Your SlideShare is downloading. ×
FRANJEVCI U CERNIKUJULIJE JANČULA, ofm
Drugo izdanje  Tisak: ARCA d.o.o. Nova GradiškaGrafička priprema: Tihomir Podkonjak
JULIJE JANČULAFRANJEVCI U CERNIKU   Prvo izdanje: SLAVONSKA POŽEGA, 1980.         Drugo izdanje: CERNIK, 2011.
Izdaje i odgovara: fra Ante Perković   Franjevački samostan - Cernik
UVODNA RIJEČ      Povijest franjevaca u Cerniku dijelim po stoljećima. Prvo je šesnaesto,zadnje devetnaesto s dodatkom do ...
no zauzimaju, kako su i drugdje činili, jednu srušenu i spaljenu džamiju sturskim grobljem unaokolo. Tu grade od drveta re...
Šesnaesto stoljeće     FRANJEVAČKI SAMOSTAN U KOBAŠU (1504-1532)      Postanak ovog samostana koji je tako brzo nestao čin...
lav II u pismu papi Juliju II od 12. listopada 1504... kaže da se samostannalazio u Požeškoj županiji (in comitatu de Pose...
Bosanski su se franjevci prigodom gradnje samostana i par nice sugarskim franjevcima pozivali na dekret pape Siksta IV od ...
područjem jednih i drugih, dozvolili su bosanskim franjevcima osniva-ti samostane između Save i Drave ne dirajući samostan...
Ti su samostani sa Zagrebom i Kostajnicom činili zagrebačku kus-todiju stare ugarske provincije koja je od 1415. do 1517. ...
Tako se i obje bosanske vikarije od 1517. nazivaju provincijama. Pa iFratres Minores Opservantes de Familia Cismontana in ...
Wadding (XVI, 130) prema pismu prefekta gradnje bazilike svetog Petrau Rimu, kardinala đakona S. Mariae in Porticu, Bernar...
Slavoniju, 30. travnja 1693. izvješćuje da je sveto ulje primio od njega ipater Augustin Henpacze pro parochia Beatae Virg...
Šematizam kapistranske franjevačke provincije od g. 1895. (str.38) kaže: Između 1500. i 1516. sagrađen je, kako kažu rukop...
da ubuduće niti ne pomisle primiti koji drugi samostan preko rijekeSave.       Na drugom mjestu (I, 161) Graiderer ponovno...
Hrvatska Enciklopedija II, Berislavići, Bijela Stijena, III, Brod na Savi,     Zagreb 1941. i 1942.     Jelinić Dr fra Jul...
godine 1544. padom Kraljeve Velike čitav je taj kraj u turskim rukama.Hrvatskog katoličkog stanovništva nije tu ostalo got...
400 godišnjice obstanka i 200 godišnjice prelaska cerničkih franjevca odsvetog Linarte u današnji svoj samostan.       Što...
dužnosti u obrani gradova Jajačke banovine slavonski su plemići, po-lubosanci, dobro upoznali bosanske franjevce, mnogo ih...
Oprosti su u ona vremena privlačili velike mase naroda. Zatoje Deževićima i franjevcima odgovaralo da godišnji sajam u Cer...
trag lakomost za građevnim materijalom, ali tragovi grobova ostali su tudo danas. Još i sada ljudi kopajući ondje zemlju n...
vratili, odnosno dozvolili im da se u njem nastane. Za cernički samo-stan, sagrađen prije Turaka, ne možemo biti sigurni d...
su ostali kao ovce bez pas tira. Dogodilo se dakako da su pljačkaške tur-ske čete iznenadile i neke franjevce te ih iz mrž...
ni prešli na islam ni postali predavci. Djelovali su i na predavce koji sui sami svoju slugansku borbu protiv kršćana smat...
cima. Jednako su i posade u pograničnim tvrđavama često rasplamćeneupravo primjerom i riječju franjevaca pokazale besprimj...
Česte su progone trpjeli franjevci i od pravoslavnih vladika koji sukoristili tursku mržnju na papine franjevce, a još viš...
Mandić Dr O. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968.     Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae, Budae 1766.     Waddin...
njima i tradicija kako je Starin održavao sinode. Sinodu bi sazvao on sam,skupio bi velik broj svojih pristaša i poučio ih...
Vrebali su na nj noću pred njegovom kućom. Saznavši za njihovenamjere Starin bi rano otišao od kuće namjestivši prije odla...
SAMOSTAN U VELIKOJ      Bosanski su franjevci pokušali u Slavoniji pod turskom vladomzauzeti i sačuvati sve franjevačke sa...
tome ne smetaju ni propisi da zavjetovanici ovog reda ne smiju ništaposjedovati (W XXI, 502 — 503).      Ovdje se govori o...
Velički je samostan franjevcima očevidno više odgovarao nego onaju Poljanskoj. Zato su samostan u Poljanskoj napustili, a ...
vlasti. Jedan za drugim zaputiše se oni ravno u Rim da papi osobnoprikažu zapuštenost vjernika u tim krajevima i da od pap...
9 godina, godinama ih učiti gramatiku i drugo što je potrebno, hranečiih milostinjom, dok konačno ne stupe u red. (Ovakav ...
6. U svakom mjestu kud dođu jednom podijeliti potpuni oprost uzobičajne uvjete (W XXII, 85 — 87).       Slijedeće godine 1...
vincije. Ona ih je mogla u njihovom djelovanju nadzirati i pomagati,ali ne i ograničavati. Svakako su djelovali, jer fra L...
Bili su najbrižniji obavještajci javljajući vođama ustanka svaki pokret isvaku namjeru Turaka. Koliko se dalo povezivali s...
trgati mnogim i raznim ljudskim razmiricama. Uz mnoga priznanja ipohvale s najviših mjesta na franjevce se obaraju suparni...
taj narod, silom podjarmljen, ne može živjeti. U odnosu prema Tur-cima franjevci su stekli neku rutinsku odvažnost i okret...
Sela na obali Save (Davor, Mačkovac...) pripadala su župama uOrubici i Gradiški. Za te se župe brinuo samostan u Visokom (...
Po iskustvu što ga je stekla u odnosima s bosanskim franjevcimaista je vrhovna uprava sva najvažnija pitanja Bosne sa Slav...
Fra Tomo Ivković uložio je sav svoj ugled u Rimu da natrag dobijevlast nad svim područjima kojima su upravljali njegovi pr...
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Julije Jančula: Franjevci u Cerniku
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Julije Jančula: Franjevci u Cerniku

3,762

Published on

Published in: Education
0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total Views
3,762
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
2
Actions
Shares
0
Downloads
5
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

No notes for slide

Transcript of "Julije Jančula: Franjevci u Cerniku"

  1. 1. FRANJEVCI U CERNIKUJULIJE JANČULA, ofm
  2. 2. Drugo izdanje Tisak: ARCA d.o.o. Nova GradiškaGrafička priprema: Tihomir Podkonjak
  3. 3. JULIJE JANČULAFRANJEVCI U CERNIKU Prvo izdanje: SLAVONSKA POŽEGA, 1980. Drugo izdanje: CERNIK, 2011.
  4. 4. Izdaje i odgovara: fra Ante Perković Franjevački samostan - Cernik
  5. 5. UVODNA RIJEČ Povijest franjevaca u Cerniku dijelim po stoljećima. Prvo je šesnaesto,zadnje devetnaesto s dodatkom do 1918. do koje godine u cerničkom samostanunalazimo crne fratre, bivše kapistrance. U ono što se zbivalo nakon raspadaAustro-Ugarske ne diram. Šesnaesto stoljeće: Sigurno je da su bosanski franjevci u 16. stoljećudjelovali na području Cernika i u okolici. Imali su samostan u Kobašu (1504—1532) i u Dvorišću kod Bijele Stijene (1507—1543). U Cerniku su godišnji sa-jmovi bili na dan svetog Franje (1520—1536). Godine 1730. još su u Cernikuna starom katoličkom groblju viđene ruševine nekog samostana. Da su bosan-ski franjevci bili tu i pod Turcima svjedoče dokumenti koji govore o strahufranjevaca izvan turskog carstva da će im bosanski franjevci zauzeti samostaneu mjestima koja su došla u turske ruke (1539). Tu su zatim vijesti kako jekalvin Mihajlo Starin (umro 1554) u Slavoniji progonio bosanske franjevce,kako su Turci bosanskim franjevcima dali samostan u Velikoj 1575, kako subosanski franjevci od 1586. nastojali pojačati brigu za Slavoniju i Ugarskui napokon kako su sudjelovali u slavonskim ustancima protiv Turaka krajemistoga stoljeća. Zanima nas što je bosanske franjevce povuklo u Slavoniju predsam njezin pad pod Turke, zašto su prelazili Savu kad se Slavonija našla podTurcima. Sedamnaesto stoljeće: Cernik postaje sjedište župe koju vode fra-njevci Bosne Srebrene. Župa se spominje 1623. Mjesto crkve vjernicima mjes-ta Cernik služi, jedna velika lipa izvan naselja, na osami. Tu u blizini stanuježupnik (1629). Poslije godine 1630. sagrađena je blizu srušene lipe mala drve-na crkvica, uz nju je godine 1660. mali hospicij, redovnička kuća koja se krajem stoljeća zove: rezidencija svetoga Leonarda. Kako su franjevci pod Turcimavodili brigu za vjernike? Osamnaesto stoljeće: Zadnjih godina 17. stoljeća ili prvih godina18. stoljeća franjevci sele od svetoga Leonarda u središte Cernika. Vjerojat- 5
  6. 6. no zauzimaju, kako su i drugdje činili, jednu srušenu i spaljenu džamiju sturskim grobljem unaokolo. Tu grade od drveta rezidenciju i crkvu svetogaPetra. U trećem desetljeću počinju spremati gradnju velikog samostana icrkve, proširuju prostor i gradilište. Sama gradnja počela je 1728. Do smrtinajzaslužnijega za gradnju o. Mihajla Paunovića (1751) sagrađena su dva kri-la samostana i crkva. Istočno krilo počelo se graditi 1753. nakon što je srušenadrvena crkva i rezidencija. Mjesto malene crkve svetoga Leonarda također jesagrađena 1752. po velika zidana crkva, danas ruševina. U tom stoljeću fra-njevci su u Cerniku stalno držali profesorij — gimnaziju za dječake iz cijeleokolice. Bio je tu i studij filozofije barem od 1757. do 1765. Predavala se i mo-ralna teologija od 1770—1789. — Godine 1757. slavonski i ugarski franjevcipočinju živjeti odijeljeno od bosanskih kao provincija svetoga Ivana Kapist-rana. — Do kraja stoljeća oni gube svoje polje rada, župe im se oduzimaju,samostani se ukidaju. Više nije potreban toliki broj franjevaca. Nije potrebnoni toliko škola za vlastiti podmladak. Život franjevaca se mijenja. Strpani usamostane oni sve više žive po kalupu koji je i za njih kao i za ostale svećenikenačinio režim zvan apostolski. Franjevci više nisu ono što su bili kad je savnarod bio u njihovim rukama. Devetnaesto stoljeće (od 1800. do 1918): Provincija daje još nekolikoznanstvenika i književnika, mnoštvo gimna zijskih profesora i pučkih učitelja.Što dalje franjevaca ima sve manje. Dužnosti koje vrše (župničke, kapetanskei druge) ograničuju se sve više na mjesta gdje su njihovi samostani. Njihovutjecaj čini neki dragi, ali sve uži krug vjernika i prijatelja koji još vole fratre.6
  7. 7. Šesnaesto stoljeće FRANJEVAČKI SAMOSTAN U KOBAŠU (1504-1532) Postanak ovog samostana koji je tako brzo nestao čini razumljivi-jim istovremeni, mršavo dokumentirani i tamom obavijeni dolazakfranjevaca u Cernik. Isti motivi, isti jadi doveli su bosanske franjevce iu Kobaš i u Dvorišće i u Cernik. Zbog blizine Cerniku ne možemo ništane reći o tim nestalim samostanima. Zapadno od Kobaša koji je pripadao Franji Berislaviću (umro1517), blizu ušća Orljave u Savu, nalazilo se mjesto koje se već u pop-isu župa 1334. naziva forum Gileti. Već tada je tu bilo trgovište sbrodom preko Save, vlasništvo plemića Gileta. Gileti su tu sagradili ijaku tvrđavu s obje strane Save za sigurnost broda. Tuda je vodila staracesta iz župe Glaž prema Požegi. U tvrđavi na slavonskoj strani sa-gradili su franjevci bosanske vikarije samostan svete Marije, uz dobrupomoć plemića Gileta i naroda. Godine 1504. bila je gradnja samostanaveć u toku. To saznajemo iz tužbe koju su ugarski franjevci (FratresHungari) podigli protiv bosanskih franjevaca (contra Boznenses) nageneralnom kapitulu franjevačkog reda koji se održavao o Duhovima1504. u Mantovi. Tužitelji su na spomenutom kapitulu zahtjevali da bo-sanski franjevci odmah obustave gradnju koju su se usudili započeti utvrđavi Giletić (in castro Gywletiz) s ove strane Save (citra Zavam).Pisac đenđeške (Gyöngyös) kronike, ugarski franjevac, s velikim zado-voljstvom bilježi u svoju samostansku kroniku: Raspravu o toj stvarivodila su petorica franjevaca, članova lcapitula. Oni su odredili da Bo-sanci imaju odmah prestati s gradnjom koju su započeli. Neka najprijedođu na naš provincijski kapitul i neka mole od nas dozvolu za gradnjuin castro Gywletiz ultra Savam i tek ako im mi dozvolimo, mogu nastaviti gradnju, drukčije ne (Chronicon Bosnae, 23—24. — HE III, 374). Ipak nije bilo tako kako je želio đenđeški kroničar. Parbe radigradnje istog samostana vodile su se i dalje na najvišim foru mimafranjevačkog reda sve do 1514., što više i kod kralja i kod pape. Dr. fraDominik Mandić piše: Na Općem zboru Franjevačkog Reda u Mantovigodine 1504. bosanski vikar vodio je borbu s ugarskim franjevcima op-servantima, jer je Bosanska vikarija gra dila novi samostan... na lijevojstrani Save koji je prostor (tada ugarska opservantska vikarija) sebi pris-vajala. Samostan je bio posvećen Blaženoj Djevici Mariji. i kralj Vladis- 7
