Stiven king - cetiri iza ponoci 01

397
-1

Published on

Stiven Edvin King (engl. Stephen Edwin King, rođen 21. septembra 1947.) je američki pisac, scenarista, muzičar, kolumnista, glumac, filmski producent i režiser. King je do sada prodao preko 350 miliona primeraka svojih knjiga, a najpoznatiji je po svom radu u oblasti horor fantastike u kojima demonstrira izvrsno poznavanje istorije ovog žanra. Mnoge njegove priče adaptirane su u druge medije, kao što su filmovi, TV serije i stripovi. King je napisao i nekoliko knjiga pod pseudonimom Ričard Bakman (Richard Bachman), kao jednu kratku priču gde je potpisan kao John Swithen.

Published in: Education
0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total Views
397
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
0
Actions
Shares
0
Downloads
12
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

No notes for slide

Stiven king - cetiri iza ponoci 01

  1. 1. 1
  2. 2. Stephen King ČETIRI IZA PONOĆI 1 iza ponoći: LANGOLIJERI 2 iza ponoći: TAJNI PROZOR, TAJNI VRT 3 iza ponoći: KNJIŽNIČKI POLICAJAC 4 iza ponoći: SUNOV PAS 2
  3. 3. Stephen King ČETIRI IZA PONOĆI 3
  4. 4. U pustinji ja vidjeh stvora, zvjerskoga i golog, koji na zemlji je čuč'o, u rukama držeć srce svoje, i jeo ga. Ja pitah ga: "Je li ti dobro, prijane?" "Gorko je gorko", odvrati on; "No meni prija jer gorko je i jer srce je moje." Stephen Crane Ljub' ću te curo, i grliti, i raditi sve što rekoh ti u ponoćni čas. Wilson Pickett 4
  5. 5. Točno u ponoć Uvodna bilješka Mislim, vidi ovo - evo nas opet zajedno. Uspjeli smo se okupiti. Nadam se da ste zbog toga sretni bar upola koliko ja. Ali već to što netom rekoh podsjetilo me na jednu priču, a budući da ja kruh svoj svagdanji zarađujem (i ludnice se spašavam) baš pričanjem priča, evo kako je to bilo. Početkom ove godine - a ovo pišem koncem srpnja 1989 noćio sam pred TV-om, i gledao kako Boston Red Soxi tuku Milwauke Brewerse. Robin Yount iz Brewersa pristupio je jastučiću na bazi, a onda su se bostonski komentatori počeli čuditi činjenici da Yount ima tek trideset i koju. "Pokatkad nam se čini da je Robin Yount pomogao još Abneru Doubledayu da pogodi prvu bazu", rekao je Ned Martin kad je Yount stupio u odjeljak za trenera da bi se našao licem u lice s Rogerom Clemensom. "Jest", suglasio se Joe Castiglione. "U Brewerse je, mislim, došao ravno iz srednje škole - za njih igra još od 1974." Uspravio sam se tako brzo da sam se zamalo zalio čitavom limenkom Pepsi-Cole. Čekaj malo! pomislio sam. Daj, kvragu, čekaj malo! Pa ja sam 1974. objavio svoju prvu knjigu! Pa to nije bilo tako davno? Kakva je sad to kenjaža o tome kako je pomogao Abneru Doubledayu da prvi put dobaci do linije baze? 5
  6. 6. A onda mi je sinulo da je percepcija protjecanja vremena tema koja će se stalno pojavljivati u ciklusu Četiri iza ponoći nešto strašno individualno. Istina jest da se objavljivanje Carrie u proljeće 1974. (a bila je, zapravo, objavljena samo dva dana prije nego što je počela bejzbolska sezona i prije nego što je adolescent koji se zvao Robin Yount zaigrao svoju prvu utakmicu za Milwaukee Brewerse) meni subjektivno nije činilo dalekim - bilo je, zapravo, dovoljno baciti samo jedan pogled preko ramena i već bi se ono vrijeme stvorilo tu - ali postoje i drugi načini mjerenja vremena, a neki od njih sugeriraju da petnaest godina može doista biti i jako dugo vrijeme, zaista. Godine 1974. predsjednik je bio Gerald Ford, a u Iranu je šah još vodio igru. John Lennon je bio živ, a živ je bio i Elvis Presley. Donny Osmond je pjevao s braćom i sestrama onim svojim visokim, pijukavim glasom. Kućni video već je bio izmišljen, ali se mogao kupiti samo u malobrojnim prodavaonicama za testiranje tržišta. Upućeni su proricali da će, kad postanu široko dostupni, uređaji na Sonyjev Betaformat brzo pregaziti konkurentski format, znan pod imenom VHS. Misao da bi ljudi uskoro mogli posuđivati pučke filmove onako kao što su nekoć posuđivali pučke romane u posudbenim knjižnicama još je bila iza obzora. Cijene su se benzina digle do neslućenih visina: četrdeset osam centi za galon regulara, pedeset pet za bezolovni. Prve su mi sjedine tek trebale osvanuti na glavi i u bradi. Moja kći, sad na drugoj godini studija, tad je imala četiri godine. Moj stariji sin, koji je danas viši od mene, koji svira bluz-harfu i diči se raskošnim loknicama što mu padaju do ramena u stilu Sammyja Hagara, tad je tek bio napredovao do 6
  7. 7. hodalice. A moj mlađi sin, koji sad baca i igra prvu bazu za Malu ligu, trebao je na svoje rođenje čekati još tri godine. Vrijeme ima to neko čudno, plastično svojstvo, a sve što se vrti, odvrti se. Kao kad uđeš u autobus, misliš da te neće odvesti daleko - možda na drugi kraj grada, ali nipošto dalje kad najednom, svetoga ti govneta! našao si se posred drugog kontinenta. Mislite da je ta usporedba mrvicu naivna? To mislim i ja, ali vrag je u tome da to uopće i nije važno. Bitna je zezalica vremena tako savršena da čak i takve ispuhane opaske, poput ove koju sam netom izrekao, ipak uspijevaju izazvati nekakav čudan, rezonantni odjek. Za sve se te godine nije promijenilo tek jedno - i to je, vjerujem, glavni razlog zbog čega se pokatkad meni (a vjerojatno i Robinu Yountu) čini da nije proteklo baš nimalo vremena. Ja se još bavim istim: pišem priče. I to je posao koji još ni izdaleka nisam naučio; i još je to moja velika ljubav. O, nemojte me shvatiti krivo - ja volim i svoju ženu i svoju djecu, no ipak i dalje uživam pronalaziti te čudne postrane staze i silaziti njima, da vidim tko tu živi, da vidim što ti ljudi rade i kome to rade, a možda čak i zašto. Još i danas volim neobičnost toga, i te veličanstvene trenutke kad se slike počinju bistriti i događaji slagati u nekakav red. Priča uvijek ima rep. Repata zvjerka je hitra i pokatkad mi isklizne iz ruke, ali kad je zaista uhvatim, onda je držim zaista čvrsto... i baš mi je fino. Kad ova knjiga bude objavljena, godine 1990, ja ću u ovom opsjenarskom poslu imati već šesnaest godina staža. Negdje na pola puta kroz sve te godine, dugo nakon što sam, zahvaljujući nekakvom procesu koji ni do danas nisam uspio posve 7
  8. 8. shvatiti, postao američka književna Baba Jaga, objavio sam knjigu s naslovom Different Seasons. Bila je to zbirka četiri neobjavljena romančića, od kojih tri uopće nisu bila priče užasnice. Izdavač je knjigu prihvatio široka srca ali, vjerujem, i s malo intelektualne rezerve. Imao sam je pomalo i ja. Ali, kako će se pokazati, ni on ni ja nismo se imali zbog čega brinuti. Pokatkad pisac objavi knjigu koja naprosto ima sretnu narav, a Different Seasons je za mene bila baš takva. Jedna je od priča, "The Body", postala filmom (Stand By Me) koji se vrlo uspješno vrtio... i koji je bio prvi zaista uspješan, po mojem tekstu napravljen film, još od Carrie (filma koji se pojavio baš kad su Abner Doubleday i znate-već-tko prebacivali te bazne linije). Rob Reiner, koji je napravio Stand By Me, jedan je od najhrabrijih i najbistrijih filmaša od svih što sam ih dosad upoznao, i vrlo se ponosim svojom vezom s njim. A zabavno je spomenuti i to da se kompanija koju je gospodin Reiner osnovao nakon uspjeha filma Stand By Me zove Castle Rock Production... da, dakle, nosi ime koje će se mnogim mojim vjernim čitateljima učiniti poznatim. I kritičarima se, uzetima u paketu, dopao Different Seasons. Gotovo su svi zasuli napalmom po jedan od romančića, no kako je svaki za spaljivanje odabrao drugi, smatrao sam da se mogu nekažnjeno oglušiti na sve... što sam i učinio. Takvo ponašanje nije uvijek moguće; kad je većina prikaza Christine ustvrdila da je to odista grozno djelo, ja sam, makar i nevoljko, došao do zaključka da to djelce možda i nije tako dobro kako sam se nadao (zbog čega, međutim, nisam prestao unovčivati čekove tantijema). Poznajem pisce koji tvrde da ne čitaju prikaze, a sve ako to i učine, da ih loši nimalo ne diraju, što dvjema od tih individua čak i vjerujem. Ja sam, međutim, 8
  9. 9. drugoga soja - opsjednut sam mogućnošću pojave loših kritika, a kad se pojave duboko se nad njima zamislim. Ali me oni ipak ne bacaju u dugotrajne depresije; odmah pobijem nešto malo sitne dječice i nekoliko starih dama, pa sam opet kao puška. A što je od svega najvažnije, Different Seasons se dopao čitateljima. Ne pamtim da mi je u to doba došlo ijedno pismo koje bi me korilo što sam napisao nešto što nije ježilo (horor). Većina mi je čitatelja, zapravo, željela reći da je neka od priča u njima, na ovaj ili onaj način, pobudila nekakve osjećaje, natjerala ih da se zamisle, da osjete, a takva su pisma prava dividenda u dane (a bilo ih je mnogo) kad su riječi izlazile tako teško, a nadahnuće je bilo tanjušno ili ga uopće nije bilo. Bože čuvaj i podrži Vjernog Čitatelja; usta mogu govoriti, no priče nema bez srodnoga uha koje je sluša. 1982, tad je to bilo. Godina kad su Milwaukee Brewersi zaradili svoju jedinu zastavicu Američke lige, pod vodstvom da, pogodili ste - Robina Younta. Yount je te godine postigao . 331, lupio dvadeset devet pogodaka u četvrtu bazu, i bio proglašen Najboljim igračem Američke lige. Bila je to dobra godina za obje stare podrtine. Different Seasons je bila neplanirana knjiga; jednostavno se dogodila. Četiri njene duge priče ispadale su u nepravilnim razmacima kroz čitavih pet godina, tekstovi predugi da bi se mogli objaviti kao kratke priče, a ipak samo za jednu malu mrvu prekratke da bi svaka mogla dobiti svoju knjigu. Kao kad bacač baca tako da udarac ne može pogoditi nijednu bazu, ili kao kad udari tako da odjednom pogodi za jednu, drugu i treću bazu, i još home run - tako je i to bio manje podvig a više 9
  10. 10. nekakva statistička bizarnost. Jako sam uživao u njezinu uspjehu i što su je ljudi prihvatili, ali sam, u trenutku kad sam The Viking Pressu predavao konačni rukopis, osjetio i vrlo jasno žaljenje. Znao sam da je dobra; a znao sam i da vjerojatno nikad više neću objaviti baš takvu knjigu. Ako očekujete da ću sad reći: Pa ovaj, prevario sam se, onda ću vas morati razočarati. Knjiga što vam je u rukama posve je različita od te prijašnje. Different Seasons sastojala se od tri priče iz "glavnoga toka" i jedne priče o natprirodnom; sva četiri teksta u ovoj tetralogiji čisti su horor. Oni su, globalno gledano, malo duže od priča u knjizi Different Seasons, i najvećim sam ih dijelom napisao za one dvije godine kad sam se navodno bio povukao na odmaranje. Možda su drukčiji baš zato što su iznikli iz uma koji se počeo, bar privremeno, okretati tamnijim temama. Vremenu, recimo, i njegovom možebitnom korozivnom djelovanju na ljudsko srce. Prošlosti, i sjenama što ih ona baca na sadašnjost - sjenama u kojima pokatkad znadu izrasti i vrlo neugodne stvari, i u kojima se kriju one još neugodnije... polako narastajući. Pa ipak, nijedna od mojih briga nije se izgubila, a većina mojih uvjerenja samo je ojačala. Ja i dalje vjerujem u moć oporavljanja ljudskoga srca i u esencijalnu valjanost ljubavi; ja i dalje vjerujem da je među ljudima moguće uspostaviti vezu i da se duhovi, koji nas nastanjuju, pokatkad dodiruju. Ja i dalje vjerujem da je cijena tog uspostavljanja veze užasno, sablažnjivo visoka... no i dalje vjerujem da vrijednost onoga što se zauzvrat dobije preteže nad cijenom koja se za to mora platiti. Ja i dalje vjerujem, ili mislim da vjerujem, u dolazak 10
