Your SlideShare is downloading. ×
Organizacija odgovori
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Thanks for flagging this SlideShare!

Oops! An error has occurred.

×

Introducing the official SlideShare app

Stunning, full-screen experience for iPhone and Android

Text the download link to your phone

Standard text messaging rates apply

Organizacija odgovori

17,430
views

Published on

Published in: Business

1 Comment
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total Views
17,430
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
1
Actions
Shares
0
Downloads
195
Comments
1
Likes
0
Embeds 0
No embeds

Report content
Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
No notes for slide

Transcript

  • 1. POGLAVLJE 1 – Pojam i definiranje organizacije 1. Opišite i obrazložite porijeklo riječi organizacija. Riječ organizacija je grčkog podrijetla, izvedena je iz starogrčke riječi ''organon'' koja je značila oruđe, alat, naprave, sprave, glazbeni instrument, ali i pravljenje, stvaranje organizacije. U Aristotelovoj logici ''organon'' označava unutarnju povezanost. 2. Obrazložite Vaše mišljenje o terminu organizacija. 3. Što se sve naziva organizacijom? Organizacija ima višestruko značenje – pod organizacijom se podrazumijeva skup osoba ili društva od manjih udruženja pa sve do UN-a. Organizacijom se označava djelatnost (organiziranje) ili stanje koje je postignuto organiziranjem (poredak, sustav, ustroj). U ekonomici se organizacijom označava sustavno i plansko sređivanje odnosa ljudi i predmeta (stvari) sa svrhom da se ostvari ekonomski cilj. 4. Navedite pobliži sadržaj pojma organizacije. Uži sadržaj pojma organizacije je određen: a) u širem smislu organizacija se proteže na čitav realan (iskustveni) svijet i obuhvaća područje prirodnih pojava koje nije stvorio čovjek i kulturni svijet kao rezultat čovjekove aktivnosti b) u užem smislu organizacija obuhvaća samo onaj dio realnog područja koji se odnosi na čovjeka i njegovu kulturu – u ovom su krugu dvije temeljne značajke: poredak (red) i svjesno usmjeravanje cilju c) još uže područje organizacije vezano je za dio čovjekove kulturne aktivnosti za gospodarski život – ova organizacija nosi oznake: poredak (red), svjesno usmjeravanje cilju i težnja prema optimalnom rješenju, prema ekonomičnosti 5. Navedite bar jednu definiciju organizacije. Organizacija je sustav svjesno koordiniranih osobnih aktivnosti. Organizacija je struktura odnosa, utjecaja, ciljeva, uloga, aktivnosti, komunikacija i drugih čimbenika koji postoje kada ljudi rade skupa. Organizacija u općem smislu je svjesno udruživanje ljudi kojima je cilj da odgovarajućim sredstvima ispune određene zadatke s najmanjim mogućim naporom na bilo kojem podučju rada i života. 6. Koja su 2 temeljna tumačenja pojma organizacije? 7. Tumačenje pojma organizacije moguće je, prema F. Hoffmanu, svesti na 4 osnovne pojmovne kategorije. Koje su to kategorije? Četiri osnovne pojmovne kategorije prema Hoffmanu su: 1. univerzalni pojam organizacije 2. institucionalni pojam organizacije 3. strukturalni pojam organizacije 4. funkcionalni pojam organizacije 1
  • 2. 8. Obrazložite univerzalni, institucionalni, strukturalni i funkcionalni pojam organizacije. Organizacija kao univerzalan pojam veže se uz ruskog pisca, filozofa, znanstvenika i političara Bogdanova, odn. uz njegovo djelo ''Tektologija: opća organizacijska znanost'' – u njoj Bogdanov proširuje pojam organizacije na područje cjelokupne realnosti u želji da na materijalističkim temeljima razvije Opću organizacijsku znanost. U tom se smislu i organizacija shvać kao jedinstvo sređenih međusobno povezanih dijelova. Pretečama shvaćanja organizacije kao institucionalnog pojma smatraju se Briefs i Plenge, odn. Barnard – prema njihovom mišljenju organizacija je jedinstveno obuhvaćena veza volje ljudi za osvarivanje određene vodeće svrhe; svjesna životna jedinica svjesnih dijelova; sustav svjesno koordiniranih djelatnosti... dviju ili više osoba. Pojam organizacije se ovdje koristi kao oznaka institucije određene vrste, općenito se može reći ''poduzeće je organizacija''. U suvremenoj literaturi se javljaju mišljenja prema kojima se pojam organizacije poistovjećuje sa strukturom socijalnog sustava. Budući da svaka takva struktura u sebi sadrži i deklarirana pravila ponašanja, velik broj autora s područja ekonomsko-organizacijske literature shvaća organizaciju i kao sustav formalnih pravila za upravljanje aktivnostima poduzeća. Takav pristup dovodi do toga da se pojmom organizacije označavaju svojstva poduzeća pa se može reći da poduzeće ima organizaciju. Na taj način tretirana organizacija je funkcijski podsustav poduzeća koji služi za postizanje ciljeva. Iz instrumentalnog načina promatranja proizlazi funkcijski (funkcionalni) pojam organizacije. Neki autori zastupaju mišljenje da je organizacijska djelatnost postupak strukturiranja u kojem se najprije raščlanjuje poduzeće u podsustave, a zatim se ti podsustavi integriraju u cjelinu usmjerenu prema ciljevima cjeline. 9. S kojim zaključkom završava analiza koju je proveo F. Hoffman? Hoffmanova analiza završava zaključkom da, iako poduzeće i drugi sociotehnički sustavi pokazuju organizacijska svojstva, nije moguće jednostavno odrediti jesu li oni zato organizacije ili imaju organizaciju, odn. može li se pojmom organizacije označiti djelatnost kojom se žele postići određeni ciljevi ili i jedno i drugo. Čini se posve ispravnim onaj dio autorova zaključka koji govori o tome da je uporaba pojma organizacije pitanje konvencije i kako ona ovisi i o motrištu pojedinih autora. 10. Koja se 3 situacijska čimbenika najčešće razmatraju pri određivanju pojma organizacije? Pri određivanju pojma organizacije najčešće se razmatraju: okolina, veličina i tehnologija. 11. Navedite definiciju organizacije rada. Organizacija rada je uskađivanje djelovanja osobnih čimbenika radnog procesa (radne snage) s materijalnim (sredstvima za proizvodnju), energetskim i informacijskim s ciljem da proces bude završen s optimalnim rezultatom. Organizacija rada je svjesna djelatnost čovjeka kojom se usklađuju svi činioci proizvodnje – predmeti rada, sredstva za rad i sam ljudski rad, radi postizanja optimalnih rezulata rada, odn. poslovanja. 12. Po čemu se poznaje dobra organizacija? Dobra organizacija rada se poznaje po dobrim učincima koji se njome postižu. 2
  • 3. 13. Jesu li organizacija rada i organizacija poduzeća istovjetni pojmovi? Organizacija rada i organizacija poduzeća ne smiju se i ne mogu izjednačavati i prema tome oni nisu istovjetni. 14. Je li organizacija rada uži ili širi pojam od organizacije poduzeća? Organizacija rada je uži pojam od organizacije poduzeća – organizacija rada se odnosi na usklađivanje činilaca proizvodnje (predmet rada, sredstva za rad, ljudski rad) u samom procesu rada, a organizacija poduzeća se odnosi na cjelokupno poslovanje poduzeća. Činjenica je da je organizacija rada osnovni dio organizacije poduzeća. 15. Što je poduzeće? Poduzeće je jedan poseban oblik organizacije kao institucije, to je povijesna kategorija koja se ne može razumijeti bez njegovog mjesta i funkcije u društvenoj reprodukciji i bez njegove međuovisnosti i međudjelovanja s privrednim sustavom te privrednim i tehničkim razvojem. Ono je ekonomski subjekt, socio-tehnički i ekonomski sustav i bitan element i podsustav gospodarskog sustava, ono je i ljudska organizacija. 16. Jesu li oblici organizacije poduzeća uvijek isti? Mijenjaju li se oni? Navedite uzroke koji izazivaju promjene. Oblici organizacije poduzeća nisu uvijek isti, u pojedinim vremenskim razdobljima oni su kvalitativno i kvantitativno različiti. Poduzeće je podvrgnuto neprestanim promjenama, uzorci koji izazivaju promjene su napredak u industriji, tehnologija i tehnika. Automatizacijom i robotizacijom se povećava udio sredstava za rad, a udio radnika se relativno smanjuje. 17. U čemu se ogledaju promjene u organizaciji poduzeća? Promjene u organizaciji poduzeća ogledaju se u promjeni odnosa između pojedinih elemenata, ali i u promjeni kvalitete svakog pojedinog elementa. POGLAVLJE 2 – Organizacija kao znanost 1. Objasnite pojam istraživanja i znanstvenog istraživanja. Istraživanje je sistematsko traganje za činjenicama iz kojih se mogu izvući izvjesna znanstvena načela i zakonitosti. Znanstveno istraživanje je djelatnost otkrivanja i dokazivanja znanstvenih istina pomoću određenih metoda. Razlika između istraživanja i znanstvenog istraživanja je što istraživanje obuhvaća općenito sve načine rješavanja teorijskih i praktičnih problema, a znanstveno istraživanje vrsta istraživanja koja se temelji na zakonima logike i njeni rezultati se u većini slučajeva mogu mjeriti. Inovacija je kriterij između istraživanja i znanstvenog istraživanja – što se daje novo; sve dok se slijedi rutinski model, nema znanstvenog istraživanja. 2. Navedite barem jednu definiciju znanosti. Znanost je zajedničko, koherentno, organizirano i sistematizirano znanje ljudskog roda. Znanost je sređeno, sistematizirano i provjereno saznanje o nečemu, postignuto metodičnim, pažljivim i savjesnim istraživanjem i razmatranjem. 3. Što je zapravo znanost? Koje su njezine temeljne odrednice? 3
  • 4. 4. U kakvoj su vezi situacija i istraživanje? Svako istraživanje odgovara određenoj situaciji, a budući da se mijenja situacija, mora se mijenjati i istraživanje. Situacija i istraživanje djeluju jedno na drugo; istraživanje daje upute za preobrazbu situacije. 5. Pomoću kojih elemenata možemo opisati istraživanje kao sustav? Istraživanje kao sustav može se opisati pomoću elemenata: 1. radni zadatak 2. ulaz – prikupljeni materijali o organizaciji 3. čovjek, grupa, tim (ljudi) 4. sredstva rada 5. tijek istraživanja – faze istraživanja 6. utjecaj okoline – smetnje, neke određene veličine 7. izlaz – rješenje prolema 6., 7. O kojim ulogama govori Gili u društvenim istraživanjima? Gili govori o subjektu, objektu i naručitelju. Subjekt istraživanja je osoba koja ili grupa koja posjeduje određena znanja i tehnike, odn. preuzima zadatak da obavi određeno istraživanje pomoću tih znanja i tehnika. Subjekt posjeduje stručnu moć, nedostaje mu materijalna moć – moć odlučivanja i stvaranja. Objekt istraživanja je najčešće čovjek. Objekt je protagonist bez moći, ali točnije shvaća cijeli istraživački mehanizam. Objekt mora biti upoznat sa svrhom i ciljevima istraživanja. Naručitelj je onaj pojedinac, skupina ili organizacija kojemu su potrebne informacije o objektu kako bi o njemu donio određene zaključke i odluke. Naručitelj se koristi istraživanjem. 8. Prikažite odnos subjekta, objekta i korisnika crtežom u procesu istraživanja. Protumačite crtež. 9., 10. Što je cilj idejnog projekta? Cilj idejnog projekta donošenje je odluke o prihvaćanju koncepcije istraživanja i odluke o financijskim ulaganjima i troškovima potrebnim za izvedbeni projekt i njegovu primjenu u praksi. Svrha je idejnog projekta da menadžmentu, nadležnim organima upravljanja u organizaciji i drugim naručiteljima pruži sve važne informacije za donošenje ovih odluka. 4
  • 5. 11. Opišite cilj izvedbenog projekta. Cilj izvedbenog projekta je omogućiti realizaciju istraživanja bez poteškoća – odrediti mjesto obavljanja pojedinih aktivnosti i izvore prikupljanja informacija, utvrditi trajanje pojedinih aktivnosti, dobivanje rokova početka i završetka pojedinih aktivnosti i čitavog projekta. Izvedbeni projekt treba utvrditi i potrebu za angažiranjem opreme i tehničkih sredstava, specijaliziranih znan.-istraživačkih institucija i laboratorija, usluga trećih osoba, itd. 12. 13. Da bi mogla steći atribut znanosti, koje je kriterije organizacija morala ispuniti? Organizacija ima: predmet promatranja i proučavanja (istraživanja), vlastite (posebne) metode istraživanja, te svrhu, ciljeve i načela. Također, organizacija je otkrila, skupila, sredila i prezentirala nove spoznaje. 14. Kakav je odnos organizacija i ostalih znanstvenih polja, odn. disciplina? 15. Što je znanstvena teorija? Koje su njezine temeljne značajke? Znanstvena teorija je hipoteza koje je privremeno prihvaćena kao potvrđena i spremni smo ju zastupati. Teorija je opće načelo, formula koja je izvedena iz očiglednosti, ali ima privremeni karakter. 16. Objasnite znanstveni pristup. 17. Definirajte teoriju organizacije. 18. Što sve obuhvaća opća uloga teorije organizacije u znanstvenoj spoznaji? 19. Opišite predmet znanosti o organizaciji. Poseban predmet organizacije kao znanosti su organizacijski sustavi i podsustavi, odn. njihove strukture i procesi. Organizacijski sustavi nastali su organizacijskom akcijom čovjeka i on im stalno određuje svrhu i ciljeve i svojim ih upravljačkim akcijama usmjerava tim ciljevima. Organizacijski sustavi obuhvaćaju sve materijalne, moralne i umne tekovine koje je stvorio ljudski um, a izučavaju ih i mnoge druge znanosti. Predmet znanosti o organizaciji je sama organizacija, njezina organizacijska struktura, procesi u njoj i njeno funkcioniranje. Predmet proučavanja znanosti o organizaciji su pojave koje uvjetuju elemente, funkcije i procese u nekom organizacijskom sustavu. 20. Opišite predmet znanosti o organizaciji poduzeća. Predmet znanosti o organizaciji poduzeća su pojave koje uvjetuju elementi poduzeća, funkcije u poduzeću i proces reprodukcije u njemu sa stajališta procesa organizacije. Znanost o organizaiji poduzeća tretira organizaciju poduzeća s 2 aspekta – strukturnog i funkcijskog aspekta. Sa strukturnog aspekta ne izučava promjene u faktorima procesima proizvodnje, već izučava promjene i dinamiku promjena koje su inducirane promjenama u faktorima proizvodnje, izučava promjene 2. i 3. stupnja apstrakcije. S funkcijskog aspekta znanost o organizaciji poduzeća izučava proces oblikovanja organizacije poduzeća – u tom smislu polazi od pretpostavke da svi procesi oblikovanja organizacije poduzeća imaju nešto zajedničko, nešto što proizlazi iz određenih općih načela organiziranja i što je specifično u svakom procesu organiziranja. 5
  • 6. 21. Što je zadatak znanosti o organizaciji poduzeća? Zadatak znanosti o organizaciji poduzeća je utvrditi i provjeriti zakone dinamike mijenjanja promjena. 22. Opišite metode znanosti o organizaciji. 23. Navedite značajke empirijskih metoda. Empirijske metode sastoje se u korištenju stečenih iskustava, vlastitih i tuđih. Polaze od organizacijske prakse, a počinju kontatacijom i opisivanjem činjenica dobivenih iskustvom, odn.oranizacijskih mjera i njihovih efekata. Empirijske metode su lakše od znanstvenih, jednostavnije i zato primamljivije u primjeni. One, međutim, nisu u stanju obuhvatiti sve elemente sustava, niti postaviti optimalne odnose među njima. Nepotpune su i ne mogu biti dovoljno racionalne, u organizaciji predstavljaju samo jednu fazu u njenom razvoju, zahtijevaju manje radai sposobnosti od organizatora i manje obveza od izvršitelja. 24. Navedite značajke znanstvenih metoda. Znanstvene metode dijele se najčešće po dihotomijskoj klasifikaciji na opće i posebne znanstvene metode. Opće metode tiču se čitave znanostii bilo kojeg objekta proučavanja, a posebne su karakteristične za pojedine znanosti. Znanstvena metoda uključuje sumnju u spoznaju i tako djeluje progresivno jer neprekidno traži nove spoznaje, no ta sumnja nije skepticizam. Znanstvene metode proučava metodologija, ona se bavi znanstvenim metodama u logičkim, tehničkim, organizacijskim i strategijskim aspektima. Logički aspekt podrazumijeva sva ona logička pravila kojih se istraživač mora pridržavati pri stvaranju pojmova, definicija, kalsifikacija, donošenju sudova, zaključaka i dokaza. Tehnički aspekt obuhvaća sva tehnička sredstva pomoću kojih znanost nastoji doći do svojih spoznaja. Organizacijski aspekt obuhvaća optimalne organizacijske forme znanstvenog rada. Strategijski aspekt obuhvaća postavljanje dugoročnijih teorijskih ciljeva i praktičnih potreba koje bi mogle biti zadovoljene ako se riješi neki značajan teorijski problem u znanosti. 25. Koje opće metode u znanosti o organizaciji poznajete. Opće znanstvene metode su: induktivna, deduktivna, analiza, sinteza, opća teorija sustava kao znanstvena metoda i metoda modeliranja. 26. Opišite bar jednu opću znanstvenu metodu. Sinteza. Bez sinteze nije moguć stručni ni znanstveni rad, u užem smislu to je spajanje jednostavnih misaonih tvorevina u komplicirane i kompliciranih u još kompliciranije. Stvaralačka sinteza osobito je važna u matematici, fizici, kemijii tehnici. Prema gnoseološkoj funkciji razlikuju se pretežno deskriptivna – uglavnom opis i jednostavno nabrajanje dijelova neke cjeline i pretežno eksplikativna sinteza – njome se shvaća jedinstvo veza svih čimbenika jedne pojave ili predmeta. Po složenosti razlikuju se elementarna, kauzalna i funkcionalna sinteza. 27. Je li pitanje metoda u znanosti o organizaciji dovoljno istraženo? Pitanje metoda u znanosti o organizaciji je jedno od najmanje istraženih i proučenih pitanja, tek 60-tih godina počinje im se pridavati nešto veća pozornost. 6
  • 7. 28. Kakva je razlika između promatranja i eksperimenta? Navedite primjere ovih metoda u organizaciji. Promatranje je prva i temeljna metoda svake znanosti, promatranjem se na neposredan način upoznajemo s predmetima, pojavama i činjenicama, zatim upoznajemo veze i odnose među njima. Promatranje predstavlja temeljnu i nužnu pretpostavku za otkrivanje objektivnih zakona o pojavama i procesima. Promatrati se može radnik, radno mjesto, stroj postrojenje, radni ili tehnološki postupak, proizvod, itd. 29. Što je brojenje? Brojenje je metodički postupak kojim se utvrđuje broj elemenata ili članova nekog skupa ili klase. Ono nije moguće u okviru kontinuiranih cjelina, nego samo tamo gdje ima više različitih predmeta. Brojenje je moguće samo tamo gdje se radi sa skupovima u nekom pogledu sličnih predmeta. Pretpostavka brojenja je postojanje klasa, odn. postojanje predmeta koji su različiti, ali ipak u nečemu slični. Brojenjem se dobivaju kvantitativne veličine, odn. činjenične podatke. 30. Što je mjerenje? Bez čega nema mjerenja? Mjerenje je osnova proizvodnje, prometa i odnosa među ljudima, ono je važno prikupljanje, verifikaciju i analizu podataka. Mjerenje se može identificirati kao metodički postupak kojim se uz pomoć nekog pribora utvrđuje brojčana vrijednost nekog ekstenzivnog svojstva ili kvantitete. Ono se definira i kao određivanje brojčane vrijednosti neke mjerne veličine prema njoj jednorodnoj jediničnoj veličini – mjernoj jedinici utvrđivanjem koliko je takvih jedinica sadržano u mjernoj veličini. Mjerenja nema bez jedinice mjerenja, odn. mjerne jedinice. U znanstvenom i stručnom radu obavezno je u upotrebi Međunarodni sustav mjernih jedinica (SI sustav). Mjerenje zahtijeva i instrument za mjerenje ili pribor – to je svako sredstvo koje služi za utvrđivanje kvantitativnih osobina veličine koju mjerimo. 31. Navedite metode kauzalne indukcije. Metode kauzalne indukcije: - metoda slaganja - metoda razlike - kombinirana metoda slaganja i razlike - metoda ostatka - metoda popratnih pojava 32. Kakvo je to induktivno, a kakvo deduktivno zaključivanje? Navedite primjere iz područja organizacije. Induktivni zaključak je zaključak od pojedinačnog i posebnog na opće – na temelju promatranja pojave zaključuje se da će slične pojave koje još nisu ispitane imati iste osobine. Dedukcija polazi od ispravnog općeg principa, kreće putem smanjivanja apstrakcije sve do pojedinih pojava ili nizova pojava. 33. Što je to analiza? Koje vrste analize poznajete? Analiza je raščlanjivanje misaonih tvorevina na njihove elemente, bez analize nije moguć znanstveni rad. 7
  • 8. 34. Što može biti objekt analize u organizaciji poduzeća? Objekt analize u organizaciji poduzeća mogu biti: - postavljanje poduzeća - organizacija svih poslovnih funkcija - organizacija ljudskih odnosa u poduzeću - organizacije proizvodnje i usluga 35. Navedite primjere analize u organizaciji rada. Primjeri analize u organizaciji rada su: analiza organizacije radnih mjesta, analiza rada i proučavanje metoda rada, analiza tehničke opremljenosti radnog mjesta, analiza vremena, itd. 36. Što je to sinteza? Koje vrste sinteza poznajete? Sinteza. Bez sinteze nije moguć stručni ni znanstveni rad, u užem smislu to je spajanje jednostavnih misaonih tvorevina u komplicirane i kompliciranih u još kompliciranije. Stvaralačka sinteza osobito je važna u matematici, fizici, kemijii tehici. Prema gnoseološkoj funkciji razlikuju se pretežno deskriptivna – uglavnom opis i jednostavno nabrajanje dijelova neke cjeline i pretežno eksplikativna sinteza – njome se shvaća jedinstvo veza svih čimbenika jedne pojave ili predmeta. Po složenosti razlikuju se elementarna, kauzalna i funkcionalna sinteza. 37. Kakva je uloga metode sinteze u organizaciji poduzeća? Pomoću metode sinteze može se objasniti organizacijski sustav nekog poduzeća koji je zapravo sinteza svih organizacijskih podsustava tog poduzeća sa svim tehničko-tehnološkim i drugim elementima. 38. Koje se vrste analize i sinteze rabe u procesu istraživanja organizacije? 39. Što možete reći o općoj teoriji sustava kao znanstvenoj metodi? Opća teorija sustava se kao znanost kasno razvila, prvo je bila formulirana 50-tih godina 20. st. u radovima von Bertalanffya i predstavlja temelje mnogih znanosti. Pomoću svojih metoda uvrđuje zakonitosti koje se javljaju u svim sustavima, ona je formalna znanstvena disciplina poput matematike i logike. Ona sama za sebe predstavlja znanost, no u drugim se znanostima koristi kao znanstvena metoda i to se često naziva sustavskim pristupom. Zbog primjenjivosti principa iz teorije sustava u svim znanstvenim oblastima ova teorija služi i kao jedna od znanstvenih metoda proučavanja prirodnih i društvenih pojava. Sustav je određen funkcijom, sadržajem sustava (struktura elemenata) i strukturom veza i odnosa m među elementima. 40. Predočite crtežom pojednostavljeni prikaz proizvodnog poduzeća kao sustava. slika 2.6 41. Što je sustavski pristup? Sustavski pristup je proizašao iz opće teorije sustava, on kao način mišljenja o poslovima organizacije i kao znanstvena metoda daje okvir za sagledavanje unutarnjih i vanjskih činitelja organizacije, ali ne rješava sve zagonetke i probleme. 8
  • 9. 42. Opišite metodu modeliranja. Metoda modeliranja nije tradicionalno prihvaćena metoda. Gnoseološka značajka ove metode se očituje u postojanju sličnosti između modela i objekta kojeg taj model prikazuje. Pojam modela se temelji na postojanju sličnosti između 2 objekta, sličnost se može odnositi na vanjske značajke, unutarnju strukturu ili neke crte ponašanja objekata. Ako se između 2 objekta može ustanoviti sličnost u bilo kakvom određenom smislu, tada između tih objekata postoji odnos orginala i modela. Za znanost veliko značenje ima pojam pojednostavljenog modela koji omogućuje da se prouče vrlo komplicirani objekti i sustavi, zadržavajući u modelu one značajke orginala koje su bitne za područje proučavanih pojava. 43. Koje skupine modela poznajete? Skupine modela su: - slikovni - analogni - simbolički 44. Objasite fizičke, shematske i matematičke modele. Fizički modeli su tvorevine stvarne materijalne prirode koji mogu predstavljati smanjenu ili povećanu kopiju vanjskog oblika nekog sustava. Shematski modeli predstavljaju sheme pojedinih značajki sustava, npr. organizacijska shema poduzeća. Matematički model je sustav opisan matematički, on omogućava izvođenje zaključaka o nekim značajkama ponašanja tog sustava, no on ne može biti sveobuhvatan i idealno točan pa matematički modeli ne opisuju realne sustave, već njihove pojednostavljene (homomorfne modele). 45. Prokomentirajte modeliranje organizacijskih sustava. Modeliranje organizacijskih sustava je kompliciran postupak, za prikazivanje organizacijske strukture najprikladniji su shematski, odn. slikovni ili analogni modeli. Ni ova metoda ne daje apsolutno sigurna znanja, nego samo vjerojatne spoznaje i pri njenoj uporabi snažno dolazi do izražaja jedinstvo teorije i prakse. 46. Koje posebne metode u znanosti o organizaciji poznajete? Posebne metode o organizaciji su: - kompleksna analitička metoda - metoda ocjenjivanja organizacije prema procesnim funkcijama - metoda slike radnog dana - metoda IDEAL - metoda standardnih popravaka - metoda popravaka nakon određenog broja sati rada - metoda kontrole kvaliete za proizvodnju bez pogrešaka i škarta 47. Opišite bar jednu posebnu znanstvenu metodu znanosti o organizaciji. 48. Koje metode istraživanja organizacije poznajete? Metode istraživanja organizacije su: - anketne metode - metode intervjuiranja - analitičke metode temeljene na analizi kretanja rezultata preko raznih indikatora 9
  • 10. 49. Koje metode projektiranja organizacije poznajete? Metode projektiranja organizacije su: - kompleksna analitička metoda - dijagramska metoda - metoda procesnih funkcija 50. Navedite metode organizacijskog ispitivanja. Metode organizacijskog ispitivanja su: - organizacijska kontrola - organizacijska revizija - organizacijska analiza 51. Opišite kompleksnu analitičku metodu. Kompleksna analitička metoda predstavlja svojevrsnu kombinaciju raznih analitičkih metoda i temelji se na sljedećim pretpostavkama: 1. poduzeće posluje pod stihijskim djelovanjem raznih čimbenika koji nastoje umanjiti objektivan rezultat poslovanja 2. za svako poduzeće postoji samo jedan organizacijski model koji osigurava optimalno poslovanje pri određenom intenzitetu djelovanja utjecajnih čimbenika 3. optimalni organizacijski model osigurava optimalne poslovne rezultate 4. organizacijski model je kompleksan pojam koji obuhvaća i statički i dinamički aspekt poduzeća, a u osnovi predstavlja raspored angažiranosti organizacijskih potencijala unutar poduzeća 5. dva temeljna tipa organizacijskih modela su hijerarhijski i funkcionalni, a razlika među njima je u koncepciji razvijanja podjele rada i načinu delegiranja ovlaštenja Koncepcija provođenja postupka projektiranja optimalnog organizacijskog modela se temelji na: - postupku raščlanjivanja ukupnog poslovanja poduzeća - postupku projektiranja organizacijskog modela koji treba omogućiti optimalno poslovanje poduzeća 52. Opišite metodu ocjenjivanja organizacije prema procesnim funkcijama. Metodu ocjenjivaja organizacije prema procesnim funkcijama je razvio Ivanko. Ovu metodu se može uspješno koristiti za ocjenjivanje organizacijske razine poduzeća ili samo pojedinih njegovih organizacijskih jedinica. Procesna funkcija predstavlja fazu rada u svim radnim procesima. Procesne funkcije se pojavljuju u svim područjima rada bilo koje poslovne funkcije, ali nejednakim intenzitetom i nejednakom funkcionalnom povezanošću – to proizlazi iz toga što je različito značenje pojedinih područja rada unutar određene poslovne funkcije, što znači da su neka područja više, a neka manje ''teška''. Ta težina se određuje ponderiranjem. Analitički postupak koji daje ova metoda omogućuje kvantitativno ocjenjivanje organizacijske razine i preciziranje i programiranje mjera za daljnje djelovanje i time solidan temelj za oblikovanje organizacije. 10
  • 11. 53. Opišite metodu slike radnog dana. Metoda slike radnog dana daje točan prikaz svih utrošaka radnog vremena u toku radnog dana onim redoslijedom kako se oni događaju u proizvodnji ili nekoj drugoj djelatnosti. Za dobivanje takve slike s pojedinog radnog mjesta potrebno je da analitičar vremena cijeli dan (smjenu) snima kronometrom ili nekim drugim uređajem za registraciju vremena to radno mjesto. Vremena koja se dobivaju u toku smjene se svrstavaju u pripremno-završna, tehnološka, pomoćna i dodatna, a osobito nas interesiraju dodatna vremena. Uočeni gubici su jednim dijelom opravdani, a drugim neopravdani i neopravdane gubitke treba svesti na što manju mjeru ili po mogućnosti eliminirati. Da bi rezultati snimanja bili reprezentativni, snimanje treba provoditi bar 15-20 dana za jedno radno mjesto. 54. Što možete reći o metodi IDEAL? Metoda IDEAL je razvijena u skladu s postavkama teorije sustava, ona predstavlja vrlo uspješnu primjenu sustavskih spoznaja na praktične probleme organizacije rada, odn. studija rada. Polazi se od definicije problema kao sustava i na temelju toga se traži najprikladnije rješenje. Temelj analize sustava je zamisao idejnog sustava – ta zamisao je osnovna orjentacija ili misao vodilja. Smisao analize je u tome da se stvarni sustav razvije tako da on bude po svojim značajkama što bliži zamišljenom idealnom sustavu. Metoda IDEAL u svakom organizacijskom sustavu definira 7 osnovnih sustavskih elemenata – funkcija, ulazi, izlazi, proces, utjecaj okoline, oprema, ljudska aktivnost. Rješenje problema se traži u ostvarivanju optimalnih odnosa i kombinacija tih sustavskih elemenata. Optimalna kombinacija je ona koja je najbliža zamisli idealnog sustava. 55. Prokomentirajte metodu standardnih popravaka. Metoda standardnih popravaka se primjenjuje na području organizacije održavanja sredstava za rad. Ona se temelji na unaprijed razrađenom kalendarskom planu izuzimanja opreme iz proizvodnje radi popravaka, a pri izuzimanju opreme se ne vodi računa je li ona ispravna ili ne, odn. je li joj vrijeme za popravak ili ne. Metoda standardnih popravaka je zastupljena u poduzećima koja raspolažu velikim brojem iste opreme jer bi u protivnom bila vrlo skupa radi zaliha brojnih dijelova na skladištu. Prednosti ove metode su: planski je unaprijed potpuno definirana, rezervni dijelovi mogu biti na vrijeme nabavljeni, zastupljeni su stalni poslovi. Nedostaci su: izuzimanje opreme koja može biti još ispravna, izuzimanje opreme koje može biti mnogo ispod dopuštenih tehnoloških odstupanja i mogućnost izvanplanskih kvarova. 56. Objasnite metodu popravaka nakon određenog broja sati. Po metodi popravaka nakon određenog broja sati se oprema ne izuzima iz proizvodnje prema kalendarskom, već prema stvarno provedenim satima u eksploataciji. Određivanje broja sati za stvarni rad pojedine opreme obavlja se prema vlastitim iskustvima, statističkim podacima, odn. podacima koji su dobiveni od proizvođača. 57. Što možete reći o metodama kontrole kvalitete za proizvodnju bez pogrešaka i škarta? 58. Jesu li organizacijski problemi bili istraživani i znatno prije nego što je organizcija poprimila znanstveni karakter? Organizacijski problemi su bili istraživani prije nego što je organizacija poprimila znanstveni karakter, no njezino znanstveno istraživanje započinje vrlo kasno – na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. 11
  • 12. 59. Koji su se značajniji mislitelji bavili istraživanjem organizcijskih problema i kojima? Xenophon, Aristotel, Da Vinci, Descartes, Boulton i Watt, Babbage, Marx... 60. Kako se mogu klasificirati organizacijske teorije? Organizacijske teorije se mogu klasificirati kao: 1. klasična škola 2. neoklasična škola 3. moderna teorija 61. Navedite najvažnije ličnosti i njihove ideje na području klasične teorije organizacije. Najvažnije ličnosti na području klasične teorije organizacije su Taylor, Fayol i Weber. F. W. Taylor je organizaciji dao eksperimentalni karakter, on je prvi počeo proučavati primjenu znanstvenih načela organizacije rada. Već 1895. preporučuje se uvede studij rada, odn. utvrđivanje vremena koje je potrebno za izvođenje svake pojedine radne operacije. On se smatra ocem studija rada, odn. studija vremena. Njegov sustav nadopunjuje čitav niz sljedbenika. Taylorov sustav je praktično ispitivao i u svoje tvornice uvodio Henry Ford. Taylor i njegovi sljedbenici promatraju organizaciju kao stroj čiji je osnovni zadatak da odlično funkcionira – taj pristup organizaciji je statičan i nefleksibilan i polazi i od pitanja kakva podjela rada daje najveću djelotvornost. Taylorizam je najviše bio kuđen zbog zanemarivanja čovjeka i ekspolatacije ljudskog rada, a hvaljen jer je dao znaajan doprinos u izučavanju organizacije. H. Fayol je bio europski pionir na području organizacije rada. On cjelokupnu organizaciju rada dijeli na 6 funkcija – tehničku, trgovačku, financijsku, funkciju sigurnosti imovine i osoba, računovodstvenu i administrativnu. Administrativnoj pridaje najveće značenje, kaže se da je Fayol kreirao ''administrativnu doktrinu''. Njegovoj doktrini se najviše zamjera što je previše shematzirana i prožeta filozofijom i analogijama iz biologije, a nedostaje joj evolucionističko shvaćanje činjenica. Max Weber je razvio koncept tzv. birokratske organizacije, za njega načelo specijalizacije predstavlja temelj organizacijske izgradnje poduzeća. Za svaki zadatak treba izvršitelju dati detaljno razrađene upute, a svakom rukovoditelju treba precizno formulirati ovlaštenja. Ključne postavke birokratske organizacije su hijerarhija, pravila i procedure, autoritet i struktura. Prema Weberu je birokratska organizacije najuspješnija i najracionalnija. Njezina mana je što je njezin pristup formalistički i shematiziran, ono što je propisima određeno, mora pod svaku cijenu biti i ostvareno. Najbitnije kritička primjedba birokratske organizacije je što ignorira čovjeka i njegovo ponašanje, što je neodrživo budući da ljudi nose organizaciju. 62. Kako ocjenjujete klasičnu organizcijsku teoriju? 63. Koje su probleme istraživali neoklasičari, osobito E. Mayo sa suradnicima? Neoklasičari su se bavili problemima čovjeka, pojedinca – kod projektiranja organizacije mora se voditi računa o čovjeku. U središtu zbivanja je socijalno pitanje organizacije. 64. Koji su najvažniji teoretičari neoklasične škole? Najvažniji teoretičari neoklasične škole su E. Mayo i F. J. Roethlisberger. 65. Koje su značajke teorije međuljudskih odnosa? Značajke teorije međuljudskih odnosa su: potrebe i motivi radnika, neformalna organizacija, participacija, ponašanje i stil rukovodioca. 12
  • 13. 66. Tko je sve obilježio školu socijalnog sustava odn. teoriju ponašanja u organizaciji? Školu socijalnog sustava, odn. teoriju ponašanja u organizaciji obilježili su: Maslow, Argyris, Herzberg, Likert i dr. 67. U čemu se sastoji važnost motivacije čovjeka i koji su najznačajniji autori proučavali ovu problematiku? str 66. 68. Što možete reći o modernoj teoriji organizcije? O modernoj teoriji organizacije može se govoriti na 3 različita načina: a) o teorijama, odn. pravcima koji tvore modernu teoriju organizacije b) o temeljima na kojima počiva moderna teorija organizacije c) o pristupima koji dominiraju modernom teorijom organizacije 69. Protumačite temelje moderne teorije organizcije. Temelji moderne teorije organizacije su: - sustavni prisptup - racionalno odlučivanje - razvijeni behavioristički pristup - novi strukturni modeli - kvantitativne (matematičke) metode - teorija kontingencije 70. Tko je dao najznačajniji teorijski doprinos kontingencijskom pristupu? Najznačajnije teorijske doprinose kontingencijskom pristupu dali su Lawrende i Lorsch – oni su 1967. obavili empirijsko istraživanje i razvili kontingencijski pristup i svoje spoznaje tijekom vremena oblikovali u teoriju kontingencije. 71. Iznesite Vaše mišljenje o kontingencijskom pristupu. 72. Klasifikacija organizacijskih škola (teorija) prema srodnim idejama. Klasifikacija organizacijskih škola prema srodnim idejama: 1. behavioristička škola 1.1 međuljudski odnosi 1.2 sociološki sustav 2. empirička škola 3. škola teorije odlučivanja 4. kvantitativna škola 5. škola rukovodnih procesa 73. Izrecite svoje mišljenje o empiričkoj školi. 74. Što znate o školi teorije odlučivanja? Škola teorije odlučivanja. Mnogi teoretičari smatraju da je organizacija u stvari kontinuirano odlučivanje na svim razinama. U središte razmatranja se stavlja odlukam proces odlučivanja i sve čimbenike koji utječu na donošenje odluka. Znatan broj pripadnika ove škole poistovjećuju odlučivanje s procesom upravljanja, odn. organizacijom, no ono se ne može tako izjednačiti jer bi to bilo preveliko pojednostavljenje organizacije – mnogo faktora utječe na odluku, mogućnost odluke i njezinu kvalitetu. 13
  • 14. 75. Navedite značajke kvantitativne škole. Kvantitativna škola zastupa načelo da se problemi suvremene organizacije mogu riješiti pomoću brojaka i matematičkih relacija, ona polazi od teze da se mogu pronaći optimalna rješenja za neki problem, odn. situaciju. Metode i tehnike koje su okosnica ove škole su operacijska istraživanja – za njih se kaže da je to naziv za primjenu znanstvene metode na probleme upravljačkog odlučivanja. Osnovno sredstvo za operacijska istraživanja je model koji je reprezentacija realnog problema u matematičkim terminima, u kontekstu nekih jasno definiranih pretpostavki. Značajke kvantitativne škole su mjerljivost, egzaktnost, korištenje računala i znanstvenih dostignuća u odlučivanju, sistematičnost, matematički slijed i uopćavanje pojava i događaja po pravilima matematičke logike. Najveći nedostatak je pojednostavljenje zamršene društvene stvarnosti i matematički misticizam izvan područja matematike. 76. Po čemu je značajna škola rukovodnih procesa? Škola rukovodnih procesa promatra rad rukovoditelja kao univerzalni zadatak bez obzira na to gdje se nalazi, koji mu je tip organizacije, na kojoj je razini i sl. Prvi predstavnik ove škole je bio Fayol – on je vjerovao u univerzalnost i prenosivost spoznatih parametara organiziranja i upravljanja. POGLAVLJE 3 – Organizacija kao praktična disciplina 1. Objasnite ulogu i značenje organizacije u čovjekovu životu. Organizacija je stara koliko i čovjek, on je njome okružen, nalazi se u njoj. Čovjek nikada nije mogao, a ni danas ne može bez organizacije, upućen je na nju. Značenje organizacije ogleda se u koristima koje čovjek ima od organizacije u gospodarstvu, zdravstvu, kulturi, obrazovanju, itd. Organizacija čovjeku omogućuje ostvarivanje mnogih ciljeva koje sam ne bi mogao ostvariti, pomaže mu ostvariti ih brže, bolje, racionalnije, kvalitetnije. Značenje organizacije proizlazi i iz prirode samog čovjeka kao društvenog bića jer čovjek ima potrebu koristiti svoje umne i fizičke sposobnosti u komunikaciji s drugim ljudima. 2. Što mislite ima li situacija i vremenskog razdoblja kad čovjek nije vazan ni uz jednu organizaciju? Značenje organizacije nije ograničeno samo na čovjekovu gospodarsku djelatnost, već na njegovu cjelokupnu radnu i životnu aktivnost. 3. Je li značenje organizacije ograničeno samo na čovjekovu gospodarsku djelatnost? 4. Gdje, kada i kome je potrebna organizacija? Organizacija je potrebna svuda jer i najmanji uređaj treba organsku izgradnju, uvijek jer čovjek uvijek gradi nešto novo i to novo treba uvijek svoj organski poredak i svima jer živimo u velikoj zajednici koja može postojati samo ako se svako biće uključi u nju kao član - organ. 14
  • 15. 5. Ima li organizacija i negativnu stranu? Da, organizacija ima i negativnu stranu koja nepovoljno utječe na čovjeka, na njegovo ponašanje, pogotovo ako mu je silom nametnuta. Organizacija čovjeka u određenoj mjeri sputava i dovodi u podređeni položaj jer mu ponekad nameće zadatke koji nisu u skladu s njegovim fizičkim i umnim sposobnostima ili su u suprotnosti s njegovim poimanjem rada. Za čovjeka je loša preuska specijalizacija jer opterećuje ljudski organizam, te ga fizički i umno oštećuje. U takvoj se organizaciji čovjek osjeća podređen i otuđen od samog sebe i rezultata svojeg rada. Čovjek se često i u organizacijama u koje stupa dobrovoljno može osjećati sputano jer se mora suzdržavati u iskazivanju svojih stavova koji se eventualno protive pravilima organizacije. Zaključak je da svako udruživanje – uspostavljanje određenih veza i odnosa s drugim ljudima ograničava slobodu ponašanja. 6. Kako izgleda hijerarhija ciljeva prema Magyar-u? Hijerarhija ciljeva: 1. vrhovni ciljevi – vrh piramide, podređeni su svrsi; to su temeljni politički ciljevi poduzeća 2. glavni ciljevi – vrlo važni ciljevi koji ouhvaćaju niz podređenih ciljeva 3. međuciljevi – sadrže 3 cilja, gornji i donji 4. pojedini dijelovi cilja – etapni ciljevi 7. Nacrtajte Drechsler-Magyarov prikaz hijerarhije ciljeva. 8. Navedite osnovne (opće,temeljne) ciljeve svakog sustava. Osnovni (opći, temeljni) ciljevi svakog sustava su: 1. kontinuitet funkcioniranja sustava kao nastojanja da se ne poveća entropija – osiguranje opstanka 2. povećanje djelotvornosti funkcioniranja u svrhu olakšanja opstanka – nastojanje da se smanji entropija 3. kontinuitet povećanja djelotvornosti i funkcioniranja – progres 15
  • 16. 9. Definirajte osnovni (opći) cilj organizacije rada. Opći cilj organizacije rada je povećanje proizvodnosti rada i opće povećanje djelotvornosti poslovanja poduzeća usklađivanjem svih čimbenika proizvodnje. Osnovni (opći) cilj organizacije rada je uspostavljanje određenog organizacijskog stanja za određeno razdoblje, po mogućnosti najboljeg i najracionalnijeg za dane uvjete. Cilj organizacije rada je, drugim riječima, uspostavljanje optimalne organizacije. Optimalna organizacija rada je ona koja osigurava ostvarivanje ciljeva poduzeća na način da se u što većoj mjeri zadovolje temeljna načela poslovanja – ekonomičnost i rentabilnost. Ciljevi organizacije rada su u najužoj vezi s ciljevima poduzeća (realiziranje određenih poslovnih/proizvodnih zadataka). 10. 11. Kakva je veza između glavnog cilja poduzeća i njegove organizacije? 12. Kakvo je Vaše mišljenje o profitu kao primarnom cilju poslovne politike poduzeća? 13. Navedite ciljeve znanosti o organizaciji poduzeća. Ciljevi znanosti o organizaciji poduzeća su: 1. otkrivanje zakonitosti koje vladaju pojavama koje su predmet organiziranja, kao i zakonitosti koje vladaju procesima u kojima se pojava organizira 2. na temelju tih zakonitosti postaviti zakone po kojima se određuje optimalna organizacija u konkretnim ciljevima i sa stanovišta konkretnog cilja 3. na temelju tih zakona omogućiti predviđanje promjene efekta u ovisnosti o promjeni pojave koja se organizira i promjeni postupka u procesu organiziranja 4. omogućavanje mjerenja efekta svake primjenjene organizacijske mjere 14. Kakvo je Vaše mišljenje o postavljanju organizacijskih načela? 15. Koja su najpoznatija teorijska načela organizacije rada? Najpoznatija teorijska načela organizacije rada su: 1. načelo evidencije (''Smatrati točnim samo ono što se može dokazati.'') 2. načelo analize (''Raščlaniti problem na sastavne dijelove i svaki proučiti detaljno.'') 3. načelo sinteze (''Analizirane elemente postepeno vezivati u šire cjeline, vodeći računa o ovisnostima koje među njima postoje, sve dok se ne obuhvati i riješi čitav problem.'') 4. načelo kontrole (''Donijeti zaključak tek nakon detaljnog provjeravanja usvojenih pretpostavki'') 16. Analizirajte načela organizacije rada koje su sistematizirali razni autori. 17. Koja načela ubrajamo u praktična ili opća načela (pravila) organizacije? U praktična ili opća načela (pravila) organizacije ubrajaju se: 1. načelo uklanjanja štetnih razmaka i hodova 2. načelo predviđanja 3. načelo pripremanja 4. načelo ujednačavanja 5. načelo spajanja jednakih elemenata ili jednakih procesa 16
  • 17. 18. Navedite najvažnije principe organizacije prema M. Novaku. Najvažniji principi organizacije prema M. Novaku su: 1. princip povezivanja činitelja proizvodnje 2. princip podjele rada i specijalizacije 3. princip koordinacije 4. princip dragovoljnog uključivanja u organizaciju 19. Opišite princip podjele rada i specijalizacije. Princip podjele rada i specijalizacije je jedan od najvažnijih principa organizacije. Podjela rada se razvijala od samonikle (prirodne) preko društvene do tehničke, ona nastaje razdvajanjem društvene proizvodnje na pojedine njene dijelove. Tehnička podjela rada je podjela rada u okviru jedne radionice ili tvornice, to je podjela unutar jednog poduzeća. Tehnička podjela rada je podjela i na pojedine izvršitelje i na pojedine operacije. Podjela rada dolazi do izražaja već kod projektiranja poduzeća, u upravi i managmentu, u proizvodnji, radnom procesu i na kraju na svakom pojedinom radnom mjestu. Pravilno provedena podjela rada povećava proizvodnost rada poduzeća i njegov poslovni uspjeh, ona ima prednosti i nedostataka (rad nije moguće beskrajno dijeliti). Specijalizacija nužno prati društvenu i pojedinačnu podjelu rada – ona se sastoji u tome da u skladu sa sve većom podjelom rada pojedinac, skupina, poduzeće, grana, područje, kraj ili država obavljaju sve manji, uži i ograničeni dio ukupne društvene proivodnje. Specijalizacije se, prije svega, odnosi na ljudski rad, ali su njome obuhvaćeni i ostali čimbenici proizvodnje. Prednosti specijalizacije ljudskog rada sastoje se u bržem stjecanju potrebnih znanja, proizvodnog iskustva, radnih navika i sve dubljem poznavanju sve užeg područja rada. Glavni nedostatak specijalizacije rada je monotonija pri radu, otupljivanje i s tim u svezi nezadovoljstvo radnika. 20. Protumačite princip dragovoljnog uključivanja u organizaciju. Ovaj bi se princip trebao koristiti prilikom organizacije ljudskih potencijala. Poslovna organizacija svoje ciljeve i zadaće može ispuniti ako okupi odgovarajući broj strukturno kvalitetnih zaposlenika – u demokraciji se, osim u posebnim uvjetima (rat, katastrofe), to čini dragovoljnim putem. Ono se ostvaruje na različite načine i u različitim stupnjevima. U oblikovanju organizacije potrebno je, u skladu s uvjetima i mogućnostima, osmisliti rješenja koja osiguravaju što viši stupanj dobrovoljnog uključivanja jer se time postiže čvršće uzajamno djelovanje svih zaposlenih u poduzeću. Pri traženju rješenja potrebno je imati na umu da se najviši stupanj uzajamnog djelovanja postiže kad su interesi zaposlenika i poduzeća podudarni. Danas se najviši stupanj uzajamnog djelovanja rijetko postiže, no treba mu uvijek težiti. 21. Što sve pojedini autori svrstavaju u osnove organizacije? Među osnove organizacije svrstavaju se: 1. podjela rada 2. specijalizacija 3. kooperacija 4. tipizacija 5. normizacija (standardizacija) 6. mehanizacija 7. automatizacija (automacija, robotizacija) 8. centralizacija i decentralizacija 9. autoritet 10. odgovornost, 11. disciplina 17
  • 18. 22. Što je kooperacija? Kooperacija je viši stupanj organizacije (proizvodnje) za čije funkcioniranje mora sve biti osigurano, regulirano i sinkronizirano. Uspostavljanje kooperativnih odnosa je u pravilu tehnički, organizacijski i ekonomski kompliciran problem. Osnovni smisao kooperacije je što ekonomičnije korištenje sredstava za rad, poboljšanje kvalitete proizvoda, podizanje proizvodnosti, ekonomičnosti i rentabilnosti, povećanje obujma proizvodnje, specijalizacija, normizacija, ušteda u investicijama itd. 23. Što je tipizacija? Tipizacija je takav oblik racionalizacije (unifikacije) proizvoda kojom se proizvodnja ograničava na određeni broj reprezentanata ''tipova''. Tip je naziv za zbir karakterističnih svojstava koji diferencira zasebne grupe unutar iste vrste. Tipizacija počiva na sličnosti proizvoda za uporabu, u biti predstavlja redukciju prevelike raznolikosti među proizvodima od koje nema koristi. Iz niza istovrsnih ili srodnih proizvoda uklanjaju se oni koji su iz tehničkih, ekonomskih ili nekih drugih razloga neopravdani i umjesto njih izrađuje se i upotrebljava za istu svrhu manji broj tipova. Tipizacija se prije svega odnosi na gotove, finalne proizvode. Tipizacijom se obuhvaćaju i tehnološki postupci, sve vrste sredstva za rad, čak i radna dokumentacija. Za uspješnu i neprestanu provedbu tipizacije nužna je dobra i bogata tehnička dokumentacija u konstrukcijskom uredu gdje se oblikuju proizvodi, inače će promjene u radu konstrukcijskog ureda i u sastavu konstruktora ponovno prouzročiti razlike među proizvodima. 24. Što je normizacija (standardizacija)? Normizacija je stara koliko i ljudski rod. Standard je javnosti dostupan dokument nastao na osnovi suglasnosti svih zainteresiranih, a sadrži rezultate postupka standardizacije. Normizacija (standardizacija) je djelatnost na formuliranju u primjeni sredstava radi postizanja reda u određenoj oblasti u korist i uz udio zainteresiranih strana, naročito radi postizanja optimalne uštede u cjelini vodeći računa o funkcionalnosti i sigurnosti. Normizacija znači i ujednačavanje proizvodnje i proizvoda prema značajkama optimalnog rješenja – norme. Norma je rezultat normizacije u nekom području i mora biti odobrena od neke priznate organizacije. Svrha normizacije nije uvijek ista – jedanput se norme uvode da bi se njima propisala i garantirala kvaliteta, drugi put predstavljaju određeno ograničenje i dozvoljavaju suženi izbor neke značajke proizvoda u beskonačnom nizu vrijednosti, treći put mogu biti samo preporuka dok četvrti put stvaraju uvjete za organizacijski tip proizvodnje. 25. Objasnite razlike između tipizacije i normizacije. Razlika između tipizacije i normizacije je u tome što se tipizacija, prije svega, odnosi na gotove, finalne proizvode, a standardizacija na dijelove proizvoda, poluproizvoda, a ne proizvode u cjelini. Tipizacija je prepuštena na volju proizvođačima, nabavljačima ili potrošačima, a standardizacija u sebi sadrži određenu dozu prisile. 26. Objasnite mehanizaciju, automatizaciju i robotizaciju. Mehanizacija je zamjena čovjekova rada radom strojeva – ona direktno utječe na smanjivanje čovjekova naprezanja pri radu. Proces mehanizacije traje već dugo vremena. Mehanizacija nije ograničena samo na područje fizičkog rada – mehanizirao se i transport, te neke intelektualne operacije (strojevi za pisanje, računala, itd.). Mehanizacija ima više stupnjeva, oni su: 1. mala mehanizacija – zamjena ručnih operacija jednostavnim sredstvima za rad 2. djelomična mehanizacija – mehanizira se jedan dio procesa rada, a drugi se i dalje obavlja ručno 18
