Your SlideShare is downloading. ×
Narby, jeremy   kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Thanks for flagging this SlideShare!

Oops! An error has occurred.

×
Saving this for later? Get the SlideShare app to save on your phone or tablet. Read anywhere, anytime – even offline.
Text the download link to your phone
Standard text messaging rates apply

Narby, jeremy kozmicka zmija (dnk i podrijetlo znanja)

3,562
views

Published on

podrijeklo DNA i samanizam …

podrijeklo DNA i samanizam
NEVJEROVATNO DOBRA KNJIGA


0 Comments
1 Like
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

No Downloads
Views
Total Views
3,562
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
1
Actions
Shares
0
Downloads
90
Comments
0
Likes
1
Embeds 0
No embeds

Report content
Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
No notes for slide

Transcript

  • 1. 1
  • 2. Jeremy NarbyTHE COSMIC SERPENT-DNA AND THE ORIGINS OFKNOWLEDGEcopyright © Jeremy Narby, 1995 Jeremy Narby KOZMIČKA ZMIJA DNK i podrijetlo znanja Oni koji vole mudrost moraju brojne stvari istraživati. ° HERAKLIT ° 2
  • 3. SADRŽAJ:Poglavlje 1 : Šumska televizija ………………… 4Poglavlje 2 : Antropolozi i šamani ….………… 11Poglavlje 3 : Majka majke duhana je zmija ... 19Poglavlje 4 : Zagonetka u Riju ………………… 33Poglavlje 5 : Defokusiranje ……………………. 40Poglavlje 6 : Uočavanje podudarnosti ………. 54Poglavlje 7 : Mitovi i molekule ………………… 73Poglavlje 8 : Kroz oči mrava …………………… 91Poglavlje 9 : Prijemnici i odašiljači ………….. 103Poglavlje 10 : Slijepa točka biologije …………. 115Poglavlje 11 : »Zašto ti je toliko trebalo?« …… 127O autoru …………………………………………… 141 3
  • 4. Šumska televizija Prvi put kad mi je jedan Ashaninka rekao kako je za ljekovitasvojstva biljaka doznao pijući halucinogeni napitak, mislio sam dase šali. Sjedili smo u šumi, pokraj grma čije je lišće, kako jeustvrdio, moglo izliječiti od ugriza smrtonosne zmije. »Te se stvarinauče kad piješ ayahuascu«, rekao je. Ali nije se smijao. Bilo je to 1985., u zajednici Quirisharija u dolini Pichis uperuanskoj Amazoni. Imao sam 25 godina i upravo započinjaodvogodišnje razdoblje terenskog istraživanja, kako bih doktoriraoantropologiju pri Stanfordskom sveučilištu. Moje me školovanjepripremilo na to da će ljudi pričati svakakve priče. Mislio sam da jemeni kao antropologu posao otkrivati što su zapravo mislili, poputneke vrste privatnog detektiva. Tijekom mog istraživanja ekologije Ashaninka, ljudi uQuirishariju redovito su spominjali halucinantni svijetayahuasqueroa ili šamana. U razgovoru o biljkama, životinjama,zemlji ili šumi pozivali bi se na ayahuasqueroe kao na izvor znanja.Svaki put sam se pitao što zapravo misle kad to govore. Pročitao sam, i to s užitkom, nekoliko knjiga Carlosa Castanedeo upotrebi halucinogenog bilja kod »Yaqui čarobnjaka«. No znaosam da je antropološka profesija u velikoj mjeri diskreditiralaCastanedu, optužujući ga za nevjerodostojnost, plagijatorstvo iizmišljanje. Iako ga nitko nije izrijekom okrivljavao zbog prevelikogpribližavanja predmetu istraživanja, činilo se jasnim kakosubjektivni uvid u autohtone halucinogene može uroditiproblemima unutar profesije. Za mene, te 1985. godine, svijetayahuasqueroa predstavljao je sivu zonu koja je za mojeistraživanje bila tabu. Povrh toga, moje istraživanje načina na koji Ashaninke koristeprirodna sredstva nije bilo neutralno. Ranih 80-ih međunarodneagencije za razvitak sipale su milijune dolara u »razvoj« peruanskeAmazone. On se sastojao u oduzimanju urođeničkih terirorija injihovom predavanju tržišno orijentiranim pojedincima koji ćepotom »razviti« džunglu pretvarajući je u pašnjake za krave. 4
  • 5. Stručnjaci su odobravali ovu kolonizaciju i projekte uništavanjašume tvrdeći kako Indijanci svoja područja ne znaju racionalnokoristiti. Htio sam dokazati suprotno, pripremajući ekonomske,kulturalne i političke analize koje pokazuju racionalnost načina nakoji Ashaninke koriste šumu. Naglašavati halucinogeno podrijetloekoloških spoznaja Ashaninka bilo bi kontraproduktivno za glavnutezu u podlozi mojih istraživanja. Nakon dva mjeseca na terenu, doživio sam neočekivan korakunatrag. Ostavio sam Quirisharije na deset dana kako bih u Limiobnovio svoju vizu. Na povratku u zajednicu naišao sam naravnodušnost. Sljedećeg dana, tijekom neformalnog druženja ispredkuće u kojoj sam stanovao, ljudi su me pitali je li istina da ću sevratiti u svoju zemlju da bih postao doktor. Pitanje me iznenadilo, sobzirom da sam svoje buduće zanimanje radije opisivao riječju»antropolog« nego »doktor«, ne bih li izbjegao brkanje s »praktičaremmedicine«. Pokazalo se da je nekoliko zaposlenika vladinograzvojnog projekta, Specijalnog projekta Pichis-Palcazu, za mogaizbivanja posjetilo Quirisharije i raspitivalo se o mojimaktivnostima. Ljudi su im, kao odgovor, pokazali moj fascikl suzorcima ljekovitog bilja. Zaposlenici projekta na to su izgrdilistanovnike Quirisharija što su takvi naivni Indijanci: zar neshvaćaju da namjeravam postali doktor i obogatiti se na njihovimbiljkama? Ustvari, te sam biljke klasificirao kako bih pokazao da tropskašuma, koja se stručnjacima što su iznad nje letjeli u avionima činila»neiskorištenom«, Ashaninkama, medu ostalim, predstavljaljekarnu. To sam objasnio stanovnicima Quirisharija još na početkusvog boravka. Međutim, znao sam da će bilo kakvo dodatnoobjašnjavanje samo potvrditi njihove sumnje, s obzirom da samdoista namjeravao postati »doktor«. Stoga sam predložio da smjestaobustavim prikupljanje ljekovitog bilja te sumnjivi fascikl povjerimosnovnoj školi zajednice. To je smirilo stvar i razriješilo napetost uzraku, ali isto tako i izmaknulo jedan od iskustvenih temelja nakojemu sam se nadao izgraditi tezu koja će pokazati racionalnuprirodu korištenja šume kod Ashaninka. 5
  • 6. Nakon četiri mjeseca terenskoga rada napustio sam Quirisharikako bih posjetio susjednu zajednicu Cajonari, udaljenu nekih 12kilometara hoda kroz šumu. Stanovnici Cajonarija dali su naznanje kako nije pravedno od Quirisharija što drže ekskluzivnopravo na antropologa koji daje poduku iz računanja. Bile su to ustvari neformalne lekcije iz aritmetike koje sam počeo davati nazahtjev zajednice. Narod Cajonarija toplo me dočekao. Proveli smo nekoliko večeripričajući priče, pjevajući u moj kasetofon, pijući pivo od manioke,mliječnu tekućinu koja ima okus poput hladne, fermentirane juheod krumpira. Tijekom dana učili smo aritmetiku, radili u vrtovimaili slušali pjesme snimljene prethodne večeri. Svatko je htio čutisvoju vlastitu izvedbu. Jedne večeri ispred kuće šestorica muškaraca i ja pili smo pivood manioke i čavrljali u sumraku. Razgovor je skrenuo na pitanje»razvitka«, temu koja je u dolini postala svakodnevna od dolaskaSpecijalnog projekta Pichis-Palcazu i njegova budžeta od 86milijuna dolara. Ashaninke su uglavnom izražavali nezadovoljstvojer im se neprestano govorilo kako ne znaju proizvoditi za tržište,dočim su njihovi vrtovi bili puni potencijalnih proizvoda i svatko jesanjao o tome da zaradi malo novca. Diskutirali smo o razlikama između poljoprivrede Ashaninka i»moderne« poljoprivrede. Već sam bio shvatio da su urođeničkivrtovi, usprkos očiglednom nedostatku reda, višekulturalnaumjetnička djela koja sadrže i do sedamdeset biljnih vrstapomiješanih kaotično, ali ne i slučajno. Tijekom razgovora hvaliosam njihove vještine i svoje čuđenje nad njihovim vrtlarskimmajstorstvom na kraju iskazao pitanjem: »Pa kako ste sve tonaučili?«. Čovjek po imenu Ruperto Gomez odgovorio je: »Znaš, brateJeremy, da bi shvatio to što te zanima moraš piti ayahuascu«. Naćulio sam uši. Znao sam da je ayahuasca glavni halucinogenkoji koriste starosjedilački narodi Zapadne Amazone. Ruperto, kojinije ispuštao tikvice s pivom, nastavio je povjerljivim tonom: »Nekikažu da je to okultno, i to je istina, ali nema u tome zla. U stvari, 6
  • 7. ayahuasca je šumska televizija. Možeš gledati slike i učiti stvari«.Prasnuo je u smijeh dok je to govorio, ali nitko drugi se nijenasmijao. Dodao je: »Ako želiš, mogu ti jednom pokazati«. Odgovorio sam da me to svakako zanima. Ruperto se tadupustio u usporedbe između moje »računarske« znanosti i njegove»okultne« znanosti. Živio je s narodom Shipibo, sjevernim susjedimapoznatima po svojoj moćnoj medicini. Prošao je potpunu pripremuza ayahuasqueroa, provodeći duge mjesece u šumi, jedući samobanane, manioku i srčiku palme i unoseći velike količinehalucinogena pod budnim okom Shipibo ayahuasqueroa. Upravo jeproveo osam godina daleko od Cajonarija, a tijekom tog vremenaslužio je i u peruanskoj vojsci - što je bio izvor njegova osobnogponosa. Sa svoje strane, imao sam određene predrasude premašamanizmu. »Istinskog« šamana zamišljao sam kao mudrog starca,tradicionalnog i odvojenog od svijeta; nekoga poput Don Juana uCastanedinim knjigama. Ruperto, skitnica koji je naučio tehnikedrugoga plemena, nije se podudarao s mojim očekivanjima.Međutim, nikakav mi mudri starac nije prišao s namjerom da meinicira i nisam kanio biti izbirljiv. Ruperto je svoj prijedlog izniospontano, javno i kao dio pogodbe. Zauzvrat ću mu dati poseban»napredni« tečaj računanja. Tako sam ponudu prihvatio, osobito jermi se činilo da se ona možda i neće ostvariti kad na kraju ispareučinci piva. Dva tjedna kasnije bio sam opet u Qurishariju kad se Rupertopojavio zbog svoje prve privatne lekcije. Na odlasku mi je rekao:»Vratit ću se sljedeće subote. Pripremi se dan ranije, ne jedi ništaslano ni masno, samo malo kuhane ili pečene manioke«. Dogovorenog dana vratio se s bocom punom crvenkastetekućine, začepljenom komadom suhog kukuruznog klipa. Nisamslijedio njegove instrukcije jer, duboko iznutra, cijelu stvar nisamuzeo ozbiljno. Ideja da uoči događaja ne jedem određenu hranuzvučala mi je kao praznovjerica. Za ručak sam gricnuo malodimljenog jelenjeg mesa i nešto pržene manioke. 7
  • 8. Još dvoje ljudi odlučilo je uzeti ayahuascu pod Rupertovim vod-stvom. U smiraj dana, nas četvorica sjedili smo na terasi utihlekuće. Ruperto je zapalio cigaretu koju je smotao od papira izbilježnice i rekao: »Ovo je toe«. Poslao ju je ukrug. Da sam u tomtrenutku znao da je toe vrsta dature, vjerojatno ne bih uvukao dim,jer biljka dature je opasan i moćan halucinogen naširoko poznat posvojoj toksičnosti. Toe je imao sladak okus, iako je cigaretni papirmogao biti i finiji. Zatim smo svi popili po šalicu ayahuasce. Izrazito je gorka i imaokus poput trpkog soka od grejpa. Pozlilo mi je trideset sekundinakon što sam je progutao. Za vrijeme trajanja doživljaja nisam pravio bilješke ni pratiovrijeme. Opis koji slijedi temeljen je na bilješkama koje samnapravio sljedeće večeri. Najprije nas je Ruperto namirisao parfimiranom vodom (aquaflorida) i duhanskim dimom. Potom je sjeo i počeo zvižukatinevjerojatno lijepu melodiju. Pred mojim zatvorenim očima počele su se pojavljivalikaleidoskopske slike, ali nisam se dobro osjećao. UsprkosRupertovoj melodiji, ustao sam kako bih izašao van i povratio.Izbacivši ostatke jelenjeg mesa i pržene manioke, vratio sam se sosjećajem olakšanja. Ruperto mi je rekao kako sam vjerojatnoizbacio i ayahuascu, te da, ukoliko želim, mogu dobiti još. Izmjeriomi je puls i proglasio me dovoljno jakim za »regularnu« dozu, kojusam progutao. Kad sam ponovno sjeo u mrak terase, Ruperto je iznova počeozviždati. U moju glavu počele su se slijevati slike. U svojimbilješkama opisao sam ih kao »neobične ili strašne: jedan aguti(šumski glodavac) s ogoljenim zubima i krvavom njuškom; blistave,sjajne, višebojne zmije; policajac koji mi zadaje probleme; moj otackoji me gleda zabrinuto...«. Duboke halucinacije su me preplavile. Ubrzo sam se našaoopkoljen dvjema gigantskim boama koje su se činile dugačkepetnaest metara. Bio sam prestravljen. »Te enormne zmije su ovdje,moje oči su zatvorene i vidim spektakularni svijet blistavih svjetala, 8
  • 9. a usred ovih nejasnih misli, zmije su mi počele govoriti bez riječi.Objasnile su mi da sam samo ljudsko biće. Osjetio sam kako mi seum lomi i u pukotinama ugledao beskrajnu aroganciju svojihpredrasuda. Najdublja je istina da jesam samo čovjek i da,najčešće, imam dojam da sve razumijem, a sad sam se našao usnažnijoj stvarnosti koju uopće ne razumijem i za koju, u svojojaroganciji, nisam ni slutio da postoji. Imao sam osjećaj da plačemzbog veličine i snage ovih otkrića. Onda mi je sinulo da je tosamosažaljenje dio moje arogantnosti. Toliko sam se posramio dase više nisam usudio osjećati sram. Bez obzira na sve, morao samopet povraćati.« Ustao sam osjećajući se potpuno izgubljeno, poput pijanoghodača po žici prekoračio sam florescentne zmije i, moleći ih zaoproštenje, odglavinjao prema prvom drvetu kraj kuće. Uspoređujem ovo iskustvo s riječima na papiru. No, u tomtrenutku, sam jezik se činio nedovoljnim. Pokušao sam imenovatito što vidim, no riječi uglavnom nisu prianjale za slike. To je bilouznemirujuće, kao da je moja posljednja veza sa »stvarnošću«prekinuta. Sama stvarnost činila se tek kao daleka i plošnauspomena. Ipak sam uspijevao razumjeti svoje osjećaje, poputonoga da sam »jadno malo ljudsko biće koje je izgubilo svoj jezik ižali samoga sebe«. Nikad se nisam osjećao toliko potpuno ponizno kao tada.Liježući uz drvo, ponovno sam počeo povraćati. Na jeziku Ashaninkiizraz za ayahuascu je kamarampi, od glagola kamarank,»povraćati«. Zatvorio sam oči, i sve što sam vidio bilo je crveno.Mogao sam vidjeti unutrašnjost svog tijela, crvenu. »Nisam rigaotekućinu, nego boje, električno crvenu, popni krvi. Grlo me boljelo.Otvorio sam oči i osjetio prisutnosti pokraj sebe, jednu tamnuslijeva, udaljenu oko metar od moje glave, i jednu svijetlu zdesna,također udaljenu jedan metar. Kako sam okrenut ulijevo, ne smetami tamna prisutnost, jer sam je svjestan. Ali skačem kad postanemsvjestan svijetle prisutnosti zdesna, i okrećem se da je pogledam.Ne mogu je zbilja vidjeti očima; osjećam se tako loše, i tako malokontroliram svoj razum, da je u biti ne želim vidjeti. Ostajemdovoljno pribran da shvatim kako ne povraćam pravu krv. Nakon 9
  • 10. kratkog vremena počeo sam se pitati što da radim. Toliko sam seslabo kontrolirao da sam se prepustio instrukcijama za koje sečinilo da dolaze izvan mene: sad je vrijeme da prestaneš povraćati,sad je vrijeme da pljuneš, ispuhneš nos, ispereš usta vodom, ali neda bi popio vodu. Žedan sam, ali tijelo me sprečava da pijem«. Pogledao sam izad sebe i vidio ženu Ashaninka odjevenu utradicionalnu dugačku pamučnu odoru. Stajala je oko sedammetara od mene i činilo se da levitira malo iznad zemlje. Mogao samje vidjeti u tami koja je postala jasna. Kvaliteta svjetla podsjetila mena one noćne scene u filmovima koji se snimaju danju s tamnimfilterom; nekako nije mračno, jer sjaji. Kako sam pogledao u tuženu koja je zurila u mene u tihoj i jasnoj tami, opet me osupnulaprisnost ovih ljudi sa stvarnošću koja me potpuno izokrenula i okojoj nisam imao ni najmanjeg pojma. »Još uvijek vrlo zbunjen, procijenio sam da sam učinio sve, pačak i isprao lice, i bio sam zapanjen što sam sve to uspio samnapraviti. Ostavio sam stablo, dvije prisutnosti i ženu koja levitira ivratio se grupi. Ruperto me upita: Jesu li ti rekli da ne piješ vodu?.Odgovorio sam: Da. Jesi li pijan (mareado)? Da. Sjeo sam i on jenastavio sa svojom pjesmom. Nikada nisam čuo ljepšu glazbu, tenježne staccate tako visoke da prelaze u zujanje. Pratio sampjesmu, i poletio. Letio sam zrakom, stotine metara iznad zemlje, igledajući dolje vidio potpuno bijeli planet. Najednom, pjesmaprestane i nalazim se na zemlji, misleći: Ne može sada prestati.Sve što mogu vidjeti su zbrkane slike, neke od njih erotskogsadržaja, poput žene s dvadeset dojki. Ponovno počinje pjevati ividim zeleni list, sa žilicama, pa ljudsku ruku, sa žilama, pa tako unedogled. Nemoguće je sjetiti se svega.« Postupno, slike su izblijedjele. Bio sam izmožden. Zaspao sambrzo poslije ponoći. 10
  • 11. Antropolozi i šamani Glavna zagonetka s kojom sam se susreo tijekom svogistraživanja ekologije Ashaninka sastojala se u tome što ti izuzetnopraktični i otvoreni ljudi, koji gotovo autonomno žive u amazonskojšumi, inzistiraju na tome da njihovo veliko botaničko znanje dolaziod halucinacija potaknutih biljkama. Kako to može biti istina? To što se znanstvenici već dugo iščuđavaju nad botaničkimspoznajama amazonskih urođenika zagonetku samo čini jošintrigantnijom. Kemijski sastav ayahuasce je tipičan slučaj.Amazonski šamani pripremaju avahuascu već tisućama godina.Napitak je nužno kombinacija dviju biljaka koje se zajedno kuhajusatima. Prva sadrži halucinogenu supstancu dimetiltriptamin, koju,kako se čini, luči i ljudski mozak, ali ovaj halucinogen nema učinakkad ga se proguta, jer ga blokira želučani enzim zvan monoaminoksidaza. Druga biljka, međutim, sadrži nekoliko supstanci kojeinaktiviraju upravo taj želučani enzim, dopuštajući halucinogenuda stigne u mozak. Sofisticiranost ovog recepta ponukala jeRicharda Evansa Schultesa, najpriznatijeg etnobotaničara 20.stoljeća, da primijeti: »Čovjek se pita kako su narodi u primitivnimdruštvima, bez poznavanja kemije ili fiziologije, došli na mogućnostda aktiviraju jedan alkaloid putem inhibitora monoamin oksidaze.Isključivo eksperimentiranjem? Vjerojatno ne. Primjeri su suvišebrojni, a s budućim istraživanjima mogli bi postati i brojniji«. Tako tu, eto, postoje ljudi bez električnih mikroskopa kojiizmeđu nekih 80.000 vrsta amazonskog bilja odabiru lišće grmljakoje sadrži halucinogeni moždani hormon i kombiniraju ga s lozomšto sadrži supstance koje inaktiviraju jedan enzim probavnogtrakta, onaj koji bi u protivnom blokirao halucinogeni učinak. A torade zato da bi promijenili svoju svijest. Postupaju kao da su upoznati s molekularnim svojstvimabiljaka i s umijećem njihova kombiniranja, a kad ih netko upitakako znaju te stvari, oni kažu da njihovo znanje dolazi izravno odhalucinogenog bilja. 11
  • 12. Nije mnogo antropologa zavirilo u ovu zagonetku, no propustakademskih znanstvenika da razmotre tu vrstu misterija nijeograničen samo na Amazonu. Tijekom 20. stoljeća antropolozi suširom svijeta istraživali šamanske prakse bez pravog razumijevanja. Kratka povijest antropologije otkriva slijepe točke u njezinomproučavanju šamanizma. U 19. stoljeću europski znanstvenici smatrali su da su nekerase razvijenije od drugih. Charles Darwin, jedan od utemeljiteljateorije evolucije, napisao je 1871.: »Kod civiliziranih nacija smanjenobujam vilice uzrokovan smanjenom upotrebom, uobičajen radrazličitih mišića koji služe za iskazivanje različitih emocija tepovećan obujam mozga zbog veće intelektualne aktivnosti,zajednički stvaraju zamjetljiv učinak na njihovu opću pojavnost uusporedbi s divljacima«. Antropologija je utemeljena u drugoj polovici 19. stoljeća kakobi proučavala »primitivna« društva, društva iz »kamenog doba«.Njezin naglašeni cilj bio je shvatiti odakle smo to »mi« Europljanidošli. Problem za mladu disciplinu predstavljala je ne-razumskapriroda njezinog objekta proučavanja. Prema Edwardu Tayloru,jednom od prvih antropologa: »Divljaci su izvanredno neuki kakokad je riječ o fizikalnom, tako i kad je riječ o moralnom znanju.Pomanjkanje discipline čini njihovo mišljenje sirovim, a njihovedjelatnosti neučinkovitima u iznenađujućem stupnju, a tiranijatradicije na svakom koraku nameće im stavove i običaje naslijeđeneiz drukčije faze kulture, pa time gube razumnost za koju čestomožemo primijetiti da je posjeduju u ranim stupnjevima razvoja.Rasuđujući prema našim uobičajenim modernim standardimaznanja, koje je u svakom smislu visoko u usporedbi s njihovim,mnogo od onoga za što oni vjeruju da je istina mora se oboriti kaolažno«. Pitanje je bilo: kako se takva nesuvislost može znanstvenoproučavati? 12
