Danijel Goleman -Emocionalna inteligencija

12,800 views
12,557 views

Published on

Published in: Education
0 Comments
11 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

No Downloads
Views
Total views
12,800
On SlideShare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
11
Actions
Shares
0
Downloads
336
Comments
0
Likes
11
Embeds 0
No embeds

No notes for slide

Danijel Goleman -Emocionalna inteligencija

  1. 1. Naslov izvornika Daniel Goleman, Emotional IntelligenceCopyright 1995 by Daniel GolemanPreveo s engleskoga DAMIR BILI IStru na redaktura prijevoda doc dr. sci. ANA MARUŠI (I. i II. dio), mr. sci. VESNAMATULIUrednica IVANKA BOROVAC2. izdanjeZagreb Mozaik knjiga, 1997.SadržajAristotelov izazovPRVI DIOEMOCIONALNI MOZAK 1. emu služe emocije? 2. Anatomija emocionalnog pu aDRUGI DIONARAV EMOCIONALNE INTELIGENCIJE 3. Kada je pametno zapravo glupo 4. Upoznaj samog sebe 5. Robovi strasti 6. Vrhunski dar 7. Korijeni empatije 8. Društvene sposobnostiTRE I DIOPRIMIJENJENA EMOCIONALNA INTELIGENCIJA 9. Intimni neprijatelji 10. Kako izlaziti na kraj sa srcem 11. Um i medicina ETVRTI DIOOTVORENE MOGU NOSTI 12. Obiteljska kušnja 13. Traume i ponovljeno emocionalno u enje 14. Temperament nije isto što i sudbina 1
  2. 2. PETI DIOEMOCIONALNA PISMENOST 15. Cijena emocionalne nepismenosti 16. Školovanje emocijaDodatak A:Što su emocije?Dodatak B:Obilježja emocionalnoga umaDodatak C:Neuralni krugovi strahaDodatak D:Konzorcij W.T. Granta:Aktivni sastojci programa prevencijeDodatak E:Program znanosti o sebiDodatak F:Društveno i emocionalno u enje: rezultatiBilješke Aristotelov izazov Svatko se može naljutiti - to je lako. Ali naljutiti se na pravu osobu, do ispravnoga stupnja, u pravi trenutak, zbog ispravnoga razloga i na ispravan na in - to nije lako. ARISTOTEL, Nikomahova etika Tog kolovoškog poslijepodneva u New Yorku je vladala nepodnošljiva sparina. Bioje težak dan, kada su ljudi obi no ispunjeni osje ajem nelagode i mrzovoljni. Vra aosam se u hotel i u trenutku kada sam u aveniji Madison stupio u autobus preneraziome voza , sredovje an crnac s radosnim osmijehom na licu, koji me u trenutku kadasam ušao srda no pozdravio: »Bok! Kak ide?«. Tim rije ima do ekivao je svakogatko bi ušao u autobus koji se poput puža probijao kroz gusti promet u središtu grada.Svi putnici bili su jednako iznena eni kao i ja, no kako se nitko nije uspijevaoosloboditi zlovolje, malo njih mu je i odzdravilo. Me utim, kako je autobus polako napredovao kroz prometnu gužvu, došlo je dopolagane, poprili no za udne promjene. Voza se upustio u neprekinut monolog,prožet živahnim opaskama o onome što smo mogli vidjeti oko sebe: u ovoj jeprodavaonici trenuta no sjajna rasprodaja, u ovome muzeju divna izložba, jeste li uli za onaj novi film koji je po eo igrati u kinu iza ugla? To njegovo uživanje ubogatstvu mogu nosti koje grad nudi bilo je zarazno. Do trenutka kada bi izlazio izautobusa, svatko od putnika ve bi se uspio osloboditi one mrzovoljne ljušture skojom je bio ušao, a kada bi voza povikao: »Dovi enja, ugodan dan!« svatko bi mu 2
  3. 3. se umjesto odgovora nasmiješio. Sje anje na tu epizodu u meni se zadržalo dvadesetak godina. Kada sam sevozio tim autobusom upravo sam bio obranio doktorsku disertaciju iz psihologije - alita je znanost u ono vrijeme poklanjala vrlo malo pozornosti na inu na koji se takvatransformacija to no mogla dogoditi. Psihologija je znala vrlo malo ili ak ništa omehanizmima emocija. Pa ipak, dok sam zamišljao zarazni virus dobrograspoloženja koji je prostrujao gradom, krenuvši od putnika iz njegova autobusa,uvidio sam da je ovaj voza zapravo svojevrstan gradski mirotvorac, nešto poput arobnjaka koji je u stanju transformirati mrzovoljnu razdražljivost koja je kiptjela unjegovim putnicima, barem im malo smekšati i otvoriti srca. Kao potpuna opreka tom primjeru, evo nekoliko navoda iz ovotjednih novina: • U nekoj gradskoj školi devetogodišnjak posve podivlja, izlijeva kante s bojompo školskim klupama, ra unalima i pisa ima te demolira automobil na školskomeparkiralištu. Razlog: neki u enici iz istog, tre eg razreda rekli su mu da je »bebica«,a on je tim postupkom na njih želio ostaviti druk iji dojam. • Osmero djece ozlije eno je pošto je nehoti no guranje u masi tinejdžera koji suse okupili pred nekim manhattanskim rap-klubom dovelo do tu njave. Sukob jezavršio kada je jedan od mladi a po eo nasumce pucati iz automatskog pištoljakalibra 0,38. U izvještaju se navodi kako su takvi ispadi s vatrenim oružjem zbognaoko sitnih uvreda, a na koje se gleda kao na izraz nepoštivanja, posljednjih godinasve eš i širom zemlje. • U slu ajevima ubojstava djece mla e od dvanaest godina, navodi se u jednomeistraživanju, 57 posto ubojica jesu roditelji ili njihovi novi supružnici. Gotovo upedeset posto slu ajeva roditelji izjavljuju da su »samo pokušavali discipliniratidijete«. Kobno tjelesno zlostavljanje potakli su »prijestupi« kao što je djetetovostajanje ispred televizora, ime ometa pra enje programa, plakanje ili mokrenje upelene. • U Njema koj je neki mladi izveden pred sud zbog toga što je usmrtio petTurkinja, žena i djevojaka, podmetnuvši požar dok su spavale. lan je neonacisti keskupine, a ispri ao je kako je stalno ostajao bez posla, pio i kako je za svoje neda ekrivio strance. Jedva ujnim glasom, pred sudom izjavljuje: »Nikako ne mogu prestatižaliti zbog toga što smo u inili, i beskrajno se stidim«. Svakoga dana do nas dopiru vijesti prepune takvih svjedo enja o raspadusustava uljudnog opho enja i sigurnosti, o provalama niskih strasti koje su se otelesvakome nadzoru. No to samo odražava i poja ava sve izraženiji dojam oemocijama koje su izmakle kontroli i u našem vlastitome životu i životima Ijudi okonas. Nitko nije zašti en od ovakvih hirovitih provala nasilja i boli; na ovaj ili onaj na inutje u i na život sviju nas. U posljednjem se desetlje u ovakvi izvještaji pojavljuju vrlo redovito, odražavaju isve izraženiju emocionalnu neprimjerenost, o aj i nepromišljenost u našimobiteljima, zajednicama i životima sviju nas. Posljednjih godina bilježi se porastrazine bijesa i bezna a, bilo u tihoj osamljenosti djece koju umjesto djevojke izsusjedstva uva TV aparat, u boli napuštene, zapostavljane i zlostavljane djece ili, 3
  4. 4. pak, u ružnim i dobro poznatim slikama bra noga nasilja. Sve raširenija emocionalnaslabost o itava se u brojkama koje pokazuju porast broja slu ajeva depresije usvijetu, kao i u podsjetnicima na sve ve e valove agresivnosti - tinejdžeri s pištoljimau školama, nezgode na autocesti koje završavaju usmr ivanjem iz vatrenog oružja,ogor eni bivši namještenici masakriraju nekadašnje kolege s posla. Emocionalnozlostavljanje, ni im izazvano otvaranje vatre i posttraumatski stres, sve te rije i uposljednjih su deset godina ušle u svakodnevni rje nik, a geslo dana više nije vedrafraza »Ugodan dan«, nego razdražljivo »Hajde, samo izvoli, razveseli me!«. Ova bi vam knjiga trebala pomo i u nerazumnome svijetu prona i svjetlo razuma.Kao psiholog i, posljednjih deset godina, novinar The New York Timesa, pratio samnapredak znanstvenih spoznaja na podru ju iracionalnoga. Pritom sam opazio dvaposve suprotna trenda: onaj koji govori o sve jadnijem stanju našeg zajedni kogemocionalnog života i drugi, s odre enim rješenjima koja bude nadu. ZAŠTO SAM SE NA PISANJE OVE KNJIGE ODLU IOUPRAVO SADA? Unato ovako lošim novostima, posljednjih deset godina svjedoci smo i dosadnevi ene mase znanstvenih istraživanja emocija. Najdramati nije spoznaje ine uvidiu funkcioniranje mozga, kojih ne bi bilo bez novih metoda, primjerice tehnike slikanjamozga. Prvi put u ljudskoj povijesti vidljivo je ono što je oduvijek bilo izvor velikihzagonetki: kako to no ova složena masa stanica funkcionira kada mislimo iosje amo, zamišljamo i sanjamo. Ova prava lavina neurobioloških podatakaomogu uje nam jasnije nego ikada dosada shvatiti kako nas moždani centri zaemocije navode na srdžbu ili pla i kako se stariji dijelovi mozga, koji nas nagone naratovanje ali i vo enje Ijubavi, kanaliziraju u ovom ili onome smjeru. Ova nevi enajasno a u vezi s funkcioniranjem emocija i njihovim nesavršenostima u središtepozornosti dovodi neka nova rješenja za našu kolektivnu emocionalnu krizu. S pisanjem ove knjige morao sam ekati sve dok znanstvena žetva ne postanedovoljno bogata. Znanstvene spoznaje toliko kasne velikim dijelom i zbog toga što suistraživanja tijekom godina iznena uju e umanjila ulogu osje aja u mentalnomeživotu, pa su emocije za znanstvenu psihologiju ostale najve im dijelomneistraženim kontinentom. U tu prazninu nahrupila je sva sila knjiga iz prakti ne ipopularne psihologije (tzv. self-help, »samopomo « - prim. prev.), dobronamjernihsavjeta u najboljem slu aju utemeljenih na klini kim stavovima, ali bez osobitihznanstvenih temelja, ili ak posve bez njih. Znanost danas kona no može spouzdanjem po eti odgovarati na ova toliko važna i zbunjuju a pitanja psihe unajiracionalnijoj ulozi i s poprili nom to noš u odrediti položaj i gra u Ijudskoga srca. Te su odrednice izazov onima koji se drže uskog pogleda na inteligenciju, tvrde ikako je kvocijent inteligencije (IQ) genetski zadan i kako ga životno iskustvo ne možepromijeniti te kako nam je životna sudbina u velikoj mjeri odre ena tim uro enimsposobnostima. Takav stav zanemaruje ono izazovnije pitanje: što je to što možemopromijeniti a što e našoj djeci pomo i da žive boljim životom? Koji su to imbenicina djelu kada se Ijudi s visokim kvocijentom inteligencije mu e i doživljavajuneuspjehe, dok oni sa skromnim IQ-em napreduju nevjerojatno dobro? Ja bih rekao 4
  5. 5. da je razlika vrlo esto u sposobnostima koje emo ovdje nazivati emocionalnominteligencijom, a tu je rije o samokontroli, revnosti i ustrajnosti te sposobnostimotiviranja samoga sebe. A tim vještinama, kao što emo vidjeti, mogu e je pou itidjecu, ime e ona ste i ve e mogu nosti da se koriste svim onim intelektualnimpotencijalima koje im je genetsko kolo sre e eventualno dodijelilo. Nad ovom mogu noš u nadvija se i neodložan moralni imperativ. Ovo je doba ukojemu se, kako se ini, sama bit našega društva ogoljuje sve ve om brzinom, kadase za sebi nost, nasilje i pokvarenost duha ini da posve nagrizaju kakvo u našegzajedni kog življenja. Pritom argument koji govori u prilog važnosti emocionalneinteligencije ovisi o vezi izme u sentimenta, karaktera i moralnih instinkata. Sve jeviše dokaza o tome da temeljni eti ki stavovi u životu izviru iz emocionalnihsposobnosti. Na primjer, impulzivnost je medij emocija; zametak svih impulzivnihpostupaka jest osje aj toliko intenzivan da rasprskavanjem prerasta u djelovanje.Oni koji su prepušteni na milost i nemilost impulzivnosti - osobe kojima nedostajesamokontrole - moralno su hendikepirani: sposobnost kontroliranja impulsa temelj jesnage volje i karaktera. Jednako tako, korijen altruizma leži u poistovje ivanju stu im osje ajima, sposobnosti iš itavanja tu ih emocija; nema li ovjek osje aj zapotrebe ili o aj drugih, ne može pokazivati ni brižnost. A ako postoje dva moralnastava koja su u našem dobu potrebna, to su upravo ova dva, samokontrola isamilost. NAŠE PUTOVANJE U ovoj knjizi bit u svojevrstan vodi kroz znanstvene spoznaje o emocijama.Rije je o putovanju kojemu je cilj unijeti razumijevanje u neke trenutke u našimživotima i svijetu oko nas koji nas najviše zbunjuju. Svrha ovog putovanja jest shvatitišto to zna i - i na koji na in - u emocije unijeti inteligencijll. Ve sama ta spoznajamože u odre enoj mjeri pomo i; uvo enje spoznaje u sferu emocija u inkom jesli no djelovanju promatra a na kvantnoj razini u fizici, koji mijenja ono što sepromatra. Naše putovanje po inje u Prvome dijelu, s novim otkri ima o emocionalnoj gra imozga, koja nude objašnjenje za zbunjuju e trenutke u našem životu, kada osje ajinadja avaju svaku racionalnost. Razumijevanje me uigre moždanih tvorbi kojeupravljaju trenucima u kojima smo obuzeti srdžbom ili strahom - ili straš u i radoš u -otkriva puno toga o na inu na koji stje emo emocionalne navike koje mogu potkopatinaše najbolje namjere, kao i o tome što možemo poduzeti kako bismo zatomili svojedestruktivnije ili štetnije emocionalne impulse. Što je najvažnije, neurološki podacinude nam mogu nost oblikovanja emocionalnih navika u naše djece. Sljede a zna ajna postaja na našem putovanju, Drugi dio, spoznaja je o tomekako neurološke zadanosti utje u na osnovni prirodni dar za življenje nazvanemocionalnom inteligencijom: primjerice, sposobnost vladanja emocionalnimimpulsima; iš itavanje tu ih skrovitih osje aja; održavanje veza bez ve ih potresa - ilikako je to rekao Aristotel, tu rijetku sposobnost da se naljutite »na pravu osobu, doispravnoga stupnja, u pravi trenutak, zbog ispravnoga razloga i na ispravan na in«.( itatelji koje ne zanimaju neurološke pojedinosti mogu nastaviti itati knjigu od toga 5
