FINAL
1
LACUNA MAG
broj 2
2
LACUNA MAG - broj 2, 2013.
www.lacunamag.org
Copyright © 2013
Izdavač:	 Lacuna Mag, Vejle/Kopenhagen
Gl. urednik: 	 Fahr...
3
SADRŽAJ
Uvodna riječ			 5
Eseji/osvrti
Vahida Šeremet: Kontinuitet bosančice			 9
Fahrudin Dino Avdibegović: Prometheus ...
4
Priče
Denis Dželić: Crveni Volvo	61
Živojin Ivković: Vrisak	64
Edin Sarač: Smrt gospodina Janssena sa dva s	74
Safeta Os...
5
Uvodna riječ
Prošlo je nešto više od jedne godine otkako je objavljen prvi broj časo-
pisa LACUNA MAG. Objavljen je kao ...
6
FINAL
7
EsejI/osvrtI
Vahida Šeremet
Fahrudin Dino Avdibegović
Lidija Mehinagić
Elvis Bego
Borka Tomljenović
Jasmin Čaušević
8
FINAL
9
Kontinuitet bosančice
Vahida Šeremet
Naše bosansko–hercegovačko kulturno bogatstvo je sadržano i u
našem srednjovjekovno...
10
čicom, a zadržana je i u kućama potomaka vlastelinskih porodica.
Međutim, inkvizicija, koja je imala posebnu moć u Sred...
11
ljeća, na olovnoj ploči, kao manastirsko pismo i kao begovsko pismo
u Krajini i Hercegovini.* Upravo po ovoj knjizi bud...
12
svijetu vrlo rijetko neko ima tu mogućnost i privilegiju. Na ovaj način
moći će te da cijenite i čuvate ljepotu bosansk...
13
Prometheus
Fahrudin Dino Avdibegović
Od početka svoga postojanja Prometheusu nije bilo lako. Ovdje mi-
slim na film rež...
14
rodu od strane njegovih stvoritelja, tzv. Inžinjera.
Peter Weyland (Guy Pearce), ostarjeli predsjednik Weyland kor-
por...
15
i. Ultimativni cilj
Vjerovatno jedno od glavnih pitanja, ako ne i najvažnije, na koje
čovječanstvo još uvijek nema odgo...
16
ii. Pitanje plodnosti
Jedna od glavnih crta koju ovaj film dijeli sa filmovima iz Alien
kvadrologije je pitanje seksual...
17
ku i da nisu zadovoljni s bićima koje su stvorili, pa u jednoj od svojih
baza stvaraju genetsko-biološko oružje čija na...
18
Zaključak
I šta reći o filmu koji bio, iz raznih razloga, dugo očekivan? Vi-
zuelni detalji su očaravajući i nemoguće j...
19
Prsten
Lidija Mehinagić
Bila sam učenik na praksi u Bolnici na odjeljenju za apopleksiju.
Tu leže ljudi koji dožive srč...
20
sam njegovala zadnjih danima njegovog života. Pitali su me da li se
osjećam spremnom. Nisam oklijevala. “Jesam i hoću”,...
21
The Bosnian Madame Bovary
Elvis Bego
Jan Morris wrote somewhere that when she (she might have been
he back then, and Ja...
22
for, I always picture this happening under a heavy cloud. Cool, un-
peopled cobblestones, a barren breeze, but no rain ...
23
in that dark back room is unwanted by her: she “errs”, and is pitied
(or is that the voice of the community, united in ...
24
Lost at Noon
Borka Tomljenović
Visitors to the Amelia Island Plantation in Florida have a com-
plimentary service at th...
25
habited; it looked deserted and derelict, almost ominous. I have always
felt a superstitious fear of empty buildings as...
26
nearby. Presently she returned with her sister, and when I repeated my
query her sister was equally sure that she had n...
27
HOT SOFA
Jasmin Čaušević
I don’t know who first came up with it – the idea’s been hugely
exploited by so many writers, ...
28
Who was I back then? I was someone with a collection of comic
books, about 1000 of them. My best friend and I were comi...
29
best in you. Either way, it can never offer you the slightest insight into
who you were meant to be. You are not allowe...
30
front of everybody, suddenly interrupting a conversation in full flow.
They all turned and looked at me, puzzled. I rep...
31
POEZIJA
Zal Kopp
Benjamin Čuruković
Vezuv Bašić
Tatjana Debeljački
Lejla Smailagić
Maja Stanojević
Safer Grbić
Enesa Ma...
32
VELJAČA: Nebo odsjeda
dužinom veljače
Zal Kopp
A nebo oduvijek odsjeda dužinom veljače,
i bdije krikom svjetla u sjeni ...
33
u lebdećoj tišini što usnuli sumrak navlači
naše sjene umjesto nas na počinak polaze.
I livada bijela, i grmove grane, ...
34
Plodovi smo dokle nam pogled dopire,
u domašaju bezbrojnih pokreta naših ruku,
u nezasitnim dahtanjima naših tijela,
i ...
35
Ako nas san i opkoli vlastitim obličjem,
ili se iskričavi pretvorimo u slap mjesečine,
samo premostimo razdaljine sanja...
36
Šešir
Benjamin Čuruković
Lahko je drugome krojiti kapu
Po mjerilima svoje glave
Nisu nam isti šavovi
Po kojima pucamo
N...
37
Zapadno sunce
Vezuv Bašić
Na zapad sunce napokon dođe
k`o drvena glavnja što žarom sija
to znak je da dan još jedan pro...
38
Svud vlada veselje i neka radost
i svako nekom cilju sad juri
zemlju nam gradi naša mladost
u život novi što silno žuri...
39
Dok čekam u redu na komad hljeba
ta strana ruka što će mi dati
poželim za sebe parčence neba
a duša mi može u šaku stat...
40
Suncu se čovjek uvijek divi
ono se kreće kao po satu
čovjek od rada mora da živi
mora zaraditi svoju platu.
Ja posao im...
41
Triler
Tatjana Debeljački
Otvaranje poglavlja
dimenzija prohujalih.
Budućnost horor.
Oluja hara,
munjevito protiv
obale...
42
Naslikana kozja staza,
ubod siromaštva.
Zid od diskriminacije.
Oplakuješ kopile
seljačkih gena,
uklet kleknu
na zabranj...
43
Sjećanje na djetinjstvo
Lejla Smailagić
Dolazi iznutra, iz mora sjećanja,
Prožima me cijelu,
I svaki miris proljećnog c...
44
Tuberkuloza osjećanja
Maja Stanojević
Pjesma o tebi nije!
Osjećanja koroziraju
i u krvi bjesnilo bukti
dok noć opskurno...
45
jer opoganjeni su!
Jer opelo im držim.
Nisam Blok, da veličam ljubav,
ni Bodler,
mada od prokletstva daleko nisam.
Ali ...
46
Zapis o IbrahimU
Safer Grbić
Da, moje ime je Ibrahim. To ime su dali mi roditelji,
točnije, moj otac po svojemu ocu. Im...
47
Zarobljene
Enesa Mahmić
Susrećem ih stalno
Klate se na štiklama
Bezizražajnih lica
Nose imitacije kože, krzna, zlata
Ki...
48
I opet sarajevo kasno u noć
Svebor Delić
Još uvijek želim da ti pišem, kao i svake noći,
koliko god govorio ovako ili o...
49
Leto kasno
Biljana Stevanović
Još jedna pesma u zaborav ode.
U tamu duboku k’o ponornice vode.
Zemlja šapuće napuštena....
50
Pjesnikova šutnja
Ibrahim Osmanbašić
Pjesnikova šutnja je prijetnja vulkana
koji bijeli dim pušta ka nebu
koji se budi ...
51
Bošnjak
Rifat Agov Radončić
Tako ti ja neđe bijah
uz vruću halvu
i muhabet,
srčemo kahvu
baška,
ćasa puna rahat lokuma
...
52
Barbara
Stjepan Zelenika
Hoću i ja svoju Barbaru,
viče glas u meni,
Nebo se smračilo
i ono hoće iz sjećanja
u zagrljaj ...
53
koji smo pili to popodne
zabunom kupili bocu ruma.
Otad miris ruma me podsjeća na tebe
I ne volim kolače s njegovim oku...
54
a tek ti je osamnaest.
Onda…
Ti u internatu
ja na Pokljuki.
Teško mi bješe,
ali sjećanje na tebe
ljepša je od Prešernov...
55
u srcu ostati tih
ko klokot njadražeg potoka
što ga u cijevi zatočiše.
Nisam znao da ćeš se
poput maslačka rasprhnuti
i...
56
SomebodY is talking about flight
Lidija Pavlović-Grgić
A smell of fear from a coffee cup…
A look full of suspicion…
Som...
57
Voljeti tebe čista je milina
Nevenka Nedić
Voljeti tebe čista je milina:
U mojoj duši odavno si zbrinut
Da daleko od zl...
58
Sinteza
Fahrudin Dino Avdibegović
Došli ste kad smo djeca bili,
Tek otkrili smo snagu riječi,
Ali ne i učinkovitosti mi...
59
PRIČE
Denis Dželić
Živojin Ivković
Edin Sarač
Safeta Osmičić
Enes Topalović
Miljan Milanović
Elma Velić
Denisa Bećirbaš...
60
FINAL
61
Crveni volvo
Denis Dželić
Mraz je grebao okna, hladan zrak nasrtao na prozore. Dvije svije-
će plamtjele su kao ljubavn...
62
Zapalio sam cigaretu da bi se iznutra zagrijao, malo se povukao u
sjenu i posmatrao smrznuta lica putnika. Hladnoća se ...
63
Prstima sam obrisao rosu sa prozora i pogledao van. Stanica je bila
prazna, samo je jedan crveni Volvo bio upaljen i br...
64
Vrisak
Živojin Ivković
Obnevidela je od bljeska neočekivane svetlosti. Svetlost: iznenad-
na, jarka i zaslepljujuća. Sv...
65
Šta to nedostaje u svemu tome? Šta to nedostaje u mom sećanju.
Prasak, bol, vrisak, svetlost. Prasak, bol, vrisak, svet...
66
Šta se dogodilo?
Misli joj naviru, kao i pitanja, iako odgovora nema ili ne može ih
pronaći u toj gužvi koja joj razvej...
67
fluorescentno- magličasti sjaj, postaju tanušne, nestaju; gube se spone
između nje i njenog tela. Strah je; to što se o...
68
Bože mili, pa valjda smo to još uvek?
I sva ta prijateljstva, šta će sa njima, šta će bez njih? Ili, da li će
Tabi ikad...
69
moćna je.
Ne činite to! Ne secite moju bluzu! Nemojte obnaživati moje gru-
di! Molim vas, nemojte! Ne volim to, ne voli...
70
nje, mešali su se i sudarali glasovi, reči, zvuci, jauci, uzdasi, molitve.
Reči tumaraju. Reči gube smisao, gube svaki ...
71
volela je svoje telo, bilo je lepo, drago; divila se svom telu. Ne, ne sme
se tek tako predati. Možda ipak još ima nade...
72
stiće predavanja, kolokvijume, ispite, sve to što joj je toliko mnogo
značilo.
Zašto?
Rotaciona svetla kola hitne pomoć...
73
duše počeo je da se kreće, lagan i oslobođen. Spiralno. Obris njene
duše; sebe je i dalje na neki način, uobičajen nači...
74
Smrt gospODina janssena sa dva S
Edin Sarač
1. Smrdi kao da je neko umro
Gospodin Janssen, sa dva “s”, je umro negdje z...
75
koliko ima da živi u apartmanskom kompleksu “Zelena orhideja”, ko-
liko ima i da je gospodin Vlieger umro. Pokušavala j...
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Lacuna mag2Tatjana Debeljacki
Upcoming SlideShare
Loading in …5
×

Lacuna mag2Tatjana Debeljacki

1,017 views
743 views

Published on

Tatjana Debeljacki

Published in: Education
0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total views
1,017
On SlideShare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
9
Actions
Shares
0
Downloads
0
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

No notes for slide

Lacuna mag2Tatjana Debeljacki

  1. 1. FINAL
  2. 2. 1 LACUNA MAG broj 2
  3. 3. 2 LACUNA MAG - broj 2, 2013. www.lacunamag.org Copyright © 2013 Izdavač: Lacuna Mag, Vejle/Kopenhagen Gl. urednik: Fahrudin Dino Avdibegović Redakcija: Elvis Bego, Alma Oprašić, Damir Hatić Lektura: Redakcija Naslovna: Elvis Bego Dtp: Fahrudin Dino Avdibegović Ukoliko nas želite kontaktirati ili poslati vaše radove, posjetite web stranicu www.lacunamag.org, pročitajte uputstva ili kontaktirajte nas na našu e-mail adresu lacunamag@gmail.com. FINAL
  4. 4. 3 SADRŽAJ Uvodna riječ 5 Eseji/osvrti Vahida Šeremet: Kontinuitet bosančice 9 Fahrudin Dino Avdibegović: Prometheus 13 Lidija Mehinagić: Prsten 19 Elvis Bego: The Bosnian Madame Bovary 21 Borka Tomljenović: Lost At Noon 24 Jasmin Čaušević: Hot Sofa 27 Poezija Zal Kopp: Veljača - Nebo odsjeda dužinom veljače 32 Benjamin Čuruković: Šešir 36 Vezuv Bašić: Zapadno sunce 37 Tatjana Debeljački: Triler 41 Tatjana Debeljački: Iluzija 41 Lejla Smailagić: Sjećanje na djetinjstvo 43 Maja Stanojević: Tuberkuloza osjećanja 44 Safer Grbić: Zapis o Ibrahimu 46 Enesa Mahmić: Zarobljene 47 Svebor Delić: I opet Sarajevo kasno u noć 48 Biljana Stevanović: Leto kasno 49 Natalija Puljić: Kapetan 49 Ibrahim Osmanbašić: Pjesnikova šutnja 50 Rifat Agov Radončić: Bošnjak 51 Stjepan Zelenika: Barbara 52 Lidija Pavlović-Grgić: Somebody Is Talking About Flight 56 Nevenka Nedić: Voljeti tebe čista je milina 57 Fahrudin Dino Avdibegović: Sinteza 58 >>
  5. 5. 4 Priče Denis Dželić: Crveni Volvo 61 Živojin Ivković: Vrisak 64 Edin Sarač: Smrt gospodina Janssena sa dva s 74 Safeta Osmičić: Večeras ga nije bilo 88 Enes Topalović: Aaa, što se Ifeta promijenila 92 Miljan Milanović: Paranormalne aktivnosti Zastave 750 95 Elma Velić: Kroz njegove oči 106 Denisa Bećirbašić: Bez sebe 109 O autorima 112 FINAL
  6. 6. 5 Uvodna riječ Prošlo je nešto više od jedne godine otkako je objavljen prvi broj časo- pisa LACUNA MAG. Objavljen je kao rezultat velikog truda nekoliko ljudi, kojima je stalo do literarne riječi i kulture. Iza ovog časopisa ne stoji velika komercijalna mašinerija, koja marketingom i velikim novci- ma može doći do velikog broja potencijalnih kupaca. Nažalost, živimo u vremenu kada je literatura, kao i cjelokupna sfera kulture, u krizi. Svje- sni smo da tokovi razvoja društva i tehnologije idu svojim autonomnim stazama, ali smo isto tako uvjereni da još uvijek ima veliki broj zalju- bljenika u lijepu riječ, kojima je stalo do kulture, većeg znanja i širenja ličnih horizonata. Cicero je svojevremeno smatrao da čovjek kroz znanje (i obrazova- nje) teži da postane “savršeno ljudsko biće”. Ljudi koji su željni znanja i spoznaje novih literarnih vidika imaju taj skriveni (često i neregistro- van) nagon u sebi. A to je upravo ta žeđ za učenjem i napredovanjem. Nadamo se da će LACUNA MAG svojim nastojanjima i uz veliki doprinos svih njenih autora doprinijeti širenju lijepe riječi na jezičkim prostorima zapadnog Balkana. Predstavljamo vam ukupno trideset autora i njihove radove u formi eseja/osvrta, poezije i priča. Ovom prilikom bih se zahvalio svim autorima koji su doprinije- li svojim radovima da LACUNA MAG zaživi, članovima redakcije na nesebičnom zalaganju prilikom stvaranja ovog izdanja i naravno, vama, čitaocima i prijateljima LACUNA MAG-a. Ugodno čitanje! Fahrudin Dino Avdibegović gl. urednik Vejle, 25. mart 2013.
