Your SlideShare is downloading. ×
  • Like
Stiven king -  cetiri iza ponoci 01
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Thanks for flagging this SlideShare!

Oops! An error has occurred.

×

Now you can save presentations on your phone or tablet

Available for both IPhone and Android

Text the download link to your phone

Standard text messaging rates apply

Stiven king - cetiri iza ponoci 01

  • 205 views
Published

Stiven Edvin King (engl. Stephen Edwin King, rođen 21. septembra 1947.) je američki pisac, scenarista, muzičar, kolumnista, glumac, filmski producent i režiser. King je do sada prodao preko 350 …

Stiven Edvin King (engl. Stephen Edwin King, rođen 21. septembra 1947.) je američki pisac, scenarista, muzičar, kolumnista, glumac, filmski producent i režiser. King je do sada prodao preko 350 miliona primeraka svojih knjiga, a najpoznatiji je po svom radu u oblasti horor fantastike u kojima demonstrira izvrsno poznavanje istorije ovog žanra. Mnoge njegove priče adaptirane su u druge medije, kao što su filmovi, TV serije i stripovi. King je napisao i nekoliko knjiga pod pseudonimom Ričard Bakman (Richard Bachman), kao jednu kratku priču gde je potpisan kao John Swithen.

Published in Education
  • Full Name Full Name Comment goes here.
    Are you sure you want to
    Your message goes here
    Be the first to comment
    Be the first to like this
No Downloads

Views

Total Views
205
On SlideShare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
0

