Your SlideShare is downloading. ×
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Thanks for flagging this SlideShare!

Oops! An error has occurred.

×
Saving this for later? Get the SlideShare app to save on your phone or tablet. Read anywhere, anytime – even offline.
Text the download link to your phone
Standard text messaging rates apply

Lacuna mag2Tatjana Debeljacki

481

Published on

Tatjana Debeljacki

Tatjana Debeljacki

Published in: Education
0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total Views
481
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
0
Actions
Shares
0
Downloads
0
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

Report content
Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
No notes for slide

Transcript

  • 1. FINAL
  • 2. 1 LACUNA MAG broj 2
  • 3. 2 LACUNA MAG - broj 2, 2013. www.lacunamag.org Copyright © 2013 Izdavač: Lacuna Mag, Vejle/Kopenhagen Gl. urednik: Fahrudin Dino Avdibegović Redakcija: Elvis Bego, Alma Oprašić, Damir Hatić Lektura: Redakcija Naslovna: Elvis Bego Dtp: Fahrudin Dino Avdibegović Ukoliko nas želite kontaktirati ili poslati vaše radove, posjetite web stranicu www.lacunamag.org, pročitajte uputstva ili kontaktirajte nas na našu e-mail adresu lacunamag@gmail.com. FINAL
  • 4. 3 SADRŽAJ Uvodna riječ 5 Eseji/osvrti Vahida Šeremet: Kontinuitet bosančice 9 Fahrudin Dino Avdibegović: Prometheus 13 Lidija Mehinagić: Prsten 19 Elvis Bego: The Bosnian Madame Bovary 21 Borka Tomljenović: Lost At Noon 24 Jasmin Čaušević: Hot Sofa 27 Poezija Zal Kopp: Veljača - Nebo odsjeda dužinom veljače 32 Benjamin Čuruković: Šešir 36 Vezuv Bašić: Zapadno sunce 37 Tatjana Debeljački: Triler 41 Tatjana Debeljački: Iluzija 41 Lejla Smailagić: Sjećanje na djetinjstvo 43 Maja Stanojević: Tuberkuloza osjećanja 44 Safer Grbić: Zapis o Ibrahimu 46 Enesa Mahmić: Zarobljene 47 Svebor Delić: I opet Sarajevo kasno u noć 48 Biljana Stevanović: Leto kasno 49 Natalija Puljić: Kapetan 49 Ibrahim Osmanbašić: Pjesnikova šutnja 50 Rifat Agov Radončić: Bošnjak 51 Stjepan Zelenika: Barbara 52 Lidija Pavlović-Grgić: Somebody Is Talking About Flight 56 Nevenka Nedić: Voljeti tebe čista je milina 57 Fahrudin Dino Avdibegović: Sinteza 58 >>
  • 5. 4 Priče Denis Dželić: Crveni Volvo 61 Živojin Ivković: Vrisak 64 Edin Sarač: Smrt gospodina Janssena sa dva s 74 Safeta Osmičić: Večeras ga nije bilo 88 Enes Topalović: Aaa, što se Ifeta promijenila 92 Miljan Milanović: Paranormalne aktivnosti Zastave 750 95 Elma Velić: Kroz njegove oči 106 Denisa Bećirbašić: Bez sebe 109 O autorima 112 FINAL
  • 6. 5 Uvodna riječ Prošlo je nešto više od jedne godine otkako je objavljen prvi broj časo- pisa LACUNA MAG. Objavljen je kao rezultat velikog truda nekoliko ljudi, kojima je stalo do literarne riječi i kulture. Iza ovog časopisa ne stoji velika komercijalna mašinerija, koja marketingom i velikim novci- ma može doći do velikog broja potencijalnih kupaca. Nažalost, živimo u vremenu kada je literatura, kao i cjelokupna sfera kulture, u krizi. Svje- sni smo da tokovi razvoja društva i tehnologije idu svojim autonomnim stazama, ali smo isto tako uvjereni da još uvijek ima veliki broj zalju- bljenika u lijepu riječ, kojima je stalo do kulture, većeg znanja i širenja ličnih horizonata. Cicero je svojevremeno smatrao da čovjek kroz znanje (i obrazova- nje) teži da postane “savršeno ljudsko biće”. Ljudi koji su željni znanja i spoznaje novih literarnih vidika imaju taj skriveni (često i neregistro- van) nagon u sebi. A to je upravo ta žeđ za učenjem i napredovanjem. Nadamo se da će LACUNA MAG svojim nastojanjima i uz veliki doprinos svih njenih autora doprinijeti širenju lijepe riječi na jezičkim prostorima zapadnog Balkana. Predstavljamo vam ukupno trideset autora i njihove radove u formi eseja/osvrta, poezije i priča. Ovom prilikom bih se zahvalio svim autorima koji su doprinije- li svojim radovima da LACUNA MAG zaživi, članovima redakcije na nesebičnom zalaganju prilikom stvaranja ovog izdanja i naravno, vama, čitaocima i prijateljima LACUNA MAG-a. Ugodno čitanje! Fahrudin Dino Avdibegović gl. urednik Vejle, 25. mart 2013.
  • 7. 6 FINAL
  • 8. 7 EsejI/osvrtI Vahida Šeremet Fahrudin Dino Avdibegović Lidija Mehinagić Elvis Bego Borka Tomljenović Jasmin Čaušević
  • 9. 8 FINAL
  • 10. 9 Kontinuitet bosančice Vahida Šeremet Naše bosansko–hercegovačko kulturno bogatstvo je sadržano i u našem srednjovjekovnom pismu, u bosančici. U IX vijeku dvojica braće Ćirilo i Metodije iz okoline Soluna su udarili temelje slavenske pismenosti postavljanjem alfabeta koji su na- zvali glagoljicom. Cilj ovog pisma je bio da se širi misionarstvo, odno- sno pokrštavanje slavenskih plemena, koji su tada bili višebožci, tako da je prvi prijevod Biblije bio je na glagoljici. Učenik Ćirilov, Kliment Ohridski tvorac je novog pisma ćirilice, čiji su korijeni uzeti iz grčkog alfabeta, pisma koje je bilo manje kom- plikovano u odnosu na glagoljicu i koje se brzo širilo iz Makedonije ka Srbiji, Bugarskoj, Rusiji, a nešto sporije ka Bosni. Prema naučnim spoznajama ćirilicu u Bosnu su donijeli Makedonci, direktnim ili in- direktnim posredovanjem preko Zete. Na ovom tlu ovo se pismo modifikovalo prema vlastitim glasovnim potrebama u pismo koje nosi naziv bosančica i koji je zadržano do da- nas. U nekom sredinama za ovo pismo se kaže begovica ili begovača, ali u suštini radi se o vrlo malim nijansama u bosanskom pismu. Najpoznatiji dokument na ovom pismu je «Povelja Kulina Bana» iz 1189. godine čiji se original još čuva u muzeju “Hermitage” (Ermitaž) u St. Petersburgu (Lenjingrad). U tom periodu to je bilo važeće pismo u Bosni koje se upotrebljavalo u običnom ži- votu, kao diplomatsko pismo, kao crkveno- vjersko pismo, u školstvu. Tragovi su saču- vani na stećcima i na njima su se i najduže zadržali. Do sedamnaestog stoljeća sreću se motivi na nadgrobnim spomenicima Bosa- naca katoličke i pravoslavne vjeroispovije- sti, dok kod muslimanske sve do devetnae- stog stoljeća (u Sarajevu i oko Sarajeva). Na bosančici pisane su crkvene knjige iz perioda bogumilstva. Po- slije, za vrijeme osmanske vlasti bosanski franjevci služili su se bosan- Povelja Kulina Bana
  • 11. 10 čicom, a zadržana je i u kućama potomaka vlastelinskih porodica. Međutim, inkvizicija, koja je imala posebnu moć u Srednjem vijeku i koja je zabranjivala bogumilstvo, imala je za posljedicu da je vrlo mali broj knjiga pisan bosančicom sačuvan iz tog perioda. Heretička »Tajna knjiga» čiji se prevod sa latinskog nalazi u Bečkoj Nacionalnoj biblioteci je nepobitan dokument o inkviziciji i zabrani bogumilstva, a time i bosančice kao pisma. U toku su iskopavanja na Univerzitetu u Visokom za vrijeme Kulina Bana. Ima vjerovanja da je to bio drugi univerzitet u Evropi poslije Španije. Postoje i pisani tragovi da su ovaj univerzitet posjećivali i sticali znanja paganske sekte iz Francuske. Kad bude završeno ovo istraživanje, sigurno ćemo imati više informacija o školstvu, kulturi, a time i pismenosti. Studenti arhe- ologije iz Njemačke rade na iskopinama univerziteta. Na kamenoj ploči iz XII stoljeća i koja je pisana bosančicom, tj.“sudačkoj ploči“, a koja je nađena u okolini Zenice, Fikret Ibrahim- pašić, veliki poznavalac prošlosti Bosne i Hercegovine, je pročitao nat- pis gdje se spominje sudstvo. To je nepobitan dokument da je država Bosna bila tako savremeno uređena da je poznavala i ovaj oblik vlasti. Grad Zenica ovu ploču smatra datumom postojanja grada. Dolaskom Austrougarske monar- hije u BiH dolazi do velikog preokreta u načinu života, pa tako i u školstvu. U svojoj kući posjedujem knjigu «Izvje- štaj o radu Preparandije» iz 1892. go- dine u kojoj je sadržan nastavni plan i program obrazovanja. U školskoj knji- zi «Gramatika bosanskoga jezika« iz 1890. godine,* a koju je napisao profe- sor iz Sarajeva, Frane Vuletić, na stra- nicama 6 i 7 dat je uporedni pregled bosančice kroz vjekove na kamenim spomenicima uporedo sa latinskim, grčkim, ćirilično-crkvenim i ćirilično- građanskim pismom, a zatim bosan- čica data u rukopisu sa više varijanti, pisana na kamenoj ploči iz XVIII sto- Gramatika bosanskoga jezika, Sarajevo 1890. FINAL
  • 12. 11 ljeća, na olovnoj ploči, kao manastirsko pismo i kao begovsko pismo u Krajini i Hercegovini.* Upravo po ovoj knjizi budući učitelji, prema «Izvještaju» dva sata sedmično su vježbali da pišu na staroslovjenskom pismu i na bosančici. U ovoj Gramatici koja sadrži pisma latinično, ćirilično, staroslo- vjensko i bosančicu nema arebice, pisma koje je bilo jako rašireno u muslimanskoj sredini i na kojem je napisana alhamijado književnost. Na moju sugestiju kod reprinta gosp. Ešić prihvatio je prijedlog da se na kraju „Gramatike“ ubaci i arebica. Da je bosančica doživjela i nadživjela stoljeća navodim tri izvora. U rukopisu Čokić Fadila, mog dajđe (1911.-1994. godine iz Tuzle) do kojeg sam slučajno došla ove godine, o njegovim razmišljanjima o škol- stvu stoji: «Napomenut ću još da je među muslimanima bilo, istina vrlo rijetko, uglavnom samo u starim begovskim porodicama, potomcima naše srednjovjekovne vlastele, još i poznavanja i služenja bosančicom. Jednom mom školskom drugu, Šemsudinu Gavran Kapetanoviću pi- sala je i njegova nena iz Počitelja bosančicom, pa sam i ja ta pisma či- tao, jer smo u Gimnaziji u Sarajevu učili i ta naša stara pisma i naš stari jezik da bi mogli čitati natpise na starim spomenicima. [To je period 20-tih godina prošlog stoljeća]. Ovo pismo su obavezno poznavala sva čeljad, i muška i ženska u tim starim begovskim porodicama, i služili su se njime samo u svojim zatvorenim međusobnim odnosima.» Nedavno sam slučajno stupila u vezu sa gospođom Borkom Tomlje- nović iz Michigena, kćerkom cijenjenog tuzlanskog prvog hirurga Dr. Jovanovića, a moje majke drugaricom iz osnovne škole i velikim za- ljubljenikom suživota u BiH. Poklonila mi je svoju priču o »Begovskoj porodici Tuzlić», i prosto nestvarno, u jednom fragmentu naslućuje da se i u ovoj porodici sačuvala bosančica u jednom starom dokumentu – knjizi, koji se čuvao kroz vjekove (nije imala nikakve informacije da me ova oblast interesuje). Naš najveći pjesnik, Mehmedalija Mak Dizdar, nadahnuo se ljepo- tom sa izvorišta Bosne i u svom »Kamenom pjevaču» uvezao kontinu- itet Bosne i bosančice, jer je i mnoge stihove, koji su izvezeni bosan- čicom na platnu ovjekovječio i koji se nalaze u „Bošnjačkom institutu“ u Sarajevu. A ja Vam nudim na dar bosančicu, da možete naučiti da napišete samo svoje ime i prezime, i da budete ponosni na to, jer u
  • 13. 12 svijetu vrlo rijetko neko ima tu mogućnost i privilegiju. Na ovaj način moći će te da cijenite i čuvate ljepotu bosansku i nastavite njeno hilja- dugodišnje postojanje. * Od ukupno 5 originala, pronašla sam četiri u BiH, posljednji u svojoj kući! Naknadno sam doznala da postoji gradačačka verzija bosančice (ili Grada- ščevića) i naslućujem tuzlanska ili Tuzlića. FINAL
  • 14. 13 Prometheus Fahrudin Dino Avdibegović Od početka svoga postojanja Prometheusu nije bilo lako. Ovdje mi- slim na film režisera Ridleya Scotta, a ne na Prometeja, titana iz grčke mitologije, mada Zeus zna da ni njemu bogovi nisu bili naklonjeni. Ridleyev zadnji opus je napadan skoro sa svih strana, od mno- gih filmskih kritičara, preko razočaranih pristalica Alien franšize do potencijalnih novih fanova. A sve to uglavnom zbog pretjeranih očekivanja od strane svih grupa, prvenstveno u pogrešnoj percepciji da se, zapravo, radi o nastavku Alien kvadrologije. Prometheus nije zamišljen kao prequel ili dodatak Alien filmovima, iako je tematički postavljen u “univerzumu” istih, tj. vremenski gledano radnja se deša- va nekih tridesetak godina prije dešavanja u prvom filmu Alien (Osmi putnik, 1979.), ali treba imati na umu da Prometheus nije ni službeno ni konceptualno zamišljen da bude dio Alien svijeta. On, kako je Ridley Scott spomenuo, dijeli DNK sa Alienom, ali Prometheus se bavi svojom mitologijom i idejama, neovisno od filmova s kojim ga nerijetko vežu. Sinopsis 2089. godine arheolozi Elizabeth Shaw (Noomi Rapace) i Charlie Holloway (Logan Marshall-Green) otkrivaju zvjezdanu kartu na po- dručjima na kojim su postojale antičke kulture (Sumerci, Babilonci, Egipćani, Inke…) i smatraju da je ta karta zapravo poziv ljudskom Prometheus, © 2011 Twentieth Century Fox Film Corporation.
  • 15. 14 rodu od strane njegovih stvoritelja, tzv. Inžinjera. Peter Weyland (Guy Pearce), ostarjeli predsjednik Weyland kor- poracije, finansira gradnju naučnog svemirskog broda Prometheus čiji cilj je doći do destinacije koja se nalazi na zvjezdanoj karti, a to je mjesec LV-223. Po dolasku i buđenju iz dubokog, stazijskog sna, u 2093., šef ekspedicije Meredith Vickers (Charlize Theron) obavješta- va cjelokupnu posadu o misiji, tj. pronalasku Inžinjera. Prometheus se spušta blizu ogromne građevine, koju naučnici potom istražuju uz pomoć androida Davida (Michael Fassbender). Od sada će biti govora o dijelovima filma koji će u manjoj ili većoj mjeri otkrivati određene detalje Prometheusa, pa upozoravam čitatelje koji nisu gledali film, a to žele bez spoilera, da ne čitaju dalje. Također, napomenut ću da kada govorim o aliensima, da mislim na bića reptil- skog izgleda, dok su Inžinjeri bića koja liče na ljude, samo su izrazito bijelog, albino izgleda, dosta su viši i jače građe. Prometheus nosi nekoliko zanimljivih tema, koje možda dobar dio publike lako može previdjeti. Osvnut ću se na sljedeće tačke u na- rednim linijama, a koje smatram vrlo važnim pri razumijevanju ovog djela: i. Ultimativni cilj ii. Pitanje plodnosti iii. Razočarenje Prometheus, © 2011 Twentieth Century Fox Film Corporation. FINAL
  • 16. 15 i. Ultimativni cilj Vjerovatno jedno od glavnih pitanja, ako ne i najvažnije, na koje čovječanstvo još uvijek nema odgovora je – ko nas je stvorio? Dok na jednoj strani imamo dogmu religija koja ljudskom rodu “daje” Boga kao jednog i jedinog Stvoritelja. Na drugoj strani nauka nudi Darwi- novu teoriju o prirodnoj selekciji, tj. objašnjenje da nas niko nije stvo- rio osim vremena, odnosno da su sva bića, pa tako i homo sapiens, vremenom evoluirala od istog izvora života kroz genetske mutacije. I nije li upravo ta želja da se upozna Kreator jedna od najvažnijih pitanja koja čovjek može postaviti, bilo hipotetički ili realno gledano, i bez obzira kakav životni, spiritualni ili vjerski svjetonazor posjedo- vali? Prometheus se ovdje, zapravo, sa svojom premisom postavlja negdje između ova dva gore navedena postulata tako što nudi treće rješenje, tj. da nas nije nikakvo svemoguće božanstvo stvorilo niti smo nastali slučajnim miješanjem milijardi DNK materijala kroz milione godine, nego da smo prije više hiljada godina stvoreni genetskim modifikova- njem od strane napredne vanzemaljske čovjekolike rase. Ideja da su ljudi nastali vanzemaljskom genetskom manipula- cijom nije nova. Nju je promoviralo veliki broj pisaca, (pseudo?)na- učnika, arheologa i historičara, kao npr. Michael Tsarion (Atlantis, Alien Visitation, and Genetic Manipulation, 2002.), Graham Hancock (Fingerprints of the Gods, 1995.) i Erich von Dänicken (Chariots of the Gods, 1968.). Interesantno je da je naučnica Elizabeth Shaw vjernik, s obzirom da oko vrata nosi krst koji ima od preminulog oca. Ili je vjernik iz sen- timentalnih razloga (je li to moguće?) ili je izabrala da bude vjernik dok joj se drugačije ne ukaže. Ona u jednom trenutku upravo i kaže da “bira da vjeruje”. S obzirom da je razumna osoba, ona na kraju, iako se uvjerila u postojanje Inžinjerâ, koji su, naizgled, stvorili ljudski rod, postavlja pitanje: “A ko je stvorio Inžinjere?”. Znači, i dalje vjeruje u postojanje božanstvenog bića koji je stvorio i Inžinjere i sve drugo prije njih. To je vjerovatno i najjači razlog zašto ona na kraju filma nastavlja potragu za Inžinjerima i odlazi u pravcu njihove planete, a ne Zemlje.
  • 17. 16 ii. Pitanje plodnosti Jedna od glavnih crta koju ovaj film dijeli sa filmovima iz Alien kvadrologije je pitanje seksualnosti i fertilnosti. Za razliku od ljud- ske rase, koji su u Alien filmovima često prikazani kao androgini i neplodni, imamo krvoločna vanzemaljska bića, koja se na iznimno superioran način reproduciraju. Znači, imamo u isto vrijeme biće koje ispoljava svoju “ženstvenost”, produktivnost i materinstvo tako što je u mogućnosti da za kratko vrijeme izliježe ogroman broj svojih jaja, koja se vrlo brzo pretvore u podmladak koji njihova majka brižno pazi, ali isto tako to biće je u stanju penetrirati ljudska bića oba spola (što simbolizira neku vrstu silovanja) i impregnirati ih, što kasnije rezultira u “porođaj” malih alienâ. Možemo zaključiti da se radi o biću koje je na svaki način superiorno u odnosu na ljudski rod, koji je, očigledno, kroz tehnološki i društveni razvoj stavio spomenute osobine u drugi plan. U Prometheusu imamo Elizabeth Shaw koja je infertilna, ali koja ipak zatrudnjuje nakon spolnog odnosa sa kolegom Hollowayom, ko- jem je android David prethodno stavio komad vanzemaljske organske materije, pronađenu u svemirskom brodu Inžinjerâ. Naravno, u njoj se nalazi fetus aliena, a ne ljudske bebe, koje ona, opravdano, želi izbaciti iz sebe. Postavlja se pitanje zašto je David stavio pomenutu materiju u Charliejevu čašu i tako ga inficirao? Da li je to uradio iz svoje androidne naivne želje za spoznajom onog što ne razumije (npr. reproduciranje vanzemaljaca ili reakcija homo sapiensa na vanzemalj- sku organsku materiju) ili mu je naređeno od njegovog vlasnika Petera Waylanda u naučne ili ezoterijske svrhe? iii. Razočarenje Vjerovatno se mnogi gledatelj pitao nakon gledanja filma zašto nas Inžinjeri žele uništiti i kakav je rezon stvoriti nas, a onda nas željeti u potpunosti uništiti. Predlažem da je ovdje ključna riječ razočarenje. Zamislite scenario u kojem naši stvoritelji nas stvaraju u laboratoriji, a onda puštaju na otvoreno. Međutim, nešto se dešava što stvoritelji nisu očekivali. Da li se radi o ljudskom izgledu ili ponašanju ostaje nejasno do daljnjeg. Očigledno, Inžinjeri uviđaju da su napravili greš- FINAL
  • 18. 17 ku i da nisu zadovoljni s bićima koje su stvorili, pa u jednoj od svojih baza stvaraju genetsko-biološko oružje čija namjena treba biti unište- nje ljudskog roda. Međutim, u toj bazi događa se nesreća (možda je jedan od Inžinjera napravio sabotažu u bazi zbog moralnih dužnosti prema “nevinim” bićima homo sapiens?), a novostvorena bića ubijaju sve osim jednog Inžinjera u bazi na mjesecu LV-223. I na kraju, kada ljudi probude preostalog Inžinjera iz dubokog sna, on, u šoku kada se sretne licem u lice sa svojom kreacijom, on postaje užasnut, ljut što nije sa svojom sabraćom uspio stvoriti savršeno biće. I nakon kraćeg predaha, on nastavlja sa svojom antičkom misijom, a to je odlazak do planete Zemlje i korištenje biološkog oružja protiv ljudi. Ovo je odlična analogija da Bog (možda) ne voli niti želi dobro svojoj djeci, jer njegova djeca nisu dobra, nisu savršena i čine, za njega, loše stvari. Potpora ovome su nedaće, smrt i patnja na Zemlji otkako postoji ova naša mala planeta. Film je prepun simbolike, posebno kada je riječ o nastanku tj. Stvaranju. Na jednoj strani imamo Inžinjere kao stvoritelje ljudi, a na drugoj ljude koji su stvorili “poluživa” bića poput androida Davida, koji možda nema dušu, ali ima sposobnost rasuđivanja i donošenja odluka. U jednoj sceni David pita prikladno: “Don’t all children end up wanting to kill their parents?” Da li se ovdje naslućuje jedan od razloga vanzemaljaca da unište ljudsku rasu, jer ako David, barem hipotetički, postavlja pitanje uni- štenja svojih “roditelja”, šta su ljudi u stanju uraditi svome Stvoritelju? Prometej Nego da se na trenutak osvrnemo na ime filma. Svemirski brod nosi naziv Prometheus, dano po istom onom Prometeju, grčkom tita- nu, koji se sažalio nad ljudskim rodom, jer je smatrao da je superiorniji od ostalih životinja i podario mu vatru. Kada je to saznao, Zeus je bio bijesan, pa je odlučio kazniti i Prometeja i čovječanstvo. Prometeja je Zeus okovao u neprobojne okove na planini Kavkazu i poslao orla Etona da mu svaki dan kljuca jetru (koja bi do sljedećeg dana zacije- lila). Isto tako, ljudska ekspedicija želi baciti tračak svjetla na ono o čemu ljudski rod sanja otkako je svjestan sebe – ko nas je stvorio? Me- đutim, traženje istine (ili možda zabranjene tajne?) može dovesti do uništenja (kazne), što analogija sa Prometejom vrlo slikovito pokazuje.