  7. 7. 6 FINAL
  8. 8. 7 EsejI/osvrtI Vahida Šeremet Fahrudin Dino Avdibegović Lidija Mehinagić Elvis Bego Borka Tomljenović Jasmin Čaušević
  9. 9. 8 FINAL
  10. 10. 9 Kontinuitet bosančice Vahida Šeremet Naše bosansko–hercegovačko kulturno bogatstvo je sadržano i u našem srednjovjekovnom pismu, u bosančici. U IX vijeku dvojica braće Ćirilo i Metodije iz okoline Soluna su udarili temelje slavenske pismenosti postavljanjem alfabeta koji su na- zvali glagoljicom. Cilj ovog pisma je bio da se širi misionarstvo, odno- sno pokrštavanje slavenskih plemena, koji su tada bili višebožci, tako da je prvi prijevod Biblije bio je na glagoljici. Učenik Ćirilov, Kliment Ohridski tvorac je novog pisma ćirilice, čiji su korijeni uzeti iz grčkog alfabeta, pisma koje je bilo manje kom- plikovano u odnosu na glagoljicu i koje se brzo širilo iz Makedonije ka Srbiji, Bugarskoj, Rusiji, a nešto sporije ka Bosni. Prema naučnim spoznajama ćirilicu u Bosnu su donijeli Makedonci, direktnim ili in- direktnim posredovanjem preko Zete. Na ovom tlu ovo se pismo modifikovalo prema vlastitim glasovnim potrebama u pismo koje nosi naziv bosančica i koji je zadržano do da- nas. U nekom sredinama za ovo pismo se kaže begovica ili begovača, ali u suštini radi se o vrlo malim nijansama u bosanskom pismu. Najpoznatiji dokument na ovom pismu je «Povelja Kulina Bana» iz 1189. godine čiji se original još čuva u muzeju “Hermitage” (Ermitaž) u St. Petersburgu (Lenjingrad). U tom periodu to je bilo važeće pismo u Bosni koje se upotrebljavalo u običnom ži- votu, kao diplomatsko pismo, kao crkveno- vjersko pismo, u školstvu. Tragovi su saču- vani na stećcima i na njima su se i najduže zadržali. Do sedamnaestog stoljeća sreću se motivi na nadgrobnim spomenicima Bosa- naca katoličke i pravoslavne vjeroispovije- sti, dok kod muslimanske sve do devetnae- stog stoljeća (u Sarajevu i oko Sarajeva). Na bosančici pisane su crkvene knjige iz perioda bogumilstva. Po- slije, za vrijeme osmanske vlasti bosanski franjevci služili su se bosan- Povelja Kulina Bana
  11. 11. 10 čicom, a zadržana je i u kućama potomaka vlastelinskih porodica. Međutim, inkvizicija, koja je imala posebnu moć u Srednjem vijeku i koja je zabranjivala bogumilstvo, imala je za posljedicu da je vrlo mali broj knjiga pisan bosančicom sačuvan iz tog perioda. Heretička »Tajna knjiga» čiji se prevod sa latinskog nalazi u Bečkoj Nacionalnoj biblioteci je nepobitan dokument o inkviziciji i zabrani bogumilstva, a time i bosančice kao pisma. U toku su iskopavanja na Univerzitetu u Visokom za vrijeme Kulina Bana. Ima vjerovanja da je to bio drugi univerzitet u Evropi poslije Španije. Postoje i pisani tragovi da su ovaj univerzitet posjećivali i sticali znanja paganske sekte iz Francuske. Kad bude završeno ovo istraživanje, sigurno ćemo imati više informacija o školstvu, kulturi, a time i pismenosti. Studenti arhe- ologije iz Njemačke rade na iskopinama univerziteta. Na kamenoj ploči iz XII stoljeća i koja je pisana bosančicom, tj.“sudačkoj ploči“, a koja je nađena u okolini Zenice, Fikret Ibrahim- pašić, veliki poznavalac prošlosti Bosne i Hercegovine, je pročitao nat- pis gdje se spominje sudstvo. To je nepobitan dokument da je država Bosna bila tako savremeno uređena da je poznavala i ovaj oblik vlasti. Grad Zenica ovu ploču smatra datumom postojanja grada. Dolaskom Austrougarske monar- hije u BiH dolazi do velikog preokreta u načinu života, pa tako i u školstvu. U svojoj kući posjedujem knjigu «Izvje- štaj o radu Preparandije» iz 1892. go- dine u kojoj je sadržan nastavni plan i program obrazovanja. U školskoj knji- zi «Gramatika bosanskoga jezika« iz 1890. godine,* a koju je napisao profe- sor iz Sarajeva, Frane Vuletić, na stra- nicama 6 i 7 dat je uporedni pregled bosančice kroz vjekove na kamenim spomenicima uporedo sa latinskim, grčkim, ćirilično-crkvenim i ćirilično- građanskim pismom, a zatim bosan- čica data u rukopisu sa više varijanti, pisana na kamenoj ploči iz XVIII sto- Gramatika bosanskoga jezika, Sarajevo 1890. FINAL
  12. 12. 11 ljeća, na olovnoj ploči, kao manastirsko pismo i kao begovsko pismo u Krajini i Hercegovini.* Upravo po ovoj knjizi budući učitelji, prema «Izvještaju» dva sata sedmično su vježbali da pišu na staroslovjenskom pismu i na bosančici. U ovoj Gramatici koja sadrži pisma latinično, ćirilično, staroslo- vjensko i bosančicu nema arebice, pisma koje je bilo jako rašireno u muslimanskoj sredini i na kojem je napisana alhamijado književnost. Na moju sugestiju kod reprinta gosp. Ešić prihvatio je prijedlog da se na kraju „Gramatike“ ubaci i arebica. Da je bosančica doživjela i nadživjela stoljeća navodim tri izvora. U rukopisu Čokić Fadila, mog dajđe (1911.-1994. godine iz Tuzle) do kojeg sam slučajno došla ove godine, o njegovim razmišljanjima o škol- stvu stoji: «Napomenut ću još da je među muslimanima bilo, istina vrlo rijetko, uglavnom samo u starim begovskim porodicama, potomcima naše srednjovjekovne vlastele, još i poznavanja i služenja bosančicom. Jednom mom školskom drugu, Šemsudinu Gavran Kapetanoviću pi- sala je i njegova nena iz Počitelja bosančicom, pa sam i ja ta pisma či- tao, jer smo u Gimnaziji u Sarajevu učili i ta naša stara pisma i naš stari jezik da bi mogli čitati natpise na starim spomenicima. [To je period 20-tih godina prošlog stoljeća]. Ovo pismo su obavezno poznavala sva čeljad, i muška i ženska u tim starim begovskim porodicama, i služili su se njime samo u svojim zatvorenim međusobnim odnosima.» Nedavno sam slučajno stupila u vezu sa gospođom Borkom Tomlje- nović iz Michigena, kćerkom cijenjenog tuzlanskog prvog hirurga Dr. Jovanovića, a moje majke drugaricom iz osnovne škole i velikim za- ljubljenikom suživota u BiH. Poklonila mi je svoju priču o »Begovskoj porodici Tuzlić», i prosto nestvarno, u jednom fragmentu naslućuje da se i u ovoj porodici sačuvala bosančica u jednom starom dokumentu – knjizi, koji se čuvao kroz vjekove (nije imala nikakve informacije da me ova oblast interesuje). Naš najveći pjesnik, Mehmedalija Mak Dizdar, nadahnuo se ljepo- tom sa izvorišta Bosne i u svom »Kamenom pjevaču» uvezao kontinu- itet Bosne i bosančice, jer je i mnoge stihove, koji su izvezeni bosan- čicom na platnu ovjekovječio i koji se nalaze u „Bošnjačkom institutu“ u Sarajevu. A ja Vam nudim na dar bosančicu, da možete naučiti da napišete samo svoje ime i prezime, i da budete ponosni na to, jer u
  13. 13. 12 svijetu vrlo rijetko neko ima tu mogućnost i privilegiju. Na ovaj način moći će te da cijenite i čuvate ljepotu bosansku i nastavite njeno hilja- dugodišnje postojanje. * Od ukupno 5 originala, pronašla sam četiri u BiH, posljednji u svojoj kući! Naknadno sam doznala da postoji gradačačka verzija bosančice (ili Grada- ščevića) i naslućujem tuzlanska ili Tuzlića. FINAL
  14. 14. 13 Prometheus Fahrudin Dino Avdibegović Od početka svoga postojanja Prometheusu nije bilo lako. Ovdje mi- slim na film režisera Ridleya Scotta, a ne na Prometeja, titana iz grčke mitologije, mada Zeus zna da ni njemu bogovi nisu bili naklonjeni. Ridleyev zadnji opus je napadan skoro sa svih strana, od mno- gih filmskih kritičara, preko razočaranih pristalica Alien franšize do potencijalnih novih fanova. A sve to uglavnom zbog pretjeranih očekivanja od strane svih grupa, prvenstveno u pogrešnoj percepciji da se, zapravo, radi o nastavku Alien kvadrologije. Prometheus nije zamišljen kao prequel ili dodatak Alien filmovima, iako je tematički postavljen u “univerzumu” istih, tj. vremenski gledano radnja se deša- va nekih tridesetak godina prije dešavanja u prvom filmu Alien (Osmi putnik, 1979.), ali treba imati na umu da Prometheus nije ni službeno ni konceptualno zamišljen da bude dio Alien svijeta. On, kako je Ridley Scott spomenuo, dijeli DNK sa Alienom, ali Prometheus se bavi svojom mitologijom i idejama, neovisno od filmova s kojim ga nerijetko vežu. Sinopsis 2089. godine arheolozi Elizabeth Shaw (Noomi Rapace) i Charlie Holloway (Logan Marshall-Green) otkrivaju zvjezdanu kartu na po- dručjima na kojim su postojale antičke kulture (Sumerci, Babilonci, Egipćani, Inke…) i smatraju da je ta karta zapravo poziv ljudskom Prometheus, © 2011 Twentieth Century Fox Film Corporation.
  15. 15. 14 rodu od strane njegovih stvoritelja, tzv. Inžinjera. Peter Weyland (Guy Pearce), ostarjeli predsjednik Weyland kor- poracije, finansira gradnju naučnog svemirskog broda Prometheus čiji cilj je doći do destinacije koja se nalazi na zvjezdanoj karti, a to je mjesec LV-223. Po dolasku i buđenju iz dubokog, stazijskog sna, u 2093., šef ekspedicije Meredith Vickers (Charlize Theron) obavješta- va cjelokupnu posadu o misiji, tj. pronalasku Inžinjera. Prometheus se spušta blizu ogromne građevine, koju naučnici potom istražuju uz pomoć androida Davida (Michael Fassbender). Od sada će biti govora o dijelovima filma koji će u manjoj ili većoj mjeri otkrivati određene detalje Prometheusa, pa upozoravam čitatelje koji nisu gledali film, a to žele bez spoilera, da ne čitaju dalje. Također, napomenut ću da kada govorim o aliensima, da mislim na bića reptil- skog izgleda, dok su Inžinjeri bića koja liče na ljude, samo su izrazito bijelog, albino izgleda, dosta su viši i jače građe. Prometheus nosi nekoliko zanimljivih tema, koje možda dobar dio publike lako može previdjeti. Osvnut ću se na sljedeće tačke u na- rednim linijama, a koje smatram vrlo važnim pri razumijevanju ovog djela: i. Ultimativni cilj ii. Pitanje plodnosti iii. Razočarenje Prometheus, © 2011 Twentieth Century Fox Film Corporation. FINAL
  16. 16. 15 i. Ultimativni cilj Vjerovatno jedno od glavnih pitanja, ako ne i najvažnije, na koje čovječanstvo još uvijek nema odgovora je – ko nas je stvorio? Dok na jednoj strani imamo dogmu religija koja ljudskom rodu “daje” Boga kao jednog i jedinog Stvoritelja. Na drugoj strani nauka nudi Darwi- novu teoriju o prirodnoj selekciji, tj. objašnjenje da nas niko nije stvo- rio osim vremena, odnosno da su sva bića, pa tako i homo sapiens, vremenom evoluirala od istog izvora života kroz genetske mutacije. I nije li upravo ta želja da se upozna Kreator jedna od najvažnijih pitanja koja čovjek može postaviti, bilo hipotetički ili realno gledano, i bez obzira kakav životni, spiritualni ili vjerski svjetonazor posjedo- vali? Prometheus se ovdje, zapravo, sa svojom premisom postavlja negdje između ova dva gore navedena postulata tako što nudi treće rješenje, tj. da nas nije nikakvo svemoguće božanstvo stvorilo niti smo nastali slučajnim miješanjem milijardi DNK materijala kroz milione godine, nego da smo prije više hiljada godina stvoreni genetskim modifikova- njem od strane napredne vanzemaljske čovjekolike rase. Ideja da su ljudi nastali vanzemaljskom genetskom manipula- cijom nije nova. Nju je promoviralo veliki broj pisaca, (pseudo?)na- učnika, arheologa i historičara, kao npr. Michael Tsarion (Atlantis, Alien Visitation, and Genetic Manipulation, 2002.), Graham Hancock (Fingerprints of the Gods, 1995.) i Erich von Dänicken (Chariots of the Gods, 1968.). Interesantno je da je naučnica Elizabeth Shaw vjernik, s obzirom da oko vrata nosi krst koji ima od preminulog oca. Ili je vjernik iz sen- timentalnih razloga (je li to moguće?) ili je izabrala da bude vjernik dok joj se drugačije ne ukaže. Ona u jednom trenutku upravo i kaže da “bira da vjeruje”. S obzirom da je razumna osoba, ona na kraju, iako se uvjerila u postojanje Inžinjerâ, koji su, naizgled, stvorili ljudski rod, postavlja pitanje: “A ko je stvorio Inžinjere?”. Znači, i dalje vjeruje u postojanje božanstvenog bića koji je stvorio i Inžinjere i sve drugo prije njih. To je vjerovatno i najjači razlog zašto ona na kraju filma nastavlja potragu za Inžinjerima i odlazi u pravcu njihove planete, a ne Zemlje.
