lupila je u policu s mikrofilmovima tako jako da ju je zamalo srušila. Ona se zaljuljala, nekoliko se kutija prevrnulo i, uz mek udarac, palo na sag, a onda se polica ponovno umirila. "Omesova", uspio je napokon izgovoriti. Glas mu je bio šaputavi cvil. Sjećao se kako je jednom, kao dječak, u St. Louisu uhvatio miša pod bejzbolsku kapu. Dok je trčkarao, tražeći nekakvu rupu, nekakav izlaz, cvilio je baš tako. "Sam, što je to s tobom?" I njen je glas bio kao da bi zavrištala da joj šok nije istjerao dah iz pluća. Krasan par, pomislio je Sam, Stanlio i Olio nailaze na čudovište. "Otkud ti tu?" upitao je. "Od straha mi je pobjeglo govno iz guzice!" Eto, pomislio je. Opet sam izvalio što za tlamsko uho nije. I opet sam te nazvao Omesovom. Oprosti, molim te. Osjetio se malo bolje, 149
  • 150. i poželio ustati, ali se predomislio. Nije pametno forsirati sreću. Još nije bio sasvim siguran da mu srce neće zatrokirati. "Došla sam do tebe u ured", rekla je. "Cammy Harrington mi je rekla kako si, čini joj se, svratio ovdje. Htjela sam se ispričati. Možda. U prvi čas sam pomislila da si se htio okrutno našaliti s Daveom. Rekao je da još nikad nisi učinio ništa takvog, pa sam i ja počela o tome razmišljati, i zaključila da to ne sliči tebi. Uvijek si bio tako fin..." "Hvala", odgovorio je Sam. "Nadam se." "... a i na telefonu si bio tako... tako smućen. Upitala sam Davea što je to bilo, no on mi nije htio reći ni slovca. Znam samo to što sam čula... i kako je izgledao dok je s tobom razgovarao. Izgledao je kao da je ugledao sablast." Ne, poželio joj je reći. Ja sam taj koji je ugledao sablast. A jutros sam ugledao nešto još i gore od toga. "Sam, morao bi shvatiti nešto o Daveu... i meni. Mislim, pretpostavljam da već znaš za Davea, ali ja sam..." "Mislim da znam", odgovorio joj je Sam. "U svom sam pisamcu napisao Daveu da u Angle Streetu nisam zatekao nikoga, ali to nije istina. Isprva i nisam, ali sam prošao kroz prizemlje, jer sam ga tražio. I vidio sam vas straga. I tako... ja to znam. Ali to nije bilo namjerno, shvaćaš što mislim." "Da", odgovorila je ona. "Sve u redu. Ali... Sam... blagi Bože, što se dogodilo? Tvoja kosa..." "Što moja kosa?" upitao ju je oštro. Drhtavim je rukama piplavo otvorila torbicu pa izvadila puder-dozu. 150
  • 151. "Vidi", rekla je. Što je on i učinio, ali je već znao što će ugledati. Od osam i pol toga jutra, njegova je kosa skoro sasvim posijedila. 4 "Vidim da ste našli prijatelja", rekla je Doreen McGill Naomi dok su se uspinjali stubama. Stavila je nokat na rub usana i nasmiješila se smiješkom nestašne djevojčice. "Da." "Niste zaboravili napisati vrijeme odlaska?" "Ne", odgovorila je Naomi. Sam to nije učinio, ali je to ona zato učinila za oboje. "I vratili ste sve mikrofilmove koji su vam trebali?" Ovaj je put Sam odgovorio potvrdno. Nije se sjećao jesu li on ili Naomi vratili kolut mikrofilma koji je bio stavio u aparat, no za to ga nije ni bila briga. Od svega se želio samo što prije pokupiti odatle. Doreen je još bila bojažljiva. Zatuckala je prstom po donjoj usni, nakrivila glavu i rekla Samu: "Izgledate nekako drukčije nego u novinama. Ali ne bih nikako znala pokazati zašto to." Kad su izlazili, Naomi je rekla: "Napokon se opametio i prestao bojati kosu." 151
  • 152. Kad se našao na stepenicama vani, Sam je prasnuo u smijeh. Silina grohota naprosto ga je presavila. Bio je to histeričan smijeh, i činilo se da ga samo pola koraka dijeli od vriska, ali mu je bilo svejedno. Bio je tako ugodan. Tako ga je silno čistio. Naomi je stajala kraj njega, i kao da je nije nimalo smetao ni Samov napadaj smijeha niti radoznali pogledi prolaznika što ih je privlačio. Čak je i podigla ruku i mahnula nekom poznatom. Sam je stavio ruke na bedra, još bespomoćan u oluji smijeha, pa ipak je jedan dio njega ostao toliko trijezan da se upita: Ona je takvu reakciju već vidjela. Pitam se gdje? Ali je odgovor znao još prije nego što mu je um do kraja artikulirao pitanje. Naomi je bila alkoholičar, i rad s drugim alkoholičarima, pomoć što im je pružala, bio je dio i njezine terapije. Za vrijeme što ga je provela u Angle Streetu, zacijelo je vidjela i mnogo više od napadaja histeričnoga smijeha. Pljusnut će me, pomislio je, i dalje vrišteći, nemoćan da se suzdrži, na svoj lik u kupaonskom ogledalu, videći ga kako strpljivo češljem u vitice utrljava korijen kane. Ona će me pljusnuti, jer se histeričnim ljudima radi baš to. Ali Naomi je očito bila pametnija. Samo je strpljivo stajala kraj njega na suncu i čekala da ponovno stekne vlast nad sobom. Na koncu se njegov smijeh počeo sužavati u divlje brektanje i povremeni pobjegli njisak. Trbušni su ga mišići zaboljeli, vid mu je zatitrao od navrle vode, a obrazi su mu bili vlažni od suza. "Bolje ti je?" upitala je Naomi. 152
  • 153. "O, Naomi..." počeo je, no onda mu se otela još jedna hi-hu urlačina od smijeha, pa odgalopirala u suncesjajno jutro. "O, koliko bolje, nemaš pojma." "O, itekako imam", odgovorila je on. "Idemo - idemo mojim kolima." "Kamo..." štucnuo je. "Kamo to idemo?" "Angel Street", rekla je, izgovorivši to kao majstor koji izrađuje reklamne panoe. "Dave me jako brine. Odmah sam ujutro pošla onamo, ali ga nije bilo. Bojim se da je otišao nekamo i napio se." "To nije ništa novo, zar ne?" upitao je dok je s njom silazio niza stepenice. Njezin je Datsun bio parkiran na rubniku, odmah iza njegova automobila. Preletjela ga je pogledom. Bio je to kratak pogled, ali vrlo kompleksan; u njemu su bili iritacija, rezignacija, sućut. Sam je pomislio kako bi se taj pogled, kad bi ga se saželo, sveo na: Ti nemaš pojma o čemu to govoriš, ali nisi ti jadan kriv. "Dave je trijezan ima već skoro godinu dana, ali njegovo opće zdravlje nije baš dobro. Kao što se veli, ako padne pod bocu, neće mu biti prvi put, ali bi mu moglo biti zadnji. "I zbog toga bih ja bio kriv." Sad je ispario i posljednji ostatak smijeha. Ona ga je pogledala, pomalo iznenađeno. "Ne", odgovorila je. "Zbog toga nitko ne bi bio kriv... ali to ne znači da bih voljela da se to dogodi. Ili da se mora dogoditi. Idemo. Uzet ćemo moj auto. A pričati možemo i usput." 153
  • 154. 5 "Ispričaj mi što ti se dogodilo", rekla je dok su se vozili prema rubu grada. "Ispričaj mi sve redom. Nije tu riječ samo o tvojoj kosi, Sam; izgledaš kao da si ostario deset godina." "Ma gluposti", odgovorio je Sam. U zrcalu Naomine pudrijere vidio je i više od kose; pogledao se bolje nego što je to želio. "Prije bih rekao dvadeset. A osjećam kao da ih je sto." "Što se dogodilo? Što je to bilo?" Sam je već bio otvorio usta da joj to kaže, no onda promislio kako bi to zvučalo, pa odmahnuo glavom. "Ne", odgovorio je, "ne još. Najprije ćeš ti meni reći nešto drugo. Ispričat ćeš mi sve što znaš o Ardeliji Lortz. Neki dan si mislila da se zezam. To mi onda nije bilo jasno, ali sada jest. I zato mi ispričaj sve što znaš o njoj. Ispričaj mi tko je ona bila i što je učinila." Naomi se zaustavila kraj rubnika iza stare granitne zgrade vatrogasnoga doma i pogledala Sama. Pod laganom joj je šminkom koža bila jako svijetla; oči su joj bile razrogačene. "Nisi se zezao? Sam, hoćeš reći da se nisi zezao?" "Tako je." "Ali Sam..." Zastala je, i na trenutak kao da nije znala kako dalje. A onda je napokon progovorila vrlo tiho, kao da govori djetetu koje je učinilo nešto za što nije znalo da je loše. "Ali Sam, Ardelia Lortz je mrtva. Mrtva već trideset godina." 154
  • 155. "Znam da je mrtva. Hoću reći, sada to znam. Ali želim čuti i ostalo." "Sam, ako misliš da si nekoga vidio..." "Ja znam koga sam vidio." "Reci mi zbog čega misliš..." "Najprije ti reci meni." Ponovno je ubacila auto u brzinu, pogledala u retrovizor, pa ponovno krenula prema Angle Streetu. "Ni ja ne znam baš puno", odgovorila je. "Kad je umrla, ja sam, znaš, imala samo pet godina. Najveći dio onoga što znam doznala sam slučajno, načula. Ona je pripadala Prvoj baptističkoj crkvi Proverbije - ili je bar onamo odlazila - ali moja mati nije o njoj nikada pričala. Ni ona ni njezini stari župljani. Oni se drže kao da nikad nije ni postojala." Sam je kimnuo glavom. "Baš se tako prema njoj odnosio i gospodin Price u svom članku o knjižnici. U onom što sam ga baš čitao kad si mi stavila ruku na rame i uzela više od dvanaest godina života. A to objašnjava i zašto je tvoja mati tako pobjesnila na mene kad sam je spomenuo u subotu uveče." Naomi mu je dobacila zapanjen pogled. "A zato si zvao?" Sam je kimnuo glavom. "O, Sam - ako već nisi u maminoj crnoj knjizi, sad jesi." 155
  • 156. "O, bio sam i prije, ali sad me pomaknula na listi." Sam se nasmijao, pa trgnuo. Želudac ga je bolio od napada na stubama redakcije, ali mu je zbog tog napada ipak bilo jako drago - prije sat vremena nije vjerovao da bi mu se moglo vratiti toliko od njegove ranije ravnoteže. On je, zapravo, prije sat vremena bio sasvim siguran da će Sam Peebles i ravnoteža do kraja njegovih dana ostati međusobno nespojivi pojmovi. "Samo nastavi, Naomi." "Većinu onoga što sam čula pokupila sam na onom što AAovci zovu 'pravi sastanak'", odgovorila je. "To je kad ljudi stoje uokolo i piju kavu prije i poslije, i pričaju o svemu pod suncem." Pogledao ju je radoznalo. "Koliko si već dugo u AA-u, Naomi?" "Devet godina", odgovorila je Naomi ravnodušnim glasom. "A prošlo je već šest otkako sam se ostavila pića. Ali ja sam alkoholičar zauvijek. Pijancem se ne postaje. Pijanac se rađa." "O", odgovorio je on šepavo. I potom: "Je li i ona bila u programu? Ardelia Lortz?" "O, Bože, ne - ali to ne znači da u AA-u nema i ljudi koji je se sjećaju. Ona se u Junction Cityju pojavila, mislim, 1956. ili 1957. I počela raditi za gospodina Lavina u javnoj knjižnici. Godinu-dvije potom on je naglo umro - bio je to, mislim, srčani udar ili moždana kap - i onda je grad njegov posao prepustio toj Lortzovoj. Čula sam da ga je dobro radila ali, sudeći po onom što se dogodilo, rekla bih da je od svega ipak najvještija bila stvaranju lažnoga dojma." "Što je to ona učinila, Naomi?" 156
  • 157. "Ubila je dvoje djece, a potom i sebe", rekla je Naomi jednostavno. "Bilo je to u ljeto 1960. Počelo je potragom za djecom. Nitko nije ni pomislio da ih potraži u knjižnici, zato što je taj dan trebala biti zatvorena. Pronašli su ih sutradan, kad je knjižnica trebala biti otvorena, ali nije. Na krovu se knjižnice nalaze prozori..." "To znam." "... ali se danas vide samo izvana, jer su knjižnicu iznutra preuredili. Spustili su stropove da uštede na grijanju, ili što ja znam. No, sad svejedno, na tim su prozorima bile velike mesingane kvake. Njih se hvatalo dugim motkama, da se prozori otvore i uđe svježi zrak. Ona je za jednu od njih vezala konop - zacijelo se pritom poslužila kojim od ljestava što se miču uz police - i objesila se. Učinila je to nakon što je ubila djecu." "Shvaćam." Samov je glas bio miran, ali mu se srce tuklo polako i vrlo snažno. "A kako je to ona... kako je ubila tu djecu?" "To ne znam. Nitko mi to nikad nije rekao, a ja nikad nisam pitala. Pretpostavljam da je bilo jezivo." "Da. I ja mislim tako." "A sad mi ispričaj što ti se to dogodilo." "Prvo bih želio vidjeti je li Dave u utočištu." Naomi se najednom ukočila. "Ja ću vidjeti je li Dave kod kuće", rekla je. "A ti ćeš ostati kao bubica u autu. Žao mi je zbog onog što ti se dogodilo, Sam; 157
  • 158. i žao mi je što sam sinoć tako istrčala pred rudo. Ali Davea više nećeš uzrujavati. Za to ću se ja pobrinuti." "Ali, Naomi, on je dio svega toga!" "To je nemoguće", odgovorila je ona oštrim, to-je-krajdiskusije tonom. "O, kvragu, sve je to nemoguće!" Već su se približili Angle Streetu. Pred njima je bio kamionet što je kloparao prema reciklažnoj postaji, a teretni mu je prostor bio pun kartonskih kutija s bocama i limenkama. "Mislim da me nisi shvatio", rekla mu je. "I to me ne čudi; Zemljanima to rijetko uspijeva. I zato sad otvori uši, Sam. Sve ću ti reći jednosložnim riječima. Bude li Dave što popio, Dave će umrijeti. Jesi li me čuo? Jesi li me shvatio?" Dobacila je prema njemu još jedan pogled. Bio je tako ljutit da se upravo dimio po rubu, i Sam je, i iz dubina svoje nevolje, ipak shvatio nešto. Prije je, u one dvije zgode što je izveo Naomi, pomislio kako je lijepa. Sad je opazio da je prekrasna. "Što ti znači to Zemljani?" upitao je. "Ljudi koji nemaju nevolja s cugom ili pilulama ili mariškom ili pljugama i svime onim što ti stvara bućkuriš u glavi", odgovorila je ona i zamalo pljunula. "Ljudi koji sebi mogu priuštiti da moraliziraju i sude." Kamionet ispred njih skrenuo je na dugi, izderani prilazni put što je vodio prema postaji iskupljenja. Pred njima je bio Angle Street. Sam je pred verandom ugledao parkirano vozilo, ali to nije bio automobil. Bila su to kolica Dronjavoga Davea. 158
  • 159. "Stani čas", rekao je. Naomi je to i učinila, ali ga nije pogledala. Zapiljila se ravno preda se, kroz vjetrobran. Čeljust joj je radila. U obraze joj je navrla boja. "Do njega ti je stalo", rekao je, "i to mi je drago. No je li ti stalo i do mene, Sarah? Usprkos tome što sam Zemljan?" "Ti me nemaš prava zvati Sarah. Ja smijem, jer mi je to dio punog imena - krstili su me kao Naomi Sarah Higgins. I oni smiju, zato što su mi oni, na neki način, bliži nego bi mi to krvni srodnici ikad mogli biti. Mi zapravo i jesmo krvni srodnici - zato što je u nama nešto što nas čini takvima kakvi jesmo. Nešto u našoj krvi. Ali ti, Sam, ti nemaš pravo." "Možda imam", odgovorio je Sam. "Možda sam sada i ja jedan od vas. Vi imate cugu. A ovaj tu Zemljan ima knjižničku policiju." Sad ga je pogledala, a oči su joj bile razrogačene i oprezne. "Sam, ovo ne shva..." "Ni ja. Ali znam samo to da mi je potrebna pomoć. I to očajno. Posudio sam dvije knjige iz knjižnice koja više ne postoji, a sad više ne postoje ni te knjige. Izgubio sam ih. Znaš li ti gdje su završile?" Ona je odmahnula glavom. Sam je pokazao lijevo, gdje su iz kamioneta izašla dva čovjeka i počela iskrcavati kutije s povratnom ambalažom. "Tamo. Eto gdje su završile. Pretvorene u pulpu. Imam vremena do ponoći, Sarah, a onda će knjižnička policija u 159
  • 160. pulpu pretvoriti mene. I ne vjerujem da će iza mene ostati ni omot." 6 Sam je na suvozačevu mjestu Datsuna Naomi Sarah Higgins sjedio, činilo se, jako, jako dugo. Ruka mu je dvaput krenula prema kvaki, pa pala. Naomi je popustila... bar malo. Ako Dave bude želio razgovarati s njim, i ako to još bude u stanju, onda će mu to dopustiti. U suprotnom, piši kući propalo. Vrata u Angle Streetu napokon su se otvorila. Iz kuće su izišli Naomi i Dave Duncan. Ona ga je držala oko pasa, a on je vukao noge, pa je Samu popustilo srce. Ali onda, kad su izašli na sunce, Sam je opazio da Dave nije pijan... ili bar ne neizbježno. Kad ga je pogledao, bilo je to, na nekakav čudan način, kao da se ponovno oglednuo u Naominoj pudrijeri. Dave Duncan je izgledao kao čovjek koji se trudi prebroditi najgori šok u životu... no kojemu to baš ne polazi lijepo za rukom. Sam je izišao iz automobila i neodlučno zastao kraj vrata. "Dođi na verandu", rekla je Naomi. Glas joj je bio istodobno i rezigniran i uplašen. "Nisam baš sigurna da bi mogao sići stepenicama." 160
  • 161. Sam im je prišao. Dave Duncan je mogao imati šezdesetak godina. U subotu je izgledao kao da mu je sadamdeset, sedamdesetpet. Vjerojatno zbog pića, pretpostavljao je Sam. Ali sada, dok se Iowa polako okretala na osovini podneva, izgledao je stariji od vječnosti. A za to je, shvatio je Sam, kriv bio baš on. Bilo je to zbog šokiranosti onim za što je Dave vjerovao da je već davno pokopano. Ja to nisam znao, pomislio je Sam, ali je to neznanje, bez obzira koliko istinito, izgubilo svoju utješnu snagu. Zanemarimo li ispucale žilice na nosu i obrazima, Daveovo je lice imalo boju vrlo starog papira. Oči su mu bile vodenaste i ošamućene. Usne su mu imale plavičastu nijansu, a u dubokim džepićima kutova usana pulsirale su sitne bobice pljuvačke. "Nisam željela da razgovara s tobom", rekla je Naomi. "Htjela sam ga odvesti doktoru Meldenu, no on ne želi poći dok ne razgovara s tobom." "Gospodine Peebles", rekao je Dave slabašnim glasom. "Jako mi je žao, gospodine Peebles, ja sam kriv za sve, ja..." "Nemaš se ti meni za što ispričavati", rekao je Sam. "Dođi ovamo i sjedni." S Naomi je odveo Davea do stolice za ljuljanje u kutu verande, i Dave se zavalio. Sam i Naomi su dovukli stolice s ovješenim sjedalima od lika i sjeli mu s obadvije strane. Kraće su vrijeme samo tako sjedili bez riječi, i gledali preko pruge na ravno poljoprivredno zemljište s druge strane. "Ona ti je za petama, zar ne?" upitao je Dave. "Ta kuja s druge strane pakla." 161
  • 162. "Ona je nahuckala nekoga na mene", odgovorio je Sam. "Nekoga s onih tvojih plakata. On je... Znam da će izgledati ludo, ali to je knjižnički policajac. Jutros je došao do mene. On je..." Dotakao je kosu. "To je njegovo djelo. I ovo." Pokazao je na crvenu točkicu na vratu. "I veli da nije sam." Dave je dugo šutio, zagledan u prazninu, zagledan u ravni nebosklon prekinut samo visokim silosom za silažu i, na sjeveru, apokaliptičkim likom žitnog silosa Proverbia Feed Company. "Čovjek što ste ga vidjeli nije stvaran", rekao je napokon. "Nitko od njih nije stvaran. Samo ona. Samo ta vražja kuja." "Možeš li nam reći, Dave?" upitala je Naomi nježno. "Ako ne možeš, reci da znamo. Ali ako će ti od toga biti bolje... lakše... onda nam reci." "Draga Sarah", rekao je Dave. Uhvatio ju je za ruku i nasmiješio se. "Ja te volim - jesam li ti to ikad rekao?" Ona je odmahnula glavom i uzvratila mu smiješak. U očima su joj zablistale suze kao sitni listići liskuna. "Ne. Ali mi je drago, Dave." "Ja to moram izreći", rekao je on. "Nije tu uopće riječ o tome hoće li mi od toga biti bolje ili lakše. Ne smije se dopustiti da to potraje. Znaš li, Sarah, što sam zapamtio s našeg prvog sastanka AA-a?" Ona je odmahnula glavom. "Kako su rekli da je to program iskrenosti. Kako su mi rekli da moram reći sve, ali ne samo Bogu, nego i Bogu i drugom 162
  • 163. čovjeku. I tada sam pomislio: Ako je to potrebno da bih poživio trijeznim životom, onda sam gotov. Bacit će me na Wayvern Hill, na mjesto rezervirano za pijane kosti i vječne gubitnike, koji nikad nisu imali ni noćni lonac za popišat se, ni prozor kroz koji bi ga istresli. Zato što ja nikad neću moći ispričati sve što sam vidio, i sve što sam učinio.'" "Svi mi tako mislimo na početku", rekla mu je ona blago. "To znam. Ali nema baš puno ljudi koji su vidjeli što sam ja vidio, i učinili to što sam ja učinio. Ali sam ipak dao sve od sebe. Malo pomalo, učinio sam sve što je u mojoj moći. Doveo sam kuću u red. Ali o onom što sam vidio i što sam učinio... tada... o tome nisam nikada pričao. Nikad nikome, nijednom čovjeku i ničijem bogu. U podrumu sam svojega srca našao sobicu, i sve to spremio u nju, i zaključao vrata." Pogledao je Sama, i Sam je vidio kako se Daveu, niz brazde na razrovanim obrazima, polako i umorno kotrljaju suze. "Da. Učinio sam baš tako. I kad sam zaključao vrata, preko njih sam zakucao daske. I kad su daske bile pribijene, preko svega sam stavio lim i čvrsto ga zakovao. A kad sam umetnuo i zakovice, dovukao sam pred sve to i ormar, a prije nego sam rekao gotovo i maknuo se, na ormar sam stavio cigle. I sve sam te protekle godine proveo govoreći sebi kako sam sasvim zaboravio i na Ardeliju i na njezine čudne navade, i na ono što je željela da učinim i na ono što mi je govorila i na obećanja koje mi je davala i na to što je ona zapravo bila. Uzeo sam mnogo lijekova za zaboravljanje, ali oni nisu nikad do kraja obavili posao. A kad sam ušao u AA, to je bilo jedino što me je stalno vraćalo. To nešto, znate, u toj sobi. To nešto što je imalo ime, gospodine Peebles - a to je ime bilo Ardelia Lortz. Nakon 163
  • 164. što bih se malo rastrijeznio, počeli bi me mučiti zli snovi. Najviše sam sanjao plakate što sam ih za nju bio naslikao - one koji su tako plašili djecu - ali ti snovi i nisu bili oni najružniji." Glas mu se srozao do drhtavoga šapta. "Nisu bili najgori, ne niti izdaleka." "Možda će biti bolje da se malo odmoriš", rekao je Sam. Otkrio je da, bez obzira koliko toga ovisilo o tome što će mu Dave reći, dio to njega ipak ne želi čuti. Dio se njega to bojao čuti. "Pustite sad odmaranje", odgovorio je Dave. "Doktor veli da sam šećeraš, da mi je gušterača sasvim otišla, i da mi se raspadaju jetra. Još malo pa ću na stalni odmor. Ne znam znači li to za mene raj ili pakao, ali sam prilično siguran da ću na oba mjesta zateći zatvorene barove i točionice, i hvala Bogu da je tako. Ali vrijeme za odmor još nije nastupilo. Ako mi je suđeno ikad progovoriti, onda je to sada." Pažljivo se zagledao u Sama. "Znate da ste u velikoj nevolji?" Sam je kimnuo glavom. "Da. Ali nemate pojma koliko je ta nevolja zaista velika. Zato i moram govoriti. Ja mislim da ona mora... gdjekad i počivati. Ali je njezino vrijeme počinka prošlo, i sad je odabrala vas, gospodine Peebles. I baš zato moram govoriti. Ne zato što to želim. Sinoć, nakon što je Sarah otišla, izišao sam i kupio butelju. Odnio sam je na ranžirni kolodvor i sjedio tako kao toliko puta prije toga, u korovu i pepelu i razbijenu staklu. Odvrnuo sam čep i prinio butelju nosu i onjušio je. Znate li kako miriše vino iz boce? Meni je uvijek imalo smrad po tapetama u jeftinim hotelskim sobama, ili po potoku što negdje prolazi kroz smetlište. Pa ipak mi se taj miris uvijek i sviđao, zato što miriši i na san. 164