  11. 11. Krista i da je moguće naći mjesto na koje čovjek može stati... i braniti ga do smrti. Sve su to staromodne i brige i uvjerenja, no kad ne bih priznao da ih posjedujem, bio bih lažac. I da one još posjeduju mene. A ja i dalje volim dobru priču. Volim je čuti, volim je ispričati. Možda znate, a možda i ne znate (ili vas nije briga) da mi je za objavljivanje ove i dvije sljedeće knjige isplaćena lijepa hrpa novaca, no ako znate, i ako vas je briga, onda morate znati i to da za pisanje nisam dobio ni centa. Poput svega drugog što se zbiva samo po sebi, tako je i čin pisanja onkraj svake valute. Para je super kad je treba strpati u džep, ali kad se dođe do stvaralačkoga čina, najbolje je o njima previše ne razmišljati. To izaziva konstipaciju čitavog procesa. Način na koji ja pričam svoje priče također se, vjerujem, donekle promijenio (nadam se da sam u tome sve bolji, no do svakog je, naravno, čitatelja da o tome sam prosudi), ali to se moglo i očekivati. Kad su Brewersi 1982. zaradili zastavicu, Robin Yount je bio shortstop. Danas igra u središtu polja. Pretpostavljam da to znači da se malo usporio... ali on i dalje hvata skoro sve što leti u njegovu smjeru. Meni bi to bilo dosta. Meni bi to bilo i predosta. Zato što, kako slutim, većinu čitatelja jako zanima odakle to dolaze priče, ili se pak pitaju uklapaju li se one u neki širi plan za kojim se pisac povodi, svaku sam od njih providio kratkom bilješkicom o tome kako je uopće nastala. Možda vam se predgovori učine smiješnima, no ako vam se ne čitaju, nemojte; nije ovo školska lektira, hvala budi dragome Bogu, a niti poslije dolazi nenajavljeni kontrolni. 11
  12. 12. Budi mi na koncu dopušteno reći kako je lijepo biti tu, živ i zdrav i još vam se jednom obraćati... i kako je lijepo znati da ste i vi još uvijek tu, živi i zdravi, puni žudnje da krenete nekamo drugamo - negdje gdje, možda, zidovi imaju oči i drveće uši, a nešto se zaista neugodno pokušava probiti s tavana i krenuti niza stepenice, tamo gdje su ljudi. To me, dakako, zanima i dalje... no vjerujem da me danas mnogo više zanimaju ljudi koji to možda osluškuju. Ali prije nego što odem, moram vam reći kako se završila utakmica. Na kraju su Brewersi ipak potukli Red Soxe. Clemens je izbacio Robina Younta tako da ovaj uopće nije izbacio lopticu na prvom izlazu za udaranje... ali je zato drugi put Yount (koji je, prema Nedu Martinu, pomogao još Abneru Doubledayu da pogodi uz prvu liniju) udario za dvije baze daleko preko Green Monstera u lijevom polju i tako postigao dva boda. Robin, rekao bih, još nije odgudio svoje. A nisam ni ja. Bangor, Maine srpnja, 1989. 12
  13. 13. LANGOLIJERI Ovo je u čast Joea, još jednog letača čvrsto stisnutih zubi. 13
  14. 14. Jedan iza ponoći Bilješka uz "Langolijere" Meni priče dolaze na različitim mjestima i u različitom trenutku - u autu, pod tušem, u šetnji, čak i dok se motam po kojekakvim prijemima. U nekoliko navrata, priče su mi došle u snovima. Za mene je, međutim, prava rijetkost da je napišem čim se pojavi ideja, a osim toga nemam ni nikakav "notes s idejama". Nezapisivanje ideja treniranje je samoodržavanja. Imam ih mnogo, no samo ih malen dio nešto i valja, zato ih ja sve stavljam u nekakvu mentalnu kartoteku. Na koncu tu loše same sebe unište, kao u slučaju vrpce iz Kontrole na početku svake epizode serije Mission: Impossible. Dobre to ne čine. I onda, kad povremeno izvučem ladicu kartoteke da škicnem što je ostalo, pogleda me ta mala šačica ideja, svaka s blistavim središnjim likom. U "Langolijerima" na toj je slici bila žena koja dlanom pritišće pukotinu u zidu putničkog mlažnjaka. Nikakve koristi od toga što sam sebi rekao da o civilinom zrakoplovstvu znam jako malo; ta je slika ipak bila tu svaki put kad bih otvorio arhivski ormarić da u nj istovarim još jednu zamisao. I došlo je čak do toga da sam već njušio njen parfem (bio je to L'Envoi), vidio joj zelene oči i čuo njeno brzo, ustrašeno disanje. 14
  15. 15. Jedne noći, dok sam tako ležao u postelji, na rubu sna, shvatio sam da je ta žena duh. Sjećam se kako sam se uspravio, bacio noge na pod, i upalio svjetlo. Sjedio sam tako neko vrijeme, ne razmišljajući mnogo baš ni o čemu... bar na površini. Ali ispod toga, onaj momak koji mi zapravo radi taj posao, bio se sav zapuhao čisteći radni prostor i spremajući se da ponovno pokrene svu svoju mašineriju. Sutradan sam ja - ili je to zapravo bio on počeo pričati ovu priču. Potrajalo je to otprilike mjesec dana, i ispalo je najlakše od svih djela ove tetralogije, slažući se sloj po sloj, prirodno i glatko, baš kako je nastajala. Pokatkad se dogodi da i priča i beba dođu na svijet skoro bez trudova, i ova je priča bila jedna od takvih. Zato što se u njoj osjećalo nešto apokaliptično, atmosfera slična onoj u mom ranijem romančiću "The Mist", naslovio sam svaku glavu na isti staromodni, rokoko način. A kad je bila gotova, o njoj sam imao mišljenje gotovo jednako dobro kao što sam ga imao kad sam u nju ulazio... što je rijetka zgoda. U skupljanju sam građe vrlo lijen, no ovaj put sam se zaista namučio da pošteno napravim domaću zadaću. Tri pilota Michael Russo, Frank Soares i Douglas Damon - pomogli su mi da shvatim činjenice - i da ih poslije ne zaboravim. Bili su stvarno sjajni, nakon što sam obećao da ništa neću potrgati. No jesam li sve sastavio kako treba? Čisto sumnjam. To nije uspjelo ni velikom Danielu Defoeu; u Robinsonu Crusoeu, naš se junak svlači do gola, pliva do broda s kojeg je maločas pobjegao... pa puni džepove stvarima nužnima za preživljavanje na pustom otoku. A onda je tu i roman (pričem ću autora i djelo milosrdno ispustiti) o newyorškom sustavu 15
  16. 16. podzemne željeznice u kojem autor očito brka strojovođinu kabinu s javnim nužnikom. Moj standardni caveat glasi otprilike ovako: za ono što sam shvatio dobro, hvala budi g. Russou, Soaresu i Damonu. Za ono što sam shvatio krivo, krivite mene. A ta izjava nije tek izraz šuplje uljudnosti. Činjenične pogreške češće su posljedica nepostavljanja valjanih pitanja, negoli pogreške informacija. U jedan, možda dva navrata doista sam si uzeo izvjesnu slobodu s avionom u koji upravo ulazite; te su slobode male, a držao sam da su nužne za odvijanje priče. No molim, za mene je ovo dosta; penjite se. Poletimo neprijateljskim nebom. 16
  17. 17. Glava prva Loše vijesti za kapetana Englea. Slijepa djevojčica. Miris dame. Braća Dalton stižu u Tombstone. Neobičan pilot na letu 29. 1 Brian Engle je iz rulanja zaustavio American Pride L1011 na vratima 22 i točno u 22.14 ugasio natpis VEŽITE POJASE. Propustio je kroz zube dugi psiktaj i raskopčao remenje na ramenima. Ne sjeća se kad je posljednji put osjetio takvo olakšanje - i toliki umor - na kraju leta. Mučila ga je odvratna glavobolja, u glavi mu je bubnjalo, a planovi za to veče bili su već čvrsto zacrtani. Nema pića u pilotskome klubu, nema večere, čak ni kupke kad se vrati u Westwood. Kanio se svaliti u krevet i odrapiti četrnaest sati. Let 7 American Pridea - glavna linija, između Tokija i Los Angelesa - najprije je bio odgođen zbog snažnoga protuvjetra i potom zbog tipične zatrpanosti LAX-a... što je, pomislio je Engle, nedvojbeno najgora američka zračna luka, zanemarimo li načas Logan u Bostonu. Da stvari budu još i gore, pri kraju leta su se pojavili i problemi s padom tlaka. Spočetka beznačajni, postupno su se pogoršavali sve dok nije postalo jezivo. Dotjeralo je skoro do točke u kojoj je moglo doći do prsnuća ili eksplozivne dekompresije... i onda se milosrdno 17
  18. 18. prestalo pogoršavati. Pokatkad se takve situacije iznenada i tajanstveno stabiliziraju same od sebe, i ovaj se put dogodilo baš to. Putnici što su se sad iskrcavali tik iza komandne kabine nisu imali ni najblažega pojma koliko su za noćašnjega leta iz Tokya bili blizu pretvorbi u paštetu, ali Brian je to znao... i od toga dobio tu gadost od glavobolje. "Taj padavičar odavde ide ravno na dijagnostiku", rekao je kopilotu. "Znaju li da dolazi i s kojim problemom?" Kopilot je kimnuo glavom. "Ne vesele se baš, ali znaju." "Ma boli mene dupe, Danny, čemu se oni vesele, a čemu ne. Noćas smo se provukli za pol dlake." Danny Keene je kimnuo glavom. Znao je da jesu. Brian je uzdahnuo i protrljao se po šiji. Glava ga je boljela kao truli zub. "Možda sam već prestar za taj posao." To je, naravno, spadalo u repertoar onoga što su o tom poslu s vremena na vrijeme svi govorili, napose na kraju loše smjene, i Brian je vraški dobro znao da za taj posao nije prestar - s četrdeset i tri godine, upravo je ulazio u najbolju dob za putničkog pilota. Pa ipak, večeras je u to zamalo povjerovao. Bože, kako je umoran. Začulo se kucanje na vrata odjeljka; Steve Searles, njihov navigator, okrenuo se u sjedalu i otvorio ih ne ustavši. U vratima je stajao čovjek u zelenoj vjetrovci American Pridea. Izgledao je kao kontrolor ulaza, ali je Brian znao da to nije. Bio je to John (ili možda James) Deegan, zamjenik operativnoga šefa American Pridea na LAX-u. 18
  19. 19. "Kapetan Engle?" "Daa?" Unutarnji su se obrambeni mehanizmi pokrenuli, i glavobolja je naprosto buknula. Prva mu je misao, rođena ne iz logike već iz umora i prenapetosti, bila da mu misle prikačiti odgovornost za prošupljeni zrakoplov. Što je, naravno, bilo paranoidno, no on je bio baš u paranoidnom stanju duha. "Bojim se, kapetane, da za vas imam loše vijesti." "Nešto u vezi s dekompresijom?" Brianov je glas bio isuviše oštar, pa se nekoliko putnika, što su upravo silazili, osvrnulo, no sad je već bilo prekasno da se išta popravi. Deegan je odmahivao glavom. "Riječ je o vašoj ženi, kapetane Engle." Engle na trenutak nije imao ni najmaglovitijega pojma o čemu on to priča, i mogao je samo sjediti tako, zijevajući na nj i osjećajući se fantastično glupo. A onda su se kotačići pokrenuli. Mislio je, naravno, na Anne. "Ona je moja bivša. Razveli smo se prije godinu i pol dana. Što je s njom?" "Dogodila se nesreća", rekao je Deegen. "Možda bi bilo bolje da dođete u ured." Brian ga je pogledao radoznalo. Nakon protekla tri duga, napeta sata, sve se ovo doimalo tako čudno nestvarno. Jedva se suzdržao da ne kaže Deegenu neka zajebava sam sebe ako je to nekakav usrani štos sa Skrivenom kamerom. Ali naravno da nije bila. Zrakoplovne glavonje nisu baš veliki ljubitelji štosova i 19
  20. 20. zezalica, napose ne na račun pilota koji su upravo za dlaku izbjegli gadnu zračnu nesreću. "Što je s Anne?" Brian je čuo vlastiti glas kako ponovno pita, ovaj puta tiše. Bio je svjestan toga da ga njegov kopilot gleda s opreznom sućuti. "Nešto nije u redu?" Deegen je spustio pogled na sjajne cipele i Brian je shvatio da su vijesti zaista jako gadne, da s Anne mnogo štošta nije u redu. Shvatio, ali samo zato da bi otkrio kako u to nije moguće povjerovati. Anne je imala samo trideset četiri godine, bila je zdrava i u svojim životnim navikama vrlo oprezna. I nije samo jednom bio pomislio da je u gradu Bostonu ona jedini vozač potpuno zdrave glave... a možda i u čitavoj državi Massachusetts. A sad je čuo sebe kako pita nešto drugo, i to je zaista bilo tako - kao da mu je u mozak stupio nekakav stranac i sad se njegovim ustima služi kao razglasom: "Mrtva je?" John ili James Deegan osvrnuo se ukrug, kao da traži podršku, ali je kraj vrata stajala jedna jedina stjuardesa, izričući putnicima što su silazili s aviona želje za ugodnu večer u Los Angelesu, i povremeno tjeskobno pogledavajući prema pilotskoj kabini, jer ju je vjerojatno brinulo ono isto što je i Brianu prošlo kroz glavu - da bi zbog tko zna čega baš posadu trebalo okriviti za polako istjecanje zraka što je nekoliko posljednjih sati leta pretvorilo u pravu moru. Deegen je bio prepušten samome sebi. Ponovno je pogledao Briana i kimnuo glavom. 20
  21. 21. "Da - nažalost jest. Biste li pošli sa mnom, kapetane Engle?" 2 U četvrt iza ponoći, Brian se Engle smještao na sjedalo 5A leta 29 American Pridea - glavne linije između Los Angelesa i Bostona. Za petnaestak minuta otpočet će let koji transkontinentalni putnici, zbog neispavanosti, nazivaju crvenookim. Sjećao se kako je prije mislio, ako LAX nije najopasnija civilna zračna luka u Americi, da je to onda zacijelo Logan. Zahvaljujući krajnje neugodnom spletu okolnosti, sad će doći u priliku da za samo osam sati iskusi oba lokaliteta: LAX kao pilot, Logan kao putnik na povratnom letu. Glavobolja, koja je sad bila dobrano opakija nego pri slijetanju leta 7, pojačala se za još jedan stupanj. Požar, pomislio je. Nekakav glupi požar. A što je, za milost Božju, bilo s detektorima dima? Ta, zgrada je bila nova-novcata! Palo mu je na um da je posljednjih četiri do pet mjeseci na Anne jedvice i pomišljao. Prve godine nakon razvoda, o drugom nije ni mislio - zamišljao je što ona sad radi, što nosi i, naravno, s kim se vida. Ali kad je oporavak napokon krenuo, sve se oporavljalo vrlo brzo... kao da je dobio injekciju nekakva antibiotika za oživljavanje duha. Pročitao je dovoljno toga o razvodu da bi znao što je obično taj oživljavajući agens: nikakav antibiotik, nego druga žena. Drugim riječima, klin se izbija klinom. Ali za Briana nije bilo druge žene - ili bar ne još. Nekoliko sastanaka i jedan oprezan spolni susret (vjerovao je da svi 21