  • 19. 18 Zaključak I šta reći o filmu koji bio, iz raznih razloga, dugo očekivan? Vi- zuelni detalji su očaravajući i nemoguće je ne pomisliti na scene iz legendarnog Kubrickovog 2001: A Space Odissey (1968.) dok gledamo kadrove eksterijera svemirskog broda Prometheusa. Nažalost, iako filmu ne fali dinamike, po meni, nedostaje malo više dramaturgije i dubljeg opisa glavnih protagonista. Ipak, treba istaći da je njemačko- irski glumac Michael Fassbender vrlo vjerodostojno odglumio Davida i da je sigurno bila namjera da on podsjeća na Petera O’Toola, kako po izgledu tako i po hladnom izražaju. Na početku filma imamo čak i scenu iz filma Lawrence of Arabia (1962.) u kojem glumi O’Toole, a kojeg android David oponaša u Prometheusu. Fassbender je već u ne- koliko navrata pokazao da je sjajan glumac, a u ulozi Davida je zaista fenomenalno hladnokrvan. Također je i švedska glumica Noomi Ra- pace vrlo dobra i uvjerljiva u ulozi naučnice Elizabeth, kao i Charlize Theron kao hladna predstavnica korporativnog svijeta, iako je donekle prikazana jednodimenzionalno. Najveću kritiku imam po pitanju lič- nosti Petera Waylanda. Iako bi trebao imati ključnu ulogu, o njemu znamo gotovo ništa, jer se i ne pojavljuje vrlo često u filmu. S obzirom da je očigledno da on vuče glavne konce kada je riječ o potezima ljud- ske ekspedicije, uloga Waylanda je trebala biti dosta bolje prikazana i iznijansirana. Prometheus je film koji je Scott uradio sasvim solidno, kako kon- ceptualno i tematski, tako i scenski i glumački. Tačno je da postoji nekoliko “rupa” u manuskriptu, ali ko kaže da je bio cilj otkriti ih sve u ovom filmu? Uostalom, film ima svoj kvalitet, osim u odličnom estetskom izrazu, i u činjenici da dira u pitanja od esencijalnog značaja za ljudsko shvatanje samog sebe i života uopšte. Iako ovaj film vjerovatno neće ući u najuži izbor za zvanični kanon filma naučne fantastike, on se svakako može ubrajati u onu skupinu solidnih filmova ovog izrazito teško izvodljivog žanra, koji se mogu izbrojati na prstima par (ljudskih) šaka. FINAL
  • 20. 19 Prsten Lidija Mehinagić Bila sam učenik na praksi u Bolnici na odjeljenju za apopleksiju. Tu leže ljudi koji dožive srčani ili moždani udar ili imaju galopirajući karcinom. Odjeljenje gdje se dovode ljudi koje je bolest akutno pogo- dila i gdje je smrtnost bila jako velika. Dolazili su ljudi svih životnih dobi. Bilo je i pacijenata od tridesetak godina, ali i onih mnogo sta- rijih. Na ovom odjeljenju sam trebala ostati četiri mjeseca, gdje bih naučila u praksi mnoge od tih stvari, koje sam učila u školi za Socijal- no-zdravstvene asistente. Imala sam “svoje sobe” gdje sam njegovala pacijente koji su ovdje ležali. Između ostalog sam morala i probati u praksi i palijativnu njegu (umirući pacijenti) i spremanje pokojnika. Ovoga se nisam nešto posebno plašila, jer sam oduvijek imala mi- šljenje da umiranjem ne umire ono što se zove duša. Bila sam prilično nervozna da li ću to uraditi onako dostojno, kako sam osjećala da se mora uraditi. Prvi put sam samo gledala i pomalo asistirala, a već drugi put sam to morala sama probati zajedno sa jednom učenicom, koja je učila gledajući. To je ovaj put bila jedna mlada medicinska se- stra, koja je takođe bila na zadnjem semestru svoje škole i koja to prije nikada nije probala. Pokojnika sam upoznala na desetak dana prije njegove smrti. Bio je prilično star i poduže vremena srčani bolesnik. Bio je tih i nije htio dosađivati osoblju zivkanjem na bolničko zvono pored kreveta. Bio je nekako tih u svojim mislima i boli. Porodica mu je bila divna i požr- tvovana. Supruga koja je svakodnevno dolazila i držala ga za ruku i djeca i unuci koji su takođe na smjene dolazili i olakšavali mu svojim prisustvom posljednje dane života. Mada sam ga njegovala samo desetak dana, približila sam se ovom divnom čovjeku. Često sam razmišljala kakav je život imao i kakav mu je bio životni put. Osjećala sam po svemu da je bio dobar čovjek, gospodin sa porodicom na koju je morao biti ponosan. Došao je i taj zadnji za njega dan. Izdahnuo je tokom noći. Kada sam ujutro došla na posao, čula sam o tome i bilo mi je žao, mada sam znala da mu je time došlo jedno olakšanje od teške bolesti. Odmah sam dobila zadatak da ja taj dan probam da spremim pokojnika kojeg
  • 21. 20 sam njegovala zadnjih danima njegovog života. Pitali su me da li se osjećam spremnom. Nisam oklijevala. “Jesam i hoću”, rekla sam. “Lidija, njegova supruga, bi htjela da zadrži njegovu vjenčanu bur- mu. Hoćeš li se sjetiti da mu je izvadiš sa prsta?”, pitala me starija medicinska sestra. “Hoću”, rekla sam shvatajući želju njegove supruge da zadrži nešto što je bio znak jednog dugog i uspjepnog braka. “Hoću”, ponovila sam. Nisam radila sve rutinski kao što sam vidjela da je moja kolegica to činila, koja je bila dugogodišnja medicinska sestra. Vidjelo se to po njenim rutiniranim ali mirnim pokretima. Ja sam to sa puno dostojanstva radila i čitavo vrijeme imala sam neku predodžbu da je Poulova duša tu negdje u sobi. U toj svojoj do- stojanstvenoj tišini zaboravila sam da izvadim prsten sa njegove ruke koja je ležala skršteno na grudima kao u nekoj zadnjoj molitvi. Toga sam se na kraju sjetila i rekla: “G-dine Poul, oprostite mi, ali Vam moram izvaditi vjenčanu burmu sa Vašeg prsta. Vaša je supruga htjela da je ima pored sebe da se sjeća na Vas i Vaših divnih uspomena iz dugogodišnjeg braka. Nadam se da razumijete njenu želju.” Izvadila sam prsten i položila ga na jednu maramicu koju mi je supruga dala i gdje su bila izvezena početna slova njihovih imena. I u dobru i u zlu. Dok živimo… Pomislila sam na obećanje koje su jedno drugom dali prije mnogo godina. Kada smo ja i mlada sestra izašle iz prostorije, vidjela sam suze u njenim očima. Gledala me je sa nekim cuđenjem i divljenjem. “Draga Lidija, nisam nikad nešto dostojanstvenije vidjela nego kada si pričala sa mrtvim čovjekom. Samo da znaš da sam nešto veliko naučila od tebe danas. Da se moramo dostojanstveno ponašati prema svakome i u životu i u smrti. Hvala ti na tome.”   FINAL
  • 22. 21 The Bosnian Madame Bovary Elvis Bego Jan Morris wrote somewhere that when she (she might have been he back then, and James) visited Mostar she felt the pull of the east, of Islam. There was seduction in all that shaded indolence, the cold green waters, coffees that last hours, the muezzin’s mystical yowl that summons up the desert sands from a thousand miles away. Part of the allure of Bosnia for westerners, I think, has been the surprising near- ness of the East. To put it more bluntly, and problematically: in Bosnia the East is tamed, less scarily dogmatic. You wander the stony streets, look at one of the divers plunge from the Old Bridge, take a picture striped with minarets and fringed with snowcapped mountains, buy something quite foreign-looking from the little shops and an hour later you’re among Venetian cathedrals of the Dalmatian coast. These shops of Mostar have their own famous sevdalinka (tradi- tional Bosnian song), called Mostarski ducani (The Bazaars of Mostar). Some call sevdah the Balkan Blues. Or compare it to fado. I get this, and agree, but sevdah is also often good-humoured, unsentimental, and describes personal dramas from the outside too. This is one such song. It begins: They are beautiful, the bazaars of Mostar But more beautiful than they are the bazaar workers And most beautiful of all, the bazaar worker Mustafa. The move from the civic to the personal, from shop to worker, is swift; sevdah is usually about intimate human stories. Mustafa is roughly sketched into the picture. What does the composition need now? A woman, perhaps. Enter Fata, a married lady. At least this is my interpretation of her status. The only description of her is in the possessive form: she is Suljaga’s. Suljaga is understood by many as her father. But what if he is the husband? He’s an eminent local, as we can tell from his name (aga was an Ottoman title). She is strolling into town, “wandering all by herself”, looking for Mustafa. For some reason that I cannot account
  • 23. 22 for, I always picture this happening under a heavy cloud. Cool, un- peopled cobblestones, a barren breeze, but no rain as yet. As it happens, she finds him in the seventh shop, and asks for gold. The six others were perhaps not goldless, but they were certainly Mustafaless. She asks him for a whole oka of gold. An oka is a weight unit somewhere between a pound and a kilogram. Mujo (a diminu- tive of Mustafa), all sheepish apologies, tells her that he cannot, the scale had been messed up by some of his friends who’d been carrying it somewhere. Now, the interesting thing, for me, is why did she have to go to Mustafa? Just because he is the most handsome of them all? That’s a good enough reason, sure. But couldn’t there be more behind the story? Is there a history between them? I don’t necessarily mean of the salacious, sexual kind. Does she have debts and creditors to satisfy? Has she asked this of him before? This is why she makes me think of Madame Bovary with that hint of desperation and financial unease. I’m sure she has a dagger in her purse, and a black tinge by her eye, like one of Delacroix’s Arabian odalisques. An oka is a lot of gold; that’s a sack of saffron. Will Suljaga become a cuckold like Charles Bovary? Or is he al- ready? Mujo tells Fata that she should go in the back of the shop and “take as much gold as you like”. And then the denouement, or denudement. The last verse goes: Ah, she erred, Suljaga’s Fata, Ah, she erred, poor soul, In went Fata, alone, But Mujo went in after her, and bolted the door. In went Fata, alone, But Mujo went in after her, and bolted the door. That’s it, the antic poet knows no more, or at least says no more. Behind the bolted door remains darkling speculation. I’ve often asked myself and others what to make of this ending. In other words: was Fata raped? At first the lyric seems to imply that what must ensue FINAL
  • 24. 23 in that dark back room is unwanted by her: she “errs”, and is pitied (or is that the voice of the community, united in judgment?). How- ever, the ambivalence of the ending is obvious to me. The last lines are delivered with a genial wink too. Also, Mujo, the handsomest of bazaar boys, surely needs no coercion for his lays. I think his rakish charm was what she’d wanted all along. Her freewheeling, indepen- dent character is implied throughout the song, which is important in the context of the song first appearing in a predominantly Muslim community: bear in mind it was written more than a hundred years ago. Maybe, like Emma B., she’s read too much romance, Arabian Nights perhaps, or even some of the realist catastrophes of private life that were beginning to get translated in the western Balkans around the turn of the century, but even these won’t scare a girl like her. She won’t throw herself in front of a train, or seek poison from her dubious pharmacist. Maybe Suljaga is as dull as kelp, gout-ridden and violent, and far too old for her. So, if you ask me, I think our madam lifts her skirt among the tinkling silver and gold and the inchoate scale to welcome her Rodol- phe, or her Léon. You know, he might be kinder than those ever were.
  • 25. 24 Lost at Noon Borka Tomljenović Visitors to the Amelia Island Plantation in Florida have a com- plimentary service at their disposal for effortless and comfortable sightseeing. I used their transportation to reach an isolated section of the plantation in order to see some of the water birds that nest in the marshes. I was the only passenger on the bus, and I passively resigned myself to the information provided by the driver. Thus, I learned that the plantation comprises 12.530 hectares of land, that it is serviced by 1,300 persons, and that it is owned by a single man. These facts added nothing to my interest in and enjoyment of this place. After the bus delivered me, I found myself in front of an intensely green wetland stretching into the misty distance. Under an enormous sky and sunk in a profound silence, these Florida marshes looked mys- terious and alien, almost threatening, and yet attractive and fascinat- ing. As I contemplated that unfamiliar landscape, strange thoughts flit- ted through my mind. It occurred to me that I might easily get lost and disappear in those treacherous marshes without any trace. It would be enough to slip, or to be pushed into muddy and stagnant waters, and disappear forever. Nobody would be able to find me. I thought it odd that this scenery should incite such morbid thoughts. But, perhaps it is natural that what is unknown should make you feel uncomfortable, and fill you with fear. I have often felt that nature in America is somehow hostile and threatening. I felt utterly lonely and isolated in that strange environment. A solitary angler, an elderly man, and a couple of workers doing some repair work on a wooden landing only intensified my feel- ing of loneliness. I was hoping to see some water fowls that nest in Florida marshes, but I had no luck. The monotony of the landscape soon became de- pressing and unbearable. As it was nearly noon, I began to wonder how to catch one of those mini buses to take me back to the hotel. None had passed this way since I arrived here. Perhaps few tourists care for such isolated places where there are no restaurants, no bars, no music, and no fun. I first directed my steps towards a wooden house I had noticed ear- lier to see if I could call a bus from there. But, it turned out to be unin- FINAL
  • 26. 25 habited; it looked deserted and derelict, almost ominous. I have always felt a superstitious fear of empty buildings as places full of mystery and fit for some crime. My next attempt was the angler, still motionlessly sitting with his rod in front of him. He was equally disappointing for he claimed never to have heard of Amelia Island Plantation, let alone seen any complimentary buses coming that way. After this disturbing piece of information I had no choice but to go back to the road, and trust that a bus would turn up to rescue me from that isolated place. The road led through an old forest that was here long before the Amelia Plantation developed into a tourist centre. The ancient forest with huge evergreen oaks and other trees unknown to me, overgrown in Spanish moss, had been on the whole spared and well preserved. It still retained some of its former grandeur and mystery at some places like this. The heat of the noon could not be felt in the shade of those mighty trees. I was beginning to despair. The countryside that I was admiring suddenly assumed a threatening look. The midday has some- thing of the mystery and the magic that midnight has. Both mark the highest point in the relentless progress of time. But, while the summer noon mostly is associated with life giving powers, midnight, on the contrary, is associated frequently with dark, malevolent powers, nox- ious and unfriendly to man. The peculiar quiet and silence of that par- ticular point of the day has become oppressive and turned my thoughts to a long forgotten character from my childhood readings. An ugly, old woman, went out of her house only at noon, when everybody else, animal or human, was hiding from the fearful heat of the midday sum- mer noon. It was the dreaded witch of the noon,baba poludnica, which haunted my childhood imagination. As I thought of her, I was almost expecting to see her turning up behind a trunk of a tree. I walked on looking in vain for some sign of life, for somebody to come my way. In this country of enormous distances people depend on their cars to take them from one place to another, they seldom walk. After a while I noticed a human figure coming from the opposite direction. Here comes help, at last, I thought. But, to my disappoint- ment the girl that I met said that she had never seen or heard of com- plimentary buses. When she saw the expression of my face she quickly added that she would ask her sister who appeared to have her home
  • 27. 26 nearby. Presently she returned with her sister, and when I repeated my query her sister was equally sure that she had never seen anything of the kind. I began to despair and to think that there must be something wrong either with those two sisters, or with me. Everything seemed so unreal, dream-like. In spite of their presence, I felt lost. My forebod- ings had come true, I thought. But, in the end all turned out well. The sisters were very friendly and willing to help me. They offered and did return me to the Amelia Island Plantation Reception centre, where I could easily get transporta- tion. I was driven to the hotel in one of those small carts that can be rented for traveling short distances on the island. FINAL
  • 28. 27 HOT SOFA Jasmin Čaušević I don’t know who first came up with it – the idea’s been hugely exploited by so many writers, actors, filmmakers etc. The question is – what difference would it have made if something in our lives had gone in one direction rather than another. Or to rephrase it – who would you be now if something significant in your life had turned out differ- ently? Would anything have significantly changed, and how significant- ly? And who would you be now, and where, if that had happened? Steve Buscemi made a very funny but at the same time depressing film about a guy from a small American town. In an interview he con- fessed that he was basically portraying himself and the life he would have had if he’d not taken the decision to leave the small town where he was born. And Paul Auster admitted in an interview he gave that one of the main characters in his celebrated novel City of Glass (volume 1 of his New York Trilogy) was constructed on the basis of the circumstances of his own life that suddenly changed the moment when his father died and left him the substantial inheritance that gave Auster the op- portunity to became a writer. Without that inheritance Auster’s mag- nificent novels would probably not exist as we know them. Everything that happens involving the character is essentially Auster’s imagined idea of himself and the different road his life could have taken without the money that saved him and allowed his talents to develop. That’s just a couple of examples. I’m not sure why this has come to mind today. The thought came to me, not the other way round. And after all, this is the reason why I’m writing this. I have the experience of surviving a war and living in a city under siege. Unlike Hilary Clinton I know what it’s like to have a real sniper’s bullet whistle past your head. As a 14-year-old teenager, one morning I heard the sound of shell- ing and explosions. That was the start of the war in Bosnia. The Serb army had laid siege to the city, a siege that was to last almost four years.
  • 29. 28 Who was I back then? I was someone with a collection of comic books, about 1000 of them. My best friend and I were comic strip ad- dicts and bold enough to produce our own strips and publish them in magazines. I played basketball with a local team and dreamed about becoming an NBA player. I painted, too. I was doing really well at school. The world lay at my feet. Some of you might remember the Commodore 64, one of the earliest home computers – I had my own. Like most of the kids in Bosnia at that time, or Yugoslavia as it was, I was raised in a pretty secular way. In my family there are Bos- niaks, Croats, Serbs and Bosnians. Coming from a family of such di- verse origins was both a blessing and a curse. I never used to pay any attention to what you might call “medieval issues”. However, medieval issues imposed themselves on me and my life back then. Comics disappeared; basketball disappeared, painting as well. People were forced to concentrate simply on survival and na- tionality and religion became significant issues. The brutality of the war made me aware that reality could be far more terrible than any fiction. Questions I had never thought relevant to me were scream- ing themselves at me now. The whole world had suddenly shifted and transformed itself into something else. I understood then how such a thing was possible. The world as we know it is a fragile thing and the possibility is always present of everything we take for granted simply turning into dust. And through no wish of our own. I was talking with a friend the other day and we were reminiscing about those times and a couple of our friends who had been full of tal- ent when they were teenagers. One of them spoke English fluently and even wrote rap songs, with stunning rhymes and rhythm. The other had similar ability. And there were plenty of other ways they demon- strated their superiority as kids. And yet one ended up killing a man in an accident and the other became a junkie. The question we were pondering was this: Was it the war that changed these two individuals so fatally and unfortunately, so that they turned out in a way noone could ever have imagined? Or might it have had something to do with their psychological make-up? That’s more probable – being caught up in the midst of war can pry out your every weakness, or on the other hand, it can bring out the FINAL
  • 30. 29 best in you. Either way, it can never offer you the slightest insight into who you were meant to be. You are not allowed even to dare try and scoop up the little pieces of mosaic that once made up your soul and have suddenly become fragments of an irreparable broken glass. Even if you somehow discover a piece of that glass, the face you see reflected in it will never be the same, or complete. The only thing left will be the blurred image that was swallowed up forever by the 20th Century. During the first year after the war, my friend and I used to go down to the Croatian coast to spend a few days there. Two hours’ drive and we were at the seaside. I met a beautiful girl, and we stayed together for about two years. There was a guy I became friends with as well, a guy who owned a vacation house in that beautiful Croatian city on the coast. He lived in Germany but every summer he would come back to the same gorgeous place to enjoy the sea and have fun in his lovely vacation home, he and his girlfriend. I remember so many pleas- ant evenings spent there, me and my girlfriend, he and his girlfriend. The house was huge and my friend was kind enough to let me and my girlfriend have a room there, whenever we wanted, in fact he always wanted us to stay there, every time. My girlfriend lived almost around the corner but she stayed and spent many unforgettable nights with me in that house. For me it was like paradise, because for four years I had no opportunity to visit the coast and enjoy the sea and the smell of the pines and the palm trees. I spent four years living the life of the one of the characters in Auster’s novel In the Country of Last Things. And then suddenly there it all was – I was young, a beautiful wom- an at my side and a friend inviting us to drink another bottle of wine with him in the summer garden of his house. Like a piranha forced to live a vegetarian existence and suddenly encountering an opportunity to feast - I was grabbing it all. And all those many evenings spent in my friend’s garden with our girlfriends are now among the sweetest memories of my life. In the living room of the house was a sofa. That sofa was like so many others, with nice tiny brown straps, with nothing out of the or- dinary to distinguish it. It struck me that I hadn’t even noticed it was there until the second or third time I happened to be in that room. - I used to have exactly the same sofa! – I burst out one night in
  • 31. 30 front of everybody, suddenly interrupting a conversation in full flow. They all turned and looked at me, puzzled. I repeated – I used to have that same sofa! And then I realized how my behavior might appear rather strange to the others. It wasn’t until later that night, when I was alone with my girl- friend, that I explained to her that back at home, in the house de- stroyed by shelling during the war – exactly the same kind of sofa, the same colour and model, had been the centrepiece of our living room. That sofa had been damaged when much of the rest of the furniture was smashed to pieces during the bombardment. By now my sofa had long since fallen to pieces. Pieces of wood and fabric, rotten and lost, like the pieces of so many of the objects that once made up my world. And now I was looking at it again, that very same sofa, the same as it always had been, unharmed, with my girlfriend and I sitting on it gently touching hands.   FINAL
  • 32. 31 POEZIJA Zal Kopp Benjamin Čuruković Vezuv Bašić Tatjana Debeljački Lejla Smailagić Maja Stanojević Safer Grbić Enesa Mahmić Svebor Delić Biljana Stevanović Natalija Puljić Ibrahim Osmanbašić Rifat Agov Radončić Stjepan Zelenika Lidija Pavlović-Grgić Nevenka Nedić Fahrudin Dino Avdibegović
  • 33. 32 VELJAČA: Nebo odsjeda dužinom veljače Zal Kopp A nebo oduvijek odsjeda dužinom veljače, i bdije krikom svjetla u sjeni istočnog vjetra. Zato užitak uzbuđenog srca nudi blagostanje, i pod dodirima naših tijela sve u nama traje. I prozirna tišina razbuktava ritam strasti i uspinje se osmjehom zanosnih zagrljaja, jer dok sa sebe skidamo mirise siječnja mjesec u našim uzdasima duboko drijema. Naš dolazak nagovještava sunce bijeloj pučini, i prevalivši dug put po blještavilu snijega donosimo ljepotu najbjeljih kristala inja i poput zvjezdane radosti nudimo ljubav. Kao riječni galebovi klikćemo obalom mjesečine, a sa srebrnog obzora, odakle dolijećemo, zaplićemo vreli zrak među dremljive krošnje i točimo cvrkut istoka u ogoljela debla hrašća. Slijedimo vedrinu osmjeha putanjom zagrljaja i posijmo naše bilo usred bijelih brazda zime, neka snijegom, čija škripa žudnju pojačava, i dubinom zemlje neprestano u korijenju ječi. Plodonosni u duši veljače tjelesno dozrijevamo, u zimskoj mirnoći duhom smo nagrađeni, i tek ovjenčani u zvuku njezinih cjelova prelijećemo s jednog kraja na drugi kraj dana. Motrimo sjene kako bjelinom poskakuju, u milosti su čistoće leda i drhtavog sjaja, FINAL
  • 34. 33 u lebdećoj tišini što usnuli sumrak navlači naše sjene umjesto nas na počinak polaze. I livada bijela, i grmove grane, i kristali, i sva ta nijemost zov su kroz koji se kreću, a mi se bez njih i pomoću čarolije vjetra polako opijamo zaranjajući u obilje noći. Blistavom magijom cjelova duž naših tijela slažemo strasti dok slijećemo u predvečerje, naše se željne usne sreću posred polja čela i pod toplinom pogleda vlaže mekoću kože. Dok nas veljača spremno u potpunosti preuzima i sa naših grudi osluškuje protok vremena, sretni smo, jer je među isprepletenim rukama gdje joj godi naša bezvremena prisutnost. Mi smo neprekidna vreva svjetova u jednom, u srodstvu sa bezbrojnim tajnama svjetlosti, mi smo milijun sanjanja u požudnom snu, i skladni miris u prozirnom beskraju boja. Na licu našeg srca neizmjerna je ljubav, i narav naše duše potječe iz naručja sreće, nigdje se kao u nama živa radost ne izvija, niti glasovi zanosa toliko visoko uzlijeću. A kad uđemo u večer, u njezino podrijetlo, i pogledom rastrčimo po staništima zvijezda, kad se krećemo rubom svemira, niz horizont, naš dah se poput mjesečine raspe nebom. Mila, koliko nas tada u tom vremenu ima, u vrelu iz kojeg sklad vjerovanja teče, u voljenju neponovljive svježine svijeta, u svečanosti besprijekorne kolone plavetnila.
  • 35. 34 Plodovi smo dokle nam pogled dopire, u domašaju bezbrojnih pokreta naših ruku, u nezasitnim dahtanjima naših tijela, i na usnama užareno crvenim od strasti. Kakvim se veličanstvenim nemirom krećemo i kakva sudbina obilazi naše zagrljaje, kakvom samo čežnjom začinjemo svoj smisao kad zauvijek odjekujemo voljenjem. Nježnost nas upućuje svojim smjerovima, i kamo god nas dovela bit ćemo dostojni, jer u neprekidnoj vrevi istinitih težnji njezinom smo zamisli dio njezine nutrine. Njezina uzburkana strast valja naša bedra, i nikada ne posustaje u našoj zadihanosti, a njezina nasmijana i lijepa razuzdanost posjeduje potrebu i krepost našeg razuma. A među sjenama zvijezda i na obalama neba naše su ruke sročile vrele stihove milovanja, i naš život posjeduje toliko zaljubljenosti da slatkoća ljubavi pod nama dobiva dušu. U beskrajnoj tišini zime ostvarujemo san, i ne odričemo se spokojstva slobode, jer moje biće okićeno mnoštvom cjelova u tvom osmjehu miriše na ljupkost rose. Tečemo prema radosti koju obožavamo, i prepuštamo se zvukovima sazviježđa, neka nas otkucaji srca izviju prema duši, s njom se, mila, najbolje upoznajemo. U gibanju naših tijela više kapi znoja nema, već u rijeci pokreta bljeskaju suncokreti, a nemirni valovi zlatnog žamora požude preko uzdaha zalaze u beskrajnost neba. FINAL
  • 36. 35 Ako nas san i opkoli vlastitim obličjem, ili se iskričavi pretvorimo u slap mjesečine, samo premostimo razdaljine sanjanja i svi će se trenutci posteljom umnožiti. Približit ćemo se modrim obzorjima ožujka, a daljina će nagovijestiti buđenje lišća, i pripremit naše zagrljaje za prva šuštanja, jer iznad krošnji počinje naša neobuzdanost. Dođi, slatka moja, dođi u moj pokret, neka ti moji prsti plešu oko tankog struka, legni u miris kose i čežnju mojih ramena, i po koži mojoj snove cijelog svijeta kušaj. Srčani tvoj glas neka u meni mrsi misli, neka se boja moga oka tvome srcu divi, uostalom, plemenitost tvoga bistrog uma oduvijek cijelim mojim bićem cvate. Pri svakom poljupcu bliže smo ožujku, i s ovom noći veljača se bliži svom kraju, zato predahnimo u zanosu mjesečine, za nju na našem licu uvijek ima mjesta. Jedino tako sjedinjeni i bez obmane ulazimo u veličanstvenost voljenja, u jeku ožujka, a kako našim tijelom prolaze godišnja doba nosimo i sva ljubljenja iz siječnja i veljače.   Drugi dio poeme “Voljenjem zajedno” koju je autor posvetio voljenoj ženi. Poema je pisana tako da je svaki dan sadržan u strofi, a strofe su složene po mjesecima. Prvi dio je objavljen u prvom broju časopisa LACUNA MAG (decembar 2011).