  • 165. I sve to vrijeme dok sam držao tu bocu i njušio je, čuo sam tu kraljicu svih kuja kako govori iz sobice u koju sam je zaključao. Kroz opeke, ormar, čelični lim, daske i brave. Kako govori kao netko živ zakopan. Glas joj je bio malo prigušen, ali sam je svejedno dobro čuo. Čuo sam je kako govori: 'Tako je, Dave, to je odgovor, to je jedini odgovor za tebe i tebi slične, jedini odgovor koji daje nekakva ploda, i bit će jedini sve dok ti više nikakav odgovor ne bude potreban.' Nagnuo sam bocu da povučem dug i pošten gutljaj, i onda je on, u zadnji čas, zamirisao po njoj... i najednom sam se sjetio njezina lica na kraju, pokrivena nitima... i kako su joj se usta izobličila... i onda sam bacio bocu. Razbio je o željeznički prag. Zato što je to sranje došlo do samoga kraja. Neću joj dopustiti da od ovoga grada odgrize više ni komadić!" Glas mu se podigao do drhtavog no silnog staračkog povika. "To sranje je potrajalo i predugo!" Naomi mu je položila ruku na podlakticu. Lice joj je bilo uplašeno i puno zabrinutosti. "Što to, Dave? Što je to?" "Želim biti siguran", rekao je Dave. "Najprije ćete vi ispričati meni, gospodine Peebles. Ispričajte mi sve što vam se dogodilo, i ništa nemojte ispustiti." "I hoću", odgovorio je Sam, "ali pod jednim uvjetom." Dave se slabašno nasmiješio. "A to je?" 165
  • 166. "Obećat ćeš mi da ćeš me zvati Sam... a ja te, zauzvrat, više nikad neću nazvati Dronjavi Dave." Njegov se smiješak razvukao. "Onda smo se pogodili, Sam." "Odlično." Duboko je udahnuo. "Za sve je kriv taj prokleti akrobat", započeo je. 7 Potrajalo je duže nego je mislio, ali je poslije toga uslijedilo neizrecivo olakšanje - skoro radost - zato što je sve ispričao i što ništa nije prešutio. Ispričao je Daveu o Čudesnom Joeu, Craigovu pozivu u pomoć, i Naominu savjetu da malo oživi građu. Ispričao im je kako je knjižnica izgledala, i o svom susretu s Ardelijom Lortz. Dok je govorio, Naomine su se oči širile sve više. Kad je stigao do plakata s Crvenkapicom na vratima dječjega odjela, Dave je zavrtio glavom. "To je jedan koji ja nisam naslikao", rekao je. "Taj je donijela sa sobom. Kladim se da ga nikad nisu pronašli. Kladim se da ga ona još uvijek drži kod sebe. Voljela je moje, ali joj je taj bio najdraži." "Kako to misliš?" upitao je Sam. Dave je samo zavrtio glavom i rekao Samu da nastavi. On im je ispričao o članskoj kartici, o knjigama što ih je posudio, i o čudnoj maloj prepirci što je među njima izbila kad je odlazio. 166
  • 167. "To je to", rekao je Dave mirnim glasom. "To je bilo dovoljno. Možda mi nećete vjerovati, no ja je poznajem. Ti si je razbjesnio. Proklet bio ako nisi. Ti si je razbjesnio... i sad te je uzela na pik." Sam je završio priču što je brže mogao, ali kad je došao do posjeta knjižničkoga policajca u maglenosivom trenčkotu, glas mu se usporio i skoro stao. Kad je završio, zamalo je zaplakao, a obje su mu se ruke opet počele tresti. "Mogu li dobiti čašu vode?" upitao je promuklim glasom Naomi. "Naravno", odgovorila je ona i ustala da je donese. Napravila je dva koraka, pa se vratila i poljubila Sama u obraz. Usne su joj bile hladne i meke. I prije nego je pošla da mu donese vode, u uho mu je izgovorila tri blažene riječi: "Ja ti vjerujem." 8 Sam je prinio čašu usnama - učinio je to objema rukama, kako sigurno ne bi ništa prolio - pa je napola iskapio jednim gutljajem. Potom ju je spustio i rekao: "A što je s tobom, Dave? Da li mi vjeruješ?" "Da", odgovorio je Dave. Govorio je skoro odsutno, kao da se to već unaprijed predmnijeva. Sam je vjerovao kako je, kod Davea, to doista tako. Na koncu konca, on je tajanstvenu Ardeliju Lortz poznavao iz prve ruke, i njegovo poharano, i prestaro lice, dalo je naslutiti da u njihovu odnosu nije prevladavala ljubav. 167
  • 168. Dave još nekoliko trenutaka nije prozborio ni riječi, ali mu se u lice vratilo malo boje. Bacio je pogled preko pruge na uzorana polja. Za šest do sedam tjedana ona će se zazelenjeti od propupala kukuruza, ali su sad izgledala gola. Oči su mu promatrale sjenu oblaka što je tekla preko te srednje-zapadne praznine u liku orijaškoga sokola. Onda se razbudio i okrenuo Samu. "Moj knjižnički policajac - taj što sam joj ga bio naslikao nije imao brazgotinu", izgovorio je napokon. Sam je pomislio na neznančevo dugo, bijelo lice. Brazgotina je doista bila na njemu, o tome nema dvojbe - tekla je preko obraza, ispod oka, preko mosta nosa, kao tanka, fluidna crta. "I?" upitao je. "Što to onda znači?" "To meni ne znači ništa, gospo... Sam, ali vjerujem da to mora nešto značiti tebi. Znam za tu značku... ono što si ti nazvao mnogokrakom zvijezdom. Našao sam je u nekoj knjizi o heraldici baš u toj knjižnici. Zovu je malteškim križem. Kršćanski su ga vitezovi nosili na prsima kad su za križarskih ratova polazili u boj. On je, navodno, bio magičan. Taj me oblik toliko ponio da sam ga stavio na sliku. Ali... brazgotina? Ne. Ne na mom knjižničkom policajcu. Tko je zapravo tvoj knjižnički policajac, Sam?" "Ja to ne znam... Ne znam o čemu to govoriš", rekao je Sam polako, ali se onda ponovno javio onaj glas - slabašan, podrugljiv, opsijedajući: Požži sa mnom, sine... ja sam polissajac. I usta su mu se najednom ponovno ispunila onim okusom. Sladorno-sluzavim okusom crvenog sladića. Okusni pupoljci 168
  • 169. na jeziku najednom su mu se skupili; želudac mu se digao. Ali to je bilo glupo. Zaista jako glupo. Nikad u životu nije jeo crveni sladić. Mrzio ga je. Ako ga nikad nisi jeo, kako znaš da ga mrziš? "Zaista te ne razumijem", rekao je, ovaj put mnogo sporije. "Nešto si ipak shvatio", rekla je Naomi. "Izgledaš kao da te netko šutnuo u želudac." Sam ju je kratko pogledao, jer mu to nije bilo milo. Ona mu je hladno uzvratila pogled, i Sam je osjetio kako mu je srce ubrzalo rad. "Pustimo to načas na miru", rekao je Dave, "iako to ne može potrajati dugo, Sam - ne ukoliko želiš sačuvati i najmanju nadu da se ikad iz toga izvučeš. A sad dopusti da ti ja ispričam svoju priču. Nikad je još nikad nisam ispričao nikome, niti ću to ikad više učiniti... ali sad je čas." 169
  • 170. Glava jedanaesta Daveova priča 1 "Ja nisam oduvijek bio Dronjavi Dave Duncan", otpočeo je Dave. "Početkom pedesetih bio sam samo obični Dave Duncan, i ljudima sam bio primjereno simpatičan. I bio sam član tog istog Rotary Cluba u kojem si ti, Sam, govorio neki dan. A i zašto ne? Imao sam vlastitu firmu, i ona je donosila novac. Bio sam pismoslikar, i to prokleto dobar. U Junction Cityju i Proverbiji imao sam posla da ga nisam mogao preuzeti, no gdjekad bih pomalo radio i u Cedar Rapidsu. Jednom sam na zidu desnoga polja igrališta male lige naslikao reklamu za cigaretu Lucky Strike, Bogu iza nogu, tamo u Omahi. Puno su me tražili, i to s pravom. Bio sam dobar. Bio sam naprosto najbolji pismoslikar u ovom kraju. Ostao sam ovdje zato što me je zapravo zanimalo ozbiljno slikanje, a vjerovao sam da to čovjek može raditi svuda. Nisam imao nikakvog formalnog umjetničkog obrazovanja - pokušao sam, ali sam propao - i znao sam da me to, da tako kažem, spustilo na listi, ali sam znao da je bilo i umjetnika koji su uspjeli i bez svih tih žurnih i požurnih sraćkalica - Gramma Moses, primjerice. Njoj nije trebala vozačka dozvola; ona se i bez nje odvezla ravno u grad. 170
  • 171. I možda bih čak i uspio. Uspio sam prodati nekoliko slika, ali ne baš puno - a nisam ni trebao, jer nisam bio oženjen, a i moj mi je pismoslikarski posao išao sasvim solidno. Osim toga, većinu sam svojih mazarija spremao za izložbe, onako kako to već čine umjetnici. I imao sam neke izložbe. Isprva odmah tu u gradu, a potom u Cedar Rapidsu, pa u Des Moinesu. O potonjoj su pisali u Democratu, i to tako kao da je James Whistler drugi put došao na svijet." Dave je na trenutak ušutio, i zamislio se. A onda je podigao glavu i ponovno se zagledao u prazna, uzorana polja. "U AA-u pričaju o ljudima koji su stalno jednom nogom u budućnosti a drugom u prošlosti, pa zato uvijek sve upišaju. Gdjekad se, međutim, ipak teško ne upitati što bi se dogodilo da si postupio samo malo drukčije." Pogledao je Naomi kao da je nešto skrivio, no ona se nasmiješila i stisnula mu ruku. "Zato što sam bio zaista dobar, i zato što sam umalo uspio. Ali sam se oblokavao, čak i tada. O tome tada nisam puno razmišljao - kvragu, bio sam mlad, bio sam jak, a osim toga, nisu li svi veliki umjetnici bili ispičuture? Ja sam bar vjerovao da jesu. Pa ipak sam možda mogao uspjeti - ili bar malo, ili bar na neko vrijeme - no onda je u Junction City došla Ardelia Lortz. Njezin je dolazak bio moj kraj." Pogledao je Sama. "Prepoznao sam je u tvojoj priči, Sam, ali je tada ona bila drukčija. Ti si očekivao da ćeš zateći staru damu knjižničarku, i to je savršeno odgovaralo njezinoj svrsi, pa si to i vidio. Ali kad je ona u ljeto '57. došla u Junction City, kosa joj je bila pepeljasto plava, a punačka je bila samo tamo gdje to žena treba biti. 171
  • 172. Tada sam živio u Proverbiji, i zalazio sam u baptističku crkvu. Nisam se baš palio na vjeru, ali je tu bilo zgodne ženskadije. Jedna je od njih, Sarah, bila i tvoja mama." Naomi se nasmijala onako kako to žene čine kad čuju nešto u što baš ne mogu povjerovati. "Za Ardelijom su se odmah svi pomamili. Danas, kad ljudi iz te crkve pričaju o njoj - ako to uopće čine - kladim se da govore u stilu: 'Znao sam od početka da je u toj Lortzovoj nešto čudno', ili: 'Nikad joj se nisam usudio pogledati u oči', ali ja ću vam reći da to uopće nije bilo tako. Svi su zujali oko nje muškarci i žene podjednako - kao pčele oko prvog proljetnog cvijeta. Nije u gradu bila ni pun mjesec dana, a već je dobila mjesto pomoćnika gospodina Lavina, ali je zato već dva tjedna prije toga učila mališane u nedjeljnoj školi u Proverbiji. Ali čemu ih je to učila, o tome ne volim ni razmišljati možete se kladiti u posljednji dolar da to nije bilo Evanđelje po Mateju - ali ih je ipak učila. I svi su se kleli da je klinci obožavaju. I oni su se u to kleli, ali kad bi to izgovorili, u očima im je bio pogled... nekakav daleki pogled, kao da baš ne znaju sigurno gdje su to oni, pa čak ni tko su to oni. I tako, upala mi je u oči... i ja u njezine. To ne možete zaključiti po tome kako ja danas izgledam, ali sam u to doba bio prokleto zgodan momak. Stalno preplanuo od rada na svježem zraku, imao sam i mišiće, kosa mi je od sunca toliko izblijedila da je postala skoro plava, a trbuh mi je, Sarah, bio ravan kao daska za glačanje. Ardelia je bila unajmila farmersku kuću možda dva kilometra od crkve, prilično tijesnu, koja je vapila za novim premazom kao čovjek u pustinji za gutljajem vode. I tako, kad 172
  • 173. sam je drugi tjedan opazio poslije crkve - ja onamo nisam zalazio baš često, i tad je već bila sredina kolovoza - punudio sam joj se da joj to napravim. Veće oči od njezinih niste vidjeli u životu. Vjerujem da bi ih većina ljudi nazvala sivim, ali kad bi se zagledala ravno u vas, onako oštro, zakleli biste se da su srebrne. A ona me taj dan poslije crkve pogledala baš tako. A namirisala se nekakvim parfemom kakav još nisam onjušio ni prije ni poslije toga. Mislim da je to bila lavanda. Ne znam kako bih ga opisao, ali mi je izazvao pomisao na bijelo cvijeće što cvate samo nakon sunčeva zalaska. I ostao sam smlavljen. Baš tada i na tome mjestu. Bila mi je sasvim blizu - skoro toliko da nam se dotaknu tijela. Nosila je nekakvu crnu haljinu iz naftalina, onakvu kakvu nose stare dame, a na šeširu je imala ljupku mrežastu koprenu, i pred sobom je držala torbicu. Sva čista i čedna. Ali joj oči nisu bile čedne. Ne, gospodine. Ne čedne. Ni sitnu mrvu. 'Nadam se samo da mi po čitavoj novoj kući nećete ispisati reklame za bjelilo i duhan za žvakanje', rekla mi je. 'Ne, gospođo', odvraćam joj ja. 'Mislio sam staviti samo dvije ruke dobre stare obične bijele boje. Ja ne zarađujem kruh svoj svagdašnji bijeleći kuće, ali zato što ste novi u gradu i sve to, mislio sam da bi bilo dobrosusjedski...' 'O, da', veli mi ona i dotiče mi rame. Dave je pogledao Naomi kao da se ispričava. "Mislim da bih ti sada, Sarah, trebao pružiti šansu da odeš, ako to želiš. Još malo, pa ću početi pričati gadosti. Naravno da 173
  • 174. se toga stidim, ali bih se napokon želio očistiti od nje." Ona ga je pomilovala po staroj, ispucaloj ruci. "Samo nastavi", rekla mu je tihim glasom. "Ispričaj sve." On je uhvatio duboki dah i ponovno nastavio. "Kad me dotakla, shvatio sam da je moram imati, pa makar crko. Od tog sam se sitnog dodira osjetio bolje - i luđe - no ikad u životu od dodira ijedne žene. A to je znala i ona. Vidio sam joj to u očima. U njima je bilo nešto premazano. Bio je to opak pogled, ali sam se od nečega u njemu uzbudio kao nikad u životu." 'To bi doista bilo dobrosusjedski, Dave', veli ona meni, 'i ja bih željela da postanemo jako dobri susjedi.' I tako sam je otpratio kući. I ostavio sve druge mlade momke na crkvenim vratima, recimo to tako, da se pjene i psuju mi, u to ne sumnjam, sve po spisku. Oni nisu ni slutili koliko su sretni. Nitko od njih. Moj je Ford bio u radionici, a ona nije imala auto, pa smo morali cipelcugom. Što mi nije bilo žao ni najmanje, a čini se ni njoj. Krenuli smo Trumanovom cestom, koja u to doba još nije bila asfaltirana, iako bi svaka dva-tri tjedna poslali gradski kamion da je naulji i malo slegne prašinu. Prešli smo otprilike pola puta do njezine kuće, kad je ona najednom stala. Bili smo samo nas dvoje, i stajali tako nasred Trumanove ceste, u samo podne sunčanoga dana, s otprilike milijun jutara Sam Ordayjeva kukuruza s jedne, i s oko dva milijuna Bili Humpeova s druge strane, i on nas je prerastao preko glave i šuštao onako tajnovito kako to samo kukuruz 174
  • 175. zna, čak i kad nema vjetra. Ne znam je li to istina, no taj je zvuk pomalo sablasan. Vjerujte mi na riječ. 'Vidi!' veli ona i pokazuje desno. 'Vidiš?' Ja sam pogledao, ali nisam vidio ništa - samo kukuruz. To sam joj i rekao. 'Ja ću ti pokazati!' veli ona, pa otrči u kukuruz, u nedjeljnoj haljini, s visokim petama i svim time. Nije skinula čak ni taj šešir s koprenom. Ostao sam tako stajati nekoliko časaka, napol ošamućen. A onda sam je začuo kako se smije. Začuo kako se smije iz kukuruza. I tako sam potrčao za njom, malo zato da vidim što je to vidjela, ali mnogo više zbog tog smijeha. Bio sam tako pohotan. Ne mogu vam reći. Ugledao sam je kako stoji na kraju moga reda, no potom je nestala u susjednom, i dalje se smijući. I ja sam se nasmijao, pa sam prošao i sam, i baš me briga što sam Samu Ordayju rušio njegove biljčice. Neće mu ih uzmanjkati, kraj tolikih jutara. Ali kad sam prošao, s kukuruznom kosom na ramenima i zelenim listom poput igle zataknutim u kravatu, naglo sam se prestao smijati, jer je nije bilo. No onda sam je začuo s druge strane. Nisam imao pojma kako se mogla stvoriti tamo a da je nisam vidio, ali se stvorila. I zato sam nasrnuo natrag taman dovoljno brzo da je vidim kako nestaje u sljedećem redu. Tako smo se jedno pola sata igrali skrivača, i nikako je nisam uspio uhvatiti. Samo što sam iz časa u čas postajao sve zagrijaniji, sve uspaljeniji. Pomislio bih da je u susjednom redu, ispred mene, ali bih je onda začuo iz trećeg reda, i to iza sebe. Ponekad bih joj ugledao stopalo, ili nogu, a iza nje su, 175
  • 176. naravno, ostajali i tragovi u mekoj zemlji, no od toga nikakve koristi, jer se činilo da se u isti mah šire na sve strane. I tada, baš kad sam već sasvim pobjesnio - znoj me je probio kroz najbolju košulju, kravata mi se razvezala, a cipele su mi bile pune zemlje - prošao sam kroz red i ugledao njen šešir kako visi na kukuruzu, i koprenu kako se leluja na povjetarcu što se uspio zavući u usjev. 'Uhvati me ako možeš, Dave!' dovikne mi ona. Zgrabio sam šešir i koso proletio kroz sljedeći red. No ona je već bila nestala - vidio sam kukuruz kako treperi na mjestu gdje je prošla - ali tu su bile obje njezine cipele. U sljedećem sam redu našao jednu najlonku prebačenu preko klasa. I opet sam je čuo kako se smije. I to s moje slijepe strane, a kako je kuja onamo dospjela, to samo nebo znade. Ali mi je to u tom trenutku bilo najmanje važno. Strgnuo sam kravatu i zajurio se za njom, okolo i okolo i cile-mile, dahćući kao glupi pas, koji nema toliko pameti da shvati da u vruć dan treba ležati. A reći ću vam još nešto lomio sam kukuruz gdje god bih prošao. Ostavljao za sobom trag slomljenih i zgaženih stabljika. Ali ona nije nijednom oštetila nijednu. Kad bi ona prošla, samo bi malo zatreperile, kao da ona nije ništa materijalnija od tog ljetnog povjetarca. Pronašao sam njezinu haljinu, njezin kombine i podvezice. A onda sam našao i grudnjak i gaćice. I više nisam čuo njen smijeh. Jedini je zvuk bilo šuštanje kukuruza. Stajao sam tako u redu, i puhao kao prošupljeni parni kotao, sa svom njezinom odjećom smotanom na prsima. Njušio sam njen parfem, i to me je dovodilo do bjesnila. 176
  • 177. 'Gdje si?' povikao sam, ali odgovora nije bilo. I mislim, tad sam izgubio još i ono malo zdravog razuma što mi je ostalo... a baš to je ona, naravno, i željela. 'Gdje si, u tri materine?' zaurlao sam, i tad se iz kukuruza blizu mene ispružila njezina duga bijela ruka i jednim me prstom pomazila po vratu. Od straha samo što mi nije govno iskočilo. 'Pa gdje si ti?' upitala je ona. 'Čekam te čitavu vječnost. Nećeš pogledati?' Uhvatila me i povukla kroz kukuruz, i najednom je bila preda mnom, s nogama ukopanima u blato, ali joj na tijelu nije bilo ni krpice, a oči su joj bile srebrene kao kiša u maglovit dan." 2 Dave je ispio dubok gutlja vode, zatvorio oči, pa nastavio. "Taj put u kukuruzu nismo vodili ljubav - za sve vrijeme što sam je znao, to što smo mi vodili nije bila ljubav. Ali smo zato radili svašta. Imao sam Ardeliju na svaki način na koji muškarac može imati ženu, a mislim i na pokoji za koji biste mislili da je sasvim nemoguć. Ne sjećam se svih tih načina, ali se sjećam njezina tijela, kako je bilo bijelo; kako su joj krasne bile noge; kako su joj se izvijali nožni prsti i kako su pipkali mladice što su izbijale iz tla; a sjećam se i kako mi je prelazila prstima preko kože na šiji i vratu. A mi smo to činili i opet i opet. Ne znam ni sam koliko puta, ali znam da se nikad nisam umorio. Kad smo počeli, bio sam tako uspaljen da bih silovao i Kip Slobode, a kad smo bili gotovi, osjećao sam se kao na početku. Nikad mi je nije bilo 177
  • 178. dosta. Bila je, rekao bih, kao cuga. Naprosto je se nisam mogao izdovoljiti nikad i ni na koji način. A to je znala i ona. Ali smo na kraju ipak stali. Ona stavlja ruke iza glave i promeškolji se bijelim ramenima u crnoj zemlji na kojoj smo ležali, i pogleda me onim svojim srebrenim očima i veli: 'Pa, Dave? Jesmo li još susjedi?' Rekoh joj da bih još jednom, a ona mi veli da ne iskušavam sreću. Ipak sam se pokušao uspeti, no ona me odgurnula tako lako kao što majka odguruje bebu sa sise. Pokušao sam još jednom, no ona me je tako potegla noktima preko lica, da mi je na dva mjesta otvorila krvave rane. To mi je napokon spustilo tlak u kotlu. Bila je brza kao mačka, i dvaput jača. Kad je vidjela da sam shvatio da je igra gotova, odjenula se i izvela me iz kukuruza. A ja sam pošao krotak kao jaganjac Božji. Ostatak smo puta do njezine kuće prešli pješice. Nitko nije naišao, i vjerojatno je bolje da je tako. Sva mi je odjeća bila prekrita blatom i kukuruznom kosom, košulja mi je virila, a kravatu sam zgurao u stražnji džep, tako da je vijorila iza mene kao rep, a na svakome mjestu gdje bi me dotakla odjeća, osjećao sam živu ranu. Ona, međutim - ona je bila ispeglana i hladna kao čaša sladoleda sa sodom u dragstoru. Nijedna vlas raščupana, niti mrljica blata na cipelama, ni vlat kukuruza na suknji. Došli smo do kuće, i dok sam je ja pregledavao, pokušavajući procijeniti koliko bi mi boje trebalo, ona mi je donijela piće u visokoj čaši. U njoj je bila slamka, grančica metvice. Dok nisam gucnuo, mislio sam da je to ledeni čaj. Ali je bio čisti skoč. 178