  22. 22. izvanbračni spolni susreti u dobu AIDS-a moraju biti oprezni), ali nikakve druge žene. Naprosto je... ozdravio. Promatrao je kako se ukrcavaju suputnici. Mlada žena plave kose ušla je s djevojčicom s crnim naočalama. Ruka djeteta bila je na ženinu laktu. Žena je promrmljala nešto svojoj štićenici, i djevojčica je smjesta pogledala prema izvoru zvuka, i Brian je shvatio da je slijepa - bilo je to nešto u pokretu glave. Čudno, pomislio je, da tako sitne geste mogu reći toliko toga. Anne, pomislio je. Ne bi li morao misliti na Anne? No njegova umorna svijest stalno je pokušavala otkliziti od te teme - od Anne, koja mu je bila žena, Anne, jedine žene koju je ikad lupio u bijesu, od Anne, koja je sad bila mrtva. Sad bi mogao krenuti na predavačku turneju; mogao bi govoriti na skupovima razvedenih muškaraca. Kvragu, zašto ne i razvedenih žena? Tema bi bila razvod i umijeće praštanja. Optimalan je trenutak za razvod razdoblje što slijedi ubrzo iza četvrte godišnjice, rekao bi im. Uzmimo moj slučaj. Sljedeću sam godinu proveo u pravom čistilištu, stalno se pitajući za koliko sam od toga kriv ja, a koliko ona, pitajući se koliko je dobro a koliko zlo toliko inzistirati na djeci - a među nama je to bila krupna stvar, nije tu bilo ničeg dramatičnog, u stilu droga i preljub, već samo stara pjesma na temu djeca-nasuprot-karijeri - i onda kao da je u mojoj glavi ono ekspres-dizalo u kojemu je bila Anne, propalo u dubinu. Da. Propade u dubinu. A posljednjih nekoliko mjeseci na nju zapravo nije ni mislio... pa čak ni kad bi dospijevao mjesečni alimentacijski ček. Bila je to vrlo razumna, vrlo civilizirana svota; Anne je i sama godišnje zarađivala osamdeset tisuća, bruto. Isplaćivao je njegov odvjetnik, i to je 22
  23. 23. bila samo još jedna stavka u mjesečnom izvještaju što bi ga dobivao, mala stavka od dvije tisuće dolara, ugurana između računa za struju i otplate zajma na stan. Gledao je kako prolazom između sjedala prolazi mladac, koračajući kao na gumenim zglobovima, s violinskom kutijom pod mišicom i židovskom kapicom na glavi. Doimao se i nervozno i ushićeno, pogled mu je bio pun budućnosti. Brian mu je zavidio. Za posljednje godine njihova braka među njima je bilo mnogo i gorčine i gnjeva, i onda, možda četiri mjeseca prije kraja, dogodilo se ono: ruka mu je pošla prije nego što je glava stigla reći ne. Toga se nije volio ni sjećati. Na zabavi je bila cugnula malo previše, a kad su se vratili kući, zaista se bila okomila. Ne davi me više s tim, Briane. Daj mi mira. Nemojmo više o djeci. Ako ti je potreban spermogram, idi doktoru. Moj je posao propaganda, a ne pravljenje djece. Dosta mi je više svih tih tvojih mačističkih sranja... I tada ju je pljusnuo, žestoko, po zubima. Taj joj je udarac brutalnom oštrinom presjekao posljednju riječ. I stajali su tako, i gledali se u stanu u kojem će ona kasnije poginuti, oboje i šokiraniji i uplašeniji no što će to sebi ikada priznati (osim možda sada, dok sjedi u sjedalu 5A i gleda kako se ukrcavaju putnici za let 29, i kada to priznaje, kada to sebi napokon priznaje). Uhvatila se za usta, iz kojih je potekla krv. Ispružila je prste prema njemu. Ti si mene udario, rekla je. U glasu joj nije bio bijes, nego čuđenje. Najednom mu se po glavi počela motati misao da je to 23
  24. 24. možda prvi put da je netko ijedan djelić tijela Anne Quinlain Engle dodirnuo ljutitom rukom. Da, rekao je on. Kako si samo pogodila. A mogu to i opet, ako ne začepiš. Nećeš me više, ljubavi, mlatiti tom svojom jezičinom. Stavi si na nj lokot. Velim ti to za tvoje dobro. Prošla su ta vremena. A ako ti u kući treba netko za mrcvarenje, kupi si psa. Brak je šepesao još nekoliko mjeseci, ali je zapravo bio gotov onoga časa kad je Brianov dlan stupio u britak doticaj s kutom Anninih usana. Ona ga je izazvala - Bog mu je svjedok da ga je izazvala - pa ipak bi mnogo dao da može vratiti tu jednu jedinu bijednu sekundu. Kad su počeli dokapavati i posljednji putnici, on je baš razmišljao, i to gotovo opsesivno, o Anninu parfemu. Sasvim se jasno sjećao mirisa, ali ne i imena. Kako je ono bilo? Lissome? Lithesome? Lithium, za Boga dragoga? Ime kao da mu je plesalo nadohvat To ga je izluđivalo. Kako mi nedostaje, pomislio je. Sad, kad je zauvijek otišla, tako mi nedostaje. Zar to nije zapanjujuće? Lawnboy (Vrtlar)? Nešto tako blesavo? O, dosta, rekao je svom umornome mozgu. Daj stavi čep u to. Dobro, složio se mozak. Nema frke; ja mogu i prestati. Mogu prestati kad god hoću. Ili je možda bio Lifebuoy (Spasilačka plutača)? Ne - to je sapun. Pardon. Lovebite (Ljubavni ugriz)? Lovelorn (Ljubavna čežnja)? Brian je zakopčao pojas, zavalio se u naslonjač, zatvorio oči i onjušio parfem koji nije znao točno imenovati. 24
  25. 25. I baš mu se tada obratila stjuardesa. Naravno: Brian Engle je bio razvio teoriju da su ih naučili - na strogo tajnom postdiplomskom kursu, zvanom možda Zezanje gusaka - kako najprije moraju pričekati da putnik sklopi oči, i tek mu onda ponuditi neku ne baš životno važnu uslugu. I naravno, moraju se najprije uvjeriti, izvan granica razložne sumnje, da je putnik duboko zaspao, i tek ga onda probuditi i upitati treba li mu jastuk ili pokrivač. "Oprostite..." otpočela je, pa stala. Brian je vidio kako joj oči idu od epoleta, preko crnoga sakoa, pa sve do šilt-kape, s besmislenim kajgana-uzorkom, što je ležala na praznome mjestu do njegova. Još je jednom promislila, pa ponovno počela. "Oprostite, kapetane, jeste li možda za kavu ili narančin sok?" Briana je pomalo zabavljalo što joj je natjerao malo crvenila u obraze. Pokazala je prema stoliću u prednjem dijelu odjeljka, odmah ispod malog pravokutnog filmskog ekrana. Na njemu su bile dvije vjedrice s ledom. Iz svake je virio vitak zeleni vrat vinske boce. "A, naravno, imamo i šampanjca." Engle je razmislio (Love Boy jako blizu ali niste pogodili idete li dalje) o šampanjcu, ali samo nakratko. "Ne, hvala", rekao je. "I ne treba ništa. Mislim da ću spavati sve do Bostona. Što se čini od vremena?" "Oblaci na 20.000 stopa od Prerija sve do Bostona, ali nema problema. Mi smo na trideset šest. O, da, i javljaju nam za 25
  26. 26. auroru borealis iznad pustinje Mojave. Možda to ne biste htjeli prespavati." Brian je zadigao obrvu. "Zezate se. Aurora borealis iznad Californije? I u ovo doba godine?" "Tako su mi rekli." "Netko je naletio na rasprodaju droge", rekao je Brian, i ona se nasmijala. "Mislim da ću ipak otknjavati, hvala." "Sve u redu, kapetane." Zastala je na još jedan trenutak. "Vi ste onaj kapetan kojemu je umrla supruga?" Glavobolja je zapulsirala i zarežala, ali se prisilio na smiješak. Ta žena - koja je još zapravo bila djevojčica - nije mislila ništa zla. "To mi je bivša žena, ali što se ostaloga tiče, odgovor je da. Umrla mi je." "Jako mi je žao što vam se to dogodilo." "Hvala." "Jesam li ja već letjela s vama, gospodine?" Smiješak mu se nakratko ponovio. "Ne vjerujem. Na prekomorskim sam već skoro četiri godine." I zato što se to na neki način učinilo nužnim, pružio joj je ruku. "Brian Engle." Ona ju je prihvatila. "Melanie Trevor." 26
  27. 27. Engle joj se ponovno nasmiješio, a onda se zavalio i još jednom zatvorio oči. Dopustio je sebi da utone u drijem, ali ne i san - obavijesti što prethode polijetanju, a potom rulanje, i tako bi ga ponovno probudili. Za spavanje će biti obilato vremena kad se jednom nađu u zraku. Let 29, poput većine noćnih, počeo je brzo - Brian je pomislio kako ta činjenica zauzima visoko mjesto na njihovoj inače vrlo mršavoj listi atrakcija. Avion je bio 767, popunjen malo iznad polovice. U prvoj je klasi bilo još pet-šest putnika. Brianu se nijedan nije doimao ni pijano ni bučno. Što je bilo dobro. Možda mu zaista uspije odspavati sve do Bostona. Strpljivo je gledao kako Melanie Trevor pokazuje izlazna vrata, demonstrira kako se u slučaju pada tlaka upotrebljava mala zlatna šalica (proceduru koju je Brian, s ponešto alarmiranosti i ne tako davno, prolazio u vlastitoj glavi), i kako se napuhuje pojas za spašavanje ispod sjedala. Kad se avion digao u zrak, ponovno je prišla njegovu sjedalu i upitala ga bi li želio nešto popiti. Brian je odmahnuo glavom, zahvalio joj, pa pritisnuo dugme za naginjanje sjedala. Zatvorio je oči i smjesta utonuo u san. I nije više nikad vidio Melanie Trevor. 3 Otprilike tri sata nakon polijetanja leta 29, djevojčica koja se zvala Dinah Bellman probudila se i zamolila tetku Vicky da joj dade piti vode. 27
  28. 28. Tetka Vicky nije odgovorila, pa ju je Dinah zamolila ponovno. Kad odgovora i dalje nije bilo, ispružila je ruku prema tetkinom ramenu, no već je unaprijed bila sasvim sigurna da će joj ruka dotaći samo naslon praznoga sjedala, i baš se tako i dogodilo. Doktor Feldman joj je bio rekao da se kod djece slijepe od rođenja počesto razvija visoka osjetljivost skoro kao nekakav radar - koja im javlja ima li u njihovoj neposrednoj blizini ljudi, ali Dinah ta informacija zapravo i nije bila potrebna. Znala je da je to istina. Nije funkcioniralo baš uvijek, ali obično jest... napose ako je čovjek o kojemu je riječ bio njen vidilac. Dobro, otišla je u zahod i odmah se vraća, pomislila je Dinah, no ipak je osjetila kako se na nju spušta nekakav čudan, maglovit nemir. Nije se probudila odjednom; bio je to spor proces, kao kad se ronilac odguruje nogama i uspinje prema površini jezera. Da se tetka Vicky, koja je sjedila kraj pozora, izlazeći za protekle dvije-tri minute, o nju očešala, Dinah bi to zacijelo bila osjetila. Znači da je otišla prije, rekla je Dinah samoj sebi. Možda je morala kakati - ma, Dinah, nije to ništa. Ili se možda na povratku s nekim zapričala. Samo što Dinah u glavnoj kabini velikog zrakopolova nije čula nikakav razgovor; čulo se samo tiho zujanje mlaznih motora. Osjećaj se nelagode pojačao. Glas gospođice Lee, njene terapeutistice (samo što je ona za Dinah uvijek bila slijepa učiteljica), javio joj se u glavi: Dinah, ne smiješ se bojati straha - sva se djeca pokatkad uplaše, napose u za njih novim situacijama. A to dvostruko vrijedi za slijepu djecu. Vjeruj mi, ja to znam. I Dinah joj je vjerovala zato što je, baš kao 28
  29. 29. i sama Dinah, i gospođica Lee bila slijepa od rođenja. Ne potiskuj strah... ali mu se i ne prepuštaj. Samo mirno sjedi i pokušaj raščistiti stvari. I sama ćeš se začuditi kako to često pomogne. Napose u situacijama koje su ti nove. Pa dobro, to sasvim sigurno odgovara stvarnom stanju; ovo je prva zgoda da Dinah leti u ičemu, pa onda još i od obale do obale u golemom transkontinentalnom mlažnjaku. Pokušaj to razabrati. Pa dobro, probudila se na čudnome mjestu i otkrila da je njena vidilica nestala. Naravno da je to pomalo jezivo, čak i ako znaš da je nestanak tvoje vidilice samo privremen - na koncu konca, tvoja je vidilica mogla baš odlučiti i da skokne do najbližeg Taco Bella, zato što joj se, onako zatvorenoj u avionu na 37.000 stopa, najednom nešto prijelo. Što se pak tiče čudne tišine u kabini... pa ovo, napokon, i jest noćnjak, crvenooki let. Drugi putnici vjerojatno spavaju. Baš svi? upitao je sumnjičavo onaj zabrinuti dio njezine svijesti. Baš SVI spavaju? Ma je li to moguće? A onda joj je stigao i odgovor: film. Oni koji ne spavaju, gledaju film. Naravno. Preplavio ju je gotovo opipljiv osjećaj olakšanja. Tetka Vicky joj je rekla da je to Kad je Harry sreo Sally s Billyjem Crystalom i Meg Ryan... pa ga je mislila i sama pogledati... ako, mislim, uspije ostati budna. Dinah je lagano prešla rukom preko tetkina sjedala, opipom tražeći slušalice, ali ih tu nije bilo. Prsti su joj, umjesto njih, dotakli broširanu knjigu. Nesumnjivo koji od ljubića 29