  17. 17. 16 ii. Pitanje plodnosti Jedna od glavnih crta koju ovaj film dijeli sa filmovima iz Alien kvadrologije je pitanje seksualnosti i fertilnosti. Za razliku od ljud- ske rase, koji su u Alien filmovima često prikazani kao androgini i neplodni, imamo krvoločna vanzemaljska bića, koja se na iznimno superioran način reproduciraju. Znači, imamo u isto vrijeme biće koje ispoljava svoju “ženstvenost”, produktivnost i materinstvo tako što je u mogućnosti da za kratko vrijeme izliježe ogroman broj svojih jaja, koja se vrlo brzo pretvore u podmladak koji njihova majka brižno pazi, ali isto tako to biće je u stanju penetrirati ljudska bića oba spola (što simbolizira neku vrstu silovanja) i impregnirati ih, što kasnije rezultira u “porođaj” malih alienâ. Možemo zaključiti da se radi o biću koje je na svaki način superiorno u odnosu na ljudski rod, koji je, očigledno, kroz tehnološki i društveni razvoj stavio spomenute osobine u drugi plan. U Prometheusu imamo Elizabeth Shaw koja je infertilna, ali koja ipak zatrudnjuje nakon spolnog odnosa sa kolegom Hollowayom, ko- jem je android David prethodno stavio komad vanzemaljske organske materije, pronađenu u svemirskom brodu Inžinjerâ. Naravno, u njoj se nalazi fetus aliena, a ne ljudske bebe, koje ona, opravdano, želi izbaciti iz sebe. Postavlja se pitanje zašto je David stavio pomenutu materiju u Charliejevu čašu i tako ga inficirao? Da li je to uradio iz svoje androidne naivne želje za spoznajom onog što ne razumije (npr. reproduciranje vanzemaljaca ili reakcija homo sapiensa na vanzemalj- sku organsku materiju) ili mu je naređeno od njegovog vlasnika Petera Waylanda u naučne ili ezoterijske svrhe? iii. Razočarenje Vjerovatno se mnogi gledatelj pitao nakon gledanja filma zašto nas Inžinjeri žele uništiti i kakav je rezon stvoriti nas, a onda nas željeti u potpunosti uništiti. Predlažem da je ovdje ključna riječ razočarenje. Zamislite scenario u kojem naši stvoritelji nas stvaraju u laboratoriji, a onda puštaju na otvoreno. Međutim, nešto se dešava što stvoritelji nisu očekivali. Da li se radi o ljudskom izgledu ili ponašanju ostaje nejasno do daljnjeg. Očigledno, Inžinjeri uviđaju da su napravili greš- FINAL
  18. 18. 17 ku i da nisu zadovoljni s bićima koje su stvorili, pa u jednoj od svojih baza stvaraju genetsko-biološko oružje čija namjena treba biti unište- nje ljudskog roda. Međutim, u toj bazi događa se nesreća (možda je jedan od Inžinjera napravio sabotažu u bazi zbog moralnih dužnosti prema “nevinim” bićima homo sapiens?), a novostvorena bića ubijaju sve osim jednog Inžinjera u bazi na mjesecu LV-223. I na kraju, kada ljudi probude preostalog Inžinjera iz dubokog sna, on, u šoku kada se sretne licem u lice sa svojom kreacijom, on postaje užasnut, ljut što nije sa svojom sabraćom uspio stvoriti savršeno biće. I nakon kraćeg predaha, on nastavlja sa svojom antičkom misijom, a to je odlazak do planete Zemlje i korištenje biološkog oružja protiv ljudi. Ovo je odlična analogija da Bog (možda) ne voli niti želi dobro svojoj djeci, jer njegova djeca nisu dobra, nisu savršena i čine, za njega, loše stvari. Potpora ovome su nedaće, smrt i patnja na Zemlji otkako postoji ova naša mala planeta. Film je prepun simbolike, posebno kada je riječ o nastanku tj. Stvaranju. Na jednoj strani imamo Inžinjere kao stvoritelje ljudi, a na drugoj ljude koji su stvorili “poluživa” bića poput androida Davida, koji možda nema dušu, ali ima sposobnost rasuđivanja i donošenja odluka. U jednoj sceni David pita prikladno: “Don’t all children end up wanting to kill their parents?” Da li se ovdje naslućuje jedan od razloga vanzemaljaca da unište ljudsku rasu, jer ako David, barem hipotetički, postavlja pitanje uni- štenja svojih “roditelja”, šta su ljudi u stanju uraditi svome Stvoritelju? Prometej Nego da se na trenutak osvrnemo na ime filma. Svemirski brod nosi naziv Prometheus, dano po istom onom Prometeju, grčkom tita- nu, koji se sažalio nad ljudskim rodom, jer je smatrao da je superiorniji od ostalih životinja i podario mu vatru. Kada je to saznao, Zeus je bio bijesan, pa je odlučio kazniti i Prometeja i čovječanstvo. Prometeja je Zeus okovao u neprobojne okove na planini Kavkazu i poslao orla Etona da mu svaki dan kljuca jetru (koja bi do sljedećeg dana zacije- lila). Isto tako, ljudska ekspedicija želi baciti tračak svjetla na ono o čemu ljudski rod sanja otkako je svjestan sebe – ko nas je stvorio? Me- đutim, traženje istine (ili možda zabranjene tajne?) može dovesti do uništenja (kazne), što analogija sa Prometejom vrlo slikovito pokazuje.
  19. 19. 18 Zaključak I šta reći o filmu koji bio, iz raznih razloga, dugo očekivan? Vi- zuelni detalji su očaravajući i nemoguće je ne pomisliti na scene iz legendarnog Kubrickovog 2001: A Space Odissey (1968.) dok gledamo kadrove eksterijera svemirskog broda Prometheusa. Nažalost, iako filmu ne fali dinamike, po meni, nedostaje malo više dramaturgije i dubljeg opisa glavnih protagonista. Ipak, treba istaći da je njemačko- irski glumac Michael Fassbender vrlo vjerodostojno odglumio Davida i da je sigurno bila namjera da on podsjeća na Petera O’Toola, kako po izgledu tako i po hladnom izražaju. Na početku filma imamo čak i scenu iz filma Lawrence of Arabia (1962.) u kojem glumi O’Toole, a kojeg android David oponaša u Prometheusu. Fassbender je već u ne- koliko navrata pokazao da je sjajan glumac, a u ulozi Davida je zaista fenomenalno hladnokrvan. Također je i švedska glumica Noomi Ra- pace vrlo dobra i uvjerljiva u ulozi naučnice Elizabeth, kao i Charlize Theron kao hladna predstavnica korporativnog svijeta, iako je donekle prikazana jednodimenzionalno. Najveću kritiku imam po pitanju lič- nosti Petera Waylanda. Iako bi trebao imati ključnu ulogu, o njemu znamo gotovo ništa, jer se i ne pojavljuje vrlo često u filmu. S obzirom da je očigledno da on vuče glavne konce kada je riječ o potezima ljud- ske ekspedicije, uloga Waylanda je trebala biti dosta bolje prikazana i iznijansirana. Prometheus je film koji je Scott uradio sasvim solidno, kako kon- ceptualno i tematski, tako i scenski i glumački. Tačno je da postoji nekoliko “rupa” u manuskriptu, ali ko kaže da je bio cilj otkriti ih sve u ovom filmu? Uostalom, film ima svoj kvalitet, osim u odličnom estetskom izrazu, i u činjenici da dira u pitanja od esencijalnog značaja za ljudsko shvatanje samog sebe i života uopšte. Iako ovaj film vjerovatno neće ući u najuži izbor za zvanični kanon filma naučne fantastike, on se svakako može ubrajati u onu skupinu solidnih filmova ovog izrazito teško izvodljivog žanra, koji se mogu izbrojati na prstima par (ljudskih) šaka. FINAL
  20. 20. 19 Prsten Lidija Mehinagić Bila sam učenik na praksi u Bolnici na odjeljenju za apopleksiju. Tu leže ljudi koji dožive srčani ili moždani udar ili imaju galopirajući karcinom. Odjeljenje gdje se dovode ljudi koje je bolest akutno pogo- dila i gdje je smrtnost bila jako velika. Dolazili su ljudi svih životnih dobi. Bilo je i pacijenata od tridesetak godina, ali i onih mnogo sta- rijih. Na ovom odjeljenju sam trebala ostati četiri mjeseca, gdje bih naučila u praksi mnoge od tih stvari, koje sam učila u školi za Socijal- no-zdravstvene asistente. Imala sam “svoje sobe” gdje sam njegovala pacijente koji su ovdje ležali. Između ostalog sam morala i probati u praksi i palijativnu njegu (umirući pacijenti) i spremanje pokojnika. Ovoga se nisam nešto posebno plašila, jer sam oduvijek imala mi- šljenje da umiranjem ne umire ono što se zove duša. Bila sam prilično nervozna da li ću to uraditi onako dostojno, kako sam osjećala da se mora uraditi. Prvi put sam samo gledala i pomalo asistirala, a već drugi put sam to morala sama probati zajedno sa jednom učenicom, koja je učila gledajući. To je ovaj put bila jedna mlada medicinska se- stra, koja je takođe bila na zadnjem semestru svoje škole i koja to prije nikada nije probala. Pokojnika sam upoznala na desetak dana prije njegove smrti. Bio je prilično star i poduže vremena srčani bolesnik. Bio je tih i nije htio dosađivati osoblju zivkanjem na bolničko zvono pored kreveta. Bio je nekako tih u svojim mislima i boli. Porodica mu je bila divna i požr- tvovana. Supruga koja je svakodnevno dolazila i držala ga za ruku i djeca i unuci koji su takođe na smjene dolazili i olakšavali mu svojim prisustvom posljednje dane života. Mada sam ga njegovala samo desetak dana, približila sam se ovom divnom čovjeku. Često sam razmišljala kakav je život imao i kakav mu je bio životni put. Osjećala sam po svemu da je bio dobar čovjek, gospodin sa porodicom na koju je morao biti ponosan. Došao je i taj zadnji za njega dan. Izdahnuo je tokom noći. Kada sam ujutro došla na posao, čula sam o tome i bilo mi je žao, mada sam znala da mu je time došlo jedno olakšanje od teške bolesti. Odmah sam dobila zadatak da ja taj dan probam da spremim pokojnika kojeg
  21. 21. 20 sam njegovala zadnjih danima njegovog života. Pitali su me da li se osjećam spremnom. Nisam oklijevala. “Jesam i hoću”, rekla sam. “Lidija, njegova supruga, bi htjela da zadrži njegovu vjenčanu bur- mu. Hoćeš li se sjetiti da mu je izvadiš sa prsta?”, pitala me starija medicinska sestra. “Hoću”, rekla sam shvatajući želju njegove supruge da zadrži nešto što je bio znak jednog dugog i uspjepnog braka. “Hoću”, ponovila sam. Nisam radila sve rutinski kao što sam vidjela da je moja kolegica to činila, koja je bila dugogodišnja medicinska sestra. Vidjelo se to po njenim rutiniranim ali mirnim pokretima. Ja sam to sa puno dostojanstva radila i čitavo vrijeme imala sam neku predodžbu da je Poulova duša tu negdje u sobi. U toj svojoj do- stojanstvenoj tišini zaboravila sam da izvadim prsten sa njegove ruke koja je ležala skršteno na grudima kao u nekoj zadnjoj molitvi. Toga sam se na kraju sjetila i rekla: “G-dine Poul, oprostite mi, ali Vam moram izvaditi vjenčanu burmu sa Vašeg prsta. Vaša je supruga htjela da je ima pored sebe da se sjeća na Vas i Vaših divnih uspomena iz dugogodišnjeg braka. Nadam se da razumijete njenu želju.” Izvadila sam prsten i položila ga na jednu maramicu koju mi je supruga dala i gdje su bila izvezena početna slova njihovih imena. I u dobru i u zlu. Dok živimo… Pomislila sam na obećanje koje su jedno drugom dali prije mnogo godina. Kada smo ja i mlada sestra izašle iz prostorije, vidjela sam suze u njenim očima. Gledala me je sa nekim cuđenjem i divljenjem. “Draga Lidija, nisam nikad nešto dostojanstvenije vidjela nego kada si pričala sa mrtvim čovjekom. Samo da znaš da sam nešto veliko naučila od tebe danas. Da se moramo dostojanstveno ponašati prema svakome i u životu i u smrti. Hvala ti na tome.”   FINAL
  22. 22. 21 The Bosnian Madame Bovary Elvis Bego Jan Morris wrote somewhere that when she (she might have been he back then, and James) visited Mostar she felt the pull of the east, of Islam. There was seduction in all that shaded indolence, the cold green waters, coffees that last hours, the muezzin’s mystical yowl that summons up the desert sands from a thousand miles away. Part of the allure of Bosnia for westerners, I think, has been the surprising near- ness of the East. To put it more bluntly, and problematically: in Bosnia the East is tamed, less scarily dogmatic. You wander the stony streets, look at one of the divers plunge from the Old Bridge, take a picture striped with minarets and fringed with snowcapped mountains, buy something quite foreign-looking from the little shops and an hour later you’re among Venetian cathedrals of the Dalmatian coast. These shops of Mostar have their own famous sevdalinka (tradi- tional Bosnian song), called Mostarski ducani (The Bazaars of Mostar). Some call sevdah the Balkan Blues. Or compare it to fado. I get this, and agree, but sevdah is also often good-humoured, unsentimental, and describes personal dramas from the outside too. This is one such song. It begins: They are beautiful, the bazaars of Mostar But more beautiful than they are the bazaar workers And most beautiful of all, the bazaar worker Mustafa. The move from the civic to the personal, from shop to worker, is swift; sevdah is usually about intimate human stories. Mustafa is roughly sketched into the picture. What does the composition need now? A woman, perhaps. Enter Fata, a married lady. At least this is my interpretation of her status. The only description of her is in the possessive form: she is Suljaga’s. Suljaga is understood by many as her father. But what if he is the husband? He’s an eminent local, as we can tell from his name (aga was an Ottoman title). She is strolling into town, “wandering all by herself”, looking for Mustafa. For some reason that I cannot account
  23. 23. 22 for, I always picture this happening under a heavy cloud. Cool, un- peopled cobblestones, a barren breeze, but no rain as yet. As it happens, she finds him in the seventh shop, and asks for gold. The six others were perhaps not goldless, but they were certainly Mustafaless. She asks him for a whole oka of gold. An oka is a weight unit somewhere between a pound and a kilogram. Mujo (a diminu- tive of Mustafa), all sheepish apologies, tells her that he cannot, the scale had been messed up by some of his friends who’d been carrying it somewhere. Now, the interesting thing, for me, is why did she have to go to Mustafa? Just because he is the most handsome of them all? That’s a good enough reason, sure. But couldn’t there be more behind the story? Is there a history between them? I don’t necessarily mean of the salacious, sexual kind. Does she have debts and creditors to satisfy? Has she asked this of him before? This is why she makes me think of Madame Bovary with that hint of desperation and financial unease. I’m sure she has a dagger in her purse, and a black tinge by her eye, like one of Delacroix’s Arabian odalisques. An oka is a lot of gold; that’s a sack of saffron. Will Suljaga become a cuckold like Charles Bovary? Or is he al- ready? Mujo tells Fata that she should go in the back of the shop and “take as much gold as you like”. And then the denouement, or denudement. The last verse goes: Ah, she erred, Suljaga’s Fata, Ah, she erred, poor soul, In went Fata, alone, But Mujo went in after her, and bolted the door. In went Fata, alone, But Mujo went in after her, and bolted the door. That’s it, the antic poet knows no more, or at least says no more. Behind the bolted door remains darkling speculation. I’ve often asked myself and others what to make of this ending. In other words: was Fata raped? At first the lyric seems to imply that what must ensue FINAL
  24. 24. 23 in that dark back room is unwanted by her: she “errs”, and is pitied (or is that the voice of the community, united in judgment?). How- ever, the ambivalence of the ending is obvious to me. The last lines are delivered with a genial wink too. Also, Mujo, the handsomest of bazaar boys, surely needs no coercion for his lays. I think his rakish charm was what she’d wanted all along. Her freewheeling, indepen- dent character is implied throughout the song, which is important in the context of the song first appearing in a predominantly Muslim community: bear in mind it was written more than a hundred years ago. Maybe, like Emma B., she’s read too much romance, Arabian Nights perhaps, or even some of the realist catastrophes of private life that were beginning to get translated in the western Balkans around the turn of the century, but even these won’t scare a girl like her. She won’t throw herself in front of a train, or seek poison from her dubious pharmacist. Maybe Suljaga is as dull as kelp, gout-ridden and violent, and far too old for her. So, if you ask me, I think our madam lifts her skirt among the tinkling silver and gold and the inchoate scale to welcome her Rodol- phe, or her Léon. You know, he might be kinder than those ever were.