  • 179. 'Isuse!' velim ja, pošteno se zagrcnuvši. 'Nećeš?' pita me ona i smiješi se na onaj svoj podrugljivi način. 'Možda bi radije malo ledene kave?' 'O, hoću', velim ja, no to nije čitava priča. Jer mi je piće u tom času došlo ko ozeblom sunce. U to sam se doba trudio ne piti danju, jer to rade svi alkoholičari. Ali tu je bio kraj. Ostatak vremena što smo ga proveli zajedno pio sam skoro čitav dan, i to svaki dan. Za mene su posljednje dvije i pol godine Ikeova predsjednikovanja bile samo jedna duga pijanka. Dok sam joj bojao kuću - i radio, kad god bi mi se ukazala prilika, sve što bi mi dopustila - ona se ubacila u knjižnicu. Gospodin Lavin ju je zaposlio čim se odškrinula prva prilika, i zadužio je za dječji odjel. Rabio sam svaku priliku da se ondje stvorim, a prilika je bilo puno, jer sam slobodnjak. Kad mi je gospodin Lavin predbacio što sam toliko u knjižnici, obećao sam da ću mu je čitavu badava oličiti iznutra. Onda mi je dao da dolazim i odlazim kad god bih poželio. Ardelia mi je rekla da bi to moglo upaliti, i imala je pravo - kao i obično. O vremenu što sam ga proveo pod njezinom čarolijom, nemam nikakvih povezanih sjećanja. A to je bila baš čarolija, bio sam omađijan i pod vlašću žene koja uopće nije bila žena. Nije to bilo samo pomračenje što ga gdjekad dožive pijanci; ja sam naprosto, čim bi bilo gotovo, želio zaboraviti. I tako sve što mi je ostalo u sjećanju, stoji odvojeno no ipak nekako povezano u lanac, kao otoci na Tihom oceanu. Archie Pelligos, ili kako ih već zovu. Sjećam se kako je, otprilike mjesec dana prije nego što je umro gospodin Lavin, stavila na vrata plakat s Crvenkapicom, i sjećam se kako je nekog dječačića uzela za ruku i dovela ga 179
  • 180. do plakata. 'Vidiš li ovu djevojčicu?' upitala ga je Ardelia. 'Da', veli on. 'A znaš li zašto je taj zlotvor želi pojesti?' pita ga Ardelia. 'Ne', odgovara joj mali, a oči mu velike i svečane i pune suza. 'Zato što je zaboravila na vrijeme vratiti knjigu', veli ona. 'Ali to se tebi, Willy, nikad neće dogoditi?' 'Ne, nikada', veli mali, a Ardelia mu odgovara: 'I bit će bolje da je tako.' A potom ga odvodi na dječji odjel, na pripovjedni sat, i dalje ga držeći za ruku. A taj mali - bio je to Willy Klemmart, koji je poslije poginuo u Vijetnamu - osvrnuo se preko ramena i pogledao me kako stojim na skelama sa četkom u ruci, i ja sam mu mogao pročitati sve što mu je u očima kao da čitam novine. Spasite me od nje, govorile su njegove oči. Molim vas, gospodine Duncan. Ali kako sam mogao? Nisam mogao spasiti ni sebe." Dave je iz dubina stražnjega džepa izvukao čistu no grdno zgužvanu mušku maramicu, pa u nju silno puhnuo. "Gospodin Lavin je spočetka mislio da Ardelia samo što ne hoda po vodi, ali je nakon nekog vremena promijenio mišljenje. Tjedan dana prije nego je umro, strašno su se zakačili oko tog plakata s Crvenkapicom. Nije mu se sviđao nikako. Možda nije imao pravu predodžbu o tome što se zbiva za vrijeme pripovjedačkoga sata - uskoro ćemo doći i na to - ali baš nije bio sasvim slijep. Opazio je kako djeca gledaju taj plakat. I napokon joj je rekao da ga skine. Da, tad je počela prepirka. Ja nisam čuo baš sve, jer sam bio na skeli, visoko iznad njih, i akustika je bila loša, ali sam ipak čuo dovoljno. On je govorio nešto o plašenju djece, a ona mu je odvratila nešto u smislu kako joj to pomaže da pod kontrolom zadrži 'nedisciplirani element'. Rekla je da je to nastavno pomagalo, baš kao i vrbov prut. 180
  • 181. On je ipak ostao pri svome, tako da ga je na koncu ipak morala skinuti. Te večeri, kod kuće, bila je poput tigra u kavezu, kojeg je klinac čitav dan bockao štapom. Hodala je po sobi krupnim velikim koracima, bez krpice na sebi, i za njom se vijorila kosa. Ja sam bio u krevetu, pijan kao letva. Ali se sjećam kako se okrenula, i kako su joj oči iz srebrene prešle u jarko crvenu boju, baš kao da joj je planulo u glavi, a i usta su joj bila nekako čudna, kao da joj se pokušavaju otrgnuti od lica, tako nešto. Od strave sam se skoro rastrijeznio. Nikad u životu nisam vidio ništa ni slično tome, i ne bih to više nikad ni želio vidjeti. 'Sredit ću ja njega', rekla je. 'Sredit ću ja tog starog kurvara, Davey. Samo čekaj, vidjet ćeš.' Rekao sam joj da ne čini gluposti, da ne dopusti da je svlada afekt, i još kojekakve gluposti ni govnu do koljena. Ona me je neko vrijeme slušala, o onda pretrčala sobu tako brzo da... ovaj, ne znam ni sam kako bih se izrazio. U jednom je trenutku stajala na drugom kraju sobe kraj vrata, a u sljedećem je već skakala na mene, očiju crvenih i usijanih, dok su joj usta izlijetala s lica, kao da me tako silno želi poljubiti da zbog toga mora rastegnuti kožu, ali mi je bilo jasno da me ovaj put ne želi samo izgrepsti, nego da će mi zabiti nokte u grkljan i oguliti me do hrptenjače. Ali nije. Spustila je lice sasvim do moga i pogledala me. Ne znam što je to vidjela - možda koliko sam se uplašio - no to ju je zacijelo raspoložilo, jer je zabacila glavu tako da joj je kosa pala sve do bedara, i nasmijala se. 'Daj prestani laprdati, prokleta pijanduro', rekla je, 'i zabij ga u mene. Za što drugo i jesi?' 181
  • 182. Što sam i učinio. Zato što je to zabijanje - i napijanje - bilo jedino za što sam tada bio sposoban. Tad sasvim sigurno nisam više ni slikao, a izgubio sam i vozačku nakon što su me treći put uhvatili pod gasom - bilo je to 58. ili početkom 59-, da - a zeznuo sam i neke poslove, i to se pročulo. Ali u to me je doba za to bilo baš briga, znate; želio sam samo nju. Onda je zakružila priča kako se u Davea Duncana više ne možeš pouzdati... ali razlog što su ga navodili uvijek je bio cuga. O nama dvoma nikad nije bilo puno priče. Ona je na to pazila ko sam vrag. Moja je reputacija otišla u pakao ekspresnom poštom, ali njoj nikad nije pala ni kapljica blata na rub suknje. Ali mislim da je gospodin Lavin sumnjao. Spočetka je mislio samo da sam se ja napenalio na nju, a da ona nije ni naslutila koliko na nju dreljim oči sa skela, ali mislim da je na kraju ipak naslutio. Ali je onda umro. Rekli su da je dobio srčani napad, ali ja sam znao istinu. Te večeri, nakon što se to dogodilo, bili smo u visaljci na stražnjoj verandi, i te je večeri ona bila ta kojoj nije nikada bilo dosta. Skakala je po meni dok nisam zavapio za milost. A onda je legla do mene i pogledala me zadovoljno kao mačka kad se naliže vrhnja, i u očima joj je opet bio onaj tamnocrveni sjaj. Nije to bio nikakav plod mašte; odraz sam tog crvenog sjaja vidio i na koži gole ruke. A mogao sam ga i osjetiti. Bilo je to kao da sjediš kraj peći koju su najprije dobro naložili, pa se sad polako hladi. 'Rekla sam ti, Davey, da ću ga srediti', veli ona najednom tim svojim zločestim, draškavim glasom. Ja sam pak bio pijan kao majka i napol ubit tucanjem - to što je govorila, kroz jedno mi je uho išlo unutra, kroz drugo van. Osjećao sam se kao da tonem u san usred živoga pijeska. 182
  • 183. 'Što si mu napravila?' upitao sam, napola već spavajući. 'Zagrlila sam ga', rekla je ona. 'Znam ja i posebne zagrljaje, Davey - ti o njima ne znaš ništa, i budeš li imao sreće, nikad nećeš ni doznati. Odvukla sam ga među police, i obgrlila rukama i pokazala mu kako zapravo izgledam. I tada je zaplakao. Eto, kako se uplašio. Onda je on zaplakao svojim posebnim suzama, i ja sam mu ih otrla poljupcima, i kad je to bilo gotovo, već je bio mrtav u mom zagrljaju.' 'Svojim posebnim suzama.' Da, tako ih je nazvala. A onda, njezino lice... najednom se promijenilo. Namreškalo se, kao pod vodom. I tada sam ugledao... nešto..." Daveov je glas zamro, dok je tako gledao u ravnicu, u silose, u ništa. Ruke su mu se čvrsto uhvatile za ogradu verande. Napele su se, opustile, ponovno napele. "Ne sjećam se", rekao je naposljetku. "Ili se možda ne želim sjetiti. Osim dvoga: to je nešto imalo crvene oči bez vjeđa, i oko usta je bilo mnogo ovješena mesa, što je ležalo u pregibima i krpicama, ali to nije bila koža. Izgledalo je tako... opasno. A onda se to meso oko usta počelo nekako micati, i ja sam pomislio da ću zavrištati. A onda je toga nestalo. Svega je nestalo. Bila je to opet samo ona stara Ardelia; gledala me je i smiješila se kao lijepa, radoznala maca. 'Ništa ne brini', rekla je. 'Ti to ne moraš vidjeti, Davey. Hoću reći, dok budeš činio sve što ti velim. Sve dok si dobra beba. Sve dok se znaš ponašati. A večeras sam jako sretna, jer sam se napokon otarasila te stare budale. Gradska će me skupština postaviti na njegovo mjesto, i onda će sve biti po mome.' 183
  • 184. Onda neka nam svima Bog pomogne, pomislio sam, ali to nisam i izgovorio. Ne biste ni vi, i da ste vidjeli to čudo koje u vas pilji crvenim očima, i da leži do vas u visaljci na osami, tako samotnoj da te nitko ne bi čuo da izdereš pluća. Nedugo je potom otišla u kuću i vratila se s dvije visoke čaše pune skoča, i vrlo brzo potom ja sam opet bio dvadeset tisuća milja pod morem, gdje više ništa nije bilo važno. Ona je na tjedan dana zatvorila knjižnicu... 'u znak poštovanja prema gospodinu Lavinu', kako je to rekla, a kad ju je ponovno otvorila, Crvenkapica se vratila na vrata dječje sobe. Tjedan-dva potom, rekla mi je kako bi voljela da joj napravim nekoliko novih plakata." Zastao je, pa nastavio i tišim i sporijim glasom. "Jedan dio mene, čak i sada, želio bi to zaviti u oblatnu, da moja uloga u svemu tome izgleda bolja nego što jest. Volio bih reći da sam se s njom borio, prepirao, govorio joj da ne želim imati posla s tim plašenjem hrpe klinaca... ali to ne bi bila istina. Ja sam bez pogovora nastavio raditi sve što je željela. Neka mi se Bog smiluje, ali je zaista bilo tako. Djelimice zato što sam je se tada strašno bojao. No ipak je to najviše bilo zato što sam tada još bio zblesavljen u nju. No bilo je tu i još nešto drugo. U meni je postojao i jedan opaki, odvratni dio - ne mislim da to postoji u svima, ali mislim da postoji u mnogima od nas - kojemu se sviđalo to što je nakanila. Sviđalo. A sad, vi se sigurno pitate što sam ja to učinio, no ja vam zapravo ne mogu reći sve. Jer se zapravo ne sjećam. To je vrijeme izmiješano, kao razbijene igračke što ih dajete Vojsci spasa da raščistite te prokletinje s tavana. 184
  • 185. Nisam nikoga ubio. To je jedino u što sam siguran. Ona je htjela da to učinim... i skoro sam i učinio... ali sam na kraju ipak ustuknuo. I samo sam zbog toga poslije mogao nastaviti živjeti sam sa sobom, samo zato što sam na kraju ipak još imao snage otpuzati od svega toga. Ona je za sebe privezala moju dušu - možda čak i njen najveći dio - ali je nikad nije uspjela dobiti cijelu." Zamišljeno je pogledao Sama i Naomi. Sad se već bio malo smirio, zavladao je sobom; možda je sa sobom čak i u miru, pomislio je Sam. "Sjećam se kako sam jednoga dana, bilo je to u jesen 1959. mislim da je to bilo tada - ušao u kuću i kako mi je rekla neka joj napravim plakat za Dječju sobu. Rekla mi je što točno želi, i ja sam draga srca pristao. Nisam u tome vidio ništa loše. Čak sam, zapravo, mislio da je to na neki način zgodno. A ona je željela, znate, plakat na kome je bio klinac, nasred ulice, preko koga je prešao parni valjak. Ispod toga je trebalo pisati: TKO ŽURI, GLAVU GUBI! VRAĆAJ SVOJE KNJIGE MNOGO PRIJE ROKA! Mislio sam da je to samo vic, kao kad kojot natjerava Pticu Trkačicu i onda ga ispegla teretni vlak ili što već naiđe. Zato sam rekao dobro. Bila je vesela kao ptičica. Otišao sam u njezinu sobu i nacrtao plakat. Nije mi trebalo puno, jer je to bila samo karikatura. Mislio sam da će joj se svidjeti, ali nije. Obrve su joj se spustile, a usta skoro nestala. Nacrtao sam karikiranog dječaka, s križićima umjesto očiju, i da bi sve bilo vic, tipu što je vozio valjak iz usta je izlazio balon, i u njemu je pisalo: 'Ako imaš marku, pošalji ga kao razglednicu.' 185
  • 186. Ona se nije ni pokušala nasmiješiti. "Ne, Davey', rekla je, 'nisi me shvatio. To neće natjerati djecu da na vrijeme vraćaju knjige. Od toga će se samo smijati, a na to i tako troše previše vremena.' 'Dobro', velim ja, 'valjda nisam shvatio što želiš.' Stajali smo iza stola za izdavanje knjiga, tako da nas se vidjelo samo od pojasa naviše. A ona je spustila ruku i uhvatila me za jaja i pogledala me tim svojim krupnim srebrnim očima i rekla: 'Hoću da to napraviš realistički.' Protekla je sekunda-dvije prije nego sam shvatio što to ona zapravo želi. A kad sam shvatio, nisam mogao povjerovati. 'Ardelia', velim joj ja, 'ti ne shvaćaš što govoriš. Ako bi dijete stvarno palo pod parni valjak...' Ona me je stisnula za jaja, tako da me je zaboljelo - kao da me želi podsjetiti za što me je uhvatila - i rekla: 'Ja to shvaćam jako dobro. A sad shvati i ti. Ja ne želim, Davey, da se oni tome smiju; želim da zbog toga plaču. I zašto se onda ne vratiš na posao, pa da bude na vrijeme gotovo?' Vratio sam se u njezinu sobu. Nisam baš znao što to kanim učiniti, ali sam na brzinu donio odluku. Na pisaćem je stolu bio čist list kartona, i visoka čaša skoča i u njoj grančica metvice, i Ardelijina ceduljica na kojoj je pisalo: 'D. - Ovaj put neka bude puno crvene.' Ozbiljno je pogledao Sama i Naomi. "Ali ona uopće nije ušla u prostoriju, shvaćate. Niti na trenutak." 186
  • 187. 3 Naomi je donijela Daveu još čašu vode, i kad se vratila, Sam je opazio da joj je lice jako blijedo a kutovi očiju crveni. Ipak je sjela, vrlo tiho, i dala Daveu znak da nastavi. "Učinio sam ono u čemu su alkoholičari najbolji", rekao je. "Pio sam piće i činio što mi je rečeno. Nekakva se... groznica, rekao bih... spustila na mene. Proveo sam dva sata za njezinim stolom, radeći petparačkim vodenim bojicama, i štrapajući boju po čitavom stolu, i baš me bolilo govno gdje će što pljusnuti. Onoga što je iz toga ispalo, ne volim se ni sjećati... pa ipak se sjećam. Bio je to dječačić razmlječkan po čitavom Rampole Streetu; cipele su mu odletjele, a glava mu je bila razmazana kao gruda maslaca što se topi na suncu. Od vozača su se vidjeli sami obrisi, ali je gledao preko ramena, i vidjelo se kako se ceri. Taj se momak stalno pojavljivao na plakatima što sam ih radio za nju. On je i vozio automobil na plakatu koji si spomenuo, Sam, o tome kako nikad ne treba ulaziti neznancu u automobil. Moj je otac ostavio mamu otprilike godinu dana nakon mog rođenja, ostavio je samo tako, i pada mi na um da je baš on taj kojeg sam pokušavao nacrtati na svim tim plakatima. Zvao sam ga 'onaj mračni' i mislim da je to bio moj otac. Možda ga je Ardelia nekako podbola da izađe iz mene. A kad sam ja istjerao i drugog, njoj se on jako svidio. Ona se tome nasmijala. 'Pa to je savršeno, Davey!' rekla je. ‘Utjerat ću 187
  • 188. strahom u te šmrkavce čitavo brdo pouke o tome što je dobro, a što ne! Idem ga odmah objesiti!' Pa je to i učinila, i to na sam stol za izdavanje knjiga u Dječjoj sobi. A kad je to učinila, opazio sam nešto od čega mi se stvarno sledila krv. Jer sam prepoznao dječaka, shvaćate, toga što sam naslikao. Bio je to Willy Klemmart. Nacrtao sam ga a da toga ni sam nisam bio svjestan, a izraz na onom što je ostalo od lica, bio je izraz koji se pojavio onoga dana kad ga je uzela za ruku i odvela u Dječju sobu. Kad su djeca došla na pripovjedački sat, i po prvi ga put vidjela, i ja sam bio u prostoriji. Svi su se silno uplašili. Oči su im postale ovolike, a jedna se djevojčica i rasplakala. A meni je bilo drago što su se uplašili. I pomislio sam: 'To će im zabiti u glave što je dobro, a što zlo. To će ih naučiti što ih čeka ako je pokušaju preći, ako ne učine što traži.' A dio je mene opet mislio: Počinješ misliti kao i ona, Dave. Vrlo ćeš joj brzo postati sličan, i onda si izgubljen. Izgubljen zauvijek. Ali ja sam ipak nastavio. Osjećao sam se kao da imam jednosmjernu kartu, i kao da ne mislim sići sve do zadnje stanice. Ardelia je zaposlila neke klince s koledža, ali bi ih uvijek stavljala u prijemnu sobu, i dvoranu s periodikom i za glavni stol. A ona je svu brigu o djeci preuzela na sebe... jer je njih, shvaćate, bilo najlakše uplašiti. A mislim da je njihov strah ujedno bio i najbolji, od njega bi se najbolje nasitila. Zato što je ona, znate, živjela od toga - hranila se njihovim strahom. A ja sam napravio još nekoliko plakata. Ne sjećam ih se svih, ali se sjećam knjižničkog policajca. On se pojavljivao na mnogima. Na jednome - taj se zvao I KNJIŽNIČKI POLICAJAC IDE NA ODMOR 188
  • 189. on je stajao na obali potoka i pecao. Samo što je na udicu, kao mamac, stavio dječaka kojeg su klinci zvali Glupi Gustav. Na drugom je pak Glupoga Gustava zavezao za raketu i upravo povlačio sklopku koja će ga lansirati u svemir. Na tome je pisalo NAUČI U KNJIŽNICI VIŠE O ZNANOSTI I TEHNOLOGIJI - I POBRINI SE DA BUDEŠ DOBAR I VRAĆAŠ KNJIGE NA VRIJEME. Dječju smo sobu pretvorili u kuću strave i užasa za svu djecu koja su dolazila ovamo", rekao je Dave. Govorio je polako, a glas mu je bio pun suza. "Ona i ja. To smo učinili toj djeci. Ali znate što? Uvijek su se vraćali. Stalno su dolazila po još. I o svemu nisu nikad, nikad nikome rekli ništa. Za to se pobrinula ona." "Ali roditelji!" najednom je uskliknula Noami, i to tako oštro da je Sam poskočio. "Sigurno, kad su roditelji opazili..." "Ne!" rekao joj je Dave. "Njihovi roditelji nisu nikad vidjeli ništa. Jedini stvarni plakat što su ga ikad vidjeli, bio je onaj s Crvenkapicom i vukom. Ardelia je taj ostavljala stalno, no druge bi postavljala samo za pripovjedačkim satom - poslije škole, četvrtkom uveče i subotom ujutro. Sarah, ona nije bila ljudsko biće. To si moraš zabiti u glavu. Ona nije bila čovjek. Ona je znala kad će odrasli doći, i tada bi uvijek sa zidova poskidala plakate što sam ih ja naslikao i, prije nego što bi oni stigli, stavila druge - uobičajene stvari, na kojima je pisalo ČITAJ KNJIGE JER TE TO VESELI. Sjećam se i prigoda kad sam ostajao na pripovjedačkome satu - u te se dane nikad nisam ni odvajao od nje, kad god sam 189
  • 190. mogao biti u njezinoj blizini, a za to sam sad imao i obilato vremena, zato što sam prestao slikati, a propali su mi i svi redovni poslovi, tako da sam živio od ono malo što sam bio uspio uštedjeti. Ali nije prošlo dugo, pa je presušio i taj novac, i ja sam počeo prodavati stvari - televizor, gitaru, kamion, naposljetku i kuću. Ali mi sve to nije bilo važno. Bitno je bilo samo da što više budem s njom i promatram što se tu zbiva. Mališani bi privukli stolice u krug u čijem je središtu sjedila Ardelia. Ja sam pak bio u dnu sobe, i sjedio bih i sam na toj dječjoj stolici, najčešće odjeven u svoju staru, bojom zamrljanu kutu, pijan kao smuk, neizbrijan i bazdeći po skoču. A ona bi čitala - čitala koju od svojih sasvim posebnim Ardelija-priča - a onda bi prekinula i nagnula glavu, kao da sluša. Klinci bi se promeškoljili i pogledali je s nelagodom. I onda bi pogledali u drugom smjeru - kao da se bude iz dubokog sna u koji ih je ona dovela. 'Danas ćemo dobiti društvo', rekla bi i nasmiješila se. 'Djeco, zar to nije super? Ima li među dobrom djecom dobrovoljaca koji će mi pomoći pripremiti doček velikih?' Kad bi to izgovorila, digle bi se sve ruke, zato što su svi željeli biti dobra djeca. Moji su im plakati jasno pokazivali što se događa zločestoj djeci koja se ne znaju ponašati. Čak bih i ja digao ruku, dok bih sjedio tako u dnu prostorije u musavoj staroj kuti, i izgledao kao najstarije i najumornije dijete na svijetu. A onda bi ustali, i jedni bi poskidali moje plakate, dok bi drugi izvadili one obične iz najdonje ladice pisaćeg stola. Onda bi ih zamijenili. A onda bi sjeli, i ona bi s nekakve strahote koju bi im pričala prešla na nešto poput 'Kraljevne na zrnu graška', i naravno, minutu potom, unutra bi provirila neka majka i ugledala kako njezino dobro odgojeno dobro dijete sluša priču te divne gospođice Lortz, i onda bi se nasmiješila svome 190
  • 191. mališanu, i on bi joj uzvratio smiješak, i potom bi se sve nastavilo starim tokom." "Što ti to znači, 'nekakve strahote koje bi im pričala'?" upitao je Sam. Glas mu je bio hrapav, a usta su mu se osušila. Dok je slušao Davea, u njemu je rastao osjećaj užasa i odbojnosti. "Bajke", odgovorio je Dave. "Ali bi ih ona promijenila u priče strave i užasa. Iznenadili biste se otkrivši koliko malo u većini od njih treba izmijeniti da bi se tako preobrazile." "Ja se ne bih iznenadila", odgovorila je Naomi smrknuto. "Ja ih se sjećam." "Kladim se da je tako", odgovorio je on, "ali ih nikad nisi čula u obliku u kojem ih je pričala Ardelia. Ali su ih djeca voljela - neka su od nje voljela priče, a voljela su i nju, zato što ih je ona privlačila i fascinirala onako kako je privlačila i fascinirala i mene. Mislim, ne baš sasvim tako, jer nikad nije bilo onog seksualnog - ili bar ja tako vjerujem - ali to nešto mračno u njoj našlo je nešto zajedničko s mrakom u njima. Da li me shvaćate?" I Sam, koji se sjetio svoje jezive fasciniranosti pričom o Modrobradom i metlama koje plešu u Fantaziji, pomislio je kako je ovo doista razumio. Djeca su mrzila mrak i bojala ga se... pa ipak ih je on i privlačio, zar ne? On ih je zazivao, (požži sa mnom, sine) zar ne? On mi je pjevao, (ja sam polissajac) 191