Actions

Shares
Downloads
8
Comments
0
Likes
0

Embeds 0

No embeds

Report content

Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
    No notes for slide

Transcript

  • 1. 1
  • 2. Stephen King ČETIRI IZA PONOĆI 1 iza ponoći: LANGOLIJERI 2 iza ponoći: TAJNI PROZOR, TAJNI VRT 3 iza ponoći: KNJIŽNIČKI POLICAJAC 4 iza ponoći: SUNOV PAS 2
  • 3. Stephen King ČETIRI IZA PONOĆI 3
  • 4. U pustinji ja vidjeh stvora, zvjerskoga i golog, koji na zemlji je čuč'o, u rukama držeć srce svoje, i jeo ga. Ja pitah ga: "Je li ti dobro, prijane?" "Gorko je gorko", odvrati on; "No meni prija jer gorko je i jer srce je moje." Stephen Crane Ljub' ću te curo, i grliti, i raditi sve što rekoh ti u ponoćni čas. Wilson Pickett 4
  • 5. Točno u ponoć Uvodna bilješka Mislim, vidi ovo - evo nas opet zajedno. Uspjeli smo se okupiti. Nadam se da ste zbog toga sretni bar upola koliko ja. Ali već to što netom rekoh podsjetilo me na jednu priču, a budući da ja kruh svoj svagdanji zarađujem (i ludnice se spašavam) baš pričanjem priča, evo kako je to bilo. Početkom ove godine - a ovo pišem koncem srpnja 1989 noćio sam pred TV-om, i gledao kako Boston Red Soxi tuku Milwauke Brewerse. Robin Yount iz Brewersa pristupio je jastučiću na bazi, a onda su se bostonski komentatori počeli čuditi činjenici da Yount ima tek trideset i koju. "Pokatkad nam se čini da je Robin Yount pomogao još Abneru Doubledayu da pogodi prvu bazu", rekao je Ned Martin kad je Yount stupio u odjeljak za trenera da bi se našao licem u lice s Rogerom Clemensom. "Jest", suglasio se Joe Castiglione. "U Brewerse je, mislim, došao ravno iz srednje škole - za njih igra još od 1974." Uspravio sam se tako brzo da sam se zamalo zalio čitavom limenkom Pepsi-Cole. Čekaj malo! pomislio sam. Daj, kvragu, čekaj malo! Pa ja sam 1974. objavio svoju prvu knjigu! Pa to nije bilo 5
  • 6. tako davno? Kakva je sad to kenjaža o tome kako je pomogao Abneru Doubledayu da prvi put dobaci do linije baze? A onda mi je sinulo da je percepcija protjecanja vremena tema koja će se stalno pojavljivati u ciklusu Četiri iza ponoći nešto strašno individualno. Istina jest da se objavljivanje Carrie u proljeće 1974. (a bila je, zapravo, objavljena samo dva dana prije nego što je počela bejzbolska sezona i prije nego što je adolescent koji se zvao Robin Yount zaigrao svoju prvu utakmicu za Milwaukee Brewerse) meni subjektivno nije činilo dalekim - bilo je, zapravo, dovoljno baciti samo jedan pogled preko ramena i već bi se ono vrijeme stvorilo tu - ali postoje i drugi načini mjerenja vremena, a neki od njih sugeriraju da petnaest godina može doista biti i jako dugo vrijeme, zaista. Godine 1974. predsjednik je bio Gerald Ford, a u Iranu je šah još vodio igru. John Lennon je bio živ, a živ je bio i Elvis Presley. Donny Osmond je pjevao s braćom i sestrama onim svojim visokim, pijukavim glasom. Kućni video već je bio izmišljen, ali se mogao kupiti samo u malobrojnim prodavaonicama za testiranje tržišta. Upućeni su proricali da će, kad postanu široko dostupni, uređaji na Sonyjev Betaformat brzo pregaziti konkurentski format, znan pod imenom VHS. Misao da bi ljudi uskoro mogli posuđivati pučke filmove onako kao što su nekoć posuđivali pučke romane u posudbenim knjižnicama još je bila iza obzora. Cijene su se benzina digle do neslućenih visina: četrdeset osam centi za galon regulara, pedeset pet za bezolovni. 6
  • 7. Prve su mi sjedine tek trebale osvanuti na glavi i u bradi. Moja kći, sad na drugoj godini studija, tad je imala četiri godine. Moj stariji sin, koji je danas viši od mene, koji svira bluz-harfu i diči se raskošnim loknicama što mu padaju do ramena u stilu Sammyja Hagara, tad je tek bio napredovao do hodalice. A moj mlađi sin, koji sad baca i igra prvu bazu za Malu ligu, trebao je na svoje rođenje čekati još tri godine. Vrijeme ima to neko čudno, plastično svojstvo, a sve što se vrti, odvrti se. Kao kad uđeš u autobus, misliš da te neće odvesti daleko - možda na drugi kraj grada, ali nipošto dalje kad najednom, svetoga ti govneta! našao si se posred drugog kontinenta. Mislite da je ta usporedba mrvicu naivna? To mislim i ja, ali vrag je u tome da to uopće i nije važno. Bitna je zezalica vremena tako savršena da čak i takve ispuhane opaske, poput ove koju sam netom izrekao, ipak uspijevaju izazvati nekakav čudan, rezonantni odjek. Za sve se te godine nije promijenilo tek jedno - i to je, vjerujem, glavni razlog zbog čega se pokatkad meni (a vjerojatno i Robinu Yountu) čini da nije proteklo baš nimalo vremena. Ja se još bavim istim: pišem priče. I to je posao koji još ni izdaleka nisam naučio; i još je to moja velika ljubav. O, nemojte me shvatiti krivo - ja volim i svoju ženu i svoju djecu, no ipak i dalje uživam pronalaziti te čudne postrane staze i silaziti njima, da vidim tko tu živi, da vidim što ti ljudi rade i kome to rade, a možda čak i zašto. Još i danas volim neobičnost toga, i te veličanstvene trenutke kad se slike počinju bistriti i događaji slagati u nekakav red. Priča uvijek ima rep. 7
  • 8. Repata zvjerka je hitra i pokatkad mi isklizne iz ruke, ali kad je zaista uhvatim, onda je držim zaista čvrsto... i baš mi je fino. Kad ova knjiga bude objavljena, godine 1990, ja ću u ovom opsjenarskom poslu imati već šesnaest godina staža. Negdje na pola puta kroz sve te godine, dugo nakon što sam, zahvaljujući nekakvom procesu koji ni do danas nisam uspio posve shvatiti, postao američka književna Baba Jaga, objavio sam knjigu s naslovom Different Seasons. Bila je to zbirka četiri neobjavljena romančića, od kojih tri uopće nisu bila priče užasnice. Izdavač je knjigu prihvatio široka srca ali, vjerujem, i s malo intelektualne rezerve. Imao sam je pomalo i ja. Ali, kako će se pokazati, ni on ni ja nismo se imali zbog čega brinuti. Pokatkad pisac objavi knjigu koja naprosto ima sretnu narav, a Different Seasons je za mene bila baš takva. Jedna je od priča, "The Body", postala filmom (Stand By Me) koji se vrlo uspješno vrtio... i koji je bio prvi zaista uspješan, po mojem tekstu napravljen film, još od Carrie (filma koji se pojavio baš kad su Abner Doubleday i znate-već-tko prebacivali te bazne linije). Rob Reiner, koji je napravio Stand By Me, jedan je od najhrabrijih i najbistrijih filmaša od svih što sam ih dosad upoznao, i vrlo se ponosim svojom vezom s njim. A zabavno je spomenuti i to da se kompanija koju je gospodin Reiner osnovao nakon uspjeha filma Stand By Me zove Castle Rock Production... da, dakle, nosi ime koje će se mnogim mojim vjernim čitateljima učiniti poznatim. I kritičarima se, uzetima u paketu, dopao Different Seasons. Gotovo su svi zasuli napalmom po jedan od romančića, no 8
  • 9. kako je svaki za spaljivanje odabrao drugi, smatrao sam da se mogu nekažnjeno oglušiti na sve... što sam i učinio. Takvo ponašanje nije uvijek moguće; kad je većina prikaza Christine ustvrdila da je to odista grozno djelo, ja sam, makar i nevoljko, došao do zaključka da to djelce možda i nije tako dobro kako sam se nadao (zbog čega, međutim, nisam prestao unovčivati čekove tantijema). Poznajem pisce koji tvrde da ne čitaju prikaze, a sve ako to i učine, da ih loši nimalo ne diraju, što dvjema od tih individua čak i vjerujem. Ja sam, međutim, drugoga soja - opsjednut sam mogućnošću pojave loših kritika, a kad se pojave duboko se nad njima zamislim. Ali me oni ipak ne bacaju u dugotrajne depresije; odmah pobijem nešto malo sitne dječice i nekoliko starih dama, pa sam opet kao puška. A što je od svega najvažnije, Different Seasons se dopao čitateljima. Ne pamtim da mi je u to doba došlo ijedno pismo koje bi me korilo što sam napisao nešto što nije ježilo (horor). Većina mi je čitatelja, zapravo, željela reći da je neka od priča u njima, na ovaj ili onaj način, pobudila nekakve osjećaje, natjerala ih da se zamisle, da osjete, a takva su pisma prava dividenda u dane (a bilo ih je mnogo) kad su riječi izlazile tako teško, a nadahnuće je bilo tanjušno ili ga uopće nije bilo. Bože čuvaj i podrži Vjernog Čitatelja; usta mogu govoriti, no priče nema bez srodnoga uha koje je sluša. 1982, tad je to bilo. Godina kad su Milwaukee Brewersi zaradili svoju jedinu zastavicu Američke lige, pod vodstvom da, pogodili ste - Robina Younta. Yount je te godine postigao . 9
  • 10. 331, lupio dvadeset devet pogodaka u četvrtu bazu, i bio proglašen Najboljim igračem Američke lige. Bila je to dobra godina za obje stare podrtine. Different Seasons je bila neplanirana knjiga; jednostavno se dogodila. Četiri njene duge priče ispadale su u nepravilnim razmacima kroz čitavih pet godina, tekstovi predugi da bi se mogli objaviti kao kratke priče, a ipak samo za jednu malu mrvu prekratke da bi svaka mogla dobiti svoju knjigu. Kao kad bacač baca tako da udarac ne može pogoditi nijednu bazu, ili kao kad udari tako da odjednom pogodi za jednu, drugu i treću bazu, i još home run - tako je i to bio manje podvig a više nekakva statistička bizarnost. Jako sam uživao u njezinu uspjehu i što su je ljudi prihvatili, ali sam, u trenutku kad sam The Viking Pressu predavao konačni rukopis, osjetio i vrlo jasno žaljenje. Znao sam da je dobra; a znao sam i da vjerojatno nikad više neću objaviti baš takvu knjigu. Ako očekujete da ću sad reći: Pa ovaj, prevario sam se, onda ću vas morati razočarati. Knjiga što vam je u rukama posve je različita od te prijašnje. Different Seasons sastojala se od tri priče iz "glavnoga toka" i jedne priče o natprirodnom; sva četiri teksta u ovoj tetralogiji čisti su horor. Oni su, globalno gledano, malo duže od priča u knjizi Different Seasons, i najvećim sam ih dijelom napisao za one dvije godine kad sam se navodno bio povukao na odmaranje. Možda su drukčiji baš zato što su iznikli iz uma koji se počeo, bar privremeno, okretati tamnijim temama. 10
  • 11. Vremenu, recimo, i njegovom možebitnom korozivnom djelovanju na ljudsko srce. Prošlosti, i sjenama što ih ona baca na sadašnjost - sjenama u kojima pokatkad znadu izrasti i vrlo neugodne stvari, i u kojima se kriju one još neugodnije... polako narastajući. Pa ipak, nijedna od mojih briga nije se izgubila, a većina mojih uvjerenja samo je ojačala. Ja i dalje vjerujem u moć oporavljanja ljudskoga srca i u esencijalnu valjanost ljubavi; ja i dalje vjerujem da je među ljudima moguće uspostaviti vezu i da se duhovi, koji nas nastanjuju, pokatkad dodiruju. Ja i dalje vjerujem da je cijena tog uspostavljanja veze užasno, sablažnjivo visoka... no i dalje vjerujem da vrijednost onoga što se zauzvrat dobije preteže nad cijenom koja se za to mora platiti. Ja i dalje vjerujem, ili mislim da vjerujem, u dolazak Krista i da je moguće naći mjesto na koje čovjek može stati... i braniti ga do smrti. Sve su to staromodne i brige i uvjerenja, no kad ne bih priznao da ih posjedujem, bio bih lažac. I da one još posjeduju mene. A ja i dalje volim dobru priču. Volim je čuti, volim je ispričati. Možda znate, a možda i ne znate (ili vas nije briga) da mi je za objavljivanje ove i dvije sljedeće knjige isplaćena lijepa hrpa novaca, no ako znate, i ako vas je briga, onda morate znati i to da za pisanje nisam dobio ni centa. Poput svega drugog što se zbiva samo po sebi, tako je i čin pisanja onkraj svake valute. Para je super kad je treba strpati u džep, ali kad se dođe do stvaralačkoga čina, najbolje je o njima previše ne razmišljati. To izaziva konstipaciju čitavog procesa. 11
  • 12. Način na koji ja pričam svoje priče također se, vjerujem, donekle promijenio (nadam se da sam u tome sve bolji, no do svakog je, naravno, čitatelja da o tome sam prosudi), ali to se moglo i očekivati. Kad su Brewersi 1982. zaradili zastavicu, Robin Yount je bio shortstop. Danas igra u središtu polja. Pretpostavljam da to znači da se malo usporio... ali on i dalje hvata skoro sve što leti u njegovu smjeru. Meni bi to bilo dosta. Meni bi to bilo i predosta. Zato što, kako slutim, većinu čitatelja jako zanima odakle to dolaze priče, ili se pak pitaju uklapaju li se one u neki širi plan za kojim se pisac povodi, svaku sam od njih providio kratkom bilješkicom o tome kako je uopće nastala. Možda vam se predgovori učine smiješnima, no ako vam se ne čitaju, nemojte; nije ovo školska lektira, hvala budi dragome Bogu, a niti poslije dolazi nenajavljeni kontrolni. Budi mi na koncu dopušteno reći kako je lijepo biti tu, živ i zdrav i još vam se jednom obraćati... i kako je lijepo znati da ste i vi još uvijek tu, živi i zdravi, puni žudnje da krenete nekamo drugamo - negdje gdje, možda, zidovi imaju oči i drveće uši, a nešto se zaista neugodno pokušava probiti s tavana i krenuti niza stepenice, tamo gdje su ljudi. To me, dakako, zanima i dalje... no vjerujem da me danas mnogo više zanimaju ljudi koji to možda osluškuju. Ali prije nego što odem, moram vam reći kako se završila utakmica. Na kraju su Brewersi ipak potukli Red Soxe. Clemens je izbacio Robina Younta tako da ovaj uopće nije 12
  • 13. izbacio lopticu na prvom izlazu za udaranje... ali je zato drugi put Yount (koji je, prema Nedu Martinu, pomogao još Abneru Doubledayu da pogodi uz prvu liniju) udario za dvije baze daleko preko Green Monstera u lijevom polju i tako postigao dva boda. Robin, rekao bih, još nije odgudio svoje. A nisam ni ja. Bangor, Maine 1989. 13 srpnja,
  • 14. LANGOLIJERI Ovo je u čast Joea, još jednog letača čvrsto stisnutih zubi. 14
  • 15. Jedan iza ponoći Bilješka uz "Langolijere" Meni priče dolaze na različitim mjestima i u različitom trenutku - u autu, pod tušem, u šetnji, čak i dok se motam po kojekakvim prijemima. U nekoliko navrata, priče su mi došle u snovima. Za mene je, međutim, prava rijetkost da je napišem čim se pojavi ideja, a osim toga nemam ni nikakav "notes s idejama". Nezapisivanje ideja treniranje je samoodržavanja. Imam ih mnogo, no samo ih malen dio nešto i valja, zato ih ja sve stavljam u nekakvu mentalnu kartoteku. Na koncu tu loše same sebe unište, kao u slučaju vrpce iz Kontrole na početku svake epizode serije Mission: Impossible. Dobre to ne čine. I onda, kad povremeno izvučem ladicu kartoteke da škicnem što je ostalo, pogleda me ta mala šačica ideja, svaka s blistavim središnjim likom. U "Langolijerima" na toj je slici bila žena koja dlanom pritišće pukotinu u zidu putničkog mlažnjaka. Nikakve koristi od toga što sam sebi rekao da o civilinom zrakoplovstvu znam jako malo; ta je slika ipak bila tu svaki put kad bih otvorio arhivski ormarić da u nj istovarim još jednu zamisao. I došlo je čak do toga da sam već njušio njen parfem 15
  • 16. (bio je to L'Envoi), vidio joj zelene oči i čuo njeno brzo, ustrašeno disanje. Jedne noći, dok sam tako ležao u postelji, na rubu sna, shvatio sam da je ta žena duh. Sjećam se kako sam se uspravio, bacio noge na pod, i upalio svjetlo. Sjedio sam tako neko vrijeme, ne razmišljajući mnogo baš ni o čemu... bar na površini. Ali ispod toga, onaj momak koji mi zapravo radi taj posao, bio se sav zapuhao čisteći radni prostor i spremajući se da ponovno pokrene svu svoju mašineriju. Sutradan sam ja - ili je to zapravo bio on počeo pričati ovu priču. Potrajalo je to otprilike mjesec dana, i ispalo je najlakše od svih djela ove tetralogije, slažući se sloj po sloj, prirodno i glatko, baš kako je nastajala. Pokatkad se dogodi da i priča i beba dođu na svijet skoro bez trudova, i ova je priča bila jedna od takvih. Zato što se u njoj osjećalo nešto apokaliptično, atmosfera slična onoj u mom ranijem romančiću "The Mist", naslovio sam svaku glavu na isti staromodni, rokoko način. A kad je bila gotova, o njoj sam imao mišljenje gotovo jednako dobro kao što sam ga imao kad sam u nju ulazio... što je rijetka zgoda. U skupljanju sam građe vrlo lijen, no ovaj put sam se zaista namučio da pošteno napravim domaću zadaću. Tri pilota Michael Russo, Frank Soares i Douglas Damon - pomogli su mi da shvatim činjenice - i da ih poslije ne zaboravim. Bili su stvarno sjajni, nakon što sam obećao da ništa neću potrgati. 16
  • 17. No jesam li sve sastavio kako treba? Čisto sumnjam. To nije uspjelo ni velikom Danielu Defoeu; u Robinsonu Crusoeu, naš se junak svlači do gola, pliva do broda s kojeg je maločas pobjegao... pa puni džepove stvarima nužnima za preživljavanje na pustom otoku. A onda je tu i roman (pričem ću autora i djelo milosrdno ispustiti) o newyorškom sustavu podzemne željeznice u kojem autor očito brka strojovođinu kabinu s javnim nužnikom. Moj standardni caveat glasi otprilike ovako: za ono što sam shvatio dobro, hvala budi g. Russou, Soaresu i Damonu. Za ono što sam shvatio krivo, krivite mene. A ta izjava nije tek izraz šuplje uljudnosti. Činjenične pogreške češće su posljedica nepostavljanja valjanih pitanja, negoli pogreške informacija. U jedan, možda dva navrata doista sam si uzeo izvjesnu slobodu s avionom u koji upravo ulazite; te su slobode male, a držao sam da su nužne za odvijanje priče. No molim, za mene je ovo dosta; penjite se. Poletimo neprijateljskim nebom. 17
  • 18. Glava prva Loše vijesti za kapetana Englea. Slijepa djevojčica. Miris dame. Braća Dalton stižu u Tombstone. Neobičan pilot na letu 29. 1 Brian Engle je iz rulanja zaustavio American Pride L1011 na vratima 22 i točno u 22.14 ugasio natpis VEŽITE POJASE. Propustio je kroz zube dugi psiktaj i raskopčao remenje na ramenima. Ne sjeća se kad je posljednji put osjetio takvo olakšanje - i toliki umor - na kraju leta. Mučila ga je odvratna glavobolja, u glavi mu je bubnjalo, a planovi za to veče bili su već čvrsto zacrtani. Nema pića u pilotskome klubu, nema večere, čak ni kupke kad se vrati u Westwood. Kanio se svaliti u krevet i odrapiti četrnaest sati. Let 7 American Pridea - glavna linija, između Tokija i Los Angelesa - najprije je bio odgođen zbog snažnoga protuvjetra i potom zbog tipične zatrpanosti LAX-a... što je, pomislio je Engle, nedvojbeno najgora američka zračna luka, zanemarimo li načas Logan u Bostonu. Da stvari budu još i gore, pri kraju leta su se pojavili i problemi s padom tlaka. Spočetka beznačajni, postupno su se pogoršavali sve dok nije postalo 18
  • 19. jezivo. Dotjeralo je skoro do točke u kojoj je moglo doći do prsnuća ili eksplozivne dekompresije... i onda se milosrdno prestalo pogoršavati. Pokatkad se takve situacije iznenada i tajanstveno stabiliziraju same od sebe, i ovaj se put dogodilo baš to. Putnici što su se sad iskrcavali tik iza komandne kabine nisu imali ni najblažega pojma koliko su za noćašnjega leta iz Tokya bili blizu pretvorbi u paštetu, ali Brian je to znao... i od toga dobio tu gadost od glavobolje. "Taj padavičar odavde ide ravno na dijagnostiku", rekao je kopilotu. "Znaju li da dolazi i s kojim problemom?" Kopilot je kimnuo glavom. "Ne vesele se baš, ali znaju." "Ma boli mene dupe, Danny, čemu se oni vesele, a čemu ne. Noćas smo se provukli za pol dlake." Danny Keene je kimnuo glavom. Znao je da jesu. Brian je uzdahnuo i protrljao se po šiji. Glava ga je boljela kao truli zub. "Možda sam već prestar za taj posao." To je, naravno, spadalo u repertoar onoga što su o tom poslu s vremena na vrijeme svi govorili, napose na kraju loše smjene, i Brian je vraški dobro znao da za taj posao nije prestar - s četrdeset i tri godine, upravo je ulazio u najbolju dob za putničkog pilota. Pa ipak, večeras je u to zamalo povjerovao. Bože, kako je umoran. Začulo se kucanje na vrata odjeljka; Steve Searles, njihov navigator, okrenuo se u sjedalu i otvorio ih ne ustavši. U 19
  • 20. vratima je stajao čovjek u zelenoj vjetrovci American Pridea. Izgledao je kao kontrolor ulaza, ali je Brian znao da to nije. Bio je to John (ili možda James) Deegan, zamjenik operativnoga šefa American Pridea na LAX-u. "Kapetan Engle?" "Daa?" Unutarnji su se obrambeni mehanizmi pokrenuli, i glavobolja je naprosto buknula. Prva mu je misao, rođena ne iz logike već iz umora i prenapetosti, bila da mu misle prikačiti odgovornost za prošupljeni zrakoplov. Što je, naravno, bilo paranoidno, no on je bio baš u paranoidnom stanju duha. "Bojim se, kapetane, da za vas imam loše vijesti." "Nešto u vezi s dekompresijom?" Brianov je glas bio isuviše oštar, pa se nekoliko putnika, što su upravo silazili, osvrnulo, no sad je već bilo prekasno da se išta popravi. Deegan je odmahivao glavom. "Riječ je o vašoj ženi, kapetane Engle." Engle na trenutak nije imao ni najmaglovitijega pojma o čemu on to priča, i mogao je samo sjediti tako, zijevajući na nj i osjećajući se fantastično glupo. A onda su se kotačići pokrenuli. Mislio je, naravno, na Anne. "Ona je moja bivša. Razveli smo se prije godinu i pol dana. Što je s njom?" "Dogodila se nesreća", rekao je Deegen. "Možda bi bilo bolje da dođete u ured." 20
  • 21. Brian ga je pogledao radoznalo. Nakon protekla tri duga, napeta sata, sve se ovo doimalo tako čudno nestvarno. Jedva se suzdržao da ne kaže Deegenu neka zajebava sam sebe ako je to nekakav usrani štos sa Skrivenom kamerom. Ali naravno da nije bila. Zrakoplovne glavonje nisu baš veliki ljubitelji štosova i zezalica, napose ne na račun pilota koji su upravo za dlaku izbjegli gadnu zračnu nesreću. "Što je s Anne?" Brian je čuo vlastiti glas kako ponovno pita, ovaj puta tiše. Bio je svjestan toga da ga njegov kopilot gleda s opreznom sućuti. "Nešto nije u redu?" Deegen je spustio pogled na sjajne cipele i Brian je shvatio da su vijesti zaista jako gadne, da s Anne mnogo štošta nije u redu. Shvatio, ali samo zato da bi otkrio kako u to nije moguće povjerovati. Anne je imala samo trideset četiri godine, bila je zdrava i u svojim životnim navikama vrlo oprezna. I nije samo jednom bio pomislio da je u gradu Bostonu ona jedini vozač potpuno zdrave glave... a možda i u čitavoj državi Massachusetts. A sad je čuo sebe kako pita nešto drugo, i to je zaista bilo tako - kao da mu je u mozak stupio nekakav stranac i sad se njegovim ustima služi kao razglasom: "Mrtva je?" John ili James Deegan osvrnuo se ukrug, kao da traži podršku, ali je kraj vrata stajala jedna jedina stjuardesa, izričući putnicima što su silazili s aviona želje za ugodnu večer u Los 21
  • 22. Angelesu, i povremeno tjeskobno pogledavajući prema pilotskoj kabini, jer ju je vjerojatno brinulo ono isto što je i Brianu prošlo kroz glavu - da bi zbog tko zna čega baš posadu trebalo okriviti za polako istjecanje zraka što je nekoliko posljednjih sati leta pretvorilo u pravu moru. Deegen je bio prepušten samome sebi. Ponovno je pogledao Briana i kimnuo glavom. "Da - nažalost jest. Biste li pošli sa mnom, kapetane Engle?" 2 U četvrt iza ponoći, Brian se Engle smještao na sjedalo 5A leta 29 American Pridea - glavne linije između Los Angelesa i Bostona. Za petnaestak minuta otpočet će let koji transkontinentalni putnici, zbog neispavanosti, nazivaju crvenookim. Sjećao se kako je prije mislio, ako LAX nije najopasnija civilna zračna luka u Americi, da je to onda zacijelo Logan. Zahvaljujući krajnje neugodnom spletu okolnosti, sad će doći u priliku da za samo osam sati iskusi oba lokaliteta: LAX kao pilot, Logan kao putnik na povratnom letu. Glavobolja, koja je sad bila dobrano opakija nego pri slijetanju leta 7, pojačala se za još jedan stupanj. Požar, pomislio je. Nekakav glupi požar. A što je, za milost Božju, bilo s detektorima dima? Ta, zgrada je bila nova-novcata! Palo mu je na um da je posljednjih četiri do pet mjeseci na Anne jedvice i pomišljao. Prve godine nakon razvoda, o 22
  • 23. drugom nije ni mislio - zamišljao je što ona sad radi, što nosi i, naravno, s kim se vida. Ali kad je oporavak napokon krenuo, sve se oporavljalo vrlo brzo... kao da je dobio injekciju nekakva antibiotika za oživljavanje duha. Pročitao je dovoljno toga o razvodu da bi znao što je obično taj oživljavajući agens: nikakav antibiotik, nego druga žena. Drugim riječima, klin se izbija klinom. Ali za Briana nije bilo druge žene - ili bar ne još. Nekoliko sastanaka i jedan oprezan spolni susret (vjerovao je da svi izvanbračni spolni susreti u dobu AIDS-a moraju biti oprezni), ali nikakve druge žene. Naprosto je... ozdravio. Promatrao je kako se ukrcavaju suputnici. Mlada žena plave kose ušla je s djevojčicom s crnim naočalama. Ruka djeteta bila je na ženinu laktu. Žena je promrmljala nešto svojoj štićenici, i djevojčica je smjesta pogledala prema izvoru zvuka, i Brian je shvatio da je slijepa - bilo je to nešto u pokretu glave. Čudno, pomislio je, da tako sitne geste mogu reći toliko toga. Anne, pomislio je. Ne bi li morao misliti na Anne? No njegova umorna svijest stalno je pokušavala otkliziti od te teme - od Anne, koja mu je bila žena, Anne, jedine žene koju je ikad lupio u bijesu, od Anne, koja je sad bila mrtva. Sad bi mogao krenuti na predavačku turneju; mogao bi govoriti na skupovima razvedenih muškaraca. Kvragu, zašto ne i razvedenih žena? Tema bi bila razvod i umijeće praštanja. 23
  • 24. Optimalan je trenutak za razvod razdoblje što slijedi ubrzo iza četvrte godišnjice, rekao bi im. Uzmimo moj slučaj. Sljedeću sam godinu proveo u pravom čistilištu, stalno se pitajući za koliko sam od toga kriv ja, a koliko ona, pitajući se koliko je dobro a koliko zlo toliko inzistirati na djeci - a među nama je to bila krupna stvar, nije tu bilo ničeg dramatičnog, u stilu droga i preljub, već samo stara pjesma na temu djeca-nasuprot-karijeri - i onda kao da je u mojoj glavi ono ekspres-dizalo u kojemu je bila Anne, propalo u dubinu. Da. Propade u dubinu. A posljednjih nekoliko mjeseci na nju zapravo nije ni mislio... pa čak ni kad bi dospijevao mjesečni alimentacijski ček. Bila je to vrlo razumna, vrlo civilizirana svota; Anne je i sama godišnje zarađivala osamdeset tisuća, bruto. Isplaćivao je njegov odvjetnik, i to je bila samo još jedna stavka u mjesečnom izvještaju što bi ga dobivao, mala stavka od dvije tisuće dolara, ugurana između računa za struju i otplate zajma na stan. Gledao je kako prolazom između sjedala prolazi mladac, koračajući kao na gumenim zglobovima, s violinskom kutijom pod mišicom i židovskom kapicom na glavi. Doimao se i nervozno i ushićeno, pogled mu je bio pun budućnosti. Brian mu je zavidio. Za posljednje godine njihova braka među njima je bilo mnogo i gorčine i gnjeva, i onda, možda četiri mjeseca prije kraja, dogodilo se ono: ruka mu je pošla prije nego što je glava stigla reći ne. Toga se nije volio ni sjećati. Na zabavi je bila cugnula malo previše, a kad su se vratili kući, zaista se bila okomila. 24
  • 25. Ne davi me više s tim, Briane. Daj mi mira. Nemojmo više o djeci. Ako ti je potreban spermogram, idi doktoru. Moj je posao propaganda, a ne pravljenje djece. Dosta mi je više svih tih tvojih mačističkih sranja... I tada ju je pljusnuo, žestoko, po zubima. Taj joj je udarac brutalnom oštrinom presjekao posljednju riječ. I stajali su tako, i gledali se u stanu u kojem će ona kasnije poginuti, oboje i šokiraniji i uplašeniji no što će to sebi ikada priznati (osim možda sada, dok sjedi u sjedalu 5A i gleda kako se ukrcavaju putnici za let 29, i kada to priznaje, kada to sebi napokon priznaje). Uhvatila se za usta, iz kojih je potekla krv. Ispružila je prste prema njemu. Ti si mene udario, rekla je. U glasu joj nije bio bijes, nego čuđenje. Najednom mu se po glavi počela motati misao da je to možda prvi put da je netko ijedan djelić tijela Anne Quinlain Engle dodirnuo ljutitom rukom. Da, rekao je on. Kako si samo pogodila. A mogu to i opet, ako ne začepiš. Nećeš me više, ljubavi, mlatiti tom svojom jezičinom. Stavi si na nj lokot. Velim ti to za tvoje dobro. Prošla su ta vremena. A ako ti u kući treba netko za mrcvarenje, kupi si psa. Brak je šepesao još nekoliko mjeseci, ali je zapravo bio gotov onoga časa kad je Brianov dlan stupio u britak doticaj s kutom Anninih usana. Ona ga je izazvala - Bog mu je svjedok da ga je izazvala - pa ipak bi mnogo dao da može vratiti tu jednu jedinu bijednu sekundu. 25
  • 26. Kad su počeli dokapavati i posljednji putnici, on je baš razmišljao, i to gotovo opsesivno, o Anninu parfemu. Sasvim se jasno sjećao mirisa, ali ne i imena. Kako je ono bilo? Lissome? Lithesome? Lithium, za Boga dragoga? Ime kao da mu je plesalo nadohvat To ga je izluđivalo. Kako mi nedostaje, pomislio je. Sad, kad je zauvijek otišla, tako mi nedostaje. Zar to nije zapanjujuće? Lawnboy (Vrtlar)? Nešto tako blesavo? O, dosta, rekao je svom umornome mozgu. Daj stavi čep u to. Dobro, složio se mozak. Nema frke; ja mogu i prestati. Mogu prestati kad god hoću. Ili je možda bio Lifebuoy (Spasilačka plutača)? Ne - to je sapun. Pardon. Lovebite (Ljubavni ugriz)? Lovelorn (Ljubavna čežnja)? Brian je zakopčao pojas, zavalio se u naslonjač, zatvorio oči i onjušio parfem koji nije znao točno imenovati. I baš mu se tada obratila stjuardesa. Naravno: Brian Engle je bio razvio teoriju da su ih naučili - na strogo tajnom postdiplomskom kursu, zvanom možda Zezanje gusaka - kako najprije moraju pričekati da putnik sklopi oči, i tek mu onda ponuditi neku ne baš životno važnu uslugu. I naravno, moraju se najprije uvjeriti, izvan granica razložne sumnje, da je putnik duboko zaspao, i tek ga onda probuditi i upitati treba li mu jastuk ili pokrivač. 26
  • 27. "Oprostite..." otpočela je, pa stala. Brian je vidio kako joj oči idu od epoleta, preko crnoga sakoa, pa sve do šilt-kape, s besmislenim kajgana-uzorkom, što je ležala na praznome mjestu do njegova. Još je jednom promislila, pa ponovno počela. "Oprostite, kapetane, jeste li možda za kavu ili narančin sok?" Briana je pomalo zabavljalo što joj je natjerao malo crvenila u obraze. Pokazala je prema stoliću u prednjem dijelu odjeljka, odmah ispod malog pravokutnog filmskog ekrana. Na njemu su bile dvije vjedrice s ledom. Iz svake je virio vitak zeleni vrat vinske boce. "A, naravno, imamo i šampanjca." Engle je razmislio (Love Boy jako blizu ali niste pogodili idete li dalje) o šampanjcu, ali samo nakratko. "Ne, hvala", rekao je. "I ne treba ništa. Mislim da ću spavati sve do Bostona. Što se čini od vremena?" "Oblaci na 20.000 stopa od Prerija sve do Bostona, ali nema problema. Mi smo na trideset šest. O, da, i javljaju nam za auroru borealis iznad pustinje Mojave. Možda to ne biste htjeli prespavati." Brian je zadigao obrvu. "Zezate se. Aurora borealis iznad Californije? I u ovo doba godine?" "Tako su mi rekli." 27
  • 28. "Netko je naletio na rasprodaju droge", rekao je Brian, i ona se nasmijala. "Mislim da ću ipak otknjavati, hvala." "Sve u redu, kapetane." Zastala je na još jedan trenutak. "Vi ste onaj kapetan kojemu je umrla supruga?" Glavobolja je zapulsirala i zarežala, ali se prisilio na smiješak. Ta žena - koja je još zapravo bila djevojčica - nije mislila ništa zla. "To mi je bivša žena, ali što se ostaloga tiče, odgovor je da. Umrla mi je." "Jako mi je žao što vam se to dogodilo." "Hvala." "Jesam li ja već letjela s vama, gospodine?" Smiješak mu se nakratko ponovio. "Ne vjerujem. Na prekomorskim sam već skoro četiri godine." I zato što se to na neki način učinilo nužnim, pružio joj je ruku. "Brian Engle." Ona ju je prihvatila. "Melanie Trevor." Engle joj se ponovno nasmiješio, a onda se zavalio i još jednom zatvorio oči. Dopustio je sebi da utone u drijem, ali ne i san - obavijesti što prethode polijetanju, a potom rulanje, i tako bi ga ponovno probudili. Za spavanje će biti obilato vremena kad se jednom nađu u zraku. 28
  • 29. Let 29, poput većine noćnih, počeo je brzo - Brian je pomislio kako ta činjenica zauzima visoko mjesto na njihovoj inače vrlo mršavoj listi atrakcija. Avion je bio 767, popunjen malo iznad polovice. U prvoj je klasi bilo još pet-šest putnika. Brianu se nijedan nije doimao ni pijano ni bučno. Što je bilo dobro. Možda mu zaista uspije odspavati sve do Bostona. Strpljivo je gledao kako Melanie Trevor pokazuje izlazna vrata, demonstrira kako se u slučaju pada tlaka upotrebljava mala zlatna šalica (proceduru koju je Brian, s ponešto alarmiranosti i ne tako davno, prolazio u vlastitoj glavi), i kako se napuhuje pojas za spašavanje ispod sjedala. Kad se avion digao u zrak, ponovno je prišla njegovu sjedalu i upitala ga bi li želio nešto popiti. Brian je odmahnuo glavom, zahvalio joj, pa pritisnuo dugme za naginjanje sjedala. Zatvorio je oči i smjesta utonuo u san. I nije više nikad vidio Melanie Trevor. 3 Otprilike tri sata nakon polijetanja leta 29, djevojčica koja se zvala Dinah Bellman probudila se i zamolila tetku Vicky da joj dade piti vode. Tetka Vicky nije odgovorila, pa ju je Dinah zamolila ponovno. Kad odgovora i dalje nije bilo, ispružila je ruku prema tetkinom ramenu, no već je unaprijed bila sasvim sigurna da će joj ruka dotaći samo naslon praznoga sjedala, i baš se tako i dogodilo. Doktor Feldman joj je bio rekao da se 29
  • 30. kod djece slijepe od rođenja počesto razvija visoka osjetljivost skoro kao nekakav radar - koja im javlja ima li u njihovoj neposrednoj blizini ljudi, ali Dinah ta informacija zapravo i nije bila potrebna. Znala je da je to istina. Nije funkcioniralo baš uvijek, ali obično jest... napose ako je čovjek o kojemu je riječ bio njen vidilac. Dobro, otišla je u zahod i odmah se vraća, pomislila je Dinah, no ipak je osjetila kako se na nju spušta nekakav čudan, maglovit nemir. Nije se probudila odjednom; bio je to spor proces, kao kad se ronilac odguruje nogama i uspinje prema površini jezera. Da se tetka Vicky, koja je sjedila kraj pozora, izlazeći za protekle dvije-tri minute, o nju očešala, Dinah bi to zacijelo bila osjetila. Znači da je otišla prije, rekla je Dinah samoj sebi. Možda je morala kakati - ma, Dinah, nije to ništa. Ili se možda na povratku s nekim zapričala. Samo što Dinah u glavnoj kabini velikog zrakopolova nije čula nikakav razgovor; čulo se samo tiho zujanje mlaznih motora. Osjećaj se nelagode pojačao. Glas gospođice Lee, njene terapeutistice (samo što je ona za Dinah uvijek bila slijepa učiteljica), javio joj se u glavi: Dinah, ne smiješ se bojati straha - sva se djeca pokatkad uplaše, napose u za njih novim situacijama. A to dvostruko vrijedi za slijepu djecu. Vjeruj mi, ja to znam. I Dinah joj je vjerovala zato što je, baš kao i sama Dinah, i gospođica Lee bila slijepa od rođenja. Ne potiskuj 30
  • 31. strah... ali mu se i ne prepuštaj. Samo mirno sjedi i pokušaj raščistiti stvari. I sama ćeš se začuditi kako to često pomogne. Napose u situacijama koje su ti nove. Pa dobro, to sasvim sigurno odgovara stvarnom stanju; ovo je prva zgoda da Dinah leti u ičemu, pa onda još i od obale do obale u golemom transkontinentalnom mlažnjaku. Pokušaj to razabrati. Pa dobro, probudila se na čudnome mjestu i otkrila da je njena vidilica nestala. Naravno da je to pomalo jezivo, čak i ako znaš da je nestanak tvoje vidilice samo privremen - na koncu konca, tvoja je vidilica mogla baš odlučiti i da skokne do najbližeg Taco Bella, zato što joj se, onako zatvorenoj u avionu na 37.000 stopa, najednom nešto prijelo. Što se pak tiče čudne tišine u kabini... pa ovo, napokon, i jest noćnjak, crvenooki let. Drugi putnici vjerojatno spavaju. Baš svi? upitao je sumnjičavo onaj zabrinuti dio njezine svijesti. Baš SVI spavaju? Ma je li to moguće? A onda joj je stigao i odgovor: film. Oni koji ne spavaju, gledaju film. Naravno. Preplavio ju je gotovo opipljiv osjećaj olakšanja. Tetka Vicky joj je rekla da je to Kad je Harry sreo Sally s Billyjem Crystalom i Meg Ryan... pa ga je mislila i sama pogledati... ako, mislim, uspije ostati budna. Dinah je lagano prešla rukom preko tetkina sjedala, opipom tražeći slušalice, ali ih tu nije bilo. Prsti su joj, umjesto 31
  • 32. njih, dotakli broširanu knjigu. Nesumnjivo koji od ljubića kakve je tetka Vicky voljela čitati - priče iz doba kad su muškarci bili muškarci, a nisu to bile žene - tako ih je ona zvala. Dinahini su prsti pošli malo dalje i slučajno naišli na nešto drugo - glatku, sitnozrnatu kožu. Trenutak potom napipala je zatvarač, a čas iza toga remen. Bila je to torbica tetke Vicky. Nemir se vratio. Na sjedalu tetke Vicky nije bilo slušalica, ali je zato bila torbica. U njoj su bili svi turistički čekovi, osim onih dvadeset što ih je bila zgurala u Dinahinu torbicu - Dinah je to znala, zato što je, prije nego što su krenuli od kuće u Pasadeni, čula kako mama i tetka Vicky raspravljaju o tome. Bi li tetka Vicky pošla u zahod a ostavila torbicu? Bi li to učinila unatoč tome što njena suputnica ne samo da ima tek deset godina, i ne samo da spava, nego je i slijepa? Dinah je mislila da ne bi. Ne potiskuj strah... ali mu se i ne prepuštaj. Samo sjedi mirno i pokušaj raščistiti stvari. Ali njoj se to prazno sjedalo nije ni najmanje dopadalo, baš kao što joj se nije dopadala ni tišina što je vladala u avionu. Činilo joj se savršeno logičnim da je većina ljudi pozaspala, a oni koji to nisu, da su mirni kao bubice iz obzira prema prvima, ali joj se ipak nije dopadalo. Negdje u glavi, nekakva zvijer, sa strahovito oštrim i zubima i pandžama, probudila se i 32
  • 33. počela režati. Toj je zvijeri znala i ime; bila je to panika, i ako je ubrzo ne svlada, mogla bi učiniti nešto od čega bi bilo neugodno i njoj i tetki Vicky. Kad progledam, kad mi doktori u Bostonu poprave oči, neću više morati doživljavati takve gluposti. To je nesumnjivo bilo istina, no to joj u ovom trenutku nije bilo baš ni od kakve pomoći. Dinah se najednom sjetila da ju je, nakon što su sjele, tetka Vicky uhvatila za ruku, svinula joj sve prste osim kažiprsta, i zatim joj taj jedini preostali dovela do stranice njezina sjedala. Tu su bile komande - tek nekoliko njih, i to jednostavnih, koje nije bilo teško zapamtiti. Tu su bila dva kotačića koja si okretao nakon što bi stavio slušalice - jednim si se prebacivao na razne audio-kanale; drugim se regulirala jačina. Malom se pravokutnom sklopkom upravljalo svjetlom iznad sjedala. Ta ti neće trebati, rekla je tetka Vicky sa smiješkom u glasu. Bar još zasad. Posljednja je komanda bilo kvadratično dugme - kad bi u nj uprla, došla bi stjuardesa. Dinahin je prst dotakao to dugme, i kliznuo preko njegove blago konveksne površine. Želiš li to zaista? upitala se, i odgovor je došao smjesta. Da, želim. Pritisnula je dugme i začula tihi zvon. I počekala. Nitko nije došao. 33
  • 34. Čuo se samo taj tihi, činilo se vječni šapat mlaznih motora. Nitko nije govorio. Nitko se nije smijao (Možda film i nije tako smiješan kao što je mislila tetka Vicky, pomislila je Dinah). Nitko se nije nakašljavao. Sjedalo do nje, sjedalo tetke Vicky, bilo je i dalje prazno, i nikakva se stjuardesa nije nagnula prema njoj, u umirujućoj ovojnici parfema i šampona i blagih mirisa šminke, da bi je upitala treba li joj štogod - bi li nešto prigrizla, ili naprosto popila čašu vode. Samo jednolični tihi bruj mlaznih motora. Zvijer panike tulila je glasnije no ikad. Da bi je svladala, Dinah se koncentrirala na fokusiranje one radarske sprave, stvaranje nekakvog nevidljivog štapa kojim, sa svog sjedala, može nabadati posred glavne kabine. U tome je bila prilično uspješna; povremeno, kad bi se zaista jako koncentrirala, zamalo bi povjerovala da gleda očima drugih ljudi. Samo ako bi na to dovoljno jako mislila, dovoljno to jako željela. Jednom je o tom osjećaju pričala gospođici Lee, a odgovor je gospođice Lee bio neoubičajeno oštar. Slijepci često sanjaju da sudjeluju u tuđem vidu, rekla je. A napose slijepa djeca. Nemoj se nikad zabuniti i osloniti se na taj osjećaj, Dinah, jer ćeš završiti u gipsu nakon što padneš niza stepenice ili zakoračiš pred auto. I tako se morala odreći pokušaja da "sudjeluje u tuđem vidu", kako je to nazvala gospođica Lee, i u nekoliko navrata kad ju je taj osjećaj ponovno krišom preplavio - osjećaj da vidi svijet, sjenovit, titrav, ali da je on tu - očima svoje majke ili tetke Vicky, Dinah ga se pokušala otresti... baš kao što čovjek, 34
  • 35. koji se boji da će poludjeti, pokušava ušutkati mrmor fantomskih glasova. Ali sad se bojala, i zato je druge tražila opipom, osjećajem, ali ih nije našla. Sad je užas u njoj bio već sasvim velik, a urlanje zvijeri panike vrlo glasno. Osjećala je kako joj se u grlu skuplja krik, pa je stisnula zube da mu ne popusti. Zato što to iz nje ne bi izišao krik, ili povik; kad bi to ispustila, iz njenih bi usta izišla vatrena lopta vriska. Neću kriknuti, rekla je sebi divlje. Neću vrisnuti pa da tetki Vicky bude neugodno. Neću vrisnuti i probuditi sve one koji spavaju i preplašiti one budne, pa da svi dotrče i kažu, vidi malu plašljivicu, vidi slijepu malu plašljivicu. Ali taj radarski osjećaj - taj dio nje koji je procjenjivao sve vrste maglovitih senzorskih ulaza, i zbog kojeg se pokatkad činilo da zaista vidi tuđim očima (bez obzira što gospođica Lee o tome pričala) - sad je njezinu strahu više dodavao negoli ga olakšavao. Zato što joj je taj osjećaj javljao da u njegovu efikasnom dometu nema nikoga. Baš nikog. 4 Brian Engle je sanjao jako ružan san. U njemu je ponovno pilotirao letom 7 iz Tokva u L.A., no ovaj put je curilo mnogo gore. U pilotskoj se kabini osjećaj propasti mogao gotovo napipati; Steve Searles je jeo danske kolačiće i plakao. 35
  • 36. Ako ti je tako grozno, kako možeš jesti? upitao je Brian. Pilotska se kabina počela ispunjati vrištavim zviždukom, nalik onome što ga ispušta čajnik kad u njemu zakuha voda - bio je to zacijelo zvuk istjecanja zraka. Što je, naravno, bilo blesavo takve su dehermetizacije skoro uvijek nečujne, sve do eksplozije - ali je u snovima vjerojatno sve moguće. Zato što ih volim, odgovorio je Steve i udario u još gorči plač, a nikad ih više neću jesti. I tada, najednom, taj je prodorni zvižduk utihnuo. Pojavila se nasmiješena stjuardesa - bila je to, zapravo, Melanie Trevor i s olakšanjem im rekla da je pukotina nađena i začepljena. Brian je ustao i pošao za njom kroz avion, sve do glavne kabine, gdje je Anne Quinlan Engle, njegova bivša žena, stajala u maloj niši iz koje su bila maknuta sjedala. Iznad prozora do nje, bila je ispisana zagonetna i pomalo zloslutna rečenica SAMO ZVIJEZDE-PADALICE. Bila je ispisana crvenim, bojom opasnosti. Anne je bila u tamnozelenoj uniformi stjuardese American Pridea, što je bilo neobično - jer je ona bila šef propagande u jednoj bostonskoj agenciji, i uvijek niz svoj uski, aristokratski nos svisoka gledala na stjuardese s kojima je letio njen muž. Rukom je pritiskala pukotinu na trupu. Vidiš, ljubavi? rekla je ponosno. O svemu sam se pobrinula. Nije više važno čak ni što si me pljusnuo. Ja sam ti oprostila. Ne čini to, Anne! kriknuo je, ali je već bilo prekasno. Na nadlanici joj se pojavila pukotina, oblika pukotine na oplati. I 36
