pregledni rad

1. 0
Željka Kovačević Andrijanić
Je li roditeljski utjecaj presudan za razvoj djeteta?

2. 1

3. 2
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet
Odsjek za pedagogiju
Studij:
Poslijediplomski sveučilišni doktorski studij pedagogije
Kolegij:
Rani odgoj djeteta u obitelji
Nosilac kolegija:
prof. dr. sc. Dubravka Maleš
Tema:
Je li roditeljski utjecaj presudan za razvoj djeteta?
Studentica:
Željka Kovačević Andrijanić
Kostrena, ožujak 2007. godine

4. 3

5. 4
UVOD
Obiteljska zajednica prvo je mjesto odgoja te dugotrajnog i suptilnog razvoja gotovo
sve djece. Prema Vukasoviću (1999), brojna istraživanja o oblikovanju osobnosti govore o
obitelji kao o najsnažnijem čimbeniku tog oblikovanja. Obitelj najjače djeluje u kritičnim
razdobljima razvoja – predškolskom i školskom – no, njezin je utjecaj neosporno iznimno
bitan i dalje, budući da je obiteljska sredina prirodno okružje čitavog čovjekova života te je za
nju vezan od rođenja do smrti.
U ranom razdoblju djetetova života obitelj je najpogodnija sredina za razvoj i odgoj
djeteta. Naravno da se dijete razvija i nakon tog primarnog, predškolskog ili ranoga razdoblja
te mu obitelj – sve dok ne osnuje vlastitu, pa čak i nakon toga – predstavlja temeljni i
najvažniji oslonac. Nadasve je važno zadovoljiti potrebe djeteta za ljubavlju, nježnošću,
toplinom, doživljajem sigurnosti i – skladnim odnosima između majke i oca. Samo roditelji,
biološki ili adoptivni, mogu osjećati bezuvjetnu ljubav i pružati jednako tako bezuvjetnu
podršku, odlikovati se neograničenim razumijevanjem i strpljenjem, upornošću i
suosjećanjem, odricati se i nesebično pomagati djeci u procesu njihova razvoja. U intimusu
obiteljske zajednice mlado ljudsko biće upoznaje druge ljude, usvaja jezik, govor, običaje,
nazore, uspostavlja prve kontakte, prihvaća načine i razvija navike kulturnog ponašanja.
Obitelj se odlikuje specifičnim mogućnostima odgojnih utjecaja, a emocionalni odnosi
koji se temelje na ljubavi i privrženosti roditelja i djece, kao i individualnom pristupu
djetetovoj osobnosti, čine ju neosporno nezamjenjivom i drugačijom od svih ostalih
društvenih zajednica. Upravo u obiteljskoj zajednici dijete – kroz splet specifičnih,
emocionalno obojenih odnosa s roditeljima odnosno kroz njihovu brigu, ljubav i nježnost – ne
samo da stječe sigurnost i samopouzdanje, razvija osjećaj povjerenja u sebe i druge, nego i
razvija osjećaj za pripadnost zajednici.
'Roditeljska škola' primarna je, ali i spontana, što će reći da ona ne djeluje
organizirano i intencijski odgojno: nije planirana niti namjerno građena. Djeca se rađaju u
intimnoj, emotivnoj vezi muškarca i žene, a najiskrenija i najčišća, neplanirana, spontana
roditeljska ljubav – djelo je prirode. Stoga možemo reći kako je obiteljski odgoj jednostavno
– prirodni, spontani, neintencijski (funkcionalni) odgoj prožet specifičnim emocionalnim
vezama odgojitelja i odgajanika.