  • 192. zar ne? Zar ne? "Jasno mi je, Dave, što želiš reći", odgovorio mu je. Dave je kimnuo glavom. "Sam, jesi li već otkrio? Tko je zapravo taj tvoj knjižnički policajac?" "Taj dio još nisam razumio", odgovorio je Sam, i pomislio da dio njega ipak jest. Činilo mu se da je njegova svijest nekakva duboka, mračna voda i da na njezinu dnu leži potopljeni brod - ali ne naprosto nekakav brod. Ne - bio je to gusarski škuner, pun plijena i mrtvih tjelesa, i sad se počeo micati u glibu koji ga je i predugo zadržavao. Uskoro će, bojao se, ta sablasna, blistava podrtina ponovno izroniti, sa skršenim jarbolima drapiranim crnom morskom travom, i s kosturom koji se ceri kao da je dobio milijun dolara, još vezanim za natrule ostatke kormilarskoga kola. "Ja mislim da možda razumiješ", odgovorio je Dave, "ili da bar počinješ razumijevati. A to će morati izroniti, Sam. Vjeruj mi." "Ja još nisam sasvim razumjela ono o pričama", rekla je Naomi. "Jedna joj je od najmilijih priča, Sarah - a i djeci je bila; moraš to shvatiti, i u to povjerovati - bila 'Zlatokosa i tri medvjeda'. Ti znaš tu priču, ali je ne znaš u onom obliku u kojem je znaju neki ljudi u gradu - ljudi koji su sad već odrasli, koji su bankari i advokati i krupni farmeri s čitavim flotama John Deereovih traktora. Duboko u svojim srcima oni čuvaju, 192
  • 193. shvaćaš, verziju Ardelije Lortz. Sasvim je moguće da su neki od njih svojoj djeci ispričali tu istu priču, ni ne sluteći da se ona dade ispričati i na drugi način. Nije mi drago misliti da je to tako, ali u svom srcu znam da jest. U Ardelijinoj verziji, Zlatokosa je zločesto dijete koje se ne ponaša kako treba. I tako ona dolazi u kuću tri medvjeda i u njoj namjerno napravi rusvaj - počupa zavjese mame medvjedice, i povuče rublje po blatu, i podere sve magazine i poslovne papire tate medvjeda, a onda nožem za meso izbuši rupe u njegovu najdražem naslonjaču. A onda im još izdere sve knjige. Mislim da je taj dio Ardeliji bio najmiliji, to kako Zlatokosa uništava knjige. A nije ni pojela kašicu, o, ne! Ne kad bi Ardelia pričala priču! Prema onom što je ispričala Ardelia, Zlatokosa je s najviše police dohvatila otrov za štakore i posula njime kašicu kao šećerom u prahu. Ona nije znala tko živi u toj kući, ali ih je svejedno htjela pobiti, zato što je bila tako zločesto dijete." "Pa to je užasno!" uskliknula je Naomi. I sad je po prvi put izgubila vlast nad sobom - zaista je izgubila. Pritisnula je ruke na usta, a njezine su razrogačene oči odozgo promatrale Davea. "Da. I bilo je. Ali to nije kraj. Zlatokosa se toliko umorila pustošenjem kuće, shvaćate, da se, kad je pošla na kat razderati i spavaonice, srušila u krevetac bebe medvjedića i smjesta zaspala. A kad su se tri medvjeda vratila kući i ugledali je, sručili su se na nju - baš je to tako Ardelia običavala kazati - sručili su se na nju i tu zločestu djevojčicu pojeli živu. Pojeli su je od stopala naviše, dok je ona vrištala i otimala se. Pojeli sve osim glave. Nju su sačuvali, zato što su znali što im je učinila s kašicom. Jer su nanjušili otrov. 'Oni su to mogli, djeco, zato što su bili medvjedi', obično bi kazala Ardelia, i onda 193
  • 194. bi sva djeca - Ardelijina dobra djeca - zakimala glavama, zato što su shvatila da to može biti. 'Odnijeli su njezinu glavu u kuhinju i skuhali je i pojeli joj mozak za doručak. Svi su se složili da je bio vrlo ukusan... i poslije toga živjeli sretno sve dok nisu umrli.'" 4 Na verandi je zavladala teška, skoro smrtna tišina. Dave je posegnuo za čašom s vodom, i onda je drhtavom rukom skoro srušio s ograde. Spasio ju je u zadnji čas, uhvatio je objema rukama, i povukao dubok gutljaj. Potom ju je odložio i rekao Samu: "Čudi li te i sada da se moje cuganje malo otelo vlasti?" Sam je odmahnuo glavom. Dave je pogledao Naomi i rekao: "Shvaćaš li sada zašto ti nikad nisam mogao ispričati tu priču? Zašto sam je spremio u onaj sobičak?" "Da", odgovorila je ona drhtavim glasom, jedva glasnijim od šapta, i sličnim dubokom uzdahu. "A mislim da sam shvatila i zašto ni djeca nisu nikad pričala. Neke su stvari naprosto previše... previše čudovišne." "Za nas, možda", rekao je Dave. "Ali za djecu? Ne znam, Sarah. Ne vjerujem da djeca mogu tako, na prvi pogled, prepoznati čudovišta. Na njihovim je roditeljima da im kažu kako da ih prepoznaju. A ona je na svojoj strani imala još nešto. Sjećaš se kako sam vam pričao kako bi se djeca, kad bi 194
  • 195. im rekla da dolaze roditelji, kao budila iz dubokog sna? A ona su doista i spavala, na nekakav čudan način. Nije to bila hipnoza - ili bar ja mislim tako - ali je to izgledalo kao hipnoza. A kad bi se vratili kući, ne bi se više ni sjećali, bar ne u gornjim slojevima svijesti, ni priča ni plakata. Ali duboko dolje, vjerujem da su se sjećali i previše... baš onako kako negdje duboko dolje Sam dobro zna tko je knjižnički policajac. A mislim da ih se sjećaju i danas - bankari i advokati i krupni farmeri koji su nekoć bili Ardelijina dobra djeca. I sad ih vidim, s pregačicama i u kratkim hlačicama, kako sjede u tim stoličicama i gledaju Ardeliju usred toga kruga, a oči su im tako velike i krupne da izgledaju kao kalupi za pite. I mislim da se oni i danas, kad se smrači ili kad se digne oluja, ili kad spavaju pa im dođu more, vraćaju u djetinjstvo. I vjerujem da se vrata otvaraju, i pred njima se ukazuju tri medvjedića Ardelijina tri medvjedića - kako drvenim žlicama za kašicu jedu mozak iz Zlatokosine glave, i kako beba-medvjedić na glavi nosi Zlatokosin skalp kao dugu zlatnu vlasulju. I vjerujem da se bude svi u znoju, i da im je slabo, i da ih je strah. I mislim da je baš to ona ostavila ovom gradu. Mislim da mu je ostavila baštinu tajnih noćnih mora. Ali još nisam došao na ono najgore. Te priče, znate mislim, gdjekad bi to bili i plakati, ali uglavnom su bile priče znale bi ponekad nekoga natjerati da brizne u plač, ili da se onesvijesti, ili da mu se smuti, i tako. A kad bi se to dogodilo, onda bi ona rekla ostalima: 'Spustite glave i odmorite se dok odvedem Billyja... ili Sandru... ili Tommyja... u kupaonicu, da se malo oporavi.' I svi bi oni istoga časa oborili glave. Izgledalo bi kao da su pomrli. Kad sam to prvi put vidio, nakon što je neku djevojčicu 195
  • 196. odvela iz sobe, počekao sam možda dvije minute, a onda ustao i prišao krugu. Najprije sam pošao do Willyja Klemmarta. 'Willy!' prošaptao sam i ubo ga prstom u rame. 'Will, je li ti dobro?' On se nije ni pomaknuo, pa sam ga zato ubo još jače i ponovno izgovorio njegovo ime. On se nije ni pomakao. Čuo sam ga kako diše - bilo je to nekakvo slinavo, sitno hripanje, onako kako je to kod djece najčešće slučaj, jer uvijek navuku nekakvu sitnu prehladu - ali je on i dalje bio kao mrtav. Oči su mu bile napol otvorene, no ja sam vidio samo bjeloočnice, a s donje mu je usne visila duga nit pljuvačke. To me je uplašilo, pa sam otišao do još trojice, četvorice, ali me nitko od njih nije htio ni pogledati, niti ispustiti glasa." "Veliš da ih je ona začarala?" upitao je Sam. "Da su bili kao Snjeguljica nakon što je zagrizla otrovnu jabuku?" "Da", složio se Dave. "Da, bili su baš takvi. A na neki drugi način, i ja sam bio takav. I tada, baš kad sam se spremao uhvatiti Willyja Klemmerta i istresti mu govno iz guzice, čuo sam je kako se vraća iz kupaonice. Poletio se prema svojoj stolici da me ne uhvati na djelu. Zato što sam se više bojao onoga što bi mogla učiniti meni, od svega onog što bi mogla učiniti njima. Ona je ušla, i ona djevojčica, koja je bila siva kao toaletpapir i napol u nesvijesti kad ju je Ardelia izvela, sad je izgledala kao da ju je netko napunio najboljim neuro-tonikom na svijetu. Bila je sasvim budna, s ružicama na obrazima i iskrom u očima. Ardelia ju je potapšala po turu, i ova je potrčala prema svome mjestu. A onda je Ardelia pljesnula rukama i rekla: 196
  • 197. 'Sva dobra djeca neka dignu glave! Sonji je sad mnogo bolje, i ona bi sad htjela čuti priču do kraja. Je li tako, Sonja?' 'Da, gospođo', zapiskutala je Sonja, svježa kao rosa u proljeće. I sad svi dižu glavice. Nitko ne bi rekao da je samo dvije sekunde prije toga prostorija bila puna mrtve djece. Kad se to dogodilo i po treći i po četvrti put, pustio sam je da izađe, pa pošao za njom. Znao sam da ih ona namjerno plaši, shvaćate, i nešto mi je govorilo da za to mora imati i nekakav razlog. I sam sam se bio na smrt uplašio, ali sam ipak želio vidjeti što je to. Ovaj put je do kupaone odvela Willyja Klemmarta. On je, za Ardelijine verzije Ivice i Marice dobio napad histerije. Otvorio sam vrata jako oprezno i tiho, i opazio kako Ardelia kleči pred Willyjem kraj umivaonika. On je prestao plakati, ali više od toga nisam mogao razabrati. Ona mi je, shvaćate, bila okrenuta leđima, a Willy je bio tako nizak da mi je sasvim zagradila pogled na njega, čak i kad je bila na koljenima. Vidio sam samo njegove ruke na ramenima njezina džempera, a vidio sam i jedan rukav njegove crvene veste, no to je bilo sve. A onda sam začuo nešto - nekakvo jako srkanje, kao kad slamkom dođete do kraja frapea. Shvatio sam tada da ga ona... znate, zlostavlja, a to je i činila, iako ne onako kako sam ja to mislio. Ja sam još malo ušao unutra, i kliznuo desno. Hodao sam visoko na prstima da ne bih cupnuo potpeticama. Ipak sam očekivao da će me čuti... jer je imala vraške uši, kao radarske antene, i stao sam čekati da se okrene i pribije me pogledom tih svojih crvenih očiju. Ali nisam mogao stati. Morao sam to 197
  • 198. vidjeti. A to se, malo-pomalo, kako sam skretao na desno, i dogodilo. Willyjevo mi je lice počelo dolaziti u vidno polje preko njezina ramena, sve komadić po komadić, kao Mjesec kad izlazi iz pomrčine. Isprva sam vidio samo njezinu plavu kosu bila je čitava masa toga, sva u uvojcima i viticama - ali sam joj onda pomalo ugledao i lice. A onda sam vidio i što to ona radi. I iz nogu mi je istekla sva snaga kao voda niz oluk. Oni me nisu nikako mogli vidjeti, ukoliko ne bih ispružio ruku i počeo lupati po cijevima nad njima. Oči su im bile zatvorene, ali nije to bio razlog. Bili su se sasvim zanijeli u posao, znate, i zanijeli su se istim dijelom tijela, zato što su se zakačili jedno za drugo. "Ardelijino lice nije više bilo ljudsko! Poteklo je kao vrući karamel, i izvuklo se u ljevkasti oblik, a nos joj se rastegao, i sa sobom povukao i duplje, pa je najprije izgledala kao Kinez, a potom i kao nekakav kukac... muha, možda, ili pčela. Usta su joj ponovno nestala. Pretvorila su se u ono što sam počeo tek naslućivati nakon što je ubila gospodina Lavina, one noći kad smo ležali u visaljci. Pretvorila su se u suženje lijevka. Ugledao sam na njoj nekakve čudne crvene pruge, i u prvi mah pomislio da je to krv, ili možda potkožne žile, no onda shvatio da je to ruž za usne. Usta više nije imala, ali je crvena boja označavala mjesto gdje su nekad bila. Ona je tim sisalom ispijala nešto Willyju iz očiju." Sam je pogledao Davea, kao da ga je grom pogodio. Na trenutak se upitao je li taj čovjek sišao s uma. Utvare su jedno; ovo je nešto sasvim drugo. Nije imao ni najblažega pojma što bi to moglo biti. Pa ipak su na Daveovu licu iskrenost i 198
  • 199. poštenje blistali kao svjetiljka, i Sam je pomislio: Ako i laže, on toga nije svjestan. "Dave, misliš li to reći da mu je Ardelia Lortz ispijala suze?" upitala je Naomi kao da se nećka. "Da... i ne. Ona je ispijala njegove sasvim posebne suze. Njezino se lice sasvim izdužilo prema njemu, i kucalo kao srce, a crte su joj se lica razvukle i spljoštile. Izgledala je kao lice maske za Noć vještica, nacrtano na papirnatoj vrećici. To što je istjecalo iz kutova Willyjevih očiju bilo je gumasto i ružičasto, poput krvavih bala, ili skoro razmočenih komadića mesa. Srkala je to proizvodeći pritom one mljackave zvukove. Ona je ispijala strah. I ona ga je učinila, tko zna kako, stvarnim, i tako velikim da je on morao ili izaći s tim groznim suzama ili bi ga to ubilo." "Hoćeš reći da je Ardelia nekakav vampir?" upitao je Sam. Daveu kao da je odlanulo. "Da. Tako je. Kad sam poslije toga razmišljao o tom danu kad bih se usudio razmišljati o njemu - uvijek sam vjerovao da je ona bila upravo to. Sve te priče o vampirima koji ljudima zabijaju zube u grla i piju im krv sasvim su krive. Možda ne baš jako, ali kad je riječ o tome, pola istine nije dovoljno. Oni piju, ali ne iz vrata; oni su zdravi i debeli zbog onog što uzimaju iz svojih žrtava, ali to nešto nije krv. Možda je to nešto crvenije, krvavije, kad su žrtve odrasli ljudi. Možda je to uzela i iz gospodina Lavina. I mislim da jest. Ali to nije krv. Nego strah." 199
  • 200. 5 "Ne znam koliko sam stajao tako i gledao je, ali to nije moglo potrajati dugo - nikad prije nije otišla na duže od pet minuta. Nakon nekog vremena, to nešto što je Willyju izbijalo iz očiju, počelo je blijediti i jenjevati. I vidio sam da to... znate, ono njezino..." "Proboscis", rekla je Naomi tiho. "To je zacijelo bio proboscis." "Daa? Onda dobro. Vidio sam kako joj se taj pro-probo sve više izdužuje, kao da ne želi da joj išta promakne, kao da ga želi posrkati do zadnje mrve, i shvatio sam da je skoro gotova. A kad bude, oboje će se probuditi, i tad će me vidjeti. A ako me vidi, vjerojatno će me i ubiti. Krenuo sam natraške, polako, korak po korak. Nisam vjerovao da ću uspjeti, ali sam napokon lupio guzicom o kupaonska vrata. Kad se to dogodilo, skoro sam kriknuo, jer sam pomislio da mi se nekako našla za leđima. U to sam bio siguran, unatoč tome što sam je jasno vidio kako kleči preda mnom. Stavio sam ruku na usta da zadržim krik i progurao se kroz vrata. I ostao stajati dok su se zatvarala na pneumatskim šarkama. Činilo se da to traje čitavu vječnost. A kad su se zatvorila, poletio sam prema glavnim vratima. Bio sam napola lud; želio sam samo otići otuda i nikad se više ne vratiti. Želio sam zauvijek nastaviti trčati. Spustio sam se u foaje, gdje je ona postavila onaj svoj natpis, Sam - onaj koji je glasio naprosto TIŠINA! - i napokon se uspio sabrati. Ako se ona vrati s Willyjem u Dječju sobu i 200
  • 201. opazi da me nema, shvatit će da sam ih vidio. Onda će me potražiti, a onda me i naći. Nisam čak ni pomislio da bi se za to morala jako potruditi. Nikad nisam zaboravio onaj dan u kukuruzu, i kako je kružila oko mene a da joj nikad nije izbila ni kap znoja. I zato sam se okrenuo i, umjesto da bježim, vratio se na svoje mjesto u Dječjoj sobi. Bilo je to nešto najteže što sam učinio u životu, ali mi je nekako uspjelo. Guzica mi nije bila ni dvije sekunde u stolcu, i već sam je čuo kako dolazi. I, naravno, Willy je bio sav sretan i nasmiješen i sav kao nabijen, a takva je bila i ona. Ardelia je izgledala kao da je spremna na tri brze runde s Carmen Basiliom, da ga stuče u prah. 'Sad neka sve dobra djeca dignu glavice!' uskliknula je i pljesnula rukama. Svi su podigli glave i pogledali je. 'Willyju je sad mnogo bolje, i sad bi htio da dovršim priču. Je li tako, Willy?' 'Da, gospođo', odgovorio je Willy. Ona ga je poljubila i on je potrčao na svoje mjesto. Ona je nastavila priču. Ja sam sjedio i slušao. A kad je pripovjedački sat bio gotov, dohvatio sam se boce. I od tog trenutka pa do samoga kraja, nikad je zapravo nisam ni ispustio." 6 "No kako je izgledao taj kraj?" upitao je Sam. "Što znaš o tome?" 201
  • 202. "Ne toliko koliko bih mogao da svo vrijeme nisam bio pijan kao smuk, pa ipak znam i više od onog što bih želio znati. Taj zadnji dio priče, ne znam čak sigurno ni koliko je trajao. Oko četiri mjeseca, mislim, ali moglo bi biti šest, ili čak i osam. Ali tad nisam opažao ni da prolaze godišnja doba. Kad takav pijanac počinje kliziti, Sam, promjene u boci su jedine promjene koje opaža. Ali dvije stvari ipak znam, a to su zaista jedine dvije važne stvari. Nešto se s njom počelo zbivati, to je jedna. I bilo joj je vrijeme da se opet vrati u san. Za promjenu. To je druga. Sjećam se jedne večeri kod njezine kuće - ona nikad nije došla k meni, ali baš nijednom - kako mi je rekla: 'Sve mi se više spava, Dave. Sad mi se stalno samo spava. Uskoro će biti vrijeme za dug počinak. A kad dođe čas, htjela bih da usneš sa mnom. Omilio si mi, znaš.' Ja sam, naravno, bio pijan, ali od toga što je rekla i danas se ježim. Mislio sam da znam o čemu to ona govori, no kad sam je upitao, ona se samo nasmijala. 'Ne, ne to', odgovorila je i uputila mi prezriv, podsmješljiv pogled. Ja govorim o snu, ne o smrti. Ali ćeš se morati hraniti kao i ja.' To me na brzinu rastrijeznilo. Ona nije mislila da ja znam o čemu to govori, ali znao sam. Jer sam vidio. Nakon toga mi je počela postavljati pitanja o djeci. O tome koga od njih ne volim, za koje mislim da su podmuklice, za koje mislim da su prebučni, koji su najzločestiji. 202
  • 203. 'To su zločesta djeca, i ne zaslužuju da žive', rekla bi mi. 'Ta su divlja, destruktivna, i vraćaju knjige sve išarane i otrgnutih stranica. Što misliš, Dave, tko od njih zaslužuje smrt?' U tom sam trenutku shvatio da moram pobjeći od nje, i ako to mogu učiniti samo tako da se ubijem, onda moram posegnuti za tim izlazom. A s njom se, shvaćate, nešto počelo događati. Kosa joj je počela gubiti sjaj, a na njezinoj koži, koja je uvijek bila savršena, počele su se pojavljivati mrlje. A bilo je tu i još nešto - sad sam već počeo vidjeti i ono, ono u što su joj se usta bila pretvorila - i to stalno, tik pod površinom kože. Ali i to se počelo borati i nabirati, i na tome su se pojavile niti nalik na paučinu. Jedne noći, dok smo bili u krevetu, opazila je da joj promatram kosu i rekla: 'Opazio si, Davey, da se na meni zbiva nekakva promjena?' Potapšala me po licu. 'To je sasvim u redu; to je savršeno prirodno. Tako je to uvijek kad se spremam ponovno zaspati. A to ću morati učiniti uskoro, i ako misliš poći sa mnom, onda brzo moraš odabrati jedno dijete. Ili dva. Ili tri. Što nas je više, bit će veselije!' Nasmijala se na onaj svoj ludi način, a kad mi je uzvratila pogled, oči su joj opet bile crvene. 'No u svakom slučaju, ne mislim te ostaviti. Ako i zanemarimo sve ostalo, to ne bi bilo sigurno. To ti je jasno, zar ne?' Odgovorio sam da jest. 'I zato, Davey, ako ne želiš umrijeti, moraš požuriti. I to jako. A ako si odlučio ne poći, onda mi to moraš reći odmah. Onda bismo vrijeme što smo ga proveli zajedno mogli završiti na lijep i bezbolan način, još noćas.' Nadvila se nad mene, i onjušio sam joj dah. Smrdio je na pokvarenu pseću hranu, i nisam mogao povjerovati da sam 203
  • 204. ikad - trijezan ili pijan - mogao poljubiti usta iz kojih se širio takav smrad. Ali jedan dio mene - jedan sitni djelić - još je zacijelo želio živjeti, zato što sam joj rekao da doista želim poći s njom, ali da mi treba još malo vremena da se pripremim. Da se duševno spremim. 'Hoćeš reći, da se napiješ', odgovorila je ona. 'Morao bi pasti na koljena, Dave Duncan, i zbog mene zahvaliti svojim bijednim, nesretnim zvijezdama. Da nije bilo mene, krepao bi u jarku za godinu dana, možda i prije. Ali sa mnom ćeš živjeti skoro vječno.' Usta su joj se protegla samo na sekundu, protegla dok mi nisu dotakla obraz. I nekako sam uspio ne kriknuti." Dave ih je pogledao dubokim pogledom progonjena čovjeka. A onda se nasmiješio. Sam Peebles neće nikad zaboraviti nešto sablasno u tom smiješku; progonit će ga to u mislima do smrti. "Ali to je tako", rekao je. "Negdje, duboko u sebi, ja od toga časa nisam prestao vrištati." 7 "Volio bih da mogu reći da je ona na koncu izgubila vlast nada mnom, ali bi to bila laž. Slučaj je tako htio - ono što se zove viša sila. Morate shvatiti da sam godine 1960, već bio sasvim odsječen od grada. Sjećaš li se, Sam, kako sam rekao da sam nekoć i ja bio član Rotary Cluba? A mislim, u veljači 60. ti mi dečki ne bi dali ni da im čistim pisoare. Što se tiče Junction Cityja, ja sam bio samo još jedan nevaljalac koji je živio životom protuhe. Kad bi me ugledali, ljudi koje sam poznavao 204
  • 205. čitav život prelazili bi na drugu stranu ulice. U to sam doba bio pun krepčine kao brončani orao, ali me je cuga ipak nagrizala, a za ono što ne bi obavila cuga, pobrinula bi se Ardelia Lortz. Ne jednom sam se upitao hoće li mi se obratiti zbog onog što joj treba, ali nije nikada. Možda joj u tom pogledu nisam bio dobar... ali zapravo ne mislim da je to bilo zbog toga. Ne mislim da me je ona voljela - ne vjerujem da Ardelia može voljeti ikoga - ali zaista vjerujem da je bila usamljena. Mislim da je ona živjela, ako se to njezino postojanje uopće može nazvati životom, jako dugo, i da je..." Dave se prekinuo usred rečenice. Zavijeni su mu prsti nervozno zabubnjali po koljenima, a oči su mu ponovno potražile silos na horizontu, kao da u njemu traži nekakvu utjehu. "Kompanjoni, mislim da bi ta riječ nekako najbolje odgovarala. Ja vjerujem da ih je ona znala imati na neko vrijeme u svom dugom životu, ali vjerujem i da ga odavno nije imala kad je stigla u Junction City. Ne pitajte me što mi je to rekla, zbog čega to mislim, jer se ne sjećam. To se izgubilo, kao i toliko toga. Ali sam prilično siguran da je to istina. I ona me odabrala za taj posao. A siguran sam i da bih bio otišao s njom, da je nisu otkrili." "A tko ju je to otkrio, Dave?" upitala je Naomi, i nagnula se prema njemu. "Tko?" "Zamjenik šerifa John Power. U to je doba šerif okruga Homestead bio Norman Beeman, i Norm je najbolji meni poznati argument u potporu tvrdnje da šerife treba postavljati a ne birati. Taj su mu posao dali birači kad se 45. vratio u Junction City s torbom punom kolajni zarađenih za prodora 205