  • 19. 3. kompleksna mehanizacija – mehanizacija svih operacija Ciljevi mehanizacije i njene posljedice su: 1. oslobađanje čovjeka teškog fizičkog rada 2. oslobađanje čovjeka od štetnog rada po zdravlje 3. povećanje proizvodnosti rada 4. poboljšanje kvalitete proizvoda Mehanizacija traži drukčiju organizaciju rada nego što je bila u fazi manuelizacije jer ona postaje novi element u organizaciji rada. Automatizacija i robotizacija je viša faza mehanizacije koja se sastoji u uvođenju sustava automatskih strojeva i uređaja – robota. Oni samostalno ili na čovjekovu inicijativu obavljaju niz unaprijed pripremljenih procesa i samostalno reguliraju i kontroliraju te procese i operacije. Automatizirana proizvodnja primjenjuje posve nova načela rada, nove materijale, alate i strojeve, u suvremenoj automatizaciji osobitu ulogu ima razvoj elektronike. Za primjenu automatizacije potrebno je ispuniti čitav niz ekonomskih, tehnoloških i organizacijskih uvjeta. Razlikuju se 2 stupnja automatizacije: 1. djelomična automatizacija – pojedine operacije automatizirane, ostale na razini mehaniziranog ili ručnog rada 2. kompleksna automatizacija – sve operacije proizvodnog procesa su automatizirane Između ova 2 stupnja automatizacije postoji više prijelaznih stupnjeva. Kompleksna automatizacija cjelokupnog procesa proizvodnje naziva se automacija – automacija je viši stupanj automatizacije. Robotizacija je jedna od faza globalne automatizacije svih čovjekovih aktivnosti. Odluka o uvođenju industrijske robotizacije je vrlo delikatna za menadžment s ekonomslog stajališta jer se odlučuje o zamjeni upotrebljive tehnologije. Robotizacija ima dalekosežne ekonomske, socijalne i političke implikacije. Roboti će se razvijati razvojem tehnologije, osobito umjetne inteligencije. 27. Kakvo je Vaše mišljenje o centralizaciji i decentralizaciji? 28. Što Vi mislite o autoritetu? Jesu li autoriteti potrebni? 29. Koje vrste autoriteta poznajete? Opišite linijski autoritet. Vrste autoriteta: 1. linijski autoritet 2. štabni autoritet 3. funkcionalni autoritet Linijski autoritet je autoritet unutar organizacije koji se prenosi s nadređenog na podređenog, od najviših prema sve nižim i nižim razinama u organizacijskoj strukturi. Nadređeni direktno nadgleda podređenog. Ovim se autoritetom stvara organizacijska hijerarhija koja se naziva ''lanac zapovijedanja'' ili ''skalarni lanac''. 30. Što znate o štabovima? Što mislite o štabnom autoritetu? 31. Protumačite pojam odgovornosti. Analizirajte Vašu odgovornost kao studenta. Odgovornost je, s organizacijskog motrišta, obveza pojedinca, člana organizacije za izvršenje određenog zadatka. Odgovornost je osjećanje poštovanja posljedica. Društvena odgovornost je odgovornost pojedinca pred biračima – onima koji su ga izabrali da obavlja neku funkciju u društvu ili su mu povjerili određeni posao. Društvena odgovornost također uključuje odgovornost pred cijelom društvenom zajednicom. 19
  • 20. Odgovornost najčešće obuhvaća odgovornost za pravilno obavljanje posla – vl. rad, odgovornost za sredstva rada i druge povjerene vrijednosti, odgovornost za proces rada i sigurnost drugih, te odgovornost za obavljanje službe od općeg značaja. Odgovornost je usko vezana s autoritetom – što je autoritet bolji i što je veća odgovornost kod rješavanja problema, oni će biti djelotvornije rješavani. 32. Koje vrste odgovornosti poznajete? Vrste odgovornosti: 1. materijalna odgovornost 2. disciplinska odgovornost 3. moralna odgovornost 4. kaznena odgovornost 5. administrativna odgovornost 33. Protumačite pojam discipline. Je li prema Vašem mišljenju disciplina u organizaciji nužna? Disciplina je u uskoj vezi s autoritetom, to je elemenat toliko značajan da je treba smatrati jednim od temelja organizacije. Disciplina je poslušnost, brižnjivost, držanje konvencija i običaja u nekom poduzeću. Ranokapitalistička disciplina bila je disciplina aspolutne poslušnosti i pokornosti radnika kapitalistu, dok je u demokratskom društvu disciplina sve više svjesno, dragovoljno podvrgavanje, koje je bitan element organzacije. Disciplina na radu i u organizaciji je uvjet za normalan život i upravljanje organizacijom. 34. Koje vrste discipline poznajete? Objasnite tehnološku disciplinu. Vrste disciplina: 1. planska 2. tehnološka 3. organizacijska 4. radna Tehnološka disciplina je disciplina koja zahtijeva održavanje tehnološkog procesa u onom stanju u kojem je i koncipiran, projektiran i postavljen. Sastoji se u pridržavanju tehnoloških propisa, uputa o redoslijedu i broju operacija, propisa o održavanju optimalnog režima rada, načinu kontroliranja, provođenju mjera sigurnosti na radu, itd. Tehnološka disciplina stroža je kod mehaniziranog i automatiziranog rada nego kod ručnog (više mehaniziran i automatiziran proces proizvodnje, više propisa i uputa). Tehnološka disciplina sprječava površnost, a oblikuje pedantnost u radu. 35. Kakva je to organizacijska disciplina? Organizacijska disciplina se sastoji u održavanju postojeće organizacije poduzeća ako je ona dobra i zdrava. Potrebno je održati utvrđenu organizacijsku strukturu, puteve komuniciranja i upotrebu i korištenje propisanih organizacijskih sredstava. U hijerhijski izgrađenoj organizaciji, organizacijska disciplina se poštuje ako pojedinac ne preskače svoje podređene i nadređene. Kao primjer, pojedinac krši organizacijsku disciplinu ako sa suradnicima komunicira samo usmeno, a organizacijom rada predviđena je i pisana komunikacija. 20
  • 21. 36. Objasnite pojam radne discipline. Radna disciplina je sinteza svih oblika disciplina, sastoji se u svjesnom i savjesnom ispunjenju svih dužnosti. Radna disciplina traži da se na posao dolazi redovito i da se u tijeku radnog vremena radi. Disciplinirani radnik ima radne navike koje se najlakše stječu u djetinjstvu. Radne navike olakšavaju poštivanje radne discipline, stečene radne navike koriste se i u privatnom životu. 37. Što su to vrste organiziranja? Koje vrste organizacija poznajete? Vrste organiziranja su različiti pristupi u organiziranju. Organiziranje se može obavljati na različite načine, u različitim područjima i kroz različito vrijeme. Vrste organiziranja su: 1. prema opsegu – potpuno i djelomično 2. prema načinu provođenja – individualno i shematsko 3. prema koncepciji rukovođenja i upravljanja – centralizirano i decentralizirano 4. prema trajanju rada na organizaciji – jednokratno i postupno 5. s obzirom na postojanje organizacije – organizacija i reorganizacija 38. Navedite sličnosti i razlike između potpunog i djelomičnog organiziranja s jedne i jednokratnog i postupnog organiziranja s druge strane. 39. Kakvo je Vaše mišljenje o organizaciji i reorganizaciji? 40. Klasificirajte organizacije prema raznim kriterijima. Organizacije se klasificiraju prema: 1. intenzitetu strukturiranja – formalne i neformalne organizacije 2. odnosu pojedinca i organizacije – primarne i sekundarne 3. odnosu na ciljeve – uslužne, ekonomske, vjerske, zaštitne, vladine, društvene 41. Objasnite formalnu i neformalnu organizaciju. Formalna organizacija je organizacija koja je propisana i službeno utvrđena, a nalazi se zapisana u organizacijskim sredstvima poduzeća. Formalna organizacija je ona koja postoji na papiru, čini ju sustav odnosa i normi koje se uobičajeno u gospodarstvu naziva poduzeće. Sastoji se od ciljeva, ljudi, sredstava i oblika organizacijskog povezivanja ujedinjenih radi povezivanja trajnih pozitivnih rezultata. Ljudi su precizno rapoređeni na radne zadatke, funkcije su jasno razgraničene, prava na koordinaciju i kontrolu normativno utvrđena, postoji mogućnost izdavanja naredbi i uputa radi obavljanja poslova i zadataka. Formalna organizacija obuhvaća osnivanje trgovačkog društva – poduzeća, organizacijsku strukturu, funkcioniranje organizacije, međusobne odnose zaposlenih i pojedine organizacijske dijelove, itd. Skelet svake svake organizacije čini formalna organizacijska struktura, ona se javlja kao rezultat procesa organizacijske izgradnje. U svakom poduzeću postoji i djeluje i stvarna (objektivno postojeća) organizacijska struktura – nastaje spontano u procesu funkcioniranja formalne organizacijske strukture poduzeća i u početku odgovara formalnoj organizacijskoj strukturi, a vremenom dolazi do sve većeg odmaka između formalne i organizacijske strukture. U sjeni svake formalne organizacije živi pritajena i prikrivena neformalna organizacija koja se sastoji od manjeg ili većeg broja neformalnih grupa – ona se vezuje za ljude i njihovo djelovanje u organizaciji. Proučavanje neformalne organizacije izuzetno je važno jer i neformalna organizacija vitalno utječe na društvene uvjete rada. Jedna od definicija neformalne organizacije je da je to sustav osobnih i društvenih odnosa koji se razvijaju među ljudima u tijeku njihovih interakcija u formalnoj strukturi. Neformalnu organizaciju čine 21
  • 22. klike, ritualni, ceremonije i osjećaji koji određuju ponašanje članova organizacije. Neformalna organizacija je onaj dio organizacije koji normativno nije reguliran, ali činjenično postoji. Nositelji neformalne organizacije su neformalne grupe čija su obilježja: određeni zajednički interes i prijateljstvo, uvijek nastaju spontano i neplanirano, nestabilne su, njihova aktivnost je nevidljiva, zakulisna i kuloarska i njihovo temeljno područje interesa su ljudski resursi i raspodjela rezultata. Neformalne su grupe po broju članova najčešće manje od formalnih, veličina se sastoji u njenoj stabilnosti, aktivnosti i mobilnosti. Neformalna organizacija je redoviti pratitelj formalne organizacije i uvijek ju nadopunjava, na formalnu organizaciju može utjecati i pozitivno i negativno. Da bi se neformalna organizacija okarakterizirala bilo kao pozitivna bilo kao negativna potrebno je znanstveno istražiti konkretnu organizaciju, konkretne neformalne grupe, njihove međuodnose i funkcioniranje organizacije kao socijalnog i ekonomskog sustava. 42. Što možete reći o organizacijama u odnosu na ciljeve njihova osnivanja? str 112. 43. Kakva je razlika između profitne i profitabilne organizacije? Razlika između profitne i profitabilne organizacije je u tome što su profitne organizacije one čiji je cilj svojim poslovanjem ostvariti profit. Profitablina organizacija je ona organizacija čiji je cilj ostvariti profit i u tome uspijeva, ostvaruje profit. 44. Kakva je razlika između profitne i neprofitne organizacije? Razlika između profitne i neprofitne organizacije je u tome što su profitne organizacije čiji je cilj svojim poslovanjem ostvariti profit, dok neprofitne djeluju na način da im otvarivanje profita nije cilj, već nešto drugo. Ove organizacije svoju uspješnost poslovanja mjere kroz svoje diferencirane performanse. Neprofitne organizacije za svoje djelovanje kontinuirano dobivaju sredstva za pokrivanje svojih troškova iz državnog proračuna i dužne su za tako dobivena namjenska sredstva polagati račun. 45. Što mislite jesu li predočenim klasifikacijama iscrpljene vrste organizacija? Možete li Vi predložiti neku novu klasifikaciju organizacija? POGLAVLJE 4 – Gospodarske organizacije 1. Kakva je razlika između fizičke i pravne osobe? Pravne osobe su gospodarske organizacije koje se promatraju kao pravni subjekt. One nastaju upisom u Trgovački registar koji se vodi kod nadležnog Trgovačkog suda, a prestaje ispisom iz Trgovačkog registra. Pravna osoba razlikuje se od ljudi koji su je osnovali ili u njoj rade i ona ima samostalni pravni subjektivitet. U pravnom odnosu fizičke osobe zastupaju pravnu osobu kao njezini opunomoćenici, npr. direktori i prokuristi. Fizička osoba nastaje rođenjem, a prestaje smrću, fizičke osobe su također pravni subjekti i imaju sličnu pravnu sposobnost kao i pravne osobe. Fizičke osobe, osim pravne sposobnosti, imaju i djelatnu sposobnost koja je identična djelatnoj sposobnosti pravnih osoba, ali u drugoj vrsti pravnih odnosa. 22
  • 23. 2. Što su to pravni propisi? Pravni propisi su odredbe prisilne naravi koje u pravilu donosi nadležno zakonodavno tijelo pojedine države – u većini demokratskih država takvo tijelo zove se skupština ili parlament, u RH je to Hrvatski sabor. Pravni propisi su: 1. Ustav – prvi po važnosti i utjecaju, najviši i najvažniji pravni akt u svakoj državi, temeljni zakon neke države 2. zakoni – najprecizniji pravni propisi kojima se detaljno uređuju sva pojedina područja u nekoj državi (gospodarstvo, vojska, međunarodni odnosi, pravo, školstvo, znanost, zdravstvo, javna uprava, itd.) 3. uredbe – tzv. podzakonski akti koje donosi vlada u svrhu pojašnjenja primjene zakona, a ponekad se njima privremeno reguliraju neki odnosi koji se inače uređuju zakonom 4. naredbe, pravilnici, uputstva, ukazi, odluke – također podzakonski akti koje u pravilu donosi vlada u svrhu pojašnjenja primjene zakona, kao i uredbe; donose se radi skraćivanja vremena potrebnog za primjenu zakona jer je procedura njihova donošenja mnogo jednostavnija 3. Tko donosi pravne propise? Pravne propise donosi nadležno zakonodavno tijelo pojedine države – u većini demokratskih država takvo tijelo zove se skupština ili parlament, u RH je to Hrvatski sabor. 4. Gdje se obznanjuju pravni propisi? Pravni propisi se objavljuju u službenim novinama. Službeno glasilo RH su ''Narodne novine'' – u njima se prvi put objavljuju svi propisi kojima se regulira djelovanje pravnih subjekata na teritoriju RH. Nakon objave u NN smatra se da je propis svima dostupan i da ga se svi moraju pridržavati. NN izlaze kontinuirano prema redoslijedu kojim ovlašteni državni organi (Sabor, Vlada, predsjednik) donose pravne propise. Osim pravnih propisa, u NN objavljuju se i druge važne obavijesti koje su važne za pojedine fizičke osobe, npr. registracije pravnih subjekata, stečajevi i likvidacije pravnih osoba, natječaji i oglasi u kojima pravne osobe traže djelatnike, natječaji i oglasi u kojima pravne osobe traže izvođače za neke radove ili poslovne aktivnosti. 5. Što je to trgovački registar? Trgovački registar je, organizacijski, poseban odjel na trgovačkim sudovima u kojem se vodi evidencija svih gospodarskih subjekata koji posluju kao trgovci (fizičke i pravne osobe koje obavljaju gosp. djelatnost) kao i sve promjene vezane za te subjekte, a naročito osnivanje, statusne promjene – preoblikovanja jednog tipa trgovačkog društva u drugo, pripajanje trgovačkih društava, prestanak subjekta upisa i sve ostale važne činjenice u radu subjekta upisa (izmjena glavnice, promjena sjedišta, djelatnosti, tvrtke, itd.) 6. Da li je za poduzetnika povoljnije otvoriti obrt ili vlastito poduzeće? 7. Što je to trgovac pojedinac? Trgovac pojedinac je specifičan oblik obrta. Obrtnik je fizička osoba koja samostalno ili u zajednici s manjim brojem drugih osoba obavlja obrt, te se on može prijaviti za upis u Trgovački registar kao trgovac pojedinac ako mu godišnji ukupni prihod prelazi kunsku protuvrijednost od 500.000 DEM, a mora se prijaviti kao trgovac pojedinac ako mu godišnji ukupni prihod prelazi kunsku protuvrijednost od 4.000.000 DEM. Svojstvo trgovca pojedinca stječe se upisom u Trgovački registar, a prestaje brisanjem iz njega. Obrtnik koji je poslovao kao trgovac pojedinac može tražiti da ga se izbriše iz registra ako više ne ispunjava zakonske uvjete za to. Tvrtka trgovca pojedinca mora sadržavati njegovo puno ime i prezime, on je 23
  • 24. odgovoran za sve obveze nastale u obavljanju njegove gosp. djelatnosti, on odgovara prema drugim pravnim subjektima svekolikom svojom imovinom. Trgovac pojedinac je, iako financijski jači od mnogih društava ograničene odgovornosti i nekih dioničkih društava, organizacijski prijelaz između obrta i trgovačkog društva. 8. Kad su u Hrvatskoj ponovno uvedena trgovačka društva? U pravni sustav RH trgovačka društva je opet uveo Zakon o trgovačkim društvima, objavljen u NN broj 111/93. 15.7.1993. godine. Zakon je usvojen nakon više od godinu dana. 9. Što su to društva kapitala, a što društva osoba? Društva kapitala nastaju temeljem povezivanja uloženog kapitala, a ne temeljem povezivanja osoba. Kapital (glavnica) je određena imovina koja ima mjerljivu vrijednost, a članovi se obvezuju unijeti tu imovinu u društvo. Imovina koja ima funkciju temeljnog kapitala ili glavnice može se sastojati od novca (uplaćuje se na račun društva), stvari (strojevi, zemljišta, zgrade, itd.) ili prava (patenti, licencije, potraživanja). Članovi društva odgovaraju za obveze društva u pravnim odnosima s drugim subjektima samo do visine kapitala kojeg su njega uložili dok se njihova imovina ne može koristiti za podmirenje obveza društva. Društva kapitala su društvo ograničene odgovornosti i dioničko društvo. Osobitosti društva kapitala su i: 1. za početak rada, društvo mora imati minimum kapitala koji je u svakoj zemlji propisan zakonom 2. nastaje kao pravna osoba upisom u sudski registar temeljem odluke jedne osobe ili udruživanjem većeg broja osoba 3. samostalno je naspram svojih članova – ne postoje ograničenja članovima glede ulaska i izlaska iz društva, osim ako nisu predviđena internim aktima društva (statut, pravila) 4. društvom kapitala upravljaju organi društva u kojima ne moraju biti članovi društva Društva osoba su trgovačka društva kojima je temelj povezivanja sveza između članova koji ga osnivaju. Pritom najmanje jedan član društva osoba odgovara za obveze društva svekolikom svojom imovinom, ne samo osnivačkim ulogom. Društva osoba su javno trgovačko društvo i komanditno društvo. Osobitosti društva osoba su i: 1. nastaje povezivanjem najmanje dviju ili više osoba 2. ne mora imati propisani temeljni kapital da bi započelo s radom 3. postoji kontrola ulaska i izlaska članova iz društva 4. društvom osoba upravljaju njegovi članovi Postoje djelatnosti za koje je propisano da tvrtke izvršitelji budu registrirane kao društvo osoba, npr. tvrtke za zaštitu imovine i osoba moraju biti komanditna društva jer unos svekolike imovine povećava osobnu odgovornost čime raste sigurnost pravnog prometa takvog društva s trećim osobama. 10. Koji je pravni oblik najsigurniji za poslovnog partnera – vjerovnika i zašto? 11. Objasnite pojmove 'tvrtka' i 'djelatnost trgovačkog društva'. Tvrtka je ime pravnih osoba koje svako trgovačko društvo u pravnom prometu mora imati i po kojem se razlikuje od ostalih sudionika. U registar trgovačkog suda ne mogu se upisati dvije osobe pod istim imenom, niti imenom toliko sličnim da bi to moglo izazvati dvojbu u pravnom prometu. Trgovačko društvo nosi ime kao znak raspoznavanja i ono mora biti na hrvatskom jeziku, osim kad nema odgovarajuće zamjene u hrvatskom jeziku ili je ime na mrtvom jeziku, te u slučaju da strani ulagač unosi svoje, već postojeće, ime u tvrtku domaćeg društva. Puna tvrtka trgovačkog društva mora sadržavati: ime društva, preciznu naznaku predmeta poslovanja i naznaku vrste trgovačkog društva. Trgovačko društvo može imati i 24
  • 25. skraćenu tvrtku koja sadrži samo bitnu karakteristiku imena društva i vrstu društva. Tvrtka ne smije dovoditi u zabludu glede predmeta poslovanja, ne smije vrijeđati ničija prava niti sadržavati ime RH ili izvedenice tog imena, te ne smije sadržavati imena i državotvorne znakove drugih zemalja. Trgovačko društvo mora tvrtku upotrebljavati u onom obliku kako je to utvrđeno u Trgovačkom registru. Tvrtka se ističe na poslovnim prostorijama trgovačkog društva, a svake se godine nadležnom općinskom organu uplaćuje taksa za isticanje tvrtke. Tvrtka je otisnuta na svim službenim dokumentima, a mijenjati se može na način koji je utvrđen Zakonom o trgovačkim društvima. Djelatnost trgovačkog društva su sve djelatnosti kojima se neko društvo bavi i one moraju biti prijavljene prilikom osnivanja društva ili naknadno i nazivaju se predmet poslovanja. Predmet poslovanja utvrđuje se jedinstvenom klasifikacijom djelatnosti i služi kod razvrstavanja trgovačkih društava za potrebe društvene statistike. Trgovačko društvo može obavljati samo one djelatnosti koje su prijavljene u Trgovačkom registru i za koja su prikupljena odobrenja nadležnog državnog tijela, ako to narav neke djelatnosti zahtijeva. Neke djelatnosti mogu obavljati samo ona društva koja ispunjavaju određene specifične uvjete i imaju za to odobrenje nadležnih organa (poslovi s lijekovima, eksplozivnim materijalima, oružjem, itd). Isto je i sa specifičnim stručnim poslovima, npr. financijsko poslovanje, pravne usluge, posredovanje u prometu vrijednosnim papirima, revizija, porezno savjetovanje, itd. 12. Jesu li sve trgovine trgovačka društva i jesu li sva trgovačka društva trgovine – pojasni. 13. Što je to dionica, a što udjel? Temeljni kapital dioničkog društva podijeljen je na jednake dijelove – dionice. Dionica je imovinski vrijednosni papir koji imatelju daje određena prava i obveze, npr. pravo na stjecanje dividende i pravo na odlučivanje u organima društva. Dionica glasi na određenu novčanu vrijednost i to je njena nominalna vrijednost. U Hrvatskoj je propisano da nominalna vrijednost jedne dionice obavezno bude višekratnik broja 100. Svaki osnivač – dioničar ima onoliko dionica koliku je vrijednost za njih platio i prema tome dobiva i tolika prava. 14. Kakve vrste dionica poznaješ? Prema isticanju vlasništva dionice mogu biti: 1. dionice na ime 2. dionica na donositelja Prema pravima koje nose vlasnicima postoje rodovi dionica: 1. redovne dionice 2. povlaštene dionice, mogu biti participativne i kumulativne Prema materijaliziranom obliku dionice mogu biti: 1. materijalizirane 2. dematerijalizirane 15. Kako se osniva dioničko društvo? Dioničko društvo mogu osnovati domaće i strane fizičke ili pravne osobe. D.d. se osniva izjavom o usvajanju statuta koja se daje kod javnog bilježnika. Izjava o usvajanju statuta, kao temeljni akt društva, izražava slobodnu volju osoba koje ju daju, takvom izjavom osnivači potvrđuju svoju namjeru obavljanja gospodarske ili neke druge djelatnosti u formi d.d.-a. Dioničko društvo se, glede formalno-pravnog postupka može osnovati na 2 načina: 1. simultano 2. sukcesivno 25
  • 26. Društvo je osnovano trenutkom njegova upisa u Trgovčki registar nadležnog suda . Kod simultanog osnivanja osnivači moraju kumulativno ispuniti sljedeće uvjete: 1. usvojiti i potpisati statut, te dati izjavu o usvajanju statuta kod javnog bilježnika 2. preuzeti sve dionice i dati 2 izjave – izjavu o osnivanju društva i izjavu o preuzimanju obveze uplate dionica 3. platiti preuzete dionice najmanje u minimalnoj svoti određenoj Zakonom i u roku predviđenom izjavama 4. imenovati prvi nadzorni odbor i imenovati upravu d.d.-a 5. izraditi izvješće o provedenom osnivanju, obaviti reviziju osnivanja te imenovati revizore osnivanja ozjavom danom kod javnog bilježnika Kod sukcesivnog osnivanja kumulatinvno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti: 1. osnivači moraju usvojiti statut kao temeljni akt društva kojim se uređuju odnosi u društvu; statut se usvaja izjavom danom kod javnog bilježnika 2. osnivači moraju preuzeti dio dionica, odn. preuzeti obvezu njihove uplate; svaki osnivač preuzima dio dionica izjavom danom kod javnog bilježnika da osniva društvo i preuzima obvezu uplate preuzetih dionica 3. osnivači moraju uputiti javni poziv uz prethodnu suglasnost Komisije za vrijednosne papire RH i izdati tzv. prospekt za upis dionica; osnivači javnim pozivom žele upoznati širi krug osoba o tome da se može uložiti kapital u njihovo društvo ako za to postoji interes – to je tzv. opći poziv upućen neodređenom broju ljudi i otvoren svima koji mogu imati interes za takvo ulaganje. 4. osnivači moraju upisati i uplatiti dionice nakon upućenog poziva; osoba koja želi postati članom d.d.-a mora izraziti volju za tim na način da upiše i uplati dionice kod financijske institucije, pokrovitelja izdanja – to može biti investicijska banka ili posebno ovlaštena brokerska kuća, a podatak o pokrovitelju mora jasno biti vidljiv iz prospekta; načini upisa dionica isti su kao kod simultanog osnivanja, prije upisa društva u trgovački registar mora se uplatiti najmanje minimum određen zakonom, a dionice se upisuju upisnicom – pisanim dokumentom kojim se preuzima obveza uplate dionica pod uvjetima određenim u javnom pozivu – prospektu 5. osnivači moraju izraditi izvješće o osnivanju društva, imenovati revizore osnivanja i obaviti reviziju osnivanja; revizija osnivanja je stručan posao neovisnih i ovlaštenih osoba koje utvrđuju sukladnost svih financijskih dokumenata izdavatelja dionica s međunarodnim računovodstvenim i revizorskim standardima 6. osnivači moraju sazvati i održati osnivačku skupštinu 7. osnivači moraju upisati društvo u trgovački registar Nakon osnivanja d.d.-a ono počinje obavljati svoju djelatnost, a u pravnom prometu prema trećima predstavljaju ga njegovi organi – skupština, nadzorni odbor i uprava. 16. Koje organe trgovačkih društava poznajete? 17. Što je to uprava? 18. Što u trgovačkim društvima radi skupština? 19. Objasnite prednosti javnog trgovačkog društva. U javnom trgovačkom društvu svi članovi odgovaraju za obveze društva neograničeno i solidarno svekolikom svojom imovinom što prema van ostavlja dojam najvišeg stupnja mogućeg povjerenja u ozbiljnost njihovih poduzetničkih namjera. Budući da se javno trgovačko društvo temelji na osobama, svojim čalnovima koji osobno odgovaraju svekolikom svojom imovinom, za početak rada nije potrebno uložiti kapital. U javno trgovačko društvo mogu se uložiti i kapital, vlastiti rad, usluge i druga dobra čija se vrijednost također mora novčano izraziti. 26
  • 27. 20. Kako se zovu članovi komanditnog društva i kakva je razlika među njima? Članovi komanditnog društva zovu se komanditori i komplementari. Komanditori su članovi koji ulažu kapital u društvo te su prvenstveno zainteresirani samo za dobrobit društva. Oni nisu angažirani u vođenju poslova društva te odgovaraju za obveze društva samo do visine neuplaćenog dijela uloga dok uopće ne odgovaraju za obveze društva ako su ulog u cijelosti uplatili. Komplementari vode poslove društva i zastupaju ga te odgovaraju neograničeno solidarno svekolikom svojom imovinom za obveze društva. Društvom upravljaju i zastupaju ga komplementari, a komanditori imaju pravo nadzora nad poslovanjem društva, stoga se komplementarima zabranjuje radno-pravna konkurencija prema društvu, a društvenim ugovorom se ta odgovornost može utvrditi i za komanditora. U podjeli dobitka društva i snošenju gubitaka društva sudjeluju i komanditori i komplementari. 21. Navedite povezana društva po hrvatskom zakonodavstvu i povezana društva u svjetskoj praksi? Povezana društva prema hrvatskom zakonodavstvu su: 1. društvo ima većinski udjel u drugom društvu ili ima većinsko pravo odlučivanja u tom društvu – većinski udjel nadilazi 50% udjela u društvu 2. ovisno i vladajuće društvo – ovisno društvo je pravno samostalno društvo na koje neko drugo društvo ima neposredno ili posredno prevladavajući utjecaj; ako neko društvo ima većinski udjel u drugom društvu onda je ono vladajuće društvo 3. društvo koncerna – nastaje ako postoji povezanost vladajućeg društva s jednim ili više ovisnih društava tako da vladajuće društvo obavlja poslove vođenja za ovisna društva; povezanost može biti stvarna (temeljem kapitala) ili ugovorna; koncerni su obično velika poduzeća koja mogu biti centralizirana ili decentralizirana; općenito se smatra da je koncern najviši oblik centralizacije kapitala, da je to jedan od oblika monopola i da najčešće čini konglomerat poduzeća iz različitih gospodarskih grana 4. društva s uzajamnim udjelima – društva sa sjedištem u RH koja su povezana tako da svako društvo ima više od 25% udjela u drugom društvu 5. društva povezana poduzetničkim ugovorima – ovo povezivanje nije utemeljeno na kapitalu, ali se ugovorima mogu utvrditi svi poslovi vođenja te neki drugi odnosi tipični za vladajuće i ovisno društvo, uključujući i prijenos dobiti U svjetskoj praksi povezana društva su: 1. kartel 2. koncern 3. trust 4. konzorcij 5. pul 6. holding 22. U kojim oblicima povezivanja pojedina društva zadržavaju pravnu samostalnost? Pravnu samostalnost pojedina društva zadržavaju u kartelu, pulu, holdingu 23. U kojim oblicima povezivanja pojedina društva zadržavaju gospodarsku samostalnost? Gospodarsku samostalnost pojedina društva zadržavaju u kartelu. 27
  • 28. POGLAVLJE 5 – Oblikovanje organizacije 1. Koju tiplogiju čimbenika oblikovanja organizacije poznajete? Tri relevantne tipologije čimbenika oblikovanja organizacije su: 1. tipologija kojoj osnovu čini podjela na unutarnje i vanjske čimbenike 2. tipologija kojoj osnovu čine čimbenici kontingencije 3. integralna tipologija čimbenika kojoj osnovu čine situacijski, kontekstualni, strukturalni i procesni čimbenici 2. Koji su to pretežito unutarnji činitelji organizacije? Objasnite ciljeve i strategije organizacije. Pretežito unutarnji činitelji organizacije su oni na koje trgovačko društvo (poduzeće, organizaciju) mogu, u većoj ili manjoj mjeri, utjecati, odn. njima upravljati. Pri tome oni ne djeluju izolirano jedan od drugoga – oni su međusobno povezani i nemaju uvijek jednosmjerno djelovanje na organizaciju pa ih treba analizirati u njihovom međusobnom utjecaju. Utjecaj jednog činitelja može odrediti jedan model organizacijske strukture, dok će neki drugi činitelj potirati taj model. Promjena jednog činitelja izaziva promjene i na ostalim činiteljima. Prema Sikavici najvažniji unutarnji čimbenici organizacije su: 1. ciljevi i strategija 2. zadaci i tehnologija 3. veličina 4. kadrovi 5. životni ciklus poduzeća 6. proizvod 7. lokacija Ciljevi i strategija. Ciljevi određuju što organizacija želi postići, a strategija kako će se ciljevi ostvariti. Glavni cilj organizacije često se naziva misijom (svrhom) – to je razlog postojanja organizacije. Bez ciljeva nema ni smišljnog djelovanja, odn. svrsishodne organizacije rada. Poduzeća po naravi i važnosti svoga posla mogu imati opće i posebne ciljeve, s tim da bi opći ciljevi trebali biti što preciznije određeni. Strategija je plan za međusobnu interakciju poduzeća s konkurentskom okolinom radi postizanja ciljeva organizacije i za to se koriste različite strategije. Chandler gleda na utjecaj strategije na strukturu organizacije kao da ''struktura slijedi strategiju'', a Kotler kao da ''strategija slijedi strukturu''. Ansoff razvija ideju da ''struktura ide ispred strategije'' što znači da poduzeća biraju strukturu koja je ispred zahtjeva trenutne strategije poduzeća. 3. Objasnite veličinu trgovačkog društva i kadrove (ljudske potencijale) kao činitelje organizacije. Veličina trgovačkog društva. Određeno trgovačko društvo može biti malo, srednje ili veliko. Kao parametri veličine poslužiti mogu broj radnika, vrijednost osnovnih sredstava, ugrađena pogonska snaga, veličina ostvarenog profita, temeljni kapital, itd. Nema sigurnog kriterija prema kojem/kojima bi se mogla povući čista granica između malih, srednjih i velikih poduzeća. Mala i srednja poduzeća biti će drukčije organizirana nego velika, ali im ciljevi i strategije mogu biti slični. U velikim poduzećima drukčiji su kvalitativni uvjeti i faktori o kojima ovisi organizacija (proizvodna sredstva, zaposlenici, itd.). Velika poduzeća organiziraju veći broj samostalnih funkcija nego mala – njima pojedine funkcije obavljaju vanjske institucije ili se veći broj funkcija obavlja u samo jednoj organizacijskoj jedinici. Za mala poduzeća odgovara funkcionalno jedinstvena organizacijska struktura temeljena na 28
  • 29. jedinstvenom rukovođenju svakom funkcijom kojom rukovodi za tu funkciju najstručnija osoba, što većinom nije slučaj kod velikih poduzeća. Kadrovi (ljudski potencijali) utječu na oblikovanje organizacije svojim znanjem i sposobnošću, oni svojim djelovanjem oživotvoruju postavljenu formalnu organizaciju, ali oblikuju i neformalnu organizaciju. Kadrovi su ključni faktor svake djelatnosti pa i organizacije, oni utječu na organizacijsko strukturiranje poduzeća, prije svega svojom kvalitetom te stručnom i radnom sposobnošću. Razina znanja radnika važna je kao i razina znanja menadžmenta. Kadrovi u oblikovanju formalne organizacijske strukture izravno utječu u koncepciji rukovođenja poduzećem – dublja ili plića organizacija rukovođenja, sa širim ili užim rasponom kontrole ovisi u prvom redu o znanju i sposobnosti radnika. Zaposleni u poduzeću utječu na oblikovanje organizacijske strukture na 2 načina: 1. putem kompozicije – sastava radne snage 2. vrijednostima, stavovima i potrebama zaposlenih O sastavu radne snage ovisit će izbor organizacijske strukture nekog konkretnog poduzeća. 4. Što je to životni ciklus organizacije i u koje čimbenike oblikovanja organizacije spada? Životni ciklus organizacije spada u pretežito unutarnje činitelje organizacije. str 154. 5. Kako proizvodi (usluge) i lokacija utječu na oblikovanje organizacije? Obilježja proizvoda određuju tip, odn. način proizvodnje i organizaciju sredstava za rad. O načinu i toku proizvodnje, mjestu rada i tipu industrijske proizvodnje ovisi izbor koncepcije organizacije, ne samo poduzeća u cjelini, već i pojedinih njegovih funkcija. Ako poduzeće proizvodi određeni broj različitih proizvoda koristeći različite tehnologije, bez mogućnosti zajedničke organizacije pripreme proizvodnje za sve proizvode, najvjerojatnije će upotrijebiti model predmetne organizacijske strukture, a ukoliko proizvodi jedan ili nekoliko sličnih/srodnih proizvoda putem istog tehnološkog procesa, upotrijebit će model funkcijske organizacijske strukture. Lokacija. Izbor lokacije poduzeća u okvirima zemljopisno-gospodarskog područja ocjenjuje se zemljopisnim i gosp. mjerilima, a položaj i raspored njegovih dijelova u izabranom smještaju topografskim i tehničkim kriterijima. Lokacija se može promatrati kao makrolokacija i mikrolokacija. Lokacija indirektno utječe na optimalnu strukturu ljudi u poduzeću/trgovačkom društvu – društvo koje je locirano na atraktivnom području ima veće prednosti od društva koje je locirano na neatraktivnom području. U slučaju dislociranosti proizvodnih pogona, tvornica i predstavništava, trgovačko društvo će se odlučiti za teritorijalni oblik organizacijske strukture. 6. Objasnite pojam pretežito vanjskih činitelja organizacije i navedite ih. Pretežno vanjski činitelji organizacije su činitelji kojima se trgovačko društvo mora prilagođavati, mora ih uzimati u obzir i ne ih zanemarivati. Na te činitelje organizacija nema utjecaja ili ga ima vrlo malo. Za vanjske činitelje moglo bi se reći da upravljaju organizacijom/poduzećem. Međutim, velika poduzeća koja imaju visoki stupanj ponude, odn. potražnje nekih proizvoda ili usluga sama kontroliraju/stvaraju okolinu. Pretežno vanjski činitelji organizacije su: 1. institucionalni uvjeti 2. integracijski procesi 3. tržište 4. razvoj znanosti i tehnologije 29
  • 30. 7. Institucionalni uvjeti i integracijski procesi su pretežito vanjski činitelji organizacije. Objasnite njihov utjecaj. Institucionalni uvjeti (društveno-kulturno-politički i pravni činitelji) su određeni društveno- ekonomskim sustavom i ekonomskom politikom društva, a sadržani su u pravnoj regulativi. Oni određuju uvjete funkcioniranja i uvjete organizacije trgovačkog društva/poduzeća. Za pravilno rješavanje organizacijskih problema moraju se dobro i detaljno poznavati načela gosp. sustava i konkretnih pravnih propisa koji se odnose na organizaciju trgovačkog društva. U velikom broju zakonskih propisa regulirana su pitanja koja se odnose na osnivanje, integraciju, stečaj, likvidaciju, itd. Integracijski procesi, procesi udruživanja, imaju veliki utjecaj na organizaciju trgovačkih društava/poduzeća koja su postala članovi određenih grupacija. U takvim uvjetima dolazi do bitnih organizacijskih promjena i do izgradnje nove organizacijske strukture cijele grupacije i svake članice pojedinačno. Integracijski procesi se provode radi postizanja efekta sinergije, integracijska kretanja u gosp. imaju znatan, iako posredan, utjecaj na organizaciju i onih trgovačkih društava koja nisu članovi neke integracijske grupacije. 8. Tržište i razvoj znanosti i tehnologije kao pretežito vanjski činitelji organizacije imaju jak utjecaj. U čemu se on sastoji? Tržište ima veliki utjecaj na organizaciju trgovačkog društva jer širenje tržišta utječe na povećavanje kapaciteta, odn. povećanje proizvodnje, nabave i prodaje, ali ni druge djelatnosti nisu van tog utjecaja. Ako trgovačko društvo želi participirati u povećanoj potražnji mora modernizirati i rekonstruirati proizvodni proces i pritom se njegova organizacijska struktura mora prilagoditi novim zahtjevima. Struktura tržišta te kanali i uvjeti nabave i prodaje utječu direktno na organizaciju tih djelatnosti. Veličina i specifični zahtjevi tržišta uvjetuju i druge izmjene u sustavu organiziranja trgovačkog društva. Razvoj znanosti i tehnologije donosi nove proizvode, nove potrebe, proizvodne procese, kao i povećanje proizvodnje i proizvodnosti rada, te sniženje troškova. Razvoj znanosti i tehnologije utječe i na razvoj znanosti o organizaciji. 9. Izvori i pokretači organizacijskih promjena – navedite ih i objasnite te pojmove. Izvori i pokretači organizacijskih promjena su: 1. dinamičnost tržišta 2. nove tehnologije 3. društveno-ekonomski trendovi 4. promjena strategije 5. proces organizacijskog rasta 6. organizacijske krize i problemi 10. Kako objašnjavate dinamičnost tržišta kao pokretača organizacijskih promjena? Dinamičnost tržišta se posljednjih desetljeća povećala i time se povećao značaj i utjecaj tržišta na poduzeće kao izvor organizacijskih promjena. Najdinamičnije komponente tržišta su: pojavljivanje i nestajanje konkurenata, kooperativnost i kompetentnost dobavljača i promjenjivost preferencije potrošača. Poduzeća se oduvijek suočavaju s konkurencijom, poduzeća koja su na svjetskom tržištu moraju se natjecati s kompanijama iz cijelog svijeta. Velike kompanije moraju se braniti od manjih, propulzivnijih. Ulaskom na svjetsko tržište poduzeće se, uz prednosti takvog tržišta, mora součiti i s novim problemima – poslovanjem s različitim nac. kulturama i ekonomijama te stilovima, organizacija može pokazati ograničenja postojeće organizacije i dati poticaj organizacijskim promjenama. Prema stupnju dinamičnosti okoline razlikuju se tipovi okolina: 30
  • 31. 1. relativno nepromijenjena okolina – najmanja prijetnja organizaciji, promjene se događaju rijetko i spore su 2. mirna okolina – promjene se događaju sporo, ali kad se dogode prijetnje organizaciji dolaze u ''gomilama'', što je opasno; organizacije u takvoj okolini motivirane su za strategijsko odlučivanje i centralizaciju odlučivanja 3. uznemirujuća okolina s naglim obratima – okolina oštre konkurencije, tržištem dominiraju 2 ili 3 kompanije; takve organizacije moraju biti spremne da u svakom trenutku izvedu taktički manevar, te održavati određeni stupanj fleksibilnosti. 4. turbulentna okolina – najdinamičnija okolina s najvišim stupnjem nesigurnosti, promjene su stalno prisutne i svi elementi okoline su u visokoj interakciji; organizacije da bi preživjele, prisiljene su neprekidno razvijati nove proizvode ili usluge 11. Nove tehnologije su važan pokretač organizacijskih promjena. U čemu se ogleda ta važnost? U trenutku kad se razvija organizacija teško je uočiti i predvidjeti daljnji razvoj ili primjenu novih tehnologija jer je razvoj znanosti i tehnologije vrlo brz. Uvođenje novih tehnologija izazov je za menadžment poduzeća. Poduzeća mogu pratiti razvoj novih tehnologija i planski ih primjenjivati ili biti prisiljene uvesti novu tehnologiju – prisila dolazi s tržišta. Nove tehnologije podižu konkurentnost i s tržišta istiskuju poduzeća koja tehnološki zaostaju. Uvođenje novih tehnologija ima velik utjecaj na organizaciju koja ih usvaja – one potiču promjene u zahtjevnim vještinama zaposlenih, svakodnevnim aktivnostima menadžera, u sposobnosti organizacije da se prilagodi promjenjivim zahtjevima kupaca. Istovremeno poduzeća moraju više investirati i u obrazovanje zaposlenih. Zbog eksponencijalnog rasta tehničko – tehnološkog razvoja dolazi do nesrazmjera između mogućnosti koje nudi nova tehnologija i mogućnosti organizacija da ih iskoriste za realizaciju svojih ciljeva. Informacijske tehnologije omogućavaju zadovoljavanje sve većih informacijskih potreba poduzeća. Uvođenjem sofisticiranih informacijskih tehnologija podržanih računalom organizacije postaju pliće, plosnatije – oni omogućavaju da rukovoditelji uspješnije nadgledaju rad više ljudi, pa je potreban manji broj ljudi. Informacija mijenja poziciju rada na način da se težište prebacuje na radno mjesto koje je u neposrednoj svezi s informacijama – na tom mjestu donose se i operativne odluke. Te informacije ključne su za rezultate poslovanja i ekonomske učinke – informacija postaje izvor promjene. Sofisticirani informacijski sustavi omogućavaju smanjivanje formalizacije i decentralizacije, odn. stvaranje više organičkih struktura, a da se ne gubi mogućnost kontrole. 12. Opći društveno – ekonomski trendovi pokreću organizacijske promjene. Zašto? Opći društveno – ekonomski trendovi važni su činitelji okoline o kojima treba voditi računa da bi se na vrijeme anticipirale potrebe za promjenama. Najvažniji društveni trendovi kao bitni činitelji okoline su: 1. priroda radne snage – naglo raste zastupljenost žena i manjina u strukturi zaposlenih, povećava se razina obrazovanja zaposlenih 2. ekonomski šokovi – posljednjih desetljeća bilo je nekoliko velikih ekonomskih šokova 3. socijalni trendovi 4. svjetska politika Navedena kretanja karakteristična su za zemlje zapada, u bivšim socijalističkim zemljama događaju se drastične promjene nazvane tranzicija. To je ukupnost promjena u političkom, društvenom i ekonomskom životu. Poduzeća su prisiljena ubrzano se i potpuno prestrukturirati zbog promjena koje se događaju na tržištu i promjena želja i potreba kupaca. 31
  • 32. 13. Mijenjati strategiju poduzeća znači pokrenuti organizacijske promjene. Zbog čega? Promjena strategije je reakcija na promjene u okolini, naročito na tržištu, ili je posljedica organizacijskog rasta. Promjena strategije ima najveće posljedice za organizaciju – zahtijeva velike zahvate ili potpuno preoblikovanje organizacije. Posljedica je često promjena osobe na najvišoj razini u menadžmentu. Za svaki tip strategije postoji oblik organizacijske strukture koji joj odgovara, odn. najbolje omogućuje njezino ostvarenje. Tri moguća tipa strategije su: 1. inovacijska – strategija s naglaskom na osvajanje radikalno novih proizvoda ili usluga koji predstavljaju inovaciju na tržištu; takvoj strategiji najbolje odgovara organička struktura (niska razina podjele rada, niski stupanj formalizacije i centralizacije) 2. strategija minimizacije troškova – naglasak ima na strogoj kontroli troškova, izbjegavanje nepotrebnih inovacijskih i marketinških troškova te snižavanje cijena; takvoj strategiji najbolje odgovara mehanistička struktura (duboka podjele rada, visoki stupanj formalizacije i centralizacije) 3. imitacijska – naglasak ima na novim proizvodima ili novim tržištima, ali tek nakon što su inovatori dokazali njihovu održivost; struktura za tu strategiju predstavlja takvu mješavinu organičke i mehanističke strukture u kojoj se primjenjuje stroga kontrola troškova tekućih aktivnosti, dok je za nove pothvate kontrola labava. Promjenu strategije mora slijediti i promjena organizacijske strukture u oblik najpogodniji za njezino uspješno provođenje. 14. Organizacijske promjene pokreće i proces organizacijskog rasta. Objasnite. Organizacijski rast je proces kvantitativnog povećanja poduzeća. Životni ciklus organizacijskog rasta sastoji se od niza faza – svaku od njih karakterizira dominantna tema i skup problema/pitanja, a prethodi joj i iza nje slijedi period tranizicije koji se naziva kriza rasta. Organizacijske promjene često slijede stupnjeviti organizacijski rast, odn. opadanje – svaka organizacija ima određenu idealnu organizacijsku strukturu koja korespondira s njenim dostignutim stupnjem razvoja. Velike organizacije zahtijevaju veći stupanj formalizacije procedura od malih, tek nastalih organizacija. Pravodobno i uspješno provođenje potrebnih organizacijskih promjena je preduvjet za ovladavanje krize rasta i prelazak u višu fazu životnog ciklusa poduzeća. 15. Organizacijske krize su pokretač organizacijskih promjena. Kakav je njihov utjecaj na te procese? Primarni izvor problema s kojima se poduzeća najčešće sreću je činjenica da poduzeće nije predvidjelo ili na vrijeme odgovorilo na promijenjene okolnosti svog poslovanja – to je uzrok organizacijskih kriza. Organizacijske krize najčešće zahtijevaju promjenu, one nastaju kao posljedica iznenadnog nestanka resursa – ljudskog rada, materijala, sredstava i dr. Kriza poduzeća je stanje koje karakteriziraju dezorganizacija poduzeća, nestabilnost cijena, propuštene prilike na tržištu, loša radna klima, slaba motivacija zaposlenih, itd. Krize mogu predstavljati znak da je organizacijska struktura postala neprimjerena dostignutom stupnju rasta poduzeća. Kriza poduzeća može se smatrati zakašnjelim indikatorom promjene. Unutarnji pokretači promjena su: 1. opadanje kvalitete i kvantitete proizvodnje 2. narasle spoznaje nastale kao rezultat edukacije zaposlenih 3. osjećaj ''potrebe za promjenama'' Promjene mogu biti pokrenute i: 1. promjenom stava zaopslenih prema rukovodstvu ili dobivenim beneficijama 2. opadanjem produktivnosti 32
  • 33. 3. promjenom osoba na ključnim mjestima Potreba za organizacijskim promjenama javlja se i zbog organizacijskih pogrešaka – pojava koje narušavaju skladno i uspješno djelovanje činitelja proizvodnje u ispunjavanju zadataka organizacije. Najčešće pogreške u organizaciji: 1. nepravilan raspored radnika na radna mjesta 2. nepravilan i nejasan raspored dužnosti, ovlaštenja i odgovornosti 3. pomanjkanje koordinacije 4. pretjerana organiziranost Loš menadžment i nepostojanje prikladnog kontrolnog mehanizma također mogu za posljedicu imati nepravovremeno pokretanje promjena što dalje za posljedicu ima organizacijsku neuspješnost. Osim toga, uzrokom organizacijskih problema mogu biti i narušavanje organizacijske discipline/nepoštivanje organizacijskih pravila i procedura, odn. neuspješno provedene organizacijske promjene prilikom uvođenja nove tehnologije. 16. Postoji više metoda utvrđivanja uzroka organizacijskih promjena. Objasnite to utvrđivanje metodom riblje kosti. Riblja kost (Fishbone) je dijagram u vidu slika napravljenih od linija i riječi koje se spajaju da bi pokazale odnos između posljedice (efekta) i početnog uzorka. Upotrebljava se u rješavanju problema i planiranju jer pokazuje probleme i čimbenike koji doprinose problemu ili naglašavaju točke čimbenika potrebnih da osiguraju uspjeh akcije. Razvoj dijagrama riblje kosti može se uspješno primjeniti u predstavljanju izvora i pokretača organizacijskih promjena. Koraci identificiranja uzročnog problema: 1. korak – određivanje kralježnice i glave ribe, u glavu ribe jasno se napiše posljedica (efekt) 2. korak – definiranje ribljih kosti koje izlaze iz kralježnice – glavni izvori i pokretači organizacijskih promjena 3. korak – definiranje ribljih kosti koje izlaze iz kosti u koraku 2 – izvori i pokretači organizacijskih promjena niže razine 4. korak – definiranje ribljih kosti koje izlaze iz kosti u koraku 3 – izvori i pokretači organizacijskih promjena još niže razine, itd. Ostali koraci su određeni razinama do kojih se može ići u raščlanjivanju nadređenog čimbenika, uzroci se stavljaju ispod odgovarajuće kategorije – na taj se način hijerarhijski i lokacijski diferenciraju svaki od izvora i pokretača organizacijskih promjena. Time se timu stručnjaka da da ''pretrese'' naznačenu svaku lokaciju (uzrok) i u promatranom vremenu odredi korijene problema. Kad se identificira izvor organizacijskih promjena dokumentira ga se s podacima i informacijama i izrađuje detaljan plan o potrebnim promjenama. 17. Objasnite značenje organizacijskih promjena. Poduzeće se, primjenom načela sustavnog pristupa, odn. metode opće teorije sustava može definirati kao otvoreni sustav (obilježje otvorenog sustava daje mu njegov viskoki stupanj interakcije s okolinom). Kad se poduzeće promatra kao otvoreni sustav, organizacijske promjene trebaju se shvatiti kao dio onih poslovnih aktivnosti kojima poduzeće ostvaruje povratnu vezu, mijenjajući sebe kako bi povećalo vjerojatnost postizanja cilja. Okolina se mijenja pa se i svaka organizacija mora mijenjati ako želi opstati i biti uspješna – zato se organizacija mora tretirati dinamički jer bi okoštala struktura onemogućila funkcioniranje poslovnog sustava.Organizacijske promjene, u tom kontekstu, predstavljaju element samoregulirajućeg mehanizma poslovnog sustava. 33