6. 5
RAZRADA
Tijekom povijesti obitelji i obiteljskom odgoju pridavalo se različito značenje. Od
antike do danas izrečene su i objelodanjene brojne teorijske postavke o tome tko treba
odgajati dijete: obitelj ili društvo. Bilo je razdoblja u kojima je vladalo mišljenje da je utjecaj
obitelji na razvoj dječje ličnosti negativan i da društvo mora preuzeti brigu o odgoju djece, no
ubrzo se pokazalo da je obitelj specifična zajednica s odgojnim potencijalom koji ne mogu
nadomjestiti nikakve institucije. Na obrazovnom području odgojne bi ustanove mogle
zamijeniti obitelj, no nitko je ne može nadomjestiti na izrazito osjetljivom odgojnom
području. Zato je obitelj tijekom povijesti bila i ostat će prvi i nezaobilazni odgojni čimbenik,
budući da je obitelj intimna, emocionalna zajednica, temeljena na izuzetno snažnim
emotivnim sponama među svojim članovima.
Vukasović (1999, 14) spominje obitelj kao ''najmanju društvenu stanicu, temeljnu
ustanovu za život svakog društva'' koja se temelji na ''zajedničkom životu krvnim srodstvom
povezanih osoba, najčešće roditelja i djece'', a koju obilježavaju ''intimna atmosfera i
emocionalna povezanost''.
Na sličan način obitelj definira i Maleš (1988, 7), kao obilježje obitelji spominjući i
zajedničko stanovanje te ekonomsku kooperaciju članova obitelji.
Obitelj je promjenjiva društvena zajednica, stara koliko i ljudski rod. Mijenjala se i
prilagođavala društvenim promjenama. Naime, oduvijek su se muškarci udruživali u skupine
kojima je bila zajednička briga za potomke. Proširena je porodica završna faza u razvoju
porodice u prvobitnoj zajednici neograničene spolne slobode, a Mladenović (1977, 9) naziva
je ''fazom promiskuiteta ili heterizma i uvodom u civilizaciju''. Kod nje postupno dolazi do
nestajanja kolektivne porodične svojine velike porodice i do porasta značaja svojine
individualnih porodica (obitelji). Članovi obitelji počinju živjeti odvojeno od šire porodice, u
vlastitu domaćinstvu, koje je moglo brojati dvije-tri generacije potomaka. Još uvijek, dakle,
nije bila riječ o obitelji kakvu danas razumijevamo pod tim pojmom.
Pojava privatnog vlasništva u kapitalističkom uređenju uvod je u patrijarhalnu
obiteljsku zajednicu čije je obilježje izrazita vlast ''pater familiasa'', oca obitelji, muškarca koji
raspolaže članovima obitelji jednako kao i ostalom imovinom. Patrijarhalna obitelj i danas
postoji u mnogim društvima kao tradicionalan tip obitelji sa svim svojim specifičnim
obilježjima. Temeljna obilježja takve obitelji čine klasno uređenje, privatno vlasništvo,
ruralnost, muževljeva vlast, očinska vlast, formalna monogamija i dvostruki moral
(Mladenović, 1977, 125-128). Usprkos velikim pomacima u demokratizaciji obitelji,

7. 6
patrijarhalna obitelj, u nekim svojim elementarnim karakteristikama, još je uvijek prisutna u
dobrom dijelu svijeta te i kod nas: pod utjecajem religije, obiteljskog odgojnog naslijeđa,
hrvatska suvremena demokratska obitelj svojim se unutarnjim karakteristikama odlikuje
ostacima patrijarhalnosti, posebice kad je riječ o odnosima u obitelji – što vuče iz stoljećima
tako nastrojenih obitelji. Međutim, s razvojnim promjenama društva, s tendencijom k
demokratsko-humanističkim odnosima, i suvremena je obitelj dobila neke nove karakteristike.
Tendencija k humanizaciji odnosa među ljudima uopće, a time i spolova, sve je
prisutnija i unutar same obitelji kao najmanje, temeljne jedinice društva. Urbana, inokosna
obitelj predstavlja malu, isključivo dvogeneracijsku skupinu koju čine roditelji sa svojim
potomstvom – djecom. Osnovu obitelji – bazu od koje se obitelj kao društvena zajednica širi –
čini institucija braka, pri čemu valja naglasiti da je brak demokratska zajednica ljudi
zasnovana na ravnopravnim odnosima svih članova obitelji (podrazumijevajući i djecu),
odnosno intimna zajednica ljudi zatvorena u sebe samu, kojoj je cilj zadovoljavanje
emotivnih, seksualnih i reproduktivnih potreba. Obitelj je, dakle, monogamna zajednica
zasnovana na emocionalnoj potrebi.
Obitelj se u suvremenom društvu našla pred novim izazovima i u proturječnim
odnosima, što se posebice manifestira u gubljenju nekih funkcija, dobivanju novih i
transformaciji postojećih. Obitelj proživljava 'krizu' unutarnjih odnosa i 'krizu'
vrjednovanja i prevrjednovanja vrijednosti. Ti procesi zahvatili su međusobne odnose
članova obitelji, izmjenu položaja i uloga, izmjenu izvora položaja, diobu i moć
autoriteta. Sve te promjene u strukturi i organizaciji suvremene obitelji ne događaju se,
naravno, bez problema i poteškoća koje se manifestiraju u obliku krize obitelji i
obiteljskog odgoja: međusobnoj napetosti, socijalnim i psihološkim konfliktima,
dezorganizaciji položaja i uloga, teškoćama u socijalizacijskom procesu i sl.
Dolaskom industrijalizacije, tehnološkog razvoja i napretka pojavio se novi tip
obitelji, a time ujedno i novo shvaćanje roditeljske uloge i odgoja uopće. Danas se posebno
naglašava ravnopravnost muškarca i žene i individualna sloboda. I postali smo slobodniji, više
samostalni, gospodari svoje situacije, no istovremeno sve smo manje sposobni graditi i
održavati prisnije obiteljske veze. Broj članova sveden je na minimum, komunikacija – unatoč
povoljnijim mogućnostima – siromašnija, ekonomska sigurnost uglavnom ovisi o roditeljskim
plaćama, sredstva za život kupuju se gotova, mnoštvo kućnih poslova obavljaju strojevi, a
vršenje profesije ili posla zahtijeva sve veću intelektualnu naobrazbu i psihičku koncentraciju.