  25. 25. 24 Lost at Noon Borka Tomljenović Visitors to the Amelia Island Plantation in Florida have a com- plimentary service at their disposal for effortless and comfortable sightseeing. I used their transportation to reach an isolated section of the plantation in order to see some of the water birds that nest in the marshes. I was the only passenger on the bus, and I passively resigned myself to the information provided by the driver. Thus, I learned that the plantation comprises 12.530 hectares of land, that it is serviced by 1,300 persons, and that it is owned by a single man. These facts added nothing to my interest in and enjoyment of this place. After the bus delivered me, I found myself in front of an intensely green wetland stretching into the misty distance. Under an enormous sky and sunk in a profound silence, these Florida marshes looked mys- terious and alien, almost threatening, and yet attractive and fascinat- ing. As I contemplated that unfamiliar landscape, strange thoughts flit- ted through my mind. It occurred to me that I might easily get lost and disappear in those treacherous marshes without any trace. It would be enough to slip, or to be pushed into muddy and stagnant waters, and disappear forever. Nobody would be able to find me. I thought it odd that this scenery should incite such morbid thoughts. But, perhaps it is natural that what is unknown should make you feel uncomfortable, and fill you with fear. I have often felt that nature in America is somehow hostile and threatening. I felt utterly lonely and isolated in that strange environment. A solitary angler, an elderly man, and a couple of workers doing some repair work on a wooden landing only intensified my feel- ing of loneliness. I was hoping to see some water fowls that nest in Florida marshes, but I had no luck. The monotony of the landscape soon became de- pressing and unbearable. As it was nearly noon, I began to wonder how to catch one of those mini buses to take me back to the hotel. None had passed this way since I arrived here. Perhaps few tourists care for such isolated places where there are no restaurants, no bars, no music, and no fun. I first directed my steps towards a wooden house I had noticed ear- lier to see if I could call a bus from there. But, it turned out to be unin- FINAL
  26. 26. 25 habited; it looked deserted and derelict, almost ominous. I have always felt a superstitious fear of empty buildings as places full of mystery and fit for some crime. My next attempt was the angler, still motionlessly sitting with his rod in front of him. He was equally disappointing for he claimed never to have heard of Amelia Island Plantation, let alone seen any complimentary buses coming that way. After this disturbing piece of information I had no choice but to go back to the road, and trust that a bus would turn up to rescue me from that isolated place. The road led through an old forest that was here long before the Amelia Plantation developed into a tourist centre. The ancient forest with huge evergreen oaks and other trees unknown to me, overgrown in Spanish moss, had been on the whole spared and well preserved. It still retained some of its former grandeur and mystery at some places like this. The heat of the noon could not be felt in the shade of those mighty trees. I was beginning to despair. The countryside that I was admiring suddenly assumed a threatening look. The midday has some- thing of the mystery and the magic that midnight has. Both mark the highest point in the relentless progress of time. But, while the summer noon mostly is associated with life giving powers, midnight, on the contrary, is associated frequently with dark, malevolent powers, nox- ious and unfriendly to man. The peculiar quiet and silence of that par- ticular point of the day has become oppressive and turned my thoughts to a long forgotten character from my childhood readings. An ugly, old woman, went out of her house only at noon, when everybody else, animal or human, was hiding from the fearful heat of the midday sum- mer noon. It was the dreaded witch of the noon,baba poludnica, which haunted my childhood imagination. As I thought of her, I was almost expecting to see her turning up behind a trunk of a tree. I walked on looking in vain for some sign of life, for somebody to come my way. In this country of enormous distances people depend on their cars to take them from one place to another, they seldom walk. After a while I noticed a human figure coming from the opposite direction. Here comes help, at last, I thought. But, to my disappoint- ment the girl that I met said that she had never seen or heard of com- plimentary buses. When she saw the expression of my face she quickly added that she would ask her sister who appeared to have her home
  27. 27. 26 nearby. Presently she returned with her sister, and when I repeated my query her sister was equally sure that she had never seen anything of the kind. I began to despair and to think that there must be something wrong either with those two sisters, or with me. Everything seemed so unreal, dream-like. In spite of their presence, I felt lost. My forebod- ings had come true, I thought. But, in the end all turned out well. The sisters were very friendly and willing to help me. They offered and did return me to the Amelia Island Plantation Reception centre, where I could easily get transporta- tion. I was driven to the hotel in one of those small carts that can be rented for traveling short distances on the island. FINAL
  28. 28. 27 HOT SOFA Jasmin Čaušević I don’t know who first came up with it – the idea’s been hugely exploited by so many writers, actors, filmmakers etc. The question is – what difference would it have made if something in our lives had gone in one direction rather than another. Or to rephrase it – who would you be now if something significant in your life had turned out differ- ently? Would anything have significantly changed, and how significant- ly? And who would you be now, and where, if that had happened? Steve Buscemi made a very funny but at the same time depressing film about a guy from a small American town. In an interview he con- fessed that he was basically portraying himself and the life he would have had if he’d not taken the decision to leave the small town where he was born. And Paul Auster admitted in an interview he gave that one of the main characters in his celebrated novel City of Glass (volume 1 of his New York Trilogy) was constructed on the basis of the circumstances of his own life that suddenly changed the moment when his father died and left him the substantial inheritance that gave Auster the op- portunity to became a writer. Without that inheritance Auster’s mag- nificent novels would probably not exist as we know them. Everything that happens involving the character is essentially Auster’s imagined idea of himself and the different road his life could have taken without the money that saved him and allowed his talents to develop. That’s just a couple of examples. I’m not sure why this has come to mind today. The thought came to me, not the other way round. And after all, this is the reason why I’m writing this. I have the experience of surviving a war and living in a city under siege. Unlike Hilary Clinton I know what it’s like to have a real sniper’s bullet whistle past your head. As a 14-year-old teenager, one morning I heard the sound of shell- ing and explosions. That was the start of the war in Bosnia. The Serb army had laid siege to the city, a siege that was to last almost four years.
  29. 29. 28 Who was I back then? I was someone with a collection of comic books, about 1000 of them. My best friend and I were comic strip ad- dicts and bold enough to produce our own strips and publish them in magazines. I played basketball with a local team and dreamed about becoming an NBA player. I painted, too. I was doing really well at school. The world lay at my feet. Some of you might remember the Commodore 64, one of the earliest home computers – I had my own. Like most of the kids in Bosnia at that time, or Yugoslavia as it was, I was raised in a pretty secular way. In my family there are Bos- niaks, Croats, Serbs and Bosnians. Coming from a family of such di- verse origins was both a blessing and a curse. I never used to pay any attention to what you might call “medieval issues”. However, medieval issues imposed themselves on me and my life back then. Comics disappeared; basketball disappeared, painting as well. People were forced to concentrate simply on survival and na- tionality and religion became significant issues. The brutality of the war made me aware that reality could be far more terrible than any fiction. Questions I had never thought relevant to me were scream- ing themselves at me now. The whole world had suddenly shifted and transformed itself into something else. I understood then how such a thing was possible. The world as we know it is a fragile thing and the possibility is always present of everything we take for granted simply turning into dust. And through no wish of our own. I was talking with a friend the other day and we were reminiscing about those times and a couple of our friends who had been full of tal- ent when they were teenagers. One of them spoke English fluently and even wrote rap songs, with stunning rhymes and rhythm. The other had similar ability. And there were plenty of other ways they demon- strated their superiority as kids. And yet one ended up killing a man in an accident and the other became a junkie. The question we were pondering was this: Was it the war that changed these two individuals so fatally and unfortunately, so that they turned out in a way noone could ever have imagined? Or might it have had something to do with their psychological make-up? That’s more probable – being caught up in the midst of war can pry out your every weakness, or on the other hand, it can bring out the FINAL
  30. 30. 29 best in you. Either way, it can never offer you the slightest insight into who you were meant to be. You are not allowed even to dare try and scoop up the little pieces of mosaic that once made up your soul and have suddenly become fragments of an irreparable broken glass. Even if you somehow discover a piece of that glass, the face you see reflected in it will never be the same, or complete. The only thing left will be the blurred image that was swallowed up forever by the 20th Century. During the first year after the war, my friend and I used to go down to the Croatian coast to spend a few days there. Two hours’ drive and we were at the seaside. I met a beautiful girl, and we stayed together for about two years. There was a guy I became friends with as well, a guy who owned a vacation house in that beautiful Croatian city on the coast. He lived in Germany but every summer he would come back to the same gorgeous place to enjoy the sea and have fun in his lovely vacation home, he and his girlfriend. I remember so many pleas- ant evenings spent there, me and my girlfriend, he and his girlfriend. The house was huge and my friend was kind enough to let me and my girlfriend have a room there, whenever we wanted, in fact he always wanted us to stay there, every time. My girlfriend lived almost around the corner but she stayed and spent many unforgettable nights with me in that house. For me it was like paradise, because for four years I had no opportunity to visit the coast and enjoy the sea and the smell of the pines and the palm trees. I spent four years living the life of the one of the characters in Auster’s novel In the Country of Last Things. And then suddenly there it all was – I was young, a beautiful wom- an at my side and a friend inviting us to drink another bottle of wine with him in the summer garden of his house. Like a piranha forced to live a vegetarian existence and suddenly encountering an opportunity to feast - I was grabbing it all. And all those many evenings spent in my friend’s garden with our girlfriends are now among the sweetest memories of my life. In the living room of the house was a sofa. That sofa was like so many others, with nice tiny brown straps, with nothing out of the or- dinary to distinguish it. It struck me that I hadn’t even noticed it was there until the second or third time I happened to be in that room. - I used to have exactly the same sofa! – I burst out one night in
  31. 31. 30 front of everybody, suddenly interrupting a conversation in full flow. They all turned and looked at me, puzzled. I repeated – I used to have that same sofa! And then I realized how my behavior might appear rather strange to the others. It wasn’t until later that night, when I was alone with my girl- friend, that I explained to her that back at home, in the house de- stroyed by shelling during the war – exactly the same kind of sofa, the same colour and model, had been the centrepiece of our living room. That sofa had been damaged when much of the rest of the furniture was smashed to pieces during the bombardment. By now my sofa had long since fallen to pieces. Pieces of wood and fabric, rotten and lost, like the pieces of so many of the objects that once made up my world. And now I was looking at it again, that very same sofa, the same as it always had been, unharmed, with my girlfriend and I sitting on it gently touching hands.   FINAL
  32. 32. 31 POEZIJA Zal Kopp Benjamin Čuruković Vezuv Bašić Tatjana Debeljački Lejla Smailagić Maja Stanojević Safer Grbić Enesa Mahmić Svebor Delić Biljana Stevanović Natalija Puljić Ibrahim Osmanbašić Rifat Agov Radončić Stjepan Zelenika Lidija Pavlović-Grgić Nevenka Nedić Fahrudin Dino Avdibegović
  33. 33. 32 VELJAČA: Nebo odsjeda dužinom veljače Zal Kopp A nebo oduvijek odsjeda dužinom veljače, i bdije krikom svjetla u sjeni istočnog vjetra. Zato užitak uzbuđenog srca nudi blagostanje, i pod dodirima naših tijela sve u nama traje. I prozirna tišina razbuktava ritam strasti i uspinje se osmjehom zanosnih zagrljaja, jer dok sa sebe skidamo mirise siječnja mjesec u našim uzdasima duboko drijema. Naš dolazak nagovještava sunce bijeloj pučini, i prevalivši dug put po blještavilu snijega donosimo ljepotu najbjeljih kristala inja i poput zvjezdane radosti nudimo ljubav. Kao riječni galebovi klikćemo obalom mjesečine, a sa srebrnog obzora, odakle dolijećemo, zaplićemo vreli zrak među dremljive krošnje i točimo cvrkut istoka u ogoljela debla hrašća. Slijedimo vedrinu osmjeha putanjom zagrljaja i posijmo naše bilo usred bijelih brazda zime, neka snijegom, čija škripa žudnju pojačava, i dubinom zemlje neprestano u korijenju ječi. Plodonosni u duši veljače tjelesno dozrijevamo, u zimskoj mirnoći duhom smo nagrađeni, i tek ovjenčani u zvuku njezinih cjelova prelijećemo s jednog kraja na drugi kraj dana. Motrimo sjene kako bjelinom poskakuju, u milosti su čistoće leda i drhtavog sjaja, FINAL
  34. 34. 33 u lebdećoj tišini što usnuli sumrak navlači naše sjene umjesto nas na počinak polaze. I livada bijela, i grmove grane, i kristali, i sva ta nijemost zov su kroz koji se kreću, a mi se bez njih i pomoću čarolije vjetra polako opijamo zaranjajući u obilje noći. Blistavom magijom cjelova duž naših tijela slažemo strasti dok slijećemo u predvečerje, naše se željne usne sreću posred polja čela i pod toplinom pogleda vlaže mekoću kože. Dok nas veljača spremno u potpunosti preuzima i sa naših grudi osluškuje protok vremena, sretni smo, jer je među isprepletenim rukama gdje joj godi naša bezvremena prisutnost. Mi smo neprekidna vreva svjetova u jednom, u srodstvu sa bezbrojnim tajnama svjetlosti, mi smo milijun sanjanja u požudnom snu, i skladni miris u prozirnom beskraju boja. Na licu našeg srca neizmjerna je ljubav, i narav naše duše potječe iz naručja sreće, nigdje se kao u nama živa radost ne izvija, niti glasovi zanosa toliko visoko uzlijeću. A kad uđemo u večer, u njezino podrijetlo, i pogledom rastrčimo po staništima zvijezda, kad se krećemo rubom svemira, niz horizont, naš dah se poput mjesečine raspe nebom. Mila, koliko nas tada u tom vremenu ima, u vrelu iz kojeg sklad vjerovanja teče, u voljenju neponovljive svježine svijeta, u svečanosti besprijekorne kolone plavetnila.