  • 34. 18. Što je to fleksibilnost organizacije? Fleksibilnost organizacije predstavlja mjeru prilagodljivosti sustava, njegovu sposobnost da se mijenja – što je veća promjenjivost okoline, potrebna je veća fleksibilnost poslovnog sustava. Okolina se može opisati kao trodimenzionalni sustav u kojem jedna dimenzija određuje stupanj složenosti – od jednostavnog do vrlo složenog, druga stupanj stabilnosti – od stabilnog do dinamičkog i treća raspoloživost resursa – od oksudnosti do obilnosti. Organizacije koje djeluju u okolini koju karakterizira oskudnost resursa, složenost i dinamičnost posluju s najvećim stupnjem neizvjesnosti, bez prostora za pogreške i s velikim brojem elemenata u okolini koje neprestano moraju pratiti. Važni oblici fleksibilnosti su funkcionalna, brojčana i financijska fleksibilnost. Funkcionalna fleksibilnost – sposobnot prebacivanja zaposlenih s jednih na druge poslove, brojčana fleksibilnost – uspješno obavljanje poslova i s manjim brojem zaposlenih, financijska fleksibilnost – sposobnost prilagođavanja troškova poslovanja tržišnim uvjetima. 19. Tko odlučuje o organizacijskim promjenama i kako se te odluke provode? O organizacijskim promjenama odlučuju menadžeri. Pri donošenju odluke o provođenju promjena potrebno je razmotriti njihovu opravdanost, mogućnost realizacije i odrediti je li pravo vrijeme za provođenje promjene, a osim toga treba i procijeniti utjecaj promjene. Opravdanost – ocjena da li slabosti postojećeg sustava premašuju njegove prednosti je jedan od glavnih pokazatelja opravdanosti promjene. Važno je i ocijeniti efekte koji se postižu organizacijskom promjenom u odnosu na troškove. Mogućnost realizacije – potrebno je ocijeniti je li moguće provesti organizacijske promjene – za procjenu mogućnosti realizacije upotrebljava se simbolička jednadžba za potrebnu energiju za promjenu – ona je jednaka produktu 3 elementa, a to su: nezadovoljstvo postojećim stanjem, razina znanja o idućim praktičnim koracima i zajedničke vizije. Kriterij od kojeg se polazi u odlučivanju je da energija za promjenom mora biti veća od troškove promjene, a važno je i ocijeniti postojeći stupanj fleksibilnosti – koliko su zaposleni u stanju podnijeti promjene. Izbor trenutka – odabir trenutka za izvršenje određene akcije prema kriteriju maksimalnog učinka (timing). Određivanje optimalnog trenutka je važan činitelj uspješnosti provođenja promjene jer pogrešno izabrano vrijeme može za poduzeće imati katastrofalne posljedice. Utjecaj promjene – potrebno je procijeniti koliki i kakvi će biti učinci promjene neke od varijabli organizacije ostale varijable/dijelove poduzeća koji nisu izravno izloženi promjeni. 20. Priroda organizacijskih promjena. Neke organizacijske promjene se planiraju unaprijed, druge dolaze kao neposredna reakcija na neočekivane događaje u okolini ili unutar poduzeća. Reakcijske promjene su pojedinačni odgovori na događaje onako kako se oni razvijaju – one se odvijaju u žurbi jer je poduzeće zatečeno događajima prisiljeno da odmah reagira i zbog toga je velika vjerojatnost da će promjena biti slabo zamišljena ili izvedena i kasnije uzrokovati organizacijske probleme. Robbinsove dvije teze o prirodi organizacijskih promjena: 1. organizacijska promjena kao povremena (epizodna) aktivnost – drži se poremećajem organizacijske ravnoteže; organizacijsku promjenu promatra se kao proces uravnoteženja sustava koji se sastoji od 5 interaktivnih varijabli u sustavu – ljudi, zadaci, tehnologija, struktura i strategija; promjena jedne varijable uzrokuje lanac događaja koji zahtijevaju da se ostale varijable prilagode da bi se došlo u novo stanje ravnoteže – organizacijska promjena je nužna da bi sustav ostao u ravnoteži; zamjerka ovoj tezi je zastarjelost, njena primjenjivost je ograničena samo na provođenje planiranih promjena 34
  • 35. 2. organizacijska promjena kao stalna aktivnost – analogija sa splavarenjem na divljim brzacima; promjena je prirodno stanje i zato je upravljanje promjenama kontinuirani proces 21. Organizacijski kaos. Organizacijski kaos je nered, zbrka, metež u organizaciji. Organizacijski kaos zanči da je organizacija u stanju entropije, entropija je mjera dezorganizacije sustava – to je stanje u kojem se organizacija raspada. Prirodna težnja svake organizacije je dezorganizaciji, odn. organizacijskom kaosu. 22. Kako se provodi proces organiziranja? Temeljne istine procesa organiziranja su delegiranje ovlasti i podjela na organizacijske jedinice – one se bave fazama dvaju glavnih aspekata organiziranja – ovlasti i grupiranja aktivnosti. Njihovom primjenom menadžeri stječu osjećaj proporcija ili mjere cjelokupnog procesa organiziranja. 23. Navedite glavna načela organiziranja prema H. Weihrichu i H. Koontzu. Glavna načela organiziranja prema H. Weihrichu i H. Koontzu.su: 1. načelo ravnoteže – u svakoj je strukturi potrebna ravnoteža, primjena načela ili tehnika mora biti uravnotežena kako bi osigurala ukupnu učinkovitost strukture pri ostvarivanju ciljeva poduzeća; načelo ravnoteže je prisutno u svim područjima znanosti i u svim funkcijama menadžera 2. načelo fleksibilnosti – što se više radi na ugradnji fleksibilnosti u organizacijsku strukturu, to će ona prikladnije moći ispuniti svoju svrhu; u svaku strukturu moraju biti ugrađena sredstva i tehnike za predviđanje promjena i reagiranje na njih 3. načelo olakšavanja vodstva – olakšavanje menadžerima da jačaju svoje sposobnosti vođenja postiže se što većom mjerom u kojoj organizacijska struktura i delegiranje ovlasti unutar nje omogućuju menadžerima oblikovanje i održavanje okoline koja pogoduje uspješnom radu 24. Navedite korake u rješavanju organizacijskih problema i objasnite ih. Koraci u rješavanju organizacijskih problema su: 1. identificiranje organizacijskih problema 2. definiranje zadataka organizacije 3. snimanje i analiza postojećeg stanja 4. traženje najpovoljnije varijante 5. izrada obrazloženog prijedloga i donošenja odluke 6. uvođenje nove organizacije (1) Identificirati organizacijske probleme znači utvrditi postojanje disfunkcija u postojećoj organizaciji. Nužna je spoznaja da se određeno organizacijsko rješenje može mijenjati što uključuje organizacijsko reguliranje nekih novih odnosa i postupaka. Identificiranje organizacijskih problema otežava to što njihovo postojanje ne znači istovremeno i njihovo utvrđivanje/spoznaja u organizaciji da postoje, što organizacijski problem može biti dugo prisutan, a da se ne identificira, što su organizacijski problemi često izraz subjektivnih pogrešaka odgovarajućeg kadra koji nastoji da se oni što kasnije otkriju da se izbjegne odgovornost za njih, što u organizaciji ima i takvih problema koje mnogi u poduzeću, pa ni odgovorni menadžerski kadrovi,ne mogu osjetiti zbog nedovoljne organizacijske izobrazbe i s vremenom se na njih priviknu i što se organizacijski problemi ne očituju odjednom i u svojem maksimalnom intenzitetu. 35
  • 36. Za poduzeće je važno da odgovorni menadžerski kadar stvori takvu klimu da čitav kolektiv bude aktivno uključen u identificiranje i rješavanje organizacijskih problema. (2) Nakon što su identificirani organizacijski problemi može se odrediti zadatak koji treba obaviti, što može biti vrlo složen i odgovoran posao – njega bi najbolje riješili profesionalni orgnizatori uz aktivnu pomoć odgovarajućih službi. Definiranje zadatka u sebi sadrži i donošenje odluke o pokretanju postupka i ona je sastavni dio (završni akt) definiranja zadatka, a sastoji se od precizne definicije problema, zadatka koji se želi ispuniti, načina na koji se treba riješiti problem, potrebna sredstva za izradu prijedloga rješenja, rok do kojeg treba izraditi prijedlog rješenja problema i imena članova tima čiji je to zadatak. (3) Snimanje i analiza postojećeg stanja organizacije je važan dio ukupnog procesa rješavanja organizacijskih problema. Snimanje postojećeg stanja obavlja se prikupljanjem činjenica i informacija koje imaju bilo kakvu vrijednost za dobivanje što realnije slike – činjenice o postojećoj organizaciji moraju se temeljiti na stvarnim i realnim podacima koji se mogu koristiti u svojoj orginalnoj formi ili se obraditi na pogodan način. Prikupljanje činjenica i informacija obavlja se različitim metodama, npr. intervjuiranjem ili anketiranjem. Ovakve informacije mogu biti i pogrešne, ali su ipak važan indikator općeg organizacijskog stanja jer pokazuju kako poduzeće ili jedan njegov dio doživljava i ocjenjuje postojeću organizaciju. Podaci koje treba prikupljati su i: položaj i raspored strojeva i njihovo korištenje, brojno stanje radnika i njihova kvalifikacijska struktura, transportni put između pojedinih radnih mjesta, zadaci, odgovornosti i ovlaštenja pojedinih organizacijskih jedinica, sadržaj dokumentacije i način njezina kolanja, itd. Podaci se u pravilu prikupljaju neposrednim promatranjem i proučavanjem postojećeg stanja i odgovarajuće dokumentacije kojom se regulira organiziranje organizacije. Prikupljeni podaci i informacije se detaljno analiziraju i kritički ispituju kako bi se stvorila što realnija slika postojećeg stanja – njegovih i dobrih i loših stanja. U oblikovanje realne i cjelovite slike o postojećem stanju prikupljene podatke potrebno je što točnije usporediti s postavljenim i definiranim zadatkom, a po mogućnosti i utvrditi razlike između postojećih organizacijskih rješenja koje preporučuje organizacijska teorija, odn. koja su već primjenjena u drugim poduzećima na iste ili slične probleme. (4) Traženje najpovoljnije varijante – u traženju mogućnosti rješavanja pojedinih problema, bilo modifikacija postojeće organizacije ili izrada nove, poduzeće se u pravilu nalazi pred više solucija, više varijantnih rješenja koja vode različitim rezultatima, a njihova realizacija zahtijeva različita materijalna sredstva, različito vrijeme i različito angažiranje ljudi. Profesionalni organizatori i rukovoditelji moraju prije svega utvrditi koje sve varijante postoje i zatim obaviti njihovo vrednovanje kako bi se izabrala najpovoljnija – vrednovanje varijanti zahtijeva široko poznavanje organizacijske teorije i prakse i mnogih drugih znanstvenih disciplina koje služe za rješavanje organizacijskih problema. Vrednovanje varijanti obavlja se tako da se sve varijante paralelno i detaljno obrade primjenom prikladne metodologije i onda međusobno uspoređuju te se na osnovu toga izabire najbolja. Vrednovanje varijantnih rješenja otežava postojanje relativno mnogo čimbenika koji na to utječu i mnogo neopznanica pa se one ne mogu kvantificirati ni brojčano izraziti pa je često potrebno poslužiti se organizacijskim iskustvom u davanju prednosti jednoj varijanti. (5) Izrada prijedloga i donošenje odluke – izrađeni prijedlog za rješavanje organizacijskih problema mora biti kompleksan dokument, ne preopširan i ne pisan kompliciranim stilom. Mora sadržavati sve relevantne podatke i činjenice o postojećem stanju organizacije s naznakama dobrih i loših strana, te njihovim posljedicama. Prijedlog također mora sadržavati detaljno obrađene bar 2 najrealnije varijante za rješenje problema. Novak i Sikavica smatraju da varijante u prijedlogu moraju biti tako obrađene i prikazane da se vrlo lako može utvrditi kako pojedina varijanta osigurava izvršenje postavljenog zadatka i uz koje uvjete, npr. potrebna sredstva, vrijeme, kadrovi, itd. Varijante moraju biti i ilustrirane grafikonima, 36
  • 37. tablicama, shemama i sl. gdje je to potrebno. Prije donošenja konačne odluke o usvajanju prijedloga potrebno ga je staviti kolektivu na javnu diskusiju jer bi širi krug radnika mogao lakše prepoznati i upozoriti na eventualne propuste u prijedlogu. (6) Uvođenje nove organizacije – prihvaćanjem prijedloga novog organiziranja ostvarena je pretpostavka za uvođenje nove organizacije – za to je potrebno izvršiti neophodne pripreme koje ovise o karakteru i obujmu organizacijskih promjena. Pripreme su uglavnom: - pripreme materijalnog karaktera – nabava potrebne nove opreme, proširivanje prostora, podešavanje radnog prostora, itd. - priprema kadrova za realizaciju nove organizacije u što se ubraja popuna, razvrstavanje i po potrebi odgovarajuća izobrazba - priprema odgovarajućih organizacijskih dokumenata i eventualno drugih potrebnih akata Zbog toga što je nova organizacija odmah izložena utjecaju mnogih čimbenika koji određuju njezino funkcioniranje, potrebno je sprovoditi stalnu kontrolu organizacije. 25. Što možete reći o prikazivanju organizacije poduzeća? Prikazati organizaciju nekog poduzeća nije jednostavan zadatak jer to znači njenu potpunu organizacijsku strukturu. Prikazivanje kompleksnih odnosa između i unutar pojedinih elemenata proizvodnje, odn. organizacijske strukture zahtijeva opširno i temeljito proučavanje, veliki prostor, ustvari kompletnu studiju, i upotrebu najrazličitijih pomoćnih sredstava kojima se služimo u organizacijskoj praksi. No, i u slučaju poduzimanja takvih opsežnih studija nije vjerojatno da bi prikaz organizacije poduzeća uvijek odražavao njenu dinamiku i stvarno stanje u svim njegovim pojedinostima. Organizacija je složen organizam sa svojim posebnim zakonima ponašanja i razvoja koji su u priličnoj mjeri različiti od ponašanja i razvoja pojedinog elementa, odn. njegovog pojedinačnog dijela. Organizacija poduzeća nije statična, već dinamična pojava koja ima svoje zakone razvoja i koja se neprestano mijenja, razvija i usavršava – zbog toga se i prikaz organizacije odnosi na opisivanje stanja koje je zatečeno u vrijeme proučavanja, odn. prikaz organizacije poduzeća odnosi se uglavnom na formalnu, a ne stvarnu organizaciju. Problem prikazivanja organizacije je i u tome što se jedanput prikazuje stanje organizacije, drugi put formalna organizacija, a treći put umjesto organizacije poduzeća prikazuje se samo jedan njezin dio, odn. jedan odnos. U prikazivanju organizacije važna su organizacijska sredstva – to su svi tekstualni i grafički prikazi kojima se poduzeća služe u oblikovanju organizacije. Najvažnije vrste organizacijskih sredstava su: pisani organizacijski akti, raznovrsni grafički prikazi i suvremena tehnička pomagala. 26. Navedite organizacijske akte. Pisani organizacijski akti su akti koji rješavaju bilo temeljna bilo pojedinačna pitanja koja se tiču stanja i odnosa u organizacijskoj strukturi poduzeća. Najvažniji organizacijski akti su: statut poduzeća, razni pravilnici, poslovnici, odluke, okružnice, propisi, priručnik i drugi akti. 27. Što je statut, a što organizacijski priručnik? Statut je najvažniji organizacijski akt poduzeća, on je obvezatan konstitutivni opći organizacijski akt jer se bez njega ne može konstituirati poduzeće. Statutom se reguliraju sva najvažnija pitanja organizacije poduzeća – određuju se organizacijski dijelovi poduzeća i njihovi zadaci, koji će se organi formirati u poduzeću i njihov djelokrug rada, ovlaštenja i način ostvarivanja njihove funkcije, te druga vezana pitanja za organizaciju poduzeća koja se potom obično razrađuju u drugim organizacijskim aktima. Organizacijski priručnik je zbirka različitih organizacijskih akata izrađenih na pogodan način i u odgovarajućem obliku i klasificiran tako da se njime može lako služiti. Organizacijski priručnik je autoritativan vodič kroz organizaciju i stoga može biti vrlo 37
  • 38. koristan instrument za pravilno funkcioniranje organizacije jer svaki član poduzeća može vidjeti koje su njegove odgovornosti na poslu i u kakvim se međusobnim odnosima nalazi s drugim članovima. 28. Što znate o grafičkom prikazivanju organizacije? Grafičko prikazivanje organizacije je oblik informiranja. Da bi se grafički prikazi mogli svrsishodno upotrebljavati u prikazivanju organizacije poslovanja nužno je znati pravu mjeru i ispravan oblik grafičkih prikaza. Dobro poznavanje organizacije i poslovanja znači uočavanje niza činjenica i njihove međusobne povezanosti i ovisnosti – prava mjera i ispravan oblik grafičkih prikaza osnivaju se na 2 principa: principu očiglednosti i principu izuzetnosti. U uporabi grafičkih prikaza postoje i poteškoće, pogotovo ako se radi s vrlo složenim prikazima – za njihovo razumijevanje i uporabu potrebno je imati solidnu izobrazbu. Najpoznatiji i najrasprostranjeniji oblik grafičkog prikzaivanja su dijagrami i grafikoni – pomoću njih na malom prostoru i uz neznatne troškove mogu se predočiti različite pojave, njihove veličine i odnosi u njihovom razvitku i kretanju i to mnogo preglednije nego velikim tablicama i opširnim tekstom. Vrlo se mnogo primjenjuju u analizama i izvještajima, postavljanju zadataka, predočavanju usporedbi između planiranih i izvedenih veličina i sl. Osobito mnogo primjenjuju se u prognoziranju i odlučivanju, u ekonomiji u prikazivanju poslovanja poduzeća. 29. Nacrtajte gantogram i objasnite ga. slika 5.17 Gantogrami su vrlo praktični i često rabljeni grafički prikazi tijeka nekog posla – to su rešetkasti dijagrami koje je početkom 20. stoljeća razvio Henri Gantt. On je spoznao da je cjelokupni program ciljeva serija međuovisnih pomoćnih planova koje ljudi mogu razumijeti slijediti. Primjenjuju se u mnogim područjima ljudske aktivnosti, najčešće u planiranju i praćenju proizvodnje i u izradi svih vrsta rokovnika. 30. Što možete reći o mrežnim dijagramima? Mrežni dijagram je grafički izraz tehnike mrežnog planiranja, naziva se još i mrežni plan. Danas je u upotrebi velik broj različitih varijanti tehnike mrežnog planiranja, ali su sve manje- više izvedene od dvije osnovne metode – medote kritičnog puta (CPM) i metode razvitka i vrednovanja projekta (PERT). Tehnika mrežnog planiranja uvedena je zbog potrebe da se uspostavi i održi najpovoljniji redoslijed izvršenja projekta, od prvih pristupa poslu preko nužnih adaptacija do njegove potpune realizacije. Danas se tehnika mrežnog planiranja uspješno rabi u mnogim područjima poslovanja poduzeća – razvoju, istraživanju, proizvodnji, programiranju reklame, analizi informacijskih tokova, organizaciji, savjetovanju, itd. Tehnika mrežnog planiranja obuhvaća dijelove/sastoji se iz podloga: - čiste aktivnosti u kojoj su navedeni svi poslovi i postupci koje treba izvršiti u toku realizacije projekta - mrežnih matrica kojima se izračunavaju najpovoljnije vremenske vrijednosti pojedinih aktivnosti da bi se postigli optimalni rezultati - mrežnog dijagrama u kojem se grafički prikazuje međusobna povezanost svih aktivnosti i događaja u realizaciji nekog projekta Ako se upotrebljava PERT metoda, nakon što se nacrta mreža, određuje se vremensko trajanje pojedinih aktivnosti i cijelog projekta u 3 varijante – optimalno, najvjerojatnije i pesimistično. To vrijeme se nanosi iznad strelice u mrežnom dijagramu, a potrebno je i za svaki događaj pronaći njegovo najranije, odn. najkasnije vrijeme. Osnovno ograničenje PERT metode je što se ne može primjeniti ako se radi o nepreciznom projektu za kojeg se ne mogu napraviti razumne prognoze vremenskog rasporeda. 38
  • 39. CPM metoda odbacuje teoriju vjerojatnosti i oslanja se samo na jednu procjenu vremenskog trajanja aktivnosti – na osnovi tako procijenjenog vremena ponovno se za svaki događaj proračunavaju vremena najranijeg početka svih aktivnosti što završavaju u istom događaju. Način proračunavanja tih dvaju vremena isti je kao i kod PERT metode i jednako se unosi u mrežu. U CPM metodi proračunavaju se i 4 vremenske rezerve za svaku aktivnost i nakon toga utvrđuju se kritične aktivnosti i kritični put koji kao najduži put svojim trajanjem određuje trajanje cijelog projekta. 31. Nacrtajte jednu organizacijsku shemu i objasnite je. 32. Objasnite grafički prikaz redoslijeda događaja. Grafičkim prikazom slijeda događaja utvrđuju se najpovoljniji i najracionalniji tijek odvijanja aktivnosti u poslovnom procesu – njime se obično utvrđuje i predočava: 1. kompletan tijek rada određene grupe radnih mjesta na zaokruženom skupu operacija, odn. proizvodnji jednog dijela proizvoda 2. kompletan tijek manipuliranja materijalom, poluproizvodima ili gotovim proizvodima 3. tijek popunjavanja i kretanja određene dokumentacije u poduzeću i dr. 33. Što znate o grafičkom prikazu odgovornosti? Grafički prikaz odgovornosti ili grafikon odgovornosti je jedna od novijih tehnika grafičkog prikzazivanja – njome se prikazuje kako neka organizacija djeluje. Grafički prikaz odgovornosti služi kao dobra dopuna drugih graičkih tehnika u mnogim područjima djelatnosti kao što su organizacija upravljanja i rukovođenja, financija, proizvodnje, prodaje, istraživanja, itd. Grafički prikaz odgovornosti izrađuje se tako da se radna mjesta, odn.poslovi horizontalno raspoređuju na vrhu matrice, dok se zadaci koje treba obaviti raspoređuju okomito na lijevoj strani matrice. Kvadrat u matrici koji se nalazi u sjecištu odgovarajućeg radnog mjesta i odgovarajućeg zadatka označava se simbolom koji ukazuje na prirodu odnosa između dotičnog radnog mjesta i dotičnog zadatka. POGLAVLJE 6 – Organizacijska struktura 1. Definirajte organizacjisku strukturu i pojasnite zašto postoji više objašnjenja organizacijske strukture. Organizacijska struktura je najvažniji dio svake organizacije, svakog poduzeća – to je sustav odnosa među ljudima uspostavljen radi izvršavanja određenih zadataka. Svaka organizacija i poduzeće imaju svoju strukturu, ona se uspoređuje s anatomijom živih organizama pa se često govori o anatomiji organizacije. Ona je dinamičan element organizacije poduzeća, čini jedinstvo svih dijelova poduzeća i integrira uporabu svih resursa u organizaciji. Izbor organizacijske strukture nije slučajan, već je determiniran čimbenicima organizacije, ona je za organizaciju vrlo važna pa u organizacijskoj teoriji istraživanje organizacijskih struktura zauzima značajno mjesto. Neke definicije organizacijske strukture: Suma načina na koji organizacija dijeli posao na različite zadatke i zatim postiže koordinaciju između njih. Vertikalni raspored rada, ljudi, fizičkih izvora koji doprinosi uspjehu poduzeća. 39
  • 40. Mnoštvo uređenja aktivnosti članova organizacije koja počivaju na prikladnom razmišljanju orjetiranom prema organizacijskom cilju. Definicija organizacijske strukture ima više zato jer se se mnogi autori time bavili s različitih pozicija istraživanja. 2. Navedite elemente organizacijske strukture i predstavite organizacijsku strukturu grafički. Organizacijska strukura ima svoje elemente među kojima postoje veze i odnosi – te veze i odnosi čine bitnu komponentu spomenute strukture i u njih se ubrajaju: 1. organizacija sredstava za proizvodnju i racionalno uređenje prostora 2. organizacija ljudskog potencijala 3. raščlanjivanje zadatka sve do pojedinosti 4. organizacija unutarnjih odnosa 5. utvrđivanje vremenskog redoslijeda poslova org. unutarnjih odnosa raščlanjivanje zadataka org. ljudskog potencijala org. sredstava za proizvodnju org. vremenskog redoslijeda poslova 3. Objasnite što podrazumijeva organizacija sredstava za proizvodnju i racionalno korištenje prostora, a što organizacija ljudskih potencijala. Organizacija sredstava za proizvodnju podrazumijeva: - strukturu i korišenje opreme - racionalno korištenje i izgradnju poslovnih prostora - organizaciju unutarnjeg transporta i izgradnju prometnica - poboljšanje uvjeta rada i dr. Nekad se sredstva za proizvodnju nisu ubrajala u elemente organizacijske strukture, to je bilo u vrijeme kad se ona nisu brzo mijenjala i u tom su vremenu smatrana općim uvjetom organizacije jer se bez njih nije moglo pristupiti organiziranju. U novije vrijeme sredstva za proizvodnju se vrlo brzo mijenjaju i prerastaju od tehničke varijable proizvodnje u osnovni element organizacijske strukture. Dostizanje poslovnih ciljeva poduzeća ovisi o pemanentnom usklađivanju sredstava proizvodnje s drugim elementima organizacijske strukture. Izbor opreme ovisi o djelatnosti poduzeća, bira se ona oprema koja odgovara uspostavljenoj tehnologiji i ekonomiji poduzeća. Izbor opreme postaje organizacijski problem u svim fazama – nabavljanju, postavljanju i 40
  • 41. korištenju, on je polazna točka bilo da se radi o osnivanju, rekonstrukciji ili modernizaciji poduzeća. Izbor strukture opreme mora postići i najveće poslovne rezultate uz relativno najmanje troškove – zato je potrebno ostvariti adekvatan raspored opreme koji se temelji na preciznom definiranju produkcijskog procesa i tehnološkog postupka. Problem korištenja opreme u poslovanju poduzeća uvođenjem mehanizacije i automatizacije dobiva važno značenje – ta je oprema u pravilu skuplja, katkad osjetljivija, zahtijeva dodatno i skupo osposobljavanje radnika za njeno korištenje i servsiranje. Za uspješno korištenje opreme važan je i njezin raspored – on se ogleda u veličini i konfiguraciji terena na kojem se nalazi poduzeće, u rasporedu poslovnih objekata, njihovoj povezanosti, podjeli i udaljenosti. Organizacija ljudskog potencijala podrazumijeva pitanja koja se odnose na: - sastav kolektiva - integraciju kolektiva - uvjete rada i života poduzeća; one probleme koji iz njih proizlaze (frustracija, fluktuacija, izbor, izobrazba, motivi, zainteresiranost za rad, itd.) Radnici su poduzeću potrebni da bi ono ispunjavalo svoje produkcijske i ekonomske zadatke. Sredstva za produkciju su pasivni sudionik u produkciji, a ljudi sudjeluju aktivno i stvaralači. Važno je pitanje kako organizirati rad u poduzeću tako da se zadovolje pojedinačni interesi radnika kao ličnosti i kao člana kolektiva sa zajedničkim interesima poduzeća. Organizacija radnog kolektiva predstavlja jedan od temeljnih i odlučujućih problema izgradnje organizacijske strukture, budući da je radni kolektiv predstavlja skup ljudi međusobno povezanih i koji rade na zajedničkom cilju. Da bi se formirao radni kolektiv potrebna je aktualna sistematizacija radnog mjesta – u njoj mora biti propisano i opisano svako radno mjesto s potrebnim zahtjevima koje čovjek mora ispunjavati da bi radio na njemu. Određeni skup ljudi postaje radnim kolektivom poslije posvezivanja u homogenu organizaciju sa zajedničkim ciljem, jedinstvenim moralom i kad u njemu pojedinac ostvaruje svoje osobne ciljeve, želje i potrebe. 4. Što znate o raščlanjivanju zadataka sve do pojedinosti, organizaciji unutanjih odnosa i uređivanju vremenskog redoslijeda poslova kao elementima organizacijske strukture. Razgradnja ukupnog zadatka podzeća na posebne i pojedinačne zadatke obuhvaća: - utvrđivanje organizacijskih jedinica ili mjesta na kojima se obavljaju posebni i pojedinačni zadaci - uspostavljanje organizacije funkcija i organizacije radnih mjesta Ako se radi o klasičnoj podjeli ukupnog zadatka, onda se odnosi i na organizaciju grupa, pogona, službi, sektora i drugih organizacijskih dijelova. U raščlanjivanju ukupnog zadatka poduzeća na posebne zadatke polazna točka je raščlanjivanje reprodukcijskog procesa na temelju tehniče podjele rada. U svakom je poduzeću najteže odgovoriti ''kako i koliko duboko ići u raščlanjivanju i grupiranju zadataka?''. Raščlaniti ukupni zadatak na posebne zadatke znači uspostaviti takvu unutarnju organizaciju poduzeća koja će omogućiti optimalno ostvarivanje zadataka – to se u prvom redu ostvaruje uspostavom funkcija u poduzeću. Poslovnu funkciju čini skup povezanih poslova kojima se najsvrsishodnije obavlja poseban zadatak poduzeća – za definiranje poslovne funkcije najvažnije je da se radi o uzajamno povezanim poslovima, odn. radnim operacijama. Klasifikacija funkcija u poduzeću: 1. istraživanje i studij proizvoda 2. razvojna funkcija 3. proizvodna 4. kadrovska 41
  • 42. 5. nabavna 6. prodajna 7. računovodstvena Funkcija je djelatnost u poduzeću koja se sastoji od niza međusobno povezanih i usklađenih poslova kojom se ostvaruje dio ukupnog zadatka poduzeća, a organizacijska jedinica je takva ekonomsko-sociološka grupacija djelatnika koja na sebe preuzima racionalnu realizaciju jednog dijela proizvodnog ili poslovnog procesa. Organiacijska jedinica je zapravo nosielj određene funkcije ili jednog njezinog dijela. Najvažnija strana rukovodne djelatnosti je koordinacija svih akcija i njihovo povezivanje u djelotvoran sustav rada jer bez toga nema optimalizacije suvremenog proivodnog procesa. Na organizaciju i raščlanjivanje funkcija najviše utječu ovi čimbenici: - broj i kvalifikacijska struktura zaposlenih u poduzeću - sredstva koja stoje na raspolaganju u realizaciji zadatka funkcije - granična područja funkcija - organizacijska koncepcija - oblik organizacije poduzeća Organiziranje uključuje oblikovanje sustava organizacijskih jedinica (bilo koji dio u organizacijskoj strukturi) i one mogu biti na višoj ili nižoj razini, a više ili manje jedinica niže razine čine jedinicu više razine. Važno mjesto u organizaciji i raščlanjivanju fukcija zauzimaju tzv. granična područja – to je onaj dio zadatka ili poslova koji ne pripadaju strogo unutar određene funkcije, nego se realiziraju u sklopu više funkcija. Njima se mora pridavati više pozornosti jer ili čine sponu između dviju funkcija ili da se izbjegne određivanje njihova pravog mjesta. Organizacija unutarnjih odnosa se bavi problematikom organizacije upravljanja i organizacije rukovođenja, uključujući sve ostale međusobne odnose u organizaciji. Menadžment je proces obikovanja i održavanja okruženja u kojem pojedinci, radeći zajedno u skupinama, efikasno ostvaruju zadane ciljeve. Rukovođenje je izvršna aktivnost upravljanja, ali se rukovođenje promatra kao ''aktivnost usmjerena na postizanje određenih, unaprijed zacrtanih ciljeva. Utvrđivanje vremenskog redoslijeda poslova osigurava uredno i na vrijeme izvršavanje poslova u skladu s tokom rada u poduzeću sa svim potrebnim tehničkim i organizacijskim sredstvima. 5. Komentirajte dostignuća klasične, neoklasične i moderne organizacijske teorije u tretiranju organizacije? Dostignuća klasične teorije u tretiranju organizacije: - podjela organizacije na sastavne dijelove - podjela organizacije na poslovne funkcije - izgradnja hijerarhijskih struktura - načelo podjele poslova između funkcija u organizaciji Dostignuća neoklasične teorije: - psihološki motivirana podjela rada - specijalizacija - obogaćenje i proširenje radnih zadataka Po modernoj teoriji organizacija je: - komunikacijska mreža u kojoj pojedinci i grupe uzajamno izmjenjuju informacije - skup aktivnosti kojima se ulazne veličine transformiraju u izlazne veličine - društveni sustav s određenim društvenim zadacima i odgovornostima 42
  • 43. 6. Koje vrste organizacijskih struktura poznajete i objasnite funkcionalnu organizacijsku strukturu. Nacrtajte njezin grafikon. Vrste organizacijske strukture su: 1. funkcionalna 2. diviziona 3. projektan 4. T-oblik 5. matrična 6. mrežasta 7. tenzorska 8. prividna 9. fraktalna Funkcionalna organizacijska struktura je struktura kod koje se podjela rada u poduzeću te grupiranje i povezivanje poslova, kao i formiranje organizacijskih jedinica obavlja prema odgovarajućim funkcijama u poduzeću. Objedinjuju se srodni i slični poslovi, a broj formiranih funkcionalnih jedinica je jednak broju poslovnih funkcija. Funkcionalan oblik je karakterističan za mala poduzeća, no primjenjuje se i u srednjim i velikim. Ovaj oblik se primjenjuje u gotovo svim poduzećim odmah nakon njihova osnivanja jer su nova poduzeća u pravilu mala. Funkcionalan oblik je pogodan za poduzeća u uvjetima stabilne okoline. Funkcionalna organizacija otežava orijentaciju na učinak, dovodi do podčinjavanja ciljeva drugih funkcija i ciljeva cijelog poduzeća interesima jedne funkcije. Funkcionalna organizacijska struktura ima svoje prednosti i nedostatke, prednosti su: logičko održavanje funkcije poduzeća, jasno isticanje moći i ugleda glavnih funkcija, preferira specijalizaciju, pojednostavljuje osposobljavanje, omogućava čvrstu kontrolu vrha poduzeća. Nedostaci su: smanjenje značenja ukupnih ciljeva poduzeća, pretjerana specijalizacija i sužen vidokrug ključnih ljudi, manja usklađenost funkcija, sporo prilagođavanje promjenama prema okolini, ograničavanje razvitka najviših menadžera. slika 6.3 7. Objasnite divizionu i projektnu organizacijsku strukturu. Predstavite ih grafički. Diviziona organizacijska struktura se javlja kao posljedica rasta i razvoja poduzeća, ona se može izgraditi prema: proizvodima (predmetna), teritoriju (teritorijalna) i korisnicima (kupcima). Divizionalni oblik se uglavnom primjenjuje u velikim poduzećima, iako veličina poduzeća nije jedini preduvjet ove promjene – za primjenu divizionalne organizacije je presudan stupanj diverzifikacije proizvodnje, odn. usluga ili njihova dislociranost. Divizionalni oblik postaje neophodan kada proizvodni, odn. uslužni program poduzeća postane širi i raznovrsniji. Divizionalni oblik je jednodimenzionalan što znači da se na svakom stupnju grupiranja poslova primjenjuje samo jedan princip. Grupiranje aktivnosti u poduzeću se često obavlja na temelju kupaca – to proizlazi iz želje vlasnika i menadžera da kvalitetnije usluže značajne skupine klijenata, odn. kupaca. Podjela prema kupcima ima svoje prednosti i nedostatke, prednosti su: osiguravanje usredotočenosti na određenog kupca, zadovoljastvo klijenta s razumijevanjem njegovih problema, razvija se stručnost zaposlenih u područjima klijenta. Nedostaci su: složenost problema koje klijenti nose sa sobom, zahtijeva stručnost menadžera za udovoljenje širokih zahtjeva klijenata, potiče klijente za proširivanje njihovih zahtjeva, itd. Divizionalna organizacijska struktura izgrađena prema proizvodima se obično susreće kod višelinijskih velikih poduzeća. Takva struktura dopušta vhovnom menadžmentu delegiranje nižim razinama rukovoditelja ovlasti, autoriteta i odgovornosti nad funkcijama koje se odnose na određeni proizvod ili proizvodnu liniju. Najveće poteškoće ovih poduzeća su u osiguranju 43
  • 44. sposobnih generalnih menadžera, otežanom održavanju ekonomičnih središnjih službi i povećanju problema kontrole vrhovnom menadžmentu. Teritorijalna primjena podjele je prilično uobičajena u poduzećima koja posluju na širim poslovnim područjima, radi se o tvrtkama čije su aktivnosti raspršene fizički ili geografski, odn. koje imaju slične operacije u različitim područjima. Prednosti takvog oblika organiziranja su: spuštanje odgovornosti na nižu razinu, lokalna tržišta sa svojim problemima su u središtu pozornosti, osigurana je veća koordinacija u regiji, više su iskorištene prednosti ekonomija lokalnih operacija, bolja je komunikacija s lokalnim partnerima, osigurani su bolji uvjeti za razvoj generalnih menadžera. Nedostaci su: potreba većeg broja sposobnih generalnih menadžera, upitna ekonomičnost središnjih službi i tendencija stvaranja takvih službi na terenu, povećanje problema funkcioniranja kontrole koju obavlja top-menadžment, itd. Projektna organizacija promatra svaki radni zadatak kao projekt za čiju izvedbu određuje tim stručnjaka na čijem je čelu koordinator. Priroda projekta određuje veličinu tima i njegovu profesionalnu strukturu. Projekt je definiran svrhom i ciljevima, trajanjem projekta i utvrđenim porebnim materijalnim i financijskim sredstvima potrebnima za njegovu realizaciju. Preduvjet za provođenje projektne organizacije je pojava novog problema – najčešća primjena ovakve organizacije su zamršeni pothvati u razvoju novih oružja, svemirskim istraživanjima i razvoju kompleksnih proizvoda gdje su postignuti dobri rezultati. Nedostaci koje ovakva organizacija ima se najčešće javljaju nakon završenog projekta – tim prestaje djelovati, ciljni proizvod projekta prelazi u fazu korištenja i glavne aktivnosti su na njegovom odgovarajućem održavanju. Prisutne su i slabosti u iskorištavanju resursa, nedovoljna prilagodljivost strukture i naročito kvantitete uključenih poencijala u rad na projektu. Čista projektna organizacija može biti neizvediva iz mnogo razloga: nema potrebe za iskorištenjem specijaliziranog stručnog kadra i opreme u punom radnom vremenu, projekt može biti kratkog trajanja, visokostručni kadrovi vole biti organizacijski vezani za svoju stručnu skupinu. slika 6.8 8. Koje su odlike matrične organizacijske strukture, mrežaste organizacijske strukture, a koje tenzorske organizacijske strukture? Nacrtajte njihove slike. Matrična organizacija uključuje klasičnu podjelu na organizacijske jedinice te upravljanje i rukovođenje projektom. U postojećim specijaliziranim organizacijskim jedinicama se osnivaju i oblikuju timovi za rad na zadatku, odn. projektu. Za provedbu nekog projekta sastavlja se tim koji ima svog rukovoditelja – njegov je zadatak koordiniranje rada specijaliziranih skupina. Matrična organizacija je kompromis između klasične podjele rada na specijalizirane organizacijske jedinice i sustavskog pristupa s ograničenim područjem primjene. Ona ima i manjkavosti koje se najviše ogledaju u nedovoljnoj integriranosti svih elemenata. Praksa je pokazala da ova organizacija daje dobre rezultate na projektima što kraće traju, prisutno je bolje iskorištenje resursa i stručnjaci su kvalitetnije zaposleni. Problemi s matričnom organizacijom su: 1. postoji sukob između projektnih i funkcionalnih menadžera jer se i jedni i drugi nameću za ograničene resurse 2. sukobljavanje uloga, njihova nedorečenost i preopterećenost 3. neravnoteža ovlasti i moći 4. povećanje administrativnih troškova uslijed želje menadžera da imaju sve napismeno 5. matrična organizacija iziskuje mnoge sasanke što zahtijeva mnogo vremena 44
  • 45. Za shvaćanje mrežaste organizacijske strukture je važan pojam mreže. Mreža nije standardizirani model i teško ju je definirati. Mreže se mogu definirati kao ljudi koji razgovaraju jedni s drugima i razmjenjuju ideje, informacije i resurse. Kod umrežavanja nije bitan gotov proizvod, mreža, nego sam proces – komuniciranje koje povezuje ljude i skupne ljudi. Prema svojoj prirodi mreža je organski komunikacijski proces i kojem nema hijerarhijske strukture, svi slobodni i međusobno nezavisni, a odgovornost i moć su horizontalno raspoređeni. U mreži nema kontrole i naređivanja pojedincima, što je karakteristika klasičnih organizacijskih struktura. Razmjena informacija je temeljna djelatnost u mreži, njome se stvara znanje i nove strukture. One uspostavljaju horizoalni protok moći i informacija, a tri temeljna razloga zbog kojih mreže danas postaju značajan društveni oblik su odumiranje tradicionalnih struktura, zasićenost informacijama i bezuspješnost hijerarhija. Temeljna odrednica mrežne organizacije je da počiva na međuljudskim odnosima. Odnosi čovjeka s drugim čovjekom su od bitne važnosti u svakoj organizaciji i kreativan je rad ovisan upravo o tim odnosima. Kroz mrežnu organizaciju se osigurava približno stanje u kojem rad može većini donijesti zadovoljstvo. Mrežna organizacija je decentralizirana, bez granica i središta, bez nekog nadležnog za sve, a uzroci stvari ne teku linearno pa je teško reći što je posljedica čega. Mrežna organizacija se preciznije određuje kao fleksibilna, ponekad privremena poslovna suradnja između proizvođača, prodavača, dobavljača pa čak i kupaca. Mrežna organizacija okuplja poslovne suradnike kako bi ispunili zajedničke ciljeve, prednost mrežne organizacije je činjenica da se svaki njezin član može usredotočiti na ono što najbolje radi, a nisu povezani tradiocionalnom hijerarhijom već određenim ugovorom kojim se potvrđuje članstvo u mreži i orijentiranost na zajedničke ciljeve. Mrežna organizacija pokazuje način povezivanja članica u prividnoj organizaciji, u pravilu je neformalizirana i nestrukturirana i ne dovodi u pitanje opstojnost postojećih struktura, već se one povezuju u zajedničku mrežu. Mrežna organizacija je dinamičan organizacijski oblik koji je potpomognut informatičkom tehnologijom i telekomunikacijama ostvaruje svoju bezgraničnost. Tenzorska organizacijska struktura je trodimenzionalna organizacijska struktura – ''dimenzije'' su joj funkcije, predmeti i teritorije. Najveći problem tenzorske organizacijske strukture je u veliki zahtjevima koje ona postavlja na čovjekovu sposobnost percepcije jer je on skloniji jednodimenzionalnoj funkcionalnoj percepciji. 9. Na primjeru T-oblika organiacije i fraktalne organizacije objasnite utjecaj IT na organizacijsku strukturu. 10. Što su organizacijski ciljevi i kako informacije utječu na postavljanje tih ciljeva? Organizacijski ciljevi su najvažnije obilježje svake organizacije, oni su željeno stanje organizacije u bližoj ili daljoj budućnosti. Svi ciljevi nisu jednake dimenzije, postoji hijerarhija ciljeva organizacije, razlikuju se temeljni i pracijalni, jednostavni i složeni, te trajne i povremene ciljeve. Postavljanje ciljeva je među najvažnijim zadacima organizacije jer su jasno definirani ciljevi preduvjet definiranja zadataka poduzeća. Ciljevi organizacije su često mjera njezinog uspjeha, imaju motivirajuće i usmjeravajuće djelovanje na članove kolektiva. Ostvarenje ciljeva poduzeća pretpostavlja uspostavu sustava veza i odnosa svih organizacijskih jedinica u izvršavanju pojedinačnih zadataka – to je nužno jer na izvršenje zadataka djeluje niz čimbenika, unutarnjih i vanjskih. Zato je izvršenje zadataka uvijek izloženosti upitnosti, postoji veća ili manja neivjesnost izvršenja zadatka. Veći stupanj neizvjesnosti izvršenja zadatka zahtijeva veću količinu relevantinih informacija do mjesta odlučivanja. 45
  • 46. Da bi poduzeće spremno reagiralo na na promjenu stupnja neizvjesnosti zadatka, uspostavlja informacijski sustav s vertikalnim i lateralnim komuniciranjem. Osigurava potrebne informacije na lokalnoj i globalnoj razini u predviđenim razdobljima i u realnom vremenu. 11. Koji su to mehanizmi koji se moraju ugraditi u organizaciju radi njene spremnosti izvršenje zadatka u neizvjesnim situacijama? Objasnite uspostavu meanizma putem hijerarhije. Mehanizmi koji se moraju ugraditi u organizaciju radi njene spremnosti izvršenje zadatka su: 1. hijerarhija 2. pravila, programi i procedure 3. sloboda odlučivanja dirigirana planiranjem i profesionalizmom 4. smanjenje raspona kontrole 12. Objasnite uspostavu organizacijskih mehanizama spremnosti izvršenja zadataka putem: pravila, programa i procedura, te putem slobode odlučivanja dirigirane planiranjem ili profesionalizmom. str. 236 13. Objasnite pojam smanjenja raspona kontrole. Raspon kontrole se odnosi na broj ljudi koji su direktno odgovorni nadređenom (menadžeru). U svakoj organizaciji se mora odlučiti kolikim brojem podređenih može upravljati jedan nadređeni – širok raspon upravljanja je povezan s malo, a uzak s mnogo organizacijskih jedinica. 14. Što je to organizacijski jaz? Organizacijski jaz je nesklad koji s vremenom nastaje izmđu tehničko-tehnološke osnove poduzeća i njegove organizacije jer svako poduzeće u svom razvoju nastoji raspoloživo znanje što više prilagoditi stalno promijenjivim okolnostima i i potrebama. To je značajka uopće odnosa tehničko-tehnološkog razvoja i organizacije kao suvremene znanosti. Organizacijski jaz se može smanjiti ako se koncepcija suvremene organizacije poduzeća temelji na multidisciplinarnoj interakciji dijelova i cijeline i okruženja. slika 6.13 POGLAVLJE 7 – Poslovni procesi i poslovne funkcije 1. Poslovne procese i poslovne funkcije potrebno je razmatrati u sklopu gospodarske organizacije na nekoliko razina, koje su to razine? Raščlanjivanje strukture i procesa organizacije lakše se razumije (jer su organizacije vrlo složene) ako se poslovni procesi i poslovne funkcije promatraju na 2 razine. Razine na kojoj se promatraju poslovni procesi i poslovne funkcije su: 1. realna ili objektna 2. sustavna ili teorijska 46
  • 47. 2. Objasnite dekompoziciju poslovnog procesa na objektnoj i sustavskoj razini. Na svakoj od ovih razina može se utvrditi jedan pojam za čije je bolje razumijevanje nužna njegova dekompozicija na sastavne dijelove – na realnoj razini se definira gosp. organizacija u kojoj se odvija poslovni proces, a realni dijelovi te organizacije su različite organizacijske jedinice koje se u praksi susreću pod različitim nazivima (pogoni, odjeli, sektori, službe, itd.). Na teorijskoj razini promatra se poslovni sustav u kojem se također odvija poslovni proces, a njegovi su dijelovi poslovne funkcije: nabava, prodaja, proizvodnja, računovodstvo, menadžement, itd. Realnu ili objektnu razinu poslovne organizacije čine pojave i pojmovi iz stvarnog svijeta, npr. tvornice, pogoni, službe, kupnja, prodaja, proizvodnja, ljudi, dokumenti, itd. Svaka poslovna organizacija ima niz fizičkih objekata koji su smješteni na nekom prostoru, tamo se nalaze brojni ljudi koji imaju posebne zadatke i dužnosti i unutar organizacije obavljaju se neke aktivnosti – poslovi/zadaci. Ne postoje dvije identične gospodarske organizacije, čak ni dvije podjednako velike organizacije koje se bave istom djelatnošću. 3. Nacrtajte opću shemu sustava. 4. Nacrtajte i objasnite podjelu poslovnog procesa na funkcije po M. Porteru. Prema Porteru poslovni proces se dijeli na tzv. primarne funkcije u koje spadaju: unutarnja logistika, proizvodnja, marketing i prodaja, vanjska logistika i servis i na potporne funkcije u koje spadaju: nabava, financije, razvoj tehnologije, upravljanje ljudima, menadžment, strategijsko planiranje. 47
  • 48. Funkcije, iako definirane kao dio poslovnog procesa, su još uvijek složene, te se u organizacijskoj teoriji njihova dekompozicija svodi na barem 3 procesne funkcije – planiranje, izvođenje i nadzor. To znači da svaka poslovna funkcija započinje planiranjem, odvija se kroz fazu izvođenja, a nadzor je potreban da bi menadžment uskladio sve pojedinačne poslovne funkcije s jedinstvenim ciljevima čitave organizacije. 5. H. Fayol je pisao o 6 poslovnih funkcija. Koje su to? Šest poslovnih funkcija po H. Fayolu su: 1. tehnička 2. komercijalna 3. financijska 4. sigurnosna 5. računovodstvena 6. menadžerska/upravljačka 6. Objasnite pojam istraživanja. Istraživanje je metodičko traženje novih spoznaja, može se definirati i kao sustavna primjena čovjekova razuma na studiranje problema čije rješenje do tada nije bilo poznato. 7. Navedite i objasnite vrste znanstvenih istraživanja. Vrste znanstvenih istraživanja su: 1. fundamentalna neusmjerena (temelja, bazna, osnovna) – uglavnom imaju individualno obilježje jer ga obavlja jedan znanstveni ili stručni radnik koji sam izabire i predmet istraživanja; kod ovih istraživanja vrlo je teško ili nemoguće prepoznati praktične efekte na kratke i srednje rokove 2. fundamentalna usmjerena – ona istraživanja koja također nisu u prvi mah aplikativna, ali donekle su orjentirana na praktične probleme; mogu imati pojedinačno ili timsko obilježje, s tim da je predmet istraživanja određen znanstvenim područjem, takva se istraživanja ponekad nazivaju i strategijskim istraživanjima; kod ovih istraživanja moguća su usmjeravanja k dobivanju željenog rezultata 3. primjenjena istraživanja – imaju zadatak omogućiti primjenu rezultata dobivenih u fundamentalnim istraživanjima; istraživač ima na raspolaganju potrebna sredstva, a njegov se rad mora odnositi isključivo na definirani predmet istraživanja – takva određenost zadataka istraživanja ne isključuju suradnju između istraživača, odn. između istraživačkih organizacija 4. razvojna istraživanja – označavaju posljednju fazu u procesu istraživanja – njihov zadatak je da razviju i testiraju sve radne postupke za dobivanje novog proizvoda, uvođenje nove tehnologije i novih načina rada u bilo kojoj sferi ljudske djelatnosti; ovaj rad temelji se na različitim spoznajama, ali zahtijeva od istraživača maštu i snalažljivost – te osobine omogućuju istraživaču uporabu poznatih dostignuća na posebna područja primjene; uspjesi razvojnog rada vidljivi su u konkretnim rezultatima 8. Objasnite pojam razvoja. Razvoj također ima karakter znanstvenog rada s potrebitim eksperimentiranjem na primjeni svih činjenica utvrđenih istraživanjem u svrhu postizanja novog, boljeg i šire primjenjivog. sigurnijeg, jefitinijeg proizvoda, kao i svega ostaloga što je vezano s njegovom proizvodnjom, kontrolom i plasmanom. Pojam razvoja različito tretiraju teorija i praksa: 48
  • 49. a) kao nadređeni pojam istraživanju za sve djelatnosti usmjerene na nešto novo – razvoj u širem smislu b) kao djelomični pojam istraživanja, npr. razvijanje određenih postupaka ili proizvoda pa su u tom slučaju istraživanje i razvoj izjednačeni Razvoj je vremensko dinamička (elastična u vremenu), ali i prostorno rasprostranjena promjena kakvoće i sadržaja. Za razvoj se može reći da je to promjena postojećeg stanja. Obilježja razvoja jesu kvalitativne promjene izražene: kao nova tehnologija s kvalitetno drukčijim sredstvima za rad nego postojeća, kao nova struktura proizvoda, kao izlazak na nova tržišta, kao promijenjena struktura zaposlenika i kao nova kvaliteta učinkovitosti i djelotvornosti poslovanja Pojam razvoja koji se odnosi na razvoj u poduzeću označava promjene tehnologije, proizvodnog programa, ljudskih potencijala i organizacijske strukture poduzeća u smislu osiguranja njegove budućnosti i prilagođavanju novim uvjetima. 9. Što možete reći o potrebama za istraživanjem i razvojem? Potreba za istraživanjem i razvojem proizlazi iz potrebe za usavršavanjem koja je prisutna svuda i to je prirodan proces koji se mijenjaju u vremenu........ str. 250 10. Objasnite pojam Nulte serije (0-serija). Za prijelaz od idejne zamisli do proizvoda sposobnog (zrelog) za tržište nužno je obaviti pokuse s razvijenim proizvodima u proizvodnji – riječ je u nultoj seriji (0-seriji) u mehaničkoj industriji i o tehničkim pokusima u kemijskoj industriji. 0-serija predstavlja samo pokusnu proizvodnju s malim brojem proizvoda – ona nije proizvodnja u pravom smislu. Proizvodi 0-serije se ne izrađuju u proizvodnim odjelima, nego u pokusnim (prototipnim) radionicama ili laboratorijima – pritom se naročito želi utvrditi koje strojeve, uređaje i dr., te postupke treba, u normalnoj proizvodnji koja slijedi, primjeniti. U pravilu se 0-serije ne prodaju. 11. U industrijskim poduzećima obavlja se istraživačka i razvojna djelatnost. Obavlja li se ona u svim poduzećima? Istraživačka i razvojna djelatnost obavlja se lakše u velikim nego u malim i srednjim poduzećima. Mala i srednja poduzeća obično ne provode vlastita istraživanja pa moraju računati na sve probleme koji se javljaju prilikom kupovanja licenci i patenata. Za istraživački rad potrebno je riješiti 2 temeljna problema – financiranje i ljudske potencijale. Iako to nije toliki problem u velikim poduzećima, i kod njih se susreće određena inertnost, sporost i neodgovornost. Vlastitih istraživanja je malo, a ni organizacija istraživanja nije uvijek dobra. U srednjim i malim poduzećima najčešće se neće obavljati temeljna, već primjenjena i razvojna istraživanja, u pravilu se radi o primjeni tuđih rezultata u vlastitoj proizvodnji. 12. Što možete reći o troškovima istraživanja i razvoja? Za funkciju istraživanja kao i za funkciju razvoja karakteristični su visoki rizik i nepostojanje pravog, supstancijalnog nositelja troška – to ne znači da se takav fiktivni nositelj troškova ne može izračunati, nego takav fiktivni nositelj troškova ustvari nije nositelj jer troškove može nositi samo proizvod prodan na tržištu. Pomanjkanje samostalnih nositelja troškova razvoja za poslovno-ekonomsko tretiranje razvojne djelatnosti od najvećeg je značaja, osobito za bilanciranje. Rizik primjenjenih i razvojnih istraživanja je visok – kod njih se ulaže mnogo rada, vremena i troškova pa stoga imaju veliku vrijednost, premda se ne zna točno koliku. 49