  • 206. Pattonove vojske u Njemačku. Bio je strašan kavgadžija, i to mu nitko ne može osporiti, ali kao okružni šerif nije vrijedio ni prdac u mećavi. On se sav svodio na smiješak širok i bijel i neviđen, i puna kola glupih sranja, kola široka dvije konjske guzice. I bio je, naravno, republikanac. U okrugu Homestead to je uvijek bilo najvažnije. Ja mislim da bi njega izabirali sve do današnjeg dana da ga u ljeto 1963. u Hughievoj brijačnici nije ubila kap. Toga se sjećam sasvim jasno; u to je doba Ardelia bila još malo otišla, a ja sam još malo došao k sebi. Iza Normanova su uspjeha stajale dvije tajne - hoću reći, osim tog silnog smiješka i recitiranja sranja. Kao prvo, bio je pošten. Koliko je meni poznato, nikad nije uzeo ni centa. Kao drugo, uvijek bi se znao pobrinuti da pod sobom ima bar jednog zamjenika koji zna brzo misliti i nema ambicija da se i sam natječe za glavnu ulogu. I s njima je uvijek igrao pošteno; kad bi svanuo dan da produže dalje ili gore, svaki bi dobio preporuku čvrstu kao stanac-kamen. Norm se brinuo za svoje. Vjerujem, ako biste malo pogledali, po Srednjem biste zapadu našli razbacano šest do osam šefova gradske i pukovnika državne policije koji su tu u Junction Cityju proveli dvije-tri godine, premećući govna za Normana Beemana. Ali ne i Johna Powera. On je mrtav. Ako mu pogledate u osmrtnicu, vidjet ćete da je umro od srčanog napada, iako još nije navršio ni tridesetu i nije imao nijednu od onih loših navika koje ljudima gdjekad prije vremena zaustave tik-takalo. A ja znam istinu - to što je ubilo Johna bilo je srčani napad koliko i ono što je ubilo Lavina. Njega je ubila ona." "Otkud to znaš?" upitao je Sam. "Znam to po tome što su tog posljednjeg dana u knjižnici trebala biti ubijena tri djeteta." 206
  • 207. Daveov je glas i dalje bio miran, ali je Sam osjetio kako u njemu onaj užas, s kojim je taj čovjek tako dugo živio, teče tik pod površinom poput niskonaponske struje. Uz pretpostavku da je samo pola od onoga što je Dave tog popodneva ispričao bilo istina, on je tih trideset godina morao preživjeti s užasima koji su nadilazili Samovu maštu. Nije onda čudo da je morao posegnuti za bocom, ne bi li bar najgore od njih zadržao na uzdi. "Ali dvoje jest umrlo - Patsy Harrigan i Tom Gibson. Treće je trebalo biti moja ulaznica u taj cirkus kojemu je Ardelia Lortz bila kolovođa. A to je treće dijete Ardelia željela najviše, zato što je ona na nju skretala reflektore baš kad je Ardelia najviše željela djelovati u tami. I to je treće trebalo biti moje, zato što to dijete nije više smjelo dolaziti u knjižnicu, a Ardelia nije bila sigurna može li joj prići. A to je treće zločesto dijete bila Tansy Power, kći zamjenika Powera." "Ne govoriš valjda o Tansy Ryan?" upitala je Naomi, a glas joj je bio skoro molećiv. "Da, baš o njoj. O Tansy Ryan iz pošte, Tansy Ryan koja nam dolazi na sastanke, Tansy Ryan koja je nekoć bila Tansy Power. Mnogi klinci koji su dolazili na Ardelijine pripovjedačke sate sad su u AA-u, Sarah - pa zaključi iz toga što te volja. A u ljeto 1960, malo mi je trebalo da ubijem Tansy Power... a to i nije ono najgore. A kako bih volio da jest." 8 207
  • 208. Naomi se na trenutak ispričala, no kad su se minute stale nizati, Sam je ustao i krenuo za njom. "Pusti je", rekao je Dave. "Ona je divna žena, Sam, ali joj treba malo vremena da se sredi. Trebalo bi i tebi kad bi otkrio da je član najvažnijega društva u tvom životu jednom skoro ubio tvoju najbolju prijateljicu. Neka se smiri. Vratit će se ona Sarah je jaka." I nakon nekoliko minuta, Sarah se doista i vratila. Umila je lice - kosa joj je na sljepočicama još bila mokra i zalizana - a u rukama je nosila poslužavnik s tri čaše ledenoga čaja. "Ah, sad napokon dolazimo na ono mučno, zar ne, milo?" rekao je Dave. Naomi je dala sve od sebe da mu uzvrati smiješak. "Jasno. Samo naprosto više nisam mogla izdržati." Sam je pomislio kako je njezino nastojanje bilo više nego dobro; pomislio je kako je bilo upravo uzvišeno. Pa ipak, led je govorio u čašama lomnim, lupetavim frazama. Sam je ponovno ustao i uzeo poslužavnik iz njezinih nesigurnih ruku. Ona ga je pogledala zahvalno. "No dobro", rekao je i sjeo. "Završi, Dave. Ispričaj to do kraja." 9 "Mnogo od toga što je ostalo jest ono što mi je ona ispričala", nastavio je Dave, "zato što tada više nisam ni mogao 208
  • 209. iz prve ruke vidjeti što se zbiva. Ardelia mi je, negdje koncem 59., rekla da se okanim knjižnice. Ako me vidi unutra, ona će me izbaciti, a ako se budem motao okolo, poslat će mi muriju. Rekla mi je da sam se sav otrcao, i ako se budem pojavljivao, da će početi priče. 'Priče o tebi i meni?' upitao sam. 'Ardelia, tko u to može povjerovati?' 'Nitko', odgovorila je ona. 'Ali me ne brinu priče o meni i tebi, kretenu.' 'Nego o čemu?' 'Priče o tebi i djeci', odgovorila je. I mislim da sam tada prvi put stvarno shvatio kako sam nisko pao. Otkako smo zajedno krenuli na sastanke AA-a, Sarah, vidjela si me jako nisko, ali nikad me nisi vidjela tako nisko. I to mi je drago. Preostala je, dakle, još samo njezina kuća. Bilo je to jedino mjesto na kojem smo se smjeli viđati, a smio sam dolaziti samo kad bi se već debelo spustila noć. Rekla mi je da cestom nikad ne idem dalje od Ordayjeve farme. Nakon nje bih morao prosjeći kroz polja. Rekla mi je da će doznati ako je u tome pokušam prevariti, i ja sam joj povjerovao - kad bi joj se te srebrne oči zacrvenile, Ardelia bi tada vidjela baš sve. Ja bih se obično pojavljivao negdje između jedanaest uveče i jedan u noći, ovisno o tome koliko bih pića morao popiti, i obično bih bio smrznut do kostiju. Ne bih vam znao ispričati puno o tim mjesecima, ali vam mogu reći da je godine 1959- i 1960, država Iowa proživjela vraški hladnu zimu. Bilo je mnogo noći za kojih bi se, vjerujem, u tim kukuruzištima trijezan čovjek smrznuo. 209
  • 210. Ipak, te noći o kojoj ću vam sada ispričati, nije bilo problema - tad je zacijelo već bio srpanj 1960., i bilo je vruće kao u stožerima pakla. Sjećam se kako je te noći izgledao Mjesec, dok je onako, podbuo i crven, visio nad poljima. I kao da su se svi psi u okrugu Homestead uzlajali na nj. Te noći, dok sam išao prema Ardelijinoj kući, činilo mi se da koračam pod suknjom ciklona. Taj je tjedan - a valjda i čitav mjesec - ona bila nekako usporena i pospana, ali ne i te večeri. Te je večeri bila sasvim budna, i sva izbezumljena od bijesa. Ne sjećam je se takve sve od one večeri kad joj je gospodin Lavin rekao da skine plakat s Crvenkapicom, jer da ga se djeca plaše. Ona isprva nije ni shvatila da sam došao. Samo je koračala prizemljem amo-tamo, gola kao od majke rođena - ako ju je ikad majka rodila - a glava joj je pala na stisnute šake. Bila je bijesna kao medvjed koga boli šupak. Kod kuće bi kosu obično nosila skupljenu na tjemenu, u usidjeličku pundžu, ali kad sam ušao kroz kuhinjska vrata kosa joj je bila raspuštena, i hodala je tako brzo da se vijorila za njom. Čuo sam je kao sitno pucketa, kao da je puna statičkog elektriciteta. Oči su joj bile crvene kao krv i blistale kao one svjetiljke što su ih nekoć stavljali kraj pruge kad bi je nešto zagradilo, i činilo se da joj iskaču iz lica. Tijelo joj je bilo nauljeno znojem, i unatoč svom groznom stanju, ipak sam joj njušio miris: zaudarala je kao uspaljena risica. Sjećam se uljastih kapi što su joj se kotrljale niz grudi i trbuh. Bokovi i bedra su joj se od toga presijavali. Bila je to jedna od onim mirnih, sparnih noći, kakve nas ovdje gdjekad snađu, kad zrak miriši nekako zeleno i sjedi ti na prsima kao hrpa staroga željeza, i kad ti se čini da sa svakim dahom udišeš i kukuruznu kosu. U takvim noćima želiš da zagrmi i zasijeva, i da se stušti pljusak, ali ga nikad nema. I želiš da bar zapuše malo vjetra, i to ne zato da te rashladi, nego zato da to glasanje 210
  • 211. kukuruza učini podnošljivijim... zvuk kukuruza što posvuda oko tebe izbija iz zemlje, a to je zvuk kao kad se artritični starac ujutro pokušava dići iz kreveta a da pritom ne probudi ženu. A onda sam opazio da nije samo bijesna, nego da se i boji netko joj je stvarno u kosti utjerao strah Božji. A i promjena se u njoj počela ubrzavati. To što joj se događalo, ubacilo ju je u višu brzinu. Nije, zapravo, izgledala starija, izgledala je kao da je manje ovdje. Kosa joj je postala nježnija, kao kosa maloga djeteta. Kroza nju si joj vidio skalp. A koža kao da je počela dobivati nekakvu svoju kožu - nekakvu finu, magličastu paučinu preko obraza, oko nosnica, u kutovima očiju, između prstiju. Gdje god je na koži bio nekakav nabor, tu bi se vidjelo najbolje. I kad bi koračala, malo bi zatreperila. Hoćete sad čuti nešto ludo? Kad je tih dana u grad stigao lunapark, nisam mogao ni prići štandovima s američkim sladoledom. Znate kako izgleda stroj koji ga pravi? Izgleda kao uštipak i vrti se i vrti, a onda se u nj zatakne papirni stožac, i onda se na nj namata ružičasti šećer? Eto, baš je tako počela izgledati Ardelia - kao omotana tim finim nitima predenog šećera. I mislim da mi je danas jasno što je to bilo. Činila je upravo ono što čine i gusjenice kad se spremaju na san. Počela je na sebe namatati čahuru. Neko sam vrijeme stajao tako u vratima, i gledao je kako ide amo-tamo. Dugo me vremena nije ni opazila. Bila je isuviše zaokupljena valjanjem po koprivama u koje je upala. Dvaput je prasnula šakom u zid i sasvim ga probila - kroz papir, žbuku i letvice. Zvuk je bio kao da se lome kosti, no njoj od toga nije bilo ništa, nije bilo ni krvi. Svaki put bi kriknula, ali ne od bola. Bilo je to glasanje nadrkane mačke... ali, kao što rekoh, ispod 211
  • 212. tog se bijesa slutio strah. A to što je kričala, bilo je ime šerifova zamjenika. ‘John Power!' vrisnula bi ona, i tras! ravno kroz zid prošla bi joj šaka. 'Proklet bio, Johne Poweru! Naučit ću ja tebe da mi se ne pleteš u posao! Želiš me gledati? Odlično! Ali ću te ja naučiti kako se to radi! Ja ću te to naučiti, bebo moja mala!' I onda bi nastavila koračati, i to skoro trkom, a bose su joj se noge spuštale tako silovito da se tresla čitava prokleta kuća. I dok je tako koračala, mrmljala bi sebi nešto u bradu. A onda bi joj se usna izvila, oči bi joj zasjale crvenije no ikad, i tras!i poletjela bi joj šaka, ravno kroza zid, i kroz rupu bi izletjelo malo prašine. 'John Power, da se nisi usudio!' zarežala bi. 'Da se nisi usudio stati mi na put!' Ali kad bi je samo pogledao u lice, shvatio bi da se itekako boji da će se usuditi. A da ste poznavali zamjenika Powera, znali biste i da je imala itekako razloga za zabrinutost. Bio je bistar, a bojao se nije ni vraga. Bio je dobar zamjenik i vrlo gadan ako ste ga kanili preći. Za svog četvrtog ili petog prolaska kroz kuću ušla je u kuhinjska vrata, i onda me najednom ugledala. Oči su joj sijevnule u moje, a usta su joj se počela protezati u trubu samo što su ovaj put bila sasvim pokrivena tim paučinastim, uzdušastim nitima - i ja sam pomislio da sam već mrtav. Ako joj već John Power ne može dopasti šaka, dobro ću joj umjesto njega doći i ja. Krenula je prema meni, i ja sam se samo, niz kuhinjska vrata, slio u lokvu. Ona je vidjela što se dogodilo i zastala. Iz očiju joj se izgubilo crveno svjetlo. I dok bi trepnuo, sasvim se promijenila. Pogledala me je i progovorila kao da sam došao na nekakav sjajni cocktail-party, a ne kao da sam joj u ponoć 212
  • 213. ušao u kuću i zatekao je kako gola juri po kući i probija rupe po zidovima. 'Davey!' veli ona. 'Kako mi je drago što si došao! Jesi za piće? Zapravo, za dva!' Željela me je ubiti - vidio sam joj to u očima - ali sam joj ja bio potreban, i to ne samo kao kompanjon. Trebala me je da ubijem Tansy Power. Znala je da bi se mogla pobrinuti za policajca, ali je željela da on prije smrti shvati da smo mu sredili i kćer. I za to sam joj ja bio potreban. 'Nemamo još puno vremena', rekla je. 'Poznaješ tog zamjenika Powera?' Odgovorio sam da bih ga morao poznavati. Pet-šest puta me je već hapsio zbog opijanja na javnome mjestu. 'Što ti se čini od njega?' pita me ona. 'Taj je tvrdokoran', velim ja. 'Pa mislim, jebite se ti i on!' Našto nisam odgovorio ništa. Činilo mi se pametnije. 'Taj je prokleti balvan došao danas popodne u knjižnicu i zatražio da vidi moje papire. I nije mi prestao postavljati pitanja. Htio je znati gdje sam bila prije dolaska u Junction City, gdje sam išla u školu, gdje sam odrasla. Trebao si samo vidjeti kako me je gledao, Davey - ali ću ga ja naučiti kako se gleda u damu mojega kova. Vidjet ćeš da hoću.' 'Nemoj se slučajno zabuniti', velim joj ja. 'Taj se ne boji ni crnoga vraga.' 213
  • 214. 'Da, ali se zato - boji mene. Samo što toga još nije svjestan', rekla je ona, no ja sam joj opet u očima uhvatio odbljesak straha. On je, shvaćate, odabrao najgori mogući trenutak za postavljanje pitanja - ona se već spremala za razdoblje promjene i sna, i to ju je donekle oslabilo." "Je li ti Ardelia rekla kako ju je uhvatio?" upitala je Naomi. "Pa to je očito", rekao je Sam. "To mu je rekla njegova kći." "Ne", odgovorio je Dave. "Ja je nisam pitao - nisam se ni usudio, dok je bila u takvom raspoloženju - ali ne mislim da je Tansy rekla tati. A ne vjerujem ni da je mogla - ili ne bar s puno riječi. Kad bi odlazila iz Dječje sobe, shvaćate, djeca bi zaboravila na sve što bi im ona ispričala... i što je s njima radila. I nije tu riječ bila samo o zaboravljanju - jer bi im ona u glavu stavila druga, lažna sjećanja, tako da bi odlazili kući veseli kao ptičice. Većina je roditelja smatrala da je Ardelia nešto najljepše što se ikad dogodilo Javnoj knjižnici Junction City. Ja mislim da je njen otac nanjušio što se zbiva prema onom što je ona maloj oduzela, i mislim da je zamjenik Power obavio mnoga istraživanja prije nego što je došao obići Ardeliju u knjižnici. Ne znam kakvu je to promjenu opazio kod Tansy, zato što djeca nisu bila ni blijeda ni beživotna, kao oni kojima u vampirskim filmovima sišu krv, a ni na vratovima im nije bilo tragova. Ali je ona ipak iz njih uzimala nešto, i John Power je to opazio ili osjetio." "Ali čak i ako je nešto vidio", upitao je Sam, "zašto je posumnjao na Ardeliju?" "Rekao sam vam da je imao oštar njuh. Vjerojatno je Tansy postavio nekoliko pitanja - ništa izravno, sve okolo kere, shvaćate što mislim - i odgovori što ih je dobio taman su 214
  • 215. dostajali da ga upute u pravom smjeru. Kad je tog dana došao u knjižnicu, on još ništa nije znao... ali je u nešto sumnjao. Dovoljno da Ardeliju istjera na čistac. Sjećam se od čega je najviše pobjesnila - i uplašila se - od toga kako ju je gledao. 'Naučit ću te kako da me gledaš', rekla je. I to bezbroj puta. A ja sam se pitao koliko je već vremena prošlo otkako ju je itko pogledao s pravom sumnjom... koliko je vremena prošlo otkako se itko našao na dometu njuha prave istine o njoj. Kladim se da je nije uplašio na samo jedan način. Kladim se da ju je natjerao da se upita nije li počela gubiti svoju vlast." "Možda je razgovarao i s drugom djecom", rekla je Naomi nesigurno. "Možda je usporedio priče i dobio odgovore koji se baš nisu slagali. Možda su je ona čak i vidjela svatko na svoj način. Onako kako ste je i Sam i ti vidjeli svaki na svoj način." "I to je moguće - sve je to moguće. No bez obzira što to bilo, to ju je toliko uplašilo da je odlučila ubrzati svoje planove. 'Sutra sam čitav dan u knjižnici', rekla mi je. 'A pobrinut ću se i da me vidi što više ljudi. Ali ti - ti ćeš, Davey, posjetiti kuću zamjenika Powera. Pa ćeš motriti i čekati sve dok ne vidiš da je mala sama - ne vjerujem da ćeš dugo čekati - a onda ćeš je oteti i odvesti u šumu. Čini s njom što te je volja, ali se pobrini da joj na kraju prerežeš grkljan. Prikolji je i ostavi negdje gdje će je sigurno naći. Hoću da taj jebivjetar zna prije nego što mu pođem u pohode.' Na ovo nisam mogao ništa odgovoriti. I vjerojatno je bilo bolje za mene da mi se zavezao jezik, jer sve što bih rekao ona bi shvatila krivo, pa mi otkinula glavu. Tako sam samo sjedio za kuhinjskim stolom s pićem u ruci, i zurio u nju, i ona je moju šutnju zacijelo shvatila kao suglasnost. 215
  • 216. Nakon toga smo pošli u spavaonicu. Bilo nam je to posljednji put. Sjećam se kako sam mislio da neću moći, da se preplašenom čovjeku ne može dignuti. Ali je bilo sve u redu, Bog neka mi oprosti. Ardelia je poznavala i tu magiju. I tako smo išli, i išli, i išli, i onda sam u jednom trenutku ili zaspao ili naprosto izgubio svijest. Prvo čega se sjećam, jest kako me bosim nogama tura iz kreveta, i kako me baca ravno u krpicu ranog jutarnjeg sunca. Bilo je šest i četvrt, želudac mi je bio kao kisela kupka, a glava mi je pulsirala kao desni natekle od granuloma. 'Vrijeme ti je da se prihvatiš posla', rekla mi je ona. 'Nemoj da te itko vidi kad se vraćaš u grad, Davey, i ne zaboravi što sam ti rekla. Otmi je još jutros. Odvuci je u šumu i sredi. I sakrij se do mraka. Ako te uhvate prije mraka, onda ti više ničim neću moći pomoći. Ali ako dođeš ovamo, onda si siguran. A ja ću se pobrinuti da sutra u knjižnici bude dvoje djece, usprkos tome što je zatvorena. A već sam ih i odabrala, dva najgora šmrkavca u gradu. Otići ćemo u knjižnicu zajedno... onda će doći i oni... a kada nas nađu i ostali blesavci, svi će misliti da smo svi mrtvi. Ali ti i ja, Davey, nećemo biti mrtvi; mi ćemo biti slobodni. Posaugat će foru, što veliš?' I onda je prasnula u smijeh. Sjedila je tako gola na krevetu, dok sam joj ja stenjao pod nogama, i bilo mi je mučno kao štakoru koji se nažderao otrova, a ona se smijala i smijala i smijala i smijala. I ubrzo potom, lice joj se opet počelo pretvarati u onu kukačku fizionomiju, i ono joj je ticalo virilo iz lica, skoro kao vikinški rog, a oči su joj se povukle u stranu. Osjetio sam kako mi se podižu crijeva, pa sam poletio iz kuće koliko me noge nose, i zbljuvao joj se u bršljan. A iza sebe sam čuo nju kako se smije... i smije... i smije. 216
  • 217. Baš sam na sebe kraj kuće stavljao odjeću, kad mi se ona obratila kroz prozor. Nisam je vidio, ali sam je čuo odlično. 'Ne ostavljaj me na cjedilu, Davey', rekla je. 'Ne ostavljaj me na cjedilu, ili ću te ubiti. I nećeš umrijeti brzo.' 'Neću te ostaviti, Ardelia', rekao sam, ali se nisam okrenuo da je vidim kako viri kroz prozor spavaonice. Znao sam da ne bih mogao podnijeti da je vidim makar još samo jednom. Došao sam do kraja snaga. Pa ipak... jedan je dio mene želio poći s njom, pa makar to značilo da najprije moram poludjeti, i najveći je dio mene vjerovao da će se baš tako i dogoditi. Ukoliko mi nije mislila podvaliti, ostaviti me i sve to meni uvaliti. To nisam mogao pred njom sakriti. Pred njom nisam mogao sakriti ništa. Krenuo sam kroz kukuruz prema Junction Cityju. Obično bi me te šetnje malo rastrijeznile, pa bih iznojio onaj najgori dio mamurluka. Ali taj dan ne. Dva puta sam morao stati i povratiti, ali sam drugi put pomislio da se neću više moći ni pomaknuti. Na koncu sam ipak krenuo, ali sam posvuda po kukuruzu, gdje sam kleknuo, vidio krv, a kad sam stigao u grad, glava me je boljela kao nikad, i sve sam vidio dvostruko. Mislio sam da mi je došao smrtni čas, ali ipak nisam mogao prestati misliti na ono što mi je rekla: Čini s njom što te je volja, ali se pobrini da joj na kraju prerežeš grkljan. Nisam joj želio učiniti nikakvo zlo, ali sam pomislio da ću na kraju ipak morati. Neću se moći oprijeti onome što je Ardelia od mene tražila... i onda je na meni vječno prokletstvo. A najgore će biti, pomislio sam, ako Ardelia ipak govori istinu, i ako poslije toga nastavim živjeti... živjeti skoro zauvijek s tim u glavi. 217
  • 218. U to doba su na kolodvoru bila i dva teretna perona, a i utovarna rampa sjeverno od drugog, no ona se nije mnogo koristila. Podvukao sam se pod nju i zaspao na dva sata. A kad sam se probudio, već sam se osjetio malo bolje. Znao sam da nema načina da spriječim ni sebe ni nju, pa sam se zaputio prema kući Johna Powera, da nađem malu i otmem je. Krenuo sam ravno kroz središte grada, ne gledajući nikoga, a kroz glavu mi se stalno motala samo jedna misao: 'Mogao bih to, nje radi, učiniti što brže - mogao bih učiniti bar to. Prebit ću joj šiju dok trepneš okom, i dijete neće ništa ni znati.'" Dave je ponovno izvadio rubac i obrisao čelo grdno uzdrhtalom rukom. "Stigao sam sve do svaštarnice. Danas je više nema, no u to je doba to bio zadnji lokal na O'Kane Streetu prije ponovnog ulaska u stambenu četvrt. Trebao sam preći još manje od četiri bloka, i razmišljao sam kako ću, kad dođem do Powerove kuće, ugledati Tansy u dvorištu. Bit će sama... a šuma nije daleko. Samo što sam tada pogledao u izlog svaštarnice, i od toga što sam ugledao sledio se na mjestu. Bila je to hrpa mrtve dječice, sa zapiljenim očima, isprepletenih ruku, iščašenih nogu. Tiho sam kriknuo i stavio ruke na usta. Čvrsto sam zatvorio oči. Kad sam ih ponovno otvorio, ugledao sam hrpu lutaka što ih je stara gospođa Seger pripremala za aranžman. Ona me opazila i mahnula mi lutkom - gubi se, stara pijanduro. Ali se ja nisam izgubio. Nastavio sam gledati u te lutke. Pokušao sam se uvjeriti da su to samo lutke; svakome je to bilo jasno. Ali kad bih čvrsto zatvorio oči i ponovno ih otvorio, preda mnom su ponovno bile lješine. Gospođa Seger je u izlog svog dućana slagala hrpu mrtvaca, a da to ni sama 218