  35. 35. 34 Plodovi smo dokle nam pogled dopire, u domašaju bezbrojnih pokreta naših ruku, u nezasitnim dahtanjima naših tijela, i na usnama užareno crvenim od strasti. Kakvim se veličanstvenim nemirom krećemo i kakva sudbina obilazi naše zagrljaje, kakvom samo čežnjom začinjemo svoj smisao kad zauvijek odjekujemo voljenjem. Nježnost nas upućuje svojim smjerovima, i kamo god nas dovela bit ćemo dostojni, jer u neprekidnoj vrevi istinitih težnji njezinom smo zamisli dio njezine nutrine. Njezina uzburkana strast valja naša bedra, i nikada ne posustaje u našoj zadihanosti, a njezina nasmijana i lijepa razuzdanost posjeduje potrebu i krepost našeg razuma. A među sjenama zvijezda i na obalama neba naše su ruke sročile vrele stihove milovanja, i naš život posjeduje toliko zaljubljenosti da slatkoća ljubavi pod nama dobiva dušu. U beskrajnoj tišini zime ostvarujemo san, i ne odričemo se spokojstva slobode, jer moje biće okićeno mnoštvom cjelova u tvom osmjehu miriše na ljupkost rose. Tečemo prema radosti koju obožavamo, i prepuštamo se zvukovima sazviježđa, neka nas otkucaji srca izviju prema duši, s njom se, mila, najbolje upoznajemo. U gibanju naših tijela više kapi znoja nema, već u rijeci pokreta bljeskaju suncokreti, a nemirni valovi zlatnog žamora požude preko uzdaha zalaze u beskrajnost neba. FINAL
  36. 36. 35 Ako nas san i opkoli vlastitim obličjem, ili se iskričavi pretvorimo u slap mjesečine, samo premostimo razdaljine sanjanja i svi će se trenutci posteljom umnožiti. Približit ćemo se modrim obzorjima ožujka, a daljina će nagovijestiti buđenje lišća, i pripremit naše zagrljaje za prva šuštanja, jer iznad krošnji počinje naša neobuzdanost. Dođi, slatka moja, dođi u moj pokret, neka ti moji prsti plešu oko tankog struka, legni u miris kose i čežnju mojih ramena, i po koži mojoj snove cijelog svijeta kušaj. Srčani tvoj glas neka u meni mrsi misli, neka se boja moga oka tvome srcu divi, uostalom, plemenitost tvoga bistrog uma oduvijek cijelim mojim bićem cvate. Pri svakom poljupcu bliže smo ožujku, i s ovom noći veljača se bliži svom kraju, zato predahnimo u zanosu mjesečine, za nju na našem licu uvijek ima mjesta. Jedino tako sjedinjeni i bez obmane ulazimo u veličanstvenost voljenja, u jeku ožujka, a kako našim tijelom prolaze godišnja doba nosimo i sva ljubljenja iz siječnja i veljače.   Drugi dio poeme “Voljenjem zajedno” koju je autor posvetio voljenoj ženi. Poema je pisana tako da je svaki dan sadržan u strofi, a strofe su složene po mjesecima. Prvi dio je objavljen u prvom broju časopisa LACUNA MAG (decembar 2011).
  37. 37. 36 Šešir Benjamin Čuruković Lahko je drugome krojiti kapu Po mjerilima svoje glave Nisu nam isti šavovi Po kojima pucamo Nisu nam iste ni zakrpe Koje imamo na sebi Drugim bojama smo premazani I drugim tonovima odsvirani U miru tišine lako je naći mir U nemiru je lako naći nemir Sve je lakše u dvoje I budit se i zanoćiti Osjećaš mir koraka I korake u miru Koračaju u beskraj I more i valovi životni halovi Lakše je s tobom Djeliti svijet na pola Vidi više I ponovo spojiti ono pola U cio kosmos života svog s tobom Ljubavi volim te FINAL
  38. 38. 37 Zapadno sunce Vezuv Bašić Na zapad sunce napokon dođe k`o drvena glavnja što žarom sija to znak je da dan još jedan prođe na počinak noćni poći ću i ja. U tuđini ovoj duge su noći duže od dana što sporo teku stalno se pitaš kada će proći jer noćne suze najteže peku. U dugoj noći crne su misli naviru same bez moje volje problemi mnogi dušu mi stisli hoću li ikad` dočekat bolje. I mjesec žuti što noću sija ne može pomoć` da vidim bolje sumorna duša sve crno upija ja više nemam za život volje. Svijetle se slike na crnom zidu slike života iz rodnoga kraja one ne stoje već brzo idu to me sa krajem rodnim spaja. Svud oko mene livade plodne prostrane šume, visoke gore traktori oru njive nam rodne a negdje daleko plavi se more. Pod zemljom teško rudari rade zidari zidaju sve kuće nove putari nove nam puteve grade zemlja nas naša na obnovu zove.
  39. 39. 38 Svud vlada veselje i neka radost i svako nekom cilju sad juri zemlju nam gradi naša mladost u život novi što silno žuri. Kroz žile moje poteče milje srce se stislo k`o da će pući a onda postadoh svjestan zbilje probuđen shvatih da nisam kući. Od duge noći malo je prošlo umorno tijelo hoće da snije to novo vrijeme nije ni došlo u snu se svašta desiti smije. I onda opet slike na zidu ove su sada još mnogo gore probam ih sklonit neće da idu ja ću se s njima borit` do zore. Slike iz rata po zidu plove pune su krvi, nesreće ljute uporno stižu u moje snove ne mogu iz njih pronaći pute. Iz zemlje rodne moradoh poći ostaše za mnom svi moji snovi ne znadoh kad ću nit’ gdje ću doći negdje na zapad u život novi. Kad dođoh na kraju do nekog cilja kad shvatih da rodnoga kraja nema tad shvatih da strašna ovo je zbilja i da mi se crna sudbina sprema. Ja više nisam ni svoj na svome u mene neka bojazan uđe nema moje krivice u tome sve oko mene je strano i tuđe. FINAL
  40. 40. 39 Dok čekam u redu na komad hljeba ta strana ruka što će mi dati poželim za sebe parčence neba a duša mi može u šaku stati. Prolaze tako te slike tužne kradu po dio besane noći nimalo lijepe i uvijek ružne na kraju i zora morade doći. Iz košmara teškog jedva se budim nestaše naglo svi moji snovi možda ću jednom i da poludim srećom doš`o je ovaj dan novi. Umorno tijelo teško se kreće u novi dan mora se poći dok trepneš okom, dođe veče dan brzo prođe, duge su noći. Dan se za danom polako vuče kiša još pada, a munje tuku isti je i ovaj k’o i onaj juče kao da idu rukom pod ruku. A onda zapadno sunce zasija nekako nisko ko da će pasti malo se tada pokrenem i ja pa želim njegove zrake krasti. Zapadno sunce k’o naše nije kao da nema istoga sjaja k’o zrake tople svoje da krije očito nije iz moga kraja. Pa i to sunce k’o da me mami užitak da tražim u toj toploti moradoh ostati u fabričkoj tami i samo maštati o sunčevoj ljepoti.
  41. 41. 40 Suncu se čovjek uvijek divi ono se kreće kao po satu čovjek od rada mora da živi mora zaraditi svoju platu. Ja posao imam i dobru platu pristojan život i sve što želim živim u miru, nisam u ratu namjeru nemam da opet selim. Godina svaka ovdje je duga dugi su dani još duže noći nemaš ni brata nemaš ni druga koliko dugo tako ću moći? I kada napokon ferije dođe zapadno sunce tad julski sija vrijeme je da se na pute pođe rodnome kraju spremam se i ja. Poklone spremam za drage svoje auto sedlam k’o nekad ata on dobro pozna sve staze moje dovest će mene do kućnih vrata. Kod kuće vrijeme brzo mi teče da brzo prođe ubrzo shvatim prolaze dani prolazi veče i moram nazad ja da se vratim. I tako u krugu sve to se vrti kao da prestati nikada neće vodi me putem do same smrti život se takvim putima kreće. FINAL
  42. 42. 41 Triler Tatjana Debeljački Otvaranje poglavlja dimenzija prohujalih. Budućnost horor. Oluja hara, munjevito protiv obale snova… Metafore izgubile moć, kodovi čine prelaz. Infusing svake ćelije, fetus položaj. Konvencija predrasuda, zakasnelu snishodljivosti završni brodolom. Seksualno prilagođena čelična žena u rutini introvertne. Iluzija Tatjana Debeljački Lavina slobode žalosna ledina. Sleću ptice u potrazi za zrnom, slučajno tu sto je vetar naneo. Gledam naličje. Delili smo pred svitanje, posle odlaganja intime. Istrgnuta iz misli, puna prekora.
  43. 43. 42 Naslikana kozja staza, ubod siromaštva. Zid od diskriminacije. Oplakuješ kopile seljačkih gena, uklet kleknu na zabranjena vrata istinski nesposobnjaković. Naučio sam nešto o slikarima i slikama da bih ti se pridružio, slikarska divo. Pravac nas usmerio većoj celovitosti celovitijem suočavamo. Amplifikacije emocionalne, snovi slikoviti reflektuju situaciju raspoloženja, strasti, imaginacija, kreativno učestvovanje inspiriše crta modeluje osećanjem plutanja. Doživljajem predstave odsutna u Šubertovoj nedovršenoj sinfoniji. Ciklus slikarskih kompozicija. FINAL
  44. 44. 43 Sjećanje na djetinjstvo Lejla Smailagić Dolazi iznutra, iz mora sjećanja, Prožima me cijelu, I svaki miris proljećnog cvijeća čini mi se poznat, Na nešto me sjeća. To bješe moje djetinjstvo, I tužno i sretno u isti mah, A ponekad bi me preplavio taj sinji, crni, osjećaj strah. Zaborav… da li je to jedini lijek, Ili pak moram čekat da prođe moj ljudski vijek? Dio mene se opire, ne želi zaboraviti ništa, Ni dobro ni zlo, ni to more besano…
  45. 45. 44 Tuberkuloza osjećanja Maja Stanojević Pjesma o tebi nije! Osjećanja koroziraju i u krvi bjesnilo bukti dok noć opskurno pada, na tvoju radioaktivnu dušu, klijaju svuda beta-zraci tvoji. I truješ me. I zatrovao si me. Od Bonaventure blavor si postao. Od mistika gušter zmijoliki. Od teologa blasfemičar strastveni. Ta Bohinjska jezera u očima tvojim nestala su. Postala močvara siva, postala bara nekadašnjih iluzija što mrtve plove unazad ka Haronu. Na počinak vječni. Nestao je Bosfor što vezuje nas, pretvorio se u Bosfor što razdvaja nas… Ne dolazi na Mrtvo more moje, koje postaće gvozdeno, samo i tuđe. Ne dolazi, jer tu će jeretici da ljetuju, da novu vjeru grade, da nove postulate smišljaju… jer srušeni su stari, FINAL
  46. 46. 45 jer opoganjeni su! Jer opelo im držim. Nisam Blok, da veličam ljubav, ni Bodler, mada od prokletstva daleko nisam. Ali burleskna sam, životu, udisajima, tebi. Dramatična, poput Brehtovih drama, i moja duša kao bluz cvili. Ne i ne! Pjesma o tebi nije! Pjesma je o cistatisu, o tuberkulozi, o kataru i paralizi mojih osjećanja bijednih, moje, od ljubavi, sirotinje.
  47. 47. 46 Zapis o IbrahimU Safer Grbić Da, moje ime je Ibrahim. To ime su dali mi roditelji, točnije, moj otac po svojemu ocu. Ime Ibrahim je ime Božijeg predstavnika na Zemlji, a koji je trebao svojega sina pridonijeti Bogu kao žrtvu. Shvatio sam da nositi ime Ibrahim predstavlja odgovornost, zbog čega sam uvijek se uzorno ponašao. Susjedi katolici su moje ime nazivali Abraham, iako to ime nikada prije nisam čuo – pretpostavljam iz razloga jer oni imaju neka stranska imena. Moj babo kaže da su njihova imena izokrenuta, a moj babo uvijek najbolje zna i mama kaže da ga treba slušati. Jutros su došli Ugari za Zapada – naoružani i ubili su mojega babu Ismaila i majku Havu. Ja sam uspio pobjeći dok su oni otimali zlatnike iz Mustafinog dućana. Pobili su sve muslimane u Gradu koji su protivili se njihovome nasilnome ponašanju. Nakon što je susjed Matej pokopao moje roditelje u našemu šljivovome voćnjaku, odrastao sam u njegovu domu s njegovom suprugom Ivom i kćerkom Kristinom. Svakoga dana obijedovali smo kruh namazan s mašću i pili mlijeko. To će nas udebljati - kazivala je teta Iva. Nakon što sam završio vojsku oženio sam Kristinu s kojom sam odrasatao, svoje ime promijenio u ime – Abraham, a zatim otišao raditi u Austriju. Vraćao sam se svake godine i svaki puta Kristina bi rodila dijete. Ja sam im davao imena. Moj prvi sin zvao se Jedan. FINAL
  48. 48. 47 Zarobljene Enesa Mahmić Susrećem ih stalno Klate se na štiklama Bezizražajnih lica Nose imitacije kože, krzna, zlata Kikoću se na svaki kompliment I čini se kao da su doista sretne One druge Tegle kese, cekere, karniže, tepihe Kosa im je masna Ruke ispucale I čini se da nemaju nikakve sličnosti S onim prvim Ali u suštini su iste Padaju na pseudonježnosti Primaju se na pseudovrijednosti Trebalo je da uče – gledajući svoje očeve Trebalo je da znaju – gledajući svoje majke.