  • 13. Otac moderne antropologije, Bronislaw Malinowski, odgovor jepronašao razvijajući metodu objektivne analize »divljaka«. Tametoda, koja se koristi i danas, a naziva se »sudionik promatrač«,podrazumijeva da antropolog živi u bliskom kontaktu surođenicima te da ih pritom promatra s odmakom. Motreći realnosturođenika suzdržanim pogledom, antropolog uspijeva uvesti »zakoni poredak u ono što se činilo kaotičnim i čudnim«. Od 30-ih godina 20. stoljeća nadalje, antropologija je u svomproučavanju drugih opsesivno tragala za redom, kako bi se uzdiglado statusa znanosti. Pritom je stvarnost transformirala u gotovoneshvatljive rasprave. Evo jednog izvatka iz knjige Claude Levi-Straussa Elementarnestrukture srodstva (1949.), koja predstavlja jedan od tekstovaputem kojih je antropologija uspjela zadobiti status znanosti:»Primjerice, u normalnom sustavu od osam pododjela, unuk ćereproducirati pododjel oca svoga oca ženeći se kćerkom kćerkemajčine majke brata. Odstupanja između tradicionalnog sustava inovog poretka kod Marimbata okončavaju u praksi identificiranjakćerke majčinog brata i kćerke kćeri brata majčine majke kaomogućih ženidbenih partnera, drugim riječima, za TJANAMA:nangala = nauola. Prema tome, TJIMIJ muškarac ženi se namijženom. Otac dokazuje da je njegova kćer nalyeri (što je uobičajenipododjel). Međutim, žena namij je prema srodstvu purima, kćerkasestrinog sina pogodna za ženidbu, no prema pododjelima ona jesestra. Posljedično tome, njezina kćer je nabidjin, jer premaurođeničkim pravilima, formuliranim u matrilinearnom idiomu:namij čini nabidijn. Iz ovoga nastaje proturječje bilo da supododsjeci patrilinearni ili matrilinearni«. Baš kad je antropologija mislila kako se, zahvaljući takvim»strukturalističkim« diskursima, uspostavila unutar znanstvenezajednice, doživjela je temeljno nazadovanje. Njezin objektizučavanja, ti primitivci koji žive izvan vremena, počeli su nestajatikao snijeg na suncu: do sredine 20. stoljeća postalo je nevjerojanoteško pronaći »prave« urođenike koji nikad nisu imali nikakvogdodira s industrijskim svijetom. Dapače, takvi narodi možda nikad inisu postojali. Već u drugoj polovici 19. stoljeća starosjedilački 13
  • 14. narodi Amazone, naprimjer, u velikoj su mjeri uvučeni u gradnjuindustrijskog svijeta, kojemu su pridonijeli vitalnu komponentu,gumu. Većina njih još otada koristi metalna oruđa industrijskogpodrijetla. Tijekom 1960-ih, kriza je antropologiju gurnula u dvojbu»poststrukturalističke« samokritičnosti. Antropolozi su došli dospoznaje da svojom prisutnošću utječu na stvari, da su i sami nekavrsta kolonijalnih agenata i da je, još gore, njihova metodologijapuna napuklina. Već pojam sudionika promatrača sam je po sebikontradikcija, budući da je nemoguće promatrati ljude s visoka dokistodobno sudjelujete u njihovim djelatnostima, jednako kao štoutakmicu u kojoj igrate ne možete gledati s tribina. Antropološkametoda osuđivala je svoje praktikante na »ples na rubu paradoksa«i na igranje shizofrene uloge igrača-komentatora. Nadalje,objektivni pogled antropologa ne može obuhvatiti samoga sebe, aoni koji tim putem teže objektivnosti nisu kadri uočiti vlastitepredrasude. Kako je to izrazio Pierre Bourdieu, objektivizam»propušta objektivirati svoje objektivirajuće veze«. Antropolozi su otkrili kako je njihov pogled bio oruđedominacije i da je njihova disciplina bila ne samo dijetekolonijalizma, nego je upravo i kroz njihovo djelovanje služilakolonijalnoj svrsi. »Nepristrani i nadkulturalni jezik promatrača«zapravo je bio kolonijalni diskurs i oblik dominacije. Rješenje za disciplinu sastojalo se u pristajanju na to da onanije znanost, nego oblik interpretacije. Na to je došao i sam ClaudeLevi-Strauss: »Humanističke znanosti su znanosti jedino na načinsamoobmanjujuče prijevare. Jurišaju na nesavladive granice, jerrealnosti koje žele razumjeti spadaju u isti red kompleksnosti kao iintelektualna sredstva kojima ih pregrupiravaju. Zbog toga sunesposobne vladati svojim objektom i uvijek će to biti«. Antropolozi su izumili riječ »šamanizam« kako bi klasificiralinajneshvatljivije prakse »primitivnih« naroda. Riječ »šaman« izvorno je sibirska. Njezina etimologija nije posvejasna. U jeziku Tungus, saman je osoba koja udara u bubanj, 14
  • 15. upada u trans i liječi ljude. Prvi ruski promatrači koji su izvještavalio djelovanjima tih samana opisivali su ih kao mentalno bolesne. Od ranog 20. stoljeća antropolozi su progresivno proširiliupotrebu ovog sibirskog pojma te pronašli šamane u Indoneziji,Ugandi, na Arktiku, u Amazoni. Neki su svirali bubnjeve, drugi pilibiljne pripravke i pjevali; jedni su tvrdili da liječe, drugi da tjerajuuroke. Jednoglasno su smatrani neurotičarima, epileptičarima,psihotičnim, histeričnim ili shizofreničnima. Kako piše George Deverux, autoritet u tom području: »Ukratko,nema razloga niti opravdanja da se šamani ne bi smatrali izrazitimneuroticima, pa čak i psihoticima. Dodatno, šamanizam je često ikulturna distonija... Ukratko, držimo da je šaman umnoporemećena osoba. Tog su mišljenja i Kroeber i Linton«. Sredinom 20. stoljeća antropolozi su počeli uviđati ne samo da»primitivci« kao takvi ne postoje, nego i da šamani nisu ludi.Promjena je nastupila naglo. Godine 1949. Claude Levi-Straussizjavio je u svom ključnom eseju kako je šaman, daleko od toga daje mentalno bolestan, u stvari vrsta psihoterapeuta - razlika je utome što »psihoanalitičar sluša, dok šaman govori«. ZaLevi-Straussa, šaman je iznad svega stvaratelj poretka, koji liječiljude transformirajući njihove »nekoherentne i proizvoljne boli« u»urednu i shvatljivu formu«. Šaman kao kreator poretka postao je kredo nove generacijeantropologa. Od 1960. do 1980., priznati autoriteti te disciplinedefiniraju šamana kao stvaratelja reda, gospodara kaosa ili onogakoji izbjegava nered. Naravno, stvari se nisu odvijale tako jednostavno. Do kasnih60ih, nekoliko pripadnika stare škole nastavilo je s tvrdnjama da ješamanizam oblik mentalne bolesti, a tijekom 70-ih postalo jepomodno predstavljati šamane kao stručnjake za sva područja kojiigraju »ulogu liječnika, farmakologa, psihoterapeuta, sociologa,filozofa, odvjetnika, astrologa i svećenika«. Konačno, tijekom 80-ih,nekolicina ikonoklasta ustvrdila je da su šamani kreatori nereda. Tko su dakle ti šamani? Shizofrenici ili stvaratelji reda?Majstori za sve ili tvorci kaosa? 15
  • 16. Odgovor je u ogledalu. Kad je antropologija bila mlada znanost,nesigurna oko vlastitog identiteta i nesvjesna shizofrene prirodevlastite metodologije, smatrala je šamane mentalno oboljelima.Kada je »strukturalna« antropologija počela polagati pravo na statusznanosti, a antropolozi se zaokupili pronalaženjem reda u neredu,šamani su postali kreatorima reda. Kad je disciplina otišla u»poststrukturalističku« krizu identiteta, nesposobna da odluči je liznanost ili način interpretiranja, šamani su počeli obavljati svevrste profesija. Naposljetku, neki antropolozi počeli su propitivatiopsesivnu potragu svoje discipline za redom, i gledati šamane kaoljude čija moć leži u upornom propitivanju i potkopavanju potrageza redom«. Čini se, prema tome, da realnost koja se skriva iza koncepta»šamanizma« reflektira gledišta antropologa, neovisno o tome izkojeg kuta dolaze. Godine 1951., nekako u vrijeme kada je Levi-Strausstransformirao shizofreničnog šamana u psihoanalitičara-kreatorareda, Mircea Eliade, jedan od istaknutih autoriteta povijesti religija,objavio je današnji klasik Šamanizam: Arhaične tehnike ekstaze.Do danas, to je jedini pokušaj svjetske sinteze na ovu temu. Eliade, koji nije obrazovan za antropologa, nije vidio nimentalnu bolest niti stvaranje reda. Umjesto toga ukazao je nazapanjujuće sličnosti u praksi i konceptima šamana iz čitavogsvijeta. Gdje god ovi »tehničari ekstaze« djelovali, oni suspecijalizirani za trans tijekom kojega njihova »duša, kako sevjeruje, napušta tijelo i uzdiže se u nebo ili spušta u podzemnisvijet«. Svi oni govore »tajni jezik« koji su naučili izravno od duhova,oponašanjem. Govore o ljestvama - ili o lozi, užetu, spiralnimstepenicama, zavrnutim pletenim ljestvama koje povezuju nebesa izemlju i koje koriste kako bi dobili pristup svijetu duhova.Smatraju da su ti duhovi došli s neba i da su stvorili život na zemlji. Antropolozi rijetko znaju cijeniti kad intelektualaci čije seznanje temelji na knjigama koriste njihov rad ne prljajući vlastitečizme, a pritom otkriju veze koje oni sami nisu vidjeli. Ni s 16
  • 17. Eliadeom nisu učinili iznimku, odbacujući njegov rad zbog njegova»latentnog misticizma«. Optužili su ga za izdvajanje simbola izkonteksta, iskrivljavanje i izvrtanje činjenica, za uništavanjesociokulturnog aspekta fenomena i njegovo guranje u ćorsokakmisticizma. Nedavno je rečeno čak i kako je Eliadeova predodžba ozvjezdanom letu »potencijalno fašistoidan prikaz liječenja trećegsvijeta«. Međutim, usprkos ovim kritikama, Eliade je prije mnogihantropologa shvatio kako je korisno ozbiljno uzeti narode i njihoveobičaje i obratiti detaljnu pozornost onome što govore i rade. Neki su antropolozi shvatili da se akademsko proučavanješamanizma vrtjelo u krug. To ih je dovelo do kritike same ideje»šamanizma«. Clifford Geertz, primjerice, napisao je da ješamanizam jedna od onih »dosadnih kategorija putem kojihetnografi religija obezvrijeđuju svoje podatke«. Međutim, napuštanjem koncepta »šamanizma«, kao što se prijetridesetak godina dogodilo s idejom »totemizma«, neće se rasvijetlitirealnost na koju se on odnosi. Poteškoća sa zahvaćanjem»šamanizma« leži ne toliko u samom konceptu, koliko u pogleduonih koji ga koriste. Akademska analiza šamanizma uvijek će bitiracionalno proučavanje neracionalnoga - drugim riječimapretpostavka koja sadrži kontradikciju, slijepa ulica. Primjer koji u tom smislu možda najviše otkriva dao je LuisEduardo Luna, autor izvrsne studije šamanizma mestizoayahuasqueroa iz peruanske Amazone, koji prakticiraju obliknarodne medicine kojeg nazivaju vegetalismo, a temeljen je nahalucinogenom bilju, pjevanju i držanju dijeta. Luna se fokusira natehnike tih šamana i izvještava o njihovim mišljenjima neupuštajući se u interpretacije, Piše »Oni kažu da je ayahuascadoktor. Posjeduje jak duh i smatra se inteligentnim bićem s kojimje moguće uspostaviti vezu i od kojeg je moguće dobiti znanje i moć,ukoliko se čovjek pažljivo držao dijete i drugih recepata«. Luna ipakpiše racionalnim jezikom za racionalne ljude (»nas«), a nijeracionalno tvrditi da su određene biljke inteligentna bića sposobnaza komunikaciju. Luna, koji na nekoliko stranica istražuje pitanje»biljaka-učitelja«, završava zaključkom: »Ništa se ne može reći... dok 17
  • 18. ne posjedujemo neki oblik razumijevanja prema onome što ti ljudigovore kada kažu da im biljke same otkrivaju svoja blaga«. Čovjekne može zamisliti da je to što govore stvarno, jer u stvarnosti kakvu»mi« poznajemo, biljke ne komuniciraju. Tu se nalazi slijepa točka. 18
  • 19. Majka majke duhana je zmija Dva dana nakon mog prvog iskustva s ayahuascom hodao samšumom s Carlosom Perezom Shumom, svojim glavnim Ashaninkasavjetnikom. Carlos, u dobi od 45 godina, bio je iskusantabaquero-ayahuasquero koji je, također, imao dosta posla smisionarima i kolonistima. Stigli smo do rijeke koju smo trebaliprijeći i tu smo zastali. Trenutak mi se činio pogodnim da postavimnekoliko pitanja, osobito jer je i Carlos sudjelovao u halucinantnojseansi dvije noći ranije. »Tio [ujače]«, upitao sam, »što su onegigantske zmije koje čovjek vidi kad pije ayahuascu?«. »Drugi putuzmi kameru pa ih slikaj«, odgovorio je. »Tako ćeš ih moćianalizirati kad god ti bude dosadno«. Nasmijao sam se, objašnjavajući kako ne mislim da bi se vizijepojavile na filmu. »Naravno da bi«, rekao je, »kad su im boje takosjajne«. S tim riječima je ustao i počeo koračati preko rijeke. Gacao sam za njim razmišljajući što mi je to sad rekao. Nije mini palo na pamet da bi netko zaista pomišljao na fotografiranjehalucinacija. Bio sam siguran kako bih, da sam i pokušao, dobiosamo fotografiju mraka. Ali znao sam i da mu time ne bih dokazaoništa, jer on uvijek može dovesti u pitanje sposobnosti mojekamere. U svakom slučaju, čini se da ovi ljudi smatraju vizijeproizvedene uzimanjem halucinogenog bilja u najmanju rukujednako stvarnima kao što je svakodnevna stvarnost koju svividimo. Nekoliko tjedana kasnije počeo sam snimati seriju razgovora sCarlosom, koji je pristao ispričati mi svoju životnu priču. Prvevečeri, sjeli smo na terasu njegove kuće, okruženi zvukovima noćnešume. Kerozinska lampa napravljena od konzerve i pamučnog fitiljabacala je treperavo svjetlo i puštala crnkast dim. Bez obzira na moju obuku, to mi je bio prvi put u životu da snekim radim intervju. Nisam znao odakle bih počeo, pa sam gazamolio da krene otpočetka. 19
  • 20. Carlos je rođen u dolini Perene L940. U dobi od pet godinaizgubio je roditelje u valovima epidemija koje su s dolaskom bijelihnaseljenika poharale to područje. Ujak se brinuo o njemu nekolikogodina. Onda je otišao u adventističku misiju, gdje je naučiogovoriti, čitati i pisati španjolski. Ovo što slijedi je izvadak iztranskripta tog prvog intervjua. Razgovarali smo na španjolskom,koji nije ni njegov ni moj materinji jezik, kao što otkriva i doslovniprijevod: »Moj ujak je bio tabaquero. Gledao sam ga kako uzima punoduhana, suši ga malo na suncu i kuha. Pitao sam se što bi to moglobiti. To je duhan, rekao mi je ujak, a kad je mješavina bila dobra icrna počeo bi je isprobavati malim štapom. Mislio sam da je toslatko, kao koncentrirani sok od kane. Kad bi pojeo svoj duhan,mogao je ljudima dati dobar savjet. Mogao im je reći to je dobro ilito nije dobro. Ne znam što danas kažu intelektualci, ali u tovrijeme su svi adventisti misionari govorili: on sluša svoje štapove,sluša Sotonu. Nije imao nikakve knjige da mu pomognu vidjeti, aliono što je govorio bila je istina: Svi su se okrenuli od ovih stvari,sad svi idu misionarima. Ne umijem čitati, ali znam kako se radeove stvari. Znam kako se uzima duhan i znam sve ove stvari. Itako, kad je govorio, ja sam slušao. Rekao mi je: Slušaj nećače, kadodrasteš nadi si ženu da paziš na nju, ali prije toga moraš ne samonaučiti pisati, nego moraš također naučiti i ove stvari«. »Naučiti uzimati duhan?«, pitao sam. »Uzimati duhan i liječiti. Kad bi ljudi došli k njemu moj ujak birekao: Zašto me pitaš da te liječim kad kažeš da sada kad si umisiji poznaješ Boga, a ja Boga ne poznajem ? Zašto ne pitašpastora da se moli, kad on kaže da može liječiti ljude molitvama?Zašto ne ideš k njemu?. Ali svejedno bi ih liječio. Izvadio bi svojukoku, počeo bi je žvakati, sjeo bi dolje kao nas dvojica sada. Tada bipočeo gutati svoj duhan. U međuvremenu, gledao sam ga i pitao štoradi. Prvi put kad sam ga gledao dok liječi rekao je: Dobro, donesitemi bolesnu bebu. Prvo je dodirnuo bebu, pa joj opipao puls. Ah,vidim, nije dobro. Bolest je tu. Potom, počeo je sisati mjesto [zvuksisanja]. Onda, ispljunuo je ovako: ptt! Onda opet, pa treći put: ptt!Tako, vrlo dobro. Onda je rekao majci: Nešto je šokiralo ovog 20
  • 21. malenog, evo trave u kojoj ćete ga okupati. Nakon toga pustite gada se odmori. Sljedećeg dana već se moglo vidjeti poboljšanjebebinog zdravlja. Tako mi se to svidjelo i odlučio sam naučiti. Oooo!Kad sam prvi put uzeo duhan, nisam spavao.« »Koliko si bio star?« »Imao sam osam godina. Mislio sam da je duhan sladak. Ali bioje tako gorak da ga nisam mogao ni progutati. Moj ujak je rekao:To je tajna duhana. Onda mi je pokazao sve. Dao mi je tikvu sduhanom. Malo po malo naučio sam uzeti ga i izdržati. Dosta brzo samprestao povraćati.« »Je li te tvoj ujak naučio i kako uzimati ayahuascu?« »Ne, to sam naučio kasnije, od svog svekra...« Tijekom sljedećih mjeseci snimio sam otprilike dvadeset sati»struje svijesti« Carlosova života. Španjolski je govorio bolje negoitko drugi u Quirishariju. Ranije je podučavao španjolskom i drugeAshaninke u adventističkoj školi. Kako bilo, njegova je gramatikabila fleksibilna, a govorio je u neočekivanim ritmovima,naglašavajući svoje rečenice pauzama, gestama i zvukovima koji sulijepo zaokruživali njegov vokabular, no koje je teško izraziti upisanom jeziku. Nadalje, njegov je narativni stil varirao odpripovijedanja u prvom licu do komentara pripovijedača kojitakođer ima ulogu lika. To je bez sumnje mnogo prikladnije zaoratorij, ili radio-dramu, nego za tekst. Snimajući Carlosovu životnu priču nisam nastojao uspostavitigledište »tipičnog« Ashaninke. Radije sam pokušao, prateći osobniput jednog čovjeka, zahvatiti u neke specifičnosti lokalne historije.Osobito su me zanimala pitanja teritorija u dolini Pichis: tkoposjeduje koju zemlju, otkada? Tko koristi koja sredstva? Kako toveć biva, ukupna povijest Ashaninki u 20. stoljeću pobliže jeodređena progresivnom eksproprijacijom njihovih terirorija odstrane došljaka, a to otkriva i Carlosova priča. Carlosovo rodno mjesto, dolina Perene, bila je prva regijaAshaninki koja će doživjeti kolonizaciju. Do 1940. veći diostarosjedilačke zemlje u regiji već je bio konfisciran. Deset godinakasnije, mlado siroče Carlos slijedilo je masovnu migraciju 21
  • 22. Ashaninka iz doline Perene u dolinu Pichis, gdje su šume još bileslobodne od kolonizatora i bolesti. Nakon što je proživio dvadeset išest godina u novoj domovini, Carlos je bio izabran upredsjedništvo kongresa Udruženja urođeničkih zajednica Pichisa(Association of the Indigenous Communities of the Pichis,ACONAP). Cilj ove organizacije bio je braniti urođeničku zemlju odnovih naleta kolonizacije. Nakon četiri godine, kad ga je ugrizlazmija, Carlos je bio prisiljen napustili svoju službu. U to se vrijemevratio u Quirishari kako bi se izliječio »avahuaseom i drugimbiljkama". Kad sam se ja pojavio 5 godina kasnije, on je živio kaoumirovljeni političar, zadovoljan svojim spokojem, ali nostalgičanprema nekadašnjim borbama. Izgledalo je kao da mu godi idejapovjeravanja vlastitih memoara posjetitelju-antropologu. Tijekom naših razgovora često sam zapitkivao Carlosa omjestima na kojima je živio, usmjeravajuči razgovor na čvrsto tlodruštvene geografije. No on je redovito odgovarao na način koji jeupirao prema šamanizmu i mitologiji. Na primjer: »Potres u Pereneu, je li bio 1948. ili 1947.?« »1947.« »I gdje si ti bio u to vrijeme?« »Naravno, u to vrijeme sam bio mali. To se desilo u Pichanaki.Ubilo je troje ljudi. Pichanaki je bila lijepa zaravan, ali sada tamoviše od dvadeset metara zemlje prekriva staro selo. Bila je to plodnaravnica, dobra za kukuruz.« »A zašto se to mjesto zove Pichanaki?« »To ime dali su mu prvi mještani u staro vrijeme, tabaqueroi,ayahuasqueroi. Kako sam ti objasnio, njima je u njihovim vizijamajednostavno rečeno da se rijeka zove Pichanaki.« »Ah, da. A znači li što Pichanaki? Sva ta mjesta koja završavajuna -aki, kao na primjer i Yurinaki, što znači -aki?« »To znači da ima mnogo minerala u središtima tih mjesta. Riječznači oko na našem jeziku«. »A Picha?« 22