  • 37. postajala je sve dublja, kako joj je razlika tlakova neumoljivo isisavala ruku. Najprije joj je prošao srednjak, pa prstenjak, pa kažiprst, pa mezimac. Začuo se odsječan pop!, kao da je odveć žustri konobar izvukao šampanjski čep, u trenutku kad joj je tlak kroz pukotinu u avionu povukao čitavu ruku. No Anne se ipak nastavila smiješiti. Ljubavi, on se zove L'Envoi, rekla je kad joj je ruka počela nestajati. Kosa joj je počela izlaziti iz obruča koji ju je zadržavao, i sad joj je lepršala oko lica u maglenom oblaku. Znaš da sam ga uvijek stavljala, zar se ne sjećaš? Sjećao se... sad se sjetio. Ali sad to više nije ni bilo važno. Anne, vrati se! zavrištao je. Ona se samo nastavila smiješiti dok joj je praznina izvan aviona polako isisavala čitavu ruku. Briane, vjeruj mi, to uopće ne boli. Rukav je zelene vjetrovke American Pridea počeo mlatarati na vjetru, i Brian je opazio da joj tkivo odlazi kroz pukotinu u obliku gustih bijelih kapi. Izgledalo je kao Elmerovo ljepilo. L'Envoi, ne sjećaš se? upitala je Anne dok ju je usisavalo kroz pukotinu, i sad ga je Brian čuo ponovno - taj zvuk što ga je pjesnik James Dickey jednom zgodom bio nazvao "strahovitim zvjerskim zviždukom svemira". On je, kako je san tamnio, postajao sve glasnijim, a istodobno se počeo i širiti. Da bi prestao biti vrisak vjetra i pretvorio se u vrisak ljudskoga grla. 37
  • 38. Brianove su se oči trzajem otvorile. Na trenutak je bio dezorijentiran silinom sna, ali samo na trenutak - on je bio profesionalac na visoko pogibeljnom i visoko odgovornom poslu, na poslu na kojem je jedan od apsolutnih preduvjeta bila velika brzina reagiranja. Bio je na letu 29, ne na letu 7, ne iz Tokya za Los Angeles, nego iz Los Angelesa za Boston, gdje je Anne već umrla - i to ne zbog pada tlaka nego požara u svom stanu na obalnoj Atlantic Avenue. Ali zvuk je još bio tu. Bila je to nekakva djevojčica, i prodorno je vrištala. 5 "Hoće li mi, molim vas, netko nešto odgovoriti?" upitala je Dinah Bellman tihim, jasnim glasom. "Oprostite što smetam, ali je moja tetka otišla, a ja sam slijepa." Nitko joj nije odgovorio. Četrdeset redova i dvije pregrade ispred nje, kapetan Brian sanjao je kako njegov navigator plače i jede danske kolačiće. Čuo se samo stalan bruj mlaznih motora. Panika joj je ponovno zasjenila svijest, i zato je Dinah, da je odbije, učinila jedino što joj je palo na um: otkopčala je pojas, ustala, i polako se izvukla u prolaz između sjedala. "Hej?" rekla je glasnije. "Hej, ima li živih?!" Odgovora i dalje nije bilo. Dinah je zaplakala. A onda je taj plač ipak turobno potisnula u sebe, i polako krenula lijevim 38
  • 39. prolazom. Ali ipak broji, grozničavo ju je upozoravao dio svijesti. Pamti koliko si redova prošla, ili ćeš se izgubiti i nikad se nećeš znati vratiti. Zastala je kod reda lijevih sjedala neposredno ispred onog u kojem su sjedile ona i tetka Vicky, pa se pognula, ispruživši ruke i raširivši prste. Već se bila spremila na dodir usnuloga lica čovjeka koji tu sjedi. A znala je da je tu bio nekakav čovjek, zato što je tetka Vicky razgovarala s njim samo minutu prije polijetanja. A kad bi joj odgovorio, glas bi došao sa sjedala ravno ispred Dinahina. Ona je to znala; opažanje mjesta s kojeg su dolazili glasovi bilo je dio njezina života, obična egzistencijalna činjenica poput disanja. Spavač će, kad ga dirnu ispruženi prsti, skočiti, ali Dinah za to više nije bilo briga. Samo što je sjedalo bilo prazno. Sasvim prazno. Dinah se ponovno uspravila; obrazi su joj bili vlažni, a u glavi joj je lupalo od straha. Pa nisu mogli u zahod poći zajedno, zar ne? Naravno da ne. A možda postoje dva zahoda. U tako velikom zrakoplovu naprosto moraju postojati dva zahoda. Samo što ni to nije bilo važno. Tetka Vicky ne bi ostavila torbicu, bez obzira što da se dogodilo. Dinah je u to bila sigurna. 39
  • 40. Polako je krenula naprijed, zastajući kod svakog reda sjedala, i pružajući ruku prema najbližima, najprije lijevo, a potom i desno. Na jednom je napipala još jednu torbicu, na drugom nešto drugo, na opip nalik torbi za spise, olovku i notes na trećem. Na još dvjema je napipala slušalice. Na drugim je slušalicama napipala nešto ljepljivo. Protrla je prste jedan o drugi, pa napravila grimasu i otrla ih o prostirku što je pokrivala oslonac za glavu. Bila je to usna mast. U to je bila sigurna. Imalo je onu neusporedivu, gnjusnu konzistenciju. Dinah Bellman polako se, pipajući, probijala kroz prolaz, ne trudeći se više u svom istraživanju biti nježna. To više nije bilo važno. Nikom nije gurnula prst u oko, nikog uštipnula za obraz, nikog povukla za kosu. Sva mjesta što ih je istražila bila su prazna. To ne može biti, pomislila je izbezumljeno. To naprosto nije moguće! Kad smo se ukrcali, bili su posvuda oko nas! Ja sam ih čula! Ja sam ih osjećala! Njušila sam ih! Gdje su svi nestali? To ona nije znala, ali su oni zaista nestali: stalno je u to postajala sve sigurnija. U jednom trenutku, dok je ona spavala, iz leta 29 nestali su njena tetka i svi ostali. Ne! zagalamio je racionalni dio njezine svijesti glasom gospođice Lee. Ne, Dinah, to je nemoguće! Ako su svi nestali, tko onda upravlja avionom? 40
  • 41. Sad je krenula brže, hvatajući se za oslone sjedala. Iza crnih naočala slijepe su joj oči bile razrogačene, a obrub joj je ružičaste putne haljinice treperio. Pobrkala se u brojenju, ali u sve većoj muci zbog neprekidne tišine, to joj više nije ni bilo jako važno. Ponovno je zastala, i pružila paničnu ruku prema sjedalu desno. Ovaj put je dotakla kosu... ali je bila na posve krivome mjestu. Kosa je bila na sjedalu - kako je to moguće? Prsti su joj se sklopili oko nje... i podigli je. I onda je došlo shvaćanje, naglo i užasno. To je kosa, no čovjeka čija je bila, više nema. To je skalp. Ja u rukama držim skalp mrtvoga čovjeka. I to je bio taj trenutak kad je Dinah Bellman otvorila usta i počela ispuštati krikove koji su Briana izbacili iz sna. 6 Albert Kaussner je stajao trbuha pritisnuta o šank, i pio Branding Iron Whiskey. Braća Earp, Wyatt i Virgil, bili su mu zdesna, a Doc Holliday slijeva. Baš je podizao čašu na zdravicu, kad je u saloon Sergija Leonea, cupkajući uletio čovjek s drvenom nogom. "Dolaze Daltoni!" vrisnuo je. "Daltoni su ovaj čas ujahali u Dodge!" 41
  • 42. Wyatt se okrenuo i hladno ga pogledao u oči. Lice mu je bilo usko, preplanulo i lijepo. Jako je sličio na Hugha O'Briana. "Muffine, ovo tu je Tombstone", rekao je. "Bez veze si se usrao, smiri tu svoju staru guzicu." "Ljudi, oni dolaze, pa gdje jesmo da jesmo!" uskliknuo je Muffin. "I ljuti su kao leptiri, Wyatte! Ljuti, ljuuuuuuuuuuuuuuuuuutil" Kao u dokaz tome, na ulici su se začuli pucnjevi - teška grmljavina Army .44 (vjerojatno ukradenih) pomiješana s višim glasanjem Garandovih pušaka, nalik na pucanje bičem. "Ne žuri s dizanjem gaća, Muffy, dok još nisi gotov", rekao je Doc Holliday, i zabacio šešir na potiljak. Alberta baš nije jako iznenadilo kad je opazio da Doc izgleda kao Robert De Niro. Oduvijek je vjerovao, ako itko na svijetu ima apsolutno pravo igrati sušičavog zubara, da je onda taj čovjek De Niro. "Momci, što vi velite?" upitao je Virgil Earp, ogledavajući se oko sebe. Virgil baš nije jako sličio ni na koga. "Idemo", rekao je Wyatt. "Tih sam se prokletih Clantona nauživao do smrti." "Daltoni, Wyatte, ne Clantoni", rekao je Albert tiho. "Briga me, mogu biti i John Dillinger i Pretty Boy Floyd!" uskliknuo je Wyatt. "Ace, jesi li s nama, ili nisi?" "S vama sam", rekao je Albert Kaussner, govoreći tihim no prijetećim glasom rođenog ubojice. Jedna mu je ruka pala na 42
  • 43. dršku dugocjevnog Buntline Speciala dok se druga podigla prema glavi da provjeri sjedi li mu čvrsto židovska kapica. Sjedila je. "U redu, dečki", rekao je Doc. "Idemo Daltonima odrezati komad šunke." Iskoračali su zajedno, u četveroredu kroz preklopna vrata, baš kad je zvono na baptističkoj crkvi u Tombstoneu počelo zvoniti podne. Daltonovi su dolazili Glavnom ulicom u punom galopu, upucavajući rupe u staklena okna i lažne fasade. Pojilo ispred Duke's Mercantile and Reliable Gun Repaira uskoro se pretvorilo u fontanu. Ike Dalton je bio prvi koji je ugledao njih četvoricu kako stoje na prašnoj ulici, sa skutovima jakni zavijenima za leđa, kako bi oslobodili pristup drškama pištolja. Ike je divlje zauzdao konja i ovaj se digao na stražnje noge i zanjištao, a mimo žvala mu je u gustim ugrušcima prokapala pjena. Ike Dalton je pomalo podsjećao na Rutgera Hauera. "Vidi koga to vidimo", posprdno se nacerio. "Pa to su Wyatt Earp i njegov topli bratac Virgil." Emmett Dalton (koji je izgledao kao Donald Sutherland nakon mjesec dana bančenja) zaustavio se kraj Ikea. "A i njihov mili dvocjevni zubanac", zarežao je. "Tko bi još drugi htio..." A onda je ugledao Alberta i problijedio. Tanjušni mu je smiješak smalaksao na usnama. 43
  • 44. Paw Dalton se zaustavio kraj svoja dva sina. On je jako podsjećao na Slima Pickensa. "Kriste", prošaptao je. "Pa to je Ace Kaussner!" Sad je do Pawa svog konja zaustavio Frank James. Lice mu je imalo boju prljave pergamene. "Što, kvragu, dečki!" uzviknuo je Frank. "U dosadan bi mi dan čas posla bilo sjebati grad, ali o tome da će tu biti i Arizonski Žid nije bilo ni spomena!" Albert "Ace" (As) Kaussner, od Sedalije pa sve do Steamboat Springsa znan kao Arizonski Žid, zakoračio je prema njima. Ruka mu je lebdjela nad drškom Buntlinea. Ispljunuo je ustranu čitavu bujicu duhana, ni jednoga časa ne skidajući pogled svojih ledenih sivih očiju s teških slučajeva što su sjedili na konjima šest-sedam metara ispred njega. "Idemo, dečki, potežite", rekao je Arizonski Žid. "Prema mom računu, pakao nije ni napola pun." Daltonova banda potegla je pljuce baš u času kad je zvonik na baptističkoj crkvi u Tombstonu u vrući pustinjski zrak odbio i posljednji otkucaj podneva. I Ace je krenuo prema svom pištolju, potezom bržim od vražjega repa, i kad je počeo lijevim dlanom lupati po orozu, prskajući Daltonovu bandu . 45-kalibarskom smrću, neka curica, što je stajala pred The Longhorn Hotelom, najednom je počela vrištati. 44
  • 45. Daj, neka netko stiša tu šmrku, pomislio je Ace. I koji joj je vrag? Sve je pod kontrolom. Pa ne zovu me uzalud najbržim Hebrejem zapadno od Mississippija. Ali se vrištanje nastavilo, razdirući zrak, mračeći sve svojim dolaskom, i onda se sve slomilo. Na jedan trenutak Albert nije bio baš nigdje - izgubljen u mraku kroz koji su se u kovitlacu prevrtali i vrtjeli fragmenti njegova sna. Jedina je konstanta bio užasni vrisak: zvučio je kao zvižduk pretovarenog čajnika. Otvorio je oči i osvrnuo se. Bio je u sjedalu, negdje prema prednjem kraju glavne kabine leta 29. Prolazom, iz stražnjeg dijela aviona, dolazila je djevojčica stara deset do dvanaest godina; na sebi je imala ružičastu haljinicu i pankerske sunčane naočale. Ma što je to, filmska zvijezda, koji vrag? pomislio je, ali ona se očito bila svejedno grdno uplašila nečega. Bilo je to prilično ružno buđenje iz njemu najmilijeg sna. "Hej!" uskliknuo je - ali tiho, da ne bi probudio druge putnike. "Hej, mala! Koji ti je vrag?" Djevojčica je naglo zabacila glavu prema izvoru njegova glasa. Trenutak potom tijelo joj se okrenulo, i onda se sudarila s jednim od sjedala što su u četveroredovima tekla sredinom kabine. Udarila je o nj bedrima, odskočila, i prevrnula se na leđa preko oslonca za ruke lijevoga sjedala. Pala je u nj podignutih nogu. 45
  • 46. "Gdje su svi nestali?" zavrištala je. "Upomoć! Upomoć!" "Hej, stjuardesa!" zaderao se Albert zabrinuto i raskopčao pojas. Ustao je, kliznuo iz sjedala, okrenuo se prema maloj vrištalici... i stao. Sad se bio posve okrenuo prema repu aviona, i od toga što je ugledao, na mjestu se sledio. Prva misao što mu je prošla kroz glavu bila je: Čini se da ipak neću moratii paziti da ne probudim druge putnike. Albertu je izgledalo kao da u čitavoj glavnoj kabini 767 nema nikoga. 7 Brian je već bio stigao skoro do pregrade između prve i poslovne klase, kad je shvatio da u prvoj klasi nema apsolutno nikoga. Stao je samo na trenutak, pa ponovno krenuo. Drugi su vjerojatno ustali iz sjedala da vide zbog čega sva ta vriska. Naravno da je znao da to nije zbog toga; dovoljno je već dugo vozio putnike a da bi već shvatio podosta o njihovoj grupnoj psihologiji. Kad bi koji od putnika pošandrcao, rijetko bi se kada koji drugi i pokrenuo. Većina zračnih putnika, već se samim ulaskom u ptičicu, sjedanjem i zakapčanjem pojaseva krotko odricala opcije pojedinačnog djelovanja. Kad su jednom obavljene te jednostavne operacije, sve zadaće koje pretpostavljaju nekakvo rješavanje problema prelaze u nadležnost posade. Osoblje ih je zvalo guskama, ali su to zapravo bile ovce... što je bio stav koji je većini avionskih 46
  • 47. posada bio taman po mjeri. Tako je bilo lakše izlaziti na kraj s onima malo nervoznijima. Ali, s obzirom da je to bilo jedino objašnjenje s tragom barem nekakve logike, Brian je zaboravio sve što je znao i nastavio gdje je stao. Krpice njegova sna još su ga omotavale, i dio je njegove svijesti bio uvjeren da to zapravo vrišti Anne, da će je naći negdje napol glavne kabine, s rukom prilijepljenom na pukotinu u tijelu zračnog lajnera, pukotinu što se nalazi ispod natpisa koji glasi SAMO ZVIJEZDE-PADALICE. U poslovnom je odjeljku bio samo jedan putnik, postariji muškarac u smedem odijelu s prslukom. Ćela mu se smočno sjajila u odbljesku svjetiljke za čitanje. Ruke natečene od artritisa bile su mu uredno preklopljene na kopči pojasa. Spavao je tvrdo i glasno hrkao, slijep i gluh na sav taj dar-mar. Brian je izletio u glavnu kabinu i tu se njegovo pravocrtno gibanje napokon zaustavilo potpunom zapanjenom nevjericom. Ugledao je nekakvog šiparca kako stoji kraj nekakve curice što je pala u sjedalo s lijeve strane zrakoplova, negdje na četvrt puta prema stražnjem kraju kabine. Mladić, međutim, nije gledao u nju; zurio je prema repu aviona, a čeljust mu se objesila skoro do okrugloga ovratnika majce s natpisom Hard Rock Cafe. Brianova je reakcija bila otprilike ista kao i Albert Kaussnerova: O Bože, u čitavom avionu nema nikoga! 47
  • 48. A onda je pri desnoj strani zrakoplova vidio kako neka žena ustaje i ulazi u prolaz da vidi što se to zbiva. Doimala se smućeno i malo podbulo, kao čovjek koga su upravo trgnuli iz krepkoga sna. Na pola puta, posred prolaza, neki je mladić u sportskom puloveru, s izrezom od ramena do ramena, istezao vrat prema djevojčici i buljio u nju mirnim, nezainteresiranim pogledom. Još jedan čovjek, ovaj otprilike šezdeset godina star, ustao je iz sjedala kraj Briana i doimao se sasvim izbezumljeno. Kosa mu je bila sva raskuštrana oko glave, u neurednom, frčkavom stilu ludog znanstvenika. "Tko to viče?" upitao je Briana. "S avionom nešto nije u redu, gospodine? Ne mislite valjda da ćemo se srušiti?" Djevojčica je prestala vrištati. Iskobeljala se iz sjedala u koje je pala, i onda se zamalo strovalila u suprotnom smjeru. Onaj ju je mali prihvatio u zadnji čas; kretao se sporošću ošamućenog. Gdje su svi nestali? pomislio je Brian. O, blagi Bože, gdje su svi nestali? Ali noge su mu se već kretale prema momčiću i djevojčici. Idući prema njima, prošao je kraj još jednog usnulog putnika, ovog puta djevojke od sedamnaestak godina. Usta su joj bila otvorena u nelijepom zijevu, i disala je dugim, suhim udisajima. Stigao je do momčića i djevojčice u ružičastoj haljini. "Pa ljudi, gdje su svi oni?" upitao je Albert Kaussner. Ruka mu je već bila na ramenu rasplakanog djeteta, ali je nije gledao; 48
  • 49. oči su mu neumorno klizile amo-tamo po gotovo praznoj glavnoj kabini. "Jesmo mi negdje sletjeli dok sam ja spavao, pa su se svi iskrcali?" "Nema moje tetke!" zajecala je curica. "Moje tetke Vicky! Mislila sam da u avionu nema nikoga! Mislila sam da sam sama! Gdje je moja tetka, molim vas! Hoću svoju tetku!" Brian je na trenutak kleknuo do nje, tako da su se sad našli na otprilike istoj visini. Opazio je sunčane naočale i prisjetio se kako ju je vidio kad se ukrcavala s plavom ženom. "Sve je u redu", rekao je. "Ništa ti se nije dogodilo, mlada damo. Kako se zoveš?" "Dinah", odgovorila mu je ona kroz jecaj. "Ne mogu naći tetku. Slijepa sam i ne mogu je vidjeti. Probudila sam se, i na sjedalu nije bilo nikoga..." "Što se to zbiva?" upitao je mladić u sportskom puloveru sa širokim izrezom. Govorio je Brianu preko glave, ne obazirajući se nimalo ni na Briana ni na Dinah; obraćao se onom momku u Hard Rock majici i starijem muškarcu u flanelskoj košulji. "Gdje su svi ostali?" "Ništa ti se nije dogodilo, Dinah", ponovio je Brian. "Ima nas tu još. Da li ih čuješ?" "D-a. Čujem ih. Ali gdje je tetka Vicky? I koga su to ubili?" "Ubili?" upitala je žena tjeskobno. To je bila ona s desnoga boka. Brian ju je brzo preletio pogledom i opazio da je mlada, crnokosa i zgodna. "Zar su nekog ubili? Mi smo oteti?" 49
  • 50. "Nikog nisu ubili", rekao je Brian. Bar zato da nešto kaže. U glavi mu je sve bilo nestvarno: kao brod kojem je popustilo sidro. "Dušice, daj se malo smiri." "Napipala sam mu kosu!" nije se dala Dinah. "Netko mu je odrezao KOSU!" To je bilo odveć smušeno da bi se, povrh svega, bavio još i time, pa je to naprosto gurnuo ustranu. I onda mu je, s ledenom žestinom, u svijest uletjela Dinahina maločašnja misao da nema nikog, a koji kurac pilotira avionom? Ustao je i okrenuo se postarijem muškarcu u crvenoj košulji. "Ja moram naprijed", rekao je. "Ostanite s malom." "U redu", odgovorio je čovjek u crvenoj košulji. "Ali što se to zbiva?" Sad im se pridružio i onaj čovjek, otprilike tridesetpetgodišnjak, odjeven u ispeglane traperice i oksfordsku košulju. Za razliku od ostalih, on se doimao savršeno hladno. Iz džepa je izvukao naočale s rožnatim okvirom, uhvatio ih za krilce, protresao i stavio na nos. "Čini se da nam nedostaje nekoliko putnika, zar ne?" rekao je. Britanski mu je izgovor bio uštirkan skoro kao i košulja. "Što je s posadom? Je li to kome poznato?" "Baš to i namjeravam otkriti", rekao je Brian, i ponovno krenuo naprijed. Našavši se na čelu glavne kabine, okrenuo se i brzo prebrojao. Gužvi oko djevojčice u crnim naočalama 50
  • 51. pridružila su se još dva putnika. Jedan je od njih bila ona šiparica što je doskora spavala tako dubokim snom; ljuljala se kao da je pijana ili okinuta drogom. Drugi je bio neki postariji tip u sportskom sakou s resicama. Sve u svemu osam ljudi. Tome je pribrojao sebe i tipa u poslovnoj klasi, koji je, bar do sada, sve to prespavao. Deset ljudi. Ali, za ljubav Božju, gdje su svi ostali? Ali sad nije bio čas da o tome brine - pred njim su bili i veći problemi. Brian je pohitao naprijed, jedva i zirnuvši na staroga ćelonju što je dremuckao u poslovnoj klasi. 8 Servisni prostor, stisnut iza filmskoga ekrana i između dva nužnika prve klase, bio je prazan. Prazna je bila i kuhinja, no tu je Brian ugledao nešto što ga je strašno uznemirilo: kolica s pićima bila su parkirana dijagonalno prema desnom toaletu. Na donjoj mu je ploči bilo mnoštvo nečistih čaša. Baš su se spremali poslužiti piće, pomislio je. Kad se to dogodilo - bez obzira što "to" zapravo bilo - upravo su bili izvezli kolica. Nečiste su čaše one što su ih bili skupili prije rulanja. I tako se to što se dogodilo, zacijelo dogodilo za manje od pola sata nakon polijetanja, možda samo mrvicu kasnije - nisu li se u izvještajima spominjale nekakve turbulencije nad pustinjom? Mislim da jesu. A ona čudna sranja o aurori borealis... 51
  • 52. Jedan je trenutak Brian zamalo povjerovao da je ovo posljednje samo dio sna - jer je bilo zaista prilično čudno -ali ga je još malo razmišljanja uvjerilo da je Melanie Trevor, stjuardesa, to zaista bila izrekla. No pusti sad to; što se zapravo dogodilo? Za ime Božje, što? On to nije znao, ali je zato znao da mu je pogled na napuštena kolica s pićima čitavu utrobu ispunio užasom i praznovjernom jezom. Samo je na trenutak pomislio da je to nešto slično onome što su morali osjetiti prvi ljudi kad su stupili na Mary Celeste, došavši na posve napušten brod na kojem su sva jedra bila uredno složena, na kojem je kapetanov stol bio prostrt za večeru, na kojem je sva užad bila uredno smotana, a u nekoj je mornarskoj luli na pramčanoj palubi još dogorijevao duhan... Brian se s užasnim naporom otresao tih paralizirajućih misli i prišao vratima što su servisni prostor dijelila od pilotske kabine. Pokucao je. Kao što se i bojao, odgovora nije bilo. I makar je znao da od toga nema nikakve koristi, stisnuo je šaku i lupio po vratima. Ništa. Pokušao je okrenuti kvaku. Nije se pomakla. Bila je to standardna procedura u doba prisilnih usputnih izleta za Havanu, Libanon i Teheran. Vrata su mogli otvoriti samo piloti. Brian bi znao upravljati tim avionom... ali ne otuda. "Hej!" povikao je. "Hej, momci! Otvorite vrata!" 52
  • 53. Samo što je već znao da iz toga neće biti ništa. Stjuardese su nestale; nestali su i skoro svi putnici; Brian bi se bio spreman okladiti da je nestala i dvočlana posada iz pilotske kabine 767. Vjerovao je da zrakoplovom u njegovu letu na istok upravlja automatski pilot. 53
  • 54. Glava druga Mrak i brda. Otkriveno blago. Nos Sportskoga Pulovera. Zvuk pasa koji ne laju. Panika nije dopuštena. Promjena odredišta. 1 Brian je onog postarijeg čovjeka u crvenoj košulji bio zamolio na pripazi na Dinah, ali čim je Dinah čula ženu zdesna - onu s lijepim mladim glasom - zalijepila se za nju s paničnom žestinom, skutrila se uza nju i krotkom odlučnošću potražila njezinu ruku. Nakon tolikih godina provedenih s gospođicom Lee, Dinah je znala odmah prepoznati glas učiteljice. Crnokosa ju je žena prilično spremno uhvatila za ruku. "Dušice, jesi ono rekla da se zoveš Dinah?" "Da", odgovorila je Dinah. "Ja sam slijepa, ali kad me operiraju u Bostonu, onda ću progledati. Vjerojatno. Doktori vele da postoji sedamdeset posto izgleda da ću vidjeti bar malo, a četrdeset da ću vidjeti sasvim. A kako se ti zoveš?" "Laurel Stevenson", rekla je crnokosa. Oči su joj još pretraživale glavnu kabinu, a lice kao da joj se nije uspijevalo otresti početnog izraza: ošamućene nevjerice. 54
  • 55. "Laurel, to je nekakav cvijet, lovor, zar ne?" upitala je Dinah. Govorila je s grozničavom živošću. "Aha", odgovorila je Laurel. "Molim da me ispričate", rekao je čovjek s rožnatim naočalama i britanskim izgovorom. "Idem naprijed, k našem prijatelju." "Idem i ja", rekao je postariji muškarac u crvenoj košulji. "Želim znati što se tu zbiva!" najednom je uskliknuo čovjek u sportskom džemperu. Lice mu je bilo smrtno blijedo, osim u dvjema obojenim točkama, i jarkim i crvenim, na obrazima. "Želim znati što se zbiva, i to smjesta." "Što me baš nimalo ne čudi", rekao je Brit, pa krenuo naprijed. Čovjek u crvenoj košulji pošao je za njim. Ona šiparica drogiranog izgleda vukla se neko vrijeme za njima, a onda zastala kod pregrade između glavne kabine i poslovnog odjeljka, kao da baš nije sigurna gdje se to zapravo nalazi. Onaj postariji tipac u izlizanoj sportskoj jakni prišao je prozoru na lijevom boku, sagnuo se i virnuo van. "Što vidite?" upitala je Laurel Stevenson. "Mrak i brda", odgovorio je čovjek u sportskom kaputiću. "Stjenjak?" upitao je Albert. Ovaj je potvrdno kimnuo glavom. "Da, mladiću, vjerujem da je to to." 55
  • 56. Albert je odlučio sam pogledati. Imao je sedamnaest godina, bio je super-inteligentan, i tako je i njemu na pamet palo glavno nagradno pitanje večerašnjeg kviza: Tko upravlja avionom? A onda je zaključio da to i nije važno... bar ne zasada. Letjeli su glatko, pa onda to očito ipak netko čini, no čak i ako bi se pokazalo da je taj netko zapravo nešto - drugim riječima automatski pilot - tu on i tako ne bi mogao učiniti baš ništa. Kao Albert Kaussner, bio je nadareni violinist - ne baš čudo od djeteta - na putu za studij na The Berklee College of Music. Kao Ace Kaussner bio je (bar u snovima) najbrži Hebrej zapadno od Mississippija, lovac na glave koji bi stvari subotom ostavljao da miruju, koji je pazio da mu cipele uvijek budu kraj kreveta, i kojemu je jedno oko uvijek vrebalo na glavnu šansu a drugo na dobru košer kafeteriju negdje uz prašnjavu stočnu oputinu. Ace je, pretpostavljao je on, bio sredstvo kojim se zaklanjao od voljenih roditelja koji mu nisu dopuštali da igra bejzbol u Maloj ligi, zato što su se bojali da bi mogao oštetiti svoje darovite ruke, i koji su u dubini duše vjerovali da svaki šmrc znači početak upale pluća. On je bio revolveraš s violinom - što je nadasve zanimljiva kombinacija - ali o upravljanju avionima nije znao ni čmrge. A ta je curica rekla nešto što ga je istodobno i zaintrigiralo i usirilo mu krv. Napipala sam mu kosu! bila je rekla. Netko mu je odrezao KOSU! Odvojio se od Dinah i Laurel (čovjek u otrcanom sportskom sakou otišao je na desni bok aviona da pogleda kroz prozor, a čovjek u sportskom džemperu širokoga izreza 56
  • 57. otišao je naprijed, pridružiti se ostalima, a oči su mu se svađalački suzile) i krenuo desnim prolazom za Dinahinim stopama. Netko mu je odrezao KOSU! bila je rekla, i sad je Albert, ne mnogo redova dalje, ugledao to o čemu je govorila. 2 "Toplo se nadam, gospodine", rekao je Brit, "da pilotska kapa, što sam je zamijetio na jednome od sjedala prve klase, pripada vama." Brian je stajao pred zaključanim vratima, oborene glave, i bijesno razmišljao. Kad mu je Brit progovorio za leđima, on se trgnuo od iznenađenja i zavrtio se na peti. "Nisam vas kanio prepasti", rekao je Brit blago. "Ja sam Nick Hopewell." Ispružio je ruku. Brian ju je protresao. Dok je to činio, izvodeći svoju polovicu drevnog rituala, najednom mu je palo na um da je sve to zacijelo samo san. Stvorio ga je onaj grozni let iz Tokija i vijest da je Anne mrtva. Dio je njegove svijesti znao da to nije tako, baš kao što je dio njegove svijesti znao da vrisak one curice nije imao nikakve veze s praznim odjeljkom prvog razreda, ali se uhvatio za tu misao, baš kao i za onu raniju. Pomagalo je tako misliti, i zašto onda ne? Sve je drugo bilo čisto ludilo - tako 57
  • 58. čisto da bi mu pozlilo i hvatala ga groznica već i od samog pokušaja da o tome razmišlja. Osim toga, vremena za razmišljanje zapravo i nije bilo, i on je otkrivao da čak i to donosi nekakvo olakšanje. "Brian", rekao je. "Drago mi je što smo se upoznali, iako su okolnosti..." Bespomoćno je slegnuo ramenima. Kakve su zapravo okolnosti? Nije mogao smisliti pridjev koji bi ih mogao adekvatno opisati. "Pomalo bizarne, zar ne?" suglasio se Hopewell. "Pretpostavljam da je o njima ovog časa bolje i ne misliti. Javlja li se posada?" "Ne", odgovorio je Brian i najednom, u nemoćnom bijesu, lupio šakom po vratima. "Polako, samo polako", umirio ga je Hopewell. "Recite mi za tu kapu, gospodine Engle. Ne možete ni zamisliti koliko bi mi zadovoljstvo pružila, i koliko bi me umirila, činjenica da vam se mogu obratiti kao kapetanu Engleu." Brian se i nehotice široko nasmiješio. "Pa ja i jesam kapetan Engle", rekao je, "ali, s obzirom na okolnosti, mislim da biste me mogli zvati i Brian." Nick Hopewell uhvatio je Briana za lijevu ruku i srdačno je cmoknuo. "Rado bih vas umjesto toga zvao Spasiteljem", rekao je. "To bi vas strašno smetalo?" 58
  • 59. Brian je zabacio glavu i prasnuo u smijeh. Nick mu se pridružio. Stajali su tako pred zaključanim vratima u skoro praznom avionu, divlje se smijući, u trenutku kad su stigli onaj u crvenoj košulji i onaj u sportskom puloveru, pa ih pogledali kao da su obojica poludjela. 3 Albert Kaussner je nekoliko trenutaka držao kosu u desnici, zamišljeno se u nju zagledavši. Bila je crna i presijavala se u svjetlu stropnih svjetiljaka, pravo pravcato krzno skalpa, i nije nikakvo čudo da je u maloj uplašila vraga. Uplašilo bi ono i Alberta, kad ne bi mogao vidjeti. Bacio je vlasulju natrag na sjedalo, pogledao torbicu što je ležala na susjednom sjedalu, pa malo pažljivije promotrio ono što je ležalo uz nju. Bio je to jednostavan zlatni vjenčani prsten. Dohvatio ga je, pregledao i vratio na staro mjesto. Polako je krenuo prema repu aviona. Za manje od minute, Albert će biti toliko šokiran zaprepaštenjem, da će posve zaboraviti na pitanje tko upravlja avionom, ili kako će se kvragu spustiti, ako je taj netko automatski pilot. Putnici leta 29 netragom su nestali, ali su za sobom ostavili basnoslovno - i pokatkad zbunjujuće - blago. Albert je na skoro svakom sjedalu pronašao nakit: uglavnom je to bilo vjenčano prstenje, no bilo je tu i dijamanata, smaragda i rubina. Bilo je i naušnica, većinom onih za pet i pol para, ali su neke od njih Albertovim očima izgledale jako skupo. Njegova je mama 59
  • 60. imala nekoliko dobrih primjeraka, a u usporedbi s nekima od ovih, njeni su se dragulji doimali kao da ih je kupila na sajmištu. Bilo je tu dugmadi za ovratnike i manžete, ogrlica, identifikacijskih narukvica. I satova, satova, satova. Od Timexa do Rolexa, činilo se da ih je najmanje dvije stotine komada, što su ležali na sjedalima, i na podu između sjedala, i u prolazima između sjedala. Svjetlucali su na svjetlu. I bilo je najmanje šezdeset naočala. U čeličnom okviru, u rožnatom okviru, u zlatnom okviru. Bilo je tu snobovskih naočala, pankerskih naočala, i naočala s umjetnim draguljima uglavljenim u krilca. Bilo je tu i Ray-Bana, Polaroida i Fosted Grantova. Bilo je tu i kopči od remenja, i vojnih spomenica i hrpa sitniša. Nije bilo banknota, ali bi se lako dalo skupiti četiri stotine dolara sve u novčićima od po četvrt dolara, deset centi, pet centi i jednog penija. Bilo je tu i lisnica - ne toliko koliko torbica, no ipak pošten tucet njih, od plastičnih do onih od fine kože. A bilo je i džepnih nožića. I najmanje desetak džepnih računala. A bilo je tu i čudnijih stvari. Podigao je plastični valjak boje puti, i razgledavao ga tako skoro pola minute prije nego što je shvatio da je to zaista umjetni pimpač, nakon čega ga je spustio na brzu brzinu. Bila je tu i mala zlatna žličica na tankom zlatnom lancu. Tu i tamo na sjedalima i po podu ležali su i sjajni metalni komadići, većinom srebrni, no poneki je bio i zlatan. Podigao ih je nekoliko da provjeri zaključke svog začuđenog uma: bile su to zubne krune, no u većini su to bile 60
  • 61. plombe iz ljudskih zubi. A, u jednom od stražnjih redova, digao je dvije sićušne čelične šipke. Gledao ih je nekoliko trenutaka i tek tada shvatio da je riječ o kirurškim iglama, i da ne spadaju na pod uredno ispražnjenog zračnog lajnera, nego u koljeno ili rame kojeg od putnika. Otkrio je još jednog putnika, mladoga bradonju koji se raširio preko dva sjedala u zadnjem redu, glasno hrčući i bazdeći kao pecara alkohola. Dva sjedala dalje pronašao je spravu koja mu je izgledala kao ugrađeni pacemaker. Albert se uspravio u repu aviona i pogledao naprijed, duž velike, prazne cijevi trupa. "Ma koji se tu kurac zbiva?" upitao je tihim, drhtavim glasom. 4 "Zahtjevam da mi se točno objasni što se tu zbiva!" rekao je glasno čovjek u sportskom puloveru. Ušao je u servisni prostor ispred odjeljka prvoga razreda, držeći se poput kakve korporacijske morske psine što kreće u preuzimanje neprijateljske fuzije. "Ovog časa? Upravo se spremamo provaliti bravu na vratima", rekao je Nick Hopewell, fiksirajući Sportski Pulover bistrim pogledom. "Čini se da je posada abdicirala kad i svi 61
  • 62. ostali, ali nam se sreća ipak nasmiješila. Ovaj moj novi poznanik slučajno je pilot koji se vraćao s dužnosti i..." "Netko bi se ovdje s dužnosti mogao vratiti i zauvijek", rekao je Sportski Pulover, "i živa mi je želja, možete mi vjerovati, otkriti tko." Progurao se kraj Nicka ne počastivši ga ni pogledom, i unio se Brianu u lice, agresivan poput igrača koji dovodi u pitanje sučev zvižduk. "Radite li vi za American Pride, prijatelju?" "Da", odgovorio je Brian, "ali da to sad ipak malo pustimo, gospodine? Sad je najvažnije da..." "Ja ću vam reći što je važno!" dreknuo je Sportski Pulover. Fina se magla pljuvačke slegla na Brianove obraze, i on je morao svom snagom suzbiti iznenadni i zapanjujuće jak impuls da tog tukca stegne oko vrata, i potom mu zakrene glavu čisto da vidi pri kojem će kutu nešto unutra zapucketati. "Danas ujutro, u devet sati, ja u Prudential Centeru imam dogovoren sastanak s predstavnicima Bankers Internationala! Točno u devet sati! Rezervirao sam sjedalo na ovom vozilu s punim povjerenjem, i ja na taj sastanak ne namjevaram zakasniti! Želim znati troje: tko je odobrio neplanirano slijetanje zrakoplova dok sam ja spavao, gdje je do tog slijetanja došlo, i zašto se uopće slijetalo!" "Jeste li kad gledali Zvjezdane staze?" najednom ga je upitao Nick Hopewell. 62
  • 63. Lice Sportskog Pulovera, preplavljeno ljutitom krvlju, naglo se zakrenulo. Izraz je na njemu odavao uvjerenje da je Englez bjelodano lud. "O kom to vragu pričate?" "O znamenitosti američkog programa", rekao je Nick. "O znanstvenoj fantastici. Istraživanju čudnih novih svjetova, poput onoga koji očito postoji vama u glavi. I ako smjesta ne začepiš labrnju, ti blesavi idiote, bit će mi veliko zadovoljstvo da na tebi demonstriram glasovitu metodu uspavljivanja s Vulkana, specijalitet gospodina Spocka." "Čujte, pa ne možete vi tako sa mnom razgovarati!" zarežao je Sportski Pulover. "Znate li vi uopće tko sam ja?" "Naravno da znam", odgovorio je Nick. "Vi ste jedan mali napuhani guzičar otečenoga mozga, koji misli da je njegova avionska karta vjerodajnica koja ga proglašava Visokim Veleprdonjom Stvoritelja Svijeta I Šire. A povrh toga ste i napunili gaće. Za što vas ne krivini, ali tek toliko da znate da se zna." Vrat se iznad pulovera tako nalio krvlju, da se Brian počeo pribojavati da će mu eksplodirati glava. Jednom je to vidio na filmu, a nije imao nikakve želje da to vidi i u stvarnome životu. "Vi ne možete sa mnom tako razgovarati! Vi niste čak ni američki državljanin!" Sad se Nick Hopewell pokrenuo tako brzo da je Brian jedva i vidio što se zbilo. U jednom se trenutku čovjek u sportskom 63
  • 64. puloveru derao, unijevši se Nicku u lice, dok je ovaj ležerno stajao kraj Briana, držeći ruke na bokovima svojih ispeglanih traperica. U drugom je nos Sportskog Pulovera već bio čvrsto uhvaćen između palca i kažiprsta Nickove desnice. Sportski se Pulover pokušao otrgnuti. Nickovi su prsti stisnuli još jače... a onda mu se ruka malo zavrnula, gestom čovjeka koji priteže zavrtljaj ili navija budilicu. Sportski je Pulover vrisnuo. "Mogu vam ga i slomiti", rekao je Nick tiho. "Ništa lakše od toga." Sportski se Pulover pokušao otrgnuti. Ruke su mu jalovo zamlatile po Nickovoj podlaktici. Nick je zavrnuo još malo i Sportski je Pulover ponovno vrisnuo. "Ne znam jeste li me čuli. Mogu vam ga slomiti. Jeste me razumjeli? Ako jeste, dajte mi nekakav znak." Sad mu je i po treći put zavrnuo nos. Sportski Pulover ovaj put nije samo vrisnuo, nego upravo zavrištao. "O, vidi", rekla je iza njih ona cura što se doimala drogirano. "Nosni zahvat." "Nemam ja vremena raspravljati o vašim poslovnim sastancima", rekao je Nick tiho Sportskom Puloveru. "Niti se imam vremena baktati s histerijom koja se maskira kao agresivnost. Mi ovdje imamo vrlo gadnu, vrlo izluđujuću situaciju. Vi, gospodine, očito niste dio rješenja, a ja nemam ni 64
  • 65. najmanju namjeru dopustiti vam da postanete dio problema. I zato vas kanim vratiti u glavnu kabinu. A ovaj gospodin u crvenoj košulji..." "Don Gaffney", rekao je gospodin u crvenoj košulji. I on se zapanjio koliko i Brian. "Hvala", rekao je Nick. I dalje je držao nos Sportskog Pulovera u tom čudnom škripcu, i Brian je sad vidio kako tanka nit krvi obrubljuje jednu od čovjekovih stisnutih nosnica. Nick ga je privukao bliže i obratio mu se toplim, povjerljivim glasom. "Ovaj tu gospodin, gospodin Gaffney, bit će vam pratilac. A kad jednom dođete u glavnu kabinu, moj dragi guzičavi prijatelju, sjest ćete na sjedalo i čvrsto se oko pasa vezati sigurnosnim pojasom. A poslije, kad se ovaj kapetan tu uvjeri da se nećemo zabiti ni u kakvo brdo, zgradu ili drugi avion, možda budemo mogli malo pomnije razmotriti čitavu situaciju. Zasad, međutim, vaša nam pomoć nije potrebna. Jeste li razumjeli sve što sam vam rekao?" Sportski je Pulover dreknuo bolno i ogorčeno. "Ako ste me shvatili, budite tako dobri pa dignite palčeve." Sportski je Pulover digao jedan palac. Nokat mu je, opazio je Brian, bio uredno manikiran. "Odlično", rekao je Nick. "I još nešto. Kad vam ispustim nos, možda osjetite želju za osvetom. To osjećati, možda i nije loše. Ali dati tom osjećaju maha, to bi mogla biti strahovita 65
  • 66. pogreška. Dopustite da vas podsjetim da bih ono što sam vam napravio s nosom, lako mogao učiniti i s testisima. Zapravo bih vam ih mogao tako usukati da biste, kad ih pustim, poletjeli kabinom poput dječjeg aviona. Očekujem da ćete otići s gospodinom..." Upitno je pogledao čovjeka u crvenoj košulji. "Gaffney", ponovio je čovjek u crvenoj košulji. "Gaffneyem, tako je. Oprostite. Očekujem da ćete otići s gospodinom Gaffneyem. I nećete se buniti. Niti se podavati osvetničkim planovima. Ukoliko, zapravo, izrečete i jednu jedinu riječ, postat ćete veliki istraživač dosad neistraženih područja bola. Dignite palce ako ste razumjeli i ovo." Sportski Pulover je ovaj put zamahao palcem tako entuzijastično da je na trenutak izgledao kao autostoper sa žestokim proljevom. "Onda dobro!" rekao je Nick i ispustio mu nos. Sportski je Pulover otkoračio i zapiljio se u Nicka Hopewella ljutitim, smetenim očima - izgledao je kao mačka koju su upravo polili kantom hladne vode. Ljutnja sama po sebi ne bi Briana baš nimalo dirnula. Ali je ta smetenost bila ono što je u njemu izazvalo malo samilosti prema Sportskom Puloveru. I sam se osjećao strahovito smeteno. Sportski je Pulover podigao ruku k nosu, kao da provjerava je li još tu. Uske pruge krvi, ne šire od celofanske vrpce za otvaranje cigareta, tekle su mu iz nosnica. Jagodice prstiju, kad 66
  • 67. ih je odmaknuo, bile su krvave, i on ih je pogledao s nevjericom. Otvorio je usta. "Ja ne bih, gospodine", rekao je Don Gaffney. "Ovaj to misli ozbiljno. Bit će vam pametnije da pođete sa mnom." Uhvatio je Sportski Pulover za mišicu. On se na trenutak opirao njegovom blagom povlačenju. Ponovno je otvorio usta. "Loša ideja", rekla mu je ona djevojka koja je izgledala drogirano. Sportski Pulover je zatvorio usta i pustio Gaffneya da ga povede prema stražnjem dijelu prvog razreda. Pogledao ga je jednom preko ramena, očima razrogačenim i zapanjenim, a onda ponovno prstima pipnuo ispod nosa. Nick je, u međuvremenu, za nj posve izgubio zanimanje. Virio je kroz prozor. "Čini se da smo iznad Stjenjaka", rekao je, "i čini se da smo na dovoljno sigurnoj visini." Na trenutak je pogledao i Brian. Bio je to Stjenjak, doista, i to negdje po sredini širine, rečeno onako odoka. Visinu je procijenio na oko 35.000 stopa. Bilo je to otprilike ono što je rekla Melanie Trevor. Sve je dakle bilo u redu... bar dosad. "Idemo", rekao je. "Pomozi mi da razvalim vrata." Nick mu se pridružio ispred njih. "Briane, da ovim dijelom operacije zapovijedam ja? U tome imam ponešto iskustva." 67
  • 68. "Komodajte se." Brian se najednom počeo pitati, gdje je to zapravo Nick Hopewell stekao iskustvo u uvrtanju noseva i razvaljivanju vrata. Nešto mu je govorilo da bi to mogla biti duga priča. "Bilo bi korisno znati koliko je jaka brava", rekao je Nick. "Ako udarimo prejako, odletjet ćemo u pilotsku kabinu kao iz katapulta. Ne bih želio naletjeti na nešto što nije stvoreno za naletavanje." "To ne znam", rekao je Brian iskreno. "Ali ne mislim da je baš strašno jaka." "U redu", odgovorio je Nick. "Okreni se prema meni - stavi na vrata desno rame, a ja ću lijevo." Što je Brian i učinio. "Ja ću brojati. Lupit ćemo ih zajedno ramenima na tri. Kad krenemo, savij malo koljena; bravu ćemo lakše razbiti ako je udarimo niže. I nemoj udariti svom snagom. Nego otprilike napola. Ako to nije dovoljno, uvijek možemo pokušati ponovno. Dobro?" "Dobro." Ona cura, koja se sad već doimala nekako razbuđenije i u toku, na ovo je rekla: "A sigurni ste da nisu ostavili ključ ispod otirača ili tako nešto?" Nick ju je pogledao, pomalo iznenađeno, pa vratio pogled na Briana. 68
  • 69. "Postoji li ikakva šansa da su negdje ostavili ključ?" Brian je odmahnuo glavom. "Bojim se da ne. Riječ je o protuterorističkoj mjeri opreza." "Jasno", rekao je Nick. "Pa naravno." Pogledao je curu i namignuo joj. "Ali to ipak znači da misliš glavom." Djevojka mu se zbunjeno nasmiješila. Nick se okrenuo Brianu. "Spreman?" "Spreman." "Onda idemo. Jedan... dva... tri!" Bacili su se u vrata, savršeno sinkronizirano podvivši koljena trenutak prije nego što će ih lupiti, i vrata su se otvorila apsurdno lako. Između servisnoga dijela i pilotske kabine bio je mali jezičak - najmanje tri palca prenizak a da bi se mogao smatrati stepenicom. Brian je u to udario rubom cipele pa bi, da ga Nick nije uhvatio za rame, postrance pao u pilotsku kabinu. Taj je čovjek bio brz kao mačka. "Vrlo dobro", rekao je on, više za sebe negoli Brianu. "Daj da vidimo sa čime tu imamo posla, može?" 5 U pilotskoj kabini nije bilo nikoga. Od pogleda u nju Brian se sav naježurio po rukama i vratu. Znao je da je sve bajno i 69
  • 70. sjajno, i da bi 767 mogao na autopilotu proletjeti još tisuće milja, samo na temelju informacija uprogramiranih u njegov sustav inercijske navigacije - Bog mu je svjedok da je tako i sam proletio lijep broj milja - no pogled na dva prazna sjedala bilo je nešto sasvim drugo. Eto, od toga se sledio. U čitavoj svojoj karijeri još nikad nije vidio prazan kokpit aviona u letu. A sad ga je gledao. Pilotske su se komande micale same od sebe, praveći infinitezimalne korekcije nužne da bi zrakoplov ostao na svom zacrtanom kursu prema Bostonu. Svjetla su bila zelena. Dva mala krila na visinometru bila su postojano iznad umjetnog horizonta. Kroz dva mala, prema naprijed nakošena prozorčića, na kasnom noćnom nebu žmirkale su milijarde zvijezda. "A-uh", rekla je šiparica tiho. "Aaaa-u-iiiii", rekao je Nick istodobno. "A vidi ovo, stari moj." Nick je pokazivao na napol ispijenu šalicu kave na pomoćnom pultu kraj lijevog oslonca za ruke pilotskog naslonjača. Kraj kave je bio danski kolačić od kojeg su već bila odgrizena dva zalogaja. To je u hipu vratilo Briana u njegov san, i on se divlje stresao. "Štogod da se dogodilo, dogodilo se brzo", rekao je Brian. "A vidi ovo. I ovo." Pokazao je najprije na pilotov naslonjač, a potom na pod kraj kopilotova. Dva su se ručna sata svjetlucala u svjetlu 70