  • 50. 13. Zašto je za poduzeće važno da obrati pozornost funkciji istraživanja i studija proizvoda? Ovisno o području djelovanja poduzeća određeni su i ciljevi istraživanja koji su usmjereni potrebama za novim spoznajama, u proizvodnom poduzeću sve je najčešće usmjereno na poboljšanje postojećih proizvoda, traženju novih proizvoda i usavršavanju procesa proizvodnje. Ostvarenjem ciljeva poduzeće zadovoljava zahtjeve i ostvaruje dobit predviđenu tim ciljevima. Ciljevi istraživanja moraju biti usmjereni prema onim otkrićima koja imaju veliku vjerojatnost realizacije u praktičnoj primjeni. 14. Koji su ciljevi istraživanja? Ciljevi istraživanja su: - otkrivanje nove tehnologije ili poboljšanje postojeće - otkrivanje novih proizvoda ili poboljšanje postojećih - otkrivanje novih materijala ili supstituta - otkrivanje novog tržišta ili proširenje postojećeg - unaprijeđenje organizacije rada - pronalaženje kooperanata, itd. 15. Navedite čimbenike utjecaja na istraživanja. Čimbenici utjecaja na istraživanje prema Gorupiću su: a) vanjski – prirodni uvjeti, tržište, društvena organizacija proizvodnje, razvoj znanosti i tehnike, institucionalni uvjeti i javno mišljenje b) unutarnji – financijska snaga, organski sastav sredstava, veličina poduzeća i jedinice proizvodnog karaktera, struktura proizvodnje i mogućnost njene promjene, uvjeti održavanja i razvoja proizvodnog kapaciteta i organizacija poduzeća Prema Goldharu to su: 1. opći ekonomski čimbenici 2. društveni 3. zdravstveni ili ekološki Prema Krajčeviću to su: 1. razvijanje i korištenje stvaralačkih ideja 2. poslovna politika poduzeća 3. izbor, osposobljavanje i stimulacija suradnika 4. izbor i rad na projektu istraživanja i razvoja 5. izbor novih metoda rada 6. korištenje informacije Na istraživanje utječu još i zadovoljavajuća radna klima, ljudski potencijali, menadžment i dr. 16. Opišite proces istraživanja i studija proizvoda. Nema jedne sheme, modela, procedure ili gotovog recepta kako treba prići istraživanju i studiju proizvoda koji bi se mogao primjenjivati u svim istraživanjima, odn. u istraživanjima bilo kojeg proizvoda. Najvažnije faze i najvjerojatniji redoslijed u istraživanju i studiju proizvoda teče otprilike ovako: 1. ideja o novom proizvodu – može se pojaviti potpuno slučajno ili pomoću sistematskog proučavanja; bolje su one dobivene sistematskim proučavanjem i za njih se treba zalagati – sistematsko istraživanje ideja za nove proizvode donosi mnogo više koristi proizvođačima jer omogućuje registriranje i proučavanje većeg broja ideja; takvo istraživanje može biti dvostruko – prikupljanje ideja u određenim vremenskim razmacima (jurišanje na ideju) kod čega se u određenim vremenskim razmacima zaposlenicima daju zadaci i od njih traže ideje za njihovo rješavanje, a korsine ideje se 50
  • 51. pretvaraju u gotov proizvod, a autori nagrađuju, i metodično i stalno skupljanje ideja s određenih izvora koje teče pomoću evidentiranja prijedloga, reklamacija i informacija od unaprijed poznatih izvora (stručna literatura, časopisi, novine, laboratoriji, zavodi, instituti, reklame, sajmovi, izložbe, posjeti poduzećima, vanjski stručni savjetnici, analiza postojećih proizvoda, itd.) 2. preliminarna istraživanja – prikupljanje što detaljnijih podataka o proizvodima bilo da su isti ili slični onima kakve se namjerava proizvoditi; pristupa se skiciranju, crtanju crteža i utvrđivanju kemijskog sastava proizvoda, ispituje se je li proizvod patentno zaštićen od nekog drugog proizvođača 3. izrada pretprojekta/laboratorijska istraživanja – ovaj korak se ponavlja sve dok se ne dobiju zadovoljavajući rezultati 4. razvoj plana proizvodnje – vrlo važan korak; rad stručnjaka koji razrađuju tehnološki proces, odn. organizacijske jedinice za razvoj poduzeća – tim planom, koji još nije konačan, određuje se tehnološki proces s odgovarajućim modifikacijama, potrebnom dokumentacijom i specifikacijama, normativima matrijala, vremenom izrade, itd.; predviđa se i moguća kooperacija u proizvodnji novog proizvoda 5. poluindustrijska proizvodnja – kada to obilježje proizvoda zahtijeva, provodi se u nekim slučajevima usporedno s razvijanjem plana proizvodnje i nakon izrade konačnog projekta; obavlja se u posebnim radionicama ili proizvodnim radionicama; prototip je u proizvodnji prvi primjerak koji se pozorno kontrolira i, ako ispunjava sve normativne uvjete koristi od strane radnika za izradu ostalih primjeraka; izrada prototipa omogućuje proizvođaču da uoči eventualne nedostatke koji bi se mogli javiti u proizvodnji ili na samom proizvodu 6. konačno ispravljanje i oblikovanje proizvoda – nadovezuje se na izradu prototipa – to je direktna posljedica prototipa, te se obavljaju posljednji ispravci u tehnologiji i tehnici proizvodnje, materijalu, obliku proizvoda i sl.; dotjeran i oblikovan proizvod i njegova tehnička dokumentacija proslijeđuje se pripremi proizvodnje Sve ove poslove uglavnom obavlja tehnički i tehnološki kadar, a u pojedinim trenucima istraživačkog rada uključuju se i druge struke – ekonomisti, dizajneri, pravnici i dr. Postupak istraživanja i studija proizvoda može teći i drukčije. 17. Kakve su značajke troškova istraživanja? 18. Opišite stanje istraživanja i studija proizvoda u našim poduzećima. Kod nas je prisutan problem zanemarivanja ekonomske strane istraživanja - istraživači zanemaruju ekonomske čimbenike i veću pozornost obraćaju tehničko-tehnološkim istraživanjima, premda je očito i znanstveno da se istraživački rad zrcali i ekonomskim korisnostima. Za takvo stanje je često kriv i menadžment tvrtke. 19. Što možete reći o položaju organizacijske jedinice za istraživanje? Položaj organizacijske jedinice za istraživanje, ali i one za razvoj, ako su odvojene, u orgnanizacijskoj strukturi poduzeća je različit. Te jedinice mogu biti organizirane kao štabne pod utjecajem direktora, predsjednika kompanije ili mogu biti u sastavu većih organizacijskih cjelina od njih, no mogu biti i samostalne cjeline unutar poduzeća. 20. Kakvi su kadrovi, po Vašem mišljenju, potrebni za istraživačku i razvojnu djelatnost? 21. Kako male i neke srednje organzacije trebaju rješavati problem istraživanja i studija proizvoda? 22. Kakva je oprema, po Vašem mišljenju, potrebna za istraživački i razvojni rad? 51
  • 52. 23. Kakve mogućnosti postoje u pogledu istraživanje i razvoja u poduzećima Varaždinske županije? 24. Nacrtajte organizacijsku shemu funkcije istraživanje i studija proizvoda. slika 7.8 25. Zašto je za poduzeće važno da obrati pozornost funkciji razvoja? Uspjeh razvoja ovisi o postojanju organizirane funkcije razvoja, odn. organizacijskih jedinica razvoja i njihovih sposobnosti, o tome ovisi hoće li proces razvoja teći bolje ili lošije organizirano. Poduzeće koje želi dugoročno uspješno poslovati mora imati dobro organiziranu razvojnu funkciju koja će biti u stanju voditi stalnu organiziranu brigu o razvoju. 26. Navedite i objasnite ciljeve razvoja. Ciljevi razvoja uglavnom su dugoročni ciljevi i imaju veliko značenje – njima se alociraju resursi i stvaraju budući uvjeti poslovanja, što znači i čvrste poslovne orijentacije. Razvojni ciljevi s obzirom na važnost koju imaju za buduće poslovanje mogu biti osnovni i taktički, te opći koji se odnose na čitavo poduzeće i pojedinačni koji se odnose na dijelove poduzeća. Ciljevi mogu biti vrlo različiti što ovisi o načinu poslovanja poduzeća, njegovom gospodarskom položaju i raspoloživim sredstvima. Ciljevi razvoja postavljaju se u širem i užem smislu – između njih postoji određena povezanost, odn. svi su u skladu s ciljem poslovanja poduzeća i temeljnim ekonomskim načelima razvojne politike poduzeća. Ciljevi razvoja u širem smislu odnose se na zauzimanje povoljnijeg položaja poduzeća u cjelokupnom gospodarstvu, povoljnijeg položaja na tržištu i dobrog položaja u grupaciji u smislu nositelja razvoja putem kojeg se ostvaruje veći standard zaposlenih. Ciljevi u širem smislu se u poduzeću ostvaruju na osnovi srednjoročnih i dugoročnih razvojnih programa i planova. Ciljevi razvoja u užem smislu su poboljšanje postojeće tehnologije, proizvoda, strukture ljudskih potencijala, financijske snage, organizacije rada, uvjeta rada, uvođenje i osvajanje novih proizvoda, proširenje proizvodnog programa, uvođenje nove organizacije rada, strojeva i uređaja, tehnologije, pronalaženje novih tržišta, itd. 52
  • 53. 27. Objasnite zadatke studija razvoja. Postoje dvije podjele zadataka studija razvoja; prva ukazuje na objektivne teškoće pri povlačenju jasnih granica: a) tehničko-tehnološki zadaci – obuhvaćaju zadatke praćenja, projektiranja i svrsishodne primjene najnovijih proizvodno-tehnoloških i organizacijskih rješenja pri čemu treba imati na umu sadašnju razinu poduzeća i njegovih konkurenata b) ekonomski zadaci – usmjereni na sav rad koji se odnosi na više varijanti financiranja i visine troškova, a kojem je svrha postizanje povoljnijih rezultata; oni obuhvaćaju i pronalaženje potrebnih financijskih sredstava za realiziranje razvojnog projekta, ugovaranje radova, kontrolu faktura i na kraju obračun projekta Ti zadaci imaju veliku važnost pa pogreške nisu dozvoljene jer bi se njima moglo dovesti u pitanje opstanak poduzeća. Druga podjela zadataka dijeli zadatke s obzirom na područje na koje se odnose: a) programski zadaci b) operativni zadaci Programski zadaci se odnose na ispitivanje postojećeg tehnološkog i proizvodnog procesa, na istraživanje znanstvenih i tehnoloških dostignuća i na izradu cjelokupnog plana razvoja. Operativni zadaci obuhvaćaju konkretizaciju cjelokupnog ili etapnog plana razvoja putem ugovaranja postrojenja i radova, njihove kontrole i predaje na uporabu. Postoje i mišljenja da operativni zadaci koji se odnose na ugovaranje ne pripadaju u zadatke razvojne funkcije, već u zadatke nabavne funkcije. 28. Protumačite potrebu i zadatke studija proizvoda. Proizvodi koje poduzeće proizvodi moraju biti kvalitetni, svrsishodni, prihvatljive cijene, suvremeni i ekološki prihvatljivi da bi poduzeće bilo uspješno njihovom čim većom prodajom. Zbog toga poduzeće mora brinuti o oblikovanju proizvoda takvih značajki i njihovom lansiranju na tržište. Proizvodi se moraju stalno istraživati i razvijati i pritom proučavati materijali, koncepcija funkcije proizvoda, koncepcija oblika, korištenje otpadnih proizvoda i dr. Pri razvoju proizvoda osnovna je svrha omogućavanja lakog sastava u cjelinu, sklopivo zamjenjivih dijelova, te sa što manje dijelova postići što više varijacija proizvoda za uporabu – veliku ulogu tu imaju normizacija i tipizacija. 29. Protumačite potrebu i zadatke studija proizvodnje. Osnovni cilj studija proizvodnje je sniziti troškove proizvodnje i provođenje automatizacije i robotizacije procesa proizvodnje. Rad na istraživanju i razvoju proizvodnih procesa obično počinje s rješavanjem tekućih problema u proizvodnji pa su zadaci u razvoju proizvodnje: - istraživanje i praćenje razvoja pojedinih tehnologija koja se primjenjuju ili bi ih se moglo primjeniti u proizvodnji - istraživanje i praćenje razvoja tehnoloških i proizvodnih sustava - primjena novih tehnoloških postupaka u proizvodnji - projektiranje i uvođenje novih tehnoloških i proizvodnih sustava - rekonstrukcija i modernizacija postojećih tehnoloških i proizvodnih sustava 30. Što možete reći o razvoju eksploatacije? Tijeku korištenja proizvoda treba obratiti posebnu pozornost iz čega proizlaze zadaci eksploatacije: - istraživanje i praćenje ponašanja proizvoda u eksploataciji - istraživanje i praćenje utjecaja na razvoj i konstrukciju proizvoda radi poboljšanja eksploatacijskih svojstava prouzvoda 53
  • 54. - istraživanje i praćenje utjecaja na razvoj proizvodnje i projektiranje proizvodnih procesa u cilju poboljšanja eksploatacijskih svojstava prouzvoda - istraživanje i praćenje ekološke ispravnosti proizvoda pri eksploataciji i način njegova odlaganja, odn. razgradnje nakon uporabe Pri razvoju proizvoda svrha je povećanje sigurnosti proizvoda u eksploataciji kako bi njegovo funkcioniranje bilo što manje ovisno o posluzi i lakša zamjena vitalnih dijelova za njegov dobar rad. Proizvod ne smije ni na koji način pravilnom uporabom zagađivati okoliš. 31. Što možete reći o razvoju organizacije? Istraživanjem i razvojem stalno treba misliti na budućnost poduzeća pa se mora i cjelokupan njegov rad organizirati. Zadaci razvoja organizacije: - proučavanje i analiza razvoja organizacije poduzeće - istraživanje i praćenje razvoja organizacijske teorije i prakse i organizacijskih metoda - projektiranje promjena u sustavu organizacije poduzeća radi poboljšanja djelotvornosti cjeline i njenih dijelova - projektiranje informacijskog sustava u poduzeću 32. Kako Vi gledate na budući razvoj? 33. Kako teče proces izrade razvojnog programa poduzeća? 34. Objasnite odnos između istraživanja i razvoja. 35. Navedite i opišite čimbenike koji utječu na razvoj. Čimbenika koji utječu na razvoj ima mnogo i vrlo su promjenjivi često i u okviru jednog razvojnog razdoblja. Značajnija sistematizacija čimbenika razvoja je: tržišne perspektive, namjere konkurencije, razvoj tehnike i tehnologije, razvoj znanstveno-istraživačkog rada, mogućnost opskrbe sirovinama i repromaterijalom, mogućnost kooperacije, budući financijski rezultati, financijska snaga poduzeća, kadrovska osnova, gosp. sustav i ekonomska politika. Razvojni program se oslanja na ravnotežu ciljeva i buduće financijske rezultate koji moraju osigurati vraćanje uloženih sredstava i donijeti određenu dobit, inače se u pitanje dovodi pravilnost razvojne politike. Financijska snaga je uz kadrove najvažniji čimbenik razvoja poduzeća, o njoj ovisi čitav razvojni projekt, uloga i značenje istraživačkog rada, opseg i veličina aktivnosti, kvaliteta i količina opreme i na kraju i sam rezultat. Kadrovi moraju biti stručni i sposobni, a rezultat njihova rada mora davati nove poticaje djelatnicima istraživačke ekipe. Vanjski činitelji su gosp. sustav i ekonomska politika države. Razvojni ciljevi moraju biti usklađeni s ekonomskom politikom države i gosp. sustavom na svim razinama. Čimbenici razvoja mnogih poduzeća utječu na zajednička ulaganja s inozmnim partnerima – zajednička ulaganja odnose se na novu tehnologiju, nove kapacitete, uvođenje novog proizvoda, prijenos znanja, opskrbu reprodukcijskim materijalima, itd. 36. Nacrtajte shemu organizacijske jedinice za razvoj. 37. Što možete reći o informacijskom sustavu u službi istraživanja i razvoja? Bez odgovarajućeg IS-a nema ozbiljnog istraživačko-razvojnog rada, taj sustav je ustvari dio cjelokupnog IS-a poduzeća koji se definira kao skup oblikovanih metoda, postupaka i resursa s kojim se ostvaruju postavljeni ciljevi. IS treba osigurati pravovremen dotok informacija o najnovijim otkrićima u znanosti i znanstvenim metodama istraživačima u poduzeću, a važno je i da informacije budu pravovremene i sigurne – one na taj način ubrzavaju proces donošenja razvojnih odluka. 54
  • 55. Uloga IS-a je i: ostvarivanje maksimalne dostupnosti znanstveno-tehnološkim i drugim podacima, omogućavanje suradnje u istraživanjima i razvoju istraživačkih i razvojnih središta koja se međusobno geogafski razdvojena, ubrzavanje integracije stvaralaštva s ostalim funkcijama u tehničko-tehnološkom sustavu, reduciranje ukupnog broja malih i izoliranih sustava, osiguranje prilagodljivosti tehnološkog razvoja u zemlji i svijetu, utemeljenje trajne djelatnosti sustavnih istraživanja i sustavnog razvoja, smanjenje troškova prikupljanja i obrade informacija, povećanje referente količine informacija za stvaralački doprinos u istraživanju i razvoju. Uloga i značenje IS-a u istraživačko-razvojnom radu je prikupljanje, obrada, čuvanje i distribuiranje svih relevantnih informacija koje bi mogle doprinijeti uspješnosti toga rada. Poduzeće može informacije dobivati iz vlastitih izvora, a može ih tražiti i u vanjskim izvorima kojih ima mnogo. Unutarnji izvori su pohranjeni u organizacijskim jedinicama i službama, a vanjski su različite službene publikacije (knjige, članci, propisi, standardi), knjižnice i posebni vanjski izvori. 38. Značenje i zadaci nabavne funkcije. Nabavna funkcija obuhvaća aktivnosti usmjerene na pribavljanje potrebnih roba, usluga, i prava. Nabava je posebno važna jer se pogrešne odluke nabave negativno odražavaju na sve ostale aktivnosti u poslovnom procesu i na teškoće prodaje, odn. na neizbježne gubitke u prodaji. Nabavu se u poduzeću neopravdano smatralo drugorazrednom funkcijom po važnosti, no kad nastupe poteškoće u nabavi materijala i ostalih predmeta rada potrebnih za proizvodnju pokaže se puno značenje dobro organizirane nabavne službe za dobro poslovanje. Na značenje nabave za poslovanje ukazuje i činjenica da je vrijednost nabavljene robe i 50-60 % od vrijednosti ukupne godišnje proizvodnje. Visina dobiti u znantnoj mjeri ovisi o što povoljnijoj cijeni u nabavi reprodukcijskog i drugog materijala. Nabava je temeljna funkcija i zbog toga što poduzeće putem nje dolazi u vezu s tržištem, novim idejama i novim proizvodima, ona ima najuži kontakt s dobavljačima, poznaje njihove sposobnosti i granice, njihove prednosti i nedostatke. Vrlo je važno da nabavna funkcija poduzeću osigurava i kontinuirano opskrbljivanje potrebnim sirovinama i reprodukcijskim materijalom određenih vrsta, kvalitete i dimenzija, koje se u procesu proizvodnje stalno i postupno troše. Osnovni zadatak nabave je osiguranje harmoničkog toka proizvodnog procesa pravodobnim i ekonomičnim nabavkama potrebnog reprodukcijskog materijala, sirovina i sl., što u sebi pored poslova koji se odnose na samo kupovanje sirovina i materijala uključuje preuzimanje, uskladištavanje i izdavanje. Važan zadatak nabavne službe je i ispitivanje i eventualno usklađivanje zahtjeva za nabavu materijala i druge opreme pojedinih organizacijskih jedinica, u prvom redu proizvodnih – to je posebno važno u uvjetima otežane situacije nabave materijala. Navedeni zadaci nabavne funkcije nisu laki jer njihovo izvršenje, osim o internim mogućnostim poduzeća i osoblju zaposlenom u nabavnoj organizacijskoj jedinici, ovisi i o nizu vanjskih okolnosti, u prvom redu tržišnim uvjetima. Za nabavu je od presudne važnosti poznavanje nabavnog tržišta, odn. tržišta dobavljača što se postiže stalnim i sustavnim njegovim istraživanjem. Funkcija nabave dijeli se na: 1. pripremu nabave 2. pregovaranje s poslovnim partnerima 3. zaključivanje nabave 4. izvršavanje nabave Najvažnije odluke u okviru nabave: 1. izbor dobavljača 2. određivanje broja dobavljača 55
  • 56. 3. odluke o količinama i cijenama nabave, dobavnim terminima, te nabavnim kondicijama Posebni zadaci u radu nabave su: 1. ispitivanje ponuda i izbor najpovoljnijeg dobavljača – vjerojatno najvažniji zadatak nabave, odnosi se na kompletnu ponudu – sve njene elemente od cijene i rokova do uvjeta plaćanja, načina pakiranja i sl.; izbor najpovoljnije ponude obavlja se uspoređivanjem prispjelih ponuda 2. kontrola rokova isporuke – važan dio djelovanja nabavne službe jer kašnjenja u isporukama mogu ometati normalan tijek proizvodnog procesa; nabavna služba mora na vrijeme intervenirati kako bi izbjegla i uklonila zakašnjenja; ovdje je bitna upotreba suvremenih informacijskih tehnologija jer one mogu stvoriti konkurentnu prednost jer uspješno ostvaruju praćenje narudžbi po rokovima, dobavljačima, vrstama materijala, proizvodnim brojevima, itd. 3. primanje materijala – obuhvaća kvantitativnu, kvalitativnu i kontrolu računa za materijal i druge proizvode – svrha tih kontrola je utvrditi je li dobavljač isporučio robu ugovorene kvalitete, u točno određenim količinama i je li račun za prodanu robu ispostavljen ispravno i na prave vrijednosti 4. čuvanje materijala – obično zadatak posebnog odjela nabavne službe – skladišta; uskladištenje materijala je bitan preduvjet za nesmetanu i kontinuiranu proizvodnju – u skladištu trebaju biti optimalne količine materijala, odn. one količine koje omogućuju nesmetan tijek proizvodnje 5. vođenje evidencije zaliha i briga o ambalaži, njezino vraćanje dobovljaču, korisnoj rasprodaji i briga o ekonomičnijem poslovanju s otpacima 39. Je li potrebno ispitivati nabavno tržište? U čemu je razlika između ispitivanja nabavnog i prodajnog tržišta? Za nabavu je od presudne važnosti poznavanje nabavnog tržišta, odn. tržišta dobavljača što se postiže stalnim i sustavnim njegovim istraživanjem. Razlika između ispitivanja nabavnog i prodajnog tržišta je 40. Je li visina cijene ponuđenog materijala jedini čimbenik o kojem ovisi odluka o nabavi ili postoje i drugi čimbenici? 41. Organizacija nabavne funkcije. Mjestom nabavne službe rješavaju se u poduzeću 3 međusobno usko povezana problema: - poslovna samostalnost nabavne službe - stupanj centralizacije, odn. decentralizacije nabavne službe - organizacijska samostalnost nabavne službe Mnogi čimbenici utječu na organizacijski smještaj nabavne funkcije, u prvom redu to su vrsta, veličina i lokacija organizacije, količina i asortiman materijala koji se nabavlja, izvori odakle se materijal nabavlja, itd. Na položaj nabave znatno utječe i forma njezine organizacije, odn. radi li se o centraliziranoj, odn. decentraliziranoj nabavi ili o drugim organizacijama. Decentralizirana nabava najčešće se javlja u slučaju kad se organizacija sastoji od više različitih proizvodnih pogona dislociranih na više mjesta, a u praksi prevladava centralizirana nabavna služba. Unutarnja organizacija nabavne službe izrasta iz zadataka koje ona obavlja, a konkretizira se ovisno o: veličini poduzeća, vrsti, veličini i vrijednosti nabava, geografskom području odakle se nabavljaju, raščlanjivanju zadataka, stručnosti, kvalificiranosti njezinih radnika, itd. Za organizaciju nabavne funkcije i u trgovinskim organizacijama središnji problem je koordinacija između nabave i prodaje pa mogu biti: 56
  • 57. a) nabava i prodaja u istoj organizacijskoj jedinici – to je slučaj u maloprodajnim poduzećima, a često i kod robnih kuća; osnovna prednost ovakve organizacije je što voditelj robne grupe koji je odgovoran za nabavu poznaje odnose na prodajnom tržištu i u nabavi može brzo reagirati na promjene b) nabava i prodaja u različitim organizacijskim jedinicama – kod većih trgovinskih poduzeća, služba nabave mora dobivati relevantne informacije o prodaji; raščlanjivanje nabave može se izvršiti po grupama dobavljača, asortimana, područjima nabave i sl.; u trgovini na veliko uobičajeno je i raščlanjivanje prema grupama materijala c) nabava kao centralizirana ili decentralizirana funkcija – prednosti centralizirane nabave su u jeftinijoj nabavi zbog većih količina, u unaprijeđenju standardiziranja i normiranja i u nižim zalihama; nedostaci centralizirane nabave su u njenoj birokratizaciji i shematizaciji, može nastupiti prekid razmjene iskustava između dobavljača i prodajnih odjela trgovinskog poduzeća, a time su i mogućnosti pogrešaka veće; organizacijski oblici nabave su posebno zanimljivi kod ''filijalnih'' poduzeća kod kojih se nabava može organizirati tako da najveći dio asortimana nabavlja centralna služba, a dijelove asortimana nabavljaju podružnice – tako se regionalne razlike u kupovnim navikama i običajima uzimaju u obzir 42. Opišite rad i organizaciju jednog skladišta. Skladište zauzima posebno mjesto u organiziranju nabavne funkcije. U nekim poduzećima (trgovačkim) skladišta se organiziraju kao samostalne organizacijske jedinice izvan nabave, a u nekim (proizvodnim poduzećima) skladište se ponekad organizacijski vezuje uz proizvodnju, odn. njezinu službu pripreme. U proizvodnim poduzećima je najpogodnije organizacijsko rješenje organizacija skladišta u okviru nabavne službe – time se uspostavlja optimalno rješenje upravljanja materijalom. Dobra organizacija skladišta je pretpostavka dobre i kontinuirane proizvodnje. Manja i srednja poduzeća skladištenje materijala i gotovih proizvoda obavljaju u skladišnom odjelu unutar komercijalne službe. Najvažniji zadaci skladišta su: primanje, čuvanje i izdavanje materijala i drugih potrebnih proizvoda, vođenje evidencije o zalihama i poslovi u vezi s otpatcima materijala. U pogledu rada i organizacije skladišta poslove manipuliranja i skladištenja robe je važno tehnički poboljšati i automatizirati. Veličina skladišta ovisi o potrebnoj visini zalihe, kod organizacije skladišta radi se o pravilnom oblikovanju i dimenzioniranju skladišnih prostora, ulaganju tehničkih pomoćnih sredstava, organizaciji skladišnog posla, itd. Visinu zalihe najprije određuje veličina poduzeća – kao mjerilo veličine poduzeća mogu se uzeti promet, broj zaposlenih, veličina poslovne površine i sl. Držanjem zaliha treba omogućiti održavanje proizvodne, preradbene, prodajne i dobavne pripravnosti. Držanjem optimalnih zaliha minimiziraju se gubici rizika, a djelotvorna politika zaliha polazi od plana zaliha koji pak ovisi o planu prodaje i planu nabave. Plan zaliha služi za postavljanje plana limita u području nabave. Nakon izrade godišnjeg plana prodaje i plana obrtaja zaliha treba izvesti i plan nabave za pojedine mjesece, polazeći od postojećeg plana zaliha. Tokovi robe od skladišta do prodajnog prostora trebaju se uspostaviti što ekonomičnije, npr.u količinama koje su dovoljne barem za dnevnu prodaju. 43. Objasnite pojam i značenje proizvodne funkcije. Proizvodnja je proces u kojem dolazi do svjesnog i svrsishodnog spajanja triju elementarnih komponenata – predmeta rada, sredstava za rad i ljudskog rada (u sustavskom smislu materije, energije i informacije), radi stvaranja materijalnih dobara i usluga potrebnih društvu. Tim čimbenicima treba dodati još i prostor i vrijeme. Proizvodnja se može definirati i kao proces svjesnog čovjekova djelovanja na prirodu, ljudska djelatnost kojom se prirodna dobra i 57
  • 58. prirodne snage prilagođuju ljudskim potrebama – svrha proizvodnje je mijenjanje materije da bi se podmirile neke ljudske potrebe. Proizvodnja omogućuje potrošnju – potrošnja je jedini cilj proizvodnje. Rezultat proizvodnje je proizvod, to je rezultat ljudskog rada. O usluzi se govori u slučaju da rezultat rada ima uporabnu vrijednost koja nije opredmećena u novom fizičkom proizvodu, a u dobru ako se rad opredmećuje u nekoj materiji, stvari i ta stvar traje i poslije njezine izradbe. Proizvodnja je moguća samo uz neprekidno ulaganje elementarnih komponenata. Proizvodnja je najvjerojatnije najkompliciranija funkcija u poduzeću – čovjek u njoj ima najizazovnije i najteže poslove i u njoj sudjeluje mnogo ljudi najrazličitijih znanja, sposobnosti i sklonosti koji trebaju ostvariti neke zajedničke ciljeve. Većina ljudi je zaposlena u proizvodnji, ali se u razvijenim zemljama to mijenja. 44. Koji je osnovni zadatak proizvodne funkcije? Osnovni zadatak proizvodne funkcije je da u skladu sa strukturom i karakterom osnovnih sredstva, te kvalifikacijskom strukturom zaposlenih i njihovim radnim iskustvom proizvodi određene vrste proizvoda u određenoj količini i kvaliteti, u određeno vrijeme i s najmanjim troškovima. Pri tome naročito treba nastojati osigurati kontinuitet proizvodnje kako bi se kapaciteti mogli optimalno iskorištavati, te da se nerad svede na minimum s obzirom na negativne posljedice koje može izazvati. 45. Kakav je utjecaj proizvodne funkcije na organizacijsku strukturu gospodarske organizacije? Zadatak proizvodne funkcije je vrlo opsežan i može se izvršiti samo ako se proizvodnja oslobodi svih zadataka koji nisu direktno vezani uz neposredni proces proizvodnje – to rasterećenje ne negira potrebu najuže usklađenosti s drugim funkcijama. Svrsishodna usklađenost je preduvjet za ispunjenje očekivanih ciljeva u proizvodnji, usklađenost se mora tako postaviti da proizvodna funkcija zauzima središnje mjesto jer će se jedino tako postići svrsishodna organizacija i njome uvjetovana unutarnja podjela rada. Proizvodna funkcija treba zauzeti to mjesto ne samo zato što obuhvaća neposredan proces proizvodnje, već i zbog toga što se čitava organizacijska struktura prilagođava njenim potrebama. Sve funkcije, odn. službe koje ih realiziraju su organi koji se brinu da bi se što nesmetanije odvijao proizvodni proces i da bi se postigao maksimalno moguć rezultat. 46. Definirajte organizaciju proizvodnje. Organizacija proizvodnje definira se kao podsustav poduzeća, a njegovu strukturu čine elementi – čovjek, sredstva za rad, predmeti rada, informacije, energija i prostor, te funkcionalne zavisnosti i interakcije među elementima. Ovdje se ne radi o strukturi sui generis (nešto posebno, osobito) jer pojedini elementi i funkcionalne zavisnosti istovremeno pripadaju i drugim podsustavima – ova činjenica je značajna za određivanje granica, odn. okoline promatranog sustava. Kvaliteta organiziranosti proizvodne funkcije razmatra se i vrednuje u usporedbi s kvalitetom rezultata proizvodne funkcije. U normalnim okolnostima je dobra organiziranost preduvjet za ostvarivanje uspješnih poslovnih rezultata. 47. Koje discipline obuhvaća organizacija proizvodnje kao znanost? Organizacija proizvodnje kao znanost obuhvaća: 1. projektiranje proizvodnog sustava 2. projektiranje tehnološkog i proizvodnog procesa 3. studij rada 4. planiranje i praćenje proizvodnje 5. kontrola kvalitete 6. rukovanje materijalom 58
  • 59. 7. održavanje 48. Pojam i temeljni oblici proizvodnih procesa. Proizvodni proces je sve ono što se zbiva s predmetom rada od ulaska sirovine u proizvodnju do izlaska gotovih proizvoda iz proizvodnje. Ovaj se proces sastoji od 7 integralnih dijelova: rad na proizvodnim radnim mjestima, kontrola kvalitete, unutarnji transport, skladištenje, preventivna zaštita radnika na radu, preventivno održavanje sredstava za rad i opskrba energijom i vodom. Tri temeljna oblika proizvodnih procesa su: 1. procesi dobivanja materije 2. procesi preobrazbe materije 3. procesi preoblikovanja materije 49. Pojam i struktura tehnološkog procesa. Tehnološka operacija, kao dio postupka rada, obavlja se na jednom radnom mjestu neprekidno i obavlja je jedan ili više radnika – pritom se na radnim mjestima rad obavlja strojevima, uređajima, alatom i priborom. Operacije se dalje dijele na zahvate – oni su najmanji dijelovi tehnološkog procesa koji u sebi nose još sva njegova svojstva. Zahvati mogu biti pripremno-završni i zahvati izrade. Zahvati se sastoje od pokreta, a oni se dijele na mikropokrete. Najvažniji elementi tehnološkog procesa su: tehnološke značajke operacije, redoslijed operacija, nusproizvodi, otpaci, jalovina i otpadni produkti štetni po zdravlje. 50. Što su jednostavni i komplicirani tehnološki procesi? Jednostavni tehnološki procesi su oni kod kojih se predmet rada pretvara u gotov proizvod u uzastopnim radnim hodovima ili jedan za drugim. Raspored radnih mjesta i strojeva proizlazi prisilno iz slijeda raznih hodova koji su potrebni za izradu proizvoda – kod toga je glavni problem organizacije proizvodnje uspostavljanje ispravnih proporcija kapaciteta između pojedinih faza obrade. Primjeri jednostavnih tehnoloških procesa nalaze se u metalurgiji, osnovnoj kemijskoj industriji, industriji goriva, tekstilnoj i prehrambenoj industriji. Komplicirani tehnološki procesi sastoje se od mnogobrojnih paralelnih i/ili uzastopnih djelomičnih procesa za izradu pojedinih dijelova i za njihov sastav u gotov proizvod. Oni tvore kompleks raznovrsnih djelomičnih radnih procesa. Između pojedinih djelomičnih procesa u izradi nekog kompliciranog proizvoda ne postoji organska veza u smislu prisilnog uzastopnog slijeda hodova, postoje brojne mogućnosti za podjelu rada među poduzećima u obliku kooperacije i specijalizacije. Komplicirani tehnološki procesi su tipični za strojogradnju, brodogradnju, elektrotehničku industriju, industriju vozila, mehaničku i optičku, drvnu, konfekcijsku i druge industrije. 51. O čemu ovisi raspored strojeva i postrojenja u jednom poduzeću? Raspored strojeva u poduzeću ovisi o: 1. tehnologiji proizvodnje – temeljni cilj rasporeda strojeva i postrojenja je osiguranje nesmetanog tijeka tehnološkog procesa – kod projektiranja rasporeda strojeva i postrojenje mora se voditi briga o onim elementima tehnološkog procesa preko kojih dolaze do izražaja specifičnosti tehnoloških operacija i učinci tehnološkog procesa koji mogu imati utjecaj na raspored – najvažniji elementi su tehnološke značajke operacije, redoslijed operacija, nusproizvodi, otpaci, jalovina i otpadni produkti štetni po zdravlje 2. tokovima materijala – oni su uvjetovani prvenstveno zahtjevima tehnološkog procesa, obilježja tih tokova uvjetuju raspored strojeva i postrojenja i ova uvjetovanost dolazi do izražaja preko pravca kretanja, dužine puteva između pojedinih operacija, rasporeda po horizontali ili vertikali; raspored opreme ne treba projektirati samo na 59
  • 60. temelju protoka materijala – u nekim pogonima elektroničke opreme i zlatarske industrije dnevno prođe samo nekoliko kg materijala, a u drugim proizvodnjama je potreban cijeli tjedan da se potroši kg materijala, u nekim proizvodnjama često nema protoka materijala u klasičnom smislu, čak i u proizvodnjama u kojima sudjeluju velike količine materijala, materijal neće biti jedini kriterij za raspored proizvodnih operacija 3. vremenu tijeka materijala kroz proizvodnju – utjecaj vremena na raspored strojeva i postrojenja se može promatrati sa stajališta vremenskog redoslijeda operacija, trajanja tehnološkog procesa, intervala nerada Problemi rasporeda strojeva i postrojenja obuhvaćaju mnoga tehnička pitanja – veličinu i vrstu građevinskog objekta, njegovu podjelu po odjelima, uzajamne veze između pojedinih odjela do rasporeda pojedinih strojeva u odjelima. 52. Opišite osnovne značajke postojećih načina rasporeda strojeva. U industrijskom poduzeću razlikuju se rasporedi strojeva: 1. linijski 2. grupni 3. kombinirani 4. trokutasti (1) Linijski. Strojevi su raspoređeni prema toku operacija tako da se predmet rada kreće postepeno od stroja do stroja u istom smjeru. Ovakav raspored moguće je doslijedno primjeniti u lančanoj proizvodnji – najviši oblik takvog rasporeda ostvaren je kod transfera strojeva. Ovako raspoređeni strojevi imaju središnje upravljanje s jednog mjesta i automatski rade niz operacija na istom predmetu rada. (2) Grupni. Strojevi su raspoređeni prema tehnološkim karakteristikama. U jednom dijelu ili jednoj radionici nalaze npr. tokarski strojevi, u drugom bušilice pa glodalice, itd. Kod ovakvog rasporeda nužno se javljaju povratni hodovi. (3) Kombinirani raspored. Ovaj raspored primjenjuje se tamo gdje to tehnološki proces dopušta da se određeni niz operacija obavlja po linijskom, a niz po grupnom grupnom rasporedu. Linijski raspored primjenjuje se u jednom odjelu ili radionici, a grupni u ostalim dijelovima ili radionicama. Ovaj je raspored najrašireniji jer je danas najveći broj proizvoda složen. Kombinirani raspored znatno doprinosi racionalizaciji proizvodnje. Susreće se u automobilskoj industriji. (4) Trokutasti raspored. Danas se često koristi, omogućava racionalno kretanje predmeta rada i kod pojedinačne, odn. maloserijske proizvodnje. Bit ovog rasporeda je da se radnik nalazi između više strojeva koji obavljaju različite operacije i tako svodi unutarnji transport na minimum. Ukoliko predmet rada treba proći kroz samo dvije operacije, onda strojeve treba postaviti tako da radnik sa stroja 1 obrađene dijelove odlaže neposredno ispred stroja 2. Ako se radi o 3 operacije, onda se strojevi postaavljaju u kutove jednakostraničnog trokuta, a kada postoje 4 operacije onda se četvrti stroj može postaviti na više načina – četvrti stroj može zauzeti najpovoljniji položaj samo u odnosu na 2 stroja – za komunikaciju s trećim se mora obaviti dodatan transport. Najmanji transport će biti ako se strojevi rasporede na presječnim točkama trokutaste mreže. 53. Koji su najvažniji čimbenici koji utječu na raspored strojeva? Raspored strojeva i postrojenja u jednom poduzeću ovisi o: 1. tehnologiji proizvodnje 2. tokovima materijala 3. vremenu tijeka materijala kroz proizvodnju 60
  • 61. 54. Opišite organizacijske tipove industrijske proizvodnje. Organizacijski tipovi industrijske proizvodnje mogu se uglavnom podijeliti u 3 grupe: A) po količini proizvoda i učestalosti ponavljanja istog načina izrade (vid proizvodnje) a) pojedninačni b) serijski c) masovni način proizvodnje B) po toku proizvodnje (ritmu) a) kontinuirana b) diskontinuirana proizvodnja C) po mjestu (prostoru) rada a) obrtnička b) radionička c) grupna d) lančana proizvodnja (Aa) U pojedinačnoj proizvodnji se obavi jedna priprema za proizvodnju jednog proizvoda (primjena u industrijskoj i obrtničkoj proizvodnji gdje se proizvode pojedinačni proizvodi) (Ab) U serijskoj proizvodnji u jednom proizvodnom ciklusu se proizvodi veći broj komada pojedinog proizvoda istovremeno. (Ac) Masovni način proizvodnje znači izradu jednog, rjeđe nekoliko, proizvoda istovremeno u velikim količinama u jednom proizvodnom ciklusu, obično visokoproduktivnom mehanizacijom, automatizacijom ili robotizacijom i specijalnom organizacijom. U proizvodnju se ulaže masa materijala koja se obično ne mjeri na komad, a izrađuju se masovne količine proizvoda. (Ca) Obrtničku proizvodnju u tvorničkim radionicama označava obavljanje više radnih operacija u jednom proizvodnom procesu na ograničenom prostoru. (Cb) Radionička ili specijalizirana izrada ima značajku da se u svakoj radionici ili dijelu radionice nalazi samo jedna vrsta strojeva. (Cc) Grupna (mješovita) proizvodnja ima karakteristiku da su strojevi svrstani u grupe prema tipizaciji tehnoloških procesa. Unutar jedne grupe strojevi se raspoređuju prema najčešćem redoslijedu operacija – u grupama se nalaze strojevi različitih vrsta. 55. Kakva je to kontinuirana, a kakva diskontinuirana proizvodnja? Kod kontinuirane proizvodnje usklađena je proizvodnja dijelova s proizvodnjom finalnih proizvoda tako da nema nagomilavanja i čekanja dijelova. Specifičan tip kontinuirane proizvodnje je tzv. procesna proizvodnja – njezina je značajka visok stupanj automatizacije, odn. automacije. U procesu proizvodnje materijal neprekidno teče proizvodnim uređajima i raznim sredstvima unutarnjeg transporta, npr. cjevovodi. Kod diskontinuirane proizvodnje ne postoji usklađenost u proizvodnji dijelova i finalnih proizvoda pa se dijelovi privremeno upućuju u skladište i iz njega uzimaju prema potrebi. Danas je sve prisutnija tendencija napuštanja ove proizvodnje i orjentacija kontinuiranoj proizvodnji. 56. Opišite lančanu proizvodnju. Lančanu proizvodnju karakterizira obavljanje radnih operacija koje slijede jedna za drugom po određenom redu, od radnog mjesta do radnog mjesta u određenom vremenu i s najkraćim prostornim razmakom. Strojevi su postavljeni onim redom kojim teče tehnološki proces. 61
  • 62. 57. Definirajte pripremu proizvodnje. Uloga pripreme proizvodnje je da se izvršitelji proizvodnih operacija oslobode pomoćnih radova i da se osigura ispunjenje zadataka prema unaprijed smišljenom planu; prijelaz s obrtničkog na industrijski način rada pri čemu po točno određenoj i nadgledanoj organizaciji svatko obavlja svoj zadatak. Prvi zadaci pripreme bili su da skupi i stavi na papir postojeće podatke i propise o načinu proizvodnje – tako je nastala pisana dokumentacija proizvodnje pomoću koje su se mogli uspoređivati postojeći načini proizvodnje između više poduzeća, lakše otkrivati nedostaci u proizvodnji i omogućeno je bilo postizanje boljih učinaka pojedinaca jer se stečeno iskustvo moglo prenositi na sve zaposlene. U suvremenoj proizvodnji priprema na sebe preuzima brigu o optimalnom korištenju kapaciteta, što boljem posluživanju i održavanju strojeva i opreme, što boljim idejno-konstruktivnim i tehnološkim rješenjima proizvoda i o dopremi materijala, poluproizvoda i gotovih proizvoda s radnog mjesta na radno mjesto, odn. u skladište, o broju i kvaliteti zaposlenih, radnom procesu, kontroli učinaka i dr. 58. Zašto je priprema proizvodnje nužna? Rad u pripremi proizvodnje je usmjeren na uklanjanje gubitaka u toku proizvodnje na materijalu, energiji, radu i vremenu u svrhu što ekonomičnije proizvodnje. Danas ovo ima posebno značenje zbog velikih fiksnih troškova koji su posljedica sve veće mehanizacije, automatizacije, robotizacije i kompjuterizacije. 59. U čemu se sastoje zadaci pripreme proizvodnje? Zadaci pripreme proizvodnje sastoje se u pripremi svega onoga što je potrebno da proizvodnja teče normalno i s predviđenim uspjehom. Priprema proizvodnje treba svako radno mjesto opskrbiti svime što mu je potrebno za rad i to u dovoljnim količinama i u pravo vrijeme, zatim treba dati upute za rad koje će zaposlenima osigurati optimalnu proizvodnost i plaću. 60. Navedite i objasnite 3 najvažnija cilja pripreme proizvodnje. Tri najvažnija cilja pripreme proizvodnje su: 1. proizvoditi u roku 2. proizvoditi kvalitetno 3. proizvoditi jeftino Svrha pripreme proizvodnje je ostvarenje ekonomične i planirane proizvodnje, odn. najprije se treba promisliti kako bi se zatim moglo ekonomično proizvoditi bez smetnji. Ona treba omogućiti racionalno korištenje svih faktora proizvodnje i pridonijeti sniženju troškova proizvodnje. 61. Opišite zadatke pripreme proizvodnje kod potpuno novog proizvoda i jednom već usvojenog proiuzvoda. 62. Podjela pripreme proizvodnje. Zadaci pripreme proizvodnje se razlikuju kod: a) proizvodnje potpuno novog proizvoda b) proizvodnje jednom već usvojenog proizvoda 63. Definirajte poslove oblikovanja proizvoda (konstrukcijske pripreme). 64. Navedite osnovne zadatke tehnološke pripreme. 65. Koji su zadaci operativne pripreme? 62
  • 63. 66. Podjela materijala. Materijal se može podijeliti u dvije skupine: 1. direktni materijal – onaj koji ulazi u proizvod u točno određenim količinama i tim količinama može se direktno teretiti nositelj troškova, tj. proizvod – on je direktno proporcionalan opsegu proizvodnje 2. indirektni materijal – ne sudjeluje neposredno u proizvodnji tako da mu se ne može odrediti količina koja ulazi u pojedini proizvod, odn. radni nalog; indirektni materijali su obično mali po broju i trošku, no važni su za rad proizvodnog poduzeća; u ovaj materijal spadaju pisaće potrepštine i ostali uredski materijal, sredstva za hlađenje, krpe i sredstva za čišćenje, podmazivanje, alati za popravak, itd. 67. Nomenklatura materijala. Nomenklatura materijala je sistematiziran pregled vrsta matrijala potrebnog za proizvodnju – njome se u velikim poduzećima služe nabava, analitičko-planska služba, priprema proizvodnje, financijska služba i organizacijska služba. Nomenklatura materijala sadrži naziv materijala, podatke o kvaliteti, podatke o obliku, podatke o dimenzijama i oznaku ili šifru koja simbolički obilježava odnosni materijal i sve njegove značajke. Šifre materijala treba odabrati tako da omogućavaju lako raspoznavanje i da se daju lako izgovoriti. 68. Šifriranje materijala. Kao šifre koje se primjenjuju uz oznaku materijala rabe se: a) brojke – mogu biti redne, serijske i decimalne (najpoznatije) b) alfabetna slova – glavni nedostatak mali broj slova, slovima se zato uglavnom označavaju samo velike grupe materijala, a za specifikaciju se upotrebljavaju drugi znaci c) kombinacija slova i brojki – slovima se obično označavaju pojedine vrste, odn. grupe, a brojevima kvaliteta i dimenzija U nekim slučajevima mogu se upotrebljavati i boje. Nomenklatura materijala omogućuje jedinstvenost (jednoobraznost) naziva i zamjenu drugih naziva kratkim simboličkim oznakama što u velikoj mjeri pojednostavljuje i skraćuje rad na manipulaciji materijalnom dokumentacijom i evidencijom materijala. Prema svojoj namjeni nomenklature mogu biti po proizvodima, po vrstama materijala i po dijelovima proizvoda. 69. Normativi materijala. Normativ materijala je određena količina materijala koja se smatra potrebnim za izradu jedinice proizvoda. On sadrži: a) količinu materijala koji supstancom ulazi u jedinicu proizvoda b) otpadak koji se nužno javlja pri izradi jedinice proizvoda Normativ materijala se utvrđuje samo za direktni materijal i služi za sastavljanje pregleda materijala potrebnog za planiranu proizvodnju i za kontrolu utroška materijala u proizvodnji. Kao temelj za postavljanje normativa materijala služi proračun operacijski list i iskustveno- laboratorijski podaci s punim korištenjem crteža proizvoda i dr. U industrijskim poduzećima najčešće se razrađuju normativi osnovnog, pomoćnog materijala i normativi zaliha materijala. Normativi materijala vrijede dok se ne promijene uvjeti koji su postojali u trenutku postavljanja normativa – ti se uvjeti mijenjaju racionalizacijom proizvodnje, promjenama situacije na tržištu glede mogućnosti nabave materijala. U datoteci (kartoteci) normativa materijala mora se svaka promjena evidentirati. 63
  • 64. 70. Opišite model ekonomične količine narudžbi (EOQ). Model ekonomične količine narudžbi (EOQ) omogućuje menadžerima da donesu mnoge ključne odluke o zalihama. Menadžeri koji naručuju robu od dobavljača mogu upotrebljavati EOQ da bi odlučili koliku količinu materijala će naručiti i kako često. Da bi upravljao zalihama menadžer prvo mora utvrditi faktore troškova. Postoje troškovi naručivanja preuzimanja određenog predmeta koji se javljaju kod svakog naručivanja – to su manipulativni i administrativni troškovi po narudžbi koji također sadrže troškove preuzimanja i spremanja robe na zalihe. Zatim postoje troškovi držanja zaliha – oni uključuju kamate na novac investiran u zalihe, troškove skladišnog prostora, iznajmljivanja, zastarijevanja poreza, troškove osiguranja zbog gubitka uslijed krađe, požara, kvarenja. Troškovi držanja zaliha obično se izražavaju godišnjim iznosima i kao postotak prosječnih zaliha. Da bi smanjio troškove zaliha menadžer mora smanjiti troškove naručivanja i troškove držanja. Ta dva troška su obrnuto proporcionalna – kad se veličina jednog troška povećava, veličina drugog se smanjuje. Kod velikih naručenih količina troškovi držanja zaliha rastu brže nego se troškovi naručivanja smanjuju tako da ukupni trošak raste linearno. Najočitije ograničenje EOQ modela je to da uvjeti sigurnosti rijetko postoje u stvarnom svijetu. Još jedan problem je i procjena potreba – u stvarnom svijetu potreba može u najboljem slučaju biti samo grubo procijenjena. Ograničenje modela EOQ je i to da je najprikladniji za upraavljanje zalihama za kojima je potražnja neovisna i ne ovisi o prodaji ili upotrebi. Gotovi proizvodi i energenti primjeri su zaliha koji imaju ovisnu potražnju – greške u zalihama za te robe su izolirane i nemaju kumulativne efekte i zato EOQ model može biti primjenjen za te zalihe usprkos svojim inherentnim ograničenjima. 71. Definirajte alat. Pod alatom se podrazumijevaju sredstva za rad kojima se materijal obrađuje ručno, tj. bez korištenja stroja, koja se stavljaju na stroj i ona kojima se kontroliraju završne operacije. Bez alata nema onoga što se danas razumijeva pod pojmom industrijske proizvodnje, ali i ne samo nje. Alatničarstvo je najstarije zanimanje – staro je između 2 i 2.5 milijuna godina. Računala nema bez alata, a alata ima bez računala. U suvrmenoj prerađivačkoj industriji ne mogu se zamisliti radovi ili proizvodne operacije koje bi bilo moguće obaviti bez određenih alata, bilo standardnih bilo specijalnih. 72. Što sve zahtijeva racionalno rukovanje alatom? Racionalno poslovanje alatom zahtijeva svrsishoddnu klasifikaciju i dobru nomenklaturu alata. Alat se može klasificirati s gledišta: a) intenziteta trajanja (osnovno ili obrtno sredstvo) b) u odnosu na operacije koje se pomoću njega obavljaju (specijalni i standardni alat) c) samog posla (radni alat, pomoćni alat, kontrolni alat, itd.) U praksi je moguće sresti i druge kriterije klasifikacije. 73. ABC metoda u području pripreme alata. ABC metoda grupira alate (materijale) po važnosti u 3 skupine, od kojih skupina A sadrži najvažnije alate, a skupina C najmanje važne. Ta metoda se temelji na Paretovoj hipotezi koja glasi ''Manjina čini većinu''. Polazi se od pretpostavke da 10% od svih vrsta alata (materijala) predstavlja 75% vrijednosti ukupnih zaliha alata (materijala) – to je skupina A. U ovu skupinu se uvrštavaju vrlo skupi alati i unikati, oni zahtijevaju najviše sredstava, pozornosti i brige u uporabi, kontroli kvalitete i održavanja. Rok isporuke tih alata je obično vrlo dug. Skupinu B čini 25% od svih vrsta alata (materijala) koja je 20% vrijednosti ukupnih zadataka alata. Alati ove skupine troše se u velikim količinama i moraju biti stalno na zalihi, uglavnom u priručnim skladištima – to su pretežno standardni alati i specijalni rezni alati. 64