  • 23. »Tako se zove jer je tamo u brdima predstavnik životinja čije jeime Picha.« »Aha, oči Picha.« »Eto, sad razumiješ.« Često sam pitao Carlosa da mi objasni podrijetlo naziva mjesta.On bi bez iznimke odgovarao kako ih je priroda sama obznanilaayahuasqueroima-tabaqueroima, kroz njihove halucinacije: »Na tajnačin priroda govori, jer u prirodi je Bog, a Bog nam se obrača kroznaše vizije. Kad ayahuasquero pije svoj napitak, duhovi mu sepredstavljaju sve objašnjavaju«. Slušajući Carlosove priče postupnosam se zbližio s nekim likovima iz mitologije Ashaninka. Primjerice,često je pričao o Avireriju: »Prema našem drevnom vjerovanju, on jejedan od šuma, on je naš bog. On je onaj koji je došao na zamisaoda se pojave ljudi«. Carlos je također spominjao nevidljiva bića,zvana maninkari, koja se nalaze u životinjama, biljkama,planinama, brzacima, jezerima i nekim kristalima, i koji su izvorišteznanja: »Maninkariji su nas naučili kako presti i tkati pamuk i kakopraviti odjeću. Prije toga naši su preci živjeli goli u šumi. Tko bi nasdrugi naučio tkati? Tako je rođena naša pamet i tako smo miurođenici iz šume naučili tkati«. U Quirishari nisam došao proučavati mitologiju urođenika.Dapače, smatrao sam da je proučavanje mitologije beskorisna i»reakcionarna« prošlost. Ono što je po mom mišljenju bilo važno bilisu hektari konfiscirani u ime »razvitka« i milijuni dolara umeđunarodnim fondovima kojima se financirala ta operacija.Svojim istraživanjem htio sam pokazati da se istinski razvitakponajprije sastoji u priznavanju teritorijalnih prava urodeničkihnaroda. Moje gledište bilo je materijalističko i političko, prije negomističko. Tako sam, nakon devet mjeseci u Quirishariju, gotovoprotiv svoje volje počeo čitati doktorsku dizertaciju Geralda Weissao mitologiji Ashaninka, nazvanu Kozmologija Campa Indijanacaistočnog Perua. »Campa« je pogrdna riječ koju Ashaninke ne vole, akoja se donedavno koristila za njihovo označavanje. Čitajući te teze shvatio sam da Carlos ne izmišlja fantastičnepriče. Naprotiv, pružao mi je koncizne elemente glavnih 23
  • 24. kozmoloških vjerovanja svoje kulture, koju ju je i Weiss opširnodokumentirao 60-ih. Prema Weissu, Ashaninke vjeruju u postojanje nevidljivihduhova zvanih maninkari, što doslovno znači »oni koji su skriveni«,koji se ne mogu vidjeti niti uzimanjem duhana i ayahuasce. Oni setakođer nazivaju ashaninka, »naši«, jer se smatraju precima skojima je čovjek u srodstvu. Kako su ti maninkariji također prisutniu biljkama i životinjama, Ashaninke sebe smatraju članovima isteobitelji kojoj pripadaju i heroni, vidre, kolibrići, i tako dalje, a svi suoni peroni ashaninka, svi naši od davnina. Neki maninkariji važniji su od drugih. Weiss ove duhoverazlikuje po hijerarhiji. Avireri, bog koji stvara transformacijom,najmoćniji je od svih. U mitovima Ashaninki, Avireri zajedno sasvojom sestrom stvara godišnja doba glazbom svoje panove frule.Ljudska bića oblikuje pušući na zemlju. Potom lunja sa svojimunukom Kirijem, transformirajući tu i tamo ljude u insekte, voćke,životinje ili nakupine kamenja. Naposljetku, Avireri se napije nafešti. Njegova zločesta sestra pozove ga da pleše te ga gurne u rupukoju je prethodno iskopala. Polom se pretvara da ga želi izvući vanbacajući mu vlakno, uzicu, konačno i uže, ali ništa što bi bilodovoljno Čvrsto. Avireri odluči pobjeći tako da prokopa tunel upodzemni svijet. On završi na mjestu koje se zove »kraj rijeke« gdjese oko njega omota loza penjačica. Odatle on nastavlja održavatisvoju brojnu djecu na zemlji. I Weiss zaključuje: »Tamo Avireriostaje do danas, nesposoban da se kreće zbog loze koja ga sapinje«. Naposljetku, Weiss uzgredno bilježi: »Da ne bi bilo dvojbe, iakoove priče treba klasificirati kao mitove i prema njima se takoodnositi, za Campase one predstavljaju pouzdana izvješča ostvarnim događajima koja su se usmenom predajom prenosila odprijašnjih generacija, izvješća o događajima jednako stvarnim kaošto je bilo koji događaj iz prošlih godina kojega se netko još sjeća ilije o njemu čuo od nekoga«. Imao sam isti utisak kao i Weiss: moji Ashaninka informatoriraspravljali su o mitološkim likovima i događajima kao da sustvarni. To mi se činilo prilično čudnovatim, ali nisam to govorio.Kao antropolog bio sam naučen poštivati tuđa vjerovanja. 24
  • 25. Stanovnici Quirisharija jasno su mi dali do znanja da ne bihtrebao prikupljati uzorke bilja. Međutim, mogao sam proučavatinjihovu upotrebu šume kako god sam htio i mogao sam isprobavatinjihove biljne lijekove. Tako, kad god sam imao kakav zdravstveni problem, a ljudi bimi rekli da znaju lijek, ja sam ga probao. Rezultati su čestonadilazili ne samo moja očekivanja, nego i samo moje razumijevanjestvarnosti. Na primjer, još od sedamnaeste godine patio sam odkroničnih bolova u leđima koje sam zaradio previše igrajući tenis uadolescentskoj dobi. Konzultirao sam se s nekoliko europskihliječnika koji su koristili kortizonske injekcije i tretmane toplinom,ali nije pomoglo. U Quirishariju bio je čovjek, Abelardo Shingari,poznat po svom »liječenju tijela«. Predložio je da liječimo moju bol uleđima uzimanjem sanango čaja u vrijeme mladog mjeseca.Upozorio me je da ću osjećati hladnoću, da će mi se tijelo dva danačiniti gumasto i da ću vidjeti neke slike. Bio sam skeptičan, razmišljajući kako bi, da je doista mogućeizliječiti kroničnu bolest kičme s pola šalice biljnoga čaja, zapadnamedicina to svakako znala. S druge strane, mislio sam da vrijedipokušati, jer ne može biti manje učinkovito od injekcija kortizona. Jednog ranog jutra, dan nakon mladog mjeseca, popio sam čajod sananga. Dvadeset minuta kasnije preplavio me val hladnoće.Osjećao sam se promrzlo do kostiju. Oblijevao me hladni znoj inekoliko sam puta morao iscijedili majicu. Nakon 6 razmjernoteških sati osjećaj hladnoće je prošao, ali više nisam kontroliraopokrete tijela. Nisam mogao hodati a da ne padnem. Nekih petminuta gledao sam gigantski stup višebojnog svjetla preko neba -samo moja halucinacija. Nedostatak koordinacije trajao je četrdeseti osam sati. Ujutro trećeg dana moja bol u leđima je nestala. Dodanas se nije vratila. Ni sada nisam sklon vjerovati u priče ove vrste osim ako ih samne doživim, pa tako ne pokušavam nikoga uvjeriti u učinkovitostsananga. Međutim, s moje točke gledišta, Abelardo je izveo trik kojimi se činio više biokemijski nego psihosomatski. 25
  • 26. Doživio sam nekoliko drugih sličnih iskustava. Svaki put samprimijetio da su naizgled fantastična objašnjenja koja su mi davalina kraju bivala potvrđena u praksi, kao na primjer ono da ti »čajkoji popiješ na mladi mjesec pretvara tijelo u gumu i liječi bol uleđima«. Tako sam počeo vjerovati doslovnim opisima svojih prijatelja izQuirisharija iako nisam razumijevao mehanizme njihova znanja. Dapače, u svakodnevnom životu s njima stalno me jezapanjivala njihova istinska praktičnost. Oni nisu pričali o tomekako će nešto napraviti; jednostavno bi to napravili. Jedan danšetao sam šumom s čovjekom po imenu Rafael. Spomenuo samkako bih trebao novo držalo za sjekiru. Namah je prestao pratititrag, mrmljajući »aha, da«, te mačetom odsjekao komad tvrdogstabalca nekoliko koraka od puta. Potom je izdjeljao savršenudršku, koja će trajati dulje i od same sjekire. Proveo je oko dvadesetminuta obavljajući glavninu posla na licu mjesta, u šumi, i jošdvadeset minuta kod kuće radeći finije prilagodbe. Savršen rad,obavljen bez ikakva mjerenja. Sve do tada, uvijek sam mislio dadržala za sjekire stižu iz trgovina alatom. Narod u Quirishariju uči putem primjera, radije nego krozobjašnjavanje. Roditelji potiču djecu da im prave društvo dok rade.Fraza »pusti tatu na miru dok radi« tamo ne postoji. Ljudi susumnjičavi prema apstraktnim konceptima. Kad se neka ideja činidoista lošom, oni će odmahujući rukom reći »Es pura teoria« [»To ječista teorija«]. Dvije ključne riječi koje su uvijek iznova izranjaletijekom razgovora bile su practica i tactica, »primjena« i »taktika« -bez sumnje stoga što su neophodne za život u šumi. Strast koju Ashaninke imaju prema praktičnome bar djelomiceobjašnjava njihovu općenitu fascinaciju industrijskomtehnologijom. Jedna od njima omiljenih tema za razgovor sa mnombila je da me ispituju kako sam napravio stvari koje posjedujem:kasete, upaljače, gumene čizme, švicarski džepni nož, baterije itd.Kad bih im odgovarao kako ih ne znam napraviti, izgledali su kaoda mi ne vjeruju. 26
  • 27. Nakon otprilike godinu dana u Quirishariju konačno samuvidio da je praktični duh mojih domaćina mnogo pouzdaniji unjihovom okružju od mog akademski formiranog razumijevanjastvarnosti. Njihovo empirijsko znanje bilo je neporecivo. No, njihovaobjašnjenja koja su se ticala podrijetla tog znanja za mene su bilanevjerojatna. Na primjer, u dvije različite prilike, Carlos i Abelardosu mi pokazali biljku koja liječi potencijalno smrtonosan ugriz zmijejergon (fer-de-lance). Promotrio sam biljku izbliza, pomislivši kakobih je u nekom trenutku možda mogao i trebati. Obojica su miobratili pozornost na par bijelih kukica koje su podsjećale naočnjake zmije, tako da biljku mogu upamtiti po tome. Pitao samCarlosa kako su otkrivene vrline biljke jergon. »Znamo to po ovimkukicama, jer je to znak koji nam priroda daje.« Ponovno sam mislio da bi, kad bi tako bilo, zapadna medicinasigurno znala za to; tim više, nisam mogao vjerovati da izmeđugmizavca i grma zbilja postoji veza, kao da neka opća inteligencijavreba nad njima i komuncira vizualnim simbolima. Meni se činiloda moji prijatelji »animisti« tek interpretiraju koincidencije uprirodi. Jednoga dana u Carlosovoj kući svjedočio sam gotovonadrealnoj sceni. Muškarac po imenu Sabino pojavio se noseći unaručju bolesno dojenče i dvije peruanske cigarete u ruci. Zamolioje Carlosa da izliječi dijete. Carlos je zapalio jednu od cigareta inekoliko puta snažno uvukao. Potom je puhnuo dim u bebu i počeoisisavati točno određeno mjesto na djetetovu trbuhu, ispljuvavajući,kako je rekao, bolest. Nakon otprilike tri minute proglasio jeproblem riješenim. Sabino mu je kićeno zahvalio i otišao. Carlos jeza njim doviknuo, spremajući drugu cigaretu iza uha: »Dođi opetkad god budeš htio«. U tom trenutku pomislio sam u sebi kako moja spremnost davjerujem ima svoje granice i kako me nitko ne može uvjeriti dacigaretni dim može liječiti bolesno dijete. Naprotiv, mislio sam kakose puhanjem dima u dijete stanje može jedino pogoršati. Nekoliko večeri kasnije, tijekom jednog od naših snimanihrazgovora, vratio sam se tom pitanju: 27
  • 28. »Kad netko obavlja liječenje, kao što si ti neki dan radio zaSabina, kako funkcionira duhan? Ako si ti taj koji puši, kako onliječi osobu koja ne puši?« »Uvijek kažem da je blagodat duhana u tome što mi pokažestvarno stanje stvari. Mogu vidjeti stvari kakve jesu. I otklanja svebolove.« »Ali kako čovjek otkrije te blagodati? Raste li duhan sam odsebe u šumi?« »Postoji mjesto, naprimjer u Napiariju, gdje rastu golemekoličine duhana.« »Gdje?« »U Pereni. Otkrili smo njegovu moć zahvaljujući ayahuasci, tojdrugoj biljci, jer mu je ona majka.« »Tko je majka, duhan ili ayahuasca?« »Ayahuasca.« »A duhan joj je dijete?« »Dijete.« »Zato što je duhan manje jak?« »Manje jak.« »Rekao si mi da i duhan i ayahuasca sadrže Boga.« »Tako je.« »I rekao si da duše vole duhan. Zašto?« »Zato što duhan ima svoju metodu, svoju jakost. On privlačimaninkarije. To je najbolji kontakt za život ljudskog bića.« »A te duše, kakve su one?« »Znam da svaka živa duša, i svaka mrtva, voli one radio-valovekoji lete zrakom«. »Gdje?« »Po zraku. To znači da ih ne vidiš, alitamo su, poput radio-valova. Kad uključiš radio možeš ih loviti. Tako je s dušama; sayahuascom ili s duhanom ih možeš vidjeti i čuti.« »A zašto kad 28
  • 29. netko sluša ayahuasqueroa dok pjeva čuje glazbu kakvu nikad niječuo, tako predivnu glazbu?« »Pa, to privlači duhove i, kao što uvijek kažem, ako čovjek otome malo bolje razmisli... [duga tišina]. To je kao kasetofon, stavišga tu, uključiš ga, i on već počne pjevati: hum, hum, hum, hum,hum. Počneš pjevati zajedno s njim, a kad pjevaš, razumiješ ih.Možeš pratiti njihovu glazbu jer čuješ njihove glasove. Tako se tojavlja, i čovjek može vidjeti, kao kad je Ruperto zadnji put pjevao.« Dok sam slušao ta objašnjenja shvatio sam da zaista nevjerujem u postojanje duhova. S moje točke gledišta duhovi su biliu najboljem slučaju metafore. S druge strane, Carlos je smatrao dasu duhovi čvrsto ukorijenjeni u materijalni svijet, da žude zaduhanom, lete poput radijskih valova i pjevaju kao kasetofon. Takoje moje držanje bilo neodređeno. U jednu ruku, želio sam shvatitišto Carlos govori, ali s druge strane, nisam to mogao uzeti ozbiljnojer u to nisam vjerovao. Tu neodlučnost pojačavalo je i ono što su ljudi govorili oduhovima; izrijekom, da kontakt s duhovima daje čovjeku moć nesamo da liječi, nego i da radi štetu. Jedne večeri pratio sam Carlosa i Ruperta do kuće trećegčovjeka, kojeg ću nazvati M. Proširio se glas da je Ruperto, koji seupravo vratio nakon osmogodišnjeg izbivanja, dobro naučio svojulekciju od Shipibo ayahuasqueroa. Sa svoje strane, M. se hvaliokako ima izvjesno iskustvo s halucinogenima i rekao je kako bi bašvolio vidjeti koliko je Ruperto dobar. M. je živio na sljemenu nevelikog brda okruženog šumom. Stiglismo do njegove kuće oko osam navečer. Nakon uobičajenedobrodošlice, sjeli smo na tlo. Ruperto je izvadio svoju bočicuavahuasce i položio je u dno ljestava koje su vodile gore na terasu,govoreći: »Tu joj je mjesto«. Onda je poslao ukrug smotanu cigaretui puhnuo dim na bocu i na M-a. U međuvremenu, Carlos me jeuhvatio za ruke i na njih puhnuo dima. Slatki miris duhana i osjetpuhanja na koži bili su vrlo ugodni. Tri mjeseca su prošla od moje prve seanse s ayahuascom.Osjećao sam opuštenost u tijelu, ali u duhu sam bio napet. Hoću li 29
  • 30. opet vidjeti strahovite zmije? Ispili smo gorku tekućinu. Činilo mi seda je Ruperto napunio moju šalicu manje nego drugima. Sjeo samu tišini. U jednom trenutku, sa zatvorenim očima, moje mi se tijeločinilo vrlo dugačkim. Ruperto je počeo pjevati. M. mu se pridružio,ali pjevajući drukčiju melodiju. Zvuk ovog neskladnog dueta bio jeočaravajući, iako je rivalstvo između dvojice pjevača nametaloodređenu napetost. Carlos je cijelo vrijeme šutio. I dalje sam osjećao mir. Osim nekoliko kaleidoskopskih slika,nisam imao nikakve osobito upečatljive vizije, niti mi se povraćalo.Počeo sam misliti kako nisam popio dovoljno ayahuasce. Kad me jeRuperto upitao jesam li »pijan«, odgovorio sam »još nisam«. Pitao mebih li želio još. Rekao sam mu da nisam siguran i da bih moždamalo pričekao. Šaptom sam upitao Carlosa što on misli. Savjetovaomi je da pričekam. Proveo sam otprilike tri sata sjedeći na podu u tami u laganohipnotičkom, ali svakako ne halucinantnom stanju svijesti. Umraku sam mogao nazrijeti jedino obrise drugih sudionika. I Carlosi M. rekli su Rupertu da jesu »pijani«. Seansa je završila prilično naglo. Carlos je ustao i s neobičnomhitnjom izjavio kako ide kući odmoriti. Digao sam se da munapravim društvo i zahvalio sam se i našem domaćinu i Rupertu,kojemu sam povjerio da sam se malo prepao ayahuasce. Rekao je:»Znam, vidio sam to kad smo došli«. Carlos i ja imali smo samo jednu baterijsku svjetiljku. Uzeo juje i vodio nas putem kroz šumu. Držao sam se blizu njega, kako bihimao koristi od svjetlosti baterije. Nakon što smo prešli otpriliketristo metara, Carlos je najednom zacvilio i počeo se grebati po listunoge iz kojeg je, kako se činilo, izvadio neku vrstu žalca. Upometnji, to što je držao medu prstima palo je na tlo. Rekao je: »Tajčovjek je besraman. Evo sad me još i gađa strelicama«. Laknulo mije kad sam čuo te riječi jer sam se uplašio da ga je ugrizla zmija, alinisam imao pojma o čemu govori. Počeo sam zapitkivati, no on meje prekinuo, govoreći: »Kasnije. Sad idemo«. Odmarširali smo donjegove kuće. 30
  • 31. Kad smo stigli, Carlos je bio vidljivo uzrujan. Konačno mi jeobjasnio da je M. ispalio jednu od svojih strelica na njega, »jer želidominirati i pokazati kako je jači«. Što se mene tiče, ostao sam u dvojbi. Kako bi netko uopćemogao naciljati majušni vršak u potpunom mraku preko tri stotinemetara šume i pogoditi u list čovjeka koji hoda ispred nekogdrugog? Bez obzira na to, Carlos je sljedećeg dana bio bolestan, a tenzijaizmeđu njega i M-a nastavila se sve do kraja mog boravka uQuirishariju. Te sumnje u čarobnjaštvo dale su maha čitavoj mrežiglasina i protuglasina koje su djelomice potkopale ozračje dobrevolje u zajednici. Kontakt s duhovima može nekome dopustiti dapronikne u medicinska svojstva biljaka i liječenje. No on takođerpruža mogućnost korištenja destruktivne energije. Premapraktičarima šamanizma, izvor znanja i moći do kojega oni dobivajupristup ima dvostruku oštricu. Pri kraju mog boravka u Quirishariju iščitavao sam svojiebilješke i napravio dugačak popis pitanja. Većina ih se ticala glavneteme mog istraživanja, no neka od njih bavila su se šamanskim imitološkim elementima koji su za mene predstavljali misterij. Ujednom od zadnjih snimljenih razgovora s Carlosom upitao sam gao tim stvarima: »Jesu li tabaquero i ayahuasquero jedno te isto?« »Isto.« »Dobro, a htio bih znati i zašto netko vidi zmije kad pijeayahuascu.« »To je zato što je majka ayahuasce zmija. Kao što možeš vidjeti,imaju isti oblik.« »Ali mislio sam da je ayahuasca majka duhana?«»To je točno.« »Pa tko je onda pravi vlasnik tih biljaka?« »Vlasnik tihbiljaka uistinu je kao Bog; to je maninkari. Oni su ti koji nampomažu. Njihova egzistencija ne poznaje ni kraj niti bolesti. Zato onikažu, kad ayahuasquero stavi glavu u mračnu sobu: Ako hoćeš dati pomognem, onda moraš dobro obaviti stvari, dat ću ti moć ne zatvoje osobne svrhe, nego za dobrobit svih. Eto, tako jasno, tu leži 31
  • 32. moć. Ona je u vjerovanju biljci da ćeš imati više života. To je put.Zato oni kažu da postoji vrlo uzan put kojim nitko ne možeputovati, čak ni uz pomoć mačete. To nije ravan put, ali ipak je put.Držim se tih riječi i onih koje kažu da istina nije na prodaju, damudrost jest za tebe, ali da se dijeli. U prijevodu, to znači da je lošeraditi posao iz toga.« Tijekom mojih zadnjih razgovora s Carlosom imao sam dojamda što više pitanja postavljam, manje razumijem njegove odgovore.Ne samo da je ayahuasca majka duhana, kao što sam već doznao,nego je majka ayahuasce zmija. Što bi to uopće moglo značiti - štodrugo nego da je majka majke duhana zmija? Napuštajući Quirishari znao sam da nisam razriješio zagonetkuhalucinogenog podrijetla ekološkog znanja Ashaninki. Učinio samdoduše najbolje što sam mogao, slušajući što ljudi govore. Stalnosam se trudio što više smanjiti smetnju koju je predstavljala mojaprisutnost kao antropologa. Nikad nisam pravio bilješke predljudima da se ne bi osjećali kao da ih špijuniram. Najčešće sampisao uvečer, ležeći na svom pokrivaču, prije spavanja.Jednostavno bih zapisao što sam radio tijekom dana i važne stvarikoje su ljudi rekli. Čak sam pokušao razmišljati o vlastitimpredrasudama, znajući kako je važno objektivirati svojobjektivirajući pogled, No, misterij je ostao netaknut. Otišao sam s čudnim osjećajem da problem više leži u mojojnesposobnosti da shvatim što su ti ljudi rekli, nego u nedovoljnostinjihovih objašnjenja. Uvijek su koristili tako jednostavne riječi. 32