  • 71. komandne ploče, jedan je bio visokotlačni Rolex, drugi digitalni Pulsar. "Ako vam treba sat, samo se poslužite", rekao je glas iza njih. "Straga toga ima na tone." Brian je pogledao preko ramena i ugledao Alberta Kaussnera, koji se doimao vrlo skockano i vrlo mlado, onako s crnom židovskom kapicom i Hard Rock Cafe majici. Kraj njega je bio onaj postariji tip u trošnom sportskom kaputiću. "Zaista?" upitao je Nick. Čini se da je sad prvi put izgubio vlast nad sobom. "Satovi, nakit, naočale", odgovorio je Albert. "I torbice... Ali je najčudnije... da tu ima i stvari koje su ziher ispale i iz samih ljudi. Kirurške igle i pacemakeri, takve stvari." Nick je pogledao Briana Englea. Englez je vidljivo problijedio. "Ja sam dosad polazio od otprilike iste pretpostavke od koje je krenuo i naš naprasiti i blagoglagoljivi prijatelj", rekao je. "A ta je da je, dok sam spavao, avion negdje i zbog nečega sletio. I da se većina putnika - i posada - zbog nečeg iskrcala." "Da je počelo spuštanje, ja bih se probudio istoga časa", odgovorio je Brian. "To je navika." Otkrio je da ne može maknuti oči s praznih sjedala, napol ispijene šalice kave, napol pojedenog danskog slatkiša. 71
  • 72. "U normalnim bih prilikama i ja rekao isto", suglasio se Nick, "pa sam stoga zaključio da mi je netko stavio nešto u piće." Ja ne znam čime se taj momak bavi, pomislio je Brian, ali to sasvim sigurno nije preprodaja polovnih automobila. "U moje piće nitko nije stavio ništa", rekao je Brian, "jer ga nisam ni popio." "A nisam ni ja", dodao je Albert. "No dok smo spavali, nikako nije moglo doći do slijetanja i polijetanja", rekao im je Brian. "Pomoću autopilota se može letjeti, Concorde pomoću njega može čak i sletjeti, no da bi avion poletio, potrebno je ljudsko biće." "Što znači da nismo slijetali", rekao je Nick. "Jok." "I kamo onda, Briane, mi zapravo letimo?" "To ne znam ni ja", odgovorio je on. Prišao je pilotskom naslonjaču i sjeo. 6 Zrakoplov je zaista letio na 36.000 stopa, baš kao što mu je Melanie Trevor i bila rekla, na kursu 090. Za sat ili dva to će se promijeniti, kad avion skrene još malo na sjever. Brian je dohvatio navigatorovu knjigu s kartama, pogledao indikator 72
  • 73. brzina, i napravio niz brzih proračuna. Potom je stavio slušalice. "Denver, kontrola, ovdje American Pride let 29, prijem?" Prebacio je sklopku... i nije čuo ništa. Baš ništa. Ni šum, ni brbljanje, ni kontrolu leta, ni druge avione. Provjerio je položaj transpondera: 7700, baš kako i treba. Zatim je sklopku vratio na odašiljanje. "Denver, kontrola, molim javite se, ovdje American Pride let 29, ponavljam, American Pride Jumbo, imamo problema, Denver, imamo problema." Ponovno je prebacio sklopku na prijem. I poslušao. A onda je Brian učinio nešto od čega je srce Alberta "Acea" Kaussnera zamlataralo od straha: udario je u komandu ploču dnom dlana, tik ispod radio opreme. Boeing 767 bio je najsuvremeniji, visokotehnološki putnički avion. Na njemu se tako oprema ne dovodi u red. To što je taj pilot upravo učinio obično se radi kad stari Philco radio, što si ga za dolar kupio na Kiwanis Auctionu, kad ga doneseš kući, ne želi propjevati. Brian je još jednom pokušao dobiti kontrolu u Denveru. Ali nije dobio odgovora. Baš nikakva. 7 Sve do tog trenutka Brian je bio užasno smućen i kao supijan. Ali sad je počeo osjećati i strah - i to pravi. Sve do sada 73
  • 74. za nj naprosto nije bilo vremena. Poželio je da tako bude i dalje... ali nije bilo. Prebacio je radio na rezervni, havarijski kanal i pokušao ponovno. Odgovora nije bilo. Bilo je to isto kao kad bismo na Manhattanu nazvali policijski 911, a glas nam s vrpce odgovorio da su svi otišli na vikend. Kod zvanja u pomoć na havarijskom kanalu, odziv je uvijek bio trenutačan. Sve do sada, pomislio je Brian. Prebacio se na UNICOM, preko kojeg su privatni piloti na malim zračnim lukama dobivali sletne upute. Bez odgovora. Poslušao je... i nije čuo baš ništa. Što naprosto nije moglo biti. Privatni piloti laprdaju kao čavke na telefonskim žicama. Momak u Piperu želi čuti kakvo je vrijeme. Tip u Cessni svalio bi se mrtav u sjedalu kad ne bi uspio naći nekoga tko će mu nazvati ženu i javiti joj da joj na večeru dovodi još troje. Frajeri na Learu htjeli bi da cura na recepciji u Arvada Airportu veli njihovim charter-putnicima da će zakasniti petnaest minuta, ali da se junački drže, ipak će stići na vrijeme na bejzbolsku utakmicu u Chicagu. Ali ničeg od toga nije bilo. Sve su čavke, čini se, odletjele, i telefonske su žice bile prazne. Ponovno se prebacio na havarijski kanal FAA-a. "Denver, javi se! Javi se smjesta! Ovdje AP let 29, daj reci nešto, sto mu crnih đavola!" Nick mu je dotakao rame. "Polako, druškane." 74
  • 75. "Pas ni da zalaje!" rekao je Brian izbezumljeno. "To je nemoguće, no baš se to zbiva! Kriste, pa što to oni rade, vode jebeni nuklearni rat?" "Polako", ponovio je Nick. "Daj se smiri, Briane, i reci mi što si time mislio, da pas neće lajati." "Mislim na kontrolu u Denveru!" uskliknuo je Brian. "Na tog psa! Mislim na FAA havarijski! Toga psa! UNICOM, i na tog psa! Još nikad..." Škljocnuo je još jednom sklopkom. "Na", rekao je, "ovo je srednje-kratkovalni kanal. Trebali bi skakati jedan preko drugoga kao psi na vrućem pločniku, a dobivam samo golo govno." Prebacio je još jednu sklopku, pa podigao pogled na Nicka i Alberta Kaussnera, koji su se zbili uza nj. "Iz Denvera nema ni VOR fara", rekao je. "Što znači?" "Što znači da nemam radija, da nemam denverskog navigacijskog fara, a komande vele da je sve čisto ko picino oko. Što je sranje. Mora biti." Iz svijesti mu je počela izranjati užasna misao, uzdižući se poput nadute lješine na površinu rijeke. "Hej, mali - pogledaj kroz prozor. S lijeve strane. Reci mi što vidiš." 75
  • 76. Albert Kaussner je pogledao van. Dugo je gledao tako. "Ništa", rekao je. "Baš ništa. Samo kraj Stjenjaka i početak prerije." "Nikakvih svjetala?" "Ne." Brian se digao na noge, koje su mu se učinile nekako slabim i vodenastim. Stajao je tako i dugo gledao dolje. Napokon je Nick Hopewell rekao tihim glasom: "Denver je nestao, zar ne?" Brian je po navigatorovim kartama i avionskim navigacijskim instrumentima znao da bi sad trebali letjeti na manje od pedeset milja južno od Denvera... no pod sobom je vidio samo taman, bezličan krajolik koji je označavao početak Prerija. "Da", odgovorio je. "Denver je nestao." 8 U pilotskoj je kabini zavladao trenutak potpune tišine, a onda se Nick Hopewell okrenuo đačkoj galeriji, koja se momentalno sastojala od Alberta, čovjeka u dronjavom sportskom sakou i one mlade djevojke. Nick je žustro pljesnuo rukama, poput tete u vrtiću. A kad je progovorio, i ton mu je bio takav: 76
  • 77. "No, dobro, narode! Vratite se na svoja mjesta. Treba nam malo mira." "Ali mi smo bili tihi", usprotivila se djevojka, i to prilično razumno. "Vjerujem da je ovaj gospodin tu pritom mislio ne na tišinu, nego na malo samoće", rekao je čovjek u dronjavoj jakni. Govorio je kulturnim tonom, no njegov se blagi, zabrinuti pogled zalijepio za Briana. "Baš sam na to mislio", suglasio se Nick. "Molim vas?" "Je li dobro?" upitao je tihim glasom čovjek u dronjavoj jakni. "Doima mi se jako zabrinuto." Nick mu je odgovorio istim povjerljivim tonom. "Da", odgovorio je. "Dobro mu je. To je moja briga." "Idemo, djeco", rekao je čovjek u dronjavom sportskom kaputiću. Jednu je ruku prebacio preko ramena djevojci, a drugu Albertu. "Vratimo se na svoje mjesta. Naš pilot ima posla." Što se pak Briana tiče, oni glasove nisu trebali spustiti ni na trenutak. Bio je poput ribe što se hrani u potoku dok nad njom prolazi malo jato ptica. Sve ako zvuk i dopre do nje, ona mu neće pridati nikakvu važnost. Brian je imao pune ruke posla birajući se kroz radio-kanale i prebacujući se s jedne do druge navigacijske točke. Sve uzalud. Nema Denvera, nema Colorado Springsa, nema Omahe. Sve nestalo. 77
  • 78. Osjećao je kako mu niz obraze, poput suza, teče znoj, osjećao je kako mu se košulja lijepi za leđa. Sigurno smrdim kao svinja, pomislio je, ili... A onda je uslijedio bljesak nadahnuća. Prebacio se na vojni kanal, iako su to pravila izričito zabranjivala. Omaha je praktički vlasništvo Strategic Air Commanda. Oni ne mogu ne biti u eteru. Vjerojatno će mu reći da im se skine i s kurca i s frekvencije, vjerojatno će mu zaprijetiti prijavom FAA-u, no Brian bi sve to prihvatio radosna srca. Vjerojatno bi on bio prvi koji im je javio da je grad Denver otišao na godišnji. "Kontrola Air Forcea, kontrola Air Forcea, ovdje American Pride let 29, i imamo problem, imamo jedan veliki problem, da li me čujete? Prijem." Ali ni ovdje nije zalajao pas. I u tom je trenutku Brian osjetio kako nešto - nešto slično zasunu - počinje popuštati negdje u dubokim dubinama njegove svijesti. Bio je to trenutak u kojem je osjetio kako čitava građevina organizirane misli počinje polako kliziti prema nekakvom mračnom ponoru. 9 U tom ga je trenutku Nick Hopewell stisnuo rukom kao škripcem, visoko uz pleće, već blizu šije. Brian je poskočio u 78
  • 79. sjedalu i zamalo glasno kriknuo. Okrenuo je glavu i ugledao Nickovo lice niti četiri prsta od vlastitog. A sad će mi uhvatiti nos i početi ga uvrtati, pomislio je Brian. Ali ga Nick nije uhvatio za nos. Govorio je s tihom koncentracijom, a oči su mu netremice gledale u Brianove. "Vidim ti, prijatelju, taj pogled u očima... ali ti nisam ni trebao pogledati u oči da bih shvatio da je to tu. Čujem to u tvom glasu i vidim to u tome kako sjediš. A sad me poslušaj, i čuj me dobro: panika nije dopuštena." Brian se zapiljio u nj, sleden tim modrim pogledom. "Jesi li me shvatio?" Progovorio je s velikim naporom. "Nick, ljude koji su skloni panici baš i ne primaju na posao kojim ja zarađujem svoj kruh." "To znam", rekao je Nick, "ali je ovo jedinstvena situacija. Pa ipak ne smiješ zaboraviti da je na ovom avionu još desetak ljudi, i da je tvoj posao isti kakav je oduvijek i bio: spustiti ih u jednom komadu." "Nemoj me učiti što je meni posao!" obrecnuo se Brian. "Oprosti ako jesam", odgovorio je Nick, "ali sad izgledaš sto posto bolje, i drago mi je što to mogu reći." 79
  • 80. Ali Brian nije bolje samo izgledao; ponovno se bolje počeo i osjećati. Nick ga je ubo iglom u najosjetljivije mjesto - u osjećaj odgovornosti. Baš gdje me i želio ubosti, pomislio je. "Nick, što ti inače radiš u životu?" upitao je mrvicu klimavo. Nick je zabacio glavu i nasmijao se. "Mlađi ataše, stari moj, britanska ambasada." "Je, rotkva strugana." Nick je na ovo samo slegnuo ramenima. "Pa mislim... tako mi piše u dokumentima, i mislim da je to dovoljno. Kad bi pisalo još nešto, onda bi to zacijelo bilo mehaničar Njezina Veličanstva. Ja popravljam što treba popraviti. A u ovom trenutku to znači tebe." "Hvala", rekao je Brian tronuto, "ali ja sam već popravljen." "Onda u redu - i što sad namjeravaš? Možeš li se orijentirati i bez tih zemaljskih farića? Možeš li izbjeći druge avione?" "Sasvim se dobro mogu orijentirati i pomoću ugrađenih instrumenata", rekao je Brian. "A što se pak tiče drugih aviona..." Pokazao je na radarski ekran. "To smeće veli da nikakvih drugih aviona niti nema." "Ipak bi ih moglo biti", rekao je Nick tiho. "Može biti da su uvjeti za radio i radar malo zeznuti, bar u ovom času. Ti si spomenuo atomski rat. A mislim, da je došlo do uzajamnog uništenja, to bismo znali. Ali to ipak ne znači da nije došlo do 80
  • 81. nekakve nesreće. Je li elektromagnetski impuls?" ti poznat fenomen zvan Brian je na trenutak pomislio na Melanie Trevor. O, da, i javljaju nam za auroru borealis iznad pustinje Mojave. Možda to ne biste htjeli prespavati. Da to nije to? Nekakva uvrnuta meteorološka pojava? Pomislio je kako bi to zapravo bilo sasvim moguće. Ali ako je doista tako, kako to da na radiju nema krčanja? Kako to da na radarskom ekranu nema valnih smetnji? Otkuda samo ta mrtva praznina? I nije baš vjerovao da je aurora borealis mogla biti odgovorna za nestanak sto pedeset do dvije stotine putnika. "Onda?" upitao je Nick. "Nick, ti se očito razumiješ u mehaniku", rekao je Brian naposljetku, "ali ja ne vjerujem da je to EMI. Čini se da sva avionska oprema - uključujući i instrumente za određivanje smjera - radi baš kako treba." Pokazao je na digitalni brojčanik kompasa. "Da nas je lupio elektromagnetski impuls, ova beba ne bi znala gdje joj je guzica, a gdje glava. A drži se ravno kao puška." "Tako. Namjeravaš li nastaviti za Boston?" Namjeravaš li..? I s tim je pitanjem otekao i zadnji ostatak Brianove panike. Tako je, pomislio je. Ja sam sad kapetan tog broda... i na koncu se 81
  • 82. sve svodi na to. Trebao si me, prijatelju, odmah na to podsjetiti, pa nam obojici prištedjeti toliko muke. "Na Logan u zoru, bez ikakve predodžbe o tome što se zbiva na zemlji ispod nas ili na ostatku svijeta? Neće ići." "A što onda jest naše odredište? Ili ti treba malo vremena za razmišljanje?" Nije mu trebalo. A sad je polako počelo dolaziti na svoje mjesto i sve drugo što je trebao učiniti. "Ne, to znam", rekao je. "A mislim da je već vrijeme da se obratim putnicima. Bar toj nekolicini preostalih." Dohvatio je mikrofon, i baš je u tom času onaj ćelavko, što je spavao u poslovnom razredu, gurnuo glavu u pilotsku kabinu. "Gospodo, bi li tko od vas bio tako ljubazan pa mi objasnio što se dogodilo sa svom poslugom letjelice?" upitao je svadljivim glasom. "Sasvim sam se lijepo naspavao... no sad bih rado i večerao." 10 Dinah Bellman se sad osjećala mnogo bolje. Bilo je lijepo oko sebe imati sve te ljude, osjećati njihovu umirujuću nazočnost. Sjedila je u malom društvancu s Albertom Kaussnerom, Laurel 82
  • 83. Stevenson i čovjekom u dronjavoj jakni, koji se predstavio kao Robert Jenkins. On je, kao autor više od četrdeset kriminalističkih romana, i sad bio na putu za Boston gdje je trebao govoriti na konvenciji ljubitelja misterija. "A sad", rekao je on, "našao sam se upleten u misterij dobrano ekstravagantniji od ijednoga kojeg bih se usudio napisati." To je četvero sjedilo u središnjem odjeljku, kraj nužnika glavne kabine. Čovjek u sportskom puloveru sjedio je u desnom bloku sjedala, nekoliko redova iza njih, i držao rubac pritisnut na nos (koji je zapravo prestao krvariti još pred nekoliko minuta) i pjenio se u svojoj usamljeničkoj uzvišenosti. Kraj njega je sjedio Don Gaffney, i s nelagodom ga držao na oku. Gaffney je do sada bio progovorio samo jednom, upitavši Sportski Pulover kako se zove. Ovaj mu nije odgovorio. Samo ga je, preko zgužavnog buketa maramice, fiksirao pogledom punim nekakve opake prodornosti. Gaffney nije ponovio pitanje. "Ima li itko i najblažega pojma što se zapravo zbiva?" gotovo je zavapila Laurel. "Sutra mi je trebao početi prvi pravi godišnji odmor nakon deset godina, i onda mi se to dogodi." Dok je gospođica Stevenson govorila, Albert je slučajno gledao ravno u nju. Kad je izustila ono kako joj je to prvi pravi godišnji odmor nakon deset godina, vidio je kako su joj oči naglo poskočile desno i brzo žmirnule tri-četiri puta, kao da joj 83
  • 84. je upalo zrno prašine. U glavi mu se pojavila misao toliko jaka da je zacijelo bila istinita: ta dama očito laže. Ta dama zbog nečega laže. Promotrio ju je malo pažljivije, no nije opazio ništa doista upadljivo - bila je to žena kod koje je ljepota počela već pomalo blijediti, žena koja se brzo iz dvadesetih rušila u srednje godine (a za Alberta je njihov početak neosporno ležao u tridesetoj), žena koja će uskoro postati bezbojna i nevidljiva. Ali sad je imala boju; obrazi su joj gorjeli od nje. On nije znao što ta laž znači, ali je opazio da joj je u trenutku osvježila izgled i učinila je gotovo lijepom. Evo dame koja bi trebala češće lagati, pomislio je Albert. No tada, prije nego što joj je itko stigao odgovoriti, iz stropnih se zvučnika začuo Brianov glas. "Dame i gospodo, govori kapetan." "Moje govno, a ne kapetan", zarežao je Sportski Pulover. "Dosta!" dreknuo je Gaffney s druge strane prolaza. Sportski ga je Pulover pogledao, ustuknuo i splasnuo. "Kao što vam je vjerojatno svima poznato, našli smo se ovdje u jednoj krajnje neobičnoj situaciji", nastavio je Brian. "Nema potrebe da vam to objašnjavam; dovoljno vam je osvrnuti se oko sebe pa ćete shvatiti." "Ja ne shvaćam baš ništa", promrmljao je Albert. "A imam i još neka saznanja. No to vam, bojim se, baš neće osvjetlati dan, no kako smo se u to uvalili svi zajedno, volio bih biti iskren najviše što mogu. Nemam vezu sa zemljom. A prije 84
  • 85. otprilike pet minuta trebali smo iz aviona jasno vidjeti svjetla Denvera. Ali nismo. Jedini zaključak koji sam u ovom trenutku iz toga spreman izvući jest da je netko dolje zaboravio platiti račun za struju. I dok o svemu ne doznamo malo više, držim da je to jedini zaključak koji bi itko od nas trebao izvući." Zastao je. Laurel je još držala Dinah za ruku. Albert je ispustio tihi zvižduk ispunjen zadivljenim strahom. Robert Jenkins, pisac misterija, sneno je zurio u prazno dok su mu ruke počivale na bedrima. "Sve ovo dosad su sve same loše vijesti", nastavio je Brian. "A dobra je vijest: Avion je neoštećen, imamo obilje goriva, i ja imam sve kvalifikacije za upravljanje ovim tipom i modelom. A također i za spuštanje istoga. Držim da ćemo se svi suglasiti s tim da nam je sigurno slijetanje najvažnije od svega. Sve dok to ne izvedemo, ne možemo učiniti baš ništa drugo, i volio bih da budete uvjereni da ćemo u tome i uspjeti. A posljednje što vam želim priopćiti jest da je sad naše odredište Bangor, Maine." Sportski se Pulover uspravio s trzajem. "Kaaako?" dreknuo je. "Avionska je navigacijska oprema na stupnju spremnosti pet sa pet, no isto se ne može reći i za navigacijske farove VOR - kojima se također služimo. S obzirom na te okolnosti, odlučio sam ne ulaziti u zračni prostor Logana. Preko radija nisam uspio dobiti baš nikoga, ni na zemlji, ni u zraku. Čini se 85
  • 86. da radio-oprema zrakoplova funkcionira, no ne mislim da bih se u danim okolnostima smio oslanjati na ono što mi se čini. Bangor International Airport ima sljedeće prednosti: prilazni put ide preko vode, a ne kopna; zračni je promet u planirano doba dolaska, oko 8.30 ujutro, mnogo rjeđi - ukoliko ga uopće ima; a sam aerodrom, negdašnja Dow Air Force Base, ima najdužu komercijalnu sletnu stazu na čitavoj Istočnoj obali Sjedinjenih Država. Naši britanski i francuski prijatelji ovdje slijeću Concordeom kad to ne mogu učiniti u New Yorku." Sportski se Pulover zaderao: "Danas ujutro, u devet sati, ja u Pruu imam zakazan vrlo važan poslovan sastanak, I JA VAM ZABRANJUJEM DA SLIJEĆETE NA NEKAKAV POSRANI AERODROM U MAINEU!" Dinah je poskočila i skutrila se pred zvukom Puloverova glasa, i pritisla obraz na grudi Laurel Stevenson. Nije plakala bar ne još - no Laurel je osjetila kako joj se ramena počinju trzati. "JESTE LI ME ČULI?" urlao je Sportski Pulover. "JA MORAM BITI U BOSTONU RADI RAZGOVORA O NEOBIČNO VELIKOJ TRANSAKCIJI OBVEZNICA, I VRLO SAM ČVRSTO ODLUČIO NA TAJ SASTANAK STIĆI NA VRIJEME!" Raskopčao je pojas i već počeo ustajati. Obrazi su mu bili crveni, a čelo bijelo kao kreda. U očima mu je bio prazan pogled, kojeg se Laurel strašno uplašila. "SHVAĆATE LI VI..." 86
  • 87. "Molim vas", rekla je Laurel. "Molim vas, gospodine, uplašili ste djevojčicu." Pulover je okrenuo glavu i sad je taj uznemiravajući prazni pogled pao ravno na nju. Bilo bi joj pametnije da je malo pričekala. "UPLAŠIO SAM DJEVOJČICU? SKREĆEMO PREMA NEKAKVOM ISPRDKU, PREMA NEKAKVOJ PRIPIZDINI OD AERODROMA USRED NIČEGA, A VI NEMATE DRUGE BRIGE NEGO DA..." "Sjedaj dolje i kuš dok ti nisam prilijepio jednu", rekao je Gaffney ustajući. U odnosu na Pulover imao je viška barem dvadeset godina života, ali je bio masivniji i mnogo širi u prsima. Zasukao je rukave crvene flanelske košulje do lakata, a kad je skupio šake, na podlaktici su mu nabrekli mišići. Izgledao je kao drvosječa koji je tek počeo omekšavati za mirovinu. Puloveru se povukla gornja usna, ogolivši zube. Ta je pseća grimasa uplašila Laurel, zato što nije vjerovala da čovjek u puloveru zna da je napravio grimasu. Ona je od svih njih bila prva koja se upitala nije li taj čovjek poludio. "Ne vjerujem da bi to baš mogao, ako ti netko malo ne pomogne", odgovorio je ovaj. "Naći će se već netko." Bio je to onaj ćelavi iz poslovnog odjeljka. "Ako ne zavežeš, opalit ću ti i ja jednu." Albert Kaussner je skupio svu hrabrost i rekao: 87
  • 88. "A hoću i ja, blento." Izgovaranje toga donijelo mu je veliko olakšanje. Osjećao se poput jednog od momaka iz Alamoa, u trenutku kad prekoračuju crtu što ju je u blatu povukao pukovnik Travis. Pulover se osvrnuo. Usna mu se digla pa ponovno opustila, u tom bizarnom, psećem ceru. "Shvaćam. Shvaćam. Svi ste protiv mene. Krasno." Sjeo je i zvjerski se u njih zagledao. "Ali kad biste išta znali o tržištu južnoameričkih obveznica..." Nije dovršio. Preko oslonca za ruke susjednog sjedala bio je prebačen papirnati ubrus za koktele. Podigao ga je, pogledao ga, i počeo čupkati. "To uopće ne bi trebalo ovako", rekao je Gaffney. "Nisam se rodio kao napržica, gospodine moj, a nisam to ni po sklonostima." Trudio se da mu glas zvuči ljubazno, pomislila je Laurel, ali se prozirao oprez, a možda i ljutnja. "Dajte se malo opustite i smirite. Pogledajte to sa svijetle strane! Kompanija će vam vjerojatno refundirati punu cijenu karte za ovaj let." Sportski je Pulover bacio kratak pogled u smjeru Dona Gaffneya, a onda ga vratio na ubrus. Prestao ga je čupkati i počeo parati u dugačke vrpce. "Zna li itko od vas upaliti onu pećicu u kuhinji?" upitao je Ćelo, kad se ništa nije dogodilo. "Htio bih večerati." Nitko mu nije odgovorio. "Mislim da nema", rekao je ćelavi s tugom u glasu. "Živimo u doba specijalizacije. U kakvom sramotnom dobu." Izrekavši 88
  • 89. tu filozofsku presudu, Ćelo se još jednom povukao u poslovni razred. Laurel je spustila pogled i opazila da su, ispod ruba crnih naočala s nestašnim crvenim plastičnim okvirima, obrazi Dinah Bellman mokri od suza. Laurel je, bar privremeno, zaboravila na vlastiti strah i smetenost, i zagrlila djevojčicu. "Ne brini, dušice - gospodin se samo malo uznemirio. Ali mu je već bolje." Ukoliko se to što sjedi, i drži se kao da je hipnotiziran, dok tako razdire papirni ubrus u sićušne krpice može nazvati poboljšanjem, pomislila je. "Ja se bojim", prošaptala je Dinah. "Njemu svi mi izgledamo kao čudovišta." "Ne, ja ne bih rekla", odgovorila je Laurel, iznenađena i pomalo osupnuta. "Kako si tako nešto mogla i pomisliti?" "Ne znam", odgovorila je Dinah. Ta joj se žena dopadala, dopadala od trenutka kad joj je prvi put čula glas - ali nije namjeravala reći Laurel da ih je, odjednom i samo na tren, sve bila vidjela, uključujući i sebe, gledajući ih očima čovjeka s tim glasnim glasom. Ona je bila u tom čovjeku s glasnim glasom a on se zvao gospodin Tooms ili gospodin Tunney ili tako nešto - i njemu su svi oni izgledali kao hrpa zlih, sebičnih trolova. 89
  • 90. Da je tako nešto rekla gospođici Lee, gospođica bi Lee mislila da je poludjela. A zašto bi ta žena, koju je Dinah tek upoznala, mislila imalo drukčije? I zato Dinah nije rekla ništa. Laurel ju je poljubila u obraz. Koža joj je pod usnama bila vrela. "Ničeg se ti meni ne boj, dušice. I dalje idemo glatko kao po loju - zar ne osjećaš? - i za nekoliko ćemo sati ponovno biti sigurni na zemlji." "To je dobro. Ali bih htjela svoju tetku Vicky. Gdje je sad ona, što vi mislite?" "To, dušo, zaista ne znam", odgovorila je Laurel. "A voljela bih znati." Dinah je ponovno pomislila na lica što ih je vidio taj što se derao: bila su to zla, okrutna lica. Pomislila je na vlastito lice, onakvo kakvo ga on vidi: svinjsko dječje lice s očima skrivenim iza golemih crnih leća. I tad joj se slomila hrabrost, i ona je zaplakala, razdirućim, hrapavim jecajima, plačem koji je Laurel pogodio u srce. Zagrlila je djevojčicu, jer je to bilo jedino što joj je palo na pamet, da bi se uskoro i sama rasplakala. Plakale su zajedno skoro pet minuta, a onda se Dinah ponovno počela smirivati. Laurel je pogledala vitkoga mladića, koji se zvao Albert ili Alvin, nije se sjećala kako, i opazila da su oči i njemu vlažne. Opazio je da ga gleda, pa žurno spustio pogled na šake. 90
  • 91. Dinah je ispustila još jedan, posljednji, dahtavi jecaj, pa legla glave naslonjene na Laurelina prsa. "Mislim da mi plakanje neće pomoći, ne?" "Ne, ne vjerujem da hoće", suglasila se Laurel. "Dinah, zašto ne pokušaš malo odspavati?" Dinah je uzdahnula - bio je to vlažan, nesretan zvuk. "Ne vjerujem da mogu. Već sam spavala." Ma nemoj mi reći, pomislila je Laurel. A avion na liniji 29 nastavio je letjeti na visini od 36.000 stopa, brzinom od preko osamsto kilometara na sat, nad tamnim središtem Amerike. 91
  • 92. Glava treća Deduktivna metoda. Nesreće i statistika. Spekulativne mogućnosti. Tlak u jarcima. Bethanyn problem. Počinje spuštanje. 1 "Ta je curica prije otprilike sat vremena rekla nešto jako zanimljivo", izgovorio je najednom Robert Jenkins. Curica o kojoj je riječ u međuvremenu je ponovno zaspala, usprkos svih svojih sumnji u vlastitu sposobnost za tako nešto. Kunjao je već i Albert Kaussner, možebit i zato da se još jednom vrati na mitske ulice Tombstonea. Iz pretinca je nad glavom skinuo kutiju s violinom, i sad ju je držao u krilu. "Ha!" rekao je i uspravio se. "Oprostite", rekao je Jenkins. "Zadrijemali ste?" "Ma ne", odgovorio je Albert. "Budan do daske." Da bi to dokazao, upro je u Jenkinsa dva krupna, krvlju podlivena oka. Pod svakim je ležala tamna sjena. Jenkins je pomislio kako pomalo podsjeća na rakuna preplašena u času jurišanja na kantu za smeće. "Što je rekla?" 92
  • 93. "Rekla je gospođici Stevenson kako ne vjeruje da će moći ponovno zaspati, jer se već naspavala. Ranije." Albert je na trenutak pogledao Dinah. "Pa mislim, već je otplovila", rekao je. "To vidim i sam, ali nije to to, dečko dragi. Riječ uopće nije o tome." Albert je već počeo razmišljati o tome da gospodinu Jenkinsu veli kako Ace Kaussner, najbrži Hebrej zapadno od Mississippija i jedini Teksašanin koji je preživio boj kod Alamoa, baš jako ne šmeka da ga zovu dečko dragi, ali je onda odlučio pustiti to... bar zasada. "A o čemu onda jest?" "I ja sam spavao. Zadronjao sam prije nego što je kapetan mislim, naš prvi kapetan - ugasio upozorenje ZABRANJENO PUŠENJE. Kod mene je to uvijek tako. Vlak, autobus, avion - ja otplovim kao beba istoga časa kad se upale motori. A što je s tobom, dečko dragi?" "Što je sa mnom što?" "Jesi li spavao? Jesi, je li da jesi?" "Pa mislim, da." "Svi smo mi spavali. A ljudi koji su nestali, svi su redom bili budni." Albert je o tome malo razmislio. "Pa mislim... možda." 93
  • 94. "Ma ništa lakše", rekao je Jenkins gotovo žovijalno. "Moj je posao pisanje misterija. Dedukcija je, moglo bi se reći, moj kruh i putar. Da je netko, kad su svi ti ljudi bili eliminirani, bio budan, zar taj netko ne bi počeo vrištati kao da ga kolju, i probudio sve nas ostale?" "Mislim da bi", suglasio se Albert zamišljeno. "S izuzetkom onog tipa sasvim u repu. Njega ne bi probudila ni sirena za zračnu opasnost." "U redu; tvoje neslaganje se prima k znanju. Ali ipak nitko nije vrisnuo, nije li istina? I nitko se nije ponudio da nama ostalima ispriča što se dogodilo. Iz toga zaključujem da su supstrahirani samo budni putnici. Zajedno s posadom, razumije se." "Jest. To bi moglo biti." "Izgledaš mi zabrinuto, dečko dragi. Izraz tvog lica veli da ti ta ideja, unatoč svojoj draži, ipak nije legla. A smijem li pitati zašto? Jesam li nešto propustio?" Jenkinsov je izraz govorio kako on ne vjeruje da bi takvo propuštanje moglo biti moguće, ali ga je mati pristojno odgojila. "Ne znam", odgovorio je Albert iskreno. "Koliko nas je tu? Jedanaest?" "Da. Ubrajajući i onog druškana otraga - onog komatoznog - jedanaest nas je na broju." "Kad biste zaista bili u pravu, zar nas ne bi trebalo biti više?" 94
  • 95. "Zašto?" Albert je, međutim, zašutio, potresen najednom iznenada nadošlom, živom slikom iz djetinjstva. Bio je odgojen u teološkoj zoni sumraka, od roditelja koji nisu bili ortodoksni vjernici, ali ni agnostici. On i braća odrasli su poštujući sve prehrambene tradicije (ili zakone, ili što već jesu), slavili su Bar Mitzvahe, i odgajani su tako da znaju tko su, odakle su došli, i što bi to trebalo značiti. A priča koje se Albert najjasnije sjećao iz svojih djetinjih posjeta hramu, bila je priča o onoj zadnjoj pošasti što se bila sručila na faraona - jezivi danak što ga je ujutro ubrao Božji crni anđeo. U svojoj je mašti već vidio iznad Egipta nego kroz let 29, svoje užasne grudi... ne zato nadvratke (ili, možda, naslone nego zato što... tog anđela kako se kreće ne skupljajući većinu putnika u što su propustili da svoje sjedala) oboje krvlju janjeta, Zašto? Zbog čega? Albert to nije znao, ali se ipak stresao. I požalio što mu je ta jeziva stara priča ikad pala na pamet. Neka moji redovni putnici budu pošteđeni, pomislio je. Samo što mu nije bilo smiješno. "Albert?" Glas gospodina Jenkinsa kao da je dolazio iz velike daljine. "Alberte, je li ti dobro?" "Je. Samo sam se malo zamislio." Pročistio je grlo. "Da su svi usnuli putnici, znate, bili preskočeni, bilo bi nas najmanje šezdeset. Možda i više. Hoću reći, ovo je noćna pruga" 95
  • 96. "Dečko dragi, jesi li ti ikad..." "A ne biste li me, gospodine Jenkins, mogli zvati Albert? To je moje ime." Jenkins ga je potapšao po ramenu. "Oprosti. Zaista. Nisam te mislio patronizirati. Nego sam uznemiren, a kad sam uznemiren, onda sam sklon povlačenju... poput kornjače koja uvlači glavu pod oklop. Samo što se ja povlačim u fikciju. Mislim da sam glumio Phila Vancea. To je detektiv - veliki detektiv - što ga je stvorio pokojni S.S. Van Dine. Vjerujem da ga nikad nisi čitao. Što danas jedva da itko i čini, što je prava šteta. No u svakom slučaju, ispričavam se." "Ma sve u redu", odgovorio je Albert nelagodno. "Ti jesi Albert i Albertom ćeš i biti od sada pa nadalje", obećao je Robert Jenkins. "Ali sam te baš htio pitati jesi li se ikad prije vozio noćnom prugom." "Ne. Nikad još prije nisam letio preko čitave zemlje." "Ja, ovaj, jesam. Mnogo puta. U nekoliko sam se navrata čak i opirao svojoj prirodnoj sklonosti i neko vrijeme ostao budan. Većinom je to bilo dok sam bio mladi i dok su letovi bili bučniji. Pa kad sam već rekao toliko, onda bih mogao priznati i svoje skandalozne godine, i priznati da sam preko kontinenta prvi put letio u TWA-ovom propelercu koji se dvaput zaustavljao... da bi uzeo gorivo. 96
  • 97. Moja opažanja govore da na takvim letovima otprilike prvi sat vremena vrlo malo ljudi zaspi... a onda najednom usnu skoro svi. U tom prvom satu ljudi su obuzeti gledanjem oko sebe, razgovorom sa supružnikom ili suputnikom, ispijanjem pokojeg pića..." "Hoćete time reći da se raskomote", pomogao mu je Albert. To što je gospodin Jenkins pričao njemu se činilo savršeno logičnim, iako se sam vrlo malo raskomoćivao; bio je toliko uzbuđen budućim putovanjem i novim životom što je na nj čekao da je za posljednjih nekoliko noći jedva i sklopio oko. Posljedica je toga da se ugasio kao svjetlo istoga časa kad se 767 odlijepio od zemlje. "Da svako svije svoje malo gnijezdo", suglasio se Jenkins. "Jesi li možda, de... Alberte, opazio ona kolica s pićima pred pilotskom kabinom?" "Vidio sam ih", potvrdio je Albert. Jenkinsu su zasjale oči. "Da, zaista - morao si ih ili vidjeti ili preko njih pasti. No jesi li ih zaista opazio?" "Valjda nisam, ako ste vi vidjeli nešto što ja nisam." "Alberte, ne zapaža oko, nego um. Uvježbani deduktivni um. Ja baš nisam neki Sherlock Holmes, ali sam ipak opazio da su bila netom izvučena iz malog ormara u koji su bila spremljena, i da su prljave čaše od pića posluženog pred polijetanje, još bile poslagane na donjoj ploči. Iz toga sam 97
  • 98. deducirao sljedeće: Avion je poletio bez posebnih događaja, uspeo se do letne visine, i tu je na svu sreću uključen automatski pilot. Tada je kapetan isključio signal za vezivanje. Sve se to moglo dogoditi do otprilike tridesete minute leta, ako sam ispravno pročitao znakove - do, dakle, 1.00 u noći, po pacifičkom vremenu. Kad su se isključili znakovi za vezivanje pojasa, stjuardese su ustale i prihvatile se svoje prve zadaće posluživanja koktela za sto pedeset putnika na otprilike 24.000 stopa i sve većoj visini. Pilot je u međuvremenu programirao autopilot da na 36.000 stopa izravna avion i povede ga na istok po tom i tom kursu. Nekoliko je putnika - zapravo jedanaest nas - u međuvremenu zaspalo. Što se pak ostalih tiče, neki su možda dremuckali (ali ipak ne dovoljno duboko da ih to spasi od onog što se dogodilo), dok su svi ostali bili sasvim budni." "I svijali gnijezda", rekao je Albert. "Točno tako! Svijali gnijezda!" Jenkins je zastao i potom dodao, s malo melodramatičnosti: "I onda se dogodilo to!" "A što to, gospodine Jenkins?" upitao je Albert. "Imate li o tome ikakvu ideju?" Jenkins mu dugo nije odgovorio, no kad je to napokon učinio, iz glasa mu je bio nestao dobar dio radosti. Slušajući ga tako, Albert je sad po prvi put shvatio da se, ispod teatralnoga laka, Robert Jenkins uplašio koliko i on sam. Otkrio je da ga to nimalo ne smeta; od toga se postariji pisac misterija u otrcanoj sportskoj jakni samo doimao stvarnije. 98
  • 99. "Misterij zaključane sobe je zapravo priča o dedukciji u svom najčistijem obliku", rekao je Jenkins. "I sam sam ih napisao nekoliko - pa i više od nekoliko, da budem sasvim iskren - ali nikad nisam očekivao da ću i sam u njima sudjelovati." Albert ga je gledao i nije mogao smisliti nikakav odgovor. Počeo se prisjećati priče o Sherlocku Holmesu "Šarena vrpca". U toj se priči kroz ventilacijski vod u famoznu zaključanu sobu uvukla otrovnica. Neumrli Sherlock, da riješi zagonetku, nije čak morao ni probuditi sve svoje moždane stanice. No čak i da su police za prtljagu iznad njihovih glava bile pune guja otrovnica - nabijene njima - gdje su leševi? Gdje su leševi? Ponovno je u nj počeo puzati strah, i kao da mu je plazio uz nogu prema vitalnim organima. Počeo je razmišljati o tome kako se u čitavom životu nikad nije osjećao manje nalik slavnom revolverašu Aceu Kaussneru. "Da je tu riječ samo o avionu", nastavio je Jenkins tiho, "onda bih, vjerujem, mogao iskopati nekakav scenarij - tako ja, napokon, već punih dvadeset pet godina zarađujem kruh svoj svagdanji. Biste li željeli čuti jedan takav scenarij?" "Naravno", odgovorio je Albert. "Onda dobro. Recimo da je nekakva tajnovita državna organizacija poput CIA-e odlučila napraviti pokus, a mi smo njegovi subjekti. Cilj bi takvoga eksperimenta, s obzirom na okolnosti, mogao biti utvrđivanje posljedica teškog mentalnog ili emotivnog stresa kod određenog broja prosječnih 99
  • 100. Amerikanaca. Oni, to jest znanstvenici koji provode pokus, ubacaju u ventilacijski sustav aviona nekakvu hipnotičku drogu bez mirisa..." "A postoji li tako što?" upitao je Albert fascinirano. "Postoji, zaista", odgovorio je Jenkins. "Kao prvo, diazalin. Kako drugo, metoprominol. Sjećam se kako su se čitatelji, koji su sebe voljeli zamišljati kao 'ozbiljne ljude', smijali Sax Rohmerovim romanima o Fu Manchuu. Zvali su ih zadahtalim melodramama u najsramotnijem izdanju." Jenkins je polako zatresao glavom. "A danas, zahvaljujući biološkim istraživanjima i paranoji alfabetskih agencija poput CIA-e i DIA-e, mi živimo u svijetu koji bi lako mogao biti Sax Rohmerova najgora mora. Diazalin, koji je zapravo nervni bojni otrov, bio bi najbolji. On je navodno vrlo brz. Nakon što ga ispuste u zrak, svi se uspavaju, osim pilota koji kroz masku diše nezagađeni zrak." "Ali..." zaustio je Albert. Jenkins se nasmiješio i digao ruku. "Znam, Alberte, kakav je tvoj prigovor, no sad ću objasniti. Dopuštaš?" Albert je kimnuo glavom. "Pilot prizemljuje avion - na tajnom sletištu u Nevadi, recimo. Putnike koji su bili budni kod ispuštanja plina - i, dakako, stjuardese - istovaruju ljudi zloslutna izgleda, odjeveni u bijelu odjeću kao iz Andromedina soja. Putnici koji spavaju - a među njima i ti i ja, mladi prijatelju - naprosto nastavljaju 100
  • 101. spavati, i to samo malo dublje nego prije. Pilot potom vraća let 29 na odgovarajući visinu i kurs. Uključuje autopilot. Kad se avion počinje približavati Stjenjaku, djelovanje plina počinje se gubiti. Diazalin je takozvana čista droga, iza koje ne ostaju nikakve opazive naknadne posljedice. Drugim riječima, nema mamurluka. Preko interfona, pilot čuje kako slijepa djevojčica doziva tetku. On zna da će ona probuditi ostale. Pokus samo što nije počeo. I tako on ustaje i izlazi iz pilotske kabine, i za sobom zatvara vrata." "Kako je to moguće? Pa s vanjske strane nema kvake." Jenkins je to odbacio jednim zamahom ruke. "Najjednostavnija stvar na svijetu, Alberte. Uzme komad ljepljive trake, i stavi ljepljivu stranu izvana. Vrata iznutra škljocnu, i sama se zaključaju." Preko Albertova se lica počeo širiti smiješak divljenja - a onda se sledio. "U tom bi slučaju pilot morao biti jedan od nas." "I da i ne. U mom scenariju, Alberte, pilot je naš pilot. Pilot koji se naprosto slučajno našao u avionu, na povratnom putu za Boston. Pilot koji je sjedio u prvom razredu, niti deset metara od vrata pilotske kabine, baš u času kad je govno uletjelo u ventilator." "Kapetan Engle", rekao je Albert tihim, užasnutim glasom. 101
  • 102. Jenkins mu je odgovorio zadovoljnim no samodopadnim glasom profesora geometrije koji je upravo ispisao dokaz nekog posebno teškog teorema. "Kapetan Engle", suglasio se. Nijedan od njih nije opazio da ih Sportski Pulover gleda iskričavim, grozničavim očima. Sad je Pulover iz džepa na sjedalu ispred sebe dohvatio tu ostavljeni magazin, istrgnuo mu korice, i počeo ga polako derati u duge trake. Pustio ih je da odlepršaju na pod, gdje su se pridružile krpicama ubrusa oko njegovih smeđih mokasina. Usne su mu se bezglasno micale. 2 Da je Albert bio znalac Novoga zavjeta, onda bi shvatio kako se Savao, najgorljiviji progonitelj prvih kršćana, morao osjećati kad mu je na putu za Damask pala mrena s očiju. Zapiljio se u Roberta Jenkinsa s blistavim oduševljenjem, a iz glave mu je bila izgnana i zadnja slutnja sna. Naravno, kad o tome dobro promisliš - ili kad to umjesto tebe učini netko poput gospodina Jenkinsa, koji je zbilja glava, bez obzira na dronjavu sportsku jaknu - zaključak je naprosto prekrupan i preočit da bi ga mogao mimoići. Skoro čitava posada i posluga leta 29 American Pridea nestala je negdje između pustinje Mojave i Velikog razvodnoga gorja... no jedan je od preživjelih, čistom igrom slučaja - iznenađenje, 102
  • 103. iznenađenje! - jedan drugi pilot American Pridea koji, po vlastitim riječima "ima sve kvalifikacije za upravljanjem ovim tipom i modelom. A također i za spuštanje istoga". Jenkins je pomno promatrao Alberta, i sad se nasmiješio. Ali u tom smiješku nije bilo radosti. "Vrlo privlačan scenarij", rekao je, "nije li?" "Morat ćemo ga zarobiti čim sletimo", rekao je Albert i grozničavo rukom protrljao obraz. "Vi, ja, gospodin Gaffney i onaj Britanko. Čini mi se tvrd. Samo... što ako je i Britanac u tome? On bi mogao biti, ovaj, Engleov tjelohranitelj. Čisto za slučaj da netko shvati o čemu je riječ, kao vi sada." Jenkins je već bio otvorio usta da odgovori, ali je Albert bio brži. "Moramo ih obojicu uhvatiti za vrat. Nekako." Uputio je gospodinu Jenkinsu uzani smiješak - smiješak Acea Kaussnera. Hladan, stisnut, opasan. Smiješak čovjeka koji je brži od vražjega repa i to odlično zna. "Ja, gospodine Jenkins, možda i nisam najpametniji čovjek na svijetu, ali nisam ni ničiji laboratorijski štakor." "Ali ta priča, znaš, ipak ne stoji", rekao je Jenkins blago. Albert je zatreptao očima. "Kako?" "Taj scenarij što sam ti ga upravo ocrtao. On ne stoji." 103
  • 104. "Ali - vi ste rekli..." "Rekao sam da je tu riječ samo o avionu, znao bih smisliti scenarij. Što sam i učinio. I to dobar. Da je to ideja za knjigu, kladim se da bi je moj agent mogao prodati. Na nesreću, riječ nije samo o avionu. Denver bi i dalje mogao biti dolje, ali s pogašenim svim svjetlima. Ja sam pomoću svog sata odredio naš kurs, i sad ti mogu reći da nije riječ samo o Denveru. Omaha, Des Moines - od njih dolje, u mraku, dečko moj, ni traga ni glasa. Zapravo nisam vidio baš nikakva svjetla. Ni s farmi, ni sa silosa i kolodvora, ni s petlji autocesta. A sve se to, znaš, u mraku vidi - s tim novim osvjetljenjem visokog intenziteta, sve se to vidi jako dobro, čak i kad si skoro šest milja visoko. A zemlja je u potpunoj tami. I sad, mogao bih povjerovati da bi mogla postojati državna agencija dovoljno amoralna da nas sve drogira samo zato da bi promatrala naše reakcije. Bar hipotetski. Ali ne mogu povjerovati da bi čak i CIA mogla uvjeriti baš svakoga na našoj ruti da ugasi svjetla samo zato da bi pojačali iluziju da smo sami na svijetu." "Pa mislim... možda je sve to samo iluzija", predložio je Albert objašnjenje. Možda smo mi još na zemlji a sve što vidimo kroz pozore je, ovaj, projekcija. Jednom sam nešto slično vidio na filmu." Jenkins je odmahnuo glavom polako i s puno žaljenja. "Siguran sam da je to bio vrlo zanimljiv film, ali ne vjerujem da bi to funkcioniralo i u stvarnom životu. Mislim da nikako ne bi, ukoliko naša teoretska tajna služba nije usavršila 104