  • 37. 36 Šešir Benjamin Čuruković Lahko je drugome krojiti kapu Po mjerilima svoje glave Nisu nam isti šavovi Po kojima pucamo Nisu nam iste ni zakrpe Koje imamo na sebi Drugim bojama smo premazani I drugim tonovima odsvirani U miru tišine lako je naći mir U nemiru je lako naći nemir Sve je lakše u dvoje I budit se i zanoćiti Osjećaš mir koraka I korake u miru Koračaju u beskraj I more i valovi životni halovi Lakše je s tobom Djeliti svijet na pola Vidi više I ponovo spojiti ono pola U cio kosmos života svog s tobom Ljubavi volim te FINAL
  • 38. 37 Zapadno sunce Vezuv Bašić Na zapad sunce napokon dođe k`o drvena glavnja što žarom sija to znak je da dan još jedan prođe na počinak noćni poći ću i ja. U tuđini ovoj duge su noći duže od dana što sporo teku stalno se pitaš kada će proći jer noćne suze najteže peku. U dugoj noći crne su misli naviru same bez moje volje problemi mnogi dušu mi stisli hoću li ikad` dočekat bolje. I mjesec žuti što noću sija ne može pomoć` da vidim bolje sumorna duša sve crno upija ja više nemam za život volje. Svijetle se slike na crnom zidu slike života iz rodnoga kraja one ne stoje već brzo idu to me sa krajem rodnim spaja. Svud oko mene livade plodne prostrane šume, visoke gore traktori oru njive nam rodne a negdje daleko plavi se more. Pod zemljom teško rudari rade zidari zidaju sve kuće nove putari nove nam puteve grade zemlja nas naša na obnovu zove.
  • 39. 38 Svud vlada veselje i neka radost i svako nekom cilju sad juri zemlju nam gradi naša mladost u život novi što silno žuri. Kroz žile moje poteče milje srce se stislo k`o da će pući a onda postadoh svjestan zbilje probuđen shvatih da nisam kući. Od duge noći malo je prošlo umorno tijelo hoće da snije to novo vrijeme nije ni došlo u snu se svašta desiti smije. I onda opet slike na zidu ove su sada još mnogo gore probam ih sklonit neće da idu ja ću se s njima borit` do zore. Slike iz rata po zidu plove pune su krvi, nesreće ljute uporno stižu u moje snove ne mogu iz njih pronaći pute. Iz zemlje rodne moradoh poći ostaše za mnom svi moji snovi ne znadoh kad ću nit’ gdje ću doći negdje na zapad u život novi. Kad dođoh na kraju do nekog cilja kad shvatih da rodnoga kraja nema tad shvatih da strašna ovo je zbilja i da mi se crna sudbina sprema. Ja više nisam ni svoj na svome u mene neka bojazan uđe nema moje krivice u tome sve oko mene je strano i tuđe. FINAL
  • 40. 39 Dok čekam u redu na komad hljeba ta strana ruka što će mi dati poželim za sebe parčence neba a duša mi može u šaku stati. Prolaze tako te slike tužne kradu po dio besane noći nimalo lijepe i uvijek ružne na kraju i zora morade doći. Iz košmara teškog jedva se budim nestaše naglo svi moji snovi možda ću jednom i da poludim srećom doš`o je ovaj dan novi. Umorno tijelo teško se kreće u novi dan mora se poći dok trepneš okom, dođe veče dan brzo prođe, duge su noći. Dan se za danom polako vuče kiša još pada, a munje tuku isti je i ovaj k’o i onaj juče kao da idu rukom pod ruku. A onda zapadno sunce zasija nekako nisko ko da će pasti malo se tada pokrenem i ja pa želim njegove zrake krasti. Zapadno sunce k’o naše nije kao da nema istoga sjaja k’o zrake tople svoje da krije očito nije iz moga kraja. Pa i to sunce k’o da me mami užitak da tražim u toj toploti moradoh ostati u fabričkoj tami i samo maštati o sunčevoj ljepoti.
  • 41. 40 Suncu se čovjek uvijek divi ono se kreće kao po satu čovjek od rada mora da živi mora zaraditi svoju platu. Ja posao imam i dobru platu pristojan život i sve što želim živim u miru, nisam u ratu namjeru nemam da opet selim. Godina svaka ovdje je duga dugi su dani još duže noći nemaš ni brata nemaš ni druga koliko dugo tako ću moći? I kada napokon ferije dođe zapadno sunce tad julski sija vrijeme je da se na pute pođe rodnome kraju spremam se i ja. Poklone spremam za drage svoje auto sedlam k’o nekad ata on dobro pozna sve staze moje dovest će mene do kućnih vrata. Kod kuće vrijeme brzo mi teče da brzo prođe ubrzo shvatim prolaze dani prolazi veče i moram nazad ja da se vratim. I tako u krugu sve to se vrti kao da prestati nikada neće vodi me putem do same smrti život se takvim putima kreće. FINAL
  • 42. 41 Triler Tatjana Debeljački Otvaranje poglavlja dimenzija prohujalih. Budućnost horor. Oluja hara, munjevito protiv obale snova… Metafore izgubile moć, kodovi čine prelaz. Infusing svake ćelije, fetus položaj. Konvencija predrasuda, zakasnelu snishodljivosti završni brodolom. Seksualno prilagođena čelična žena u rutini introvertne. Iluzija Tatjana Debeljački Lavina slobode žalosna ledina. Sleću ptice u potrazi za zrnom, slučajno tu sto je vetar naneo. Gledam naličje. Delili smo pred svitanje, posle odlaganja intime. Istrgnuta iz misli, puna prekora.
  • 43. 42 Naslikana kozja staza, ubod siromaštva. Zid od diskriminacije. Oplakuješ kopile seljačkih gena, uklet kleknu na zabranjena vrata istinski nesposobnjaković. Naučio sam nešto o slikarima i slikama da bih ti se pridružio, slikarska divo. Pravac nas usmerio većoj celovitosti celovitijem suočavamo. Amplifikacije emocionalne, snovi slikoviti reflektuju situaciju raspoloženja, strasti, imaginacija, kreativno učestvovanje inspiriše crta modeluje osećanjem plutanja. Doživljajem predstave odsutna u Šubertovoj nedovršenoj sinfoniji. Ciklus slikarskih kompozicija. FINAL
  • 44. 43 Sjećanje na djetinjstvo Lejla Smailagić Dolazi iznutra, iz mora sjećanja, Prožima me cijelu, I svaki miris proljećnog cvijeća čini mi se poznat, Na nešto me sjeća. To bješe moje djetinjstvo, I tužno i sretno u isti mah, A ponekad bi me preplavio taj sinji, crni, osjećaj strah. Zaborav… da li je to jedini lijek, Ili pak moram čekat da prođe moj ljudski vijek? Dio mene se opire, ne želi zaboraviti ništa, Ni dobro ni zlo, ni to more besano…
  • 45. 44 Tuberkuloza osjećanja Maja Stanojević Pjesma o tebi nije! Osjećanja koroziraju i u krvi bjesnilo bukti dok noć opskurno pada, na tvoju radioaktivnu dušu, klijaju svuda beta-zraci tvoji. I truješ me. I zatrovao si me. Od Bonaventure blavor si postao. Od mistika gušter zmijoliki. Od teologa blasfemičar strastveni. Ta Bohinjska jezera u očima tvojim nestala su. Postala močvara siva, postala bara nekadašnjih iluzija što mrtve plove unazad ka Haronu. Na počinak vječni. Nestao je Bosfor što vezuje nas, pretvorio se u Bosfor što razdvaja nas… Ne dolazi na Mrtvo more moje, koje postaće gvozdeno, samo i tuđe. Ne dolazi, jer tu će jeretici da ljetuju, da novu vjeru grade, da nove postulate smišljaju… jer srušeni su stari, FINAL
  • 46. 45 jer opoganjeni su! Jer opelo im držim. Nisam Blok, da veličam ljubav, ni Bodler, mada od prokletstva daleko nisam. Ali burleskna sam, životu, udisajima, tebi. Dramatična, poput Brehtovih drama, i moja duša kao bluz cvili. Ne i ne! Pjesma o tebi nije! Pjesma je o cistatisu, o tuberkulozi, o kataru i paralizi mojih osjećanja bijednih, moje, od ljubavi, sirotinje.
  • 47. 46 Zapis o IbrahimU Safer Grbić Da, moje ime je Ibrahim. To ime su dali mi roditelji, točnije, moj otac po svojemu ocu. Ime Ibrahim je ime Božijeg predstavnika na Zemlji, a koji je trebao svojega sina pridonijeti Bogu kao žrtvu. Shvatio sam da nositi ime Ibrahim predstavlja odgovornost, zbog čega sam uvijek se uzorno ponašao. Susjedi katolici su moje ime nazivali Abraham, iako to ime nikada prije nisam čuo – pretpostavljam iz razloga jer oni imaju neka stranska imena. Moj babo kaže da su njihova imena izokrenuta, a moj babo uvijek najbolje zna i mama kaže da ga treba slušati. Jutros su došli Ugari za Zapada – naoružani i ubili su mojega babu Ismaila i majku Havu. Ja sam uspio pobjeći dok su oni otimali zlatnike iz Mustafinog dućana. Pobili su sve muslimane u Gradu koji su protivili se njihovome nasilnome ponašanju. Nakon što je susjed Matej pokopao moje roditelje u našemu šljivovome voćnjaku, odrastao sam u njegovu domu s njegovom suprugom Ivom i kćerkom Kristinom. Svakoga dana obijedovali smo kruh namazan s mašću i pili mlijeko. To će nas udebljati - kazivala je teta Iva. Nakon što sam završio vojsku oženio sam Kristinu s kojom sam odrasatao, svoje ime promijenio u ime – Abraham, a zatim otišao raditi u Austriju. Vraćao sam se svake godine i svaki puta Kristina bi rodila dijete. Ja sam im davao imena. Moj prvi sin zvao se Jedan. FINAL
  • 48. 47 Zarobljene Enesa Mahmić Susrećem ih stalno Klate se na štiklama Bezizražajnih lica Nose imitacije kože, krzna, zlata Kikoću se na svaki kompliment I čini se kao da su doista sretne One druge Tegle kese, cekere, karniže, tepihe Kosa im je masna Ruke ispucale I čini se da nemaju nikakve sličnosti S onim prvim Ali u suštini su iste Padaju na pseudonježnosti Primaju se na pseudovrijednosti Trebalo je da uče – gledajući svoje očeve Trebalo je da znaju – gledajući svoje majke.
  • 49. 48 I opet sarajevo kasno u noć Svebor Delić Još uvijek želim da ti pišem, kao i svake noći, koliko god govorio ovako ili onako o Sarajevu, realno ili poveden nekim sjećanjima, taj grad uvijek meni radi interesantne stvari. Zbog tebe i tvojih očiju ja sam ponovo riješio da ga posjetim i vidim, da udahnem zdrave have i osjetim smrad Miljacke. Koliko god od njega bježao, ja se opet njemu vraćam. Ove godine će biti u sjećanju na jednu Dr Zhivagovsku ljubav i jednu plavu kosu. Julie Christie u filmu je također bila plava. Sve stvari o kojima maštam jednostavno mi se dešavaju, ali uvijek korak ispred sna, pa tako i Sarajevo, grad u kojem sam prvi put ugledao nebo plavo i držao tebe za ruku. Zvučim možda kao Pero Zubac, koji je volio u Mostaru jednu Svetlanu. Samo sam ja puno više ( i još uvijek limvo) jednu MELIDU u Sarajevu. FINAL
  • 50. 49 Leto kasno Biljana Stevanović Još jedna pesma u zaborav ode. U tamu duboku k’o ponornice vode. Zemlja šapuće napuštena. Kamenje smeje se hladno. Napolju. Zvezde trepere, trepere na crnome platnu i Mesec smeje se zvonko. Tirkizno prozirne vile u kolo se uhvatile. Kapetan Natalija Puljić Pobjegla sam iz oklopa proždrljive školjke Pobjegla od bijele obale I zaplovila plavim morem More Milovalo je svilu od mog tijela Strasno prožimalo svojom snagom Poput krme velikih kapetana A ja sam disala s nemirnim valovima I u njihovoj koži se skrivala od crvenih zmajeva Bojala sam se, ali tražila sam te Ne znam kako, ali jedan nemirni val ukaza bijelinu mog bisera i na svoju sliku rodi ono za čim traga Za kapetanom mudra pogleda i čašom prezrele vinove loze u ruci
  • 51. 50 Pjesnikova šutnja Ibrahim Osmanbašić Pjesnikova šutnja je prijetnja vulkana koji bijeli dim pušta ka nebu koji se budi i prestaje da sanja u sebi dok valja rijeku od vatre. Pjesnikova šutnja je ničija zemlja koja se tiče onih što sanjaju budni pa linije vuku po cvjetnoj gori da je u pakleni pepeo pretvore Pjesnikova šutnja je simfonija nijema koju čuju oni što bdiju u noći i tragove svoje gledaju u pjesku dok ih vali nose u gluhe dubine Pjesnik kad zanijemi tada bura traje i on vojske nema da ih u stroj stavi razbacani znaci, simboli i slova besmisleno lebde kraj košmarnog uma Komadići sreće padaju na dlan k’o pahulje što se tope u trenu a osjećaja nema da oživi smrt koja se provlači kroz maglene tmine Pjesnikova šutnja je početak kraja što pada na zemlju tiho kao veče izdaja to je očekivane obmane i žar vatre živog sna Ko će sačuvati sve te riječi da ne poispadaju sa stranica knjiga? FINAL
  • 52. 51 Bošnjak Rifat Agov Radončić Tako ti ja neđe bijah uz vruću halvu i muhabet, srčemo kahvu baška, ćasa puna rahat lokuma i šerbet, baklava naška, okolo miriše Bosna mi amanet, a haber mi neki usred drijema šapće da me nema. Skočim, ukoči raja, vele: biće belaja. Na sud vičem ka’ lud, jer lažu do smijeha, imame i nijesam tuđ, osobit i svoj, bez grijeha bošnjački soj i ljuđ. Lažu, ba, kunem se bratom i zadnjim ratom, ka’ ono – biti me neće, ej jarane, nestati mogu samo od sreće, kad zaliječim rane. A Bosnu? Bosnu više nikome ne dam, ni bratu, ni Titu, tako mi nebesa sedam.
  • 53. 52 Barbara Stjepan Zelenika Hoću i ja svoju Barbaru, viče glas u meni, Nebo se smračilo i ono hoće iz sjećanja u zagrljaj da sklopimo tijela. Mene boli rastanak. Sjećaš li se, Barbara? Plakala si mi na ramenu autobus samo što nije krenuo posljednji poziv putnicima za Zagreb. Dan mi se natmurio, mislim doći ću brzo, vidjet ćemo se opet. Lažem tebe, lažem sebe, srca nam, lažem, ako se njima može lagati. U busu mi dvije suze niz obraz skliznuše Mada još nisam htio priznati sebi da sam na mom ramenu s tobom i ja plakao. Dok mi pred očima nestaje plavetnilo neba iznad Novog Mesta predivan krajolik postaje sivilo. Mislim kako ću te opet držati za ruku dok noću šetamo stazom uz Krku, a mjesec svoj sjaj u žuboru kupa. Nikada neću zaboraviti kako smo na tvoj rođendan umjesto viskija FINAL
  • 54. 53 koji smo pili to popodne zabunom kupili bocu ruma. Otad miris ruma me podsjeća na tebe I ne volim kolače s njegovim okusom Rum, para mi utrobu. Poslije šetnje smo kod bolnice peli se na ogradu i brali grožđe. Znadeš li da sam zbog tebe ukradenim čamcem JNA oko ponoći plovio uz rijeku kako bih stigao na veselcu i zaplesao s tobom pod zvijezdanim nebom zadnju polku? Rekla si mi tad da tvoje nebo u Krškom ima ljepše zvijezde i da pokraj tvoje kuće (iako ga tad vidjeli nismo) ima ljepše zelenilo. Da ti u lipnju kroz prozor dopire miris ocvale lipe i bagremova cvijeta i zaklinjala si se da ti iste ptice, one iz Krškog, na prozor internata u Novom Mestu svako jutro dolaze i isti cvrkut daruju. Dok si mi plešući govorila brojao sam uzdahe, drhtaje prebirao. Kad si odlazila po pivo divio se kako njišeš kukovima zrele žene
  • 55. 54 a tek ti je osamnaest. Onda… Ti u internatu ja na Pokljuki. Teško mi bješe, ali sjećanje na tebe ljepša je od Prešernove Urške. Slao sam ti pozdrave po leptirima, po golubovima planinskim pjesme i stihove za tebe govorio I brinuo, jako brinuo, Barbara, kad bi nad Triglavom smračilo se kad bi kišilo nad Bršljinom pitao bih se, gdje si, brinuo da mi ne ozebeš. I, kad se nakratko vratih, pred rastanak dok su Bršljinom s topola bijele pahulje ko pamuk zrakom lepršale u savkoj vidio sam tvoju ljubav. Noću te zamišlajo u zagrljaju kako se privijena uz mene skrivaš od vremena što nam rastanak sluti. Da, teško je bilo… Prizivah te, Barbara, u snovima klečah pred imenom tvojim strah me bilo da te više vidjeti neću. Šta se može dobiti golom ljubavlju u srcu?, a nisam znao… I nisam znao da će mi tvoj osmijeh FINAL
  • 56. 55 u srcu ostati tih ko klokot njadražeg potoka što ga u cijevi zatočiše. Nisam znao da ćeš se poput maslačka rasprhnuti i prosuti u sjećanju. Sad skupljam te sjemenke i sklapam cvijet što jednom, sedamdeset i neke bijaše mirisan i žut, a samo tren kasnije, zreo i razasut.  
  • 57. 56 SomebodY is talking about flight Lidija Pavlović-Grgić A smell of fear from a coffee cup… A look full of suspicion… Somebody is talking about flight… ‘Oh, war is riding rabid people! Run, save yourselves, just go!’ call the natives from afar. ‘Pack a few suitcases and the photographs - you can’t take the house,’ warns the mind. ‘Did this really have to happen? I’m bleeding, fearing foreign places,’ complains the heart. ‘Hurry, hurry up, hands! Take bare necessities, shut the door,’ urge the feet. ‘Look at the mountain… When will you survey this beauty again?’ petrified eyes are crying. ‘Sister, look at the kitten! Take it, take it!’ little Davor is begging. ‘I can’t even carry myself, let alone one more living thing,’ I’m accepting my fate. Prijevod: Marija Perić-Bilobrk & Laura Watson FINAL
  • 58. 57 Voljeti tebe čista je milina Nevenka Nedić Voljeti tebe čista je milina: U mojoj duši odavno si zbrinut Da daleko od zla očuvam ti put Netaknutom kao zimska bjelina. Moja ljubav je bogata cjelina, Sunce što otvara prozor odškrinut, Ptica koja sprema se nebu vinut’ Jer ju obuze slobode silina. Želje za tobom se snovima pune I ostvarujem ih dahom užitka: Tvoje su ruke zagrljaj lagune, Tvoj poljubac je moja voda pitka, Sjaj tvojih očiju rađanje Lune Pa živim pobjedosno, bez gubitka.
  • 59. 58 Sinteza Fahrudin Dino Avdibegović Došli ste kad smo djeca bili, Tek otkrili smo snagu riječi, Ali ne i učinkovitosti misli; Bio je to susret dva suprotna svijeta. Dali ste nam mrvice suhe, Poput mravi primili smo gozbu, Čiju cijenu plaćamo još uvijek, Jer vi ste vi, a mi smo još uvijek djeca. Sve u životu ste nam bili, Idolizirali, dizali vas u nebesa Kao što to samo djeca znaju, A vi ste uzeli ulogu vašu. Došli ste kad smo mali bili, I sada smo djeca sa slabošču riječi, Uvijeni u gustu maglu misli, Dok dva se svijeta nečujno stapaju. I nema sile što će neizbježno da spriječi, Jer misli su moćne, a riječi samo riječi. FINAL
  • 60. 59 PRIČE Denis Dželić Živojin Ivković Edin Sarač Safeta Osmičić Enes Topalović Miljan Milanović Elma Velić Denisa Bećirbašić
  • 61. 60 FINAL
  • 62. 61 Crveni volvo Denis Dželić Mraz je grebao okna, hladan zrak nasrtao na prozore. Dvije svije- će plamtjele su kao ljubavni ples flaminga. U sobi je toplo. Njeno tijelo bilo je vrelo. U polutami dva tijela su se grlila, ljubila. Ljubav je grijala spavaću sobu. Erosi su stidljivo sklanjali lica. Duboki ženski uzdah zaljuljao je plamen svijeća, a onda se sve umirilo. Zima je kao kučka režala i oblijetala oko naselja. Hladne su decembarske noći, jutra još hladnija. Zima je poranila ove godine. Snježna mećava zamela je ulice već u novembru i po sve- mu sudeći nije imala namjeru da se ubrzo povuče. Ceste su klizave, opasne, ljudi izbjegavaju voziti automobile, voz je bio najsigurnije pre- vozno sredstvo za otići na posao. Ustao sam u pola pet, provirio kroz prozor i odlučio koristiti voz jer minus šest stepeni nisu bili za moje ljetne gume. Na brzinu sam ispio šolju kafe i ušao u spavaću sobu. Izabranica srca moga spavala je blaženim snom. Bilo je mnogo strasti u ovoj sobi sinoć. Spustio sam usne na njen obraz i tiho napustio spavaću sobu. Snen osmijeh pojavio se na njenom licu. Mrdnula je prstima kao znak pozdrava, navukla jorgan i okrenula se na drugu stranu. Kako sam bio sretan jer sam imao nekog da volim ali i da budem voljen. Ljubav je najveći dar, još veći poklon. Već dvadeset godina ona bukti u nama. Ljubav treba da se stavi na pijedestal životnih vrijedno- sti. Romantik sam u duši i ponosim se time. Blago sam se osmjehnuo i napustio spavaću sobu. Obukao sam toplu odjeću i polako izašao van. Ulične svjetiljke bacale su žutu svjetlost. Naselje je spavalo. Pod nogama je pucao led, krckao kao da hodam po kostima, išao sam oprezno, nesigurno, pa- žljivo. Udari hladnog vjetra su bolni. Zaljuljaše me i umalo da padnem. Ipak, tri-četiri minute i već sam stajao na željezničkoj stanici. Tek ne- koliko ranoranioca već je bilo tu. Cupkali su s noge na nogu, iz nozdr- va je izbijala para. Ni ovdje ulične lampe nisu bacale jarku svjetlost i one su tinjale i treperile. Stanica predgrađa je mala, tek nekoliko klupa prekrivenih snijegom i streha od dasaka. Putnici su zamišljeni i odsutni, ne razgovaraju.
  • 63. 62 Zapalio sam cigaretu da bi se iznutra zagrijao, malo se povukao u sjenu i posmatrao smrznuta lica putnika. Hladnoća se kao guja uvlači kroz otvore na jakni, probija kroz tanki šal i osvaja grlo. Uši su već pocrvenile, bojim se da će mi otpasti ako ih dotaknem, jedino mi žar cigarete grije dlan desne ruke. Iščekujem voz, ima još pet minuta do dolaska. Nebo je mrko, smr- znuto, zvijezde se udaljile, a bjelkasti oblaci plutaju njime kao avetinj- ski brodovi. Naiđe jedan automobil, farovi zaslijepiše i u blagom krugu obiđo- še prazan parking željezničke stanice. Ugasiše se svjetla dok je motor tiho brujao. Jedan par je sjedio u automobilu. Narandžaste lampice radio aparata bacale su odsjaj po njihovim licima. Moja romantičarska duša osjetila je erotiku. Kao u pozorišnoj predstavi sjenke zamagljenih stakala prikazivale su igru ljubavnog rastanka. Strasno su se ljubili. Zlatna kosa ostavi trag na magli prozora. Grlila ga je kao pijana, on joj je hvatao ruke, trljao. Potom stavio sebi pod jaknu i grijao. Onda se otvoriše vrata, izviri kosa boje zlata, rasu se po mraznom jutru decem- bra, pojavi se cijela njena pojava. Još jednom uvuče glavu u automobil i poljubi ga. - Vidimo se večeras! – ledenice riječi dopriješe do mene. Gledajući ispod oka, nisam ni primijetio da se voz pojavio. Ušao sam i sjeo, napregnuto osluškivao njene korake koji su prošli pored sjedala. Na njoj kratka bunda, kožne čizmice i crne čarape. Nije me ni pogledala, samo je trznula glavom i namjestila razbarušenu kosu. Osjetio sam zanosni miris proljetnog cvijeća. Mahnula je i još jednom pozdravila čovjeka što je sjedio u automobilu. *** Voz je bešumno krenuo. Promiču smrznuti predjeli okovani mra- kom i mrazom. Obrađena polja spavaju prekrivena debelim snježnim pokrivačem. Oko njih kosturi zgrčenog drveća kao nijemi stražari koji čuvaju smrznutu idilu zime. Da bi ubio ovaj sat vremena i izbjegao dosadu putovanja, izvadio sam knjigu poezije i počeo čitati. Putnici su šutili, neki su kunjali ili kao ja čitali. Ponese me snaga ljubavnih slova i toplina poezije. Ro- mantičarska duša zatvorila je oči i ponavljala stihove. Voz se zaustavio. Na četvrtoj stanici, dama plave kose je izašla. FINAL
  • 64. 63 Prstima sam obrisao rosu sa prozora i pogledao van. Stanica je bila prazna, samo je jedan crveni Volvo bio upaljen i brujao. Mrak je gutao svjetlost oborenih farova. Vidio sam osmijeh na njenom licu dok je prolazila pored mene. Opet je zamirisalo proljeće. Izašla je van. Hodala je pažljivo po kli- zavom snijegu i ušla u automobil. Strasno se poljubila sa muškarcem što je sjedio u automobilu i čekao je dok je upaljeni motor Volva blago režao. Njen kikot mogao sam čuti u vozu ili mi se to pričinilo. Voz bešumno krenu, automobil također. Mene obuze neka neobjašnjiva tuga. U rosi prozora ugledah ma- log Erosa bucmastih obraza, otvori usta i drsko mi isplazi jezik. Obri- sao sam ga brzim pokretom ruke i zamislio se. Ljubav je za mene svetinja, a ova nepoznata dama joj se narugala, poljuljala mi hram. Zašto? Voz nesta u mraku iza krivine. Na smrznu- tim tračnicama osta ledenica od jedne riječi. Zaštooo?  