  • 65. 65% svih vrsta alata (materijala) predstavlja samo 5% vrijednosti zaliha alata (materijala) – to je skupina C. U ovu skupinu se uvrštavaju alati zbog čijeg trenutnog nedostatka ne može doći do zastoja u proizvodnji, a mogu se nabaviti u vrlo kratkim rokovima (najviše 14 dana). Najveća pozornost se posvećuje onim vrstama alata, odn. materijala koji najčešće sudjeluju u potrošnji, koji nose najveću vrijednost ili im se pridaje specifična važnost, npr.zbog teškoća u nabavi. 74. Što znate o zalihama alata? Zalihe alata se određuju na temelju izraza: Zmin = Pr⋅fs Zmin  minimalna zaliha fs  faktor sigurnosti Pr  potrošnja u obliku isporuke, odn. roku izrade Faktor sigurnosti fs ovisi o vrsti alata, većoj ili manjoj mogućnosti lomova, nabave, itd. Njegova vrijednost se kreće u granicama 1-2. Minimalne zalihe se mogu izračunati i iz izraza: Zmin = M t T + T  maksimalno vrijeme angažiranja jedne vrste alata u razdoblju jednog ciklusa proizvodnje, odn. ciklusa nabave t  vijek trajanja alata M  maksimalni broj istovrsnih (jednakih) alata koji su istovremeno u uporabi Maksimalna zaliha alata može se izračunati iz izraza: Zmax = Zmin + p Pg f2 Pg  godišnja potrošnja alata fp  faktor naručivanja, tj. koliko puta u godini se želi taj alat naručiti 2  iskustveni koeficijent Maksimalne zalihe mogu se računati i pomoću izraza: Zmax = Zmin + (Te+Rm) Te  periodičnost popunjavanja zaliha alata ili vrijeme utroška količine alata Rm  prosječni utrošak alata Alati iz skupine C se naručuju kad zalihe dođu na nulu, odn. kad je Zmin = 0 i tada se naručuje Zmax prema izrazu: Zmax = p Pg f = Kn Kn  količina za narudžbu Optimalne količine alata kreću se nešto iznad minimalnih zaliha, a nalaze se u onoj točki u kojoj se izjednačuju troškovi nabave alata, odn. izrade s troškovima uskladištenja (Trn=Tru). Da bi se zalihe mogle održavati između minimuma i maksimuma potrebna je evidencija raspoloživog alata – za evidenciju alata zainteresirani su: a) skladišna služba (skladište alata) b) operativna priprema c) priprema alata Evidencija alata obično u svom sustavu ima datoteku (kartoteku) alata i izdavanje radne dokumentacije za izradu i popravak alata. Dokumentacija za izradu alata u suštini je ista kao i ostala proizvodna dokumentacija. 65
  • 66. 75. Definirajte radno mjesto. Radno mjesto je osnovna proizvodna jedinica, ono je ograničeno u prostoru, a njegovi elementi su: a) radnik (čovjek) b) prostor za rad (s odgovarajućim radnim uvjetima) c) stroj, oprema (alat, pribor, dokumentacija), sredstva za proizvodnju d) predmeti rada 76. Radi li se o jednom ili više radnih mjesta kada jedan radnik istovremeno radi na više strojeva? 77. Radi li se o jednom ili više radnih mjesta kada više radnika istovremeno radi na jednom stroju? 78. Opišite elemente radnog mjesta. Elementi radnog mjesta: 1. Radnik (čovjek). Rad se ne organizira prema nekom konkretnom čovjeku pojedincu, no čovjek ipak mora biti u središtu pozornosti kad se god radi o organizaciji radnog mjesta – obavezno se moraju uzeti u obzir njegovi interesi, težnje i smjeranja, a dužnosti, prava i odgovornosti moraju biti usklađene na takav način da se svakom čovjeku na njegovom radnom mjestu omogućuje maksimalno razvijanje inicijative i stvaralaštva uz punu odgovornost za rezultate rada i imovinu koja mu je povjerena, za sigurnost i živote ostalih ljudi koji sudjeluju u zajedničkom radu. Radno mjesto mora biti tako organizirano da motivira čovjeka na što djelotvorniji rad i da mu u punoj mjeri osigurava ne samo povoljne uvjete za to, nego i sva njegova prava. 2. Prostor za rad. Radnik mora raspologati potrebnim prostorom, odn. okvirom kretanja da bi neometano mogao raditi – to je osobito važno kod većih strojeva gdje svaki dio mora biti pristupačan. Skučenost može znatno omesti normalan tok radnog procesa – to se odnosi i na prostor kojim se doprema predmet rada na radno mjesto i kojim se gotov proizvod otprema. Potrebno je osigurati dovoljan prostor koji će omogućiti normalno kretanje radnika pri radu, pravilno postavljanje predmeta pri obradi, smještaj transportnih sredstava, smještaj materijala prije početka rada, smještaj gotovih dijelova prije prijevoza na slijedeće radno mjesto, smještaj radnih stolova i sl., prilaz strojevima sa svih strana, prilaz sigurnosnim uređajima u slučaju opasnosti. Rezultati rada ne ovise samo o veličini radnog prostora i slobodi kretanja koja je dopuštena, već i o urednosti na radnom mjestu i prije svega prikladnom položaju zahvata. Alati, predmeti rada i dijelovi oruđa za rad trebaju uvijek biti na dohvat ruke, a ručni radni zahvati moraju se obavljati ispruženih ruku. Ako je radni prostor dodijeljen radnom mjestu premalen, brzo i često dolazi do zagušivanja radnog mjesta i prometnica u njegovoj blizini. Prevelik prostor znači neracionalno gospodarenje investicijama i smanjenje djelotvornosti rada zbog povećanih štetnih razmaka između pojedinih radnih mjesta. Radni prostor treba biti ekonomično izgrađen, funkcionalan, estetski pravilno oblikovan sa solidno izvedenim prostorijama u kojima onda nije teško osigurati djelotvoran rad. 3. Stroj, oprema, sredstva za proizvodnju, alati, uređaji čine opremljenost radnog mjesta – radno mjesto mora biti opremljeno u skladu sa zadatkom, s poslom koji će se u okviru radnog mjesta obavljati i u skladu s čovjekom koji će raditi na tom radnom mjestu. Ta usklađenost mora biti provedena po funkciji, količini (broju), snazi i ostalim značajkama opreme. Dobra organizacija radnog mjesta predstavlja potpunu opremljenost radnog mjesta – ne može se tolerirati da na radnom mjestu nedostaje alat, pribor, mjerni instrument ili sigurnosni uređaji i zaštitna sredstva. Na dobro organiziranom radnom mjestu sredstva za proizvodnju su uvijek u ispravnom stanju 66
  • 67. zbog postizanja što većeg učinka, ali i zbog sigurnosti ljudi na radnim mjestima i njihovoj okolini. Dobro organizirano radno mjesto je ono na kojem se sva raspoloživa sredstva za proizvodnju kontinuirano koriste. 4. Predmeti rada također moraju biti usklađeni sa zadatkom, čovjekom i opremom radnog mjesta – oni prije svega moraju odgovarati po količini i kakvoći. Neodgovarajuće sirovine i materijali, nejednoliki materijali uz promjenjivu kakvoću izazivaju mnogobrojne teškoće. Količina materijala, njegovo pretjecanje na radno mjesto mora biti usklađeno i sinkronizirano s ritmom proizvodnje i otpremanjem gotovih proizvoda, odn. poluproizvoda izrađenih na radnom mjestu. Poremećaji u tijeku materijala dovode do nagomilavanja predmeta rada na radnom mjestu i njegovoj okolini ili dovode do pomanjkanja materijala – oba slučaja najčešće završavaju prekidima proizvodnje i jalovim čekanjem ljudi i strojeva. Svojstva materijala znatno utječu na oblikovanje i organiziranje radnog mjesta – mora se voditi računa o obliku materijala, njegovoj težini, temperaturi, otrovnosti, pokvarljivosti, zapaljivosti, eksplozivnosti, radijaciji, itd. 79. Koja radna mjesta prema organizacijskom stanju poznajete u proizvodnji? U neposrednoj proizvodnji prema svom organizacijskom stanju radna mjesta mogu se podijeliti na: 1. otvorena – radnik sam sebi donosi materijal i isto sam otprema predmete koje je izradio – sam uzima materijal, kontrolira ga i sam prenosi na svoje radno mjesto, odlazi u skladište alata, uzima i odnosi alat i pribor na svoje radno mjesto, odlazi u pogonski ured gdje sam uzima potrebnu dokumentaciju za obradu i donosi je na radno mjesto. Radnik gubi vrijeme – u uvjetima otvorenog radnog mjesta radnik dio svoga vremena koristi pripremajući proizvodnju, te na sebe preuzima poslove operativne i radioničke pripreme proizvodnje 2. zatvorena – mogu se i trebaju organizirati u svakoj vrsti proizvodnje, uključujući tipove pojedinačne i maloserijske proizvodnje. Ovdje pomoćni radnik donosi materijal, alat i dokumentaciju na radno mjesto – radnik se ne kreće s ovakvog radnog mjesta radi pripreme posla jer ga dobiva pripremljenog od opertivno-radioničke pripreme. Osim toga, u ovom slučaju radno je mjesto opremljeno potrebnim sredstvima za rad koja moraju biti ispravna. Na takvom radnom mjestu izmjenjuju se različite operacije, u pojedinačnoj proizvodnji češće, u serijskoj rjeđe. Ni na zatvorenim radnim mjestima nije moguće postići maksimalne učinke i minimalne troškove proizvodnje 3. stabilizirana radna mjesta – mogu se organizirati u velikoserijskoj i masovnoj proizvodnji – ovdje pomoćni radnik poslužuje glavnog na proizvodnom radnom mjestu koje je ne samo zatvoreno, nego i stabilizirano jer je u cijelosti racionaliziran rad na radnom mjestu. Na takvom radnom mjestu obavlja se jedna (ista) ili dvije, najviše tri slične operacije – to omogućava usku specijalizaciju i znatno pojednostavljenje rada, te primjenu specijalnih strojeva, naprava i alata. Posljedica toga je povećanje učinka i smanjenje troškova na minimum, ali se ne može u svakoj proizvodnji organizirati stabilizirano radno mjesto 80. Opišite grupnu tehnologiju. 67
  • 68. 81. Opišite tipnu tehnologiju. Grupna i tipska tehnologija trebaju omogućiti da se za širi asortiman proizvoda koji odgovara pojedinačnoj i maloserijskoj proizvodnji može organizirati velikoserijska i masovna proizvodnja dijelova koji trebaju biti zajednički na svim proizvodima. Osnovu ovog prijelaza s pojedinačne i maloserijske proizvodnje na velikoserijsku i masovnu, ako to traži tržište, čini unifikacija dijelova proizvoda i to u smislu nekog od kriterija sličnosti. Grupna tehnologija sastoji se u klasifikaciji dijelova u grupe koje pri obradi zahtijevaju istovrsnu opremu, zajedničku pripremu i namještanje strojeva. Tipska tehnologija dalji je razvoj grupne tehnologije u smislu njezinog unaprijeđenja u uvjetima velikoserijske i masovne proizvodnje. Ona je u praksi poznata kao metoda grupiranja predmeta obrade po načelu redoslijeda operacija. Grupnu i tipsku tehnologiju nije moguće primjeniti u svim vrstama proizvodnje – ona je karakteristična za industriju kovina. 82. Koji su najvažniji zadaci tehnološke, a koji operativne pripreme? Najvažniji zadaci tehnološke pripreme su razrada tehnološkog procesa na temelju dokumenata i nacrta dobivenih iz službe istraživanja i studija proizvoda, odn. konstrukcijske pripreme i ispitivanje zahtjeva operativne pripreme i proizvodnih odjela kako bi oni mogli što više postati sadržajem zadataka tehnološke pripreme. Najvažniji zadaci operativne pripreme su planiranje i evidencija slobodnih i zauzetih kapaciteta, planiranje materijala i zaliha, planiranje i evidencija alata, određivanje početka i završetka radova, izrada i lansiranje radne dokumentacije, kontrola rokova i količina i dr. 83. Što sve obuhvaća redoslijed izrade? Redoslijed izrade obuhvaća: - pregled tehničke dokumentacije s tehnološkog motrišta - izradu sheme sastava (montaže) za proizvod - propisivanje sirovih dimenzija materijala i izračunavanje kalkulativnih količina - određivanje broja i redoslijeda operacija - određivanje radnih mjesta - određivanje načina i režima rada - određivanje alata, naprava, mjernih instrumenata i strojeva - određivanje vremena izrade za pojedine operacije - ekonomsku analizu tehnološkog procesa - izradu tehnološke dokumentacije - korištenje pomoćnih sredstava za razradu tehnološkog procesa 84. Jedan od temeljnih zadataka operativne pripreme proizvodnje je operativno planiranje proizvodnje. Planirati se može na više načina. Koje metode planiranja poznajete? 85. Što znate o operativnom planu proizvodnje? Planirati proizvodnju znači u detalje razraditi kako će se obaviti posao i pri tome je potrebno vremenski ograničiti posao (poslu odrediti početak i završetak), podijeliti aktivnosti tog posla u okviru vremenskog intervala, odrediti potrebne kapacitete, odrediti potreban materijal, alate, strojeve, ljude i dr. i težiti da se posao obavi uz najmanje troškove. U planiranju je potrebno predvidjeti sve potrebno da bi posao tekao neometano i da bi se željeni događaji dogodili u određeno vrijeme, a neželjeni sasvim uklonili. Planiranje gubi smisao ako ga se netko u poduzeću ne pridržava, ali treba se računati i na nepredviđene događaje. 68
  • 69. Planiranje proizvodnje ne obuhvaća samo poslove u proizvodnji, već su uključeni i oni zadaci koji se odnose na npr. obradu narudžbe, razvoj proizvoda, razradu tehnologije, nabavu materijala, itd. Svim tim zadacima treba odrediti vremenske intervale i sredstva – ti vremenski intervali i sredstva obuhvaćaju 2 plana – operativni i terminski plan. Operativni plan obuhvaća razdoblje od mjesec dana (obično od 25. do 25.) i razrađuje se tijekom tekućeg mjeseca za slijedeći mjesec. Osnova za razradu operativnog plana je razrađeni mjesečni plan iz osnovnog (godišnjeg) plana. 86. Što možete reći o planiranju i praćenju zauzetosti kapaciteta? Planiranje i praćenje zauzetosti kapaciteta je jedan od osnovnih zadataka operativne pripreme u službi planiranja proizvodnje – potrebno je odgovoriti je li ili nije moguće obaviti neki zadatak u zahtijevanim terminima i količini. Na to pitanje može se odgovoriti tek na temelju tehničke dokumentacije i razrađenih normativa vremena, potrebnog fonda radnog vremena i postojećeg fonda radnog vremena za plan koji se razrađuje. Tehnološku dokumentaciju razrađuje tehnološka priprema, a normative rada, potrebni i postojeći fond razrađuje operativna priprema. Osnova planiranja zauzetosti kapaciteta temelji se na usporedbi potrebnog fonda radnog vremena s postojećim fondom radnog vremena za neki planski zadatak – zbog toga je potrebno najprije poznavati normative rada kako bi se pomoću njih dobio potrebni fond radnog vremena. Pregled radova razrađuje se za jedinicu proizvoda, dok se u serijskoj proizvodnji razrađuje za onoliku seriju u kojoj će se količini ta serija razrađivati, a ako se veličine serije mijenjaju, tada se pregled radova razrađuje za jedinicu proizvoda. U pregledu radova svrstavaju se svi istovrsni radovi jedan ispod drugog – riječ je o radovima koji teku na istom stroju ili na istoj vrsti strojeva koji zajedno čine jednu skupinu. Radovi se unose iz operacijskog lista, te im se vremena t1 (vrijeme potrebno da se izradi 1 komad dotičnog dijela na dotičnoj operaciji) množe s brojem komada koji ulazi u gotov proizvod. U obzir se uzima i pripremno-završno vrijeme i dobiva se ukupni broj sati za jedan finalni proizvod strojeva. Nakon što su pregledi radova za sve proizvode razrađeni može se zaključiti koliko je potrebno satnih kapaciteta pojedinih strojeva, ručnih radnih mjesta ili skupina strojeva za ostvarenje plana proizvodnje. U određivanju kapaciteta postoje razlike u načinu promatranja jednog strojnog mjesta i njegovog fonda sati, tejednog ručnog radnog mjesta pa se proračuni izvode posebno. 87. Kakve prednosti ima planiranje proizvodnje pomoću gantograma, a kakve nedostatke? 88. Operativno se može planirati i pomoću tehnika mrežnog planiranja. U čemu je tu bit? 89. U operativnom planiranju proizvodnje rabe se i elektronička računala. U čemu je njihova prednost? 90. Što znate o rokovima isporuke? Rokovi isporuke su ozbiljan problem, o njima u mnogo slučajeva ovisi ugled poduzeća. Isporuka u roku važna je koliko i kvaliteta proizvoda i njegova prihvatljiva cijena. Da bi se odredili rokovi isporuke i proizvodnje mora ih se izračunati jednako kao i cijenu proizvoda, te se mora razmatrati problem ciklusa proizvodnje (proizvodni materijal). Ciklusom proizvodnje smatra se proteklo vrijeme od početka izrade nekog proizvoda pa do njegova uskladištenja, odn. ulaska u neku višu fazu proizvodnje. 69
  • 70. 91. Objasnite određivanje veličine serije. Određivanje veličine serije u praksi je dosta složeno. Na ekonomičnost serije djeluju troškovi raznih vrsta koji imaju međusobno suprotan pravac kretanja pa će se, što se tiče troškova pripreme serije i sličnih troškova, težiti da se veličina serije povećava, a što se tiče troškova zaliha težit će se što manjoj veličini serije. S obzirom na troškove, optimalna veličina serije će biti ona količina proizvoda koja nosi najmanje troškova, a to je ekonomična količina. Osim ekomičnosti na veličinu serije utječu i ostali činitelji. Optimalna veličina serije ne može biti manja od ekonomične, ali može biti veća od ove pod utjecajem raznih faktora. Veličina serije biti će manja od ekonomične pod utjecajem izvanrednih okolnosti, kao npr. pomanjkanje materijala za cijelu seriju ili zbog nekih drugih razloga. Troškovi serije se mogu grupirati u više skupina, osnovna podjela: a) fiksni (cijena materijala, plaće i sl.) b) varijabilni Varijabilni se dijele na rastuće (kamate na uložena obrtna sredstva, troškovi skladištenja, čuvanja i rizika) i padajuće (svi troškovi pripreme proizvodnje). Na veličinu serije utječu i drugi čimbenici, kao što su: tehnički (kontinuirana ili diskontinirana proizvodnja, usklađenost kapaciteta, itd.), komercijalni (obujam proizvodnje, rokovi dostave, stalnost asortimana, itd.), mogućnost smještaja i uskladištenja, financijski uvjeti, itd. Postoje empirijske formule za izračunavanje optimalnog broja komada u seriji, jedna od njih je i Campova formula: sp EM n ⋅ ⋅⋅ = 2 n  optimalan broj komada u seriji M  godišnja potreba poluproizvoda ili proizvoda E  troškovi pripremanja jedne serije p  godišnja kamatna stopa na obrtna sredstva zajedno s dodatnim troškovima uskladištenja s  troškovi proizvodnje za jedinicu proizvoda 92. Što znate o planiranju materijala? Planiranje materijala je također posao operativne pripreme proizvodnje. Planiranje materijala treba teći usporedno s planiranjem proizvodnje. Svrha planiranja materijala je da proizvodnja bude osigurana dovoljnim količinama materijala, a da pri tome zalihe materijala na skladištu ne prijeđu određene granice. Poslovi koje treba obaviti prilikom planiranja materijala su: - planiranje materijala u skladu s potrebama proizvodnje - izdavanje dokumentacije za podizanje materijala i praćenje utroška materijala - utvrđivanje potrebne količine za narudžbu i naručivanje materijala preko nabavne službe Preduvjet za dobro planiranje materijala je dobra tehnološka dokumentacija i plan proizvodnje. 93. MRP i MRP II. Sirovine, dijelovi, podsklopovi i međufazne zalihe (materijal u proizvodnji) imaju ovisnu potražnju – potrebe za tim zalihama ovise o zahtjevima za gotovim proizvodima. Model EOQ je zbog nekih pogrešaka manje prihvatljiv za te zalihe, kao što je kumuliranje zaliha. Posljednjih se godina metoda za upravljanje zalihama, nazvana planiranje potreba materijala (MRP), razvila u upravljanje zalihama s ovisnom potražnjom. MRP koristi sofisticirane računalne programe za planiranje i upravljanje troškovima zaliha – ta metoda omogućuje menadžmentu da kombinira velik broj međusobno povezanih odluka koje se odnose na naručivanje, planiranje, rukovanje i upotrebu zaliha, dijelova i materijala koji su sastavni 70
  • 71. dijelovi gotovog proizvoda. MRP je suvremena proizvodno-operativna metoda koja daje prednosti u sustavima za podršku odlučivanju u tehnologijama za rukovanje materijalom, te kod donošenja odluka oko teških problema planiranja i upravljanja. Tvrtke koje su bile najbrže u usvajanju MRP-a su tvrtke koje proizvode transportnu opremu, instrumente i elektrostrojeve (te tvrtke moraju držati složene i skupe nizove materijala i komponenata). Uvođenje MRP-a sporije je teklo kod tvrtki iz industrija kontinuirane proizvodnje, npr. papirne, naftne, drvne. Općenito MRP je pogodniji za tvrtke koje proizvode po narudžbi i čiji proizvodni proces uključuje i sastavljanje i proizvodnju. slika 7.24 MRP je složen sustav, potpuno prevođenje sustava zahtijeva upravljačko usuglašavanje, adekvatne sustave za pomoć odlučivanju i računalnu podršku. Glavni plan proizvodnje je ključni element MRP sustava jer on integrira informacije iz ostalih elemenata sustava. Od početnog sredstva za upravljanje zalihama, planiranje potreba zaliha razvilo se u cjelovit sustav planiranja proizvodnje – ova naprednija verzija MRP-a koja je nazvana planiranje resursa proizvodnje MRP II integrira planiranje proizvodnje, upravljanje zalihama i strategijsko planiranje. MRP II uključuje mnogo više detalja nego MRP. Osim potreba za materijalom, MRP II uključuje sve resurse potrebne za proizvod – takve sastavnice resursa trebale bi specificirati potrebne materijale i radnu snagu, strojeve, kapacitete, menadžerske i tehničke vještine, energiju, kapital i gotovinu. U tom sustavu planiranje i upravljanje zalihama je u konačnoj analizi planiranje i upravljanje samom organizacijom. Pogonska snaga u sustavu je prognoziranje potražnje za proizvodima i uslugama koja aktiviraju proizvodnju, marketing, inženjerstvo i sve ostale važne procese. MRP II je najbolje funkcionirao u pojedinačnoj i serijskoj proizvodnji – ti tipovi proizvodnih poduzeća mogu bolje prognozirati zahtjeve kupaca zbog specifične prirode proizvodnih izlaza. Masovna proizvodnja se mora pouzdati u prognoze ekonomskih faktora radije nego na direktne prognoze namjera kupaca. 94. Objasnite Just in time sustav. Just in time upravljanje zalihama je druga poboljšana verzija MRP-a – to je sustav kontinuiranog opskrbljivanja proizvodnje potrebnim materijalom direktno od dobavljača bez skladištenja prije toga. JIT osigurava sirovine ili sastavne dijelove zadnji dan ili čak sat prije upotrebe i pokušava eliminirati potrebu za zalihama mijenjanjem nekih osnovnih uvjeta proizvodnje. JIT pristup potječe iz Japana i jedan je od ključnih razloga proizvodnih uspjeha te zemlje. Japanci su vjerovali da će zalihe biti eliminirane ako glavni razlog za njih bude eliminiran. Danas mnoga uspješna poduzeća u svijetu primjenjuju JIT ili ga nastoje primjeniti. Japanski i američki proizvođači koji u uspješno primjenili JIT učinili su to eliminirajući ljudske i tehničke razloge za uvođenje zaliha. S tehničke strane JIT zahtijeva djelotvornu kontrolu kvalitete, preventivno održavanje i program povezivanja s dobavljačima. JIT upravljanju zalihama moraju prethoditi različiti modeli i sveobuhvatno prosuđivanje vrijednosti proizvodnog sustava. Mnoge američke kompanije su otkrile da je razvijanje učinkovitih veza s dobavljačima najvažnije za uspješnu primjenu JIT-a. Zahtjevi prema dobavljačima su vrlo veliki – moraju održati učestale isporuke materijala vrhunske kvalitete i na vrijeme. Zakašnjeli ili manjkavi materijali mogu zaustaviti proizvodni proces ako nema sigurnosnih zaliha koje će ublažiti učinke takvih problema. Uspješni primjenitelji JIT-a obično slijede 3 koraka u razvoju veza s dobavljačem: prvo priopćavaju tehničke koristi za sebe i svoje dobavljače, drugo obučavaju dobavljače u JIT koncepcijama i treće pomažu dobavljačima da pronađu načine za pojednostavljenje njihovih proizvodnih procesa kako bi se olakšale učestale isporuke. 71
  • 72. Primjena JIT zaliha može se naći u svim proizvodnim organizacijama. Primjenama JIT-a u specifičnim organizacijama se ideja JIT-a proširila i na druga područja, npr. izobrazba i razvoj menadžera. 95. Objasnte izradu i lansiranje radne dokumentacije. Prema organizacijskoj shemi pripreme proizvodnje zadnja stanica nakon koje može započeti proizvodnja je onaj dio operativne pripreme koji posluje s radnom dokumentacijom – taj dio operativne pripreme ispisuje i umnožava dokumentaciju i predaje je proizvodnim odjelima. Radniku na radnom mjestu, a i svim zainteresiranima u poduzeću treba staviti do znanja kako je zamišljeno da se proizvodi. Radna dokumentacija se susreće u svakom poduzeću i premda se razlikuje od poduzeća do poduzeća zbog specifičnosti proizvodnje, glavne su značajke osnovne dokumentacije u suštini jednake. Lansirna služba u okviru operativne pripreme obično izdaje ove dokumente: radni nalog, radni list, izvadnicu materijala, povratnicu materijala, predatnicu, trebovanje materijala, popratnicu, terminsku kartu, izvještaj o škartu i nacrt. 96. Što možete reći o praćenju i upravljanju proizvodnjom? Jedan od važnih ciljeva, odn. zadataka operativne pripeme je praćenje i upravljanje proizvodnjom. Stalnim uvidom u stupanj zauzetosti kapaciteta omogućuje se poduzimanje niza akcija radi postizanja racionalizacije i efikasnije proizvodnje, kao što je pravovremeno utvrđivanje uskih grla i poduzimanje mjera za njihovo uklanjanje. Pritom se ne radi o određivanju i praćenju samo strojnih, već i ljudskih i prostornih kapaciteta. Osim kapaciteta treba pratiti i izvršenje rokova isporuke, postignut intenzitet rada, postignutu ekonomičnost u radu, postignutu proizvodnost u radu, postignutu kvalitetu proizvoda i dr. Treba raditi tako da rezultat rada bude što više unaprijed poznat – to znači raditi na suvremen način, štedjeti i materijal i rad. Praćenjem proizvodnih rezultata zaokružuju se poslovi operativne pripreme. 97. U čemu je osnovno značenje studija rada? Studij rada je područje u kojem se znanstvenim metodama, logičnim, cjelovitim i sistemskim analizama nekog rada postiže realno potrebno vrijeme izrade i optimalno oblikovan način rada. Obavljeni rad treba pravilno i pravično vrednovati, što služi kao temelj za raspodjelu plaća – rad je potrebno mjeriti, proučavati kao postupak i vrednovati. Značenje studija rada uvelike proizlazi iz pomoći u rješavanju mnogobrojnih problema u poduzeću – to područje je jedno od temeljnih u stvaranju bolje organizacije. Metode studija rada omogućuju proučavanje i analizu svakoga rada, te toka proizvodnje. Nakon analize postoji mogućnost poboljšanja dosadašnjeg načina rada, određivanja ispravnog vremena izrade i izrčunavanje norme. 98. Zašto je potrebno provoditi studij i analizu vremena? 99. Što znate o podjeli studija rada? Studij rada dijeli se na studij i analizu vremena (normiranje) i pojednostavljenje rada (racionalizacija). Zadaci studija i analize vremena su: utvrđivanje vremena izrade, analiza vremena izrade i analiza gubitaka u radu, izračunavanje potrebnog vremena izrade i norme i izrada podataka potrebnih za normiranje. Zadaci pojednostavljenja rada su: analiza rada na radnom mjestu, analiza toka proizvodnog procesa, pronalaženje i utvrđivanje boljeg i lakšeg načina rada i provođenje poboljšanog načina rada. 72
  • 73. Cilj studija i analize vremena je realno potrebno vrijeme, a pojednostavljenja rada optimalno oblikovan način rada. Svrha studija i analize vremena i pojednostavljenja rada su smanjenje zamora, povećanje sigurnosti, smanjenje troškova i povećanje proizvodnosti. 100. Definirajte normu. Norma je vrijeme koje je prosječno vještom i određenom kvalificiranom radniku potrebno da pod normalnim pogonskim okolnostima s propisanim sredstvima na točno određen način, uz normalno zalaganje i zamor, obavi točno definiran posao. 101. Kako se dobiva vrijeme izrade (ti)? Vrijeme izrade ti je zbroj tehnološkog tt i pomoćnog vremena tp – to je vrijeme koje se odnosi na stvaran rad. Da bi se dobilo vrijeme norme za jednu operaciju, zahvat ili komad potrebno je osim vremena izrade uračunati i dodatno vrijeme td. 102. Podjela vremena prema D. Taboršaku. Vrijeme se, prema D. Taboršaku, dijeli na: a) pripremno-završno vrijeme (tpz) koje je potrebno za pripremanje radnog mjesta za neki posao, te uređenje tog mjesta nakon rada b) tehnološko vrijeme (tt) koje služi za obavljanje radnih operacija (efektian rad) bez obzira obavlja li se posao ručno ili strojem c) pomoćno vrijeme (tp) koje je potreebno za obavljanje pomoćnih radova, a omogućuje izvođenje tehnoloških poslova d) dodatno vrijeme (td) koje služi za kompenzaciju onih gubitaka koje ima radnik u toku dana, a nije kriv za njih 103. Kakvim se metodama utvrđuje vrijeme izrade, odn. vrijeme norme? Tri osnovna načina utvrđivanja vremena izrade i norme: a) snimanje – snimanje vremena kronometrom (štopericom) je još uvijek raširena metoda, u najnovije doba je i poboljšana jer se primjenjuju spoznaje iz matematičke statistike i teorije vjerojatnosti; ova se metoda treba koristiti za prikupljanje podataka o tipičnim vrstama posla jer se često treba dugotrajno snimati da bi se dobila točnost podataka; oprema za snimanje se sastoji od osnovnih i pomoćnih instrumenata – osnovni su kronometar, instrumenti za registriranje vremena i filmska kamera, a pomoćni metar, termometar i higrometar; prije početka snimanja potrebno je posao detaljno proučiti kako bi se mogao rastaviti na sastavne dijelove i tako odrediti glavne točke snimanja; prije stvarnog snimanja potrebno je obaviti pokusno snimanje da bi se utvrdile varijacije vremena izrade; snimanje vremena izrade je zapravo uzimanje uzoraka iz osnovnog skupa od kojeg se očitanjem vremena može dobiti veći ili manji broj njegovih članova; usporedno sa snimanjem potrebno je i procjenjivati zalaganje radnika; nakon što su snimljene pojedine operacije treba izračunati pogrešku snimača; snimljeni rezultati se unose u ''list za analizu vremena'' za svaki zahvat posebno – kod toga se trebaju razlikovati ciklički zahvati (npr. odlaganje predmeta), periodički (npr. doprema materijala), slučajni (npr. loš materijal) i neopravdani (nerad, npr.) b) formule za radni stroj – određivanje vremena za strojne radove vrši se uz snimanje i formulama, više ili manje složenim koji zahtijevaju dobro razrađen tehnološki proces i točno određene režime rada; za svaku vrstu strojeva s obzirom na njihove specifičnosti postoje odgovarajuće jednadžbe – one su obično dane uz pregled tehničkih značajki stroja u popratnoj uputi za rukovanje i održavanje strojeva; osnovna jednadžba za 73
  • 74. utvrđivanje tehnološkog vremena strojnog rada za obradu materijala sa skidanjem strugotine je: tta = sn L ⋅ ako ima više prijelaza pri konstantnom toku rada, strojno vrijeme će biti: tta = (min) asn ZL sn iL ⋅⋅ ⋅ = ⋅ ⋅ L  put alata po duljini n  broj okretaja ili dvostrukih hodova/min s  posmak a  dubina strugotine ili rezanja (mm) Z  dodatak na obradu (mm) i  broj prolaza (rezova) c) unaprijed određena vremena – Gilbreth je u svojim istraživanjima uočio da se zahvati sastoje od pokreta; ručni rad sastoji se iz nekoliko jednostavnih pokreta koji su definirani kao osnove – kombiniranjem osnovnih pokreta radnik može obavljati različite poslove; postojanje osnovnih pokreta dovelo je do ideje da bi se na temelju njih moglo utvrđivati vrijeme izrade ako bi se poznavala vremena potrebna za pojedine osnovne pokrete – to su vrlo kratka vremena i nemoguće ih je pratiti okom ili snimati kronometrom pa se koristi filmska kamera – prema broju snimaka koje obuhvaća pokret lako se ustanovi vrijeme njegova trajanja; do danas je razvijeno više sustava unaprijed određenih vremena, najpoznatiji su WF, MTM, BMT, DMT i MCD – svi ovi sustavi su slični; vremena pokreta su pregledno svrstana u tablice i kombiniranjem i zbrajanjem tih vremena dobiva se potrebno vrijeme ukupnog zahvata – tako utvrđeno vrijeme korigira se uz pomoć koeficijenta dodatnog vremena i izračunava norma za zahvat; unaprijed određena vremena ne služe samo za utvrđivanje vremena izrade i norme, nego i kao sredstvo za poboljšanje načina rada 104. Objasnite: koeficijent zamora, koeficijent djelovanja okoline i dopunski koeficijent. Koeficijent zamora Kn obuhvaća zamor zbog rukovanja teretom, zamor zbog položaja tijela pri radu, zamor zbog monotonije pri radu. Koeficijent djelovanja okoline Ka obuhvaća utjecaj temperature zraka, utjecaj relativne vlažnosti zraka, utjecaj brzine strujanja zraka, utjecaj zagađenosti zraka. Dopunski koeficijent Kd obuhvaća dodatak za propisani odmor, dodatak za osobne (fiziološke) potrebe i dodatak za organizacijske gubitke. Veličinu koeficijenta zamora i djelovanje okoline može se očitati iz odgovarajućih tablica, a dopunski koeficijent se mijenja u ovisnosti o organizacijskom stanju poduzeća,vrsti posla, starosti radnika, njihovom spolu, itd. 105. Jedno od područja studija rada jest pojednostavljivanje rada. Zašto i kako se ono provodi? Pojednostavljivanje rada je sistematska uporaba običnog zdravog razuma da se rad učini lakšim, jeftinijim i bržim. Glavni ciljevi pojednostavljenja su ušteda napora, vremena i novca. Načini na koji će se rad pojednostaviti su vrlo različiti. Jedna od metoda koja se može primjeniti u ovom području je i metoda 6 stupnjeva. Pri izboru problema za pojednostavljenje rada često se koristi ABC metoda. Kad je problem kojeg treba proučiti i pojednostaviti odabran, onda treba snimiti postojeće stanje – za snimanje se koriste određeni formulari: redoslijed događaja, hodogram, opis izvođenja rada, snimak radnog mjesta, simosnimak rada čovjeka, snimak rada čovjek-stroj, 74
  • 75. snimak rada grupe, itd. Nakon što se snimanjem skupe svi podaci o radu, prilazi se analizi problema. Razrada pojednostavljenja i poboljšanja obično se predočava na posebnim formularima na kojima je detaljno razrađen novi način rada. Zatim se trebaju usporediti stari i novi način rada, te predočiti prednosti novog načina rada. Podaci takve razrade trebaju u računu ekonomičnosti pokazati prednosti i korist nove metode rada u odnosu na staru. Koristi koje se postižu pojednostavljenjem rada općenito se mogu utvrditi na temelju obrasca: U = Q u - Iu U  ukupna ušteda postignuta pojednostavljenjem rada Q  ukupna količina proizvedenih učinaka u  ušteda po jedinici učinka nakon pojednostavljenja rada Iu  investirana sredstva u pojednostavljenje Glavni pokazatelj postignute korisnosti je norma. 106. Mjesto studija rada u organizacijskoj strukturi poduzeća. Značenje studija rada s vrednovanjem rada uvelike proizlazi iz pomoći u rješavanju mnogobrojnih problema u poduzećima – to područje je jedno od temeljnih u stvaranju bolje organizacije i njenom unaprijeđivanju. Metode studija rada omogućavaju proučavanje i analizu svakog rada i tijeka proizvodnje. Nakon analize postoji mogućnost poboljšanja postojećeg načina rada, određivanja ispravnog vremena izrade i izračunavanja norme. Sadašnja razina studija rada u našoj praksi ne zadovoljava iz više razloga – u praksi se osjeća pomanjkanje stručnjaka za studij rada, a na mnogim višim i visokoškolskim institucijama studij rada nije poseban predmet nastave. Uvođenje studija rada i njegovo uklapanje u organizacijsku strukturu mora se rješavati ovisno o veličini, vrsti i razini organizacije. U nekim poduzećima je studij rada sastavni dio tehnološke pripreme, a u većem broju organizacija on organizacijski i ne postoji. 107. Kakva je unutarnja organizacija pripreme proizvodnje u suvremenoj proizvodnji? 108. Organizacija pripreme proizvodnje. Organizacija pripreme proizvodnje je ovisna o nizu faktora, u prvom redu to su: - što se u konkretnom poduzeću smatra pripremom proizvodnje - u čijoj nadležnosti se nalazi - kakav je organizacijski oblik i tip proizvodnje Ostali čimbenici koje treba uzeti u obzir su i: veličina i organizacija poduzeća, vrsta i način poslovanja, opremljenost. Tip organizacije prireme može biti centraliziran, decentraliziran ili mješovit, a ovisi o: - karakteru i veličini poduzeća - prostornom rasporedu poduzeća - raspoloživim stručnjacima - tehnološkom postupku, količini i vrsti proizvoda - organizaciji poduzeća i proizvodnje - vrsti proizvodnje, itd. I centralizirana i decentralizirana priprema ima svojih prednosti i mana, u Europi se prednost daje centraliziranoj, a u SAD-u decentraliziranoj pripremi. To uglavnom proistječe iz različite organizacije proizvodnje i veličine poduzeća u SAD-u i Europi. Najveći utjecaj na donošenje odluke o centraliziranoj ili decentraliziranoj pripremi treba imati iskustvo organizatora koji se bavi tim problemom. Prilikom odluke o centraliziraciji ili decentraliziraciji korisno je angažirati i više stručnjaka koji se bave tim problemom. 75
  • 76. 109. Nacrtajte organizacijsku shemu priprme proizvodnje. slika7.27 110. Što je tehnička kontrola? Kakvo je njezino značenje za poslovanje poduzeća? Tehnička kontrola je poseban odjel u okviru proizvodnog, odn. tehničkog sektora. Ponekad je organizirana i kao posebna služba u poduzeću, njezin zadatak je utvrditi da li nabavljeni materijal, proizvodni postupak i proizvedeni dijelovi, te podsklopovi i sklopovi, odn. proizvodi odgovaraju općim tehničkim standardima ili propisanim/ugovorenim tehničkim kvalitetama. U poduzeću tehnička kontrola treba propisati kako, gdje, čime, kada i tko treba kontrolirati da bi se ostvarila ona kvaliteta koja je propisana tehničkom dokumentacijom i koja će biti ekonomski opravdana. Rad tehničke kontrole u širem se smislu sastoji od propisivanja metode tehničke kontrole koja će osigurati proizvodnju po najvišim standardima, proučavanja novih metoda kontrole da bi se primjenile u poduzeću kao naprednije, proučavanja pojedinih operacija i radnih mjesta kontrole, naručivanja i održavanja mjernih alata i uređaja, te proučavanja i predlaganja suvremenijih i boljih mjernih instrumenata, kontroliranja tako da se ne zaustavi tempo proizvodnje, raspoređivanja kontrolora na kontrolna mjesta tako da najbolje i najbrže ostvare tehničku kontrolu kvalitete u poduzeću i dr. Danas se u industrijskim poduzećima nastoji kontrolirati sve ono što može dovesti u pitanje zahtijevanu kvalitetu proizvoda, a da bude u granicama ekonomske opravdanosti. Najprije se želi stimulirati radnika da radi kvalitetno. 111. Kakvih vrsta kontrole ima? a) kontrola materijala b) kontrola proizvodnje c) kontrola sredstava za rad d) kontrola proizvoda 112. Što, gdje, kada, kako i tko kontrolira? 113. Za svaki proizvod treba odrediti kvalitetu i toleranciju. Tko to radi i kako se to radi? Metode ispitivanja kvalitete su: 1. metode pojedinačnog ispitivanja pojedinog proizvoda 2. statističke metode U metode pojedinačnog ispitivanja pojedinog proizvoda uvrštavaju se: - kontrola prvog primjerka – kontrolira se prvi izrađeni primjerak, ako je ispravan to se pismeno potvrđuje - retrospektivna kontrola – primjenjuje se kod osobito osjetljivih dijelova i proizvoda, u kasnijim fazama rada provjerava se svaka ranije izvedena operacija - proba – korištenje proizvoda u određenom razdoblju, pod određenim uvjetima - funkcionalna kontrola – primjenjuje se kod onih sklopova i dijelova koji su osjetljivi glede uazjamnog funkcioniranja dijelova - kontrola prije sastavljanja – prakticira se u nekim osjetljivim slučajevima - završna kontrola proizvoda – predstavlja kompleksnu kontrolu dobivenog proizvoda da bi se utvrdilo odgovara li proizvod konstrukciji, specifikacijama i normama Statistička kontrola temelji se na zakonu vjerojatnosti. Njezina svrha je da se na temelju podataka prije kontroliranja dobije slika rasipanja vrijednosti oko nominalne količine, krivulja 76
  • 77. rasipanja koja u budućnosti omogućuje prognoziranje kvarove, ako uvjeti procesa ostanu isti. Statistička kontrola omogućava da se umjesto potpune kontrole obavi djelomična kontrola koja je ponekad jedini način kontrole. Najvažnije prednosti statističke kontrole kvalitete su uspješna mogućnost utjecanja na kvalitetu proizvoda u tijeku proizvodnih procesa, uspješna kontrola gotovih standardnih proizvoda, sistematsko prikupljanje podataka o utjecaju karakterističnih faktora na kvalitetu proizvoda i racionalizacija proizvodnih i kontrolnih postupaka pa time i pojeftinjenje proizvodnje. 114. Što se u poduzeću najčešće kontrolira? 115. Kakvih sve tipova i metoda tehničke kontrole u proizvodnji može biti? 116. Kakav treba biti status i struktura organizacijske službe tehničke kontrole? Služba kontrole kvalitete mora biti neovisna o drugim dijelovima poduzeća pa se na osnovi toga može sagledati i mjesto kontrole kvalitete u organizacijskoj shemi poduzeća – iz toga proizlazi da služba kontrole kvalitete mora biti u neposrednoj kompetenciji direktora poduzeća kako bi bila osigurana neovisnost u donošenju odluka o kvaliteti, kao i jedinstvo službe kontrole. Služba tehničke kontrole proizvodnje ne smije organizacijski biti podređena proizvodnji, odn. ona nikada ne smije biti direktno podređena onome tko je odgovoran za proizvodnju jer želja za povećanjem kvantitete može dovesti do pogoršanja kvalitete. Kontrola mora biti u uskoj vezi s ostalim službama poduzeća. Organizaciju kontrole treba u svakom posebnom slučaju prilagođavati vrsti proizvodnje. 117. Bez unutarnjeg transporta nema procesa proizvodnje. Zašto je transport uvjet tijeka procesa? Unutarnji transport je pomoćna funkcija koja obuhvaća sve postupke kretanja unutar tvorničkog kruga, sve dok se istovremeno ne dogodi izradba ili čisti skladišni posao. Svrha unutarnjeg transporta je osigurati nesmetan tijek proizvodnje i to što je brže moguće, uz što manje troškove, uz što veću sigurnost i uz što manji napor za ljude. Zadaci unutarnjeg transporta su rukovanje materijalom u skladištima, prijenos materijala iz skladišta do prvih radnih mjesta, prijenos predmeta rada između radnih mjesta, prijenos poluproizvoda iz proizvodnje u skladišta poluproizvoda, prijenos poluproizvoda do mjesta kontrole i natrag do radnih mjesta, prijenos gotovih proizvoda do mjesta kontrole i u skladišta gotovih proizvoda, prijenos alata i pomoćnih uređaja u skladištima, do radnih mjesta i natrag do skladišta i ostali prijenosi materijala. Prema današnjem stupnju razvitka tehnike i tehnologije nemoguće je proizvoditi, a da se predmeti rada ne transportiraju. Unutarnji transport utječe i na zaleđivanja sredstava i visinu kamata – o transportu ovisi hoće li poluproizvod ostati kraj stroja ili će odmah biti otpremljen dalje. Dvostruki gubici su ako materijal ostaje kod radnih mjesta – nagomilava se dovršena proizvodnja pa se plaćaju kamate i zauzima korisni prostor. 118. Gdje su granice unutarnjeg transporta? str 332. 119. Navedite elemente unutarnjeg transporta. Elementi unutarnjeg transporta su: a) transportna sredstva b) transportni tereti c) transportni putevi 77
  • 78. 120. Što znate o sredstvima unutarnjeg transporta? Sredstva unutarnjeg transporta su proizvodna sredstva, zadatak im je da unutar tvorničkog kruga proizvode vertikalne i horizontalne promjene mjesta tereta. Svrha im je da se pomoću mehaniziranog i automatiziranog transportnog rada poveća proizvodnost. Postoji čitav niz vrlo različitih sredstava unutarnjeg transporta i brojne klasifikacije transportnih sredstava. Kod organiziranja unutarnjeg transporta često treba izračunati potreban broj vozila. Broj transportnih sredstava ovisi o težini tereta, vremenu transporta i nosivosti transportnog sredstva – da bi se izračunao potreban broj transportnih sredstava moraju se poznavati njihove temeljne značajke. Služba, odn. organizacijska jedinica unutarnjeg transporta mora imati datoteku (kartoteku) transportnih sredstava. Kartica transportnih sredstava mora sadržavati sve podatke koji su karakteristični za transportno sredstvo. 121. Prije nabave transportnog sredstva nužna je svestrana analiza. Što sve treba njome obuhvatiti? Njome treba obuhvatiti: - izbor s obzirom na teret - izbor s obzirom na radnike - izbor s obzirom na put i prostor - izbor s obzirom na proizvodnju - izbor s obzirom na skladište - izbor s obzirom na ekonomičnost 122. Kako glasi formula za izračunavanje potrebnog broja transportnih sredstava? TkKa b d ItUtKo n ⋅⋅ ++ = ) 2 ( n  potreban broj vozila Ko  količina tereta koju treba prevesti (u tonama) Ut  vrijeme utovara (u minutama) It  vrijeme istovara (u minutama) d  dužina relacije (u metrima) b  brzina vozila (u metrima/min) k  koeficijent iskorištenja vozila (0-1) T  dnevno vrijeme rada vozila (u minutama) Ka  kapacitet vozila (u tonama) 123. Što znate o transportnim teretima? Sve što se prenosi i prevozi je teret – materijal, gotovi proizvodi, poluproizvodi, ljudi, itd. S obzirom na ulogu koju tereti imaju mogu se podijeliti u više skupina: - osnovni materijal - pomoćni materijal - otpaci - gotovi proizvodi - alati i naprave - strojevi 78
  • 79. Po udjelu količine, težine i udaljenosti pojedinih skupina tereta odmah se dobiva i slika važnosti pojedinog transportnog tijeka. Tereti se klasificiraju prema raznim kriterijima. U praksi je najbolje da svako poduzeće utvrdi klasifikaciju koja će najbolje odgovarati njegovim potrebama. Radi pravilnog transportiranja i uskladištenja potrebno je poznavati sva svojstva tereta, potrebna su znanja iz tehnologije. Najbolje je da služba unutarnjeg transporta sistematizira sve terete s obzirom na određena svojstva i da taj podatak unese u datoteke tereta – tako bi trebalo za svaki teret odrediti kemijska, fizikalna, mehanička, električna, termička svojstva i dr. 124. Što znate o transportnim putu? Transportni put je odgovarajući prostor koji se koristi u unutarnjem transportu za prijenos tereta, odn. kretanje materijala. U fizičkom smislu je transportni put tvar (teren, tlo, površina) po kojoj se kreće transportno sredstvo ili neposredno sam transportni teret. Pod transportnim putem u funkcionalnom smislu smatra se relacija koju prijeđe sirovina, poluproizvod i materijal od ulaza u tvornički krug, preko skladišta do pogona, natrag u skladište gotovih proizvoda i do izlaza iz tvorničkog kruga – do utovara u transportno sredstvo vanjskog transporta. S fizičkog stajališta transportni putevi mogu se razlikovati po konstrukciji, kvaliteti, smjeru, dužini i po širini. Praksa je pokazala da su u tvorničkom krugu najbolji putevi od lijevanog asfalta i betona. Transportni putevi moraju biti čvrsti i glatki, ali ne i skliski. Trebali bi biti što ravniji kako bi se izbjegli gubici energije pri svladavanju otpora. Transportni putevi u unutarnjem transportu su determinirani lokacijom poduzeća, odn. rasporedom pojedinih organizacijskih jedinica i radnih mjesta. Unutarnji transport mora se prilagoditi tim postojećim uvjetima svakog poduzeća, ali se prilikom izgradnje novog poduzeća mora voditi računa o tome da transportni putevi budu što kraći i ekonomičniji. Put mora biti dovoljno širok da transport teče bez smetnji, ali i sigurnost mora biti maksimalna. Radna prolazna širina treba omogućiti rad transportnih sredstava tako da se ona mogu okrenuti. Transportni put treba osigurati transport svih količina tereta bez zastoja – propusna moć ovisi o vrsti transportnog puta, odn. njegovoj kvaliteti, broju i vrstama transportnih sredstava, teretu i redu koji vlada na transportnom putu. Propusna moć posebno dolazi do izražaja ako su svi pogoni povezani samo jednim putem. Transportni putevi moraju jasno biti obilježeni crtama ili na neki drugi način – crte su najčešće bijele ili žute i unutar tako obilježenih putva se ne smiju odlagati tereti, popravljati transportna sredstva ili obavljati neke druge radnje koje bi ometale unutarnji transport. 125. Koje sustave (relacije) unutarnjeg transporta poznajete? Glavni sustavi unutarnjeg transporta su: a) sustavi obične relacije – sustav u kojem se održava transportna veza između dvije radne točke, teret se prevozi samo u jednom smjeru, a transportno sredstvo se vraća istim putem do prve točke, bez tereta b) sustav radijalnih relacija – složenija varijanta sustava obične relacije, primjenjuje se u onim slučajevima kad je jedna radna točka vezana zbog prijevoza tereta s nekoliko drugih radnih točaka; teret se prevozi u više smjerova, ali se transportno sredstvo u pravilu vraća prazno c) sustav prstenastih relacija – povezivanje više radnih mjesta tako da transportno sredstvo u jednom obilasku opskrbljuje materijalom pojedina radna mjesta, a tek od zadnjeg mjesta možda ide prazno d) sustav cikličkih relacija (složenih kružnih relacija) – složenija varijanta sustava prstenastih relacija, odn. to je varijacija sustava prstenastih relacija 79