  • 33. Zagonetka u Riju Krajem 1986. otišao sam kući u ruralnu Švicarsku napisatisvoju dizertaciju. Dvije godine kasnije, postavši »doktorantropologije« osjećao sam kako moram svoje ideje provesti upraksi. Pod utjecajem Ashaninki počeo sam smatrati da je praksanajnapredniji oblik teorije. Bilo mi je dosta istraživanja. Sada samhtio djelovati. Tako sam okrenuo leđa zagonetki komuniciranja sbiljem. Počeo sam raditi za Nouvelle Planete, malu švicarskuorganizaciju koja se bavi promoviranjem kulturnog razvitka uzemljama Trećeg svijeta. Godine 1989. putovao sam uzdužAmazone, vodeći razgovore s urođeničkim organizacijama iprikupljajući projekte za zakonsko priznavanje starosjedilačkihteritorija. Nakon toga sam u Europi prikupljao novac za te projekte. To mi je uzelo četiri godine. Većina projekata koje sampredstavljao pojedincima, zajednicama, građanskim udrugama,fondacijama, pa čak i vladinim organizacijama, bila je uspješnoisfinancirana i dovršena. Radeći ruku pod ruku s urođeničkim organizacijama,južnoamerički topografi i antroplozi zapravo su obavili posaopravnog ozakonjavanja zemlje. Svaka država ima drukčiji kompletzakona koji određuju zahtjeve za službeno priznavanje urođeničkihteritorija. U Peruu, primjerice, topografi moraju posjetiti i do udetalj mapirati rijeke, šume, planine, polja i sela koja koristetamošnji urođenici, a antropolozi moraju izračunati broj osoba kojenastanjuju teritorij i opisa ti njihov način života; ti se dokumentipotom registriraju pri ministarstvu poljoprivrede koje ih daljeproslijeđuje i u ime urođeničkih zajednica podnosi zahtjev zaslužbeno priznavanje zemlje. Taj zakonski temelj jamči kolektivnopravo na vlasništvo teritorija narodima koji na njemu žive, kako ječesto slučaj, već tisućljećima. Novac koji sam ja prikupljao služio je za plaće antropolozima itopografima, za njihove putne troškove u izolirane dijelove džungle,za materijale potrebne pri izradi karata te troškove praćenja 33
  • 34. dokumentacije tijekom administrativnih procesa. Najuspješniji subili projekti u peruanskim pokrajinama Putumayo, Napo iAmpiyacu, a obavila ih je AIDESEP, nacionalna udruga urođeničkihorganizacija peruanske Amazone. Unajmili su topografe iantropologe i za samo 21.525 američkih dolara uspjeli dobiti pravana gotovo šest milijuna četvornih kilometara zemlje. Dio mog posla bila su i povremena putovanja u JužnuAmeriku, posjećivanje područja koja su dobila pravni naslov teprovjeravanje računa. S obzirom na poteškoće koje urođeničkinarodi često imaju s učenjem računanja, bio sam iznenađenotkrićem da su u većini slučajeva stvari obavljene prema planovimanaznačenim u inicijalnim projektima. U Europi sam držao govore objašnjavajući zbog čega je ekološkismisleno demarkirati teritorije urođeničkih naroda amazonskedžungle, tvrdeći kako se oni sami znaju pobrinuti za njihov održivirazvoj. Isticao bih racionalnu prirodu urođeničkih poljoprivrednihtehnika kakve su polikultura i upotreba malih čistina. No, što samviše pričao, više sam shvaćao da ne govorim cijelu istinu kako samje sam razumio. Nisam govorio kako amazonski narodi tvrde da njihovopoznavanje botanike dolazi od biljkama induciranih halucinacija; isam sam pod njihovim nadzorom probao te halucinogene i mojsusret s florescentnim zmijama modificirao je način na kojipromatram stvarnost. Tijekom halucinacija naučio sam važne stvari- da sam samo čovjek, na primjer, i da sam intimno povezan sdrugim oblicima života, i da je prava stvarnost daleko složenija negošto nas naše oči navode da vjerujemo. Nisam govorio o tim stvarima jer sam se bojao da me ljudi nećeshvatiti ozbiljno. U tom trenutku, »biti ozbiljno shvaćen« imalo je više veze sučinkovitošću u prikupljanju novca, nego sa strahom oddiskreditiranja moje akademske karijere. U lipnju 1992. otišao sam u Rio sudjelovati na svjetskojkonferenciji o razvitku i okolišu. Na Zemaljskom summitu, kako seto nazivalo, svi su najednom postali svjesni ekološkoga znanja 34
  • 35. urođeničkih naroda. Svjetske vlade spominjale su ga u svakomsporazumu koji su potpisivale; kozmetičke i farmaceutskekompanije govorile su o tržišnom plasmanu prirodnih proizvodaurođeničkih naroda po »pravičnim« cijenama. U međuvremenu,etnobotaničari i antropolozi iznijeli su impresivne brojke koje seodnose na prava na intelektualno vlasništvo urođeničkih naroda:74 % lijekova biljnog podrijetla u modernoj farmakopeji prva suotkrila »tradicionalna« društva; do danas je manje od dva posto svihbiljnih vrsta do kraja testirano u laboratorijima, a velika većina odpreostalih 98 posto nalazi se u tropskim šumama; Amazona sadržipolovicu od svih biljnih vrsta koje postoje na Zemlji; i tako dalje. U Riju su se industrijski i politički svjetovi naprosto počeliosvještavati u vezi s ekonomskim potencijalima tropskih biljaka.Biotehnologija 80-ih otvorila je nove mogućnosti eksploatiranjaprirodnih resursa. Bioraznolikost tropskih šuma odjednom jepočela predstavljati basnoslovan izvor neiskorištenog blaga, no bezbotaničkog znanja starosjedilačkih naroda biotehnolozi bi biliprinuđeni naslijepo testirati medicinska svojstva nekih, kako jeprocijenjeno, 250.000 svjetskih biljnih vrsta. Svoje stajalište o tom pitanju urodenički narodi obznanili sutijekom vlastite konferencije koja se održala u okolici Rija tjedandana prije službenog summita. Slijedeći vodstvo amazonskihdelegata, proglasili su svoje protivljenje Konvenciji o bioraznolikostikoju su se vlade spremale potpisati, jer su joj manjkali konkretnimehanizmi kojima bi im se jamčila naknada za njihovo botaničkoznanje. Predstavnici Amazone svoje su stajalište temeljili naiskustvu: farmaceutske kompanije imaju čitavu povijest odlazaka uAmazonu po uzorke urođeničkih lijekova i čitavu povijest povratakau svoje laboratorije gdje bi ih sintetizirali i patentirali aktivnesastojke ne ostavljajući ništa onima koji su ih izvorno otkrili. Curare je najpoznatiji primjer tog tipa krađe. Nekolikotisućljeća unatrag, amazonski lovci su ovu supstancu kojaparalizira mišiće razvili u otrov za puhaljke. On ubija životinje koježive na drveću ne trujući im pritom meso, nego ih tjera da otpustestisak i padnu na zemlju. Majmuni, pogođeni neotrovnomstrelicom, često omotaju rep oko grana i umru daleko od strijelčeva 35
  • 36. domašaja. Tijekom 40-ih godina prošlog stoljeća znanstvenici suotkrili da curare u velikoj mjeri olakšava kirurške zahvate na torzu ivitalnim organima, jer ometa živčane impulse i opušta ukupnomišićje, uključujući i respiratornu muskulaturu. Kemičari susintetizirali derivate biljne mješavine modificirajući molekularnustrukturu jednog od njezinih aktivnih sastojaka. Anesteziolozi koji»kurariziraju« svoje pacijente koriste danas samo sintetičke smjese.U cjelokupnom procesu svi su dobili naknadu za svoj rad, svi osimonih koji su razvili originalni proizvod. Znanstvenici najčešće propuštaju priznati da bi »Indijanci izkamenog doba« mogli bilo što razviti. Prema uobičajenoj teoriji,Indijanci su nasumičnim eksperimentiranjem nabasali na korisneprirodne molekule. U slučaju curarea, to objašnjenje ne čini sevjerojatnim. Postoji 40 vrsta curarea u Amazoni, napravljenog od 70biljnih vrsta. Ona vrsta koja se koristi u modernoj medicini dolazi izZapadne Amazone. Da bi se proizvela, potrebno je kombiniratinekoliko biljaka i kuhati ih 72 sata, izbjegavajući pritom mirisna alismrtonosna isparenja koja ispušta juha. Finalni proizvod je pasta,potpuno neaktivna sve dok se ne injektira pod kožu. Progutana nedaje nikakav učinak. Teško je uvidjeti na koji bi način itko nabasaona taj recept nasumičnim eksperimentiranjem. Pored toga, kako bi lovci u tropskoj šumi, kojima je u interesuočuvanje kakvoće mesa, uopće pomislili na intravenoznu otopinu?Kad netko upita te ljude o otkriću curarea, oni uglavnom beziznimke odgovaraju da je mitskog podrijetla. Tukano Indijanci izkolumbijske Amazone kažu da je stvoritelj svemira izumio curare idao im ga. Etnobotaničari u Riju često su navodili primjer curarea da bidemonstrirali kako je znanje amazonskih naroda već značajnopridonijelo razvitku medicinske znanosti. Diskutirali su i o drugimbiljkama urođeničke farmakopeje koje su tek nedavno počelezanimati znanstvenike: ekstrakt grma Philocarpus jaborandi kojikoriste Kayapo i Guajajara nedavno je pretvoren u lijek za glaukom,u okrilju multinacionalne farmaceutske kompanije Merck, koja jetakođer ponudila i novi antikoagulant temeljen na tikiuba biljcinaroda Uru-eu-Wau-Wau. Voćka Couroupita guienensis koju 36
  • 37. Achuariji koriste za tretiranje gljivičnih oboljenja i lišće lozeAristolochia koje Tirioi kuhaju kao čaj protiv bolova u trbuhutakođer su privukli pažnju, zajedno s mnogim drugimneidentificiranim biljkama koje amazonski urođenici koriste zaliječenje kožnih ozljeda, proljeva, zmijskih ugriza i slično. Na Zemaljskom summitu svi su govorili o ekološkom znanjuurođeničkih naroda, no zasigurno nitko nije spominjao njegovodjelomice halucinatorno podrijetlo, o kojem svjedoče samiurođenici. Mora se priznati da većina antropologa i etnobotaničaranije ni znala za to, ali čak ni oni koji su znali nisu rekli ništa,vjerojatno zato što nema načina da se takvo što kaže, a dagovornika shvate ozbiljno. Kolege bi mogle pitati: »Vi mislite daIndijanci tvrde kako dobivaju molekularno provjerljive informacijeod svojih halucinacija? Ne shvaćate ih valjda doslovno, zar ne?«. Išto bi im čovjek odgovorio? Istina je da ne koriste svi urođenički narodi na svijetuhalucinogeno bilje. Čak i u Amazoni postoje oblici šamanizmatemeljeni na tehnikama drugačijim od uzimanja halucinogena, ali uZapadnoj Amazoni, koja uključuje peruanski, ekvadorski ikolumbijski dio Amazone, teško je pronači kulturu koja ne korističitav arsenal psihoaktivnog bilja. Prema popisu, u ZapadnojAmazoni postoje 72 kulture koje koriste ayahuascu. Richard Evans Schultes, najistaknutiji etnobotaničar 20.stoljeća, piše o iscjeliteljima iz određene regije Zapadne Amazonekoju on smatra jednim od središta zapadnoamazonskogšamanizma: »Liječnici iz plemena Kamsa i Inga iz doline Sibundoyposjeduju neobično veliko znanje o ljekovitom i otrovnom bilju...Jedan od najpriznatijih je Salvador Chindoy, koji inzistira na tomeda su ga njegovu znanju o medicinskim svojstvima biljaka naučilesame biljke, putem halucinacija koje je iskusio tijekom svogdugogodišnjeg iskustva u liječenju«. Schultes ne govori ništa više o halucinatornom podrijetlubotaničke ekspertize amazonskih naroda, jer se tu i ne može rećiništa što ne bi proturiječilo dvama fundamentalnim principimazapadnoga znanja. 37
  • 38. Prvo, halucinacije ne mogu biti izvor pravih informacija, budućida se držati ih takvima po definiciji smatra psihozom. Zapadnaznanost halucinacije smatra u najboljem slučaju iluzijama, unajgorem morbidnim fenomenom. Drugo, biljke ne komuniciraju poput ljudi. Znanstvene teorije okomunikaciji tvrde da samo ljudska bića koriste apstraktne simbolekao što su riječi i slike te da biljke ne prosljeđuju informacije uobliku mentalnih slika. Za znanost, izvor halucinacija je ljudskimozak, a neke molekule sadržane u psihoaktivnim biljkama moguga jedino potaknuti na haluciniranje. U Riju sam tek shvatio koliki su razmjeri dileme koju postavljahalucinatorno znanje urođeničkih naroda. S jedne strane, njegovirezultati empirijski su potvrđeni i koriste se u farmaceutskojindustriji; s druge strane o njegovu se podrijetlu ne možeznanstveno raspravljati jer ono proturiječi aksiomima zapadneznanosti. Kada sam shvatio da je enigma o biljnoj komunikaciji slijepatočka znanosti, osjetio sam poziv da započnem jedno dubljeistraživanje te teme. Tim više, misterij biljne komunikacije nosiosam u sebi još od boravka kod Ashaninki, a znao sam daistraživanja kontradikcija u znanosti često poluče plodne rezultate.Konačno, činilo mi se da uspostavljanje ozbiljnog dijaloga o ekologijii botanici s urođeničkim narodima zahtijeva da se to pitanjepostavi. Nakon Rija znao sam da želim napisati knjigu o toj temi. Mojaprvotna zamisao bila je jednostavno imenovati zagonetku iuspostaviti istraživačku kartu sljedeće slijepe ulice ili paradoksa:mi možemo koristiti njihovo znanje, ali čim se dotaknemo pitanjanjegova podrijetla moramo mu okrenuti leđa. Pijući ayahuascu u Quirishariju zašao sam iza znaka na kojempiše »dosegnuli ste granice znanosti« i otkrio iracionalan isubjektivan teritorij, zastrašujuć, ali i prepun informacija. Znaosam tako da slijepa ulica ima prolaz koji je inače skrivenracionalnom pogledu i koji vodi u svijet iznenađujuće moći. 38
  • 39. Međutim, ni u jednom trenutku nisam zamišljao da moguriješiti zagonetku. Bio sam uvjeren da imam posla s esencijalnoparadoksalnim fenomenom za kojeg rješenja ni nema. 39
  • 40. Defokusiranje Dvanaest mjeseci nakon konferencije u Riju izdavač je prihvatiomoj prijedlog za knjigu o amazonskom šamanizmu i ekologiji.Namjeravao sam je nazvati Ekološke halucinacije. Nekoliko mjesecikasnije moj mi je poslodavac dopustio da dio svog radnog vremenaprovodim radeći na knjizi. Pripremio sam se na istraživanje zagonetke komunikacijebiljaka. Ali odakle bih trebao početi? Moj prvi impuls bio bi da se vratim u peruansku Amazonu iprovedem neko vrijeme s ayahuasqueroima. Međutim, moj život sepromijenio. Nisam više bio antropolog koji slobodno luta, već otacdvoje male djece. Nije bilo druge nego da svoje istraživanje vodim izureda i obližnje knjižnice, umjesto iz šuma u Peruu. Započeo sam iščitavajući iznova svoje bilješke s terena itranskripte intervjua s Carlosom Perezom Shuma. Osobitu pažnjuobratio sam neobičnim odlomcima koje sam ispustio iz svojih teza.Potom, imajući u vidu da je pisanje nastavak razmišljanja, skiciraosam preliminarnu verziju prvog poglavlja o svom dolasku uQuirishari i mog prvog iskustva s ayahuascom. Tijekom tog zadubljivanja u misteriozne trenutke iz svojeprošlosti počeo sam razmišljati o onome što je govorio Carlos. Štoako ga shvatim doslovno? Što ako jest istina da priroda govori uznakovima i da se tajna razumijevanja njezinog jezika sastoji uprimjećivanju sličnosti u vanjštini ili u obliku? Svidjela mi se taideja i odlučio sam pročitati antropološke tekstove o šamanizmuobraćajući pažnju ne samo na njihov sadržaj nego i na njihov stil.Na zid svog ureda zalijepio sam bilješku: »Promatraj OBLIKE«. Dok sam se u mislima ponovno vraćao svom boravku uQuirishariju, jedna stvar mi je postala jasna. Svaki put kad samsumnjao u objašnjenje nekog od svojih konzultanata, mojerazumijevanje načina na koji Ashaninke gledaju stvarnost bilo jezapriječeno. Naprotiv, u rijetkim prilikama kad mi je polazilo zarukom utišati vlastite sumnje, moje razumijevanje lokalne 40
  • 41. stvarnosti bi raslo - kao da ponekad čovjek mora vjerovati u redkako bi ga vidio, umjesto da bude obrnuto. Taj me je uvid naveo na odluku kako bi sada, kad pokušavammapirati slijepu ulicu halucinatornog znanja, bilo korisno ne samopostaviti mu granice s racionalnog gledišta, nego i suspregnutinevjericu te s jednakom ozbiljnošću, na drugoj strani očiglednogćorsokaka, zabilježiti glavne crte primjedbi ayahuasqueroa. Čitao sam tjednima. Počeo sam osvježavati sjećanje i prečitavatiglavne antropološke tekstove kao i novije tekstove s tog područja,one koji imaju samokritičku žicu. Tad sam počeo gutati literaturu ošamanizmu, koja je za mene bila nova. Nisam toliko čitao još odispita na doktorskom studiju prije devet godina i bio mi je užitakponovno otkrivati tu potpuno apstraktnu razinu stvarnosti. Sentuzijazmom kakvog nikad nisam imao na sveučilištu napraviosam stotine stranica bilješki koje sam potom kategorizirao. U petom mjesecu istraživanja, moja supruga i ja posjetili smoprijatelja koji nam je tijekom te večeri pokazao knjigu sa šarenim»trodimenzionalnim slikama«, sastavljenim od na prvi pogledkaotičnih točkica. Da bi vidio kako se iz mutnog pojavljuje čvrsta i»3-D« slika, čovjek mora defokusirati pogled. »Neka ti oči buduuprte kao da zuriš kroz knjigu ne gledajući je«, rekla mi je našadomaćica. »Opusti se u tom magličastom stanju i malo se strpi.«Nakon nekoliko pokušaja i kao nekom magijom, izvanredno dubokstereogram iskočio je iz stranice koju sam držao pred sobom.Prikazivao je dupina koji skače iz valova. U trenutku kad sam seopet normalno fokusirao na stranicu, delfin je nestao, zajedno svalovima ispred i iza sebe, i sve što sam mogao vidjeti bile su opetzbrkane točke. To me iskustvo podsjetilo na Bourdieuovu frazu »objektiviranjanečije objektivirajuće veze«, što je drugi način da se kaže »postatisvjestan vlastitog pogleda«. Upravo to čovjek treba učiniti kako bividio stereogram. To me je navelo na pomisao da sam vjerojatnonezadovoljan antropološkim proučavanjem šamanizma zbog nužnofokusirane perspektive akademskih antropologa, koji ne uspijevajuzahvatiti fenomen šamanizma jednako kao što normalan pogled ne 41
  • 42. uspijeva vidjeti »trodimenzionalne slike«. Je li to možda način da sepogled opusti i da se šamanizam vidi jasnije? Tijekom sljedećih tjedana nastavio sam čitati, istodobnopokušavajući opustiti svoj pogled i pažnju obratili jednako na Stilteksta, kao i na njegov sadržaj. Onda sam počeo pisatipreliminarnu verziju drugog poglavlja o antropologiji i šamanizmu.Jednog popodneva, dok sam pisao, odjednom mi se pred očimaukazala čvrsta slika kako se pojavljuje iz zbrke, kao kodstereograma: većina antropologa koja se bavila proučavanjemšamanizma vidjela je jedino vlastitu sjenu. To se ticalo onog oshizofreniji, o kreatorima reda, o majstorima za sve i tvorcimakaosa. Kako sam bio siguran da je enigma halucinatornog znanja tekočigledna slijepa ulica, i kako sam se trudio suspregnuti nevjericu,počeo sam se pitati hoću li nakon svega uopće biti u stanju iznaćikakvo rješenje. Prolaz koji vodi u šamanski svijet sigurno je skrivenod normalnog pogleda, no možda postoji način da ga se obuhvatistereoskopski... Razmišljajući tako, shvatio sam da se halucinacije koje samvidio u Quirishariju također mogu opisati kao trodimenzionalneslike nevidljive normalnom pogledu. Prema mojim Ashaninkaprijateljima, izlaz iz slijepe ulice moguć je upravo postizanjemhalucinantnog stanja svijesti. Za njih nema fundamentalnekontradikcije između praktične stvarnosti njihova života u šumi inevidljivog i iracionalnog svijeta ayahuasqueroa. Naprotiv, upravosvojim kretanjem natrag i naprijed između tih dviju razina čovjekmože izvući korisno i potvrdljivo znanje koje se drukčije ne možedosegnuti. To mi je bio dokaz da je moguće uskladiti ova dvaočigledno različita svijeta. Osjećao sam također da moram unaprijediti vlastitu vještinudefokusiranja ukoliko želim postići nekakav uspjeh. Stanujemnedaleko od dvorca koji je pripadao obitelji Arhtura Conana Doylea,autora romana o Sherlocku Holmesu. Tijekom svoje mladosti čestosam se divio »zaobilaznim« metodama poznatog detektiva, koji bi sezaključavao u svoj ured i svirao na violini disonantne tonove dodugo u noć - da bi se potom pojavio s ključem misterija. U hladnim 42