  8. 8. lav II u pismu papi Juliju II od 12. listopada 1504... kaže da se samostannalazio u Požeškoj županiji (in comitatu de Posega, Franj. Bosna, 145).To pismo dokazuje da je stvar došla i pred kralja i pred papu. Možda su bosanski franjevci na čas i prekinuli s gradnjom, alisu započetu gradnju ljubomorno čuvali i poduzimali sve da je mogunastaviti. Izvještaj sa generalne skupštine franjevaca cismo ntanskihopservanata koja se održavala u Asizu 1507. kaže da je u skupštini nas-tala velika prepirka inter Hungaros et Bosnenses radi samostana sveteMarije kod rijeke Save koji su Bosanci poče li graditi ovlašću Siksta IV(circa conventum s. Mariae apud fluvium Savam auctoritate Sixti IV in-choatum). I tu se još govori o započetoj gradnji. Ovaj puta skupština jeodlučila da samostan ostane Bosancima, ali pod uvjetom da se ubudućenikad više ne usude prihvatiti nijedno drugo mjesto (nullum aliumlocum) preko rečene rijeke (W XV, 458). Koliko su se bosanski franjevci, a pogotovo slavonski plemići,držali ove odredbe franjevačke generalne skupštine, vidi se najboljepo tom što je Franjo Berislavić upravo oko godine 1507. istim bosans-kim franjevcima sagradio velik i prostran samostan u trgu Dvorišće nasvom posjedu Bijela Stijena (HE II, Berislavići 422, Bijela Stijena 531). Poslije godine 1504. više se ne spominje ni forum Gileti, ni castrum Gywletiz. I trg i tvrđava s brodom prešli su u vlasništvo Fra njeBerislavića, a poslije njegove smrti u vlasništvo Stjepana Berislavića.S tim je odmah isčeznuo i naziv po prijašnjem vlasniku. Berislavićisu novi posjed spojili sa svojim Kobašem, pa je i naziv Kobaš po voljiBerislavića prešao na nekadašnji forum i castrum plemića Gileta. I sa-mostan se od tada zove Savensis ili Kobazensis s. Mariae — Svete Mari-je na Savi ili u Kobašu (HE III, 374). Koliko su ugarski franjevci opservanti bili protiv prelaženja bosan-skih franjevaca preko Save vidi se po tom što se i gene ralni franjevačkikapitul koji je u Asizu započeo radom 13. lipnja 1514. još uvijek bavioistom tužbom. Ipak đenđeški kroničar ovaj puta dobrano gladi ono štoje onako oštro napisao 1504: Bosanci neka zadrže samostan svete Marijena Savi u pograničnom podru čju Ugarske (in confinibus Hungariae).Samostan im je prepušten iz blagonaklonosti s tim da ubuduće više nesmiju uzeti nijedan drugi samostan s ove strane Save (Chronicon Bos-nae, 23—24). Tako je ta parba konačno završena.8
  9. 9. Bosanski su se franjevci prigodom gradnje samostana i par nice sugarskim franjevcima pozivali na dekret pape Siksta IV od 12. kolovo-za 1473. U dekretu se ističe da su franjevački samostani u Bosni gotovosvi spaljeni i porušeni, zemlja opustošena, franjevci progonjeni. S drugestrane gospoda hrvatska i slavonska između Save i Drave zovu bosan-ske franjevce u svoje gradove, tvrđave i sela, žele im sagraditi »domoset loca« ili im dati već sagrađene, da i ondje dijele narodu sakramente.Papa, žaleći ih kao dobar otac, dozvoljava bosanskim franjevcima da»ultra flumen Savoy usque ad flumen Dravoy« (preko rijeke Save svedo rijeke Drave) primaju i drže vinograde i posjede, grade kuće i sa-mosta ne (domos et conventus aedificare), odnosno sagrađene primaju(Acta Bosnae, 280—282. — Kultura I, 157—158). Ovu bulu Siksta IV potvrdio je i obnovio papa Julije II 23. siječnja1511. i pod prijetnjom izopćenja zabranio svim svjetovnim svećenicimaodvraćati vjernike da neidu k franjevcima na ispovijed niti im dajumilostinju. Ujedno je papa naredio kaločkom nadbiskupu, pečujskombiskupu i čazmanskom prepoštu neka se brinu da bosanske franjevcenitko ne smeta (Acta Bosnae, 305). Dr fra Dominik Mandić nadopunjava ovo što je rečeno i navodida su se ugarski opservanti jako opirali bosanskim franjevcima i odlucigeneralnog kapitula u Asizu 1514. Uza sve to kapitul je kobaški samo-stan dosudio Bosancima, najviše pod utjecajem bule Cupientes NikoleV koju je u ovjerovljenom prijepisu prikazao bosanski vikar fra AnteJezerčanin, pa i uslijed preporu ke ugarsko-hrvatskoga kralja Vladis-lava II (Franj. Bosna 148). Prema buli Cupientes od 14. svibnja 1447. izdanoj prigodom diobeugarskih opservanata od bosanske vikarije, granica između bosanskevikarije i nove ugarske vikarije imala je biti rijeka Dra va i samo bosans-ka vikarija s područjem od Drave do Jadrana imala je uživati povlasticekoje su pape podijelili bosanskoj vikariji. Međutim su opservanti noveugarske vikarije uz jaku podršku ugarskih velikaša i plemića od istogpape ishodili bulu Ineffabilis od 10. veljače 1448. prema kojoj granicaizmeđu jedne i dru ge vikarije ima biti rijeka Sava i nova ugarska vikar-ija s područjem od Save do Tatarskoga mora uživat će sve povlasticekoje uživa bosanska vikarija (Franj. Bosna, 115—116). Ugarski su franjevci-opservanti željeli bosanske franjevce isključitiiz Slavonije, no pape Siksto i Julije učinili su Slavoniju zajedničkim 9
  10. 10. područjem jednih i drugih, dozvolili su bosanskim franjevcima osniva-ti samostane između Save i Drave ne dirajući samostane koje su ugarskifranjevci u Slavoniji već imali. Ugarski su franjevci ipak činili sve daspriječe širenje bosanskih franjevaca po Slavoniji. Upravo tih godina opservanti u Ugarskoj bili su na vrhuncu snage.Prema Waddingu (XV, 401—403) ugarska je vikarija godine 1506. imala70 samostana i oko 1700 braće. Dijelila se u 10 kustodija. Druga po redukustodija bila je kapistranska ili srijemska sa sijelom u Iloku. Imala je 8samostana. Pet južno od Dunava (Ilok, Šarengrad koji se tada zvaoVoćin — de Athya, a osnovao ga je Ivan Morović, vidi W. X. 49, zatimAlšan, u blizini današnjeg sela Gunje, Đakovo i Prečka kod Vinko-vaca). Tri su samostana bila sjeverno od Dunava (Futok kod NovogSada, te Kabol i Klillod ili de Kylnus, negdje u Bačkoj — in Hungariainferiori, u Donjoj Ugarskoj. Šesta je kustodija bila ozorska sa sijelomu Ozori. Imala je 7 samostana: 2 u županiji Tolna (Ozora i Paks), 2 užupaniji Baranja (S elje sjeverno od Drave i Sv eti Đurađ na Dra-vi kod Valpova na slavonskoj strani, ostala 3 bila su u šomođskojžupaniji). Osma je kustodija bila slavonska s glavnim samostanom uVoćinu pod Papukom (Athina, Athinensis ad Beatam VirginemMariam, Athinae, celebri olim Slavoniae oppido et arce, DioecesisZagrabiensis et Archidiaconatus Vaskae, a vidua Joannis Comitis deCorbavia et vidua Jobi de Gara, sororibus fundatus, Greiderer 1,166).Ostali samostani slavonske kustodije bili su: Svetog Kristofora uPoljanskoj kod Stražemana, svetog Ladislava u Podborju (da-nas Daruvar), Uznesenja Marijina u Varalji ili Podgrađu gradaMoslavine (Crtice 78-79 i 262), između Garića i Vrtlinske (Buturac 13), aGeorgio Chunor ... extructus anno 1460, svete Marije Magdalene uIvaniću (danas Kloštar Ivanić), Petrovo ili Petrovac i De Reme-tino. Za Podborje, Varalju, Petrovo i Remete u izvještaju se izričitokaže da su u Križevačlcoj županiji. Prema tome Petrovo nisu Petrovcikod Vinkovaca ni Petrijevci kod Osijeka, nego je to mjesto bilo negdjeu kasnijoj Maloj Vlaškoj (možda Petrovina Ljudevita Pekry). Isto takoDe Remetino nije Remetinec kod Varaždina, nego današnji Duzluk kodOrahovice, gdje se već od druge polovice 16. stoljeća nalazi pravoslavnimanastir. Najstariji franjevački samostani u Slavoniji bili su u Virovitici,Požegi, Grabovniku (Kloštar Podravski) i u Našicama.10
  11. 11. Ti su samostani sa Zagrebom i Kostajnicom činili zagrebačku kus-todiju stare ugarske provincije koja je od 1415. do 1517. bila lconventu-alska, a od 1523. zvala se: Provincia Hungariae S. Mariae. Zagrebačkojkustodiji pripadao je i samostan u Seglaku, blizu Osijeka, sagrađen1488, čitava dva stoljeća ili stoljeće i pol kasnije nego gore spomenutisamostani. Samostani u Varaždinu, Koprivnici, Ludbregu i Semenju(Prekmurje), svi u zagrebačkoj biskupiji, pripadali su pečujskoj kus-todiji iste stare ugarske provincije. Srijemska kustodija iste provincijeimala je čak 10 samostana: Bač, Ilok (1454. predan ugarskoj vikariji ops-ervanta), Mitrovica, Tordinci (De Tadua), Manđelos (Franca Villa), Irig(Sveti Irenej), Zemun, Banoštor, Ench (Eudi, Endi, Janok?) i Rednich(Vrdnik). Iste godine kad je završena parba između bosanskih i ugarskihfranjevaca glede samostana u Kobašu (1514), bila je bosanska vikarijaponovno podijeljena u dvije vikarije: u vikariju Bosne Srebrene i u vikar-iju Bosne Hrvatske. Prvoj su pripali samostani koji su 1514. već bili podturskim gospodstvom, a drugoj samostani koji te godine još nisu bilipod turskim gospodstvom. Kobaš je pribrojen vikariji Bosne Hrvatske,grebenskoj kustodiji koja je imala 5 samostana: Greben, Kobaš (Cho-baz), Dvorišće (Duorischie), Šabac (Sabaz), i Bobovišće (Bobovischie,Popovischie, Graiderer I ,69). Tri godine kasnije (1517) u čitavom franjevačkom redu dogodilase krupna promjena. Franjevci zvani konventualci od 1415. do 1517. bi-rali su generala (generalnog ministra) reda koji je smatran poglavaromsvih franjevaca i nasljednikom osnivača reda, svetog Franje Asiškoga.Franjevci opservanti (koji su išli za strožim obdržanjem pravila) i kojihje bilo mnogo više nego konventualaca dijelili su se na dvije familije:cismontansku čiji su samostani bili s ovu stranu planina (Alpa), ili bližeItaliji, i transmontansku, s onu stranu Alpa. Svaka je familija biralasvoga generalnog vikara (zamjenika generalnog ministra) koji je njomupravljao. Konventualske pokrajine zvale su se provincije i svaka jebirala provincijala (minister provinciae), opservantske pokrajine nasu-prot zvale su se vikarije i birale su svaka svog vikara. Na zajedničkomkapitulu koji je 1517. sazvao papa Leon X, papinom voljom došlo je doobrata: Konventualci su morali pečat čitavoga reda predati opservan-tima koji će odsad birati generalnog ministra čitavoga reda, njihove sepokrajine neće više zvati vikarije nego provincije i birat će provincijale. 11
  12. 12. Tako se i obje bosanske vikarije od 1517. nazivaju provincijama. Pa iFratres Minores Opservantes de Familia Cismontana in Hungaria ilikratko Fratres de Familia in Hungaria od 1517. svoju pokrajinu zovuprovincijom (Esser-Zirdum 119 — 130). Stara se ugarska provincija (Provincia Hungariae), da budepodložna izravno nasljedniku svetog Franje, a ne nekom njegovomzamjeniku, godine 1415. priklonila konventualcima. Zvala se od te go-dine Provincia Hungariae Conventualium, od 1454: Provincia Hungar-iae Conventualium Reformatorum, skraćeno, nasuprot onome: Fratresde familia, ugarski su konventualci nazivani: Fratres reformati. Čim suopservanti dobili upravu cijelog franjevačkog reda u svoje ruke, ugarskisu konventualci prešli u opservante: Fratrum... Ordinis Minorum olimReformatorum, nunc autem Regularis Observantiae nuncupatorum Pro-vinciae Hungariae, piše papa 1519. (W XVI, 108 i 598). Kako su sada uUgarskoj bile dvije opservantske provincije, trebalo im je dati imena pokojima će se razlikovati. Da se izbjegne svaka zbrka odlučeno je godine1523. da se ugarska provincija, nekad zvana: de familia, zove: SanctisimiSalvatoris — Presvetog Spasitelja, obično: salvatorijanska, a ona koja senekad zvala reformiranih, da se zove: Svete Marije (W XVI, 168). Šesnaesto stoljeće može se nazvati stoljećem opustošenja ugarskihprovincija. Provincija Presvetog Spasitelja čiji kroničar 1525. s ponosomističe da provincija ima 73 samostana i 1472 brata, po popisu iz go-dine 1587. ima samo 4 samostana. U samih 60 godina napušteno je iliporušeno i spaljeno 69 samostana. Nije bolje prošla ni provincija SveteMarije. Sačuvali su se samo samostani na zapadnoj i sjevernoj graniciUgarske ili u Slovačkoj (Brevis Memoria, 20. — W XXII, 123 — 124).Provinciji Bosne — Hrvatske Turci su kroz to vrijeme razorili 29 samo-stana — sve osim Senja i Trsata (Š 1969, 14), dok je provincija Bosne Sre-brene pod turskim gospostvom u najvećim nevoljama uspjela sačuvati14 — 16 samostana (W XXII, 123 — 124, Kultura, 128). Postoji nesigurna vijest da su Turci samostan u Kobašu spalili već1520, ali je iza toga još bio obnovljen. Te su godine turske provale bilegotovo neprekidne. Ban-biskup Petar Berislavić morao je s malim sred-stvima braniti granicu od ušća Save u Dunav do ušća Une u Savu i oda-tle opet granicu do Dubrovnika. Turci su uvijek gledali provaliti ondjegdje ih Berislavić nije očekivao. Upravo te godine Turci su i samog banaiznenada zaskočili i ubili. Vijest o spaljivanju kobaškog samostana donosi12