  6. 6. dijela). Ovaj prošireni model, koji nam pokazuje što to zna i biti »inteligentan«, emocijepostavlja u samo središte sposobnosti za živIjenje. U Tre em dijelu istražit emoneke od klju nih razlika koje su posljedice ove sposobnosti: kako te vještine moguo uvati naše najdragocjenije odnose, ili kako ih njihov nedostatak može nagristi;kako težišne sile koje nam mijenjaju život na poslu na dosad nevi en na in podižucijenu emocionalnoj inteligenciji kada je rije o postizanju uspjeha na radnomemjestu; i kako štetne emocije ugrožavaju tjelesno zdravlje jednako koliko i ovisnost opušenju, pa ak i kako nam emocionalna ravnoteža može pomo i pri o uvanjuzdravlja i osje aja zadovoljstva. Genetsko naslije e svakog je od nas obdarilo nizom emocionalnih zadanosti kojeodre uju naš temperament. Ali moždani krugovi koji su pritom važni iznimno suprilagodljivi; temperament nije sudbina. Kao što emo vidjeti u etvrtome dijelu,emocionalne lekcije koje kao djeca dobivamo kod ku e i u školi oblikuju teemocionalne krugove, zbog ega postajemo sposobniji - ili manje sposobni - uosnovama emocionalne inteligencije. To zna i da su djetinjstvo i mladost klju narazdoblja za odre ivanje temeljnih emocionalnih navika koje e upravljati našimživotima. U Petome dijelu istražit emo koje sve opasnosti ekaju one koji u sazrijevanjune uspiju ovladati emocionalnom sferom - kako nedostatci u emocionalnojinteligenciji proširuju spektar rizika, od depresije ili nasilništva do poreme aja una inu prehrane i narkomanije. U njemu pokazujemo i kako školske ustanove, kojesu pioniri na ovome podru ju, pou avaju djecu o emocionalnim i društvenimvještinama potrebnima da bi život održali na ispravnome putu. Ono što e nas u ovoj knjizi možda najviše uznemiriti jesu podaci dobiveniopsežnim istraživanjem provedenim na roditeljima i u iteljima, a koji pokazujusvjetski trend: sadašnja generacija djece ima više emocionalnih problema od oneprethodne: djeca su osamIjenija i deprimiranija, podložnija Ijutnji i neposluhu,nervoznija i sklonija zabrinutosti, impulzivnija i agresivnija. Ako za to uop e i postoji lijek, ini mi se da se mora sastojati u na inu na kojimlade generacije pripremamo za život. Emocionalnu edukaciju djece sadaprepuštamo slu aju, a u inci su sve pogubniji. Jedno od rješenja jest nova vizijaonoga što škole mogu u initi kako bi stvorile cjelovitog u enika, u u ionici povezuju ium i srce. Naše putovanje završava obilaskom inovativnih školskih programa kojimaje cilj djecu pou iti o temeljima emocionalne inteligencije. Ve vidim vrijeme kada eu obrazovnome sustavu posve ustaljeno mjesto imati usa ivanje temeljnihme uljudskih sposobnosti, primjerice svijesti o vlastitome bi u, samokontrole isuosje anja te umije a slušanja, razrješavanja sukoba i suradnje. Nikomahova etika, Aristotelovo filozofsko propitivanje vrlina, karaktera i dobrogaživota postavlja pred nas izazov upravljanja emocionalnim životom na inteligentanna in. Naše strasti, kada se iskazuju kako valja, u sebi sadrže mudrost; vode našarazmišljanja, sustave vrijednosti i naš opstanak. Ali vrlo lako mogu skrenuti spravoga puta, a to ine i pre esto. Kao što je to uvidio i Aristotel, problem ne leži u 6
  7. 7. emocionalnosti, nego u prikladnosti emocije i njezina izražavanja. Pitanje je kakounijeti inteligenciju u osje aje - a time i ulju enost na ulice i brižnost u životzajednice. PRVI DIO EMOCIONALNI MOZAK 1 emu služe emocije? ovjek ispravno vidi srcem; ono što je bitno oku jenevidljivo. ANTOINE DE SAINT-EXUPERY Mali princ Promislimo za po etak o posljednjim trenucima Garyja i Mary Jane Chauncey,para koji se posve posvetio svojoj jedanaestogodišnjoj k erki Andrei, koju jecerebralna paraliza prikovala za invalidska kolica. Obitelj Chauncey putovala jevlakom koji je pao u rijeku pošto je teglenica udarila i oslabila željezni ki most umo varnome dijelu Louisiane. Misle i prije svega na svoju k er, ovaj je par dao sveod sebe ne bi li je spasio dok je voda navirala u vlak koji je tonuo; nekako su uspjeliizgurati Andreu kroz prozor, u ruke spasilaca. A onda, kada je njihov vagon potonuo,utopili su se (1. Associated Press, 15. rujna 1993.) Andreina pri a, pri a o roditeljima koji su svojim posljednjim juna kim djelomspasili djetetu život, oslikava trenutak gotovo mitske hrabrosti. Ovakvi slu ajeviroditeljskog žrtvovanja za potomstvo nedvojbeno su se ponavljali bezbroj putatijekom pretpovijesti i povijesti ovje anstva, kao i nebrojeno puta tijekom širegprocesa evolucije naše vrste (2. Bezvremenost ove teme nesebi ne Ijubavi o itujese i u tome koliko se esto pojavljuje u mitovima širom svijeta: pri e jataka, koje seve tisu lje ima prepri avaju u velikome dijelu Azije, odreda su varijacije takvihparabola o požrtvovnosti.) Sa stajališta evolucijskih biologa, takva je roditeljska požrtvovnost u službi»reproduktivnog uspjeha« u prenošenju ovjekovih gena na nova pokoljenja. No sastajališta roditelja koji donosi o ajni ku odluku u kriznoj situaciji, rije je isklju ivo oIjubavi. Kao pomo pri uvidu u svrhu i snagu emocija, ovaj primjer roditeljskog junaštvasvjedo i o ulozi altruisti ke Ijubavi - kao i svake druge emocije koju osje amo - u 7
  8. 8. Ijudskome životu (3. Altruisti ka ljubav i Ijudski opstanak: teorije evolucije kojepostuliraju prilagodbene prednosti altruizma lijepo su iznijete u knjizi MalcolmaSlavina i Daniela Kriegmana The Adaptive Design of the Huntan Psyche (New York,Guilford Press, 1992.).). On nam govori da su naši najdublji osje aji, naše strasti ižudnje, temeljni vodi i te da naša vrsta svoje postojanje uvelike duguje njihovoj snaziu me uljudskim odnosima. A ta je mo doista iznimna: samo tako snažna ljubav -silna potreba za spašavanjem Ijubljenog djeteta - mogla je navesti roditelja danadvlada nagon za spašavanjem vlastita života. S intelektualnog stajališta, njihova ježrtva bila nerazumna; sa stajališta srca, bio je to jedini mogu izbor. Kada pokušavaju doku iti zbog ega je evolucija emocijama pridala takosredišnju ulogu u Ijudskoj psihi, sociobiolozi ukazuju upravo na dominaciju srca nadglavom u ovako presudnim trenucima. Naše emocije, kažu oni, vode nas usuo avanju s nevoljama i zada ama odve važnima da bismo njihovo rješavanjeprepustili samo intelektu - u trenucima opasnosti, bolna gubitka, ustrajavanju premacilju unato preprekama i neuspjesima, ostvarivanju bliskosti partnera, stvaranjuobitelji. Svaka emocija nudi izraženu spremnost na djelovanje; svaka nam pokazujesmjer koji se ve pokazao dobrim za suo avanje s izazovima ljudskog postojanja kojise ponavljaju (4. Velik dio ove rasprave temelji se na klju nome eseju Paula Ekmanapod naslovom »An Argument for Basic Emotions«, objavljenom u asopisu Cognitionand Emotion (Spoznaja i emocija), br. 6, 1992., str. 169-200. Ova tvrdnja preuzeta jeiz lanka EN. Johnson-Lairda i K. Oatleya u istome broju asopisa.). Kako su seovakve vje ne situacije tijekom povijesti evolucije stalno ponavljale, vrijednost našegemocionalnog repertoara za preživljavanje potvr ena je time što je on ostao usa enu naš živ ani sustav kao nešto što nazivamo uro enim, automatskim sklonostimaIjudskoga srca. Pogled na ljudsku prirodu koji ne priznaje snagu emocija žalosno je kratkovidan.Ve i sam naziv Homo sapiens, razumni ovjek, navodi na pogrešan zaklju ak usvjetlu novog pogleda i vizije o mjestu emocija u našem životu, koji znanost danasnudi. Kao što svi znamo iz iskustva, kada je rije o oblikovanju odluka i postupaka,osje aji su jednako važni, a katkada i važniji od razmišljanja. Pretjerali smo unaglašavanju važnosti i zna enja isto racionalnoga u Ijudskome životu - onoga štose mjeri kvocijentom inteligencije (IQ). Kada je vlast u rukama emocija, inteligencijamože biti posve bezna ajna. KADA STRASTI NADVLADAJU RAZUM Bila je to tragedija koju su izazvale pogreške. etrnaestogodišnja MatildaCrabtree našalila se s ocem: kada su joj se roditelji u jedan iza pono i vratili izposjeta prijateljima, isko ila je iz zidnoga ormara i povikala »Buu!«. Me utim, Bobby Crabtree i njegova supruga mislili su da je Matilda te no i ostalakod prijateljice. Pri ulasku u ku u, za uvši neke neobi ne zvukove, Crabtree je uzeopištolj kalibra 0,357 i pošao u Matildinu sobu kako bi vidio o emu je rije . Kada muje k i isko ila iz ormara, Crabtree ju je pogodio u vrat. Matilda Crabtree preminula jedvanaest sati kasnije (5. Smrt Matilde Crabtree, The New York Times, 11. studenoga1994.). 8
  9. 9. Dio emocionalnog naslije a evolucije jest i strah koji nas pokre e da obiteljštitimo od opasnosti; upravo taj impuls naveo je Bobbyja Crabtreea da posegne zapištoljem i potraži uljeza za kojeg je mislio da se šulja njegovom ku om. Strah ga jepotaknuo da puca prije nego što je uspio posve uvidjeti u što to puca, ak i prije negošto je mogao prepoznati glas svoje k eri. Ovakve automatske reakcije urezale sunam se u živ ani sustav, zaklju uju evolucijski biolozi, jer su dugo i u jednomklju nome razdoblju ljudske pretpovijesti zna ile razliku izme u života i smrti. Što jejoš važnije, bile su važne za glavnu zada u evolucije: sposobnost ra anja potomstvau kojem e se nastavljati ove genetske predispozicije - što je tužna ironija u slu ajutragedije u ku i Crabtreeovih. No dok su nam emocije u evoluciji dugoro no gledano bile mudri vodi i, novecivilizacijske realnosti nastale su tako brzo da polagano napredovanje evolucije snjima više ne može držati korak. Štoviše, prvi zakoni i eti ki kodovi - Hamurabijevzakonik, Deset zapovijedi, zakoni cara Ašoke - mogu se itati kao pokušaji obuzda-vanja, potiskivanja i pripitomljavanja emocionalnoga života. Kao što je to Freudopisao u djelu Civilizacija i njezina nezadovoljstva, društvo je moralo izvananametnuti pravila, kojima je cilj bio zatomiti plimne valove neobuzdanih emocija kojise preslobodno valjaju unutar ovjekova bi a. Unato tim društvenim ograni enjima, uvijek se iznova doga a da strastinadvladavaju razum. Ova sklonost Ijudske naravi posljedica je osnovne gra ementalnog života. Sa stajališta biološke gra e osnovnih emocionalnih živ anihkrugova, ono sa ime se rodimo zapravo je ono što je davalo najbolje rezultate uposljednjih 50 000 generacija ljudi, ne posljednjih 500 generacija - i nikako neposljednjih pet. Spore, promišljene sile evolucije koje su oblikovale naše emocijesvoju su zada u obavljale u razdoblju od milijun godina; posljednjih 10 000 godina -unato tome što je u njima došlo do vrtoglavog razvoja ljudske civilizacije i eksplozijestanovništva, koje se pove alo s pet milijuna na pet milijardi - ostavilo je vrlo malotraga na biološke obrasce na kojima se temelji naš emocionalni život. Bez obzira na okolnosti, naša ocjena svakog osobnog susreta i naše reakcije natakve situacije oblikuju se ne samo na temelju naših racionalnih sudova ili osobnogiskustva, nego i davne prošlosti. Zbog toga nam ostaju sklonosti koje katkada imaju itragi ne posljedice, kao što pokazuju tužni doga aji u domu Crabtreeovih. Ukratko,postmodernim nedoumicama pre esto prilazimo s emocionalnim repertoaromskrojenim za potrebe pleistocena. Taj problem u samoj je srži onoga ime se u ovojknjizi bavim. Poticaji za djelovanje Jednog dana u rano prolje e vozio sam se autocestom preko nekog planinskogprijevoja u Coloradu, kada je zapuh snijega iznenada posve prekrio automobil koji senalazio malo ispred mene. Dok sam tako virio prema naprijed, nisam mogaorazabrati apsolutno ništa; vrtlozi snijega sada su me zasljepljivali posvemašnjombjelinom. Dok sam pritiskao ko nicu, osje ao sam kako mi itavo tijelo preplavljujetjeskoba i jasno sam uo udaranje srca. 9