  • 43. maglama švicarskog platoa, počeo sam slijediti Holmesov primjer.Čim bi djeca otišla na spavanje, odlazio bih dolje u svoj ured ihvatao se posla s hipnotički disonantnom glazbom koja je svirala upodlozi. U nekim bih večerima išao i dalje. S obzirom da šetnja olakšavarazmišljanje, obukao bih se toplo i otišao lutati sa svojimkasetofonom po maglovitoj tami. Dok su mi društvo pravili tekritmični udarci vlastitih cipela, naglas bih razmišljao o svimzamislivim rješenjima zagonetke koja me je počela opsjedati.Sljedećeg dana prepisivao bih te nebulozne solilokvije tražeći noveperspektive. Neki odlomci doista su mi pomogli da shvatim kamo topokušavam otići: »Moraš defokusirati svoj pogled kao da želišpogledom istodobno obuhvatiti znanost i vizije urođenika. Tada ćenjihovo zajedničko tlo izroniti u obli ku stereograma...« Moj društveni život više nije postojao. Osim nekolikopopodnevnih sati koje sam provodio s djecom, svo vrijeme samprovodio čitajući i razmišljajući. Moja žena je počela govoriti da samodsutan čak i kad sam u sobi. Bila je u pravu, a ja je nisam mogaočuti jer sam bio opsjednut. Što sam više napredovao u ovojneobičnoj metodi, tim se svježijim činio trag koji pratim. Tijekom nekoliko mjeseci prošao sam znanstvenu literaturu ohalucinogenima i njihovom pretpostavljenom učinku na ljudskimozak. Evo činjenice do koje sam došao tijekom čitanja: mi ne znamokako funkcionira naš vizualni sustav. Dok čitate ove riječi, vi nevidite doista tintu, papir, svoje ruke, okolinu, nego unutarnju itrodimenzionalnu sliku koja ih gotovo točno reproducira i koja vamje konstruirana u mozgu. Fotoni koji se odbijaju od ove stranicepogađaju retinu vaših očiju, koja ih pretvara u elektrokemijskuinformaciju; optički živac prenosi tu informaciju do vizualnogkorteksa u stražnjem dijelu glave, gdje slapovima slična mrežaživčanih stanica razdvaja ulazne signale u kategorije (oblik, boja,pokret, dubina, itd.). Način na koji mozak uspijeva objediniti tajzbir kategoriziranih informacija u koherentnu sliku još uvijek jemisterij. To ujedno znači da je neurološki temelj svijestinepoznanica. 43
  • 44. Ako nam nije poznato na koji način vidimo realne objekte kojisu pred nama, još manje nam je jasno kako percipiramo ono štočak i nije tu. Kad osoba halucinira, tada ne postoji vanjski izvorvizualne stimulacije, što je naravno i razlog zbog kojeg kamera nehvata halucinantne slike. Začudo, i uz svega nekoliko iznimki, te bazične činjenice nespominju se u tisućama znanstvenih studija o halucinacijama; uknjigama s naslovima poput Podrijetlo i mehanizmi halucinacija,stručnjaci pružaju djelomične i uglavnom hipotetične odgovore kojeformuliraju kompliciranim terminima, ostavljajući utisak da supostigli objektivnu istinitost ili im je ona nadomak ruke. Neurološki putevi halucinogena shvaćeni su potpunije negomehanizmi halucinacija. Tijekom 50-ih istraživači su otkrili dakemijski sastav većine halucinogena blisko nalikuje sastavuserotonina, hormona kojeg proizvodi ljudski mozak i koristi ga kaonositelja poruke između moždanih stanica. Postavili su hipotezu dahalucinogeni djeluju na svijest uklapajući se u iste cerebralnereceptore kao serotonin, »poput sličnih ključeva koji pristaju u istubravu«. LSD, sintetski spoj nepoznat u prirodi, nema isti profil kaoorganske molekule poput dimetiltriptamina ili psilocibina. Bezobzira na to, velika većina kliničkih istraživanja fokusirala se naLSD, koji se smatra najmoćnijim halucinogenom, budući da se već50-milijuntinom grama postiže učinak. Serotonin (hormon) Psilocibin psilocin (organski halucinogen) Dušik, Dušik- Dimetiltriptamin (organski halucinogen i hormon) LSD (anorganski halucinogen) 44
  • 45. U drugoj polovici 60-ih godina halucinogeni su postali ilegalni uzapadnom svijetu. Ubrzo potom, znanstvene studije tih supstanci,koje su tijekom prethodne dvije dekade bile toliko plodne, službenosu obustavljene. Ironično je da je baš u to vrijeme nekolicinaznanstvenika istaknula kako, prema striktnim znanstvenimkriterijima, LSD najčešće ne inducira istinske halucinacije prikojima se slike brkaju sa stvarnošću. Ljudi pod utjecajem LSD-agotovo uvijek znaju da su vizualne distorzije ili slapovi točkica i bojakoje vide nestvarni te da ih vide zahvaljujući djelovanjupsihodeličnog agensa. U tom smislu, LSD je »pseudo-halucinogen«. Tako se znanstvene studije halucinogena u najvećem dijelufokusiraju na proizvod koji nije pravi halucinogen; istraživači suzapostavili prirodne supstance koje su tisućama godina koristilestotine ljudi, u korist sintetičke smjese izumljene u laboratoriju 20.stoljeća. Godine 1979. otkriveno je da ljudski mozak, po svemu sudeći,luči dimetiltriptamin - koji je također jedan od aktivnih sastojakaayahuasce. Ova supstanca proizvodi istinske halucinacije prikojima je normalna stvarnost uvjerljivo zamijenjena vizijama, kakvesu primjerice gigantske zmije kojima se čovjek ponizno ispričavakad mora preko njih prekoračiti. Nažalost, znanstvena istraživanjadimetiltriptamina su rijetka. Do danas, klinička proučavanjanjegovog efekta na »normalna« ljudska bića mogu se nabrojati naprste jedne ruke. Dok sam ja čitao, godišnja doba su se mijenjala. Zima je nagloustupila mjesto proljeću i dani su postali dulji. Upravo sam proveopunih šest mjeseci fokusirajući se na ono što su napisali drugi. Sadsam osjećao kako je vrijeme za malu pauzu, nakon koje ću početipisati knjigu. U nastojanju da maksimalno iskoristim prve draži toplogvremena, uzeo sam slobodan dan i otišao šetati sa svojimkasetofonom po parku prirode. Pupoljci su se počeli otvarati, izvorisu posvuda bujali, i nadao sam se da će tako biti i s mojim idejama. 45
  • 46. Postalo mi je jasno da ayahuasqueroi u svojim vizijama nekakodobivaju pristup provjerljivim informacijama o svojstvima biljaka.Zbog toga, razmišljao sam, enigma halucinatornog znanja može sesvesti na jedno pitanje: dolazi li ta informacija iznutra, iz ljudskogmozga, kako bi to htjelo znanstveno gledište, ili iz vanjskog svijetabiljaka, kao što tvrde šamani? Oba ova gledišta, čini se, pokazuju i prednosti i mane. S jednestrane, sličnost između molekularnih profila prirodnihhalucinogena i serotonina čini se da dobro i točno pokazuje kakoove supstance djeluju poput ključeva koji pristaju u istu bravuunutar mozga. Međutim, ne mogu se složiti sa znanstvenimstajalištem prema kojemu su halucinacije tek otpuštanje slikapohranjenih u pretincima podsvjesne memorije. Bio sam uvjeren dagoleme florescentne zmije koje sam vidio zahvaljujući ayahuasci nina koji način ne korespondiraju ičemu o čemu bih ja mogao čak isanjati, pa ni u najekstremnijim noćnim morama. Nadalje, brzina ičvrstoća nekih halucinatornih slika u mnogo je stupnjevanadmašivala i najbolje rock spotove, a znao sam da ih ja sam ni ukojem slučaju ne bih mogao projicirati. S druge strane, otkrio samda postaje sve jednostavnije suspregnuti nevjericu i smatratiurođeničko gledište potencijalno ispravnim. Naposljetku, bilo jetoliko pukotina i kontradikcija u znanstvenom poznavanjuhalucinogena, koje se isprva činilo tako pouzdanim: znanstvenici neznaju na koji način te supstance utječu na našu svijest, niti suizučavali prave halucinogene u bilo kojem smislu. Više mi se niječinilo nerazumnim smatrati da informacije o molekularnom sastavubilja dolaze od biljaka samih, kako su tvrdili ayahuasqueroi,Međutim, nisam uspijevao uvidjeti kako bi to konkretnofunkcioniralo. S tim mislima na pameti prekinuo sam svoju šetnju i sjeo natlo, naslonivši leđa na veliko drvo. Onda sam pokušao ući ukomunikaciju s njim. Sklopio sam oči i udisao vlažni biljni miris izzraka. Čekao sam da mi oblik komunikacije iskrsne na mentalnomekranu, no završio sam ne doživljavajući ništa više od ugodnogosjećaja uronjenosti u osunčanu i plodnu prirodu. 46
  • 47. Desetak minuta kasnije ustao sam i nastavio hodati. Odjednomsu mi se misli opet okrenule stereogramima. Možda bih odgovormogao naći promatrajući iz obje perspektive istodobno, s jednimokom na znanosti i drugim na šamanizmu. Rješenje će se prematome sastojati u postavljanju pitanja na drukčiji način: nije upitanju je li izvor halucinacija unutarnji ili vanjski, nego ushvaćanju da može biti oboje u isto vrijeme. Nisam mogao nazrijetikako će ta ideja funkcionirati u praksi, ali sviđala mi se jer je miriladvije očigledno nespojive točke gledišta. Puteljak po kojem sam išao vodio je do kristalnog slapa koji jeizbijao iz vapnenačke stijene. Voda je bila puna mjehurića i imalaokus šampanjca. Sljedećeg dana u ured sam se vratio obnovljene energije. Svešto trebam napraviti je klasificirati svoje bilješke o amazonskomšamanizmu i mogu početi pisati. No, prije nego što se uhvatim togzadatka, odlučio sam provesti dan prelistavajući nasumice, po milojvolji, kroz gomilu članaka i bilježaka koje sam nakupio tijekommjeseci. Čitajući literaturu o amazonskom šamanizmu primijetio samda je osobno iskustvo antropologa s urođeničkim halucinogenimapredstavljalo sivu zonu. Dobro sam znao za taj problem, i sam samga zaobilazio u vlastitim napisima. Jedna od kategorija u mojimbilješkama uz čitanje zvala se »Antropolozi i ayahuasca«. Pogledaosam karticu koja se odnosila na tu kategoriju, a koju sam ispuniotijekom svog istraživanja, te zabilježio da je prvi subjektivni opisiskustva nekog antropologa s ayahuascom objavljen 1968., dok jenekoliko botaničara opisalo slična iskustva otprilike stotinu godinaranije. Antropolog o kojem je riječ bio je Michael Harner. Usredakademskog članka posvetio je deset redaka svom osobnomiskustvu: »Nekoliko sati nakon ispijanja napitka zatekao sam se,iako budan, u svijetu koji je doslovce nadilazio moje najluđe snove.Susreo sam ljude s ptičjim glavama, kao i zmajolike spodobe kojesu mi objasnile kako su one istinski bogovi ovoga svijeta. I drugiduhovi pomagači pružili su mi svoje usluge u pokušaju leta u 47
  • 48. daleke predjele galaksije. Prebačen u trans u kojem se nadnaravnočini prirodnim, shvatio sam da su antropolozi, uključujući i mene,temeljito podcijenili značaj droga na oblikovanje urođeničkeideologije«. Michael Harner je već zarana postigao zavidnu karijeru, držaoje predavanja na uglednim sveučilištima i uređivao knjigu ošamanizmu za Oxford University Press. Kasnije mu je, međutim,priličan broj kolega okrenuo leđa, nakon što je objavio popularnipriručnik o seriji šamanskih tehnika temeljenih na vizualizaciji iupotrebi bubnjeva. Jedan antropolog nazvao je to »projektom kojizavrijeđuje kritiku s obzirom na potpuno neznanje M. Harnera ošamanizmu«. Ukratko, Harnerov rad općenito je diskreditiran. Moram priznati da sam i ja bio usvojio neke od tih predrasuda.Na početku svog istraživanja na brzinu sam preletio kroz Harnerovpriručnik, bilježeći jedino da prvo poglavlje sadrži detaljan opisnjegovog prvog iskustva s ayahuascom, koje je ovaj put zauzelodeset stranica umjesto deset redaka. U biti, nisam baš obratioosobitu pažnju njegovu sadržaju. Tako sam, za svoj gušt i iz znatiželje, odlučio ponovno proćikroz Harnerovu priču. Upravo tijekom čitanja te doslovnofantastične pripovijesti nabasao sam na ključno rješenje koje ćepromijeniti tijek moje istrage. Harner objašnjava kako je u ranim 60-im godinama 20. stoljećaotišao u peruansku Amazonu proučavati kulturu ConiboIndijanaca. Nakon što je za otprilike godinu dana postigao malennapredak u razumijevanju njihovog religijskog sustava, jedanConibo mu je rekao da, ukoliko zbilja želi nešto naučiti, mora popitiayahuascu. Harner je pristao, ne bez straha, jer su ga ljudi biliupozorili da je to iskustvo zastrašujuće. Sljedeće večeri, podstrogim nadzorom njegovih urođeničkih prijatelja, popio je količinukoja bi odgovarala trećini boce. Nakon nekoliko minuta zatekao sekako propada u svijet istinskih halucinacija. Stigavši u nebeskušpilju gdje je »nadnaravni karneval demona« bio u punom zamahu,vidio je dva neobična broda kako plutaju kroz zrak koji se sklapaou oblik »velikog, zmajolikog pramca, ne bez sličnosti s pramcemvikinškog broda«. Na palubi je mogao nazrijeti golemi broj ljudi s 48
  • 49. glavama plavih šojki i s ljudskim tijelima, »ne bez sličnosti spticolikim bogovima s grobnih slika drevnih Egipćana«. Nakon višekratnih epizoda, predugačkih da bi se opisale ovdje,Hamer je postao uvjeren kako umire. Pokušao je zazvati svojeConibo prijatelje da mu daju protuotrov, ali nije mu polazilo zarukom izustiti ni riječ. Tada je vidio kako njegove vizije izlaze iz»gigantskih reptiloidnih bića« koja počivaju u najdubljim dubinamanjegova mozga. Ta bića počela su pred njegovim očima projiciratiscene, obavještavajući ga da su te informacije rezervirane zaumiruće i mrtve: »Prvo su mi pokazali planet Zemlju kako jeizgledao eonima ranije, prije no što je na njemu bilo ikakvog života.Vidio sam ocean, jalovu zemlju pa blistavo plavo nebo. Tad su sneba pale crne točkice, stotine njih, i preda mnom sletjele naneplodni krajolik. Mogao sam vidjeti da su točke zapravo velike,sjajne, crne kreature s kratkim krilima, kao u pterodaktila, i svelikim kitolikim tijelima... Objasnile su mi, nekom vrstomtelepatije, da su doletjele odnekud iz svemira. Došle su na planetZemlju kako bi pobjegle od neprijatelja. Spodobe su mi ondapokazale da umiju stvoriti život na planetu, kako bi se sakrile umnoštvu oblika i tako prikrile svoju prisutnost. Ispred mene,beskonačno mnoštvo biljnih i životinjskih vrsta i podvrsta - stotinemilijuna godina razvoja odigralo se u takvom razmjeru i s takvomživošću kakve je nemoguće opisati. Shvatio sam da su zmajolikabića tako skrivena unutar svakog oblika života, uključujući ičovjeka«. Na ovom mjestu njegove pripovijesti, Harner stavlja u bilješkuna dnu stranice: »U retrospekciji, čovjek bi rekao da su bili poputDNK, iako u to vrijeme, 1961. godine, ja nisam znao ništa o DNK«. Zastao sam. Ranije nisam primijetio ovu bilješku. Svakako dapostoji DNK unutar ljudskog mozga, baš kao i u vanjskom svijetubiljaka, budući da je molekula života koja sadrži genetskuinformaciju jednaka za sve žive vrste. DNK se tako može smatratiizvorom informacije koja je istovremeno vanjska i unutarnja -drugim riječima, upravo ono što sam pokušavao zamislitiprethodnog dana u šumi. 49
  • 50. Zaronio sam natrag u Harnerovu knjigu, ali nisam naišao nadaljnje spominjanje DNK. Međutim, nekoliko stranica kasnije,Harner primjećuje kako su »zmaj« i »zmija« sinonimi. To mi je dalopomisliti da dvostruka ovojnica DNK, po svom obliku, podsjeća nadvije isprepletene zmije. Nakon ručka vratio sam se u ured s čudnim osjećajem.Reptiloidna bića koja je Harner vidio u svome mozgu podsjećala sume na nešto, .ili nisam mogao reći što. Mora da je riječ o tekstu kojisam pročitao i koji leži negdje medu brojnim hrpama bilježaka ipapira, rasprostrtima svuda po podu. Potražio sam po hrpioznačenoj s »Mozak«, na koju sam stavljao članke o neurološkimaspektima svijesti, no nisam našao ni traga reptilima. Nakon Štosam neko vrijeme kopao uokolo, pod ruku mi je došao članak podnazivom »Mozak i um u Desana šamanizmu« koji je napisaoGerardo Reichel-Dolmatoff. EST Ljudski mozak. Lijeva polutka je označena brojem 1, a desna brojem 2. Odvaja ih anakonda. (Precrtano s Desanovih crteža.) Kopiju ovog članka naručio sam iz knjižnice dok sam iščitavaoliteraturu o mozgu. Znajući iz brojnih Reichel-Dolmatoffovihpublikacija da su Desane iz kolumbijske Amazone redovito koristiliayahuascu, zanimalo me doznati nešto o njihovom gledištu napsihologiju svijesti. Ali prvi put kad sam čitao članak, činio mi seprilično ezoteričnim pa sam ga bacio na manje važnu hrpu. Ovajput, dok sam ga listao, zaustavio me je Desana crtež ljudskogmozga, sa zmijom užlijebljenom medu dvije polutke. 50
  • 51. Pročitao sam tekst ispod creža i doznao da Desane smatrajukako je brazda koju nastanjuje gmaz »udubljenje koje je na početkuvremena (mitskog i embriološkog vremena) stvorila kozmičkaanakonda. Blizu zmijine glave je heksagonalni kristal, malo izvanmozga; tu prebiva čestica solarne energije i osvjetljava mozak«. Nekoliko stranica naprijed naišao sam na drugi crtež, ovaj puts dvije zmije (na sljedećoj str.). Prema Reichel-Dolmatoffu, crtež sa te stranice pokazuje kakounutar brazde »leže dvije ukrižane zmije, divovska anakonda(Eunectes murinus) i Dugina boa (Epicrates cenchria), velikariječna zmija prigušenih tamnih boja i jednako velika kopnenazmija Spektakularnih blistavih boja. U Desana šamanizmu te dvijezmije simboliziraju ženski i muški princip, sliku majke i oca, vode izemlje...; ukratko, one predstavljaju koncept binarne opozicije kojamora biti nadvladana kako bi se postigla individualna osviještenosti integracija. Zmije su zamišljene kako se ritmički omataju ulelujavoj kretnji od jedne strane na drugu«. Zaintrigiran, počeo sam čitati Reichel-Dolmatoffov članakispočetka. Na prvim stranicama on donosi skicu glavnihkozmoloških vjerovanja Desana. Oči su mi se zaustavile nasljedećoj rečenici: »De-sane kažu da su na početku vremena njihovipreci došli u kanuima oblikovanim poput golemih zmija«. Ljudski mozak. Na rascjepu se nalazi anakonda i dugina boa. (Precrtano s Desanovih crteža.) 51
  • 52. U tom sam trenutku počeo osjećati zapanjenost zbog sličnostiHarnerove priče, temeljene na vlastitom halucinogenom iskustvu sConi-bo Indijancima u peruanskoj Amazoni, sa šamanskim imitološkim konceptima ljudi koji uzimaju ayahuascu, a živetisućama kilometara dalje u kolumbijskoj Amazoni. U oba slučajaimamo gmazove u mozgu i čamce u obliku zmije kozmičkogpodrijetla koji su predstavljali brrodove života na početku vremena.Puka podudarnost? Da bih to otkrio, izvukao sam knjigu o trećem narodu kojikoristi ayahuascu, s naslovom (na francuskom) Vizija, znanje, moć:Šamanizam naroda Yagua u sjeveroistočnom Peruu. Ova studijakoju potpisuje Jean-Pierre Chaumeil po mom je mišljenju jedna odnajstrožih na tu temu. Počeo sam je prelistavati tražeći odlomkekoji se odnose na kozmološka vjerovanja. Najprije sam našao»nebesku zmiju« na skici svemira koju je nacrtao Yagua šaman.Potom, nekoliko stranica dalje, citiran iskaz drugog šamana: »Nasamom početku, prije nego je zemlja rođena, ova zemlja ovdje, našinajdalji preci živjeli su na drugoj zemlji...« Chaumeil dodaje kakoYaguae smatraju da su sva živa bića nastala od blizanaca, koji su»dva glavna lika u kozmogonijskoj misli Yagua«. Ove sličnosti činile su se vrlo neobične i nisam znao što bih snjima. Ili radije, mogao sam uočiti jednostavan način njihoveinterpretacije, ali on je proturiječio mom razumijevanju stvarnosti:zapadnjački antropolog, kao što je Harner, pije jaku dozuayahuasce s jednim narodom i dobiva pristup, usred 20. stoljeća, usvijet koji daje »mitološki« koncept drugog naroda i dopušta mu dakomunicira sa živototvornim duhovima kozmičkog podrijetlapovezanim možda s DNK. To mi se činilo prilično nevjerojatnim, akone i nemogućim. Međutim, polako sam se navikavao suspregnutinevjericu te sam odlučio slijediti ovaj pristup sve do njegovoglogičnog zaključka. Tako sam nemarno olovkom pribilježio namargini Chaumeilovog teksta: »blizanci = DNK?« Ova indirektna i analogijska veza između DNK i halucinatornihi mitoloških sfera činila mi se zabavnom ili u najboljem slučaju 52
  • 53. zanimljivom. Ipak, počeo sam misliti kako sam s DNK možda našaospecifični koncept na koji mogu fokusirati jedno oko, dok drugofokusiram na šamanizam amazonskih ayahuascqueroa. Konkretnije, u svoje bilješke uz čitanje unio sam novukategoriju, nazvanu »DNK zmije«. 53