  13. 13. Wadding (XVI, 130) prema pismu prefekta gradnje bazilike svetog Petrau Rimu, kardinala đakona S. Mariae in Porticu, Bernarda. Kardinal javl-ja da su Turci spalili samostan i crkvu svete Marije od Milosti (de Gratia)in Pozrhavia, pečujske biskupije u Ugarskoj. Za obnovu tog samostanai crkve papa Leon X podijelio je oproste jednake onima koje su dobivalidarovitelji za gradnju crlcve svetog Petra u Rimu. Nije lako odgonetnutišto znači ono: in Pozrhavia. Ipak se čini da je to iskvareni oblik mjesto:in Posavia ili Possavia. Berislavići se u to doba nazivaju gospodarimaposavskim. Papa Siksto V pismom od 13. ožujka 1586. šalje franjevcaĐuru Tuzlaka s nekoliko drugova svećenika: in partes Possaviae et Pos-semiae — u Posavinu i u Srijem, da se brinu za duše tamošnjeg naroda(AB, 340). Provincijal fra Marijan Pavlović 1623. župu Lužani ili Kobašnaziva župom u Posavlju (AO, 1900, — 82). Samostan u Kobašu nije bio dugog vijeka. Turci su 1530. zauzeliupravo taj zapadni dio Kobaša, gdje je bio brod preko Save i samostan.Učinili su to protiv volje gospodara Stjepana Berislavića, ali kako suonda još držali s njime prijateljstvo, možda nisu odmah protjerali fran-jevce čiji je samostan bio u tvrđavi. Turci su ondje podigli svoju novutvrđavu. Franjevci su samostan morali ostaviti 1532, kad su bosanskiodredi turske vojske ondje prelazili preko načinjenog mosta u pokretuprema Beču i na povratku nakon neslavnog »zauzeća« Kiseka (HE III,374 — 375, Buturac 13). S vremenom je samostan zajedno s tvrđavom,kasnije nepotrebnom i napuštenom, porušen. Održala se samo crkvasvete Marije i to kroz cijelo tursko doba i do kraja 18. stoljeća. Tadaje već bila u sasvim ruševnom stanju, ali je kasnije i opet obnovljena.Spomen na taj samostan sačuvan je u kobaškoj toponomastici pod im-enom kloštar (Slavonac radije kaže: kloštra, HE III, 374 — 375). Uspomena na kobaški samostan bila je »nevoljama koje jcprouzročilo tursko oružje« (Greiderer) tako izbrisana da se već u vri-jeme Turaka za njegovo postojanje nije znalo ili se u dokumentima izturskih vremena nitko nije sjetio da ga spomene. Biskup Ivković kriz-mao je između 1626. i 1630 u župi Lužani u kojoj je bio i Kobaš jed-nom 800, drugi put 528 osoba (Croatia Sacra 1934, 76 — 77). Fra PetarNikolić koji inače voli spomenuti da je negdje bio franjevački samo-stan, 13. svibnja 1660. piše: U župi Lužani postoji samo jedna crkvas nazivom svete Marije u nebo uzete (AB, 494). Nasljednik fra PetraNikolića fra Luka Ibrišimović kao vikar zagrebačkog biskupa za tursku 13
  14. 14. Slavoniju, 30. travnja 1693. izvješćuje da je sveto ulje primio od njega ipater Augustin Henpacze pro parochia Beatae Virginis Mariae in Ko-bas et Oriovacz (AB, 521). Fra Mirko Pavić (Ramus 92) navodi svjedočanstvo da je pobožnopreminuli pater Augustin iz temelja podigao crkvu svetog IvanaKrstitelja u Kobašu (na mjestu gdje je današnja crkva). Gradnja crkvekoštala je 400 forinti u novcu osim troškova za radnike i majstore. Uvrijeme patra Antuna a Cotor obnovljena je i pokrivena velika crkva odkamena (grandis Ecclesia lapidea) svete Marije Anđeoske. — U popisuslavonskih franjevačkih župa iz prve polovice 18. stoljeća (1733) spom-inje se župa svetog Ivana Krstitelja u Kobašu, a prva filijala te župe jestUznesenje Blažene Djevice Marije, udaljena od župne crkve četvrt sata(Ramus 178). Iz izvještaja kanonskih vizitacija od godine 1730. i 1746. saznajemoda se ova crkva (kapela) nalazila na groblju, pol sata daleko od Kobaša,uz Savu, na mjestu koje je narod zvao kloštar (Vulgo Kloster). Sastojalase samo od svetišta stare crkve koja je bila spojena s porušenim samo-stanom. Uz crkvu se sa strane Evanđelja nalazio od kamena sagrađenitoranj. U crkvi je bio smješten oltar s velikom oltarnom slikom. Misase tu služila često preko godine (Croaia Sacra 1931, 243). Godine 1751.u opisu župa požeškog konzistorija kaže se: pol sata udaljena od župestara kapela Blažene Djevice Marije, zvana u Kloštru, pokrita, većimdijelom bez stropa. Ima toranj bez zvona i osim slike Blažene DjeviceMarije nad menzom, nema ništa drugo (Kat. List 15. IV 1943, 173).Doskora (1758) ova crkva nije bila drugo nego ruševina svetišta kojeje nekada pripadalo crkvi od koje više nije bilo ni temelja. Kasnije seipak nastojalo oko popravka ostatka crkve. Godine 1780. podignut je nanjoj novi krov. U izvještaju kanonske vizitacije iz godine 1841. za crkvuUznesenja Gospina u Kobašu kaže se da potječe: ab immemorabili, aquo, ignoratur, probabilius a quibusdam monachis, quia claustrum,quod modo dirutum est, coniunctum habuit, structurae gotinae. Go-dine 1841. još su se dakle na ostacima crkve vidjeli tragovi nekad crkviprigrađenog samostana u gotičkom stilu kao danas u Voćinu. Nije seznalo kojim redovnicima je samostan pripadao. Rubetić, čini se prvi, aza njim mnogi drugi, poklanjali su ga cistercitima. — U novije vrijemeprvi je pisao o postanku franjevačkog samostana u Kobašu profesorStjepan Pavičić (HE III, 374 — 375).14
  15. 15. Šematizam kapistranske franjevačke provincije od g. 1895. (str.38) kaže: Između 1500. i 1516. sagrađen je, kako kažu rukopisi, samo-stan za jajačke franjevce u tvrđi Giletiz, danas Geletinci, filijala cerničkežupe. Tako je eto kobaški samostan ušao u povijest Cernika, a jer gaviše nema, zadržat ćemo ga radi uspomene u cerničlcoj povijesti. U kas-nijem šematizmu Hrvatske provincije svetoga Cirila i Metodija od 1913.(str. 29) dolazi do ispravka onoga što je napisano 1895: monasterium inCastro castelli Giletiz, vulgo Kobaš. Šematizam se poziva na rukopisebečkog arhiva pod oznakom: Turcica. Posebno je važno što se ovdjekaže da je samostan sagrađen: pro fratribus jajcensibus, za franjevce izJajca ili bolje iz jajačke banovine. Isti su franjevci s istih razloga došli nesamo u Kobaš i u Dvorišće, nego i u Cernik (i u Veliku) malo prije padapod Turke. Zanimljivo je kako se Greiderer opisujući prema rimskim doku-mentima parbe oko samostana u Kobašu kao stranac ne može snaćiu pitanju tko su tužitelji, a tko tuženi, i gdje je bio Kobaš. Govoreći oraspri na skupštini cismontanskih opservanata u Asizu 1507. Greidererkaže da su tužbu protiv Bosanaca koji su turski podložnici podigli onibosanski franjevci koji su u katoličkoj Bosni: litem quam Minoritae inProvinciae Bosnae ditione Catholica detenti, nunc Croatae, modo Hun-gari, jam Latini (ob Graecanismum in Turcarum districtu, praesertimEuropeo invalescentem) nuncupati, Minoritis Turcarum Dominio sub-jectis seu Bosnensibus ratione Conventus S. Mariae ad fluvium Savumrecumbentis, et ab ipsis ex authoritate Sixti IV inchoati, movebant. Pa-trum congregatio decidit declarando, eundem Conventum Bosnensibusea conditione remansurum, ne alium de f u turo ultra fluvium Savumrecipere somniarent (I, 68). Nejasno informiran, kaže da se tužitelji,franjevci iz katoličkog dijela Bosne, pod utjecajem grčkoistočnjaka,zovu sad Hrvati, sad Ugri, sad Latini. Tužene je proglasio tužiteljima.Samostan u Kobašu gradili su upravo franjevci iz katoličkog dijelaBosne, iz jajačke banovine. Ti su franjevci bili osobito tijesno povezanisa slavonskim plemićima koji su po dužnosti branili od Turaka ne samoSlavoniju nego i jajačku banovinu, a ujedno su branili i svoje posjedekoji su bili s jedne i druge strane Save. U to vrijeme — do 1514. bosanskifranjevci pod Turcima još nisu bili odijeljeni od bosanskih franjevaca iz-van turskog carstva pa nisu ni mogli tužiti jedni druge. Inače Greidererkaže: skupština je odlučila da samostan ostane Bosancima pod uvjetom 15
  16. 16. da ubuduće niti ne pomisle primiti koji drugi samostan preko rijekeSave. Na drugom mjestu (I, 161) Graiderer ponovno govori o kobaškomsamostanu, čini se i ne znajući da je već o njem govorio. Ne spomi-nje Kobaš nego kaže: Savensis Beatae Virginis Mariae, savski samo-stan Blažene Djevice Marije, primljen ovlašću Siksta IV koji je vladaoCrkvom od 1471. do 1484. Samostan je dobio ime po rijeci Savi na kojojleži. I opet tvrdi nejasno da su tužbu protiv bosanske braće koja su se utom samostanu nastanila 1507. podigli opservanti Hrvatske koji su senedavno odijelili od bosanskih opservanata. Tužba je podignuta zatošto je taj samostan preko Save. Slično Greiderer kao stranac nije mogao za sigurno odrediti, gdje se nalazi mjestoKobaš. Tražio ga je na zemljovidnim kartama i došao do toga da ima više Kobaša i uSlavoniji i u Bosni. Jedan je tri milje pred ušćem Vrbasa u Savu. Na novoj Müllerovojkarti označen je kao Matzkobaz (očevidno Mačkovac). Nasuprot ovome nalazi se i drugis južne strane Save, zvan Turski Kobaš. No postoji u Slavoniji prije Broda selo istog imenasjeverno od Save. Tu je župa kojom su nekada upravljali franjevci provincije svetoga Iva-na Kapistrana. Na starim kartama nalazi se njemu nasuprot u Bosni drugi Kobaš (Koba-zium) na ušću Vrbasa u Savu na zapadnoj strani te rijeke. Na novijim ga kartama nema.U kojem je od ovih mjesta bio samostan, ne znam odrediti, ali više naginjem onom prvom(Mačkovcu), jer je znatnije mjesto i od turskih provala udaljenije: locum magis celebremet a Turcarum incursionibus remotum. Dodajem (kaže Greiderer): u katalogu 1506. nemaga. Bit će dakle da je osnovan poslije te godine. Gonzaga, pisac 16. stoljeća, stavlja ga uSlavoniju. Samostan su uništile nevolje koje je prouzročilo tursko oružje (I, 149 — 150).Prema Mačkovac Greiderer je na svoju ruku za Kobaš iskovao i naziv: Kowaz. Literatura: Acta Ordinis Fratrum Minorum, Ad Claras Aquas 1900: ad historiam Provinciae Bosnae Argentinae, p. 80 — 84. Bösendorier Josip, Crtice iz slavonske povijesti, Osijek 1910. Brevis Memoria Provinciae Capistranae ab erectione sui de Provincia Bosnae Argentinae anno 1757. die 16. Augusti solemniter promulgata . . . Budae 1857. Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970. Buturac Dr Josip, župe arhiđakonata Since u XVIII. vijeku, Croatia Sacra 2, Zagreb 1931, 216 — 254. Draganović Krunoslav, Izvješće fra Tome Ivkovića, biskupa skradinskog, iz godine 1630, Croatia Sacra 7, Zagreb 1934, 65 — 78. Esser Kajetan — Zirdum Andrija, Pregled povijesti Franjevačkog reda, Sarajevo 1972. Fermendžin P. Eusebius, Acta Bosnae potissimum occlesiastica, Zagrabiae 1892. Fermendžin P. Eusebius, Chronicom observantis Provinciae Bosnae Argentinae, Starine JAZU XXII, Zagreb 1890. Greiderer Vigilius, Germania Franciscana, Tom. I, Oeniponte 1777.16
  17. 17. Hrvatska Enciklopedija II, Berislavići, Bijela Stijena, III, Brod na Savi, Zagreb 1941. i 1942. Jelinić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1912. Mandić Dr O. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968. Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae, Budae 1766. Pipinić Franjo, Župe požeškog konzistorija 1751. godine, Katolički List 15. IV 1943, broj 15, 173 — 175. Predturska povijest Našica, Cernik 1974. (rukopis). Schematismus Almae Provinciae S. Joannis a Capistrano MDCCCXCV, Budapestini 1895. Schematismus Almae Provinciae SS. Cyrilli et Methodii 1913, Zagreb. Šematizam Hrvatske franjevačke provincije s. Ćirila i Metoda, Zagreb 1969. Waddingus Lucas, Annales Minorum ... X, XIV, XV, XVI, XXII, Ad Claras Aquas 1932. i 1933. FRANJEVAČKI SAMOSTAN U DVORIŠĆU (1507-1543) O tom samostanu ne zna se mnogo. Radi njega nije došlo do parbepred najvišim crkvenim vlastima kao radi lcobaškog. Ugarski fran-jevci kao da nisu ni čuli za njega. Bio je također kratkoga vijeka. Sa-gradio ga je ban bosanski i gospodar posavski Franjo Berislavić. Biloje to oko godine 1507. nakon što se odrekao banske dužnosti i povu-kao na svoje imanje Bijela Stijena. Taj posjed dobio je po drugoj svo-joj ženi Barbari Frankopan, udovi srpskog despota Vuka Brankovića.čini se da je gradnja samostana bila i Barbarina želja. Bila je rođena uobitelji veoma sklonoj bosanskim franjevcima. Kćerka je Sigismunda,a sinovica Martina Frankopana, utemeljitelja franjevačkog samostanana Trsatu. U samostanu na Trsatu još se i danas čuva jedan relikvijar(moćnik), poklon despotice Barbare. Umrla je 1508. nakon što je s Fra-njom Berislavićem živjela 13 do 18 godina. Posljednji gospodar BijeleStijene, prije nego su je 1543. zauzeli Turci, bio je slavni Petar Keglević.Područje oko Bijele Stijene bilo je prije Turaka lijepo naseljeno samimhrvatskim stanovništvom. Tu su bile 34 župe svetačkog arhiđakonatazagrebačke biskupije. Međutim nakon Katzianerova poraza 1537, ajoš više nakon pada Dubice 1538. počeo je narod bježati iz loga kraja.Oba tadašnja bana Petar Keglević i Toma Nadaždi izvješćuju o tome.Narod je najviše selio u Ugarsku (Gradišće) na tamošnja dobra svojihgospodara. Pomoćne turske čete (Vlasi, kako ili se tada općenito na-zivalo) stalno su provaljivale u taj kraj, hvatale i odvodile narod. Već 17