  10. 10. Tjeskoba se potom pretvorila u pravi strah: zaustavio sam se uz rub ceste, ekaju i da se vrtlozi snijega smire. Pola sata kasnije snijeg je prestao padati,vidljivost je ponovno postala uobi ajena i nastavio sam put - a ponovno sam sezaustavio samo nekoliko stotina metara dalje, gdje je medicinska ekipa ukazivalapomo putniku u automobilu koji je udario u stražnji kraj sporijeg vozila ispred sebe;zbog sudara, promet autocestom je prekinut. Da sam nastavio voziti u zasIjepljuju ojvijavici, vjerojatno bih bio udario u njih. Usa eni oprez i strah možda su mi spasili život. Kao u zeca paraliziranogstrahom na znak prolaska lisice - ili kakva prasisavca koji se skriva od strašnogdinosaura - vlast nada mnom preuzelo je jedno unutarnje stanje koje me natjeralo dase zaustavim, postanem oprezan i razmotrim opasnost. Sve su emocije zapravo impulsi koji nas navode na djelovanje, trenuta ni planoviza suo avanje sa životnim izazovima koje je u nas usadila evolucija. ak i usamome korijenu rije i emocija rije je motere, glagol koji na latinskome zna i»kretati se«, dok prefiks »e-« ukazuje na odmicanje, što zna i da svaka emocijapodrazumijeva sklonost djelovanju. injenica da emocije dovode do odre enihpostupaka najo itija je pri promatranju životinja ili djece. U itavom životinjskomecarstvu samo kod »civiliziranih« odraslih osoba tako esto uo avamo tu velikuanomaliju, to da su emocije - temeljni poticaji za djelovanje - razdvojene od o itihreakcija (6.Samo kod odraslih osoba: ovu pojavu opazio je Paul Ekman, University ofCalifornia, San Francisco.). Na našem emocionalnom repertoaru svaka emocija igra jedinstvenu ulogu, kakoto otkrivaju njihovi jasno izraženi biološki pokazatelji (podrobnije informacije o»osnovnim« emocijama prona i ete u Dodatku A). Uz nove metode promatranjaunutrašnjosti tijela i mozga, istraživa i otkrivaju nove fiziološke pojedinosti o tomekako pojedina emocija priprema tijelo za vrlo razli ite vrste reakcija (7. Tijelo semijenja ovisno o emocijama i uzrocima tih pojava u evoluciji: neke od promjenadokumentirali su Robert W. Levenson, Paul Ekman i Wallace V. Friesen u lanku»Voluntary Facial Action Generates Emotion-Specific Autonomous Nervous SystemActivity« u asopisu Psychophysiology, br. 27, 1990. Ovaj je popis sastavljen natemelju tog lanka i drugih izvora. U ovome trenutku takav je popis u odre enoj mjerispekulativne naravi; i dalje se vode znanstvene rasprave o to nom biološkomeozna avanju svake pojedine emocije, pri emu neki istraživa i drže da me uemocijama ima znatno više preklapanja nego razlika ili da je naša trenuta nasposobnost mjerenja bioloških korelata emocija u odviše ranoj fazi da bismopouzdano ustvrdili razlike. Više o tim raspravama: Paul Ekman i Richard Davidson,urednici, Fundamental Questions About Emotions (New York, Oxford UniversityPress, 1994.). _________________________________________________________________________ DODATAK A ŠTO SU EMOCIJE? 10
  11. 11. Nekoliko rije i o onome što podrazumijevam pod pojmom emocija, terminu oto nom zna enju kojeg psiholozi i filozofi vode rasprave ve više od stolje a. Unajdoslovnijem smislu, rje nik Oxford English Dictionary rije emocija definira kao»svaku uzbu enost ili uznemirenost uma, osje aja, strasti; svako žestoko iliuzbu eno mentalno stanje«. Ja se rije ju emocija koristim kada želim ozna itiosje aj i izrazito njegove misli, psihološka i biološka stanja te niz sklonostidjelovanju. Postoje stotine emocija, kao i njihovih mješavina, varijacija, mutacija inijansi. Štoviše, puno je više suptilnih razlika me u emocijama nego što za njihimamo rije i. Istraživa i se ni danas ne slažu oko toga koje se to no emocije mogu smatratiprimarnima - koje su plava, crvena i žuta boja osje aja od kojih nastaju sve ostalenijanse - pa ak ni oko toga postoje li uop e takve primarne emocije. Neki teoreti arigovore o osnovnim skupinama, premda se svi ne slažu ni u tom pitanju. Glavnikandidati i neki od lanova njihovih skupina jesu: • Srdžba: jarost, ogor enost, kivnost, gnjev, ozloje enost, indignacija, uzrujanost,gor ina, mržnja, uznemirenost, razdražljivost, neprijateljstvo i, možda kao krajnjevrijednosti, patološka mržnja i nasilnost • Tuga: žalost, bol, neveselost, potištenost, melankolija, samosažaljenje,osamljenost, o aj i, u patološkim slu ajevima, teška depresija • Strah: tjeskoba, bojazan, nervoza, zabrinutost, konsternacija, zloslutnost,oprez, strepnja, napetost, užasavanje, strava, jeza; kod psihopatologije, fobija ipanika • Radost: sre a, užitak, olakšanje, zadovoljstvo, blaženstvo, slast, zabavljenost,ponos, senzualni užitak, oduševljenje, zanos, veselje, zadovoljenje, eufori nost,zaigranost, ekstati nost i, u krajnosti, manija • Ljubav: prihva anje, prijateljska naklonost, povjerenje, ljubaznost, sklonost,odanost, zanesenost, obožavanje i platonska Ijubav • Za u enost: šok, preneraženost, zapanjenost, zadivljenost • Ga enje: prijezir, omalovažavanje, potcjenjivanje, odvratnost, odbojnost,mrskost, gnušanje • Stid: osje aj krivnje, neugoda, žalost, grizodušje, poniženje, žaljenje, jad ikajanje. Dakako, ovaj popis ne rješava sva pitanja o tome kako kategorizirati emocije. Naprimjer, što je s mješavinama poput ljubomore, varijante srdžbe koja u sebi sadrži itugu i strah? A što je s vrlinama, poput nade i vjere, hrabrosti i opraštanja, sigurnostii staloženosti? Ili nekima od klasi nih poroka, osje aja poput sumnje, samodopad-nosti, lijenosti i beš utnosti - ili dosade? Ovdje nema jednozna nih odgovora;znanstvena rasprava o tome kako klasificirati emocije nastavlja se. 11
  12. 12. Argument u prilog postojanju nekoliko središnjih emocija djelomi no se oslanja naotkri e do kojeg je došao Paul Ekman, sa sveu ilišta University of California a SanFranciscu, koji je ustvrdio da specifi ne izraze lica za etiri takve emocije (strah,srdžbu, tugu i užitak) prepoznaju pripadnici razli itih kultura širom svijeta, a me unjima i narodi koji ne poznaju pismo, pa vjerojatno nisu pod utjecajem filma ilitelevizije - što govori o njihovoj univerzalnosti. Ekman je fotografije lica koja stehni kom preciznoš u odražavaju takve emocije pokazao pripadnicima ak i takoudaljenih zajednica kao što je narod Fore na Novoj Gvineji, izolirano pleme unepristupa nome gorju koje živi u kamenome dobu, te je utvrdio da Ijudi u svimsredinama prepoznaju iste temeljne emocije. Ovu univerzalnost facijalnih izrazaemocija prvi je vjerojatno primijetio Darwin, koji je u tome vidio dokaz za to da su sileevolucije te signale utisnule u naš središnji živ ani sustav. U traženju temeljnih na ela, i ja slijedim Ekmana i druge u razmišljanju oemocijama svrstanim u skupine ili dimenzije, uzimaju i glavne skupine - srdžbu,tugu, strah, užitak, Ijubav, stid i tako dalje - kao tipi ne primjere beskrajnih nijansinašeg emocionalnog života. Svaka od ovih skupina u svome središtu ima osnovnuemocionalnu jezgru, iji se srodnici od nje razvijaju u nebrojenim smjerovima mu-tacijama. U vanjskim su ovojima takvih nakupina raspoloženja, koja su, strogoznanstveno gledano, znatnije transformirana i traju bitno duže od emocije (dok e serazmjerno rijetko dogoditi da e netko itav dan provesti obuzet žarom bijesa, naprimjer, nije rijetko da je netko dugo angrizav, razdražljiv, pri emu se kod njegalako izazivaju kra i napadaji bijesa). Nakon raspoloženja dolaze temperamenti,pripravnosti na bu enje odre ene emocije ili raspoloženja zbog kojih je netkomelankoli an, plah ili vedar. A nakon takve emocionalne naravi dolaze praviporeme aji emocija poput klini ke depresije ili nepopustljive tjeskobe, kod kojih seosoba osje a neprestano zarobljenom u otrovnom emotivnome stanju. _________________________________________________________________________ • Kod osje aja srdžbe krv te e u miši e ruku, zbog ega je lakše uhvatiti oružje iliudariti neprijatelja; rad srca se ubrzava, a navala hormona, primjerice adrenalina,izaziva pulsiranje energije dovoljno snažno za odlu nu akciju. • Kod straha krv odlazi u velike skeletne miši e, npr. noge, zbog ega je lakšebježati - lice postaje posve blijedo, jer se krv iz njega povukla (stvara se osje aj dase krv »sledila«). Istodobno, tijelo se posve uko i, makar samo na trenutak, moždaostavljaju i dovoljno vremena za procjenu je li skrivanje bolja reakcija. Krugovi uemocionalnim centrima mozga poti u izlu ivanje hormona koji u itavome tijeluoglašavaju op u uzbunu. Zbog toga tijelo postaje napeto i pripravno za akciju, dokse pozornost usredoto uje na neposrednu prijetnju, kako bi se što bolje procijenilokako je najbolje reagirati. • Me u glavnim biološkim promjenama kod radosti jest i poja ana aktivnostmoždanoga centra koji sprje ava pojavu negativnih emocija i omogu uje pove anjekoli ine dostupne energije te stišavanje onih koje poti u zabrinutost. No nemaosobite promjene u fiziologiji, osim mirno e, zbog koje se tijelo brže oporavlja odbiološke uzbu enosti koja je posljedica uzrujanosti. Ovakav sklop tijelu omogu ujeop e opuštanje, a nudi mu i spremnost i snagu za bilo koju zada u koja jeneposredno pred njim, kao i za težnju k mnoštvu drugih ciljeva. 12
  13. 13. • Ljubav, nježni osje aji i spolno zadovoljstvo za posljedicu imaju parasimpati kouzbu enje - fiziološku suprotnost mobilizacije koja za posljedicu ima »borbu ilibijeg«, a tipi na je za osje aj straha i srdžbe. Parasimpati ki obrazac, prozvan i»refleksom relaksacije« niz je reakcija itavoga tijela koje stvaraju sveop i dojam mi-ra i zadovoljstva i omogu uju ostvarivanje suradnje. • Podizanje obrva kod iznena enja omogu uje primanje šireg vizualnog dojma, ai mrežnici daje više svjetla. Tako mozak prima više podataka o neo ekivanudoga aju, zbog ega mu je lakše doku iti što se to no doga a i smisliti što jenajbolje poduzeti. • Izraz lica koji pokazuje ga enje jednak je širom svijeta i odašilje jednakuporuku: nešto je ružnog okusa ili mirisa, ili je neugodno u prenesenome smislu. Izrazlica - gornja usna izvijena ustranu i lagano naboran nos - ukazuje na iskonskipokušaj, kako je to primijetio Darwin, da se zatvore nosnice pred odvratnim mirisomili da se ispljune otrovna hrana. • Glavna je funkcija tuge pomo i u prihva anju velikog gubitka, primjerice smrtibliske osobe ili velikog razo aranja. Tuga izaziva presušivanje ukupne energije iželje za svakodnevnim aktivnostima, naro ito za zabavom i užitcima a, kako seprodubljuje i približava depresiji, usporava metabolizam tijela. Takvo introspektivnopovla enje prilika je za oplakivanje izgubljenoga ili žaljenje za neostvarenom nadom,za sagledavanje posljedica doga aja po život osobe obuzete tugom i, kako seenergija po inje vra ati, planiranje novih po etaka. Mogu e je da su zbog ovoggubitka energije rastuženi - i ranjivi - prvi ljudi ostajali u blizini doma, gdje su bilisigurniji. Te prirodne reakcije nadalje oblikuju i naše životno iskustvo i kultura. Na primjer,gubitak voljene osobe op enito izaziva tugu i bol. Ali na in na koji tu žalostpokazujemo - kako se iskazuju osje aji ili kako se sputavaju do trenutka kada eosoba ostati nasamo - odre uje kultura, kao što ona odre uje i koji e to to no Ijudi unašem životu potpadati pod kategoriju »voljenih osoba« koje treba oplakivati. Dugotrajno razdoblje evolucije u kojem su oblikovane ovakve emocionalnereakcije svakako je bilo obilježeno stvarnoš u surovijom od onoga što je ve ina Ijudiu smislu vrste proživjela tijekom pisane povijesti. Bilo je to vrijeme kada je malonovoro en adi doživljavalo djetinjstvo, a malo odraslih osoba tridesetu godinu, kadasu grabežljivci mogli napasti u svakom trenutku, kada su hirovite izmjene suša ipoplava zna ile razliku izme u smrti od gladi i preživljavanja. Ali uz pojavu ratarstva i ak i najrudimentarnijih oblika Ijudskih zajednica, izgledi za preživljavanje po eli suse iz temelja mijenjati. U posljednjih deset tisu a godina, kada se takav napredakve udoma io u itavome svijetu, stisak okrutnih okolnosti koje su Ijudsku vrstuodlu no držale u šaci po eo je popuštati. Upravo zbog istih tih neodložnih okolnosti naše su emocionalne reakcije postaletoliko dragocjenima za preživljavanje; kako su opasnosti malo-pomalo slabjele,slabjela je i primjerenost sastavnih dijelova našeg emocionalnog repertoara. I dok jeu davnoj prošlosti srdžba koja na površinu izbija ve i na najmanji poticaj možda bilapresudna prednost koja je omogu avala preživljavanje, zbog dostupnosti 13