  • 80. 126. Kako može izgledati organizacijska struktura službe unutarnjeg transporta? slika 7.34 127. Što znate o paletizaciji i kontejnerizaciji? 128. Treba li opremu održavati ili ne? 129. Ako opremu treba održavati i popravljati, objasnite zašto. Opremu treba održavati i popravljati jer strojevi i strojni uređaji moraju uvijek biti u ispravnom stanju, raspoloživi za upotrebu, a u slučaju kvara moraju biti na brz i ekonomičan način popravljeni. Eksploatacijom sredstava za rad mora se održavati njihova konstruktivna ispravnost jer bi se u protivnom smanjio vijek trajanja sredstava. Ciljevi održavanja su: da prouzrokuje što manje zastoja izvođenjem radova održavanja – postići minimalne prekide rada, sprječavanje što više zastoja zbog kvara, da utroši što manje rada i materijala, održavanje normalnih uvjeta rada. Zastoji u radu dovode do produžavanja rokova isporuke, plaćanja penala i stvaranja dopunskih troškova čekanja. Svaki zastoj u radu jednog radnog mjesta najčešće prouzrokuje zastoje u nizu drugih radnih mjesta, a zastoji i čekanja se plaćaju. 130. Kako se provodi održavanje? Održavanje sredstava za rad je održavanje tehničke sposobnosti određenog sredstva u granicama tehnološke točnosti s ciljem ostvarenja tehničkog vijeka tog sredstva. Održavanje sredstava za rad sastoji se u održavanju čistoće i reda, podmazivanju, pregledima i popravcima tih sredstava u svrhu stalne radne sposobnosti svih sredstava za rad kojima poduzeće raspolaže. Svrha održavanja je da se održe u ispravnom stanju zgrade, strojevi, alati i drugi objekti. 131. Što znate o troškovima održavanja? Troškovi organizacijske jedinice održavanja moraju biti manji od šteta koje bi nastale ako ne bi postojala takva jedinica u poduzeću. Visok stupanj mehanizacije, automatizacije, automacije, robotizacije i kompjuterizacije ima za posljedicu visoke troškove održavanja. Troškovi održavanja u američkoj industriji iznose oko 5% nabavne vrijednosti investicija, a kod nekih postrojenja oni iznose čak i 10-15%. Troškovi sredstava za rad u vijeku njihova trajanja su približno jednaki nabavnoj vrijednosti toga sredstva. 132. Koji su primarni, a koji sekundarni zadaci održavanja? Primarni zadaci održavanja su: 1. održavanje zgrada i terena 2. održavanje strojeva, uređaja i instalacija 3. pregledi i podmazivanje strojeva 4. rekonstrukcija postojećih zgrada i strojeva 5. izrada raznih čeličnih konstrukcija, raznih instalacija i njihovo postavljanje 6. postavljanje novih uređaja i strojeva Sekundarni zadaci održavanja su: 1. briga za održavanje uvjeta rada 2. održavanje sigurnosnih mjera propisanih zaknom 3. iskorištavanje otpadnih materijala 4. mišljenja o nabavci novih strojeva 5. odlučivanje o izuzimanju strojeva iz proizvodnje radi popravaka 80
  • 81. 133. Vrste kvarova. Vrste kvarova su: a) početni – nastaju u početnom razdoblju rada sredstava za rad i to zbog konstruktivne greške, pogreške u izradi, u matrijalu, pri sastavljanju b) slučajni – nastaju iz nepoznatih razloga ili imaju mnogo uzroka koji se ne mogu prepoznati; česti uzroci su skrivene mane, nepoznata preopterećenja i sl. c) vremenski – nastaju zbog trošenja, korozije, starenja, erozije i sl., više ili manje proporcionalno s vremenom d) prouzrokovani – oni koje svojim radom prouzrokuje rukovoditelj na sredstvu za rad ili radnik održavanja nepažnjom, nepretnošću, neznanjem, itd. 134. Podjela poslova održavanja. Poslovi održavanja dijele se: a) prema izvoru financijskog sredstva – djelatnost tekućeg održavanja plaća se sredstvom za pokriće troškova proizvodnje, a investicijsko održavanje se plaća s višegodišnjim otpisom jer se ova djelatnost obavlja u razmacima, u pravilu višegodišnje b) prema tehnološkoj namjeni – popravak kvarova je svaka djelatnost kojoj je svrha otkloniti kvar ili oštećenje na sredstvu za rad, može ga obaviti radnik održavanja; preventivni pregledi, čišćenja i podmazivanje su unaprijed pripremljeni i planirani, a cilj tih pregleda je pravovremeno (prije nastanka kvara) otkriti kvar, a čišćenjem i podmazivanjem usporiti nastanak takvih kvarova; načelo preventivnih pregleda je ograničavanje radova na promatranje, mjerenje, očitavanje, uspoređivanje i sl. c) prema vremenu u odnosu na nastanak kvara – poznaje korektivno održavanje koje odgovara popravku kvarova i preventivno-plansko održavanje; radove održavanja ne mora obavljati samo služba održavanja, nego ih mogu obavljati i radnici proizvodnje, a često i druge službe obavljaju neke kontrolne preglede; razvojni laboratoriji obavljaju također određene kontrole koje pomažu održavanju; cilj je konstruirati i izrađivati takva sredstva za rad koja ne bi trebala održavanje – ako se održavanje već ne može izbjeći, onda treba biti što jednostavnije, a time i jeftinije 135. Koje metode održavanja poznajete? Metode održavanja su: a) metoda na poziv – nije temeljena na planskom radu, u trenutku kvara se poziva odgovarajuća ekipa koja treba popraviti sredstvo za rad (stroj); ovom metodom održavanja se stvaraju nepotrebno povećani troškovi održavanja, vijek opreme se skraćuje; ovu metodu je ponekad jedinu moguće provesti – tamo gdje je povećana mogućnost iznenadnih kvarova; ova metoda nije preporučljiva, ali i ona pomaže u održavanju, naročito u slučajevima zastoja zbog nemogućnosti rada stroja b) metoda standardnih popravaka c) metoda popravaka nakon određenog broja sati rada d) metoda preventivno-planskog održavanja – temelji se na preventivnim pregledima, odn. na osnovi podataka dobivenih pregledima stanja pojedine opreme planiraju se popravci; ova se metoda široko primjenjuje u svim granama industrije, a uvođenjem preventivno-planskog održavanja postižu se efekti: manji su zastoji opreme zbog nastalih kvarova, manje je povremenih preopterećenja opreme i prostora za 81
  • 82. održavanje, manji broj velikih popravaka, manji troškovi popravaka, dulji vijek trajanja opreme, potrebno je manje ljudi na održavanju, manje su zalije rezervnih dijelova, povećava se proizvodnost i smanjuje škart u proizvodnji 136. Kako se izražava kvocijent kvara (KK)? Kvocijent kvara se izračunava po formuli: dc ba KK ⋅ ⋅ = a  broj dosadašnjih kvarova te vrste b  srednje vrijeme između 2 kvara c  vrijeme promatranja, odn. vođenja evidencije d  broj istovrsnih sastavnih dijelova, odn. sklopova za koje se zajedno promatraju kvarovi Riječima se kvocijent kvara izražava: dijelasastavnogvijeknist akdijelasastavnogvijekoččekivan KK ___var var____ = Ako je KK<1  kvarovi se pojavljuju rijetko, nema slabog mjesta Ako je KK=1  kvarovi se pojavljuju prema očekivanju, nema slabog mjesta Ako je KK>1  postoji sumnja da je to slabo mjesto, naročito ako se kvarovi ponavljaju 137. Održavanje i rezervni dijelovi. Rezervni dijelovi dijele se na. a) namjenske – posebno oblikovani i izrađeni za određeno sredstvo za rad b) standardne – proizvode se za širu primjenu Djelatnost na osiguranju rezervnih dijelova može se podijeliti na planiranje, održavanje i uskladištenje – cilj ove djelatnosti je sigurnost opskrbljivanja rezervnim dijelovima i materijalom za održavanje, ekonomičnost troškova, itd. Sigurnost opskrbljivanja omogućuje smanjenje trajanja zastoja radi popravaka kvarova ili planskih popravaka. Svi rezervni dijelovi koji se izrađuju u poduzeću ili se nabavljaju izvan poduzeća uskladištuju se u skladištu rezervnih dijelova – za poslovanje ovog skladišta ne daju se nikakve posebne upute koje ne bi vrijedile i za poslovanje svih ostalih skladišta i koje se ne odnose i na skladišta sirovina i na skladišta dijelova za proizvodnju. Za upravljanje zalihama rezervnih dijelova postoji više varijanta, najčešće je riječ o signalnim zalihama, količini za nabavu i o minimalnim zalihama. Za određivanje ovih osnovnih veličina potrebno je za pojedini rezervni dio poznavati prosječnu potrošnju, vrijeme za nabavu i očekivanu maksimalnu potrošnju. Pri određivanju ekonomične količine za nabavu rezervnih dijelova javljaju se dvije poteškoće: - količine su obično tako male da je izračunavanje količine za nabavu jako problematično i - mnogo je računanja, ako se računa za svaki rezervni dio 138. Podjela sastavnih dijelova sredstava za rad. Sastavni dijelovi sredstava za rad dijele se na: a) netrošne dijelove – ne stare, ne troše se, teško da će biti onesposobljeni za svoju funkciju b) rezervne dijelove – troše se u kraćem vremenu od vijeka trajanja sredstava za rad 139. Što znate o organizaciji održavanja? Organizacija održavanja i lociranje održavanja u poduzeću najviše ovisi o: a) industrijskoj grani, odn. djelatnosti kojoj poduzeće pripada 82
  • 83. b) veličini poduzeća c) mehanizaciji, automatizaciji, automaciji, robotizaciji i kompjuterizaciji d) raspoloživim stručnjacima za održavanje (a) Ako poduzeće pripada industriji gdje tehnološki proces teče gotovo automatski, onda će održavanje u takvoj industriji biti dominantan čimbenik. Ono će zapošljavati i relativno veliki broj tehnički obrazovnih kadrova, a održavanje će imati status službe. (b) U malim poduzećima služba održavanja je kombinirana s ostalim službama poduzeća, npr. pripremom proizvodnje, službom investicija i sl. U velikim poduzećima je održavanje posebno organizirano, redovito su tehnički i proizvodni sektor odvojeni kao zasebne cjeline pa je služba održavanja obično uključena u tehnički sektor. Uključenje službe održavanja obavlja se i zbog toga jer je proizvodnja zainteresirana za maksimum proizvodnje po količini pa se i oprema maksimalno koristi; često se s opremom radi tako dugo dok se potpuno ne istroši ili se preopterećuje do te mjere da dolazi do kvarova i lomova (c) Što je poduzeće mehaniziranije, što je više zastupljena automatizacija, automacija, robotizacija i kompjuterizacija, to je održavanje veće; granice su vrlo široke i svako poduzeće traži svoj omjer osoblja preventivnih osoba i cjelokupne radne snage. (d) Raspoloživi stručnjaci također mogu utjecati na organizaciju održavanja; za poduzeće je povoljnije ako na raspolaganju ima potrebne stručnjake specijaliste Održavanje može biti centralizirano, decentralizirano i mješovito. 140. U čemu je pravo značenje zaštite na radu i kako se ona može uspješno organizirati? Svrha zaštite na radu je da se čovjek zaštiti od ozljeda, nesretnih slučajeva, djelomične i trajne invalidnosti rada do smrtnog slučaja. 141. Navedite uzroke nezgoda na radu. Najčešći uzorci nezgoda na radu su: a) osobni čimbenici – svi oni koji leže u samom čovjeku; većina ozljeda uzrokovanih osobnim čimbenicima nastaju pogrešnim radnjama radnika; za određeni posao važne su sposobnosti radnika, njegovo psihičko i fizičko zdravlje, rad je uspješniji ako je mogućnost koncentracije i pozornosti veća; važan je i dobar vid b) čimbenici organizacije rada – broj im je teoretski neograničen, ako ih se sistematizira govori se o: čimbenicima čovjekove aktivnosti i procesa fizičkog rada, vanjskim čimbenicima materijalne radne okoline i čimbenicima materijalnih uvjeta rada c) čimbenici proizvodnih procesa i radne sredine – to su električna struja, industrijska prašina, otrovne, eksplozivne tvari d) sociološki čimbenici – to su rad i život, odn. uvjeti izvan rada, mjesto stanovanja i stambeni uvjeti, obiteljski odnosi, međuljudski odnosi u poduzeću i korištenje slobodnog vremena Uzroci nezgoda na radu mogu biti mnogobrojni – oni ovise o prirodi posla, sposobnosti radnika, uvjetima na radnom mjestu i cijelom nizu okolnosti i čimbenika koji mogu na to djelovati. Najveći broj nezgoda na radu događa se zbog nepažnje radnika i nediscipliniranosti u pogledu poštivanja propisa o zaštiti na radu. 142. Poduzeća su dužna imati pravilnik o zaštiti na radu. Što on sadrži? Pravilnik o zaštiti na radu sadrži 83
  • 84. 143. Nesreće na radu mogu nastati i zbog izbijanja požara na radnom mjestu ili na objektima poduzeća. Što treba raditi u tim slučjevima? Jedan od vrlo važnih čimbenika za sprječavanje požara je dobra organizacija rada, pri čemu je na svim radnim mjestima potreban red i čistoća, a zapaljive tvari se moraju pravilno uskladištavati i njima pravilno rukovati. Sprječavanje i gašenje požara provodi se po sljedećem redoslijedu: - uočavanje požara - obavještavanje o izbijanju požara i pristup gašenju - organizirano gašenje požara - kontroliranje je li požar u cijelosti ugašen Svaki radnik u poduzeću trebao bi znati svoju dužnost u sprječavanju, lokaliziranju i likvidiranju požara prije dolaska vatrogasnih ekipa. 144. Nezgode i oboljenja treba spriječiti. Kako se to može postići? - smanjenje, odn. uklanjanje hladnoće, vrućine, onemogućavanje utjecaja vremenskih prilika, zaštita radnika prikladnim mjerama - smanjenje tegobnih i štetnih ugljičnih kiselina i znoja kod tjelesnog rada uslijed pretvaranja energije; ako se radi sa strojevima, smanjenje vrućine, buke, plinova i vibracija koje stvaraju - smanjivanje štetnog utjecaja otpada koji nastaje prilikom preradbe sirovine i koji izaziva profesionalne bolesti, loše posljedice od dima i trovanja, itd. - kontrola eventualnog širenja infekcija i bolesti u masovnoj industriji zbog nagomilavanja ljudi - smanjenje pritiska na radnike pri obavljanju poslova čiji ekonomski cilj ovisi o obvezama, rokovima i smanjenjima troškova – povećana nervoza i preveliko naprezanje radnika 145. Kakvo je značenje inspekcije rada? 146. Kako može biti organizirana zaštita na radu? 147. Značenje i uloga prodajne funkcije. Prodaja je ekonomska i pravna kategorija, a kao ekonomska kategorija ona je istovremeno proces, funkcija i stručna služba. Prodaja je veliko značenje dobila napretkom proizvodnih snaga i organizacijskih metoda u privređivanju – njezino značenje se povećava s izlaženjem poduzeća s lokalnog, uskog na inozemno tržište i ona omogućuje širenje tržišta i razvijanje potrošnje. To je vrlo dinamična djelatnost koju karakterizira svakodnevno širenje kako bi što uspješnije mogla udovoljiti svom osnovnom zadatku, a to je osiguranje stalne, rentabilne i optimalne razine prometa. Prodajna funkcija omogućuje da se neovisno o djelatnosti poduzeća njegovi proizvodi/usluge dostavljanjem potrošaču pretvore u novac. Prodaja je mjerilo za stvaranje proizvoda i razvoj novih, zastojanjem prodaje u poduzeću nastaju veliki problemi – u njemu se javlja nesigurnost uslijed nagomilavanja robe u skladištima i zato je kontinuirana prodaja važna koliko i kontinuirana proizvodnja. Prodaja predstavlja posljednju fazu trgovinskog poslovnog procesa, obuhvaća sve aktivnosti trgovinskog poduzeća, ona zahtijeva najveći dio uloženih poslovnih sredstava. Područje prodaje određuju narudžbe kupaca i njima se podređuju sve prodajne aktivnosti. Funkcije prodaje se dijele na: 84
  • 85. 1) pripremu prodaje – odvija se prema planu prodaje koji se treba donijeti kao godišnji plan za cijelo poduzeće – on sadrži vrijednosne i količinske veličine temeljem čega se planeri mogu orijentirati na cilj dobiti, sastavni je dio marketinškog plana i sadrži i prijedloge za posebne marketinške aktivnosti kod pojedinih robnih grupa; za ukupno poduzeće plan prodaje se donosi na osnovi planova prodaje po robnim grupama, a osnovica planiranja su najčešće pokazatelji ostvareni prethodne godine i istraživanje čimbenika koji utječu na prodaju – važno je istraživanje tržišta; planiranje prodaje se odvija hijerarhijski, od dolje prema gore – nositelji planiranja međusobno usklađuju djelomične planove i istražuju njihov utjecaj na cilj poduzeća, a konačno usklađivanje treba obaviti rukovodstvo poduzeća 2) pregovaranje (kontaktiranje) – zahtijeva posebne aktivnosti i znatno ulaganje sredstava da bi se obavili kontakti s tržišnim partnerima – komuniciranje s partnerima ostvaruje se marketinškim instrumentima ekonomske propagande, politike cijena, politike asortimana i politike usluga 3) zaključivanje prodaje – odnosi se na zaključak kupovnih ugovora, nalozi se moraju prihvatiti i potvrditi, računi odobriti, uručiti, itd. 4) izvršavanje (provođenje) prodaje – obuhvaća naplatu, organizaciju izdavanja robe, davanje kredita, organizaciju opomena, isporuku roba, obradu reklamacija, itd. 148. Zadaci prodajne funkcije. Zadaci prodajne funkcije su: - provedba kontinuiranog istraživanja tržišta - aktivno sudjelovanje u programiranju poslovne i razvojne strategije poduzeća za područje prodajnog poslovanja - razrada elemenata taktike nastupa na domaćem i stranom tržištu u odnosu na profiliranje marketing mix-a - organizacija procesa plasmana – unutrašnja i vanjska organizacija poduzeća - njegovanje i razvijanje poslovnih odnosa na tržištu - izučavanje i praćenje troškova prodajnog poslovanja - razvoj tržišnog IS-a za područje prodajnog poslovanja - sustavno unaprjeđivanje organizacije prodaje, podizanje stručnosti i efikasnosti kadrova u prodaji - održavanje koordinacije i sinhronizacije poslovnih aktivnosti s ostalim funkcijama u poduzeću u cilju optimalizacije učinaka na tržištu i osiguranja kontinuiranog rasta i ravoja prodaje na domaćem i stranom tržištu Globalni zadatak prodajne službe u proizvodnoj organzaciji je pravovremena i najpovoljnija prodaja proizvedenih roba i usluga – taj zadatak čini niz drugih, posebnih zadataka: priprema prodaje, istraživanje tržišta, komercijalna propaganda, davanje ponude, briga o proizvodu nakon prodaje, itd. 149. Organizacija prodajne funkcije. slika 7.40 Principi, čije prihvaćanje i ugradnja u organizacijsku strukturu je od presudnog značaja za uspjeh organizacije, su: - funkcija prodaje mora se pozicionirati kao integralni i nedjeljivi dio cjelokupnog marketinga - u ukupnoj aktivnosti potrebno je zajednički promatrati organizacijsku strukturu prodaje i distribucije 85
  • 86. - pri ustroju vanjske i unutarnje organizacije, a posebno vezano za izgradnju pojedinih modela, potrebno je imati na umu da ne postoje gotovi modeli primjenjivi svugdje i u svakoj prilici - princip razdvajanja funkcije nabave od funkcije prodaje ako se one nalaze u okviru jedne službe (''komercijale'') - bitno je da struktura prodaje korespondira s organizacijskom strukturom ukupne marketing logistike - kadrovi - informacijski pristup organizaciji – IS zapravo predstavlja infrastrukturu za ukupnu aktivnost prodaje pa i za njezinu organizaciju - princip razdvajanja dviju osnovnih aktivnosti prodaje u okviru organizacijskih rješenja - potreba timskog rada - princip uključivanja određenih tehničkih i tehnoloških aktivnosti u zajedništvu s proizvodnom ili uslužnom funkcijom Praksa većeg broja proizvodnih organizacija pokazala je da se prodajna funkcija organizira kao jedinstven komerijalni sektor zajedno s proizvodnom ili uslužnom funkcijom. Na današnjem stupnju razvoja tehnike i podjele rada koja se bazira na njoj, tržišne okolnosti sve više nameću općenitu potrebu specijalizacije pojedinih komercijalnih službi. Tendencije podjele komercijalnog poslovanja su na dvije temeljne funkcije koje mu omogućuju bolje uključivanje u prometni proces i zauzimanje što boljeg položaja na tržištu. Za mala i srednja poduzeća pristup organiziranju komercijalnih poslova zahtijeva temeljnu analizu – ako se u maloj organizaciji, zbog nedovoljnog opsega rada, ne pokaže potrebnim organiziranje posebnih službi, potrebno je dobro razmisliti o tome kako grupirati poslove, ne samo mehanički spojiti nabavu i prodaju. Analiza može pokazati kod nekih poduzeća potrebu za spajanjem nabave s proizvodnjom, a prodaju ostaviti samostalnom, a u drugoj obratno, itd. Male organizacije imaju jednostavnu organizacijsku strukturu koja utječe na povezivanje različitih djelatnosti da bi se postiglo uspješno izvršenje i kontrola i pravilni međusobni odnosi, dok velike zahtijevaju kompleksnu organizacijsku strukturu. Organizacija prodaje ovisi i o tipu organizacije, odn. o vrsti i tipu proizvoda ili načinu na koji se proizvodi u poduzeću. Nije moguće davati bilo kakve preporuke za svrsishodnu organizaciju prodaje bez konkretne analize svakog pojedinog poduzeća. U organizacijskim rješenjima treba gledati samo uzor koji se može prilagoditi konkretnoj situaciji s većim ili manjim izmjenama. Organizacija prodaje se u svakom slučaju mora uskladiti s tržišnom situacijom pred kojom se poduzeće nalazi pa se organizacijska struktura prodaje ne smije imati statistički, već dinamički karakter – to se naročito odnosi glede razvoja informacijskih i komunikacijskih tehnologija. 150. Koje mjesto ima financijska funkcija u poduzeću? Financijska funkcija može u ustroju organizacije imati samostalno mjesto, kao financijska služba ili interna banka, ali najčešće se veže s drugim ekonomskim funkcijama u tzv. ekonomsko-financijski sektor ili računovodstveni sektor. Važnost financijske funkcije u modernom poslovanju raste, a posebno do izražaja dolazi kao briga o temeljnoj glavnici, odn. vrijednosti dionica u dioničkom društvu. Redovito poslovanje može se odvijati bez zastoja ako su postignute barem 3 sastavnice za upravljanje financijama: 1. ostvarivanje dobitka prodajom roba i usluga, te stalnim nadziranjem troškova 2. stalnost novčanog tijeka koji se postiže prikupljanjem novca iz dobitaka i drugih izvora i njegovim stavljanjem u funkciju 86
  • 87. 3. platna sposobnost ili solventnost koja znači uravnoteženje kratkotrajnih i dugotrajnih sredstava s njihovim izvorima Glavna zadaća financijske funkcije u poslovnoj organizaciji (poduzeću) je osigurati dobitak u poslovanju, generirati novčani tijek i zadržati platnu sposobnost. Dobitak u poslovanju vezan je uz gospodarenje prihodima i troškovima, novčani tijek ovisi o postignutom dobitku i mogućnosti menadžera da aktiviraju druge izvore novca, a solventnost dugotrajna usklađenost bilančne strukture glede ročnosti sredstava i njihovih izvora. Financijska funkcija obuhvaća poslove na pronalaženju i raspodjeli novčanih resursa koji su potrebni da bi se poslovanje odvijalo bez zastoja, a istovremeno ova funkcija rješava i specifičan problem realokacije mogućeg viška novčanih sredstava. Novčana sredstva su izvor ili resurs koji je potreban svakoj poslovnoj organizaciji da bi započela i normalno provodila sve svoje djelatnosti – novac je mjera vrijednosti za sirovine i materijale, vrijednost kojom se plaćaju svi drugi resursi u poduzeću (ljudi, sredstva za rad i informacije), novac se javlja i kao rezultat djelovanja djelatnosti (nakon prodaje gotovih proizvoda), a novac je i sredstvo kojim poduzeće plaća porez državi da bi moglo postojati. Novac se u poslovnom smislu nikad ne promatra statički, već uvijek u vremenskom tijeku. Upravljanje novcem sastoji se u tome da se on plasira u one djelatnosti koje će donijeti najveću pozitivnu razliku, a neće biti previše riskantne. 151. Kakvo je Vaše mišljenje o profitu? 152. Koje teorije o profitu poznajete? Teorije o profitu su: (a) Kompenzacijsko-funkcionalne teorije – proizlaze od pretpostavke da je tzv. normalan profit u prvom redu pravedna naknada (kompenzacija) poduzetniku za njegove napore kojima je aktivirao resurse i za njegov rizik koji se pritom javlja; poduzetnik je ključna osoba u poticanju, integraciji i upravljanju poslovnim aktivnostima do njihova uspješna završetka; o ovoj koncepciji je profit nagrada poduzetniku za njegove uspješne poslovne poteze, a gubici su kazna za pogreške u odlučivanju i drugim poslovnim aktivnostima (b) Tržišno-monopolske teorije – polaze od pretpostavke da je profit takva kategorija koja se javlja kao rezultat sreće, dobrog položaja na tržištu ili nekih drugih prednosti kao što je npr. nedostatak odgovarajuće konkurencije – na taj način pojedina poduzeća mogu pored ''normalnog'' ostvariti još i dodatni, ''monopolski'' profit (c) Tehnološko-inovacijske teorije – uvažavaju prvenstveno znanstvena postignuća, tehnološki napredak i inovativnu djelatnost kao bitne čimbenike za stjecanje profita; novi postupci koji omogućavaju učinkovitiju proizvodnju, novi proizvodi i druge inovacije izazivaju cikličke promjene na tržištu i te promjene zahvaćaju i potražnju tako da se ona iskazuje na tržištu što omogućava stjecanje drugačijeg oblika ''novog profita''; u suvremenom dobu upravo tehničke inovacije predstavljaju najmoćnije oružje u tržišnoj utakmici 153. Profit i ciljevi poduzeća. Profit je obično glavni promicatelj poduzetničke djelatnosti, a neki misle i jedini. Mnogi vjeruju da je jedini cilj poduzeća postizanje što većeg profita. Profit, odn. njegova maksimalizacija može biti kriterij uspješnosti za poduzeća koja usvoje kratkoročnu strategiju financijske kontrole, ali najveći dobitak, bez drugih sastavnica uspješnog poslovanja, ne može predstavljati odgovarajuću podlogu za dugoročnu poslovnu, razvojnu ili financijsku politiku. Alternative maksimalizaciji profita su: 87
  • 88. (a) zadovoljavajuće ponašanje poduzeća (stagnacija) – zahvalna strategija za menadžere koji izbjegavaju najveći rizik, a postižu minimum prihvatljivih rezultata u granicama dogovorene tolerancije (b) maksimiziranje prihoda – predstavlja čestu poslovnu strategiju vitalnih tvrtki koje isključivo količinski rast favoriziraju u odnosu na uspješnost jer i takva koncepcija može biti atraktivna za dioničare (c) udjel na tržištu – važan je čimbenik u borbi s konkurencijom pa će ponekad dobivanje većeg udjela na tržištu biti važnije i od veličine profita; borba za tržišni udjel može biti samo privremeni interes menadžmenta koji supremaciju želi iskoristiti kao instrument za postizanje nekih drugih ciljeva (d) dugoročna egzistencija poduzeća – također može biti najvažniji strategijski izbor za većinu zaposlenih, ali i za širu društvenu zajednicu koja će time riješiti brigu o socijalnoj skrbi; smanjivanje visine profita može biti opravdano ako je u interesu dugotrajnosti opstanka poslovanja (e) osobni, pojedinačni interesi članova nadzornog odbora ili uprave – bili oni jasno izraženi ili latentni, ineteresi pojedinaca iznad interesa organizacije također mogu utjecati na izbor poslovne strategije, kao i na ponašanje poduzeća (f) društvena odgovornost – ova kategorija može se javiti kao jasno određeni cilj poduzeća u sferi ekologije, zapošljavanja ili u sličnim oblastima, iako ''svrha poduzeća je poslovanje'' (g) rast i raznolikost ciljeva – ova strategija omogućava da se kompenzira gubitak na ostvarivanju glavnog cilja i da se izbjegnu opasnosti stagnacije; povećanje poslova, osvajanje novih tržišta ili uvođenje novih proizvoda, isplata povećane dividendei dr. mogu biti zadovoljavajući kratkoročni ciljevi čije ostvarivanje može pripomoći da se u skoroj budućnosti postigne više i na glavnom pravcu poslovnih aktivnosti Ostvarivanje svakog pojedninačnog cilja može štetiti nekim drugim ciljevima pa su neizbježne konfliktne situacije. 154. Upravljanje kapitalom u poduzeću. Koncepcija profita kao način promišljanja i postavljanja ciljeva u poslovnim organizacijama posebno naglašava: - očekivanja vlasnika dionica glede veličine dividende - očekivanja drugih ulagatelja u povratak njihovih sredstava - očekivanja radnika glede visine njihovih plaća - očekivanja uprave glede rasta poduzeća - očekivanja vanjskih investitora glede uspješnosti ulaganja u poduzeće Ova se očekivanja mogu ostvariti proizvodnjom, distribucijom proizvoda i usluga, kao i trgovinom, a organizacijski okvir za sve to je poduzeće. U poslovnoj organizaciji odvija se poslovni proces čiji se pojedini segmenti nazivaju poslovne funkcije. Poduzeće ima barem 3 glavne funkcije: 1. poslovnu funkciju – predstavlja odvijanje glavne djelatnosti i sporednih djelatnosti poduzeća sa svim pratećim aktivnostima; u proizvodnim djelatnostima ta funkcija najčešće obuhvaća pripremu proizvodnje, proizvodnju i logistiku 2. organizacijsku funkciju – pruža formalan okvir za upravljanje poslovnom funkcijom i raspoređuje resurse u skladu s ciljevima organizacije; takav niz (pod)funkcija se često obuhvaća nazivom administrativne funkcije i obuhvaća upravljačku potporu izvođenju temeljnih poslovnih djelatnosti 3. financijsku funkciju – integrira poslovnu i organizacijsku funkciju jer osigurava nabavku potrebnih resursa za odvijanje poslovne funkcije i u novčanom smislu izražava uspješnost menadžementa 88
  • 89. Primarna uloga novca koju imaju na pameti upravljači u poslovnoj organizaciji je da se ulaganja u osnovnu djelatnost ostvaruje uz neku očekivanu dobit. 155. Što je to lizing? Lizing je jedna vrsta samosvojnog izvora sredstava, odn. kupnja vrijedne opreme uz odgodu plaćanja, točnije unajmljivanje opreme koja ostaje u vlasništvu iznajmitelja do trenutka potpune otplate njezine vrijednosti. Unajmljivanje resursa, umjesto njihova trajnog korištenja, jedna je od karakteristika suvremenih poduzetnika. 156. Položaj računovodstvene službe u poslovnoj organizaciji. Računovodstvena funkcija može biti samostalna služba u organizaciji ili se javlja kao dio sektora, najčešće u vezi s financijama – tada se u poduzeću susreće tzv. računovodstveno- financijski sektor. Računovodstvena funkcija u poslovnoj organizaciji utemeljena je na vještini opisivanja, mjerenja i tumačenja gospodarskih aktivnosti – ona obuhvaća mnoge tehnike kojima ispunjava zahtjeve menadžmenta i drugih zainteresiranih osoba za pravovremenim i pouzdanim informacijama. Računovodstvo prikuplja podatke i priprema informacije za vanjske subjekte i unutarnje organe poslovne organizacije pa se može uočiti da je ta poslovna funkcija, osim za uspjeh poslovanja, važna i za sliku koje okružje dobiva o tvrtki. Vrste računovodstva su: 1. financijsko – formalizirano je zakonima i uglavnom okrenuto vanjskim korisnicima, a obuhvaća pretežno povijesne podatke o svim novčanim tijekovima i transakcijama, te onim robnim tijekovima koji utječu na poslovni rezultat, a također se izražavaju u novcu 2. menadžersko – manje je formalizirano i nije obvezno, a sintetizira podatke iz prošlosti s budućim, tj. planiranim vrijednostima i po tome je važan instrument upravljanja i nadzora svim organima tvrtke; ovo računovodstvo obuhvaća još i tzv. troškovno računovodstvo iz kojeg je i samo poteklo, što znači da uključuje evidentiranje, praćenje i planiranje svih vrsta troškova koji se javljaju u poslovanju Sustav računovodstva u svakoj organizaciji ispunjava važne ciljeve evidencije poslovnih događaja u prošlosti i važna je podloga za odlučivanje o planiranju razvoja. 157. Nacrtajte odnos različitih vrsta računovodsva. slika 7.42 158. Što možete reći o računovodstvenoj evidenciji kapitala? U poduzeću se stalno vodi evidencija o svim robnim i novčanim tijekovima koji su izazvali neku promjenu – povećanje ili smanjivanje početnog stanja. Takva evidencija koja obuhvaća sva sredstva, ne samo novčana, potrebna je investitorima izvan poduzeća, menadžerima u poduzeću, državnim poreznim organima, zaposlenima u poduzeću, kreditorima i konkurenciji – sveobuhvatnoj poslovnoj javnosti. Obrada pojedinih računa u nekom obračunskom razdoblju rezultira sumarnim prikazom – bilancom. Bilanca prikazuje sredstva kojima poduzeće raspolaže na određeni dan (aktivu) i njihove izvore (pasivu), a račun dobitka i gubitka prikazuje prihode i rashode koji su nastali u tom obračunskom razdoblju. Dva 89
  • 90. najvažnija sintetička prikaza koja svaka poslovna organizacija barem jedanput godišnje usvaja na redovitoj godišnjoj skupštini: - račun dobitka i gubitka – u njemu se prikazuju prihodi i operativni troškovi kao i njihova razlika prije oporezivanja – neto prihod - bilanca – u njoj se prikazuju vlasnička sredstva kao aktiva i njihovi izvori kao pasiva Poznavanje ovih termina je važno za upravljanje novčanim sredstvima jer se u poduzeću novac (kapital) nalazi u različitim oblicima transformacije i nije uvijek moguće njime neposredno raspolagati. Razmatranje računovodstvenih kategorija, čak i u ograničenom opsegu, omogućava da se prati transformacija kapitala u sredstva poduzeća i da se pokaže kako ta transformacija izaziva potrebu za intervencijom od strane menadžmenta, ukoliko dolazi do poremećaja u vrijednostima ili u likvidonosti raspoloživih sredstava. Za menadžment su značajne dvije stvari za upravljanje novčanim sredstvima u poduzeću – kako prikupiti sredstva ako nedostaju i kako plasirati višak trenutačno raspoloživih sredstava. Dobro balansiranje između različitih mogućnosti može rezultirati značajnim utjecajem na povoljan poslovni rezultat. Za menadžersko rukovodstvo važno je i poznavanje izvješća o novčanom tijeku koje obuhvaća: 1. izvješće o novčanim tijekovima od operativnih aktivnosti 2. izvješće o novčanim tijekovima od investicijskih aktivnosti 3. izvješće o novčanim tijekovima financijskih aktivnosti Analiza svih novčanih tijekova omogućuje dobar pregled korištenja novčanih resursa u prošlosti, a daje i podlogu za planiranje dugotrajne platne sposobnosti (solventnosti). Usporedbe pojedinih vrijednosti iz bilance d.d.-a, računa dobitka i gubitka te izvješća o novčanim tijekovima služe za analitičku prosudbu o uspješnosti poslovanja i postignutih rezultata – to će biti moguće samo ako su već prethodno izrađeni planovi poslovanja i postignutih rezultata. Usporedba postignutih rezultata i onih koji su bili planirani pokazuje je li uprava poduzeća vodila tvrtku onako kako su to zamislili vlasnici. 159. Koje su najvažnije sastavnice računovodstvene funkcije u poslovnoj organizaciji? slika 7.45 POGLAVLJE 8 – Upravljanje organizacijom 1. Nacrtajte osnovne elemente ciljno orjentiranog sustava. 90
  • 91. 2. Nacrtajte model sustava s raščlanjenim regulatorom. 3. Nacrtajte sustavski prikaz poslovne organizacije. slika 8.4 4. Što se sve razumijeva pod pojmom menadžment? Menadžment je samosvojna poslovna funkcija koja se najčešće dijeli na 5 podfunkcija ili posebnih poslovnih aktivnosti – planiranje, organiziranje, upravljanje ljudskim resursima, vođenje i nadzor. Pojam menadžment koristi se istovremeno kao imenica ili kao glagol i može imati različita značenja: - aktivnost (proces) upravljanja i vođenja, - ljude koji obavljaju tu djelatnost (organi upravljanja i vođenja) - praktičnu gospodarsku djelatnost (poslovnu funkciju) - znanost ili barem znanstvenu disciplinu (organizacija) Menadžment uključuje ljude s vlasničkim i stručnim autoritetom koji u procesu planiranja postavljaju ciljeve koje poslovna organizacija mora postići, raspoređuju zadatke za ostvarivanje tih ciljeva i delegiraju odgovorosti. 5. Menadžment kao sinteza upravljanja i vođenja. 6. Tko sve čini upravljačku razinu? Upravljačku razinu čine vlasnici trgovačkih društava i njihovi predstavnici koje skupština imenuje u upravni odbor ili prema hrvatskom zakonodavstvu u nadzorni odbor tvrtke – takav odbor čine direktori i predsjednik odbora. Članovi upravnih (nadzornih) odbora vode brigu o društvu s naslova vlasnika i paze da bi posao tvrtke bio u skladu s njihovim interesima. Oni direktori koji su stalno zaposleni u tvrtki ili ulaze u krug njezinih suvlasnika nazivaju se ''unutarnji direktori'', a oni koji nisu stalno zaposleni i nemaju vlasničkog udjela nazivaju se ''vanjski direktori''. Vanjski direktori privremeno se biraju u upravni odbor s ciljem da pomognu u rješavanju financijskih, pravnih, promidžbenih i drugih pitanja. 7. Tko čini izvršnu razinu? Izvršna razina se sastoji se od izvršnih menadžera i glavnog izvršnog direktora (CEO). U hrvatskom zakonodavstvu takvo izvršno tijelo zove se uprava i nju čine jedan ili više direktora. Članove uprave bira nadzorni odbor na najviše 5 godina, a zadatak im je provođenje strategijskih odluka koje su donijeli članovi upravljačkog menadžmenta. Izvršni menadžeri vode brigu o mikro ustroju tvrtke, odabiranju i uporabi svih vrsti resursa, a 91
  • 92. neposredno su odgovorni za poslovni rezultat i svekoliku uspješnost. Autoritet članova izvršnog menadžmenta proizlazi iz njihove stručnosti. 8. Ciljevi poslovnog sustava i menadžerske odluke. Menadžerski organi podređuju svoju djelatnost ciljevima organizacije – jasna spoznaja o tome što se želi postići je od presudne važnosti za funkcioniranje poslovne organizacije. Ciljevi su definirani u sklopu menadžerske funkcije, u tijeku njena planskog elementa, a vršni menadžment je odgovoran za donošenje odluke o ciljevima i načinu njihova postizanja. Općenito poslovna organizacija ima sljedeće ciljeve: - kontinuitet funkcioniranja na postojećoj razini učinkvitosti, odn. nastojanje da se ne poveća entropija i da se osigura opstanak - povećanje učinkovitosti funkcioniranja, odn. nastojanje da se smanji entropija i da se lakše osigura opstanak - kontinuitet povećanja djelotvornosti funkcioniranja, odn. postizanje povoljnijeg omjera uloženih resursa i ostvarenog učinka, što znači kvantitativno povećanje ili kvalitativnu promjenu – razvoj Zadatak menadžerskih organa je odabrati ciljeve organizacije, postaviti zadatke za ostvarivanje tih ciljeva i kontrolirati izvršenje postavljenih zadataka. Donošenjem odluka menadžerski organi obavljaju funkciju upravljanja. Proces konverzije informacija u akciju je pretvorba koja se naziva odlučivanje i čiji je rezultat odluka. Odluke po naravi mogu biti: 1. programirane – repetitivne, rutinske, već je utvrđena određena procedura za njihovo donošenje, nisu svaki put nove 2. neprogramirane – svaki su put nove, nestrukturirane i posljedične; kod tih odluka nema isprobana načina za njihovo rješavanje jer se takve odluke nisu ranije pojavljivale ili zato jer je njihova struktura promjenjiva ili višestruka i odudara od uobičajenih postupaka; ove odluke mogu biti važne i zato jer zahtijevaju poseban tretman U teoriji se razlikuju 3 tipične mogućnosti glede uvjeta za donošenje odluke: pouzdanst, rizik i nepouzdanost. Postupak donošenja odluke može se podijeliti u 3 osnovne faze: 1. istraživanje – obuhvaća ispitivanje potreba i uvjeta u okružju za donošenje odluke; ulazni podaci su prihvaćeni, prerađeni provjereni kako bi se mogli definirati problem ili povoljna mogućnost 2. kreiranje – obuhvaća invenciju, razvoj i analizu mogućih puteva za akciju; uključuje također procese za razumijevanje problema, generiranje mogućih rješenja, kao i testiranje prikladnosti svake realne mogućnosti 3. odabir – obuhvaća selekciju mogućih rješenja ili puteva za akciju među svim dostupnim rješenjima; nakon odabira koji uključuje i rizik donositelja odluke, slijedi implementacija ili uvođenje rješenja u praksu Za provođenje odluke u poslovnoj organizaciji odgovorni su izvršni organi, najčešće na nižem stupnju upravljačke ljestvice – njihov posao se sastoji u provođenju odluka viših organa, a odvija se u sklopu općenitih ovlaštenja koja delegiraju upravni organi. 9. Objasnite što je to vođenje. Vođenje je značajna sastavnica upravljanja, ali i samostalna izvršna funkcija u sklopu strategijskog menadžmenta – bez sposobnosti uspješnog vođenja nema niti uspješnog menadžera. Ključ za obavljanje menadžerovih zadataka je postojanje jasne definicije njegove uloge u organizaciji kao i postojanje određenog stupnja slobode odlučivanja ili autoriteta koji će poduprijeti menadžerske akcije. Menadžer ne obavlja neposredno poslove vezane uz 92
  • 93. glavnu djelatnost organizacije, već angažira sve raspoložive resurse kako bi se ta djelatnost što bolje odvijala. 10. U čemu se sastoji bit vođenja? Bit vođenja je povjerenje, odn. spremnosti drugih ljudi da slijede svog vođu, a to se postiže različitim poticajima i motivacijom i to je ono što neku osobu odvaja od ostalih i čini je vođom. Ljudi slijede one koji mogu ispuniti oživotvorenje njegovih vlastitih žudnji, želja i potreba. Vođenje je usko povezano s motivacijom. Razumijevanjem motivacije može se bolje procijeniti što ljudi žele i zašto se ponašaju baš tako kako se ponašaju. Vođe, osim posljedičnog djelovanja na motivaciju podređenih, mogu je potaknuti ili suzbiti pomoću organizacijske klime koju stvaraju – oba ta čimbenika podjednako su značajna i za vođenje i za upravljanje. 11. Organi dioničkog društva. Dioničko društvo je najčešći oblik poslovnih organizacija koje trajno obavljaju svoju djelatnost i imaju istaknute razvojne ambicije, zapošljavaju veliki broj ljudi i prometuju sredstvima značajne novčane vrijednosti. D.d. je pravna osoba koja u odnosima s drugima djeluje putem fizičkih zastupnika. To mogu biti osnivači, advokati (opunomoćenisti, prokursit) i menadžeri. Ako fizičke osobe trajno obnašaju određene dužnosti u trgovačkim društvima, onda se skupine osoba s ovlašenjima nazivaju organima društva. Svako dioničko društvo ima organe: 1) skupštinu 2) nadzorni odbor 3) upravu 12. Skupština dioničkog društva. Skupštinu dioničkog društva čine svi vlasnici-dioničari, odn. sve one pravne i fizičke osobe koje u određenom roku prije održavanja skupštine mogu društvu dokazati da su valjani imatelji dionica. Skupština je organ društva u kojem dioničari ostvaruju svoje pravo glasa razmjerno vrijednosti dionica koje posjeduju na donošenje odluka, a ostvaruju i druga svoja prava – pravo sudjelovanja na skupštini, izbor članova nadzornog odbora, pravo na istinite i ovjerene informacije o stanju u društvu, pravo na usvajanje pravila o radu društva i dr. Skupština se saziva u pravilu jednom godišnje i to prilikom odlučivanja o financijskom rezultatu društva u protekloj obračunskoj godini – to je tzv. redovna skupština, a postoje i izvanredne koje se sazivaju iz svih drugih razloga. O radu skupštine sastavlja se i zapisnik kojeg vodi i potpisuje javni bilježnik. Obično se utvrđuje potreba da u radu skupštine sudjeluju dioničari koji imaju više od 50% vrijednosti kapitala – bez toga skupština nije valjana. Odluke na skupštini donose se uglavnom tzv. običnom većinom (50%+1), a pojedine odluke poput odluke o promjeni temeljne glavnice donose se i većom većinom. 13. Nadzorni odbor. Nadzorni odbor je organ koji kontrolira, odn. nadzire provedbu tekućeg poslovanja i vodi brigu o stvaranju uvjeta za pravilno poslovanje u budućnosti. Broj članova odbora je uvijek neparan, a određuje se prema visini temeljnog kapitala, s tim da društvo mora imati najmanje 3 člana nadzornog odbora. Glavna skupština bira članove nadzornog odbora na najviše 4 godine i kasnije ih može ponovno izabrati. Kriteriji za izbor pojedinca u nadzorni odbor su: - mora biti potpuno poslovno sposobna osoba - ne može biti osoba koja je već angažirana u radu organa tog društva, kao i nekih drugih društava (ovisnih, npr.); također, nitko ne može biti u više od 10 različitih nadzornih odbora 93
  • 94. Članovi nadzornih odbora imaju vlasnički autoritet i oni oblikuju strategiju i izražavaju osnovnu svrhu tvrtke, postavljaju opći ustroj, biraju članove uprave, nadziru sve njihove važne odluke, određuju plaće izvršnim menadžerima. 14. Uprava. Uprava je organ društva koji je sastavljen od jedne ili više osoba koje se nazivaju direktorima. Ako upravu čini više članova, onda se jedan mora imenovati predsjednikom uprave. Uprava se može nazivati još i menadžmentom, odn. skupom stručnih osoba koje vode poslove društva i zastupaju i predstavljaju društvo u svim pravnim poslovima. Upravu imenuje i opoziva nadzorni odbor, a zakon postavlja kriterije koje mora ispunjavati osoba kad se imenuje članom uprave, a to su: - mora biti potpuno poslovno sposobna - ne smije biti osuđivana za krivična djela iz područja gospodarskog kriminala - ne smije bez odobrenja društva raditi društvu radno-pravnu konkurenciju, odn. ugrožavati interese društva na način da svojim aktivnostima ulazi u osnovnu djelatnost društva radeći za svoj ili tuđi interes Članovi uprave prilikom obavljanja svoje funkcije moraju se ponašati na način da poduzmu sve kako nebi došlo do neke štete za društvo i kako bi poslove obavili onako kako se to od njih i očekuje. Ako načine štetu društvo može zahtijevati nadoknadu štete od bilo kojeg člana uprave bez obzira na to koji je od njih, konkretno, uzrokovao štetu. 15. Dužnosti i odgovornosti odbora. Primarne dužnosti odbora su postavljanje ciljeva poduzeća, uz to još i stvaranje ljudskih, materijalnih i drugih uvjeta za njihovo ostvarivanje. Ukupna dužnost odbora sastoji se u zadacima: - definirati svrhu i ciljeve poduzeća - odrediti strategije i planove za postizanje te svrhe i tih ciljeva - ustanoviti politiku poduzeća u provođenju planova - postaviti glavnog izvršnog direktora i nadgledati njegov rad - biti pokretačka snaga poduzeća Odbor postavljaju dioničari i njima on odgovara za napredak poduzeća. Odbor je tijelo koje donosi najvažnije odluke u poduzeću i izvor je autoriteta za izvršne organe koji provode te odluke – zbog toga je odbor vitalna sveza između vlasnika i izvršnih menadžera poduzeća. Među svojim članovima odbor bira predsjednika koji ima 2 temeljna zadatka – brinuti se kako bi odbor učinkovito upravljao poduzećem i zadržati povjerenje dioničara. Predsjednik odbora zadužen je i za usklađivanje ciljeva dioničara s ciljevima menadžmenta ako ti ciljevi u pojedinim razvojnim fazama nisu usklađeni. Strategijski menadžeri u nadzornom odboru imaju dužnosti: - postavljaju upravu i predsjednika uprave te nadziru vođenje poslova društva - pregledavaju poslovne knjige, dokumentaciju, blagajnu, vrijednosne papire i druge stvari društva - podnose izvješće glavnoj skupštini - sazivaju glavnu skupštinu radi dobrobiti društva - daju suglasnost za obavljanje određenih poslova, ovisno o statutu - održavaju sjednice u pravilu jednom tromjesečno, a najmanje jednom polugodišnje - zastupaju društvo prema članovima uprave Donošenju odluka na sjednicama mora biti nazočna barem polovica članova odbora, a odluke se donose većinom glasova. Pravno motrište omogućava utvrđivanje razlike između upravljačke i izvršne razine, te postavljanje odgovornosti odbora i njegovih članova. Upravljači imaju jasne i pravne dužnosti 94
  • 95. i odgovornosti koje ne dijele s izvršnim menadžerima. Zakonske dužnosti i odgovornosti upravljača su veće i važnije od onih koje imaju izvršni organi. Odgovornost upravljača spram poduzeća je društvena odgovornost koju ima poduzeće – društvo od poduzeća očekuje da zadovolji zahtjeve za dobrima i uslugama, zapošljava ljude, posluje s profitom i da doprinosi financijama društva. Druga važna dužnost i odgovornost upravljača je i predodžba koju javnost ima o njihovom poduzeću - članovi odbora odgovorni su za predodžbu koju javnost o tvrtki, te za odabir predsjednika koji će u javnosti predstavljati poduzeće. Osobito je važna otvorenost i što bolja obaviještenost javnosti o poduzću kako bi se njegove djelatnosti vidjele u što boljem svjetlu. Zadatak predstavljanja poduzeća može se podijeliti u 3 skupine: 1. odnos s dioničarima 2. odnos s financijskim ustanovama 3. odnos s medijima 16. Način rada odbora. Osnovnu svoju funkciju odbor ispunjava donošenjem odluka – sjednice na kojima se utvrđuju odluke moraju se održati za stolom ili putem nekog komuniciranja na daljinu. Temeljem zakonskih odredbi za rad odbora potreban je natpolovičan broj članova. Rad odbora je općenito uređen zakonima neke zemlje i unutarnjim propisnicima svakog trgovačkog društva, a uz to se još najčešće uređuje i posebnim propisnikom koji se zove Poslovnik o radu. Postojanje takvog dokumenta potrebno je da bi se sprječili najčešći i predvidljivi zastoji u radu odbora i da bi se utvrdili putevi razrješavanja onih konflikata koji se ne mogu unaprijed predvidjeti. Poslovnik oslobađa članove odbora mnogih nedoumica i olakšava im rad jer predstavlja uporište u spornim situacijama, on sprječava samovolju predsjednika odbora, ali i moguću samovolju odbora spram dioničkog društva općenito. Članovi odbora djeluju razborito i izbjegavaju bilo kakve sukobe osobnih i skupnih interesa, a njihovo ponašanje mora u svakom pogledu predstavljati sigurnost za poduzeće. Prije nego što stupi na dužnost član odbora mora ispitati posao, upravljanje i financijsko stanje poduzeća, a nakon što stupi na dužnost mora se informirati o promjenama stanja, pratiti aktualne financijske probleme i zatražti profesionalni savjet ako je u dvojbi kako u određenoj situaciji postupiti. Odbor mora održavati ravnotežu i presuđivati kod suparničkih interesa u poduzeću – to je osobito važno ako interesi različitih formalnih i neformalnih skupina dođu u sukob glede vremenskog rasporeda djelatnosti ili ciljeva tvrtke. Ako djeluje kao arbitar odbor mora biti pravedan, pogotovo ako se pojedini interesi mogu nametati temeljem različitih dvojbenih autoriteta. Najveći prioritet može biti dan dioničarima, ali se treba misliti i na interese slabijih skupina u poduzeću (zaposlenih, npr.). Odbor također treba identificirati i rangirati različite interesne skupine u poduzeću i izvan njega i odrediti što svaka od njih zahtjeva od poduzeća. Ako odbori djeluju u javnom sektoru, tada članovi imaju neka dodatna ograničenja kojima im je sužena sloboda djelovanja. Odbor je uvijek odgovoran i poduzeću ili javnoj ustanovi te vanjskim subjektima i zato se rad odbora stalno preispituje i pitanje kako odbor može osigurati ostvarenje svih svojih različitih dužnosti i odgovornosti uvijek je otvoreno. 17. Izvršni menadžment – vođenje – uprava. str 410. 18. Dužnosti i odgovornosti uprave. Uprava tvrtke u svom radu ima određene dužnosti glede njezina uspješnog funkcioniranja i ostvarivanja ciljeva, a istovremeno ima i odgovornost spram vlasnika ili osnivača. Članovi 95
  • 96. uprave vode posao samo zajedno, na vlastitu odgovornost, temeljem većine glasova, a u slučaju jednakog broja glasova presudan je glas predsjednika uprave, ako statutom nije drugačije određeno. Uprava se u vođenju poslova mora držati statuta, poslovnika uprave i odluka nadzornog odbora i skupštine. Poslovnik o radu uprave usvaja se da bi se rad uprave mogao odvijati uređeno, a nadzirati formalno. Poslovnik može, ovisno o statutu, donijeti i sama uprava, a odluka o poslovniku mora biti jednoglasna. Članovi uprave, ako statut ne određuje drukčije, društvo zastupaju samo skupno, preko jednog člana uprave samostalno ili s prokuristom. Odluku tko će zastupati donosi u ovisnosti o statutu, nadzorni odbor.Uprava je izvršni organ koji priprema i provodi odluke glavne skupštine, a osim toga uprava tehnički i stručno priprema odluke i opće akte koje donosi glavna skupština i priprema ugovore koji se sklapaju samo uz suglasnost glavne skupštine. Posebne dužnosti uprave su glede dobitka, prezaduženja i nesposobnosti za plaćanje. Uprava je ponajprije odgovorna nadzornom odboru, a subjekti prema kojima je uprava odgovorna su: - tvrtka kao pravna osoba - dioničari i skupština dioničara - banke, investicijski fondovi - zaposleni i sindikati - socijalni partneri - opskrbljivači - poslovni partneri - financijski savjetnici i revizori - vlada i javna tijela na nižim razinama državne vlasti - lokalna zajednica - gosp. komora i druge strukovne udruge - svekolika javnost Članovi uprave moraju razumijeti različite interese, potrebe i zahtjeve svake skupine vlasnika, komunicirati i uspostaviti odnos s njima, biti u stanju prihvatiti različite poglede i perspektive unutar tih skupina, razumjeti minimum zahtjeva svake skupine, vrednovati važnost svake od skupina, utvrditi prioritete ustupanja interesa jednoj skupini naspram druge i preispitati i preraspodijeliti uloge i odgovornosti tako da se sve odgovornosti pokriju. Uprava treba uzeti u obzir različite unutarnje i vanjske utjecaje u granicama prihvatljivog za sigurnost interesa tvrtke. S vremenom mogu interesi različitih skupina doći u sukob – uprava treba održavati ravnotežu i u mnogim slučajevima presuđivati kod suparničkih interesa u poduzeću prije nego što se problem pojavi na upravljačkoj razini. U tim prosudbama uprava treba biti pravedna pogotovo kad su jedni interesi glasniji od drugih. Dugoročnim interesima dioničara dan je prioritet, ali članovi uprave mogu na vlastitu odgovornost ignorirati dugoročne interese na račun trenutačnih učinaka. U praksi uprava najčešće daje prioritet povećanju vrijednosti dioničke glavnice u svojim poduzećima. Zadatak uprave, kao najvišeg izvršnog organa, je osigurati provođenje strategije kao i mjera funkcijskih politika jer i najbolja strategija postaje beskorisna ako se učine pogreške u njenoj 96