  • 65. 64 Vrisak Živojin Ivković Obnevidela je od bljeska neočekivane svetlosti. Svetlost: iznenad- na, jarka i zaslepljujuća. Svetlost? Šta je ovo? Šta se to zbiva? Kakva je ovo svetlost? Jarka i bela svetlost je svuda oko nje, kao da je proždire. Čudna svetlost. Neočekivana svetlost. Pulsirajuća svetlost. Otkuda tolika svetlost? Kako? Ne razumem. Ništa ne razumem. Gore joj obrazi. Oseća da joj gore obrazi. Teško diše. Šta se to dešava? Taj miris, kakav je to miris? Opor miris. I ta svetlost, zaslepljujuća i vrela, gusta, skoro opipljiva, otkuda ona? Šta mi se to dešava? Oseća kako joj svetlost poput munje valja preko čela; oseća je, peče joj oči do bola, a potom curi joj niz obraze kao suza. Zaslepljujuća svetlost, bolna svetlost, svetlost koja nadjačava zvuk. A suza? Čini joj se da ne plače. Da li je to suza? Ne, to nije suza. Zvuk. Da li je to čula i zvuk? Da li to beše zvuk? Kakav zvuk? Da li je to zvuk prethodio svetlu ili joj se to samo čini? Da li to beše neodređeni zvuk ili prasak? Prasak? Prasak. Da, bio je prasak. Rezak i eksplozivan prasak. Da li je to asocijacija ili do nje dospeva nečija misao? Običan zvuk ili vrisak? Prasak ili vrisak? Ili i jedno i drugo. Da, prvo je bio prasak, tek potom vrisak. Nije sigurna da li je čula prasak ili ga je osetila svim ostalim čuli- ma, mada zna da je bio tu, svuda oko nje; ipak jeste, čula ga je i ose- tila, kao i svetlost. Mora da ga je čula. Mora da ga je osetila. Tako je logično da ga je čula. Na trenutak je osetila jak i kratak vazdušni udar. I miris, nakon koga je osetila ljut okus u ustima. Seća se da je nakon praska usledila bol. Tupa i kratkotrajna bol. Sigurna je, nakon toga se razlegao vrisak. Da, tek na kraju je nastupila svetlost. Da, tako je bilo, seća se, svetlost je potisnula bol. Čudno. Šta se to dešava? Kako to da ne može da se oseti šta se zbivalo. Zar to nije čudno? To joj se nikada nije događalo. Nikada. Ne razume, ništa ne razume. Sve ovo je tako čudno. Prasak, bol, vrisak, svetlost. Prasak, bol, vrisak, svetlost. Ništa ne razumem. Prasak, bol, vri- sak, svetlost. FINAL
  • 66. 65 Šta to nedostaje u svemu tome? Šta to nedostaje u mom sećanju. Prasak, bol, vrisak, svetlost. Prasak, bol, vrisak, svetlost. Nešto ne- dostaje. Da, nešto nedostaje. Čega se to ne seća? Šta je bilo pre svega toga, šta se događalo? Gde je bila; šta je radila? Bože, zar doista ne mogu da se setim? Čudno, a trebalo bi. Nikada joj se tako šta nije dogodilo. Nikada. Kada je svetlost po- čela da trne, pojavile su se boje. Boje u svetlosti. Bela. Bela kao rašire- na krila ptice u letu, kao krila bele golubice. Bela, kao prostrano nebo u sunčanom danu nad Dunavom. Belo kao beskraj. Crvena. Crvena kao zalazak sunca nad pučinom, kao njena krv na slepoočnici i obra- zu, Plava. Plavo, kao jutarnje nebo. Plavo kao more. Plava kao ljubav. Žuta. Žuto, kao žitna vojvođanska polja. Žuto, kao sunce. Zelena. Zeleno kao voda penušave i razigrane Mlave; zelena kao fruškogorske hrastove šume; zeleno kao planinske livade. Da, čini joj se da je u jed- nom trenutku i ona lebdela poput golubice. Čak je imala i taj neobičan utisak lakoće. Provlači se crvena nit glasova, nepoznatih i uzbuđenih, uznemirujućih i krv njena koja joj teče niz obraz. Odkud ova krv na mom obrazu? Čija je ovo krv? Da li je to moja krv? Oh, Bože mili. Šta se to desilo sa mnom? Koja joj je bila posled- nja misao? Poslednja misao? Poslednja; nakon čega? Čega to ne mogu da se setim? Doista, šta se to zbilo sa mnom? Čudno, nepomična je. Paralizovana je, da li svetlošću kroz koju ne može da kroči nikud, pa ni da se vrati, mada, više se ne seća kuda bi i mogla, jer, iako se upinje, ne može da prodre kroz šumu glasova, povika, šapata, krika; čak ni do sopstvene misli. Paralizovana je, ne može da se pomeri. A svesna je. Čini napor da se pomeri, da ustane sa troseda na kojem sedi zavaljena, da pogleda oko sebe. Kako mi je teška glava. Samo da pomerim ruku, da odgurnem ovaj svet koji se tiska oko mene. Šta taj svet radi uopšte oko mene? Moja glava. Boli me glava, jako, jako. Zašto me tako boli glava? Šta se to dešava? Šta se desilo? Zašto sam ovde? Zašto na trosedu? Zašto me boli glava? Čudno, kao da sebe posmatra sa odstojanja, i te sve ljude što se tiskaju, sa odstojanja i sa visine. No, to ne primećuje, nije joj čudno. Nije joj još čudno. Šta traže ovi ljudi ovde? Ko su svi ovi ljudi? I gde sam ja to uopšte?
  • 67. 66 Šta se dogodilo? Misli joj naviru, kao i pitanja, iako odgovora nema ili ne može ih pronaći u toj gužvi koja joj razvejava pažnju. Zbunjena je. Čini joj se da je ovaj trenutak po nečemu presudan, prevratnički, da predstavlja razmeđu nečega, osećala je to, mada nije znala čega, šta bi to tek tre- balo da dokuči. Mora da se smiri, da se usredsredi. Varvara, hajde smiri se. Udahni duboko i pokušaj da se setiš. Haj- de, seti se, seti se svega, od početka. Možeš ti to, moraš. Od toga sve zavisi. Šta je to od čega sve zavisi? Kako to? Čega to treba da se seti? Odkud mi takva pomisao? Čudno, oseća peckanje po koži. Gleda svoju ruku. Kakve su to svetlucave, srebrnasto-plavičaste treperave žiške, nalik su fluorescen- tnim nitima, drhtave i nežne niti poput majušnih igličastih munja. Ta svetlost prekriva celo njeno telo. Posmatra svoje šake – srebrnasto-pla- vičaste su, trepere, sjaje kao i ruke, kao i njena bedra, i noge. Šta se to sa njom zbiva? Nije li to sama postala… Neeeee…! Vrisak. Šta se dešava, šta je sa njenim glasom? Šta je sa njenim telom? Ovo nije njeno telo. Izgubila je glas. Ovo uopšte nije telo. To uopšte nije bio glas. Šta je to sa mojim telom? Uplašena je. Bože moj, učini da shvatim šta se ovo događa. Tek tada primećuje pod sobom sopstveno telo, vidi ga na trosedu. Stvarno telo, od krvi i mesa. Sama lebdi. Iznad je, oseća da je i izvan. Iznad i izvan – čega? Ne, to nije moguće! To doista nije moguće. Sanjam li ja sve ovo? Prestravljena je samom pomišlju da je sve tako kako otkriva. Teš- ko joj je da same stvari nazove pravim imenom; plaši se priznanja, jer bi time isključila samu mogućnost da se probudi iz košmarnog sna. Očajnički priželjkuje da se probudi. Vidi, oseća. Bože mili, daj da je ovo sve samo ružan san. Daj da se probudim. Kako je to čudan osećaj biti van svoga tela. Niti koje su je pove- zivale sa njenim nepomičnim telom tanje se, tamne, gube onaj čudni FINAL
  • 68. 67 fluorescentno- magličasti sjaj, postaju tanušne, nestaju; gube se spone između nje i njenog tela. Strah je; to što se odvaja od sebe, kao da se odvaja od života, od sveta, od izvesnosti. Od Miloša? Slutnje, da li su ovo samo moje slutnje ili je ovo zbilja? Zar doista ovo nije samo san? Da li me ovo što se zbiva odvaja od Miloša? I pored svog straha ima osećaj da se oslobađa zavisnosti od sop- stvenog tela. Prostor oko nje se širi, oseća ga kao dodir, kao dah, to- pao i blag, lagodan. Oseća da lebdi u prostoru, podrhtavajući. Blaga napetost popušta. Oseća blage otkucaje sopstvenog srca, onog, onog u njenom telu. Njenog srca. Moje srce. Oseća blago strujanje vazduha u grudima, grčenje mišića. I bol. Čudno, ne osećam strah. Pod njom je i dalje njeno telo, nepomično, u blagom lelujanju, prožimaju ga nevidljivi trzaji, vidi ih i oseća, oseća ih kao svoje, inten- zivno, kao nečujni ropac poput uzdaha. Toliko nepoznatih ljudi oko nje se tiska i užurbano kreće. Ima li nade da ostane uz svoje telo, ili u njemu? To je njeno telo, to je ona. Šta ću bez svog tela? To ne može biti, sanjam. Da, sanjam. Hajde probudi se, probudi se, Varvara. Košmar. Ovo je košmar; ovo se ne događa. Bilo mi je lepo u mom telu. U životu. Bože, šta ja to govorim? Kako u životu?! Pa živa sam, nisam umrla. O čemu ja to. Ili ipak… Ne, ne želim da umrem. Hoću da živim. Bože, šta mi se ovo dešava? Molim te, spasi me. Želim da živim. Da, želi da živi. Zar to nije normalna i očekivana želja? Kako ću sada ovakva, bestelesna; da li ću sada moći da dodirnem Miloša, da ga poljubim? I majku da pomilujem, oca takođe. I brata. Kako ću bez Sare i Tatjane, bez Nastasije i Katarine kako ću? I Tabi! Treba da se vidi sa njime. Kasnim. Kako da mu javim da neću doći, da ne mogu da dođem? Čekaće me. Sutra će otputovati i više ga neće videti, a trebalo je da se nađu u kafeu pored škole, u onom kafeu u kojem je sedela sa njim i Milošem nakon škole. Čekaće je i potom otići, i biće razočaran, možda i ljut što nije došla; a ona mu ne može poželeti sretan put, ne može da ga poljubi i da mu stisne ruku. Bili su prijatelji.
  • 69. 68 Bože mili, pa valjda smo to još uvek? I sva ta prijateljstva, šta će sa njima, šta će bez njih? Ili, da li će Tabi ikada saznati šta joj se desilo? Doista, šta mi se ovo dešava i kako? A otac? Kako će on sve ovo da podnese? Kako će ona bez njega? Oseća da se poslednje niti koje je vezuju za sopstveno telo gube, da se tanje i nestaju, one titrave plave niti, rastaču se, postaju prozračne i konačno nestaju. Ostaje samo blagi miris za njima, i sećanja. Čini joj se da polako gubi osećaj svoga tela. Ovako slobodna i bestelesna, čud- no se oseća, drugačije oseća prostor; nikada se tako nije osećala ranije kada je bila u svom telu. Mada, ipak, oseća da joj nedostaje njeno telo, da gubi nešto vrlo bitno, neponovljivo i uzvišeno. Zbunjena je. Oseća gubitak, uznemirenost i blagi strah. Doista šta se dogodilo? Pokušava da se smiri, da razmisli, da se seti. Da li je to kraj? Ili, da li je to početak nečeg novog i nepoznatog? Lagano, Varvara. Hajde, jedno po jedno. Seti se. Gde si bili, sa kime, šta se dogodilo? Poput munje koja para maglu, ukazuju joj se slike. Trže se. Šta je to? Nije li to revolver? Da, jeste, uperen u nju; uperio ga je u njeno čelo. Potom plamen, pa prasak. Onda je osetila udarac. Svetlost. Da, usle- dila je snažna i zaslepljujuća svetlost. Na kraju je nastupila bol, samo na kratko. Konačno se setila svega. Strašno. Pa, on je pucao u nju! Pucao je na mene. Pucao je. Ja sam ustreljena. Shvata sa užasom. Sećam se, podigao je pištolj i uperio ga je u mene. Pretio mi je. Onda je hladnokrvno nanišanio i povukao obarač. Hteo je da me ubi- je, želeo je moju smrt. Ubio me je. Ja sam mrtva. Znači… ovo je smrt. Umirem. Ne, ne, neeeeeee! Krik je odzvanjao u njoj, ispunjavao je. Van nje je bila tišina, tišina i tama. Dvojica ljudi u zelenim platnenim odelima užurbano ali spret- no rade oko njenog tela. To oni makazama seku njenu omiljenu maji- cu, seku njenu omiljenu majicu koja joj je otkrivala obla i preplanula ramena, isticala dugačak vrat. Majica koju Miloš voli. To je naljuti. Ne, ne činite to! Stanite! Želi da ih zaustavi. Upinje se. Zalud. Ne čuju je, ne vide je. Ne- FINAL
  • 70. 69 moćna je. Ne činite to! Ne secite moju bluzu! Nemojte obnaživati moje gru- di! Molim vas, nemojte! Ne volim to, ne volim da me iko gleda! Mo- lim vas, ne činite to! Ne možete mi to raditi bez moje saglasnosti! Pokušala je da protestuje, da ih spreči u rutinskoj radnji iako je in- tuitivno osećala da ne gledaju njene dojke već da pokušavaju da njeno telo vrate u život. Ipak, ona se stidi da bude obnažena pred nepozna- tima. Pa, to je tako normalno. A oni bi da je vrate u život? Kako? Kako ćete da mi vratite život? Kako, kada ona više nije u svom telu? Pa, nema mu života bez nje, a ona nije u njemu; nestale su i poslednje niti koje su je vezivale za njeno telo. Znala je to, osećala je na čudan način odvojenost od svoga tela. Čudan osećaj. Njeno telo. Šta je sada njeno telo; sada, bez nje. Ništa. Tvar. Ljudski žamor. Primećuje da ljudi govore. Razume reči, no ne po- vezuje ih u smislene celine. Čuje poznati glas. Očev glas. Čuje očev glas. Šta to govori? To on plače. Vidi ga. Da, plače. Tata, tatice! Pokušava da ga dozove. Tata! Zalud, ne čuje je. Glas je nejak; glas je slab, kao i sama reč. Nede- lotvoran i nesvrsishodan. Nema ga. Glasovi mnoštva nadjačavaju očev jecaj. Gubi ga iz vida; mnoštvo je ljudi. Svetlost jenjava. Gde je? Ne vidi ga. Zna da je tu, oseća ga, no ne vidi ga. Samo kada bi mogla da ga vidi, da ga dodirne, da ga zagrli. Tata, pomozi mi, plašim se tatice! Samo da je čuje, možda bi mogao da joj pomogne. Glasovi. Ža- mor ljudski, rumor. Da li sve te njihove reči imaju smisao? Njihovi glasovi odzvanjaju poput eha i gube se u daljinu da bi se ne zadugo vraćali i mešali sa drugim glasovima drugih ljudi koji se tu unaokolo tiskaju; sudaraju se i upliću u nerazumljiv žamor, kao polifona muzika. Brzo, infuzioni rastvor, srce stabilno, tufer, nosila, puls nizak, Urgen- tni centar, sklonite oca da ne gleda, brzo nosila, sklonite se, lift, lift, puls nizak, hoće li preživeti, da li je mrtva, puls nizak, jadna devojka, nema izlazne rame, šta se desilo, komatozno stanje, da li je neko javio majci, komatozno stanje, odzvanjalo je prostorijom, odzvanjalo je oko
  • 71. 70 nje, mešali su se i sudarali glasovi, reči, zvuci, jauci, uzdasi, molitve. Reči tumaraju. Reči gube smisao, gube svaki smisao. Beskorisne su, bezvredne. Njeno telo umire. Ona više nije tu. Tatice moj mili, spasi me, pomozi mi! Tatice plašim se, kuda me odnose? Kako ću sama? Mrak je i zaglušujuća tišina; tatice, plašim se! Ko kaže da je u početku bila reč? Laže! Eho, glasovi se gube i nestaju u daljini, zvuci, tragovi nekadašnjih reči koje su nekada ne- što značile, i njoj, bivaju sve tiše i nerazgovetnije; nesuglasje mnoštva izobličenih, sudarajućih reči i glasova do neprepoznatljivosti i nerazu- mljivosti. Na početku je bila tišina. Na početku nije bilo ničeg. Reči više nemaju nikakav smisao. Šta sada više mogu sa rečima? Očajna je. Svetlost gubi na jačini. Vidi oca. Vidi ga nemoćnog, vidi ga na kolenima, vidi ga kako glavom o zid udara, kako košulju sa sebe cepa. I on je nemoćan. Kao da ni sebi ne može da pomogne. Ko će njoj sada da pomogne? Tata, ne, nemoj, ti si jak. Očajna je; ni otac joj ne može pomoći. Boje i zvukovi rasplinjavaju se i nestaju u tišini, još jedva da je mogla videti kako podižu nosila i njeno telo pokriveno zelenom plahtom. Kamo ćete sa mojim telom? Moje telo, to je moje telo, moje, moje! Vratite mi ga! Moje je! Ne, ne odnosite moje telo, čekajte! Pokušava da ih dozove, da ih spreči, uzalud. Čula je samo eho sopstvenih misli u neomeđenom prostoru. Reči su nemoćne. Vidi sopstvene misli, lebde kao da plutaju poput svetlu- cavih klikera oko nje; vidi ih kako lebde, kako pulsiraju, kao da se igraju u tami koja je navirući prekrivala poslednje vidljive seni njenog tela pokrivenog zelenom plahtom, nosila i ljudi koji stoje oko nje. Šta se to događa? Kakva je to gužva? Da li to moje telo umire? Jedino je još čula glasove a potom i sirenu kola hitne pomoći. Na mah joj se učini da vidi odbljesak rotacionog plavog svetla na vozilu. Zavijajući zvuci se udaljavaju. Oseća da se i njeno telo udaljava od nje, da je i ono u tim kolima, na nosilima sa infuzionim bocama nad glavom iz kojih u vene njenog tela utiču medikamenti koji bi trebalo da ga održe u životu, da mu povrate život. Ali, kako kada je ona ovde, gore, van svog tela; njeno telo je ništa bez nje? Šta je telo bez svoje duše? Ništa. Obično telo, materija, tvar. Ona – to je njena duša. Mada, FINAL
  • 72. 71 volela je svoje telo, bilo je lepo, drago; divila se svom telu. Ne, ne sme se tek tako predati. Možda ipak još ima nade? Njena duša, njen duh je jak, njena volja je snažna. Ona, njena duša jeste njena jedina nada jer je deo svetlosti. Moja duša je delić sveopšte i sveprisutne svetlosti, njegova ovaplo- ćena čestica. Moja duša je moje spasenje. Ipak, ne shvata baš najbolje sopstvenu misao. Kao da nije njena; deluje joj strano, nerazumljivo. Ona ipak želi da živi. Želi svoj život, sopstveni život. Onaj život. Želi da živi, zbog sebe, zbog Miloša, zbog oca, zbog brata. Pomisli da mora da se pokrene, da sustigne vozilo hitne pomoći, da dosegne do svog tela. Možda će moći da se vrati u pređašnji život? Pojavljuje se svetlost, mada slabašna, i zvuci postaju prepoznatljivi. Oseća da se kreće prostorom, da je iznad vozila hitne pomoći, da lebdi, slobodno i lagano, oslobođena bilo kakvih otpora. Boje se razvlače, nejasne su kao i zvuci, pomešani i konfuzni; glaso- vi ljudi su nerazgovetni. Ne obraća pažnju više na to. Nije joj bitno. Njeno telo. Želi do svoga tela. Konačno, vidi svoje telo. Dobro je, to je bitno; daje znake života. Možda još ima nade? Sve ostalo nije bitno. Sve će zanemariti. Zvuci se smiruju i gube se, skoro da više nije ni čula sirenu, niti brujanje motora, ni škripu kočnica, ništa. Oseća kako se njeno telo bori za dah, za otkucaj srca, za trzaj. Oseća kako bol prožima telo koje je na nosilima – kako prožima njeno telo. Sluti kraj. Njeno telo pati. Njeno telo umire. Ne smem biti malodušna. Požele da se vrati sopstvenom telu, da mu vrati izgubljenu dušu, da mu udahne život, da uskrsne život u njemu, i ono da uskrsne. Kada bi mogla da vratim tok događaja poslednjih nekoliko pola časa, čitavog časa, možda nešto više, svejedno, samo da ih vrati. Kada bih mogla da promenim sled današnjih događanja. Njeno telo izdiše. Očajna je. Njen život, onaj, sa Milošem umire. Zašto? To nije pravo. Pa, volim ga. Zar i ljubav da umre? Bože, nepravedan si. To njen život umire, onaj sa Milošem, sa Gordanom i Tanjom. Sa Milenom i Minom. Njen život, onaj sa ocem u tihim letnjim noćima pokraj otvorenog prozora i uokvirenih zvezda na nebu briše se. I Ivan, njen mali brat. Šta će sa njime biti? Njeni odlasci na fakultet. Propu-
  • 73. 72 stiće predavanja, kolokvijume, ispite, sve to što joj je toliko mnogo značilo. Zašto? Rotaciona svetla kola hitne pomoći i zvuk sirene polute noć, uzne- miravaju tišinu. Prati ih. Njeno telo krklja, lice mu postaj sve bleđe, kao da ne diše. Kola se zaustavljaju. Vrata se sa lupom i užurbano otvaraju. Iznose nosila. Krupan mladić kratko podšišane smeđe kose u zelenom bluzonu nosi boce sa infuzionim rastvorom razgrćući ljude koji stoje u dugačkom i osvetljenom hodniku. Bljesak, zaslepljujući, poput praska. Svetlost, jarka i bela, pulsirala je u njenim zenicama. Onda je iznenada i neobjašnjivo nestala. Šta se to zbiva? Oseti kako joj gore obrazi, drhte kao da ima groznicu. Ima li to nade? Svetlost, zaslepljujuća i vrela, valjala joj se preko čela, peče joj sle- poočnice, bol tinja i pulsira. Oseća bol, dobro je. O, Bože moj mili, pa ja se to vraćam. Ima nade. Krv joj curi niz obraze kao suza. I svetlost zaslepljujuća, bolna, nenajavljeno i snažno nahrupi, zaseni je, sva njena čula. Nestade bola, kao i nade. Svetlost je potisnula zvuke i šapate u operacionoj sali. Samo svetlost i praznina, neizmerna praznina, nedokučiva i sve- prisutna – sveispunjavajuća. Tada je već bila sigurna da više nikada neće osetiti svoje telo, da će ostati možda tek samo sećanja na sva ona lepršava čulna zadovoljstva. Čudan osećaj. Kao da joj se spava, ili je to samo umor zbog uzbuđenja. Možda je ovo ipak sve samo san, ili noćna mora. Šta ću sada, sama sam i izgubljena u ovoj tišini, u ovom mraku, nigde luče prema kojoj bih krenula, čak ni tračka svetlosti, ni žiške, onog tračka koji daje nadu u spasenje. Strah i nemir zavladaše njenim mislima. Svakim trenutkom nemir je bivao intenzivniji, neizvesnost veća, a strah sve prisutniji. Kuda će? Izgubljena je. Nije li ovo ta večnost, tamna i bez zvuka? I sama. Kako će sama? Tata, pomozi mi, molim te, zavapi očajno. Onda, kao da joj je nešto ovlaž dodirnulo tabane, nešto sveže i prijatno. Nije se uplašila. Naprotiv. Oseti blago kretanje. Obris njene FINAL
  • 74. 73 duše počeo je da se kreće, lagan i oslobođen. Spiralno. Obris njene duše; sebe je i dalje na neki način, uobičajen način, materijalan, doživ- ljavala telesno, iako je bila svesna da njene telesnosti više nema. Seća- nje na telesnost. Sećanje na život? To što u mraku oseća svoj oblik, što još nazire fluorescentne konture svog negdašnjeg tela, onog tela koje su tek neki tren ranije odneli na kolicima iz operacione sale pokriveno zelenom plahtom, ipak nije njena telesnost, ona telesnost koju je do pre kratkog vremena, do pre nekolikog vremena doživljavala kao sebe, kao ja, kao Ja. Telesnost sada gubi svaki smisao. Oseća sebe, oseća da jeste i bez svog tela da postoji. Zna šta je bila, nije sigurna šta jeste, tek treba da sazna šta će biti. Oseća se laganom i sposobnom da se kreće, da kontroliše svoje kretanje. Oseća se čudno u spiralnom uspinjanju. Kuda ću sada, i kako, sa kime? Najradije bi nazad, među ljude, u svoje telo. Već joj nedostaje Mi- loš. Bože moj, šta da činim sa ovom ljubavlju u svojim grudima? Ima li više ikakav smisao sva moja ljubav ako nema kome da je uputim? Uspinjanje se nastavlja. Primećuje nad sobom tanku nit srebr- nastoplave svetlosti. Kreće se ka njoj; ne može da odredi udaljenost, mada više nije ni bitna. Kakav značaj uopšte može to da ima? Da li išta što sam ikada saznala, da li bilo koja moja pređašnja misao, bilo koja moja emocija sada može da ima bilo kakvu vrednost i značaj? Nastavila je da se kreće spiralnom putanjom ka svetlosti koja joj se činila kao da je i prostor i vreme, kao da je bez početka i kraja, kao da je pitanje i kao da je odgovor; pitanje koje tek treba da postavi i odgo- vor koji tek treba da čuje; kao da traje, da sve ispunjava, jer je u svojoj biti večnost i sama sebi smisao, početak pre kojeg nije bilo ničeg, jer je i samo ništa, ishodište svega, jer je samo sve.  