  14. 14. automatskog oružja trinaestogodišnjacima ona je i pre esto bila pogubna reakcija (8.Kako to kaže Paul Ekman: »Srdžba je najopasnija emocija; me u glavnimproblemima koji razaraju današnje društvo jest bijes koji se izmakao svakoj kontroli.To je sada emocija koja se najteže prilago ava jer nas mobilizira i priprema zaborbu. Naše emocije razvile su se u vrijeme kada nismo raspolagali tehnologijomkoja bi nam omogu ila da na njih reagiramo tako snažno. U pretpovijesno doba,kada bi vas odjednom obuzela silna srdžba i kada biste na trenutak poželjeli nekogaubiti, to baš niste mogli samo tako lako i u initi - me utim, danas je to mogu e«. Naša dva uma Jednom mi je prijateljica pri ala o svome razvodu, bolnome odvajanju. Njezinsuprug zaljubio se u neku mla u ženu s posla i odjednom objavio da je napušta kakobi po eo živjeti s tom drugom ženom. Uslijedili su mjeseci ogor enog natezanja okoku e, novca i starateljstva nad djecom. Sada, nekoliko mjeseci kasnije, pri ala mi jekako joj se nova neovisnost svi a, kako je sretna zbog toga što je sama. »Jed-nostavno više ne mislim na njega... uistinu mi nije stalo,« rekla mi je. Ali, dok je toizgovarala, o i su joj se u trenu ispunile suzama. Takav trenutak sa suzama u o ima lako bi mogao pro i neopaženo. Alisuosje ajno razumijevanje injenice da ne ije suzne o i zna e da je ta osoba tužna,unato tome što vas uvjerava u suprotno, in je razumijevanja jednak postupkuotkrivanja zna enja u rije ima otisnutim na stranici knjige. Jedno je djeloemocionalnog uma, drugo racionalnog uma. U jednom vrlo stvarnome smislu, imamodva uma, jedan koji misli i drugi koji osje a. Ova dva iz temelja razli ita na ina spoznavanja kroz me usobno djelovanje ineono što zovemo mentalnim životom. Jedan, racionalni um, na in je shva anja kojegsmo obi no svjesni: kod njega su izraženiji svijest, promišljenost, razmatranje ianaliziranje. No uz njega postoji i drugi sustav spoznavanja: impulzivan i snažan,katkada i nelogi an - emocionalni um. (Podrobniji opis karakteristika emocionalnogauma prona i ete u Dodatku B). ________________________________________________________________________ DODATAK B OBILJEŽJA EMOCIONALNOGA UMA Tek u skorije vrijeme pojavio se znanstveni model emocionalnoga uma kojiobjašnjava kako toliko naših postupaka može biti vo eno emocijama - kako ujednom trenutku možemo biti toliko razumni, a ve malo kasnije tako nerazumni -kao i na in na koji se emocije povode za vlastitim razlozima i vlastitom logikom. Dvijemožda i najbolje slike emocionalnoga uma nude, neovisno jedan o drugome, PaulEkman, šef Laboratorija za ljudske interakcije na sveu ilištu University of California aSan Franciscu i Seymour Epstein, klini ki psiholog na sveu ilištu University of 14
  15. 15. Massachusetts (1. O modelu »iskustvenog nesvjesnog« Seymoura Epsteinanekoliko sam puta pisao u The New York Timesu, a velik dio ovog sažetka temelji sena razgovorima s njim, njegovim pismima upu enim meni i njegovu lanku »Inte-gration of the Cognitive and Psychodynamic Unconscious« (American Psychologist44 (1994.), kao i njegovoj knjizi koju je napisao s Archiejem Brodskim Youre SmarterThan You Think (New York, Simon & Schuster, 1993.). I premda mi je njegov modeliskustvenog uma poslužio u stvaranju modela »emocionalnoga uma«, izvodio samvlastite interpretacije.). Premda su Ekman i Epstein odvagivali razli ite znanstvenedokaze, i jedan i drugi daju temeljni popis odlika po kojima se emocije razlikuju odostalih elemenata mentalnog života (2. Paul Ekman: »An Argument for the BasicEmotions«, Cognition and Emotion, 6, 1992., str. 175. Popis odlika po kojima serazlikuju emocije ponešto je duži, ali ovo su karakteristike kojima emo se ovdjebaviti.). Brza ali nemarna reakcija Emocionalni je um neusporedivo brži od racionalnoga i po inje funkcionirati ni natrenutak ne zastaju i kako bi razmislio o tome što ini. Ta brzina isklju uje svjesno,analiti ko razmišljanje koje je zaštitni znak uma koji misli. U evoluciji, ova je brzinanajvjerojatnije bila povezana s najosnovnijom odlukom, emu pridati pozornost i, ka-da je jednom postignuta budnost u, recimo, suo avanju s nekom drugom životinjom,s donošenjem trenuta ne odluke poput: »Ho u li ja ovo pojesti ili e to pojesimene?« Za one organizme koji su morali na initi predugu stanku kako bi razmislili oovakvim odgovorima bilo je malo vjerojatno da e imati puno potomaka na koje bimogli prenijeti svoje spore gene. Postupci koji potje u iz emocionalnoga uma sa sobom nose osobito snažanosje aj sigurnosti, što je nusprodukt dotjeranog, pojednostavljenog pogleda na stvarikoji može posve zbunjivati racionalni um. Kada se prašina slegne, ili ak usredreakcije, zatje emo same sebe kako razmišljamo: »Zbog ega sam to u inio?« - štoje znak da racionalni um po inje reagirati na situaciju, ali ne brzinom emocionalnogauma. Budu i da nakon njezina pokretanja erupcija emocije može uslijediti prakti kitrenuta no, mehanizam koji ocjenjuje percepciju mora biti sposoban za velike brzine, ak i u vremenskim odnosima koji vrijede za mozak, a ra unaju se u tisu inkamasekundi. Ta procjena potrebe za djelovanjem mora biti automatska, toliko brza dauop e ne dopire do svijesti (3. Ekman, navedeno djelo, str. 187.). Ovakva brza ipovršna vrst emocionalne reakcije zapljusne nas prakti ki prije nego što posveshvatimo što se doga a. Ovako brza percepcija brzini žrtvuje to nost, oslanjaju i se na prve dojmove,reagiraju i na op u sliku ili najizrazitije karakteristike. Njome se pojave upijajuodjednom, u cijelosti, a reagira se bez mogu nosti promišljenog analiziranja. Taj prvidojam mogu odrediti živopisne pojedinosti, nadja avaju i pomno procjenjivanjepojedinosti. Velika se prednost sastoji u tome što emocionalni um može o itatiemocionalnu stvarnost (Ijuti se na mene; ona laže; ovo ga rastužuje) u jednomjedinom trenutku, stvaraju i trenuta ne intuitivne ocjene koje nam govore koga se 15
  16. 16. treba uvati, kome vjerovati, tko je uzrujan. Emocionalni um naš je radar zaotkrivanje opasnosti; da smo mi (ili naši preci u procesu evolucije) ekali daracionalni um donese neke od ovih sudova, ne samo da bismo možda pogriješili -možda bismo ve bili i mrtvi. Nedostatak se sastoji u tome što ovi dojmovi i intuitivneocjene, zbog toga što su donijete u trenu, mogu biti pogrešne ili pogrešno navedene. Paul Ekman drži da je ova brzina, pri kojoj nas emocije mogu obuzeti prije negošto postanemo posve svjesni toga da su se pokrenule, klju na za njihovu tako velikuprilagodljivost: one nas mobiliziraju da reagiramo na hitne situacije bez gubljenjavremena u razmišljanju o tome treba li reagirati ili kako odgovoriti. Koriste i sesustavom koji je stvorio za odre ivanje emocija na temelju suptilnih promjena izrazalica, Ekman može pratiti mikroemocije koje prelete licem u manje od pola sekunde.Ekman i njegovi suradnici otkrili su da se emocionalni izrazi po inju pokazivati upromjenama muskulature lica ve nekoliko tisu itih dijelova sekunde nakon doga ajakoji je izazvao reakciju te da je za pokretanje fizioloških promjena tipi nih zaodre enu emociju - poput usmjeravanja toka krvi i ubrzavanja bila - tako er potrebnotek nekoliko djeli a sekunde. Ova brzina naro ito je karakteristi na za intenzivneemocije, poput straha i neo ekivane opasnosti. Ekman tvrdi da je, tehni ki gledano, puna žestina emocija vrlo kratkotrajna i mjerise samo sekundama, a ne minutama, satima ili danima. To objašnjava teorijom kojagovori da bi bilo neprimjereno da emocija zahvati i drži mozak i tijelo dugo vremena,bez obzira na promjene okolnosti. Kada bi emocije izazvane samo jednim do-ga ajem uvijek nastavljale dominirati našom sviješ u i dugo nakon što je taj doga ajprošao, i bez obzira na sve ostalo što se oko nas doga a, tada bi nam osje aji bililoši vodi i kroz postupke. Da bi emocije trajale duže, ono što ih pobu uje mora bitikontinuirano, prakti ki stalno iznova pokretati tu istu emociju, kao kada smo zboggubitka voljene osobe stalno u žalosti. Kada odre eni osje aji ustraju satima, obi noje rije o raspoloženjima, prigušenome obliku osje aja. Raspoloženja odre uju tonosje aja, ali ona toliko izrazito ne utje u na na in na koji opažamo i djelujemo kaošto je slu aj sa žarom pravih emocija. Prvo osje aji, potom misli Zbog toga što je racionalnome umu u odnosu na onaj emocionalni potrebnotrenutak-dva više kako bi registrirao i reagirao, »prvi impuls« u emocionalnoj situacijipotje e iz srca, a ne iz glave. Postoji i druga vrst emocionalne reakcije, sporija odone brze, koja klju a i dozrijeva najprije u našim mislima, a tek tada vodi do osje aja.Ovaj je drugi smjer pobu ivanja emocija promišljeniji i kod takve smo reakcije obi noposve svjesni misli koje do njih dovode. Kod ove vrste emocionalnog reagiranjapostoji prošireniji proces procjenjivanja; naše misli - spoznaja - igraju klju nu ulogu uodre ivanju toga koje e se emocije pobuditi. Kada jednom dovršimo tu procjenu -»ovaj me taksist vara« ili »ovo je dijete dražesno«, slijedi odgovaraju i emocionalniodgovor. U ovom sporijem slijedu reakcija, osje ajima prethode potpunije artikuliranemisli. Složenije emocije, poput nelagode ili tjeskobe pred skori ispit, nastaju na jošsporijem smjeru, na kojem su za formiranje potrebne sekunde i minute - rije je oemocijama koje nastaju iz misli. Za razliku od toga, ini se da kod brzih reakcija osje aji dolaze prije ili su 16