  • 97. implementaciji. Članovi uprave moraju biti svjesni različitosti svojih uloga kao izvršnih menadžera naspram uloga članova odbora kao upravnih menadžera, oni moraju biti objektivni i nezavisni jer su svakodnevno povezani s poslovanjem poduzeća što zahtijeva samodisciplinu, a moraju razviti i sposobnost komuniciranja unutar hijerarhijskog ustroja tvrtke. 19. Koji se temeljni stilovi vođenja koriste u teoriji i praksi organizacije i menadžmenta? Temeljni stilovi vođenja koji se koriste u teoriji i praksi poduzetništva su Likertov model, menadžerska mreža Blakea i Moutonove, a često se susreću i prikazi kriznog mendžmenta i poduzetničkog menadžmenta. 20. Objasnite značajke Likertova ''sustava 4''. Likertov model je jedan od najpoznatijih modela menadžerskih stilova koji se temelji na razlikovanju vođa i njihova odnosa spram ustroja. U analizi ustroja Likert polazi od teze da je upravljanje ljudskim resursima središnji i najvažniji menadžerski zadatak jer poslovanje ovisi o tome je li primanje, raspoređivanje i vođenje ljudi dobro obavljeno. Njegov model se temelji na teorijskoj artikulaciji spoznaja empirijskih istraživanja provedenih u nizu poduzeća različitih industrijskih grana. Četiri mogućnosti za identificiranje dominantnog menadžerskog stila su: 1. ekstremno autoritativni ili autokratski stil (stil 1) 2. dobrohotno autoritativni ili paternalistički stil (stil 2) 3. konzultativni stil (stil 3) 4. participativni stil (stil 4) Osobitosti po kojima se ovi načini vođenja razlikuju su motivacija, komunikacija, međudjelovanja i utjecaji, odlučivanje, ciljevi, nadzori i učinci. Participativni stil najbolje koristi urođene ljudske potencijale, povećava fleksibilnost i prilagodne sposobnosti organizacije. 21. Objasnite značajke Douglas McGregorove teorije ''X'' i ''Y''. Na čemu se temeji teorija ''X'' i ''Y''? O čemu ovisi stil vođenja prema ovim teorijama? 22. Menadžerska mreža. Menadžerska ili upravljačka mreža Roberta Blakea i Jane Mouton je vrlo poznat pristup menadžmentu s motrišta stila vođenja i njegove važnosti. Njihov se pristup temelji na sljedećim sastavnicama: - uspješno ponašanje i stil rukovođenja moraju polaziti od biheviorističkih načela da bi dali očekivane rezultate - uvijek postoji jedan ''najbolji stil'' vođenja – to je onaj koji primjenjuje glavna načela ljudskog ponašanja na odgovarajući način - bitno je razlikovati strategiju i taktiku unutar stila vođenja – strategija se temelji na načelima biheviorizma, a taktika je, kao primjena strategije, vezana za svaku situaciju posebno - umjesto promjene ponašanja i stila u skladu s nekom situacijom zatečenu situaciju treba mijenjati i na taj način vršiti usklađivanje Koncept menadžerske mreže počiva na 3 međuzavisne, ali odvojene dimenzije koje određuju menadžerski stil ili stil vođenja, a to su: 1. horizontalna dimenzija – označava interes ili brigu za proizvodnju 2. vertikalna dimenzija - označava interes ili brigu za ljude 97
  • 98. 3. motivacijska dimenzija menadžera – presijeca mrežu pod pravim kutem u određenim točkama kombinacije prvih dviju dimenzija slika 8.6 23. Na čemu se temelji odlučivanje u menadžerskoj mreži? Kako se prema ovoj teoriji moraju mijenjati stilovi vođenja? O čemu će ovisiti promjena stila vođenja? 24. Situacijski ili kontingencijski menadžment. Ispitivanja su pokazala da postoji međuutjecaj vođe i situacije u kojoj se pojedinac afirmirao. Fiedler je pokazao da samo osobne značajke vođa nisu dostatne za njihov uspjeh, već da postoje još 3 kritične dimenzije vezane uz konkretnu situaciju: 1. pozicija moći – moć proizlazi iz organizacijskog autoriteta i svaki vođa koji ima jaku potporu organizacije lakše uspijeva u pridobivanju sljedbenika od onog koji nema 2. ustroj zadatka – dobro strukturiranje i preciznost ciljeva ili zadataka koji se moraju postići su velika pomoć menadžeru u obavljanju njegovih poslova – ako toga nema, vjerojatnost uspjeha je manja 3. odnosi vođe i članova skupine – ova dimenzija je za vođu najvažnija jer će od povjerenja koje članovi skupine imaju prema vođi ovisiti uspjeh menadžera u motiviranju i pokretanju ljudi; organizacijski autoritet i način oblikovanja zadatka mogu pomoći vođama, ali ponekad su i simpatije koje osjećaju sljedbenici presudne Prema Fiedleru presudni čimbenici menadžerova uspjeha su karakteristike podređenih, radno okružje i ponašanje vođe. 25. Što je temelj Fiedlerove situacijske teorije vođenja? Koji su to čimbenici, prema Fiedleru, koji utječu na određivanje stila vođenja? 26. Krizni menadžment. Kriza je takvo stanje u kojem organizacija doživljava zastoj ili pravi kolaps, ali u takvim uvjetima upravljanje tvrtkom nije nemoguće. Potpun kaos ili kriza u okružju mogu biti posljedica tržišnih lomova, tehnološkog razvoja, potrošačkih navika ili pravih poremećaja – elementarne nepogode, ratovi, epidemije, političke krize, itd. Najčešće je prva reakcija na pojavu krize smanjenje troškova – takav postupak može biti opasan i ugroziti poslovanje, a njegovi kratkotrajni učinci nisu jamstvo prevladavanja krize. Brzopleta taktika sniženja troškova i smanjenja panike može razoriti ostatak mogućnosti dugoročnog uspjeha – ovo posebno dolazi do izražaja ako dolazi do osipanja najboljih ljudi u organizaciji, njihovo okupljanje možda više neće biti moguće. Kriza nije individualna, već je važna za sve sudionike tržišne utakmice, kao i za sve dijelove tvrtke. Ona zahtijeva optimalnu organizaciju i strukturu troškova, ali to moraju biti dobro promišljene koncepcije dugoročnog poslovanja u sklopu strategije. U krizi uvijek pojačano djeluju emocije i zato je nužan dodatni oprez. Krizni menadžment je bolji i učinovitiji ako je strategija određena pravovremeno, a jedino isključivo upravljanje troškovima nije dovoljno za trajno svladavanje poteškoća 27. Objasnite pojam reinženjeringa. Preokret je najvažnija sastavnica poslovanja u modernom menadžmentu. Reinženjering je svijest o temeljnoj promjeni ustroja i načina djelovanja – to nije uvijek nužno fizička promjena, ali je bezuvjetno promjena svijesti, načina promišljanja i djelovanja. Ovo posebno dolazi do izražaja ako dođe do osipanja najboljih ljudi u organizaciji. Kriza nije individualna, nego je važna za sve sudionike tržišne utakmice i za sve dijelove tvrtke – ona zahtijeva optimalnu organizaciju i strukturu troškova, ali to mora biti dio dobro promišljene koncepcije dugoročnog poslovanja u sklopu strategije, a nikako ne usamljeni ili slučajni taktički potez. 98
  • 99. U krizi uvijek pojačano djeluju emocije pa je dodatni oprez nužan – prepoznavanje vanjskih čimbenika koji vode do izlaza iz krize biti će otežano ako izostane neutralna raščlamba ili ako strah paralizira izvršne organe. Saniranje tvrtke nakon šoka je glavni i najhitniji zadatak menadžmenta, no sve preuzete radnje moraju biti u funkciji ostvarivanja prepoznatljive strategije. Krizni menadžment je bolji i učinkovitiji kao je strategija određena pravovremeno. Jedino i isključivo upravljanje troškovima nije dovoljno za trajno svladavanje poteškoća – samo poduzeća s velikim iskustvom i tradicijom mogu učiniti preokret pomoću kriznog menadžmenta, dok manja i slabije pripremljena poduzeća najčešće neće preživjeti. Iskusni menadžment uvijek postupa po planu i ne djeluje stihijski i bezglavo, čak i onda kad e mora djelovati brzo jer bi odlaganje odluke izazvalo još veće poremećaje. 28. Poduzetnički menadžment. str. 422 POGLAVLJE 9 – Upravljanje ljudskim potencijalima 1. Što možete reći o povijesti nastanka i razvitka službi koje su se brinule o ljudima u poduzeću? U početku nije bilo službi koje su se brinule o ljudima u poduzeću, a kada su se počele sporadično javljati nsu imale ni približno takav sadržaj kakav imaju danas – njihovi su se poslovi najčešće svodili na primanje i otpuštanje ljudi. Razvojem tehnologije, sindikalnim organiziranjem i jačanjem demokratskih procesa, briga za zaposlene ljude se postepeno širi i zauzima sve veći broj poslova – tako su nastale službe koje su se, barem djelomično, brinule o zaposlenima u poduzeću. Dugo su se zvale personlane službe, a bile su produkt I. svj. rata – njihova briga svodila se na regrutiranje i raskid radnog odnosa, evidenciju zaposelnih i njihovih učinaka i ostale administrativne poslove. Nasljednik personalnih službi su bile kadrovske službe. Kadrovska funkcija, u suvremenom smislu, datira negdje pred završetak II. svj. rata – tada su narasli kadrovski problemi zaokupili pozornost znanstvenika i stručnjaka. Geneza, kreiranje i razvoj kadrovske funkcije, metode i tehnike njezine realizacije su različite u pojedinim zemljama. U širem smislu (makroaspekt) kadrovska funkcija ima faze: poslovi u vezi s odgojem, obrazovanjem, napredovanje, pokretljivosti u radnom vijeku kadrova i njihovog odlaska u mirovinu. U užem smislu (mikroaspekt) kadrovska funkcija sadrži sve te faze u razvoju kadrova, no neke u užem i specifičnijem obliku. 2. Navedite zadatke kadrovske funkcije. Zadaci kadrovske funkcije su: a) planiranje kadrova b) radni odnosi, odn. ugovori o radu c) sustav vrednovanja rada (plaćanje rada) d) briga za radnika e) izobrazba kadrova f) informiranje 3. U čemu je osnovno značenje i pravi smisao upravljanja ljudskim potencijalima? Upravljanje ljudskim potencijalima se temelji na pretpostavci da se zaposleni nalaze u kompetitivnoj poslovnoj okolini i da se moraju prilagoditi brojnim promjenama kako bi 99
  • 100. njihova karijera bila uspješna, a njihov doprinos poduzeću relevantan. Ovo područje kao znanstvena disciplina je na raskrižju ekonomije, psihologije, komunikologije, informatike i menadžmenta i doživljava stalne promjene i inovacije. U poslovnoj organizaciji upravljanje ljudskim potencijalima je podređeno strategijskim ciljevima – povećanju proizvodnosti, kvaliteti života i profitabilnosti. 4. Opišite poslove i zadatke upravljanja ljudima u poduzeću. Aspekti okolice koji djeluju na osvarivanje strategijskih ciljeva: - društveni odnosi, kultura i etika - tržišna konkurencija, razvoj znanosti i tehnologije - državni zakoni i drugi propisi kojima se utječe na poslovanje - međunarodna zajednica i njene regionalne integracije Interni činitelji kojima se utječe na ostvarivanje strategijskih ciljeva: - organizacijska struktura i hijerarhija - organizacijska kulutra i njezina ljestvica vrijednosti - menadžerski stil i autoritet - financijski potencijali koji su na raspolaganju 5. Prikažite područje HRM-a (upravljanja ljudskim potencijalima). HRM (upravljanje ljudskim potencijalima) Individualni razvoj HRD (razvoj ljudskih potencijala) Razvoj karijere (profesionalni razvoj) Organizacijski razvoj Projektiranje poslova u organizaciji Planiranje ljudskih potencijala Izbor i zapošljavanje IS-ovi za ljudske potencijale Kompenzacije/nagrade Savjetovanje i pomoć zaposlenima Odnos sindikat/organizacija 100
  • 101. 6. Navedite komponente od kojih je sastavljen razvoj ljudskih potencijala. Komponente od kojih je sastavljen razvoj ljudskih potencijala su: a) individualni razvoj (ID – individual development) b) profesionalno napredovanje i razvoj pojedninca (CD – career development) c) organizacijski razvoj (OD – organisational development) 7. Što možete reći o individualnom razvoju? Individualni razvoj se odnosi na usvajanje novih znanja, umijeća, sposobnosti i stavova, poboljšanje ponašanja pojedinaca povezano s poslom kojeg obavlja ili će ga obavljati. Ulaganje u kvalitetu stanovništva i znanje u velikoj mjeri određuje buduće izglede čovječanstva. Sadašnjost i budućnost čovječanstva nije predodređena prostorom, energijom i obradivom zemljom, već je određena inteligentnim razvojem ljudskih mogućnosti. Sastavni dio modernizacije gospodarstva, razvijenih i nerazvijenih, opadanje je ekonomske važnosti poljoprivrednog zemljišta i porast važnosti ljudskog kapitala, odn. umijeća i znanja. Obrazovanje može mnogo toga objasniti o poboljšanju kvalitete stanovništva. 8. Objasnite ciljeve obrazovanja. Ciljevi obrazovanja su: odgoj za život, obrazovanje za stručnost, obrazovanje za radoznalost, obrazovanje za inicijativu, odgajanje za obrazovanje i kreativnost, odgoj za fleksibilnost, odgoj za smjele podvige, rizik, odgoj za individualni razvoj, odgoj za tim, odgoj za tolerantnost, odgoj za koegzistenciju, odgoj za humanitet. 9. Što je razvoj osoblja prema Drummu? Prema Drummu je razvoj osoblja proces koji uzima u obzir individualne ciljeve, širenje i poboljšanje svih onih znanja i sposobnosti osoblja koja se mogu sada ili ubuduće koristiti za postizanje ciljeva poduzeća. Ova definicija istovremeno sadrži 3 cilja za razvoj osoblja: 1. izgradnja znanja i sposobnosti specifičnih za poduzeće 2. ispunjenje individualnih ciljeva osoblja u pogledu daljnjeg obrazovanja i stjecanja iskustva 3. institucionalno uvođenje učenja kao neprekidne djelatnosti Posljedni cilj je u skladu s prva dva. Osoblje koje više ne želi učiti nema ni individualne ciljeve razvoja. Predmet razvoja osoblja je izbor, realizacija i kontrola razvojnih mjera za kandidate u skladu s 3 predočena cilja. Izbor predstavlja identifikaciju razvojne potrebe – ova potreba postaje uočljiva na pojedinim nedostacima suradnika u sadašnjosti i budućnosti – ti nedostaci mogu biti u znanju, sposobnosti i ponašanju. 10. Od kojih četiriju komponenti se sastoji razvoj osoblja? Razvoj osoblja se sastoji od komponenti: 1. iznalaženje ciljeva kod osobe (adresata) koja se obrazuje (razvija) 2. iznalaženje potreba za razvojem 3. identifikacija, izbor i sprovođenje razvojnih mjera 4. kontrola razvojnog uspjeha 101
  • 102. 11. Objasnite pojam profesionalnog razvoja. Profesionalni razvoj pojednica unutar organizacije, razvoj karijere odnosi se na planirane napore u kojima sudjeluje i pojedinac i organizacija – njegov cilj je optimizacija interesa pojedinca i organizacije. Profesionalni razvoj je permanentni proces, niz promjena što se progresivno prema određenim zakonitostima zbivaju čovjeku tijekom školovanja, na prijelazu iz škole u rad i u društvenom djelovanju. U svakoj etapi kontinuiteta, a naročito na čvornim točkama prijelaza, moraju se donositi odluke koje sintetiziraju značajke pojedinca, objektivne zahtjeve rada, ponudu i potražnju za radnicima. 12. Opišite teorijski model profesionalnog razvoja. Teorijski model profesionalnog razvoja je podijeljen u 5 etapa: 1. etapa: priprema (od 4. do 14. god.) U ovoj etapi dijete razvija mišljenje o sebi poistovjećujući se s istaknutim osobama iz obitelji i škole. Od 4. do 10. godine dijete u potpunosti živi u mašti i u tom razdoblju dominiraju potrebe nižeg ranga i prisutna je igra uloga 2. etapa: prijelaz iz obrazovanja u rad (od 15. do 24. god.) 3. etapa: životni model (od 25. do 42. god.) 4. etapa: održavanje (od 43. do 56. god.) 5. etapa: popuštanje (od 57. god. na dalje) 13. Definirajte pojam karijere. Karijera je životni put, uspon, uspješno napredovanje na području društvene, znanstvene i druge djelatnosti; tok službe; znanje; položaj. Iako se karijera shvaća kao najčešće kao pomicanje na posao višeg ranga, ona u pravilu uključuje promjene vrijednosti, stavova i motivacije. Stručna karijera obuhvaća cijeli radni ciklus koji ostvaruje stručnjak ove ili one radne organizacije, a radna je funkcija ugrađena u postojeći sustav uloga unutar specifične organizacije. Razvoj karijere čini slijed iskustva vezanih za zaposlenje, te razni oblici dragovoljnog i političkog rada, bavljenje glazbom, sportom i dr. Pojam karijere se ponekad zamjenjuje s profesionalnim razvojem, životnim putem, napredovanjem, ali se uvijek misli na vrijeme djelatne službe. Definira se i kao individulani pogled na slijed stavova i ponašanja vezanih za posao kroz radni vijek koji se također prenose na sve druge životne radnje za to vrijeme. Karijera je pojedincu život u malom – radom postiže kvalitetu života, socijalnu jednakost i oslobađanje i zadovoljava svoje potrebe. 14. Kako Vi shvaćate značenje razvoja karijere? 15. Protumačite razlike između ''kadrovskog'' razvoja i Protejeve karijere. Protejeva karijera je skup aktivnosti vezanih za posao čiju uspješnost ocjenjuje sam čovjek. Protejeva karijera je samousmjeravajući razvoj putem akumuliranja iskustava tijekom obrazovanja, odgoja i rada s unutarnjom, subjektivnom ocjenom uspjeha razvoja karijere. Bivši kadrovski sustav je u Hrvatskoj funkcionirao potpuno drukčije od Protejeva razvoja – tradicionalan sustav u vrijeme samoupravnog socijalizma je bio uvjetovan piramidalnom organizacijom, autoritarnim rukovođenjemn napredovanjem prema ''zaslugama'', neuspjelom reformom obrazovanja, čudnim skokovima u nepravilnom kretanju kroz radna mjesta u 102
  • 103. poduzeću i podobnošću. Pojam karijere je u socijalističkom sustavu imao negativnu konotaciju, smatralo se da pojedinac nema pravo na svoju osobnu karijeru jer time teži privilegijama i elitističkom statusu u društvu. 16. Prokomentirajte etape oblikovanja strategije karijere. 17. Opišite pravce napredovanja. Tri pravca napredovanja su: 1. vertikalno – povišenje ili niženje ranga 2. horizontalno – stručno osposobljavanje; pomicanje ili odmicanje od zamišljene središnje osi 3. dijagonalno – ako mijenja funkciju, odjel u istom poduzeću. 18. Nacrtajte trodimenzionalni model napredovanja u poduzeću prema S. Marušiću. slika 9.3 19. Opišite 5 osnovnih tipova ljudi prema motivima i njihov prevladavajući interes. Pet osnovnih tipova ljudi prema motivima su: 1) upravljači – prevladavajući interes je rukovođenje – razvijanje vlastite kompetentnosti u poznavanju ljudi i međuljudskih odnosa, analiza okoline organizacije, tehnike upravljanja, te izgradnja čvrste i stabilne osobe da bi mogli upravljati ljudima i voditi ih 2) ljudi tehničko-funkcionalnog interesa – prevladavajući interes je tehničko znanje – kontinuirani razvoj tehničkog znanja; oni će odbiti svaku rukovodeću funkciju ako im se u zamjenu ponudi bilo koji značajniji tehnološko-tehnički projekt u zamjenu 3) usmjereni na sigurnost (''ziheraši'') – prevladavajući interes je sigurnost – vezani su uz jedno poduzeće, mogu biti vrlo produktivni, ali rizik modernog poslovanja njima ne odgovara – to su ''ziheraši'' 4) kreativci – prevladavajući interes je poduzetnost – proizvodnja nečega što je potpuno njihova zasluga, ne podnose autoritativne organizacije 5) nezavisni – prevladavajući interes je sloboda – rad na vlastiti način, svojim tempom, biti svoj gospodar; tipični radnici malih poduzetnički orjentiranih poduzeća 20. Protumačite pojam organizacijskog razvoja. Organizacijski razvoj se odnosi na razvoj novih, kreativnijih rješenja za poboljšanje rezultata (dostignuća, uspjeha) i zdravih inter- i intraorganizacijskih odnosa koji omogućuju skupinama uvođenje promjena. Organizacijski razvoj je dugoročna aktivnost na planiranju promjena postojeće organizacije s ciljem stvaranja uvjeta za prijelaz iz postojećeg stvarnog stanja u optimano stanje organizacije. Pojam organizacijskog razvoja označava način stalnog unapređivanja poslovanja uz potporu vodstva poduzeća, osobito efektnijim i kooperativnijim dijagnosticiranjem i izgradnjom organizacijske kulture s posebnim naglaskom na formalne grupe i međugrupnu kulturu i to uz pomoć konzultanata, korištenjem teorija i tehnologija primjenjenih behavioralnih znanosti i istraživanja. Organizacijski razvoj kao interdisciplinarna kategorija ima svoje čvrsto utemeljenje u nizu teorija od kojih su najvažnije teorija sustava i teorija razvoja, a poseban utjecaj na formiranje metodologije organizacijskog razvoja su imale behavioralne znanosti poput psihologije, antropologije i sociologije. 21. Povežite V. Frankla i organizacijski razvoj. 103
  • 104. V. Frankl je zagovarao teoriju koja se temeljila na stavu da je upravo smisao života temeljna pokretačka snaga čovjekovih aktivnosti. Središnja misao njegove teorije je da je čovjek duhovno zdrav ako otkrije smisao svojega života, a frustrira ga nepronalaženje smisla postojanja. 22. Objasnite pojmove: meliorizam, aktivizam, aktualizam, vitalizam, dinamizam, optimizam, zelotizam, fanatizam, transcedentalizam, voluntarizam i perfekcionizam. Meliorizam je nazor po kojem svijet ili ljudski socijalni i kulturni život, razvijajući se neprekidno, postaje sve boljim – to je naučavanje o općem usavršavanju svijeta. Meliorizam se shvaća i kao čovjekovo stremljenje prema novom i boljem. Aktivizam je raspoloženje, stav, odn. nazor na svijet koji naglašava važnost dijela, aktivnog zahvata u stvarnosti, angažiranju u ostvarivanju društvenih ili pojedinačnih aktivnosti. Aktivizam je potreba za stalnom aktivnošću, osobito fizičkom, koja ujedno pospješuje opći čovjekov razvoj. Aktualizam je filozofsko učenje da je sva stvarnost neprekidna djelatnost. To je i teorija o društvenom životu prema kojoj je život stalno zbivanje, proces, a ne stanje, odn. dinamizam nasuprot statici. Aktualizam se shvaća kao težnju za prilagođavanjem i neprestanom promjenom potencijalnog u konkretno, stvarno. Vitalizam je učenje, odn. nazor koji sve životne pojave i funkcije tumači iz postojanja posebne, mistički zasnovane ''životne'' sile ili bilo koje druge nematerijalne duhovne snage. Vitalizam se shvaća kao učenje koje smisao života vidi u stalnoj aktivnosti, veselju, stvaralačkoj moći i apsolutnoj energiji. Dinamizam je u filozofiji teorija prema kojoj je stvarnost u osnovi sačinjena od sila. Dinamizam se shvaća kao učenje po kojem svi subjekti i objekti uključuju silu, gibanje i dinamiku u svom djelovanju. Optimizam je u psihološko-karakternom smislu životni stav, nastrojenje, sklonost da se u svemu što se događa nađe dobra strana, da se vjeruje u dobar ishod stvari. U filozofijskom smislu optimizam je učenje da je struktura svijeta u biti dobra i da u ljudskom životu zadovoljstvo prevladava ili može prevladati nad bolom. Optimizam se shvaća kao nazor koji ističe u prvom redu dobre i pozitivne strane života. Zelotizam je svojstvo zelota – pobornika, pristalice, fanatika. Zelot je zanesenjak, vatren pristaša doktrine, religijske ili političke grupe, čovjek koji se pedantno drži određenih propisa – on fanatički radi za stvar kojoj je odan. Zelotizam se shvaća kao učenje koje potiče težnja za postizavanjem vlastitih ciljeva. Često se prenosi i na događaje u organizaciji ili u cijelom društvu. Fanatizam je strastvena predanost, spojena s krajnjom netrpeljivošću prema drugim uvjerenjima – to je slijepa gorljivost, zanesena revnost, luda zagrijanost. Može se definirati i kao slijepa odanost nekom čovjeku ili ideji. U organizacijskom razvoju radi se o fanatizmu koji je usmjeren pretjeranom nastojanju da se dostignu ciljevi i namjere što može prijeći u otuđenje. Transcedentalizam je američki filozofski i književni pravac. Transcedentalisti su držali da i čovjek ispunjava svoje božanske mogućnosti, bilo u mističkoj ekstazi, bilo u dodiru s prirodom. U organizacijskom razvoju trancedentalizam se promatra kao vrlo zanimljiv nazor koji traži nove spoznaje izvan dosega poznatih iskustava ili prakse. Voluntarizam je filozofija prema kojoj je volja temelj svega što postoji, a u psihologiji učenje koje pridaje volji glavnu ulogu u društvenom životu. Voluntarizam se shvaća kao nazor koji naglašava prevenstvo volje nad svim drugim psihičkim procesima. Perfekcionizam se povezuje s riječju perfekcija koja znači usavršavanje, besprijekornost, upotpunjavanje, najviši domet. Pefekcionisti teže usavršiti, podići na najviši stupanj, razviti do najviših mogućnosti. U organizacijskom razvoju pefekcionizam ima za cilj neprestano 104
  • 105. upotpunjavanje i poboljšavanje, a drži da se pojedinca, grupu, organizaciju i društvo može popravljati. 23. Opišite projektiranje poslova u organizaciji. str. 454-455 24. Koje su faze planiranja ljudskih potencijala prema Megginsonu? Faze planiranja ljudskih potencijala prema Megginsonu su: 1. utvrđivanje poslova koji se moraju obaviti u sklopu poslovnog procesa i njegovih funkcija kako bi se u predviđenom roku postigli postavljeni ciljevi što obuhvaća definiranje ciljeva i planova, izučavanje postojećeg osoblja, utvrđivanje potrebe za zapošljavanjem i programiranje zapošljavanja 2. pronalaženje ljudi unutar organizacije i njihovo prilagođavanje potrebama planiranih poslova ili pronalaženje ljudi izvan organizacije i njihovo usklađivanje s postojećim ljudima. 3. usklađivanje potreba s ponudom sastoji se u provjeri jesu li ljudi potrebni za ostvarivanje ciljeva dostupni ili ne, ili se zbog manjka odgovarajućih ljudi moraju mijenjati ciljevi 25. Što možete reći o izboru i zapošljavanju potrebnih ljudi? Zapošljavanje, kao nova faza u upravljanju ljudskim potencijalima, nastupa ako je planiranje ljudskih potencijala rezultiralo informacijama o nedostatku potrebnih ljudi unutar organizacije i o mogućnostima njihova pronalaženja izvan organizacije. Ono započinje pozivom da se okupe svi mogući i zainteresirani radnici koji bi odgovarali potrebama planiranih poslova i zadataka. Prvi korak u zapošljavanju je informiranje o potrebama zapošljavanja – to je prigoda da se okupe potencijalni suradnici, a tada započinje njihovo vrednovanje pri čemu se najprije gledaju formalne karakteristike, a zatim se u razgovoru pokušava otkriti interes pojedine osobe i prikladnost za obavljanje poslova. Takav razgovor je vrlo važan i može ga voditi samo kvalificirana i iskusna osoba. Odabir ili selekcija radnika nastupa nakon vrednovanja formalnih i subjektivnih informacija i nakon različitih testiranja. Odabirom se eliminiraju oni za koje koji slabije udovoljavaju planiranim potrebama, a zadržavaju oni za koje se procjeni da će najbolje ispuniti očekivanja. Nakon sklapanja ugovora o zapošljavanju radnik se raspoređuje na određene poslove i radne zadatke, ali time faza zapošljavanja nije gotova – ona se produžava dok radnik ne prebrodi početne teškoće u procesu prilagođavanja novoj sredini i novim zadacima. Dobro strukturirane organizacije pomažu pridošlicama da se lakše i brže uklope jer će time doprinjeti ostvarivanju ciljeva poduzeća. 26. Kakav je Vaš stav prema IS-u za ljudske potencijale? 27. Protumačite pojam kompenzacije. Kompenzacije su sve naknade koje zaposleni primaju za svoj rad u poduzeću – one mogu biti u novcu, robi i raznim uslugama materijalne i nematerijalne naravi. Obično se javljaju u 3 oblika – kao plaće, nagrade i beneficije. 28. Nabrojite 5 temeljnih komponenata plaće. Pet temeljnih komponenti plaće su: 1. osnovna plaća 2. stimulativni dio plaće 3. dodaci 105
  • 106. 4. naknade iz udjela dobiti 5. naknade iz osnove pripadnosti organizaciji (poduzeću) 29. Navedite ključne čimbenike utjecaja na visinu plaće. Ključni čimbenici koji utječu na visinu plaće su: vrijednost radne snage, odnos između ponude i potražnje, utjecaj države, radni učinak i poslovni uspjeh poduzeća. 30. Što možete reći o osnovnoj plaći? Osnovna plaća je temeljni oblik kompenzacija – na nju se onda obično nadograđuju gotovo svi ostali oblici kompenzacija Obično se određuje vrednovanjem rada. Sustav vrednovanja rada pojavio se između 2 svjetska rata, uočen je bio nedostatak plaćanja rada po vremenu. 31. Definirajte stimulativni dio plaće. Stimulativni dio plaće je onaj dio plaće koji zaposlenog stimulira, odn. potiče na bolji i kvalitetniji rad. Stimulativno plaćanje ima i niz ograničenja među kojima se ističu: 1. materijalna stimulacija putem plaće nije jedini, a danas više ni osnovni način da se osiguraju bolji rezultati rada – u tu svrhu presudnu ulogu imaju tehnologija, organizacija i upravljanje u poduzeću 2. u domeni motivacije postoji čitav niz drugih motivatora, npr. sigurnost rada/radnog mjesta, mogućnost stručnog usavršavanja i napredovanja, stanje interpersonalnih odnosa u radnoj sredini, zanimljivost i kreativnost posla, ugled i status vezani za zanimanje, posao ili tvrtku, itd. 3. suvremena tehnologija sve više ograničava radnika da on neprestano utječe na programirane rezultate i istovremeno omogućava identifikaciju individualnog rezultata rada 32. Što možete reći o dodacima na plaću? Dodatak plaći je dio plaće koji se isplaćuje za rad pod određenim uvjetima, a budući da ti određeni uvjeti mogu imati štetne posljedice za pojedinca ili cijelu radnu grupu, zakonskim se propisima i kolektivnim ugovorima utvrđuju određena ograničenja takvog rada. 33. Koji su najznačajniji dodaci plaći? Najznačajniji dodaci plaći su: - dodatak za rad u smjenama - dodatak za rad noću - dodatak za prekovremeni rad - dodatak za povremeno teže uvjete rada - dodatak za rad na dane blagdana u kojima se ne radi - dodatak za rad na dane tjednog odmora 34. Što znate o naknadama iz udjela po dobiti? Naknade iz udjela dobiti se mogu klasificirati u 4 skupine: 1. sustavi indirektnog udjela u dobiti 2. sustavi direktnog udjela u dobiti 3. sustavi dioničarstva zaposlenih 4. sustavi štednje zaposlenih Sustavi indirektnog udjela u dobiti temelje se na stimuliranju zaposlenih da ostvare uštede, neovisno o tome je li poduzeće ostvarilo dobit ili ne. Time se posebna pozornost posvećuje gospodarenju s raspoloživim potencijalima (sredstva i predmeti za rad, kapital, ljudi) i u tu 106
  • 107. svrhu se formiraju različiti organi (odbori, vijeća, savjeti, povjerenstva) kojima je temeljni cilj poticanje inovacija, prikupljanje ideja, nadzor nad troškovima, itd. Sustavi direktnog udjela u dobiti temelje se na stimuliranju zaposlenih za ostvarenje što veće dobiti poduzeća – zaposlenima se tek iz ostvarene dobiti isplaćuje odgovarajući dio. Sustavi dioničarstva potiču zaposlene na suvlasništvo – time bi se trebala osigurati još veća uspješnost njihova rada. Zaposleni dobivaju mogućnost nabaviti dionice po povoljnim uvjetima, a i preko udjela u ostvarenoj dobiti. Sustavi dioničarstva mogu se svrstati u 2 grupe: 1. sustavi neposrednog dioničarstva zaposlenih – svaki zaposleni za svoj otpadajući dio u dobiti poduzeća dobiva dionice – to mu daje pravo koje proizlazi iz pojedovanja odgovarajućeg dijela temeljne glavnice d.d.-a i mogućnost prodaje dionica na tržištu kapitala 2. sustavi posrednog dioničarstva zaposlenih – dionice nisu podijeljene zaposlenima, već njima upravlja kolektivni organ (trust) – on drži i upravlja dionicama u ime za račun zaposlenih, sudjeluje u upravljanju poduzećem na temelju vlasništva nad dionicama, sudjeluje u dobiti, itd. Sustavi štednje zaposlenih temelje se na posebnom fondu u koji poslodavac izdvaja dio profita, a zaposleni dio plaće – tako izdvojena sredstva imaju status štednje na duže rokove (10 god. i više), a njima se upravlja kolektivno. Mogu se koristiti kao obična štednja, kao posudba vlastitom poduzeću i za kupnju vrijednosnih papira. 35. Kakve su to naknade iz osnova pripadnosti poduzeću? Naknade iz osnova pripadnosti poduzeću se mogu klasificirati u 3 grupe: 1. naknade plaće – o njima se govori u slučajevima kad bi zaposleni ostvarili plaću da su radili za vrijeme bolovanja, naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, naknada plaće za vrijeme plaćenog dopusta, itd. 2. novčane pomoći – oblik naknada koje se isplaćuju zaposlenicima neposredno u novcu, neovisno o izvršenom radu – to su npr. naknade troškova prijevoza na posao i s posla, naknade troškova prehrane u tijeku rada, novčane pomoći u saniranju šteta koje su posljedica elementarnih nepogoda, itd. 3. razne beneficije – razne povlastice koje poduzeće daje svojim zaposlenima, one mogu biti u materijalnim, novčanim i uslužnim oblicima, npr. kolektivno osiguranje zaposlenih, otpremnine pri odlasku u mirovinu, jubilarne nagrade, prigodni pokloni za djecu zaposlenih, itd. 36. Kakvo je Vaše mišljenje o menadžerskim naknadama? 37. Što možete reći o savjetovanju i pomoći zaposlenima? Poslovni sustav biti će toliko uspješan koliko to omogućava sustav zaposlenih tako da jedan od primarnih zadataka dobrog rukovodstva predstavlja briga o ljudima. Ona započinje već prilikom prvih kontakata pojedinca s organizacijom, a posebno dolazi do izražaja nakon zapošljavanja, u fazi prilagodbe. Briga o ljudima može se pokazivati formalno, ali tada neće dati sve moguće povoljne rezultate. To nije ničiji posao i zadatak, ali istovremeno predstavlja nezaobilaznu komponentu u svim menadžerskim poslovima, a postoje poslovi u poduzeću, poput psihologa, sociologa, liječnika, koji većinom svog sadržaja pokrivaju upravo brigu o ljudima. Briga o ljudima u poslovnom sustavu predstavlja najvažniju kariku u lancu motiviranja zaposlenih i njihova stimuliranja da postižu vrhunske rezultate u svom poslu. Socijalizacija radnika omogućava novom radniku da se upozna s novim vrijednostima te osobnim odnosima među zaposlenima u organizaciji. To je potrebno ostvariti kako bi se izbjegle situacije u kojima radnik ne poznaje osobu koju može pitati za savjet, ne zna kako organizacija djeluje ili se boji neuspjeha na radnom mjestu. Prvi dodir menadžera s 107
  • 108. organizacijom trebao bi biti ostvaren uz pomoć najboljih nadređenih u organizaciji – s osobama koje mogu poslužiti kao uzori za buduće ponašanje novih menadžera. 38. Što znate o sindikatima? Sindikati su dragovoljne organizacije radnika kojima je zadatak proučavati, zaštićivati, braniti i unaprjeđivati gospodarske, socijalne, pravne i druge zajedničke interese i prava svih radnika. Sloboda organiziranja radnika je jedno od temeljnih ljudskih prava, a ogleda se u tome da nema zabrana i ograničenja u pogledu organiziranja zaposlenih i postoje mjere protiv svih koji bi ta prava kršili. Članstvo u sindikatu se temelji na načelu dobrovoljnosti – članom sindikata može postati svaka osoba koja radi u nekom poduzeću, organizaciji, odn. koja je u radnom odnosu i koja usvaja statut sindikata one struke kojoj pripada. Ako u okviru iste struke ima više sindikalnih organizacija, zaposlenik sam bira u koju će se učlaniti ako to želi. Većina zemalja ostaje vjerna sindikalnoj slobodi i iznimke su rijetke. Svakome je slobodno da ostane izvan sindikata, no u prošlosti je bilo režima obvezne pripadnosti sindikatu. Organiziranje sindikata na granskom principu omogućava uključivanje svih profila zaposlenih i njihovo povezivanje na svim razinama, što osigurava značajnu moć sindikata. Praktički je tek granskim organiziranjem bilo omogućeno ostvarenje kolektivnog pregovaranja i zaključivanje kolektivnih ugovora u radu. S obzirom da na nacionalnoj razini postoji više granskih sindikata oni se obično udružuju u federacije ili konfederacije sindikata i na taj način osiguravaju povezanost sindikalnih organizacija. Sindikalna organizacija u poduzeću je dio institucije sindikalizma, isto kao što je i neka industrijska grana dio ukupnog gospodarstva. Sindikat je društvena institucija. 39. Koje su osnovne funkcije sindikata u poduzeću prema Milleru i Formu? Osnovne funkcije sindikata prema Milleru i Formu su: a) ekonomska sigurnost b) otpor i nezavisnost c) osobno priznanje i društveni život 40. Što znate o unutarnjoj strukturi sindikalnih organizacija? Sve sindikalne organizacije imaju svoju unutarnju strukturu koja se razlikuje od jedne do druge, ali postoje neke temeljne značajke: a) na državnoj razini obično se organizira konvencija – to je oblik djelovanja članstva putem svojih predstavnika; ona najčešće utvrđuje generalnu strategiju i taktiku sindikata, utvrđuje pravila funkcioniranja i provodi izbor rukovodstva nacionalne organizacije sindikata b) konvencije, lokalno rukovodstvo, komiteti i dr. najčešće čine strukturu na lokalnoj razini neke veće organizacije; manje organizacije imaju samo predstavnika nacionalne organizacije koji je predstavlja na lokalnoj razini c) u poduzećima, ustanovama i sl. moguće je, ovisno o broju članova sindikata, imati izvršan odbor sindikata, razne komitete, predsjednika sindikalne organizacije, blagajnika i sindikalne povjerenike 41. Objasnite pojmove mirenje, posredovanje, arbitraža. Mirenje se sastoji u tome da se sučele stavovi sukobljenih strana u prisutnosti trećega koji predsjedava mirenju kako bi se ostvarila nagodba. 108
  • 109. U posredovanju posrednika biraju strane ugovornice ili javna vlast s liste nepristranih i upućenih osoba, a nakon konzultacija sa stranama u sporu. Posrednik pomaže u rješenju spora tako što sam daje prijedlog, odn. preporuku. Arbritraža je takav postupak u rješavanju spora u kojem arbitar kao treća strana, izabran od strana koje su u sporu, rješava spor donošenjem odluke. 42. Kakvo je Vaše mišljenje o štrajku? 43. Prokomentirajte pojam lock-out. Lock-out je jedno od sredstava pritiska poslodavca na radnike da ih prisile na prihvaćanje plaća, uvjeta rada, radnog vremena i sl. koje oni predlažu – ostvaruje se privremenim zatvaranjem poduzeća i prekidom rada, čime se radnicima uskraćuje mogućnost zarađivanja. Trajanje lock-out-a ovisi o odnosu snaga između sindikata (radnika) i poslodavca, a u konkretnom slučaju i o realnim izgledima za postizanjem kompromisnih rješenja. Lock-out u poslovnoj politici može biti otpuštanje svih radnika ili skupine radnika kao protumjera štrajku. Lock-out je reguliran slično štrajku, tako da postoji nezakoniti i zakoniti lock-out, te pravila i procedure ponašanja u njegovu pokretanju i tijeku. 44. Što mislite o ulaganju u zdravlje, te o stanju zdravstva u Hrvatskoj? 45. Što znate o menadžerskim bolestima? 46. Izrecite Vaše mišljenje o iskorištenju ljudkih potencijala u Hrvatskoj. POGLAVLJE 11 – Organizacijska kultura 1. Definirajte kulturu. Kultura je, najšire shvaćeno, svekoliko postignuće ljudskog roda od prapovijesti do danas i obuhvaća sva materijalna i duhovna dobra. Kultura se može promatrati i u užem smislu i tada se pod tim pojmom razumijeva čitav niz različitih pojmova i kategorija, npr.: - lijepo i pristojno ponašanje pojedinca - ponašanje društvene skupine - vremensko razdoblje ili epoha ujednačenih stilskih karakteristika - način života i ponašanje pojednnih naroda ili skupina naroda - stvaralaštvo vjerske zajednice 2. Navedite bar jednu definiciju organizacijske kulture. Kulturu organizacije predstavljaju pravila ponašanja, uvjerenja i vrijednosti koje vrijede u nekoj organizaciji. Organizacijska kultura je način rada i života u poduzeću. Organizacijska kultura je sustav vrijednosti, uvjerenja i običaja unutar neke organizacije koji su u interakciji s formalnom strukturom proizvodeći norme ponašanja – ona predstavlja osobnost, odn. karakter ili personality poduzeća. 3. Koja su 3 važna elementa organizacijske kulture prema Armstrongu? Tri važna elementa organizacijske kulture prema Armstrongu su: 1. organizacijske vrijednosti 2. organizacijska klima 3. menadžerski stilž 109
  • 110. 4. Što su organizacijske vrijednosti? Organizacijske vrijednosti predstavljaju ono što je dobro za organizaciju i što bi se moralo ili trebalo dogoditi. Izražavaju se kao svrha, misija ili strategijski ciljevi poduzeća. 5. Što je organizacijska klima? Organizacijska klima je radna atmosfera koja je izražena iskustvom i shvaćanjima zaposlenih, odnosima među zaposlenima, odnosom prema kvaliteti organizacijskih vrijednosti. Ova klima utječe na motivaciju, proizvodnost, kreativnost i inovacije. 6. Objasnite pojam menadžerskog stila. Menadžerski stil predstavlja ponašanje rukovodećih osoba i uprave poduzeća prilikom obavljanja njihovih poslova. Postoje brojni upravljački stilovi, koji većinom obuhvaćaju uži ili širi doseg unutar 2 krajnja stila – autokratskog i demokratskog. 7. Navedite neke obrede i rituale. 8. Objasnite što se razumijeva pod normama i stavovima kao simbolima organizacijske kulture. Norme, koje mogu biti pisane i nepisane, vezuju se uz postupak kojim se želi nešto postići, one pokazuju kakvo ponašanje se očekuje i vrednuje, a kakvo se kažnjava u organizaciji. Stavovi i uvjerenja čine najneuhvatljiviji dio organizacijske kulture – ovaj element se odnosi na sustav uvjerenja i stavova koji obuhvaća osnovne ideale i načela ponašanja organizacije. 9. Objasnite elemente organizacijske kulture: heroji, naratori, propovjednici, doušnici, tračeri i špijuni. Heroji su osobe čiji je uspjeh ujedinio ljudsko i mitsko. Njihovo postojanje je esencijalno za organizacijsku kulturu jer se samo pomoću njih mogu podizati određeni standardi, a da to i dalje bude poticajno. Naratori mogu s gledišta organizacijske kulture imati i pozitivnu i negativnu ulogu – oni pripovjedajući mogu utjecati na stvaranje zdrave radne atmosfere. Oni manje ili više sustavno govore o nekom događaju unutar organizacije. Propovjednici smišljeno iznose unaprijed dogovorena gledišta o događajima u organizaciji – njihova je uloga da ljudi potpuno shvate nazore organizacije i da ih prihvate kao svoje za dulje vrijeme. Doušnici su osobe koje izvješćuju o stanju izvršenja određenih zadataka nekih djelatnika u organizaciji – na taj se način može izvesti neposredna kontrola nad radom manjeg ili većeg broja djelatnika. Tračeri su osobe koje u organizaciji šire površne, neprovjerene i klevetničke informacije o osobama i događajima u organizaciji, mogu biti vrlo štetni za unutarnju homogenizaciju organizacije. Špijuni su osobe koje mogu raditi za interes organizacije ili protiv nje, a ima i onih s dvostrukom, odn. višestrukom ulogom. Koriste organizaciji ako za nju prikupljaju važne gospodarske i druge informacije. 10. Navedite primjer nekih statusnih simbola. Simboli su sastavni dio svake kulture kojim se prenose temeljne predodžbe o prioritetnim vrijednostima organizacije – oni predstavljaju vanjske vizualne znakove organizacije (uređenje menadžerova u ureda, auto koji vozi, oznaka na vratima, itd.). Promjene u kulturi 110
  • 111. zabilježene u novije doba pokazuju tendenciju otklanjanja tih vanjskih simbola i stvaranju atmosfere jednakosti, po uzoru na japanske tvrtke. 11. Objasnite mitove i legende kao elemente organizacijske kulture. Mitovi i legende su značajni elementi organizacijske kulture. Oni izražavaju društvenu svijest preko pripovjetki o prošlim i sadašnjim događajima u organizaciji,o njezinim herojima i postignutim uspjesima. Temeljem toga se stvaraju legende, odn. priče sa stvarnom osnovom koja je u pričanju i prepričavanju izgubila svoju objektivnu točnost. 12. Koje su funkcije organizacijske kulture? Najvažnije funkcije koje organizacijska kultura obavlja su: - postavljanje ciljeva i vrijednosti prema kojima se organizacija upravlja i koji će poslužiti kao mjera za ocjenu njezine uspješnosti - propisivanje odgovarajućih odnosa između pojedinca i organizacije, odn. uspostavljanje ''psihološkog ugovora'' kojim se definiraju razumna očekivanja organizacije od svakog zaposlenog i obrnuto - utvrđivanje kontrole ponašanja u organizaciji uz naznaku koji se oblici kontrole smatraju legalnima, a koji ne - predočenje kvalitete i osobina članova organizacije koje će se vrednovati ili kažnjavati, uz naznaku oblika pohvale ili kazne koji se mogu očekivati - pokazivanje članovima kako da se odnose međusobno – kompetitivno ili suradnički, pošteno ili nepovjerljivo, blisko ili s distancom - uspostavljanje odgovarajućeg mehanizma za svladavanje prijetnji koje dolaze iz okolice 13. Što znate o oblikovanju organizacijske kulture? Kultura se može oblikovati, ali to nije lako. Odnos prema organizacijskoj kulturi može biti različit: - kultura se može ignorirati - pomoću kulture se može upravljati - elementi kulture mogu se promijeniti i prilagoditi situaciji - strategija se može podrediti kulturi Oblikovanje kulture predstavlja izazov za menadžment. Prema brojnim tumačenjima, organizacijska kultura nastaje pod utjecajem različitih vanjskih i unutarnjih činitelja. Rasche smatra da poduzetnička kultura nastaje pod utjecajem: a) unutarnjih činitelja – ličnost, tradicija, rituali/simboli, način i intenzitet rukovođenja i komuniciranja, postojeći organizacijski sustavi, poduzetnička koncepcija (ciljevi, strategija) b) vanjskih činitelja – tržište i tržišne promjene, gospodarski, tehnološki i ekološki uvjeti, društveni, pravni, politički i kulturni uvjeti Postoje i drukčija shvaćanja koja kulturu tretiraju isključivo kao vanjski činitelj, odn. jedan od aspekata društvene okoline tržišno orjentiranog pduzeća. Različita shvaćanja oblikovanja organizacijske kulture potvrđuju kako je isprepleten odnos strategije i organizacijske kulture i da je nemoguće ustvrditi koja prethodi onoj drugoj – one utječu jedna na drugu i oblikuju se i mijenjaju pod stalnim međusobnim utjecajem. Za oblikovanje organizacijske kulture je najvažnije da se utvrde temeljne pretpostavke na kojima počiva organizacija – prikladno definiranje osnovne djelatnosti, prepoznavanje 111
  • 112. tržišnih uvjeta, odnos prema kupcima, dobavljačima, konkurenciji, zaposlenima, općenit stav prema organizaciji i njenom ustrojstvu. Nakon analiza tih temeljnih pretpostavki, organizacija se oblikuje utvrđivanje njezinih glavnih elemenata – vrijednosti, klima i upravljački stil. Ove elemente je nužno tretirati u odnosu međuzavisnosti. Oblikovanje organizacijske kulture se nikad ne može smatrati završenim poslom, a ponekad će biti potrebno učiniti značajnije promjene. Oblikovanje organizacijske kulture počinje već prilikom osnivanja organizacije kada osnivači postavljaju početnu misiju, ideju o tome kakva bi organizacija trebala biti i čemu težiti. Organizacijska kultura se dalje razvija i održava putem selekcije, metode socijalizacije i aktivnosti vrhovnog menadžmenta. Novi djelatnici koji nisu upoznati s kulturom organizacije moraju je naučiti i prilagodiit se, oni prolaze proces socijalizacije u poduzeću. 14. Kakvi modeli organizacijske kulture postoje? Postoje sljedeći modeli organizacijske kulture: a) Parsonov ''AGIL'' model b) Ouchi-jev model c) Peters-Watermanov pristup 15. Opišite Parsonov ''AGIL'' model. Parsonov ''AGIL'' model je bio popularan 60-tih godina 20. st. kao klasičan sociološki pristup. On je usmjeren na razvitak okosnice, okvira za objašnjenje i razumijevanje sadržaja, te vrijednosti u kulturnom sustavu. U modelu su nabrojane neke funkcije na koje valja osobito pripaziti, a koje prikazuju termini: A – prilagodba (adaptation) G – postignuće cilja (goal attainment) I – povezivanje (integration) L – zakonitost (legitimacy) 16. Koje vrste organizacijske kulture poznajete? Vrste organizacijske kulture su: - dominantna kultura i subkultura - jaka i slaba kultura - jasna i nejasna kultura - izvrsna i užasna kultura - postojana i prilagodljiva kultura - participativna i neparticipativna kultura 17. Na temelju kojih obilježja se govori o pojedinim vrstama organizacijskih kultura poduzeća? O pojedinim vrstama organizacijskih kultura se govori na temelju obilježja promatranja organizacijske kulture poduzeća. 18. Protumačite pojam dominantne kulture. Dominantne kulture su one koje dijele poglede većine članova organizacije. Unutar većih organizacija postoje i subkulture, odn. kulturne karakteristike različitih pojedinaca, odn. grupa unutar organizacije. Svako poduzeće bi trebalo imati prepoznatljivu dominantnu kulturu, što ne priječi postojanje i većeg broja subkultura. 112
  • 113. 19. Što je subkultura poduzeća? Subkultura su kulturne karakteristike različitih pojedinaca, odn. grupa unutar organizacije. 20. Kakva je to jaka, a kakva slaba kultura? Jaku kulturu organizacija posjeduje ako je dominantna kultura opsežna i podržavana od članova organizacije. Nju karakterizira i stalna uporaba njezinih specifičnih simbola, one imaju neka svoja ograničenja, teže se mijenjaju, odn. nisu sklone promjenama. Slaba kultura je suprotnost jakoj kulturi, kultura nije podržavana od članova, malo je zajedništva oko specifičnih vrijednosti. 21. Objasnite jasnu i nejasnu kulturu. Jasna kultura je ona kultura koja je po nekim svojim simbolima prepoznatljiva kako članovima organizacije, tako i ljudima izvan poduzeća. Nejasnu kulturu nije lako prepoznti, to su one kulture za koje mnogi zaposleni ne mogu odgovoriti što i kakva je njihova kultura. 22. U kojim poduzećim, po Vašem mišljenju, se češće nailazi na nejasnu kulturu podzeća? 23. Koje tipove organizacijske kulture poznajete? Tipovi organizacijske kulture su: a) Scholzova tipologija organizacijske kulture b) Handyjeva tipologija organizacijske kulture 24. Objasnite Scholzovu tipologiju organizacijske kulture. Scholzova tipologija organizacijske kulture se zasniva na 3 dimenzije na kojima je moguće definirati čitav niz različitih tipova kulture. Prva dimenzija se odnosi na sklonost organizacije ka kontinuitetu (stabilnosti) ili promjeni – ona je povezana i s evolucijom, odn. stupnjem razvoja organizacije. Druga dimenzija se odnosi na unutarnje stanje organizacije, način odlučivanja i rješavanja problema. Treća dimenzija vezana je uz odnose organizacije s okolinom i posljedice određenog načina rješavanja tih odnosa na probleme i tip ljudi koji dominira u organizaciji. Prva dimenzija, dimenzija orjentacije ''stabilnost-promjena'' – sklonost organizacije ka kontinuitetu ili promjenama. Na ovoj se dimenziji može odrediti 5 tipova kulture čije polazište je Anshoffova ''skala turbulencije'': (a) stabilna kultura (''ne talasaj'') (b) reaktivna kultura (''ljuljanjem ublaži pritisak'') (c) anticipirajuća kultura (''planiraj unaprijed'') (d) istraživačka kultura (''budi tamo gdje je akcija'') (e) kreativna kultura (''kreiraj budućnost'') Druga dimenzija, dimenzija s obzirom na unutarnje stanje organizacije povezano je s načinom rješavanja problema, odlučivanjem i osobnim pravima zaposlenih omogućava podjelu na 3 tipa organizacijske kulture: (a) proizvodna kultura (b) birokratska kultura (c) profesionalna kultura 113