  18. 18. godine 1544. padom Kraljeve Velike čitav je taj kraj u turskim rukama.Hrvatskog katoličkog stanovništva nije tu ostalo gotovo ništa. Na nji-hovo mjesto Turci su naselili mnogo Vlaha da im služe kao graničari ineredovite pomoćne čete. Zbog toga je čak i povijest ruševina samosta-na u Dvorišću sasvim oskudna, potpuno nijema. Pavičić ovako opisujenekadašnju okolicu Bijele Stijene: U predgrađu stajala je crkva sveteBarbare (možda današnje selo Bobare, Buturac), a na podnožju bile sujoš tri župe: svetog Mihajla u selu Poveličju na mjestu današnjih Go-leša — Rajičića, svete Marije u selu Crkvenici na položaju današnjegKovačevca i svete Katarine ondje gdje su danas Rađenovci. Osim toga upočetku 16. stoljeća podignuli su franjevci s pomoću Franje Berislavića...prostran samostan u Dvorišću, blizu današnjih Alavudaca. OsimPodgrađa dobilo je trgovačko-obrtnički značaj i to Dvorišće koje je bilosredište dobro naseljenog kraja. Trgovište branio je kaštel... podignutna obližnjem brdu... (HE II, Berislavići i Bijela Stijena, Podrijetlo 196 —220, Crtice 84, Buturac 9 — 10, 13 — 14 i 21 — 22, Kulturno-povijesnizbornik zagrebačke nadbiskupije I, 418). Samostan u Dvorišću spominje se i u navedenom već popisusamostana bosansko-hrvatske vikarije iz godine 1514. Koliko se zna-la povijest samostana u Dvorišću pokazuje i Greidererovo uzaludnotraženje, gdje bi taj samostan imao biti. Kaže da su ga neki upućivali najedno Dvorišće koje je bilo u Podravini blizu Ždale i Bobovca. Drugi suga upućivali na drugo Dvorišće na obali rijeke Mure u županiji Zala,treći na Dvorišće kod Vrbovca u križevačkoj županiji, četvrti na Dara-novce kod Požege ... (71, 150). Literatura: Bösendorfer Josip, Crtice iz slavonske povijesti, Osijek 1910. Buturac Dr Josip, Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb 1970. Buturac Dr Josip, Popis župa zagrebačke biskupije od godine 1334, Kulturno-povijesni zbornik zagrebačke nadbiskupije I dio, Zagreb 1944, 409 — 454. Greiderer Vigilius, Germania Franciscana, Tom. I, Oeniponte 1777. Hrvatska enciklopedija II, Berislavići, Bijela Stijena, Zagreb 1941. Pavičić Stjepan, Podrijetlo hratskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Zagreb 1953. GODIŠNJI SAJAM U CERNIKU NA SVETOG FRANJU Kroničar cerničkog samostana (III, 78—79) bilježi: 8. listopada1911. svečani blagoslov kapele svetog Linarte, obnovljene na uspomenu18
  19. 19. 400 godišnjice obstanka i 200 godišnjice prelaska cerničkih franjevca odsvetog Linarte u današnji svoj samostan. Što se tiče 400 godišnjice opstanka kapele svetog Linarte, kroničarse sigurno oslonio na fra Grgu Čevapovića koji tvrdi da je u Cerniku već1520. postojala franjevačka rezidencija svetog Leonarda (Recepsio 502—503). Po Čevapoviću i Julije Kempf misli: Već se godile 1520. znade za nji-hov samostan ili manastir u kome su vrijedni franjevci kao revni župnicii dušobrižnici proveli čitavo vrijeme turskog vladanja... Za ono dobabila je crkva sasvim mala, a tako i manastir (Oko Psunja 55). Ove zadnjeriječi o sasvim maloj crkvi i manastiru podsjećaju na izvještaj fra PetraNikolića iz godine 1660. o smještaju cerničkih franjevaca (kod svetogLinarte). Međutim prije Turaka franjevci kod svetog Leonarda sigurnonisu bili. Njihov boravak ondje bio je uvjetovan prilikama pod turskimgospodstvom. Kako osjetljivi Turci nisu podnosili sastajanje kršćana naslužbu Božju usred turskog naselja, franjevci su vjernike skupljali izvanCernika na nekoj osami kod jedne lipe. Oko sto godina lipa im je bilamjesto crkve. Ruševine predturskih crkvi bile su u samom mjestu. Teknaknadno je u blizini lipe podignuta kapelica, sasvim mala, kakvu su iTurci bez većih teškoća dozvolili sagraditi. U prvom izvještaju o lipi izgodine 1629. o kapelici još nema ni riječi. Prvi ju spominje Mrnavić 1637.Pod imenom svetog Leonarda spominje se istom 1693. I ako Čevapović ne navodi odakle je uzeo godinu 1520, iz samognjegovog pisanja (Recensio 551) vidi se da mu je bila poznata povijestBeževića Cerničkih i dokumenti pomoću kojih su početkom 18. stoljećapokušali dobiti natrag sve svoje posjede koje su prije Turaka oko Cerni-ka imali. Prema Pavičiću (HE III, 680) u jednome od tih dokumenatastoji da su Deževići (Dessewffy) godine 1520. dobili pravo u Cernilcudržati tjedne sajmove nedjeljom, a godišnji sajam na dan svetoga Fran-je. Zašto upravo na dan svetoga Franje? Nije nam moguće doznati dali u dokumentu ima o tome nešto više napisano, ali po svemu izgledaČevapović svoju tvrdnju temelji baš na tom dokumentu, kao i Kempfkoji također obilato navodi iste dokumente. (Požega 35—36, 96—98). Može li se držati vjerojatnim da su bosanski franjevci u Cernikuveć godine 1520. imali samostan? Uz onaj u Kobašu i onaj u Dvorišćujoš jedan u Cerniku. To su godine kad su slavonski plemići do maksi-muma angažirani u borbi s Turcima braneći ne samo Slavoniju negoi Jajce i Jajačku banovinu gdje su imali i svoje posjede. Vršeći razne 19
  20. 20. dužnosti u obrani gradova Jajačke banovine slavonski su plemići, po-lubosanci, dobro upoznali bosanske franjevce, mnogo ih cijenili, željeliih imati uza se, nudili im vinograde i druge posjede, samostane i crkvei u Slavoniji i u Hrvatskoj kako to ističe papa Siksto IV. već 1473 (AB280—282, Kultura 157—158). Bosanski su franjevci tada upravo gorjeliod želje da se Turke ne samo zaustavi, nego i da ih se potjera, u prvomredu iz Bosne, a onda i s cijelog Balkana. Nitko tada nije bio podobnijiod bosanskih franjevaca riječju i primjerom podržavati i podjarivatiborbenost protiv Turaka i kod plemstva i kod običnog puka, kako suto javno isticali i hvalili sami pape. Prihvaćajući suradnju tih i takvihfranjevaca slavonski su plemići mogli očekivati i jaču papinu podrškui veće uspjehe u borbi s Turcima. Za kobaški se samostan izričito kažeda je sagrađen za jajačke franjevce, a to su bili oni koje je papa Pavao II.posebnim pismom od 9. kolovoza 1467. javno pohvalio, jer su i javnimpropovijedanjem i potajnim nagovaranjem rasplamtili narod okoliceJajca za borbu protiv Turaka i tako kralju Matijašu pomogli izbacitiTurke iz jajačke tvrđe na sam Božić 1463. U tim borbama, ističe papa,poginuli su i mnogi franjevci, a četvorica su završila život kao mučenici(AB 272, Kultura 185). Upravo zbog te silne zagrijanosti za borbu protiv Turaka Mlečanisu bosanske franjevce protjerali sa svih svojih područja kao vrlo opasnepo mir s Turcima (suspectisimi et statu nostro Dalmatiae periculosissi-mi, AB 277). Slično su konačno učinili i Dubrovčani tako da blaženi Ber-nardo Akvilski ovako žali bosanske franjevce: Bijednima ih nazivam,jer su im Dubrovčani oduzeli 4, Mlečani 6, a Turci porušili 38 samosta-na. Ostalo im je tek malo i vrlo slabo stojećih mjesta (Kultura 116—120,185). Hrvatima naprotiv, i onima u Hrvatskoj i onima u Slavoniji, jersu vodili vječne borbe s Turcima, bosanski su franjevci bili najdrag-ocjenija pomoć. Zato nas dokumenat o cerničkim sajmovima na dansvetog Franje čini sklonima vjerovati da su bosanski franjevci godine1520. u Cerniku zaista mogli imati samostan i crkvu. Crkva je moralabiti na trgu gdje su se održavali sajmovi. Franjevci su naime dan svetogFranje najsvečanije slavili. U njihovim se crkvama toga dana okupljaosilan narod ne samo zbog njihove popularnosti, nego i zbog posebnihoprosta koje su pape — da franjevcima pomognu — podjeljivali vjer-nicima koji su na dan svetog Franje, svetoga Ante i svete Klare dolaziliu franjevačke crkve (W IV, 492, Kultura 66).20
  21. 21. Oprosti su u ona vremena privlačili velike mase naroda. Zatoje Deževićima i franjevcima odgovaralo da godišnji sajam u Cernikubude na dan svetog Franje. Dobrotom velečasnog gospodina Andrije Lukinovića, arhivistezagrebačkog kaptola, omogućeno mi je (9. i 10. studenog 1977) da samosobno zavirim u arhiv nadbiskupije. Bio sam ne malo iznenađen, kadsam u izvještaju kanonske vizitacije iz godine 1730. naišao na bilješkuvizitatora Đure Dumbovića: Item rudera quaedam penes viam du-centem ad s. Leonardum in cole prope supra Czernik, ubi fundamentacerti conventus et vestigia sepulturarum extant et ubi actu cruces treserectae manent, nimirum medio Crucifixus, ad unam partem s. Rochi,ad aliam s. Sebastiani (Sv. I). Pokraj puta koji vodi svetom Leonardu nabrdašcu iznad, ali blizu Cernika, nalaze se neke stare ruševine, temeljinekog samostana i tragovi grobova. Sada su tu podignuta tri križa: usredini Raspeti (Isus), s jedne strane (lik) svetog Roka, s druge svetogSebastijana. Očevidno je da se tu radi o ruševinama jedne predturske katoličkesvetinje. Nakon izgona Turaka iz Slavonije franjevci su je označili s trina tom mjestu podignuta križa. Ruševinama samostana zamela je svaki 21
  22. 22. trag lakomost za građevnim materijalom, ali tragovi grobova ostali su tudo danas. Još i sada ljudi kopajući ondje zemlju nailaze na grobove. Uzljudske kosti nađeni su i znakovi katoličke vjere — križići, krunice... Buturac (Croatia Sacra 1931, 224 — 225) pogrešno piše da su te ruševine samostana itragovi grobova bili kod kapele svetoga Leonarda. U svom izvještaju Dumbović pod naslo-vom De Ecclesiis antiquis (O starinskim crkvama) piše najprije o crkvi svetog Nikole uZapolju i o crkvi Svih Svetih u cerničkom polju blizu sela Prvče. Tada slijedi opširan izvještajo kapeli svetog Leonarda i o nekadašnjoj tamošnjoj lipi. Zatim slijede bilješke o kapelamasvetog Ivana Krstitelja i svete Barbare u Rešetarima, svetog Križa ispod Tisovca, svetog An-tuna u Petrović Selu, svetog Andrije u Sičicama, Marije Magdalene ispod Baćindola, o ora-toriju svetog Martina kraj puta iz Požege u Cernik, o kapeli svetog Stjepana Prvomučenikaispod Opatovca, o ruševinama stare crkve svetog Grgura ispod sela Drežnik, o ruševinamasvetog Ivana Krstitelja blizu rijeke Trnave iznad Dragalića. Tek sad, gotovo na kraju tognaslova, dolazi gore navedena bilješka. Ruševine i tragovi grobova nalaze se kraj puta ksvetom Leonardu na brdašcu koje je pro pe supra Cernik. Prije Turaka bio je taj samostans grobljem sigurno u samom mjestu nedaleko od kaštela, sadašnjeg dvorca koji i potječe izprijeturskih vremena. G. 1730. bilo je to mjesto u neposrednoj blizini naselja. Danas na tommjestu stoji mala kapela svetog Roka. Kod svetog Leonarda ni Dumbović niti itko drugine spominju bilo kakve ruševine i tragove grobova. I kapela svetog Leonarda i tamošnjafranjevačka rezidencija bile su male drvenjare izvan mjesta — na osami. Literatura: Arhiv nadbiskupije zagrebačke: Izvještaj kanonske vizitacije 1730 (Svezak I). Buturac Josip, Župe arhiđakonata Since u XVIII. vijeku, Croatia Sacra II, Zagreb 1931, 216 — 254. Csevapovich P. Gregorius, Recensio observantis Provinciae s. Joannis a Capistrano, Budae 1830. Fermendžin P. Eusebius, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, Zagrabie 1892. Hrvatska enciklopedija III, Zagreb 1942, Cernik. Jelenić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1912. Kempf Julije, Oko Psunja, Zagreb 1924. Isti, Požega, Požega 1910. Protocollum Rerum Memorabilium Conventus Cernikiensis 1901 — 1950 (rukopis). Waddingus Lucas, Annales Minorum IV, Ad Claras Aquas 1931. Bosanski franjevci bili su tu i pod turskom vladom Ako je u Cerniku prije Turaka postojao samostan, njegov je vijekbio vrlo kratak. Podignut oko 1520, nestaje već 1536, kad su Turci os-vojili Cernik. Istih godina morao je biti podignut i samostan u Velikoj,ali velički samostan Turci nisu porušili. O njem se naknadno govori daje sagrađen za franjevce prije Turaka, a 1575. Turci su ga franjevcima22