  17. 17. istovremeni s mislima. Ovakva rafalna emocionalna reakcija preuzima dominantnuulogu u situacijama ija neodložnost odgovara potrebama izvornog preživljavanja. Utome i jest snaga takvih brzih odluka: one nas u trenutku mobiliziraju i pripremaju zahitnu situaciju. Naši su najintenzivniji osje aji zapravo nesvjesne reakcije; nemožemo odlu iti kada e do i do njihove erupcije. »Ljubav je«, zapisao je Stendhal»poput groznice koja dolazi i odlazi neovisno o volji«. I ne samo Ijubav, nego i našeIjutnje i strahovi, obuzimaju nas na takav neo ekivan na in. Tada nam se prije inida su nam se dogodili nego da je rije o našem izboru. Zbog toga one moguposlužiti i kao alibi: »Upravo zbog toga što ne možemo odabrati emocije kojeosje amo«, isti e Ekman, »Ijudi su u stanju lako opravdati postupke tvrdnjom da subill obuzeti emocijama« (4. Ekman, navedeno djelo, str.189.). Jednako kao što do emocija vode brzi i spori smjerovi - jedan preko neposrednepercepcije a drugi preko refleksivnog razmišljanja - postoje i emocije koje dolaze naizri it poziv. Jedan od primjera jesu svjesno izmanipulirani osje aji, temelji gluma keprofesije, poput suza koje naviru kada se tužne uspomene hotimice iskorištavaju radipostizanja željenog u inka. Me utim, glumci su samo vještiji od nas u hotimi nomkorištenju drugog smjera koji vodi do emocija, u osje anju posredstvom razmišljanja.Premda ne možemo samo tako promijeniti emociju koju e pobuditi odre ena vrstmisli, vrlo esto možemo, a to i inimo, odabrati o emu emo razmišljati. Jednakokao što seksualna maštarija može dovesti do pobu ivanja seksualnih osje aja, vedrenas uspomene mogu razvedriti, a melankoli ne misli navesti na razmišljanje. No racionalni um obi no ne odlu uje o tome koje bismo emocije »trebali«osje ati. Umjesto toga, osje aji nam obi no nadolaze kao gotova stvar. Ono štoracionalni um obi no može kontrolirati jest tijek tih reakcija. Osim u nekolikoiznimaka, ne odlu ujemo kada emo se ljutiti, biti tužni i tako dalje. Simboli na, djetinja stvarnost Logika emocionalnoga uma jest asocijativna; ona elemente koji simbolizirajuodre enu realnost, ili pokre u uspomenu na nju, smatra identi nima toj realnosti.Upravo se zbog toga poredbe, metafore i slike obra aju izravno emocionalnomeumu, kao i cjelokupna umjetnost - romani, film, poezija, pjesme, kazalište, opera.Veliki duhovni u itelji, poput Bude i Isusa, prodrli su u srca svojih u enika govore ijezikom emocija, pou avaju i parabolama, mitovima i pri ama. I doista, vjerskisimboli i rituali s racionalnog stajališta imaju vrlo malo smisla; oni govore jezikomsrca. Ovu logiku srca - emocionalnoga uma - dobro opisuje Freud kada govori o svojojkoncepciji misli »primarnog procesa«; rije je o logici religije i poezije, psihoze idjece, sna i mita (kako je to izrazio Joseph Campbell: »Snovi su osobni mitovi; mitovisu zajedni ki snovi«). Primarni je proces klju koji otkriva zna enja djela poputUliksa Jamesa Joycea: kod misli primarnog procesa, nasumi ne asocijacijeodre uju tijek naracije; jedan objekt simbolizira drugi; jedan osje aj zamjenjuje drugii predstavlja ga; cjeline se kondenziraju u dijelove. Ne postoji nikakvo vrijeme,nikakve uzro no-posljedi ne veze. Štoviše, unutar primarnog procesa ne postoji»ne«; sve je mogu e. Metoda psihoanalize djelomi no je i umije e dešifriranja i ot-krivanja tih zna enjskih zamjena. 17
  18. 18. Drži li se emocionalni um te logike i njezinih pravila, pri emu jedan elementpredstavlja neki drugi, stvari nužno ne moraju biti definirane objektivnim identitetom:ono što je važno jest kako se percipiraju; stvari su onakve kakvima se doimaju. Onona što nas nešto podsje a može biti neusporedivo važnije od onoga što to doista»jest«. Štoviše, u emocionalnome životu, identiteti mogu biti poput holograma, usmislu dijela koji evocira cjelinu. Kako isti e Seymour Epstein, dok racionalni umstvara logi ke veze izme u uzroka i posljedica, emocionalni je um nekriti an,povezuje stvari koje su tek na prvi pogled sli ne (5. Epstein, 1993, str. 55.). Postoje brojni na ini na koje je emocionalni um djetinjast, i na koje spoja avanjem emocije postaje sve djetinjastiji. Jedan od njih je i kategori korazmišljanje, u kojem je sve crno ili bijelo, bez ijedne nijanse sivoga; netko tko jesilno posti en zbog pogreške možda e pomisliti »Uvijek kažem nešto pogrešno«.Još jedan od znakova ovih djetinjih karakteristika jest personalizirano razmišljanje,u kojem se doga aji percipiraju iskrivljeno, s koncentracijom na vlastito bi e (npr. uslu aju voza a koji, nakon sudara, objašnjava kako je »rasvjetni stup krenuo to nona mene«). Ovakve djetinjaste karakteristike omogu uju samopotvr ivanje, potiskuju i ili neobaziru i se na sje anja na injenice koje bi opovrgnule takvo uvjerenje, drže i seonih koje ga podupiru. Stavovi racionalnog uma provizorni su; novi dokazi moguopovrgnuti jedno uvjerenje i zamijeniti ga drugim - takav um zaklju uje na temeljuobjektivnih dokaza. Me utim, s druge strane, emocionalni um za svoje stavove držida su apsolutno to ni i tako odbacuje sve dokaze koji to opovrgavaju. Zbog toga ijest toliko teško uvjeravati nekoga tko je emocionalno uzrujan: koliko god vašiargumenti sa stajališta logike bili vrsti, ne e imati nikakvu težinu ako nisu u skladusa sugovornikovim trenuta nim emocionalnim uvjerenjima. Osje aji imajusposobnost samoopravdavanja, s u cijelosti vlastitim sklopom opažanja i »dokaza«. provizoran – prethodan, privremen, uvjetan, pokusni, odre en za nuždu (kasnije e biti bolje) Prošlost nametnuta sadašnjosti Kada se ini da je neka karakteristika odre enog doga aja sli na emocijamanabijenoj uspomeni iz prošlosti, emocionalni um reagira pokretanjem osje aja koji supratili taj zapam eni doga aj. Emocionalni um na sadašnjost reagira kao da je rijeo prošlosti (6. J. Toobey i L. Cosmides: »The Past Explains the Present: EmotionalAdaptations and the Structure of Ancestral Environments«, Ethology andSociobiology, 11, str. 418-419.). Problem je u tome, naro ito kada do procjene dolazibrzo i automatski, što možda ne emo uvidjeti kako ono što je vrijedilo neko više nijeisto. Netko tko je, kroz bolna fizi ka kažnjavanja u djetinjstvu, nau io na bijesnomrštenje reagirati intenzivnim strahom i mržnjom na taj e na in u odre enoj mjerireagirati i kao odrasla osoba, u situaciji kada mrštenje ne sadrži ništa od takveprijetnje. Ako su osje aji intenzivni, tada je pobu ena reakcija o ita. Me dutim, ako suosje aji nejasni ili suptilni, možda ne emo posve shvatiti kakva nam se emocionalna 18
  19. 19. reakcija doga a, premda ona na profinjen na in utje e na tip naše trenuta nereakcije. Misli i reakcije u takvoj e situaciji poprimiti boju tadašnjih misli i reakcija,premda e se možda initi da je ova reakcija isklju ivo posljedica trenuta nihokolnosti. Naš emocionalni um uposlit e za postizanje cilja racionalni um. To namomogu uje da smišljamo opravdanja za svoje osje aje i reakcije - racionalizacije -opravdavaju i ih prema trenuta noj situaciji, ne uvi aju i utjecaj emocionalnogpam enja. Tako je mogu e da ne emo imati pojma o tome što se doista zbiva,premda smo možda posve uvjereni da to no znamo o emu je rije . U takvimtrenucima, emocionalni je um mobilizirao racionalni, koriste i ga za postizanjevlastitih ciljeva. Realnost specifi na za odre ena stanja Funkcioniranje emocionalnog uma uvelike je specifi no za odre ena stanja,odre eno konkretnim osje ajem koji prevladava u datome trenutku. Kakorazmišljamo i postupamo kada se osje amo romanti no posve se razlikuje od na inana koji se ponašamo kada smo razjareni ili potišteni; unutar mehanike emocija, svakiosje aj ima vlastiti prepoznatljivi repertoar misli, reakcija, pa ak i sje anja. Ovirepertoari koji ovise o stanjima postaju najdominantniji u trenucima kada osje amointenzivne emocije. Jedan od znakova da je takav repertoar aktiviran jest selektivno pam enje. Dioreakcije uma na odre enu emocionalnu situaciju sastoji se u reorganiziranju sje anjai opcija za djelovanje, tako da one najrelevantnije dolaze na vrh hijerarhije i na taj sena in lakše oživIjavaju. A, kao što smo vidjeli, svaka glavna emocija ima zaštitni bio-loški znak, obrazac sveobuhvatnih promjena koje obuzimaju tijelo kada ta emocijapostaje dominantna, te jedinstven sklop signala koje tijelo automatski odašilje kadaje pod njezinim utjecajem (7. I premda može izgledati posve o itim da svaka emocijaima vlastiti biološki obrazac, tako se nije inilo onima koji su prou avalipsihofiziologiju emocija. I danas se nastavlja vrlo stru na rasprava o tome je liemocionalno uzbu enje u osnovi jednako kod svih emocija ili se mogu izdvojiti jedin-stveni obrasci. Bez ulaženja u pojedinosti ove rasprave, iznio sam stavove onih kojidrže da svaka od glavnih emocija ima jedinstven biološki profil.). ________________________________________________________________________ Dihotomija emocionalnog/racionalnog približno odgovara svakodnevnoj razliciizme u »srca« i »glave«; kada »u srcu« znate da je nešto kako valja, to je druga vrstuvjerenja - koja donosi više pouzdanja - nego kada tako mislite racionalnim umom.Kada je rije o nadzoru nad umom, primje uje se i stalan porast utjecaja emocio-nalne komponente u omjeru racionalno-emocionalno; što su osje aji intenzivniji, toemocionalni um postaje dominantniji - a racionalni utoliko neu inkovitiji. ini se datakvo stanje stvari potje e od eona evolucijske prednosti koju su emocije i intuicijaimali pri rukovo enju našim trenuta nim reakcijama u situacijama kada nam je životu neposrednoj opasnosti - i u kojima bi nas zastajanje i razmišljanje o mogu imrješenjima moglo stajati života. 19
  20. 20. Ta dva uma, emocionalni i racionalni, naj eš e rade u tijesnome skladu,prepli u i te tako razli ite na ine spoznavanja kako bi nas usmjeravali kroza svijet. Uuobi ajenim okolnostima postoji ravnoteža izme u emocionalnog i racionalnog uma,pri emu emocije pritje u i daju podatke potrebne za rad racionalnog uma, dokracionalni um pro iš uje i katkada stavlja veto na pojedine emocije. Ipak,emocionalni i racionalni um napola su neovisne sposobnosti, a svaka od njih, kako emo vidjeti, odražava rad jasno odvojenih, ali me usobno povezanih, moždanihkrugova. U mnogim ili u ve ini situacija rad ta dva uma je uskla en; osje aji su neophodnimislima, a misli osje ajima. Ali kada do e do navale strastvenih osje aja, ravnotežase poremeti: u takvim trenutcima prevladava emocionalni um koji preplavljujeracionalni. Erazmo Roterdamski, humanist iz šesnaestog stolje a, na satiri an jena in opisao tu vje itu napetost izme u razuma i osje aja (9. Erazmo Roterdamski,Pohvala ludosti). Jupiter je dijelio neusporedivo više strasti nego razuma - omjer bi se mogao prikazati kao 24 prema 1. Isklju ivoj vladavini Razuma suprotstavio je dva neobuzdana ugnjeta a: srdžbu i požudu. Koliko se još vlast Razuma može opirati udruženim snagama ovih dviju sila svakodnevni život ovjekov jasno pokazuje. Razum ini jedino što može i od silnog vikanja glas mu je promukao. Ponavlja fraze o kreposti, dok ga ova dvojica upu uju na vješala i postaju sve bu niji i uvredljiviji, sve dok njihov vladar kona no ne bude posve iscrpljen, dok ne odustane i preda se. KAKO SE RAZVIJAO MOZAK Da biste lakše shvatili koliko je snažan utjecaj emocija na racionalni um - i zbog ega su osje aji i razum tako esto zava eni - razmislite o tome kako se razvijaomozak. Ljudski mozak, tih približno kilogram i pol stanica i živ anih sokova, oko tri jeputa ve i od mozga naših najbližih evolucijskih srodnika me u primatima. Tijekommilijuna godina evolucije mozak se razvijao odozdo prema gore, pri emu su se višicentri razvijali kao proširenje i razrada nižih, starijih dijelova. (Razvoj mozgaIjudskoga zametka približno ponavIja taj evolucijski tijek.) Najprimitivniji dio mozga, koji je jednak kao i u svih vrsta koje imaju nešto više odtemeljnog živ anog sustava, mozgovno je deblo koje obavija vrh le ne moždine. Onregulira osnovne životne funkcije poput disanja i metabolizma drugih tjelesnih organate nadzire stereotipne reakcije i pokrete. Za taj primitivni mozak ne može se re i damisli ili u i; prije je rije o nizu preprogramiranih regulatora koji održavaju ispravnofunkcioniranje tijela i reagiraju na na in koji jam i preživljavanje. Ovaj mozak imao jevrhovnu mo u razdoblju reptila: zamislite zmiju kako siktanjem signalizira opasnostod napada. Od najprimitivnijeg korijena, mozgovnog debla, razvili su se emocionalni centri.Nakon milijuna i milijuna godina evolucije iz ovih emocionalnih podru ja razvio semozak koji misli ili »neokorteks«, velika lopta svijenih tkiva koja ine gornje slojeve 20