  • 219. nije znala. Najednom mi je sinulo da mi to netko šalje poruku, i da ta poruka možda glasi da još nije prekasno, čak ni u tom času. Možda ne mogu spriječiti Ardeliju, no možda i mogu. No čak ako i ne mogu, možda mogu spriječiti da me sa sobom povuče u jamu. I tad sam se prvi put pomolio, Sarah. Pomolio se Bogu da mi dade snage. Nisam želio ubiti Tansy Power, ali nije bila riječ samo o tome - želio sam ih spasiti sve, ako samo uzmognem. Okrenuo sam se i krenuo prema stanici Texacoa, jednu ulicu dalje - tu je danas Piggly Wiggly. Usput sam zastao pa iz oluka izvadio nekoliko kamenčića. Pokraj stanice je bila telefonska kabina - i još danas je tu, kad malo promislim. Došao sam do nje i shvatio da nemam novčić. Zadnja mi je nada bio otvor za vraćanje novca. Opipao sam ga, i unutra našao cent. I od toga jutra, kad mi netko veli kako nema Boga, ja samo pomislim kako sam se osjećao tada, kad sam ugurao prste u otvor i našao novčić od deset centi. Pomislio sam da nazovem gospođu Power, no onda zaključio da će biti bolje da nazovem šerifov ured. Netko bi mogao prenijeti poruku Johnu Poweru, i ako je on sumnjičav kako to smatra Ardelia, onda bi mogao poduzeti prave korake. Zatvorio sam vrata govornice i potražio broj - bilo je to u onim danima kad si gdjekad, ako si imao sreće, u govornici još mogao naći imenik - i tada sam, prije nego što sam nazvao, stavio one kamenčiće u usta. Na telefon se javio sam John Power, i danas mislim da su baš zbog toga morali umrijeti i Patsy Harrigan i Tom Gibson... pa i sam John Power... i da zato nisu Ardeliju zaustavili na 219
  • 220. tome mjestu i u tom trenutku. Očekivao sam, shvaćate, telefonisticu - u to je doba to bila Hannah Verrill - pa da ću joj reći to što imam, a ona će to prenijeti zamjeniku. Umjesto toga sam začuo taj oštri glas, koji kao da je svakim tonom govorio nemoj me jebati. I taj je rekao: 'Šerifov ured, na telefonu zamjenik Power, što izvolite?' Zamalo sam progutao sve one kamenčiće, i nekoliko trenutaka nisam mogao prozboriti ni riječi. Onda je on rekao 'Prokleti klinci', a ja shvatio da se sprema spustiti slušalicu. 'Čekajte!' velim ja. Od onih kamenčića se činilo kao da govorim ustima punim vate. 'Ne prekidajte, zamjeniče!' 'Tko je to?' pita on. 'Nije važno', odvraćam ja. 'Odvedite kćer iz grada, ako vam je do nje stalo, i bez obzira što učinili, ne puštajte je blizu knjižnici. Jako je ozbiljno. Ona je u opasnosti.' I tada sam spustio slušalicu. Naprosto tako. Da se javila Hannah, mislim da bih rekao više. Rekao bih joj imena Tansyno, Tomovo, Patsyno... i Ardelijino. Ali me on uplašio činilo mi se, ako ostanem na vezi, da će progledati kroz žicu i vidjeti me na drugom kraju, kako stojim u govornici i smrdim kao vreća trulih bresaka. Ispljunuo sam kamenčiće na dlan i pohitao iz govornice. Njezina se moć nada mnom slomila - tim sam pozivom učinio bar toliko - ali sam bio sav u panici. Jeste li ikad vidjeli pticu što je uletjela u garažu, i sad samo leti okolo, i udara o zidove, isuviše poludjela da bi znala izaći? Tako je bilo i sa mnom. 220
  • 221. Najednom me više nisu brinuli ni Patsy Harrigan, ni Tom Gibson, pa čak ni Tansy Power. Osjećao sam da u mene gleda Ardelia, da ona zna što sam učinio, i da mi je za petama. Želio sam se sakriti - vraga, morao sam se sakriti. Krenuo sam Main Streetom, i dok sam došao do njegova kraja, već sam skoro trčao. Do tada mi se Ardelia već bila sasvim pomiješala u glavi s knjižničkim policajcem i mračnim čovjekom - onim koji je vozio parni valjak i auto s Glupim Gustavom. Očekivao sam da ću ih ugledati svo troje, kako zakreću u Main Street u Buicku mračnoga čovjeka, u potrazi za mnom. Izvukao sam se iz željezničkoga depoa i ponovno se zavukao pod utovarnu platformu. Skutrio sam se tako, sav se tresući i cvokoćući, čak sam i zaplakao malo, i čekao da se pojave i srede me. Stalno sam mislio na to kako ću podići pogled i ugledati njezino lice gdje podviruje pod betonsku ploču platforme, s očima crvenim i usijanim, s ustima što se pretvaraju u onaj rog. Otpuzao sam sve do kraja, i našao ondje, pod hrpom mrtvoga lišća i paučine, butelju vina. Bio sam je tu pohranio Bog zna kada i sasvim na nju zaboravio. Ispio sam vino u tri duga gutljaja. Onda sam počeo puzati prema izlazu tog prostora ispod platforme, ali sam na pola puta izgubio svijest. Kad sam se opet probudio, najprije sam pomislio da nije proteklo nimalo vremena, zato što su i svjetlo i sjene ostali kakvi su i bili. Samo što me više nije boljela glava, a želudac je urlao od gladi." "Prespavao si čitav dan?" pokušala je pogoditi Naomi. "Ne - nego skoro dva. U šerifov sam ured nazvao u ponedjeljak, oko deset ujutro. A kad sam izišao ispod utovarne platforme s praznom buteljom u ruci, već je bila srijeda, tek je prošlo sedam ujutro. Samo što to nije bio san, ili ne bar pravi. 221
  • 222. Ne smijete zaboraviti da ja nisam bio ni na kakvoj cjelodnevnoj ili cjelotjednoj pijanci. Bio sam mrtav pijan već skoro dvije godine, a ni to nije bilo sve - jer tu su još bili Ardelia, knjižnica, djeca, pripovjedački sat. Bile su to dvije godine na vrtuljku u paklu. Mislim da je onaj dio mozga koji je još želio živjeti i biti pri punoj svijesti, zaključio da mu preostaje samo to da za neko vrijeme izvuče čep i zatvori radnju. A kad sam se probudio, sve je već bilo gotovo. Još nisu bili pronašli tijela Patsy Harrigan i Toma Gibsona, ali je ipak sve već bilo gotovo. A ja sam to znao još prije nego što sam provirio glavu ispod utovarne platforme. U meni je bila nekakva šupljina, kao ona kesica što ti ostaje u desnima kad ti ispadne zub. Samo što je ta šupljina bila meni u glavi. I onda sam shvatio. Otišla je. Ardelia je otišla. Ispuzao sam ispod platforme i skoro se opet onesvijestio, ovaj put od gladi. Ugledao sam Briana Kellyja, koji je u to doba bio skladištar. On je na drugoj utovarnoj platformi brojao vreće ili što već je, i sve to označavao na formularu. Uspio sam nekako doći do njega. On me je ugledao, i na licu mu se pojavio izraz gađenja. Bilo je i dana kad smo se uzajamno častili pićem u Dominu - vozačkoj zalogajnici, Sam, koja je izgorjela mnogo prije tvog dolaska - no ti su dani već bili daleko za nama. On je sad pred sobom vidio samo prljavog, dronjavog pijanca s lišćem i blatom u kosi, pijanca što je zaudarao na mokraću i jeftinu cugu. 'Nosi se otale, rista, ili ću zvati policiju', veli mi on. Taj je dan za mene bio po nečemu prvi. Ima nešto u životu pijanca - stalno počinješ nešto novo. A ovo mi je bilo prvi put u životu da sam prosjačio novac. Upitao sam ga ima li četvrt 222
  • 223. dolara, da mogu naručiti šalicu kave i mrvu tosta u zalogajnici za cesti 23. Prekopao je po džepu pa izvadio nešto sitniša. Nije mi ga dao; samo ga je bacio prema meni. Morao sam kleknuti u šljaku i iskopati ga. Ne vjerujem da ga je bacio zato da me ponizi. Samo me nije htio ni dotaknuti. Što mu ne mogu zamjeriti. Kad je vidio da sam podigao novac, rekao mi je: 'Sad petama vjetra, rista. Ako te tu još samo jednom vidim, zvat ću muriju.' "To sigurno", odgovorio sam i otišao svojim putem. On nije čak ni shvatio s kim to ima posla, i zbog toga sam sretan. Na pola puta do zalogajnice, prošao sam kraj kutije s novinama, i unutra ugledao današnju Gazette. I tada sam shvatio da sam bio iskopčan ne jedan, nego čitava dva dana. Datum mi nije puno govorio - tad me kalendari nisu više uopće zanimali - ali sam znao da me Ardelia po zadnji put iscipelirala iz kreveta baš u ponedjeljak, i da sam tada i nazvao telefonom. A onda sam ugledao naslove. Prespavao sam, čini se, dan najvećih novosti u povijesti Junction Cityja. NASTAVLJA SE POTRAGA ZA NESTALOM DJECOM, pisalo je s jedne strane. Tu su bile i slike Toma Gibsona i Patsy Harrigan. Naslov je s druge strane glasio OKRUŽNI MRTVOZORNIK VELI: ZAMJENIK ŠERIFA UMRO OD SRČANOG NAPADA. Ispod njega je bila slika Johna Powera. Uzeo sam novine i ostavio deset centi na vrhu hrpe, kako se to činilo u ono doba dok su si ljudi još vjerovali. A onda sam sjeo, odmah tu, na rubnik, i pročitao oba članka. Onaj o djeci je 223
  • 224. bio kraći. Stvar je bila u tome što se zbog njih još nitko nije ozbiljno zabrinuo - za šerifa Beemana je to bio samo slučaj bijega. A izabrala je zaista prave, to da; to nisu bila djeca, nego vragovi, i ptice iz istoga jata. Stalno bi se nešto došaptavali. I živjeli su u istom bloku, a kružila je i priča da su prije tjedan dana zapali u grdnu nevolju, kad ih je mama Patsy Harrigan uhvatila kako puše u šupi. Gibsonov je mali na nekoj farmi u Nebraski imao nekakvog besprizornog strica, i Norm Beeman je bio prilično siguran da su krenuli baš onamo - već sam vam rekao da mu ministarstvo mozga nije baš radilo. Ali kako je i mogao znati? U jednom je ipak imao pravo - to nisu bila djeca kakva upadaju u bunare ili se utapaju u rijeci Proverbia. Ali sam zato ja znao gdje su ona, i znao sam da je Ardelia opet bila brža od sata. Znao sam da će ih svo troje naći zajedno, a to se istog dana i dogodilo. Spasio sam Tansy Power, i spasio sam sebe, ali to me baš i nije jako tješilo. Članak o zamjeniku Poweru bio je duži. I taj je bio već drugi o njemu, zato što su Powera našli u ponedjeljak podveče. O njegovoj smrti novine su javile već u utorak, ali ne i o njezinu uzroku. Našli su ga polegla na volan njegova policijskog automobila otprilike milju daleko od Odrayjeve farme. To mi je mjesto bilo dobro poznato, jer bih obično tu skretao s ceste i odlazio u kukuruz, na put Ardeliji. Mogao sam sasvim lijepo ispuniti sve praznine. John Power nije bio čovjek koji bi pustio da mu pod nogama raste trava, i on je zacijelo, čim sam spustio slušalicu u govornici kraj Texacove postaje, krenuo prema Ardelijinoj kući. Možda je prije toga nazvao i ženu, i rekao joj da ne pušta Tansy iz kuće 224
  • 225. sve dok joj se ne javi. Toga, naravno, nije bilo u novinama, ali se kladim da je učinio baš to. Kad je stigao tamo, ona je sigurno shvatila da sam je odao, i da je igra gotova. I zato ga je ubila. Ona... ona ga je smrtno zagrlila, isto onako kako je zagrlila gospodina Lavina. On je bio tvrdokoran, baš kako sam joj rekao, ali tvrdu koru ima i javor, pa ipak iz njega možeš iscijediti sok, samo ako klin zabiješ dovoljno duboko. A ja vjerujem da je ona svoj zabila baš pošteno. Kad je napokon umro, zacijelo ga je njegovim automobilom odvezla sve do mjesta gdje su ga našli. Iako se u to doba tom cestom - Garson Road - nije puno prolazilo, ipak je za tako nešto trebalo imati jaja ko šaka. Ali što joj je drugo i preostalo? Da nazove šerifov ured i kaže im da je John Power u razgovoru s njom dobio srčani udar? To bi onda pokrenulo čitavu hrpu pitanja, i to baš u času kad nije željela da tko o njoj razmišlja. A, znate, čak bi i Norm Beeman postao jako radoznao zašto se John Power tako vratolomno žurio da razgovara s gradskom knjižničarkom. I tako ga je odvezla Garson Roadom skoro sve do Ordayjeve farme, parkirala automobil u jarku, i onda se vratila kući onim putem kojim sam ja uvijek išao - kroz kukuruze." Dave je skrenuo pogled sa Sama na Naomi i onda ga opet vratio na nj. "I kladim se da znam što je učinila potom. Kladim se da je krenula u potragu za mnom. Ne mislim time reći da je uskočila u auto i počela se vozikati po Junction Cityju i gurati nos u sve moje uobičajene rupe; to nije ni morala. Koliko se puta za tih proteklih godina, 225
  • 226. čim bi me zatrebala, pojavljivala točno ondje gdje sam bio, ili bi mi poslala dijete s presavijenim pisamcem. I nije uopće bilo važno sjedim li na hrpi sanduka iza brijačnice ili pecam u Graylingovu potoku ili naprosto ležim pijan na teretnom kolodvoru, ona je uvijek znala gdje me može naći. To je bio jedan od njezinih talenata. Ali ne i taj zadnji put - taj put kad me je željela naći više nego ikad - a mislim da znam i zašto. Rekao sam vam da iza onog telefonskog poziva nisam zaspao, pa čak se ni onesvijestio; bilo je to više kao da sam pao u komu, ili umro. I kad je ona to nekakvo oko u glavi okrenula prema van, i potražila me, nije me mogla vidjeti. Ne znam koliko je puta tog dana i te noći to njezino oko prešlo preko mjesta na kojem sam ležao, a ne bih to ni volio znati. Znam samo da se tada ne bi pojavilo nikakvo dijete sa sfrkanim papirićem, da me je našla. Znam da bi se tada pojavila ona, i ne mogu ni zamisliti što bi mi sve radila zato što sam joj onako pomrsio planove. Ona bi me, međutim, da je imala više vremana, vjerojatno ipak našla, ali ga nije imala. Njezini su planovi već bili zaključeni, to je jedno. A onda je tu bilo i to ubrzavanje promjene. Dolazilo je doba njezina sna, i nije mogla rasipati vrijeme na traganje za mnom. A osim toga, zacijelo je znala da će joj se ukazati još jedna prilika, jednom u budućnosti. I sad joj se ukazuje." "Ovo nisam shvatio", rekao je Sam. "O, itekako jesi", odgovorio je Dave. "Tko je uzeo knjige koje su te uvalile u sav ovaj šmarn? Tko ih je bacio u stari papir, skupa s novinama? Ja. I misliš da ona to ne zna?" "Misliš da te još želi?" upitala je Naomi. 226
  • 227. "Da. Ali ne kao prije. Sad me samo želi ubiti." Okrenuo je glavu, a njegove su se bistre i tužne oči zagledale u Samove zjenice. "A sad želi tebe." Sam se nelagodno nasmijao. "Siguran sam da je prije trideset godina bila bomba", rekao je, "ali je to sad već dama u godinama. A i nije moj tip." "Mislim da me ipak nisi shvatio", rekao je Dave. "Ona se ne želi, Sam, s tobom pojebati; ona želi biti ti." 10 Nakon nekoliko trenutaka Sam je rekao: "Hej. Daj čekaj čas." "Dobro si me čuo, samo ti još nije kako treba doprlo do svijesti", odgovorio mu je Dave. Glas mu je bio strpljiv ali umoran; užasno umoran. "Daj da ti onda ispričam još nešto. Nakon što je Ardelia ubila Johna Powera, sklonila ga je dovoljno daleko da se ne nađe prva na udaru sumnje. A onda je produžila i tog popodneva otvorila knjižnicu kao i uvijek. Djelimice je to bilo i zato što krivac uvijek izgleda sumnjivije ako skrene iz uobičajene rutine, ali to nije čitava priča. Njezina je promjena baš bila u tijeku, i trebali su joj životi te djece. Nemoj me čak ni pitati zašto, jer ja to ne znam. Možda je to kao kod medvjeda, koji mora nabiti želudac prije nego što otplovi u zimski san. Siguran sam samo u to da se morala pobrinuti da se tog ponedjeljka popodne održi pripovjedački sat... a to je i učinila. 227
  • 228. U jednom trenutku tog pripovjedačkoga sata, dok su sva djeca sjedila oko nje u transu u koji ih je dovela, ona je rekla Tomu i Patsy neka u utorak ujutro dođu u knjižnicu, iako knjižnica ljeti utorkom i četvrtkom nije radila. Oni su došli, ona ih je sredila, i potom zaspala... zaspala tim snom koji izgleda sasvim kao smrt. I sad se pojavljuješ ti, Sam, nakon trideset godina. Ti me poznaješ, a Ardelia sa mnom još uvijek ima nesređenih računa, i to je onda početak... no ima tu i nešto mnogo bolje od toga. Jer ti znaš i za knjižničku policiju." "Ja zaista ne znam kako..." "Ne, ti zaista ne znaš kako to znaš, što je još i bolje. Zato što su takve tajne, tajne tako mračne da ih skrivamo i od samih sebe... za ljude poput Ardelije Lortz najbolje tajne. A osim toga, pogledaj i na svoje druge prednosti - mlad si, samac, i nemaš bliskih prijatelja. To je istina, zar ne?" "Rekao bih da jest, sve do današnjega dana", odgovorio je Sam nakon trenutka razmišljanja. "Rekao bih da su se svi dobri prijatelji, stečeni od dolaska u Junction City, već odselili. Ali tebe i Naomi smatram prijateljima. I to jako dobrim. Najboljim." Naomi je uzela Sama za ruku i nakratko je stisnula. "To mi je drago čuti", odgovorio je Dave, "ali to i nije važno, jer ona namjerava srediti i mene i Sarah. Što nas je više, veselije je društvo, kao što mi je rekla jednom zgodom. Da bi prošla kroz to svoje razdoblje promjena, ona mora ljudima oduzimati živote... a buđenje bi za nju isto moglo biti jedno od razdoblja promjene." "Hoćeš reći da ona kani na neki način zaposjesti Sama?" upitala je Naomi. 228
  • 229. "Ja mislim da ona hoće i malo više od toga. Mislim da ona kani uništiti u Samu to što ga čini Samom - mislim da ga ona misli očistiti iznutra onako kako djeca čiste tikve kad prave fenjer za Noć vještica, i da će ga potom odjenuti na sebe, onako kako na sebe stavljamo novu odjeću. A kad se to dogodi - ako se dogodi - on će nastaviti hodati svijetom kao čovjek koji se zove Sam Peebles, ali on više neće biti čovjek, ništa više nego što je Ardelia Lortz ikad bila žena. Postojalo je nešto neljudsko, nešto u njezinoj koži, i čini se da mi je to oduvijek bilo jasno. To je unutra... ali je zauvijek stranac. Odakle je Ardelia Lortz došla? Gdje je živjela prije nego se pojavila u Junction Cityju? Ja mislim, kad biste provjerili, da biste otkrili da je sve što je stavila u biografiju i predala gospodinu Lavinu, bila laž, i da to nitko u gradu ne zna. Ja mislim da je sudbinu Johna Powera zapečatila baš njegova radoznalost o tome. Ali ja ipak mislim da je nekoć postojala i prava Ardelia Lortz... u Pass Christianu, Mississippi... ili Harrisburgu, Pennsylvania... ili Portlandu, Maine... i da je to zaposjelo njezino tijelo i navuklo ga kao haljinu. I sad to ona želi učiniti ponovno. I ako dopustimo da se to dogodi, vjerujem da će se još tijekom ove godine, u nekom drugom gradu, San Franciscu, California... ili Butteu, Montana... ili Kingstoneu, Rhode Island... pojaviti čovjek zvan Sam Peebles. Ljudi će ga voljeti. Djeca napose... iako će ga se možda i pribojavati, i to zbog nečega što ne razumiju i o čemu se boje govoriti. I on će, dakako, biti knjižničar." 229
  • 230. Glava dvanaesta Zrakom do Des Moinesa 1 Sam je pogledao na ručni sat i zaprepastio se vidjevši da je već skoro tri popodne. Od ponoći ga je dijelilo još samo devet sati, a onda će se vratiti onaj visoki sa srebrenim očima. Ili Ardelia Lortz. Ili možda oboje i zajedno. "Što ti misliš, Dave, što bih trebao učiniti? Otići na groblje i pronaći Ardelijino tijelo i protjerati joj glogov kolac kroz srce?" "Dobra ideja, samo ako možeš", odgovorio je Dave, "jer je dama kremirana." "O", rekao je Sam. Zavalio se u stolicu pa uzdahnuo sitno i bespomoćno. Naomi ga je opet uhvatila za ruku. "U svakom slučaju, ništa nećeš učiniti na svoju ruku", rekla je odlučno. "Dave veli da ona ne misli srediti samo tebe, nego i sve nas, ali to zapravo i nije bitno. Prijatelji se poznaju u nevolji. To je bitno. Za što ih drugo i imaš?" Sam je podigao njezinu ruku na usne i poljubio je. "Hvala ti - ali ja ne znam što ti tu možeš učiniti. Ili ja. Ne čini mi se da se tu uopće išta dade učiniti. Jedino..." Pogledao je 230
  • 231. Davea s puno nade. "Jedino da pobjegnem?" Dave je odmahnuo glavom. "Ona - ili ono - vidi. To sam ti već rekao. Mislim da bi, ako kreneš, prije ponoći mogao stići skoro do Denvera, ako ljudski nagaziš na gas i ne naletiš na muriju, ali kad izađeš iz auta, pred tobom će biti Ardelia Lortz. Ili ćeš, dok budeš prelazio nekakvu mračnu milju, najednom otkriti da kraj tebe sjedi knjižnički policajac." Već od same pomisli - na bijelo lice i srebrene oči, osvijetljene tek zelenim odsjajem komandne ploče - Sam se stresao. "I onda - što?" "Ja mislim da vi oboje znate što najprije treba učiniti", rekao je Dave. Iskapio je do kraja svoj ledeni čaj pa spustio čašu na verandu. "Razmislite trenutak, pa ćete shvatiti." Svi su se trenutak zagledali prema silosu. U Samovoj je glavi bjesnila oluja totalne zbrke; u svemu je tome uspijevao pohvatati tek djeliće Daveove priče i glas knjižničkog policajca, s onim čudnim laganim šušljetanjem, glas koji je govorio: Ne služaju mi se tvoje glupe izzprike... Imaž vremena do ponošši. I onda... tada dolazim opet. I onda je zora najednom granula - ali na Naominu licu. "Pa naravno!" rekla je. "Kako sam glupa! Ali..." Postavila je Daveu jedno pitanje, a Samove su se oči razrogačile od razumijevanja. 231