  • 105. nekakvu super-širokokutnu trodimenzionalnu projekciju. Štogod da se zbivalo, Alberte, to se ne zbiva samo u avionu, i tu se negdje naša dedukcija slama." "Ali pilot!" rekao je Albert žestokim glasom. "Kako to da se on stvorio tu baš na pravome mjestu i u pravom trenutku?" "Albert, ti obožavaš bejzbol?" "Ha? Ne. Hoću reći, pokatkad na TV-u pogledam Dodgerse, ali zapravo ne." "No dobro, ispričat ću ti nešto što je možda najčudnija statistička slučajnost svih vremena, zabilježena u igri koja živi od statistike. Godine 1957, Ted Williams je šesnaest puta zaredom osvojio bazu. Taj se podvig nastavljao kroz šest utakmica. Godine 1941, Joe DiMaggio je u pedeset šest udaranja zaredom osvojio prvu bazu, ali vjerojatnost onoga što je učinio DiMaggio blijedi u usporedbi s vjerojatnošću Williamsova podviga, koju bismo mogli smjestiti negdje oko omjera jedan naprema dvije milijarde. Obožavatelji bejzbola vole govoriti kako DiMaggia nitko nikad neće dostići. Ja se s tim ne slažem. Ali bih se bio spreman okladiti da će, ako još tisuću godina budu igrali bejzbol, Williamsovih šestnaest osvajanja baze zaredom ostati nenadmašeno." "A sve to zajedno znači što?" "Sve to zajedno znači da vjerujem kako noćašnja nazočnost kapetana Englea u zrakoplovu nije ništa više od puke slučajnosti, baš kao i šesnaest konsekutivnih osvajanja baze 105
  • 106. Teda Williamsa. A, s obzirom na okolnosti, rekao bih i da je to vrlo sretna slučajnost. Kad bi život bio poput detektivskog romana, gdje koincidencija nije dopuštena i gdje se slučajnost nikad dugo ne održava, sve bi u njemu bilo mnogo čišće. Ja sam, međutim, otkrio da u stvarnom životu slučajnost nije iznimka nego pravilo." "I što se onda zapravo zbiva?" prošaptao je Albert. Jenkins je ispustio dug, nelagodan uzdah. "Bojim se da si upitao krivog čovjeka. Živa šteta što s nama nisu Larry Niven ili John Varley." "A tko su sad ti?" "Pisci znanstvene fantastike", odgovorio je Jenkins. 3 "Pretpostavljam da ne čitaš znanstvenu fantastiku?" upitao je najednom Nick Hopewell. Brian se okrenuo i pogledao ga. Nick je mirno sjedio u navigatorovu sjedalu sve otkako je Brian bio preuzeo komande leta 29, od čega su dosad prošla već skoro dva sata. Slušao je bez riječi kako Brian nastavlja s pokušajima da s nekim - s bilo kim, na zemlji ili u zraku uspostavi vezu. "Kao klinac sam bio lud za tim", odgovorio je Brian. "A ti?" Nick se nasmiješio. "Do svoje osamnaeste godine tvrdo sam vjerovao da Sveto Trojstvo tvore Robert Heinlein, John Christopher i John 106
  • 107. Wyndham. Druškane moj, ja sjedim tu, i vozim si kroz glavu sve te stare priče. I razmišljam o takvim egzotizmima kao što su vremenske petlje, i prostorne petlje i ratni pohodi vanzemaljaca." Brian je kimnuo glavom. Bilo mu je lakše; bilo je ugodno znati da nisi jedini koga muče sulude misli. "Mislim, mi ni na koji način ne možemo doznati je li dolje ostalo bar nešto?" "Ne", odgovorio je Brian. "Mi to ne možemo znati." Iznad Illinoisa, niski su oblaci zastrli tamnu masu Zemlje ispod aviona. Bio je siguran da to doista jest Zemlja - Stjenjak je bio umirujuće poznat, čak i s visine od 36.000 stopa - ali dalje od toga nije više bio siguran ni u što. A taj bi se oblačni pokrov mogao održati sve do Bangora. S obzirom da zračna prometna služba nije radila, nije to mogao doznati ni na kakav stvaran način. Brian se bio poigravao s mnogo scenarija, a iz čitavoga skupa najneugodniji je glasio: Izaći će iz oblaka i otkriti da su svi tragovi ljudskog postojanja - uključujući i aerodrom na koji se nadao sletjeti - netragom nestali. I kamo će onda spustiti tu svoju ptičicu? "Oduvijek sam čekanje smatrao najtežim dijelom", rekao je Nick. Najtežim dijelom čega? upitao se Brian, ali nije upitao. 107
  • 108. "A da nas recimo spustiš na, recimo, 5.000 stopa?" najednom je predložio Nick. "Samo da na brzinu bacimo oko. Možda nam pogled na kakav gradić ili autocestu smiri dušu." Brian je već bio razmišljao o toj ideji. I to prilično čeznutljivo. "I sam dolazim u napast", rekao je, "ali ne smijem." "A zašto ne?" "Nick, ja i dalje odgovaram u prvom redu za putnike. Oni će se vjerojatno uspaničiti, čak i ako ih unaprijed upozorim što kanim učiniti. Pritom napose mislim na našeg grlenog prijatelja s hitnim sastankom u Pruu. Onog kome si zavrnuo nos." "Znat ću ja već s njim", odgovorio je Nick. "A i s ostalima, ako postanu prebučni." "U to uopće ne sumnjam", rekao je Brian, "ali ja još ne vidim zašto bi ih trebalo nepotrebno plašiti. A na kraju ćemo ipak otkriti. Ne možemo, mislim, gore ostati vječno." "Živa istina, stari moj", rekao je Nick suho. "Ipak bih to mogao učiniti, kad bih bio siguran da mogu izaći ispod oblaka na četiri ili pet tisuća stopa, ali bez razgovora s prometnom službom i drugim avionima, u to ne mogu biti siguran. Ne mogu čak ni zasigurno znati kakvo je dolje vrijeme, a prilike su sve samo ne normalne. Ako želiš, možeš se tome i smijati..." 108
  • 109. "Ja se ne smijem, stari moj. Nije mi ni na kraj pameti. Vjeruj mi na riječ." "Pa dobro, pretpostavimo da smo zaista prošli kroz vremensku petlju, kao u znanstveno-fantastičnoj priči? Što ako nas spustim kroz oblake, i onda uspijemo baciti jedan brz pogled na hrpu brontosaura što pasu na nekakvom polju farmera Johna, a onda nas rastrga ciklon ili ispeče električna oluja?" "Ti zaista misliš da je to moguće?" upitao je Nick. Brian ga je pažljivo promotrio da vidi je li pitanje bilo sarkastično. Činilo se da nije, ali je teško bilo odrediti. Britanci su, zar ne, slavni po svom suhom smislu za humor? Brian mu je gotovo počeo pričati kako je jednom u nekoj staroj epizodi Zone sumraka vidio nešto baš takvo, no onda je zaključio da to ne bi baš nimalo poboljšalo uvjerljivost njegove priče. "To je, mislim, prilično nevjerojatno, ali si shvatio bit - mi naprosto ne znamo s čim imamo posla. Mogli bismo udariti u novopečeno brdo negdje u unutrašnjosti New Yorka. Ili u drugi avion. Kvragu - možda čak i raketni šatl. Na koncu konca, ako je ovo vremenska petlja, onda bismo mogli biti ne samo u prošlosti, nego isto tako i u budućnosti." Nick je pogledao kroz prozor. "Čini mi se da je nebo samo naše." 109
  • 110. "Tu gore, to je istina. Ali dolje, tko zna? A tko zna' je vrlo škakljiva situacija za jednog pilota putničkog aviona. Kad stignemo do Bangora, ako se naoblaka zadrži, ja ću ga preletjeti. Odvest ću se nad Atlantik i na povratku se spustiti ispod donje granice oblaka. Šanse će nam biti mnogo bolje ako početni dio spuštanja obavimo nad vodom." "Zasad, znači, samo naprijed." "Tako je." "I čekanje." "Još jednom tako je." Nick je uzdahnuo. "Dobro, ti si kapetan." Brian se nasmiješio. "Treći pogodak zaredom." 4 Duboko u jarcima izbrazdanog dna Tihog i Indijskog oceana, postoje ribe koje žive i umiru ne vidjevši i ne oćutjevši sunca. Ta basnoslovna stvorenja krstare dubinama poput sablasnih balona, osvijetljene iznutra vlastitim sjajem. Iako se doimaju lomno, one su zapravo čudesne biološke konstrukcije, izgrađene da izdrže tlakove koji bi čovjeka za treptaj oka isprešali u ploču ravniju od prozorskoga stakla. Njihova je, međutim, velika snaga ujedno i njihova velika slabost. Zarobljenice svojih vanzemaljskih tijela, te su ribe zauvijek zaključane u mračnim dubinama. Ako ih uhvate i povuku 110
  • 111. prema površini, prema suncu, one naprosto eksplodiraju. Njih ne uništava vanjski tlak, nego njegov nedostatak. Craig Toomy je bio odrastao u vlastitom mračnom jarku i živio u vlastitoj visokotlačnoj atmosferi. Njegov je otac bio jedan od direktora Bank of America, koji po cijele dane nije dolazio kući, prava karikatura štrebera ajnc-A klase. Svog je jedinca tjerao podjednako bijesno i nesmiljeno kao i samoga sebe. Priče što mu ih je u mladim danima pričao pred spavanje, Craiga su samo užasavale. Što nije bilo nimalo neočekivano, jer je baš užas bio osjećaj što ga je Roger Toomy želio pobuditi u dječakovim grudima. Te su se priče većinom bavile rasom čudovišnih bića zvanih langolijeri. Njihov je posao, njihova je života misija (jer je u svijetu Rogera Toomyja, sve moralo imati nekakav posao, sve se moralo baviti nekakvim ozbiljnim zvanjem), bilo vrebanje na lijenu djecu i male dangube. Kad je navršio sedmu godinu, Craig je bio gorljivi ajnc-A štreber, baš kao i njegov tata. Jer je u njemu već bila sazrela odluka: langolijeri ga nikad neće uhvatiti. Đačka knjižica u kojoj nisu bile sve same odlike, bila je neprihvatljiva. Vrlo dobra je ocjena bila predmetom predavanja krcatoga groznim upozorenjima i opisima života provedena u kopanju jaraka i pražnjenju kanti za smeće, dok bi dobra izazvala kaznu - najčešće tjedan dana zatvora. Za taj tjedan dana, Craig bi iz svoje sobe smio izlaziti samo jesti i u školu. I nije bilo prijevremenog puštanja radi dobrog vladanja. S druge 111
  • 112. pak strane, iznimna postignuća - kao onda, recimo, kad je Craig pobijedio u desetoboju triju škola - nisu donosila odgovarajuću pohvala. Kad je Craig pokazao ocu medalju što ju je tom prilikom bio dobio - i to pred zborom svih skupljenih učenika - otac ju je samo preletio pogledom, jedanput zagunđao, i vratio se svojim novinama. Kad je otac umro od srčanoga napada, Craigu je bilo devet godina. Zbog nestanka tog ekvivalenta generala Pattona iz Bank of America, on je skoro osjetio olakšanje. Majka mu je bila alkoholičarka, koju je u piću obuzdavao tek strah pred čovjekom za kojeg se bila udala. Ali sada, kad je Roger Toomy bio sigurno spremljen pod zemlju, odakle više nije mogao tražiti njene boce i razbijati ih, ili je pljuskati i govoriti joj kako, za ime Božje, ipak mora držati do sebe, Catharine Toomy se ozbiljno prihvatila svog životnog djela. Ona je svog sina naizmjence davila ljubavlju i ledila odbacivanjem, ovisno o tome koliko joj se džina u tom času propinjalo krvotokom. Ponašanje joj je često bilo čudno, pokatkad dapače bizarno. Kad je Craig navršio deset godina, stavila mu je među nožne prste drvenu kuhinjsku šibicu i zapjevala "Happy Birthday to You", dok je šibica polako dogorijevala približavajući se živome mesu. Rekla mu je da će ga, pokuša li je ugasiti i ritnuti se, smjesta dati otpremiti u SIROTIŠTE. Ta prijetnja SIROTIŠTEM bila je vrlo česta kad god bi se Catherine Toomy pošteno nalila. "Ionako bih to trebala učiniti", rekla mu je dok je pripaljivala šibicu zataknutu, poput žgoljave rođendanske svijeće, među prste rasplakanoga 112
  • 113. siničića. "Isti si kao i tvoj otac. On se nije znao zabavljati, a ne znaš se ni ti. Baš si mi neki dosadnjaković, Craiggy-weggy." Dopjevala je pjesmu i puhnula u šibicu čim je malo prismuđila kožu na Craigovom drugom i trećem prstu desne noge, ali Craig neće nikad zaboraviti žuti plamen i izvijanje pocrnjelog štapića, i toplinu što jača dok njegova mati jujuška: "Happy birthday, dear Craiggy-weggy, happy birthday to yoooou", svojim unjkavim, raštimanim glasom pijanice. Tlak. Tlak u jarcima. Craig Toomy je nastavio skupljati sve same odlike, i nastavio većinu vremena provoditi u svojoj sobi. Mjesto koje je bilo njegov Coventry, sad mu je postalo utočištem. Tu je uglavnom učio, ali bi pokatkad - kad bi stvari krenule loše, i kad bi osjetio da su ga dotjerali do zida - uzimao list po list papira i derao ga u tanke vrpce. Puštao bi ih da mu lepršaju oko nogu u sve gušćoj vijavici, dok bi mu oči tupo zurile u prazno. Ali ta tupa razdoblja nisu bila česta. Ne tada. Kad je maturirao, pripala mu je čast da kao najbolji đak održi oproštajni govor. Njegova majka nije došla. Bila je pijana. Kad je diplomirao menedžment na Kalifornijskom sveučilištu, kao deveti u klasi, njegova majka nije došla. Bila je pokojna. U mračnom oceanskom jarku izdubljenu u središtu njegova srca, Craig je bio sasvim siguran da su po nju napokon došli langolijeri. 113
  • 114. Craig se zaposlio u Desert Sun Banking Corporation of California, uključivši se u program obrazovanja menedžera. U tome je bio vrlo uspješan, što nije nimalo čudno; Craig Toomy bio je, napokon, izgrađen da skuplja same odlike, izgrađen tako da buja pod tlakovima što vladaju pod dubokim hvatima. A pokatkad bi se, nakon kakvog malog neuspjeha na poslu (a u to doba, prije samo pet godina, svi su neuspjesi bili mali), vraćao u svoj stan u Westwoodu, niti pola milje od etažnoga stana u koji će se nakon razvoda useliti Brian Engle, i tu satima derao papir u sitne trake. Ti napadi papiroderije postajali su postupno sve učestalijima. Za tih pet godina, Craig je trčao korporacijskom sprintstazom poput lovačkoga psa što juri za mehaničkim zecom. Govorkanja kraj fontane za hladnu vodu spekulirala su da bi on lako mogao postati najmlađim dopredsjednikom u slavnoj četrdesetgodišnjoj povijesti Desert Suna. Neke su ribe, međutim, građene tako da se dignu samo dotle i ne dalje; prekorače li svoja ugrađena ograničenja, neizbježno se rasprsnu. Prije osam mjeseci, Craig Toomy je dobio svoje prvo solo zaduženje za veliki projekt - što je korporacijski ekvivalent magistarskoga rada. Taj je projekt stvorio odjel obveznica. A obveznice - strane obveznice i junk-bonds, obveznicebezveznice, (što je počesto isto) - bile su Craigova specijalnost. Taj je projekt predlagao da se kupi ograničen broj vrlo dvojbenih južnoameričkih obveznica - koje su pokatkad zvali i obveznicama lošega duga - i to prema pomno razrađenoj 114
  • 115. dinamici. Teorija te kupovine bila je prilično zdrava, s obzirom na ograničena raspoloživa jamstva što su iza njih stajala, i na mnogo veće dostupne porezne olakšice na transakcije koje dovode do profita (Ujak Sam se bio praktički sav izlomio da bi nekako spriječio da se složena gradevina južnoameričkih dugova ne sruši poput kuće od karata). To se naprosto moralo obaviti vrlo oprezno. Craig Toomy je iznio smion plan koji je zadigao lijep broj obrva. On se vrtio oko velike kupovine raznih argentinskih obveznica, koje su općenito smatrali najgorima od najgorih. Craig se za svoj plan borio žestoko i uvjerljivo, iznoseći činjenice, brojke i projekcije da bi dokazao svoju tezu da su argentinske obveznice mnogo solidnije nego što izgledaju. Jednim smionim potezom, dokazivao je on, Desert Sun bi mogao postati najvažnijim - i najbogatijim - kupcem stranih obveznica na Američkom zapadu. Novac koji će zaraditi, rekao je on, bit će mnogo manje važan od dugoročnog kredibiliteta koji će time uspostaviti. Nakon mnogobrojnih rasprava - pa i vrlo vrućih - Craig je za svoj projekt dobio zeleno svjetlo. Tom Holby, stariji dopredsjednik, nakon sastanka je odvukao Craiga ustranu da bi mu izrekao čestitke... i riječi upozorenja. "Ako to na koncu fiskalne godine ispadne u skladu s vašim očekivanjima, bit ćete svačiji mezimac. Ako ne ispadne, onda ćete se, Craig, naći na vrlo vjetrovitu mjestu. Meni se čini da bi 115
  • 116. vam sljedećih nekoliko mjeseci moglo biti zgodno razdoblje za pravljenje dobrog zaklona od bure." "To mi neće biti potrebno, gospodine Holby", odgovorio je Craig samouvjereno. "Nakon ovog, meni će trebati letački zmaj. Ovo će, što se obveznica tiče, biti kupovina stoljeća - kao da smo na seoskom sajmu našli dijamante. Samo čekajte, pa ćete vidjeti." Te se večeri rano vratio kući, i čim su se za njih trostruko zaključala vrata njegova stana, s lica mu se kliznuo samouvjereni smiješak. A na njegovo je mjesto došao uznemirujući izraz potpune praznine. Vraćajući se kući kupio je novinske časopise. Odnio ih je u kuhinju, uredno ih poslagao pred sebe na stol, i počeo ih parati u duge, uske vrpce. I tako više od šest sati. Parao je sve dok posvuda po podu oko njega nisu, izderani u krpice, ležali Newsweek, Times i U.S. News & World Report. Njegove su Guccijeve mokasine bile zatrpane. Izgledao je kao jedini preživjeli nakon eksplozije u tvornici telegrafske vrpce. Obveznice čiju je on kupovinu bio predložio - a što se napose odnosilo na argentinske - bile su daleko riskantnije no što je on bio spreman priznati. Progurao je svoj prijedlog tako što je neke činjenice pretjerao, a druge potisnuo... a neke čak i iskrojio iz posve novoga platna. Pri tome je zapravo ovih potonjih bilo podosta. Potom se vratio kući, satima derao papir u vrpce, i pitao se zašto je to učinio. On nije znao za ribe što žive u oceanskim jarcima, što žive svoje živote i umiru svoje 116
  • 117. smrti nikad ne ugledavši sunca. On nije znao da postoje i ribe i ljudi čiji bête noire nije tlak, već njegov nedostatak. On je znao samo da osjeća neodoljivu kompulzivnu želju da kupi te obveznice, da si nalijepi metu na čelo. A sad se u Prudential Centeru u Bostonu morao sastati s predstavnicima za obveznice iz pet velikih bankarskih korporacija. Bit će mnogo uspoređivanja bilježaka, mnogo spekuliranja o budućnosti svjetskog tržišta obveznica, mnogo rasprava o kupovinama u posljednjih šesnaest mjeseci i njihovim rezultatima. I prije nego što prođe i prvi dan trodnevne konferencije, svi će oni znati ono što Craig Toomy zna već devedeset dana: obveznice što ih je on kupio sad vrijede manje od šest centi za svaki uloženi dolar. A nedugo poslije toga, veliki će glavonje u Desert Sunu otkriti i ostatak istine: da je kupio tri puta više no što je bio ovlašten kupiti. A on je u to uložio i svoju osobnu ušteđevinu, do zadnjeg penija... samo što to njih neće puno dirati. Tko zna što može osjećati riba, uhvaćena u kojem od tih dubokih oceanskih jaraka, i brzo ponesena prema površini prema sunčevu svjetlu čije postojanje nije nikad ni slutila? Postoji li bar mogućnost da su njeni zadnji trenuci ispunjeni prije ekstazom negoli užasom? I da ona osjeća razornu realnost sveg tog tlaka tek kad on napokon opadne? I da pritome misli bar koliko je riba za to uopće sposobna - u nekakvoj radosnoj groznici: Napokon sam se oslobodila sve te težine! u tim trenucima prije rasprsnuća? Vjerojatno ne. Ribe iz tih mračnih dubina možda uopće ništa i ne osjećaju, ili bar ne na nama 117
  • 118. prepoznatljiv način, a posve izvjesno i ne misle... ali ljudi čine i jedno i drugo. Umjesto stida, Craigom Toomyjem je, dok se uspinjao u let 29 American Pridea za Boston, dominirao golem osjećaj olakšanja i nekakav kaotičan, užasan osjećaj sreće. Znao je da će eksplodirati, ali je otkrio da mu za to baš puca prsluk. On je to, zapravo, očekivao s radošću. Dok se tako uspinjao prema površini, osjećao je kako se tlak ljušti sa svih površina njegove kože. Po prvi put u mnogo tjedana, više nije bilo paranja papira. Zaspao je prije nego što se let 29 i odvojio od pristupnih vrata, i spavao je kao bebica sve dok ona slijepa šmrkavica nije počela svoju mačju deraču. A sad mu vele da se sve promijenilo, a to se naprosto nije moglo dopustiti. To se nije smjelo dopustiti. Bio je čvrsto uhvaćen u mrežu, i sad je osjećao to vrtoglavo uspinjanje i rastezanje kože što je pokušavala kompenzirati tlak. Ne smiju se sada predomisliti i baciti ga natrag u dubine. Bangor? Bangor, Maine? O, ne. Zaista ne. Craig Toomy je bio maglovito svjestan činjenice da je nestala većina putnika leta 29, ali ga za to nije bilo briga. Oni nisu bili nimalo važni. Oni nisu bili dio onoga što je njegov otac uvijek volio nazivati VELIKIM PLANOM. A sastanak je u Pruu bio dio VELIKOGA PLANA. 118
  • 119. Ta suluda misao, da skrenu prema Bangoru, Maine... kome li je samo to moglo pasti na um? Pilotu, naravno. Engleu. Takozvanom kapetanu. Engle, čekaj... Engle bi lako mogao biti dio VELIKOGA PLANA. On bi, zapravo, mogao biti NEPRIJATELJSKI AGENT. Craig je to, u dubini srca svoga, počeo slutiti već u trenutku kad je Engle progovorio preko interfona, ali u tom se slučaju i nije, zar ne, trebao osloniti na srce? Zaista ne. Slušao je razgovor između onog koščatoga klinca i čovjeka u jakni kupljenoj na rasprodaji požarom oštećene robe. Njegov je ukus u odijevanju bio jeziv, ali ono što je rekao, Craigu Toomyju se činilo savršeno logičnim... bar do neke mjere. U tom bi slučaju pilot trebao biti netko od nas, rekao je mali. I da i ne, odgovorio mu je tip u sportskoj jakni kupljenoj na požarnoj rasprodaji. U mom scenariju, Alberte, pilot je naš pilot. Pilot koji se naprosto slučajno našao u avionu, na povratnom putu za Boston. Pilot koji je sjedio u prvom razredu, niti deset metara od vrata pilotske kabine. Drugim riječima Engle. A onaj drugi tip, onaj koji je Craigu zavrnuo nos, očito je bio na pilotovoj strani, kao svojevrsni nebeski šerif kojemu je dužnost bila štititi Englea od svakoga tko bi mogao prozreti igru. Ali nije dalje prisluškivao razgovor između malog i čovjeka u sportskoj jakni s rasprodaje požarišta, zato što se baš nekako 119
  • 120. u tom trenutku čovjek u sportskoj jakni s požarne rasprodaje prestao služiti logikom i počeo blebetati tolike posrane ludosti o Denveru i Des Moinesu i Omahi. Misao da bi tri velika američka grada mogla naprosto nestati apsolutno je pripadala mozgu koji je otišao na pašu... ali to nije značilo da je sve što je taj stari rekao bilo plod mozga na paši. To je, naravno, doista bio pokus. Ta misao nije bila šašava, baš naprotiv. Ali misao staroga da su svi oni samo pokusni subjekti, bila je samo još jedna misao nacikloga mozgaJa, pomislio je Craig. To sam ja.Ja sam pokusni subjekt. Craig se čitavoga života osjećao pokusnim subjektom baš u takvom jednom pokusu. To je, gospodo, pitanje omjera: omjera tlaka i uspjeha. Pravi omjer stvara izvjesni faktor x. A što je faktor x? To je ono što će nam pokazati naš pokusni subjekt, gospodin Craig Toomy. Ali je onda Craig Toomy učinio nešto čemu se nisu nadali, nešto što se nikad nijedna njihova mačka, ili štakor, ili zamorčić nikad nisu usudili učiniti: rekao im je da se on iz toga povlači. Ali ti to ne smiješ učiniti! Prsnut ćeš! Hoću li? Onda dobro. I sad mu se najednom sve razbistrilo, tako razbistrilo. Ti su drugi ljudi bili ili nedužni prolaznici ili sporedni glumci angažirani da bi toj glupoj maloj drami pribavili tako krvavo potrebnu uvjerljivost. Sve je to bilo namješteno sa samo jednim 120
  • 121. ciljem: da se Craiga Toomyja zadrži podalje od Bostona, da bi ga se spriječilo da se povuče iz pokusa. Ali ja ću im pokazati, rekao je Craig. Iz putnoga prospekta istrgnuo je još jedan list i pogledao ga. Na njemu je bio prikazan neki sretnik, sretnik koji očito nikad nije ni čuo za langolijere, koji očito nije znao da oni vrebaju odasvuda, iza svakog stabla i grma, iz svake sjene, vire iza horizonta. Sretnik koji se vozio pokrajinskom cestom za volanom Avisova najamnog automobila. Reklama je govorila da će ti, kad pokažeš svoju stalnu kartu American Pridea na Avisovu štandu, taj automobil iznajmiti gotovo badava, a možda pride i hostesu, koja će ga voziti kroz lovište. Počeo je parati traku papira s margine sjajne reklame. Taj dugi, polagani zvuk paranja istodobno ga je raspinjao i neobično umirivao. Pokazat ću ja vama, kad velim da izlazim, to onda znači da zaista izlazim. Ispustio je traku na pod i stao parati sljedeću. Bilo je važno parati polako. I bilo je važno da svaka traka bude što uža, pa ipak nisu mogle biti preuske, jer bi ti inače izmakle i suzile se i prekinule prije nego što stigneš do dna stranice. Da bi se napravile baš kako treba, tome se hoće oštroga oka i neustrašive ruke. A uhvatio sam ih. Vjerujte mi na riječ. Zaista mi možete vjerovati na riječ. D-rraap. Možda ću morati ubiti pilota. 121
  • 122. Ruke su mu stale na pola stranice. Pogledao je kroz prozor i ugledao svoje dugo, blijedo lice naneseno na tminu. Možda budem morao ubiti i Engleza. Craig Toomy u čitavom svom životu nije ubio još nikoga. Bi li to mogao učiniti? S naraslim olakšanjem, zaključio je da bi mogao. Naravno, ne dok su još u zraku; Englez je vrlo brz, vrlo jak, i tu gore nema dovoljno sigurnoga oružja. Ali kad jednom slete? Da. Budem li morao, hoću. Na koncu konca, konferencija je u Pruu trebala potrajati tri dana. Sad mu se činilo da će neizbježno zakasniti, ali će bar moći objasniti: nekakva ga je državna agencija drogirala i uzela za taoca. To će ih zapanjiti. Već je vidio njihova zblenuta lica dok tako stoji pred njima, tri stotine bankara iz čitave zemlje, skupljenih ovdje da bi raspravljali o obveznicama i zaduženosti, bankara koji će umjesto toga čuti prljavu istinu o tome na što je državna vlast sposobna. Dragi prijatelji, mene su bili oteli... D-rraap. ... ali sam uspio pobjeći tek kad sam... D-rraap. Budem li morao, ubit ću ih obojicu. A zapravo bih ih mogao sve pobiti. 122
  • 123. Ruke Craiga Toomyja ponovno su se pokrenule. Oderao je ostatak trake, bacio je na pod, i počeo sljedeću. U prospektu je bilo mnogo stranica, i na svakoj mnogo traka, a to je značilo da je pred njim, do slijetanja, bilo još mnogo posla. Ali se nije brinuo. Craig Toomy je bio "možeš sve što hoćeš" tip čovjeka. 5 Laurel Stevenson nije ponovno zaspala, ali je otklizila u lagani drijem. Njene misli - koje su, u tom mentalno nesputanom stanju, postale slične snovima - okrenule su se pitanju zašto ona zapravo ide u Boston. Trebao mi je početi prvi pravi godišnji odmor nakon deset godina, bila je rekla, ali to je bila laž. U tome je bilo sadržano i sitno zrnce istine, ali je sumnjala da je, kad je to izrekla, bila baš jako uvjerljiva; nisu je bili odgojili da laže, i tehnika joj baš nije bila neka. Što, međutim, nipošto ne znači da bi to drugim ljudima u letu 29 bilo i na koji način važno, pomislila je. Svakako ne u ovakvoj situaciji. Činjenica da ide u Boston naći se s potpuno nepoznatim čovjekom - i gotovo izvjesno s njim i odspavati blijedila je pred činjenicom da je putovala na istok u zrakoplovu iz kojeg je nestala većina putnika i sva posada. Draga Laurel, tako se veselim što ćemo se napokon vidjeti. Kad izađeš iz aviona nećeš morati čak ni pogledati moju fotografiju. Ja ću tako lepršati od 123
  • 124. sreće, da ćeš samo morati potražiti tipa koji lebdi negdje pri stropu... A zvao se Darren Crosby. Neće morati pogledati fotografiju; dotle je bilo istina. Dobro je bila zapamtila njegovo lice, baš kao što je bila zapamtila i većinu njegovih pisama. Pitanje je bilo samo zašto. A na to pitanje nije imala odgovora. Pa čak ni slutnju odgovora. Bio je to samo još jedan dokaz opaske J.R.R. Tolkiena: Svaki put kad izlaziš kroz vrata, moraš biti oprezan, zato što je tvoja kućna staza zapravo cesta, a svaka cesta uvijek vodi dalje. I ako ne paziš, lako se možeš naći... mislim... naprosto odnesenim, stranac u tuđoj zemlji, bez ikakve slutnje o tome kako si uopće dospio ovamo. Laurel je svima rekla kamo ide, ali nikom nije rekla i zašto ide ili što to radi. Bila je diplomirala na University of California, i magistrirala bibliotekarstvo. Iako nije bila nikakav fotomodel, ipak je bila skladno građena i oku sasvim ugodna izgleda. Imala je mali krug dobrih prijatelja, i svi bi se oni zabezeknuli da doznaju što je to naumila: krenuti u Boston, s namjerom da se upusti s čovjekom kojeg je znala samo preko pisama, čovjekom koga je upoznala preko goleme rubrike za usamljena srca u magazinu zvanom Friends and Lovers. A zapravo je i sama bila zabezeknuta. Darren Crosby je bio visok sto osamdeset pet centimetara, težak osamdeset dvije kile, i imao je tamnoplave oči. Najdraže 124
  • 125. mu je piće bio skoč (iako u tome nije pretjerivao), imao je mačka zvanog Stanley, bio je uvjereni heteroseksualac, usto i savršen gentleman (ili je bar tako tvrdio), i smatrao je da je Laurel najljepše ime što ga je čuo u živou. Slike što ih je poslao prikazivale su muškarca s ugodnim, otvorenim, inteligentnim licem. Ali joj se činilo da bi se taj čovjek, kad se ne bi brijao dva puta na dan, doimao nekako zlokobno. I to je bilo zaista sve što je o njemu znala. Laurel se u posljednjih pet-šest godina dopisivala s otprilike istim brojem muškaraca - to mu ga valjda dođe kao nekakav hobi, pretpostavljala je - ali nikad nije mislila da će napraviti i sljedeći... ovaj korak. Pretpostavljala je da je i Darrenov uvrnuti smisao za humor, često na svoj račun, pridonosio njegovoj privlačnosti, ali je bila očajno svjesna činjenice da pravi razlog uopće ne leži u njemu, nego u njoj. No nije li pravi razlog tom privlačenju bila zapravo njena nesposobnost da shvati tu snažnu želju da postupi suprotno svojoj naravi? Da naprosto odleti u nepoznato, nadajući se da će grom udariti baš u pravo mjesto? Što to radiš? upitala se ponovno. Avion je proletio kroz lagani vrtlog pa se opet vratio u miran zrak. Laurel se promeškoljila, probudila iz drijema i osvrnula se oko sebe. Vidjela je kako ona šiparica sad sjedi njoj preko puta. Gledala je kroz prozor. "Što vidiš?" upitala je Laurel. "Vidiš li išta?" 125
  • 126. "Mislim, sunce se diglo", odgovorila je djevojka, "no to je sve." "A što je sa zemljom?" Laurel nije htjela ustati i sama pogledati. Dinahina je glava počivala na njoj, i Laurel je nije htjela buditi. "Ne vidi se. Dolje je sve u oblacima." Osvrnula se. Pogled joj se razbistrio, a u lice joj se vratilo - ne mnogo, ali ipak malo boje. "Ja sam Bethany Simms. A vi?" "Laurel Stevenson." "Mislite da će sve biti dobro?" "Mislim", odgovorila je Laurel, i potom neodlučno dodala: "Bar se nadam." "Bojim se onog što bi moglo biti ispod oblaka", rekla je Bethany, "ali se ionako bojim. Zbog Bostona. Moja je mama najednom zaključila kako bi bilo prekrasno da provedem nekoliko tjedana kod tetke Shawne, iako škola počinje već za deset dana. Ali je moja ideja bila da, kao nevino janješce, siđem s aviona, ali me onda tetka Shawna pošteno prešla." "Kako te to prešla?" "Ovo ti je zadnja šansa, nemoj dići dvije stotine dolara, idi ravno u najbliži centar, i počni sa skidanjem s toga", rekla je Bethany. Protjerala je prste kroz kratku crnu kosu. "Ovo sve izgleda tako blesavo, da mi se čini da sam opet u nekom svojem filmu." Pažljivo je prešla Laurel pogledom, i potom 126
  • 127. dodala savršeno ozbiljno: "Ali ovo se zaista zbiva? Hoću reći, već sam se uštipnula. I to nekoliko puta. I ništa se nije promijenilo." "To je stvarno." "Ali to ne izgleda stvarno", rekla je Bethany. "Sve izgleda kao u kakvom glupom filmu o katastrofama. Aerodrom 1990, te fore. Stalno gledam hoće li se pojaviti nekakvi stari glumci, Wilford Brimley i Olivia de Havilland. Oni bi se, znate, u toj olujnoj driskavici trebali upoznati i zaljubiti." "Ne vjerujem da su oni u avionu", rekla je Laurel ozbiljnim glasom. Pogledale su si u oči i na trenutak je izgledalo da će zajedno prasnuti u smijeh. Da se to dogodilo, možda bi se i sprijateljile... ali se nije dogodilo. Zamalo. "A što je s tobom, Laurel? Muče li i tebe katastrofični filmovi?" "Mislim da ne", odgovorila je Laurel... i onda zaista prasnula u smijeh. Zato što je misao, što joj je proletjela kroz glavu, ispisana crvenim neonskim slovima, glasila: O, lažljivice! Bethany je stavila ruku na usta i zahihotala. "Isuse", rekla je nakon nekoliko trenutaka. "Hoću reći, ovo je, znaš, krajnja psihodelija." Laurel je kimnula. "Znam." Zastala je i onda upitala: "Bethany, moraš li na rehabilitaciju?" 127
  • 128. "Ne znam." Okrenula se i ponovno zagledala kroz prozor. Smiješak joj se bio izgubio, a glas joj je bio mrzovoljan. "Mislim da bih i mogla. Mislila sam da to uzimam samo na tulumima, ali sad više ne znam. Mislim da time više ne mogu vladati. Ali da me samo tako otpreme... osjećam se kao svinja u tunelu za klanje." "Žao mi je", rekla je Laurel, ali je žaljenje osjetila i prema sebi. Slijepa se djevojčica već stavila pod njenu zaštitu; nije joj trebala još jedna štićenica. Sad kad se ponovno sasvim razbudila, otkrila je da se boji - i to grdno. Nije se željela naći blizu cure ako se sjeti istovariti veliku hrpu tjeskobe izazvane katastrofičnim filmovima. Ta ju je misao natjerala da se ponovno široko nasmiješi; naprosto se nije mogla svladati. To je zaista bila krajnja psihodelija. Zaista jest. "I meni je žao", rekla je Bethany, "ali mi se čini da je sad sasvim krivo vrijeme za takve brige." "Pa možda i jest", odgovorila je Laurel. "Niti u jednom od fimova u stilu Aerodroma, nikad nije nestao pilot, istina?" "Ne, koliko se ja sjećam." "Skoro je šest. Još dva i pol sata." "Da." "Ako je samo svijet ostao na svome mjestu", rekla je Bethany, "za početak će i to biti dovoljno." Ponovno se pažljivo zagledala u Laurel. "Sigurno nemaš malo trave?" 128
  • 129. "Žao mi je, ali nemam." Bethany je slegnula ramenima i uputila Laurel umorni smiješak koji ju je neočekivano osvajao. "Pa mislim", rekla je, "u prednosti si preda mnom - ja se uistinu bojim." 6 Nešto kasnije, Brian je još jednom provjerio kurs, brzinu prema otporu zraka, navigacijske podatke i karte. Na kraju je pogledao i na ručni sat. Bilo je osam i dvije minute. "No dobro", rekao je Nicku i ne okrenuvši se, "čini mi se da bi već bilo vrijeme. Pa što bude." Ispružio je ruku i kvrcnuo sklopkom upozorenja VEŽITE POJASEVE. Zvono se oglasilo svojim dubokim, ugodnim glasom. Potom je kvrcnuo sklopkom razglasa i dohvatio mikrofon. "Dobar dan, dame i gospodo. Govori kapetan Engle, ponovno. U ovom se času nalazimo nad Atlantskim oceanom, približno pedeset kilometara istočno od obale Mainea, i uskoro počinjemo s prvom fazom spuštanja u zonu Bangora. Pod normalnim okolnostima ja ne bih tako rano upalio upozorenje da se vežete, no okolnosti nisu uobičajene, a moja je majka uvijek govorila je je oprez majka mudrosti. U duhu te izreke, volio bih biti siguran da su vaši pojasevi vezani uredno i 129
  • 130. sigurno. Uvjeti ispod nas ne čine mi se posebno opasnima, ali s obzirom na to da nemam radio-vezu, vrijeme bi za sve nas moglo biti malo iznenađenje. Ja se i dalje nadam da će se naoblaka razbiti, i nad Vermontom sam vidio nekoliko malih rupa, ali su se nažalost ponovno zatvorile. Mogu vam reći, na temelju svog pilotskog iskustva, da oblaci što ih vidite pod sobom, meni ne najavljuju neko jako ružno vrijeme. Cijenim da bi vrijeme u Bangoru moglo biti oblačno, s ponešto slabe kiše. Sad počinjem spust. Molim, budite mirni; na mojoj su ploči sva svjetla zelena, i sve procedure tu u pilotskoj kabini su rutinske." Brian se nije potrudio programirati autopilot za spuštanje; sad je taj proces otpočeo sam. Poveo je avion u dugom, sporom zaokretu, i sjedalo pod njim malo se nagnulo prema naprijed u trenutku kad je 767 počeo polako kliziti dolje, prema oblacima na 4.000 stopa. "Ovo je bilo vrlo umirujuće", rekao je Nick. "Stari moj, trebao si postati političar." "Čisto sumnjam da su baš jako mirni", odgovorio je Brian. "Ja za sebe znam da nisam." A bio se zapravo uplašio više no ikad za komandama aviona. Gubitak tlaka na letu 7 iz Tokya u usporedbi se s ovom situacijom doimao kao sitni feler. Srce mu je u grudima tuklo polako i teško, poput pogrebnoga bubnja. Progutao je slinu i začuo škljocaj u grlu. Let 29 je prošao visinu od 30.000 stopa i nastavio se spuštati. Bijeli, bezlični oblaci sad su bili još bliži. 130
  • 131. Protezali su se od obzora do obzora, poput poda nekakve čudne plesne dvorane. "Živ sam se usro, druškane", rekao je Nick Hopewell čudnim, promuklim glasom. "Na Falkandima sam vidio ljude kako ginu, pa i sam dobio metak u nogu, što mogu dokazati i teflonskim koljenom, a u Beirutu - da, bilo je to 82. - dlaka je falila da me otpiri kamion-bomba, ali nikad me još nije bilo strah kao sada. Jedan dio mene htio bi te zgrabiti i natjerati te da nas vratiš. Najbrže što ova ptičica može poletjeti." "Od toga baš nikakve koristi", odgovorio je Brian. Ni njegov glas nije više bio miran; čuo je u njemu otkucaje vlastitoga srca, jer je poskakivalo, skakalo gore-dolje u sićušnim varijacijama. "Ne zaboravi što sam već rekao - ne možemo gore ostati zauvijek." "To znam. Ali se bojiš što bi moglo biti ispod tih oblaka. Ili čega bi moglo ne biti." "Pa mislim, sve ćemo to zajedno otkriti." "Nema nam druge, zar ne, stari moj?" "Ni u teoriji." 767 je prošao i 25.000 stopa i nastavio se spuštati. 131
  • 132. 7 Svi su putnici bili u glavnoj kabini; sad im se pridružio čak i onaj ćelavi, koji se najvećim dijelom leta tvrdoglavo držao svog sjedala u poslovnoj klasi. I svi su bili budni, osim onog bradonje u samom repu aviona. Čuli su ga kako blaženo hrče, i Albert Kaussner je u jednom času prema njemu osjetio gorku zavist, želju da se i on može tako probuditi tek kad slete, što će bradonja najvjerojatnije i učiniti, pa izgovoriti ono najvjerojatnije: Pa gdje smo mi to, do sto đavola? Jedini je drugi zvuk bilo tiho drraap... drraap... drraap, dok je Craig Toomy komadao prospekt zrakoplovne kompanije. Sjedio je s cipelama u visokoj hrpi papirnih traka. "Ne biste s tim mogli malo prestati?" upitao je Don Gaffney. Glas mu je bio stisnut i napet. "Prijatelju, to me dovodi na rub živaca." Craig je okrenuo glavu. Promotrio Dona Gaffneya parom širokih, mirnih, praznih očiju. Vratio glavu. Podigao stranicu na kojoj trenutno radi, a za koju je slučaj htio da bude istočna polovica karte s linijama American Pridea. Drraap. Gaffney je otvorio usta da nešto kaže, pa ih opet čvrsto zatvorio. Laurel je prebacila ruku Dinah preko ramena. Dinah je drugu Laurelinu ruku držala objema rukama. 132
  • 133. Albert je sjedio s Robertom Jenkinsom, odmah ispred Gaffneya. Ispred njega je bila djevojka kratke crne kose. Gledala je kroz prozor, držeći tijelo tako kruto i uspravno, kao da je povezano žicom. A ispred nje je sjedio Ćelo iz poslovne klase. "Pa mislim, bar ćemo dobiti nešto za klopu!" rekao je glasno. Nitko mu nije odgovorio. Glavna kabina kao da je bila zatvorena u kapsulu krute napete ljuske. Albert Kaussner je osjećao kako mu se svaka dlaka na tijelu nakostriješila. Potražio je umirujući plašt Acea Kaussnera, tog kneza pustinje, tog barona Buntlinea, ali ga nije našao. Ace je otišao na godišnji. Oblaci su sad već bili mnogo bliži. Izgubili su svoj ravan izgled; Laurel je sad vidjela pahuljaste krivulje i blago nazubljena kruništa ispunjena sjenama zore. Pitala se je li Darren Crosby još dolje, i da li je strpljivo čeka na izlazu Logan Airporta negdje u dvorani American Pridea. Nije je baš strašno iznenadilo otkriće da je puno ne brine što će iz toga ispasti. Pogled su joj ponovno privukli oblaci, pa je sasvim zaboravila na Darrena Crosbyja, koji je volio skoč (ali samo umjereno) i za sebe tvrdio da je savršen gentleman. Zamislila je šaku, golemu zelenu šaku, kako najednom udara kroz te oblake i grabi 767 kao ljuto dijete plastičnu igračku. Zamišljala je kako ih ruka stišće, vidjela eksploziju mlaznoga goriva u narančastim plamenim jezicima što ližu između golemih zglavaka, i na trenutak zatvorila oči. 133
  • 134. Ne dolje! poželjela je kriknuti. O, molim vas, ne idemo dolje! No što im je drugo preostalo? Što drugo? "Tako se bojim", rekla je Bethany Simms mutnim, hrapavim glasom. Prebacila se na sjedalo u središnjem odjeljku, pričvrstila pojas oko kukova, i čvrsto rukama pritisla donji trbuh. "Mislim da ću se onesvijestiti." Craig Toomy ju je kratko pogledao pa s karte puta počeo derati novu traku. Trenutak potom, Albert je raskopčao pojas, ustao, sjeo do Bethany, i ponovno se zakopčao. Čim je to učinio, ona ga je uhvatila za ruke. Koža joj je bila mramorno hladna. "Sve će biti u redu", rekao joj je on, trseći se da mu glas zvuči žilavo i bez straha, trseći se da to bude glas najbržeg Hebreja zapadno od Mississippija. Umjesto toga, zazvučao je baš kao glas Alberta Kaussnera, sedamnaestogodišnjega studenta violine, koji samo što se nije upiškio u gaće. "Nadam se..." počela je, no onda je let 29 počeo poskakivati. Bethany je kriknula. "Što nije u redu?" upitala je Dinah Lauren tankim, tjeskobnim glasom. "S avionom nešto nije u redu? Hoćemo li pasti?" "Ne zn..." Preko razglasa se začuo Brianov glas. 134
  • 135. "Ljudi, ovo je bio samo običan mali vrtlog", rekao je. "Molim budite mirni. Kad zađemo u oblake, lupit ćemo i u gore kvrge. Većina je od vas kroz to već prošla, i zato se samo smirite." Drraap. Don Gaffney je ponovno pogledao prema čovjeku u sportskom puloveru s ovratnikom od ramena do ramena, i osjetio iznenadnu, gotovo nesavladivu želju da tom uvrnutom jebivjetru iz ruke istrgne letni prospekt i njime ga dobro izmlati. Oblaci su sad već bili sasvim blizu. Robert Jenkins vidio je kako crna sjena 767 juri preko bijele površine tik pod avionom. Uskoro će avion dotaknuti svoju sjenu i nestati. Nikad još u životu nije imao nekakav predosjećaj, no sad se pojavio jedan, i to vrlo siguran i potpun. Kad izađemo iz oblaka, vidjet ćemo nešto što ljudski stvor još nije vidio. Bit će to nešto u što će biti sasvim nemoguće povjerovati... pa ipak ćemo morati. Jer nam neće preostati ništa drugo. Šake su mu se skupile u čvrste čvorove na osloncima za ruke. U oko mu se skotrljala kap znoja. Umjesto da digne ruku i otare oko, Jenkins je taj žalac pokušao otjerati žmirkanjem. Osjećao je da su mu ruke prikovane za sjedalo. "Hoće li sve biti kako treba?" upitala je Dinah panično. Grčevito je stiskala Laureline ruke. Šake su joj bile male, ali su 135
  • 136. stiskale gotovo bolnom silinom. "Hoće li zaista sve biti kako treba?" Laurel je pogledala kroz prozor. Sedamstošezdesetsedmica je sad kosila vrške oblaka, a kraj prozora su prolebdjele prve pahulje američkog sladoleda. Avion je prošao kroz još jedan niz trzaja, i Laurel je morala zatvoriti grlo da ne zaječi. Po prvi joj je put u životu tjelesno pozlilo od straha. "Nadam se da hoće, dušice", rekla je. "Tome se nadam, ali zapravo ne znam." 8 "Brian, što ti je na radaru?" upitao je Nick. "Nešto neobično? Ima li uopće ičega?" "Ne", odgovorio je Brian. "Radar veli da je svijet dolje, i to je sve što veli. Mi smo..." "Čekaj", rekao je Nick. Glas mu je bio stisnut i zagušen, kao da mu je netko zatvorio grkljan i ostavio samo iglom probušenu rupicu. "Penji se natrag. Daj da još malo razmislimo. Pričekajmo da se oblaci razbiju..." "Za to nemamo ni vremena ni goriva." Brianove su oči bile prikovane za instrumente. Avion je ponovno počeo poskakivati. Mahinalno je obavio korekcije. "Drži se. Silazimo." Gurnuo je upravljač. Igla visinomjera ubrzala je hod pod staklenim krugom. I let 29 je kliznuo u oblake. Na trenutak je 136
  • 137. još virio rep, režući paperjastu površinu poput peraje morskoga psa. Trenutak je potom nestalo i toga i nebo je ostalo prazno... kao da na njemu nikad i nije bilo nikakva aviona. 137
  • 138. Glava četvrta U oblacima. Dobrodošli u Bangor. Jedan pljesak. Tobogan i transportna traka. Zvuk telefona koji ne zvone. Craig Toomy odlazi na izlet. Upozorenje slijepe djevojčice. 1 U glavnoj je kabini sumrak povečerja zamijenio jarko sunce, a zrakoplov se još jače uzritao. Nakon jednog posebno jakog skoka, kad se učinilo da avion vozi po rifljači, Albert je na desnom ramenu osjetio pritisak. Osvrnuo se i opazio da tu leži Bethanyna glava, teška kao bundeva u listopadu. Djevojka se onesvijestila. Avion je ponovno poskočio, i u prvoj se klasi začuo teški tresak. Ovaj put je vrisnula Dinah, a Gaffney je uzviknuo: "Što je to bilo? Za ime Božje, što je to bilo?" "Kolica s pićima", rekao je Bob Jenkins tihim, suhim glasom. Pokušao je progovoriti glasnije, tako da ga svi čuju, ali je otkrio da za to nije sposoban. "Kolica s pićima ostala su vani, sjećate se? Zacijelo su se otkotrljala preko..." Avion je napravio vrtoglavi rollercoasterski skok, dočekao se uz pljesak koji im je prodrmao kosti, a kolica s pićima uz 138