  • 75. 74 Smrt gospODina janssena sa dva S Edin Sarač 1. Smrdi kao da je neko umro Gospodin Janssen, sa dva “s”, je umro negdje za Novu godinu. Tijelu je trebalo skoro tri mjeseca da se dovoljno usmrdi. Po svoj prilici ni to ne bi bilo dovoljno da Margo Beerschuim, kćer gospođe Vlieger, pri svojoj redovnoj dvosedmičnoj posjeti majci, nije zastala pred vrati- ma gospodina Janssena i namrštila se cijelim licem kad je primijetila: “Pobogu, smrdi kao da je neko umro.” Čudna je bila ta misao Margo Beerschuim. Sa svojih 39 godina ona još nikad nije bila u prilici vidjeti mrtvaca niti osjetiti vonj raspa- danja tijela. I kad je prije sedam godina gospodin Vlieger, njen očuh, umro, Margo je deklarativno odbila poziv pogrebnog radnika da ga vidi mrtvog prije nego zatvore kovčeg. Bilo ju je strah, mada je sama sebi to pravdala ne baš dobrim odnosima kakve je imala sa gospo- dinom Vliegerom. Jednostavno je nekim instinktom, ne mogavši u vijugama mozga taj ljepljivi miris raspadanja nigdje smjestiti, a valjda i uslijed intenziteta samog mirisa koji je kao debela sluz izlučevina plazio hodnicima apartmanskog kompleksa, nekako došla iznenadno do te misli o smrti. Tako gadan je bio miris raspadajućeg tijela gospodina Janssena, sa dva “s”. *** Gospođa Vlieger, sitna, sedamdesetogodišnja vesela starica, sta- jala je nasmijana na pragu svog apartmana posmatrajući dvojicu po- licajaca kako zagledaju kroz flekave prozore spavaće sobe gospodina Janssena pokušavajući da uhvate bilo kakve pokrete života iza debelih tamnih zavjesa. “Kako rekoste da se preziva? Janssen? Janssen sa dva ili sa jednim “s”?”, upitao je tamnoputi policajac velike posture koja je potpuno za- klonila u hlad sitnu pojavu starice, kad je iskoračio prema vodnjikavim svijetlo plavim očima što su radoznalo cupkale na prvom proljetnom suncu. Gospođa Vlieger je slegnula ramenima. Uopšte nije poznavala gospodina. Vidjela ga je svega nekoliko puta u ovih sedam godina, FINAL
  • 76. 75 koliko ima da živi u apartmanskom kompleksu “Zelena orhideja”, ko- liko ima i da je gospodin Vlieger umro. Pokušavala je da se prisjeti i dozove u sjećanje lik gospodina preko puta ali je njeno sjećanje na stvari i ljude oko sebe posljednjih godina bilo pomalo mutno, baš kao i njen vid. Zapravo je sa svojim mislima bila negdje sasvim drugo i zabavljena sa njima samo je usput i bez naročitog truda pokušavala da pomogne dvojici policajaca. Svaka druga subota u mjesecu izazivala je kod sta- rice ospice uzbuđenja, straha i nervoze. Dva, tri dana prije nego bi se na stepeništu apartmanskog kompleksa zadihano zagegala okrugla, dobro popunjena silueta njene kćerke, starica je generalno pospremala apartman i pomalo neurotično pokušavala da izbriše svaki trag praši- ne po izlizanom namještaju. Obavezno bi tih dana odlazila do frizer- skog salona preko puta parka koji se pružao ispred apartmana i svojski se trudila da izgleda zdravo, živahno i svježe. Dvosedmični posjeti kćerke su joj održavali kondiciju i ona se na- smijala kad je to pomislila. Gospođa Vliger se rado kikotala. U momentu kad joj je bilo upućeno pitanje zapravo je uživala u či- njenici da je sljedećih desetak dana oslobođena nesnosnog osjećaja da će njena kćerka lukavim upadicama i konstantnim upitima o njenom zdravlju opet pokušati da je navede na razgovor o staračkom domu. “Janssen? Sa dva “s”?”, pitao je glas iz mobilnog uređaja na reveru tamno plavog kaputa tamnoputog policajca. On je pogledao upitno u pravcu svoga kolege koji je naslonjen na zid, što je dijelio apartman gospođe Vlieger i gospodina Jansena, nezainteresovano i pomalo umorno pogledom tražio nešto po podu hodnika. Obojica su gotovo u isto vrijeme slegnuli ramenima. *** Apartmanski kompleks “Zelena orhideja” još je tri dana morao da trpi nesnosni vonj raspadajućeg tijela gospodina Janssena. Policija nije uspjela da dobije odobrenje za ulazak u stan jer je opština subotom radila do jedanaest prijepodne a prijava o nesnosnom mirisu koji se pružao iz njegovog apartmana stigao je u policiju tek oko četiri sata poslijepodne. A i “nezgodan miris” nije baš nešto prioritetno u gra-
  • 77. 76 du od preko milion stanovnika, sa preko 30 različitih nacionalnosti podijeljenih u velikim grupama po četvrtima grada i sa skoro 30% populacije koja je ovisila o socijalnoj pomoći. Sukobi raznoraznih, na- cionalno obojenih, uličnih bandi i svakodnevni sitni i krupni krimi- nal, pljačke manjeg i većeg obima i ubistva i kidnapovanja, smrdjela su mnogo više od raspadajućeg tijela gospodina Janssena. Sa dva “s”. Da sve ne bi prošlo tako jednostavno, gospodin Janssen je u op- štinskom kompjuteru na dva mjesta bio zapisan sa dva, a na jednom sa jednim “s”. Gerard Spigel, opštinski službenik socijalne zaštite pred penziju, kad je to zamijetio spustio je čelo na dlan desne ruke i sa uzdahom progovorio kratko, tridesetogodišnjim iskustvom opštinskog službe- nika: “Sranje!” Bilo je potrebno nekih dvadesetak telefonskih razgovora i oko de- setak faksova kao i dva ”vrlo važna” potpisa da bi se sve nekako uokvi- rilo u dva “s” i da bi se izbjegla svaka mogućnost zamjene identiteta i da bi se dobila dozvola za otvaranje apartmana. Malo svjetla u tom sumračnom danu telefonskih razgovora i službenih potvrda Gerar- du Spigelu je unijela Amalija Maurits, mlada, zanosna i perspektivna kovrčava plavuša, službenica registra za stanovništvo sa trećeg sprata, kako svojom lepršavom pojavom i visokim, oštrim grudima u treska- nju ispod svilene maslinaste košulje, tako i primjedbom da je gotovo nemoguće pronaći bilo kakvu ”živuću” rodbinu gospodina Janssena. Gererd Spigel je iz iskustva znao da se “nesnosni miris kao da je neko umro” i činjenica da gospodin ne odgovara ni na telefonske pozive niti na lupnjavu i zvonjavu policije na njegovim vratima, može protu- mačiti samo time da je napustio ovaj naš veseli svijet, već odavno. A u slučaju da se u opštinskim knjigama i kompjuterskim dosjeima sve izmiješalo pa se na kraju i ispostavi da je gospodin Janssen bio ipak gospodin Jansen, sa jednim “s”, nepostojanje “živuće” rodbine je zna- čilo i nepostojanje problema. “Kad niko ne postavlja pitanje, onda pitanja i nema”, pomalo odo- brovoljen je pomislio Gerard Spigel. 2. Trenutno je nedostupan Rješenjem nedoumica oko drugog “s” gospodina Janssena sve je krenulo svojim normalnim tokom, tako da je policija, u ponedeljno FINAL
  • 78. 77 poslijepodne, u pratnji domara apartmanskog kompleksa, utvrdila postojanje leša u fotelji primaće sobe pored upaljenog televizora i tu činjenicu svojeručno i pismeno dostavila na opštinsku adresu. Kada je doktor gospodina Janssena, Eduard Mutih, u utorak uju- tro ušao u primaću sobu zaklanjajući nosne rupe dlanovima od oštrog mirisa, dvojica plavokosih policajaca su sjedila na kauču preko puta ostataka preminulog sa bijelim zaštitnim kapicama na licu i gledala treći nastavak visokobudžetne američke serije o nekakvim grčkim bo- govima i mitološkim bićima. Na njegovo čuđenje ustali su kad su ga zamijetili. Doktor je bacio pogled na ostatke pokojnika u tamno zelenoj kož- noj fotelji izlizanih naslona i s negodovanjem u glasu rekao: “Da, ovdje treba zbilja biti doktor da bi se shvatilo da je gospodin već mrtav.” Jedan od policajaca, onaj mlađi, prasnuo je u smijeh ispod bijele zaštitne kapice, ali je vrlo brzo zauzeo stav ozbiljnog službenika odr- žavanja reda i mira kad ga je stariji kolega prekorio pogledom. Tako mrtvo su izgledali ostaci tijela gospodina Janssena nakon skoro tri mjeseca raspadanja. *** Doktor Eduard Mutih je pomno pratio vremenske prognoze po- sljednjih dana nadajući se da će se napokon to sjeverno nebo iznad ove vlažne zemlje malo razgaliti i da će to dugo očekivano proljeće najzad početi da se osjeća toplinom u zraku. Kada je u subotu svo- joj asistentici, dvadesetosmogodišnjoj Klaudiji Budenmajer, pjegavoj mršavoj brinetki ovisnoj o fitnes klubovima i zdravoj ishrani, rekao da u utorak uzima slobodan dan, ona je kratko i nevoljno odgovorila: ”Naravno, doktore.” Pri tom joj je već bilo mučno od količine posla koji joj je svojim slo- bodnim danom tako “hladno” nagovijestio, a možda i od vitaminskih tableta iz plastičnih bočica što ih je uzimala u pretjeranim količinama. Kad je u utorak ujutro podigla telefonsku slušalicu, i shvatila da polici- ja traži njenog šefa za utvrđivanje smrti jednog od njegovih pacijenata, na inače ozbiljnom licu Klaudije Budenmajer se pojavio vrlo izrazit i lukav smiješak. Sa tim smiješkom je i nazvala svog šefa, sa uživanjem
  • 79. 78 zamišljajući njegovo razočarano i ljutito lice kad mu saopšti “radosnu” vijest, i skoro ga probudila, dok je na plaži zavaljen u neku pogolemu ležaljku, zajedno sa još nekoliko stotina drugih šefova i šefića u dugom nizu ležaljki, uživao u prvim radosnim dozama vitamina D na još uvi- jek pomalo zubatom suncu ranog proljeća. Klaudiji Budenmajer je po- ziv policije, i na njeno čuđenje, skroz popravio dan tako da se gospo- đa Wlajting, inače hipohondar kojoj je doktor Eduard Mutih bio već sedmi lični doktor, dobrano iznenadila kada je na licu uvijek snuždene i pretjerano ozbiljne, moglo bi se čak reći i zabrinute, asistentkinje, zamijetila nešto što je ličilo na osmjeh. Ta neobična iskrivljenost usana Klaudije Budemajer je gospođi Wlajting dala dodanu motivaciju, pa je zasula asistentkinju sa svim mogućim bolovima i žalbama na svoj or- ganizam što su joj u tom momentu padale na pamet. Telefonski poziv policije je i gospođi Wlajting popravio dan. Iskreno rečeno, mršava asistentkinja zavaljena zadovoljno u fotelju svoga šefa nije baš pomno slušala gospođu Wlajting, a niti uzimala za ozbiljno. *** Starica nije znala uzroke ljutitog pogleda doktora kada se mašući torbom i užurbanog nervoznog koraka pojavio na hodniku apartman- skog kompleksa. Nije joj smetalo što joj osmijehom nije odgovorio na osmijeh kad su im se pogledi susreli. Gospođa Vlieger nije voljela doktore i čak ih se pomalo i bojala, pomalo su je podsjećali na staračke domove. Primijetila da se radi o nekom korpulentnom i dobro njegovanom prosijedom gospodinu. Stojeći na pragu svog apartmana oblivena sunčevim zrakama nije skidala osmijeh s lica i samo bi povremeno otvarala oči kad bi začula eho koraka na žutim pločicama. Ruku oborenih niz tijelo, obučena u neku zelenkastu haljinu sa velikim ukošenim džepovima i sa patrona- ma od lišća, koja joj je padala skroz do gležnjeva i velikih crvenih pa- puča, klatila se lagano i gotovo neprimjetno na pragu, blago nagnuta, kao nekakva zelena omamljena ptičica narandžaste glave sa crvenim kandžama. Samo bi povremeno prekidala svoju omamljenost dižući desnu ruku da šarenom maramicom otkloni vodu što je cijelo vrijeme curila iz nosa. Gospođa Vliger je oduvijek imala problema sa alergi- FINAL
  • 80. 79 jom, naročito sa alergijom na polen, i kako je više zalazila u godine njeno čulo mirisa je sve manje služilo. *** Radnici pogrebne firme “Osvijetljenje”, dva Arapina i jedan Srbin, potpuno istom frizurom i odjećom kao i visinom i posturom, bojom kose, kože i očiju, toliko su ličili jedan na drugog da je starica u mo- mentu kada ih je ugledala za trenutak zaustavila svoje gotovo nepri- mjetno klaćenje i tiho se zakikotala. Njihov gazda, Marko Begrafenis, što je u pogrebnoj pozi sa ruka- ma prekrštenim na stomaku išao iza svoje jednoobrazne trojke, odu- vijek se trudio da sve u životu uradi na najbolji mogući i najdosljedniji način. Pedantno. To je bila i osnova i srž njegovog poduzetničkog duha, pedantnost. Čitava njegova pojava, besprijekorno čista i ispe- glana, od sjajnih vrhova crnih špicastih cipela do oštrih crta na četvr- tastom licu i sporih odmjerenih pokreta, odavala je čovjeka ozbiljnog i potpuno predanog poslu. Naročito je njegov pokret u razgovoru, podignuta desna ruka sa palcem i kažiprstom što su jedan drugog u nekom odmjerenom ritmu sporo trljali, potpomognuti profesionalnim sažaljivim osmjehom, pridonosio odvažnosti i imidžu. Zlonamjerni jezici, pogotovo oni iz branše, takozvane “kolege”, taj pokret su sma- trali samo “kiksom” podsvijesti koji je odavao njegovu neutaženu žeđ za profitom. Kakogod, mora se priznati da je gospodin Marko Be- grafenis, sa svojih 42 godine, za vrlo kratko vrijeme obezbijedio sebi važan dio kolača pogrebne branše u regiji. Pogrebnik je vrlo studiozno odabirao svoje osoblje i to je bio jedan od ključeva njegovog uspjeha. Svoj odabir “tamnoputih” pravdao je karakterom posla. Ipak se treba imati u vidu da su ta trojica ”stranaca” svojom tržišnom cijenom bili daleko poželjniji za jednog poduzetnika od bilo kojeg “domorodca”, pa i tamnoputog. Srećom, onaj narativni dio opisa njihovog radnog mjesta nije zahtijevao nikakvo veliko poznavanje jezika i sastojao se samo od dvije, tri riječi: Moje saučešće, gospođo ili gospodine. Čak ni prevelika naklonost njegove supruge, deset godina starije gospođe Pe- tre Leegat Begrefenis, lijepom Srbinu Jovanu Petroviću koji je predvo- dio trojku na hodniku, nisu smetali pogrebniku u usponu prema vrhu. Gospođa Petra Leegat Begrafenis je, sa svojih 65% udjela u firmi, ipak bila previše važna za mladog poduzetnika da bi sebi dozvolio bilo
  • 81. 80 kakvu ozbiljniju konfrontaciju. Sve četvorica su se nasmiješili gospođi Vliger i nisu taj osmjeh skidali sa usana ni kad su se zaglavili na vratima gospodina Janssena sa još uvijek nervozno užurbanim doktorom Eduardom Mutihom i njegovom torbom. Doktor se nekako iskobeljao pored tri korpulentna pogrebna radnika firme “Osvijetljenje”, piruetno se odbijajući od jed- nog do drugog, i kad se na kraju piruete iznenadno nosom sučelio sa sažaljivim osmjehom Marka Begrafenisa, ljutito i zbunjeno namješta- jući naočale na glavi, starici nije preostalo ništa drugo do da svoje sit- no tijelo još jednom tiho zatrese kikotom slatkog piskutavog smijeha. Osmiješena četvorka je ušla u primaću sobu u trenutku kad je mla- đi policajac podigao slušalicu velikog, staromodnog, crnog telefona i na trenutak se zbunio začuvši alarmantnost u glasu Gerarda Spigela: “Hallo, apartman gospodina Janssena!? Ovdje opština. Hallo!!” “Daaaa”, odgovorio je skidajući bijelu zaštitnu kapu sa usta. “A, gdje je gospodin Janssen? Da li je još tu?”, upitao je zadihani Gerard Spigel. Policajac je zbunjeno pogledao u ostatke gospodina Janssena i po- tom okrenuo glavu svom starijem kolegi s pitanjem: “Opština. Traže Janssena?” Profesionalno osmjehnuta četvorka pogrebne firme poredala se u stroj sa rukama sklopljenim na stomaku, kao u živom zidu na fudbalskoj uta- kmici, iza kožnog zelenog kauča. Stariji policajac što je sjedio na kauču previše dugo je oklijevao sa odgovorom pa je bilo neminovno da se drski Jovan Petrović, ljubavnik žene svoga šefa, flegmatično oglasi sa kratkim komentarom: ”Reci im da zovu poslije. Trenutno je nedostupan.” Mlađi policajac je poslije trenutka oklijevanja ponovo prasnuo u nekakav kratki smijeh a stariji je isti taj smijeh na jedvite jade održao pod kontrolom. Marko Begrafenis je isturio glavu na kratko da bi svog drskog radnika upozorio na ponašanje ali se prisjetio 65% udjela svoje žene u njihovoj zajedničkoj firmi pa je trepćući odustao od bilo kakvog komentara i glavu povukao odsječno nazad u stroj. Dva Arapina ništa nisu razumjela. 3. Organi Zahvaljujući crnoj naljepnici sa velikim žutim NE REKLAMA- MA, iznad otvora za poštu na vratima, kao i činjenici da je gospodin FINAL
  • 82. 81 Janssen sve svoje obaveze plaćao automatski, da su se struja, voda, plin, osiguranja i sve ostale režije direktno odbijale sa njegovog bankovnog računa, policija i domar nisu zatekli ništa u ponedeljak poslijepodne na laminatu boje sandalovine u hodniku pokojnika, osim jedne zelene koverte adresirane na Jansen, sa jednim “s”, na kojoj je crvenom neu- kusnom bojom velikim slovima bilo odštampano: KNUDDO. Ta skraćenica je bila razlogom da Gerard Spigel, u pet ujutro, iznenadnim krikom probudi svoju suprugu Elizabeth, dok je sanjala neke krofne sa grožđicama. Gospoda Spigel je voljela krofne sa grožđicama. Podsjećale su je na jedno ljeto, mnogo prije nego je upoznala Gerarda, kada je sa ska- utima sa juga zemlje u nekoj šumici pored Brisela po prvi put osjetila muško tijelo na sebi. Gotovo da je pomislila kako se njen san nastavio u spavaćoj sobi, četrdeset godina poslije, dok je Gerard panično po- kušavao da navuče nogavicu hlača skakućući na jednoj nozi. Prvi pro- ljetni zraci sunca tih dana izazivali su kod Elizabeth neku unutrašnju vrućinu što joj je stalno dizala lijevi dlan prema vratu i izvlačila na usne neke stare, duboke uzdahe. Pokušavajući u polumraku da dozo- ve supruga opet je osjetila tu vrućinu. Kad je spustila dlan na vrat i oslušnula bilo kako ravnomjerno, jako, i u ritmu otkucava, dubokim uzdahom je ispustila neki prigušen, vreli jecaj. Ostalo je samo da se opruži na leđa u zanosnom transu ugledavši njegovo uzrujano lice na vratima spavaće sobe kako tvrdo muški kroz zube kaže: ”Organi!!!” Tako puno nesporazuma je izazvala smrt gospodina Janssena. Nemogućnost da se pronađe bilo kakva “živuća” rodbina gospodi- na Janssena značilo je da opština mora da obavi sve rutinske poslove koje smrt prouzrokuje. Gerard je rutinom tridesetgodišnjeg iskustva socijalnog službenika svu tu rutinu rutinski i obavio. Zahvaljujući potpuno automatiziranom procesu kojim je opštinski kompjuterski sistem bio opskrbljen i povezan sa svim važnijim instancama unutar državnog birokratskog aparata, to i nije zahtijevalo neki pretjerano veliki trud. Onaj najvažniji dio, jedno “s”, kojim je gospodin Janssen bio prijavljen kod zdravstvenog osiguranja, i koje je time moglo da stvori dodatne probleme, Gerard je uspio da ispravi još prije podnevne pauze tog ponedjeljka, tako da je poslije pauze dobio i gradonačelni- kov potpis ispod zahtjeva za, ako treba i nasilnim, otvaranjem apar-
  • 83. 82 tmana. Policija je vrlo brzo i obavila upad a kako je jednom nedvoj- beno utvrđeno da je Jansen, što je greškom sa jednim “s” upisan kod zdravstvenog osiguranja, isti onaj Janssen sa dva “s”, što ga je opštinski sistem vodio na adresi “Zelene orhideje”, bilo je dovoljno ispuniti krat- ki obrazac sa naznakama na prijavu policije, koja je pred kraj radnog vremena dospjela na Gerardov stol zajedno sa nekom zelenom kover- tom, i staviti kvačicu na “vjerovatno preminuo”. Kompjuter je odmah uputio standardni mail sa ”vjerovatno preminuo” na sve instance unu- tar sistema što su bile povezane sa ličnim brojem gospodina Janssena. Ostalo je još da se službeno utvrdi smrt od strane doktora “vjerovatno preminulog”. To je moralo da pričeka sljedeće jutro jer je mail u kompjuter zdravstvenog osiguranja stigao nekoliko minuta prije kraja radnog vremena. Zelenu kovertu je Gerard nekoliko sekundi zagledao sa svih strana da bi potom potpuno zaboravio na nju kad je na vrata kance- larije utreskala visokim grudima Amalija Maurits da u dvosmislenim dosjetkama i čežnjivim osmjesima zajedno protraće posljednje minute radnog dana. *** “Organi!?”, pridigao se doktor Mutih u ležaljci nervozno namje- štajući naočale na nosu, po drugi put tog dana. “Kakvi organi? Čovjek je već mjesecima mrtav!” “Da, doktore. Organi”, odgovorila je zajedljivo pjevušeći Klaudija Budenamajer okrećući se u fotelji svoga šefa usput se diveći glatkosti svojih nogu. “Primopredaja tijela KNUDDO zahtjeva prisustvo lič- nog ljekara preminulog. Znate i sami protokol u takvim slučajevima. Organiiii, doktore.” “Organi?”, mlako je zapitao stariji kolega policajac kad je preuzeo telefon od mlađeg i saslušao zadihanog Gerarda Spigela. “Da, organi! KNUDDO!! Kraljevsko Nacionalno Udruženje Do- brovoljnih Davaoca Organa! KNUDDO!! Organi!!!”, pomalo je gu- bio kontrolu Gerard. Policajac je pogledao u crne ostatke tijela žmirkajući zbunjeno a potom spustio slušalicu i natjerao pogrebnika, što je sve pomno pratio blago isturene glave iz stroja, da iznenadno prekine sa sporim i rav- nomjernim trljanjem kažiprsta i palca i izgubi sažaljivi osmjeh na licu, FINAL