  30. 30. kakve je tetka Vicky voljela čitati - priče iz doba kad su muškarci bili muškarci, a nisu to bile žene - tako ih je ona zvala. Dinahini su prsti pošli malo dalje i slučajno naišli na nešto drugo - glatku, sitnozrnatu kožu. Trenutak potom napipala je zatvarač, a čas iza toga remen. Bila je to torbica tetke Vicky. Nemir se vratio. Na sjedalu tetke Vicky nije bilo slušalica, ali je zato bila torbica. U njoj su bili svi turistički čekovi, osim onih dvadeset što ih je bila zgurala u Dinahinu torbicu - Dinah je to znala, zato što je, prije nego što su krenuli od kuće u Pasadeni, čula kako mama i tetka Vicky raspravljaju o tome. Bi li tetka Vicky pošla u zahod a ostavila torbicu? Bi li to učinila unatoč tome što njena suputnica ne samo da ima tek deset godina, i ne samo da spava, nego je i slijepa? Dinah je mislila da ne bi. Ne potiskuj strah... ali mu se i ne prepuštaj. Samo sjedi mirno i pokušaj raščistiti stvari. Ali njoj se to prazno sjedalo nije ni najmanje dopadalo, baš kao što joj se nije dopadala ni tišina što je vladala u avionu. Činilo joj se savršeno logičnim da je većina ljudi pozaspala, a oni koji to nisu, da su mirni kao bubice iz obzira prema prvima, ali joj se ipak nije dopadalo. Negdje u glavi, nekakva zvijer, sa strahovito oštrim i zubima i pandžama, probudila se i počela režati. Toj je zvijeri znala i ime; bila je to panika, i ako je ubrzo ne svlada, mogla bi učiniti nešto od čega bi bilo neugodno i njoj i tetki Vicky. 30
  31. 31. Kad progledam, kad mi doktori u Bostonu poprave oči, neću više morati doživljavati takve gluposti. To je nesumnjivo bilo istina, no to joj u ovom trenutku nije bilo baš ni od kakve pomoći. Dinah se najednom sjetila da ju je, nakon što su sjele, tetka Vicky uhvatila za ruku, svinula joj sve prste osim kažiprsta, i zatim joj taj jedini preostali dovela do stranice njezina sjedala. Tu su bile komande - tek nekoliko njih, i to jednostavnih, koje nije bilo teško zapamtiti. Tu su bila dva kotačića koja si okretao nakon što bi stavio slušalice - jednim si se prebacivao na razne audio-kanale; drugim se regulirala jačina. Malom se pravokutnom sklopkom upravljalo svjetlom iznad sjedala. Ta ti neće trebati, rekla je tetka Vicky sa smiješkom u glasu. Bar još zasad. Posljednja je komanda bilo kvadratično dugme - kad bi u nj uprla, došla bi stjuardesa. Dinahin je prst dotakao to dugme, i kliznuo preko njegove blago konveksne površine. Želiš li to zaista? upitala se, i odgovor je došao smjesta. Da, želim. Pritisnula je dugme i začula tihi zvon. I počekala. Nitko nije došao. Čuo se samo taj tihi, činilo se vječni šapat mlaznih motora. Nitko nije govorio. Nitko se nije smijao (Možda film i nije tako smiješan kao što je mislila tetka Vicky, pomislila je Dinah). Nitko se nije nakašljavao. Sjedalo do nje, sjedalo tetke Vicky, bilo je i dalje prazno, i nikakva se stjuardesa nije nagnula prema njoj, u umirujućoj ovojnici parfema i šampona i blagih mirisa šminke, 31
  32. 32. da bi je upitala treba li joj štogod - bi li nešto prigrizla, ili naprosto popila čašu vode. Samo jednolični tihi bruj mlaznih motora. Zvijer panike tulila je glasnije no ikad. Da bi je svladala, Dinah se koncentrirala na fokusiranje one radarske sprave, stvaranje nekakvog nevidljivog štapa kojim, sa svog sjedala, može nabadati posred glavne kabine. U tome je bila prilično uspješna; povremeno, kad bi se zaista jako koncentrirala, zamalo bi povjerovala da gleda očima drugih ljudi. Samo ako bi na to dovoljno jako mislila, dovoljno to jako željela. Jednom je o tom osjećaju pričala gospođici Lee, a odgovor je gospođice Lee bio neoubičajeno oštar. Slijepci često sanjaju da sudjeluju u tuđem vidu, rekla je. A napose slijepa djeca. Nemoj se nikad zabuniti i osloniti se na taj osjećaj, Dinah, jer ćeš završiti u gipsu nakon što padneš niza stepenice ili zakoračiš pred auto. I tako se morala odreći pokušaja da "sudjeluje u tuđem vidu", kako je to nazvala gospođica Lee, i u nekoliko navrata kad ju je taj osjećaj ponovno krišom preplavio - osjećaj da vidi svijet, sjenovit, titrav, ali da je on tu - očima svoje majke ili tetke Vicky, Dinah ga se pokušala otresti... baš kao što čovjek, koji se boji da će poludjeti, pokušava ušutkati mrmor fantomskih glasova. Ali sad se bojala, i zato je druge tražila opipom, osjećajem, ali ih nije našla. Sad je užas u njoj bio već sasvim velik, a urlanje zvijeri panike vrlo glasno. Osjećala je kako joj se u grlu skuplja krik, pa je stisnula zube da mu ne popusti. Zato što to iz nje ne bi izišao krik, ili povik; kad bi to ispustila, iz njenih bi usta izišla vatrena lopta vriska. 32
  33. 33. Neću kriknuti, rekla je sebi divlje. Neću vrisnuti pa da tetki Vicky bude neugodno. Neću vrisnuti i probuditi sve one koji spavaju i preplašiti one budne, pa da svi dotrče i kažu, vidi malu plašljivicu, vidi slijepu malu plašljivicu. Ali taj radarski osjećaj - taj dio nje koji je procjenjivao sve vrste maglovitih senzorskih ulaza, i zbog kojeg se pokatkad činilo da zaista vidi tuđim očima (bez obzira što gospođica Lee o tome pričala) - sad je njezinu strahu više dodavao negoli ga olakšavao. Zato što joj je taj osjećaj javljao da u njegovu efikasnom dometu nema nikoga. Baš nikog. 4 Brian Engle je sanjao jako ružan san. U njemu je ponovno pilotirao letom 7 iz Tokva u L.A., no ovaj put je curilo mnogo gore. U pilotskoj se kabini osjećaj propasti mogao gotovo napipati; Steve Searles je jeo danske kolačiće i plakao. Ako ti je tako grozno, kako možeš jesti? upitao je Brian. Pilotska se kabina počela ispunjati vrištavim zviždukom, nalik onome što ga ispušta čajnik kad u njemu zakuha voda - bio je to zacijelo zvuk istjecanja zraka. Što je, naravno, bilo blesavo takve su dehermetizacije skoro uvijek nečujne, sve do eksplozije - ali je u snovima vjerojatno sve moguće. Zato što ih volim, odgovorio je Steve i udario u još gorči plač, a nikad ih više neću jesti. I tada, najednom, taj je prodorni zvižduk utihnuo. Pojavila se nasmiješena stjuardesa - bila je to, zapravo, Melanie Trevor 33
  34. 34. i s olakšanjem im rekla da je pukotina nađena i začepljena. Brian je ustao i pošao za njom kroz avion, sve do glavne kabine, gdje je Anne Quinlan Engle, njegova bivša žena, stajala u maloj niši iz koje su bila maknuta sjedala. Iznad prozora do nje, bila je ispisana zagonetna i pomalo zloslutna rečenica SAMO ZVIJEZDE-PADALICE. Bila je ispisana crvenim, bojom opasnosti. Anne je bila u tamnozelenoj uniformi stjuardese American Pridea, što je bilo neobično - jer je ona bila šef propagande u jednoj bostonskoj agenciji, i uvijek niz svoj uski, aristokratski nos svisoka gledala na stjuardese s kojima je letio njen muž. Rukom je pritiskala pukotinu na trupu. Vidiš, ljubavi? rekla je ponosno. O svemu sam se pobrinula. Nije više važno čak ni što si me pljusnuo. Ja sam ti oprostila. Ne čini to, Anne! kriknuo je, ali je već bilo prekasno. Na nadlanici joj se pojavila pukotina, oblika pukotine na oplati. I postajala je sve dublja, kako joj je razlika tlakova neumoljivo isisavala ruku. Najprije joj je prošao srednjak, pa prstenjak, pa kažiprst, pa mezimac. Začuo se odsječan pop!, kao da je odveć žustri konobar izvukao šampanjski čep, u trenutku kad joj je tlak kroz pukotinu u avionu povukao čitavu ruku. No Anne se ipak nastavila smiješiti. Ljubavi, on se zove L'Envoi, rekla je kad joj je ruka počela nestajati. Kosa joj je počela izlaziti iz obruča koji ju je zadržavao, i sad joj je lepršala oko lica u maglenom oblaku. Znaš da sam ga uvijek stavljala, zar se ne sjećaš? Sjećao se... sad se sjetio. Ali sad to više nije ni bilo važno. 34
  35. 35. Anne, vrati se! zavrištao je. Ona se samo nastavila smiješiti dok joj je praznina izvan aviona polako isisavala čitavu ruku. Briane, vjeruj mi, to uopće ne boli. Rukav je zelene vjetrovke American Pridea počeo mlatarati na vjetru, i Brian je opazio da joj tkivo odlazi kroz pukotinu u obliku gustih bijelih kapi. Izgledalo je kao Elmerovo ljepilo. L'Envoi, ne sjećaš se? upitala je Anne dok ju je usisavalo kroz pukotinu, i sad ga je Brian čuo ponovno - taj zvuk što ga je pjesnik James Dickey jednom zgodom bio nazvao "strahovitim zvjerskim zviždukom svemira". On je, kako je san tamnio, postajao sve glasnijim, a istodobno se počeo i širiti. Da bi prestao biti vrisak vjetra i pretvorio se u vrisak ljudskoga grla. Brianove su se oči trzajem otvorile. Na trenutak je bio dezorijentiran silinom sna, ali samo na trenutak - on je bio profesionalac na visoko pogibeljnom i visoko odgovornom poslu, na poslu na kojem je jedan od apsolutnih preduvjeta bila velika brzina reagiranja. Bio je na letu 29, ne na letu 7, ne iz Tokya za Los Angeles, nego iz Los Angelesa za Boston, gdje je Anne već umrla - i to ne zbog pada tlaka nego požara u svom stanu na obalnoj Atlantic Avenue. Ali zvuk je još bio tu. Bila je to nekakva djevojčica, i prodorno je vrištala. 5 35
  36. 36. "Hoće li mi, molim vas, netko nešto odgovoriti?" upitala je Dinah Bellman tihim, jasnim glasom. "Oprostite što smetam, ali je moja tetka otišla, a ja sam slijepa." Nitko joj nije odgovorio. Četrdeset redova i dvije pregrade ispred nje, kapetan Brian sanjao je kako njegov navigator plače i jede danske kolačiće. Čuo se samo stalan bruj mlaznih motora. Panika joj je ponovno zasjenila svijest, i zato je Dinah, da je odbije, učinila jedino što joj je palo na um: otkopčala je pojas, ustala, i polako se izvukla u prolaz između sjedala. "Hej?" rekla je glasnije. "Hej, ima li živih?!" Odgovora i dalje nije bilo. Dinah je zaplakala. A onda je taj plač ipak turobno potisnula u sebe, i polako krenula lijevim prolazom. Ali ipak broji, grozničavo ju je upozoravao dio svijesti. Pamti koliko si redova prošla, ili ćeš se izgubiti i nikad se nećeš znati vratiti. Zastala je kod reda lijevih sjedala neposredno ispred onog u kojem su sjedile ona i tetka Vicky, pa se pognula, ispruživši ruke i raširivši prste. Već se bila spremila na dodir usnuloga lica čovjeka koji tu sjedi. A znala je da je tu bio nekakav čovjek, zato što je tetka Vicky razgovarala s njim samo minutu prije polijetanja. A kad bi joj odgovorio, glas bi došao sa sjedala ravno ispred Dinahina. Ona je to znala; opažanje mjesta s kojeg su dolazili glasovi bilo je dio njezina života, obična egzistencijalna činjenica poput disanja. Spavač će, kad ga dirnu ispruženi prsti, skočiti, ali Dinah za to više nije bilo briga. Samo što je sjedalo bilo prazno. 36
  37. 37. Sasvim prazno. Dinah se ponovno uspravila; obrazi su joj bili vlažni, a u glavi joj je lupalo od straha. Pa nisu mogli u zahod poći zajedno, zar ne? Naravno da ne. A možda postoje dva zahoda. U tako velikom zrakoplovu naprosto moraju postojati dva zahoda. Samo što ni to nije bilo važno. Tetka Vicky ne bi ostavila torbicu, bez obzira što da se dogodilo. Dinah je u to bila sigurna. Polako je krenula naprijed, zastajući kod svakog reda sjedala, i pružajući ruku prema najbližima, najprije lijevo, a potom i desno. Na jednom je napipala još jednu torbicu, na drugom nešto drugo, na opip nalik torbi za spise, olovku i notes na trećem. Na još dvjema je napipala slušalice. Na drugim je slušalicama napipala nešto ljepljivo. Protrla je prste jedan o drugi, pa napravila grimasu i otrla ih o prostirku što je pokrivala oslonac za glavu. Bila je to usna mast. U to je bila sigurna. Imalo je onu neusporedivu, gnjusnu konzistenciju. Dinah Bellman polako se, pipajući, probijala kroz prolaz, ne trudeći se više u svom istraživanju biti nježna. To više nije bilo važno. Nikom nije gurnula prst u oko, nikog uštipnula za obraz, nikog povukla za kosu. Sva mjesta što ih je istražila bila su prazna. 37