  23. 23. vratili, odnosno dozvolili im da se u njem nastane. Za cernički samo-stan, sagrađen prije Turaka, ne možemo biti sigurni da je postojao, jero njem nemamo ni takvih naknadnih vješti kao za velički, a možda ihnemamo samo zato, jer je samostan bio porušen i nestao. Za sada nemamo ni dokumenata, koji bi nam izričito svjedo čilida su franjevci pod turskom vladom već u 16. stoljeću imali stalnoboravište u Cerniku. No ima dokumenata iz kojih se može zaključitida su bosanski franjevci među katolicima cerničkog po dručja djelovalibarem tako da su ih pohađali. Nastupom na vlast sultana SulejmanaII (1520 — 1566), osvajača Slavonije, franjeva čka provincija BosneHrvatske počela je gubiti samostan za samostanom (Beograd, Bermedili Bernet?, Šabac, Jajce, Greben, Bobovišće?, Kobaš, Dvorišće). U općojnadi onoga vremena da će Turci ubrzo biti potisnuti iz zauzetih kra-jeva franjevci provincije Bosne Hrvatske pobojali su se da ne bi fran-jevci Bosne Srebrene iskoritsili tursko gospodstvo i prisvojili si njihoveporušene ili na puštene samostane. Čudno! Ne samo što su do maloprije bili jedna provincija nego kad ih je vrhovna uprava reda podijelila(1514), učinila je to s izričitim zahtjevom da se jedni s drugima ima-ju opet sjediniti čim Turci budu potisnuti iz Bosne. Zato je i u nazivujednih i drugih zadržana riječ Bosna. Za to kratko vrijeme su patnicipostaju suparnici. Franjevci Bosne Hrvatske ishodili su od pape PavíaIII. dekret s datumom od 11. lipnja 1539. kojim se određuje da svi sa-mostani provincije Bosne Hrvatske koje su Tu rci od godine 1521. dogodine 1539. osvojili, posebno beogradski, jajački i skradinski, makarbili i razoreni i opustjeli, imaju ostati toj provinciji i druga ih provincijane smije zauzeti. Ta se zabrana mogla ticati samo provincije Bosne Sre-brene. Još se u dekretu ističe kako je papa uvidio da su ugrožena pravaprovincije Bosne Hrvatske u pitanju samostana koje su joj Turci oteliili samostansko osoblje iz njih protjerali (Greiderer 72, Batinić 35 — 36,Franj. Bosna 148). Ovo navodimo kao dokaz da su bosanski franjevci zaista sli jediliTurke u osvajanjima (Kudgod Turci s ćordom, tud i fratri s torbom).Pokušavali su, ako se moglo, zauzeti i samostane koje je bratska pro-vincija, sada suparnica, izgubila. Bol za izgubljenim kao da je bila jošveća zato što su izgubljeno našli drugi. I kolika razlika nasta među nji-ma! Jedni dobro paze da na vrijeme ispraz ne samostan i pobjegnu predTurcima, drugi u stopu slijede tursko napredovanje i traže vjernike koji 23
  24. 24. su ostali kao ovce bez pas tira. Dogodilo se dakako da su pljačkaške tur-ske čete iznenadile i neke franjevce te ih iz mržnje na kršćansku vjeruubile. Per Vala chos, navodi Wadding, znači Vlasi martolozi kao turskepomoćne čete godine 1529. ubili su mnogo braće. Bilo je to onda, kažeWadding, kada je turski car Sulejman s velikom vojskom preplavio cije-lu Ugarsku. Nabraja poimence one koji su ubijeni u Ugarskoj pa dodajeda su i u Slavoniji iste godine ubijeni: u remetskom samostanu svećenikMartin Rašanin (de Rascia), u petrovačkom (Petroazi) klerik Baltazar ilaik Pavao iz Narda, de Nard, u voćinskom (Attinae) samostanu laikPetar iz Đakova, de Diaco (W XVI, 325). Pavić (Ramus 55), Čevapović(Catalogus 1823, 219) i Batinić (2,25 — 26) preinačuju ovaj Waddingovizvještaj i kažu da su sva ova četvorica poginula u remetskom samo-stanu, mjesto Balthassar clericus pišu: Bartholomaeus de Pleternica(Bariša Pleterničanin). Batinić ističe da su sva četvorica bili članovi sal-vatorijanske provincije. Godine 1529. Sulejmanova je vojska prošla Srijemom, kod Osije-ka prešla Dravu i krenula prema Budimu, a onda prema Beču. Istimse putem i vraćala. Idući tamo i natrag harala je i ubijala. Utom su seosobito isticale pomoćne čete, jer to je upravo i bio njihov zadatak. Nonema ni spomena da je te godine bilo kakova turska vojska harala poSlavoniji. Zato je vjerojatnije da su ta četiri franjevca poginula jedne odtri slijedeće godine, kada se izričito spominju turske provale u sred-nju Slavoniju. Godine 1530. spaljeni su Orahovica i Mikleuš. Sva trispomenuta samostana bila su tu u blizini. Godine 1532, nakon opsadeKiseka, Sulejman je prešao Dravu i kod Vinice ušao u Slavoniju. Sve doRasinje Turci nisu ni u što dirali, dakle ni u Remetinec kod Varaždina,a počevši od Rasinje dalje na istok: premnoga su mjesta u križevačkoji požeškoj županiji spaljena i uništena. Postoji predaja da su Našicepošteđene po posebnoj milosti Sulejmanovoj. Kod Gorjana je naprotivSulejman zabranio svaku pljačku, jer da je to već carska zemlja. Naglašeno je da su Turci kako cijelu požešku županiju tako i cijelicernički kotar osvojili iznenada. Odavle je osim plemstva i svećenstvamalo tko pobjegao. Pogotovo jer su Turci došli s obe ćanjima o pot-punoj ravnopravnosti svih koji pristanu bilo uz Turke, bilo uz IvanaZapolju. Zajamčena je i sloboda vjere. Uza sve to veliki je broj seljakaodmah prešao na islam, a mnogi su kao kršćani stupili u tursku vojnuslužbu (predavci). Ipak su franjevci našli ovdje dosta i takvih koji nisu24
  25. 25. ni prešli na islam ni postali predavci. Djelovali su i na predavce koji sui sami svoju slugansku borbu protiv kršćana smatrali teškim grijehom.(Batinić 28). Bilo je tu vjernika koji su vapili za svećenicima. Čim su čuli daih negdje ima, pozivaii ih k sebi Osobito ako se tu našao koji Bosan-ac, doseljenik ili trgovac. Zna se da su trgovci Bosanci koji su živjeli uBudimu, odmah nakon 1541. kad je Sulejman Ugarsku učinio turskimpašalukom s beglerbegom u Budimu, po zvali u Budim franjevce izBosne i svojim troškom sagradili jednu crkvu u Budimu, a drugu upredgrađu Tekeli ili Tukulja. Izvanredna privrženost ovih vjernika bo-sanskim franjevcima koji su i pod turskom vladom ostali s narodomučinila je da franjevci taj narod nisu mogli napustiti. Kad bi nastaloprogonstvo, franjevci bi se raspršili, a čim bi se progonstvo stišalo, onibi se kriomice vraćali. — Tako su bosanski franjevci sve više nastojalivoditi brigu za sve katolike turske Slavonije i Ugarske, a posebno zaone koji su bili njihove narodnosti. Poznato je da su se bosanski franjevci ubrzo našli i u Požegi. Tu imje sretno uspjelo zauzeti čak i samostan ugarske provincije svete Marije.Čini se da su ušli u samostan prije nego su Turci sa svojim slobodars-kim obećanjima osvojili Požegu. Zamjenili su franjevce ugarske provin-cije koji su se pred Turcima povukli. No kako je samostan bio u samomsredištu grada gdje su se nastanili Turci, nije se mogao dugo održati.Već 1544, usred ratnog bijesa, oplijenio ga je Jahja-paša, a 1573. samo-stan je sravnjen sa zemljom, crkva pretvorena u džamiju, najljepšu ucijelom kraju, kaže Evlija Čelebi. Požeški franjevci morali su se povućiizvan središta grada u Vučjak. (Kempf 135). Česti progoni franjevaca u Bosni u vrijeme sultana Sulejmana bilisu osobiti uzrok bježanja u Slavoniju i Ugarsku. Sam Sulejman znao sekoji puta pokazati velikodušnim prema svojim kršćanskim podanicima,ali baš on je sve svoje vojne redovito završavao masovnim ubijanjem iodvođenjem kršćana. Gotovo nijednu svoju vojnu nije toliko koliko jemogao iskoristio u osvajanja novih područja, ali na kraju svake njegovevojne bio je svakako masakr kršćana (Batinić 9 — 13). I za unutarnjeprogone kršćana u Bosni Turci su uvijek našli razloga. Događalo se daje narodu u pograničnim mjestima na koja su Turci najviše udarali dodi-jalo to vječno klanje, paljenje i odvođenje u sužanjstvo. Tada bi najčešćejoš samo franjevcima uspjevalo da očajni narod odvrate od predaje Tur- 25
  26. 26. cima. Jednako su i posade u pograničnim tvrđavama često rasplamćeneupravo primjerom i riječju franjevaca pokazale besprimjernu upornostu odbijanju turskih navala. Turcima to nije bilo nepoznato. Spominjese da su Turci pogdjegdje gradili posebne tvrđavice promatračnice sciljem da spriječe franjevce u pružanju pomoći kršćanskim tvrđavama.Svaki je novi ratni sukob s kršćanima, posebno s Hrvatima, bio povodprogonima franjevaca u Bosni. Bosanski sandžak-bezi nisu željeli uokrutnosti nimalo zaostati za svojim sultanom. Naprotiv Sulejman jemorao njihovu okrutnost obuzdavati (Batinić 2 i 17—18). Osim progona zbog ratnih sukoba bilo je progona i izravno zbogvjere i ako je sloboda vjere bila zajamčena s najvišeg mjesta carskim fer-manima, a franjevci su čak bili oslobođeni od svakog davanja daće. Ništalakše Turcima nego naći izliku za gaženje povlastica. O Husrev-begupaši bosanskome pripovijeda se da je znao kotolicima oteti svu zemlju,a onda im je nudio natrag uz uvjet da pređu na islam. Ako nisu htjeline jednom bi ih u bijesu sve sasjekao. Tako je i franjevcima otimao crkv-enu zemlju. Bilo je slučajeva da su i obitelji najuglednijih franjevaca, svarodbina s cijelim selom podlegle i prešle na islam, a onda bi ih franjevciuzalud nastojali vratiti kršćanstvu (Batinić 1—2). Ponekad bi i islamskivjerski službenici prisilno sazivali kršćane na pouku u kuranu. Franjevcisu ih zbog toga morali još i častiti. No ako pouka nije svršila bar s kojimprelazom na islam, često su i zato bili krivi franjevci (Batinić 11—13). Za Sulejmanova vladanja bilo je nekoliko velikih progona i zbogbiskupa. Da doskoči potrebama franjevaca i vjernika papa je bulom od4. lipnja 1544. imenovao smederevskim biskupom fra Blaža Kovačićas tim da upravlja i bosanskom biskupijom i svim područjima gdjedjeluju franjevci Bosne Srebrene. Kad su Turci opazili s kolikim je ve-seljem primljen biskup, razglasiše da je biskup iz Rima donio barjakeda digne raju protiv Turaka i da Bosnu preda papi. To je bilo dosta daim biskup nije mogao pobjeći. Na bijegu se utopio u Drini na očigledsvojih progonitelja. Razbješnjeli Turci navališe tada na franjevce kao nasuizdajnike i bili bi ih valjda sve poubijali da nisu ogromnom svotomnovaca Turke umirili (AB 309, Batinić 40 — 41). Slično je prošao i drugi biskup fra Tomo S korojević, imenovan27. travnja 1551. Zbog biskupa bilo je progona i kasnije. Neki su odbiskupa također našli utočište u Slavoniji ili u Ugarskoj, ali za Sulej-mana Turci biskupa nisu nikako podnosili (AB 310, Batinić 44 — 46).26
  27. 27. Česte su progone trpjeli franjevci i od pravoslavnih vladika koji sukoristili tursku mržnju na papine franjevce, a još više tursku podmitlji-vost te si za novce isposlovali fermane da smiju skučiti pod svoju vlasti franjevce i katolike i od njih ubirati dažbine. U tim slučajevima kao iu mnogim drugim franjevcima nije preostajalo drugo nego putovati uCarigrad da si za ogromne svote isposluju nove fermane slobode. No iti su fermani koristili malo i kratko vrijeme (Batinić 5 — 6 i 23). Najopasnija je ipak bila turska blagost i dobrota. Znali su s naro-dom postupati daleko bolje nego kršćanski plemići sa svojim kmetovi-ma. No s tom dobrotom bila je spojena i vječna ponuda: prihvati islami bit ćeš isto što smo mi — gospodar raje, vojnik najpobjedonosnijegcara i otvoren ti put do najviših položaja i do svih užitaka po turskomezakonu. Mnogi su tome podlegli, a što mnogi nisu, bila je to zasluga (uočima Turska teška krivnja) franjevaca koji su vatrenim riječima prika-zivali vjernicima ljepote kršćanske vjere, vječnu nagradu onih koji os-tanu vjerni i strašnu vječnu kaznu onih koji svoju vjeru izdaju. Uz tosu franjevci svojim vjernicima uvijek šaputali o skorom oslobođenju(Batinić 4). U mnogim progonima bosanski su franjevci sve češće spasava-li svoje živote u Slavoniji, Ugarskoj ili čak u Zatišju oko Temešvara(zazuzet 1552) i Erdelju. Bježalo se onamo gdje ih nijedan Turčin nijepoznavao, u narodnoj nošnji dakako, s brkovima pa i s bradom. Da sesumnjičavi i znatiželjni Turci ne bi dosjetili narod ih je nazivao ujacima.Službu su vršili prema prilikama ili u privatnim kućama ili na grobljimaili u sačuvanim crkvama ili kraj porušenih ili — kao u Cerniku — podnekom velikom lipom koja se nalazila na jednoj osami izvan mjesta.Zvona Turci redovito nisu podnosili. Progonjeni bi se isprva zadržavaliu krajevima sjeverno od Save uglavnom samo dok se nije smirio turskibijes u Bosni. Ipak su sve jače osjećali dužnost brinuti se i za duše ovihvjernika koji ih u progonima spasavaju. (Batinić 23). Literatura: Batinić fra Mijo Vjeneeslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, Zagreb 1888. Csevapovich P. Gregorius, Synoptico-memorialis Catalogus observantis Minorum Provinciae S. Joannis a Capistrano, Budae 1823. Fermendžin P. Eusebius, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, Zagrabiae 1892. Greiderer Vigilius, Germania Franciscana I, Oeniponte 1777. Kempf Julije, Požega, Požega 1910. 27