8. 7
Zahvaljujući svestranijoj izobrazbi i utjecaju mass-medija suvremena je obitelj informiranija,
na većem stupnju kulture, ali i u sve većim previranjima zbog izokrenute ljestvice vrjednota i
odnosa prema njima. Sve to pak ne rješava probleme obitelji nego rađa brojne frustracije,
raspršenost, tjeskobu, osamljenost, neprihvaćenost, gubitak autoriteta i vjerodostojnosti, a
najveći problem – koji postaje sve prisutniji – jest odsutnost roditelja iz obiteljskog doma,
bilo zbog prevelike zaposlenosti u trci za boljim standardom, bilo zbog rastave roditelja i
konačno zbog bijega od roditeljske dužnosti i obveza...
Zbog toga je obitelj primorana ovu funkciju dijeliti s društveno-kulturnom zajednicom
odnosno društvenim institucijama koje joj u odgoju i obrazovanju djece pružaju pomoć i
podršku. Institucije poput poslovnih poduzeća, političkih stranaka, vrtića, škola i organizacija
socijalne skrbi specijaliziraju se za funkcije koje je nekoć obavljala obitelj. Njezini pojedini
članovi sudjeluju u svim tim funkcijama, čineći to kao 'pojedinci', a ne u svojoj ulozi članova
obitelji. Pritom obitelj ostaje i mora ostati temeljni oslonac u odgoju svoje djece, jer je ova
društvena zajednica nezamjenjiva i nenadoknadiva, a nedostatak kvalitetnog obiteljskog
ozračja, brige, skrbi, ljubavi prema djeci može rezultirati iznimno lošim posljedicama po
razvoj djeteta u cjelini.
Obitelj se, dakle, sve više i više specijalizira u obnašanju svojih funkcija. S
gubitkom nekih od njih, njezine preostale funkcije postaju važnije, što ne znači da se
važnost obitelji smanjuje, naprotiv – ona ostaje bitnom i temeljnom institucijom
društva, no prilagođava se gotovo munjevitom razvoju postmodernog društva.
Prirodna je i društvena funkcija roditelja da djeci prenesu najbolje od svog
tjelesnog, intelektualnog, moralnog, emocionalnog života. Dijete gleda na život kroz
prizmu obiteljskog života i obitelj mu predstavlja zrcalo života uopće. Međusobni odnosi
roditelja i drugih članova obitelji privlače njegovu pozornost; dijete ih promatra,
prihvaća i oponaša. U obitelji se formiraju djetetovi društveni stavovi, navike za red i
rad i društveno ponašanje.
Preduvjet dobrog obiteljskog odgoja su skladni (ne savršeni, jer takvih niti nema)
obiteljski odnosi. Oni osiguravaju stabilnost obitelji, ugodnu i privlačnu atmosferu za sve
članove. Skladan, uravnotežen i harmoničan obiteljski život, međusobna ljubav i povjerenje
izvanredno pozitivno djeluju na oblikovanje osobnosti djeteta.