  38. 38. To ne može biti, pomislila je izbezumljeno. To naprosto nije moguće! Kad smo se ukrcali, bili su posvuda oko nas! Ja sam ih čula! Ja sam ih osjećala! Njušila sam ih! Gdje su svi nestali? To ona nije znala, ali su oni zaista nestali: stalno je u to postajala sve sigurnija. U jednom trenutku, dok je ona spavala, iz leta 29 nestali su njena tetka i svi ostali. Ne! zagalamio je racionalni dio njezine svijesti glasom gospođice Lee. Ne, Dinah, to je nemoguće! Ako su svi nestali, tko onda upravlja avionom? Sad je krenula brže, hvatajući se za oslone sjedala. Iza crnih naočala slijepe su joj oči bile razrogačene, a obrub joj je ružičaste putne haljinice treperio. Pobrkala se u brojenju, ali u sve većoj muci zbog neprekidne tišine, to joj više nije ni bilo jako važno. Ponovno je zastala, i pružila paničnu ruku prema sjedalu desno. Ovaj put je dotakla kosu... ali je bila na posve krivome mjestu. Kosa je bila na sjedalu - kako je to moguće? Prsti su joj se sklopili oko nje... i podigli je. I onda je došlo shvaćanje, naglo i užasno. To je kosa, no čovjeka čija je bila, više nema. To je skalp. Ja u rukama držim skalp mrtvoga čovjeka. I to je bio taj trenutak kad je Dinah Bellman otvorila usta i počela ispuštati krikove koji su Briana izbacili iz sna. 6 38
  39. 39. Albert Kaussner je stajao trbuha pritisnuta o šank, i pio Branding Iron Whiskey. Braća Earp, Wyatt i Virgil, bili su mu zdesna, a Doc Holliday slijeva. Baš je podizao čašu na zdravicu, kad je u saloon Sergija Leonea, cupkajući uletio čovjek s drvenom nogom. "Dolaze Daltoni!" vrisnuo je. "Daltoni su ovaj čas ujahali u Dodge!" Wyatt se okrenuo i hladno ga pogledao u oči. Lice mu je bilo usko, preplanulo i lijepo. Jako je sličio na Hugha O'Briana. "Muffine, ovo tu je Tombstone", rekao je. "Bez veze si se usrao, smiri tu svoju staru guzicu." "Ljudi, oni dolaze, pa gdje jesmo da jesmo!" uskliknuo je Muffin. "I ljuti su kao leptiri, Wyatte! Ljuti, ljuuuuuuuuuuuuuuuuuutil" Kao u dokaz tome, na ulici su se začuli pucnjevi - teška grmljavina Army .44 (vjerojatno ukradenih) pomiješana s višim glasanjem Garandovih pušaka, nalik na pucanje bičem. "Ne žuri s dizanjem gaća, Muffy, dok još nisi gotov", rekao je Doc Holliday, i zabacio šešir na potiljak. Alberta baš nije jako iznenadilo kad je opazio da Doc izgleda kao Robert De Niro. Oduvijek je vjerovao, ako itko na svijetu ima apsolutno pravo igrati sušičavog zubara, da je onda taj čovjek De Niro. "Momci, što vi velite?" upitao je Virgil Earp, ogledavajući se oko sebe. Virgil baš nije jako sličio ni na koga. "Idemo", rekao je Wyatt. "Tih sam se prokletih Clantona nauživao do smrti." 39
  40. 40. "Daltoni, Wyatte, ne Clantoni", rekao je Albert tiho. "Briga me, mogu biti i John Dillinger i Pretty Boy Floyd!" uskliknuo je Wyatt. "Ace, jesi li s nama, ili nisi?" "S vama sam", rekao je Albert Kaussner, govoreći tihim no prijetećim glasom rođenog ubojice. Jedna mu je ruka pala na dršku dugocjevnog Buntline Speciala dok se druga podigla prema glavi da provjeri sjedi li mu čvrsto židovska kapica. Sjedila je. "U redu, dečki", rekao je Doc. "Idemo Daltonima odrezati komad šunke." Iskoračali su zajedno, u četveroredu kroz preklopna vrata, baš kad je zvono na baptističkoj crkvi u Tombstoneu počelo zvoniti podne. Daltonovi su dolazili Glavnom ulicom u punom galopu, upucavajući rupe u staklena okna i lažne fasade. Pojilo ispred Duke's Mercantile and Reliable Gun Repaira uskoro se pretvorilo u fontanu. Ike Dalton je bio prvi koji je ugledao njih četvoricu kako stoje na prašnoj ulici, sa skutovima jakni zavijenima za leđa, kako bi oslobodili pristup drškama pištolja. Ike je divlje zauzdao konja i ovaj se digao na stražnje noge i zanjištao, a mimo žvala mu je u gustim ugrušcima prokapala pjena. Ike Dalton je pomalo podsjećao na Rutgera Hauera. "Vidi koga to vidimo", posprdno se nacerio. "Pa to su Wyatt Earp i njegov topli bratac Virgil." Emmett Dalton (koji je izgledao kao Donald Sutherland nakon mjesec dana bančenja) zaustavio se kraj Ikea. 40
  41. 41. "A i njihov mili dvocjevni zubanac", zarežao je. "Tko bi još drugi htio..." A onda je ugledao Alberta i problijedio. Tanjušni mu je smiješak smalaksao na usnama. Paw Dalton se zaustavio kraj svoja dva sina. On je jako podsjećao na Slima Pickensa. "Kriste", prošaptao je. "Pa to je Ace Kaussner!" Sad je do Pawa svog konja zaustavio Frank James. Lice mu je imalo boju prljave pergamene. "Što, kvragu, dečki!" uzviknuo je Frank. "U dosadan bi mi dan čas posla bilo sjebati grad, ali o tome da će tu biti i Arizonski Žid nije bilo ni spomena!" Albert "Ace" (As) Kaussner, od Sedalije pa sve do Steamboat Springsa znan kao Arizonski Žid, zakoračio je prema njima. Ruka mu je lebdjela nad drškom Buntlinea. Ispljunuo je ustranu čitavu bujicu duhana, ni jednoga časa ne skidajući pogled svojih ledenih sivih očiju s teških slučajeva što su sjedili na konjima šest-sedam metara ispred njega. "Idemo, dečki, potežite", rekao je Arizonski Žid. "Prema mom računu, pakao nije ni napola pun." Daltonova banda potegla je pljuce baš u času kad je zvonik na baptističkoj crkvi u Tombstonu u vrući pustinjski zrak odbio i posljednji otkucaj podneva. I Ace je krenuo prema svom pištolju, potezom bržim od vražjega repa, i kad je počeo lijevim dlanom lupati po orozu, prskajući Daltonovu bandu . 45-kalibarskom smrću, neka curica, što je stajala pred The Longhorn Hotelom, najednom je počela vrištati. 41
  42. 42. Daj, neka netko stiša tu šmrku, pomislio je Ace. I koji joj je vrag? Sve je pod kontrolom. Pa ne zovu me uzalud najbržim Hebrejem zapadno od Mississippija. Ali se vrištanje nastavilo, razdirući zrak, mračeći sve svojim dolaskom, i onda se sve slomilo. Na jedan trenutak Albert nije bio baš nigdje - izgubljen u mraku kroz koji su se u kovitlacu prevrtali i vrtjeli fragmenti njegova sna. Jedina je konstanta bio užasni vrisak: zvučio je kao zvižduk pretovarenog čajnika. Otvorio je oči i osvrnuo se. Bio je u sjedalu, negdje prema prednjem kraju glavne kabine leta 29. Prolazom, iz stražnjeg dijela aviona, dolazila je djevojčica stara deset do dvanaest godina; na sebi je imala ružičastu haljinicu i pankerske sunčane naočale. Ma što je to, filmska zvijezda, koji vrag? pomislio je, ali ona se očito bila svejedno grdno uplašila nečega. Bilo je to prilično ružno buđenje iz njemu najmilijeg sna. "Hej!" uskliknuo je - ali tiho, da ne bi probudio druge putnike. "Hej, mala! Koji ti je vrag?" Djevojčica je naglo zabacila glavu prema izvoru njegova glasa. Trenutak potom tijelo joj se okrenulo, i onda se sudarila s jednim od sjedala što su u četveroredovima tekla sredinom kabine. Udarila je o nj bedrima, odskočila, i prevrnula se na leđa preko oslonca za ruke lijevoga sjedala. Pala je u nj podignutih nogu. "Gdje su svi nestali?" zavrištala je. "Upomoć! Upomoć!" 42
  43. 43. "Hej, stjuardesa!" zaderao se Albert zabrinuto i raskopčao pojas. Ustao je, kliznuo iz sjedala, okrenuo se prema maloj vrištalici... i stao. Sad se bio posve okrenuo prema repu aviona, i od toga što je ugledao, na mjestu se sledio. Prva misao što mu je prošla kroz glavu bila je: Čini se da ipak neću moratii paziti da ne probudim druge putnike. Albertu je izgledalo kao da u čitavoj glavnoj kabini 767 nema nikoga. 7 Brian je već bio stigao skoro do pregrade između prve i poslovne klase, kad je shvatio da u prvoj klasi nema apsolutno nikoga. Stao je samo na trenutak, pa ponovno krenuo. Drugi su vjerojatno ustali iz sjedala da vide zbog čega sva ta vriska. Naravno da je znao da to nije zbog toga; dovoljno je već dugo vozio putnike a da bi već shvatio podosta o njihovoj grupnoj psihologiji. Kad bi koji od putnika pošandrcao, rijetko bi se kada koji drugi i pokrenuo. Većina zračnih putnika, već se samim ulaskom u ptičicu, sjedanjem i zakapčanjem pojaseva krotko odricala opcije pojedinačnog djelovanja. Kad su jednom obavljene te jednostavne operacije, sve zadaće koje pretpostavljaju nekakvo rješavanje problema prelaze u nadležnost posade. Osoblje ih je zvalo guskama, ali su to zapravo bile ovce... što je bio stav koji je većini avionskih posada bio taman po mjeri. Tako je bilo lakše izlaziti na kraj s onima malo nervoznijima. 43
  44. 44. Ali, s obzirom da je to bilo jedino objašnjenje s tragom barem nekakve logike, Brian je zaboravio sve što je znao i nastavio gdje je stao. Krpice njegova sna još su ga omotavale, i dio je njegove svijesti bio uvjeren da to zapravo vrišti Anne, da će je naći negdje napol glavne kabine, s rukom prilijepljenom na pukotinu u tijelu zračnog lajnera, pukotinu što se nalazi ispod natpisa koji glasi SAMO ZVIJEZDE-PADALICE. U poslovnom je odjeljku bio samo jedan putnik, postariji muškarac u smedem odijelu s prslukom. Ćela mu se smočno sjajila u odbljesku svjetiljke za čitanje. Ruke natečene od artritisa bile su mu uredno preklopljene na kopči pojasa. Spavao je tvrdo i glasno hrkao, slijep i gluh na sav taj dar-mar. Brian je izletio u glavnu kabinu i tu se njegovo pravocrtno gibanje napokon zaustavilo potpunom zapanjenom nevjericom. Ugledao je nekakvog šiparca kako stoji kraj nekakve curice što je pala u sjedalo s lijeve strane zrakoplova, negdje na četvrt puta prema stražnjem kraju kabine. Mladić, međutim, nije gledao u nju; zurio je prema repu aviona, a čeljust mu se objesila skoro do okrugloga ovratnika majce s natpisom Hard Rock Cafe. Brianova je reakcija bila otprilike ista kao i Albert Kaussnerova: O Bože, u čitavom avionu nema nikoga! A onda je pri desnoj strani zrakoplova vidio kako neka žena ustaje i ulazi u prolaz da vidi što se to zbiva. Doimala se smućeno i malo podbulo, kao čovjek koga su upravo trgnuli iz krepkoga sna. Na pola puta, posred prolaza, neki je mladić u sportskom puloveru, s izrezom od ramena do ramena, istezao vrat prema djevojčici i buljio u nju mirnim, nezainteresiranim 44
  45. 45. pogledom. Još jedan čovjek, ovaj otprilike šezdeset godina star, ustao je iz sjedala kraj Briana i doimao se sasvim izbezumljeno. Kosa mu je bila sva raskuštrana oko glave, u neurednom, frčkavom stilu ludog znanstvenika. "Tko to viče?" upitao je Briana. "S avionom nešto nije u redu, gospodine? Ne mislite valjda da ćemo se srušiti?" Djevojčica je prestala vrištati. Iskobeljala se iz sjedala u koje je pala, i onda se zamalo strovalila u suprotnom smjeru. Onaj ju je mali prihvatio u zadnji čas; kretao se sporošću ošamućenog. Gdje su svi nestali? pomislio je Brian. O, blagi Bože, gdje su svi nestali? Ali noge su mu se već kretale prema momčiću i djevojčici. Idući prema njima, prošao je kraj još jednog usnulog putnika, ovog puta djevojke od sedamnaestak godina. Usta su joj bila otvorena u nelijepom zijevu, i disala je dugim, suhim udisajima. Stigao je do momčića i djevojčice u ružičastoj haljini. "Pa ljudi, gdje su svi oni?" upitao je Albert Kaussner. Ruka mu je već bila na ramenu rasplakanog djeteta, ali je nije gledao; oči su mu neumorno klizile amo-tamo po gotovo praznoj glavnoj kabini. "Jesmo mi negdje sletjeli dok sam ja spavao, pa su se svi iskrcali?" "Nema moje tetke!" zajecala je curica. "Moje tetke Vicky! Mislila sam da u avionu nema nikoga! Mislila sam da sam sama! Gdje je moja tetka, molim vas! Hoću svoju tetku!" 45
  46. 46. Brian je na trenutak kleknuo do nje, tako da su se sad našli na otprilike istoj visini. Opazio je sunčane naočale i prisjetio se kako ju je vidio kad se ukrcavala s plavom ženom. "Sve je u redu", rekao je. "Ništa ti se nije dogodilo, mlada damo. Kako se zoveš?" "Dinah", odgovorila mu je ona kroz jecaj. "Ne mogu naći tetku. Slijepa sam i ne mogu je vidjeti. Probudila sam se, i na sjedalu nije bilo nikoga..." "Što se to zbiva?" upitao je mladić u sportskom puloveru sa širokim izrezom. Govorio je Brianu preko glave, ne obazirajući se nimalo ni na Briana ni na Dinah; obraćao se onom momku u Hard Rock majici i starijem muškarcu u flanelskoj košulji. "Gdje su svi ostali?" "Ništa ti se nije dogodilo, Dinah", ponovio je Brian. "Ima nas tu još. Da li ih čuješ?" "D-a. Čujem ih. Ali gdje je tetka Vicky? I koga su to ubili?" "Ubili?" upitala je žena tjeskobno. To je bila ona s desnoga boka. Brian ju je brzo preletio pogledom i opazio da je mlada, crnokosa i zgodna. "Zar su nekog ubili? Mi smo oteti?" "Nikog nisu ubili", rekao je Brian. Bar zato da nešto kaže. U glavi mu je sve bilo nestvarno: kao brod kojem je popustilo sidro. "Dušice, daj se malo smiri." "Napipala sam mu kosu!" nije se dala Dinah. "Netko mu je odrezao KOSU!" To je bilo odveć smušeno da bi se, povrh svega, bavio još i time, pa je to naprosto gurnuo ustranu. I onda mu je, s 46