  • 139. tresak su se prevrnula. Staklo se razbilo. Dinah je ponovno kriknula. "Sve je u redu", rekla joj je Laurel grozničavim glasom. "I Dinah, dušice, nemoj me toliko stiskati, sve je u redu..." "O molim te, ja ne želim umrijeti! Tako ne želim umrijeti!" "Normalna vrtloženja, narode." Brianov glas, što je dolazio iz razglasa, doimao se mirno... ali je Bob Jenkins u tom glasu čuo jedva svladavan užas. "Samo se..." Još jedan udarac koji ih je ispalio kao raketu i potom usukao. Zatim ponovno lomljava, kad je s prevrnutih kolica za piće popadalo još čaša i mini-boca. "... smirite", dovršio je Brian. S druge strane prolaza, Donu Gaffneyu slijeva: D-rraap. Gaffney se okrenuo u tom smjeru. "A sad me poslušaj, mamlaze jedan, prestani s tim, jer ću ti taj prospekt, ili to što je od njega ostalo, nagurati u gubicu." Craig ga je pogledao tupim pogledom. "Možeš pokušati, stari kenjatoru." Avion je ponovno poskočio i pao. Albert se preko Bethany nagnuo prema prozoru. Dok je to činio, njezine su mu grudi meko pritisle ruku, i taj mu osjećaj, po prvi put u posljednjih pet godina, nije iz glave istjerao sve druge misli. Zapiljio se kroz prozor, očajnički tražeći nekakvu pukotinu u oblacima, pokušavajući je stvoriti snagom volje. 139
  • 140. Ali nije bilo ničega, osim tamnih nijansi sivog. 2 "Druškane, na kojoj je visini plafon?" upitao je Nick. Sad kad su se stvarno našli u oblaku, kao da je bio mirniji. "To ne znam", rekao je Brian. "Ali mogu ti reći da su oblaci niže no što sam se nadao." "Što će se dogoditi ako potrošiš svu visinu?" "Ako mi instrumenti skrenu samo malu mrvu, sve vas vodim na piće", rekao je mirnim glasom. "Ali u to ipak sumnjam. Ako se spustimo na pet stotina stopa, i ne nastupi opće razvedravanje, onda se opet dižem pa slijećemo u Portlandu." "Možda bi već sada trebao udariti tim putem." Brian je odmahnuo glavom. "Vrijeme je tamo skoro uvijek gore nego tu." "Što je s Presque Isleom? Nije li tamo baza dalekometne strateške avijacije?" Brian je imao tek trenutak vremena da pomisli kako taj momak zna mnogo više no što bi trebao. "Ona nam je izvan doleta. Razbili bismo se negdje u šumi." "Onda nam je izvan doleta i Boston." "Pun pogodak." 140
  • 141. "Ovo sad, stari moj, počinje izgledati kao loša odluka." Avion je lupio u još jednu nevidljivu turbulentnu struju, i 767 se stresao kao pas koga muči gadna hunjavica. Dok je pravio nužne korekcije, Brian je iz glavne kabine začuo tihe krikove i poželio da im može kazati da je sve to ništa, da se 767 može izvući i iz dvadeset puta gorih vrtloga. Pravi je problem bio plafon oblaka. "Još nismo izletjeli", rekao je. Visinomjer je stajao na 2.200 stopa. "Ali ostajemo bez visine." "Ali..." I tu je Brian stao. Prešao ga je val olakšanja, poput kakve ruke-tješiteljice. "Evo nas", rekao je. "Prošli smo." Ispred crnoga nosa 767 oblaci su se naglo rijedili. Po prvi put nakon što su nadletjeli Vermont, Brian je ugledao koprenastu pukotinu u bjeličasto-sivom pokrovu. Kroza nj je ugledao olovnu boju Atlantskoga oceana. I potom rekao u mikrofon kabine: "Prolazimo kroz plafon, moje dame i gospodo. Očekujem da će, kad jednom sasvim prodemo, to slabo vrtloženje i sasvim prestati. Za nekoliko minuta, odozdo ćete čuti tresak. To su stajni trapovi koji se spuštaju i uglavljuju na svoje mjesto. Nastavljam se spuštati prema zoni Bangor." Kvrcnuo je sklopkom i kratko se okrenuo čovjeku u navigatorovu naslonjaču. 141
  • 142. "Nick, poželi mi sreću." "O, želim ti je, stari moj - i još koliko!" 3 Laurel je pogledala kroz pozor, a u grlu joj je zastao dah. Oblaci su se sad već brzo parali. U nizu je kratkih bljeskova ugledala i ocean: valove, bijele krijeste, a potom i veliki komad stijene što viri iz vode poput pandže mrtvoga čudovišta. Uhvatila je i odbljesak nečeg jarko narančastog, zacijelo bove. Preletjeli su preko malog, drvećem zastrtog otoka, i kad se nagnula i izvila vrat, mogla je vidjeti obalu ravno pred njima. Tanko pramenje dimljiva oblaka zastrlo joj je pogled na beskonačnih četrdeset pet sekundi. Kad se pročistilo, 767 je opet bio iznad kopna. Prešli su preko polja; krpice šume; nečega nalik na ribnjak. Ali gdje su kuće? Gdje su ceste i automobili i zgrade i dalekovodi? A onda joj se iz grla izvio krik. "Što je bilo?" gotovo je vrisnula Dinah. "Laurel, što je to bilo? Što je?" "Sve!" uzviknula je trijumfalno. Duboko dolje ugledala je usku cestu što je vodila do malog obalnog sela. Gledano odozgo, izgledalo je kao grad lutaka, s automobilimaigračkama parkiranim duž glavne ulice. Ugledala je crkveni 142
  • 143. zvonik, gradsku šljunčaru, bejzbolsko igralište Male lige. "Sve je u redu! Sve je tu! Sve je još tu!" A negdje iza njenih leđa, oglasio se Robert Jenkins. Glas mu je bio miran, jednoličan, i duboko zapanjen. "Gospođice", rekao je, "bojim se da ste posve u krivu." 4 Dugi je bijeli putnički mlažnjak polako kružio nad tlom pedeset kilometara istočno od Bangor International Airporta. Na njegovu je repu velikim, gordim brojevima, stajalo 767. A duž trupa, riječi AMERICAN PRIDE bile su ispisane unatrag nagnutim slovima, da bi se stvorio dojam brzine. S obje strane nosa bio je znak zračne kompanije: veliki crveni orao. Raširena su mu krila bila osuta plavim zvijezdama; čaporci su mu bili ispruženi a glava malo nagnuta. Baš kao i zrakoplov kojega je resio, i taj orao kao da se spremao sletjeti. Dok je letio prema čvorištu grada pred sobom, avion na do nije bacao sjenu; kiša je prestala, ali je jutro bilo sivo i bez sunca. Trbuh mu se rastvorio. Stajni se trap spustio i raširio. Kotači su se uglavili na svoja mjesta ispod avionskoga trupa i dijela s pilotskom kabinom. American Pride let 29 klizio je silaznom kosinom prema Bangoru. U letu se malo nagnuo na lijevo krilo; kapetan Engle je sad mogao vizualno ispraviti kurs, pa je tako i učinio. 143
  • 144. "Vidim ga!" uskliknuo je Nick. "Vidim aerodrom! O Bože, divna li pogleda!" "Ako ga vidiš, znači da nisi u svom sjedalu", rekao je Brian. Izrekao je to i ne okrenuvši se. Sad za to nije ni bilo vremena. "Iskopčaj se i zakopčaj se." Ali je cjelina sletne staze u svoj njenoj izduženosti zaista bila lijep prizor. Brian je centrirao nos aviona i nastavio kliziti, prošavši kroz 1000 i 800. Ispod njega, naizgled beskonačna borova šuma, prolazila je ispod krila leta 29. Ona je napokon ustupila mjesto prostranstvu zgrada - Brianove su neumorne oči automatski registrirale uobičajenu zbrku motela, benzinskih postaja i ekspres restorana - a onda su već prešli rijeku Penobscot i našli se u zračnom prostoru Bangor. Brian je još jednom preletio preko komandne ploče, opazio da su upaljena zelena svjetla zakrilaca, i ponovno pokušao dobiti zračnu luku... iako je iznao da je beznadno. "Bangor, kontrolni toranj, ovdje let 29", rekao je. "Objavljujem izvanredno stanje. Ponavljam, objavljujem izvanredno stanje. Ako na pisti imate promet, mičite mi ga s puta. Slijećem." Bacio je pogled na zračni brzinomjer, taman da vidi kako je brzina prema zraku pala ispod 230 kilometara na sat, što ga je teoretski prisiljavalo na slijetanje. Ispod njega, prorijeđena šuma ustupila je mjesto golf-stazi. Uhvatio je odbljesak zelenoga znaka Holiday Inna i onda su svjetla što označuju 144
  • 145. kraj sletne staze - 33 ispisan velikim bijelim brojevima - već jurila prema njemu. Svjetla nisu bila ni crvena, ni zelena. Bila su naprosto ugašena. Nije bilo vremena da se o tome misli. Nije bilo vremena ni za razmišljanje o tome što bi im se dogodilo da se sada na pisti pred njima zavalja kakav Learjet ili mala debela prdalica Doyka. Nije bilo vremena nizašto osim za prizemljivanje ptičice. Prešli su preko kratke trake posute travom i šljunkom, a onda se deset metara ispod aviona počela razmotavati betonska sletna staza. Prešli su preko prvog skupa bijelih pruga a potom su se točno pod njima počeli pojavljivati tragovi kočenja - koje su, tako daleko, vjerojatno napravili mlažnjaci Air National Guarda. Brian je ljuljnuo 767 prema sletištu. Pod njim je bljesnuo i drugi skup crta... a trenutak potom osjetio je lagani udarac u času kad je stajni trap dodirnuo pistu. Sad je let 29 jurnuo niza sletnu stazu broj 33 brzinom od sto devedeset na sat, s nosom malo podignutim i krilima nagnutima pod srednjim kutom. Brian je dokraja spustio krilca i reverzirao potisak. U trenutku kad je spustio nos, osjetio se još jedan udarac, čak lakši od prvog. 145
  • 146. Potom se avion počeo usporavati, sa sto devedeset na sto i šezdeset, sa sto i šezdeset na sto i trideset, sa sto i trideset na sedamdeset, a sa sedamdeset na brzinu čovjeka u trku. Gotovo je. Spustili su se. "Rutinsko slijetanje", rekao je Brian. "Nije vrijedno spomena." Ispustio je dug, drhtavi dah i posve zaustavio avion još četiri stotine metara od najbliže prilazne staze. Iz vitkog mu se tijela najednom izvio čitav roj drhtaja. Kad je podigao ruku do lica, s njega je otro veliku toplu pregršt znoja. Pogledao ga je i slabašno se nasmijao. Na rame mu se spustila ruka. "Briane, jesi dobro?" "Da", rekao je i ponovno dohvatio mikrofon razglasa. "Dame i gospodo", rekao je, "dobrodošli u Bangor." Iza leđa Brian je začuo korsko klicanje pa se nasmijao. Ali se Nick Hopewell nije smijao. On se nagnuo preko Brianova sjedala i zagledao se kroz prozor pilotske kabine. Na rešetki sletnih staza nije se micalo ništa; ništa se nije micalo ni na prilaznim pistama. Po betonu nisu amo-tamo zujali ni kamioni ni vozila službe osiguranja. Vidio je nekoliko vozila, vidio je i vojni transportni avion - C l 2 - parkiran na jednom od vanjskih prilaznih staza, i Deltu 727 parkiranu uz jedan od ukrcajnih mostova, no svi su bili nepomični kao kipovi. 146
  • 147. "Hvala ti, prijatelju, na dobrodošlici", rekao je Nick tiho. "Moja duboka zabrinutost izvire, međutim, iz činjenice da si ti, po svemu sudeći, jedini koji će nam je zaželjeti. Tu nema ni živoga stvora." 5 Usprkos stalnoj radio-šutnji, Brian se nećkao prihvatiti Nickov zaključak... ali u času kad je dorulao do točke između dva ukrcajna mosta putničkog terminala, otkrio je kako je nemoguće povjerovati u išta drugo. Nije tu bila riječ samo o potpunom odsustvu ljudi; nije se radilo samo o tome da prema 767 nije pojurio niti jedan automobil osiguranja da vidi što mu se to neočekivano dogodilo; riječ je bila o atmosferi potpune beživotnosti, kao da su ljudi napustili Bangor International Airport prije tisuću, ili sto tisuća godina. Džipom tegljeni prtljažni vlak, s nekoliko razbacanih komada prtljage na svojim platformama, bio je parkiran pod jednim krilom Deltina mlažnjaka. I baš su se na to Brianu stalno vraćale oči dok je s letom 29 prilazio terminalu najbliže koliko se usudio i parkirao ga. Desetak se putnih torbi doimalo staro poput artefakata iskopanih iz nalazišta nekakva basnoslovnog starog grada. Pitam se je li se i tip koji je otkrio Tutovu kraljevsku grobnicu osjećao kao ja sada, pomislio je. Pustio je da se motori ugase i onda na trenutak samo ostao sjediti. Više nije bilo nikakva zvuka osim tihog šapta pomoćne generatorske jedinice - jedne od četiri - u repu zrakoplova. 147
  • 148. Brianova je ruka krenula prema sklopki označenoj s INTERNO NAPAJANJE, i već ju je, prije nego što je povukao ruku, i stvarno bio dotakao. Najednom više nije želio sve dokraja iskopčati. Nije bilo razloga da to ne učini, ali je glas instinkta bio vrlo jak. Osim toga, pomislio je, ne vjerujem da tu ima ikoga da mi kvoca zbog rasipanja goriva... one mrve što se još može rasuti. Potom je raskopčao sigurnosno remenje i ustao. "I što sad, Briane?" upitao je Nick. I on je bio ustao, i sad je Brian opazio da je Nick za dobranih deset centimetara viši od njega. I pomislio: Ja sam imao komandu. Sve otkako se to otkačeno dogodilo - ili, da budem točniji, sve otkako smo otkrili da se to dogodilo - ja sam imao komandu. Ali mislim da će se to ubrzo promijeniti. Onda je otkrio da ga to baš nimalo ne dira. Ulijetanje Boeingom 767 u oblake potrošilo je i zadnji gram hrabrosti što ga je posjedovao, ali nije očekivao nikakvu zahvalnost zato što je ostao na nogama i obavio svoj posao; hrabrost je dio onoga za što je plaćen. Sjeća se kako mu je jednom zgodnom neki pilot rekao: "Oni nam, Briane, plaćaju godišnje po sto i više tisuća dolara, i oni to zapravo čine samo zbog jednog razloga. Oni znaju da u karijeri gotovo svakog pilota postoji trideset do četrdeset sekundi kad se zaista vidi koliko tko vrijedi. I oni nas plaćaju da se ne sledimo kad te sekunde napokon dođu." Lako je mozgu govoriti da se moraš spustiti, pa bilo oblaka ili ih ne bilo, da ti naprosto nema druge; završeci živaca ipak 148
  • 149. nastavljaju vrištati svoja stara upozorenja, telegrafski šaljući stari visokonaponski strah pred nepoznatim. Čak je i Nick, bez obzira što on bio i čime se na zemlji bavio, kad je napokon bilo stani-pani, želio ustuknuti pred oblacima. I Brian mu je bio potreban da učini to što se moralo učiniti. I njemu i svima drugima Brian je bio potreban da bude njihova zajednička hrabrost. Sad su se spustili, i pod oblacima nema čudovišta; nego samo ta nestvarna tišina i napušteni prtljažni vlak što stoji pod krilom Delte 727. I zato, ako sad želiš preuzeti komandu i biti kapetan, moj sukaču nosova, imaš moj blagoslov. Ako hoćeš, dat ću ti i svoju kapu. Ali ne dok se ne iskrcamo. Sve dok se i ti i ostale guske i stvarno ne iskrcate, ja za vas odgovaram. Ali mu je Nick postavio pitanje, i Brian je pretpostavio da na nj zaslužuje i odgovor. "Sad silazimo s aviona i idemo vidjeti što je što", rekao je i u prolazu se očešao o Engleza. Nick ga je zaustavio spuštanjem ruke na rame. "Misliš li..." Brian je osjetio bljesak njemu nesvojstvena gnjeva. Otresao je Nickovu ruku. "Mislim da ćemo sad sići iz aviona", rekao je. "Tu nema nikoga da ispruži ukrcajni most ili nam doveze stepenice, stoga mislim da ćemo se morati poslužiti toboganom za spašavanje. Nakon toga, ti o svemu misliš. Stari moj." 149
  • 150. Progurao se u prvi razred... i skoro pao preko kolica s pićem, koja su ležala prevaljena na bok. Bilo je tu mnogo razbijenoga stakla i alkoholni smrad od kojeg su suzile oči. Prekoračio ih je. Nick ga je dostigao pri kraju odjeljka prvog razreda. "Briane, ako sam te nečim uvrijedio, oprosti. Obavio si vraški krasan posao." "Nisi me uvrijedio", odgovorio je Brian. "Riječ je samo o tome da sam se u posljednjih deset sati morao baktati s padom tlaka nad Tihim oceanom, otkriti da mi je bivša žena poginula u glupom požaru stana u Bostonu, i da su Sjedinjene Države poništene. Pa su mi malo popustili živci." Prošli su kroz poslovnu klasu i ušli u glavnu kabinu. Na trenutak je vladala potpuna tišina; samo su sjedili tako, i s nijemim ga nerazumijevanjem gledali svojim bijelim licima. A onda je Albert Kaussner zapljeskao. Trenutak potom, pridružili su mu se i Bob Jenkins... i Don Gaffney... i Laurel Stevenson. Onaj se ćelavi osvrnuo, pa onda zapljeskao i on. "Što je bilo?" upitala je Dinah. "Što se to zbiva?" "To je kapetan", rekla je Laurel. I zaplakala. "To je kapetan koji nas je žive vratio na zemlju." Onda je zapljeskala i Dinah. Brian se zapiljio u njih, zanijemio od zaprepaštenja. Nick, koji je stajao iza njega, pridružio se aplauzu. Raskopčali su 150
  • 151. pojaseve i stali pred svoja sjedala, plješćući mu. Samo se troje nije tome pridružilo. Bili su to Bethany, koja je pala u nesvijest, onaj bradonja, koji je i dalje hrkao u zadnjem redu, i Craig Toomy, koji ih je sve pratio svojim čudnim lunarnim pogledom i upravo počinjao parati novu traku iz avionskoga prospekta. 6 Brian je osjetio kako mu u lice udara rumenilo - sve je ovo bilo zaista blentavo. Podigao je ruke, no oni su, ne obazrijevši se, nastavili tako još jedan trenutak. "Dame i gospodo, molim vas... molim... uvjeravam vas, ovo je bilo sasvim rutinsko slijetanje..." "Ma trice, gospo - sve je to ništa", rekao je Bob Jenkins, imitirajući Garyja Coopera na posve prihvatljiv način, na što je Albert prasnuo u smijeh. Kraj njega je Bethany zatreperila očima i ošamućeno se osvrnula oko sebe. "Sletjeli smo živi i zdravi?" rekla je. "Moj Bože! To je super! Mislila sam već da smo klaonički otpadak!" "Molim vas", rekao je Brian. Podigao je ruke još više i sad se na nekakav uvrnut način osjećao poput Richarda Nixona u trenutku prihvaćanja nominacije svoje stranke za još četiri godine. Morao je u sebi suzbiti želju da najednom zavrišti od smijeha. Nije to smio učiniti; putnici to ne bi razumjeli. Željeli su svog heroja, i izabrali njega. Pa onda mu je možda bolje taj 151
  • 152. položaj prihvatiti... i iskoristiti ga. Jer još ih je, napokon, trebao iskrcati iz aviona. "Biste li me, molim vas, malo poslušali!" Prestali su pljeskati, jedan po jedan, i sad su se s očekivanjem zagledali u nj - svi osim Craiga, koji je iznenadnom odlučnom gestom bacio prospekt ustranu. Raskopčao je pojas, ustao, i stupio u prolaz, odgurnuvši nogom čitav smet papirnih traka. Počeo je prekapati po pretincu iznad svog sjedala, i pritom se mrštiti od koncentracije. "Pogledali ste kroz prozor, pa dakle znate koliko i ja", rekao je Brian. "Dok smo spavali, nestala je većina putnika i čitava posada. To je sasvim suludo, no izgleda da ćemo se sad morati suočiti s još ludom situacijom. Čini se da su nestali i mnogi drugi ljudi... ali nam logika govori da ti drugi ljudi moraju biti tu negdje u blizini. Preživjeli smo to nešto što se dogodilo, što znači da su to zacijelo preživjeli i drugi." Bob Jenkins, pisac misterija, prošaptao je nešto ispod glasa. Albert ga je čuo, ali nije mogao razabrati riječi. Napola se bio okrenuo u njegovu smjeru baš u času kad je pisac ponovno promrmljao te dvije riječi. Ovaj ih je put Albert uhvatio. Glasile su: kriva logika. "A s tim ćemo se najlakše nositi, vjerujem, ako budemo išli korak po korak. A prvi je korak izlazak iz aviona." "Ja sam kupio kartu do Bostona", rekao je Craig Toomy mirnim, racionalnim glasom. "Pa u Boston mislim i stići." 152
  • 153. Nick je istupio iza Brianova ramena. Craig ga je pogledao, i oči su mu se suzile. Na trenutak je ponovno izgledao kao prgava kućna mačka. Nick je podigao ruku s dva presavijena prsta, pa ih stisnuo kao škarice, u gesti štipanja nosa. Craig Toomy, koji je već jednom u životu morao mirovati dok mu je među nožnim prstima gorjela šibica, a majka pjevala "Happy Birthday", smjesta je shvatio što je pjesnik time htio reći. On je oduvijek brzo učio. A znao je i čekati. "Morat ćemo se poslužiti toboganom za spašavanje", rekao je Brian, "i zato bih želio s vama još jednom proći čitav postupak. Saslušajte me pažljivo, zatim stanite u red po jedan i pođite za mnom u prednji dio zrakoplova." 7 Četiri minute kasnije, prednji se ulaz u let 29 American Pridea otvorio prema unutra. Iz otvora je izletio odlomak razgovora izgovoren mrmorom, i onda kao da se, u doticaju s hladnim, nepomičnim zrakom, na mjestu srušio mrtav. Začulo se šištanje, i na ulazu se najednom rascvjetala velika kvrga narančaste tkanine. Na trenutak je izgledala kao neobična sorta suncokreta. U padu je nastavila rasti i oblikovati se, i površina joj se napuhala u bucmasti rebrasti tobogan. Kad je dno tobogana udarilo o betonsku stazu, začuo se tihi pop! i onda se samo naslonio, poput kakvog orijaškog narančastoga zračnoga madraca. 153
  • 154. Brian i Nick su stajali na čelu kratkog reda kod desnoga niza sjedala u prvom razredu. "S tim zrakom vani nešto nije u redu", rekao je Nick tihim glasom. "Kako to misliš?" upitao je Brian. Spustio je glas još niže. "Otrovan?" "Ne... bar mi se ne čini. Ali on nema ni okusa, ni mirisa." "Ti si lud", rekao je Brian s nelagodom u glasu. "Ne, nisam", odgovorio je Nick. "Ovo je aerodrom, stari moj, a ne nekakva zmrdana sjenokoša, no njušiš li benzin ili naftu? Ja ne." Brian je njušnuo. I nije bilo ničega. Da je zrak bio otrovan u što on nije vjerovao, no pretpostavimo da je tako - onda bi to mogao biti samo toksinom s usporenim djelovanjem. Njegova su ga pluća prerađivala da nisu mogla bolje. Ali je Nick imao pravo. Nije imao mirisa. A to drugo, mnogo neopipljivije svojstvo, koje je Englez nazvao okusom... ni toga nije bilo. Zrak s druge strane otvorenih vrata imao je posve neutralan okus. Kao da je izvađen iz konzerve. "Nešto nije u redu?" upitala je Bethany Simms tjeskobno. "Hoću reći, ako jest, nije mi baš jako važno da doznam, ali..." "Ma sve je u redu", odgovorio je Brian. Prebrajao je glave, došao do deset, i ponovno se okrenuo Nicku. "Onaj momak straga još hrče. Što veliš, da ga budimo?" 154
  • 155. Nick je na trenutak promislio, pa odmahnuo glavom. "Bolje ne. Zar nam nije dosta i naših briga, pa sad da još izigravamo dadilju nekakvom bilmezu s mamurlukom?" Brian se široko nasmiješio. Točno su takve bile i njegove misli. "Ma i ja mislim. No dobro - Nick, ti silaziš prvi. Drži dno tobogana. A ja ću pomoći drugima da siđu." "Možda bi bilo bolje da ti pođeš prvi. Čisto za slučaj da naš dreljavko ponovno odluči postati bučan po pitanju nepredviđenog zaustavljanja." Brian je zirnuo na čovjeka u sportskom puloveru s izrezom od ramena do ramena. Taj je stajao na kraju reda, s tankom, monogramom urešenom torbom za spise u rukama, i prazno zurio u strop. Lice mu je bilo izražajno koliko i u lutke u izlogu robne kuće. "S njim neće biti nikakvih okapanja", odgovorio je, "jer me živo boli što će on učiniti. Može poći, može ostati, ma puca mi prsluk." Nick se nacerio. "Dobro tebi, dobro i meni. No, da krenemo s velikim egzodusom." "Skinuo cipele?" Nick je podigao par crnih mokasina od antilopa. 155
  • 156. "Dobro - idemo." Brian se okrenuo Bethany. "Sad dobro pazite, gospođice - vi ste sljedeći." "O bože - što mrzim takva sranja." Bethany se ipak primakla Brianu i pažljivo pratila kako Nick Hopewell sjeda na tobogan. Poskočio je i istodobno digao obje noge, kao čovjek koji se na trampolinu dočekuje na tur. Sletio je na pozadinu i kliznuo sve do dna. Bilo je to spretno izvedeno; dno se tobogana jedva i pomaknulo. Dočekao se na beton nogama u čarapama, ustao, izveo piruetu, i komično se naklonio ispruživši pred sebe obadvije ruke. "Prosto ko pekmez!" doviknuo je. "Sljedeća mušterija!" "To ste vi, gospođice", rekao je Brian. "Bethany, zar ne?" "Da", odgovorila je ona nervozno. "Ne vjerujem da ću moći. Markirala sam tjelesni sva tri polugodišta, i onda su mi na kraju dali da polažem privatno." "Ma možete vi to", rekao joj je Brian. Pomislio je kako se ljudi tim toboganom služe s mnogo više entuzijazma i s mnogo manje nagovaranja kad postoji neka vidljiva opasnost - rupa u trupu ili požar na kojem od motora. "Skinuli cipele?" Bethanyne cipele - zapravo par starih ružičastih tenisica već joj nisu bile na nogama, ali se ipak pokušala udaljiti od vrata i jarko narančastog tobogana. "Možda bi ipak bilo bolje da prije nešto popijem..." 156
  • 157. "Gospodin Hopewell drži tobogan i sve će biti u redu", poticao ju je Brian, ali se već počeo plašiti da će je morati gurnuti. Nije to želio, ali ne bude li uskoro skočila, neće mu biti druge. Ne smiješ im dopustiti da se povuku na kraj reda i pričekaju dok im se ne vrati hrabrost; to je onaj veliki nipošto ne tobogana za spašavanje. Ako to učiniš, onda će svi htjeti stati na kraj reda. "No daj, Bethany", rekao je najednom Albert. Izvadio je kutiju s violinom iz gornjega pretinca i sad ju je držao pod mišicom. "I ja se toga bojim kao smrti, no ako ti pođeš, onda ću morati i ja." Pogledala ga je iznenađeno. "Zašto?" Lice mu je bilo sasvim crveno. "Zato što si ti djevojka", rekao je jednostavno. "Znam da sam seksistička štakorčina, no tako to jest." Bethany ga je gledala još jedan trenutak, a onda se nasmijala i okrenula prema toboganu. Brian ju je već bio odlučio gurnuti ako se samo još jednom osvrne ili ustukne, ali ona to nije učinila. "Ljudi, da mi je sad samo malo trave", rekla je i skočila. Bila je vidjela onaj Nickov manevar skakanja na tur, i znala je što joj je činiti, ali je u zadnji čas izgubila hrabrost i pokušala ponovno pod sobom osjetiti vlastite noge. Posljedica je toga bila da je, pavši na elastičnu površinu tobogana, otklizila na drugu stranu. Brian je već bio siguran da će se svaliti s 157
  • 158. tobogana, no onda je sama Bethany shvatila opasnost i uspjela se prevaliti natrag. Jurnula je niz kosinu polegnuta na desni bok, prebacivši ruku preko glave, a bluza joj se nabrala skoro do zatiljka. A onda ju je Nick uhvatio, pa je sišla s tobogana. "O ljudi", rekla je bez daha. "Kao da sam opet klinka." "Sve u redu?" upitao je Nick. "Je. Možda sam se malo upiškila, ali sam inače živa i zdrava." Nick joj se nasmiješio, pa se opet okrenuo toboganu. Albert je od Briana pogledom zatražio oproštaj i pružio mu kutiju violine. "Hoćete li biti ljubazni, pa mi to pridržati? Bojim se, ako padnem s tobogana, da bi se mogla razbiti. Moji bi me ubili. To je Gretch." Brian ju je prihvatio. Lice mu je bilo mirno i ozbiljno, ali se u sebi smiješio. "Mogu pogledati? Prije tisuću godina i ja sam je svirao." "Naravno", odgovorio je Albert. Brianovo je zanimanje na dečka djelovalo umirujuće... baš onako kako se Brian i bio nadao. Otkvačio je tri kopče i otvorio kutiju. Violina unutra bila je doista Gretch, i to iz viših klasa te prestižne marke. Brian je procijenio da se za nju mogao kupiti omanji automobil. 158
  • 159. "Baš je krasna", rekao je i na vratu joj trznuo četiri brze note: Moj pas ima buhe. Odjeknule su nježno i lijepo. Brian je ponovno zatvorio i zakopčao kutiju. "Čuvat ću je na sigurnom. Obećavam." "Hvala." Albert je stao u dovratak, duboko udahnuo, pa ispustio zrak. "Geronimo", rekao je slabašnim glasićem i skočio. Pritom je gurnuo ruke pod pazuh - zaštita ruku u svakoj situaciji u kojoj je moglo doći do tjelesne povrede bila je u nj usađena tako duboko da se pretvorila u refleks. Skočio je na tur i glatko odjurio do dna. "Odlično!" rekao je Nick. "Ma ništa to", razvukao je Ace Kaussner na teksaški, sišao s tobogana, i skoro pao na nos spotaknuvši se o vlastitu nogu. "Alberte!" doviknuo je Brian odozgo. "Drži!" Nagnuo se, stavio violinsku kutiju na sredinu tobogana i pustio je. Albert ju je lako uhvatio metar i pol od dna, gurnuo je pod ruku i odstupio. Jenkins je zatvorio oči i skočio i stigao na dno nagnut na jedno koštunjavo bedro. Nick je vješto priskočio lijevoj strani tobogana i prihvatio pisca kad je ovaj već počeo padati, i tako mu prištedio gadan udarac o beton. "Hvala vam mladiću." "Ma nije vrijedno spomena, stari moj." Slijedio je Gaffney, potom onaj ćelavi. Potom su na vrata stale Laurel i Dinah Bellman. 159
  • 160. "Tako se bojim", rekla je Dinah tankim, lelujavim glasom. "Ma, dušice, ne boj se ti ničega", rekao je Brian. "Ne moraš čak ni skočiti." Stavio je Dinah ruke na ramena i okrenuo je prema sebi, a leđima prema toboganu. "Daj mi ruke, i ja ću te spustiti na tobogan." Ali je Dinah stavila ruke za leđa. "Ne. Neka to napravi Laurel." Brian je pogledao mlađahnu ženu s crnom kosom. "Hoćete li?" "Hoću", odgovorila je ona. "Ako mi kažete što da učinim." "Dinah to već zna. Uhvatite je za ruke i položite na tobogan. Kad legne na tibu i ispruži noge, odmah leti ravno dolje." Dinahine su ruke u Laurelinim bile hladne. "Tako se bojim", ponovila je. "Dušice, to je kao spust niz tobogan na dječjem igralištu", rekao je Brian. "Dolje te čeka striček s engleskim izgovorom, on će te prihvatiti. On je već digao ruke kao hvatač u bejzbolu." Samo što, pomislio je, Dinah ne može znati kako to izgleda. Dinah ga je pogledala kao da je rekao nešto jako glupo. "Pa ne bojim se ja toga. Ja se bojim tog mjesta. Jer ima čudan miris." Laurel, koja, osim svog nervoznog znoja, nije nanjušila nikakav drugi miris, bespomoćno je pogledala Briana. 160
  • 161. "Dušo", rekao je Brian i spustio se na koljeno pred slijepom djevojčicom, "moramo sići s aviona. I ti to znaš?" Leće su se crnih naočala okrenule prema njemu. "Zašto? Zašto moramo sići s aviona? Ovdje nema nikoga." Brian i Laurel samo su se pogledali. "Pa mislim", rekao je Brian, to ne možemo stvarno znati prije nego što pogledamo, nije li tako?" "Ja već znam", rekla je Dinah. "Nikakva mirisa i ničeg čega se treba bojati. Ali... ali..." "Ali što, Dinah?" upitala je Laurel. Dinah je oklijevala. Željela je da shvate da nju uopće ne muči način napuštanja aviona. Spuštala se ona toboganom i prije, i u Laurel je imala povjerenja. Laurel joj ne bi pustila ruke kad bi to bilo opasno. Ali je ovdje nešto bilo kako ne treba, i ona se plašila tog nečeg, toga što je bilo kako ne treba - tog nečeg krivog. Nije tu riječ bila ni o tišini ni o praznini. To možda i ima nekakve veze s tim, ali to nije samo to. Nešto krivo. Odrasli ne vjeruju djeci, napose ne slijepoj, a najmanje pak slijepim djevojčicama. Željela im je reći da tu ne smiju ostati, da ostanak ovdje nije siguran, da bi trebali pokrenuti avion i ponovno krenuti. Ali što bi oni rekli na to? Da, naravno, ima Dinah pravo, vratimo se svi u avion? Nema teorije. 161
  • 162. Ali će vidjeti. Vidjet će da tu nema nikoga i vratiti se u avion i poći nekamo drugdje. Negdje gdje se ne osjeća da je nešto krivo. Za to još ima vremena. Nadam se. "Ma nije važno", rekla je Dinah. Glas joj je bio tih i rezigniran. "Spusti me." Laurel ju je pažljivo spustila na tobogan. Trenutak kasnije Dinah ju je pogledala - samo što je nije i stvarno gledala, pomislila je Laurel, zato što ona zapravo uopće i ne može gledati raširivši pred sobom bose noge po narančastom toboganu. "U redu, Dinah?" upitala je Laurel. "Ne", rekla je. "Ništa ovdje nije u redu." Prije nego što ju je Laurel stigla ispustiti, Dinah je otkačila svoje ruke od Laurelinih i otpustila se. Otklizila je do dna, i Nick ju je uhvatio. Sljedeća je bila Laurel, koja je glatko skočila na tobogan i otklizila do dna čedno držeći suknju. Ostali su još samo Brian, dremljivi pijanac u dnu aviona, i taj veseljak, Jack Papirosjek, gospodin Sportski Pulover Širokoprorezinski. S njim neće biti nikakvih okapanja, bio je rekao Brian, jer me živo boli što će on učiniti. Sad je otkrio da to zapravo i nije istina. Tom tipu baš nisu bili svi čavli na broju. Brian je slutio da je to jasno čak i onoj curici, iako je bila slijepa. Što ako ga ostave, i on pobjesni? I što ako on, u tom bjesnilu, odluči razlupati pilotsku kabinu? I onda što? Ne ideš ti nikamo. Spremnici su ti skoro suhi. 162
  • 163. Pa ipak, ideja mu se nije ni najmanje dopadala, i to ne samo zato što je 767 bio mnogomilijunski dio inventara. Možda je ono što je on osjećao bio nejasni odjek onoga što je ugledao na Dinahinu licu kad je pogledala s tobogana. Sve je ovdje bilo nekako krivo, čak i krivlje nego što je izgledalo... i to je bilo jezivo, zašto što nije znao kako bi nešto moglo biti još krivlje od toga. Avion je, međutim, bio kako treba. Makar mu i rezervoari bili skoro prazni, ipak je to bio svijet što ga je poznavao i razumio. "Prijatelju, sad ste vi na redu", rekao je najpristojnije što je mogao. "Vi znate da ću ja ovo prijaviti?" upitao je Craig Toomy čudno blagim glasom. "Znate da namjeravam tužiti kompaniju i tražiti trideset milijuna dolara, i da vas namjeravam navesti kao najodgovorniju osobu?" "To je vaše pravo, gospodine..." "Toomy. Craig Toomy." "Gospodine Toomy", suglasio se Brian. Zastao je. "Gospodine Toomy, jeste li vi uopće svjesni toga što nam se dogodilo?" Craig je na trenutak pogledao kroz otvorena vrata pogledao na praznu pistu i široke, blago polarizirane prozore terminala na drugom nivou, gdje nisu stajali sretni rođaci i prijatelji, čekajući da zagrle prispjele putnike, gdje nije bilo nestrpljivih putnika što su čekali na najavu svog leta. 163
  • 164. I naravno da je bio svjestan. Bili su to langolijeri. Langolijeri što su došli po sve lakomislene ljude i lijenčine, baš kao što je njegov otac uvijek govorio. I onda je, istim onim blagim glasom, Craig rekao: "U Odjelu obveznica Desert Sun Banking Corporationa, mene znaju kao Dolap-konja. To vam je poznato?" Zastao je na trenutak, očito čekajući da Brian nešto odgovori. Kad to Brian nije učinio, Craig je nastavio. "Naravno da vam nije poznato. Baš kao što ne znate ni koliko je važan taj sastanak u Prudential Centeru u Bostonu. Baš kao što vas za to nije ni briga. Ali dopustite, kapetane, da vam nešto kažem: o rezultatima tog sastanka ovisi možda ekonomska sudbina čitavih naroda - tog sastanka na kome, kad počne prozivka, mene uopće neće biti." "Gospodine Toomy, sve je to jako zanimljivo, ali ja zaista nemam vremena..." "Vremena!" najednom je na nj kriknuo Craig. "Što vi dođavola uopće i znate o vremenu? To pitajte mene! To pitajte mene! Ja znam što je vrijeme! Ja znam sve o vremenu! Vrijeme je kratko, gospodine moj! Vrijeme je vraški jebeno kratko!" Dođavola i s tim, ma gurnut ću tog jebivjetra, pomislio je Brian, ali prije no što je to mogao učiniti, Craig Toomy se okrenuo i skočio. Napravio je savršen doskok na tur, pritisnuvši pritom torbu za spise na prsa, i to je Briana na nekakav ludi način podsjetilo na onu staru Hertzovu reklamu 164
  • 165. na TV-u, u kojoj O.J. Simpson u odijelu i s kravatom prolijeće kroz aerodrome. "Vrijeme je kratko kao sam vrag!" uzviknuo je Craig kližući prema dolje, i držeći torbu na prsima poput štita, dok su mu se nogavice povukle toliko da su otkrile crne dokoljenice kakve, sudeći po reklami, nose samo uspješni poslovni ljudi. Brian je promrmljao: "Isuse, ovaj je zaista jeben u glavu." Zastao je na vrhu tobogana, još se jednom osvrnuo na umirujući, poznati svijet zrakoplova... i skočio. 8 Deset je ljudi stajalo, podijeljeno u dvije grupice, pod orijaškim krilom 767 s crveno-plavim orlom na nosu. U jednoj su bili Brian, Nick i onaj ćelavi, Bethany Simms, Albert Kaussner, Robert Jenkins, Dinah, Laurel i Don Gaffney. Malo dalje od njih stajao je, tvoreći grupu za sebe, Craig Toomy, alias Dolap-konj. Craig se pognuo i s nemirnom koncentracijom počeo lijevom rukom otresati nabore hlača. Desnom je čvrsto stiskao dršku torbe za spise. A onda se samo uspravio i osvrnuo se ukrug širokim, nezainteresiranim očima. "I što sad, kapetane?" upitao je Nick odsječno. "To ti reci meni. Nama." 165
  • 166. Nick ga je na trenutak pogledao, malo pritom zadigavši obrvu, kao da se pita mislili li to Brian ozbiljno. Brian je nagnuo glavu za pola palca. Bilo je to dovoljno. "Za početak bi nam, mislim, mogla poslužiti i unutrašnjost terminala", rekao je Nick. "Kako bismo najbrže mogli unutra? Ima tko kakvu ideju?" Brian je mahnuo glavom prema nizu prtljažnih vlakova što su bili parkirani pod nadstrešnicom glavnoga terminala. "Mislim da bismo, kad već nema ukrcajnih mostova, najbrže ušli pomoću transportne trake za prtljagu." "To je dobro; idemo se prošetati, moje dame i gospodo, hoćemo li?" Bila je to kratka šetnja, ali je Laurel, koja je išla držeći Dinah za ruku, pomislila kako joj je to najneobičnija šetnja u životu. Kao da je sve njih gledala odnekud odozgo, tih desetak točaka što je polako klipsalo preko široke betonske ravnice. Nije bilo ni ćuha vjetra. Nije bilo ptičjega pjeva. U daljini nisu turirali nikakvi motori, i neprirodnu tišinu nije narušio nijedan ljudski glas. Čak su joj i udarci njihovih nogu zvučali nekako krivo. Nosila je visoke potpetice, no umjesto oštroga kuckanja, kakvo je bila navikla slušati, učinilo joj se da čuje samo tiho, muklo lupkanje. Čini mi se, pomislila je. To je ključna riječ. Zato što je situacija tako čudna, sve se počinje doimati čudno. To je zbog betona, i to je sve. Visoke potpetice na betonu zvuče drukčije. 166
  • 167. Ali je ona i prije hodala po betonu u visokim potpeticama. Ne sjeća se da je ikad čula zvuk posve sličan ovome. Ovaj je bio nekako... blijed. Bez snage. Stigli su do parkiranih prtljažnih vlakova. Nick je zavijugao između njih, vodeći čitav red, i zastao pred umrtvljenom pomičnom trakom što je izlazila iz rupe prekrivene obješenim gumenim trakama. Konvejer je opisivao široki krug na betonskoj platformi gdje su inače stajali nosači i istovarivali vagonete, pa se vraćao u pristanišnu zgradu kroz drugu rupu sa zavjesom od gumenih traka. "A zbog čega ti komadi gume?" upitala je Bethany nervozno. "Valjda zato da u hladne dane zadrže propuh", rekao je Nick. "Samo da gurnem glavu i pogledam. Ne bojte se; sve je odmah gotovo." I prije nego to mu je itko stigao odgovoriti, on je već bio poskočio na transportnu traku i pognut krenuo prema jednoj od rupa izrezanih u zidu zgrade. Stigavši ondje, spustio se na koljena i gurnuo glavu kroz gumene trake. Sad ćemo čuti zvižduk i mukli pad, pomislio je Albert izbezumljeno, a kad ga izvučemo, on više neće imati glave. Ali nije bilo ni zvižduka ni mukloga pada. Kad se Nick povukao, glava mu je i dalje bila čvrsto srasla za vrat, a na licu mu je bio zamišljen izraz. 167
  • 168. "Zrak je čist", rekao je, no Albertu se taj vedri ton sad učinio hinjenim. "Prolazimo, prijatelji. Kad smrtnik naleti na mrtvilo, i sve to." Bethany je ustuknula. "Unutra su leševi? Gospodine, unutra su nekakvi mrtvaci?" "Ja ih nisam vidio, milostivice", rekao je Nick odbacujući i pokušaj da bude frivolan. "Samo sam parafrazirao Bobbyja Burnsa, hoteći biti duhovit. Ali se bojim da sam, umjesto smisla za humor, pokazao nedostatak ukusa. Činjenica je da nisam vidio nikoga. Ali to smo baš i očekivali, zar ne?" I jesu... ali ih je ipak teško pogodilo u srce. A i Nicka, sudeći po tonu. Jedan za drugim uspeli su se na pomičnu traku i zapuzali za njim kroz ovješene gumene trake. Dinah je zastala tik pred ulaznom rupom i okrenula glavu prema Laurel. Maglovito je svjetlo bljesnulo preko njenih crnih naočala, na trenutak ih pretvorivši u zrcala. "Ovdje je zaista nešto krivo", ponovila je i provukla se na drugu stranu. 9 Jedno po jedno izlazili su u glavnu pristanišnu zgradu Bangor International Airporta, kao nekakva egzotična prtljaga 168
  • 169. što puže zaustavljenom transportnom trakom. Albert je pomogao Dinah da siđe, i sad su svi stajali tu, ogledajući se u nijemom čuđenju. Zaprepaštena šokiranost, zbog buđenja u avionu iz koga su se na magičan način iščistili ljudi, već se bila istrošila; sad je mjesto čuđenja preuzeo osjećaj dislociranosti. Nitko od njih još nikad nije bio u potpuno praznoj aerodromskoj pristanišnoj zgradi. Šalteri za iznajmljivanje automobila bili su prazni. Monitori što su najavljivali odlazak i dolazak aviona, bili su pogašeni i mračni. Nitko nije stajao pred nizovima šaltera na kojima su se kupovala karte Delte, Uniteda, Northwest AirLinka ili Mid-Coast Airwaysa. Golemi akvarij u sredini dvorane, nad kojim se protezao transparent KUPUJTE JASTOGE IZ MAINE, bio je pun vode, ali u njemu nije bilo jastoga. Stropne su fluorescentne svjetiljke bile pogašene, a ono malo svjetla što je prolazilo kroz vrata na drugoj strani velike prostorije presahnulo bi još prije nego što bi stiglo i do polovice poda, tako da je malo društvance iz leta 29 ostalo skutreno u nelagodnom gnijezdu sjena. "No dobro", rekao je Nick, pokušavajući stvoriti dojam žustrine, no uspijevajući stvoriti tek nelagodu. "Da vidimo što je s telefonima, dobro?" Dok je on išao prema bateriji telefonskih kabina, Albert je odlutao do šaltera Budget Rent A Cara. U pretincima na stražnjem zidu ugledao je fascikle za BRIGGS, HANDLEFORD, 169
  • 170. MARCHANT, FENWICK i PESLEMAN. U svakom je, nedvojbeno, bio ugovor o najmu, zajedno s kartom središnjeg područja Maine, i na svakoj je od tih karti trebala biti strelica s legendom SAD STE TU, koja je pokazivala na grad Bangor. Ali gdje smo mi zapravo? upitao se Albert. I gdje su Briggs, Handleford, Marchant, Fenwick i Pestleman? Jesu li prebačeni u neku drugu dimenziju? Možda su tu Grateful Dead. Možda Dead sad svira negdje u provinciji, pa su svi otišli na predstavu. Tik iza sebe začuo je suho grebanje. Albert je zamalo iskočio iz kože; brzo se okrenuo i podigao violinsku kutiju kao toljagu. Pred njim je stajala Bethany, i upravo šibicom doticala vršak cigarete. Zadigla je obrve. "Preplašila sam te?" "Malo", rekao je Albert, spustio kutiju i uputio joj sitan, smeteni smiješak. "Oprosti." Otresla je šibicu, bacila je na pod, i duboko potegla iz cigarete. "Evo. Bar to, bar je bolje što se toga tiče. Nisam se usudila u avionu. Bojala sam se da nešto ne eksplodira." Prišao im je Bob Jenkins. "Toga sam se, znate, okanio još pred deset godina." "Ako može, bez propovijedi", rekla je Bethany. "Imam osjećaj, ako se iz svega toga izvučemo živi i zdravi, da me čeka mjesec dana slušanja bukvica. Do daske. Od zida do zida." 170
  • 171. Jenkins je zadigao obrve no nije zatražio objašnjenje. "Zapravo sam vas", rekao je, "htio zamoliti za jednu. Ovo mi se čini savršenom zgodom za obnavljanje poznanstva sa starim navikama." Bethany se nasmiješila i ponudila ga Marlborom. Jenkins ga je uzeo, i ona mu ga je pripalila. Udahnuo je dim, a onda se zakašljao i ispustio niz dimnih signala. "Zaista već dugo niste", mirno je konstatirala. Jenkins se suglasio. "Ali ću se na brzaka ponovno priviknuti. U tome, nažalost, i jest sav užas navika. Jeste li vas dvoje opazili sat?" "Ne", rekao je Albert. Jenkins je pokazao na zid iznad vrata muškog i ženskog toaleta. Tu postavljen sat stao je u 4.07. "To se slaže", rekao je. "Znamo da smo u zraku bili već neko vrijeme kad se - u nedostatku boljeg izraza - zbio Događaj. 4.07 po istočnom vremenu je 1.07 po pacifičkom. Tako sad znamo odgovor na pitanje kada." "Haj, to je super", rekla je Bethany. "Da", odgovorio je Jenkins, ne opazivši ili se pretvarajući da nije opazio lagani prizvuk sarkazma u njezinu glasu. "Ali tu je nešto krivo. Volio bih da je već izišlo sunce. Tad bih bio siguran." 171