9. 8
Etiološka teorija dječjeg razvoja (Sindik, 2008.) govori u prilog činjenici da je
roditeljski utjecaj presudan za razvoj djeteta, upravo zbog iznimnih emocionalnih spona
koje vežu dijete ponajprije s majkom (u prvom razvojno razdoblju nakon rođenja), a
potom i ocem. Dijete isprva refleksno, a potom voljno priziva one koji mogu zadovoljiti
njegove potrebe (a to je najčešće majka). Ukoliko majka ne reagira na signale prizivanja od
strane djeteta - dolazi do “izolirane djece”, odnosno djece koja nisu u stanju voljeti čak ni u
odraslom dobu. Zato je nužno da majka odmah i redovito (dosljedno) reagira na signale
djeteta. No, kad to majka radi samo kada ona to želi (dakle nedosljedno) - dobivamo često
tzv. anksiozno vezanu djecu. Naime, u drugoj fazi razvoja odnosa s majkom (od 6 mjeseci do
3 godine starosti) dijete je snažno vezano uz majku i boji se odvajanja od majke (tzv.
separaciona anksioznost - strah od odvajanja), dok tzv. anksiozna vezanost znači održavanje
neprirodno snažne nesamostalnosti i neurotske vezanosti uz majku i u odraslom dobu. Zato je
potrebno dosljedno odgovarati na dječje signale - u istim situacijama, za iste stvari djecu treba
dosljedno nagrađivati ili kažnjavati. U trećoj fazi, ukoliko su dvije prve faze “pravilno”
prevladane, dolazi do razvijanja partnerskog odnosa između majke i djeteta, te takvo dijete
ima predispozicije za “normalan” odnos prema majci i ljudima u životu uopće.
U životu postoji čitav niz "sudbinskih događaja" koji se ne mogu unaprijed
predvidjeti. Jedan od težih kritičnih momenata u djetinjstvu svakako je odsutnost oca ili
majke u životu i odgoju djeteta. Danas psiholozi i pedagozi sve češće upozoravaju na
važnost očeve uloge u djetetovu razvoju. Dječaku je potrebna muška odrasla osoba kao
model koji može imitirati i tako usvajati svoju ulogu spola i uvježbavati svoj identitet. S
druge strane, očeve su mu odlučne odluke, preporuke, pa i zabrane potrebne kako bi
pomoću njih mogao kontrolirati svoju 'agresivnost' i osjećaje ljubavi. Očeva prisutnost
prijeko je potrebna u prvih šest godina, vrlo važna je u srednjem djetinjstvu, a poželjna
u pubertetu. Svijet djeteta bez oca uvijek je siromašniji od svijeta djeteta s ocem, budući
da taj svijet uključuje i unutarnji svijet emocija. Majčina uloga u djetetovu afektivnom
razvoju u prvim je godinama života važnija je od očeve uloge (Čudina-Obradović,
Obradović, 2006, 261), no tek oba roditelja zajedno sposobna su pozitivno utjecati na
odgoj i razvoj djeteta, bez obzira o kojem spolu djeteta riječ bila.
Roditelji su prvi i nezaobilazni posrednici i tumači vrjednota svojoj djeci. Oni su,
snagom svoje uloge, autoritet svojoj djeci, bilo da je on primjeren ili neprimjeren. Autoritet
pritom predstavlja unutarnju kvalitetu, koja ima za svrhu posredovanje vrjednota. Upravo