  47. 47. ledenom žestinom, u svijest uletjela Dinahina maločašnja misao da nema nikog, a koji kurac pilotira avionom? Ustao je i okrenuo se postarijem muškarcu u crvenoj košulji. "Ja moram naprijed", rekao je. "Ostanite s malom." "U redu", odgovorio je čovjek u crvenoj košulji. "Ali što se to zbiva?" Sad im se pridružio i onaj čovjek, otprilike tridesetpetgodišnjak, odjeven u ispeglane traperice i oksfordsku košulju. Za razliku od ostalih, on se doimao savršeno hladno. Iz džepa je izvukao naočale s rožnatim okvirom, uhvatio ih za krilce, protresao i stavio na nos. "Čini se da nam nedostaje nekoliko putnika, zar ne?" rekao je. Britanski mu je izgovor bio uštirkan skoro kao i košulja. "Što je s posadom? Je li to kome poznato?" "Baš to i namjeravam otkriti", rekao je Brian, i ponovno krenuo naprijed. Našavši se na čelu glavne kabine, okrenuo se i brzo prebrojao. Gužvi oko djevojčice u crnim naočalama pridružila su se još dva putnika. Jedan je od njih bila ona šiparica što je doskora spavala tako dubokim snom; ljuljala se kao da je pijana ili okinuta drogom. Drugi je bio neki postariji tip u sportskom sakou s resicama. Sve u svemu osam ljudi. Tome je pribrojao sebe i tipa u poslovnoj klasi, koji je, bar do sada, sve to prespavao. Deset ljudi. Ali, za ljubav Božju, gdje su svi ostali? 47
  48. 48. Ali sad nije bio čas da o tome brine - pred njim su bili i veći problemi. Brian je pohitao naprijed, jedva i zirnuvši na staroga ćelonju što je dremuckao u poslovnoj klasi. 8 Servisni prostor, stisnut iza filmskoga ekrana i između dva nužnika prve klase, bio je prazan. Prazna je bila i kuhinja, no tu je Brian ugledao nešto što ga je strašno uznemirilo: kolica s pićima bila su parkirana dijagonalno prema desnom toaletu. Na donjoj mu je ploči bilo mnoštvo nečistih čaša. Baš su se spremali poslužiti piće, pomislio je. Kad se to dogodilo - bez obzira što "to" zapravo bilo - upravo su bili izvezli kolica. Nečiste su čaše one što su ih bili skupili prije rulanja. I tako se to što se dogodilo, zacijelo dogodilo za manje od pola sata nakon polijetanja, možda samo mrvicu kasnije - nisu li se u izvještajima spominjale nekakve turbulencije nad pustinjom? Mislim da jesu. A ona čudna sranja o aurori borealis... Jedan je trenutak Brian zamalo povjerovao da je ovo posljednje samo dio sna - jer je bilo zaista prilično čudno -ali ga je još malo razmišljanja uvjerilo da je Melanie Trevor, stjuardesa, to zaista bila izrekla. No pusti sad to; što se zapravo dogodilo? Za ime Božje, što? On to nije znao, ali je zato znao da mu je pogled na napuštena kolica s pićima čitavu utrobu ispunio užasom i praznovjernom jezom. Samo je na trenutak pomislio da je to nešto slično onome što su morali osjetiti prvi ljudi kad su stupili na Mary Celeste, došavši na posve napušten brod na kojem su sva jedra bila uredno složena, na kojem je kapetanov 48
  49. 49. stol bio prostrt za večeru, na kojem je sva užad bila uredno smotana, a u nekoj je mornarskoj luli na pramčanoj palubi još dogorijevao duhan... Brian se s užasnim naporom otresao tih paralizirajućih misli i prišao vratima što su servisni prostor dijelila od pilotske kabine. Pokucao je. Kao što se i bojao, odgovora nije bilo. I makar je znao da od toga nema nikakve koristi, stisnuo je šaku i lupio po vratima. Ništa. Pokušao je okrenuti kvaku. Nije se pomakla. Bila je to standardna procedura u doba prisilnih usputnih izleta za Havanu, Libanon i Teheran. Vrata su mogli otvoriti samo piloti. Brian bi znao upravljati tim avionom... ali ne otuda. "Hej!" povikao je. "Hej, momci! Otvorite vrata!" Samo što je već znao da iz toga neće biti ništa. Stjuardese su nestale; nestali su i skoro svi putnici; Brian bi se bio spreman okladiti da je nestala i dvočlana posada iz pilotske kabine 767. Vjerovao je da zrakoplovom u njegovu letu na istok upravlja automatski pilot. 49
  50. 50. Glava druga Mrak i brda. Otkriveno blago. Nos Sportskoga Pulovera. Zvuk pasa koji ne laju. Panika nije dopuštena. Promjena odredišta. 1 Brian je onog postarijeg čovjeka u crvenoj košulji bio zamolio na pripazi na Dinah, ali čim je Dinah čula ženu zdesna - onu s lijepim mladim glasom - zalijepila se za nju s paničnom žestinom, skutrila se uza nju i krotkom odlučnošću potražila njezinu ruku. Nakon tolikih godina provedenih s gospođicom Lee, Dinah je znala odmah prepoznati glas učiteljice. Crnokosa ju je žena prilično spremno uhvatila za ruku. "Dušice, jesi ono rekla da se zoveš Dinah?" "Da", odgovorila je Dinah. "Ja sam slijepa, ali kad me operiraju u Bostonu, onda ću progledati. Vjerojatno. Doktori vele da postoji sedamdeset posto izgleda da ću vidjeti bar malo, a četrdeset da ću vidjeti sasvim. A kako se ti zoveš?" "Laurel Stevenson", rekla je crnokosa. Oči su joj još pretraživale glavnu kabinu, a lice kao da joj se nije uspijevalo otresti početnog izraza: ošamućene nevjerice. "Laurel, to je nekakav cvijet, lovor, zar ne?" upitala je Dinah. Govorila je s grozničavom živošću. 50
  51. 51. "Aha", odgovorila je Laurel. "Molim da me ispričate", rekao je čovjek s rožnatim naočalama i britanskim izgovorom. "Idem naprijed, k našem prijatelju." "Idem i ja", rekao je postariji muškarac u crvenoj košulji. "Želim znati što se tu zbiva!" najednom je uskliknuo čovjek u sportskom džemperu. Lice mu je bilo smrtno blijedo, osim u dvjema obojenim točkama, i jarkim i crvenim, na obrazima. "Želim znati što se zbiva, i to smjesta." "Što me baš nimalo ne čudi", rekao je Brit, pa krenuo naprijed. Čovjek u crvenoj košulji pošao je za njim. Ona šiparica drogiranog izgleda vukla se neko vrijeme za njima, a onda zastala kod pregrade između glavne kabine i poslovnog odjeljka, kao da baš nije sigurna gdje se to zapravo nalazi. Onaj postariji tipac u izlizanoj sportskoj jakni prišao je prozoru na lijevom boku, sagnuo se i virnuo van. "Što vidite?" upitala je Laurel Stevenson. "Mrak i brda", odgovorio je čovjek u sportskom kaputiću. "Stjenjak?" upitao je Albert. Ovaj je potvrdno kimnuo glavom. "Da, mladiću, vjerujem da je to to." Albert je odlučio sam pogledati. Imao je sedamnaest godina, bio je super-inteligentan, i tako je i njemu na pamet palo glavno nagradno pitanje večerašnjeg kviza: Tko upravlja avionom? 51
  52. 52. A onda je zaključio da to i nije važno... bar ne zasada. Letjeli su glatko, pa onda to očito ipak netko čini, no čak i ako bi se pokazalo da je taj netko zapravo nešto - drugim riječima automatski pilot - tu on i tako ne bi mogao učiniti baš ništa. Kao Albert Kaussner, bio je nadareni violinist - ne baš čudo od djeteta - na putu za studij na The Berklee College of Music. Kao Ace Kaussner bio je (bar u snovima) najbrži Hebrej zapadno od Mississippija, lovac na glave koji bi stvari subotom ostavljao da miruju, koji je pazio da mu cipele uvijek budu kraj kreveta, i kojemu je jedno oko uvijek vrebalo na glavnu šansu a drugo na dobru košer kafeteriju negdje uz prašnjavu stočnu oputinu. Ace je, pretpostavljao je on, bio sredstvo kojim se zaklanjao od voljenih roditelja koji mu nisu dopuštali da igra bejzbol u Maloj ligi, zato što su se bojali da bi mogao oštetiti svoje darovite ruke, i koji su u dubini duše vjerovali da svaki šmrc znači početak upale pluća. On je bio revolveraš s violinom - što je nadasve zanimljiva kombinacija - ali o upravljanju avionima nije znao ni čmrge. A ta je curica rekla nešto što ga je istodobno i zaintrigiralo i usirilo mu krv. Napipala sam mu kosu! bila je rekla. Netko mu je odrezao KOSU! Odvojio se od Dinah i Laurel (čovjek u otrcanom sportskom sakou otišao je na desni bok aviona da pogleda kroz prozor, a čovjek u sportskom džemperu širokoga izreza otišao je naprijed, pridružiti se ostalima, a oči su mu se svađalački suzile) i krenuo desnim prolazom za Dinahinim stopama. Netko mu je odrezao KOSU! bila je rekla, i sad je Albert, ne mnogo redova dalje, ugledao to o čemu je govorila. 52
  53. 53. 2 "Toplo se nadam, gospodine", rekao je Brit, "da pilotska kapa, što sam je zamijetio na jednome od sjedala prve klase, pripada vama." Brian je stajao pred zaključanim vratima, oborene glave, i bijesno razmišljao. Kad mu je Brit progovorio za leđima, on se trgnuo od iznenađenja i zavrtio se na peti. "Nisam vas kanio prepasti", rekao je Brit blago. "Ja sam Nick Hopewell." Ispružio je ruku. Brian ju je protresao. Dok je to činio, izvodeći svoju polovicu drevnog rituala, najednom mu je palo na um da je sve to zacijelo samo san. Stvorio ga je onaj grozni let iz Tokija i vijest da je Anne mrtva. Dio je njegove svijesti znao da to nije tako, baš kao što je dio njegove svijesti znao da vrisak one curice nije imao nikakve veze s praznim odjeljkom prvog razreda, ali se uhvatio za tu misao, baš kao i za onu raniju. Pomagalo je tako misliti, i zašto onda ne? Sve je drugo bilo čisto ludilo - tako čisto da bi mu pozlilo i hvatala ga groznica već i od samog pokušaja da o tome razmišlja. Osim toga, vremena za razmišljanje zapravo i nije bilo, i on je otkrivao da čak i to donosi nekakvo olakšanje. "Brian", rekao je. "Drago mi je što smo se upoznali, iako su okolnosti..." Bespomoćno je slegnuo ramenima. Kakve su zapravo okolnosti? Nije mogao smisliti pridjev koji bi ih mogao adekvatno opisati. 53
  54. 54. "Pomalo bizarne, zar ne?" suglasio se Hopewell. "Pretpostavljam da je o njima ovog časa bolje i ne misliti. Javlja li se posada?" "Ne", odgovorio je Brian i najednom, u nemoćnom bijesu, lupio šakom po vratima. "Polako, samo polako", umirio ga je Hopewell. "Recite mi za tu kapu, gospodine Engle. Ne možete ni zamisliti koliko bi mi zadovoljstvo pružila, i koliko bi me umirila, činjenica da vam se mogu obratiti kao kapetanu Engleu." Brian se i nehotice široko nasmiješio. "Pa ja i jesam kapetan Engle", rekao je, "ali, s obzirom na okolnosti, mislim da biste me mogli zvati i Brian." Nick Hopewell uhvatio je Briana za lijevu ruku i srdačno je cmoknuo. "Rado bih vas umjesto toga zvao Spasiteljem", rekao je. "To bi vas strašno smetalo?" Brian je zabacio glavu i prasnuo u smijeh. Nick mu se pridružio. Stajali su tako pred zaključanim vratima u skoro praznom avionu, divlje se smijući, u trenutku kad su stigli onaj u crvenoj košulji i onaj u sportskom puloveru, pa ih pogledali kao da su obojica poludjela. 3 Albert Kaussner je nekoliko trenutaka držao kosu u desnici, zamišljeno se u nju zagledavši. Bila je crna i presijavala 54
  55. 55. se u svjetlu stropnih svjetiljaka, pravo pravcato krzno skalpa, i nije nikakvo čudo da je u maloj uplašila vraga. Uplašilo bi ono i Alberta, kad ne bi mogao vidjeti. Bacio je vlasulju natrag na sjedalo, pogledao torbicu što je ležala na susjednom sjedalu, pa malo pažljivije promotrio ono što je ležalo uz nju. Bio je to jednostavan zlatni vjenčani prsten. Dohvatio ga je, pregledao i vratio na staro mjesto. Polako je krenuo prema repu aviona. Za manje od minute, Albert će biti toliko šokiran zaprepaštenjem, da će posve zaboraviti na pitanje tko upravlja avionom, ili kako će se kvragu spustiti, ako je taj netko automatski pilot. Putnici leta 29 netragom su nestali, ali su za sobom ostavili basnoslovno - i pokatkad zbunjujuće - blago. Albert je na skoro svakom sjedalu pronašao nakit: uglavnom je to bilo vjenčano prstenje, no bilo je tu i dijamanata, smaragda i rubina. Bilo je i naušnica, većinom onih za pet i pol para, ali su neke od njih Albertovim očima izgledale jako skupo. Njegova je mama imala nekoliko dobrih primjeraka, a u usporedbi s nekima od ovih, njeni su se dragulji doimali kao da ih je kupila na sajmištu. Bilo je tu dugmadi za ovratnike i manžete, ogrlica, identifikacijskih narukvica. I satova, satova, satova. Od Timexa do Rolexa, činilo se da ih je najmanje dvije stotine komada, što su ležali na sjedalima, i na podu između sjedala, i u prolazima između sjedala. Svjetlucali su na svjetlu. I bilo je najmanje šezdeset naočala. U čeličnom okviru, u rožnatom okviru, u zlatnom okviru. Bilo je tu snobovskih naočala, pankerskih naočala, i naočala s umjetnim draguljima uglavljenim u krilca. Bilo je tu i Ray-Bana, Polaroida i Fosted Grantova. 55