  • 54. Uočavanje podudarnosti Sljedećeg jutra moja supruga i djeca otišli su u planine napraznike. Ostao sam sam na deset dana. Spremao sam seklasificirati svoje bilješke o običajima i vjerovanjima urođeničkih imestizo ayahuasqueroa. Taj posao uzeo mi je šest dana i otkrio mije neka stalna mjesta prisutna u različitim kulturama. Ljudi širom Zapadne Amazone ayahuascu piju noću, uglavnomu potpunoj tami; prije toga suzdržavaju se od seksualnih odnosa igladuju, izbjegavajući masnoće, alkohol, sol, šećer i druge začine.Halucinacijsku seansu obično vodi iskusna osoba, usmjeravajućivizije svojom pjesmom. U mnogim regijama, šegrti koji se pripremaju za ayahuasqueroena duge se mjesece izoliraju u šumi i uzimaju goleme količinehalucinogena. Njihova prehrana tijekom tog razdoblja uglavnomsadrži banane i ribu, obje namirnice osobito bogate serotoninom.Događa se također da dugotrajna konzumacija halucinogenasmanjuje koncentraciju tog neurotransmitera u mozgu. Antropolozisu većinom nesvjesni biokemijskog aspekta te prehrane, u svakomslučaju, neki od njih idu dotle da izmišljaju apstraktna objašnjenjaza ono što sami zovu »iracionalni prehrambeni tabui«. Dok sam klasificirao svoje bilješke, tražio sam nove vezeizmeđu šamanizma i DNK. Upravo sam bio primio pismo odprijatelja koji je znanstveni novinar i koji je čitao pripremnu verzijumog drugog poglavlja; sugerirao je da je šamanizam vjerojatno»neprevodiv u našu logiku zbog pomanjkanja korespondirajućegkoncepta«. Shvatio sam što misli i pokušavao sam točnije uvidjeti bili DNK, iako ne istinski ekvivalentna, mogla biti koncept koji bi nanajbolji način preveo to o čemu su govorili ayahuasqueroi. Ti šamani s razoružavajućom dosljednošću inzistiraju napostojanju duhovnih bića (ili duhova, ili majki) koja su zajedničkasvim oblicima života. Među Yaminahuama iz peruanske Amazone,na primjer, kako piše Graham Townsley: »Središnja slika kojadominira čitavim poljem šamanističkog znanja Yaminahua je yoshi- duh ili duhovno biće. U mišljenju naroda Yaminahua sve su stvari 54
  • 55. na svijetu oduhovljene, a svoja osobita svojstva dobile su odyoshija. Šamansko znanje je, iznad svega, znanje o tim entitetima,koji su ujedno i izvor svih moći na koja šamanizam polaže pravo...kroz ideju yoshija uspostavlja se fundamentalna istost ljudi ineljudi«. Kad sam bio u Quirishariju znao sam da je »animističko«vjerovanje, prema kojemu su sva živa bića oduhovljena istimprincipom, potvrđeno otkrićem DNK. Učio sam na satovimabiologije u srednjoj školi da su molekule života jednake za sve vrstei da je genetska informacija u ruži, bakteriji ili ljudskom bićukodirana univerzalnim jezikom od četiri slova, A, G, C i T, kojaoznačavaju četiri kemijske komponente sadržane u dvostrukojspirali DNK. Prema tome, prilično očita veza između DNK i duhovnih bićakako ih shvaćaju ayahuasqueroi nije mi bila novost. Klasificiranjemojih bilješki uz čitanje nije mi otkrilo daljnje podudarnosti. Sedmoga dana moje samoće odlučio sam otići u najbližusveučilišnu knjižnicu jer sam želio još malo slijediti posljednji tragprije no što prionem pisanju: trag životodajnih blizanaca koji sampronašao u mitologiji Yagua. Dok sam prolazio kroz napise autoriteta u području mitologije,s čuđenjem sam otkrio da je tema blizanačkih bića-stvoriteljanebeskoga podrijetla izrazito uobičajena u Južnoj Americi, ali i učitavom svijetu. Priča koju pričaju Ashaninke o Avireriju i njegovojsestri, koji stvaraju svijet transformacijom, samo je jedna od stotinevarijacija teme o »božanskim blizancima«. Drugi primjer je astečkapernata zmija, Quetzalcoatl, koja simbolizira »svetu energiju života«i njezin bratblizanac Tezcatlipoca, oboje djeca kozmičke zmijeCoatlicue. Sjedio sam u glavnoj sobi čitaonice, okružen studentima, iprelistavao Claude Levi-Straussovu posljednju knjigu, kad samposkočio. Upravo sam pročitao sljedeći odlomak: »Kod Asteka riječcoatl znači ujedno i zmija i blizanac. Ime Quetzalcoatl tako semože interpretirati i kao pernata zmija i kao veličanstveni 55
  • 56. blizanac.«" Blizanačka zmija, kozmičkog podrijetla, koja simbolizirasvetu energiju života? Među Astecima? Bila je sredina popodneva. Trebao sam malo razmisliti. Otišaosam iz knjižnice i krenuo kući. Dok sam vozio cestom, nisam mogaoprestati misliti na to što sam upravo pročitao. Zureći kroz prozor,pitao sam se što bi svi ti blizanački parovi u mitovima o stvaranjukod urođeničkih naroda uopće mogli značiti. Kad sam stigao kući zaputio sam se u šetnju po šumi kako bihpročistio misli. Započeo sam rekapitulirajući od početka: pokušavaosam držati jedno oko na DNK, a drugo na šamanizmu kako bihotkrio zajedničku nit među njima. Promislio sam o podudarnostimakoje sam dotad otkrio. Potom sam koračao u tišini, jer samnaprosto zaglavio. Mozgajući o toj mentalnoj blokadi prisjetio samse kako je Carlos Perez Shuma rekao: »Promatraj OBLIKE«. Tog jutra, u knjižnici, potražio sam DNK u nekolikoenciklopedija i pritom primijetio da je oblik dvostruke spiralenajčešće opisivan kao ljestve, ili zavrnute ljestve od užeta, ilispiralno stubište. U sljedećem djeliću sekunde, dok sam se pitaopostoje li kakve ljestve u šamanizmu, sinulo mi je otkrovenje:»LJESTVE! Šamanove ljestve, simbol profesije prema Metrauxu,prisutne u šamanističkim temama u cijelom svijetu prema Eliadeu!« Požurio sam natrag u ured i zaronio u knjigu Mircea EliadeaŠamanizam: Arhaične tehnike ekstaze te otkrio da postoje»bezbrojni primjeri« šamanskih ljestava na svih pet kontinenata,»spiralne ljestve« ovdje, »stubište« ili »isprepletena užad« tamo. UAustraliji, Tibetu, Nepalu, drevnom Egiptu, Africi, Sjevernoj i JužnojAmerici, »simbolizam užeta, poput onoga za ljestve, nužno implicirakomunikaciju između neba i zemlje. Ona se zbiva posredstvomužeta ili ljestvi (kao i, također, putem loze, mosta, lanca od strelicaitd.) kojima se bogovi spuštaju na zemlju a ljudi uspinju na nebo«.Eliade navodi čak i primjer iz Staroga zavjeta, gdje Jakov sanja oljestvama koje dosežu nebo, »s anđelima Božjim koji se po njimadižu i spuštaju«. Prema Eliadeu, šamanske ljestve su najranijaverzija ideje o osovini svijeta, koja spaja različite razine kozmosa, au brojnim mitovima o stvaranju nalazimo je u obliku drveta. 56
  • 57. Do tada, Eliadeov rad promatrao sam sa sumnjom, noodjednom sam ga počeo gledati u novom svjetlu. Počeo sampretraživati po njegovim drugim tekstovima koje sam imao i otkrio:kozmičke zmije. Ovaj put bilo je riječi o australskim Aboridžinimakoji smatraju da je život stvoren djelovanjem »Dugine zmije,kozmičke osobe koja je u vezi s univerzalnom plodnošću«, čije sumoći simbolizirane kvarcnim kristalima. Činjenica je da i Desane izkolumbijske Amazone također povezuju kozmičku anakondu,stvoritelja života, s kvarcnim kristalom; »Pradjedovska anakonda... vođena božanskim gorskim kristalom« Iz Reichel-Domatoffa (1981, str. 79) Kako je moguće da australski Aboridžini, 40.000 godinaodvojeni od ostatka čovječanstva, pričaju istu priču o nastankuživota djelovanjem kozmičke zmije koja se povezuje s kvarcnimkristalom, kao što govore amazonski urođenici koji piju ayahuascu? Veze koje sam počinjao uviđati poremetile su smjer mogistraživanja. Kako bi uopće kozmičke zmije iz Australije moglepridonijeti mojoj analizi upotrebe halucinogena u ZapadnojAmazoni? Usprkos tim dvojbama, nisam se mogao zaustaviti ikrenuo sam dalje. Prešao sam na četverotomno izdanje komparativne studijemitoloških svjetova Josepha Campbella. Dao mi ih je prijatelj izNjemačke nakon što sam mu, još na početku moje istrage, pričao oknjizi koju namjeravam napisati. Tada sam jednostavno preletiokroz dio nazvan Primitivna mitologija. Naslov mi se nije svidio, a uknjizi je amazonska dolina potpuno zanemarena, o halucinogenimada i ne govorim. Tako sam tada Campbellovo remek-djelo vratio nanjezino mjesto na jednu od mojih polica s knjigama i nisam je više 57
  • 58. konzultirao. Započeo sam listati Zapadnjačku mitologiju tražećizmije. Na vlastito iznenađenje, jednu sam našao u naslovu prvogpoglavlja. Okrećući prvu stranicu naišao sam na sljedeći prikaz. »Zmijski gospodar na tronu.« Iz Campbella (1964., str. 11) Prikaz je uzet s mezopotamijskog pečata iz otprilike 2200.godine prije Krista, a prikazuje »božanstvo u ljudskom obličju, natronu, s njegovim kaducejnim amblemom i oltarnom vatrom predsobom«. Simbol ovog Zmijskog gospodara nije ništa drugo negodvostruka spirala. Sličnost s prikazom DNK bila je neporeciva! Grozničavo sam listao Campbellove knjige i pronašaoprepletene zmije u većini slika koje prikazuju sakralne scene. O tojsveprisutnosti simbola zmije Campbell piše: »Kroz materijale u svimsvescima ovoga rada, Primitivnim, Orijentalnim i Zapadnjačkim,mitovi i obredi povezani sa zmijama pojavljuju se često i uizvanredno dosljednom simboličkom značenju. Gdje god se prirodaštuje kao samopokrenuta, pa tako i inherentno božanska, zmija sepoštuje kao simbol tog božanskog života«. U Campbellovu radu otkrio sam zapanjujući broj stvoriteljskihbožanstava prikazanih u obliku kozmičke zmije, ne samo uAmazoni, Meksiku i Australiji, nego i u Sumeru, Egiptu, Perziji,Indiji, na Pacifiku, Kreti, u Grčkoj i Skandinaviji. Kako bih provjerio te podatke, pogledao sam u svoj francuskiRječnik simbola, pod »zmija«. Pročitao sam: »Ona tvori vatru međuspolovima i opreke među suprotnostima; ona je također i žensko imuško, blizanac samoj sebi, poput tolikih drugih važnih bogova 58
  • 59. stvoritelja koji su uvijek, u njihovim prvim prikazima, kozmičkezmije... Tako se vidljiva zmija pojavljuje tek kao kratka inkarnacijaVelike Nevidljive Zmije, koja je uzročna i bezvremena, gospodarživotnog principa i svih prirodnih sila. Prvenstveno, to je stari bogna počecima svih kozmogonija, prije monoteizma i razuma koji ganatkriljuje« (originalni kurziv). Campbell ističe kako u svjetskoj mitologiji za kozmičku zmijupostoje dvije ključne prekretnice. Prva se pojavljuje »upatrijarhalnom kontekstu Židova iz Željeznoga doba u prvommileniju prije Krista, [gdje] mitologija preuzeta iz ranijeg neolitika iod civilizacija Brončanog doba... postaje izokrenuta, ponavljajućiargumente u obliku upravo suprotnom od prvotnoga«. Ujudeo-kršćanskoj priči o stvaranju ispričanoj u prvoj knjizi Biblije,čovjek može naći elemente koji su zajednički tolikim svjetskimmitovima o stvaranju: zmija, drvo i blizanačka bića; no po prvi putazmija, »koja se u Levantu preokrenula najmanje sedam tisućagodina prije sastavljanja Knjige postanka«, igra ulogu zloduha.Jahve, koji ju zamjenjuje u ulozi stvoritelja, završava pobjeđujući»zmiju iz kozmičkog mora, Leviatana«. »Zeus protiv Tifona.« Iz Campbella (1964., str. 239) Prema Campbellu druga prekretnica pojavljuje se u grčkojmitologiji, u kojoj je Zeus prvotno predstavljan kao zmija; no oko500. g. prije Krista mitovi su promijenjeni, i Zeus postaje ubojicazmije. On osigurava vladavinu patrijarhalnih bogova s Olimpapobjeđujući Tifona, golemo zmijoliko čudovište koje je dijetezemaljske božice Geje i inkarnacija sila prirode. Tifon »je bio toliko 59
  • 60. velik da mu je glava često doticala zvijezde, a ruke je mogao raširitiod izlaska do zalaska sunca«. Kako bi pobijedio Tifona, Zeus jemogao računati jedino na pomoć Atene, »razuma«, jer su svi drugiolimpski bogovi prestravljeni pobjegli u Egipat. Na tom mjestu, u svoje bilješke sam dodao: »Ovi patrijarhalni iisključivo muški bogovi su nepotpuni barem koliko se tiče prirode.DNK, poput kozmičke zmije, nije ni muška ni ženska, iako sunjezina stvorenja ili jedno ili drugo, ili oboje. Geja, grčka boginjaZemlje, jednako je nepotpuna kao i Zeus. Kao i on, i ona jeposljedica racionalnog pogleda, koji rastavlja i prije nego štopromisli, i koji nije sposoban zahvatiti androginu i dvostrukuprirodu životnog principa«. Bilo je več prošlo osam navečer, a ja nisam jeo. U glavi mi sevrtjelo pred veličinom onoga što sam mislio da otkrivam. Odlučiosam odmoriti. Izvadio sam pivo iz frižidera i pustio neku violinskuglazbu. Onda sam počeo hodati gore-dolje po uredu. Što bi sve ovouopće moglo značiti? Uključio sam kasetofon i pokušao odgovoriti na vlastito pitanje:»Prvo, zapadna kultura sama se odsjekla od zmijskog/životnogprincipa, recimo drugim riječima DNK, i to kad je prihvatilaisključivo racionalističko gledište. Drugo, narodi koji prakticiraju tošto zovemo šamanizam komuniciraju s DNK. Treće, paradoksalno,dio čovječanstva koji je sebe odvojio od zmije uspio je otkriti njezinumaterijalnu egzistenciju u laboratorijima, nekih tri tisuće godinakasnije«. »Ljudi na različitim mjestima koriste različite tehnike kako bidobili pristup znanju o životnom principu. U vizijama šamaniuspijevaju svoju svijest spustiti do molekularne razine. Upravo toopisuje Reichel-Dolmatoff, u svom u kasetofon izgovorenomkomentaru vlastitih vizija pod ayahuascom (kao mikrofotografijebilja; kao one mikroskopske obojane sekcije; ponekad kao izudžbenika patologije).« »Tako se oni uče kombinirati moždane hormone s inhibitorimamonoamin oksidaze, ili otkrivati četrdeset različitih izvora mišičnihparalizatora, dok je znanost u stanju jedino imitirati njihove 60
  • 61. molekule. Kad kažu da su im recept za curare dala bića koja sustvorila život, oni govore doslovno. Kad kažu da njihovo znanjedolazi od bića koja vide u halucinacijama, njihove riječi znače točnoto što su rekli.« »Prema šamanima iz čitavog svijeta, čovjek komunikaciju sduhovima uspostavlja preko glazbe. Za ayahuasqueroe je gotovonezamislivo ući u svijet duhova i ostati u šutnji. AngelikaGebhart-Sayer raspravlja o vizualnoj glazbi koju projiciraju duhovipred očima šamana: ona je napravljena od trodimenzionalnih slikakoje srastaju sa zvukom i koje šaman oponaša emitirajućiodgovarajuće melodije. Trebao bih provjeriti emitira li DNK zvuk iline.« »Drugi način da se provjeri ova ideja bio bi popiti ayahuascu ipromatrati mikroskopske slike...« Kako sam to izgovorio, sinulo mi je da bih mogao dosegnuti toiskustvo pregledavajući knjigu slika Pabla Amaringa, umirovljenogperuanskog ayahuasqueroa koji ima fotografsku memoriju. Te slike objavljene su u knjizi Luisa Eduarda Lune i PablaAmaringa Vizije ayahuasce: Religiozna ikonografija peruanskogšamana (Ayahuasca visions: The religious iconography of aPeruvian shaman). U toj knjizi antropolog Luna pruža čitavu siluinformacija o amazonskom šamanizmu, stvarajući kontekst zapedeset slika velike ljepote koje je napravio Amaringo. Kad sam prviput vidio te slike pogodila me je njihova sličnost s mojim vlastitimvizijama pod ayahuascom. Prema Amaringu: »Slikam samo to štosam vidio, što sam doživio. Ne kopiram niti uzimam ideje za svojeslike ni iz kakve knjige«. Luna piše: »Pokazao sam Pablove slikenekolicini vegetalistasa i oni su reagirali s trenutačnim zanimanjemi čuđenjem - neki od njih rekli su da su njihove vlastite vizije jakoslične ovima koje je naslikao Pablo, a neki su u njima čakprepoznali iste elemente«. Zaprepastilo me je što sam na otvornim stranicama knjigepronašao svakovrsne cik-cak stepenice, isprepletene loze, upletenezmije i, iznad svega, obično skivene na marginama, dvostrukespirale, poput ove: 61
  • 62. Nekoliko tjedana kasnije pokazao sam ove slike prijatelju kojise dobro razumije u molekularnu biologiju. Reagirao je jednako kaovegetalistasi kojima ih je pokazivao Luna: »Gle, to je kolagen... Atamo, mreža embrionskih živčanih stanica sa svojim aksonima...Ono su trostruke spirale... A ovo je DNK izdaleka, nalik natelefonski kabel... Ovo izgleda poput kromosoma u određenoj fazi...Ono je DNK u rastegnutom obliku, a odmah do toga su namotajiDNK u svojoj nukleosomskoj strukturi«. Čak i bez tih objašnjenja bio sam u šoku. Brzo sam prešao poindeksu Vizija ayahuasce, ali nisam našao ni spomena DNK, nikromosoma, niti dvostrukih spirala. »... DNK u rastegnutom obliku...« 62
  • 63. »...trostruka spirala kolagena...« »...kromosomi u određenoj fazi...« »...DNK izdaleka, nalik na telefonski kabel...« Je li moguće da nitko nije uočio molekularni aspekt slika?Izgleda da jest, budući da sam im se i ja često divio i pokazivao ihljudima da bih im predočio kako izgleda sfera halucinacija, panisam ništa primijetio. Moj pogled bio je fokusiran kao i obično.Nisam bio u stanju istovremeno vidjeti molekularnu biologiju i 63
  • 64. šamanizam, koje naš racionalni um razdvaja - no koji se itekakomogu preklapati i nadopunjavati. Bio sam osupnut. Činilo se da nitko nije primijetio moguće vezeizmeđu mitova »primitivnih naroda« i molekularne biologije. Nitkonije vidio da dvostruka spirala već tisućama godina širom svijetasimbolizira životni princip. Naprotiv, sve je bilo naglavačke. Govorilose da halucinacije ni na koji način ne mogu predstavljati izvorznanja, da su Indijanci svoje korisne molekule pronašli slučajnimeksperimentiranjem te da su njihovi »mitovi« upravo mitovi kojinemaju veze s pravim znanjem otkrivenim u laboratorijima. U tom trenutku sam se sjetio priče Michaela Harnera. Nije li onrekao da su te informacije rezevirane za mrtve i umiruće?Najednom me je preplavio strah i osjetio sam snažan poriv da snekim podijelim ove ideje. Zgrabio sam telefon i nazvao starogprijatelja koji je također pisac. Na brzinu sam ga proveo krozpodudarnosti koje sam našao tijekom dana: blizanci, kozmičkezmije, Eliadeova ljestvica, Campbellova dvostruka spirala, kao iAmaringova. Dodao sam: »Tu je i zadnja korelacija koja je malčicemanje jasna od ostalih. Duhovi koje čovjek vidi u halucinacijamasu trodimenzionalne slike koje emitiraju zvukove te govore jezikomnačinjenim od trodimenzionalnih i zvukovnih slika. Drugimriječima, načinjeni su od vlastitog jezika, poput DNK«. S druge strane linije nastupila je duga šutnja. Onda je mojprijatelj rekao: »Da, i poput DNK oni se repliciraju kako biproslijedili svoju informaciju«. »Čekaj«, rekoh, »moram tozabilježiti«.«Upravo tako«, nastavi on, »umjesto što meni govoriš,trebao bi to zapisivati«. Poslušao sam njegov savjet i dok samzapisivao bilješke o odnosu između halucinacijskih duhovanačinjenih od jezika i DNK, sjetio sam se prvog stiha prvog poglavljaSvetog pisma, prema Ivanu: »Na početku bijaše riječ« - riječ, ime,jezik. Te noći nisam mogao zaspati. Sljedećeg dana morao sam otići na poslovni sastanak koji nijeimao nikakve veze s mojim istraživanjem. Vožnju vlakom iskoristiosam da malo sagledam stvari. Osjećao sam se čudno. U jednuruku, sva moja intuicija tjerala me je da vjerujem kako je vezaizmeđu DNK i šamanizma stvarna. U drugu ruku, bio sam svjestan 64
  • 65. da ova vizija proturiječi određenim akademskim idejama te da suveze koje sam dosad pronašao nedostatne da poljuljaju strogoracionalističko gledište. Ipak, zureći kroz prozor vlaka na slučajni uzorak zapadnogsvijeta, nisam mogao ne primijetiti svojevrsnu odvojenost ljudskihbića od svih ostalih vrsta. Odsjekli smo se od svega drugog živeći ubetonskim blokovima, krećući se u mjehurićima od metala i stakla,i provodeći dobar dio svog vremena u gledanju drugih ljudskih bićana televiziji. Vani, blijedo svjetlo travanjskog sunca obasjavalo jepredgrađe. Otvorio sam novine i sve što sam vidio bile su slikeljudskih bića i članci o njihovim aktivnostima. Nije bilo ni jednogjedinog članka o nekoj drugoj vrsti. Sjedeći u vlaku premjeravao sam paradoks s kojim sam sesuočio. Bio sam izrazito zapadnjački intelektualac, a ipak sampočeo vjerovati u ideje koje nisu prihvatljive s racionalne točkegledišta. To je značilo da ću morati otkriti više o DNK. Do ovogtrenutka pronašao sam samo podudarnosti s biologijom ušamanizmu. Preostalo je pogledati je li i obrnuto možda istina ipostoje li podudarnosti sa šamanizmom u biologiji. Preciznije,trebam pogledati korespondiraju li šamanistički opisi duhovaznanstvenim opisima DNK. U biti sam prevalio, u najboljemslučaju, polovicu puta. Iako su moje police s knjigama bile prilično zatrpaneantropologijom i ekologijom, nisam imao knjiga o DNK ili omolekularnoj biologiji, ali imao sam kolegu koji je školovan i ukemiji i u književnosti i koji bi mi mogao pomoći u tom smislu. Nakon sastanka, potkraj popodneva, otišao sam do kuće svogakolege. On mi je velikodušno dopustio da u njegovoj odsutnostipregledam njegove knjige. Ušao sam u njegov ured, veliku sobu čiji su zid potpunoprekrivale police s knjigama, upalio sam svjetlo i počeo pretraživati.Sekcija o biologiji sadržavala je, medu ostalim, Dvostruku spiralu(The double helix) Jamesa Watsona koji je zajedno s FrancisomCrickom suotkrivač strukture DNK. Napreskokce sam prelistaoknjigu, sa zanimanjem gledajući slike, i stavio je sa strane. 65