  28. 28. Mandić Dr O. Dominik, Franjevačka Bosna, Rim 1968. Pavich P. Emericus, Ramus viridantis olivae, Budae 1766. Waddingus Lucas, Annales Minorum XVI, Ad Claras Aquas 1933. KAKO SU BOSANSKE FRANJEVCE U SLAVONIJI PROGONILI KALVINI Jedan od najsigurnijih dokaza da su franjevci iz Bosne već u vri-jeme sultana Sulejmana II djelovali po cijeloj Slavoniji — gdje god sunašli katolike — svakako su progoni koje su tada protiv franjevaca po-duzeli kalvini. Začetnik i duša kalvinskog pokreta u Baranji i Slavonijibio je Mihajlo Starin, rođen u varošici Stara u Baranjskoj županiji, kažeFermcndžin, u selu Stara u Šomođskoj županiji, kaže Bösendorfer, gdjesu se naselili Slovaci. I Starin je bio Slovak. — Selo Stara bilo je posjedPetra Perenja, gospodara Valpova. Starin je bio najprije franjevac. Go-dine 1530. pristao je uz reformaciju. Do te godine taj je kraj pretrpioveć dvije Sulejmanove provale u Ugarsku, ah Turci su vladali samo uSrijemu i u istočnoj Slavoniji do Morovića i Osijeka. Već kao pristalicareformacije studirao je na sveučilištu u Padovi. Nakon povratka oženiose udovicom Stjepana Banocija koju je već kao redovnik zavolio. Uproljeće 1544. nastanio se u selu Laskafeldu i počeo širiti kalvinizam.O tome sam piše 11. lipnja 1551. prijatelju Nikoli Tuknaju u Beč: Većsedam godina ima otkako sam po Božjoj Promisli u Donjoj Baranji kojaje pod turskom vlasti (od 1543) i tu propovijedam Evanđelje. Moliš dao širenju vjere obavijestim tebe, Beč i one preko Beča prijatelje da se ivi uzmognete radovati sa mnom. Laskafeld leži od Osijeka jednu milju.Nauku Evanđelja prenio sam na obje obale Drave i Dunava, gdje sanpomoću braće i Duha Svetoga utemeljio 120 župa. Mnogo bih ti moraopripovjedati o svim svojim sukobima s papinskim ljudima. Dosta je rećida smo ih svagdje suzbili i kao vukove daleko od stada Božjeg otjerali,neke preko Tise, a druge preko Save. Ove godine održali smo dvijesinode — u Valpovu i u Vukovaru — i u dvim ljutim borbama mi smoih pobijedili, a neki su se od straha sakrili pod korita na koja su sjele potri žene i otud je onda među Hrvatima nastala poslovica: pop je podkoritom, pod trima ženama (popge pod coritom pod troyam senom)... Ova se poslovica, piše Bösendorfer 1910, održala sve do danas uTordincima, gdje su se još jednino do danas održali Starinovi kalvini, a s28
  29. 29. njima i tradicija kako je Starin održavao sinode. Sinodu bi sazvao on sam,skupio bi velik broj svojih pristaša i poučio ih kako će se na sinodi držati.Tada bi dao silom dotjerati franjevce pred svoje mnoštvo i natjerao ih nadiskusiju. Tako govori tradicija koju su sačuvali sami tordinački kalvini.Sinoda je bila u jednom kaštelu na obali Vuke. Ruševine se tog kaštelavide još i danas (1910) na putu od Tordinaca u Bršadin. Pred sakupljenomnoštvo u tu je gradinu neki gospodar Štipan silom dotjerao vukovar-ske fratre. Prisilna diskusija sastojala se dakako od ismijavanja i pogr-da. Konačno bi ih batinama natjerali u bijeg. U bijegu su im — unapredsmišljeno — sami nudili da će ih sakriti. Prinudili ih da legnu na zemljui pokrili koritima na koja bi sjele po tri žene. Ovako prevarene držalisu ih pod koritima i silili da pristanu uz Starina. Vele da je jedan od tihfranjevaca — Mihajlo Tordinac — stvarno pristao uz Starina i postao prvikalvinski pastor u Tordincima (pastor ecclesie patrie tordofalvensis).Kasnije je isti bio i prvi tordinački senior. Oduševljeni takvom pobjedomkalvini su masovno krenuli u Đakovo i ondje spalili franjevački samo-stan (1551) u kojem su kao i u požeškom bili bosanski franjevci. Međunjima su pod Turcima ostali, izgleda, i neki slavonski franjevci. Fermendžin u Chronicon Bosnae (27—28) bilježi kratko da je Star-in godine 1544. počeo nemilo progoniti katoličke svećenike, ne malonjih protjerao u Bosnu, a druge u temešvarski Banat. Zatim je okupiraomnoštvo katoličkih crkava u Slavoniji. Početak Starinovog djelovanja u Laskafeldu i kako je stekao silnupopularnost opisao je godine 1617. prema sačuvanoj tradiciji tadašnjiučitelj u Laskafeldu Samuel Pataj: Već sam dvije godine u Laskafeldukao učitelj. Još i sada ima ovdje staraca koji se sjećaju Starina i njegovogdjelovanja među Hrvatima. Postupao je kako mi pripovijedaju ovako:Najprije bi zapjevao psalme Davidove tako krasnim i uzvišenim glasomda je dirnuo srca i ganuo na pobožnost i okorjele ljude. Toliki ljudi nagr-nuli bi da slušaju njegovo divno pjevanje da nisi mogao do njega. Brzose pronio glas da imade jedan svećenik koji propovijeda novu vjeru okojoj ni stari nisu nikad čuli. Ljudi su iz gradova, trgovišta i daljnjih selagrnuli u Laskafeld kao na veliki sajam. Videći Starin da je za njega nas-tupio zgodan čas, počeo je neuki narod poučavati u evanđelju obarajućise na katoličke ceremonije kao na izmišljotine. Narod mu povjerova,protjera svoje fratre i predade župe Starinu. Ali nisu ni katolici mirovalii gledali se Starina riješiti ma i silom. 29
  30. 30. Vrebali su na nj noću pred njegovom kućom. Saznavši za njihovenamjere Starin bi rano otišao od kuće namjestivši prije odlaska na vra-tima na motki pribitu bundevu koju bi zasjednici, držeći je za ćelavuglavu Starinovu, isjekli sabljama. Dočuvši to njegovi vjernici, postavlja-li su oko njegove kuće svake noći stražu sve dok nije cijelo selo pristalouz njega. Tada se Starin osokolio i držao javne dispute s franjevcima.Dispute u Valpovu i Vukovaru godine 1551. bile su o Duhovima. Jireček kaže da su se protestanti spremali svoju vjeru raširiti pocijelom evropskom dijelu turskoga carstva, jer su znali da je većina tur-skih paša hrvatskog podrijetla. Starin je umro oko 1554. — na veliku sreću franjevaca i katoli-ka. Njegovi pristaše upeli su sve sile da kalvinizam održe i učvrste.U Debrecinu i Kološvaru odgajali su se slavonski mladići, a kalvinskiplemići podupirali su ih na sve načine. Kao osobita dobrotvorka spom-inje se Hedviga de Artandy iz Biharske županije, a prije je bila udata uSlavoniji. U Slavoniju je dolazio i novac iz Pruske gdje je živio poznatiprijatelj protestanata Juraj Markej Braniborski, bivši indigena hrvatskii brat pruskog vojvode Alberta. Albertov je ministar neko vrijeme biočuveni Mato Skalić. U Erdutu, Čakovcima i Starim Jankovcima nađenisu novci vojvode Alberta i pruskog suverena, poljskog kralja Sigismun-da iz godina 1533, 1534. i 1541. Na Albertovim novcima čita se protes-tantska deviza: justus ex fide vivit (pravednik živi od vjere). Novci sunađeni u većim količinama, a poslani su u Slavoniju kao pomoć širenjuprotestantizma. Kalvinizam se u Slavoniji ipak nije održao. Franjevci koji su pob-jegli opet su se vratili. Njihovim je nastojanjem kalvinizma iz Slavonijepomalo nestalo. Do danas se u čisto hrvatskom selu održao jedino uTordincima. Što je drugo kalvinsko kasnijeg je podrijetla i nije hrvatsko.(Crtice 329 — 334). Kalvini koji su se »pomoću braće i Duha Svetoga« toliko širili poPodravini i Podunavlju u požeško-cernički kraj kao ni u Posavinu odBroda do Gradiške na Savi nisu uopće uspjeli prodrijeti. Tu su franjevciostali na čvrstom tlu i potpuno sačuvali svoje vjernike. Literatura: Bösendorfer Josip, Crtice iz slavonske povijesti, Osijek 1910. Fermendžin P. Eusebius, Chronicom obeservantis Provinciae Bosnae Argentinae, Starine JAZU XXII, Zagreb 1890.30
  31. 31. SAMOSTAN U VELIKOJ Bosanski su franjevci pokušali u Slavoniji pod turskom vladomzauzeti i sačuvati sve franjevačke samostane koji nisu bili potpunoporušeni i uništeni. No vidjeli smo kako su prošli u Đakovu i u Požegi.Najveća je teškoća bila u tom što je franjevaca tada bilo premalo dazauzmu i sačuvaju sve samostane. K tome je i turski postupak tu željufranjevaca činio neostvarivom. Turcima je bilo pravilo: ne dozvoljavatini graditi nove ni popravljati stare crkve i samostane. Nadali su se timeubrzati poturčenje naroda. Samo za vrlo velike svote novaca mogli sufranjevci dobiti dozvolu da poprave stare ili da mjesto starih sagradenove crkve i samostane. Dozvola je uvijek glasila: samo od pletera i bla-ta s ograničenom dužinom i širinom. Zbog strašnih svota koje su Turcitražili za popravke, obnove i gradnje, franjevci su se morali zadovoljitis malim brojem samostana. U takvim prilikama smatralo se neobičnim uspjehom kada su fran-jevci dobili od Turaka samostan u Velikoj. U pismu od 24. lipnja 1575.govori papa Grgur XIII. kako su ga nedavno obavijestili franjevci »onikoji su uvijek oboružani štitom vjere te izgaraju od ljubavi prema SvetojRimskoj Crkvi ne bježeći ni od kakvih teškoća ... svojim su primjerom ičistoćom života čak i samog zvijerski okrutnog turskog cara toliko pre-dobili da je zaboravio sama sebe i katoličkoj vjeri nešto ustupio. Postiglisu naime da im je vratio i prepustio kuću (domum, samostan) u Ve-likoj koja se nalazi u nekim krajevima ugarskoga kraljevstva, zauzetimod turskoga cara, u bosanskoj biskupiji. Samostan je inače posvećensvetom Augustinu. Sa samostanom dobili su franjevci i sve što je tomsamostanu pripadalo. Zato su nas zamolila ista braća i njihov general iAntun kustos i komesar reda da im u toj stvari blagonaklono iziđemoususret«. Papa dozvoljava da franjevci preuzmu, zadrže i koriste nekeposjede koji se sastoje u vinogradima, a koje su dobili sa samostanomzato što ih Turci ne trebaju, jer se oni u svom praznovjerju vinom nesluže. Te je vinograde već nekad Sveta Stolica tom samostanu dozvo-lila posjedovati. Neka im to bude da nekoć zavedene lakše poučavaju,vjeru propovijedaju, mladež odgajaju ... pa i same sebe da uzdržavajui siromasima pomažu. Da ih zbog toga nitko ne smeta i ne uznemiruje,jer oni već od nekoć imaju povlastice da smiju posjede držati. Neka 31
  32. 32. tome ne smetaju ni propisi da zavjetovanici ovog reda ne smiju ništaposjedovati (W XXI, 502 — 503). Ovdje se govori o samostanu u Velikoj kao o starom franjevačkomsamostanu kojem je već prije Turaka Sveta Stolica dozvolila posjedo-vati vinograde. Očito se radi o bosanskim franjevcima kojima je SikstoIV dozvolio primati vinograde i druge posjede darovane im u Slavoniji,a papa Julije II istu je povlasticu potvrdio i obnovio 1511. Prema tomevelički samostan imao bi biti sagrađen za bosanske franjevce kao i samo-stani u Kobašu i Dvorišću, a možda i u Cerniku. Vinogradi u Slavonijibili su u to vrijeme prečestih ratova i preteških veza s kršćanskim zem-ljama za bosanske franjevce spas. U ratu je bilo vrlo teško nabaviti vinonužno za mise. Opisujući svoj put kroz Bosnu godine 1531. Kuripešićkaže da u svoj Bosni nigdje nije vidio nijednog trsa posađenog, a ka-moli vinograd. Samo je čuo da u Posavini ima vinograda. Možda zatošto su Turci Posavinu tek nedavno osvojili pa su se vinogradi u posjedukršćana održali. (Batinić II, 28 i 36). Kako se velički samostan prije Turaka ne spominje ni u jednompoznatom dokumentu ili popisu, nagađamo da je morao biti sagrađenu zadnjih 15—20 godina prije nego su Turci osvojili Veliku. Zbogprekratkog vijeka vijesti o njem nisu stigle do mjesta gdje bi se moglesačuvati. Manje je vjerojatno da se krije u imenu jednoga od onih sa-mostana za koje danas ne znamo gdje su bili. (Na primjer samostan uBobovišću. Bobovišća je tada bilo posvuda. Godine 1259. spominje seu jednom dokumentu mjesto Veliča Boboycha u požeškom kraju, ali tomjesto nije bilo ondje gdje je danas Velika). (Starine XXVII, 31). I ako su franjevci velički samostan dobili već 1575, Gonzaga ga usvom popisu ne spominje. Prema njegovom popisu u djelu štampanom1587. provincija Bosne Srebrene imala je 14 samostana. Od tih je sjever-no od Save bio samo jedan: S. Christophori prope Veličam. Taj je samo-stan bio u Poljanskoj kod Stražemana. Prije Turaka pripadao je salvato-rijanskoj provinciji. Razlog zašto Gonzaga ne navodi velički samostanmože biti samo jedan: kad je Gonzaga dobio podatke iz turske Bosne zasvoje djelo, u veličkom samostanu još nije bilo samostanske zajednice.Uprava reda tada nije priznavala samostanom zgradu, nego kuću u ko-joj je živio broj braće dovoljan da čini samostansku zajednicu. Ipak jeznačajno što Gonzaga spominje mjesto Veliku.32