  49. 49. 48 I opet sarajevo kasno u noć Svebor Delić Još uvijek želim da ti pišem, kao i svake noći, koliko god govorio ovako ili onako o Sarajevu, realno ili poveden nekim sjećanjima, taj grad uvijek meni radi interesantne stvari. Zbog tebe i tvojih očiju ja sam ponovo riješio da ga posjetim i vidim, da udahnem zdrave have i osjetim smrad Miljacke. Koliko god od njega bježao, ja se opet njemu vraćam. Ove godine će biti u sjećanju na jednu Dr Zhivagovsku ljubav i jednu plavu kosu. Julie Christie u filmu je također bila plava. Sve stvari o kojima maštam jednostavno mi se dešavaju, ali uvijek korak ispred sna, pa tako i Sarajevo, grad u kojem sam prvi put ugledao nebo plavo i držao tebe za ruku. Zvučim možda kao Pero Zubac, koji je volio u Mostaru jednu Svetlanu. Samo sam ja puno više ( i još uvijek limvo) jednu MELIDU u Sarajevu. FINAL
  50. 50. 49 Leto kasno Biljana Stevanović Još jedna pesma u zaborav ode. U tamu duboku k’o ponornice vode. Zemlja šapuće napuštena. Kamenje smeje se hladno. Napolju. Zvezde trepere, trepere na crnome platnu i Mesec smeje se zvonko. Tirkizno prozirne vile u kolo se uhvatile. Kapetan Natalija Puljić Pobjegla sam iz oklopa proždrljive školjke Pobjegla od bijele obale I zaplovila plavim morem More Milovalo je svilu od mog tijela Strasno prožimalo svojom snagom Poput krme velikih kapetana A ja sam disala s nemirnim valovima I u njihovoj koži se skrivala od crvenih zmajeva Bojala sam se, ali tražila sam te Ne znam kako, ali jedan nemirni val ukaza bijelinu mog bisera i na svoju sliku rodi ono za čim traga Za kapetanom mudra pogleda i čašom prezrele vinove loze u ruci
  51. 51. 50 Pjesnikova šutnja Ibrahim Osmanbašić Pjesnikova šutnja je prijetnja vulkana koji bijeli dim pušta ka nebu koji se budi i prestaje da sanja u sebi dok valja rijeku od vatre. Pjesnikova šutnja je ničija zemlja koja se tiče onih što sanjaju budni pa linije vuku po cvjetnoj gori da je u pakleni pepeo pretvore Pjesnikova šutnja je simfonija nijema koju čuju oni što bdiju u noći i tragove svoje gledaju u pjesku dok ih vali nose u gluhe dubine Pjesnik kad zanijemi tada bura traje i on vojske nema da ih u stroj stavi razbacani znaci, simboli i slova besmisleno lebde kraj košmarnog uma Komadići sreće padaju na dlan k’o pahulje što se tope u trenu a osjećaja nema da oživi smrt koja se provlači kroz maglene tmine Pjesnikova šutnja je početak kraja što pada na zemlju tiho kao veče izdaja to je očekivane obmane i žar vatre živog sna Ko će sačuvati sve te riječi da ne poispadaju sa stranica knjiga? FINAL
  52. 52. 51 Bošnjak Rifat Agov Radončić Tako ti ja neđe bijah uz vruću halvu i muhabet, srčemo kahvu baška, ćasa puna rahat lokuma i šerbet, baklava naška, okolo miriše Bosna mi amanet, a haber mi neki usred drijema šapće da me nema. Skočim, ukoči raja, vele: biće belaja. Na sud vičem ka’ lud, jer lažu do smijeha, imame i nijesam tuđ, osobit i svoj, bez grijeha bošnjački soj i ljuđ. Lažu, ba, kunem se bratom i zadnjim ratom, ka’ ono – biti me neće, ej jarane, nestati mogu samo od sreće, kad zaliječim rane. A Bosnu? Bosnu više nikome ne dam, ni bratu, ni Titu, tako mi nebesa sedam.
  53. 53. 52 Barbara Stjepan Zelenika Hoću i ja svoju Barbaru, viče glas u meni, Nebo se smračilo i ono hoće iz sjećanja u zagrljaj da sklopimo tijela. Mene boli rastanak. Sjećaš li se, Barbara? Plakala si mi na ramenu autobus samo što nije krenuo posljednji poziv putnicima za Zagreb. Dan mi se natmurio, mislim doći ću brzo, vidjet ćemo se opet. Lažem tebe, lažem sebe, srca nam, lažem, ako se njima može lagati. U busu mi dvije suze niz obraz skliznuše Mada još nisam htio priznati sebi da sam na mom ramenu s tobom i ja plakao. Dok mi pred očima nestaje plavetnilo neba iznad Novog Mesta predivan krajolik postaje sivilo. Mislim kako ću te opet držati za ruku dok noću šetamo stazom uz Krku, a mjesec svoj sjaj u žuboru kupa. Nikada neću zaboraviti kako smo na tvoj rođendan umjesto viskija FINAL
  54. 54. 53 koji smo pili to popodne zabunom kupili bocu ruma. Otad miris ruma me podsjeća na tebe I ne volim kolače s njegovim okusom Rum, para mi utrobu. Poslije šetnje smo kod bolnice peli se na ogradu i brali grožđe. Znadeš li da sam zbog tebe ukradenim čamcem JNA oko ponoći plovio uz rijeku kako bih stigao na veselcu i zaplesao s tobom pod zvijezdanim nebom zadnju polku? Rekla si mi tad da tvoje nebo u Krškom ima ljepše zvijezde i da pokraj tvoje kuće (iako ga tad vidjeli nismo) ima ljepše zelenilo. Da ti u lipnju kroz prozor dopire miris ocvale lipe i bagremova cvijeta i zaklinjala si se da ti iste ptice, one iz Krškog, na prozor internata u Novom Mestu svako jutro dolaze i isti cvrkut daruju. Dok si mi plešući govorila brojao sam uzdahe, drhtaje prebirao. Kad si odlazila po pivo divio se kako njišeš kukovima zrele žene
  55. 55. 54 a tek ti je osamnaest. Onda… Ti u internatu ja na Pokljuki. Teško mi bješe, ali sjećanje na tebe ljepša je od Prešernove Urške. Slao sam ti pozdrave po leptirima, po golubovima planinskim pjesme i stihove za tebe govorio I brinuo, jako brinuo, Barbara, kad bi nad Triglavom smračilo se kad bi kišilo nad Bršljinom pitao bih se, gdje si, brinuo da mi ne ozebeš. I, kad se nakratko vratih, pred rastanak dok su Bršljinom s topola bijele pahulje ko pamuk zrakom lepršale u savkoj vidio sam tvoju ljubav. Noću te zamišlajo u zagrljaju kako se privijena uz mene skrivaš od vremena što nam rastanak sluti. Da, teško je bilo… Prizivah te, Barbara, u snovima klečah pred imenom tvojim strah me bilo da te više vidjeti neću. Šta se može dobiti golom ljubavlju u srcu?, a nisam znao… I nisam znao da će mi tvoj osmijeh FINAL
  56. 56. 55 u srcu ostati tih ko klokot njadražeg potoka što ga u cijevi zatočiše. Nisam znao da ćeš se poput maslačka rasprhnuti i prosuti u sjećanju. Sad skupljam te sjemenke i sklapam cvijet što jednom, sedamdeset i neke bijaše mirisan i žut, a samo tren kasnije, zreo i razasut.  
  57. 57. 56 SomebodY is talking about flight Lidija Pavlović-Grgić A smell of fear from a coffee cup… A look full of suspicion… Somebody is talking about flight… ‘Oh, war is riding rabid people! Run, save yourselves, just go!’ call the natives from afar. ‘Pack a few suitcases and the photographs - you can’t take the house,’ warns the mind. ‘Did this really have to happen? I’m bleeding, fearing foreign places,’ complains the heart. ‘Hurry, hurry up, hands! Take bare necessities, shut the door,’ urge the feet. ‘Look at the mountain… When will you survey this beauty again?’ petrified eyes are crying. ‘Sister, look at the kitten! Take it, take it!’ little Davor is begging. ‘I can’t even carry myself, let alone one more living thing,’ I’m accepting my fate. Prijevod: Marija Perić-Bilobrk & Laura Watson FINAL
  58. 58. 57 Voljeti tebe čista je milina Nevenka Nedić Voljeti tebe čista je milina: U mojoj duši odavno si zbrinut Da daleko od zla očuvam ti put Netaknutom kao zimska bjelina. Moja ljubav je bogata cjelina, Sunce što otvara prozor odškrinut, Ptica koja sprema se nebu vinut’ Jer ju obuze slobode silina. Želje za tobom se snovima pune I ostvarujem ih dahom užitka: Tvoje su ruke zagrljaj lagune, Tvoj poljubac je moja voda pitka, Sjaj tvojih očiju rađanje Lune Pa živim pobjedosno, bez gubitka.
  59. 59. 58 Sinteza Fahrudin Dino Avdibegović Došli ste kad smo djeca bili, Tek otkrili smo snagu riječi, Ali ne i učinkovitosti misli; Bio je to susret dva suprotna svijeta. Dali ste nam mrvice suhe, Poput mravi primili smo gozbu, Čiju cijenu plaćamo još uvijek, Jer vi ste vi, a mi smo još uvijek djeca. Sve u životu ste nam bili, Idolizirali, dizali vas u nebesa Kao što to samo djeca znaju, A vi ste uzeli ulogu vašu. Došli ste kad smo mali bili, I sada smo djeca sa slabošču riječi, Uvijeni u gustu maglu misli, Dok dva se svijeta nečujno stapaju. I nema sile što će neizbježno da spriječi, Jer misli su moćne, a riječi samo riječi. FINAL
  60. 60. 59 PRIČE Denis Dželić Živojin Ivković Edin Sarač Safeta Osmičić Enes Topalović Miljan Milanović Elma Velić Denisa Bećirbašić
  61. 61. 60 FINAL
  62. 62. 61 Crveni volvo Denis Dželić Mraz je grebao okna, hladan zrak nasrtao na prozore. Dvije svije- će plamtjele su kao ljubavni ples flaminga. U sobi je toplo. Njeno tijelo bilo je vrelo. U polutami dva tijela su se grlila, ljubila. Ljubav je grijala spavaću sobu. Erosi su stidljivo sklanjali lica. Duboki ženski uzdah zaljuljao je plamen svijeća, a onda se sve umirilo. Zima je kao kučka režala i oblijetala oko naselja. Hladne su decembarske noći, jutra još hladnija. Zima je poranila ove godine. Snježna mećava zamela je ulice već u novembru i po sve- mu sudeći nije imala namjeru da se ubrzo povuče. Ceste su klizave, opasne, ljudi izbjegavaju voziti automobile, voz je bio najsigurnije pre- vozno sredstvo za otići na posao. Ustao sam u pola pet, provirio kroz prozor i odlučio koristiti voz jer minus šest stepeni nisu bili za moje ljetne gume. Na brzinu sam ispio šolju kafe i ušao u spavaću sobu. Izabranica srca moga spavala je blaženim snom. Bilo je mnogo strasti u ovoj sobi sinoć. Spustio sam usne na njen obraz i tiho napustio spavaću sobu. Snen osmijeh pojavio se na njenom licu. Mrdnula je prstima kao znak pozdrava, navukla jorgan i okrenula se na drugu stranu. Kako sam bio sretan jer sam imao nekog da volim ali i da budem voljen. Ljubav je najveći dar, još veći poklon. Već dvadeset godina ona bukti u nama. Ljubav treba da se stavi na pijedestal životnih vrijedno- sti. Romantik sam u duši i ponosim se time. Blago sam se osmjehnuo i napustio spavaću sobu. Obukao sam toplu odjeću i polako izašao van. Ulične svjetiljke bacale su žutu svjetlost. Naselje je spavalo. Pod nogama je pucao led, krckao kao da hodam po kostima, išao sam oprezno, nesigurno, pa- žljivo. Udari hladnog vjetra su bolni. Zaljuljaše me i umalo da padnem. Ipak, tri-četiri minute i već sam stajao na željezničkoj stanici. Tek ne- koliko ranoranioca već je bilo tu. Cupkali su s noge na nogu, iz nozdr- va je izbijala para. Ni ovdje ulične lampe nisu bacale jarku svjetlost i one su tinjale i treperile. Stanica predgrađa je mala, tek nekoliko klupa prekrivenih snijegom i streha od dasaka. Putnici su zamišljeni i odsutni, ne razgovaraju.
  63. 63. 62 Zapalio sam cigaretu da bi se iznutra zagrijao, malo se povukao u sjenu i posmatrao smrznuta lica putnika. Hladnoća se kao guja uvlači kroz otvore na jakni, probija kroz tanki šal i osvaja grlo. Uši su već pocrvenile, bojim se da će mi otpasti ako ih dotaknem, jedino mi žar cigarete grije dlan desne ruke. Iščekujem voz, ima još pet minuta do dolaska. Nebo je mrko, smr- znuto, zvijezde se udaljile, a bjelkasti oblaci plutaju njime kao avetinj- ski brodovi. Naiđe jedan automobil, farovi zaslijepiše i u blagom krugu obiđo- še prazan parking željezničke stanice. Ugasiše se svjetla dok je motor tiho brujao. Jedan par je sjedio u automobilu. Narandžaste lampice radio aparata bacale su odsjaj po njihovim licima. Moja romantičarska duša osjetila je erotiku. Kao u pozorišnoj predstavi sjenke zamagljenih stakala prikazivale su igru ljubavnog rastanka. Strasno su se ljubili. Zlatna kosa ostavi trag na magli prozora. Grlila ga je kao pijana, on joj je hvatao ruke, trljao. Potom stavio sebi pod jaknu i grijao. Onda se otvoriše vrata, izviri kosa boje zlata, rasu se po mraznom jutru decem- bra, pojavi se cijela njena pojava. Još jednom uvuče glavu u automobil i poljubi ga. - Vidimo se večeras! – ledenice riječi dopriješe do mene. Gledajući ispod oka, nisam ni primijetio da se voz pojavio. Ušao sam i sjeo, napregnuto osluškivao njene korake koji su prošli pored sjedala. Na njoj kratka bunda, kožne čizmice i crne čarape. Nije me ni pogledala, samo je trznula glavom i namjestila razbarušenu kosu. Osjetio sam zanosni miris proljetnog cvijeća. Mahnula je i još jednom pozdravila čovjeka što je sjedio u automobilu. *** Voz je bešumno krenuo. Promiču smrznuti predjeli okovani mra- kom i mrazom. Obrađena polja spavaju prekrivena debelim snježnim pokrivačem. Oko njih kosturi zgrčenog drveća kao nijemi stražari koji čuvaju smrznutu idilu zime. Da bi ubio ovaj sat vremena i izbjegao dosadu putovanja, izvadio sam knjigu poezije i počeo čitati. Putnici su šutili, neki su kunjali ili kao ja čitali. Ponese me snaga ljubavnih slova i toplina poezije. Ro- mantičarska duša zatvorila je oči i ponavljala stihove. Voz se zaustavio. Na četvrtoj stanici, dama plave kose je izašla. FINAL
  64. 64. 63 Prstima sam obrisao rosu sa prozora i pogledao van. Stanica je bila prazna, samo je jedan crveni Volvo bio upaljen i brujao. Mrak je gutao svjetlost oborenih farova. Vidio sam osmijeh na njenom licu dok je prolazila pored mene. Opet je zamirisalo proljeće. Izašla je van. Hodala je pažljivo po kli- zavom snijegu i ušla u automobil. Strasno se poljubila sa muškarcem što je sjedio u automobilu i čekao je dok je upaljeni motor Volva blago režao. Njen kikot mogao sam čuti u vozu ili mi se to pričinilo. Voz bešumno krenu, automobil također. Mene obuze neka neobjašnjiva tuga. U rosi prozora ugledah ma- log Erosa bucmastih obraza, otvori usta i drsko mi isplazi jezik. Obri- sao sam ga brzim pokretom ruke i zamislio se. Ljubav je za mene svetinja, a ova nepoznata dama joj se narugala, poljuljala mi hram. Zašto? Voz nesta u mraku iza krivine. Na smrznu- tim tračnicama osta ledenica od jedne riječi. Zaštooo?  