  • 232. "Da, postoji jedno mjesto u Des Moinesu, koliko se sjećam", rekao je Dave. "Pell's. Ako nam išta može pomoći, onda su to oni. Sarah, zašto ih ne nazoveš?" 2 Kad je Naomi otišla, Sam je rekao: "Čak ako nam oni i mogu pomoći, ne vjerujem da možemo stići prije kraja radnog vremena. Pokušati bih, naravno, mogao..." "Nisam mislio da pođeš automobilom", rekao je Dave. "Ne - ti i Sarah morate poći do aerodroma u Proverbiji." Sam je zažmirkao. "Ja nisam znao da tako nešto uopće postoji." Dave se nasmiješio. "Pa mislim... možda sam malo pretjerao. Tamo je pola milje nabijene zemlje koju Stan Soames zove sletnom stazom. Stanova je dnevna soba ured Western Iowa Air Chartera. Razgovarajte s njim. On ima mali Navajo. On će vas odvesti do Des Moinesa i vratiti do osam, najkasnije devet sati." "A što ako Stana nema?" "Onda ćemo pokušati smisliti nešto drugo. Ali vjerujem da će biti. Stan od letenja više voli samo zemljoradnju, a u proljeće farmeri ne odlaze baš daleko. Vjerojatno će vam, ako do toga dođe, reći da vas ne može uzeti, jer da mora raditi u vrtu - reći će vam da ste se morali najaviti nekoliko dana unaprijed, da može pozvati onog Carterovog malog pa se izvrnuti na leđa. 232
  • 233. Ako vam to kaže, recite mu da vas šalje Dave Duncan, da veli da je došao čas da plati za bejzbol. Možete to zapamtiti?" "Da, ali što to znači?" "Što te briga", odgovorio je Dave. "On će vas primiti, i samo je to važno. A kad vas opet spusti na zemlju, ne dolazite više ovamo. Odvezite se ravno u grad." Sam je osjetio kako mu se u tijelo polako cijedi strava. "Do knjižnice." "Tako je." "Dave, ono što je Naomi rekla o prijateljstvu zaista je prekrasno - a možda je čak i istina - ali mislim da sad ja moram preuzeti loptu. Ni ti ni ona ne morate se uplitati u ovo. Ja sam jedini odgovoran što sam je ponovno razbudio..." Dave je ispružio ruku i sa zapanjujućom snagom stisnuo Samovo zapešće. "Ako zaista tako misliš, onda od svega što sam rekao nisi čuo ni riječi. Ti nisi odgovoran za ništa. Ja na duši nosim smrt i Johna Powera i dvoje male djece - a da i ne spominjemo užase što su ih prepatila bezbrojna druga - ali ni ja nisam odgovoran. Ne doista. Nisam ja odlučio da budem kompanjon Ardelije Lortz, baš kao što nisam odlučio ni da u tridesetoj postanem pijanac. I jedno se i drugo naprosto dogodilo. Ali sam joj stao na žulj, i ona će se vratiti po mene, Sam. A kad dođe, ako ne budem s tobom, najprije će doći do mene. I ja neću biti jedini koga će posjetiti. Sarah je imala pravo, Sam. Ona i ja ne moramo biti uz tebe samo zato da te zaštitimo; svo troje trebamo ostati zajedno da spasimo jedni druge. Sarah zna za 233
  • 234. Ardeliju, kako ti to nije jasno? Ako to Ardelia još ne zna, znat će kad se pojavi u ponoć. Ona kani iz Junction Cityja otići kao ti, Sam. Misliš li da će ostaviti na životu ikoga tko zna za njen novi identitet?" "Ali..." "Ali ništa", odgovorio je Dave. "Na kraju se sve svodi na zaista jednostavan izbor, izbor koji može shvatiti čak i takva stara pijandura kakva je Dave: ili ćemo kroz to proći zajedno, ili poginuti od njezine ruke." Nagnuo se prema Samu. "Ako želiš spasiti Sarah od Ardelije, Sam, zaboravi sve o heroizmu i počni se prisjećati tko je bio tvoj knjižnički policajac. Ti to moraš. Zato što ja ne vjerujem da se Ardelia može poslužiti bilo kime. U čitavoj toj priči postoji samo jedna podudarnost, no ona ubija: jednom si i ti imao svog knjižničkog policajca. I to sjećanje moraš dozvati u pamet." "Pokušao sam", odgovorio je Sam, ali je znao da laže. Zato što bi svaki put kad bi skrenuo misli prema (požži sa mnom, sine... ja sam polissajac) tom glasu, on bi se ustrašeno povukao. Osjetio bi tada okus crvenog sladića, koji nikad nije kušao, no uvijek ga je mrzio - i to je sve. "Moraš se potruditi", rekao je Dave, "ili se okaniti svake nade." Sam je duboko udahnuo, pa izdahnuo. Daveova mu je ruka dotakla šiju, pa je blago stisnula. 234
  • 235. "To je ključ ovoga", rekao je Dave. "A možda otkriješ i da je tu ključ svega što te mučilo u životu. I tvoje usamljenosti i tvoje melankolije." Sam ga je zaprepašteno pogledao. Dave se nasmiješio. "O, da", rekao je. "Ti si usamljen, i tužan, i zatvoren prema drugim ljudima. Ti pričaš sve u šesnaest, no što ti je na jeziku, nije ti i u srcu. Sve do danas ja sam za tebe bio samo Dronjavi Dave koji jednom mjesečno dolazi po novine, ali ljudi poput mene vide mnogo, Sam. I slični ljudi se prepoznaju." "Ključ svega", ponovio je Sam duboko zamišljen. Upitao se postoje li doista takva praktična rješenja, dakako izvan pučkih romana i filmova tjedna, redom napučenih Srčanim Psihijatrima i Izmučenim Pacijentima. "To je istina", nastavio je Dave uporno. "Takve stvari imaju silnu moć, Sam. Ne krivim te što to ne želiš istražiti. Ali ti to možeš, znaš, samo ako želiš. Sve je samo do tvoje odluke." "Može li se u AA-u naučiti još štogod, Dave?" On se nasmiješio. "Mislim, ovdje nas uče i tome", odgovorio je, "ali mislim da sam to znao oduvijek." Naomi je ponovno izišla na verandu. Smiješila se, a oči su joj se iskrile. "Zar nije silna?" upitao ga je Dave tiho. "Da", odgovorio je Sam. "Bogami jest." I najednom mu je kristalno jasno postalo dvoje: da se zaljubljuje, i da to Dave Duncan zna. 235
  • 236. 3 "Toliko je provjeravao da sam se već zabrinula", rekla je Naomi, "ali imamo sreću." "Odlično", odgovorio je Dave. "Onda vas dvoje idete do Stana Soamesa. Da li se knjižnica, Sarah, dok traje škola, još uvijek zatvara u osam?" "Da - sigurna sam da da." "Onda ću joj oko pet poći u pohode. A čekat ću vas otraga, oko servisnog ulaza, između osam i devet. Oko osam bi bilo bolje - i sigurnije. Za ime Božje, pokušajte ne zakasniti." "Kako ćemo ući?" upitao je Sam. "Ništa ne brinite, za to ću se ja pobrinuti. Samo put pod noge." "Možda bismo trebali nazvati tog Soamesa", rekao je Sam. "Da smo sigurni da je tu." Dave je odmahnuo glavom. "Ništa ne biste napravili. Stana je prije četiri godine ostavila žena, pobjegla s drugim - veli mu da se oženio za svoj posao, što je za ženu, koju uhvati ono žensko, uvijek dobra isprika za malo promjene. Djece nemaju. On je vani, u polju. Sad idite. Tratite vrijeme." Naomi se prignula do Davea i poljubila ga u obraz. "Hvala ti što si nam to ispričao", rekla mu je. 236
  • 237. "Drago mi je što jesam. Od toga se osjećam toliko bolje." Sam je već počeo pružati Daveu ruku, pa se predomislio. Prignuo se starcu i zagrlio ga. 4 Stan Soames je bio visok muškarac jakih kostiju, i sa srditim očima što su gorjele na blagome licu, čovjek koji je već dobio svoje ljetno crnilo, iako još nije istekao ni prvi mjesec kalendarskog proljeća. Sam i Naomi su ga našli u polju iza kuće, baš kako im je Dave bio rekao. Šezdeset metara sjeverno od Soamesova blatnjavoga kultivatora, što se vrtio u praznom hodu, Sam je ugledao nešto nalik na zemljanu cestu... ali s obzirom da se na jednom kraju toga nalazio mali avion pod ceradom, a na drugom se na zahrđalom jarbolu vijorila čarapa, pretpostavio je da je to jedino sletište Zračne luke Proverbia. "Neće ići", rekao je Soames. "Ovaj tjedan moram prekopati pedeset jutara, a sam sam ko prst. Trebali ste nazvati prije dvatri dana." "Velika je frka", rekla je Naomi. "Zaista, gospodine Soames." On je uzdahnuo i raširio ruke, kao da želi obuhvatiti čitavu farmu. "Hoćete čuti što je to velika frka?" upitao je. "To je ono što ova država radi ovakvim farmama i ovakvim ljudima. To je ubibožna nevolja. Vidite, ima jedan u Cedar Rapidsu koji bi mogao..." 237
  • 238. "Nemamo vremena da idemo u Cedar Rapids", rekao je Sam. "Dave nam je rekao da ćete vjerojatno reći..." "Dave?" Sad mu se Stan Soames okrenuo s više zanimanja no što ga je do sada pokazao. "Koji Dave?" "Duncan. Rekao mi je da vam kažem da je nastupio čas da mu se odužite za bejzbol." Soamesove su se obrve najednom stuštile. Šake su mu se stisnule, i Sam je na trenutak pomislio da će ga raspaliti. A onda se najednom nasmijao i zavrtio glavom. "Nakon toliko godina, Dave Duncan najednom iskače iz zida s priznanicom u ruci! Vrag neka ga nosi!" Krenuo je prema kultivatoru. Pritom je okrenuo glavu prema njima, i zaderao se kako bi nadglasao oduševljeno bučanje stroja. "Krenite prema avionu dok maknem ovo sranje! Pazite na blato kraj sletišta, da vam ne usrče posrane cipele!" Soames je ubacio kultivator u brzinu. Kraj tolike je buke bilo teško odrediti sa sigurnošću, no Samu se učinilo da se još smije. "Mislio sam da će taj stari jebivjetar otegnuti papke prije nego što s njim izravnam račune!" Progrmio je kraj njih na putu prema hambaru, a Sam i Naomi samo su se pogledali. "O čemu on to?" upitala je Naomi. 238
  • 239. "Nemam pojma - Dave mi nije htio reći." Ponudio joj je mišicu. "Gospo, mogu li vas povesti?" Ona ga je uhvatila pod ruku. "Zahvaljujem, gospodine." Učinili su sve što je bilo u njihovoj moći da zaobiđu blatnu mrlju o kojoj im je pričao Stan Soames, ali u tome baš nisu sasvim uspjeli. Naomi je noga upala do gležnja, a kad ju je povukla, blato joj je skinulo tenisicu. Sam se sagnuo, dohvatio je, pa uzeo Naomi u naručje. "Sam, nemoj!" uskliknula je ona, i od prepasti prasnula u smijeh. "Puknut će ti kičma!" "Ma što", odgovorio je on. "Baš si lagana." I bila je... a najednom mu je i glava postala kao da će poletjeti. Ponio ju je blagom uzbrdicom uzletišta sve do aviona i postavio je na noge. Naomine su ga oči odozdo promatrale s mirom i nekakvom luminoznom bistrinom. On se, i ne razmišljajući, pognuo i poljubio je. Trenutak potom, ona ga je obujmila oko vrata i uzvratila mu poljubac. Kad ju je ponovno pogledao, pomalo mu je ponestalo daha. Naomi se smiješila. "Ako hoćeš, možeš me zvati i Sarah", rekla je. Sam se nasmijao i poljubio je još jednom. 5 Voziti se u Navaju iza Stana Soamesa bilo je kao jahati na krkače nekome tko skače na pogo-skakalici. Skakali su i 239
  • 240. propadali u nemirnim plimama proljetnoga zraka, i Sam je u dva tri navrata pomislio da bi Ardeliju mogli nasaditi onako kako to čak ni ta čudna kreatura ne bi mogla predvidjeti - tako što će se rasprostrijeti po nekakvom iowanskom kukuruzištu. No Stana Soamesa sve to, očito, nije ni najmanje brinulo; on je, dok se Navajo drndao prema Des Moinesu, tulio, koliko ga je grlo nosilo, stare, već obradatile balade, poput "Slatke Sue" i "Pločnicima New Yorka". Naomi je bila kao hipnotizirana, dok je kroz prozor zurila u polja i kuće, zagradivši dlanovima oči da zakloni odsjaj. Naposljetku ju je Sam potapšao po ramenu. "Ponašaš se kao da si prvi put u zraku!" viknuo je nadglasavajući komarački zuj motora. Ona se kratko okrenula prema njemu i široko se nasmiješila kao ushićena školarka. "I jesam!" rekla je, pa se smjesta opet okrenula krajoliku. "O, kvragu", rekao je Sam, pa pritegao pojas, zato što je avion krenuo u još jedan orijaški, jelenji skok. 6 Kad je Navajo doskakutao s neba i sletio na okružni aerodrom u Des Moinesu, bilo je već četiri i dvadeset. Soames je odrulao do civilnog terminala, zaustavio motor i otvorio vrata. Sama je pomalo razveslio ubod ljubomore što ga je osjetio kad je Soames obujmio Naomi oko struka da joj pomogne sići. 240
  • 241. "Hvala!" dahnula je ona. Obrazi su joj jarko pocrvenjeli, a oči su joj plesale. "Bilo je prekrasno!" Soames se nasmiješio, i najednom mu je bilo četrdeset, a ne šezdeset godina. "I ja sam to uvijek volio", odgovorio je, "i to je sto gradi bolje od tuckanja bubrega čitavo popodne na kultivatoru... To moram priznati." Prenio je pogled s Naomi na Sama. "Možete li mi reći u čemu je ta velika nevolja? Možda bih vam mogao pomoći - Daveu ipak dugujem nešto više od skoka preko lokve, od Proverbije do Des Moinesa i natrag." "Moramo u grad", rekao je Sam. "Do trgovine zvane Pellova knjižara. Tu nas čekaju dvije knjige." Stan Soames ih je pogledao razrogačenim očima. "Kako molim?" "Pellova..." "Znam za Pellovu knjižaru", odgovorio je Soames. "Nove knjige sprijeda, stare knjige straga. Najbolji izbor na čitavom Srednjem zapadu, piše u reklamama. Ali bih nešto želio razjasniti: Otrgli ste me od mog vrta i natjerali me da letim preko čitave države, samo zbog dvije knjige?" "Ali te su knjige jako važne, gospodine Soames", rekla je Naomi. Dotakla mu je žuljevitu ruku. "U ovom času, one su mi najvažnija stvar u životu... ili Samovu." "I Daveovu", rekao je Sam. 241
  • 242. "Ako biste mi rekli što se to zapravo zbiva", upitao je Soames, "da li bih ja to mogao shvatiti?" "Ne", odgovorio je Sam. "Ne", suglasila se Naomi, i škrto se nasmiješila. Soames je duboko izdahnuo kroz široke nosnice i zabio ruke u džepove hlača. "No dobro, nije ni važno. Ovo sam Daveu dugovao deset godina, a bilo je i trenutaka kad mi je baš teško sjedilo na duši." Onda se razvedrio. "A morao sam i povesti lijepu mladu damu na prvi let avionom. A jedino što je ljepše od cure nakon prvog leta jest cura nakon prvog...!" Naglo je ušutio i zastrugao nogama po asfaltu. Naomi je diskretno pogledala prema obzoru. U tom se trenutku kraj njih dovezao kamion s gorivom. Soames mu je brzo prišao i zadubio se u razgovor s vozačem. A Sam je rekao: "Na našeg si neustrašivog pilota ostavila zaista jak dojam." "Možda i jesam", odgovorila je ona. "Ali, kad smo već kod toga, Sam, osjećam se prekrasno. Nije li to ludo?" Pomilovao ju je po odbjeglom uvojku i vratio joj ga za uho. "Bio je to ludi dan. Najluđi dan u životu." Ali se iz njega tad javio neki unutrašnji glas - doplutao je iz onih dubina gdje su se još pomicala golema tijela - i rekao mu da to i nije sasvim istina. Bio je u njegovu životu i još jedan, ništa manje ludi dan. Dapače luđi. Dan Crne Strijele i crvenog sladića. 242
  • 243. I tad se u njemu ponovno počela dizati ona čudna, prigušena strava, i on je pred tim glasom zatvorio uši. Ako želiš spasiti Sarah od Ardelije, Sam, zaboravi sve o heroizmu i počni se prisjećati tko je bio tvoj knjižnički policajac. Neću! Ne mogu! Ne... ne smijem! Moraš vratiti tu uspomenu. Ne smijem! To se ne smije! Moraš se potruditi, inače nema nade. "A sad stvarno moram kući", promrmljao je Sam Peebles. Naomi, koja je odšetala da pogleda zakrilca na Navajou, čula ga je i vratila se. "Nešto si rekao?" "Ništa. Nije važno." "Sav si problijedio." "Malo sam napet", odgovorio je nervozno. Stan Soames se vratio. Pokazao je palcem na vozača kamiona s gorivom. "Dawson kaže da mi može posuditi auto. Ja ću vas odvesti u grad." "Mogli bismo nazvati taksi..." počeo je Sam. Naomi je odmahnula glavom. "Za to više nemamo vremena", rekla je. "Baš vam hvala, gospodine Soames." "O, vraga", odgovorio je Soames i bljesnuo dječačkim smiješkom. "Od sada pa nadalje, zovite me Stan. Idemo. 243
  • 244. Dawson veli da nam se iz Colorada valja niski tlak. Volio bih se u Junction City vratiti prije kiše." 7 Pellova je knjižara bila velika građevina, upravo hangar, smješten na rubu poslovnoga kvarta u Des Moinesu - prava antiteza filijalne knjižare uklopljene među druge trgovine. Naomi je priupitala za Mikea. Uputili su je prema pultu informacija, kiosku nalik na carinsku kućicu što je stajao između odjela na kojem su se prodavale nove knjige, i mnogo većeg, na kojem su bile stare. "Ja sam Naomi Higgins. Već sam s vama razgovarala preko telefona?" "O, da", odgovorio je Mike. Prekopao je po pretrpanoj polici pa izvadio dvije knjige. Jedna je bila Najdraže pjesme američkog naroda; druga je bila Priručnik za govornike, uredio Kent Adelman. Sama Peeblesa još nikad nije toliko razveselio pogled na knjige, i jedva je svladao želju da mu ih istrgne iz ruku i pritisne na prsa. "S Najdražim je pjesmama bilo lako", rekao je Mike, "ali je Priručnik za govornike rasprodan. Rekao bih da je Pell's jedina knjižara odavde do Denvera u kojoj se može dobiti tako uščuvan primjerak... osim, naravno, u knjižnici." "Meni su obadvije prekrasne", rekao je Sam s dubokim čuvstvom. "To je dar?" "U neku ruku." 244
  • 245. "Onda vam je, ako želite, mogu i umotati; začas je gotovo." "Hvala, ne treba", rekla je Naomi. Ukupna je cijena knjiga bila dvadest dva dolara i pedeset sedam centi. "Ne mogu vjerovati", rekao je Sam kad su izišli iz dućana i krenuli prema mjestu gdje je Stan Soames parkirao posuđeni automobil. Čvrsto je stiskao vrećicu u ruci. "Ne mogu vjerovati da je sve to tako jednostavno... da treba samo vratiti knjige." "Ništa ne brini", odgovorila je Naomi. "Neće biti." 8 Dok su se vraćali prema zračnoj luci, Sam je zamolio Stana Soamesa da mu, ako želi, ispriča priču o Daveu i bejzbolu. "Ako je to nešto privatno, onda ništa. Čisto me zanima." Soames je bacio pogled na vrećicu koju je Sam držao u krilu. "I mene pomalo zanima što će vam te knjige", odgovorio je. "Hajde da se pogodimo. To s bejzbolom se dogodilo prije deset godina. Ispričat ću vam što je to bilo ako vi meni za deset godina ispričate sve o tim knjigama." "Dogovoreno", rekla je Naomi sa stražnjeg sjedala, i potom dodala ono što je pomislio i Sam. "Ako nas još bude na svijetu, naravno." Soames se nasmijao. 245
  • 246. "Aha... Tu mogućnost nikad ne treba isključiti, zar ne?" Sam je kimnuo glavom. "Zlo se uvijek znade dogoditi." "Bome da. Jedno se od njih dogodilo mom jedincu još 1980. Doktori su rekli da je leukemija, i bilo je to baš ono što ste kazali - jedno od onih zala koja se uvijek znadu dogoditi." "Baš mi je žao", rekla je Naomi. "Hvala. Svako malo pomislim da je s tim gotovo, kad mi misao dođe iz slijepoga ugla i pras, sve ponovno. Mislim da nekim stvarima treba puno vremena da izvjetre, a druge ne izvjetre nikada." A druge ne izvjetre nikada. Požži sa mnom, sine... ja sam polissajac. A sad zbilja moram kući... Je li kazna plaćena? Sam je drhtavom rukom dotakao kut usana. "Miloga ti vraga, Davea sam poznavao čitavu vječnost prije nego što se to dogodilo", rekao je Stan Soames. Prošli su kraj natpisa na kojem je pisalo da su do aerodroma još tri milje. "Skupa smo odrasli, skupa išli u školu, skupa potjerali kera. Samo što sam ja svoga tjerao pa se umorio, a on je svog nastavio tjerati do današnjega dana." Soames je zavrtio glavom. "No trijezan ili pijan, mnogo boljih od njega nisam sreo. Ali je ispalo tako da je on bio više pijan nego trijezan, i tako smo izgubili vezu. Čini se da mu je koncem šezdesetih bilo najgore. Tada je bio pijan stvarno bez odmora i predaha. Nakon toga je 246
  • 247. počeo ići na AA-a, i kao da mu je od toga postalo malo bolje... ali taj kad bi se nalio, nalio bi se do srži. Ja sam se godine 68. i oženio, i htio sam ga zamoliti da mi bude kum, ali se nisam usudio. Slučaj je htio da baš taj put bude trijezan - samo taj put - ali se čovjek u to nije mogao i pouzdati." "Znam što mislite", rekla je Naomi tiho. Stan Soames se nasmijao. "Vraga, ja u to baš ne vjerujem - takvo slatko curče ne može ni zamisliti u kakvu se bijedu može uvaliti neumorni ispičutura - ali mi vjerujte na riječ. Da sam zamolio Davea da stoji kraj mene na vjenčanju, Laura bi - moja bivša - prosrala cigle. Ali je Dave ipak došao, a nakon što nam se 1970. rodio mali Joe, viđao sam ga češće. Tih godina, kad se pokušavao izvući iz boce, Dave je jako volio svu djecu. A Joey je od svega na svijetu najviše volio bejzbol. Načisto šiznuo za njim - skupljao je albume za uljepljivanje, kupone iz žvakalica... čak me je klistirao neka nabavim satelitsku antenu da može pratiti sve utakmice Royalsa - za njih je navijao - a i Cubsa, na WGN-u u Chicagu. Kad je imao osam godina, već je znao prosjeke svih Royalsovih početnika, i pogotke i promašaje skoro svakog prokletog bacača u Američkoj ligi. Tričetiri puta smo ga Dave i ja odveli i na utakmicu. Bilo je to kao da smo ga poveli na turistički obilazak nebesa. Dave ga je dva puta odveo i sam, dok sam ja bio na poslu. Laura se na to frnjila - rekla je da će se vratiti pijan kao zvijer, da će malog ostaviti tamo, da luta ulicama Kansas Cityja, ili da sjedi u policijskoj postaji, čekajući da netko dođe po njega. Ali se 247
  • 248. nikad nije dogodilo ništa tome ni slično. Koliko je meni poznato, dok je bio s Joeyem, Dave nikad nije popio ni kapi. Kad je Joe dobio leukemiju, za njega je najgore bilo što su mu doktori rekli da te godine neće moći na utakmice sve do lipnja, a možda ni uopće. I to mu je na dušu palo teže nego to što ima rak. Kad ga je Dave došao posjetiti, Joe se zbog toga rasplakao. Dave ga je zagrlio i rekao: 'Ako ne možeš na utakmice, Joey, ništa zato; ja ću Royalse dovesti tebi.' Joe je samo podigao oči i veli: 'Misliš žive, striče Dave?' Baš tako ga je zvao - striče Dave. 'To ne mogu', odgovorio je Dave, 'ali mogu nešto što ti se svodi na isto.'" Soames se dovezao do vrata civilnoga aerodroma i zatrubio. Vrata su zakloparala na tračnicama i on se odvezao do parkiranog Navaja. Isključio je motor i na trenutak ostao sjediti za volanom, zagledan u ruke. "Oduvijek sam znao da ta protuha ima talenta", rekao je naposljetku. "Ali nisam znao kako to što radi može raditi tako prokleto brzo. Ali mogu si misliti da je morao raditi i danju i noću, jer je to napravio za deset dana - i ta je gamad bila tako dobra. Ali on je znao da mora požuriti. Doktori su meni i Lauri rekli istinu, a ja sam je rekao Daveu. Joe baš nije imao puno izgleda da će se izvući. Ono što nije valjalo u njemu prekasno su uhvatili za rep. I to mu je divljalo u krvi kao stepski požar. 248