  56. 56. Bilo je tu i kopči od remenja, i vojnih spomenica i hrpa sitniša. Nije bilo banknota, ali bi se lako dalo skupiti četiri stotine dolara sve u novčićima od po četvrt dolara, deset centi, pet centi i jednog penija. Bilo je tu i lisnica - ne toliko koliko torbica, no ipak pošten tucet njih, od plastičnih do onih od fine kože. A bilo je i džepnih nožića. I najmanje desetak džepnih računala. A bilo je tu i čudnijih stvari. Podigao je plastični valjak boje puti, i razgledavao ga tako skoro pola minute prije nego što je shvatio da je to zaista umjetni pimpač, nakon čega ga je spustio na brzu brzinu. Bila je tu i mala zlatna žličica na tankom zlatnom lancu. Tu i tamo na sjedalima i po podu ležali su i sjajni metalni komadići, većinom srebrni, no poneki je bio i zlatan. Podigao ih je nekoliko da provjeri zaključke svog začuđenog uma: bile su to zubne krune, no u većini su to bile plombe iz ljudskih zubi. A, u jednom od stražnjih redova, digao je dvije sićušne čelične šipke. Gledao ih je nekoliko trenutaka i tek tada shvatio da je riječ o kirurškim iglama, i da ne spadaju na pod uredno ispražnjenog zračnog lajnera, nego u koljeno ili rame kojeg od putnika. Otkrio je još jednog putnika, mladoga bradonju koji se raširio preko dva sjedala u zadnjem redu, glasno hrčući i bazdeći kao pecara alkohola. Dva sjedala dalje pronašao je spravu koja mu je izgledala kao ugrađeni pacemaker. Albert se uspravio u repu aviona i pogledao naprijed, duž velike, prazne cijevi trupa. 56
  57. 57. "Ma koji se tu kurac zbiva?" upitao je tihim, drhtavim glasom. 4 "Zahtjevam da mi se točno objasni što se tu zbiva!" rekao je glasno čovjek u sportskom puloveru. Ušao je u servisni prostor ispred odjeljka prvoga razreda, držeći se poput kakve korporacijske morske psine što kreće u preuzimanje neprijateljske fuzije. "Ovog časa? Upravo se spremamo provaliti bravu na vratima", rekao je Nick Hopewell, fiksirajući Sportski Pulover bistrim pogledom. "Čini se da je posada abdicirala kad i svi ostali, ali nam se sreća ipak nasmiješila. Ovaj moj novi poznanik slučajno je pilot koji se vraćao s dužnosti i..." "Netko bi se ovdje s dužnosti mogao vratiti i zauvijek", rekao je Sportski Pulover, "i živa mi je želja, možete mi vjerovati, otkriti tko." Progurao se kraj Nicka ne počastivši ga ni pogledom, i unio se Brianu u lice, agresivan poput igrača koji dovodi u pitanje sučev zvižduk. "Radite li vi za American Pride, prijatelju?" "Da", odgovorio je Brian, "ali da to sad ipak malo pustimo, gospodine? Sad je najvažnije da..." "Ja ću vam reći što je važno!" dreknuo je Sportski Pulover. Fina se magla pljuvačke slegla na Brianove obraze, i on je morao svom snagom suzbiti iznenadni i zapanjujuće jak impuls da tog tukca stegne oko vrata, i potom mu zakrene glavu čisto da vidi pri kojem će kutu nešto unutra zapucketati. 57
  58. 58. "Danas ujutro, u devet sati, ja u Prudential Centeru imam dogovoren sastanak s predstavnicima Bankers Internationala! Točno u devet sati! Rezervirao sam sjedalo na ovom vozilu s punim povjerenjem, i ja na taj sastanak ne namjevaram zakasniti! Želim znati troje: tko je odobrio neplanirano slijetanje zrakoplova dok sam ja spavao, gdje je do tog slijetanja došlo, i zašto se uopće slijetalo!" "Jeste li kad gledali Zvjezdane staze?" najednom ga je upitao Nick Hopewell. Lice Sportskog Pulovera, preplavljeno ljutitom krvlju, naglo se zakrenulo. Izraz je na njemu odavao uvjerenje da je Englez bjelodano lud. "O kom to vragu pričate?" "O znamenitosti američkog programa", rekao je Nick. "O znanstvenoj fantastici. Istraživanju čudnih novih svjetova, poput onoga koji očito postoji vama u glavi. I ako smjesta ne začepiš labrnju, ti blesavi idiote, bit će mi veliko zadovoljstvo da na tebi demonstriram glasovitu metodu uspavljivanja s Vulkana, specijalitet gospodina Spocka." "Čujte, pa ne možete vi tako sa mnom razgovarati!" zarežao je Sportski Pulover. "Znate li vi uopće tko sam ja?" "Naravno da znam", odgovorio je Nick. "Vi ste jedan mali napuhani guzičar otečenoga mozga, koji misli da je njegova avionska karta vjerodajnica koja ga proglašava Visokim Veleprdonjom Stvoritelja Svijeta I Šire. A povrh toga ste i napunili gaće. Za što vas ne krivini, ali tek toliko da znate da se zna." 58
  59. 59. Vrat se iznad pulovera tako nalio krvlju, da se Brian počeo pribojavati da će mu eksplodirati glava. Jednom je to vidio na filmu, a nije imao nikakve želje da to vidi i u stvarnome životu. "Vi ne možete sa mnom tako razgovarati! Vi niste čak ni američki državljanin!" Sad se Nick Hopewell pokrenuo tako brzo da je Brian jedva i vidio što se zbilo. U jednom se trenutku čovjek u sportskom puloveru derao, unijevši se Nicku u lice, dok je ovaj ležerno stajao kraj Briana, držeći ruke na bokovima svojih ispeglanih traperica. U drugom je nos Sportskog Pulovera već bio čvrsto uhvaćen između palca i kažiprsta Nickove desnice. Sportski se Pulover pokušao otrgnuti. Nickovi su prsti stisnuli još jače... a onda mu se ruka malo zavrnula, gestom čovjeka koji priteže zavrtljaj ili navija budilicu. Sportski je Pulover vrisnuo. "Mogu vam ga i slomiti", rekao je Nick tiho. "Ništa lakše od toga." Sportski se Pulover pokušao otrgnuti. Ruke su mu jalovo zamlatile po Nickovoj podlaktici. Nick je zavrnuo još malo i Sportski je Pulover ponovno vrisnuo. "Ne znam jeste li me čuli. Mogu vam ga slomiti. Jeste me razumjeli? Ako jeste, dajte mi nekakav znak." Sad mu je i po treći put zavrnuo nos. Sportski Pulover ovaj put nije samo vrisnuo, nego upravo zavrištao. "O, vidi", rekla je iza njih ona cura što se doimala drogirano. "Nosni zahvat." 59
  60. 60. "Nemam ja vremena raspravljati o vašim poslovnim sastancima", rekao je Nick tiho Sportskom Puloveru. "Niti se imam vremena baktati s histerijom koja se maskira kao agresivnost. Mi ovdje imamo vrlo gadnu, vrlo izluđujuću situaciju. Vi, gospodine, očito niste dio rješenja, a ja nemam ni najmanju namjeru dopustiti vam da postanete dio problema. I zato vas kanim vratiti u glavnu kabinu. A ovaj gospodin u crvenoj košulji..." "Don Gaffney", rekao je gospodin u crvenoj košulji. I on se zapanjio koliko i Brian. "Hvala", rekao je Nick. I dalje je držao nos Sportskog Pulovera u tom čudnom škripcu, i Brian je sad vidio kako tanka nit krvi obrubljuje jednu od čovjekovih stisnutih nosnica. Nick ga je privukao bliže i obratio mu se toplim, povjerljivim glasom. "Ovaj tu gospodin, gospodin Gaffney, bit će vam pratilac. A kad jednom dođete u glavnu kabinu, moj dragi guzičavi prijatelju, sjest ćete na sjedalo i čvrsto se oko pasa vezati sigurnosnim pojasom. A poslije, kad se ovaj kapetan tu uvjeri da se nećemo zabiti ni u kakvo brdo, zgradu ili drugi avion, možda budemo mogli malo pomnije razmotriti čitavu situaciju. Zasad, međutim, vaša nam pomoć nije potrebna. Jeste li razumjeli sve što sam vam rekao?" Sportski je Pulover dreknuo bolno i ogorčeno. "Ako ste me shvatili, budite tako dobri pa dignite palčeve." Sportski je Pulover digao jedan palac. Nokat mu je, opazio je Brian, bio uredno manikiran. 60
  61. 61. "Odlično", rekao je Nick. "I još nešto. Kad vam ispustim nos, možda osjetite želju za osvetom. To osjećati, možda i nije loše. Ali dati tom osjećaju maha, to bi mogla biti strahovita pogreška. Dopustite da vas podsjetim da bih ono što sam vam napravio s nosom, lako mogao učiniti i s testisima. Zapravo bih vam ih mogao tako usukati da biste, kad ih pustim, poletjeli kabinom poput dječjeg aviona. Očekujem da ćete otići s gospodinom..." Upitno je pogledao čovjeka u crvenoj košulji. "Gaffney", ponovio je čovjek u crvenoj košulji. "Gaffneyem, tako je. Oprostite. Očekujem da ćete otići s gospodinom Gaffneyem. I nećete se buniti. Niti se podavati osvetničkim planovima. Ukoliko, zapravo, izrečete i jednu jedinu riječ, postat ćete veliki istraživač dosad neistraženih područja bola. Dignite palce ako ste razumjeli i ovo." Sportski Pulover je ovaj put zamahao palcem tako entuzijastično da je na trenutak izgledao kao autostoper sa žestokim proljevom. "Onda dobro!" rekao je Nick i ispustio mu nos. Sportski je Pulover otkoračio i zapiljio se u Nicka Hopewella ljutitim, smetenim očima - izgledao je kao mačka koju su upravo polili kantom hladne vode. Ljutnja sama po sebi ne bi Briana baš nimalo dirnula. Ali je ta smetenost bila ono što je u njemu izazvalo malo samilosti prema Sportskom Puloveru. I sam se osjećao strahovito smeteno. Sportski je Pulover podigao ruku k nosu, kao da provjerava je li još tu. Uske pruge krvi, ne šire od celofanske 61
  62. 62. vrpce za otvaranje cigareta, tekle su mu iz nosnica. Jagodice prstiju, kad ih je odmaknuo, bile su krvave, i on ih je pogledao s nevjericom. Otvorio je usta. "Ja ne bih, gospodine", rekao je Don Gaffney. "Ovaj to misli ozbiljno. Bit će vam pametnije da pođete sa mnom." Uhvatio je Sportski Pulover za mišicu. On se na trenutak opirao njegovom blagom povlačenju. Ponovno je otvorio usta. "Loša ideja", rekla mu je ona djevojka koja je izgledala drogirano. Sportski Pulover je zatvorio usta i pustio Gaffneya da ga povede prema stražnjem dijelu prvog razreda. Pogledao ga je jednom preko ramena, očima razrogačenim i zapanjenim, a onda ponovno prstima pipnuo ispod nosa. Nick je, u međuvremenu, za nj posve izgubio zanimanje. Virio je kroz prozor. "Čini se da smo iznad Stjenjaka", rekao je, "i čini se da smo na dovoljno sigurnoj visini." Na trenutak je pogledao i Brian. Bio je to Stjenjak, doista, i to negdje po sredini širine, rečeno onako odoka. Visinu je procijenio na oko 35.000 stopa. Bilo je to otprilike ono što je rekla Melanie Trevor. Sve je dakle bilo u redu... bar dosad. "Idemo", rekao je. "Pomozi mi da razvalim vrata." Nick mu se pridružio ispred njih. "Briane, da ovim dijelom operacije zapovijedam ja? U tome imam ponešto iskustva." 62
  63. 63. "Komodajte se." Brian se najednom počeo pitati, gdje je to zapravo Nick Hopewell stekao iskustvo u uvrtanju noseva i razvaljivanju vrata. Nešto mu je govorilo da bi to mogla biti duga priča. "Bilo bi korisno znati koliko je jaka brava", rekao je Nick. "Ako udarimo prejako, odletjet ćemo u pilotsku kabinu kao iz katapulta. Ne bih želio naletjeti na nešto što nije stvoreno za naletavanje." "To ne znam", rekao je Brian iskreno. "Ali ne mislim da je baš strašno jaka." "U redu", odgovorio je Nick. "Okreni se prema meni - stavi na vrata desno rame, a ja ću lijevo." Što je Brian i učinio. "Ja ću brojati. Lupit ćemo ih zajedno ramenima na tri. Kad krenemo, savij malo koljena; bravu ćemo lakše razbiti ako je udarimo niže. I nemoj udariti svom snagom. Nego otprilike napola. Ako to nije dovoljno, uvijek možemo pokušati ponovno. Dobro?" "Dobro." Ona cura, koja se sad već doimala nekako razbuđenije i u toku, na ovo je rekla: "A sigurni ste da nisu ostavili ključ ispod otirača ili tako nešto?" Nick ju je pogledao, pomalo iznenađeno, pa vratio pogled na Briana. "Postoji li ikakva šansa da su negdje ostavili ključ?" Brian je odmahnuo glavom. 63