  33. 33. Velički je samostan franjevcima očevidno više odgovarao nego onaju Poljanskoj. Zato su samostan u Poljanskoj napustili, a velički naselili.Obadva nisu mogli uzdržavati, jer su turski zahtjevi od svakog samo-stana bili odviše veliki. Biskup fra Franjo Baličević u svom izvještaju izgodine 1591. ne spominje više samostan u Poljanskoj, ali spominje većtri samostana u Slavoniji. Velika i Voćin sa po 7 braće, Našice sa petero.(Kultura I, 127 — 128). Voćinski se kasnije više ne spominje. Napuštenje zauvijek ili zbog prevelikih turskih zahtjeva ili zbog nesigurnosti unjem, jer je u okolici bilo premalo katolika. I Našički su zauzeli Turci, aliga je od konačne propasti spasio fra Jerko Lučić, kasnije biskup. Požeškisamostan ne spominju više ni Gonzaga ni Baličević. Po tome se čini vje-rojatnijim da je razoren 1573. Neki naime kažu da je razoren istom 1587,kad je u njem umro biskup Antun Matković (W XXII, 185). Neki stariji povjesničari mislili su da godina 1339. na pečatuveličkog samostana označuje godinu osnutka samostana. To je međutimgodina osnutka bosanske vikarije. Wadding bilježi (IX, 311) da je go-dine 1400. papa Bonifacije bosanskim franjevcima dozvolio steći jedansamostan u mjestu Vetila, alias Velita (potius Velica) u Dalmaciji nadubrovačkom području. Ono u zagradi je kasniji dodatak. Što više, Eu-bel upozorava da se u papinoj buli uopće ne spominje mjesto Vetila iliVelita. Eubelovu primjedbu dodali su izdavači Waddinga u zagradi. Literatura: Batinić fra Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini II, Zagreb 1888. Jelenić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci, Sarajevo 1912. Kukuljević Ivan, Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae XIII, Starine JAZU XXVII, Zagreb 1895, str. 1 — 168. Waddingus Lucas, Annales Minorum IX, XXI i XXII, Ad Claras Aquas 1932. i 1934. BOSANSKI FRANJEVCI POJAČAVAJU BRIGU ZA SLAVONIJU Nakon smrti sultana Sulejmana II (1566) vjerske se prilike uSlavoniji nisu gotovo ništa promjenile, ali su u nekoliko dokumenatajoš jasnije ocrtane. Zadnjih 15 godina 16. stoljeća spominju se poimencetri franjevca provincije Bosne Srebrene koji nikako nisu bili zadovoljnis onim što se do sada činilo za Slavoniju, Srijem i Ugarsku pod turskom 33
  34. 34. vlasti. Jedan za drugim zaputiše se oni ravno u Rim da papi osobnoprikažu zapuštenost vjernika u tim krajevima i da od pape izmole ov-last kako bi mogli s nekoliko svećenika koje će oni pronaći, otići onamoi poraditi na tom da se svi katolici ondje obuhvate dušobrižničkim ra-dom. Njihov je izvještaj uglavnom bio u tom da tamo ima još uvijekmnogo katolika do kojih svećeničko djelovanje ne dopire. Prije nego će iznijeti što je prvi od te trojice, fra Đuro Soljanin (deSalina), isposlovao od pape, Wadding je osjetio potrebnim prikazati skakvim su se teškoćama franjevci Bosne Srebrene morali tada boriti.Navodi suvremenog franjevačkog povjesničara fra Franju Gonzagu kojije baš u to vrijeme bio general franjevačkog reda (1579—1587), pa i samputovao našim krajevima. Zadnje godine svoga generalata štampao jedjelo: O postanku i napretku franjevačkog reda. Malo je tko mogao boljeod njega poznavati i zornije prikazati tadanje prilike sjeverno od Save. Hungariae Regnum, piše Gonzaga, a pod tim misli, kako sevidi iz sadržaja, Slavoniju i Srijem s turskim dijelom Ugarske: Ugar-sko kraljevstvo u kojem je prije divno evala pobožnost i vjera, sadaje zbog turskog i zbog krivovjerskog bijesa spalo na veoma mali brojevanđeoskih učitelja koji bi kršćane što su ondje ostali pod turskomvlašću, trebali Božjom riječi i sakramentima hraniti. Uzmemo li u obzirsamo franjevce, i ako sada drže ondje 53 muška samostana i jedan sa-mostan klarisa, ipak oni u tim zgradama borave tek po jedan ili dva,nekima samo od vremena do vremena. (Na taj su eto način franjevci, unadi da će ih uskoro biti više, željeli sačuvati barem pravo na što većibroj praznih slavonskih, srijemskih i ugarskih samostana). Dalje kaže Gonzaga: Neka je dosta reći da (franjevci) živu u vječnojpogibli života i da često, prečesto bivaju bijeni... i premda braća rijetkokad borave u samostanu, jer su radi duhovnih poslova stalno raste-peni po selima i trgovištima, ipak je ondje toliko mnoštvo katolika, asvećenika tako malo da ne mogu ni najprečim duhovnim potrebamanaroda udovoljiti, tako da su roditelji prisiljeni djecu nositi na krštenjei po 10 do 12 sati daleko ... U to je vrijeme, prema Gonzagi, cijela provincija Bosne Srebreneimala samo 80 svećenika. Ne kaže se koliko ih je djelovalo sjeverno odSave. Da ne bi provincija izumrla, da joj život ne utrne, franjevci su iusred najžešćih progona prisiljeni primati u samostane dječake od 8 i34
  35. 35. 9 godina, godinama ih učiti gramatiku i drugo što je potrebno, hranečiih milostinjom, dok konačno ne stupe u red. (Ovakav teret u odgojuvlastitog podmlatka nije poznavala nijedna franjevačka provincija osimjedine Bosne Srebrene). Bosanski su franjevci pokušavali dovesti k sebii strance, ne samo franjevce, nego i svjetovne svećenike i redovnikedrugih redova koji bi radili zajedno s njima pod upravom bosanskogbiskupa i provincije Bosne Srebrene, ali su Turci na strance rado bacalinajteže i zlobne optužbe, a zbog njih su onda teško progonili i domaćefranjevce. To je Gonzagin izvještaj. Pismo pape Siksta V izdano 13. ožujka 1586. fra Đuri Soljaku iliTuzlaku glasi: Budući si nas obavjestio da »in Provinciis Possaviae etPossemiae« i u susjednim mjestima i područjima ugarskog kraljevst-va živi veliko mnoštvo naroda pod turskim gospodstvom, velik brojvjernika koji uz druge goleme nevolje, nametnute s robovanjem tiran-skim nevjernicima, ostadoše još i bez svećenika, klerika i redovnika odkojih bi trebali čuti Božju riječ, misu i druge božanske službe, a jer tizbog svega toga, gonjen vjerom i pobožnošću i rasplamćen revnošću zaspas kršćanskih duša koje tamo borave, želiš, s dozvolom svojih pogla-vara i s našim blagoslovom, s nekoliko drugova svećenika, poći u onekrajeve..., a drugove ti je bez naše ovlasti za tu stvar teško dobiti... Zatomi taj tvoj spasonosni pothvat preporučamo Bogu i blagoslivljamo, tetvojoj želji rado udovoljavamo da s našom ovlašću lakše uspiješ naćisposobnih i prokušanih svećenika, bilo svjetovnih, bilo franjevaca ops-ervanata ili iz drugih redova, te ih povedeš sa sobom. Za to djelovanje podjeljuje papa Siksto fra Đuri i njegovim drugo-vima ove povlastice: 1. Ako je potrebno radi pogibli ili drugih razloga: vršiti službu uprivatnim kućama ili na drugim pristojnim mjestima. 2. Gdjegod nema župnika, vršiti službu župnika: krstiti...vjenčati... 3. Ako nebi imali priliku pribaviti si nova sveta ulja: služiti se sastarima. 4. Odrešivati od svih pridržanih grijeha, osim od ubojstva iliosakaćenja biskupa. 5. Primati, svakako po propisima, sve koji se žele vratiti u krilokatoličke Crkve. 35
  36. 36. 6. U svakom mjestu kud dođu jednom podijeliti potpuni oprost uzobičajne uvjete (W XXII, 85 — 87). Slijedeće godine 1587. otišao je u Rim i fra Bernardin Dubrov-čani n (de Ragusio), dao papi Sikstu V sličan izvještaj i zamolio isto štoi fra Đuro. Razlika je samo u tom što je on naveo krajeve oko Požege iTemišvara, a drugove koji će s njim poći već je našao i oni se u papinompismu spominju. Bili su to benediktinac Stjepan Bošnjak (Bosnensis)i dominikanac Ante Dubrovčanin. Papa im je dao pismo 15. prosinca1587. gotovo isto kao ono fra Đuri: šalje ih u krajeve koje su tražili izahtjeva da budu pokorni biskupu fra Nikoli Ugrinoviću (W XXII, 187i 462—463). Godine 1590. bilo je, prema izvještaju biskupa fra Franje Baličevića,u cijelom požeškom kraju svega 12 svećenika (Buturac 64, Kultura I,158). Treći franjevac fra Luka Jurišić dobio je sličan dekret od papeKlementa VIII 27. srpnja 1595. na tri godine i produljio mu ga isti papana druge tri godine 14. rujna 1598. U tom se dekretu navode krajevi okoĐakova i Cerne (W XXIII, 240, 349 i 511). Jelenić (Kultura I, 148) i Batinić(II, 59 — 61) krivo pišu Cernik mjesto Cerna. Pothvat ove trojice bio je svakako značajan za napredak dušo-brižničkog rada u Slavoniji. Sva trojica učinila su to sporazumno s up-ravom provincije koja se osjećala nemoćnom da Slavoniji dade neštoviše. Pronašli su drugove koje im provincija nije mogla dati. Dobilisu župničku vlast i druge povlastice za sva područja svoga djelovan-ja. Njihov je cilj bio duhovnom brigom obuhvatiti sve katolike koji utim krajevima žive. Tek nakon toga mogla je Slavonija biti podijeljenana župe, a samostani zaduženi da sve župe obskrbljuju župnicima ipomoćnicima. Radi premalenog broja svećenika župe su još i sto go-dina kasnije bile prevelike, a rad prenaporan. Čini se da franjevci sve do kraja 16. stoljeća nisu uspjeli razgraničitii urediti župe u cijeloj Slavoniji. Radili su koliko je koji mogao i kudje koji, prema nekom dogovoru, stigao. Zato se moglo dogoditi da suse neki na jednom mjestu odviše zadržavali, dok su druga mjesta nasvećenika morala predugo čekati. Tome je sada trebalo doskočiti. Tri spomenuta franjevca sa svojim drugovima bila su po dobiven-im povlasticama u svom djelovanju gotovo neovisna od uprave pro-36
  37. 37. vincije. Ona ih je mogla u njihovom djelovanju nadzirati i pomagati,ali ne i ograničavati. Svakako su djelovali, jer fra Luka produljuje svojetrogodište. Bili su to prvi do sada poznati franjevci kojima je posebnobila na srcu Slavonija sa Srijemom i Ugarskom. Iako ih je dala i pomagalaprovincija Bosne Srebrene, oni su zametak jednog kruga franjevacau istoj provinciji koji će se s vremenom početi smatrati Slavoncima,stvoriti u provinciji slavonsku stranku, boriti se za autonomiju i neo-visnost od Bosanaca, tražiti posebnog biskupa za Slavoniju ili baremda se pokoravaju drugom, a ne bosanskom. Ujedno će razviti velikohrvatsko-slavonsko rodoljublje, poticati ili čak voditi borbu Slavonacaza oslobođenje od Turaka. Literatura: Batinić fra Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini II, Zagreb 1888. Jelenić Dr fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1912. Waddingus Lucas, Annales Minorum XXII i XXIII, Ad Claras Aquas 1934. FRANJEVCI SUDJELUJU U SLAVONSKIM USTANCIMA PROTIV TURAKA Kako im je bilo pod turskim gospodstvom, nije ni čudo da su svo-ju goruću želju: baciti Turke što dalje od Slavonije, ustrajno prenosili usvijest najprivrženijih svojih vjernika. Dozivali su im u pamet i zornoopisivali sjajne pobjede Hrvata nad Turcima, osobito one najnovije odgodine 1593. i dalje. Budili su i raspirivali borbenost i junaštvo. Upravoje tada bio dugotrajni rat (1593 — 1606) između turskog i kršćanskogcara. Smatrali su svojom dužnošću što više pridonijeti slabljenju i po-razu tada već 200 godišnjeg neprijatelja koji je toliko naroda i tolikocrkava i samostana uništio. Franjevci sami nisu dizali ustanke, ali susvojim djelovanjem stvarali kod naroda raspoloženje za ustanak. To jeu ono vrijeme bilo u duhu djelovanja Svete Stolice. Tako je moglo doćido ustanaka koji su već opisani u prvom dijelu ove povijesti (PovijestCernika): prvi 1595. Lovre Ilića, drugi 1596. Vida Kovačevića, izazvan,neočekivano, obranom franjevačkog provincijala, treći 1597. FranjeIlinića kome su Turci najprije oteli, a onda (u Cerniku) ubili ženu. Kaoda su jedva dočekali pojavu takvog junaka, franjevci su mu odmah prik-lonili 2.000 boraca. Svaki su ustanak, koliko su samo mogli, podjarivali. 37