  21. 21. mozga. injenica da je neokorteks, zadužen za razmišljanje, izrastao iz emo-cionalnih centara otkriva puno o vezi misli i osje aja; emocionalni mozak postojao jedavno prije racionalnoga. Najstariji korijen našeg emocionalnoga života je osjet mirisa, odnosno, to nije,stanice u njušnome režnju koje primaju i analiziraju mirise. Svako živo bi e, bilo da jerije o potencijalnoj hrani, otrovnome organizmu, spolnome partneru, grabežljivcu iliplijenu, ima prepoznatljiv molekularni znak koji se može prenijeti vjetrom. U timprimitivnim vremenima njuh je imao ulogu najvažnijeg osjeta za preživljavanje. Iz njušnoga režnja po eli su se razvijati drevni centri za emocije, koji su svremenom toliko narasli da su prekrili gornji dio mozgovnog debla. U timrudimentarnim fazama, olfaktorni se centar sastojao tek od tankih slojeva neuronaokupljenih radi analiziranja mirisa. Jedan sloj stanica upijao je miris i svrstavao ga uodgovaraju e razrede: jestivo ili otrovno, spolno dostupno, neprijatelj ili objed. Drugisloj stanica odašiljao je refleksne poruke itavom živ anom sustavu, govore i tijelušto mu je initi: gristi, ispljunuti, približiti se, pobje i ili progoniti (10.Takve temeljnereakcije odre ivale su ono što bi se moglo nazvati svojevrsnim »emocionalnimživotom« - ili, prikladnije, »instinktivnim životom« - ovih vrsta bi a. Što je još važnijesa stajališta evolucije, to su odluke presudne za opstanak; one životinje koje su utome bile uspješne ili dovoljno dobre, opstajale su kako bi gene podarile potomstvu.U tom ranome razdoblju, mentalni život nije bio nimalo profinjen: osjetila ijednostavan raspon reakcija na podražaje koje su primali bili su dovoljni da danpreživi kakav gušter, žaba, ptica ili riba - možda ak i kakav brontosaur. Me utim,ovaj kržljavi mozak još nije dopuštao razvoj onoga što danas podrazumijevamo podemocijama.). S dolaskom prvih sisavaca pojavili su se novi, klju ni slojevi emocionalnogamozga oko mozgovnog debla. Zbog toga što okružuje i grani i s produljenommoždinom, taj je dio mozga prozvan limbi kim sustavom, prema latinskoj rije ilimbus koja zna i »prsten«. Ovo novo živ ano podru je pridodalo je emocijeprimjerene repertoaru mozga (11.Limbi ki sustav i emocije: R. Joseph: »The NakedNeuron: Evolution and the Languages of the Brain and Body«, New York, PlenumPublishing, 1993.; Paul D. Maclean, The Triune Brain in Evolution (New York,Plenum, 1990.). Kada smo obuzeti žudnjom ili bijesom, kada smo zaljubljeni preko ušiju ili drhtimood užasa, vlast nad našim postupcima ima limbi ki sustav. Kako se razvijao, limbi ki je sustav usavršio dva mo na oru a: u enje ipam enje. Ovaj revolucionarni napredak omogu io je životinji da bude punopametnija u odabiru mogu nosti za preživljavanje i da to no prilagodi reakcijeneprestano druk ijim zahtjevima, umjesto da reagira uvijek jednako i automatski.Ako odre ena hrana izaziva mu ninu, sljede i se put može izbje i. Odluke o tomešto jesti, a što odbiti i dalje su se uvelike donosile na temelju mirisa; veze izme unjušnoga režnja i limbi koga sustava sada su na sebe preuzele zada u razlikovanjamirisa i njihova prepoznavanja, uspore ivanja sadašnjeg mirisa s prethodnima i, nataj na in, odvajanja onoga što je dobro od onoga što nije. To je iniorhinencephalon, doslovce »nosni mozak«, dio limbi koga sustava i rudimentarnaosnova neokorteksa, mozga koji misli. 21
  22. 22. Prije približno 100 milijuna godina mozak u sisavaca ostvario je nagli napredak.Na tanki dvoslojni korteks - podru ja koja oblikuju namjere, razaznavaju ono štodolazi preko osjetila, uskla uju pokrete - dodano je nekoliko novih slojeva moždanihstanica, koje su oblikovale neokorteks. Za razliku od drevnog dvoslojnog korteksa,neokorteks je ponudio nevjerojatne intelektualne prednosti. Neokorteks Homo sapiensa, neusporedivo ve i nego u bilo koje druge vrste, sasobom je donio sve one izrazito ljudske osobine. Neokorteks je sjedište misli; unjemu se nalaze centri koji spajaju i shva aju ono što primaju osjetila. On osje ajupridodaje ono što o tome mislimo - i omogu uje nam da razvijamo osje aje oidejama, umjetnosti, simbolima, maštarijama. Tijekom evolucije, neokorteks je omogu io razborite prilagodbe koje sunesumnjivo ostvarile velik napredak u sposobnosti organizma da preživi opasnosti,zbog ega je postalo vjerojatnije da e njegovo potomstvo proslijediti gene kojisadrže iste nervne sklopove. Za prednost u vještini preživljavanja zaslužan jeneokorteksov dar za stvaranje strategija, dugoro no planiranje i druga mentalnalukavstva. Nadalje, nemjerljivi dosezi umjetnosti, civilizacije i kulture odreda suplodovi neokorteksa. Taj novopridodani dio mozga omogu io je i nijansiranje emocionalnoga života. Zaprimjer uzmite ljubav. Limbi ke tvorbe stvaraju osje aje ugode i spolne želje -emocije koje poti u spolnu strast. Ali pridodani neokorteks i njegove živ ane veze slimbi kim sustavom omogu ile su ostvarenje veze majka-dijete koja je osnovaobiteljske zajednice i dugoro ne predanosti podizanju djeteta koja omogu uje razvojIjudske vrste. (Kod životinjskih vrsta koje nemaju neokorteks, primjerice gmizavaca,nema maj inske ljubavi; kada se njihovi mladunci izlegu, moraju se sakriti kako biizbjegli kanibalsku gozbu.) Kod ljudi, zaštitni ka veza izme u roditelja i djetetaomogu uje dugotrajno sazrijevanje koje se odvija za vrijeme dugog djetinjstva -tijekom kojeg se mozak i dalje razvija. Kako se uspinjemo filogenetskom ljestvicom od gmizavaca, preko majmuna do ovjeka, pove ava se i sama masa neokorteksa; s njom se geometrijskomprogresijom pove avaju i me uveze u moždanim krugovima. Što je ve i broj takvihveza, to je ve i raspon mogu ih reakcija. Neokorteks omogu uje postojanjeprofinjenog i složenog emocionalnog života, na primjer sposobnosti osje anja ovlastitim osje ajima. Kod primata postoji više od sustava neokorteks-limbi ke tvorbenego kod drugih vrsta - a kod ljudi neusporedivo više - što nam ukazuje na uzrokzbog kojeg smo u stanju pokazati neusporedivo ve i raspon reakcija na vlastiteemocije, kao i više nijansi. I dok zec ili majmun imaju ograni en niz tipi nih reakcijana strah, ve i Ijudski neokorteks omogu uje kudikamo prikladniji izbor - me u njima itelefoniranje policiji ili hitnoj pomo i. Što je društveni sustav kompleksniji, to je takvafleksibilnost potrebnija - a od našeg vlastitog nema složenijeg društvenog svijeta (12.Novoro en ad rezusa i prilagodljivost: »Aspects of emotion conserved acrossspecies«, dr. Ned Kalin, Odsjeci za psihologiju i psihijatriju, University of Wisconsin,prire eno za skup MacArthur Affective Neuroscience Meeting, studeni 1992.). Me utim, ti viši centri ne upravljaju itavim emocionalnim životom; u presudnimpitanjima srca - a napose u trenucima neodložnih emocionalnih kriza - za njih se 22
  23. 23. može re i da se pokoravaju limbi kome sustavu. Zbog toga što je toliki broj višihmoždanih centara nastao ili se proširio iz podru ja limbi koga sustava, emocionalnimozak u živ anoj arhitekturi igra klju nu ulogu. Poput korijena iz kojeg je izrastaonoviji mozak, emocionalna su podru ja preko bezbrojnih veznih sklopova povezanasa svim dijelovima neokorteksa. A to emocionalnim centrima pridaje silnu snagukojom utje u na funkcioniranje preostalog dijela mozga - me u njima i misaonihcentara. 2 Anatomija emocionalnog pu a Život je komedija za one koji razmišljaju, a tragedija za one kojiosje aju. HORACEWALPOLE Bilo je to jednog vru eg poslijepodneva u kolovozu 1963., onog istoga dana kadaje Martin Luther King pred borcima za Ijudska prava okupljenim na prosvjedu uWashingtonu izrekao glasoviti govor I Have a Dream. Toga dana Richard Robles,iskusan provalnik koji je upravo bio uvjetno otpušten s odsluženja trogodišnjezatvorske kazne zbog više od stotinu provala koje je po inio kako bi financiraonaviku uživanja droge, odlu io je izvesti još jednu provalu. Želio se ostaviti zlo ina,tvrdio je kasnije, ali o ajni ki mu je trebao novac za djevojku i njihovu trogodišnjuk erkicu. Stan u koji je tog dana provalio pripadao je dvjema mladim ženama. Jedna odnjih bila je dvadesetjednogodišnja Janice Wylie, koja je radila u redakciji asopisaNewsweek, a druga dvadesettrogodišnja Emily Hoffert, u iteljica u osnovnoj školi.Premda je Robles Stan u otmjenoj newyorškoj etvrti Upper East Side odabrao zbogtoga što je mislio da u njemu ne e zate i nikoga, Janice Wylie bila je kod ku e.Prijete i joj nožem, Robles ju je svezao. U trenutku kada je htio oti i, ku i se vratila iHoffertova. Kako bi se osigurao za bijeg, Robles je po eo vezivati i nju. Prema verziji koju je Robles pri ao godinama kasnije, dok je vezivao EmilyHoffert, Janice Wylie upozorila ga je kako se s tim prijestupom ne e nekažnjenoizvu i: zapamtit e njegovo lice i pomo i policiji da ga prona e. Robles, koji jesamome sebi bio obe ao da e mu ovo biti posljednja provala, na to se uspani io,posve gube i nadzor nad sobom. Ve pomahnitao, š epao je bocu za mineralnuvodu i njome udarao žene sve dok nisu izgubile svijest, a onda ih je, posve obuzetbijesom i strahom, nasumce izranjavao ubodima kuhinjskoga noža. Kada se nekihdvadeset pet godina kasnije prisje ao tog doga aja, Robles je tužno rekao:»Jednostavno sam skrenuo. Glava mi se jednostavno rasprsnula«. Još i danas Robles ima više nego dovoljno vremena za žaljenje zbog onihnekoliko minuta neobuzdane razjarenosti. U trenutku dok ovo pišem, još je uvijek uzatvoru, nakon približno tri desetlje a, zbog doga aja koji je postao poznat kao»ubojstvo djevojaka od karijere«. 23
  24. 24. Takva emocionalna eksplozija zapravo je živ ani »pu «. U takvim trenucima,govore nam dostupni podaci, jedan od centara u limbi kome mozgu proglašava op uuzbunu i mobilizira itav preostali mozak za rješavanje neodložne situacije. Ovakavprevrat doga a se u djeli u sekunde, poti u i takvu reakciju nekoliko presudnihtrenutaka prije nego što se neokorteksu, mozgu koji razmišlja, pruži prilika da posveuvidi što se doga a, a kamoli da razmisli je li takva zamisao uop e dobra. Izrazitoobilježje takva emocionalnog pu a jest to da, pošto takav trenutak pro e, onaj kogasu preplavili nekontrolirani osje aji ima dojam da ne zna što ga je to bilo obuzelo. Takvi pu evi nipošto nisu izolirani slu ajevi, kobne slu ajnosti koje dovode doovako brutalnih zlo ina. U manje pogubnome obliku - ali ne nužno manjeintenzivnome - takvo što doga a nam se poprili no esto. Razmislite malo o tomekada vam je posljednji put »puknuo film«, kada ste se »izgubili« i nekontrolirano seistresli na nekoga - bra nog druga ili dijete, ili možda voza a u drugome automobilu -i to toliko da vam se to kasnije, nakon malo pomnijeg razmišljanja i analize, inilonepotrebnim i pretjeranim. Vrlo je velika vjerojatnost da je i to bila takva vrst pu a,živ anog prepada koji, kako emo vidjeti, potje e iz amigdala, centara u limbi komemozgu. To ne zna i da je svaki limbi ki pu mu an. Kada se odre ena šala nekome u initoliko urnebesnom da se ta osoba nasmije smijehom koji je na rubu eksplozije, i to jejedna vrst limbi ke reakcije. Takve su reakcije na djelu i u trenucima intenzivneradosti: kada je Dan Jansen, nakon nekoliko tragi nih neuspjeha u osvajanju olim-pijskoga zlata u brzinskome klizanju (zarekao se da e zlatnu medalju osvojiti zasestru koja je umirala), na Zimskoj olimpijadi održanoj 1994. u Norveškoj, kona noosvojio zlatno odli je na 1000 metara, njegova je supruga bila toliko obuzetauzbu enjem i sre om da su joj dežurni lije nici u dvorani morali ukazati hitnu pomo . SJEDIŠTE CJELOKUPNE STRASTI Amigdala (od gr ke rije i koja zna i »badem«) kod ljudi je nakupina me usobnopovezanih tvorbi u obliku badema smještenih iznad mozgovnog debla, u blizinilimbi kog prstena. Postoje dvije amigdale, po jedna na svakoj strani mozga ismještene su bliže prednjoj strani glave. Ljudska amigdala razmjerno je velika uodnosu na amigdale u naših najbližih evolucijskih srodnika, primata. Hipokampus i amigdala bili su dva klju na dijela primitivnog »nosnog mozga« kojije tijekom evolucije omogu io razvoj korteksa i potom neokorteksa. Sve dodanašnjeg dana te limbi ke tvorbe obavljaju velik ili ak najve i dio procesa u enja ipam enja; amigdala je specijalizirana za pitanja emocija. Prekine li se veza amigdales preostalim dijelom mozga, posljedica je nevjerojatna nesposobnost procjenjivanjaemocionalne važnosti pojedinih doga aja; ovakvo stanje katkada se naziva»afektivnim sljepilom«. Uz nedostatak emocionalne težine, osobe koje pate od takva poreme aja gubeuporište. Jedan mladi kojemu je amigdala kirurški odstranjena radi ublažavanjateških epilepti kih napadaja, postao je posve nezainteresiran za Ijude te je najradijesjedio posve sam, bez ikakva kontakta s drugima. I premda je bio savršeno 24