10. 9
zbog toga pravi se autoritet gradi na razumijevanju i ljubavi prema djetetu ili odgajaniku, pa
umjesto da izriče samo zahtjeve i zabrane, on postaje uzorom (Jurak, 2002).
Odgojni stil koji preteže u obiteljskom odgoju ima velikog utjecaja na razvoj djetetove
osobnosti i na njegovo ponašanje. Obično nema 'čistog' odgojnog stila, nego različitih
mješovitih tipova pristupu u odgoju. Ljubetić (2007, 60-63) te Čudina-Obradović i Obradović
(2006, 268-269) navode četiri osnovna stila roditeljskog odgoja: autoritarni (autokratski,
kruti, strogi), popustljiv (permisivan), zanemarujući (zapuštajući) te autoritativni
(demokratski-dosljedan) stil. Autoritarno roditeljstvo ogleda se u komunikaciji između
roditelja i djeteta koja se svodi se na zapovijedanje, a ako se zapovijed ne izvrši slijedi kazna.
Kao rezultat takvih obrazaca roditeljskog ponašanja djeca su uplašena, teško se uključuju u
igru, gube povjerenje u okolinu te stječu lošu sliku o sebi. Popustljivi odgojni stil karakterizira
često popuštanje djetetovim prohtjevima. Roditelj ne razlikuje djetetove želje i potrebe niti
nastoji biti dosljedan u pristupu djetetu, pa mu ponekad istu stvar ili aktivnost odobrava, a
ponekad zabranjuje. Dijete ne nazire odgojne granice i zbunjuje se. Takvo postupanje s
djetetom može razvijati nesigurnost djeteta i nisku razinu samopoštovanja, a moguće su
pojave dječje impulzivnosti i agresije kao rezultat nejasnih ili nepostojećih granica.
U autoritativnom, demokratskom odgojnom stilu roditelj i dijete grade pozitivan
odnos. Prema djetetu se iskazuju osjećaji, ljubav i toplina, a dijete se prihvaća onakvo kakvo
jest. Ovaj odgojni stil najpogodniji je za razvoj djeteta. U demokratskom odgojnom stilu
kažnjavanje se izbjegava, traže se optimalna rješenja i puno se razgovara sa djetetom. Dijete
suodlučuje što želi raditi, roditelji mu pružaju izbor između dobrih i kvalitetnih aktivnosti.
Dijete se uključuje u život obitelji i na taj način ispunjavaju se djetetove potrebe, potreba za
ljubavlju i pripadanjem, igrom i zabavom, slobodom, osjećajem uspjeha i postignuća.
Roditelji koji primjenjuju demokratski odgojni stil znaju da nisu savršeni te da mogu
pogriješiti u odnosu s djetetom. Svojim primjerom roditelji uče djecu razgovarati i pregovarati
o raznim situacijama, ali i to da svatko može pogriješiti i da je važno grešku uvidjeti i pronaći
načina kako je ispraviti. Dijete odgajano demokratskim odgojnim stilom gradi visoko
samopouzdanje, ima pozitivnu sliku o sebi, može se uživjeti u osjećaje drugih.
Neosporna je činjenica da na razvoj djeteta utječe splet kompletnog životnog
okružja: obitelji u kojoj se grade temeljni vrijednosni sustavi i stabilnost buduće
ličnosti, a koja može i ne mora biti biološka obiteljska sredina; odgojno-obrazovne
institucije čijem je odgojno-obrazovnom utjecaju dijete podvrgnuto (jaslice, vrtić, škola);