  • 249. Nekih deset dana nakon što je to obećao, Dave stiže u bolnicu, u sobu mog malog, s dvije papirne vrećice u rukama. Što ti je to unutra, striče Dave?' pita Joe i uspravlja se u postelji. A čitav je dan bio sav nikakav - najviše, mislim, zato što je počeo gubiti kosu; a u te dane, ako dečko nije imao kosu do ramena, onda i nije bio pravi - ali kad je Dave ušao, odmah se razvedrio. 'Royalsi, naravno', odgovara mu Dave. 'Zar ti nisam rekao?' Potom je spustio vrećice na krevet pa ih istresao. I nikad, nikad, nikad, u čitavom životu, nećete na dječačkom licu vidjeti takav izraz. Zablistalo je kao božićno drvce... i... i... u govna, ne znam..." Glas Stana Soamesa postajao je sve teži. A sad se nagnuo na volan Dawsonova Buicka tako silno da je zatrubio. Onda je iz stražnjeg džepa izvukao veliki rubac, pa obrisao oči i u nj ispuhao nos. I Naomi se nagnula. Prislonila mu je ruku na obraz. "Ako je to za vas preteško, gospodine Soames..." "Ne", odgovorio je on i škrto se nasmiješio. Sam je opazio kako suza, koju je Stan Soames mimoišao, teče niz obraz svojim iskričavim, neopaženim kursom na kasnom popodnevnom suncu. "Samo mi ga to vraća pred oči. Onakvog kakav je bio. To boli, gospođice, ali je i lijepo. Ta su se dva osjećaja sasvim pomiješala." "Shvaćam vas", odgovorila je ona. "Kad je Dave iskrenuo te vrećice, iz njih su se isule bejzbolske lopte - preko dva tuceta njih. Ali to nisu bile samo lopte, zato što je na svakoj od njih bilo naslikano lice, a svako je 249
  • 250. od njih bilo lice jednoga od igrača bejzbolske momčadi Kansas City Royalsa, sastav iz 1980. I nisu to bile, kako ih ono zovu, karikature. Bili su naslikani onako kako ih je Norman Rockwell slikao na ovitcima Saturday Evening Posta. Ja sam već i prije vidio njegove radove - prije nego što se propio bez svake mjere i konca - i svi su bili dobri, ali ništa ni sluga ovom. Bili su tu Willie Aikens i Frank White i U. L. Washington i George Brett... Willie Wilson i Amos Otis... Dan Quinsberry, koji je gledao oštro kao revolveraš u starom vesternu... Paul Splittorff i Ken Brett... Ne sjećam se svih imena, no bili su svi po vražjem spisku, skupa s Jimom Freyem, trenerom. A nakon što ih je dovršio, i prije nego što ih je dao mom malom, sve ih je odnio u Kansas City, i tu su mu se potpisali svi igrači osim jednog. A taj jedan je bio Darrell Porter, hvatač. A njega nije bilo jer je imao gripu, no i on je obećao da će potpisati loptu sa svojim licem čim bude mogao. Što je i učinio." "Auh", rekao je Sam tiho. "A sve je to bilo Daveovo djelo - djelo čovjeka kome su se svi u gradu smijali i zvali ga Dronjavi Dave. Velim vam, ponekad kad čujem ljude kako to kažu, i kad se sjetim što je učinio za Joea kad je Joey umirao od leukemije, dođe mi da..." Soames nije dovršio, ali su mu se na širokim bedrima stegnule šake. A Sam - koji ga je i sam, sve do danas, zvao tim imenom, i skupa se s Craigom Jonesom i Frankom Stephensom smijao starom pijancu s kolicima punim novina - najednom je osjetio kako mu se u obraze uspinje tupa i postidna toplina. "Pa to je bilo prekrasno, zar ne?" upitala je Naomi i ponovno Stanu Soamesu dotakla obraz. Plakala je. 250
  • 251. "Trebali ste mu vidjeti lice", rekao je Soames sanjivo. "Ne biste mi vjerovali kako je izgledao, dok je sjedio tako u krevetu i gledao u sva ta lica s klupskim bejzbolskim kapama na okruglim glavama. Ja to ne mogu opisati, ali to nikad neću zaboraviti. Trebali ste mu vidjeti lice. Joeu je pod kraj već bilo jako slabo, ali nikad toliko da ne bi na TV-u gledao Royalse - ili ih je slušao na radiju - a te su mu lopte bile posvuda po sobi. Prozorska je daska uz krevet, međutim, bila posebno mjesto. Tu bi poredao devetoricu koja bi igrala utakmicu, onda bi ga Joe skinuo s prozorske daske i na njegovo mjesto stavio rezervnog. A kad bi koji udarao, Joe bi u ruke uzeo tu lopticu. I tako..." Stan Soames je naglo prekinuo i sakrio lice u rubac. Prsa su mu se dvaput protresla, i Sam je vidio kako mu se vrat zgrčio u jecaju. A onda je opet obrisao oči, pa hitro zgurao maramicu u stražnji džep. "I tako sad znate zašto sam vas danas odvezao u Des Moines, i zašto bih vas, da je trebalo, po te dvije knjige odvezao i do New Yorka. To vas nisam častio ja, nego Dave. On je sasvim poseban čovjek." "A možda ste i vi", rekao je Sam. Soames mu je uputio smiješak - čudan, mangupski smiješak - pa otvorio vrata Dawsonova Buicka. "Pa mislim, hvala vam", rekao je. "Hvala vam od sveg srca. A sad mislim da bismo morali pistu pod noge, ako želimo prestići kišu. I na zaboravite na knjige, gospođice Higgins." 251
  • 252. "I neću", rekla je Naomi, dok je izlazila čvrsto stežući smotani vrh vrećice. "Vjerujte mi da neću." 252
  • 253. Glava trinaesta Knjižnički policajac (II) 1 Dvadeset minuta pošto su poletjeli iz Des Moinesa, Naomi se otrgla od pogleda - pratila je zbivanja na cesti 79 i uživala u prizoru, automobilima-igračkama što su njome jurili - pa se okrenula Samu. To što je ugledala jako ju je uplašilo. On je zaspao s glavom naslonjenom na prozor, no na licu mu nije bilo spokoja; izgledao je poput čovjeka koji trpi nekakav dubok i tajan bol. Ispod spuštenih su mu se vjeđa polako cijedile suze i slijevale se niz lice. Nagnula se prema njemu da ga prodrma i razbudi, i onda začula drhtav dječački glasić: "Nešto nije u redu, gospodine?" Navajo je poletio poput strelice u oblake što su se sada skupljali iznad zapadne Iowe i zaskakutao, ali je to Naomi jedva i opazila. Ruka joj je na trenutak zastala tik nad Samovim ramenom, pa se povukla. Tko je bio TVOJ knjižnički policajac, Sam? Bio on tko bio, pomislila je Naomi, sad ga je, vjerujem, ponovno našao, I vjerujem da je sada s njim. Žao mi je, Sam... ali te ne smijem 253
  • 254. probuditi. Ne sada. Jer si sada tamo gdje trebaš biti... gdje moraš biti. Jako mi je žao, no nastavi sanjati. I kad se probudiš, nemoj zaboraviti što si to sanjao. Nemoj zaboraviti. Nemoj zaboraviti. 2 U svom snu, Sam Peebles je gledao kako Crvenkapica kreće iz slastičarne s prekrivenom košaricom prebačenom preko ruke; krenula je prema bakinoj kućici, gdje ju je čekao vuk da je pojede od peta naviše. Na kraju će je skalpirati i dugom joj drvenom žlicom iz glave pojesti mozak. Samo što ništa od toga nije bilo na svome mjestu, zato što je Crvenkapica u njegovu snu bila dječak, a slasticama je bila dvojna katnica u St. Louisu, gdje je živio s majkom nakon što je tata umro, i što u pokrivenoj košarici nije bilo hrane. U košarici je bila knjiga, Crna Strijela od Roberta Louisa Stevensona, i on ju je pročitao do zadnje riječi, i samo što nije išao prema bakinoj kućici, nego prema Podružnici Briggs Avenue Javne knjižnice St. Louis, i što je morao požuriti zato što je s povratkom knjige zakasnio već četiri dana. Bio je to san u kojem je promatrao samoga sebe. I gledao je Bjelokapca Sama kako na uglu Dunbar Streeta i Johnstown Avenue čeka da se promijeni svjetlo na semaforu. Gledao ga je kako skakuće preko ulice s knjigom u ruci... košarice više nije bilo. Gledao je kako Bjelokapac Sam ulazi u Dunbar Street News, i onda je već bio unutra, i njušio stare pomiješane mirise kamfora, slatkiša, duhana za lule, i gledao kako Bjelokapac Sam prilazi pultu s paketićem od deset 254
  • 255. komada ušećerenog crvenog sladića Bull's Eye - njemu najdraže marke. Gledao je kako dječačić pažljivo vadi dolarsku novčanicu koju mu je mati gurnula u džepić u koricama Crne Strijele. Gledao je kako prodavač uzima dolar i vraća devedeset pet centi... više no dovoljno da plati zakasninu. Gledao je kako Bjelokapac Sam izlazi i zastaje vani na ulici koliko mu je trebalo da stavi sitniš u džep i zubima otvori paketić sladića. Gledao je kako Bjelokapac Sam nastavlja svojim putem - sad već samo tri ulice daleko od knjižnice - i kako u hodu žvače duge crvene bičeve slatkiša. Pokušao je vrisnuti na dječaka. Pazi! Pazi! Vuk te čeka, dječačiću! Čuvaj se vuka! Čuvaj se vuka! Ali dječak je nastavio hodati i jesti crveni sladić; sad je već bio u Briggs Avenue i knjižnica, velika gomila crvene opeke, već se dizala pred njim. I u tom se trenutku Sam - onaj veliki, u avionu - pokušao istrgnuti iz sna. Osjetio da se tik izvan tog njegovog paklenskoga jajeta snoviđenja nalaze Naomi i Stan Soames i svijet stvarnih stvari. Čuo je brujanje Navajova motora kroz zvukove sna: prometa na Briggs Avenue, prodorni brrrinnng!brrrinnng! dječjega bicikla, ptice što su se rječkale u bogatom lišću ljetnih brijestova. Zatvorio je usnule oči i osjetio silovitu čežnju za tim svijetom izvan ljuske, svijetom stvarnih stvari. I više od toga: osjećao je da ga može dosegnuti, da bi udarcima mogao probiti ljusku... Ne, rekao je Dave. Ne, Sam, ne čini to. Ne smiješ to učiniti. Ako želiš spasiti Sarah od Ardelije, ne misli više o bijegu iz tog sna. U čitavoj toj priči postoji samo jedna podudarnost, no ta 255
  • 256. podudarnost ubija: jednom si i TI imao svog knjižničkog policajca. I ta ti se uspomena mora vratiti. Ne želim to vidjeti. Ne želim znati. I jednom je bilo previše ružno. Ništa nije tako ružno, Sam, kao ono što te čeka. Ništa. Otvorio je oči - ali ne vanjske, nego unutrašnje, oči sna. Sad je Bjelokapac Sam bio na betoniranoj stazi što je vodila do istočne strane javne knjižnice, betoniranoj stazi što je vodila do dječjeg odjela. Giba se velevažno usporeno, kao na usporenom filmu, i svaki je korak tihi zviz njihala u staklenom grlu podnoga sata, i sve je jasno: sićušne iskre liskuna i kremena što blistaju iz betonirane staze; vesele ruže što obrubljuju betonsku stazu; debeli nanos zelenoga grmlja duž zidova zgrade; bršljan što se uspinje po zidu od crvene opeke; čudna i nekako zastrašujuća latinska sentenca Fuimus, non sumus, uklesana u kratkom polukrugu iznad zelenih vrata s debelim pločama armiranoga stakla. A jasno se vidi i knjižnički policajac što stoji kraj stepenica. On nije blijed. On je sav porumenio. Na čelu su mu prištići, crveni i upaljeni. Nije visok, nego srednjega rasta, ali su mu ramena strahovito široka, i ne nosi trenčkot, nego zimski kaput, što je vrlo neobično, jer je vani ljetni dan, vrući ljetni dan u St. Louisu. Oči su mu možda i srebrene; Bjelokapac Sam ne vidi koje su boje, zato što knjižnički policajac nosi male okrugle crne - kao slijepačke - naočale. To nije knjižnički policajac! To je vuk! Čuvaj se! To je vuk! Knjižnički vuk! 256
  • 257. Ali Bjelokapac Sam kao i da ne čuje. Bjelokapac se ne boji. To vani je, na koncu konca, bijeli dan, i grad je pun čudnih - a gdjekad i zabavnih - ljudi. On je čitav život proživio u St. Louisu i ne boji ga se. No to će se promijeniti. Prilazi čovjeku, i kad mu se približio, opaža brazgotinu: sićušnu bijelu nit što počinje visoko na lijevom obrazu, pa se spušta pod lijevo oko, pa presušuje na mostu nosa. Zdravo, sinko, veli čovjek s okruglim crnim naočalama. Zdravo, veli Bjelokapac Sam. Hoćeš mi reći nešto o toj tvojoj knjizi, prije nego što uđeš? pita čovjek. Glas mu je tih i uljudan, nimalo prijeteći. Kad govori, malo mu šuljetanja izmakne svaki put kad mu se digne glas, i tako mu se s-ovi pretvaraju u dvoglase.Ja radim u knjiššnici, znaš. Knjiga se zove Crna Strijela, odgovara pristojno Bjelokapac Sam, a napisao ju je gospodin Robert Louis Stevenson. On je mrtav. On je umro od tu-ber-klu-roze. Jako je dobra. Ima nekoliko krasnih bitaka. Dječak čeka da se čovjek s malim okruglim crnim naočalama makne u stranu i propusti ga, ali čovjek s malim okruglim crnim naočalama to ne čini. Čovjek se samo prigiba prema njemu da ga malo bolje promotri. Djedice, kako imaš male crne oči. Još samo jedno pitanje, veli čovjek. Vraššaš knjigu na vrijeme? Sad već Bjelokapac Sam počinje osjećati strah. Kasnim... ali samo malo. Samo četiri dana. Jako je duga, shvaćate, a imali smo i malu ligu, i kampiranje, i.... 257
  • 258. Požži sa mnom, sine... ja sam polissajac. Čovjek s crnim naočalama i u zimskom kaputu pruža ruku. U jednom trenutku Sam gotovo udara u bijeg. Ali on je samo dijete; a ovaj je čovjek odrastao. I taj čovjek radi za knjižnicu. Taj je čovjek policajac. I najednom je taj čovjek - taj jezivi čovjek s brazgotinom i okruglim crnim naočalama - sama Vlast. A od Vlasti ne možeš pobjeći; jer ona je posvuda. Sam se bojažljivo primiče čovjeku. Počinje mu pružati ruku - onu u kojoj drži paketić crvenog sladića, sad već skoro prazan - i onda je u zadnji čas želi povući. Ali je već prekasno. Čovjek je hvata. Paketić sladića Bull's Eye pada na nogostup. Bjelokapac Sam neće više nikad jesti crveni sladić. Čovjek poteže Sama prema sebi, onako kako bi ribič potegao pastrvu. Ruka koja steže njegovu jako je jaka. To boli. Sam počinje kričati. Sunce je još na nebu, trava je još zelena, no čitav se svijet najednom čini tako dalekim, samo okrutna fatamorgana u koju je jedan sitan trenutak smio povjerovati. U čovjekovu je dahu nanjušio metvicu. Nešto nije u redu, gospodine? pita on, nadajući se do zadnje žilice svojega bića da će čovjek reći ne. Da, veli čovjek. Da, tako je. NIŽTA nije u redu. A ako ššeliš da se iz toga izvuššeš, sine, uššini toššno što ti kašem. Jes' me shhvatio? Sam mu ne može odgovoriti. Nikad se još nije toliko uplašio. Može ga samo gledati razrogačenim očima iz kojih teče potokom. Čovjek ga je pretresao. Jes' me shhvatio il' ne? 258
  • 259. Da-da! prohukne Sam. A u mjehuru osjeća skoro neizdržljiv pritisak. Onda da t' kaššem tko sam ja zapravo, veli čovjek, dahćući mu pomalo metvicu u lice. Ja sam knjiššnišški žbir Brighth Avenue, i zaduššen da kaššnjavam dješšake i djevojššice koji kasno vraššaju knjige. Bjelokapac Sam na ovo udara u još jači plač. Donio sam novac! uspijeva izgovoriti kroz jecaje. Imam devedeset pet centi! Dat ću vam ih! Dat ću vam ih sve! Pokušava iz džepa izvući sitniš. Knjižnički se policajac u tom času ogledava, i njegovo široko lice najednom postaje oštro, najednom se pretvara u lice lisice ili vuka kad uspješno provale u kokošinjac, pa najednom nanjuše opasnost. Idemo, veli on, i poteže Bjelokapca Sama sa staze u gusto grmlje što raste duž zidova knjižnice. Kad ti polissajass veli idemo, onda IDEMO! Unutra je mračno; mračno i tajnovito. Zrak je ispunjen prodornim mirisom borovnica. Tlo je mračno od svježe dovezenog humusa. Sam sad već plače jako glasno. Suti! drekne knjižnički policajac i žestoko drmne Sama. Kosti u Samovoj šaci bolno se protaru. Glava mu se zanjiše na vratu. Sad su već stigli do male čistine u džungli grmlja, dražicu gdje su umlaćene borovnice i polomljene paprati, i Sam shvaća da to nije samo mjesto koje knjižnički policajac poznaje; da je to mjesto koje je sam stvorio. Suti, ili šše kazna biti tek poššetak! Nazvat ššu tvoju mamu i rešši joj kako si bio zloššest! Hoššeš to? Ne! zajeca Sam. Platit ću kaznu! Platit ću, gospodine, molim vas, samo me nemojte tući! 259
  • 260. Knjižnički policajac naglo okreće Bjelokapca Sama. Stavi ruke na zid! Rafiri noge! Daj! Bršše! I dalje jecajući, no užasnut mišlju da bi mati mogla otkriti da je učinio nešto tako zlo da to zaslužujte takav postupak, Bjelokapac Sam čini što mu je rečeno. Crvene su opeke hladne, hladne u sjeni grmlja što stoji uz zgradu kao isprepletena, neuredna hrpa. U razini zemlje vidi uzani prozor. Koji gleda u kotlovnicu knjižnice. Nad golemim kotlom vise gole žarulje zasjenjene okruglim limom nalik na šešir kineskoga kulija; provodne cijevi bacaju sablasne sjene, nalik na isprepletene hobotnice. Kod susjednog zida vidi pazikuću, leđima okrenuta prozoru, kako očitava brojčanike i bilježi nešto na formularu. Knjižnički policajac grabi Sama za hlače i poteže ih dolje. S njima odlaze i gaće. Studeni mu zrak udara u tur i on se trza. Mirr, dahće knjižnički policajac. Nemoj se missati. Kad jednom platišš globu, sine, sve je gotovo... i nitko ne mora snati. Nešto mu se teško i vruće pritišće o stražnjicu. Bjelokapac Sam se ponovno trzne. Mirr, veli knjižnički policajac. Sad dahće još teže; Sam na lijevom ramenu osjeća vruće zapuhe daha i njuši metvicu. Sad je već sav izgubljen u užasu, ali užas nije jedino što osjeća; jer tu je i stid. Odvučen je i u mrak, i tu je prisiljen da se podvrgne toj grotesknoj, nepoznatoj kazni, zato što nije na vrijeme vratio Crnu Strijelu. Da je samo znao da globa može biti tolika..! Ono mu se nešto masivno zabija u tur, i raščepljuje mu zadnjicu. Užasni, razdirući bol brizga mu iz vitalnih organa. Nikad još nije bilo takvoga bola, nikad pod kapom nebeskom. 260
  • 261. On ispušta Crnu Strijelu i gura si zapešće u usta, da priguši vlastite krikove. Mirr, dahće knjižnički vuk, i sad mu se ruke spuštaju na Samova ramena i on se ziba naprijed-natrag, nutra-van, naprijednatrag, nutra-van. Mirhh... mifrh... ooo! Miirrrrrrrgghhhh... Grcajući i zibajući se, knjižnički policajac zabija u Samov tur nešto nalik na golemu vruću čeličnu šipku; Sam razrogačenim očima bulji u podrum knjižnice, u jedan drugi svemir, u jedan uredni svemir u kojem se nikad ne događaju takve grozote. Gleda kako pazikuća kima glavom, kako gura daščicu za pisanje pod mišicu i kreće prema vratima na drugom kraju prostorije. Da je pazikuća samo malo zakrenuo glavu, ili samo mrvu zadigao oči, ugledao bi kako kroz prozor u nj zuri lice, blijedo dječačko lice razrogačenih očiju i s crvenim sladićem na usnama. Dio Sama želi da pazikuća napravi baš to - da ga spasi baš onako kako je lovac spasio Crvenkapicu - ali najveći dio njega zna da bi se pazikuća samo okrenuo, zgađen pri pogledu na još jednog dječaka što trpi zasluženu kaznu u rukama knjižničkog policajca iz Briggs Avenue. Miiiffgrrrrrrrr! šaptom vrišti knjižnički vuk, dok pazikuća izlazi kroz vrata i odlazi u ostatak svog urednog svemira, a da se nije ni okrenuo. Vuk zabija još dublje, i u jednom trenutku agonije bol postaje tako žestok da Bjelokapac Sam pomišlja da će mu prsnuti trbuh, i da će to što mu je knjižnički murjak zabio u tur naprosto bjesno izletjeti sprijeda, gurajući pred sobom njegova crijeva. 261
  • 262. Knjižnički se policajac ruši na njega, masteći ga užeglim znojem, hrapavo dahćući, i Sam pod njegovom težinom klizi na koljena. I dok pada, onaj golemi predmet - iako ne više tako golem - izvlači se iz njega, no Sam osjeća vlagu po čitavom turu. Boji se na to staviti ruke. Jer se boji da će, kad ih vrati, otkriti da je postao Crvenoturac Sam. Knjižnički žbir najednom ga grabi za ruku i okreće sučelice sebi. Lice mu je crvenije no ikad, rumeno od napuhnutih, nasumice raspoređenih nabora što mu poput ratničkih boja teku po čelu i obrazima. Pogledaj se! veli knjižnički zbir. Lice mu se skuplja u čvor gađenja i prezira. Pogledaj se, sa spuštenim gaššama i golim pimpilimpiššem! Bilo ti je lijepo, ha? Bilo ti je LIJEPO! Sam mu ne može odgovoriti. Jer može samo plakati. Navlači zajedno i gaće i hlače, onako kako mu ih je i skinuo. U njima osjeća humus, kako ga bocka u silovani tur, ali ga nije briga. Meškoljavo se povlači pred knjižničkim zbirom, sve dok leđima ne dotiče zid knjižnice od crvene opeke. Osjeća krute grane bršljana, osjeća ih kao kosti velike šake bez mesa, što ga bodu u leđa. Ni za to on ne haje. U tom trenutku haje samo za stid i užas i osjećaj bezvrijednosti što su se uselili u nj, a od to troje stid je najgori. Stid koji nadilazi njegovu moć shvaćanja. Prljavko! veli knjižnički policajac i pljuje na njega. Prljavi mali prljavko! A sad zbilja moram kući, veli Bjelokapac San, i riječi izlaze iz njega isjeckane hrapavim jecajima: Je li kazna plaćena? Knjižnički zbir puže prema Samu četveronoške, a okrugle crne očice zure u Samovo lice kao slijepi pogled krtice, i to je 262
  • 263. nekako najgrotesknije od svega. Sam pomišlja: Kaznit će me ponovno, i na tu misao nešto u njegovoj glavi, neki prednapregnuti potporanj ili armatura, popušta uz mljeckavi, skoro čujni prasak. On ne plače niti se buni; tu je fazu već prošao. On samo s nekakvom nijemom apatijom zuri u knjižničkoga žbira. Ne, veli knjižnički žbir. Puštam te, idi, to je sve. Smilovat ššu ti se, ali ako ikad kaššeš ikome... ikad... došši ššu opet i opet ti to uššiniti. I radit ššu ti to dok ne platiš ššitavu kaznu. I nemoj da te ikad više uhvatim tu u blizini, sine. Jesi me rassumio? Da, veli Sam. Naravno, ako Sam ikome kaže, on će se vratiti i ponovno mu to učiniti. Kasno u noći bit će u ormaru; ili pod krevetom, ili će stajati na grani, kao kakva orijaška, nakazna vrana. Kad Sam podigne oči prema uznemirenom nebu, u oblacima će ugledati iskrivljeno, prezrivo lice knjižničkoga policajca. Bit ćc svuda, bit će posvuda. Od te misli Sama zahvaća nekakav umor, i on zatvara oči pred tim luđačkim krtičjim licem, pred svime. Knjižnički ga žbir hvata, i ponovno protresa. Dahh, što? sikće. Dahh, što, sine? Da, razumijem, veli Sam ne otvarajući oči. Knjižnički policajac povlači ruku. Bravo, veli. I nemoj zaboraviti, bolje ti je. Ako zloššesti dješšaci i djevojššiše zaborave, ja ih onda ubijem. Bjelokapac Sam dugo tako sjedi, zatvorenih očiju i naslonjen na zid, i čeka da ga knjižnički policajac ponovno kazni, ili da ga naprosto ubije. Želio bi zaplakati, ali suza nema. Proći će još godine dok se ponovno ne rasplače, nad 263
  • 264. ičim. Napokon otvara oči i otkriva da je u brlogu knjižničkoga zbira u grmlju ostao sam. Knjižnički j