  65. 65. 64 Vrisak Živojin Ivković Obnevidela je od bljeska neočekivane svetlosti. Svetlost: iznenad- na, jarka i zaslepljujuća. Svetlost? Šta je ovo? Šta se to zbiva? Kakva je ovo svetlost? Jarka i bela svetlost je svuda oko nje, kao da je proždire. Čudna svetlost. Neočekivana svetlost. Pulsirajuća svetlost. Otkuda tolika svetlost? Kako? Ne razumem. Ništa ne razumem. Gore joj obrazi. Oseća da joj gore obrazi. Teško diše. Šta se to dešava? Taj miris, kakav je to miris? Opor miris. I ta svetlost, zaslepljujuća i vrela, gusta, skoro opipljiva, otkuda ona? Šta mi se to dešava? Oseća kako joj svetlost poput munje valja preko čela; oseća je, peče joj oči do bola, a potom curi joj niz obraze kao suza. Zaslepljujuća svetlost, bolna svetlost, svetlost koja nadjačava zvuk. A suza? Čini joj se da ne plače. Da li je to suza? Ne, to nije suza. Zvuk. Da li je to čula i zvuk? Da li to beše zvuk? Kakav zvuk? Da li je to zvuk prethodio svetlu ili joj se to samo čini? Da li to beše neodređeni zvuk ili prasak? Prasak? Prasak. Da, bio je prasak. Rezak i eksplozivan prasak. Da li je to asocijacija ili do nje dospeva nečija misao? Običan zvuk ili vrisak? Prasak ili vrisak? Ili i jedno i drugo. Da, prvo je bio prasak, tek potom vrisak. Nije sigurna da li je čula prasak ili ga je osetila svim ostalim čuli- ma, mada zna da je bio tu, svuda oko nje; ipak jeste, čula ga je i ose- tila, kao i svetlost. Mora da ga je čula. Mora da ga je osetila. Tako je logično da ga je čula. Na trenutak je osetila jak i kratak vazdušni udar. I miris, nakon koga je osetila ljut okus u ustima. Seća se da je nakon praska usledila bol. Tupa i kratkotrajna bol. Sigurna je, nakon toga se razlegao vrisak. Da, tek na kraju je nastupila svetlost. Da, tako je bilo, seća se, svetlost je potisnula bol. Čudno. Šta se to dešava? Kako to da ne može da se oseti šta se zbivalo. Zar to nije čudno? To joj se nikada nije događalo. Nikada. Ne razume, ništa ne razume. Sve ovo je tako čudno. Prasak, bol, vrisak, svetlost. Prasak, bol, vrisak, svetlost. Ništa ne razumem. Prasak, bol, vri- sak, svetlost. FINAL
  66. 66. 65 Šta to nedostaje u svemu tome? Šta to nedostaje u mom sećanju. Prasak, bol, vrisak, svetlost. Prasak, bol, vrisak, svetlost. Nešto ne- dostaje. Da, nešto nedostaje. Čega se to ne seća? Šta je bilo pre svega toga, šta se događalo? Gde je bila; šta je radila? Bože, zar doista ne mogu da se setim? Čudno, a trebalo bi. Nikada joj se tako šta nije dogodilo. Nikada. Kada je svetlost po- čela da trne, pojavile su se boje. Boje u svetlosti. Bela. Bela kao rašire- na krila ptice u letu, kao krila bele golubice. Bela, kao prostrano nebo u sunčanom danu nad Dunavom. Belo kao beskraj. Crvena. Crvena kao zalazak sunca nad pučinom, kao njena krv na slepoočnici i obra- zu, Plava. Plavo, kao jutarnje nebo. Plavo kao more. Plava kao ljubav. Žuta. Žuto, kao žitna vojvođanska polja. Žuto, kao sunce. Zelena. Zeleno kao voda penušave i razigrane Mlave; zelena kao fruškogorske hrastove šume; zeleno kao planinske livade. Da, čini joj se da je u jed- nom trenutku i ona lebdela poput golubice. Čak je imala i taj neobičan utisak lakoće. Provlači se crvena nit glasova, nepoznatih i uzbuđenih, uznemirujućih i krv njena koja joj teče niz obraz. Odkud ova krv na mom obrazu? Čija je ovo krv? Da li je to moja krv? Oh, Bože mili. Šta se to desilo sa mnom? Koja joj je bila posled- nja misao? Poslednja misao? Poslednja; nakon čega? Čega to ne mogu da se setim? Doista, šta se to zbilo sa mnom? Čudno, nepomična je. Paralizovana je, da li svetlošću kroz koju ne može da kroči nikud, pa ni da se vrati, mada, više se ne seća kuda bi i mogla, jer, iako se upinje, ne može da prodre kroz šumu glasova, povika, šapata, krika; čak ni do sopstvene misli. Paralizovana je, ne može da se pomeri. A svesna je. Čini napor da se pomeri, da ustane sa troseda na kojem sedi zavaljena, da pogleda oko sebe. Kako mi je teška glava. Samo da pomerim ruku, da odgurnem ovaj svet koji se tiska oko mene. Šta taj svet radi uopšte oko mene? Moja glava. Boli me glava, jako, jako. Zašto me tako boli glava? Šta se to dešava? Šta se desilo? Zašto sam ovde? Zašto na trosedu? Zašto me boli glava? Čudno, kao da sebe posmatra sa odstojanja, i te sve ljude što se tiskaju, sa odstojanja i sa visine. No, to ne primećuje, nije joj čudno. Nije joj još čudno. Šta traže ovi ljudi ovde? Ko su svi ovi ljudi? I gde sam ja to uopšte?
  67. 67. 66 Šta se dogodilo? Misli joj naviru, kao i pitanja, iako odgovora nema ili ne može ih pronaći u toj gužvi koja joj razvejava pažnju. Zbunjena je. Čini joj se da je ovaj trenutak po nečemu presudan, prevratnički, da predstavlja razmeđu nečega, osećala je to, mada nije znala čega, šta bi to tek tre- balo da dokuči. Mora da se smiri, da se usredsredi. Varvara, hajde smiri se. Udahni duboko i pokušaj da se setiš. Haj- de, seti se, seti se svega, od početka. Možeš ti to, moraš. Od toga sve zavisi. Šta je to od čega sve zavisi? Kako to? Čega to treba da se seti? Odkud mi takva pomisao? Čudno, oseća peckanje po koži. Gleda svoju ruku. Kakve su to svetlucave, srebrnasto-plavičaste treperave žiške, nalik su fluorescen- tnim nitima, drhtave i nežne niti poput majušnih igličastih munja. Ta svetlost prekriva celo njeno telo. Posmatra svoje šake – srebrnasto-pla- vičaste su, trepere, sjaje kao i ruke, kao i njena bedra, i noge. Šta se to sa njom zbiva? Nije li to sama postala… Neeeee…! Vrisak. Šta se dešava, šta je sa njenim glasom? Šta je sa njenim telom? Ovo nije njeno telo. Izgubila je glas. Ovo uopšte nije telo. To uopšte nije bio glas. Šta je to sa mojim telom? Uplašena je. Bože moj, učini da shvatim šta se ovo događa. Tek tada primećuje pod sobom sopstveno telo, vidi ga na trosedu. Stvarno telo, od krvi i mesa. Sama lebdi. Iznad je, oseća da je i izvan. Iznad i izvan – čega? Ne, to nije moguće! To doista nije moguće. Sanjam li ja sve ovo? Prestravljena je samom pomišlju da je sve tako kako otkriva. Teš- ko joj je da same stvari nazove pravim imenom; plaši se priznanja, jer bi time isključila samu mogućnost da se probudi iz košmarnog sna. Očajnički priželjkuje da se probudi. Vidi, oseća. Bože mili, daj da je ovo sve samo ružan san. Daj da se probudim. Kako je to čudan osećaj biti van svoga tela. Niti koje su je pove- zivale sa njenim nepomičnim telom tanje se, tamne, gube onaj čudni FINAL
  68. 68. 67 fluorescentno- magličasti sjaj, postaju tanušne, nestaju; gube se spone između nje i njenog tela. Strah je; to što se odvaja od sebe, kao da se odvaja od života, od sveta, od izvesnosti. Od Miloša? Slutnje, da li su ovo samo moje slutnje ili je ovo zbilja? Zar doista ovo nije samo san? Da li me ovo što se zbiva odvaja od Miloša? I pored svog straha ima osećaj da se oslobađa zavisnosti od sop- stvenog tela. Prostor oko nje se širi, oseća ga kao dodir, kao dah, to- pao i blag, lagodan. Oseća da lebdi u prostoru, podrhtavajući. Blaga napetost popušta. Oseća blage otkucaje sopstvenog srca, onog, onog u njenom telu. Njenog srca. Moje srce. Oseća blago strujanje vazduha u grudima, grčenje mišića. I bol. Čudno, ne osećam strah. Pod njom je i dalje njeno telo, nepomično, u blagom lelujanju, prožimaju ga nevidljivi trzaji, vidi ih i oseća, oseća ih kao svoje, inten- zivno, kao nečujni ropac poput uzdaha. Toliko nepoznatih ljudi oko nje se tiska i užurbano kreće. Ima li nade da ostane uz svoje telo, ili u njemu? To je njeno telo, to je ona. Šta ću bez svog tela? To ne može biti, sanjam. Da, sanjam. Hajde probudi se, probudi se, Varvara. Košmar. Ovo je košmar; ovo se ne događa. Bilo mi je lepo u mom telu. U životu. Bože, šta ja to govorim? Kako u životu?! Pa živa sam, nisam umrla. O čemu ja to. Ili ipak… Ne, ne želim da umrem. Hoću da živim. Bože, šta mi se ovo dešava? Molim te, spasi me. Želim da živim. Da, želi da živi. Zar to nije normalna i očekivana želja? Kako ću sada ovakva, bestelesna; da li ću sada moći da dodirnem Miloša, da ga poljubim? I majku da pomilujem, oca takođe. I brata. Kako ću bez Sare i Tatjane, bez Nastasije i Katarine kako ću? I Tabi! Treba da se vidi sa njime. Kasnim. Kako da mu javim da neću doći, da ne mogu da dođem? Čekaće me. Sutra će otputovati i više ga neće videti, a trebalo je da se nađu u kafeu pored škole, u onom kafeu u kojem je sedela sa njim i Milošem nakon škole. Čekaće je i potom otići, i biće razočaran, možda i ljut što nije došla; a ona mu ne može poželeti sretan put, ne može da ga poljubi i da mu stisne ruku. Bili su prijatelji.
  69. 69. 68 Bože mili, pa valjda smo to još uvek? I sva ta prijateljstva, šta će sa njima, šta će bez njih? Ili, da li će Tabi ikada saznati šta joj se desilo? Doista, šta mi se ovo dešava i kako? A otac? Kako će on sve ovo da podnese? Kako će ona bez njega? Oseća da se poslednje niti koje je vezuju za sopstveno telo gube, da se tanje i nestaju, one titrave plave niti, rastaču se, postaju prozračne i konačno nestaju. Ostaje samo blagi miris za njima, i sećanja. Čini joj se da polako gubi osećaj svoga tela. Ovako slobodna i bestelesna, čud- no se oseća, drugačije oseća prostor; nikada se tako nije osećala ranije kada je bila u svom telu. Mada, ipak, oseća da joj nedostaje njeno telo, da gubi nešto vrlo bitno, neponovljivo i uzvišeno. Zbunjena je. Oseća gubitak, uznemirenost i blagi strah. Doista šta se dogodilo? Pokušava da se smiri, da razmisli, da se seti. Da li je to kraj? Ili, da li je to početak nečeg novog i nepoznatog? Lagano, Varvara. Hajde, jedno po jedno. Seti se. Gde si bili, sa kime, šta se dogodilo? Poput munje koja para maglu, ukazuju joj se slike. Trže se. Šta je to? Nije li to revolver? Da, jeste, uperen u nju; uperio ga je u njeno čelo. Potom plamen, pa prasak. Onda je osetila udarac. Svetlost. Da, usle- dila je snažna i zaslepljujuća svetlost. Na kraju je nastupila bol, samo na kratko. Konačno se setila svega. Strašno. Pa, on je pucao u nju! Pucao je na mene. Pucao je. Ja sam ustreljena. Shvata sa užasom. Sećam se, podigao je pištolj i uperio ga je u mene. Pretio mi je. Onda je hladnokrvno nanišanio i povukao obarač. Hteo je da me ubi- je, želeo je moju smrt. Ubio me je. Ja sam mrtva. Znači… ovo je smrt. Umirem. Ne, ne, neeeeeee! Krik je odzvanjao u njoj, ispunjavao je. Van nje je bila tišina, tišina i tama. Dvojica ljudi u zelenim platnenim odelima užurbano ali spret- no rade oko njenog tela. To oni makazama seku njenu omiljenu maji- cu, seku njenu omiljenu majicu koja joj je otkrivala obla i preplanula ramena, isticala dugačak vrat. Majica koju Miloš voli. To je naljuti. Ne, ne činite to! Stanite! Želi da ih zaustavi. Upinje se. Zalud. Ne čuju je, ne vide je. Ne- FINAL
  70. 70. 69 moćna je. Ne činite to! Ne secite moju bluzu! Nemojte obnaživati moje gru- di! Molim vas, nemojte! Ne volim to, ne volim da me iko gleda! Mo- lim vas, ne činite to! Ne možete mi to raditi bez moje saglasnosti! Pokušala je da protestuje, da ih spreči u rutinskoj radnji iako je in- tuitivno osećala da ne gledaju njene dojke već da pokušavaju da njeno telo vrate u život. Ipak, ona se stidi da bude obnažena pred nepozna- tima. Pa, to je tako normalno. A oni bi da je vrate u život? Kako? Kako ćete da mi vratite život? Kako, kada ona više nije u svom telu? Pa, nema mu života bez nje, a ona nije u njemu; nestale su i poslednje niti koje su je vezivale za njeno telo. Znala je to, osećala je na čudan način odvojenost od svoga tela. Čudan osećaj. Njeno telo. Šta je sada njeno telo; sada, bez nje. Ništa. Tvar. Ljudski žamor. Primećuje da ljudi govore. Razume reči, no ne po- vezuje ih u smislene celine. Čuje poznati glas. Očev glas. Čuje očev glas. Šta to govori? To on plače. Vidi ga. Da, plače. Tata, tatice! Pokušava da ga dozove. Tata! Zalud, ne čuje je. Glas je nejak; glas je slab, kao i sama reč. Nede- lotvoran i nesvrsishodan. Nema ga. Glasovi mnoštva nadjačavaju očev jecaj. Gubi ga iz vida; mnoštvo je ljudi. Svetlost jenjava. Gde je? Ne vidi ga. Zna da je tu, oseća ga, no ne vidi ga. Samo kada bi mogla da ga vidi, da ga dodirne, da ga zagrli. Tata, pomozi mi, plašim se tatice! Samo da je čuje, možda bi mogao da joj pomogne. Glasovi. Ža- mor ljudski, rumor. Da li sve te njihove reči imaju smisao? Njihovi glasovi odzvanjaju poput eha i gube se u daljinu da bi se ne zadugo vraćali i mešali sa drugim glasovima drugih ljudi koji se tu unaokolo tiskaju; sudaraju se i upliću u nerazumljiv žamor, kao polifona muzika. Brzo, infuzioni rastvor, srce stabilno, tufer, nosila, puls nizak, Urgen- tni centar, sklonite oca da ne gleda, brzo nosila, sklonite se, lift, lift, puls nizak, hoće li preživeti, da li je mrtva, puls nizak, jadna devojka, nema izlazne rame, šta se desilo, komatozno stanje, da li je neko javio majci, komatozno stanje, odzvanjalo je prostorijom, odzvanjalo je oko