  • 84. 83 kada je rekao: ”Dolaze po organe.” Sićušna ptičica napolju se umiljavala suncu. 4. Uzdasi Odbljesak svjetlosti s limenog kovčega je odgodio odlazak na to- alet gospođi Vliger. Dva srednjovječna muškarca u bijelim kombinezonima, ozbiljnog izraza lica, spustili su kovčeg na žute pločice i uz blagi naklon se izgu- bili u hodnik apartmana. Starica je jednom uzdahnula i tužno zanji- hala glavom. Osmijeh joj se ubrzo vratio na lice prepoznavši doktora. Zastao je pred vratima gospodina Janssena i prije nego će ući jednom duboko i umorno uzdahnuo. Unutra se uzdah oteo i Marku Begrafenisu shvativši da će mu KNUDDO preuzeti posao. “I to kakav posao!”, pomislio je pogrebnik. Nepostojanje živuće rodbine pokojnika je dozvoljavalo ispunja- vanje fakture s najvećim tarifama a da niko nije mogao da postavlja pitanja niti zahtjeva objašnjenja. “A, kad niko ne pita, onda nikome ne moraš ni da odgovaraš”, uzdahnuo je pogrebnik. Tako puno uzdaha je izazvala smrt gospodina Janssena. *** Za tren je izgledalo da dvojica u bijelom odaju posljednju počast preminulom jer su se zagledali u ostatke na zelenoj fotelji spuštenih glava sa nekim ozbiljnim i odsutnim pogledom. Onaj s brkovima je prekinuo tišinu u sobi i podigao glavu zagledajući u lica policajaca i pogrebnih radnika pored sebe i upitao: “Koja budala je zvala KNUDDO?” Budala koja je zvala KNUDDO se spotakla u žurbi na stepeni- štu apartmanskog kompleksa, pa skakućući na jednoj nozi od bola u gležnju nije ni primijetio kikot smijeha starice što je već treći put od- lagala odlazak na toalet. Zaboravio je na bol kad je ugledao gužvu u apartmanu pokojnika i progutavši gorku knedlu već s vrata je jednom od Arapa počeo da objašnjava kako je i zašto došlo do nesporazuma. “Jebeno s”, započeo je svoju priču Gerard Spigel. Doktor Mutih je zatekao pogrebnika u pokušaju da objasni onoj
  • 85. 84 dvojici u bijelom da je gospodin Janssen bio njegov osiguranik i da on ne razumije kako KNUDDO može da ima nešto od tog kostura sa još malo nekih crnih ostataka od kože i mesa sto su visili na lubanji. Uporno je ponavljao da bi neko trebao bar da podmiri troškove koje je on pretrpio, troškove za benzin i za utovar i istovar teškog kovčega od čiste hrastovine. Kovčeg u pogrebnoj crnoj limuzini na parkingu ispred apartman- skog kompleksa je bio od plastike što je vrlo uspješno imitirala hrasto- vinu, a i nije bio bog zna kako težak. “Gospodo, žurim”, prekinuo je doktor izlaganje pogrebnika. “Daj- te da potpišemo te formulare.” Kad je doktor shvatio da je formulare sam trebao da ponese i op- štinski službenik je shvatio da ga Arapin ne razumije baš najbolje pa se probio do kožne fotelje i krenuo ispočetka da objašnjava dvojici u bijelom, pogrebniku i doktoru, sve o drugom “s” gospodina Janssena. Prekinula ga je zvonjava telefona u džepu kaputa zajedno sa zvucima orijentalne melodije nekog bliskoistočnog kanala kablovske televizije. Ispred televizora na podu sa daljinskim upravljačem u rukama sje- dio je Jovan Petrović. “Krofne? Kakve krofne? Sa kakvim grožđicama?”, trudio se Ge- rard da razumije tanke uzdahe svoje suprugu s druge strane linije. Stariji policajac je zahtijevao “malo više respekta prema preminu- lom” od dvojice Arapa kojima je muzika rodnog kraja pokrenula ritam u kukovima i izvukla uzdahe nostalgije iz pluća. Nisu ga razumjeli. Uzdahnula je i Klaudija Budenmajer otvarajući ladicu radnog sto- la svog šefa u potrazi za formularima i sa otporom djeteta koje uči da poštuje starije isplazila jezik u slušalicu telefona, i nevoljno rekla: ”Naravno, doktore.” Park ispred apartmanskog kompleksa se punio dječjom grajom kad je starica opet stala na prag. 5. Pravila Klaudija Budenmajer je zastala na ulazu sa formularima u ruka- ma. Pogled na 25 kvadrata hodnika i primaće sobe pokojnika popu- njen policajcima, pogrebnim, socijalnim i zdravstvenim radnicima li- Zarobljeni Ivana Miletić FINAL
  • 86. 85 čio je na loše organizovan party sa još lošijom muzikom. Dva Arapina i mlađi policajac su stajala u uskom hodniku pored ormarića za cipele i vješalice za kapute dok su se iza njih u primaćoj sobi nazirale glave one dvojice u bijelom, pogrebnika, socijalnog radnika i njenog šefa u nekakvoj žustroj raspravi. Sve je pratila melanholična muzika Bliskog Istoka. Zakoračila je u hodnik i podigla papire uvis uzviknuvši: “Formu- lari, doktore!” *** “A šta da radimo s njim? Pobogu, čovječe, pa to je kostur!”, upitao je onaj u bijelom sa brkovima socijalnog službenika. “Kostur ili ne kostur, pravila su pravila”, odlučan je bio Gerard. “Pravila?”, zapitao je drugi u bijelom vidno iritiran. “Pravila sa jednim P”, dobacio je mlako Jovan Petrović u prolazu probijajući se između njih, pogledom u potrazi za izvorom ženskog glasa kojeg je začuo iz hodnika. “A moji troškovi, gospodo? Mi smo već sve spremili za sahranu. Sve je to utrošeno vrijeme. To sve košta, gospodo!”, uporan je bio po- grebnik. “Dajte da popunimo te formulare. Ja zaista žurim”, progovorio je i doktor, dok je preuzimao papire od mlađeg policajca. “A moji formulari, gospodo? Ko će da popuni MOJE formulare?!”, nije odustajao pogrebnik. “Otkud ovolike muhe odjednom?”, začuo se glas starijeg policajca sa kauča dok je mahao rukama po vazduhu. “Došlo je do nesporazuma i ja žalim zbog toga, ali to je sve što mogu da učinim za vas”, ponovo je odlučan bio Gerard. “Formulari, gospodo, formulari!”, zamahao je nervozno papirima po vazduhu doktor Mutih. “Troškovi, gospodo, troškovi!”, nije se predavao Marko Begrafenis. “Pravila, gospodo, pravila!”, podigao je kažiprst desne ruke Ge- gard Spigel. Potom su svi zajedno okrenuli glave u pravcu starijeg policajca koji je iznenadno izronio između njih mašući rukama po vazduhu. “Muhe”, rekao je stidljivo kolutajući očima, kad je shvatio da ga
  • 87. 86 svi posmatraju. Na kraju hodnika Jovan Petrovič je iz mršave asistentkinje izvlačio osmjehe koje zloba nije bila u stanju. Pogrebnik je, u komešanju tijela u ritmu muzike Bliskog Istoka dvojice Arapa, zamijetio ruku Srbina na struku Klaudije Budemajer i kad je podigao glavu i ugledao njihova lica kako se došaptavaju i zamijetio igru asistentkinje vrhom jezika po unutrašnjosti obraza, prisjetio se 65% udjela svoje supruge u njiho- voj zajedničkoj firmi, i dovoljno je bilo da Gerard Spigel još jednom spomene pravila, pa da ga vrhom uglačane špicaste cipele opali po bolnom gležnju. Slijedila su dva nimalo muška krika socijalnog službenika. Prvi je uslijedio poslije udarca pogrebnika u bolni gležanj, a drugi kad je odskočio na zelenu fotelju i shvatio da sjedi u zagrljaju ostataka tije- la gospodina Janssena. Kosti pokojnika zakrckale su piskutavo a ono malo sasušenog mesa i kože što su visjeli na lubanji otpale su na ruke socijalnog službenika. Narandžasta glava starice veselo je virila iza dovratka. 6. Stiglo nam je proljeće Prvo je izletio Gerard Spigel čudnim skokovima s jedne na dru- gu nogu i presavio se preko željezne ograde ispuštajući nekakvu žutu tekućinu iz sebe. Za socijalnim radnikom je, ne znajući ni sam zašto, poletio stariji policajac i spotakao se o velika stopala Arapina, pa se prostro po žutim pločicama i kratko doklizao na trbuhu pravo pred noge gospođe Vliger. Iza njega je izletio doktor Eduard Mutih kome su naočale sa nosa jednom stranom spale na usne i žmirkajući i okre- ćući se oko sebe unezvijereno uzviknuo: “Gospodo, pa šta je ovo?!” Na vratima su se potom zaglavila tijela dvojice u bijelom. Uskome- šali su se uz dovratak pa je izgledalo kao da rukama jedan po drugom traže pravi oslonac zagrljaju. Iza njih, u multikulturnom zagrljaju smijeha, pojavili su se i mladi policajac i jedan od Arapa. Drugi Arapin je ostao naslonjen na zid zbunjeno se obazirući oko sebe. Svi su usput u uskom hodniku pritje- rali Jovana Petrovića na mršavo tijelo Klaudije Budenmajer. Koljeno koje je osjetila među nogama asistentkinja je propratila ekstaznim vriscima. FINAL
  • 88. 87 Jedini priseban u svemu izgledao je pogrebnik kad se pojavio na vratima apartmana. Strogo ozbiljnog lica je pogledom prešao preko “vesele družine”, ali je ubrzo, zamijetivši staricu, počeo da neodmje- reno trepće. Zavukao je ruku u džep hlača i izvadio podsjetnicu, pre- koračio preko tijela starijeg policajca i trljajući papir između kažiprsta i palca desne ruke, samilosno se osmjehnuo gospođi Vliger. Na programu kablovske televizije začuo se glas mujezina kako po- ziva na molitvu. *** Sunce se trgalo posljednjim zracima iznad kosmatih krošnji parka. Žmireći je starica gutala tople tragove svjetlost i nije se ni trznula na prigušenu melodiju telefona. Zavukla je ruku u veliki kosi džep halji- ne baš nekako u isto vrijeme kad je Gerard Spigel, u pekari preko puta opštine, na iznenađenje prodavačice, surinamske mulatkinje, naručio “dvije krofne sa organima”. “Mama, pa to je zbilja nevjerovatno! Nekoliko mjeseci je već mrtav, a da niko… Zbilja nevjerovatno!”, snebivao se glas Margo Beerschuim iz slušalice telefona, na sigurnom odstojanju, nad sudbinom mrtvog gospodina Janssena. Gospođa Vliger pomisli na dvije sedmice mira koje joj predstoje, bez nepotrebnih pitanja i upadica. “A bez nepotrebnih pitanja potpuno je nepotrebno razmišljati o odgovorima”, pomisli starica i osmijeh joj se vrati na usne i treskajući sitno tijelo slatkim piskutavim smijehom umiljato prozbori u mikro- fon telefona, na sigurnom odstojanju: “Ah, dušo, proljeće. Stiglo nam je proljeće.”
  • 89. 88 Večeras ga nije bilo Safeta Osmičić Već dvije godine kako skoro svake subote prolazim u isto vrijeme trgom holandskog grada u kojem živim. I svaki put mi, baš nekako na sredini trga, priđe čovjek koji moli za dobrovoljan prilog. “Mevrouw, heeft u een kleine bijdrage, ik moet morgen naar het ziekenhuis…” – fufljao je kroz krezave zube i čekao da mu u mrša- vu, ispruženu ruku stavim par novčića. Gledao me molećivo i nekako stidljivo, a kad bih mu dala par novčića koje bih tada imala u novčani- ku, on bi se dugo klanjao, zahvaljivao i obavezno poželio mi lijep vi- kend. Čak i kad bih ga stidno pogledala i slegla ramenima jer nemam sitniša, i tada bi mi poklanjao blagi osmijeh i opet srdačno poželio sve isto, kao i onda kada bih mu spustila par novčića u drhtavu ruku. Ne znam da li je ostalih večeri dežurao na tom mjestu i molio svi- jet za “mali dobrovoljni prilog, jer sutra treba u bolnicu…”, ali znam da je svaki slučajni susret sa njim ostavljao duboki trag u mojoj sen- timentalnoj duši. Sam njegov izgled već me dirao duboko u srce: na mršavom tijelu visila je ofucana odjeća i, obavezno, bilo ljeti ili zimi, maslinasto-zelena trofrtaljna jakna. Iznad bijelog i prozirnog lica, izbrazdanog dubokim borama, strši- la je narandžasta kosa koja je izgledala kao napušteno ptičje gnijezdo, ili kao kosa koja ne zna za češalj. Češljali su je holandski svakodnev- ni vjetrovi, znojem orošavala sparina ljetnjeg predvečerja, prali ljetni pljuskovi i hladne jesenske kiše, a ona je uvijek ostala tršava i naran- džasta. Blagi pogled iz duboko uvučenih svijetlo-plavih, neupadljivih očiju, govorio je više nego nerazumljivo izgovorene riječi u dijalektu grada u kojem je živio. Ja dugo nisam razumjela šta mi govori, ali sam znala da moli za malo novca. Pa i kad sam vremenom počela razumi- jevati izgovorene riječi, i onda sam mu gledala samo u oči i pokušala da uhvatim stidljivi pogled. Da li se stidio što mora da traži novac ili što nevješto laže, jer “sutra, kada mora u bolnicu” bila je nedjelja, a niko ne ide nedjeljom na operaciju. I tako kroz “obavezne subotnje susrete” postali smo “poznanici”. U meni se počela rađati ideja i želja da saznam ko je “subotnji pro- FINAL
  • 90. 89 sjak”, pa sam ga jedne večeri pozvala da sjednemo za jedan od stolova u bašti bezbrojnih kafića okolo gradskog trga. Odbio me stidljivo pod izlikom da on ne pripada ni mom, a ni svijetu ljudi koji tu sjedi. Onda sam ga zamolila da stanemo negdje gdje bi mogao da mi kaže nešto o sebi, naravno, ako hoće. Nije me gledao, a ja sam jedva razumijevala riječi koje su klizile iz njegovih usta, kroz tanke, drhtave usne i kao blagi zvuk flaute stapale se sa zvukovima rano-jesenjske večeri. *** “Nekada sam živio daleko od ovog grada, na salašu, uz bolesnu mi i nepokretnu majku. Radio sam sve seoske poslove, po cijeli dan, a noću bih davao oduška mojoj umjetničkoj duši i slikao, slikao… ponekad do rana svitanja. Bezbroj puta sam ostavljao slikarski kist u rumena praskozorja, sjedao na traktor i odlazio da orem plodnu nji- vu. Ispunjen blagošću i milinom slikarskog rada, nisam osjećao umor. Duša mi je pjevala zajedno sa prvim pijetlovima i već se radovala dola- zećoj noći kada ću ponovo uzeti kist i slivajući boje na platno, izlivati moj talent, koji ne znam od koga sam dobio. Možda od majke koja je tako lijepo znala, precizno i, do u tančine savršeno, izrađivati domaće rukotvorine; odjeću za nas dvoje i sve sitnice koje su krasile našu kuću koja je bila vezana uz pomoćne zgrade na salašu. I ja sam, još kao di- jete, a i kad je majka bila zdrava i pokretna, pokušao imitirati majku i izrađivati neke nebitne sitnice. Majka me hvalila za svaku napravljenu stvar i nagrađivala moj trud, bodreći me da i dalje razvijam osjećaj za ljepotu i savršenost. Kako sam rastao, tako su i moji radovi postajali sve kvalitetniji. Od šturog džeparca, kojeg sam štedio, kupio sam prve boje i komad platna kojeg sam razapeo između par letvica, a onda na njemu nacrtao portret moje majke. Bio je savršen; sa platna su me gledale njene “žive oči”. I ona je bila zadivljena, pa mi je počela davati sve više džeparca i bila sigurna da ga neću potrošiti na gluposti, nego na ono što će ispuniti moju umjetničku dušu. Mojim odrastanjem i sazrijevanjem, sazrijevala je i urođena naklonost prema slikarstvu, a ja sam se sve više usavršavao slikajući u svakom slobodnom trenutku. Kako sam ja napredovao u umjetničkom smislu, tako je moja majka nazadovala u zdravstvenom pogledu. Izdavale su je prvo noge, a onda, od ležanja, sve ostale životne funkcije. U godinama moje pune snage,
  • 91. 90 ona je bila vezana samo za krevet, pa sam pored ostalih obaveza, imao obavezu i nju da namirim, da kuham i obavljam i sve kućne poslove. Vremena za slikanje i za spavanje bivalo je sve manje. Ali, u tim go- dinama sam već imao veliku zbirku mojih slika, ponekad sam pravio njihovu postavku u jednoj praznoj zgradi na salašu, pa sam pozivao svoje prijatelje i poznanike na izložbu. Svi su se divili slikama, a mene su tapšali po ramenu i govorili da sam jedan od rijetkih talenata. Šte- ta, govorili su, da ne možeš negdje u gradu izložiti ovo bogatstvo, sigurno bi doživio slavu, garantovali su mi svojim čvrstim uvjera- vanjem. Ali, kako otići i ostaviti nepokretnu majku? Jednog davnog proljeća, početkom maja, a preporučen od mojih prijatelja, dobio sam poziv da učestvujem na jednoj slikarskoj koloniji. To nikako nisam smio propustiti, pa sam se potrudio i našao ženu u selu da ostane tih par dana uz moju majku. Osim što se trebala brinuti o njoj, morala je obaviti samo najlakše poslove na salašu, kao što je položiti živini, dati napoj svinjama i pomusti krave. Uz dobru naknadu došla je Judith u našu kuću i obećala da će sve biti u redu. Slike iz napuštene zgrade prenio sam u svoju sobu, do one u kojoj je boravila moja majka, a koju sam ja koristio kao svoju spavaću (kako bih mogao čuti ako u noći majka zove i treba pomoć), sa koje sam skinuo vrata i umjesto njih okačio debeli paravan. Peć na čvrsto gorivo grijala je obadvije sobe i bila je smještena do samog prolaza između njih. Moj boravak i revnosno zalaganje u radu (slikanju) urodili su plodom: proglašen sam najuspješnijim slikarom i dobio plaketu i novčanu nagradu. Ali, u tre- nutku kad sam trebao biti najsretniji, da od sreće letim u nebesa, neki nemir mi nije dozvoljavao da se od srca ni nasmijem. Tješio sam sam sebe da sam se “oduzeo” od velikog uzbuđenja izazvanog nenadanim uspjehom. Ali nažalost to nije bilo baš to… Prilazeći salašu osjećao sam da nešto nije u redu. Miris paljevine koja se širila daleko unaoko- lo potvrdila je moju sumnju. Kad sam prišao bliže, crni zidovi i rupe umjesto prozora na sobi moje majke i moje spavaće sobe su mi rekli sve. Požurio sam u selo i pronašao Judith koja mi je ispričala šta se desilo. Tog dana je završila sve poslove na salašu, namirila moju maj- ku, naložila joj vatru i otišla svojoj kući na spavanje. Kroz male otvore na vraticama peći iskočila je žigica i upalila vatru u kojoj je sagorjela moja majka, a i moje sve slike. Odjednom sam ostao bez svega što je FINAL
  • 92. 91 činilo moj život! Otišao sam na majčin grob, a onda se vratio na salaš koji mi nije značio više ništa. Ubrzo sam ga prodao i odselio u grad. Iznajmio sam jednu sobu u kojoj sam samo spavao, a po cijeli dan sam na trgu slikao, i to vrlo uspješno. Prodavao sam slike i izdržavao se tim novcem. Među radnim i normalnim svijetom žive i oni čiji život ide u drugom smjeru. Tu spadaju gradski lezilebovići, džeparoši, alkoholi- čari i drogeraši, svi koji su puno uspješniji u svom pogrešnom životu od onih koji se ubiše radeći i nastojeći da vode normalan život. I baš takvi, ti pogrešni, najprije ulove stranca u gradu. Tako su, iz dosade i dokonosti, znali satima stajati pored mene. U tople ljetne dane častili bi me pivom, pod izgovorom da se trebam osvježiti, a i “kakav sam ja to umjetnik, a ne cugam?!” Pivo po pivo i ja se neprimjetno uvukoh u tu najnižu gradsku kliku, postadoh alkoholičar. Potreba za alkoholom natjerala me je da sam svoje vrijedne slike davao u bescjenje, samo da bih mogao kupiti par piva. Ruke su mi sve više drhtale, nisam mogao da slikam, a više nisam odlazio ni u iznajmljenu sobu, nego sam u društvu tog gradskog šljama spavao po zavučenim rupama, stanica- ma, iza kontejnera… A onda su, jednoga lijepog dana, došli ljudi po naređenju “gradskih otaca” i smjestili me u sanatorijum za odvikavanje od ovisnosti od alkohola. Tako, draga gospođo, sada sam propali sli- kar i zaliječeni ovisnik, uz to još i bolestan…” Da li je baš tako, pitala sam se tada, isto kao i večeras, kada sam željela da mu dam koji krupniji novčić. A njega baš večeras nije bilo tu!