  • 66. Malo dalje na istoj polici naišao sam na knjigu Francisa Crickanaslovljenu Život sam: "Njegovo podrijetlo i priroda (Life itself: Itsorigin and nature). Izvukao sam je i pogledao korice - i nisammogao vjerovati očima. Na njima je bio prikaz Zemlje, viđene izsvemira, s prilično nerazaznatljivim objektom kako dolazi iz svemirai slijeće na nju. Naslovnica Crickove knjige (1981.), reproducirana uz dopuštenje Little, Brown & Co. Francis Crick, Nobelovom nagradom ovjenčani suotkrivačstrukture DNK, sugerirao je da su molekule životaizvanzemaljskoga podrijetla - jednako kao što »animistički« naroditvrde da je životni princip zmija iz svemira. Nikad nisam čuo za Crickovu hipotezu zvanu »navođenapanspermia«, ali znao sam da sam upravo našao novu podudarnostizmeđu znanosti i kompleksa kojeg tvori šamanizam i mitologija. Sjeo sam u fotelju i uronio u Život sam: Njegovo podrijetlo ipriroda. Crick, koji je pisao ranih 80-ih godina 20. stoljeća, kritizirapoznate znanstvene teorije o podrijetlu života prema kojima sestanica prvi put pojavljuje u primordijarnoj juhi posredovanjemslučajnih sudara neorganiziranih molekula. Za Cricka ova teorijapredstavlja značajno nazadovanje: temeljena je na idejama začetimu 19. stoljeću, puno prije no što je molekularna biologija otkrila daje temeljni mehanizam života identičan za sve vrste te da je 66
  • 67. ekstremno kompleksan - i kad se izračuna vjerojatnost da slučajproizvede takvu kompleksnost, dolazi se do neuvjerljivo malihbrojeva. Molekula DNK, koja se odlikuje čuvanjem i dupliciranjeminformacije, nesposobna je izgraditi se sama. To rade proteini, alioni su nesposobni reproducirati sami sebe bez informacije kojusadrži DNK. Život je, prema tome, naizgled neizbježno sinteza ovihdvaju molekularnih sustava. Idući dalje od famoznog pitanja ojajetu i kokoši, Crick razmišlja o vjerojatnosti slučajnogpojavljivanja jednog jedinog proteina (koji bi onda mogao izgraditiprvu molekulu DNK). U svim živim vrstama proteini su napravljeniod uvijek istih 20 aminokiselina, koje su male molekule. Prosječniprotein je dugački lanac izgrađen od otprilike 200 aminokiselina,odabranih među tih 20, i povezanih u točnom redosljedu. Premazakonima kombinatorike, šansa da bi se jedan određeni proteinpojavio pukim slučajem iznosi 1 naprama 20 pomnoženo sa samimsobom 200 puta. Ta brojka, koja se može pisati kao 200, i koja jeotprilike jednaka 10260, daleko je veća od broja atoma u vidljivomsvemiru (koji se procjenjuje na 1080). Te brojke nisu uvjerljive ljudskom umu. Nije moguće zamislitisve atome u vidljivom svemiru, a još manje brojku koja je milijune imilijune i milijune i milijune i milijune (i tako dalje) puta veća.Međutim, od početka života na Zemlji, broj lanaca aminokiselinakoji su mogli biti slučajno sintetizirani može predstavljati samosićušan odsječak svih mogućnosti. Prema Cricku: »Velika većinanizova nikad se ne bi mogla sintetizirati uopće, u bilo kojemvremenu. Ti proračuni u obzir uzimaju samo nizove aminokiselina.Ne uzimaju u obzir činjenicu da se mnogi nizovi vjerojatno ne bi nazadovoljavajući način složili u stabilan, čvrst oblik. Koji bi dio odsvih mogućih nizova to uspio nije poznato, iako se nagađa da bi bioprilično malen«. Crick zaključuje da organizirana kompleksnostkoju nalazimo na staničnoj razini »nije mogla nastati pukimslučajem«. Zemlja postoji otprilike 4,5 milijarde godina. U početku ona jebila tek radioaktivna cjelina s temperaturom koja je na površinidosezala tališnu temperaturu metala. Ne osobito gostoljubivo 67
  • 68. mjesto za život. Ipak, postoje fosili jednostaničnih bića stariotprilike 3,5 milijarde godina. Postojanje jedne stanice nužnoimplicira prisutnost DNK, s njezinom četveroslovnom »abecedom«(A, G, C, T) i proteina s njihovom 20-slovčanom »abecedom« (20aminokiselina), kao i prisutnost »prevoditeljskog mehanizma«između to dvoje - uzimajući u obzir da su instrukcije za gradnjuproteina sadržane u kodiranom jeziku DNK. Crick piše: »Vrlo jeznačajno da takav mehanizam uopće postoji, a tim je više značajnoda svaka živa stanica, bilo životinjska, biljna ili mikrobska, sadržinjegovu verziju«. Crick uspoređuje protein s paragrafom napravljenim od 200slova poredanih u točan poredak. Ukoliko su šanse da se izzemaljske juhe tijekom milijarde godina slučajno pojavi jedanparagraf tek infinitezimalne, vjerojatnost da se tijekom istograzdoblja slučajno pojave dvije abecede i jedan prevoditeljskimehanizam još je manja. Kad sam digao pogled s Crickove knjige, vani je već bio mrak.Bio sam istodobno zapanjen i uznesen. Poput kratkovidnogdetektiva koji zureći kroz povećalo prati trag, upao sam u rupu bezdna. Mjesecima sam pokušavao rasplesti zagonetku halucinatornogznanja urođeničkih naroda Zapadne Amazone, tvrdoglavo tražećiskriveni izlaz iz očigledne slijepe ulice. Dva tjedna ranije otkrio samsamo trag DNK u Harnerovoj knjizi. Otada sam uglavnom razvijaohipoteze intuitivnim putem. Moj cilj sigurno nije bio sagraditi novuteoriju o podrijetlu života, ali tu sam se eto zatekao: jadniantropolog koji jedva zna plivati, a upravo pluta u kozmičkomoceanu punom mikroskopskih i dvojezičnih zmija. Sada sam mogaovidjeti da između znanosti i šamanskih duhovnih i mitološkihtradicija možda postoje veze koje su zbog fragmentarnosti zapadnogznanja mogle promaći neopažene i neispitane. Ovom knjigom Francis Crick pružio je dobar primjer tefragmentarnosti. Njegova matematika bila je bez greške, a njegovorasuđivanje kristalno jasno; Crick sigurno spada u ono najbolje odracionalizma 20. stoljeća. Ali nije primijetio kako nije on prvi iznioideju o zmijolikom životnom principu kozmičkog podrijetla. Svinarodi svijeta koji pripovijedaju o kozmičkoj zmiji govore to već 68
  • 69. tisuću godina. On to nije uvidio, jer je racionalistički pogled uvijekfokusiran i može ispitivati samo jednu po jednu stvar. Kako birazumio stvari on ih razdvaja, pa čak i kada su istinskikomplementarne. To je pogled stručnjaka, koji razaznaje fino zrno unužno ograničenom vidokrugu. Kad se Crick odlučio razmisliti okozmogoniji s ozbiljne perspektive molekularnog biologa, dugo muje trebalo da iz svog analitičkog uma izbaci mitove arhaičnihnaroda. S moje nove točke gledišta, Crickov scenarij o »navođenojpanspermiji«, po kojem svemirski brod dovozi DNK u oblikusmrznute bakterije iz nepreglednih prostranstava svemira, čini semanje vjerojatan od ideje o sveprisutnoj i zastrašujućoj kozmičkojzmiji nezamislivih moći. Naposljetku, život kako ga opisuje Crick temelji se naminijaturnom jeziku u kojem se tijekom četiri milijarde godina nijepromijenilo ni slovo, dočim se on sam multiplicirao u nevjerojatnojraznolikosti oblika. »Slika na dasci s prikazom zmije naroda Marinbata iz Arnhemove zemlje.« Iz Huxleya (1974., str. 127) 69
  • 70. Latica ruže, mozak Francisa Cricka i ovojnica virusa, svi sunapravljeni od proteina izgrađenih od identičnih 20 aminokiselina.Fenomen sposoban za takvu kreativnost sigurno nije svemirommorao putovati u svemirskom brodu nalik na one kontejnere spropelerima kakve zamišljaju ljudska bića u 20. stoljeću. To znači da je pogled zapadnog stručnjaka previše uzak a da bividio dva dijela koja se uklapaju razrješavajući slagalicu.Udaljenost između molekularne biologije i šamanizma/mitologije jeoptička iluzija koju stvara racionalni pogled koji unaprijed razdvajastvari, i kao što objektivizam propušta objektivirati svojeobjektivirajuće veze, tako mu je teško i uvidjeti vlastite predrasude. Slagalica koju je trebalo riješiti bila je: tko smo mi i odakledolazimo? Izgubljen u tim mislima, počeo sam se pitati o kozmičkoj zmiji injezinim prikazima širom svijeta. Otišao sam do sekcije o filozofiji ireligiji u biblioteci svoga prijatelja. Dosta brzo naišao sam na knjiguFrancisa Huxleya s naslovom Put svetosti (The way of the sacred), spuno prikaza sakralnih slika iz cijelog svijeta. Našao sam velik brojslika na kojima su prikazane zmije ili zmajevi, i dva osobita crtežaDugine zmije koja su napravili australski Aboridžini. Prvi jeprikazivao parove zmija koji u cik-cak liniji okružuju sliku (vidi vrhstranice) »Crtež aboridžinskog plemena Walbiri na stijeni, s prikazom Dugine zmije.« Snimio David Attenborough, iz Huxleya (1974., str. 126) 70
  • 71. Drugi je crtež na stijeni koji prikazuje Duginu zmiju. Pogledaosam je pobliže i vidio dvije stvari: svuda oko zmije bile su vrstekromosoma, u obliku izokrenutog slova »U«, a ispod su bile nekakveljestve! Rana profaza: »Svaki kromosom vidljiv je kao dvije sestrinske kromatide«. Anafaza II.: »...migracija homolognih kromatida prema suprotnim polovima«. Iz knjige Molekularna biologija gena, 1. svezak, 4. izdanje,Watson et al. Copyright © 1987. James D. Watson, u izdanju TheBenjamin/Cummings Publishing Company. Protrljao sam oči, govoreći sam sebi da sigurno već umišljamveze, ali nisam se mogao natjerati da mi te ljestve ili kromosomipočnu sličiti na bilo što drugo. 71
  • 72. Nekoliko tjedana kasnije doznao sam da U-oblik kromosomipoprimaju u »anafazi«, što je jedna od faza u dupliciranju stanice,koje je središnji mehanizam reprodukcije života, a onaj prvi prikazzmija u cik-cak liniji izgleda izrazito poput kromosoma u »ranojprofazi«, koja se zbiva na početku istog procesa. Međutim, ti mi detalji nisu bili potrebni da bih osjetio kako samsada siguran da su narodi koji prakticiraju šamanizam znali zaskriveno jedinstvo prirode koje je potvrdila molekularna biologija,upravo zato što imaju pristup u realnost molekularne biologije. U tom trenutku, pred slikom kromosoma kako su ih nacrtaliaustralski Aboridžini, utonuo sam u umnu i duševnu groznicu kojaće me držati tjednima i tijekom koje ću teturati kroz disonantnumješavinu mitova i molekula. 72
  • 73. Mitovi i molekule Najprije sam slijedio mitološke tragove kozmičke zmije,obraćajući pažnju prvenstveno na njezin oblik. Pronašao sam da ječesto dvostruk: Ovaj drevni egipatski crtež ne prikazuje stvarnu životinju nego vizualnu šaradu koja označava »dvostruku zmiju«. Quetzalcoatl, astečka pernata zmija, također nije zbiljskaživotinja. U živoj prirodi zmije nemaju ruke ili noge, a još manjekrila ili perje. »Sito, primordijalna zmija« (1300. prije Krista) Iz Clarka (1959., str. 192) Leteća zmija je kontradiktoran pojam, paradoks, kao mutavackoji govori. To potvrđuje dvostruka etimologija riječi -coatl, kojaistodobno znači oboje - i »zmija« i »blizanac«. 73
  • 74. Drevni Egipćani također su prikazivali kozmičku zmiju sljudskim nogama. I ovdje, slika sugerira da je primordijalnobožanstvo dvostruko, i zmija i ne-zmija. U ranim 80-ima, ayahuasquero Luis Tangoa koji je živio u seluShipibo-Coniboa u peruanskoj Amazoni, ponudio je antropologinjiAngeliki Gebhart-Sayer da joj objasni određene ezoterične pojmove.Inzistirajući na tome da je prikladnije raspravljati o tim stvarima uzslike, napravio je nekoliko skica kozmičke anakonde Ronin,uključujući i ovu: »Ronin, dvoglava zmija«. Iz Gebhart-Sayerove (1987., str. 42) Bilo bi moguće dati brojne primjere dvostrukih zmija kozmičkogpodrijetla koje se povezuju sa stvaranjem života na Zemlji, ali važnoje izbjeći prestrogu interpretaciju tih slika, koje mogu imati višeznačenja u isto vrijeme. Na primjer, krila na zmiji mogu značiti iparadoksalnu prirodu i stvarnu sposobnost letenja, u ovom slučajukozmosom. »Zemaljska zmija postaje nebeska, s krilima može letjeti te dopušta mumiji da uziđe do zvijezda«. Iz Jacqa (1993., str. 99) 74
  • 75. Ponekad krilata zmija poprima oblik zmaja, mitske životinjekoja je dvostruka par excellence, koja živi u vodi i riga vatru. PremaRječniku simbola, zmaj predstavlja »jedinstvo dvajusuprotstavljenih principa«. Njegova androgina priroda najjasnije jesimbolizirana putem Ouroborosa, zmije-zmaja, koja »utjelovljujeseksualno sjedinjenje sa samom sobom, koja se stalno samaoplođuje, što se pokazuje repom koji joj je zataknut u usta«. »Evo zmaja koji proždire svoj rep«. Iz Maiera (1965., str. 139) »Ouroboros: brončani disk, beninska umjetnost«. Iz Chevaliera i Gheerbranta (1982., str. 716) U živoj prirodi zmije ne grizu vlastiti rep. Ipak, Ouroboros sejavlja u nekim od najstarijih prikaza svijeta, kao što je brončanidisk iz Benina prikazan dolje. Rječnik simbola opisuje ga kao»nesumnjivo najstariju afričku imago mundi, u kojoj njegov vijugavi 75
  • 76. oblik, spajajući suprotnosti, okružuje primordijalne oceane u čijemsredištu dolje pluta kvadrat zemlje«. Mitske zmije često su gigantske. Na slici iz Benina, Ouroborosopkoljuje čitavu Zemlju, u grčkoj mitologiji čudovišna zmija Tifonglavom dodiruje zvijezde, a prvi paragraf prvog poglavljaChuang-Tzua, koji se smatra utemeljiteljem filozofijskog taoizma,opisuje izuzetno dugačku ribu koja nastanjuje zvjezdano jezero ikoja se transformira u pticu te se u spiralnoj putanji uzdiže nanebo. Chuang-Tzu kaže da je dužina ove kozmičke ribe-ptice »tkozna koliko tisuća kilometara«. Hinduistička mitologija također daje primjer zmije nemjerljivihproporcija, imenom Seša, tisućoglave zmije koja pluta kozmičkimoceanom dok se blizanački stvoritelji Višnu i Lakšmi odmaraju napregibima njezinog tijela. »Višnu i njegova žena Lakšmi odmaraju se na Seši, tisućoglavoj vječnoj zmiji, u intervalu između cikličkih krugova stvaranja«. Iz Huxleya (1974., str. 188-189). Mitološke zmije gotovo se bez izuzetka povezuju s vodom. Nasljedećem crtežu, temeljenom na opisima ayahuasqueroa Laureana 76
  • 77. Ancona, anakonda Ronin okružuje čitavu Zemlju, zamišljenu kao»disk koji pliva u velikim vodama«; sam Ronin je »napola uronjen«jer anakonda je vodena vrsta (vidi stranicu 75). Kozmička zmija varira u veličini i naravi. Može biti mala ilivelika, jednostruka ili dvostruka, a ponekad i oboje u isto vrijeme.Skicu je nacrtao Luis Tangoa , koji je živio u istom selu kao iLaureano Ancon. Ova dva šamana imala su svo vrijeme ovog svijetada se dogovore oko toga kako će prikazati kozmičku anakondu.Ipak ju je prvi nacrtao kao jedan spermatozoid i kao dvoglavuzmiju, dok ju drugi opisuje kao anakondu »normalnog« izgleda, kojau potpunosti okružuje Zemlju. Kao stvoritelj života, kozmička zmija je majstor metamorfoze. Usvjetskim mitovima u kojima igra središnju ulogu ona stvaratransformirajući se; mijenja se ostajući ista. Tako je razumljivo dase i treba prikazivati različito u isto vrijeme. Krenuo sam potražiti veze između kozmičke zmije - majstoratransformacije zmijolikog oblika koji živi u vodi i može biti i izuzetnodugačka i malena, pojedinačna i dvostruka - i DNK. I pronašao samda DNK točno odgovara tom opisu. »Vizija kozmosa«. Iz Gebhart-Sayer (1987., str. 26) 77
  • 78. »Aspekti Ronina«. Iz Gebhart-Sayer (1987., str. 34) Kad bi netko rastegnuo DNK sadržanu u jezgri ljudske stanice,dobio bi nit dugu dva metra i široku samo deset atoma. Duljina teniti milijardu puta je veća od njezine širine. Uvjetno govoreći, to jekao da se vaš mali prst protegne od Pariza do Los Angelesa. Nit DNK je mnogo sitnija od vidljivog svjetla koje ljudi mogupercipirati. Čak i najmoćniji optički mikroskopi ne mogu je otkriti,jer je od najmanje valne duljine vidljivog svjetla DNK uža otprilike120 puta. Jezgra stanice po volumenu je jednaka dvomilijuntini vrha igle.Dvometarska nit DNK slaže se u taj sićušni volumen uvijajući sebeskrajno oko same sebe, usklađujući na taj način izuzetnu duljinui infinitezimalnu sitnoću, poput mitske zmije. Prema nekim procjenama, prosječno ljudsko biće sačinjeno jeod 100 tisuća milijardi stanica. To znači da u ljudskom tijelupostoji oko 125 milijardi kilometara DNK, što odgovara duljini 70kružnih putanja između Saturna i Sunca. Mogli biste čitav životputovati Boingom 747, najvećom brzinom, i ne biste prešli čak nistoti dio te udaljenosti. Vaša osobna DNK dovoljno je dugačka da seomota oko Zemlje pet milijuna puta. Sve stanice na svijetu sadrže DNK - bile one životinjske, biljneili bakterijske - i sve su ispunjene slanom vodom, u kojoj jekoncentracija soli slična onoj svjetskih oceana. Mi plačemo iznojimo se nečim što je u svojoj biti morska voda. DNK se kupa uvodi, koja pak igra ključnu ulogu u uspostavljanju oblika dvostrukespirale. Kako su četiri temelja DNK (adenin, gvanin, citozin i timin)netopiva u vodi, oni se zbijaju u središte molekule gdje se spajaju uparove koji oblikuju prečkice ljestvi, a potom se uvrću u spiralnistožac kako bi izbjegli kontakt s okolnim molekulama vode. Oblik 78
  • 79. dvostrukih zavrnutih ljestvi DNK izravna je posljedica vodenogokružja stanice. DNK uvijek dolazi zajedno s vodom, baš kao imitske zmije. Molekula DNK je jednostruki dugački lanac napravljen od dvijeprepletene trake koje su spojene preko četiri baze. Te baze mogu sesklapati samo u specifičnim parovima - A s T, G s C. Bilo kojedrugo sparivanje baza je nemoguće, zbog rasporeda njihovihindividualnih atoma: A se može vezati samo na T, G samo na C. Toznači da je jedna od dvije trake izokrenuti duplikat druge i da jegenetski tekst dvostruk: on sadrži glavni zapis na jednoj od traka,koji se iščitava pod preciznim vodstvom transkripcijskih enzima, irezervni zapis koji je suprotan i najčešće se ne čita. Iz Watsona (1968., str. 165) Druga traka igra dvije bitne uloge. Ona omogućujepopravljačkim enzimima da u slučaju oštećenja rekonstruirajuglavni zapis te, iznad svega, pruža mehanizam za dupliciranjegenetske poruke. Dovoljno je otvoriti dvostruku spiralu, onakokako bi se otvorio patentni zatvarač, da bi se dobile dvije odvojene ikomplementarne trake koje se onda pomoću duplikacijskih enzimamogu ponovno izgraditi u dvostruke trake. Kako se slova moguporedati isključivo tako da se nasuprot A nalazi T, i obrnuto, a Gnasuprot C, i obrnuto, to vodi do formiranja dviju dvostrukih 79
  • 80. spirala koje su u svakom smislu identične originalu. Blizanci sudakle ključni za život, baš kao što ukazuju drevni mitovi, i povezanisu sa zmijolikim oblikom. Bez tih mehanizama za kopiranje, stanica se nikad ne bi bila ustanju duplicirati i život ne bi postojao. DNK je informacijskamolekula života, a sama njezina bit sastoji se u istodobnom bivanjujednostrukom i dvostrukom, poput mitskih zmija. DNK i njezini mehanizmi dupliciranja jednaki su za sva živastvorenja. Jedina stvar koja se mijenja od jedne vrste do druge jeporedak slova. Ta konstanta seže do samog podrijetla života naZemlji. Prema biologu Robertu Pollacku: »Površina planetapromijenila se mnogo puta, ali DNK i stanična mašinerija zanjezinu replikaciju ostala je konstantna, Schrodingerov aperiodičnikristal podcijenio je stabilnost DNK: nijedna stijena, ni planina, niocean, pa čak ni nebo nad nama, nisu bili tako dugo stabilni ikonstantni; ništa neživo, ma kako god složeno bilo, nijenepromijenjeno preživjelo niti djelić vremena u kojemukoegzistiraju DNK i njezina mašinerija za replikaciju«. Na početku svog postojanja, nekih 4,5 milijarde godina unazad,planet Zemlja bio je negostoljubivo mjesto za život. Kao užarenakugla tekuće lave, imao je radioaktivnu površinu; njegova voda bilaje toliko vruća da je postojala jedino u obliku pare koja se ne možekondenzirati, a njegova atmosfera, lišena kisika koji bi se mogaoudisati, sadržavala je otrovne plinove kao što su cijanid iformaldehid. Prije otprilike 3,9 milijardi godina površina Zemlje se ohladiladovoljno da se povrh tekuće magme stvori tanka kora. Neobično, noživot, a tako i DNK, pojavili su se relativno brzo nakon toga.Znanstvenici su pronašli tragove biološke aktivnosti usedimentarnim stijenama koje su stare 3,85 milijardi godina, a lovcina fosile našli su okamine bakterija stare 3,5 milijarde godina. Tijekom prve dvije milijarde godina života na Zemlji, planet sunastanjivale samo anaerobne bakterije, za koje je kisik otrovan. Tebakterije su živjele u vodi, a neke od njih naučile su koristiti vodiksadržan u molekulama H20, dok su kisik izbacivale. To je otvorilo 80