  38. 38. Bili su najbrižniji obavještajci javljajući vođama ustanka svaki pokret isvaku namjeru Turaka. Koliko se dalo povezivali su borbe Slavonaca sborbama hrvatskih banskih i carskih četa protiv Turaka. Slavonski su franjevci tada previše optimistički ocjenili situaciju.Nije se dogodilo kako su oni očekivali. Nije se našla vojna sila koja biTurke iz Slavonije protjerala. Ustanci su svi redom bili ugušivani i sva-ki put bi slijedila grozna turska osveta nad narodom, ali Slavonci bi seponovno spremali da Turcima učine ono što su Turci njima učinili. Stra-davali su i franjevci, ali ih je tim više veselio svaki novi ustanak. Činise da su od svih franjevaca najizloženiji bili požeški u centru najjačegslavonskog sandžaka, na dohvat paši kadgod bi se razljutio. Godine1599. Petar Erdedi pali turske tvrđave po Slavoniji. Uz pomoć narod-nog junaka Luke Senčevića osvojio je i požešku tvrđavu gdje je poginuoi Solčić-paša. Nakon Lukine smrti pobratimi Marko i Mato Lapsanović1600. osvajaju redom turske tvrđave. Krvavu bitku na ušću Orljave ukojoj je poginulo 1000 od 5000 Zloić-pašinih Turaka i 350 od 1000 junakadvojice pobratima, razjareni Turci osvetili su nečuvenim okrutnostima.Tada su i svi požeški franjevci bačeni u tamnicu, a gvardijan nabijen nakolac (1600). To je točka na kraju povijesti 16. stoljeća. (Batinić 68 — 69,Đurić 32, Požega 137 — 145). Može se reći da su ustanci u Slavoniji prerano počeli — u vrijemekad su Turci počeli slabiti, ali su bili još i odviše jaki. Prolito je previšekrvi i jedne i druge. Turci su mislili da će njihova okrutnost Slavonceukrotiti. Dogodilo se međutim da su Slavonci Turcima zadavali sveveći strah. Literatura: Batinić fra Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini II, Zagreb 1888. Đurić Tomislav, Iz slavonske prošlosti XVII stoljeća, Varaždin 1975. Kempf Julije, Požega, Požega 1910. SEDAMNAESTO STOLJEĆE U tom stoljeću ističu se novi progoni i nova stradanja franjevaca.Usprkos tome franjevci žele u svom djelovanju napredovati. Počinjuštampati ne samo bogoslužne nego i nabožne knjige za narod, orga-niziraju župe i pastoralni rad. No nadljudska požrtvovnost počinje se38
  39. 39. trgati mnogim i raznim ljudskim razmiricama. Uz mnoga priznanja ipohvale s najviših mjesta na franjevce se obaraju suparnici s mnogimoptužbama i napadajima. Rim najodlučnije suzbija borbu slavonskihfranjevaca za samostalnost i neovisnost od bosanskih franjevaca. Uborbi raznih biskupa za Slavoniju uzaludno ostaje i Ogramićevo nasto-janje da cijela turska Slavonija postane jedna čisto franjevačka biskupijas biskupom franjevcem na čelu. Na kraju stoljeća konačno nestaje izSlavonije Turaka. Svi ti događaji isprepleteni su vijestima o cerničkojžupi. NOVI PROGONI Početkom 17. stoljeća franjevci se tuže sultanu u Carigrad na nekeposebne vrste progona koje Turci poduzimaju protiv njih. Ubojice izločinci mitom bi naveli turske kadije da njih ne progone, nego da sekrivnja svali na nedužne franjevce koji su onda bivali osuđivani na ve-like globe. Takvi bi se zločinci koji puta namjerice sakrili u crkvi dapobjegavši neprogonjeni ostave krivnju na franjevcima (Batinić 99 —100). Osim toga Turci su franjevcima zabranjivali vršiti službu, smetaliih u propovijedanju vjere i dijeljenju sakramenata s ciljem da izmameod njih novaca. U Slavoniji je u tom smislu 1607. uveden novi izvanred-ni harač, zvan čuloš ili džulus. Narod je morao plaćati Turcima službuBožju što su mu je franjevci vršili. Ako narod ne bi platio taj porez,franjevci su bili bacani u tamnice pa čak i ubijani (Požega 141 — 142,Đurić 42 — 45). Mnogi su Turci, osobito odličniji, odsjedali kod franje-vaca kao u kakvoj gostioni, prisiljavali franjevce da ih časte, a platili nebi ništa. (»Dočekuju li dobro?« »Ako ih dobro izbiješ, dat će ti sve štozaželiš«) (Batinić 109 — 110). Osim toga Turci su od franjevaca silomistjerivali novac tvrdeći jednostavno da franjevci imaju zgrnute silnenovce, jer svuda kupe milostinju (Batinić 90 — 93). Ako bi susreli fran-jevca u redovničkom odijelu, napali bi ga kao izdajicu, jer još uvijeknosi odijelo kakvo je nosio prije Turaka. Ako bi se namjerili na kojega unarodnom odijelu, opet je bio kriv što kao svećenik nije u svećeničkomodijelu (Batinić 97). Protiv tih progona franjevci su tražili iz Carigrada ferman za fer-manom, trošili na to silu novaca, iako su ti fermani na terenu sve manjepoštivani. Ipak dijeleći sve zlo s narodom oni postaju duša bez koje 39
  40. 40. taj narod, silom podjarmljen, ne može živjeti. U odnosu prema Tur-cima franjevci su stekli neku rutinsku odvažnost i okretnost. Vječnona djelu, vječno na kušnji, vječno u životnoj opasnosti, kao svjedocivjere spremni na mučeništvo, nisu se ni mogli izroditi u ljude koji tražeudobnost. Uvijek u Božjim rukama odgajali su i narod u vjeri prvihkršćana. Ne jedan izvjestitelj, poslan iz Rima, divio se vjeri i pobožnostitih franjevačkih vjernika, otvoreno priznajući da su ta vjera i pobožnost,kao i skladnost života u brojnim obiteljima, plod djelovanja franjevaca.Jaki u kušnjama, vjerom i ljubavlju prema Bogu učinili su i vjernikejačima od svih stradanja, pripravnima da postanu svjedoci vjere krvljui životom (Batinić 111). NABOŽNA PUČKA KNJIŽEVNOST Ovdje samo napominjemo da franjevci Bosne Srebrene usprkos tak-vim teškim prilikama od godine 1611. dalje štampaju knjige nabožnogsadržaja za narod kao i Poslanice i Evađelja za bogoslužje. Neke su odtih knjiga doživjele mnoga izdanja, a štampane su bosančicom koju suznali čitati gotovo svi njihovi vjernici (Batinić 105 — 106). ORGANIZACIJA PASTORALNOG RADA Vjersko i kulturno središte Požeštine i Posavine postaje u to vri-jeme franjevački samostan u Velikoj. Tu je u prvoj polovici 17. stoljećaboravilo po 20—30 franjevaca. Bio je tu i novicijat i sjemenište i školaza 40 učenika (gimnazija, Buturac 31). Koliko je dosad poznato prviput se izričito spominje 9 župa veličkog samostana i 6 župa našičkogsamostana u izvještaju provincijala Marijana Pavlovića podnesenomkongregaciji godine 1623. Župe podložne veličkom samostanu bile su:Požega, Pleternica, Ratkov potok, Brod, Sveti Benedikt (Dubovik poButorcu), Sveti Mihael (Vrhovina), Kutjevo, Cernik i Posavlje (ŽupaPosavlje navodi se kasnije nekada pod imenom Lužani, nekada podimenom Kobaš i Oriovac). Deseta, odnosno prva župa bila je svakakosama Velika. Župe našičkog samostana bile su: Zoljani, Motična, Bazje,Osijek, Gorjani i Selci. Sedma ili prva župa bile su same Našice. (ActaOrdinis 1900, str. 82, Bututrac 28, bilješka 12).40
  41. 41. Sela na obali Save (Davor, Mačkovac...) pripadala su župama uOrubici i Gradiški. Za te se župe brinuo samostan u Visokom (Bosna).Zato i fra Petar Nikolić u svom izvještaju iz godine 1660. jednostavnokaže da tim župama upravlja bosanski biskup. Nije ih ni posjetio pani pomislio da bi i te župe mogle pripadati zagrebačkoj biskupiji (AB494). Od župa veličkog samostana cernička je bila najzapadnija. Za-padno od Cernika i Gradiške na Savi nije bilo katoličkih župa, jer daljeod Šagovine i Bogićevaca prema zapadu nije ni bilo katoličkih sela. Sasjeverne strane s cerničkom župom međašila je požeška župa, s istočnežupa u Ratkovom potoku i Lužanima, s južne Orubica i Gradiška. Dušobrižničke dužnosti vršili su franjevci podložni gvardijanuonog samostana kojemu je župa pripadala. Župe su od svojih priho-da morale davati za uzdržavanje samostana. Sada se nije više brigaza vjernike vodila samo povremenim pohađanjem, nego su župnici ikapelani stanovali u kući župe, a gvardijani su bili dužni nadzirati nji-hov život i rad. Župe veličkog samostana u posavskom kraju imale su otprilikečetiri puta više vjernika nego one u požeškom kraju. U petogodištu1626.—1630. biskup fra Tomo Ivković krizmao je u tom dijelu Pos-avine četiri puta više osoba (9113) nego li u požeškom kraju. Isto takoi godine 1637. biskup fra Jerko Lučić četiri puta više u Posavini (4907)nego li u Požeštini. Ivković je krizmao u 12 posavskih mjesta: Dragotini Svetoblažnje 1204, Garčin 585, Vrhovina 880, Brod 1005, Cernik 97 4,Striževac 700, Štivica 260, Lužani 1128, Drinovci 970, Bučje 594, Orio-vac 163, Rastić 650. — Lučić je krizmao u 9 mjesta: Dragotin 240, SvetiBenedikt (Dubovik, danas Podcrkavlje) 372, Garčin 480, Vrhovina 586,Brod 1533, Lužani 445, Bučje 376, Ratkov Potok 345, Cernik 530 (Butu-rac 35—36). Neka od tih pastoralnih središta s vremenom su postalažupe. Kako je došlo do svađe bosanskih franjevaca s ostalim svećenicima? Vrhovna je uprava Crkve u Rimu s velikim priznanjima i pohva-lama uvažavala zasluge i žrtve franjevaca Bosne Srebrene. 41
  42. 42. Po iskustvu što ga je stekla u odnosima s bosanskim franjevcimaista je vrhovna uprava sva najvažnija pitanja Bosne sa Slavonijom iUgarskom pod Turcima rješavala većinom sporazumno s upravomprovincije. Za područje gdje su djelovali bosanski franjevci imenov-ala je biskupima redovito franjevce članove iste provincije. Svi su tibiskupi, usprkos teških turskih progona, odvažno i revno vršili svojedužnosti, neumorno obilazili sve župe i vjernike, a živjeli su u najvećemsiromaštvu. Biskupi koje je za biskupije pod turskom vlašću imenovao bečkidvor nisu nikada dolazili među vjernike i ako je to papa od njihzahtjevao. Zbog toga je Sveta Stolica bila prisiljena uz biskupe imeno-vane od bečkog dvora postavljati i biskupe franjevce koji će se stvarnobrinuti za vjernike. Fra Franju Baličevića (1588—1615) imenovala jeSveta Stolica čak. i pravim bosanskim biskupom s vlašću i nad drugimpodručjima pod Turcima. I franjevcima i Svetoj Stolici bilo je jasno daje Turcima zazorno sve što dolazi iz Beča, ali da izbjegne sukob s upor-nim bečkim dvorom Sveta je Stolica fra Antu Matića, nasljednika FranjeBaličevića, imenovala skradinskim biskupom i upraviteljem Bosne iSlavonije. Jednako je tako Sveta Stolica imenovala skradinskim bisk-upom i Matićeva nasljednika fra Tomu Ivkovića. (1625 — 1633). Ipak je Sveta Stolica u prvoj polovici 17. stoljeća učinila nešto štoje dovelo do nemilih i dugotrajnih svađa i sukoba. Trgovci Dubrovčani,posebno u Beogradu, nisu mogli ostati ravnodušni gledajući nadasvesrdačnu povezanost trgovaca Bosanaca s bosanskim franjevcima. Up-ravo to ih je potaklo da su i sami poželjeli imati svoje dušobrižnike izDubrovnika ili barem ne bosanske franjevce. Svakako im je u tom išaona ruku Dubrovčanin isusovac Bartol Kašić. Prvo što im je uspjelo biloje da se prizrenski biskup Petar Katić preselio u Beograd i počeo vršitibiskupsku vlast ne samo u Beogradu, nego i u cijeloj Slavoniji i južnojUgarskoj (1618 — 1621). Već 1618. tuže se bosanski franjevci da im jebiskup Katić oteo njehovu kapelu svetog Petra u Beogradu (ChroniconBosnae 31). Dubrovčana je u Beogradu bilo samo 200, a Bosanaca višeod 1000. Ipak su Dubrovčani triumfirali što je Bosance nemilo revolti-ralo. Bosanci Katića nisu htjeli priznati svojim biskupom, nego — kakoje od pamtivjeka bilo — onoga koji je upravljao u Bosni. Sukob se jošviše zaoštrio 1625. kad je nasljednikom Katića imenovan dubrovačkifranjevac fra Albert Renđić.42
  43. 43. Fra Tomo Ivković uložio je sav svoj ugled u Rimu da natrag dobijevlast nad svim područjima kojima su upravljali njegovi predčasnici.Uspio je dobiti najprije Požeštinu i Đakovštinu (31. ožujka 1626), zatim(20. studenoga 1626) i krajeve od Drave do Bosuta »oko Osika i Tovar-nika«. Srijem i Beograd nije uspio dobiti, ali je i tu kao izaslanik bisk-upa Ivkovića i bosanskog provincijala godine 1627. djelovao — protivbiskupa Renđića — fra Vinko Stipančić. Tvrdilo se da je Renđić lažnibiskup i uhoda. Od 12 srijemskih župnika Renđića je priznavalo samosedam. Franjevce koji su protiv njega radili Renđić je udarao crkvenimkaznama, ali mu je Ivan Tomko Mrnavić, čovjek vrlo utjecajan i u Rimui u Beču, već godine 1627. savjetovao neka se povuče što je on i učiniodvije godine kasnije (1629). Iste godine i sam bosanski franjevac fraLuka Soljanin više ne vidi drugog izlaza iz tih nemira nego da se zaSlavoniju imenuje poseban biskup sa sijelom u Požegi ili u Đakovu. Toje ideja koja će prouzročiti nove dugotrajne borbe, jer će je prihvatitislavonski franjevci u borbi protiv svoje bosanske subraće. Nakon Renđićeva odstupa borbe su se još više rasplamsale,jer jesmederevskim vikarom postao svjetovni svećenik don Šimun Matković.Vođom borbe protiv bosanskih franjevaca, uz don Šimuna, oko godine1632. postaje Dubrovčanin, misionar Petar Sabbatini, župnik u Nijem-cima. Sada više nijedna stranka nije poštivala odredbe iz Rima. Župe sujedni drugima i silom otimali. Ako je bilo moguće i uz pomoć Turaka.Međusobno su se optuživali s neznanja, nemarnosti i neuredna života,štogod se moglo, navodilo se u svoju korist, a na štetu protivnika.Krivnjom se proglašavalo i ono što nije bila krivnja, najrjeđi prijestupipojedinaca pripisivali su se svima kao da su svagdanji (Buturac 65 —94). VIZITATORI KOJI SU SVAĐU PODJARIVALI Bilo je i apostolskih vizitatora, poslanih iz Rima, koji su svojudužnost shvatili kao priliku da što više učine za jednu stranku protivdruge. Takvi su bili Antun Velislavi i Ignacije Alegreti za koje Bösen-dorfer kaže da su oko 1630. obilazili Slavoniju, Srijem i Banat i, kakosami ističu, svuda nailazili samo na franjevce o kojima se neprijaznoizražavaju da su grubi, raspušteni i neznalice. Dvojica — župnik u 43

×