  64. 64. "Bojim se da ne. Riječ je o protuterorističkoj mjeri opreza." "Jasno", rekao je Nick. "Pa naravno." Pogledao je curu i namignuo joj. "Ali to ipak znači da misliš glavom." Djevojka mu se zbunjeno nasmiješila. Nick se okrenuo Brianu. "Spreman?" "Spreman." "Onda idemo. Jedan... dva... tri!" Bacili su se u vrata, savršeno sinkronizirano podvivši koljena trenutak prije nego što će ih lupiti, i vrata su se otvorila apsurdno lako. Između servisnoga dijela i pilotske kabine bio je mali jezičak - najmanje tri palca prenizak a da bi se mogao smatrati stepenicom. Brian je u to udario rubom cipele pa bi, da ga Nick nije uhvatio za rame, postrance pao u pilotsku kabinu. Taj je čovjek bio brz kao mačka. "Vrlo dobro", rekao je on, više za sebe negoli Brianu. "Daj da vidimo sa čime tu imamo posla, može?" 5 U pilotskoj kabini nije bilo nikoga. Od pogleda u nju Brian se sav naježurio po rukama i vratu. Znao je da je sve bajno i sjajno, i da bi 767 mogao na autopilotu proletjeti još tisuće milja, samo na temelju informacija uprogramiranih u njegov sustav inercijske navigacije - Bog mu je svjedok da je tako i sam proletio lijep broj milja - no pogled na dva prazna sjedala 64
  65. 65. bilo je nešto sasvim drugo. Eto, od toga se sledio. U čitavoj svojoj karijeri još nikad nije vidio prazan kokpit aviona u letu. A sad ga je gledao. Pilotske su se komande micale same od sebe, praveći infinitezimalne korekcije nužne da bi zrakoplov ostao na svom zacrtanom kursu prema Bostonu. Svjetla su bila zelena. Dva mala krila na visinometru bila su postojano iznad umjetnog horizonta. Kroz dva mala, prema naprijed nakošena prozorčića, na kasnom noćnom nebu žmirkale su milijarde zvijezda. "A-uh", rekla je šiparica tiho. "Aaaa-u-iiiii", rekao je Nick istodobno. "A vidi ovo, stari moj." Nick je pokazivao na napol ispijenu šalicu kave na pomoćnom pultu kraj lijevog oslonca za ruke pilotskog naslonjača. Kraj kave je bio danski kolačić od kojeg su već bila odgrizena dva zalogaja. To je u hipu vratilo Briana u njegov san, i on se divlje stresao. "Štogod da se dogodilo, dogodilo se brzo", rekao je Brian. "A vidi ovo. I ovo." Pokazao je najprije na pilotov naslonjač, a potom na pod kraj kopilotova. Dva su se ručna sata svjetlucala u svjetlu komandne ploče, jedan je bio visokotlačni Rolex, drugi digitalni Pulsar. "Ako vam treba sat, samo se poslužite", rekao je glas iza njih. "Straga toga ima na tone." Brian je pogledao preko ramena i ugledao Alberta Kaussnera, koji se doimao vrlo skockano i vrlo mlado, onako s crnom židovskom kapicom i 65
  66. 66. Hard Rock Cafe majici. Kraj njega je bio onaj postariji tip u trošnom sportskom kaputiću. "Zaista?" upitao je Nick. Čini se da je sad prvi put izgubio vlast nad sobom. "Satovi, nakit, naočale", odgovorio je Albert. "I torbice... Ali je najčudnije... da tu ima i stvari koje su ziher ispale i iz samih ljudi. Kirurške igle i pacemakeri, takve stvari." Nick je pogledao Briana Englea. Englez je vidljivo problijedio. "Ja sam dosad polazio od otprilike iste pretpostavke od koje je krenuo i naš naprasiti i blagoglagoljivi prijatelj", rekao je. "A ta je da je, dok sam spavao, avion negdje i zbog nečega sletio. I da se većina putnika - i posada - zbog nečeg iskrcala." "Da je počelo spuštanje, ja bih se probudio istoga časa", odgovorio je Brian. "To je navika." Otkrio je da ne može maknuti oči s praznih sjedala, napol ispijene šalice kave, napol pojedenog danskog slatkiša. "U normalnim bih prilikama i ja rekao isto", suglasio se Nick, "pa sam stoga zaključio da mi je netko stavio nešto u piće." Ja ne znam čime se taj momak bavi, pomislio je Brian, ali to sasvim sigurno nije preprodaja polovnih automobila. "U moje piće nitko nije stavio ništa", rekao je Brian, "jer ga nisam ni popio." "A nisam ni ja", dodao je Albert. 66
  67. 67. "No dok smo spavali, nikako nije moglo doći do slijetanja i polijetanja", rekao im je Brian. "Pomoću autopilota se može letjeti, Concorde pomoću njega može čak i sletjeti, no da bi avion poletio, potrebno je ljudsko biće." "Što znači da nismo slijetali", rekao je Nick. "Jok." "I kamo onda, Briane, mi zapravo letimo?" "To ne znam ni ja", odgovorio je on. Prišao je pilotskom naslonjaču i sjeo. 6 Zrakoplov je zaista letio na 36.000 stopa, baš kao što mu je Melanie Trevor i bila rekla, na kursu 090. Za sat ili dva to će se promijeniti, kad avion skrene još malo na sjever. Brian je dohvatio navigatorovu knjigu s kartama, pogledao indikator brzina, i napravio niz brzih proračuna. Potom je stavio slušalice. "Denver, kontrola, ovdje American Pride let 29, prijem?" Prebacio je sklopku... i nije čuo ništa. Baš ništa. Ni šum, ni brbljanje, ni kontrolu leta, ni druge avione. Provjerio je položaj transpondera: 7700, baš kako i treba. Zatim je sklopku vratio na odašiljanje. "Denver, kontrola, molim javite se, ovdje American Pride let 29, ponavljam, American Pride Jumbo, imamo problema, Denver, imamo problema." Ponovno je prebacio sklopku na prijem. I poslušao. 67
  68. 68. A onda je Brian učinio nešto od čega je srce Alberta "Acea" Kaussnera zamlataralo od straha: udario je u komandu ploču dnom dlana, tik ispod radio opreme. Boeing 767 bio je najsuvremeniji, visokotehnološki putnički avion. Na njemu se tako oprema ne dovodi u red. To što je taj pilot upravo učinio obično se radi kad stari Philco radio, što si ga za dolar kupio na Kiwanis Auctionu, kad ga doneseš kući, ne želi propjevati. Brian je još jednom pokušao dobiti kontrolu u Denveru. Ali nije dobio odgovora. Baš nikakva. 7 Sve do tog trenutka Brian je bio užasno smućen i kao supijan. Ali sad je počeo osjećati i strah - i to pravi. Sve do sada za nj naprosto nije bilo vremena. Poželio je da tako bude i dalje... ali nije bilo. Prebacio je radio na rezervni, havarijski kanal i pokušao ponovno. Odgovora nije bilo. Bilo je to isto kao kad bismo na Manhattanu nazvali policijski 911, a glas nam s vrpce odgovorio da su svi otišli na vikend. Kod zvanja u pomoć na havarijskom kanalu, odziv je uvijek bio trenutačan. Sve do sada, pomislio je Brian. Prebacio se na UNICOM, preko kojeg su privatni piloti na malim zračnim lukama dobivali sletne upute. Bez odgovora. Poslušao je... i nije čuo baš ništa. Što naprosto nije moglo biti. Privatni piloti laprdaju kao čavke na telefonskim žicama. Momak u Piperu želi čuti kakvo je vrijeme. Tip u Cessni svalio bi se mrtav u sjedalu kad ne bi uspio naći nekoga tko će mu nazvati ženu i javiti joj da joj na večeru dovodi još troje. Frajeri 68
  69. 69. na Learu htjeli bi da cura na recepciji u Arvada Airportu veli njihovim charter-putnicima da će zakasniti petnaest minuta, ali da se junački drže, ipak će stići na vrijeme na bejzbolsku utakmicu u Chicagu. Ali ničeg od toga nije bilo. Sve su čavke, čini se, odletjele, i telefonske su žice bile prazne. Ponovno se prebacio na havarijski kanal FAA-a. "Denver, javi se! Javi se smjesta! Ovdje AP let 29, daj reci nešto, sto mu crnih đavola!" Nick mu je dotakao rame. "Polako, druškane." "Pas ni da zalaje!" rekao je Brian izbezumljeno. "To je nemoguće, no baš se to zbiva! Kriste, pa što to oni rade, vode jebeni nuklearni rat?" "Polako", ponovio je Nick. "Daj se smiri, Briane, i reci mi što si time mislio, da pas neće lajati." "Mislim na kontrolu u Denveru!" uskliknuo je Brian. "Na tog psa! Mislim na FAA havarijski! Toga psa! UNICOM, i na tog psa! Još nikad..." Škljocnuo je još jednom sklopkom. "Na", rekao je, "ovo je srednje-kratkovalni kanal. Trebali bi skakati jedan preko drugoga kao psi na vrućem pločniku, a dobivam samo golo govno." Prebacio je još jednu sklopku, pa podigao pogled na Nicka i Alberta Kaussnera, koji su se zbili uza nj. 69
  70. 70. "Iz Denvera nema ni VOR fara", rekao je. "Što znači?" "Što znači da nemam radija, da nemam denverskog navigacijskog fara, a komande vele da je sve čisto ko picino oko. Što je sranje. Mora biti." Iz svijesti mu je počela izranjati užasna misao, uzdižući se poput nadute lješine na površinu rijeke. "Hej, mali - pogledaj kroz prozor. S lijeve strane. Reci mi što vidiš." Albert Kaussner je pogledao van. Dugo je gledao tako. "Ništa", rekao je. "Baš ništa. Samo kraj Stjenjaka i početak prerije." "Nikakvih svjetala?" "Ne." Brian se digao na noge, koje su mu se učinile nekako slabim i vodenastim. Stajao je tako i dugo gledao dolje. Napokon je Nick Hopewell rekao tihim glasom: "Denver je nestao, zar ne?" Brian je po navigatorovim kartama i avionskim navigacijskim instrumentima znao da bi sad trebali letjeti na manje od pedeset milja južno od Denvera... no pod sobom je vidio samo taman, bezličan krajolik koji je označavao početak Prerija. "Da", odgovorio je. "Denver je nestao." 70
  71. 71. 8 U pilotskoj je kabini zavladao trenutak potpune tišine, a onda se Nick Hopewell okrenuo đačkoj galeriji, koja se momentalno sastojala od Alberta, čovjeka u dronjavom sportskom sakou i one mlade djevojke. Nick je žustro pljesnuo rukama, poput tete u vrtiću. A kad je progovorio, i ton mu je bio takav: "No, dobro, narode! Vratite se na svoja mjesta. Treba nam malo mira." "Ali mi smo bili tihi", usprotivila se djevojka, i to prilično razumno. "Vjerujem da je ovaj gospodin tu pritom mislio ne na tišinu, nego na malo samoće", rekao je čovjek u dronjavoj jakni. Govorio je kulturnim tonom, no njegov se blagi, zabrinuti pogled zalijepio za Briana. "Baš sam na to mislio", suglasio se Nick. "Molim vas?" "Je li dobro?" upitao je tihim glasom čovjek u dronjavoj jakni. "Doima mi se jako zabrinuto." Nick mu je odgovorio istim povjerljivim tonom. "Da", odgovorio je. "Dobro mu je. To je moja briga." "Idemo, djeco", rekao je čovjek u dronjavom sportskom kaputiću. Jednu je ruku prebacio preko ramena djevojci, a drugu Albertu. "Vratimo se na svoje mjesta. Naš pilot ima posla." 71
  72. 72. Što se pak Briana tiče, oni glasove nisu trebali spustiti ni na trenutak. Bio je poput ribe što se hrani u potoku dok nad njom prolazi malo jato ptica. Sve ako zvuk i dopre do nje, ona mu neće pridati nikakvu važnost. Brian je imao pune ruke posla birajući se kroz radio-kanale i prebacujući se s jedne do druge navigacijske točke. Sve uzalud. Nema Denvera, nema Colorado Springsa, nema Omahe. Sve nestalo. Osjećao je kako mu niz obraze, poput suza, teče znoj, osjećao je kako mu se košulja lijepi za leđa. Sigurno smrdim kao svinja, pomislio je, ili... A onda je uslijedio bljesak nadahnuća. Prebacio se na vojni kanal, iako su to pravila izričito zabranjivala. Omaha je praktički vlasništvo Strategic Air Commanda. Oni ne mogu ne biti u eteru. Vjerojatno će mu reći da im se skine i s kurca i s frekvencije, vjerojatno će mu zaprijetiti prijavom FAA-u, no Brian bi sve to prihvatio radosna srca. Vjerojatno bi on bio prvi koji im je javio da je grad Denver otišao na godišnji. "Kontrola Air Forcea, kontrola Air Forcea, ovdje American Pride let 29, i imamo problem, imamo jedan veliki problem, da li me čujete? Prijem." Ali ni ovdje nije zalajao pas. I u tom je trenutku Brian osjetio kako nešto - nešto slično zasunu - počinje popuštati negdje u dubokim dubinama njegove svijesti. Bio je to trenutak u kojem je osjetio kako čitava građevina organizirane misli počinje polako kliziti prema nekakvom mračnom ponoru. 72
  73. 73. 9 U tom ga je trenutku Nick Hopewell stisnuo rukom kao škripcem, visoko uz pleće, već blizu šije. Brian je poskočio u sjedalu i zamalo glasno kriknuo. Okrenuo je glavu i ugledao Nickovo lice niti četiri prsta od vlastitog. A sad će mi uhvatiti nos i početi ga uvrtati, pomislio je Brian. Ali ga Nick nije uhvatio za nos. Govorio je s tihom koncentracijom, a oči su mu netremice gledale u Brianove. "Vidim ti, prijatelju, taj pogled u očima... ali ti nisam ni trebao pogledati u oči da bih shvatio da je to tu. Čujem to u tvom glasu i vidim to u tome kako sjediš. A sad me poslušaj, i čuj me dobro: panika nije dopuštena." Brian se zapiljio u nj, sleden tim modrim pogledom. "Jesi li me shvatio?" Progovorio je s velikim naporom. "Nick, ljude koji su skloni panici baš i ne primaju na posao kojim ja zarađujem svoj kruh." "To znam", rekao je Nick, "ali je ovo jedinstvena situacija. Pa ipak ne smiješ zaboraviti da je na ovom avionu još desetak ljudi, i da je tvoj posao isti kakav je oduvijek i bio: spustiti ih u jednom komadu." "Nemoj me učiti što je meni posao!" obrecnuo se Brian. "Oprosti ako jesam", odgovorio je Nick, "ali sad izgledaš sto posto bolje, i drago mi je što to mogu reći." 73

×