  • 114. Treća dimenzija, dimenzija odnosa organizacije s okolinom je vezana za odnose organizacije s okolinom i posljedice određenog rješavanja tih odnosa na probleme i tip ljudi koji dominiraju u organizaiji. Moguće su 4 vrste organizacijske kulture: (a) kultura čvrstih i hrabrih momaka (macho kultura) (b) kultura ''puno rada-puno zabave'' (c) kultura ''kladi se na svoju organizaciju'' (d) procesna kultura 25. Kako razviti poduzetničku kulturu u velikim organizacijama? 26. Opišite kulturu uloga. U kulturi uloga ili birokratskoj kulturi se ljudi više ne promatraju kao pojedinci, već kao nositelji uloga. Naglasak se stavlja na formalna pravila i procedure, od zaposlenih se zahtjeva izvršenje točno propisanog zadatka u propisanom opsegu i na propisan način. Logika, racionalnost i formalnost su ključni pojmovi u ovoj organizacijskoj kulturi. Shematski prikaz ove kulture je sličan grčkom hramu, gdje svaki stup predstavlja određenu funkciju, a vrh hrama predstavlja najviši položaj u organizaciji. slika 11.4 27. Shematski prikažite kulturu zadataka. slika 11.5 28. Objasnite kulturu pojedinca. Kultura pojedinca stavlja u prvi plan individualce, a ne svrhu organizacije – pojedinačni talent je najvažniji. To je tip kulture koji postoji samo u nekim segmentima organizacije, a vrlo se rijetko pojavljuje kao dominirajuća kultura organizacije. Središnja točka su pojedinci, a struktura i organizacija služe samo kao pomoćni instrument za ostvarivanje cilja tih pojedinaca. Moglo bi se zaključiti da se tu radi o poduzetničkoj kulturi jer se u obje kulture u središtu nalazi jedna ličnost, no ono što bitno razdvaja te dvije kulture je što središnje ličnosti u kulturi pojedinačne žude za moći i snagom, već samo za poštovanjem i ugledom, a u svom praktičnom djelovanju rade na svoj vlastiti način i tako izražavaju svoj vlastiti identitet. slika 11.6 Struktura organizacija s takvom kulturom je minimalna, bez uobičajenih kontrolnih mehanizama i hijerarhijske strukture. Postojanje takve kulture najčešće se registrira kao specifična subkultura unutar određene kulture. Ti talentirani pojedinci ne pripadaju organizaciji u potpunosti, već u vremenu i opsegu koji njima odgovara da zadovolje svoje interese i ciljeve. 29. Što možete reći o održavanju organizacijske kulture? Održavanje organizacijske kulture se provodi kroz 7 koraka socijalizacije: 1. selekcija ulaznog osoblja – odnosi se na pozorni odabir pristupnika za zapošljavanje – korištenjem standardnih postupaka i uočavanjem osnovnih crta pristupnika, isključuju se oni čiji osobni stilovi i vrijednosti nisu ''usklađeni'' sa zahtjevanom organizacijskom kulturom; u uspješnim organizacijama se provode opsežni testovi sposobnosti i razgovori, a kandidati koji zadovolje se uvode u drugi korak socijalizacije 2. zapošljavanje – kod zapošljavanja novih djelatnika potrebno je, osim ispitivanja kandidatova znanja, vještina i sposobnosti, utvrditi i hoće li se on uklopiti u poduzeće i slažu li se njegovi stavovi i vrijednosti sa stavovima i vrijednostima poduzeća; novo osoblje je podvrgnuto nizu različitih opažanja čija je svrha poticanje novozaposlenog 114
  • 115. da nekoga pita koje su organizacijske vrijednosti i i norme i odluči može li ih prihvatiti ili ne (npr. zadavanje previše posla ili davanje posla ispod individualnih sposobnosti pojedinca) 3. svladavanje posla – to se obično čini tako da se zaposlenik uvodi u neko radno područje – privikavanje na posao industrijskih radnika traje 1-6 mjeseci, no za mnoge je poslove potrebno višegodišnje iskustvo da bi se stekla zadovoljavajuća stručnost 4. mjerenje i nagrađivanje individualnih rezultata – u skladu s određenim sustavima vrijednosti rada mjere se ostvarni rezultati i određuje plaća i ostale naknade; takvih sustava ima puno, neki od njih u žarište stavljaju aspekte poslovanja i organizacijske vrijednosti koji su najkritičniji za uspjeh 5. odanost organizacijskim vrijednostima – misli se na najvažnije organizacijske vrijednosti, identifikacija s tim vrijednostima pomaže da se shvate povećane osobne žrtve koje se zahtijevaju od djelatnika 6. jačanja organizacijskih priča i folklora – folklor pomaže u objašnjavanju zašto poduzeće neke stvari radi baš na određeni način; pričanjem priča o načinu djelovanja u poduzeću koje imaju i moralnu pouku, vrednuje se folklor tog poduzeća i na taj način jača organizacijska kultura 7. priznanje i promoviranje – pojedinci koji su dobro, odn. izvrsno obavili svoj posao dobivaju priznanja i bivaju promovirani – oni mogu poslužiti kao uzor drugim zaposlenicima i novim ljudima u organizaciji, proglašenjem tih ljudi kao nekih pobjednika i heroja, ostali se potiču i ohrabruju da slijede njihove primjere Svaki djelatnik koji se zapošljava u organizaciji prolazi kroz ovih 7 koraka i tako uči kulturu organizacije, usvaja je, primjenjuje i širi na ostale nove pripadnike organizacije – na taj način naučene vrijednosti i stečene navike postaju jako ukorijenjene u stavovima i ponašanju svih zaposlenih. 30. Zašto se kultura poduzeća mora stalno mijenjati? Organizacijska kultura je povezana sa životnim ciklusom organizacije. Da bi poduzeće opstalo na tržištu mora se brinuti o svom razvitku, a svakim se ciklusom sreće sa sličnim problemima kao i u prethodnom ciklusu – sad ne treba oblikovati organizacijsku kulturu, već se ona mora mijenjati. Razlozi za promjenu organizacijske kulture mogu doći izvana ili mogu nastati kao posljedica niza unutarnjih činitelja. Vanjski utjecaji su socijalni, politički, kulturni, tehnološki ili gospodarski, a unutarnji promjene u organizaciji, strategiji, politici, ciljevima,tehnologiji i međuljudskim odnosima. Promjena organizacijske kulture zahtijeva, kao i njezino oblikovanje, analizu temeljnih pretpostavki na kojima počiva organizacija, analizu vrijednosti, klime i načina upravljanja. 31. Koji se specifični postupci mogu koristiti u promjeni organizacijske kulture? Specifični postupci koji se mogu koristiti u promjeni organizacijske kulture su: (1) reorganizacija – olakšava integraciju i stvara nove ili ukida suvišne odjele i radna mjesta za poslove koji nastaju kao novi ili postaju suvišni (2) organizacijski razvoj – povećava djelotvornost i odaziva na promjene, a sastoji se u poboljšanju komunikacije, timskom radu i izbjegavanju konflikata (3) komuniciranje – prenošenje poruka o vrijednostima, klimi i postizanju ciljeva, čime se identificiraju osobni i zajednički interesi (4) trening – promocija novih stavova o kvaliteti, odnosu spram kupaca, rukovođenju i izobrazbi za stjecanje novih vještina ili usavršavanje starih (5) odabir novih ljudi – ima za cilj da se postojeće ekipe oblikuju prema novim potrebama i osposobe za nove izazove 115
  • 116. (6) upravljanje pomoću ciljeva (MBO) – provjerena i dobro poznata metoda kojom se rukovodioci uključuju u odlučivanje na višim razinama s ciljem da im se poveća motivacija (7) upravljanje pomoću rezultata (Performance managment) – prevladavanje slabosti, a izobrazba se koristi za bolje iskorištenje svih vrsta resursa (8) upravljanje pomoću nagrada (Reward managment) – uspostava trajnog sustava vrijednosti po kojem su nagrade i pohvale uvijek u zavisnosti od postignuća 32. Što možete reći o organizacijskoj kulturi u implementaciji poslovne strategije? str. 560-562 33. Navedite primjer organizacijske kulture prodavaonice ''Stew Leonard''. Na ulaznim vratima prodavaonice ''Stew Leonard'' postavljena je velika ploča s natpisom 'Naša pravila': Pravilo 1: Kupac je uvijek u pravu Pravilo 2: Ako kupac nekad nije u pravu, pročitaj pravilo 1 Za zaposlene u toj prodavaonici to je simbol duboke kulture koja kupca doista stavlja u prvi plan. Takav odnos prema kupcu, simboliziran u ta 2 pravila, duboko je usađen u svijest svakog zaposlenika i on ni u jednom trenutku ne smije doći u pitanje jer bi to narušilo sve ono što je građeno duže vrijeme i zato je to prepoznatljiv znak kulture te prodavaonice. 34. Opišite glavne značajke kulture IBM-a. str 563. 35. Navedite primjer organizacijske kulture General Electrisa. Organizacijsku kulturu General Electrisa je promijenio CEO Jack Welch oblikujući je kao odraz svoje nepopustljive energije i rigoroznog stila za kojeg je karakteristično: usitnjavanje 100 000 radnih mjesta, ulaganje milijuna dolara u automatizirane tvornice, zadržati samo one poslove koji su broj jedan ili dva na tržištu, eliminirati neistine među menadžerima i delegirati odgovornost za najvažnije odluke kroz 20-tak operacijskih divizija, poticati menadžere da se ponašaju poput vlasnika umjesto da traže pomoć, promovirati razvoj vrijednosti korporacije kroz izjavu ''Što želimo biti?''. 36. Analizirajte kulturu nekog poduzeća. Opišite je. 37. Na koji način kriza djeluje na organizacijsku kulturu? 38. Analizirajte organizacijsku kulturu na FOI-u. 39. Analizirajte i opišite kulturu katoličke crkve. Kultura rimokatoličke crkve je jedna od najvećih kultura koje su ikad stvorene, ta kultura je bogata ritualima i ceremonijama, mitovima, legendama, svecima i misionarima, a istovremeno uz te bogate kulturne vrijednosti predstavlja i vrlo uspješan model atomizirane organizacije s obzirom na njeno djelovanje među širim i užim vjerskim zajednicama sve do najmanjih vjerskih zajednica. Organizacija i funkcioniranje katoličke crkve kroz stoljeća predstavlja idealan primjer spoja starih, tradicionalnih kulturnih vrijednosti i moderne atomizirane organizacije, što može poslužiti kao obrazac ponašanja za mnoge kompanije u procesu mijenjanja njihove organizacijske kulture. 40. Navedite glavne značajke kulture 3m-a. 116
  • 117. 3m kompanija je kompanija okrenuta novim proizvodima, a karkteristike kulture ove organizacije su: postoji specijalni izvršitelj koji štiti mlade profesionalce i njihove projekte od uplitanja osoblja korporacije, pristup izvorima kapitala za nove projekte, dobrovoljno angažiranje zaposlenih na novom projektu, mjeri se uspješnost novog proizvoda nasuprot aktualnim tržišnim performansama, postoji timsko i pojedinačno nagrađivanje kao rezultat unaprjeđenja prodaje, prisutno je komuniciranje i raspravljanje o novom proizvodu i učestalo promoviranje koje proizlazi iz uspjeha menadžera. 41. Opišite organizacijsku kulturu Duke Power Company. Duke Power Company je svoj projekt nuklearne centrale uradila uspješno i oborila troškove zahvaljujući sjajnoj strategiji i procesu projektnog menadžmenta koji je nedjeljiv i ima potporu u kulturi korporacije koju karakterizira uska kontrola konstrukcije s malim utjecajem autsajdera, vlastito inženjersko i konstukcijsko osoblje, jasno definirana odgovornost za probleme uz odsutstvo vanjskih konzultanata – inženjerskih tvrtki, operacije s inženjerima koji imaju vlastito iskustvo, promoviranje lokalnih talenata s lokalnom zajednicom u područjima gdje su sindikati slabi, vječna konkurencija među postrojenjima i uredima da bi se odbacio svaki trend u smjeru uravnilovke. 42. Analizirajte i opišite kulturu organizacije u kojem Vam radi otac, majka, brat ili sestra. POGLAVLJE 12 - POGLAVLJE 13 – Poslovno i organizacijsko savjetodavstvo 1. Što je savjetodavstvo (engl. consulting)? Savjetodavstvo su savjetodavne usluge koje stručne osobe pružaju naručiteljima, a odnose se davanju raznovrsnih savjeta, preporuka i mišljenja. Samo izvođenje radova ne smatra se konzaltingom. Savjetodavstvo se danas smatra temeljnom karikom prijenosa suvremenih tehnoloških i organizaciskih rješenja, a posredno i razvitka suvremenog poslovnja. Taj zahtjev nije ekskluzivno vezan samo za projekte velike vrijednosti i visokog rizika – danas praktički nema područja poslovanja za koje nije moguće pokrenuti konzultantsku tvrtku ili zatražiti pomoć konzultanta. Naročito se ističu: konzalting u području menadžmenta, u proizvodnim poslovima, konzalting za pravno vođenje ugovora o domaćim i međunarodnim investicijama i dr. 2. Odakle proizlazi potreba za savjetnicima? Potreba za savjetodavstvom na području menadžmenta i organizacije je danas posljedica burnih promjena u suvremenim gospodarskim odnosima, od političkih do tehnoloških. Od menadžera se očekuje da kada u poduzeću nema odgovarajućih stručnjaka koristi usluge vanjskih savjetnika. Profesionalni savjetnici, angažirani u poslu, mogu uočiti stvarne probleme, neopterećeni su tekućim problemima, starim tradicijama i rješenjima i potrebom ostvarenja karijere penjanjem na hijerarhijskoj ljestvici tvrtke. 117
  • 118. Savjetnike najčešće poziva vlasnik, odn. menadžment poduzeća, kada se uoči neki problem koji se zbog različitih razloga ne zna ili ne uspijeva riješiti. Uslugama savjetnika koriste se mala, srednja i velika poduzeća, kao i neprofitne institucije, ali i vladine i državne institucije. 3. Kada se oblikovala profesija savjetnik u poduzećima? Prije I. svj. rata profesija ''savjetnik'' bila je gotovo nepoznata i u najrazvijenijim zemljama svijeta. Već nekoliko desetljeća savjetnici iz razvijenih zemalja pružaju svoje usluge u svim dijelovima svijeta, a njihovi prihodi predstavljaju određenu stavku u deviznoj bilanci tih zemalja. Njihova aktivnost se može vidjeti na reorganizaciji malih poduzeća jednako kao i na pružanju savjeta velikim svjetskim kompanijama ili pojedinim dijelovima gospodarstva određenih zemalja. 4. Kada se osnivaju prve savjetodavne tvrtke u Hrvatskoj? U Hrvatskoj su institucije koje su se bavile proučavanjem proizvodnosti rada i unaprjeđivanjem poslovanja u poduzećima (savjetodavne organizacije) nastajale pedesetih godina 20. st. 5. Kome su namijenjene usluge savjetnika? Usluge savjetnika su namjenjene najrazličitijim vrstama poduzeća, kao i svim ostalim vrstama organizacija, bez obzira je li riječ o privatnim, državnim ili nekim drugim institucijama u zemlji ili inozemstvu, a mogu obuhvatiti sva pitanja iz određenog područja. Ako je riječ o menadžmentu i organizaciji, onda će se savjetnici upustiti u rješavanje problema i pitanja iz ovih područja. Njihov posao nije samo davanje savjeta, već i potpuna usluga koja obuhvaća sve radnje do postizanja pune učinkovitosti i djelotvornosti glede unapređivanja organizacije i ekonomičnosti poslovanja. 6. Kakve koristi može očekivati poduzeće od savjetnika? Korist od angažiranja vanjskog savjetnika je posebno u tome što on ima veliko, specijalizirano iskustvo i znanje na određenim poslovima – on ne prodaje samo svoj rad i znanje, niti znanje odvojenih savjetnika, nego i skupljeno znanje i iskustvo stečeno dugogodišnjim radom same savjetodavne tvrtke. Položaj savjetnika kao vanjskog suradnika bez izvršne funkcije pruža određene prednosti – on može biti potpuno objektivan i nepristran jer nije opterećen osobnim interesom, što je vrlo važno. Savjetnik je često u poziciji da daje prijedloge, odn. ocjenu postojeće organizacije poduzeća ili metoda rada koji se teško mogu očekivati od osoba koje su zaposlene u poduzeću. Sve zaposleno osoblje,bez obzira na radno mjesto i funkciju može s konzultantom razgovarati mnogo slobodnije i otvorenije nego sa svojim pretpostavljenim. Konzultant, kao i svaki drugi menadžer, zamjenjuje postojeća rješenja u organizaciji kako bi eliminirao pogreške koje dosadašnji menadžer nije zapažao zbog tzv. pogonskog, odn. organizacijskog sljepila. Osim stručnih poslova, konzultanti pružaju još jednu prednost – oni su u mogućnosti svoju cjelokupnu stručnu pozornost posvetiti problemima jedne organizacije, a da pritom nisu ometani svakodnevnim rutinskim poslovima. 118
  • 119. 7. Koje su prednosti savjetnika pred stručnjacima poduzeća? 8. Kakvo je Vaše mišljenje o poslu savjetnika? 9. Biste li Vi angažirali savjetnika da ste direktor poduzeća i kada? 10. Koje su negativne okolnosti za savjetnika u poduzeću? Negativne okolnosti za savjetnika su npr. činjenica da se mora upoznati s mnogim stvarima i detaljima u poduzeću koje ga je angažiralo. Protivnici konzultanata tvrde da nitko ne može bolje poznati poduzeće od zaposlenih u njumu, no zaboravljaju sve prednosti konzultanata, a i činjenicu da konzultatni mogu iznenađujućom brzinom upoznati poduzeće, uz aktivnu suradnju menadžmenta. 11. Tko može biti savjetnik? Kao stručnjak, savjetnik treba biti specijaliziran za određeno područje svoje struke i mora poznavati: - teorijske temelje metoda koje rabi - primjenjivost metoda za postizanje učinaka u području za koje je konzultant - prilagodbe metoda prilikama i mogućnostima poduzeća u kojem radi - razradu postupaka za uvođenje metoda u poduzeće, njegove dijelove i radne procese - područje rada i iskustvene metode, tehnike i postupke za rješavanje uvođenja u poduzeća radnih djelatnosti, vrsta i oblika proizvodnje - postupak stalnog osvježavanja područja rada i metoda najnovijim dostignućima svog istraživalačkog i razvojnog rada, odn. takvog rada drugih stručnjaka Podrazumijeva se i njegovo šire i dublje poznavanje svega onoga što omogućuje uvid u opće stanje, položaj i strukturu poduzeća. Savjetnik treba biti osposobljen analizirati, definirati i pravilno ocjenjivati probleme, povezanost i ovisnost između njih, te znati odabirati i vrednovati bitne elemente i čimbenike koji utječu na rješavanje problema, kao i znati projektirati orginalna rješenja za njih. Samo zrela osoba koja ulijeva povjerenje u poduzeću može biti savjetnik. U nekim zemljama konzultanti moraju imati certifikat za obavljanje svojeg posla. 12. Kako izabrati vanjskog savjetnika, odn. savjetodavnu tvrtku? Ako poduzeće traži savjetnika u konzultantskoj kući ili savjetnika koji djeluje sam, preporuča se primjena sljedećih 5 savjeta: (1) ne zadovoljavati se obećanjima, već tražiti dokaze – treba se uvjeriti je li savjetnik koji obećava uspješno rješavanje problema već postigao uspjehe u drugim poduzećima, treba opisati i dokumentirati svoje poslove, sredstva, metode i tehnike koje je upotrijebio i postignute rezultate, a korisno je u to se i osobno uvjeriti razgovorom s menadžerima za koje je radio (2) nastojati koristiti usluge najboljih suradnika savjetodavnih tvrtki na koje se obraća – važne su sposobnosti savjetnika s kojima se ima posla, a ne ugled savjetodavne tvrtke čiji je on član; prednost manje savjetodavne tvrtke je što je u njoj lakše zainteresirati predsjednika uprave za svoju stvar (3) informirati se o iskustvu savjetnika izvan djelatnosti vlastitog poduzeća ili struke – savjetnik koji ima iskustvo na različitim područjima može predložiti rješenja i primjeniti metode koje još nisu iskušane u poduzeću; nije najpovoljnije obratiti se 119
  • 120. čovjeku koji ima slično iskustvo kao i mi sami jer ako se koncentrirao samo na našu struku možda neće uočiti sve mogućnosti poboljšanja (4) ne uzimati savjetnika kojem manjka odvažnost i iskrenost – vanjski savjetnik mora objektivno i kritički uočiti potrebe poduzeća; ako odustaje od kritika da bi mu klijent ostao optimističan i raspoložen, upropaštava vrijednost usluga koje bi mogao pružiti – treba izabrati konzultanta koji shvaća svoju odgovornost i da, ako je potrebno, izmijeni dosadašnje metode u poduzeću (5) procijeniti hoće li savjetnik pobuditi volju za međusobnu suradnju sa zaposlenima u službi ljudskih potencijala – pojava savjetnika uvijek izaziva određenu uznemirenost osoblja, savjetnik treba spriječiti tu uznemirenost i analizirati i procijeniti probleme, a ne ljude Ispravan postupak je da savjetnik procijeni činjenice i da ih obrazloži odgovornom menadžeru koji će zatim sam odlučiti o eventualnoj osobnoj odgovornosti pojedinca. Preporuča se angažirati savjetnike koji su spremni na naporan rad u svako doba – samo takvi ljudi postižu rezultate koji su bili navedeni kao mogući u njihovom izvješću. 13. Kako na djelotvoran način koristiti djelovanje vanjskog savjetnika? Pet pravila koja se preporučuje za djelotvorno korištenje djelovanja vanjskog savjetnika su: (1) točno definirati savjetnikov zadatak – savjetnik mora točno znati što se od njega očekuje i koje će biti njegovo područje rada – ako su ciljevi nejasni, ni rezultati neće biti svrhoviti (ispravni) (2) unaprijed stvoriti povoljnu klimu – ako prisutnost vanjskog savjetnika nije na vrijeme pravilno najavljena, ona će se smatrati neugodnom činjenicom, pogotovo ako menadžmentu nije uspjelo unaprijed spriječiti nerazumijevanje, ljubomoru i i otpor prema promjenama; stručnjaci koji se bave upravljanjem ljudskih potencijala mogu svojom suradnjom omogućiti povoljne rezultate savjetnika, ali mogu svojim otporom ih umanjiti ili potpuno onemogućiti (3) posvetiti vanjskom savjetniku svoje vrijeme, svoju pomoć i dati mu potrebne informacije – ako se angažira vanjski savjetnik to ne znači da on treba napraviti ono za što sami ili naši zaposlenici nemamo vremena; ako smatra da sve mora sam učiniti, savjetnik neće moći stvoriti ispravan sud, neće moći kritizirati ono što je potrebno izmjeniti jer će mu manjkati elementi za prosuđivanje – sastavit će dugačka pisana izvješća samo da bi opravdao svoju prisutnost i plaćanje prema ugovoru; ako odgovorni za ljudske potencijale primjećuje da menadžment tvrtke nije osobito ili je zainteresiran samo na riječima, ugled savjetnika će se smanjiti i izgledi za djelotvorno djelovanje će biti manji (4) nikad od savjetnika ne tražiti da bude indiskretan, ali ne treba ni zahtjevati ni da bude diskretan – savjetnik često dobiva povjerljive informacije od svojih klijenata ili čak od samog osoblja poduzeća – u želji da mu pomognu u njegovoj misiji pojedinci im povjeravaju informacije koje bi mogle kompromitirati poduzeće – ako savjetnik takve informacije koristi na diskretan način, menadžment poduzeća i vlasnici mogu biti posve sigurni da će opravdati njegovo povjerenje (5) tražiti pomoć savjetnika i kada započne izvršenje (primjena) mjera koje je preporučio – izvršenje programa obično zahtijeva kompromise, ali program može izgubiti na važnosti ukoliko dođe do brojnih izmjena – da bi se to izbjeglo najbolje je zadržati savjetnika tako dugo dok predviđene promjene nisu ostvarene i novi sustav nije uhodan Već od početka treba kalkulirati cjelokupne troškove savjetodavstva – to će omogućiti i uspoređivanje tih troškova s očekivanim rezultatima i na taj će se način savjetniku nametnuti korisna disciplina. Morati će se prilagoditi vlastitim predviđanjima glede izdataka, a ako dođe 120
  • 121. do nepredviđenih teškoća morat će predložiti i obrazložiti reviziju troškova s obzirom na nastale izmjene postupka. 14. Kako može teći posjet savjetnika poduzeću? 15. Opišite razgovor savjetnika s upravom poduzeća. Prvi razgovor s upravom tvrtke obično traje čitav radni dan i razgovor je posvećen poslovima uopće, a tom se prilikom savjetnik upoznaje sa suradnicima čija će mu pomoć kasnije biti potrebna. U tom razgovoru savjetnik treba sznati neke temeljne podatke o tvrtki, kao npr. značajke tvrtke, organizacijska struktura, opći uvjeti funkcioniranja, itd. Tijek ove razmjene mišljenja teče prema planu savjetnika koji je on unaprijed postavio i kojeg se drži i pri tome mora voditi računa da ne ometa slobodu i spontanost razgovora, kao ni digresije koje se u razgovoru ponekad jave. Konzultant već tu počinje otkrivati pogreške u organizacijskoj strukuri, organizacijskim vezama, nesuglasice među ljudima, nedostatke kontrole, itd. 16. Opišite razgovor savjetnika sa suradnicima tvrtke naručitelja. Da bi savjetnik postavio točnu dijagnozu on mora saslušati, osim menadžmenta, i mišljenje ostalih suradnika, često stručnjaka, a ne menadžera jer na poslovanje tvrtke utječe mnogo čimbenika i ni jedan menadžer ne poznaje sve u tvrtki. Konzultant vodi razgovor s rukovoditeljima pojedinih organizacijskih jedinica bez prisutstva uprave tvrtke. Konzultant se raspituje o ulozi pojedinog sektora u poduzeću i njegovim glavnim poslovima, rangu koji njegov rukovoditelj ima u hijerarhiji, sredstvima kojima raspolaže, teškoćama na koje nailazi, njegovim odnosima s rukovoditeljima ostalih sektora i službi, o promjenama koje on sugerira u svojem i sektorima s kojima je poslovno u najbližm kontaktu, itd. Konzultant se ne treba ustručavati pitati suradnike olakšava li im ili komplicira predsjednik uprave posao, jesu li njihovi zadaci jasno formulirani, ometa li se na bilo koji način inicijativa rukovoditelja sektora i ako se ometa traži odgovore na pitanja kada, zašto i kako. Konzultant ne bi trebao postavljati pitanja o unutarnjoj situaciji i osobnim odnosima – to ga treba zainteresirati samo toliko koliko je to povezano s preuzetim zadacima. Konzultant razgovara sa suradnicima o mjestu i sredini, odn. okolini njihova rada i pritom koristi svoje iskustvo kako bi određena stanja i pojave vidio i razumio onakve kakve one jesu, a ne onako kako se ponekad nastoji predočiti. On zapaža da li poslovi koje obavlja neki zaposlenik odgovaraju njegovim stručnim kvalifikacijama i pravi li se ili ne razlika između upravljanja i kontrole, pripreme rada i izvršenja. Konzultant primjećuje probleme u unutarnjem transportu i njegova sredstva, puteve i organizaciju. Promatra tijekove materijala i rada, ritam proizvodnje, analizira dokumentaciju i dr. i pri svemu tome mora postupati vrlo pozorno. Takva istraživanja često pretpostavljaju znanja iz različitih područja i teško je naći konzultanta koji bi imao sva ta znanja pa se često taj posao obavlja timski. Razgovor sa suradnicima svakako obuhvaća ekonomski, informatički i inženjerski kadar visoke, više i srednje stručne spreme i taj se razgovor mora svakako obaviti sa istaknutim stručnjacima u poduzeću. 17. Što možete reći o izvješću o dijagnozi stanja? 121
  • 122. Nekoliko dana poslije posjeta konzultantska tvrtka, odn. konzultant, šalje pisano izvješće o utvrđenim činjenicama koje sadrži i plan preustroja (reorganizacije) jer su sve primjećene nepravilnosti i problemi predočeni i svrstani u razrede logičkim redom. Prići reorganizaciji znači te nepravilnosti i probleme otkloniti, riješiti i predložiti nove oblike rada. 18. Kakvo je Vaše mišljenje o stranim savjetnicima? 19. Što možete reći o plaćanju savjetnika? Plaćanje savjetnika ovisi o mnogo čimbenika, često ovisi o vrsti savjeta, ali i o tome tko je savjetnik. Pojedine konzalting kuće imaju svoje cjenike i u njima definirane naknade po satu ili danu. Konzultantska tvrtka je obavezna upoznati naručitelja s cijenom svojih usluga čija je visina ovisna o količini i kvaliteti rada, a treba pokriti troškove usluga, normalan rad i razvitak konzultantske organizacije. U tijeku suradnje konzultantske ustanove ne bi smjele zasnivati radni odnos sa zaposlenicima poduzeća s kojim surađuju. Savjetnički poslovi se ugovaraju i reguliraju ugovorom i za obje je strane važno kako će taj ugovor biti sklopljen – važna je visina ugovorene naknade, način i rokovi plaćanja, uvjeti pod kojima će se raditi, kao i rokovi pojedinih faza projekta ili izvješća, te završetak rada. Također čvrsto moraju biti definirani prava i obveze obje strane. U ugovoru se često navode i imena konzultanata kao garancija da će baš oni obavljati savjetničke poslove, a ne neki drugi (neadekvatni) savjetnici. Konzultantske organizacije ne bi smjele plaćati posredničke honorare, provizije ili druge nagrade pravnim i fizički osobama za dobivanje i sklapanje poslovnih sporazuma i ne bi smjele primati honorare, provizije ili druge nagrade od pravnih ili fizičkih osoba čiju opremu ili usluge preporučuju u tijeku obavljanja određenog posla, a izuzetak je samo ako nastupaju kao predstavnici, zastupnici ili pružaju organizacijske i propagandne usluge za nekoga. 20. U čemu može pomoći poduzeću organizator-konzultant? Od savjetnika se očekuje da nije samo stručnjak za neko svojevrsno pitanje ili problem u poduzeću već da ima i sposobnost sagledavanja cjeline. U njega se obično gleda s većim povjerenjem nego u vlastitog stručnjaka. Dobar savjetnik razumije temeljan načela na kojima funkcionira poduzeće – klijent i govori jezikom tog posla. U razgovoru sa suradnicima nije poželjno koristiti žargon svoje struke, već je bitno da se pokazuje razumijevanje za troškovne aspekte u rješavanju problema. Osobito povoljan dojam ostavlja činjenica da je savjetnik-organizator i sam uspješan poslovan čovjek. Podrazumijeva se i specijalističko znanje iz područja kojim se savjetnik bavi, bez obzira na to u koje područje poslovnog procesa savjetnik ulazi. Prijeko potrebno je i temeljito poznavanje poslovnih funkcija u poduzeću. Savjetnik-organizator mora vladati i elementarnim znanjima iz područja prava – takvog organizatora obično pripremaju dobre menadžerske škole. Dobar organizator, uz dobro specijalističko znanje, mora imati i široko opće obrazovanje i osobnu kulturu. 21. Koje su najvažnije karaktrne osobine djelotvornog savjetnika prema Association of Managment Consultants? Najvažnije karaktrne osobine djelotvornog savjetnika prema Association of Managment Consultants su: - sposobnost suradnje s ljudima - čvrst karakter - sposobnost rješavanja problema 122
  • 123. - sposobnost usmenog i pismenog izražavanja - profesionalna etika - samopouzdanje - stvaralaštvo - ambicioznost 22. Što možete reći o etici savjetnika? Savjetnička djelatnost zahtijeva da se poštuju načela svojevrsne savjetničke etike. Osim sveopćih etičkih načela mogu se uspostaviti i svojevrsni odnosi na međurazini djelovanja savjetnika i naručitelja projekta. Posebno važno je razmotriti dilemu svakog savjetnika u slučaju postojanja razlika između zahtjeva struke i zahtjeva naručitelja, što nije rijetka pojava, osobito u loše strukturiranim društvenim odnosima. Ravnoteža odnosa dviju društvenih grupa, npr. savjetničke tvrtke i naručitelja projekta određuje etičko načelo po kojem nije opravdano da istovremeno jedna strana ostvari veliku korist, dobitak, a druga veliki gubitak – to bi zapravo značilo da je ugovor potpisan u korist jedne, a na štetu druge strane. 23. Prikažite crtežom povezanost različitih pristupa u stvaranju etičkog suda. slika 13.1 24. Nacrtajte i obrazložite ravnotežu lojalnosti u savjetničkom poslu. slika 13.2 Kao pojedinac, savjetnik zadržava individualni pristup u procjeni etičnosti nekog postupka, štiti vlastiti interes i primarno je lojalan sam sebi. Od savjetnika se očekuje da natprosječno poznaje struku, a i dnevno je primjenjuje pa dosljednom primjenom stručnih i moralnih postupaka on izražava svoju lojalnost struci i samim time izgrađuje sebi dignitet. Dobar savjetnik mora respektirati svaki interes naručitelja projekta/klijenta i ostati mu lojalan, čak i nakon prestanka ugovornog odnosa s konzultantskom tvrtkom koje je savjetnik član, odn. sa savjetnikom pojedincem. 25. Izrazite Vaše mišljenje o savjetodavstvu. 26. Što možete reći o savjetodavstvu i suvremenom poslovanju? 27. Kakva je uloga savjetnika u Hrvatskoj? 28. Biste li Vi željeli jednoga dana biti savjetnik iz područja informatike? Ako je odgovor da, recite zašto. Ako je odgovor ne, recite zašto. POGLAVLJE 14 – Tendencije organizacije 1. Objasnite uzajamnost pojmova organizacija i informacija. 123
  • 124. Organizacija i informacija su znanstveni pojmovi. Za njih ne postoje konačne i sveobuhvatne definicije, nego se koriste radne definicije koje se mijenjaju prema potrebi. Istražujući organizaciju nezaobilazno se dolazi do pojma informacije. tehnički sustavi se konstruiraju, povezuju i realizira upravljanje proizvodnje koristeći informacije, planira se plasman roba i usluga na temelju informacija s tržišta, usmjerava se razvoj uz pomoć znanstvenih informacija, itd. Informacije služe i za formiranje i prikazivanje funkcioniranja organizacije, a također i za aktiviranje povratne veze kao regulatora organizacije. U organizaciji je gotovo sve osnovano na informaciji, optimalne organizacije nema bez prave informacije. Za definiranje pojma informacije i odnosa informacije i organizacije danas ne postoji znanstveno potpuno raščišćeno shvaćanje – različiti autori definiraju ove pojmove na različite načine. 2. Nacrtajte i objasnite dijagnostički model poduzeća. slika 14.1 Takozvani dijagnostički model poduzeća koristi se da bi se utvrdili i dijagnosticirali izvori problema u konkretnim organizacijskim sustavima i da bi se pokušalo prognozirati ponašanje sustava za potrebe projektiranja nove organizacije. On daje sustav ponašanja u organizaciji, što se može prikazati uz pomoć 4 osnovne komponente: ulaza, transformacije (procesa), izlaza i povratne veze. 3. Navedite mogućnosti informacijskih tehnologija i posljedice na organizaciju. Mogućnosti Koristi organizacije od informacijskih tehnologija Transakcijske transformacija nestrukturiranih procesa u rutinirane transakcije Zemljopisne prenošenje informacije brzo i lako na velike distance, čineći procese neovisnim o zemljopisnoj lokaciji Automatizacija smanjenje ili zamjena ljudskog rada u procesu Analitičke pružanje kompleksne analitike za određeni proces Informacijske dobivanje velikih količina potrebnih informacija Sekvencijalne omogućavanje promjene u redoslijedu zadataka u procesu dozvoljavajući da se radi s više njih istovremeno Znanje i menadžment omogućavanje razmjene znanja i ekspertiza da bi se poboljšao neki proces Praćenje detaljno praćenje statusa zadatka inputa i outputa Razmjena spajanje dviju strana u procesu koje bi inače komunicirale putem posrednika 4. Objasnite pojam globalizacije i elektroničkog poslovanja. Globalizacija je razvijana zajedno s razvojem komunikacijskih mreža – danas se više nego ikada govori o međuovisnosti ukupne svjetske ekonomije. Na globalizaciju poslovanja su u najvećoj mjeri utjecale nove informacije i komunikacijske tehnologije – zahvaljujući komunikacijskim mrežama stvorena je globalna ekonomija u kojoj kapital i radna snaga teče između pojedinih zemalja. Komercijalne globalne mreže se mijenjaju i znatno pojeftinjuju način prezentacije i distribucije proizvoda, dobara i usluga. Složena transnacionalna pripajanja, udruživanja i ugovorna poslovanja postaju uobičajeni načini poslovanja, a velike multinacionalne kompanije cvatu u globalnoj svjetskoj ekonomiji. Globalizacija gospodarskih djelatnosti u internetskom prostoru je vidljiva u svakom pogledu, a ogleda se u sljedećem: - koriste se sva prikladna sredstva komuniciranja - nuditelji internetskih usluga misle i djeluju i lokalno i globalno - sudionici u internetskom poslu su u velikoj mjeri anonimni - nestaju klasične vremenske zone,vrijeme je jedinstveno i kontinuirano 124
  • 125. - stvaraju se prividni likovi (avatari) koji zastupaju stvarne komunikacijske partnere - intenzivnom promjenom elektroničkog novca nestaju monetarne specifičnosti Elektroničko poslovanje (e-business) je tehnološki najnapredniji način organizacije poslovanja kompanija i njihovih asocijacija, a ostvaruje se kvalitativno i kvantitativno intenzivnom primjenom informacijskih i komunikacijskih tehnologija (internetskih tehnologija). Najvažniji razlozi zbog kojih se teži primjeni koncepta e-poslovanja su: - težnja za što boljim iskorištenjem svih raspoloživih poslovnih sredstava - nastojanja da se ostvari što bolja tržišna, odn. konkurentska pozicija kompanije - želja za ostvarenjem boljih poslovnih učinaka - veći komfor u radu svih zaposlenika - bolja osposobljenost i civilizacijska pozicija ljudi obuhvaćenih takvim poslovnim okruženjem i kulturom - težnja da se održi korak s općim tehnološkim napretkom - ostvarenje i drugih koristi poput onih socijalne, psihološke i političke prirode Koncept elektroničkog poslovanja je primjenjiv u svim djelatnostima – postoji elektroničko trgovanje, elektronički marketing, elektroničko bankarstvo, elektronička distribucija znanja i usluga, elektroničke burze, elektroničke rezervacije i dr. 5. Koje su odlike informacije kao resursa? Odlike informacije kao resursa su: 1) informacija je neiscrpan resurs 2) trošenje ne uništava sadržaj informacije 3) informacija podnosi istodobno mnoštvo konzumenata 4) tijekom korištenja ne smanjuje se vrijednost informacije 5) uporabna vrijednost povećava se trošenjem informacije 6) korištenjem informacija ne troši se mnogo energije 7) korištenjem informacija ne djeluje se štetno za okolinu 8) ljudska sposobnost je jedino ograničenje u uporabi informacije 6. Informacijsko društvo, pojam i glavne odlike. Informacijsko društvo započinje od 1954. godine i u njemu su informatički kadrovi izrazito najveća grupa. Informacijsko društvo je društvo u kojem je informacija odlučujući činitelj materijalnog i drugog društvenog života i u kojem su svi njegovi članovi potpuno i pravodobno obaviješteni o svim događanjima, pitanjima i poteškoćama s kojima se susreću u svom pojedinačnom i zajedničkom radu i životu. Smatra se da stvaranje informacijskog društva započinje u zemljama u kojima se preko 50% stanovništva profesionalno bavi raznim uslužnim djelatnostima. Preteča informacijskog društva bilo je indutrijsko društvo u kojem su svojstveni bili prirodni resursi, rad, motiv profita, rast, stvar, nacionalni kriterij, hijerarhijska organizacija i konkurencija. Osobitost informacijskog društva postaju informacija, znanje, poticaj uspješnosti, kvaliteta razvoja, odnos, svjetski kriterij, mrežna organizacija i međuzavisna suradnja. Najvažnije osobine informacijskog društva su: - znanstvena informacija postaje vladajućim izvorom privređivanja, a tehnologije materijalnom osnovom - društvena ekonomija vodi sve većoj decentralizaciji i dekolektivizaciji privređivanja - prilagodljiva organiziranost i laka primjenljivost svih oblika gospodarkog života - napuštanje jednoličnosti i oponašanja velikih uzora, što prati prirodna težnja prema izvornosti i osobnoj istaknutosti 125
  • 126. - razmah tržišnog privređivanja i sofisticiranih kupaca potiču industrijsko i trgovačko natjecanje s oblicima nadmetanja koji žestoko kažnjavaju neuspjehe i munjevito obogaćuju izuzetne uspjehe - od upravljanja odlučivanjem i demokratskim nadglasavanjem prelazi se na upravljanje pripremanjem odluka od strane specijaliziranih stručnjaka koji daju prednost participaciji i konsenzusu - okolina je neizvjesna, promjenjiva i neponovljiva - zamah poduzetništva, oslobođeno od skrbništva i državnih stega, kojem odgovara u velikoj mjeri nesigurnost i rizik u svakom poslovnom djelovanju - integracija ekonomskih subjekata prema njihovim materijalnim interesima i izgledima uspješnog života i napretka bez pokroviteljstva i pokrića promašaja 7. Koje suštinske promjene nastaju prelaskom iz industrijskog u informacijsko društvo? Preteča informacijskog društva bilo je indutrijsko društvo u kojem su svojstveni bili prirodni resursi, rad, motiv profita, rast, stvar, nacionalni kriterij, hijerarhijska organizacija i konkurencija. Osobitost informacijskog društva postaju informacija, znanje, poticaj uspješnosti, kvaliteta razvoja, odnos, svjetski kriterij, mrežna organizacija i međuzavisna suradnja. 8. U informacijskom društvu u odnosu na industrijsko mijenja se poimanje radnika, vlasništva, upravljanja i poduzetništva. Pojasnite. 9. Usporedite ključne odlike industrijskog i informacijskog društva. industrijsko društvo informacijsko društvo stvar, roba odnos rast razvoj, kvaliteta rad znanje prirodni resursi informacija nacionalni/regionalni kriteriji svjetski kriteriji hijerarhijska organizacija mrežna organizacija motiv je profit motiv je uspješnost rada konkurencija suradnja, međuzavisnost 10. Što karakterizira inovacijsko i imitativno društvo, a što neinventivno društvo? Inovacijska (inventivna) društva su one zemlje koje značajna sredstva ulažu u obrazovanje i znanost, koje su razvile informacijsku strukturu i koje visoko cijene individualnu, skupnu i kolektivnu kreativnost. Ove zemlje poslovnoj informatici, kao značajnoj infrastukturi inventivnog društva, posvećuju izrazitu pažnju, a značajni dio stanovništva je informatički opismenjen. Imitativna društva ne stvaraju u tolikoj mjeri ne stvaraju znanje kao inventivna, ali su se osposobila da što brže dođu do informacija kao relevantnog razvojnog resursa. Uspješnija među njima bitno unaprijeđuju rješenja koja oponašaju, a manje uspješna svoju strategiju razvoja, ako je imaju, utemljuju na pukom transferu tehnologija i znanja od naprednijih. Takva društva u praksi 'imitiraju' razvijenjije s vremenskim pomakom, mehanički slijedeći njihov prijeđeni put. Neinventivna društva nisu inovacijski nesposobna jer u njima nema kreativnih pojedinaca, već zato što je u njima individualna, skupna i organizacijska kreativnost sputana barijerama, blokadama i ograničenjima. Te blokade mogu biti ideološke (politički i gospodarski sustav koji koči inovaciju), normativne (zakoni koji priječe inovaciju), infrastrukturne (nepostojanje 126
  • 127. službi za razvoj, patentnih zavoda, komunikacijskih linija, javnih banki podataka), psihološke ili neke druge prirode. 11. Informacijske tehnologije utječu kako na pojedinca tako i na društvo u cjelini. u čemu se ogleda taj utjecaj? Utjecaj informacijskih tehnologija na pojedinca i društvo u najvećoj mjeri ovisi o proizvodnim odnosima, o distribuciji vlasti i moći te o načinima upravljanja i odlučivanja u društvu. Općenito se može govoriti o: 1) pozitivnim efektima – među pozitivne efekte može se ubrojiti niz očekivanih pojava čije posljedice pridonose kvalitetnijem komuniciranju između pojedinaca; informacijske tehnologije omogućuju porast personalizirane informacijske i komunikacijske povezanosti između pojedinaca, omogućuju i fleksibilniji i neoganičeni pristup svom raspoloživom znanju; suvremenim informacijskim tehnologijama: - čovjek pospješuje procese kako bi postao samosvjesniji i bolje se upoznao - čovjek ostvaruje veću slobodu dobrovoljnog izbora u raznim životnim situacijama - društveni procesi postaju diverzificiraniji, varijabilniji i dobijaju nove dimenzije - osigurava se dostupnost svih informacija i sveobuhvatna komunikacijska povezanost koje oslobađaju pojedinca i čine ga neovisnim - informacijski procesi omogućuju brži napredak, razvoj spoznaje i cjelovit razvitak stvaralačke ličnosti 2) negativnim efektima – među njih se mogu ubrojiti: - potencijalna informacijska preopterećenost – ljudske sposobnosti primanja informacija su ograničene, informacijske tehnologije mogu biti i sredstvo napada na privatni život - manipuliranje medijima komuniciranja, kontrola oblikovanja, izbora i tokova informacija ako informatičke mreže nisu organizirane na demokratskoj osnovi - rađanje sve veće individualizacije, izolacije i otuđenosti - jača ovisnost o elektroničkim računalima može uzrokovati prenošenje odgovornosti i odlučivanja s čovjeka na stroj - mogućnost iskrivljenog pristupa informacijama 3) problemu grupa – informacijske tehnologije mogu stvoriti potencijalne prednosti zbog poboljšanog, sveobuhvatnog, objektivnog i stimulativnog informiranja, a u protivnom tehnologije mogu biti izvorom i razlogom pojačane otuđenosti,manipulacije ili uzajamnog sukoba grupa u organizaciji 4) dominaciji znanja – dominacija znanja se objašnjava kao vrsta znanja s pomoću kojeg većina ljudi može doći u ovisnost o nekim manjim grupama; informatika, njezina tehnološka i metodološka dostignuća omogućuju da se prevladaju svi monopoli nad znanjima – ovo je ujedno i povijesna uloga sistemskog inženjeringa 12. Objasnite informacijsku organizaciju, na čemu se zasniva i njene glavne odlike. 13. Što je to reinženjering poslovnih procesa? Pojam reinženjeringa poslovnog procesa opisuje postupak kojim se temeljito preispituje poduzeće, njegovi procesi i organizacija. U osnovi je to potpuna promjena razmišljanja i radikalna reorganizacija poduzeća ili proizvodnog procesa – ovim postupkom se postižu velika poboljšanja u području troškova, kvalitete, servisa i vremena. Reinženjering zahtjeva potpuno novi pristup pa se prvo postavlja pitanje što poduzeće mora uraditi, a tek onda kako to učiniti, ignorira se što je, a koncentrira se na ono što bi trebalo biti, ne teži se malim poboljšanjima, već velikim promjenama, drži se zaključka kako su dosadašnji oblici 127
  • 128. organizacije dali svoje te kako se samo novim oblikom organizacije može postići bitno poboljšanje. Reinženjering poslovnog procesa uvijek je orjentiran prema cjelokupnom procesu – tako se ukidaju granice između odjela i rješavaju se kompleksni i komplicirani zadaci kroz zajednički rad više odjela. Odgovornost i pravo odlučivanja ima radnik, te se tako smanjuje nadzor i kontrola, a s druge se strane od radnika zahtijeva stalno poboljšavanje procesa. Dolazi do vertikalnog i horizontalnog komprimiranja rada što smanjuje broj potrebnih nadležnih, manja su odugovlačenja i troškovi i brža je reakcija na želje kupaca, a rad se odvija u najsvrsishodnijim uvjetima. Proizvodni se procesi potpuno drukčije dijele prema organizacijskim jedinicama što dovodi do smanjenja troškova rada i opsega poslova. 14. Navedite neka mišljenja o budućem razvoju organizacije. Jedni smatraju da će se težiti većoj centralizaciji u velikim poslovnim sustavima, a time će nastati radikalna promjena uloge srednje razine menadžmenta. Postoji i mišljenje da će se organizacija kretati u pravcu grupiranja poslova prema ''radu na paketu''. Neki misle da će se organizacija kretati između kooperativnosti i individualizma i da će pritom prevladati duh zajedništva i sve veća sigurnost zaposlenih na radnom mjestu. 15. Usporedite oblike dosadašnje i buduće organizacije. dosadašnja organizacija suvremena orgnizacija centralizirano necentralizirano centralno upravljanje samostalne jedinice namještenik izvođenje zadataka strategija operacija planiranje realiziranje orjentacija prema zadatku orjentacija na čovjeka firma individuum troškovi kvaliteta fleksibilnost red specijalizacija integracija 16. Navedite učinke informacijskih i komunikacijskih tehnologija u posljednjih 20-tak godina. Učinci komunikacijskih i informacijskih tehnlogija u posljednjih 20-tak godina su: - trenutačno kopiranje tiskanog materijala putem procesa fotodupliciranja - pojednostavljenje prijenosa teksta i slike na velike daljine - mogućnost snimanja i reproduciranja glazbe i glasa na kazete koje se mogu opetovano upotrebljavati - elektronsko komuniciranje raznih vijesti s najudaljenijih mjesta - transmisija informacija u realnom vremenu pomoću satelita - raznolikost sredstava za proizvodnju i distribuciju TV programa - optička vlakna koja prenose poruke i signale pretvorene u optičke oblike na velike daljine i uz povećanu efikasnost - prenosiva računala koja će do kraja stoljeća biti uobičajena pojava - razvoj vojne tehnologije elektronički vođenih projektila povezanih u sustav telemetara, signalnih uređaja, osmatračkih satelita i elektroničkih prislušnih stanica 17. Definirajte pojam ''informatička ekonomija''. 128
  • 129. str 637. 18. Koji je utjecaj informacijskih i komunikacijskih tehnologija na tržište? Zahvaljujući suvremenim tehnologijama koje to omogućuju, pojavljuje se tržište po mjeri, ali je izvršen i pomak od nacionalnog tržišta ka svjetskom – tako nastaje globalno tržište za robu po mjeri i usko specifičnim potrebama. To je naprosto rezultat komunikacijskog povezivanja cijelog svijeta, zato svugdje u svijetu stvari postoje u sve većoj mjeri slične jer se struktura preferencija u cijelom svijetu homogenizira. 19. Usporedite odlike masovne proizvodnje i informacijske ekonomije. odlike ekonomije masovne proizvodnje odlike informacijske ekonomije sve počiva na veličini, uspješni poslovni potezi teže k stalnom rastu umjesto neograničenog rasta cilj je štednja resursa rezultat masovne proizvodnje je uniformnost proizvoda mogućnost realizacije proizvoda prema potrebama kupca blagostanje počiva na eksploataciji najprije rada, a zatim resursa težnja k integraciji interesa i kroz to uspješnost ekonomskog djelovanja veća potrošnja energije uvjet je rasta proizvodnje i prihoda uloga sirovina nadomješta se većom količinom informacija u proizvodu dominacija količine mase u proizvodu daje prednost rutinskom radu veći udjel informacija prema masi zahtijeva rad s više znanja 20. Objasnite pojmove ''raspon kontrole'' i ''raspon komunikacije''. Raspon kontrole – prema njemu se određuje broj podređenih koji mogu komunicirati s jednim rukovoditeljem. Raspon komunikacije – novi princip koji ne limitira broj ljudi koji podnose izvješća jednom nadređenom, već ga ograničava jedino spremnost podređenih da preuzmu odgovornost za vlastito komuniciranje i odnose unutar komunikacijske mreže. 21. Što odlikuje proizvodnju u informatičkoj ekonomiji? 129