11. 10
društvo vršnjaka (u svakoj od razvojnih faza odrastanja) u kojemu se dijete kreće i s
kojime se nastoji identificirati; lokalne, regionalne i šire društvene sredine; kulture
određenog podneblja, bogatstva ili siromaštva određene kulturne zajednice; društveno-
političko uređenje…
Obitelj jest primarna odgojna sredina, no čovjek je društveno biće i, ma koliko velika
važnost obitelji bila, ona je najznačajnija i najjačeg utjecaja u prvim godinama života, do
polaska u školu, kada je dijete orijentirano isključivo na obitelj (ukoliko nije uključeno u neki
od oblika ranog institucionalnog odgoja i obrazovanja). Međutim, to ne znači da se snaga
njezinih odgojnih utjecaja gubi nakon polaska u školu, to tek znači kako se tada počinje
dijeliti s čitavim nizom dodatnih utjecaja.
No ma koliko snažan utjecaj čitav sukus navedenih odgojnih čimbenika imao po
razvoj pojedinca od najranije dobi, majka i otac (bili oni biološki ili pak udomitelji ili
posvojitelji) ostavit će neizbrisiv trag u svim aspektima razvoja dječje ličnosti: od tjelesnog,
preko socijalnog, moralnog, intelektualnog do – iznimno važnog – emocionalnog razvoja.
Upravo na polju emocionalnog razvoja djeteta i gradnji vrijednosnog sustava
(moralnoga razvoja) obitelj je od odlučujućeg značaja: nitko nas ne može pomilovati
jednakom toplinom i nježnošću kako to čine majčin i očev dlan, ničiji poljubac nikada
neće moći zamijeniti majčina ili očeva usta na mekom obrazu djeteta, ničiji zagrljaj nije
istovremeno toliko zaštitnički, pun bezuvjetne ljubavi i nesebičnog davanja. I obrnuto:
ničija pljuska ne boli i ne ponižava jače negoli roditeljska, a nedostatak zaštite i topline
roditeljskog zagrljaja ne može nadomjestiti nitko nikada kasnije.
''Odgojni utjecaj roditelja na djecu toliko je velik i značajan da neki kažu kako ih
odgojem drugi put rađaju, pa čak i to da je ovo drugo rađanje "uzvišenije" jer im se, za
razliku od tjelesnoga, posreduje život duhovnih vrjednota i uzvišeni svijet kulture. Djeca su
dvostruki baštinici: svijeta koji nasljeđuju tjelesnim rađanjem i svijeta koji u njih ulazi
roditeljskim odgojem'' (Jurak, 2002).

12. 11
ZAKLJUČAK
Obitelj je oduvijek bila i ostaje mjesto gdje čovjek dolazi na svijet i gdje pronalazi
sebe; gdje se razvija kao osoba i član društva i gdje upija najpresudnije zasade za sav kasniji
život.
Na obrazovnom području odgojne bi ustanove mogle zamijeniti obitelj, no nitko je ne
može nadomjestiti na izrazito osjetljivom odgojnom području. Zato je obitelj tijekom povijesti
bila i ostat će prvi i nezaobilazni odgojni čimbenik, budući da je riječ o intimnoj,
emocionalnoj zajednici, temeljenoj na izuzetno snažnim emotivnim sponama među svojim
članovima. Roditelj je najbliži krvni srodnik – on brine o svom djetetu trajno, daruje mu svoju
ljubav i nježnost, druži se s njim, igra i raduje.
Zajednički život, zajednički interesi, zajedničke radosti i problemi, ljubav roditelja
prema djeci i djece prema roditeljima, čvrsto ih međusobno povezuje i stvara posebne
mogućnosti odgojnog djelovanja. Velike mogućnosti odgojnog djelovanja potvrđuje i
činjenica da su djeca najviše vezana uz obitelj u najranije doba kada su i najosjetljivija
za odgojne utjecaje i kada se postavljaju temelji buduće osobnosti. Stoga je obitelj prva i
prirodna škola humanizacije mladog čovjeka, za njegov cjelokupan razvoj od presudna
značaja.

13. 12
IZVORI
Knjige:
1. ČUDINA-OBRADOVIĆ, M; OBRADOVIĆ, J. (2006): PSIHOLOGIJA BRAKA I
OBITELJI. Zagreb: Golden-marketing – Tehnička knjiga.
2. JURAK, A. (2002.): RODITELJI – PRVI ODGOJITELJI SVOJE DJECE PRED
IZAZOVOM VREMENA. Don Bosco danas, 131 (1), 4-5.
3. LJUBETIĆ, M. (2007): BITI KOMPETENTAN RODITELJ. Zagreb: Mali profesor.
4. MALEŠ, D. (1988): OBITELJ I ULOGA SPOLA. Zagreb: Školske novine.
5. MLADENOVIĆ, M. (1977): OSNOVI SOCIOLOGIJE PORODICE. Beograd: Savremena
administracija.
6. SINDIK, J. (2007.): ČIMBENICI DJEČJEG RAZVOJA.
http://www.roda.hr/tekstovi.php?TekstID=7&Tekst2ID=156&Show=426 (11.02.2008.)
7. VUKASOVIĆ, A. (1999.): OBITELJ – VRELO I NOSITELJICA ŽIVOTA. Zagreb: Hrvatski
katolički zbor MI.

14. 14