  • 172. "Kako to mislite?" upitao je Albert. "Satovi - bar oni električni - ne služe ničemu. Jer nema struje. Ali da je izišlo sunce, mogli bismo, po dužini i položaju naših sjena, steći bar grubu predodžbu o tome koliko je sati. Moj sat veli da je već počela prva četvrt od devete ure, ali ja mu ne vjerujem. Osjećam nekako da je više. Za to nemam nikakva dokaza, i ne mogu to objasniti, ali to je tako." Albert se nad time zamislio. Osvrnuo se okolo. I zatim ponovno pogledao Jenkinsa. "I da znate", rekao je, "da je tako. Meni se čini kao da je već vrijeme ručku. Zar to nije šašavo?" "Nije to ništa šašavo", odgovorila je Bethany, "nego je to zbog promjene satne zone." "Ja ne bih rekao", umiješao je Jenkins. "Putovali smo sa zapada na istok, mlada damo. Svi privremeni osjećaji dislociranosti baš su obratni. Trebali bismo osjećati da je manje sati no što bi trebalo biti." "Htio bih vas pitati nešto u vezi onoga što ste rekli u avionu", rekao je Albert. "Kad nam je kapetan rekao da bi tu moralo biti i drugih ljudi, rekli ste 'kriva logika'. I to ste, zapravo, rekli dvaput. Ali meni to izgleda sasvim u redu. Svi smo mi spavali, i svi smo tu. I ako se to nešto dogodilo", pogledao je prema satu - "u 4.07 po bangorskom vremenu, onda su u gradu spavali skoro svi." 172
  • 173. "Da", odgovorio je Jenkins bezbojno. "I gdje su onda?" Albert je bio zatečen. "Pa..." Začuo se tresak kad je Nick silovito spustio slušalicu jednog od javnih telefona. Bio je to zadnji u dugom redu; bio ih je iskušao sve redom. "Ovo je beskorisno sranje", rekao je. "Nijedan ne daje ni znaka života. Ni oni na novčić, ni oni izravni. Briane, zvuku pasa koji ne laju možeš slobodno pribrojati i zvuk telefona koji ne zvone." "I što ćemo sada?" upitala je Laurel. Začula je beznadni prizvuk vlastitoga glasa i osjetila se sasvim malom, sasvim izgubljenom. Kraj nje se Dinah okretala u sporim krugovima. Doimala se križancem čovjeka i radarske antene. "Idemo gore", predložio je Ćelo. "Restoran je sigurno tu." Svi su ga pogledali. Gaffney je prezrivo otfrknuo. "Vama, milostivi jednostrano." gospodine, mozak radi prilično Ćelavi ga je pogledao ispod podignute obrve. "Kao prvo, ja se zovem Rudy Warwick, a ne milostivi", odgovorio je on. "A kao drugo, ljudi općenito misle mnogo bolje kad im je želudac pun." Slegnuo je ramenima. "To je čisti zakon prirode." 173
  • 174. "Ja mislim da je gospodin Warwick u pravu", rekao je Jenkins. "Svima bi nam dobro došlo da nešto pojedemo... a ako pođemo gore, možda nađemo još nešto što bi nam pomoglo da odgovorimo na pitanje što se dogodilo. Ili točnije, ja čak i vjerujem da ćemo to naći." Nick je slegnuo ramenima. Najednom se doimao umorno i smeteno. "Zašto ne?" rekao je. "Počinjem se osjećati kao gospodin Robinson Vražji Crusoe." U raštrkanoj su grupici krenuli prema pomičnim stepenicama, koje također nisu davale znaka života. Albert, Bethany i Bob Jenkins koračali su zajedno, negdje pri kraju. "Vi nešto znate, zar ne?" upitao je najednom Albert. "Što je to?" "Ja možda nešto znam", ispravio ga je Jenkins. "A možda i ne znam. Ali zasad mislim sačuvati svoj mir... s izuzetkom jednog savjeta." "A taj je?" "Taj nije upućen vama, nego mladoj dami." Okrenuo se Bethany. "Štedite šibice. To je moj savjet." "Kako?" Bethany se namrštila. "Dobro ste me čuli." 174
  • 175. "Naravno da jesam, ali ne shvaćam što ste time mislili. Gore je, gospodine Jenkins, vjerojatno i nekakav kiosk. I tamo imaju mnogo šibica. I cigareta i jednokratnih upaljača." "Slažem se", rekao je Jenkins. "Ali vam ipak savjetujem da štedite šibice." Opet se igra Phila Christija, ili koga boga, pomislio je Albert. Već se bio spremao to i izraziti i zamoliti Jenkinsa da bude tako ljubazan i ne zaboravi da ovo nije jedan od njegovih romana, kad je Brian Engle zastao na dnu pomičnih stepenica, i to tako naglo da je Laurel morala oštro potegnuti Dinah za ruku, kako, onako slijepa, ne bi na nj naletjela. "Daj pazite malo kako hodate", rekla je Laurel. "Ako to još slučajno niste opazili, mala ne vidi." Brian se na to nije ni obazreo. Pogledom je obilazio malu družbu izgnanika. "Gdje je gospodin Toomy?" "Tko?" upitao je Warwick - onaj ćelavi. "Onaj s hitnim sastankom u Bostonu." "A koga briga?" upitao je Gaffney. "Ugodno putovanje neugodnom smeću." Ali se Brian osjećao nelagodno. Nije mu se dopadala misao da je Toomy klisnuo i pošao svojim putom. Nije znao zašto je to tako, no ta mu se misao nije ni najmanje dopadala. Pogledao je Nicka. Nick je slegnuo ramenima, pa odmahnuo glavom. 175
  • 176. "Nisam ni vidio da je otišao, stari moj. Zezao sam se s telefonima. Oprosti." "Toomy!" povikao je Brian. "Craig Toomy! Gdje ste?" Odgovora nije bilo. Samo ta nestvarna, opresivna tišina. I Laurel je tada opazila nešto, nešto od čega joj se sledila koža. Brian je skupio ruke u trubu i povikao uz pokretne stepenice. U prostoriji tako visoka stropa, morao se čuti bar nekakav odjek. Ali nije bilo nijednog. Uopće nikakva odjeka. 10 Dok su ostali bili zaokupirani dolje - dvoje šiparaca i stari kenjac stajali su kraj šaltera za iznajmljivanje automobila, a ostali su gledali britanskoga snagatora kako isprobava telefone - Craig Toomy se tiho kao bubica uspuzao zaustavljenim pomičnim stepenicama. Znao je točno kamo želi stići; i znao je točno što će ondje potražiti kad jednom stigne na odredište. Žustro je zakoračao preko velike čekaonice, mašući uz desno koljeno torbom za spise, i pritom se baš nimalo ne osvrćući ni na prazne stolice i na prazan bar zvan Crveni Baron. Na drugom je kraju prostorije, nad otvorom širokog, mračnoga hodnika, visio pano. Na njemu je pisalo: IZLAZ 5 MEĐUNARODNI DOLASCI 176
  • 177. BESCARINSKA ZONA CARINSKA SLUŽBA SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA SLUŽBA OSIGURANJA Bio je već dospio skoro do ulaza u hodnik, kad je kroz jedan od širokih prozora ponovno bacio pogled na pistu... i hod mu se pokolebao. Polako je prišao prozoru i pogledao van. Nije se vidjelo ništa osim praznoga betona i nepomičnog bijelog neba, ali su mu se oči ipak počele širiti i on je osjetio kako mu se strah ponovno prikrada u srce. Oni dolaze, rekao mu je najednom mrtvi glas. Bio je to glas njegova oca, i on je govorio iz malog, duhovima opsjednutog mauzoleja zgurana u mračni kut Craigova srca. "Ne", prošaptao je, i riječ se, prozoru ispred njegovih usana, zavrtjela poput cvijeta kondenzirane vlage na "Nitko neće doći." Bio si zločest. I gore od toga, bio si lijen. "Ne!" Da. Zakazao si sastanak, i nisi došao. Jer si pobjegao. Pobjegao si u Bangor, Maine, najgluplje od svih glupih mjesta. "Ali zbog toga ja nisam kriv", promrmljao je. Sad je dršku torbe za spise stezao čvrsto, skoro do bola. "Odveli su me protiv moje volje. Mene... mene su oteli!" Od onog unutarnjega glasa nije bilo nikakva odgovora. Bili su samo valovi neodobravanja. I Craig je još jednom intuitivno 177
  • 178. osjetio tlak pod kojim se nalazi, užasan vječni tlak, težinu bezbrojnih sežnjeva. Taj mu unutarnji glas nije morao reći da nema isprike; Craig je to znao. Znao je to od davnina. ONI su bili tu... i oni će se vratiti. I ti to znaš, je li da znaš? Znao je. Langolijeri će se vratiti. Vratit će se po njega. Osjećao ih je. Nikad ih još nije vidio, ali je znao kako će strašni biti. I je li u toj spoznaji bio sam? Vjerovao je da nije. Pomislio je kako vjerojatno i slijepa djevojčica o njima zna ponešto. Ali to nije važno. Važno je bilo jedino stići u Boston - stići u Boston prije nego što langolijeri stignu u Bangor, stignu iz svoje užasne, kobne jazbine da ga pojedu još živa, dok bude vrištao. Morao je stići na taj sastanak u Pruu, morao im je reći što je učinio, i tada će biti... Slobodan. Bit će slobodan. Craig se odmaknuo od prozora, dalje od praznine i nepomičnosti, i uronio u hodnik ispod natpisa. Prošao je kraj praznih dućana niti ih ne pogledavši. Iza njih je došao do vrata koja je tražio. Na njima je bila postavljena pravokutna pločica, odmah iznad špijunke. SLUŽBA OSIGURANJA, pisalo je na njoj. Morao je ući unutra. Ovako ili onako, ali morao je ući unutra. 178
  • 179. Sve to... sva ta ludost... to više ne moram biti ja. To ludilo više ne mora biti moje. Više ne. Craig je ispružio ruku i dotaknuo kvaku postaje Službe osiguranja. Umjesto praznoga pogleda u njegovim se očima pojavio izraz jasne odlučnosti. Bio sam pod stresom jako, jako dugo. Od sedme godine života? Ne - mislim da je to počelo čak i prije toga. Činjenica jest, pod stresom sam otkad znam za sebe. A ovaj zadnji komadić ludosti samo je nova varijacija. I to je vjerojatno baš ono što je rekao čovjek u ofucanoj sportskoj jakni: test. Agenti neke tajne državne agencije ili mračne strane sile provode test. Ali ja sam odlučio da više ne sudjelujem ni u kakvim testovima. I nije me briga stoji li iza njih moj otac, ili moja majka, ili dekan Visoke škole za menedžment, ili poslovodni odbor Desert Sun Banking Corporationa. Odlučio sam u tome ne sudjelovati. Odlučio sam pobjeći. Odlučio sam stići u Boston i dovršiti prije svega to što sam nakanio kad sam podastro plan kupovine argentinskih obveznica. Ako to ne učinim... A znao je što će se dogoditi ako to ne učini. On će poludjeti. Craig je pritisnuo kvaku. Ona mu se pod rukom nije pomakla, no kad ju je malo, nemoćno gurnuo, vrata su se otvorila. Ili su ih ostavili nezaključana, ili su se sama otključala kad se iskopčao sustav osiguranja. Craiga nije bila briga što je od toga dvoga istina. Važno je bilo da neće morati prljati odjeću pokušavajući upuzati kroz ventilacijski vod ili tko zna 179
  • 180. kako. On je i dalje bio vrlo odlučan da se još prije kraja dana pojavi na tom sastanku, a nije želio da mu, kad se pojavi, odjeća bude umazana blatom i kolomašću. Jedna je od jednostavnih, beziznimnih životnih istina bila: ljudi s blatom na odjeći ne izazivaju povjerenje. Gurnuo je vrata i ušao. 11 Brian i Nick su prvi stigli na vrh pomičnih stuba, a ostali su se skupili oko njih. Bila je to središnja čekaonica kompanije BIA, velika kvadratična kutija ispunjena plastičnim sjedalima prilagođenima obliku tijela (neka su od njih na osloncima za ruke imale televizore što su radili na novčić), a čitavom je prostorijom dominirao zid od polarizacijskoga stakla. Odmah lijevo bio je aerodromski kiosk i postaja službe sigurnosti koja je motrila na izlaz 1; desno od njih i na sasvim drugom kraju prostorije bio je The Red Baron Bar i The Cloud Nine Restaurant. Iza restorana bio je hodnik što je vodio do postaje aerodromskoga osiguranja i aneksa za međunarodne letove. "Idemo..." počeo je Nick, a Dinah je rekla: "Čekaj." Izgovorila je to jakim, uzbuđenim glasom i svi su se radoznalo okrenuli prema njoj. Dinah je ispustila Laurelinu ruku i podigla obadvije svoje. Stavila je palce iza ušiju i raširila prste u lepezu. I onda je naprosto ostala stajati tako, nepomična kao stup, u toj čudno i prilično nestvarnoj slušnoj pozi. 180
  • 181. "Što..." počeo je Brian, ali je Dinah rekla Pssst! u naglim, bespogovornim suglasnicima. Okrenula se malo nalijevo, zastala, i potom se okrenula u drugom smjeru, sve dok na nju nije izravno palo bijelo svjetlo što je dopirala kroz prozore, i tako joj, i inače blijedo lice, pretvorilo u nešto nestvarno i sablasno. Skinula je crne naočale. Oči ispod njih bile su široke, smeđe i ne baš sasvim prazne. "Evo", rekla je tihim, snenim glasom, i Laurel je osjetila kako joj užas počinje milovati srce studenim prstima. I nije bila sama. Bethany joj se prikučila s jedne strane, a Don Gaffney joj je prišao s druge. "Evo - osjećam svjetlo. Rekli su mi da ću tako znati da sam progledala. Osjećam svjetlo. To je kao nekakva toplina u mojoj glavi." "Dinah, što..." otpočeo je Brian. Nick ga je munuo laktom. Englezovo je lice bilo usko i izduženo, a na čelu su mu se nabrale bore. "Daj tiho, stari moj." "Svjetlo je... tu." Polako je pošla od njih, dok su joj dlanovi oko ušiju i dalje bili razvijeni u lepeze, a laktovi ispruženi naprijed kako bi dotakli svaki objekt koji bi joj se mogao naći na putu. Napredovala je tako dok se nije našla na pola metra od prozora. A onda je polako ispružila ruku, sve dok joj prsti nisu dotakli staklo. Izgledali su kao crna zvjezdača ocrtana na bijelom nebu. Promrmljala je tiho i bez radosti. 181
  • 182. "I staklo je krivo", rekla je snenim glasom. "Dinah..." otpočela je Laurel. "Psssst..." prošaptala je ne okrenuvši se. Stajala je na prozoru poput djevojčice koja čeka povratak oca s posla. "Čujem nešto." Te šaptom izgovorene riječi protjerale su Albertu Kaussneru kroz glavu užas i bez riječi i bez misli. Osjetio je pritisak na ramenima i spustio pogled i otkrio da je prekrižio ruke na prsima i da sam sebe žestoko steže. Brian je slušao svom koncentracijom. Čuo je vlastito disanje, i disanje ostalih... ali ništa osim toga. To je samo njena mašta, pomislio je. I to je sve. Ali se ipak pitao. "Što?" upitala je Laurel žurno. "Što to čuješ, Dinah?" "Ne znam", odgovorila je ona ne okrenuvši se od prozora. "Vrlo je slabo. Učinilo mi se da to čujem kad smo sišli s aviona, ali sam zaključila da je to samo mašta. Ali sad čujem bolje. Čujem čak i kroza staklo. A zvuči... pomalo kao kad na rižine pahuljice naliješ mlijeko." Brian se okrenuo Nicku i progovorio tihim glasom. "Čuješ li ti štogod?" "Ni vražju repu", rekao je Nick, prihvaćajući Brianov ton. "Ali je ona slijepa. Njene su uši navikle odrađivati dvostruku smjenu." 182
  • 183. "Ja mislim da je to histerija", rekao je Brian. Sad je već šaptao, a usne su mu skoro doticale Nickovo uho. Dinah se okrenula od prozora. "'Čuješ li ti štogod?'" rekla je ona oponašajući ih. "'Ni vražju repu. Ali je ona slijepa. Njene su uši navikle odrađivati dvostruku smjenu.'" Zastala je, i potom dodala: "'Ja mislim da je to histerija.'" "Dinah, što to govoriš?" upitala je Laurel, smetena i uplašena. Ona nije čula prigušeni razgovor između Briana i Nicka, iako su joj stajali mnogo bliže nego Dinah. "To pitaj njih", rekla je Dinah. Glas joj je drhtao. "Ja nisam luda! Ja jesam slijepa, ali nisam luda!" "Dobro", rekao je Brian, malo uzdrman. "Dobro, Dinah." A onda je rekao Laurel: "Razgovarao sam s Nickom. Ona nas je čula. Sve tamo od prozora, ona nas je čula." "Srce, ti imaš super uši", rekla je Bethany. "Ja čujem ono što čujem", odgovorila je Dinah. "A ja čujem nešto vani. U onom smjeru." Pokazala je kroz staklo nekamo prema istoku. I oči što ne vide prešle su preko njih. "I to je nešto loše. To je grozan zvuk, zvuk od kojeg se ježim." Don Gaffney je rekao, pomalo se nećkajući: "Kad bi znala što to jest, mala gospođice, to bi nam možda pomoglo." "Ja to ne znam", rekla je Dinah. "Ali znam da je bliže nego što je bilo." Drhtavom je rukom vratila crne naočale na njihovo 183
  • 184. mjesto. "Moramo otići odavde. I to što prije. Zato što nešto dolazi. Nešto loše što proizvodi zvuk kao žitarice." "Dinah", rekao je Brian, "avion kojim smo došli ostao je skoro bez goriva." "Onda stavite drugo!" vrisnula je Dinah na nj prodornim glasom. "To dolazi, zar ne shvaćate? To dolazi, i ako ne odemo prije nego što to dođe, mi ćemo umrijeti! Svi ćemo umrijeti!" Glas joj se slomio, i onda je zajecala. Ona nije bila ni proročica ni medij, nego samo djevojčica prisiljena da sa svojim užasom živi u gotovo potpunoj tami. Zateturala je prema njima, posve izgubivši vlast nad sobom. Laurel ju je uhvatila prije nego što se spotaknula na ogradu od konopa što je označavala put do mjesta za policijski pregled, i čvrsto je zagrlila. Pokušala ju je umiriti, ali su one posljednje riječi odjekivale i zvonile u njezinom zbrkanom, šokiranom umu: I ako ne odemo prije nego što to dođe, mi ćemo umrijeti. Svi ćemo umrijeti. 12 Craig Toomy je čuo kako je negdje iza njega ona šmrka počela svoju mačju deraču, no na to se nije obazreo. To što je tražio pronašao je u trećem ormariću, onom na kojem je sprijeda u plastičnu vrpcu bilo utisnuto ime MARKEY. Ručak gospodina Markeya - sendvič što je virio iz vrećice od smedega papira - bio je na gornjoj polici. Cipele za ulicu gospodina 184
  • 185. Markeya bile su uredno složene jedna uz drugu na donjoj polici. A između toga, na istoj kuki, visjeli su bijela košulja i pojas za pištolj. A iz korica je virila drška službenog revolvera gospodina Markeya. Craig je otkopčao sigurnosni remenčić i izvukao pištolj. On se u pištolje baš i nije jako razumio - što se njega tiče, mogao je to biti i .32, i .38, pa čak i .45 - ali nije bio glup, i nakon nekoliko sekundi prtljanja, već je znao zavrtjeti bubanj. Svih je šest ležišta komora bilo nabijeno. Gurnuo je bubanj natrag, lagano kimnuo glavom kad je čuo kako je škljocnuo, liježući na svoje mjesto, a onda pregledao podrućje oroza i obje strane drške. Tražio je polugu osigurača, no činilo se da toga niti nema. Stavio je prst na otponac i polako stisnuo sve dok nije vidio da su se i oroz i bubanj malo pomakli. Craig Toomy je kimnuo glavom, zadovoljan time što je vidio. Okrenuo se, i u tom ga je času pogodio najžešći osjećaj usamljenosti za čitava njegova odraslog življenja. Pištolj kao da je počeo dobivati na težini i ruka što ga je držala samo je klonula. Stajao je sada tako, pogurenih ramena, dok mu se u desnici zibala putna torba, a u ljevici pištolj čovjeka iz službe osiguranja. Na licu mu je bio izraz potpunoga, kukavnoga jada. I najednom mu se vratila uspomena, nešto na što nije pomislio već godinama: Craig Toomy, star dvanaest godina, leži u postelji i trese se dok mu niz lice teku vrele suze. U drugoj sobi stereo je navijen do daske i njegova majka pjeva zajedno s Merrilee Ruch, svojim promuklim, raštimanim, pijanim glasom: "Zvala si me anđelom... anđelom zo-re, lut185
  • 186. koo.... dodirni mi samo obraz... prije no što napustiš me, lutkoo..." Leži tako u krevetu. I drhti. I plače. Ne ispušta ni glasa. I razmišlja: Zašto me, mama, ne možeš voljeti i dati mi mira? Zašto me nećeš samo voljeti i dati mi mira? "Ne želim nikome nikakva zla", promrmljao je Craig Toomy kroz suze. "Ja to ne želim, ali to je... to je nepodnošljivo." Na drugoj je strani prostorije bio čitav red TV-ekrana, i svi su bili prazni. Na jedan trenutak, dok ih je gledao, istina o tome što se dogodilo, o tome što se i dalje zbiva, pokušala se sručiti na nj. Na trenutak se skoro i probila kroz kompleksni sustav neurotskih barijera i doprla do protuzračnog skloništa gdje je živio čitavoga života. Svi su nestali, Craiggy-weggy. Čitav je svijet nestao, osim tebe i ljudi koji su bili u avionu. "Ne", zaječao je i srušio se u jedan od stolaca što su stajali oko ultrapasom pokrivenog stola nasred prostorije. "Ne, to nije istina. To naprosto nije istina. Ja odbijam tu misao. Ja je potpuno odbijam." Langolijeri su već bili tu, i oni će se vratiti, rekao je njegov otac. Pritom je nadjačao glas njegove majke, kao i uvijek. Kad oni dođu, bolje da ne bude ni tebe... inače znaš što će se dogoditi. I znao je, da. Oni će ga pojesti. Langolijeri će ga pojesti. 186
  • 187. "Ali ja nikom ne želim nikakva zla", ponovio je jezivim, mahnitim glasom. Na stolu je ležao šapirografirani dnevni raspored. Craig je ispustio torbu za spise i do sebe na stol položio pištolj. A onda je dohvatio dnevni raspored, pogledao ga na trenutak očima koje nisu vidjele, pa počeo s lijeve strane parati dugačku traku. D-rraap. I uskoro je već bio hipnotiziran, a hrpa se tankih traka možda tanjih no ikad! - trepereći slagala na stol. Ali čak ni tada, hladni ga glas njegova oca nije htio posve ostaviti: Inače znaš što će se dogoditi. 187
  • 188. Glava peta Sveščić šibica. Pustolovina sendviča sa salamom. Još jedan primjer deduktivnoga postupka. Arizonski Žid svira violinu. Jedini zvuk u gradu. 1 Sleđenu tišinu što je uslijedila iza Dinahina upozorenja, napokon je prekinuo Robert Jenkins. "Pojavili su se izvjesni problemi", rekao je suhim glasom, primjerenim predavaonici. "Ako Dinah nešto čuje - a s obzirom na zadivljujuću demonstraciju koju nam je upravo bila priredila, ja sam joj sklon povjerovati - bilo bi nam korisno znati što je to. A mi to ne znamo. To je jedan problem. A to što avion nema goriva, jest drugi." "Vani su Boeinzi 727", rekao je Nick, "svi pošlihtani uz ukrcajne mostove. Briane, ti bi znao njima upravljati?" "Da", odgovorio je Brian. Nick je pružio ruke prema Bobu i slegnuo ramenima, kao da veli: Evo ti; jedan smo čvor već razvezali. "Pod pretpostavkom da nam uspije uzletjeti, kamo da pođemo?" nastavio je Bob Jenkins. "To je treći problem." 188
  • 189. "Odavde", rekla je Dinah. "Što dalje od tog zvuka. Mi se moramo maknuti od tog zvuka i onoga što ga stvara." "Što misliš, koliko još imamo vremena?" upitao ju je Bob blago. "Koliko još prije nego što stignu ovamo, Dinah? Imaš li o tome uopće ikakve predodžbe?" "Ne", rekla je ona, zaštitnički okružena Laurelinim zagrljajem. "Ali mislim da je još daleko. I mislim da još imamo vremena. Ali..." "Onda ja predlažem da učinimo upravo ono što je predložio gospodin Warwick", rekao je Bob. "Da odemo u restoran, ubacimo štogod u kljun, i raspravimo što potom. Hrana zaista djeluje blagotvorno na ono što je monsieur Poirot volio nazivati malim sivim stanicama." "Ne smijemo čekati", rekla je Dinah razdražljivo. "Petnaest minuta", rekao je Bob. "Ne više. A ti bi, Dinah, čak i u svojim godinama morala znati da korisnom djelovanju uvijek mora prethoditi korisno razmišljanje." Albert je najednom shvatio da pisac misterija ima i svojih razloga zbog kojih želi u restoran. Male sive stanice gospodina Jenkinsa radile su kao urica - ili je Albert bar u to vjerovao - pa je, zbog stravično oštroumne procjene njihove situacije, što ju je Jenkins napravio u avionu, Albert bio spreman bar mu pružiti priliku. On nam želi nešto pokazati, pomislio je, ili nam nešto dokazati. 189
  • 190. "Ali zacijelo imamo bar petnaest minuta?" pokušao je iz nje izmamiti odobrenje. "Pa mislim..." rekla je Dinah preko volje. "Vjerujem da imamo..." "Odlično", rekao je Bob hitro. "Onda je odlučeno." Udario je preko prostorije prema restoranu, kao da se samo po sebi razumije da će za njim poći i ostali. Brian i Nick samo su se pogledali. "Bolje da ga pustimo", rekao je Albert tiho. "Čini mi se da on nešto zna." "Što to zna?" upitao je Brian. "To ne znam, zapravo, ali mislim da su to stvari koje bi bilo vrijedno otkriti." Albert je pošao za Bobom; Bethany je pošla za Albertom; ostali su pošli njihovim tragom, a Laurel je vodila Dinah za ruku. Djevojčica je bila vrlo blijeda. 2 The Cloud Nine Restaurant bio je zapravo kafeterija s rashladnom škrinjom u pozadini, punom pića i sendviča, i šankom od nerđajućega čelika što se prostirao duž dugačkog stola spojenog od segmenata. Svi su, međutim, njegovi odjeljci bili prazni, svi blistali od čistoće. Na roštilju nije bilo ni mrvice masti. Čaše pak - one čvrste, kafeterijske, kanelirane - bile su 190
  • 191. poredane u uredne piramide na policama u pozadini, skupa sa širokim asortimanom još čvršćeg kafeterijskog porculana. Robert Jenkins je stajao kraj registar-blagajne. Kad su Albert i Bethany prišli, on je upitao: "Bethany, daš mi još jednu cigaretu?" "Ljudi, pa vi ste pravi grebator", rekla je, ali joj je ton bio dobrohotan. Izvadila je kutiju Marlboroa i istresla cigaretu. On ju je uzeo, a onda joj, kad je izvadila i sveščić papirnatih šibica, dotakao ruku. "Ja bih se radije poslužio ovima, mogu?" Kraj blagajne je bila zdjela s papirnatim šibicama koje su reklamirale Poslovnu školu LaSalle. ZA NAŠE GORLJIVE PRIJATELJE pisalo je na malom natpisu kraj zdjele. Bob je dohvatio sveščić šibica, otvorio ga, pa istrgnuo jednu. "Naravno da možete", odgovorila je Bethany, "ali zašto?" "To ćemo sad otkriti", rekao je. Pogledao je ostale. Stajali su okolo u polukrugu, i promatrali - svi osim Rudyja Warwicka, koji je otplutao do dna servisnoga dijela i sad je pažljivo istraživao sadržaj hladne škrinje. Bob je kresnuo šibicu. Ona je na tarnoj površini ostavila bijelu mrlju, ali se nije upalila. Kresnuo ju je još jednom, ali s istim rezultatom. Kod trećeg se pokušaja papirna šibica svinula. Ali je i tako već bila otišla većina zapaljive glave. 191
  • 192. "Aj, aj", rekao je on nimalo iznenađenim tonom. "Zacijelo je vlažna. Da probamo s dna, može? Te bi morale biti suhe." Prokopao je sve do dna zdjele, i pritom na šank prosuo mnoge svežnjiće šibica. Albertu su sve izgledale savršeno suhe. Iza njega, Nick i Brian izmijenili su još jedan pogled. Bob je upecao još jedan svežnjić šibica, istrgnuo jednu, i ponovno kresnuo. Nije se upalila. "Kujin sin", rekao je. "Čini se da smo otkrili još jedan problem. Hoćeš li mi, Bethany, posuditi svoje šibice?" Ona mu ih je pružila bez riječi. "Čekaj čas", rekao je Nick polako. "Što ste vi to shvatili, stari moj?" "Samo to da ova situacija ima još šire implikacije nego što smo isprva mislili", rekao je Bob. Oči su mu bile prilično hladne, ali lice iz kojeg su gledale bilo je skoro izbezumljeno. "I palo mi je na pamet da smo možda svi mi napravili jednu veliku pogrešku. Što je, s obzirom na okolnosti, posve razumljivo... ali dok ne popravimo naš način razmišljanja o tom subjektu, ne vjerujem da možemo imalo napredovati. Pogreška u perspektivi, ja bih to tako nazvao." Warwick je sad krenuo prema njima. Odabrao je umotani sendvič i bocu piva. Taj ga je plijen, po svemu sudeći, poprilično oraspoložio. "Što se to zbiva, narode?" 192
  • 193. "Neka me vrag nosi ako znam", rekao je Brian, "ali mi se baš nimalo ne dopada." Bob Jenkins je istrgnuo šibicu iz Bethanyna sveščića i kresnuo je. Planula je već kod prvog udarca. "Ah", rekao je, i prinio plamen vršku cigarete. Dim je Brianu zamirisao nevjerojatno prodorno, nevjerojatno slatko, i samo trenutak razmišljanja uputio ga je i na razlog: bilo je to jedino, osim slabašnog mirisa vodice za brijanje Nicka Hopewella i Laurelina parfema, što je uopće mogao nanjušiti. Sad, kad je o tome promislio, Brian je shvatio da je jedva mogao nanjušiti i znoj svojih suputnika. Bob je i dalje u ruci držao upaljenu šibicu. I sad je svinuo poklopac sveščića što ga je uzeo iz zdjele, ogolivši tako sve šibice, i onda zapaljenom šibicom dotakao glave svih ostalih. Jedan se dugi trenutak ništa nije dogodilo. Pisac je klizio plamenom amo-tamo po glavama šibica, ali se one nisu upalile. Drugi su to gledali, fascinirani. Na kraju se začuo samo nekakav bolesni psssss, i onda je nekoliko šibica eruptiralo u sumoran, i tek sekundu dug život. One zapravo i nisu planule; samo su se slabo zažarile i utrnule. Uzdiglo se nekoliko vitica dima... dima koji, činilo se, uopće ni nema nikakva mirisa. Bob ih je prešao pogledom i sumorno se nasmiješio. "Čak je i to", rekao je, "nadišlo moja očekivanja." 193
  • 194. "Dobro", rekao je Brian. "A sad nam recite zašto to. Ja znam..." U tom je trenutku Rudy Warwick ispustio zgađeni krik. Dinah je kratko vrisnula i privila se još bliže Laurel. Albert je osjetio kako mu je srce u grudima napravilo visoki skok. Rudy je razmotao sendvič - Brianu se učinilo da je od sira i salame - i zahvatio veliki zalogaj. A sad ga je ispljunuo na pod sa zgadenom grimasom. "To je pokvareno!" viknuo je Rudy. "O, do sto đavola! Kako to mrzim!" "Pokvareno?" rekao je Bob Jenkins hitro. Oči su mu blistale kao plave električne iskre. "O, u to čisto sumnjam. Danas je prerađeno meso toliko krcato konzervansima, da treba stajati najmanje osam sati na vrućem suncu da prijeđe granicu dopuštenog. A mi znamo, prema satovima, da je struja u tom rashladnom ormaru nestala pred manje od pet sati." "Možda i nije", progovorio je Albert. "Baš ste vi rekli kako osjećate da je više sati nego što nam to vele naši ručni satovi." "Da, ali ja ne mislim... Je li ormarić još bio hladan, gospodine Warwick? Kad ste ga otvorili, je li ormarić još bio hladan?" "Ne baš studen, ali svakako hladan", rekao je Rudy. "Ali ovaj je sendvič ipak sav isprejeban. Pardon, moje dame. Evo." Pružio ga je. "Ako ne mislite da je pokvaren, u slast vam bilo." Bob se zagledao u sendvič, i onda kao da je počeo skupljati hrabrost, da bi na koncu učinio upravo to, odgrizao sitan 194
  • 195. zalogaj s nedirnute strane. Albert je vidio kako mu preko lica prelazi izraz gađenja, ali nije odmah odbacio hranu. Žvaknuo ju je jednom... dvaput... a onda se okrenuo i pljunuo sebi u ruku. Bacio je napol prožvakani zalogaj sendviča u kantu za smeće ispod polica sa slasticama, i onda za njim bacio i ostatak. "Nije pokvaren", rekao je. "Nego nema okusa. I, osim toga, ne samo to. Kao da nema ni teksture." Usta su mu se nategnula prema dolje u nehotičnoj grimasi gađenja. "Katkad govorimo o bljutavoj hrani - nezačinjenoj bijeloj riži, kuhanim krumpirima - no čak i najbljutavija hrana, ovaj, ima nekakav okus. A ova nema baš nikakav. To je kao da žvačeš papir. Nije nikakvo čudo što ste pomislili da se pokvarila." "Bila je pokvarena", ponovio je ćelavi tvrdoglavo. "Kušajte to pivo", pozvao ga je Bob. "Ono ne bi smjelo biti pokvareno. Poklopac je još na svome mjestu, a začepljena se boca piva ne bi smjela pokvariti čak ni izvan frižidera." Rudy se zamišljeno zagledao u bocu Budweisera u ruci, pa odmahnuo glavom i bocu pružio Bobu. "Nije mi više do njega", rekao je. Bacio je pogled na rashladni ormarić. Pogled mu je bio zao, kao da sumnja da je Jenkins na njemu izveo nekakvu neduhovitu psinu. "Učinio bih to kad bih baš morao", odgovorio je Bob, "ali sam ja svoje tijelo već jednom ponudio znanosti. Hoće li netko drugi kušati to pivo? Mislim da je to vrlo važno." "Dajte ga meni", rekao je Nick. 195
  • 196. "Ne." Bio je to Don Gaffney. "Dajte ga meni. Tako mi Boga, ja znam što ću s njim. Pio sam ga toplog i prije, i od toga nisam zabijelio očima." Dohvatio je pivo, odvrnuo čep, pa ga iskrenuo. Trenutak se kasnije zavrtio i poškropio pod punim gutljajem što ga je već bio uzeo u usta. "Isuse!" uzviknuo je. "Prazno! Prazno kao prazna praznina!" "Doista?" upitao je Bob ozareno. "Odlično! Super! Nešto što svi vidimo!" U trenutku je već bio s druge strane šanka, i s police skidao čašu. Gaffney je položio bocu kraj registarblagajne, Bob Jenkins je digao a Brian je pažljivo promotrio. S unutrašnje strane grla boce nije se lijepila nikakva pjena. Unutra bi mogla biti baš i voda, pomislio je. Ali ono što je Bob istočio nije izgledalo kao voda; izgledalo je kao pivo. Izvjetreno pivo. Nije bilo pjene. Tek se nekoliko mjehurića uhvatilo na unutrašnju stranu čaše, ali nijedan od njih nije zapucketao kroz tekućinu, dižući se prema površini. "No dobro", rekao je Nick polako, "ono je izvjetrilo. Zna se dogoditi. Čep u tvornici nisu dokraja zavrnuli, i plin je pobjegao. Svatko s vremena na vrijeme dobije izvjetreno pivo." "Ali kad se to pribroji sendviču od salame bez okusa, onda to, mislim, ipak na nešto upućuje?" "Upućuje na što?" prasnuo je Brian. 196
  • 197. "Samo čas", rekao je Bob. "Dajte da se prvo pobrinemo za upozorenje gospodina Hopewella, može?" Okrenuo se, uhvatio čaše objema rukama (još ih je nekoliko palo s police i razbilo se o pod), pa ih počeo slagati duž šanka agilnom brzinom pipničara. "Donesite mi još piva. I malo bezalkoholnih napitaka, kad vam je već usput." Albert i Bethany otišli su do rashladnoga ormarića i uzeli po četiri do pet boca, grabeći ih nasumce. "Je li on malo skrenuo?" upitala je Bethany tihim glasom. "Ne bih baš rekao", odgovorio je Albert. Imao je nekakvu maglovitu slutnju o tome što im je to pisac želio pokazati... i oblik koji je ona počela zadobivati u njegovoj svijesti nije mu se dopao ni najmanje. "Sjećaš se kad ti je rekao da štediš šibice? Znao je da će se dogoditi nešto ovakvo. I eto zašto je toliko zapeo da nas dovede u restoran. Želio nam je pokazati." 3 Dnevni je raspored bio isparan u tri tuceta uskih traka i langolijeri su sad bili bliže. Craig je njihovo prilaženje osjećao negdje u dnu svijesti bilo je sve više težine. Sve više nepodnošljive težine. Bilo je vrijeme za pokret. 197
  • 198. Dohvatio je pištolj i torbu za spise, pa ustao i izišao iz sobe službe osiguranja. Hodao je polako, uvježbavajući pritom što će reći: Ne želim te ubiti, ali hoću, budem li morao. Odvezi me u Boston. Ne želim te ubiti, ali hoću, budem li morao. Odvezi me u Boston. "Ali hoću, budem li morao", mrmljao je Craig koračajući prema čekaonici. "Ali hoću, budem li morao." Prst mu je pronašao oroz pištolja i napeo ga. Na pola puta preko prostorije, njegovu je pažnju još jednom primamilo blijedo svjetlo što je padalo kroz prozore, pa se okrenuo prema njima. Osjećao ih je vani. Langolijere. Oni su pojeli sve beskorisne, lijene ljude, i sad se vraćaju po nj. A on mora stići u Boston. Bio je to jedini njemu poznat način da spasi što je od njega ostalo... zato što bi smrt od njihove ruke bila užasna. Takva bi smrt bila zaista strašna. Polako je prišao prozoru i pogledao van, ne obazirajući se pritom - bar zasad - na mrmor ostalih putnika iza sebe. 4 Bob Jenkins je iz svake boce u svoju čašu nalio po nekoliko gutljaja. I svaki put je bilo bljutavo kao ono prvo pivo. "Jeste li se uvjerili?" upitao je Nicka. "Da", odgovorio je Nick. "Ako znate, stari moj, što se tu zbiva, s pričom na sunce. Molim, pričajte." 198
  • 199. "Palo mi je nešto na um", rekao je Bob. "Ali to... bojim se da to nije baš jako utješno, no ja sam, međutim, jedan od onih koji vjeruju da je, dugoročno gledano, znanje bolje - i manje pogubno - od neznanja, bez obzira kako se čovjek, kad prvi put dozna neke činjenice, očajno osjećao. To vam se čini logično?" "Ne", odgovorio je najednom Gaffney. Bob je slegnuo ramenima i uputio mu sitan, iskrivljen smiješak. "No bilo kako mu drago, ja ostajem pri svojoj tvrdnji. I prije nego što tome još išta dodam, zamolio bih vas da se malo osvrnete i kažete mi što vidite." Svi su se osvrnuli po dvorani, i tako se žestoko koncentrirali na mali grozd stolova i stolica, da nitko nije nije opazio Craiga Toomyja što je stajao na drugoj strani čekaonice, okrenut leđima, i zurio van na pistu. "Ništa", progovorila je napokon Laurel. "Jako mi je žao, ali ja ne vidim ništa. Ali vi možda, gospodine Jenkins, imate oštriji vid." "Ni slučajno. I ja vidim što i vi: ništa. No zračne su luke otvorene dvadeset četiri sata dnevno. Kad se zbilo ono - onaj Događaj - vjerojatno je dnevni ciklus bio u najnižoj točki oseke, ali mi je teško povjerovati da tu nije bilo bar nekoliko ljudi koji su pili kavu ili možda uživali u ranom doručku. I ljudi iz službe održavanja zrakoplova. I aerodromskoga osoblja. Možda šačice putnika koji čekaju na presjedanje, i koji su, da 199
  • 200. uštede novac, sate između ponoći i šest ili sedam ujutro odlučili provesti u pristanišnoj zgradi, a ne u obližnjemu motelu. Kad sam sišao s trake za prtljagu i osvrnuo se, osjećao sam se potpuno izgubljen u vremenu i prostoru. Zašto? Zato što zračne luke nisu nikad posve prazne, baš kao što to nisu ni policijske ni vatrogasne postaje. A sad pogledajte oko sebe još jednom i upitajte se: Gdje su napol pojedeni obroci, napol ispražnjene čaše? Sjećate se kolica s pićima na avionu i nečistih čaša na donjoj ploči? Sjećate se nagrizenoga kolačića i načete šalice kave kraj pilotova sjedala u pilotskoj kabini? Ovdje od toga nema ničega. Gdje je tu i najmanji znak da je tu u trenutku Događaja uopće i bilo ljudi? Albert je ponovno zakružio pogledom i polako izgovorio: "Tu, zar ne, nema nikakve lule na pramčanoj palubi?" Bob ga je pažljivo pogledao. "Kako? Ovo nisam razumio." "Kad smo bili u avionu", rekao je Albert polako, "razmišljao sam o jedrenjaku o kojem sam jednom čitao. Zvao se Mary Celeste, i netko ga je opazio, kako samo besciljno pluta. Mislim... ne baš pluta, jer je u knjizi pisalo da su sva jedra bila dignuta, ali kad su ljudi koji su je otkrili na nju stupili nogom, na Mary Celeste nije bilo nikoga. Njihove su stvari, međutim, još bile tu, a na štednjaku se kuhao ručak. Netko je čak našao lulu na pramčanoj palubi. I još se dimila." 200
  • 201. "Bravo!" uzviknuo je Bob gotovo grozničavim glasom. Sad su svi gledali u nj, i nitko nije opazio Craiga Toomyja koji je polako išao prema njima. Pištolj što ga je bio našao nije više bio uperen u pod. "Bravo, Alberte! Kao prstom u pekmez! A postoji i još jedno slavno iščeznuće - riječ je o čitavoj koloniji doseljenika otoka Roanoke... koji se nalazi, čini mi se, negdje pred obalom North Caroline. Svi su nestali, ali su iza njih ostali ostaci logorskih vatri, izneređene kuće i smetlišta. A sad, Alberte, napravi još jedan korak. Čime se još ovaj terminal razlikuje od našeg aviona?" Albert je na trenutak gledao sasvim bijelo, a onda mu je u očima svanulo shvaćanje. "Prstenje!" uzviknuo je. "Damske torbice! Lisnice! Novac! Kirurške igle! Od svega toga tu nema ničega!" "Ispravno", rekao je Bob tiho. "Sto posto ispravno. Kao što si rekao, od svega toga tu nema ničega. Ali je na avionu bilo, kad su se preživjeli probudili? U pilotskoj je kabini bila čaša i šalica s kavom i nagrizeni danski kolačić. Što je ekvivalent zapaljene lule na pramčanoj palubi." "Vi mislite da smo odletjeli u drugu dimenziju?" upitao je Albert. Glas mu je bio pun straha i zaprepaštenja. "Baš kao u znanstvenofantastičnom romanu." Dinah je nagnula glavu i na trenutak je zapanjujuće sličila Nipperu, psu na starim naljepnicama RCA Victora. 201
  • 202. "Ne", rekao je Bob. "Ja mislim..." "Pazite!" oštro je kriknula Dinah. "Ja čujem..." Ali je već bilo prekasno. Kad je Craig Toomy u jednom trenutku svladao paralizu koja ga je zadržavala i pokrenuo se, kretao se vrlo brzo. Prije nego što su se Nick i Brian mogli i početi okretati, on je već bio obuhvatio rukom Bethanyn vrat u kravata zahvat i počeo je vući natrag. Uperio joj je pištolj u sljepoočicu. Djevojka je kriknula užasnuto i očajno. "Ne želim je ubiti, ali hoću, budem li morao", prodahtao je Craig. "Odvezite me u Boston." Oči mu više nisu bile tupe; sad su u svim smjerovima bacale poglede pune užasnute, paranoidne inteligencije. "Jeste li me čuli? Odvezite me u Boston!" Brian je krenuo prema njemu, ali mu je Nick položio ruku na prsa, ne skidajući pogled s Craiga. "Samo polako, stari moj", rekao mu je tihim glasom. "To bi moglo biti opasno. Naš je prijatelj totalna opaljotka." Bethany se izvijala sputana Craigovim laktom. "Zagušit ćete me! Molim vas, nemojte me gušiti!" "Što se zbiva?" kriknula je Dinah. "Što je to?" "Prestani!" dreknuo je Craig na Bethany. "Prestani se micati! Prisilit ćeš me na nešto što ne želim!" Pritisnuo joj je mušicu na sljepoočicu. Ona se nastavila otimati, i Albert je najednom shvatio da ona ne zna da Craig ima pištolj - unatoč tome što joj je pritiskao lubanju, ona to nije znala. 202
  • 203. "Prekini s tim, curo!" rekao je Nick oštro. "Prestani se otimati!" Po prvi put u svom budnom životu, Albert nije samo mislio poput Arizonskog Žida, nego i osjetio potrebu da poput tog legendarnoga junaka i djeluje. Ne skidajući oči s luđaka u sportskom puloveru širokoga izreza, počeo je polako podizati violinsku kutiju. Prebacio je ruke s drške, i sad obadvije ruke položio na vrat kutije. Toomy nije gledao u nj; oči su mu brzo letjele između Briana i Nicka, a imao je pune ruke posla prilično doslovno - time što je Bethany držao za vrat. "Ne želim je ubiti..." ponovno je počeo Craig, a onda mu je ruka kliznula gore, jer se djevojka izvila uz njega i lupila ga petom u prepone. I onda mu smjesta zabila zube u zglavak. "Au!" vrisnuo je Craig. "Auuuu!" Stisak mu je popustio. Bethany se spustila i počela izvlačiti. Albert je skočio i podigao violinsku kutiju, baš u času kad je Toomy uperio pištolj u Bethany. Toomyjevo se lice usukalo u grimasu bola i bijesa. "Ne, Alberte!" dreknuo je Nick. Craig Toomy je vidio kako mu se Albert približava pa mušicu prebacio prema njemu. Jedan je trenutak Albert gledao ravno u nju, i to nije bilo slično nijednom njegovom snu ili fantaziji. Gledanje u grlo cijevi slično je gledanju u otvoren grob. 203
  • 204. Možda sam tu ipak pogriješio, pomislio je, a onda je Craig povukao otponac. 5 Umjesto detonacije začuo se samo tihi pop! - kao zvuk stare zračne puške Daisi, ništa više. Albert je osjetio kako ga je nešto udarilo u prsa majice Hard Rock Cafe, imao je dovoljno vremena da shvati da je pogođen, a onda je violinsku kutiju spustio Craigu na glavu. Uslijedio je solidan udarac, koji mu se pronio čitavim rukama, a onda mu je u glavi najednom progovorio indignirani glas njegova oca: Što je to s tobom, Alberte? Tako se ne postupa sa skupim glazbenim instrumentom! Iz kutije se začuo broink! violine što je skočila od prepasti. Jedna se od mjedenih kopči zabila Toomyju u čelo, i krv je briznula u začudnomu mlazu. Onda su mu koljena iskočila iz ležišta, dok se pred Albertom spuštao brzinom ekspresnoga lifta. Albert je vidio kako je zabijelio očima, i zatim je Craig Toomy već ležao pod njegovim nogama, bez svijesti. Luda, no ipak nekako prekrasna misao, na trenutak je ispunila Albertovu svijest: Moj Bože, nikad u životu nisam odsvirao ništa bolje! A onda je shvatio da više nema daha. Okrenuo se ostalima, a krajevi su mu se usana izvili u tanak, pomalo zbunjen smiješak. "Mislim da sam pokupio metak", rekao je Ace Kaussner, a onda je svijet počeo blijediti, tonući u sve dublje nijanse sivoga, 204
  • 205. dok su i njegova koljena ispadala iz ležišta. Složio se na pod preko kutije svoje violine. 6 Izvan igre je bio manje od pola minute. Kad je ponovno došao k sebi, Brian ga je lagano pljuskao po obrazima i zabrinuto ga gledao. Bethany je klečala kraj njega i gledala ga očima koje su blistale i proglašavale ga junakom. Iza nje, Dinah Bellman još je plakala u krugu Laurelina zagrljaja. Albert je Bethany uzvratio pogled i osjetio kako mu srce - očito još u komadu - raste u prsima. "Arizonski Žid jaše ponovno", promrmljao je. "Što to?" upitala ga je ona i pomilovala po obrazu. Ruka joj je bila tako čudesno meka, tako čudesno hladna. Albert je zaključio da se zaljubio. "Ništa", odgovorio je, a onda mu je pilot opalio još jednu zidarsku. "Mali, jesi dobro?" upitao ga je Brian. "Daj, govori, kako ti je?" "Ma dobro mi je", odgovorio je Albert. "Ali mogli biste s tim malo i prestati, dobro? I zovem se Albert. Za prijatelje Ace. Je li me jako gadno pogodilo? Ja još ništa ne osjećam. Jeste li uspjeli zaustaviti krvarenje?" 205