  25. 25. sposoban za razgovor, više nije prepoznavao bliske prijatelje, ro ake, pa ak nimajku. Ostajao je posve ravnodušan, bez obzira na njihovu bol zbog takvenezainteresiranosti. inilo se da je s amigdalom izgubio svaku sposobnostprepoznavanja osje aja, kao i svaki osje aj o osje ajima (1. Slu aj ovjeka bezijednog osje aja opisao je R. Joseph, citirani rad, str. 83. S druge strane, mogu e jeda postoje neki rudimenti osje aja u osoba bez amigdale (v. Paul Ekman i RichardDavidson, urednici., Questions About Emotion. New York, Oxford University Press,1994.). Ova razli ita otkri a možda ovise o tome koji to to no dijelovi amigdale ipovezanih krugova nedostaju; kona an stav o detaljnoj neurologiji emocija još jedaleko.). Amigdala služi kao spremište emocionalnog pam enja; život bez amigdaleživot je lišen zna enja svega što ima obilježje osobnog. S amigdalom nije povezana samo naklonost; o njoj ovisi cjelokupna strast.Životinje kojima se odstrani amigdala ili se s njom prekine veza ne poznaju ni strahni bijes, gube nagon za natjecanjem i suradnjom i više nemaju nikakav osje aj ovlastitome mjestu unutar društvene skupine svoje vrste. Emocije su otupljene iliposve odsutne. Suze, emocionalni signal svojstven samo ljudima, pokre u se izamigdale i susjedne tvorbe, nazvane gyrus cinguli (cingularna vijuga); kada vasnetko drži, miluje ili vas tješi na neki drugi na in, time zapravo umiruje upravo tedijelove mozga i zaustavlja jecaje. Bez amigdale nema suza žalosti zbog kojih bitrebalo tješiti. Joseph LeDoux, neurolog ua Centru za neurologiju sveu ilišta New YorkUniversity, prvi je otkrio klju nu ulogu amigdale u emocionalnome mozgu (2. Poputvelikog broja neurologa, LeDoux radi na nekoliko razina, prou avaju i, na primjer,kako specifi na ošte enja štakorova mozga mijenjaju njegovo ponašanje; pomnoprate i smjer pojedina nih neurona; smišljaju i složene eksperimente kako bi uštakora s mozgom izmijenjenim kirurškim putem uvjetovao strah. Njegova otkri a,kao i druga o kojima ovdje govorimo, pionirski su radovi na podru ju neurologije istoga su i dalje ponešto diskutabilni - naro ito implikacije za koje se ini da natemelju neobra enih podataka utje u na naše razumijevanje emocionalnog života.Me utim, LeDouxov rad podržavaju sve brojniji dokazi koji pristižu od raznih neu-rologa koji ustrajno otkrivaju nervne temelje emocija. Pogledajte, npr.: JosephLeDoux: »Sensory Systems and Emotion, Integrative Psychiatry, 4, 1986.; JosephLeDoux: »Emotion and the Limbic System Concept«, Concepts in Neuroscience, 2,1992.). LeDoux pripada novoj generaciji neurologa koji se služe inovativnimmetodama i tehnologijama kako bi u prou avanje uloge pojedinih dijelova mozgaunijeli dosada nevi enu preciznost i tako razotkrili misterije uma koje su se ranijimgeneracijama znanstvenika inile nerješivima. Njegova otkri a na podru ju neuron-skih krugova emocionalnoga mozga opovrgla su dugogodišnje stavove o limbi komesustaw i amigdalu postavila u središnji položaj (3. Zamisao o limbi kome sustavukao emocionalnome središtu prvi je iznio neurolog Paul MacLean prije više od etrdeset godina. Posljednjih godina otkri a poput LeDouxovih rafinirala su konceptlimbi koga sustava, dokazuju i kako su neke od njegovih središnjih tvorbi, poputhipokampusa, manje izravno povezane s emocijama, dok krugovi koji s amigdalompovezuju druge dijelove mozga - a naro ito prefrontalni (pre eoni) režnjevi imajuizraženiju središnju ulogu. Nadalje, sve se više drži da je za svaku emociju zaduženoodre eno podru je mozga. Najnovija je teza da ne postoje to ne granice»emocionalnoga mozga«, ve prije nekoliko sustava krugova koji razdjeljujuregulaciju odre ene emocije na udaljene, ali i me usobno koordinirane dijelove 25
  26. 26. mozga. Neurolozi pretpostavljaju da e, kada se jednom dovrši iscrtavanje potpunog»zemljovida« moždanih centara, svaka od glavnih emocija imati vlastitu topografiju,jedinstvenu kartu neuronskih pravaca koji odre uju njezine jedinstvene osobine,premda je za velik dio ili ve inu ovih krugova vjerojatno da e biti me usobno po-vezani na klju nim spojevima limbi koga sustava, poput amigdale i prefrontalnogkorteksa. Vidi: Joseph LeDoux: »Emotional Memory Systems in the Brain«,Behavioral and Brain Research, 58, 1993.). LeDouxovo istraživanje objašnjava kako amigdala može preuzeti nadzor nadonim što inimo ak i dok je mozak koji razmišlja, neokorteks, još uvijek zauzetdonošenjem odluke. Kao što emo vidjeti, djelovanje amigdale i me uigra sneokorteksom u samome su središtu emocionalne inteligencije. NEURALNI ALARM Kod razumijevanja snage emocija u mentalnome životu, najzanimljiviji su onitrenuci strastvenog djelovanja zbog kojih nam je kasnije, kada se prašina slegne,žao; pitanje je kako tako lako postajemo iracionalnima. Za primjer uzmimo mladuženu koja se dva sata vozila do Bostona kako bi ondje objedovala i provela dan sazaru nikom. Za objedom, on joj je darovao nešto što je željela mjesecima, vrlotraženu i teško dostupnu grafiku koju je donio iz Španjolske. No njezine je radostinestalo kad je predložila da nakon toga po u pogledati film koji ve dugo želi gledati,a de ko ju je pritom zaprepastio govore i da ne može itav dan provesti s njom jerga eka trening baseball-mom adi. Povrije ena i obuzeta nevjericom, ustala je usuzama, izišla iz restorana i, ne razmišljaju i, bacila sliku u kantu za sme e.Mjesecima kasnije, kada je razmišljala o tom doga aju, nije žalila zbog toga što jeotišla iz restorana, nego zbog gubitka slike. Upravo u ovakvim situacijama - kada impulzivni osje aji nadvladaju razum -novootkrivena uloga amigdale je klju na. Signali koji dopiru iz osjetila omogu ujuamigdali da u potrazi za opasnoš u pretražuje sva zapam ena iskustva. To amigdalidaje vrlo važnu ulogu u mentalnome životu, nešto poput psihološkog stražara koji sesvakoj vrsti situacije, svakom osjetu suprotstavlja tek jednim, najprimitivnijimpitanjem: »Je li to nešto što mrzim? To me boli? To je nešto ega se bojim?« Ako jeodgovor potvrdan - ako situacija nekako ostavi dojam da je odgovor »da« - amigdalareagira istoga trena, poput neuralnog alarma, odašilju i poruku o kriznoj situaciji usve dijelove mozga. U arihtektonskoj gra i mozga, amigdala ima mjesto svojevrsne ustanove zauzbunjivanje, u kojoj su dežurni djelatnici u svakom trenutku pripravni uputiti hitnepozive upozorenja vatrogascima, policiji i susjedima kad god ku ni alarmni sustavotkrije da nešto nije u redu. Kada se oglasi alarm za, recimo, strah, amigdala upu uje hitne poruke u sveglavne dijelove mozga: poti e lu enje tjelesnih hormona potrebnih za »borbu ilibijeg«, mobilizira centre za pokrete i aktivira kardiovaskularni sustav, miši e i utrobu(4. Moždani krugovi razli itih razina straha: ova analiza temelji se na izvrsnoj sinteziu knjizi Jeromea Kagana Galens Prophecy (New York, Basic Books, 1994.). Drugikrugovi iz amigdale poti u ubrzano lu enje hormona noradrenalina kako bi se 26
  27. 27. poja ala reaktivnost klju nih dijelova mozga, me u njima i onih zbog kojih su osjetilabudnija; na taj na in mozak postaje maksimalno oprezan. Dodatni signali iz amigdalemozgovnome deblu nalažu da na licu stvori prestrašen izraz, da zamrznenepotrebne pokrete koje su miši i ve po eli izvoditi, ubrza rad srca i povisi krvni tlakte uspori disanje. Drugi signali svu pozornost vežu za izvor straha i pripremajumiši e na odgovaraju u reakciju. Istodobno, sustavi pam enja u kori mozgapretražuju se kako bi se došlo do bilo kakvih podataka važnih za trenuta nu kriznusituaciju, daju i im prednost pred drugim tokovima misli. A to je samo dio pomno koordiniranog niza promjena kojima amigdala upravlja usvome rukovo enju centrima u itavome mozgu (podrobniji pregled u Dodatku C).Amigdali njezina razgranata mreža živ anih veza omogu uje da za vrijemeemocionalnih kriza preuzme i vodi velik dio preostalog dijela mozga - izme u ostalogi racionalni um. _________________________________________________________________________ DODATAK C NEURALNI KRUGOVI STRAHA Amigdala je središnja to ka straha. Kada je neko rijetko oboljenje mozga kodpacijentice koju su neurolozi nazvali »S.M.« razorilo amigdalu (pritom ne oštetivšinijedan drugi dio mozga), iz njezina mentalnog repertoara posve je nestalo straha.Više nije bila u stanju identificirati izraz straha na ne ijem licu, a isto tako nije nisama mogla na initi takav izraz. Prema rije ima njezina neurologa: »Da je netko uzglavu S.M. prislonio pištolj, ona bi intelektualno znala da se treba bojati, ali ne bi jebilo strah kao vas ili mene«. Neurolozi su možda najdetaljnije istražili upravo gra u sklopova zaduženih zastrah, premda danas još nije posve istraženo funkcioniranje nijednog emocionalnogkruga. Strah je pogodan primjer za razumijevanje neuralne dinamike emocija. Strahu procesu evolucije ima osobitu ulogu: presudniji je za preživljavanje možda i od bilokoje druge emocije. Dakako, u današnje vrijeme, neutemeljeni su strahoviprokletstvo svakodnevnog života; zbog njih patimo od razdraženosti, tjeskobe isvakodnevnih briga - ili u patološkoj krajnosti, od napadaja panike, fobija iliopsesivno-kompulzivnih poreme aja. Zamislite da je no i sami ste kod ku e, itate knjigu, kada iz susjedne sobeodjednom ujete tresak. Ono što se u sljede ih nekoliko trenutaka doga a u vašemmozgu otvara pogled na neuralne krugove straha, i ulogu amigdale kao sustavauzbunjivanja. Prvi moždani krug koji sudjeluje u reakciji jednostavno registrira tajzvuk kao iste fizi ke valove i preoblikuje ih u jezik mozga kako bi vas potaknuo nabudnost. Ovaj sklop vodi od uha do mozgovnog debla i potom do talamusa. S togmjesta razdvajaju se dvije grane: manji snop projekcija vodi u amigdalu i obližnjihipokampus; drugi, širi put vodi do slušnog korteksa u temporalnome režnju, gdje se 27