  • 93. 92 Aaa, što se ifeta promijenila! Enes Topalović Davor se razveo sa Ifetom još prije posljednjeg, ako ne zadnjeg, rata sa komšilukom. Zašto – ne pitajte. Naša posla. Nešo, njegov vrli drug iz gimnazije, nije imao pojma ko se s kim rastaje, a ko kako i zašto sastaje. Šatro Šo-ne, dobrica ko kora od kruha, je bio, do ove ili one daske, otkačen i prije komšijskog deranja YU-zakrpe, a poslije ratnog derneka je i normalno prolupo, dibidus i skroz. Ko i sve klima- ve mašine njegove naravi. U tom posljednjem YU-BIH ratu, Davor nije bio ni u kakvoj voj- sci. Valjda mu nijedna uniforma nije pasala, a o ukusima nećemo su- diti. Govorio je, džabe, pričao, kazivao, telalio da to nije njegov rat, kao što i nije mogao biti. Rat je bio njihov, pa onda naš, zajednički, po krvi. Ali, kad vragovi, šejtani i demoni hoće, poslije tog rata, uz koji se lijepe sve prisvojne zamjenice, naš se, Ifetin, Davor ponovo tiho oženio nekom raji nepoznatom udovicom, iz svog naroda, kojih je u Sarajevu bilo kao pečurki poslije grmljavine na Marsu, i na Trebeviću. Svi su to znali, osim Neše. Za njegov razbucani mozak više se ništa novo nije moglo zalijepiti. Iako su se i one ljuštile ipak su neke stare, isparane, blijede slike sjećanja ostale i farbale Nešine vizije. Šo-ne je živio u svom vremenu, i vilajetu, otkačenih dimenzija, pomiješanih rafa, lagera i ostava, šta ga briga šta je bilo prije a šta poslije rata. Bla- go onom, vele epski mudraci, koga strefi takva bezbriga, pa mu život postane čista zajebancija, malo šega a malo bogami i šala. A rat, kako vele školovani dušodoktori, koji ratu nisu ni prismrdili, zna i da očisti, logiku iz rasuđivanja. Nešina duša je i bez tih doktora bila čistunica i svi koji su je znali još uvijek su je i voljeli. Stara, bir-prava raja je rado slušala, i navijala, za njegove gegove, izvučene iza onih dimenzija bez vješalica, na koje bi se mogli okačiti. Sastali su se, oni rado (biva sretno) preživjeli, da proslave dvade- setogodišnjicu mature. Kad priča hoće, a može joj se, za istim sto- lom je sjedila miješana ekipa, haman hazur da zaigra i zapjeva. Oko tog krakatog, postdejtonskog stola su svečano caklili: Davor, njegova mladolika, nova izabranica, nalik na narodnu jabuku, i na Ifetu, te FINAL
  • 94. 93 naš Nešo, i još neke nasmijane face iz prošlosti. Helem, dok su ostali feštali, pričali viceve, i koječime marljivo navlačili pažnju na sebe, ko tijesne farmerke, Nešo se uporno zagledao u Davorovu ženu. Baš bu- ljio u nju, do džigarice. Ma, sve nas je ovaj rat promijenio, al’ što se Ifeta promijenila, ljudi moji, k’o da nije ona žena! – zavajkao je žalovito, baš onako kako on zna, obrijana jezika. Svi su se zgledali, mada bi neki radije zažmirili. Nastao je onaj stidni, šuplji prostor u gluhoj tišini, koji potopi sve kad dođe do krat- kog spoja kojekakvih otkačenih dimenzija. I smijeh je prijetio da se odroni, i onaj veliki luster u sali na pognute glave obori. Ali, ipak, svi su se stisli. Ko u nuždi. Ta, nije fora smijati se Neši kad ozbiljno misli. Nastala je situacija, ona gurava, da oproste oni kojima svaka stidna smeta. Davor se vrtio na stolici, kao ringišpil, dok se njegova nova izabranica prelijevala u rumenilu, ko lirska jabuka. Nekada, prije, ove ere, su se svi kleli u Ifetinu i Davorovu ljubav, a sada, dvadeset godina poslije… svi se kunu u ono što ne postoji. Davor je oborio durbine. I molio zemlju da ga proguta. Ili ispljuje. Iako stolica na kojoj je sjedio nije bila haška, sudio je sam sebi. Sudili su mu i upereni pogledi. Ko puške. Zbog Ifete. Ma, pogledajte Ifetu, ljudi! Skroz se promijenila! Svi smo mi nekako stariji, a ona mlađa!? E, da sam juče crk’o ne bih znao da rat može i da podmladi – kitio je Nešo svoju jadikovku. Šo-ne, hajmo malo na zrak da ti nešto objasnim! – pozva ga Da- vor, i tupo i oštro. Nešo ustade poslušno i pođe za starim drugom. Oni zluradi su prvo pomislili da će ga Davor tući, tako se činilo, ali su se brzo pri- družili onima sa dvije-tri čiste, koji su znali da će svom drugu iz škol- ske klupe pokušati objasniti stvari. Slušaj, Šo-ne! Ifeta odavno nije moja žena. Kontaš li!? Nema Ifete, jarane! I nemoj, ba, da me više provaljuješ pred rajom! – zasiktao je na kraju Davor. Dobro, ba, šta se ljutiš? Kontam. Ni Ifeta nije više ona ista. Vidim i sam da se sve promijenilo, pa što ne bi i ona. Sve se promijenilo, moj Šo-ne! I ti si se promijenio – dođe Da- voru da zaplače. Ama, znam da sam se ja promijenio, pa i ti si malo osijedio, ali
  • 95. 94 kako se Ifeta onoliko promijenila ne mogu nikako da shvatim – iskre- no se ibretio Nešo. *** Na Ifetin grob, iskopan granatom u njenom vrtu u Velešićima, sletje žuti leptir, postaja malo i nestade ga poput sjećanja.   FINAL
  • 96. 95 Paranormalne aktivnosti pod haubom zastave 750 Miljan Milanović Slične stvari dešavale su se i u Šekspirovom špajzu. Planeta je ve- kovima zaluđena tim džemom. A moj otac je bio učesnik mnogih kafanskih tuča jer je smatrao da je pomenuti pekmez postao pre- poznatljiv brend samo zbog dobrog marketinga. Gađao se drvenim stolicama sa kolegama koji su držali hvalospeve o svojim esejima na temu: Kapuleti, Montegijevi i novi svetski poredak. U novom svet- skom poretku bilo je isto kao i u starom. Moj otac kao da nije želeo to da prepozna. On je za doručak mazao neki novi pekmez i pisao eseje o Šekspirima svoga doba. Kolege je nazivao doktorima koji leče zdrave ljude. Sve ovo, gore pomenuto, ne bi imalo nikakve veze sa ovom pri- čom, da sindrom Kapuleti-Montegijevi nije postao tumor civilizacije. Zapravo, bilo je toga i pre civilizacija. Bilo je toga i u praznini. Valjda da je sve to tako krenulo. Big bang. A priča ide ovako: Stojan je bio nadrkan profesor književnosti u jednoj od gimnazija u gradu gde se stalno opijala jesen. Voleo je kada se lepo izražavam. U gradu gde su ljudi opčinjeni ideologijom mlata- rali glavama na prolećnim karnevalima. Nedaleko od tog grada, na čvoru podzemnih voda koje su bile uzrok loše karme stanovnika, na- sađeno je selo odakle je moja majka. Stojan – moj otac, visok, šarman- tan, velikog grbavog nosa i vitmenovske brade, obožavao je poeziju Artura Remboa. Valjda sam zato na rođenju i dobio ime Artur. Moja majka je bila njegova učenica u vreme kada su se upoznali, ali je ubrzo promenila školu. Njihov sledeći iznenadni susret ispred bioskopa Pro- leter, bio je događaj koji se dugo prepričavao u našoj porodici. Barem do vremena razvoda. Dana – moja majka, rodila me je sa devetnaest godina. Stojan je kupio najvećeg šarana u ribarnici, napunio je kadu i tu pustio alu da pliva. Nakon mog prvog plača sa kolegama je smazao i popio sve što se našlo u kući. Imao sam nepunih trinaest godina kada su se roditelji razveli. Sa majkom sam se preselio kod Jovanovića. Na selo gde je ona odrasla. Deda Jovanović je bio jedan od bolje stojećih ljudi u selu. Prilikom nacionalizacije imovine 1946. i 1948. Jovano- vićima je oduzet mlin i dosta zemlje. Uprkos toj nedaći oni su živeli
  • 97. 96 prilično dobro. Govorilo se da je od pradede ostalo zakopanih dukata negde u štali. Pod debelim slojem slame i balege. Moj mlađi ujak, pet godina stariji od mene, u čijoj smo sobi bili smešteni majka i ja, je te 1961. nakon povratka sa radne akcije na iz- gradnji deonice auto-puta Grdelica-Skoplje, pao u očaj zbog ljubavnih jada. Zaljubio se u automobil fiću. Deda se uvek trudio da udovolji svojim sinovima. Skoro uvek. Kada bi mu proradio čir na želucu pro- klinjao ih je i nazivao klipanima. Mlađi ujak je izbegavao radove u polju i obožavao crvenu boju. Njegov crveni džemper je dedu strašno nervirao. On nije bio pristalica petokrake i režima, a morao je da drži jezik za zubima. Stariji ujak je imao dvadeset i devet godina i nije bio oženjen. Imao je probleme sa urastanjem noktiju na nozi. Ujaci nisu pružali preterano mnogo povoda da deda bude ponosan na njih, ali uprkos svemu, kupovina automobila bila bi više nego puko iskazivanje ljubavi prema deci. Prema popisu stanovništva u FNRJ 1961. godine naše selo je ima- lo 1135 stanovnika. Etnički sastav je izgledao ovako: Srbin 1007 88.72% Jugosloven- nacionalno neodređen 104 9.16% Ciganin 11 0.96% Bugarin 10 0.88% Turčin 1 0.08% Rumun 1 0.08% Šiptar 1 0.08% Najbrojniji u selu, sa svim bližim i daljim rođacima bili su Jova- novići. Glavni donatori seoskog doma kulture. Petrovići u tome nisu učestvovali. Iz nekog inata. Bolovali su od sindroma: večito drugi. U selu je bilo i dvadesetak drugih familija koje su prve polovine dana više volele Jovanoviće, a popodne, možda, večito druge Petroviće. Bit- no je bilo ko više plaća za ispomoć u polju ili ko bolje ređa domine. Jedne subote, te ’61. deda je sa teča Zoranom, koji je bio vozač u vojsci, nešto pre ujakovog rođendana, dovezao zastavu 750. Sedamsto šezdeset i sedam kubika, dvadeset i devet konjske snage bilo je par- kirano ispred seoske zadruge. Deda je čašćevao sve redom. Isključivo pivom. FINAL
  • 98. 97 - Aaaa, Dragane, dobro ide pos’o s telci. - Da ga ne ureknem. Če piješ li nekvo? Fića je bila so na ranu Petrovićima. Pišanje u njihovu supu. Bez milosti. Moj deda se zadovoljno smejao i mastio brk, a deda Rade, naj- stariji od Petrovića, koji je hramao zbog gelera u desnoj nozi prilikom najezde Bugara u Drugom svetskom ratu, ćutke je ispijao pivo i jecao od jada u sebi. Supa mu je bila preslana. Kada se sada osvrnem na tu 1961. ne mogu reći ni da je moj deda Dragan bio dostojan Ordena bratstva i jedinstva, niti mogu reći da je Rade bio dostojan Ordena zasluga za narod. Oni su samo nasledi- li nesuglasice od svojih očeva oko imanja. Navodno je Radetov otac trampio njivu između naše dve porodične kuće za našu vodenicu. Nije mom pradedi trebala ta zemlja zbog plugova i oranja, niti je to bila plodna crnica, već je tuda želeo da proseče put i obezbedi lagodan prilaz našoj kući sa strane novog seoskog puta. Prvog proleća, nakon njihove pogodbe, kada se topio sneg, krenu ogromna voda malim koritom seoske reke. Mnoga obližnja imanja bila su poplavljena, a vodenica Petrovića bujicom urušena. Otac Ra- deta Petrovića došao je narednog jutra kod mog pradede sa pričom da je vodenica bila u lošem stanju onomad kada su se trampili i da želi svoju zemlju nazad. - Ilija, bogče ti tvoje, za’ebal si me. Odnese mi vodata onoj šupče što mi dade. Zemlju da si mi vrneš. - More, ništa ti ne vrčam. I men’ blatoto po putat što ga napra’i kroz njivče, pa te ne okam da me vadiš kad se zaglibim. - Če bude tepanje Ilija zbog ovoj. - More, sega če te ja tebe utepam. Tako je sve počelo. A onda su, nakon što je fića stigao u selo, stra- sti ponovo uzburkane. Moj mlađi ujak Ilija, dobio je ime po njegovom dedi i nije bio nimalo talentovan za vožnju. I njegov deda je svojevremeno prevrtao zaprežna kola puna džakova brašna i bio predmet sprdnje u familiji i celom selu. Teča Zoran nije bio baš strpljiv čovek. Drao se za sitnicu. Umišljao je da je Titov oficir. Jedino je pred dedom i tastom bio tih kao fića bez goriva. - Iko, uletesmo u oranje! Buniće li si jel odjutros? Toa li ti je desna noga, ‘bem ti tetku?!
  • 99. 98 Kada je ujak prvi put seo za volan zakucao se u stog sena. Ovcama je trebala policijska zaštita kada se nađu pored puta. Preticao je par- kirana zaprežna kola i to bez goveda u jarmu. Pod punim gasom. U prvoj. Dva puta je oborio Petriju dok je nosila mleko. - Vido ja da če me udari. Al’ brzo nalete. Ne mrdnu u stran’. To- jaga mi spade, i mlekoto i sve – žalila se deda Draganu nakon nesreće. - Pa ti što si se uprtila ko kamila, kad ni bez bisazi ne znaeš da odiš? Petrija je bila Radetova žena. Tačnije druga žena. Oženio se ubrzo po drugi put, dosta starijom ženom iz Banata, nakon što mu je prva žena nestala pod sumnjivim okolnostima. Pravo ime joj je bilo Petra, ali su je svi u selu zvali Petrija. Nakon što joj je moj deda odbrusio, Pe- trovići su započeli gerilski rat. Prva diverzija bila je u podne. Napekla potkovica sa klinom zabila se u gumu levog prednjeg točka. Ševudanje belog fiće zaplašilo je četvoro Ramadanove dece, koja su izmazana i bosonoga trčala za autom po celom selu i vrištala. - Daj mi toa, te ga tam’ na takvoa! – teča Zoran je nervozno tražio ključ za odvrtanje. - Ne razbiram, kvo očeš? Radetov sin Srećko sa bratom od strica Milanom smejali su se od zadovoljstva skriveni iza spomenika palim borcima za oslobođenje sela u Drugom svetskom ratu. Ramadanova deca su se okupila oko fiće. Čačkala su nos, vadila vaške iz glave i gledala u teču kako poku- šava da podmetne trupac ispod auta. - Đeremi, Đeremi! – neko od dece je povikao i svi pojuriše ka prilici koja je prilazila. - Te ga tija. Vrnul se. – prokomentarisao je teča. Đeremi, Ramadanov najstariji sin, je nakon što je napunio četrna- est godina pobegao od kuće. Majka mi je pričala da je tog dana kada je nestao, sa naprslog prozora seoske zadruge nestao i plakat filma Najveća predstava na svetu, u kome James Stewart igra klovna koji nikada ne skida masku. Plakat je već godinama stajao tu i služio svrsi, sav izbledeo od sunca i kiše. Privremeno rešenje za stalno. Tipično za ljude u našem selu. Mnogi su govorili kako je Ramadan prodao Đe- remija. Neki su govorili da je on zapravo otišao nekud po belom svetu da krade. Neki su samo coktali i podlo izgovarali ono: ciganska posla. FINAL
  • 100. 99 Ponekad je čoveku zaista teško da prepozna istinu. Jednostavnije je držati se priče i zaboraviti istinu. Kakva god bila Đeremijeva istina, on je se toga dana vratio u selo. Nosio je šareni kostim klovna i nije imao šminku. Ja sam stajao pored fiće na servisu, opkoračivši dedinu parti- zanku, bicikl koji su svi tovarili više od zaprežnih kola, pokušavajući da razaznam ko je Đeremi. Koračao je sejući bat sa belosvetskih ulica. Poskakivao je kao da hoda bos po upeklom drumu, a zapravo je samo uživao u dizanju prašine žutim seoskim makadamom. Poželeo sam da mi je pri ruci jedan od onih fotoaparata koje je svugde sa sobom vu- carao Stevan Ristić, prijatelj moga oca. Sigurno bi mi zavideo na fo- tografiji Đeremija i razigrane ciganske dečurlije u njegovom zagrljaju. - Semku li ti tvoju! – psovao je teča jer je povredio prst. Srećko i Milan su držeći se za stomak od smeha, izašli iz skrovišta i jurnuli u pravcu seoskog groblja. Srećku je ispao gumeni opanak. Ja sam uzja- hao bicikl i nastavio svojim putem do zadruge po sirilo “maja” za babu. Deda Dragan je okupio sve Jovanoviće. Na svetlosti petrolejskog fenjera govorio je o osveti. - Obrasmo bostan. Ov’n što ‘e prelipil preko plot ne povrta se bez tepanje. Dosta nas podevali ovija na Rade. Ima izedu toj što su posrali. Ima da rucaju od bijenje. Svi su ćutali i klimali glavom. Deda je stajao u čelu stola i lupao pesnicom. Zaćutao je i šamarao sve prisutne pogledom. Primetio je da nema teča Zorana. - Kude ‘e Zoče? - Spi. Utepal se od rećiju. – tetka je negodovala. - Onodi ga. – poslao je ujaka po njega. Ostali su nastavili sa spre- manjem ljutog paprikaša za Petroviće. Sve više ih je ispunjavao bes. Ko voda pluća davljenika. Deda je bio sjajan govornik. I svi su ubrzo počeli da lupaju pesnicama o sto. Jadan sto pred tolikim junaštvom. Onda se povela priča o stranama. Nabrajali su sve iz sela koji će zbog saosećanja ili duga stati na stranu Jovanovića. Podele. Kada dođe trenutak podela i podvajanja, koju god stranu da odabereš uvek si na pogrešnoj. I uče te da mrziš. Nisam voleo da mrzim. Dobro, jedino možda nastavnicu u susednom selu kada bi me izvela pred kartu sveta. Nisam mogao da razlikujem Artik i Antartik. Podele. Strane. Mržnja. Iako sam i ja deo ove familije, nagon za osvetom i bes ka Petrovićima nisam osećao.
  • 101. 100 Ujak je doveo pripitog teču. Držao ga je da ne padne. Tetka je dreknula na njega, besno kao da viče na nekog od Petrovića. - Imaš li ti ak’l u glavu, pijanduro? Što li te dovlekoše ovam! - L’žeš mori! Dragane neje teka. Nes’m se napil. – teča Zoran je pokušao da se brani, a onda kada ga je ujak samo na tren pustio, srušio se na pod kao nakrivo zdenut stog sena. - Ovako, kad pet’l zapoje doma da si bidnete. U t’vnicu na tanalak s’s mačeto da nji narusite vodicu. – deda je završio sastanak kada je fitilj fenjera skoro dogoreo. Šapućući ponovio je plan: mrtva mačka u bunaru Petrovića. Đeremi mi je prvi put prišao kada mi je pao lanac na dedinom biciklu. Pomogao mi je da ga namestim. Tada smo se upoznali. Obri- sao je ruke o svoje pantalone. Onda smo se rukovali. Bio je znojav i smrdeo kao deo sela oko njegove straćare. Đeremi je bio čist u duši. Ostalo ga nije zanimalo. Veseo i pričljiv, sa čudnim akcentom i ne- prestanim lupanjem sagovornika po leđima, jednostavno je osvajao sve oko sebe. Ili je to bio samo moj privid. Sretao sam ga svakog dana kako se izležava u hladu nekog drveta pokraj puta. Nikada nije bio na istom mestu. To mu je u prirodi. Jednom prilikom kada sam iz dosade seo na bicikl i jurnuo bilo kuda, presreli su me Milan i Srećko. Hteli su moj bicikl. Čista otimačina. Normalna stvar za svet kakav pozna- jemo. Ali, ako sada sagledam taj događaj, to je više bio politički čin. Čin otuđenja moje imovine zato što sam imao veze sa Jovanovićima. Bili su stariji i krupniji od mene, moje “ne” ih je samo zasmejalo. Đe- remi je sve to posmatrao. Bio je nizak, ali jake konstitucije. Mogao je da se nosi sa Petrovićima. Ali Đeremi se držao po strani. Uvek se držao po strani. Valjda je tako i uspevao da opstane. Na krivini, kraj duda, na ulazu u selo pojavio se fića. I moj ujak za volanom. Petrovići su namestili plave radničke kačkete i produžili svojim putem. Srećku umalo nije opet spao opanak. Ujak je protutnjao pored mene svirajući u sirenu i gledajući samo pravo. Uzjahao sam bicikl i krenuo ka selu. Onda je na put iskočio Đeremi i pozvao me da pođem sa njim. I pošao sam željan da naučim kako je najbolje držati se po strani. Odveo me je u plevnju porodice koja se odselila pre dve godine u glavni grad. Deda je jednom rekao da su se ljudi “ualili i da ne turaju u cedilo ni jaja ni sirinje a oče da iz cedilo izvade banicu.” Tek sada mi je jasno da je deda još tada video sablasnu sudbinu našeg sela. Plev- FINAL
  • 102. 101 nja je bila puna ustajalog sena. I pacova koji su se krili. Đeremi je iz džepa izvadio sasušenu svilu kukuruza i to smotao u parče novina kao cigaretu. Povukao sam prvi dim iz radoznalosti. A danas, danas sam strastven pušač. Izležavali smo se u senu i pričali. Đeremi mi je pričao o danima u cirkusu. Kako je u početku služio kao živa meta bacačima noževa. Samo pri treningu. Dugo nije učestvovao u tačkama. Pričao mi je o tome kako se oprobao sa egzibicijama na trapezu. Kako je povredio vrat. Kako je lutao bespomoćan od cirkusa do cirkusa. Kako ga je je- dan umorni zabavljač naučio nekim bitnim stvarima. Kako je postao klovn. Kako je shvatio da je svim bićem klovn. Kako je klovn i sada. Kako je klovn i kada nema masku i vesele pantalone. Ja sam buljio u njega i čudio se svemu što poseduje ovaj klovn. Ja sam buljio u njega i divio se neizmernoj lepoti. Bio sam nervozan i uzbuđen. Ispušili smo previše cigareta. Bilo mi je muka. Kući sam išao peš- ke, gurajući bicikl. Nerviralo me je to što sam od oca nasledio jedino grbav nos. Svoj nos sam primetio tek kada mi je posred grbe izašla prva bubuljica. To je bolelo. I bubuljica i nos. Onda su počeli da mi rastu brkovi. I činilo mi se da je upravo zbog tih tamnih dlačica nos postao upadljiviji. Sate sam provodio ispred kamionskog retrovizora okačenog o zid u prosto- riji gde smo se nedeljom na smenu kupali u metalnom koritu. Poku- šavao sam da ga popravim lupajući se po grbi. Užasavao sam se svog levog profila. Od muke sam se čupao za kosu. Kako je samo Đeremi imao savršeno simetrično lice, pomišljao sam u sebi. Savršen prćasti nos. Zamišljao sam sebe sa njegovim nosem. Sa njegovim lepo defini- sanim bicepsom. Razmišljao sam o Đeremiju gubeći se u beskrajnom prostranstvu ogledala. Kada bih ga susreo ispred zadruge, krišom bih zevao u njega opčinjen njegovom lepotom. Kada bi mi se obratio, ja bih naglo prosuo pogled po tlu, namrštio obrve i produbio glas. U nje- govoj blizini ponestajalo mi je daha i srce bi mi zalupalo. Vremenom sam postao smireniji. Valjda sam se bolje kontrolisao. Nedaleko od sela nalazila se banjica. Jedino mesto na seoskoj reci gde je moglo da se pliva. U četiri zamaha preplivaš najširi deo. Voda je uvek bila hladna i veoma čista. Banjica je u dubokoj senci bukove šume. U sušnom periodu dubina bi se prepolovila, a vodopad bi još
  • 103. 102 početkom leta presušio. Đeremi me je tamo odveo da lovimo rakove. Poneo je parče metalnog bureta. Ja sam se bojao štipanja, pa sam samo nosio Đeremijevu košulju u koju je stavljao repove ulovljenih zglavka- ra. Išli smo uzvodno sve do banjice. Tu je Đeremi naložio vatru i na parčetu metalnog bureta spremio najukusnije repove. - Če se banjamo li? Poskočio je odmah nakon klope i skinuo se go. Njegov veliki penis mlatarao je dok je trčao ka vodi. Uleteo je u ledenu vodu poput ribe koja se otkačila sa udice. Moje mirno srce počelo je da bije u doboš. Ustao sam držeći se za rub pantalona spreman da ih smaknem i poju- rim za njim. Gledao sam u veselog Đeremija koji radi premete u vodi. Njegovi testisi izranjali su na površinu. Osetio sam čudno golicanje oko pupka. A onda je usledila erekcija. Dok je Đeremi bio pod vodom potrčao sam u pravcu svoje kuće. Trčao sam sve brže bežeći od Đere- mijevog povika kojim me je dozivao. Penis mi je ukrućen pulsirao, a od čudnog golickaja kao da mi se maglila svest. Uleteo sam u poljski vece i zaključao se. Sklupčao sam se na pod od dasaka u uglu gde su naslagane novine za brisanje zadnjice nakon velike nužde i počeo da drhtim. Od silnog uzbuđenja neprimetno sam utonuo u san. Probudio sam se gladan i nisam imao pojma šta mi se desilo. Sećam se da više nisam smeo ni da pomislim na Đeremija. Danima nisam vozio bicikl. A onda sam sasvim slučajno saznao da se stariji ujak ženi. Dovode mu ženu iz nekog sela preko granice. Iz Bugarske. Deda je to sredio preko nekog njegovog starog predratnog prijatelja. Svi su na trenutak zaboravili na rat sa Petrovićima. Celo selo je pozvano na veselje. Svi sem Petrovića. Deda je ugovorio da se po- stavi velik šator na spornoj livadi. Vodila se danonoćna prepirka oko običaja. Onda smo noć uoči svadbe teča Zoran, mlađi ujak i ja obišli skoro sva seoska domaćinstva noseći okićenu flašu rakije. Majka mi je rekla da se to zove buklija i da sam ja buklijaš. U obilazak smo išli fićom. Svi od Petrovića su izašli pred svoje kapije i ljubomorno gledali dok parkiramo fiću pred ulaz njihovog prvog komšije. Nekim čudom nisu nam izbušili gume. Sutradan su svi “navrnuli” veoma rano i ispijali kafu u dvorištu naše kuće. Gledao sam ih pospan kroz mali prozor špajza. Jutro je bilo prohladno pa sam preskočio umivanje. Toga dana upoznao sam ujaka FINAL
  • 104. 103 mog ujaka. Živeo je u susednom selu odakle je moja baba. Sve se vr- telo oko njega. Njemu su nadenuli titulu “stari svat”. Mlada Bugarka, za koju se kasnije ispostavilo da je starija nego što su je predstavljali, bila je smeštena u kući teča Zorana. Da se ispoštuju običaji. Red je da se ode po mladu. Složili su se svi one noći kada sam postao buklijaš. Tada nisu znali da je u stvari mladoj istekao rok trajanja. Vest o tome je došla pravo iz Bugarske par nedelja nakon svadbe. Vest je bila u obliku grmalja koji je obilazio sela u ovom delu sveta i oštrio noževe, sekire i kose. Video je našu snaju kod česme u selu i pozvao je po de- vojačkom prezimenu – Jevtov. Kasnije ga je baba sve preispitala. Ko? Odakle? Kako? Ali sve se završilo sa flašom rakije. To je bio mito da više nikad ne pomene polovnu mladu Bugarku. Niko od naših nije želeo da se time naslađuju Petrovići. Formalna kolona bila je formirana. Na čelu kolone bio je fića. U fići stari svat, teča Zoran, mladoženja i moj mlađi ujak. Vijorila se trobojka sa petokrakom. Svi ostali išli su peške. Petrovići su se nabili u svoje kuće kao kokoške u sumrak. Obuzelo ih je ptičje slepilo pred onim što ne bi da gledaju. Iako su otkrili lešinu mačke u njihovom bunaru, nekim divnim čudom nisu za to okrivili Jovanoviće. Teča Zoran je pogodio jabuku iz puške. Nova kolona je formirana. Na čelu kolone bio je fića. U fići stari svat, teča Zoran, mlada i mla- doženja. Mlađi ujak je morao peške. Teško mu je bilo da se odvoji od fiće. Mnogo pijanih ljudi na jednom mestu. Deda je dva puta držao isti govor. Ljudska glupost je neizmerna u pijanstvu. Ili je to prikrivena ljudska priroda. Danas često imam potrebu da se osetim glupim. Špri- cer je najbolji za to. Barem meni paše. Ne primetim kada me sroza. Rubinov roze ili crnogorski krstač. Pravu sodu s prskalicom više ne nalazim. Koristim hebu. Uroljam se i zaspem za stolom. Da otupim. Da se priviknem na stvarnost. Nalik pijanim svatovima te ‘61. Oni iskusni su jeli sarme rukama. Neiskusni su zaronili u supu i nisu ni do- čekali sarme. Čovek sa čudnim imenom, Jelen, bio je jedan od retkih dovoljno pribranih da nabodu pečenje. Kružio sam oko razvučenog kola kao vuk oko ovce namamljen u zamku. Osećao sam se kao kukolj u žitu. Sa svadbe sam klisnuo u dedinu i babinu sobu i tu zaspao. Niko me nije budio do jutra. Ujutru sam začuo lupnjavu i psovanje. Put
  • 105. 104 preko sporne livade bio je uzdužno preoran. Četiri brazde dopirale su nadomak svadbarskog šatora. Bio je to kontranapad Petrovića. U rečniku srpskohrvatskog književnog jezika iz 1967. godine na- lazim: Bojište – mesto gde se bije boj, bojno polje, ratište, poprište. – Ha- nibal je odlučio… bojište preneti u Italiju. Pov.1. fig. Sada je ženevski univerzitet jedino bojište javnog mišljenja. Duč. Da biste skontali ljude obratite pažnju na to kako gule krompir. Predgovor rečnika pročitao sam nekoliko puta. Nekako mi je sve imalo prizvuk napuklog kamena vodenice kao u našem selu. Vodenice zbog koje je nastalo bojište. Podne je. Popijene flajke piva se ne sklanjaju. Jovanovići, svi do jednog, svaka sposobna muška glava pije pivo pred zadrugom. Ja sa putnom torbom čekam autobus. Majka me šalje kod oca dok se stvari ne smire. Ono što znam čuo sam od drugih. Petrovići su se pojavili u 12:36. U proseku svaka ruka Jovanovića imala je po pet piva. Forsirali su. Petrovići su seli naspram Jovanovića. Naručili su pivo. Pio se čiča. Na pola flaše Petrovića krenulo je makljanje flašama. Bilo je krvavih glava. Nakon artiljerije jurnuli su prsa u prsa. Lepima vadile su se oči. Jebačima čupala su se muda. Sukob se nije završio nakon bacanja zaostale bombe iz Drugog svetskog rata na ujakovog fiću. Palila se plevnja po plevnja. Kuća po kuća. Policija je došla iz grada sa novim plastičnim pištaljkama koje nisu svirale dovoljno jako. Te iste godine je Ernest Miller Hemingway lovačkom puškom izvršio samoubistvo, Gary Cooper umro u Los Anđelesu, Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost i majka me je poslala kod oca kao jedinu izbeglicu sa prostora zahvaćenog nemirima. Kod oca sam ostao sve do studija. I više nisam video Đeremija. 3. juna 1968. sa još tridesetak studenata sa zastavama išli smo ka dogovorenom mestu su- FINAL
  • 106. 105 sreta ispod podvožnjaka. Neko je nosio Maršalove slike, neko parole, a ja sam čvrsto prigrlio zastavu koja se vijorila na ujakovoj svadbi. Ovoga puta sam odabrao stranu. Policija je zapucala na nas. Pomogao sam jednom mladiću da se skloni od meteža. Bio je ranjen u rame. Ličio je na Đeremija i molio me je da mu pomognem. Sanjao je o tome da radi u cirkusu. Osamdesetih sam par puta otišao na cirkuske predstave sa ćerkom. Od zastave sa ujakove svadbe napravio sam kecelju. Uživam u kuva- nju i više nikada nisam birao strane. Birale su one mene. A ja sam se uporno trudio da zaustavim vetar koji je širio požar. Sada imam šezdeset i tri godine. Živim u jednom ogromnom selu. I čini mi se da opet predosećam vatru.  