  71. 71. 70 nje, mešali su se i sudarali glasovi, reči, zvuci, jauci, uzdasi, molitve. Reči tumaraju. Reči gube smisao, gube svaki smisao. Beskorisne su, bezvredne. Njeno telo umire. Ona više nije tu. Tatice moj mili, spasi me, pomozi mi! Tatice plašim se, kuda me odnose? Kako ću sama? Mrak je i zaglušujuća tišina; tatice, plašim se! Ko kaže da je u početku bila reč? Laže! Eho, glasovi se gube i nestaju u daljini, zvuci, tragovi nekadašnjih reči koje su nekada ne- što značile, i njoj, bivaju sve tiše i nerazgovetnije; nesuglasje mnoštva izobličenih, sudarajućih reči i glasova do neprepoznatljivosti i nerazu- mljivosti. Na početku je bila tišina. Na početku nije bilo ničeg. Reči više nemaju nikakav smisao. Šta sada više mogu sa rečima? Očajna je. Svetlost gubi na jačini. Vidi oca. Vidi ga nemoćnog, vidi ga na kolenima, vidi ga kako glavom o zid udara, kako košulju sa sebe cepa. I on je nemoćan. Kao da ni sebi ne može da pomogne. Ko će njoj sada da pomogne? Tata, ne, nemoj, ti si jak. Očajna je; ni otac joj ne može pomoći. Boje i zvukovi rasplinjavaju se i nestaju u tišini, još jedva da je mogla videti kako podižu nosila i njeno telo pokriveno zelenom plahtom. Kamo ćete sa mojim telom? Moje telo, to je moje telo, moje, moje! Vratite mi ga! Moje je! Ne, ne odnosite moje telo, čekajte! Pokušava da ih dozove, da ih spreči, uzalud. Čula je samo eho sopstvenih misli u neomeđenom prostoru. Reči su nemoćne. Vidi sopstvene misli, lebde kao da plutaju poput svetlu- cavih klikera oko nje; vidi ih kako lebde, kako pulsiraju, kao da se igraju u tami koja je navirući prekrivala poslednje vidljive seni njenog tela pokrivenog zelenom plahtom, nosila i ljudi koji stoje oko nje. Šta se to događa? Kakva je to gužva? Da li to moje telo umire? Jedino je još čula glasove a potom i sirenu kola hitne pomoći. Na mah joj se učini da vidi odbljesak rotacionog plavog svetla na vozilu. Zavijajući zvuci se udaljavaju. Oseća da se i njeno telo udaljava od nje, da je i ono u tim kolima, na nosilima sa infuzionim bocama nad glavom iz kojih u vene njenog tela utiču medikamenti koji bi trebalo da ga održe u životu, da mu povrate život. Ali, kako kada je ona ovde, gore, van svog tela; njeno telo je ništa bez nje? Šta je telo bez svoje duše? Ništa. Obično telo, materija, tvar. Ona – to je njena duša. Mada, FINAL
  72. 72. 71 volela je svoje telo, bilo je lepo, drago; divila se svom telu. Ne, ne sme se tek tako predati. Možda ipak još ima nade? Njena duša, njen duh je jak, njena volja je snažna. Ona, njena duša jeste njena jedina nada jer je deo svetlosti. Moja duša je delić sveopšte i sveprisutne svetlosti, njegova ovaplo- ćena čestica. Moja duša je moje spasenje. Ipak, ne shvata baš najbolje sopstvenu misao. Kao da nije njena; deluje joj strano, nerazumljivo. Ona ipak želi da živi. Želi svoj život, sopstveni život. Onaj život. Želi da živi, zbog sebe, zbog Miloša, zbog oca, zbog brata. Pomisli da mora da se pokrene, da sustigne vozilo hitne pomoći, da dosegne do svog tela. Možda će moći da se vrati u pređašnji život? Pojavljuje se svetlost, mada slabašna, i zvuci postaju prepoznatljivi. Oseća da se kreće prostorom, da je iznad vozila hitne pomoći, da lebdi, slobodno i lagano, oslobođena bilo kakvih otpora. Boje se razvlače, nejasne su kao i zvuci, pomešani i konfuzni; glaso- vi ljudi su nerazgovetni. Ne obraća pažnju više na to. Nije joj bitno. Njeno telo. Želi do svoga tela. Konačno, vidi svoje telo. Dobro je, to je bitno; daje znake života. Možda još ima nade? Sve ostalo nije bitno. Sve će zanemariti. Zvuci se smiruju i gube se, skoro da više nije ni čula sirenu, niti brujanje motora, ni škripu kočnica, ništa. Oseća kako se njeno telo bori za dah, za otkucaj srca, za trzaj. Oseća kako bol prožima telo koje je na nosilima – kako prožima njeno telo. Sluti kraj. Njeno telo pati. Njeno telo umire. Ne smem biti malodušna. Požele da se vrati sopstvenom telu, da mu vrati izgubljenu dušu, da mu udahne život, da uskrsne život u njemu, i ono da uskrsne. Kada bi mogla da vratim tok događaja poslednjih nekoliko pola časa, čitavog časa, možda nešto više, svejedno, samo da ih vrati. Kada bih mogla da promenim sled današnjih događanja. Njeno telo izdiše. Očajna je. Njen život, onaj, sa Milošem umire. Zašto? To nije pravo. Pa, volim ga. Zar i ljubav da umre? Bože, nepravedan si. To njen život umire, onaj sa Milošem, sa Gordanom i Tanjom. Sa Milenom i Minom. Njen život, onaj sa ocem u tihim letnjim noćima pokraj otvorenog prozora i uokvirenih zvezda na nebu briše se. I Ivan, njen mali brat. Šta će sa njime biti? Njeni odlasci na fakultet. Propu-
  73. 73. 72 stiće predavanja, kolokvijume, ispite, sve to što joj je toliko mnogo značilo. Zašto? Rotaciona svetla kola hitne pomoći i zvuk sirene polute noć, uzne- miravaju tišinu. Prati ih. Njeno telo krklja, lice mu postaj sve bleđe, kao da ne diše. Kola se zaustavljaju. Vrata se sa lupom i užurbano otvaraju. Iznose nosila. Krupan mladić kratko podšišane smeđe kose u zelenom bluzonu nosi boce sa infuzionim rastvorom razgrćući ljude koji stoje u dugačkom i osvetljenom hodniku. Bljesak, zaslepljujući, poput praska. Svetlost, jarka i bela, pulsirala je u njenim zenicama. Onda je iznenada i neobjašnjivo nestala. Šta se to zbiva? Oseti kako joj gore obrazi, drhte kao da ima groznicu. Ima li to nade? Svetlost, zaslepljujuća i vrela, valjala joj se preko čela, peče joj sle- poočnice, bol tinja i pulsira. Oseća bol, dobro je. O, Bože moj mili, pa ja se to vraćam. Ima nade. Krv joj curi niz obraze kao suza. I svetlost zaslepljujuća, bolna, nenajavljeno i snažno nahrupi, zaseni je, sva njena čula. Nestade bola, kao i nade. Svetlost je potisnula zvuke i šapate u operacionoj sali. Samo svetlost i praznina, neizmerna praznina, nedokučiva i sve- prisutna – sveispunjavajuća. Tada je već bila sigurna da više nikada neće osetiti svoje telo, da će ostati možda tek samo sećanja na sva ona lepršava čulna zadovoljstva. Čudan osećaj. Kao da joj se spava, ili je to samo umor zbog uzbuđenja. Možda je ovo ipak sve samo san, ili noćna mora. Šta ću sada, sama sam i izgubljena u ovoj tišini, u ovom mraku, nigde luče prema kojoj bih krenula, čak ni tračka svetlosti, ni žiške, onog tračka koji daje nadu u spasenje. Strah i nemir zavladaše njenim mislima. Svakim trenutkom nemir je bivao intenzivniji, neizvesnost veća, a strah sve prisutniji. Kuda će? Izgubljena je. Nije li ovo ta večnost, tamna i bez zvuka? I sama. Kako će sama? Tata, pomozi mi, molim te, zavapi očajno. Onda, kao da joj je nešto ovlaž dodirnulo tabane, nešto sveže i prijatno. Nije se uplašila. Naprotiv. Oseti blago kretanje. Obris njene FINAL
  74. 74. 73 duše počeo je da se kreće, lagan i oslobođen. Spiralno. Obris njene duše; sebe je i dalje na neki način, uobičajen način, materijalan, doživ- ljavala telesno, iako je bila svesna da njene telesnosti više nema. Seća- nje na telesnost. Sećanje na život? To što u mraku oseća svoj oblik, što još nazire fluorescentne konture svog negdašnjeg tela, onog tela koje su tek neki tren ranije odneli na kolicima iz operacione sale pokriveno zelenom plahtom, ipak nije njena telesnost, ona telesnost koju je do pre kratkog vremena, do pre nekolikog vremena doživljavala kao sebe, kao ja, kao Ja. Telesnost sada gubi svaki smisao. Oseća sebe, oseća da jeste i bez svog tela da postoji. Zna šta je bila, nije sigurna šta jeste, tek treba da sazna šta će biti. Oseća se laganom i sposobnom da se kreće, da kontroliše svoje kretanje. Oseća se čudno u spiralnom uspinjanju. Kuda ću sada, i kako, sa kime? Najradije bi nazad, među ljude, u svoje telo. Već joj nedostaje Mi- loš. Bože moj, šta da činim sa ovom ljubavlju u svojim grudima? Ima li više ikakav smisao sva moja ljubav ako nema kome da je uputim? Uspinjanje se nastavlja. Primećuje nad sobom tanku nit srebr- nastoplave svetlosti. Kreće se ka njoj; ne može da odredi udaljenost, mada više nije ni bitna. Kakav značaj uopšte može to da ima? Da li išta što sam ikada saznala, da li bilo koja moja pređašnja misao, bilo koja moja emocija sada može da ima bilo kakvu vrednost i značaj? Nastavila je da se kreće spiralnom putanjom ka svetlosti koja joj se činila kao da je i prostor i vreme, kao da je bez početka i kraja, kao da je pitanje i kao da je odgovor; pitanje koje tek treba da postavi i odgo- vor koji tek treba da čuje; kao da traje, da sve ispunjava, jer je u svojoj biti večnost i sama sebi smisao, početak pre kojeg nije bilo ničeg, jer je i samo ništa, ishodište svega, jer je samo sve.  
  75. 75. 74 Smrt gospODina janssena sa dva S Edin Sarač 1. Smrdi kao da je neko umro Gospodin Janssen, sa dva “s”, je umro negdje za Novu godinu. Tijelu je trebalo skoro tri mjeseca da se dovoljno usmrdi. Po svoj prilici ni to ne bi bilo dovoljno da Margo Beerschuim, kćer gospođe Vlieger, pri svojoj redovnoj dvosedmičnoj posjeti majci, nije zastala pred vrati- ma gospodina Janssena i namrštila se cijelim licem kad je primijetila: “Pobogu, smrdi kao da je neko umro.” Čudna je bila ta misao Margo Beerschuim. Sa svojih 39 godina ona još nikad nije bila u prilici vidjeti mrtvaca niti osjetiti vonj raspa- danja tijela. I kad je prije sedam godina gospodin Vlieger, njen očuh, umro, Margo je deklarativno odbila poziv pogrebnog radnika da ga vidi mrtvog prije nego zatvore kovčeg. Bilo ju je strah, mada je sama sebi to pravdala ne baš dobrim odnosima kakve je imala sa gospo- dinom Vliegerom. Jednostavno je nekim instinktom, ne mogavši u vijugama mozga taj ljepljivi miris raspadanja nigdje smjestiti, a valjda i uslijed intenziteta samog mirisa koji je kao debela sluz izlučevina plazio hodnicima apartmanskog kompleksa, nekako došla iznenadno do te misli o smrti. Tako gadan je bio miris raspadajućeg tijela gospodina Janssena, sa dva “s”. *** Gospođa Vlieger, sitna, sedamdesetogodišnja vesela starica, sta- jala je nasmijana na pragu svog apartmana posmatrajući dvojicu po- licajaca kako zagledaju kroz flekave prozore spavaće sobe gospodina Janssena pokušavajući da uhvate bilo kakve pokrete života iza debelih tamnih zavjesa. “Kako rekoste da se preziva? Janssen? Janssen sa dva ili sa jednim “s”?”, upitao je tamnoputi policajac velike posture koja je potpuno za- klonila u hlad sitnu pojavu starice, kad je iskoračio prema vodnjikavim svijetlo plavim očima što su radoznalo cupkale na prvom proljetnom suncu. Gospođa Vlieger je slegnula ramenima. Uopšte nije poznavala gospodina. Vidjela ga je svega nekoliko puta u ovih sedam godina, FINAL
  76. 76. 75 koliko ima da živi u apartmanskom kompleksu “Zelena orhideja”, ko- liko ima i da je gospodin Vlieger umro. Pokušavala je da se prisjeti i dozove u sjećanje lik gospodina preko puta ali je njeno sjećanje na stvari i ljude oko sebe posljednjih godina bilo pomalo mutno, baš kao i njen vid. Zapravo je sa svojim mislima bila negdje sasvim drugo i zabavljena sa njima samo je usput i bez naročitog truda pokušavala da pomogne dvojici policajaca. Svaka druga subota u mjesecu izazivala je kod sta- rice ospice uzbuđenja, straha i nervoze. Dva, tri dana prije nego bi se na stepeništu apartmanskog kompleksa zadihano zagegala okrugla, dobro popunjena silueta njene kćerke, starica je generalno pospremala apartman i pomalo neurotično pokušavala da izbriše svaki trag praši- ne po izlizanom namještaju. Obavezno bi tih dana odlazila do frizer- skog salona preko puta parka koji se pružao ispred apartmana i svojski se trudila da izgleda zdravo, živahno i svježe. Dvosedmični posjeti kćerke su joj održavali kondiciju i ona se na- smijala kad je to pomislila. Gospođa Vliger se rado kikotala. U momentu kad joj je bilo upućeno pitanje zapravo je uživala u či- njenici da je sljedećih desetak dana oslobođena nesnosnog osjećaja da će njena kćerka lukavim upadicama i konstantnim upitima o njenom zdravlju opet pokušati da je navede na razgovor o staračkom domu. “Janssen? Sa dva “s”?”, pitao je glas iz mobilnog uređaja na reveru tamno plavog kaputa tamnoputog policajca. On je pogledao upitno u pravcu svoga kolege koji je naslonjen na zid, što je dijelio apartman gospođe Vlieger i gospodina Jansena, nezainteresovano i pomalo umorno pogledom tražio nešto po podu hodnika. Obojica su gotovo u isto vrijeme slegnuli ramenima. *** Apartmanski kompleks “Zelena orhideja” još je tri dana morao da trpi nesnosni vonj raspadajućeg tijela gospodina Janssena. Policija nije uspjela da dobije odobrenje za ulazak u stan jer je opština subotom radila do jedanaest prijepodne a prijava o nesnosnom mirisu koji se pružao iz njegovog apartmana stigao je u policiju tek oko četiri sata poslijepodne. A i “nezgodan miris” nije baš nešto prioritetno u gra-

×