  28. 28. zvukovi razvrstavaju i povezuju sa zna enjem. Hipokampus, glavno skladište sje anja, brzo uspore uje »tresak« s drugimsli nim zvukovima koje ste uli, kako bi ustvrdio je li vam poznat - je li ovaj »tresak«nešto što odmah prepoznajete? U me uvremenu, slušni korteks provodi rafiniranijuanalizu zvuka, ne bi li otkrio njegov izvor - je li to ma ka? Prozorski kapak koji lupana vjetru? Provalnik? Slušni korteks postavlja hipotezu - mogla bi biti rije o ma kikoja je, recimo, srušila svjetiljku sa stola, ali mogao bi biti i provalnik - i upu ujeporuku amigdali i hipokampusu, koji je brzo uspore uje sa sli nim sje anjima. Ako zaklju ak donosi umirenje (rije je samo o lupanju prozorskoga kapka navjetru), tada op a uzbunjenost ne prelazi na sljede u razinu. Ali ako i dalje ne znatešto je to no posrijedi, drugi krug koji funkcionira izme u amigdale, hipokampusa ifrontalnog režnja dodatno poja ava vašu nesigurnost i fiksira vam pozornost, zbog ega još više želite identificirati izvor onog zvuka. Ako ni daljnja pomna analiza nepruži odgovor koji e vas zadovoljiti, amigdala oglašava znak za uzbunu, pri emunjezin središnji dio aktivira hipotalamus, mozgovno deblo i autonomni živ ani sustav. Fantasti na gra a amigdale kao središnjeg sustava uzbunjivanja mozga postajeo ita u ovom trenutku straha i podsvjesne tjeskobe. Svaki od onih nekoliko snopovaneurona ima razli it niz projekcija s receptorima prilago enim razli itimneurotransmiterima, nešto poput tvrtki koje nude ku ne sustave uzbunjivanjapovezane s uredom u kojem su dežurni službenici, pripravni uputiti pozive najbižojvatrogasnoj jedinici, policiji i susjedu, kad god ku ni sigurnosni sustav dojavipostojanje odre enih problema i nepravilnosti. Razni dijelovi amigdale primaju razli ite informacije. U stražnju jezgru amigdaledolaze projekcije iz talamusa i slušnog i vidnog korteksa. Mirisi, posredstvomolfaktornog dijela produžene moždine, dolaze u kortikomedijalno podru je amigdale,a okusi i poruke iz utrobe dolaze u njezin središnji dio. Zbog tih nadolaze ih signala,amigdala je stalno budna kontrolna to ka, koja pomno analizira svako osjetilnoiskustvo. Iz amigdale, projekcije se nastavljaju u sve glavne dijelove mozga. Iz središnjih imedijalnih podru ja jedna grana vodi do dijelova hipotalamusa koji lu e tjelesnu tvarza reakcije u hitnim situacijama, hormon koji osloba a kortikotropin (CRH), zamobiliziranje reakcije tipa »borba ili bijeg« posredstvom itave kaskade drugihhormona. Bazalno podru je amigdale drugim granama dolazi do corpusastriatuma, povezuju i se s moždanim sustavom za kretanje. A preko obližnjesredišnje jezgre, amigdala upu uje signale autonomnom živ anome sustavu prekoprodužene moždine, aktiviraju i širok spektar dalekosežnih reakcija ukardiovaskularnome sustavu, miši ima i utrobi. Iz bazolateralnog podru ja amigdale, protežu se veze do cingulatornog korteksa ivlakana poznatih pod nazivom »središnje sivo«, stanica koje reguliraju velike miši ekostura. Upravo te stanice navode psa na režanje ili ma ku na savijanje le a kadaželi zaprijetiti uljezu na svome podru ju. Kod Ijudi, isti ovi krugovi zatežu miši eglasnica, stvaraju i visok prestrašen glas. Još jedan put koji izvire iz amigdale vodi do locusa ceruleusa u mozgovnome 28
  29. 29. deblu, koji potom proizvodi noradrenalin (koji se naziva i »norepinefrinom«) idistribuira ga mozgom. Krajnji u inak noradrenalina jest poja avanje op ereaktivnosti moždanih podru ja koja ga primaju, zbog ega senzorni krugovi postajuosjetljivijima. Noradrenalin prožima korteks, mozgovno deblo, sam limbi ki sustav, ubiti dovode i mozak u stanje pune pripravnosti. Sada ak i obi na škripa stuba možeizazvati prestrašeno podrhtavanje koje e vam prostrujiti itavim tijelom. Ve ina ovihpromjena doga a se izvan svijesti, tako da još niste svjesni toga da osje ate strah. Ali kada ga doista po nete osje ati - odnosno, kada tjeskoba koja je dotada bilanesvjesna prodre u svijest - amigdala bez zastajanja nalaže reakciju širokog spektra.Ona stanicama u mozgovnome deblu nalaže da vam na lice navuku prestrašenizraz, da u vama izazovu tjeskobu i strah, da zaustave pokrete koje su vaši miši ive zapo eli, a nemaju veze s trenuta nom situacijom, da vam ubrzaju rad srca,povise krvni tlak i uspore disanje (i sami ete možda primijetiti kako kada prvi putosjetite strah odjednom zadržavate dah, ne biste li tako što bolje i jasnije uli ono ega se bojite). Ovo je samo jedan dio širokog, pomno koordiniranog rasponapromjena koje amigdala i srodna podru ja orkestriraju dok upravljaju mozgom utrenucima krize. U me uvremenu, amigdala, zajedno s povezanim hipokampusom, upravljastanicama koje upu uju klju ne neurotransmitere, na primjer, kako bi potaknuliosloba anje dopamina koji dovodi do fiksiranja pozornosti na izvor straha - neobi nezvukove - i priprema vam miši e za odgovaraju e reakcije. Istodobno, amigdalaupu uje signale senzornim podru jima za vid i pozornost, brinu i se za to da o isvakako po nu tražiti što god je u odre enoj hitnoj situaciji najvažnije. Kortikalnisustavi pam enja simultano se pregrupiraju tako da znanje i sje anja najvažniji zakonkretnu situaciju mogu najbrže doprijeti do svijesti, stje u i pravo prvenstva preddrugim manje zna ajnim smjerovima misli. Jednom kada su ovi signali upu eni, vaš je sustav uba en u najvišu mogu ubrzinu: postajete svjesni karakteristi nog gr enja u utrobi, ubrzanog rada srca,zatezanja miši a u podru ju vrata i ramena ili podrhtavanja udova; tijelo vamnepomi no ostaje na mjestu, dok se upinjete ne biste li uli još koji zvuk, a misli vamgrozni avo lete mogu im opasnostima koje vrebaju i na inima reagiranja. itav ovajslijed - od iznena enja do neizvjesnosti, strepnje i straha - može se dogoditi unutarrazdoblja od približno samo jedne sekunde. (Pobliže informacije potražite u knjiziJeromea Kagana Galens Prophecy. New York, Basic Books, 1994.). _________________________________________________________________________ EMOCIONALNI STRAŽAR Prijatelj mi je pri ao kako je bio na odmoru u Engleskoj i kako je ondje jednomkasno doru kovao u nekom restoranu uz rije ni kanal. Kada se nakon toga kamenimstubama spustio do kanala, ugledao je neku djevojku zagledanu u vodu, licauko ena od straha. Prije nego što mu je uop e postalo jasno zbog ega to ini,sko io je u kanal - u sakou i kravati. Tek kada se našao u vodi uvidio je da je 29
  30. 30. djevojka u šoku promatrala maleno dijete koje je palo u kanal - i koje je uspio spasiti. Što ga je to navelo da sko i u vodu prije nego što mu je postalo jasno zbog egato ini? Odgovor je, vrlo vjerojatno, amigdala. U jednome od znakovitijih otkri a o emocijama do kojih se došlo u posljednjihdeset godina, LeDouxov je rad pokazao kako gra a mozga amigdali daje povlaštenpoložaj emocionalnoga stražara koji je u stanju preuzeti vlast u mozgu (5. Oistraživanju Josepha LeDouxa pisao sam u The New York Timesu od 15. kolovoza1989. Rasprava u ovom poglavlju temelji se na razgovorima s njim i na više njegovih lanaka, me u njima: Joseph LeDoux: »Emotional Memory Systems in the Brain,Behavioural Brain Research, 58, 1993.; Joseph LeDoux: »Emotion, Memory and theBrain«, Scientific American, lipanj 1994.; Joseph LeDoux: »Emotion and the LimbicSystem Concept«, Concepts in Neuroscience, 2, 1992.). Njegovo istraživanje po-kazalo je da signali iz oka ili uha u mozgu najprije putuju do talamusa, a potom -prekap aju i se samo u jednoj sinapsi - do amigdale; drugi signal iz talamusausmjerava se u neokorteks - mozak koji misli. Ovo razdvajanje omogu uje amigdalida reagira prije neokorteksa, koji filtrira informaciju kroz nekoliko razina moždanihkrugova prije nego što posve spozna i kona no potakne svoju finije odmjerenureakciju. LeDouxovo je istraživanje revolucionarno za razumijevanje emocionalnoga životajer je prvo došlo do živ anih putova za osje aje koji zaobilaze neokorteks. Me uosje ajima koji putuju izravno kroz amigdalu jesu i naši najprimitivniji i najsnažnijiosje aji; taj krug uvelike objašnjava snagu kojom emocije nadja avaju razum. Konvencionalno stajalište o neurologiji bilo je da oko, uho i drugi osjetilni organiupu uju signal u talamus, a da signal iz njega putuje u dijelove neokorteksazadužene za obradu signala iz osjetila, gdje se od njih slažu objekti kakve opažamo.Signali se razvrstavaju prema zna enju, tako da mozak prepoznaje što je to no kojastvar i što njezina prisutnost zna i. Iz neokorteksa, tvrdila je stara teorija, signali seupu uju u limbi ki mozak, iz kojeg se odgovaraju a reakcija širi mozgom i itavimtijelom. Proces tako doista i funkcionira u najve em broju slu ajeva - ali LeDoux je,uz neurone koji ine širi put kojim neuroni dolaze do korteksa, otkrio i manji snopneurona koji vodi izravno iz talamusa do amigdale. Manji i kra i put - nešto poputživ ane sporedne uli ice - omogu uje amigdali da prima dio izravnih informacija izosjetila i po ne reagirati prije nego što ih neokorteks dokraja registrira. Ovo otkri e opovrgava stajalište da amigdala pri formuliranju emocionalnihreakcija nužno posve ovisi o signalima iz neokorteksa. Amigdala može potaknutiemocionalnu reakciju ovim smjerom za hitne slu ajeve ak i dok se uspostavljausporedni krug izme u amigdale i neokorteksa. Amigdala nas može natjerati u akcijui dok ponešto sporiji - ali potpunije obaviješteni - neokorteks razra uje svojprofinjeniji plan reagiranja. LeDoux je svojim istraživanjima o strahu u životinja opovrgnuo rašireno mišljenjeo putevima kojima prolaze emocije. U jednom klju nome pokusu razorio je slušnikorteks štakora, a potom ih izložio tonu popra enom elektri nim šokom. Štakori suse vrlo brzo po eli bojati tona, premda njegov zvuk nisu mogli registrirati u neo- 30
  31. 31. korteksu. Umjesto toga, zvuk je izravno putovao iz uha u talamus, a potom uamigdalu, izbjegavaju i sve šire avenije. Ukratko, štakori su nau ili emocionalnureakciju bez imalo sudjelovanja više kortikalne tvorbe: amigdala je posve neovisnoopažala, pamtila i usmjeravala njihov strah. »S anatomskog stajališta, emocionalni sustav može djelovati neovisno oneokorteksu«, rekao mi je LeDoux. »Neke emocionalne reakcije i emocionalneuspomene mogu se stvoriti bez i najmanjeg svjesnog, kognitivnog doprinosa«.Amigdala može pohraniti sje anja i repertoare reakcija koje možemo provoditi u djeloa da to no i ne znamo zbog ega to inimo, jer pre ac od talamusa do amigdaleposve zaobilazi neokorteks. ini se da ovaj pre ac omogu uje amigdali da budeskladište emocionalnih dojmova i sje anja kojih ni u jednom trenutku nismo biliposve svjesni. LeDoux pretpostavlja da upravo ta nevidljiva uloga amigdale upam enju objašnjava, na primjer, nevjerojatan pokus u kojem su ljudi stekli osobitusklonost prema pojedinim neobi no oblikovanim geometrijskim oblicima koji su imprikazivani u tako kratkim bljeskovima da uop e nisu bili svjesni toga da su ih vidjeli(6. Nesvjesne sklonosti: William Raft Kunst-Wilson i R.B. Zajonc: »Affective Dis-crimination of Stimuli That Cannot Be Recognized«, Science (1. velja e 1980.))! Druga istraživanja pokazala su da u prvih nekoliko milisekundi svog opažajane ega ne samo da nesvjesno shva amo o emu je rije , nego i odlu ujemo svi a linam se to ili ne; »kognitivno nesvjesno« našoj svijesti ne predo uje samo identitetonoga što vidimo, nego i stav o tome (7. Nesvjesno mišljenje: John A. Bargh: »FirstSecond: The Preconscious in Social Interactions«, na skupu organizacije AmericanPsychological Society Washington, D.C. (lipanj 1994.).). Naše emocije imaju vlastitium, um koji može razvijati stavove posve neovisno o racionalnome umu. 31
  32. 32. Vidni signal iz mrežnice najprije putuje u talamus, gdje se prevodi na jezik mozga.Ve i dio te poruke potom odlazi u vidni korteks, gdje se analizira i procjenjuje radidobivanja zna enja i stvaranja prikladne reakcije; ako je reakcija emocionalnenaravi, signal odlazi u amigdalu za aktivaciju emocionalnih centara. Me utim, manjidio po etnog signala iz talamusa bržom vezom odlazi izravno u amigdalu,omogu uju i bržu (premda neprecizniju) reakciju. Na taj na in amigdala možepotaknuti emocionalnu reakciju prije nego što su kortikalna središta posve shvatilašto se doga a. STRU NJAK ZA EMOCIONALNO PAM ENJE Ti nesvjesni stavovi zapravo su emocionalna sje anja; njihovo je skladišteamigdala. Istraživanja LeDouxa i drugih neurologa sada, ini se, ukazuju na to dahipokampus, kojeg se dugo smatralo klju nom tvorbom limbi kog sustava, ima ve uulogu u registriranju i raspoznavanju opaženih oblika nego u emocionalnimreakcijama. Glavna uloga hipokampusa jest pružanje vjerne slike konteksta, životno 32

×