  • 107. 106 Kroz njegove oči Elma Velić Bio je fotograf. Spominjem to jer želim istaknuti njegov istančan ukus za lijepo. I samo to. Ukus. Ja sam bila lijepa. Ključna riječ je bila. Bila sam i sret- na, i vesela, i pozitivna i željna života. Bila sam i žena, jednom, a sada sam samo sjenka jednog vremena, jedne pojave, nekad neiživljenog života. Slikao bi me svako jutro, kako se budim, u praznini mojih misli, pomiješanih u neznanje i zbunjenost. Pratio bi me aparatom gdje god bi krenula, a prestajao bi disati kad bih napravila onu ‘njegovu’ pozu, koju je najviše volio. Volio je ljepotu. Pokazivao me je često, na izložbama, ili na slikama ili uživo. Bila sam njegova hodajuća fotografija, izložena da je svi vide, da joj se dive, ali da je ne diraju, samo uzdišu uz nju i za nju. Bila sam pobjednička fotka, na prvom mjestu, u pravo vrijeme izložena, a on, dičio bi se, i prsio, držao me za mišicu i upravljao mnome, kamo da idem, kome da se nasmiješim. Hodala bih polako, laganim koracima gazele, pokazujući savršeno isklesane bokove, grudi i torzo. U tim pokretima okretala bih zago- netno glavu, pokazujući svoju crnu dugu kosu, koja je umjetnički pa- dala po obrazima i ramenima, a očima bi magično, a opet tajanstveno mamila ljude da se na svaki pogled zaljube u mene. On, kroz cijeli taj promotivni prikaz njega, kroz mene, smješkao bi se i pozdravljao s ljudima, visoko dignute glave. Jutra su često uobičavala biti predivna, s razmjerom svjetlosti i lje- pote prikaza, i mene. Budio bi me u ranu zoru, omotavao plahtom i slikao uz rijeku. Bila sam i muza i model u jednom, a on je bio Božja ruka koja me je najljepše oslikavala. Budio je ljepotu u meni i kada je nisam osjećala, ali na pogrešan način, pogrešnim riječima. Ali uvijek sam ju prihvaćala, jer je i ona bila poklonjena. Kad bismo ostali sami, poslije neke od izložbi, pogladio bi me po glavi, kao kućnog ljubimca koji je bio dobar, te se povukao u svoj studio, gdje je bdio nad svim fotografijama. I opet sam tamo bila, ali ne više kao pojava, već kao fotografija, ovjekovječena za sva vremena. FINAL
  • 108. 107 Tad bih ja, uzimala momente za sebe, gdje bih učila kako plesati bez njegova vodstva. I onda opet isto, iz dana u dan, iz godine u godinu. Šetala bih, gledala, pravila poze, zavodila. Igrala sam se s objektivom, kao s naj- boljim ljubavnikom, dajući mu sebe, u potpunosti. Mamila bih ga, dražila i ostavljala bez ičega, dok je fotograf samo gledao i stiskao dugme. Kroz njegove oči bila sam samo vanzemaljska ljepota, koju je krijepio njegov objektiv, njegov aparat i svjetlost koja je bila savršena. Jednog jutra, poslije ranih aktova kraj rijeke, skupila sam hrabrost da mu kažem da ne želim više biti samo lijepa. Prišla sam blizu, dok je držao aparat u rukama, i gledao me kroz njega, stisnula šake i iz- govorila riječi davno uklesane u mojoj duši. Spustio je aparat iz ruke, nježno i polako, kao što sam ja sanjala da bi nekad mogao mene da dodirne, uzdahnuo duboko i zažmirio. Kao da je htio izbrisati moje riječi, zaboraviti šta sam upravo rekla, te u tom momentu tame izbri- sati i razočarenje koje sam mu priredila. Okrenula sam se, krenula prema vratima, noseći sa sobom samo svoju hrabrost. Na samom izla- zu uhvatio me je za ruku. Oči su mu bile crne od bijesa, a lice zgrčeno. Tresao se, stiskao zubima, a na mojoj ruci pravio bezvremensku ma- snicu, od stiska, koji me je strašno bolio. - Pusti me! – progovorila sam kroz zube, od boli i straha, od nje- govih očiju. - Ne možeš me ostaviti. Ne možeš! – vikao je, vukući me za so- bom do svog studija. To je jedina prostorija u kući u koju nikad nisam ulazila. Nesnosni smrad me dočekao odmah na ulazu, a crnilo me potapalo još dublje. Bacio me na kauč u ćošku, i dok sam padala i dok mi se slika ispred očiju izoštravala, vidjela sam kako uzima nešto sa svoga stola i kreće prema meni. I dalje mu se bijes oslikavao na licu, stisnutih zuba dok je zamahivao prema meni. Lice mi se pržilo, gorilo, i kao da je koža otpadala, ljuštilo se i nestajalo. Vrištala sam, vikala, molila. Držala sam ruke ispred lica, ne mogavši ga dotaknuti, a taj plamen se širio na dušu i srce, i dalje. Probudila sam se u mračnoj sobi, u mračnom životu. Njega više nije bilo. Ni njega, ni moje ljepote, ni moje duše, ni lika. Sjećam se, u paklu u kojem sam gorila tog momenta, njegov glas je tmurno dopirao do mojih ušiju: „Ako nisi lijepa za mene, nećeš biti ni za koga drugog“.
  • 109. 108 I još uvijek mi odzvanjaju te riječi u glavi, dok u tami svoje sobe gle- dam ljude, sretne i vesele, nasmijane, lijepe, dok ja, sjenka svoje prošle ljepote, vapim za životom. Imao je istančan osjećaj za lijepo. Imao je lijepe oči, i ukus za lije- po. Ja nisam imala ništa.   FINAL
  • 110. 109 Bez sebe Denisa Bećibašić Svaki dan gledam sve ono što ti više ne možeš. Ili ipak možeš iz neke druge perspektive. Ne znam. Ko zna? Gledam i najčešće ćutim. Nisam više ona koju si znala. Možda je to pohvalno, odrasla sam. Možda i nije, jer nemam više prijatelje, jer nemam više igre. Svaki dan gledam ono što ti više ne možeš i pitam se gde je moje mesto. Pitam se šta bi ti radila da je situacija obrnuta i ne prođe dan, a da se ne zapi- tam zašto nije. Zašto prokleto nije!? Da, to što vidiš, istina je – vesela devojčica naučila je da plače. Danas sam kuvala za svoje drugare, znaš, pokušavaju da mi po- mognu da prebrodim, sve ovo valjda, pa su jeli. Nije bilo ni upola lepo onako kako je bilo tvoje pire od spanaća. Mrzela sam ga. Spanać, mislim. Danas sam i ja jela. Nije bilo prijatno za stolom, ćutali smo i mljackali bljutavi pire. Trudila sam se da gledam u tanjir, iako znaš da spanać nisam volela zbog njegove boje. Bila je prijatnija od njihovih sažaljivih očiju. Onda sam otišla do matorih, dobro su. Tata je kao i obično ćutao, a mama je stalno pokušavala da odagna tišinu ne shvatajući koliko nam prija. Odustala je posle nekog vremena. Ćutala je sa nama. Obula sam se i izašla. Napolju je počinjala kiša. Topla, prolećna kiša, šetala sam i ljuljala se na jednoj ljuljašci ispod guste krošnje starog drveta. Možda sam se čak i osmehnula. Danas sam gledala sve ono što ti više ne možeš ili ipak možeš, ko će to znati… i činilo mi se da pričamo. Ti si brbljala o nekom svom kolegi ismejavajući ga, a ja sam osetila da ti se potajno sviđa. Nisam te zadirkivala, neobično za ne? Valjda sam se poželela glasa. Kad bolje razmislim sve to nije bilo danas. Možda juče ili neki dugi dan, ili je trajalo više dana ili nije bilo uopšte. U svakom slučaju nešto od toga. Sigurno. Onda sam sela ispred zgrade, pila sam kafu. Neki deda je pored ograde hranio debelu mačku, kezila mi se. Uzela sam svoju šolju i ušla u stan. Bio je mračan, gluv, neraspremljen i smrdljiv. Ništa u njemu nije bilo moje, osim jedne papirne ruže zatrpane smećem. Pitaš se gde su
  • 111. 110 mi slike i fotografije. Nema ih, zidovi podsećaju na bolničke. Razmi- šljam gde da spustim šolju. Cipelarnik će biti uredu. Izlazim. Nisam sigurna da li zaključavam. Više nema kiše, nema debele mačke, nema dede i nema ljuljaške. Tišina je opet tu. Mami se ne bi svidela i pričala bi o haosu u mom stanu, u mojoj glavi u mom životu i davala mi uputstva kako da ga pospremim, ali tada bih već prestajala da slušam. Hodam. Sama. Nema više mnoštva koje ti se nije sviđalo, nema više alkohola u mojim rukama, nema stopiranja, nove boje kose, pir- singa i nema nejavljanja zbog koga si se ljutila. Nema više mene. Nema više buntovnika. Danas gledam sve ono što ti odavno ne možeš. Ili možeš. Pitam se da li si poželela ikada da probušiš nos ili pupak? Jesi li nekad htela na kampovanje u prljavom šatoru, jesi li ikad htela da rizikuješ? Mislila sam da nisi. Sada više ne mislim. Danas sam čitala jednu poemu. Jednu koju si ti volela, ali je nisi do kraja razumela. “Cigani”, sećaš se, tako se zove? Sada je ni ja ne razumem. Onda sam otišla, sela na istu klupu sa koje si me iz parka dovukla u kuću jednog jutra. Deca su trčkarala oko nje. Igrala su neku igru koju nisam znala. Bila su srećna. Jedan dečak je pao na nos i počeo da plače, ostala deca su se smejala. Kad bolje razmislim sve to nije bilo danas. Možda juče ili neki dugi dan, ili je trajalo više dana ili nije bilo uopšte. U svakom slučaju nešto od toga. Sigurno. Otišla sam do reke. Njen huk je ono što me je istinski plašilo. Uvek. Ti si molila za više straha i nadala se da će me jednom opsesti i prikovati za jedno mesto, za jednu osobu. Reći ću ti i dalje ga nema. Na sve tvoje primedbe odgovarala sam jednom rečju – SLOBODA. Kod tebe bi ona uvek izazvala prevrtanje očiju. Izgleda da više ni nju ne razumem. Danas je pao mrak. Ili je to bilo sutra. Komarci su me nervirali. Poželela sam da sednem na beton, to sam i učinila. Otišla sam negde drugo, vođena jednom simfonijom koja mi je svirala u glavi. Onda je jedna brkata baba u moje krilo bacila par novčića. Zazveckali su. Bilo je vreme da ustanem. I dalje sam čula zvuk njenih klompi koje su je udaljavale. FINAL
  • 112. 111 Bilo je vedro. Zamišljala sam kako ti pričam o sazvežđima, po- nosna sto bilo šta na ovom svetu znam bolje od tebe. Slušala si me. Pažljivo, kao i sve što si radila. Mesec je bio pun. Računala si koliko se puta to događa nedeljno, mesečno, godišnje. A mene je zanimalo jedi- no što je danas tu. Nadam se da ne računaš koliko često dolazim ovde. Imala sam jednu strašnu priču za tebe. Bila je neverovatna i izmi- šljena, ali si ti u nju lako poverovala i osvrtala se, stalno proveravajući da li nas neko istinski prati. Smejala sam ti se. Bila si tako slatka. Sada ne umem da maštam. Ne bih imala ništa da ti ispričam. Ve- rovatno bih ćutala kao tata, ali nikad ne bih prihvatila čaj koji mi nudiš kao što je to on činio. Prevrnula bih očima kao ti na „slobodu“. I to bi, verovatno, bio jedini izraz mog bunta. Danas sam sama, a nikada to nisam bila. Nikada nisam suviše birala. I to si mi zamerala. Zapravo, kada premotam film, ništa nisam radila kako treba. A opet sam ovde, a ti si ti tu. Opet sam razmišljala o pravdi. Opet sam shvatila da je nema. I opet nije postojao način da se uverim u suprotno, sve dok si ti ovde, a ja tamo, ili je možda obrnuto. Uzimam kičicu, zaboravila sam da je držim u ruci. Sa njom izgle- dam neprirodno i smotano. Platnu ni ne pokušavam da priđem. Za- mišljam smak. Tako bi dobar bio. Uništio bi sve što postoji u mojoj glavi i mom biću. Da li sam ja živa, a ti mrtva ili je slučajno obrnuto? Pipam svoj stomak, svoje noge, ruke i glavu. Tu sam. Dođavola, ja sam tu! Ne plačem. Cvilim. Žmurim i razmišljam o tome koliko njih iz našeg okruženja misli da je ovo pravedno. Što sam ja ovde ti tamo ili obrnu- to. Koliko njih bi se kladilo na pravu sestru? Mislim, niko. Pogađam. Dobro je, to je prvi put. Vidim statistiku u tvojoj glavi koja mi kaže da taj jedan pogodak nasuprot hiljadu, nasuprot desetine hiljada proma- šaja ne vredi ništa. Prvi put stvarno verujem u nju. Danas sam obišla sebe. Kad bolje razmislim sve to nije bilo danas. Možda juče ili neki dugi dan, ili je trajalo više dana ili nije bilo uopšte. Promenila sam se. Ili me nema. Nešto od to dvoje. Sigurno. Ostavljam papirnu ružu, jedino što je istinski moje i odlazim bez sebe.
  • 113. 112 O AUTORIMA Denis Dželić rodio se 16. oktobra 1954. godine u Banjaluci. Živi u ma- lom primorskom gradu Hundestedu, Danska. Objavio je tri knjige: Ptice iz fjordova, Paganski poeta i roman Bajka za Unu. Stjepan Zelenika je rođen 1958. u Kiseljaku, središnja Bosna. Danas živi u Kreševu. 2001. godine objavio je ratnu kroniku Kreševski zapisi. 2008. godine dobio na- gradu fondacije/naklade fra Grgo Martić za priču Čuvari vremena. Član je Međunarodnog instituta za književnost u Zagrebu. Safeta Osmičić je rođena u Gradačcu 6. marta 1955. godine. Objavila je zbirku poezije Između nas, roman Melek Rabija te slikovnice za djecu, Slonica Mica u kupovini farmerica i Medo Medeni i njegovi prijatelji. Živi u Holandiji. Elvis Bego je rođen u Bosanskom Šamcu – piše, svira, luta. Magistrirao je engleski jezik i komparativnu literaturu na Univerzitetu u Kopenhagenu. Trenutno je pri završetku svog prvog romana. Urednik je Lacuna Maga. Ibrahim Osmanbašić je rođen 1964. godine. Uteme- ljitelj je Udruženja za kulturu – Novo Sarajevo. Piše drame, poeme i pjesme, a izražava se i putem proze. Literarni radovi su mu prevođeni na slovenački jezik i autor je konceptualnog prozno-poetskog djela Kapije sjenki. Fahrudin Dino Avdibegović je rođen 1976. godine u Bosanskom Šamcu. Objavio je zbirku pjesama Pathétique (2006) na danskom i bo- sanskom, zbirku priča Sjene izgubljenog vremena (2011), sudjeluje u zbirci Priče, zajedno sa drugim bh. piscima iz inozemstva. Objavljivao priče u BH Novinama, kao i u danskim literarnim časopisima Kornblomst i Valmuer. Piše kolumne za UNHCR. Osnivač Lacuna Maga. Edin Sarač. Pjesnik, pisac, filozof, putopisac. Rođen 1968. godine u Jaj- cu (BiH). Objavljivan, nagrađivan i osporavan. Živi i radi u Holandiji. Zal Kopp je rođen u Osijeku 1956. godine. Objavio knjige poezije Pod mostom moga tijela, Govorim poljupcem, Dragocjeno trajanje, Otmjeno obna- ženi i Kušati nagost, te dvije knjige proze Osijek, moj lega i Osijek, moj lega 2. Redovno objavljuje poeziju na internetu. Maja Stanojević je rođena 1986. godine u Doboju. Završila je fakultet u Banjoj Luci, Odsjek za srp- ski jezik i književnost. 2011. godine objavila u Brankovom kolu zbirku poezije Anatema hljeba nasušnog. Benjamin Čuruković je rođen 27. maja 1983. godine u Zenici. Učesnik je 4. Novosarajevskih književnih susre- ta-2010, objavio je pjesmu Kahva na sabah u Euroorijentacijama-3, koja je prevedena na slovenački jezik. Njegova zbirka neobjavljenih pjesama zove se Sokak. Vahida Šeremet je rođena u Tuzli 1950. godine. Naučni je radnik i inovator. Napisala je novu dramu Hasanagincu, koju je prevela FINAL
  • 114. 113 na jedanaest jezika. Završava studiju Hasanginca od 1646. godine do danas. Objavila je više priča u časopisima Most iz Mostara i Diwan iz Gradač- ca, a jedna priča je emitovana na Radiju BH1. Nevenka Nedić rođena je 23. oktobra 1989. godine. Pjesme je počela pisati u ranom djetinjstvu. Pojedini radovi su joj objavljeni u zajedničkim zbirkama i časopisima. Uživa u pisanju Petrarkinih soneta, naklonjena je filozofiji (osobito Ni- etzscheovoj) i ističe se u različitim područjima književnog i umjetnič- kog stvaralaštva. Enes Topalović je rođen 10. marta 1963. u selu Bare, opština Goražde. Do sada je objavio: romane Let kroz snove, AMANet MREŽA i Na kraju svega, te zbirke pripovijetki Šapat predaka i Mrtva trka, a koautor je knjige poezije Pod istim nebom i autor zbirke pjesama Govor iz bešike. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja. Zastupljen je i u zajedničkoj zbirci Priče zajedno sa još 26 bh. autora iz dijaspore. Lidija Mehinagić je rođena 1962. u Skoplju, živjela u Banja Luci do po- četka rata. Podpredsjednica je Integracionog savjeta u Fredericiji, Dan- ska, i radi na ostvarenju i dobijanju pomoći i njege starim strancima u Danskoj. Biljana Stevanović je rođena 1975. Od 2005. nastanjena u Brommi (Švedska). Strast joj je beletristika, posao ljekar, a hobi poezija. Od malena piše poeziju, ali sve na nekim papirićima, salvetama koje ili baci ili izgubi! Natalija Puljić rođena 18. augusta 1992. godine u Kreševu (BiH). Dvije pjesme: “Zapletena vila” i “U Istri” su joj objavljene 2010. u časopisu Motrišta. Njena pjesma “U tijelu” je objavljena u zbirci Euroori- jentacije (KNS), te prevedena na slovenski jezik. Vođena ljubavlju prema pisanoj riječi, svoje obrazovanje je nastavila na odsjeku anglistike, Filo- zofski fakultet u Sarajevu. Svebor Delić je rođen 22. aprila 1980. godine u Sarajevu gdje provodi ranu mladost i djetinjstvo. 1994. napušta Saraje- vo Jevrejskim konvojem i odlazi u Njemačku, a kasnije u Holandiju. Živi i radi u Maastrichtu. Jasmin Čaušević je rođen 1974. godine. Objavio knjigu poezije „Korakom“ (Delta, 1999). Objavljivao radove i prevode u književnim časopisima i online. Vezuv Bašić je rođen 13. juna 1948. godine. Objavio prvu knjiga poezije “Izbjeglička soba” u 2011. Početkom 2012. objavljuje roman “U predvorju pakla”. Tatjana Debeljački, rođena 23. aprila 1967. u Užicu. Piše poeziju, kratku prozu, priče i haiku. Objavila zbirke poezije: “Kuća od stakla” (1996), “Tvoja” (2003) “Vulkan” (2004), “Ah-eh-ih-oh-uh” (2008). Lejla Smailagić je rođena u Osijeku, Hrvatska, 2. februara 1985. godine. Učesnik je petih Novosarajevskih književnih susreta i jedan rad joj je objavljen u zajedničkoj publikaciji “Duhovna konekcija”. Safer Grbić je rođen 24. novembra 1992. godine u Tešnju. Objavio je zbirke pjesama
  • 115. 114 “Noćnik čuvara Tešnja” (2010) i “Prijestolonasljednikovićka” (2011). 2010. napisao je scenario za pozorišnu predstavu “Legenda o dervi- šu“, koju je i režirao u Bosanskom amaterskom pozorištu Tešanj, te scenario za radio dramu “Kudret voda”. Enesa Mahmić je rođena 4. marta 1989. Bavi se pisanjem poezije i postfeminističkim interpreta- cijama književnih djela. Nagrađena je trećom nagradom Mak Dizdar za najbolju zbirku poezije 2009. godine. Živi u Zenici (BiH). Rifat Agov Radončić. Skulptor, slikar i životopisac. Uskoro iz štam- pe izlazi trilogija “Otrg zbora gusinjskoga”. Živi i radi u New Yorku (SAD). Lidija Pavlović-Grgić je rođena u Konjicu 1976. godine. Ko- autorica je dvojezične stihozbirke Let u TROstihu (2008.), koju je i ilustrirala. Dobitnica je književne nagrade Fra Grgo Martić za 2011., u kategoriji najbolji prozni prvijenac za zbirku priča “Kišne kapi u piščevoj luli”. Na natječaju izdavačke kuće Gratiartis iz Bruxellesa uvrštena u zbirku priča bh. pisaca “Vrijeme pričom otključano” (2011). Živojin Ivković je rođen 25. maja 1953. godine u Donjem Milanovcu. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu. Kratke priče su mu objavljene u zbornicima, štampanim i elektronskim književnim časo- pisima kao što su Balkanski književni glasnik, Odjek itd. Napisao je romane “Kao zmijski svlak”, “Dugo buđenje pred odlazak” i “Pusti- nja”. Trenutno piše roman biografsko-autobiografskog karaktera, pod radnim naslovom “Anatomija zločina”. Miljan Miljanović je rođen 18. oktobra 1982. u Zaječaru. Objavio je roman “Homo ludens”, Alma Beograd 2009., zbirku r’n’r priča “Bending”, Književna omladina Sr- bije, Beograd 2010. i izbor pjesama “Buddha blues i dvanaestotaktni smisao života”, u antologiji mladih pjesnika Niša “Tortu kroz prozor”, Sven Niš 2011. Priče su mu objavljivane u više književnih časopisa. Elma Velić je rođena 4. maja 1986. godine u Bihaću. Objavila je zbir- ku kratkih priča “U sazviježđu snova” (2011.), koja je ujedno progla- šena najboljom prvom zbirkom mladog autora za 2011. godinu, te je dobila nagradu Novosarajevsko pero. Objavljivala je još u zbornicima KNS-a 2009. i 2010. godine, Euroorijentacije, gdje je prevođena slo- venski jezik. Također je objavljena u zbirci “Roznata dlan” u Slove- niji, te u zbirci “Stazama djetinjstva”. Napisala je i režirala predstavu na engleskom jeziku. Završila je engleski jezik i književnost, te je na postdiplomskom studiju prevodilaštva u Sarajevu. Živi u najljep- šem malom gradu, Bosanskoj Krupi. Denisa Bećirbašić je rođena u Prijepolju 1992. godine. Studira srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Bavi se pisanjem kratkih priča. FINAL

×