  • 206. Nick Hopewell je čučnuo kraj Bethany. Na licu mu je bio smiješak koji je odavao i nevjericu i činjenicu da ga sve to jako zabavlja. "Mislim da ćeš preživjeti, stari moj. Nikad još u životu nisam vidio ništa ni slično tome... a nagledao sam se svega. Vi ste Amerikanci toliko blesavi da vas čovjek naprosto mora zavoljeti. Pruži ruku da ti dam suvenir." Albert je ispružio ruku koja se, zbog reakcije na događaj, nekontrolirano tresla, a Nick je u nju nešto ispustio. Albert je to prinio očima i opazio da je riječ o metku. "Digao sam ga s poda", rekao je Nick. "Nije se čak ni deformirao. Sigurno te pogodio ravno u prsa - na majici ti je još trag baruta - i odskočio. Očito je zatajio. Stari moj, mora da si Bogu baš jako drag." "Mislio sam na šibice", rekao je Albert slabašnim glasom. "Mislio sam da uopće ni neće opaliti." "To je bilo vrlo hrabro i vrlo glupo, dečko moj", rekao je Bob Jenkins. Lice mu je bilo mrtvački blijedo i činilo se da bi i sam za koji čas mogao otploviti. "Nikad ne vjeruj piscu. Poslušaj ih, to svakako, ali im nikad nemoj vjerovati. Moj Bože, što da sam imao krivo?" "Skoro ste i imali krivo", rekao je Brian. Pomogao je Albertu da ustane. "Bilo je baš kao kad ste zapalili šibice - one iz zdjele. Dima je bilo taman dovoljno da istjera zrno iz cijevi. Da ga je bilo još samo malo više, sad bi Albert imao zrno u plućima." 206
  • 207. Preko Alberta se prelio još jedan val vrtoglavice. Zanjihao se na nogama, i Bethany ga je obgrlila oko pasa. "Mislim da je to bilo zaista hrabro", rekla je i podigla pogled koji je pričao o njenoj dubokoj uvjerenosti da iz platinskoga šupka Alberta Kaussnera mogu izlaziti samo dijamanti. "Hoću reći, nevjerojatno." "Hvala", rekao je Ace, smiješeći se hladno (i mrvicu smušeno). "Nije to ništa." Najbrži Hebrej zapadno od Mississippija bio je posve svjestan činjenice da se o nj čvrsto stiska poprilična količina cure, i da ta cura miriši gotovo nepodnošljivo dobro. Najednom se i sam osjetio dobro. Vjerovao je zapravo da se nikad u životu nije osjećao bolje. A onda se sjetio svoje violine, sagnuo se, i podigao kutiju. S jedne je strane bilo duboko ulubljenje, a jedna je od kopči izletjela. Na njoj je bilo i krvi i kose, i Albert je osjetio kako mu se želudac počinje polako okretati. Otvorio je kutiju i pogledao. Glazbalo je izgledalo posve u redu, i Albert je tiho uzdahnuo. A onda je pomislio na Craiga Toomyja, i strah se vratio. "Pa ovaj, nisam ga ubio? Opalio sam ga zbilja ljudski." Pogledao je prema Craigu, koji je ležao kraj vrata restorana, a kraj njega je klečao Don Gaffney. Albertu se najednom ponovno učinilo da će se onesvijestiti. Na Craigovu je licu i čelu bilo mnogo krvi. "Živ je", rekao je Don, "ali se utrnuo kao žarulja." 207
  • 208. Albert, koji je u snovima otpirio više teških slučajeva nego Bezimeni, osjetio je kako mu se diže ručak. "Isuse, koliko krvi!" "Ma ništa to ne znači", rekao je Nick. "Kod povreda skalpa uvijek ima puno krvi." Pridružio se Donu, uhvatio Craiga za zglavak i napipao mu puls. "Stari moj, nisi smio zaboraviti da drži pištolj uperen curi u glavu. Da je povukao otponac, pri takvoj je blizini s njom lako moglo biti svršeno. Sjećaš se onoga glumca koji se prije nekoliko godina ubio ćorkom? Gospodin Toomy za ovo je sam zaslužan; to je sasvim njegovo djelo. Nemoj sebe ništa kriviti." Nick je ispustio Craigov zglavak i ustao. "Osim toga", rekao je pa iz stalka na stolu dohvatio pregršt papirnih ubrusa, "puls mu je jak i pravilan. Vjerujem da će se probuditi već za nekoliko minuta, i to samo s jakom glavoboljom. A vjerujem da bi, zbog tog sretnog događaja, bilo pametno poduzeti i neke mjere opreza. Gospodine Gaffney, čini se da su stolovi na ovom pojilištu - nevjerojatno ali istinito - opremljeni stolnjacima. Biste li mi mogli dodati koji? Možda bi bilo pametno poznatom nam gospodinu Moram-u-Boston zavezati ruke iza leđa." "Mora li se to zaista?" upitala je Laurel tiho. "On je, na koncu konca, još u nesvijesti, i krvari." Nick je svoju improviziranu kompresu pritisnuo Craigu na ranu na glavi i podigao pogled. 208
  • 209. "Vi ste Laurel, je li tako?" "Da." "No dobro, Laurel, da sad puno ne lakiramo. Ovaj tu je lud. Ne znam je li ga do toga dovela ova naša pustolovina ili ga je takvim stvorila majčica priroda, ali ja jako dobro znam koliko je opasan. Da mu je Dinah bila bliža, ne bi zgrabio Bethany, nego nju. A ako ga ne zavežemo, drugi bi put mogao učiniti baš to." Craig je zastenjao i slabašno mahnuo rukama. Čim se pokrenuo, Bob Jenkins je odstupio od njega, usprkos tome što je revolver sad bio sigurno zataknut za pojas Brianovih hlača, a onda je isto učinila i Laurel, i sa sobom povukla i Dinah. "Je li tko mrtav?" upitala je Dinah nervozno. "Nije nitko?" "Nitko, dušice." "Trebala sam ga i prije čuti, ali sam slušala čovjeka koji govori kao učitelj." "Sve je u redu", odgovorila je Laurel. "Sve je ispalo dobro, Dinah." Onda je pogledala van, na prazno uzletište, i vlastite su joj se riječi učinile porugom. Ništa ovdje nije bilo u redu. Baš ništa. Don se vratio držeći u svakoj ruci po jedan crveno-bijelo karirani stolnjak. "Prekrasno", rekao je Nick. Dohvatio je jedan i brzo ga i stručno usukao u konopac. Srednji je dio stavio u usta i stisnuo 209
  • 210. ga zubima, da se ne razmota, a onda okrenuo Craiga kao palačinku. Craig je kriknuo a kapci su mu zatreperili. "Morate li baš biti tako grubi?" upitala je Laurel oštro. Nick ju je na trenutak pogledao, i ona je smjesta oborila oči. I protiv volje je usporedila oči Nicka Hopewella s očima sa slika koje joj je Darren Crosby bio slao. Široko razmaknute, bistre oči na pristalom - pa makar i neupadljivom Darrenovom licu. Ali su i oči bile prilično neupadljive, zar ne? No nisu li baš Darrenove oči jedan od razloga, i to popriličan, zbog kojih je uopće i krenula na ovaj put? Zar nije bila zaključila, nakon mnogo pažljiva izučavanja, da su to oči čovjeka koji se zna ponašati? Muškarca koji će znati stati kad mu se kaže da stane? Ukrcala se na let 29 govoreći sebi da kreće u veliku pustolovinu, da će to biti ekstravagantni tango u naručju romanse - impulzivni transkontinentalni sprint ravno u naručje visokog, crnokosog neznanca. Ali se čovjek zna pokatkad naći u nekoj od onih zamornih situacija kad se istina više ne da izbjeći, a Laurel je počela shvaćati da je istina ovo: Ona je Darrena Crosbyja odabrala zato što su joj slike i pisma rekli da se on ne razlikuje mnogo od mirnih dječaka i muškaraca s kojima se sastajala od svoje petnaeste godine, dječaka i muškaraca koji su brzo učili da, kad dolaze u kišna predvečerja, moraju otrti noge pred vratima, dječaka i muškaraca koji bi hvatali krpu i pomogali joj kod pranja suda a 210
  • 211. da ih za to nije ni trebalo moliti, dječaka i muškaraca koji bi je pustili ako bi im to rekla dovoljno oštrim tonom. Bi li se noćas našla na letu 29 da su na fotografijama bile tamnoplave oči Nicka Hopewella, a ne blage, smeđe oči Darrenove? Ne vjeruje da bi. Vjeruje da bi mu tada napisala uljudno no vrlo rezervirano pismo - Hvala vam, gospodine Hopewell, i na vašem odgovoru i na slici, ali se meni nekako ne čini da smo mi stvoreni jedno za drugo - i pošla potražiti muškarca nalik Darrenu. Ona, dakako, vrlo dvoji da ljudi poput gospodina Hopewella ikad čitaju magazine usamljenih srdaca, kamoli pak u njihove oglasnike stavljaju svoja pisma. No bez obzira na sve to, sad je tu bila s njim, u toj nestvarnoj situaciji. Ali mislim... htjela je doživjeti pustolovinu, jednu jedinu, prije no što se srednja dob useli za svagda. Nije li to istina? Jest. I evo je tu, gdje dokazuje kako je Tolkien imao pravo - ona je sinoć zakoračila kroz vlastita vrata, baš kao i svakoga dana, i gle gdje je završila: u čudnoj i jezivoj verziji Fantasylanda. Ali je to ipak bila pustolovina, to da. Prisilno spuštanje... prazni aerodromi... luđak s pištoljem. Naravno da je to bila pustolovina. Najednom joj je u svijest uskočilo nešto što je bila pročitala prije mnogo godina. Pazi što kupuješ, jer bi mogla dobiti baš to što si htjela. Živa istina. I kako zbunjujuća. 211
  • 212. Ali u očima Nicka Hopewella nije bilo zbunjenosti... ali ni smilovanja. Od toga se Laurel osjetila nekako drhtavo, i u tom osjećaju nije bilo ničeg romantičnog. Jesi li sigurna? prošaptao je neki glas, i Laurel ga je smjesta ušutkala. Nick je izvukao Craigu ruku ispod tijela, pa mu na križima sastavio zapešća. Craig je ponovno zastenjao, ovaj put glasnije, i počeo se slabašno otimati. "Samo mirno, dobri stari moj", rekao je Nick umirujućim glasom. Dvaput je omotao konop, usukan iz stolnjaka oko Craigovih podlaktica, i čvrsto ih zavezao. Craig je zalepetao laktima i kriknuo čudno i tiho. "Eto!" rekao je Nick i ustao. "Podvezanih krilaca kao božićni puran oca Johna. A ako ovaj popusti, imamo još i rezervni." Sjeo je na rub stola i pogledao Boba Jenkinas. "A sad, što ste ono počeli baš kad su nas tako grubo prekinuli?" Bob ga je pogledao, smućeno i u nevjerici. "Kako molim?" "Nastavite", rekao je Nick. Po tonu bi prije bio zainteresirani posjetitelj predavanja negoli čovjek koji sjedi na stolu praznog aerodromskog restorana nogu položenih uz zavezana čovjeka što leži u lokvici vlastite krvi. "Baš ste stigli do toga kako je let 29 sličio Mary Celeste. Što je prilično zanimljiva misao." 212
  • 213. "I sad biste htjeli... da naprosto nastavim?" upitao je Bob s nevjericom. "Kao da se baš ništa nije dogodilo?" "Dajte me dignite!" zavapio je Craig. Riječi su mu bile malo prigušene prolaskom kroz gusti industrijski tapison na podu restorana, ali je i dalje, za čovjeka koga su pred samo pet minuta tresnuli violinskom kutijom, bio začuđujuće živ. "Smjesta me dignite! Ja zahtijevam da..." Onda je Nick učinio nešto što ih je sve šokiralo, čak i one koji su vidjeli kako Englez Craigu vrti nos kao pipac u kupaoni. Zabio Craigu u rebra kratak i snažan šut. Usporio je u zadnji čas... ali ne baš jako. Craig je bolno jeknuo i ušutio. "Daj još jednom zucni, stari moj, pa ću ti polomiti sve duge na bačvi", rekao je Nick mrgodno. "Moje se strpljenje prema tebi iscrpilo." "Hej!" uzviknuo je Gaffney zapanjeno. "Zašto radite te je..." "A sad me poslušajte!" rekao je Nick i zakružio pogledom. Njegove je uljuđene površine po prvi put sasvim nestalo; glas mu je titrao od gnjeva i osjećaja opasnosti. "Dajte se probudite, cure i momci, a ja nemam vremena da to činim u rukavicama. Ova tu curica - Dinah - veli da smo se uvalili u gadnu nevolju, i ja joj vjerujem. Ona veli da čuje nešto, nešto što ide prema nama, i ja i u to baš jako vjerujem. Ja ne čujem ni vražju repu, ali mi živci skaču kao mast na vrućem roštilju, a kad mi to počnu raditi, ja ih obično pažljivo saslušam. I ja mislim da nešto zaista dolazi, i nekako ne vjerujem da će nam to nešto, 213
  • 214. kad se tu stvori, pokušati utrapiti najnovije dodatke za usisavač ili najnoviju shemu osiguranja. I sad možemo ili nad tih prokletim luđakom proizvoditi sve moguće korektne civilizirane zvukove, ili pokušati shvatiti što se s nama dogodilo. Shvaćanje nam možda i neće spasiti život, ali ja sve brže dolazim do uvjerenja da nam ga nedostatak istog može oduzeti, i to vrlo brzo." Pogled mu se prebacio na Dinah. "Reci mi, Dinah, ako misliš da sam u krivu. Tebe ću poslušati, i to rado." "Ne volim što tučete gospodina Toomyja, ali ne mislim ni da ste u krivu", rekla je Dinah sitnim, treperavim glasom. "U redu", rekao je Nick. "Dogovoreno. Trudit ću se koliko mogu da ga više ne tučem... ali ništa ne mogu obećati. Počnimo od vrlo jednostavne ideje. Taj momak kome sam vezao krilca..." "Toomy", rekao je Brian. "On se zove Craig Toomy." "Dobro. Gospodin Toomy je lud. Možda, ako uspijemo naći put do svog pravog mjesta u svemiru, ili ako otkrijemo kamo su otišli svi ostali, možda mu budemo mogli na neki način pomoći. Zasad mu, međutim, možemo pomoći samo tako da ga odložimo u raspremu - što sam i učinio, i to uz plemenitu, pa makar i pomalo vratolomnu pomoć mladoga gospodina Alberta - i vratimo se svojim tekućim poslovima. Gaji li netko mišljenje koje bi bilo suprotno ovome?" Odgovora nije bilo. Ostali putnici iz leta 29 s nelagodom su gledali Nicka. 214
  • 215. "U redu", rekao je Nick. "Gospodine Jenkins, molim vas, nastavite." "Ja... ja nisam navikao..." Bob se vrlo vidljivo pokušavao sabrati. "U svojim sam knjigama ubio toliko ljudi da ne bi stali u avion kojim smo došli, ali to što se netom dogodilo prvi je čin nasilja koji sam i osobno vidio. Jako mi je žao ako sam se... ovaj... ružno ponio." "Ja, gospodine Jenkins, mislim da se držite odlično", rekla je Dinah. "A i drago mi vas je slušati. Od toga se odmah osjećam bolje." Bob ju je pogledao zahvalno i nasmiješio se. "Hvala, Dinah." Gurnuo je ruke u džepove, bacio zabrinut pogled na Briana, a onda pogledao preko svih njih, i pogledom prešao čitavu praznu čekaonicu. "Mislim da sam već spomenuo središnju pogrešku svih naših razmišljanja", rekao je napokon. "A ona glasi: Svi smo mi pretpostavljali, kad smo počeli shvaćati veličinu Događaja, da se nešto dogodilo s ostatkom svijeta. Tu je pretpostavku prilično lako shvatiti, zato što je sa svima nama sve u redu, dok su svi ostali - među koje ubrajam i druge putnike s kojima smo se ukrcali na Los Angeles Internationalu - očito nestali. Ali dokazi što su pred nama ne podržavaju tu pretpostavku. To što se dogodilo, dogodilo se nama i samo nama. I uvjeren sam da 215
  • 216. svijet, onakav kakav smo ga oduvijek znali, nastavlja kuckati svoje baš kao i uvijek. A oni izgubljeni - nestali putnici i jedanaest preživjelih s leta 29 - to smo zapravo mi." 7 "Možda sam glup, ali ja nikako ne shvaćam na što to ciljate", rekao je Rudy Warwick nakon trenutka šutnje. "Ni ja", dometnula je Laurel. "Spomenuli smo dva slavna nestanka", rekao je Bob tiho. Činilo se da je sad čak i Craig počeo slušati... ili se bar prestao koprcati. "Prvi se, slučaj Mary Celeste, dogodio na moru. Drugi, slučaj otoka Roanoke, dogodio se pokraj mora. I oni nisu jedini. Mogu se sjetiti bar još dva povezana sa zrakoplovima: nestanak avijatičarke Amelije Earhart nad Tihim oceanom, i nestanak nekoliko mornaričkih aviona nad dijelom Atlantika znanom kao Bermudski trokut. To se, čini mi se, dogodilo 1945. ili 46. Od vode je eskadrile primljena nekakva iskrivljena poruka, i onda su iz zrakoplovne baze na Floridi smjesta poslali spasilačke avione, ali nikad nije pronađen nikakav trag ni aviona ni posade." "Čuo sam za taj slučaj", rekao je Nick. "I taj je slučaj, mislim, položio temelj Trokutovu zlu glasu." 216
  • 217. "Ne, nego je tamo izgubljeno mnogo i brodova i aviona", ubacio se Albert. "Pročitao sam knjigu Charlesa Berlitza o tome. Zaista zanimljivo." Bacio je brz pogled na okupljeno društvo. "Samo što nikad nisam mislio da će to mene i osobno snaći, shvaćate što mislim." A Jenkins je rekao: "Ne znam je li ikad prije nad kopnenim dijelom Sjedinjenih Država nestao ijedan zrakoplov, ali..." "To se s malim avionima dogodilo već mnogo puta", rekao je Brian, "a jednom se, prije možda trideset pet godina, dogodilo i komercijalnom putničkom zrakoplovu. Na njemu je bilo više od stotinu ljudi. Godine 1955. ili 56, tu negdje. Kompanija je bila TWA ili Monarch, ne sjećam se više koja. Avion je krenuo iz Denvera za San Francisco. Pilot je uspostavio radio vezu s kontrolom u Renou - apsolutno rutinski - ali ga nikad više nisu čuli. Uslijedila je potraga, razumije se, ali... ništa." Brian je opazio da ga svi gledaju s nekakvom užasnutom fascinacijom, pa se nelagodno nasmijao. "Pilotske priče o duhovima", rekao je s prizvukom ispričavanja u glasu. "Zvuči kao oblačić za strip o Garyju Larsonu." "Kladim se da su svi nestali", promrmljao je pisac. Ponovno je počeo dlanom trljati obraz. Doimao se zabrinuto - skoro užasnuto. "Ukoliko nisu pronašli tijela..?" 217
  • 218. "Molim vas, recite nam sve što znate, ili što mislite da znate", rekla je Laurel. "Djelovanje toga... te stvari... kao da me zakopava. Ako uskoro ne dobijem odgovor, možete me odmah vezati i staviti pokraj gospodina Toomyja." "Nemojte si laskati", rekao je Craig; govorio je jasno iako prilično opskurno. Bob ga je počastio još jednim nelagodnim pogledom i onda kao da je uspio opet ukrotiti misli. "Ovdje nema hrane, ali je u avionu ima. Ovdje nema struje, ali je u avionu ima. To, naravno, nije neoborivo - avion ima autonomni sustav napajanja, dok struja ovamo dolazi iz nekakve elektrane. Ali pogledajte šibice. Bethany je bila na avionu, i šibice funkcioniraju savršeno. Šibice što sam ih uzeo tu iz zdjele, neće se upaliti. Pištolj što ga je gospodin Toomy uzeo - iz postaje osiguranja, pretpostavljam - jedvice je opalio. Ja vjerujem, kad biste uzeli baterijsku svjetiljku, da biste otkrili da ni ona ne radi. Ili, ako radi, da to ne bi dugo potrajalo." "Imate pravo", rekao je Nick. "Ali.da bismo provjerili vašu teoriju, ne moramo tražiti bateriju." Pokazao je prstom prema gore. Na zidu iznad kuhinjskoga roštilja bila su postavljena pomoćna svjetla. "Ovo radi na akumulator", nastavio je Nick. "Kad padne napon, to se onda uključuje fotoaktivnim solenoidom. Ovdje je dovoljno tamno da bi se to uključilo, ali nije. Što znači da se ili pokvario solenoidoni krug ili da je crkao akumulator." 218
  • 219. "Ja slutim da je i jedno i drugo", rekao je Bob Jenkins. Polako je prišao vratima restorana i pogledao van. "Zatekli smo se u svijetu koji se doima čitavim, no to je ujedno svijet koji je, po svemu sudeći, već skoro iscrpljen. Gazirana pića su bljutava. Hrana je bez okusa. Zrak je bez mirisa. Mi i dalje ispuštamo mirise - pa ja tako, primjerice, njušim Laurelin parfem i kapetanovu vodicu za brijanje -no sve drugo kao da je izgubilo miris." Albert je dohvatio čašu s pivom i duboko je onjušio. Mirisa je ipak bilo, zaključio je on, ali je bio jako, jako slab. Cvjetna pahuljica što je mnogo godina provela među knjižnim listovima, mogla bi ispustiti istu takvu uspomenu mirisa. "Isto vrijedi i za zvuk", nastavio je Bob. "I zvukovi su jednolični, jednodimenzionalni, sasvim bez rezonancije." Laurel je pomislila na tupi klip-klap svojih visokih potpetica po betonu, i na odsutnost jeke kad je kapetan Engle skupio ruke oko usta i uz pomične stepenice zazvao gospodina Toomyja. "Alberte, mogu li te zamoliti da nam odsviraš nešto na violini?" upitao je Bob. Albert je pogledao Bethany. Ona se nasmiješila i kimnula glavom. "Dobro. Može. Zapravo me čak i jako zanima kako svira nakon..." Bacio je pogled na Craiga. "Znate." 219
  • 220. Otvorio je kutiju napravivši grimasu u trenutku kad su mu prsti dotakli kopču koja je stvorila ranu na Craigovu čelu. Izvadio je violinu. Kratko ju je pomilovao, uzeo gudalo u desnicu i zataknuo glazbalo pod bradu. Stajao je tako trenutak, zamišljeno. Što bi bila prikladna glazba za taj čudni novi svijet gdje telefoni ne zvone i psi ne laju? Ralph Vaughan Williams? Stravinski? Mozart? Možda Dvoržak? Ne. Nitko od njih nije bio pravi. A onda je uslijedio bljesak inspiracije, pa je zasvirao "Netko je u kuhinji s Dinah". Negdje na pola melodije gudalo mu se pokolebalo i stalo. "Očito si ipak pokvario violinu žvajznuvši ovoga tipa", rekao je Don Gaffney. "Svira kao da si je natrpao pamukom." "Ne", odgovorio je Albert polako. "Violina je savršeno u redu. To znam po tome kako je osjećam, po micanju struna pod prstima... ali tu je i još nešto. Dođite, molim, ovamo, gospodine Gaffney." Gaffney je prišao i stao kraj Alberta. "Sad priđite violini što je bliže moguće. Ne... ne tako blizu; izbit ću vam gudalom oko. Tu. Baš tako. Poslušajte još jednom." Albert je zasvirao, pjevajući u sebi, kao što je uvijek činio kad bi svirao tu sladunjavu no beskrajno veselu seljačku pjesmicu: Pjevam cigu-migu-miguli, cigu-cigu-miguli-ja-da, cigu-cigu-ja-da, 220
  • 221. lupajuć u stari bendžo. "Zar ne vidite razliku?" upitao je kad je bio gotov. "Zvuči mnogo bliže, ako si na to mislio", rekao je Gaffney. Gledao je u Alberta s pravim poštovanjem. "Mali, ti zbilja znaš svirati." Albert se nasmiješio Gaffneyu, ali je zapravo govorio Bethany Simms. "Ponekad, kad sam siguran da mog učitelja nema u blizini, znam zasvirati i nešto od Led Zeppelina", rekao je. "A to se zbilja da pripraviti na violini. Začudili biste se." Pogledao je Boba. "No ipak, to se dobro slaže s onim što ste rekli. Što ste joj bliže, violina sve bolje svira. Nešto ne valja sa zrakom, ne s glazbalom. On ne provodi zvuk onako kako bi trebao, i tako ono što izlazi ima zvuk kao i ono pivo okus." "Bljutav", rekao je Brian. Albert je kimnuo. "Hvala, Alberte", rekao je Bob. "Ma ništa to. Mogu li je sad spremiti?" "Naravno." Potom je Bob nastavio, dok je Albert spremao violinu u kutiju i ubrusom brisao uprljanu kopču i prste. "Okus i zvuk nisu jedini raštimani elementi situacije u kojoj smo se našli. Uzmimo, primjerice, oblake." "Što s njima?" upitao je Rudy Warwick. 221
  • 222. "Otkako smo došli nisu se pomakli, a ne vjerujem ni da će se pomaknuti. Mislim da su vremenske promjene s kojima smo navikli živjeti ovdje ili stale ili zastajkuju kao stari džepni sat." Na trenutak je zastao. Najednom se izgledao star i bespomoćan i uplašen. "Kao što bi to rekao gospodin Hopewell, nemojmo uljepšavati stvari. Sve ovdje izgleda nekako krivo. Dinah, čija su osjetila - uključujući i ono čudno, neodređeno koje nazivamo šestim - razvijenija od naših, osjetila je to možda najjače, ali mislim da smo to do izvjesnoga stupnja osjetili i svi mi ostali. Ovdje je nešto naprosto krivo. "I sad smo došli do same srži pitanja." Okrenuo se prema njima. "Rekao sam, nema tome petnaest minuta, kako osjećam da je vrijeme ručku. A sad osjećam da je još više sati. Tri popodne, možda četiri. Moj želudac više ne gunđa za ručkom; on želi popodnevni čaj. Tako strašno predosjećam da bi se vani moglo početi mračiti još prije nego što nam satovi kažu da je deset manje petnaest ujutro." "Stari moj, dajte napokon prijeđite na stvar", rekao je Nick. "Čini mi se da bi već bilo vrijeme", rekao je Bob tiho. "Nije tu riječ o dimenziji, kako je to sugerirao Albert, nego o vremenu. Pretpostavimo da se tu i tamo u struji vremena pojavi rupa? Ne vremenska petlja, nego vremenska poderotina. Poderotina u tkivu vremena." 222
  • 223. "Ovo je najluđe sranje što sam ga ikada čuo!" uskliknuo je Don Gaffney. "Amen!" podržao ga je Craig Toomy s poda. "Ne", odgovorio je Bob oštro. "Ako vam je do ludoga sranja, pomislite samo kako je Albertova violina svirala kad ste stajali na dva metra od nje. Ili pogledajte oko sebe, gospodine Gaffney. Samo pogledajte. To što se s nama zbiva... to u čemu mi jesmo... to je najluđe sranje." Don se namršio i zabio ruke duboko u džepove. "Nastavite", rekao je Brian. "Dobro. Ja ne tvrdim da sam to ispravno shvatio; ja samo iznosim hipotezu suglasnu s prilikama u kojima smo se našli. Pretpostavimo da se te poderotine u tkivu vremena pojavljuju tu i tamo, no uglavnom iznad nenaseljenih područja... pri čemu, naravno, mislim na ocean. Ja ne znam reći zašto je to tako, no to je ipak jedna posve logična pretpostavka, jer baš tu, po svemu sudeći, dolazi do većine tih nestanaka." "Vremenske su prilike iznad vode gotovo uvijek različite od onih iznad velikih kopnenih masa", rekao je Brian. "Možda je to zbog toga." Bob je kimnuo glavom. "Bio ja u pravu ili ne bio, ipak je o tome dobro razmišljati na takav način, jer to onda sve smiješta u poznati kontekst. To je možda slično onim rijetkim vremenskim pojavama o kojima postoje izvještaji: naglavce okrenutim tornadima, kružnim 223
  • 224. dugama, zvijezdama usred dana. Te poderotine u vremenu možda nastaju nasumce, ili se pomiču, onako kako se pomiču frontovi i tlačni sustavi, ali se vrlo rijetko pojavljuju nad kopnom. No, statističar bi vam rekao da će se ono što se može dogoditi prije ili kasnije doista i dogoditi, i zato recimo da se sinoć nešto takvo doista dogodilo nad kopnom... i nama se baš posrećilo da u to uletimo. Ali mi znamo i nešto drugo. Nekakvo nepoznato pravilo ili svojstvo tog fantastičnog meteorološkog hira ne dopušta nijednom živom biću da kroz to prođe ukoliko ne spava tvrdim snom." "Uh, pa to je bajka", rekao je Gaffney. "Slažem se potpuno", rekao je Craig s poda. "Začepi labrnju", zarežao je na nj Gaffney. Craig je zažmirkao, a onda iskrivio gornju usnu u slabašnom, posprdnom smiješku. "Osjećam se upravo", rekla je Bethany tihim glasom, "osjećam se kao da smo izgubili dodir... sa svime." "Što se dogodilo s posadom i putnicima?" upitao je Albert. Glas mu je zvučao kao da mu je pozlilo. "Ako je avion prošao, i mi s njim, što se dogodilo s ostalima?" Mašta mu je pribavila i odgovor u obliku najednom iskrsle, neizbrisive slike: stotine ljudi padaju s neba, kravate i hlače im se nabiru, haljine se zadižu i otkrivaju steznike i donje rublje, cipele spadaju, olovke (to jest one koje nisu ostale u avionu) 224
  • 225. izlijeću iz džepova; ljudi mašu rukama i nogama i pokušavaju zavrištati u rijetkom zraku; ljudi koji su za sobom ostavili lisnice, torbice, sitninu i, bar u jednom slučaju, ugrađeni pacemaker. Vidio ih je kako udaraju o tlo poput bombi kojima je zakazao upaljač, kako gnječe i poravnavaju grmlje, podižu oblačiće kamene prašine, i u pustinjsko tlo utiskuju oblik svojih tijela. "Moja je pretpostavka da su isparili", rekao je Bob. "Posve se rastočili." Dinah ga u prvi čas nije razumjela; a onda je pomislila na torbicu tetke Vicky u kojoj su još bili turistički čekovi, pa tiho zaplakala. Laurel ju je obujmila rukama oko ramena i zagrlila je. Albert je u međuvremenu žarko zahvaljivao Bogu što se njegova majka u zadnji čas predomislila i odlučila da ga ipak ne prati na putu na istok. "U mnogim slučajevima njihove su stvari otišle s njima", nastavio je pisac. "A one lisnice i torbice koje su ostale, možda su bile vani u trenutku... Događaja. Ali je to teško reći. Što je otišlo a što je ostalo - pritom vjerojatno više mislim na vlasulju negoli na išta drugo - u tome, čini mi se, nema puno ni rime ni logike." "Ta vam je na mjestu", rekao je Albert. "Kirurške šipke, primjerice. Čisto sumnjam da ih je tip kome su bile u ramenu ili koljenu izvadio da se ima čime igrati jer mu je bilo dosadno." 225
  • 226. "S tim se slažem", rekao je Rudy Warwick. "Let je tek počeo, i teško da mu je već tada bilo tako dosadno." Bethany ga je pogledala zapanjeno, pa prasnula u smijeh. "Ja sam inače iz Kansasa", rekao je Bob, "i taj element hirovitosti podsjeća me na pijavice što se znadu pojaviti ljeti. Otpiri ti kuću, a ostavi nužnik, ili otrgne ambar, a da sa silosa, što stoji do njega, ne digne ni jedan crijep." "Dajte to napokon dovedite zaključku, stari moj", rekao je Nick. "Bez obzira kakvo bilo to vrijeme u kojem smo se našli, ja se ne mogu othrvati osjećaju da je već vrlo kasno." Brian je pomislio na Craig Toomyja, poznatijega kao gospodin Moram-u-Boston, kako stoji na vrhu tobogana za spašavanje i vrišti: Vrijeme je kratko! Vrijeme je vrlo jebeno kratko! "U redu", rekao je Bob. "Da zbrojimo. Pretpostavimo da u vremenu zaista postoje poderotine, i da smo kroz jednu takvu propali. Mislim da smo otišli u prošlost i otkrili nelijepu istinu o putovanju kroz vrijeme: Čovjek se ne može pojavili u skladištu školskih knjiga države Texas 22. studenoga 1963. i spriječiti atentat na Kennedvja; ne može se promatrati ni gradnja piramida niti pljačka Rima; ne može se iz prve ruke istraživati doba dinosaura." Podigao je ruke i raširio ih, kao da je želio zahvatiti čitav taj nijemi svijet u kojem su se našli. "Dobro pogledajte oko sebe, moji suputnici kroz vrijeme. Ovo je prošlost. Ona je prazna; ona je nijema. Ovo je svijet - a 226
  • 227. možda i svemir - koji nema više logike i smisla nego odbačena limenka od boje. Vjerujem da smo u vremenu napravili apsurdno kratak skok, možda je riječ bila o samo petnaest minuta - bar na početku. Ali se svijet oko nas očito odvija. Podražaji se za osjetila gube. Struje je već nestalo. Vrijeme je kakvo je bilo kad smo skočili u prošlost. Ali, čini se meni, ako se svijet odvija, samo se vrijeme navija u nekakvoj spirali... zbijajući se u samo sebe." "Ne bi to mogla biti i budućnost?" upitao je Albert oprezno. Bob Jenkins je slegnuo ramenima. Najednom se počeo doimati vrlo umorno. "To, naravno, ne znam zasigurno - a kako bih i mogao? - no ne mislim da je tako. To mjesto gdje smo sada čini nam se staro i glupo i slabašno i besmisleno. Čini nam se... zapravo ne znam..." A onda se javila Dinah. Svi su pogledali prema njoj. "Čini nam se svršeno", rekla je tiho. "Da", rekao je Bob. "Hvala ti, srce. Baš sam tražio tu riječ." "Gospodine Jenkins?" "Da?" "Zvuk o kojem sam vam već pričala? Ponovno ga čujem." Zastala je. "Sve je bliže." 227
  • 228. 8 Svi su ušutjeli, izdužili lica i oslušnuli. Brianu se učinilo da nešto čuje, no onda je zaključio da je to kucanje vlastitoga srca. Ili naprosto mašta. "Volio bih se još jednom prošetati pod prozorima", najednom je rekao Nick. Prekoračio je Craigovo prostrto tijelo ne počastivši ga ni pogledom, i bez riječi izišao iz restorana. "Hej!" viknula je Bethany. "Hej, i ja bih!" Albert je pošao za njom; većina je krenula njihovim stopama. "Što je s vama dvjema?" upitao je Brian Laurel i Dinah. "Ja ne bih išla", odgovorila je Dinah. "Odavde ih čujem i više no što bih željela." Zastala i dodala: "Ali ću ih, mislim, čuti još bolje ako se odavde ubrzo ne pokupimo." Brian je pogledao Laurel Stevenson. "Dobro", rekao je Brian. "No držite se podalje od gospodina Toomyja." "'No držite se podalje od gospodina Toomyja'", ponovio je divlje i podrugljivo Craig sa svog mjesta na podu. S naporom je izvio glavu, okrenuvši oči da bolje vidi Briana. "Iz ovog se nećete izvući, kapetane Engle. Ne znam kakvu to igru igrate vi i vaš prijan Britanko, ali iz ovog se nećete izvući. Sljedeći će vam pilotski posao vjerojatno biti prevoženje kokaina iz 228
  • 229. Kolumbije kad se spusti mrak. Ako ništa drugo, bar nećete lagati kad prijateljima budete pričali da ste pilot snova." Brian je već htio odgovoriti, ali se predomislio. Nick je rekao da je taj čovjek bar privremeno lud, i Brian je vjerovao da ima pravo. Raspravljanje je s luđakom i jalov posao i čista danguba. "Pazit ćemo da mu ne priđemo, ništa ne brinite", rekla je Laurel. Odvukla je Dinah do jednoga od stolića i sjela s njom. "S nama će sve biti dobro." "U redu", odgovorio je Brian. "Ako se pokuša osloboditi, vičite." Laurel se beskrvno nasmiješila. "Računajte s tim." Brian se sagnuo, provjerio stolnjak kojim je Nick bio Craigu vezao ruke, pa prešao preko čekaonice da bi se pridružio ostalima, koji su već stajali u redu pred prozorima što su se dizali od poda do stropa. 9 Začuo je to već na pola puta preko čekaonice, a u času kad se pridružio ostalima, već je bilo nemoguće povjerovati da je riječ o slušnom priviđenju. Ta cura ima zaista izvrstan sluh, pomislio je Brian. Zvuk je bio vrlo tih - bar njemu - ali se ipak čuo, i kao da je zaista dolazio s istoka. Dinah je rekla da zvuči kao kad se 229
  • 230. rižine pahuljice preliju mlijekom. Brianu je to više sličilo krčanju u radiju - onom vrlo hrapavom krčanju što se pokatkad čuje u doba pojačane aktivnosti sunčevih pjega. Ali se s Dinah ipak slagao u jednom: zvučilo je zlo. Osjetio je kako mu se, reagirajući na taj zvuk, kostriješe dlake na šiji. Pogledao je ostale, i na svim licima ugledao isti izraz konsterniranoga straha. Nick je najbolje vladao sobom, a ona mlada djevojka - Bethany - što je toliko prezala spustiti se toboganom, doimala se najustrašenije od svih, no svi su oni u tom zvuku čuli isto. Zlo. Nekakvo zlo što dolazi. Hita. Nick se okrenuo prema njemu. "Brian, što ti veliš na sve ovo? Ima kakva ideja?" "Ne", odgovorio je Brian. "Čak ni najmanja. Znam samo to da je to jedini zvuk u gradu." "On još nije u gradu", rekao je Don, "ali će, vjerujem, uskoro biti. Volio bih samo znati koliko će za to trebati vremena." Ponovno su utihnuli i poslušali to šištavo kvocanje s istoka. A Brian je mislio: Ja zamalo prepoznajem taj zvuk. Nisu to žitarice u mlijeku, nije to ni krčanje radija, nego... što? Da bar nije tako potmulo... 230
  • 231. Ali on zapravo i nije želio znati. To je najednom shvatio, i to vrlo silovito. Uopće nije želio doznati. Zvuk ga je ispunio mržnjom što je sezala do kostiju. "Zaista se moramo maknuti odavde!" rekla je Bethany. Glas joj je bio glasan i titrav. Albert ju je obujmio oko pasa a ona ga je objeručke uhvatila za ruku. I stisla je paničnim stiskom. "Moramo se maknuti odavde, i to smjesta!" "Da", rekao je Bob Jenkins. "Ima ona pravo. Taj zvuk - ja ne znam što je to, ali znam da je strašan. Moramo se maknuti odavde." Svi su pogledali u Briana i on je pomislio: Čini se da sam ponovno kapetan. Ali ne zadugo. Zato što nisu shvaćali. Nije to razumio ni Jenkins, bez obzira koliko oštroumne bile neke druge njegove dedukcije - nije razumio da ne idu nikamo. To što je stvaralo taj zvuk išlo je svojim putem, no to nije važno, jer kad to stigne, oni će i dalje biti tu gdje jesu. Iz toga nema izlaza. I on je shvaćao zašto je to tako, čak i ako nitko drugi nije... a Brian Engle je najednom shvatio kako se mora osjećati životinja uhvaćena u zamku, kad začuje jednoličan topot nogu lovca što se približava. 231
  • 232. Glava šesta Nasukani. Bethanyne šibice. Pred dvosmjernom cestom. Albertov pokus. Spušta se noć. Mrak i nož. 1 Brian se okrenuo i pogledao pisca. "Rekli ste da se moramo micati odavde, istina?" "Jest. I mislim da to moramo učiniti što je prije moguće." "A što predlažete, kamo da odemo? Atlantic City? Miami Beach? Club Med?" "Vi time, kapetane Engle, očito želite reći da nemamo kamo. A ja vjerujem - nadam se - da ste tu u krivu. Imam ideju." "A to je?" "Samo čas. Prvo mi odgovorite na jedno pitanje. Možete li natočiti gorivo? Možete li to učiniti unatoč tome što nema struje?" "Mislim da mogu, da. Recimo da bih to mogao učiniti s nekoliko tjelesno sposobnih muškaraca. I onda što?" 232
  • 233. "Onda uzletimo ponovno", rekao je Bob. Na njegovu duboko izbrazdanu licu stajalo je nekoliko kapi znoja. Izgledale su kao kapi bistroga ulja. "Taj zvuk - kao da se nešto drobi - dolazi sa istoka. Poderotina u vremenu bila je nekoliko tisuća milja istočno odavde. Ako se vratimo našim kursem... Možete li to izvesti?" "Da", odgovorio je Brian. Bio je ostavio pomoćni izvor napajanja u pogonu, a to znači da je kompjutorski program sustava inercijske navigacije ostao nedirnut. Taj je program bio točan trag puta koji su upravo bili prevalili, od trenutka kad se let 29 digao s tla u južnoj Californiji, pa sve do časa kad se spustio u srednjoj Maine. Jedan pritisak na dugme naredit će računaru da okrene kurs; dodir drugoga dugmeta, kad se jednom nađu u zraku, zapovjedit će autopilotu da to i izvede. Sustav inercijske avijacije Teledyne rekonstruirat će put sve do devijacija od djelića stupnja. "Da, ja to mogu izvesti, ali zašto?" "Zato što je poderotina možda još tamo. Zar ne shvaćate? Možda kroz nju uspijemo proletjeti obratnim smjerom." Nick je pogledao Boba sa iznenadnom zapanjenom koncentracijom, pa se okrenuo Brianu. "Tu bi moglo biti nečeg, stari moj. Zbilja bi moglo biti." Misli Alberta Kaussnera skrenule su na beznačajnu no ipak fascinantnu pobočnu stazu: ako je poderotina još tu, i ako se let 29 tada nalazio na često upotrebljavanoj visini i kursu svojevrsnoj istočno-zapadno nebeskoj aveniji - onda su kroza 233
  • 234. nju, između 1.07 ujutro i sadašnjega trenutka (bez obzira na to što taj sadašnji trenutak uopće značio), možda prošli i drugi avioni. Možda ima još aviona što su sletjeli na druge napuštene američke aerodrome, možda i druge posade i putnici lutaju okolo, ošamućeni... Ne, pomislio je. Mi smo među putnicima imali pilota. Kakvi su izgledi da se to dogodi dvaput? Pomislio je što je gospodin Jenkins ispričao o šesnaest pogodaka do baze Teda Williamsa i stresao se. "Možda bi moglo, a možda i ne bi", rekao je Brian. "Ali to zapravo i nije važno, jer tim avionom ne idemo nikamo." "A zašto ne?" upitao je Rudy. "Ako možete natočiti gorivo, onda ne shvaćam..." "Sjećate se šibica? Onih u zdjeli u restoranu? Onih koje se nisu htjele zapaliti?" Rudy ga je gledao bijelo, ali je licem Boba Jenkinsa prosinuo izraz strašnoga očaja. Stavio je ruku na čelo i napravio korak unatrag. Činilo se kao da se naočigled skupio. "Kako?" upitao je Don. Gledao je Briana ispod skupljenih obrva. Bio je to pogled koji je odavao i smetenost i sumnju. "Kakve to veze ima..." Ali je Nick shvatio. "Zar ne shvaćate?" upitao je tiho. "Zar ne shvaćate, stari moj? Ako akumulatori ne rade, ako se šibice ne pale..." 234
  • 235. "... tad ni gorivo ne gori", dovršio je Brian. "Ono će biti isto tako i potrošeno i istrošeno kao i sve ostalo na ovome svijetu." Pogledao ih je sve redom. "Isto bi mi bilo i da spremnike napunim melasom." 2 "Je li koja od vas, krasnih mladih dama, ikad čula za langolijere?" upitao je Craig najednom. Ton mu je bio vedar, gotovo živahan. Laurel je skočila i nervozno pogledala prema drugima, koji su još stajali kraj prozora i razgovarali. Dinah se samo okrenula prema Craigovu glasu, očito nimalo iznenađena. "Ne", odgovorila je ona hladno. "A što su ti?" "Nemoj s njim razgovarati, Dinah", prošaptala je Laurel. "Čujem vas", rekao je Craig gotovo prijaznim tonom. "Znate, nema samo Dinah oštre uši." Laurel je osjetila kako joj je lice planulo. "Maloj i tako ne bih učinio ništa nažao", nastavio je Craig. "Baš kao što ne bih ni onoj djevojci. Ja se samo bojim. A vi ne?" "Da", obrecnula se Laurel, "ali ja, kad se nečeg uplašim, ne uzimam taoce i ne pucam u djecu." "Ali na vas se nije najednom obrušila čitava navala Los Angeles Ramsa", odgovorio je Craig. "A onaj Englez..." 235
  • 236. Nasmijao se. Njegov smijeh na tom tihom mjestu uznemiravao je svojom veselošću, uznemiravao svojom normalnošću. "Mislim, sve što mogu reći jest, ako mislite da sam ja lud, onda njega niste promotrili baš nimalo. Taj čovjek u glavi ima motornu pilu." Laurel nije znala što da mu veli. Znala je da nije baš tako kako to prikazuje Craig Toomy, ali kad bi on govorio činilo se da bi baš tako moglo biti... a ono što je rekao o Englezu bilo je isuviše blizu istini. Njegove oči... i ono kako je opalio gospodina Toomyja u rebra nakon što ga je već bio vezao... Laurel se stresla. "Što su to langolijeri, gospodine Toomy?" upitala je Dinah. "Oduvijek sam mislio da su oni gola izmišljotina", rekao je Craig istim dobro raspoloženim glasom. "A sad se počinjem pitati... zato što ono čujem i ja, mlada damo. Da, ja to čujem." ''Zvuk?" upitala je Dinah tiho. "Taj zvuk - to su langolijeri?" Laurel je stavila ruku Dinah na rame. "Dušice, zaista bih te molila da s njim više ne pričaš. Od toga postajem nervozna." "Zašto? Pa on je vezan, zar ne?" "Da, ali..." "I uvijek možeš pozvati druge, zar ne?" "Pa ovaj, ja mislim..." "Želim čuti što su to langolijeri." 236
  • 237. S izvjesnim naporom, Craig je okrenuo glavu i zagledao se u njih... i sad je Laurel osjetila nešto od šarma i snage ličnosti koja je Craiga držala čvrsto na brzoj pruzi dok je provodio u život visokotlačni scenarij što su ga za nj bili napisali njegovi roditelji. Osjećala je to unatoč tome što je on ležao na podu ruku zavezanih iza leđa, i unatoč tome što mu se na čelu i na lijevom obrazu sušila krv. "Moj je otac rekao da su langlolijeri mala stvorenja što žive po ormarima i kanalizaciji i na drugim mračnim mjestima." "Kao patuljci?" željela je doznati Dinah. Craig se nasmijao i odmahnuo glavom. "Ništa, nažalost, tako prijazno. Pričao je da su stvoreni od same dlake i zubi i brzih nožica - njihove su nožice tako brze, govorio je, da bi mogli uhvatiti zločeste dječake i djevojčice bez obzira koliko skakutali." "Prestanite s tim", rekla je Laurel hladno. "Preplašit ćete dijete." "Ne, neće", odgovorila je Dinah. "Ja znam prepoznati što je pričica za djecu. To je zanimljivo, i to je sve." Njeno je lice, međutim, govorilo da joj to nije samo zanimljivo. Bila je napeta, zadivljena. "Zanimljivo, zar ne?" rekao je Craig, kojega je njezino zanimanje očito radovalo. "A ja mislim da je Laurel time htjela reći da ja zapravo plašim nju. Jesam li zaslužio nagradu, Laurel? Jesam li zaradio cigaru? Ako jesam, volio bih El 237
  • 238. Producto, molim lijepo. Neću nikakav jeftini White Owls." Ponovno se nasmijao. Laurel mu nije odgovorila, pa je Craig nakon nekoliko trenutaka nastavio. "Moj je tata govorio da langolijera ima na tisuće. Govorio je da ih zacijelo ima toliko, jer svijetom trčkaraju milijuni zločestih dječaka i djevojčica. Tako bi to on uvijek govorio. Moj otac čitavog života nije vidio da neko dijete trči. Uvijek su samo trčkarala. Mislim da mu se ta riječ sviđala zato što je predmnijevala besmisleno, besciljno, neproduktivno gibanje. Ali langolijeri... oni trče. Oni imaju cilj. Zapravo bi se moglo reći da su langolijeri personifikacija svrhovitosti." "A što su to djeca radila tako loše?" upitala je Dinah. "Što su to ona činila što je bilo tako loše da su za njima morali trčati langolijeri?" "Znaš, baš mi je drago što si mi postavila to pitanje", rekao je Craig. "Zato što bi moj otac, Dinah, kad bi rekao da je netko bio zločest, time mislio da je zapravo bio lijen. Lijen čovjek nije mogao biti dio VELIKE SLIKE. Ni slučajno. U mojoj kući, ili si bio dio VELIKE SLIKE, ili si se IZLEŽAVAO NA POSLU, a to je bila najgora moguća nepodopština. Priklati nekoga bilo je ništa u usporedbi s IZLEŽAVANJEM NA POSLU. I on je govorio, ako nisi dio te VELIKE SLIKE, onda će doći langolijeri i sasvim te izrezati iz slike. Govorio je kako ću jedne noći ležati u krevetu i čuti ih kako dolaze... žvakanjem si i mljackanjem 238
  • 239. probijajući put prema meni... i čak i ako počnem trčkarati, oni će me ipak stići. Zbog njihovih brzih noži..." "Sad bi već bilo dosta", rekla je Laurel. Glas joj je bio hladan i suh. "Ali taj zvuk je ipak već vani", rekao je Craig. Oči su je gledale bistro, gotovo mangupski. "To ne možeš poreći. Vani je zaista zvuk..." "Prestanite ili ću vas tresnuti." "Dobro", rekao je Craig. Prevalio se na leđa, napravio grimasu, pa se okrenuo još jednom, na drugi bok i dalje od njih. "Pomalo je zamorno kada te tuku, a ti ležiš uvezan kao stoka." Laurelino se lice ovaj put nije samo ugrijalo, nego upravo usijalo. Ugrizla se za usnu i nije rekla ništa. Osjetila se na rubu suza. Što su učiniti? Što? Isprva se činilo da je taj čovjek lud kao skočibuha, a onda opet da je zdrav da ne može biti zdraviji. A u međuvremenu je čitav svijet - VELIKA SLIKA gospodina Toomyja - otišao do sto đavola. "Kladim se, gospodine Toomy, da ste ste jako bojali oca?" Craig je, pomalo zapanjeno, preko ramena pogledao Dinah. Ponovno se nasmiješio, no smiješak mu je sad bio drukčiji. Bio je to tužan, povrijeđen smiješak bez imalo samoreklamerstva. "Ovaj put, gospođice, cigaru dobivate vi", rekao je. "Od njega me hvatao užas." 239