  • 81. puteve novom i učinkovitijem metabolizmu. Postupno obogaćivanjeatmosfere kisikom dopustilo je pojavljivanje nove vrste stanica,sposobnih da koriste kisik i opskrbljenih jezgrom za pohranjivanjesvoje DNK. Te stanice s jezgrom su najmanje tri puta krupnije odbakterijskih stanica. Kako tvrde biolozi Lynn Margulis i DorionSagan: »Biološki prijelaz između bakterija i stanica s jezgrom takoje iznenadan da se ne može objasniti postupnim promjenamatijekom vremena«. Od tog trenutka nadalje oblikuje se život kakvogpoznajemo. Stanice s jezgrom udružile su se kako bi stvorile prvevišestanične organizme kao što su alge. One fotosintezom takođerproizvode kisik. Atmosferski kisik povećao se na oko 21 posto inakon toga se na toj razini stabilizirao, prije otprilike 500 milijunagodina - srećom, jer da je razina kisika bila za nekoliko postotakaviša, živa bića bi spontano sagorjela. Prema Magulisu i Saganu,takvo stanje stvari »ostavlja dojam kao da je riječ o svjesnoj odluci oodržanju ravnoteže između opasnosti i mogućnosti, između rizika ikoristi«. Oko 550 milijuna godina unatrag, život je eksplodirao uvelikoj raznolikosti višestaničnih vrsta, algi i mnogo složenijihbiljaka i životinja koje su živjele ne samo u vodi nego i na zemlji i uzraku. Od svih vrsta koje su živjele u to doba nijedna nije opstalado danas. Prema nekim procjenama, gotovo sve vrste koje su ikadaživjele na Zemlji već su nestale, a trenutačno postoji između 3 i 50milijuna živih vrsta. DNK je majstor transformacije, baš kao i mitske zmije. Živottemeljen na stanicama koje informira DNK napravio je zrak kojidišemo, krajolik koji vidimo i raznolikost takvu da čovjeku pametstane. I sami smo dio te raznolikosti. U četiri milijarde godina on semultiplicirao u neprebrojivu količinu živih vrsta, ostajući pritompotpuno isti. 81
  • 82. »Dvostruka spirala DNK prikazana kao par zmija. Okrećući slikunaopačke, možete vidjeti da su molekule u potpunosti simetrične - svakapolovica dvostruke spirale može poslužiti kao predložak za sintezu svojekomplementarne polovice«. Iz Willsa(1991., str. 37) Unutar jezgre, DNK se uvrće i odvrće, trza i migolji.Znanstvenici često uspoređuju oblik kretanja te dugačke molekules kretanjem zmije. Molekularni biolog Christopher Wills piše: »Dvalanca DNK podsjećaju na dvije zmije umotane jedna oko druge unekom do u tančine osmišljenom udvaračkom ritualu«. Da rezimiramo, DNK je zmijoliki majstor transformacije koji živiu vodi i koji je istodobno izuzetno dugačak i malen, jedan idvostruk. Baš kao kozmička zmija. Znao sam da mnogi šamanistički narodi koriste i druge slikeosim »kozmičke zmije« kako bi raspravljali o stvaranju života,osobito sliku užeta, lijana, ljestvi ili stepeništa nebeskog podrijetlakoje povezuje nebo i zemlju. Mircea Eliade pokazao je da te različite slike stvarajuzajedničku temu koju on naziva axis mundi, ili osovina svijeta, ikoju on pronalazi u šamanističkim tradicijama diljem svijeta.Prema Eliadeu, axis mundi daje pristup u Drugi svijet i ušamansko znanje; postoji »paradoksalni prolaz«, inače rezerviran za 82
  • 83. mrtve, koji šaman uspijeva koristiti tijekom života, a taj prolaz čestočuva zmija ili zmaj. Za Eliadea, šamanizam je skup tehnika kojičovjeku omogućuje da savlada taj prolaz, dosegne osovinu, zadobijeznanje koje se s njom povezuje, i donese ga natrag - najčešće kakobi liječio ljude. I ovdje, veza s DNK je jasna. U literaturi o molekularnoj biologijioblik DNK uspoređuje se ne samo s dvije prepletene zmije, nego i s,vrlo precizno, užetom, lijanom, ljestvama ili stubištem - slikevariraju od autora do autora. Na primjer, MaximFrank-Kamenetskii smatra da se »u molekuli DNK komplementarnavlakna prepliću jedno oko drugog kao dvije lijane«. Nadalje,znanstvenici su odnedavno počeli shvaćati da brojne bolesti,uključujući rak, potiču s razine DNK, pa bi se dakle mogle irješavati na toj razini. Spremio sam se istražiti različite prikaze osovine svijeta, oneslike paralelne kozmičkoj zmiji. Predodžba o osovini svijeta osobitoje uobičajena među urođeničkim narodima Amazone. Ashaninke,primjerice, govore o »nebeskom užetu«. Kao što piše Gerald Weiss:»Među »Lijana (Bauhinia caulotretus) koja ide od zemlje do nebesa.« IzKoch-Grunberga (1917., 2. izdanje, crtež IV.) 83
  • 84. Campasima postoji vjerovanje da su jednom Zemlja i Nebo biliblizu jedno drugome i spojeni debelim užetom. Lijana nazvanainkiteca (doslovno: »nebesko uže«), osobitog prečkastog oblika,pokazana je autoru kao uže koji je držalo Zemlju i Nebo zajedno«.Prema Weissu, ta lijana je ista ona na koju početkom 20. stoljećaTaulipang Indijanci upućuju Theodora Koch-Grunberga, jednog odprvih etnografa. U svome radu Koch-Grunberg nudi i vješt crtežlijane loze Taulipanga. Neobično, Taulipangi žive u Guyani, oko tri tisuće kilometaraod Ashaninki, pa ipak potpuno istu lozu povezuju s nebeskimužetom. Jedna od najpoznatijih varijanti axis mundi je kaducej, kojegtvore dvije zmije omotane oko osovine. Od najdavnijih vremena tajsimbol se povezuje s umijećem liječenja, od Indije do Mediterana.Kineski taoisti kaducej prikazuju kao yin i yang, koji simbolizirapreplitanje dviju vijuga i komplementarno se oblikuje u jedinstvenandrogini vitalni princip. U zapadnom svijetu kaducej se nastavlja koristiti kao simbol medicine,ponekad u modificiranom obliku. Među Shipibo-Conibo u peruanskoj Amazoni axis mundi može bitiprikazana u obliku ljestvi. U sljedećem crtežu, temeljenom na opisima koje jedao ayahuasquero Jose Chucano Santos, »nebesko uže« opkoljuje kozmičkaanakonda Ronin. 84
  • 85. Ljestve koje daju pristup šamanskom znanju toliko su raširenatea da ih Alfred Metraux naziva »simbolom profesije«. On takođerizvješćuje da, barem kad je riječ o amazonskim šamanima, putemkontaktiranja s »duhovima ljestvi ili prečki« oni uče »upravljati svimtajnama magije«. Crtež »nebeskih ljestvi« temeljen na opisima ayahuasqueroa Josea Chuncana Santosa Metraux također ukazuje da ti šamani piju »ekstraktpripremljen od loze, čiji oblik podsjeća na ljestve«. Dapače, lozaayahuasce često se uspoređuje s ljestvama, pa čak i s dvostrukomspiralom, kao što ukazuje i fotografija koju je snimio etnobotaničarRichard Evans Schultes. Većina veza koje sam dosad pronašao između kozmičke zmije iosovine života, i DNK, odnosile su se na oblik. To se slaže s onimšto mi je rekao Carlos Perez Shuma: priroda govori u znakovima i,da bismo razumjeli njezin jezik, moramo obratiti pažnju na sličnostoblika. Rekao je također da duhovi prirode s ljudskim bićimakomuniciraju halucinacijama i snovima, drugim riječima,mentalnim slikama. Ta ideja uobičajena je u »pred-racionalističkim«tradicijama. Na primjer, Herakit je o Pitijskom proročištu (od grčkog 85
  • 86. python, »zmija«)« rekao da »niti prikriva niti otkriva, već znakovedaje«. Htio sam, međutim, ići i dalje od pukih formalnih dodirnihtočaka, a znao sam, zahvaljujući radu Mircea Eliadea, da šamanigotovo svugje govore tajni jezik, »jezik čitave prirode«, koji imomogućuje komuniciranje s duhovima. Počeo sam tražitiinformacije o tom fenomenu kako bih vidio postoje li između jezikaduhova prirode koji uče šamani i jezika DNK ikakvi zajedničkielementi u sadržaju. »Banisteriopsis caapi, lijana koja obično raste u čudesnoj dvostrukojspirali, jedan je od osnovnih sastojaka enteogenetskog [halucinogenog] napitkapoznatog kao... ayahuasca, yege, caapi... Oni koji ju poznaju zovu je duhovnaloza ili ljestve za Mliječni put. Poznata je i kao ayahuasca [loza duše].« CitatHowarda Rheingolda, iz Schultesa i Raffaufa (1992., str. 26) Nažalost, nema mnogo podrobnih studija šamanskog jezika,bez sumnje stoga što ga antropolozi nikad i nisu doista ozbiljnouzimali." Jednu iznimku našao sam u nedavnom radu GrahamaTownsleya na temu pjesama Yaminahua ayahuasqueroa uperuanskoj Amazoni. Prema Townsleyu, Yaminahua šamani svoje pjesme, nazvanekohuti, uče oponašajući duhove koje vide u halucinacijama kako bis njima komunicirali. Riječi tih pjesama gotovo su potpunonerazumljive onim Yaminahuama koji nisu šamani. Townsley piše: 86
  • 87. »Gotovo ništa u tim pjesmama ne naziva se svojim uobičajenimimenom. Umjesto toga koriste se najnerazumljivija metaforičkazaobilaženja. Na prijer, noć postaje hitri tapiri, šuma postajeuzgojeni kikiriki, ribe su veprovi, jaguari košare, anakonde suvisaljke i tako dalje«. U svakom slučaju, piše Townsley, logika stvaranja metaforamože se objasniti skrovitom, ali stvarnom vezom: »Tako ribe postajubijeli pe kari zbog toga što bijele crte na vratovima te vrste divljihsvinja pod sjećaju na riblje škrge, a jaguari postaju košare zbogtoga što grančice od kojih se plete ova osobita vrsta mrežastekošare (wonati) oblikuju uzorak identičan onom s jaguarova krzna«. Sami šamani vrlo dobro razumiju značenja tih metafora inazivaju ih tsai yoshtoyoshto, što doslovno znači»jezik-okretanje-okretanje«. Townley prevodi ovaj izraz kao twistedlanguage, »izokrenuti jezik«. U engleskom, riječ twist (okretati,uvijati, obavijati, ali i izvrtati, izoreati, prim prev.) ima isti korijenkao i two (dva) i twin (blizanac, dvotruk). Twisted tehnički znači»dvostruk i omotan oko samog sebe«. Zašto Yaminahua šamani govore izokrenutim jezikom? Premajedom od njih: »S mojim koshuitijem želim vidjeti - pjevajući,pažljivo ispitati stvari - izokrenuti jezik dovodi me bliže ali nepreblizu -s normalnim riječima sudario bih se sa stvarima - sizokrenutima, ja oko njih kružim - i mogu ih jasno vidjeti«. »Za Townsleya, sve šamanske veze s duhovima su »proizvoljnokonstruirane na eliptičan i multireferencijalan način tako da moguodražavati refrakcijsku prirodu bića koja su mu objekti«. Onzaključuje: »Yoshiji su stvarna bića koja istodobno jesu i nisu nalikna stvari koje oduhovljuju. Oni nemaju čvrstu ili jedinstvenuprirodu, i tako, paradoksalno, vidjeti kao putem izokrenutogjezika jedini je način da ih se adekvatno opiše. Metafora ovdje nijeneprikladno imenovanje nego jedino moguće prikladnoimenovanje«. Nastavio sam tražiti veze između jezika duhova kako ga opisujuYaminahua ayahuasqueroi i jezika DNK. Pronašao sam da pojmovi 87
  • 88. »dvostruk i prepleten«, ili »koji se izokreće«, ili »yoshtoyoshto«savršeno odgovaraju spiralnoj ljestvici. Genetska informacija ljudskog bića, zvana genom, sastavljenaje od tri milijarde slova koja se pružaju duž jednog vlakna DNK. Nanekim mjestima, to vlakno se omata oko sebe stvarajući još 23čvrsta segmenta poznata kao kromosomi. Svi mi nasljeđujemocjelovit komplet kromosoma od svakog od naših roditelja, i takoimamo 23 para kromosoma. Svaki kromosom je napravljen od vrlodugačke niti DNK koja već predstavlja dvostruku poruku s kojomzapočinjemo - glavni zapis na jednoj traci i komplementarniduplikat na drugoj. Tako sve naše stanice sadrže dva cjelovitagenoma kao i njihove rezervne kopije. Naša genetska porukadvostruko je dvostruka i sadrži ukupno šest milijardi temeljnihparova, ili 12 milijardi slova. DNK koja se nalazi u jezgri ljudske stanice dugačka je oko dvametra, i dvije trake koje čine to vlakno omataju se jedna oko drugenekoliko stotina milijuna puta. Ako se razmatra njezin materijalni aspekt, DNK jest dvostrukodvostruki tekst koji se omata oko sebe. Drugim riječima, to je»jezik-okretanje-okretanje«. Transkripcijski enzimi čitaju samo dio zapisa DNK koji daješifru za konstrukciju proteina i enzima. Ti odjeljci, nazvani geni,prema različitim procjenama predstavljaju samo tri posto ljudskoggenoma. Preostalih 97 posto se ne čita; njihova funkcija jenepoznata. Znanstvenici su posvuda između nekodirajućih dijelova zapisapronašli veliki broj sekvenci koje se beskonačno ponavljaju bezočiglednog značenja, pa i palindrome, što znači riječi ili rečenicekoje se mogu čitati u bilo kojem smjeru. Ovaj očito nerazumljivijezik, koji tvori pretežitu većinu genoma, oni su nazvali "junk" DNK. U tom »smeću«, nailazimo na desetke tisuća odjeljaka poputovoga: ACACACACACACACACACACACACACACACACA... Postoječak i 300-slovčane sekvence koje se ponavljaju ukupno pola 88
  • 89. milijuna puta. Sve te sekvence koje se ponavljaju čine čitavutrećinu genoma. Njihovo značenje do sada nije poznato. Molekularni biolozi Chris Calladine i Horace Drew rezimirali susituaciju: »Nepregledna većina DNK u našim tijelima obavlja stvarikoje trenutačno ne razumijemo«. Razbacani po tom oceanu besmislice, geni su nalik na otoke nakojima jezik DNK postaje razumljiv. Geni slovo po slovo čitajuinstrukcije za slaganje aminokiselina u proteine. To rade riječimaod tri slova. »CAG«, na primjer, u jeziku DNK jest šifra zaaminokiselinu glutamin. Kako sve riječi genetskog koda imaju tri slova, a DNK imaabecedu od četiri slova (A, G, C, T), genetski kod sadrži 4 x 4 x 4 =64 moguće riječi. Sve te riječi imaju značenje i odgovaraju ili nekojod 20 aminokiselina koje se koriste u gradnji proteina ili jednoj oddvije interpunkcijske oznake (»kreni«, »stani«) Tako postoje 22moguća značenja 64 riječi. Ova redundancija navela jeznanstvenike da kažu kako je genetski kod »degeneriran«. U stvari,on jednostavno ima obilje sinonima - kao jezik u kojem tolikorazličite riječi kao što su »jaguar« i »košara« imaju isto značenje. U stvarnosti, stvari su još mnogo složenije. Unutar gena postojemnogi ne-kodirajući segmenti zvani »introni«. Čim prevoditeljskienzimi transkribiraju određeni gen, uređivački enzimi eliminirajuintrone s atomskom preciznošću te sastavljaju prave kodirajućesegmente, poznate kao »eksoni«. Neki geni sadrže do 98 postointrona - što znači da sadrže samo dva posto genetičke informacije.Uloga ovih introna ostaje tajnovita. Razmjeri introna i eksona u ljudskom genomu nisu još poznati,jer dosad je identificirana samo polovica gena koje on sadrži, odukupno procijenjenih 100.000. Uzduž vlakna DNK izmjenjuju se »junk« i geni; unutar genaintroni se miješaju s eksonima, što su sami oni izraženi u jeziku ukojem gotovo svaka riječ ima sinonim. I kad se razmatraju i njezin sadržaj i forma, DNK je dvostrukodvostruki jezik koji se omata oko sebe. Baš kao izokrenuti jezikduhova prirode. 89
  • 90. Što znače ove veze između DNK i kozmičke zmije, osovinesvijeta i jezika duhova prirode? Podudarnosti su previše brojne da bi se objašnjavale samoslučajem. Uzmimo kozmičku zmiju starih Egipćana, »onu koja dajeatribute«. Znakovi koji ju prate znače »jedan« ( ), »više« ( ), »duh,dvostrukost, životna sila« ( ), »mjesto« ( ), »fitilj od uvrnutoglanenog vlak na« ( ), i »voda« ( ). Ispod vrata druge zmije jeegipatski križ koji znači »ključ života«. »Kozmička zmija, ona koja daje atribute«. Iz Clarka (1959., str. 52) Veze s DNK očigledne su i funkcioniraju na svim razinama:DNK svakako jest oblikovana poput dugačke, jednostruke idvostruke zmije ili poput fitilja od uvrnute lanene niti; ona jedvostruka životna sila koja se razvija od jedne u više, a njezinomjesto je voda. Na što su drugo drevni Egipćani mogli misliti kad su govorili odvostrukoj zmiji koja daje atribute i ključ života, ako ne na ono štoznanstvenici zovu DNK? Zašto su ove metafore tako postojane i toliko često korišteneako ne znače to što iskazuju? 90
  • 91. Kroz oči mrava U jedno sunčano popodne tog proljeća sjedio sam u vrtu sasvojom djecom. Ptice su pjevale na stablima, a moje su misli počelevrludati. To sam što jesam, proizvod racionalizma 20. stoljeća, mojavjera traži brojke i molekule radije nego mitove. No, ipak samsuočen s mitološkim brojevima koji se tiču molekula, i kojimamoram vjerovati. U mom tijelu koje sjedi tu u osunčanom vrtu ima125 milijardi kilometara DNK. Potpuno sam umrežen vlaknimaDNK, a donedavno o tome nisam ništa znao. Je li ta astronomskabrojka zbilja samo »beskoristan ali zabavan podatak«, kako bi tohtjeli neki znanstvenici? Ili ona upućuje na to da su dimenzije našeDNK, u najmanju ruku, kozmičke? Neki biolozi opisuju DNK kao »drevnu visoku biotehnologiju«,koja sadrži »preko stotinu trilijuna više informacija po volumenunego naši najsofisticiraniji uređaji za pohranu podataka«. Može li seu takvim okolnostima uopće govoriti o tehnologiji? Da, jer nemamodrugu riječ kojom bismo kvalificirali tu udvostručljivu molekulu zaspremanje informacija. DNK je široka svega deset atoma i kao takvatvori neku vrst ultimativne tehnologije: ona je organska i tolikominijaturna da doseže granice materijalne egzistencije. Šamani, međutim, tvrde da životni princip koji oduhovljuje svaživa stvorenja dolazi iz svemira i da je uman. Kao što kažeayahuasquero Pablo Amaringo: »Biljka možda ne može govoriti, aliu njoj postoji duh koji ima svijest i vidi sve, koji je duša biljke,njezina bit, koja ju čini živom«. Prema Amaringu, ti duhovi suzbiljska bića i ljudi su njima također ispunjeni: »Čak i kosa, oči, ušipune su bića. Sve to vidiš kad je ayahuasca jaka«. Tijekom proteklih tjedana počeo sam shvaćati da bi seperspektiva biologa mogla pomiriti s perspektivom ayahuasqueroa ida bi obje istodobno mogle biti istinite. Prema stereoskopskimslikama koje mogu vidjeti zureći u obje perspektive istodobno, DNKi stanični život koji ona programira predstavljaju izuzetnosofisticiranu tehnologiju koja znatno nadilazi naše sadašnjerazumijevanje i koja je inicijalno razvijena negdje drugdje, a ne na 91
  • 92. Zemlji - koju je radikalno promijenila svojim dolaskom prije nekihčetiri milijarde godina. Ovakvo gledište bilo mi je potpuno novo i promijenilo je načinna koji promatram svijet. Na primjer, lišće drveća sad mi se činilopoput pravih solarnih ploča. Dovoljno je pogledati ih izbliza da bi sevidio njihov »tehnološki«, organizirani aspekt. Uvećani dio lista pokazuje njegovu organiziranost i preciznost. To otkrivenje me je uznemiravalo. Počeo sam razmišljati osvojim očima kojima sam gledao biljke u vrtu. U danima svogiščitavanja literature doznao sam da je ljudsko oko mnogosofisticiranije od bilo koje kamere slične veličine. Stanice navanjskom sloju retine mogu apsorbirati i jednu jedinu česticusvjetla, ili foton, i uvećati njezinu energiju najmanje milijun putaprije nego što je prenesu u obliku živčanog signala do stražnjestrane mozga. Šarenica oka, koja funkcionira kao očna dijafragma,kontrolirana je automatski. Rožnica je precizno zakrivljena. Lećufokusiraju minijaturni mišići koji su također automatskikontrolirani putem povratne veze. Krajnji rezultat tog vizualnogsustava, još uvijek nesavršeno shvaćenog u njegovoj ukupnosti, jestjasna, obojena, trodimenzionalna slika u mozgu koju percipiramokao vanjsku. Mi nikad ne vidimo stvarnost, nego samo njezinunutarnji prikaz koji za nas neprestano konstruira naš mozak. Ono što mi je izazivalo nemir nije toliko bila sličnost ljudskogoka s organskom i izuzetno sofisticiranom tehnologijom rođenom 92
  • 93. posredovanjem kozmičkog znanja, nego to što su to moje oči. Tko jeto »ja« koje percipira slike što se ulijevaju u moj um? Jedno je bilosigurno: ja nisam odgovoran za konstruiranje vizualnog sustavakojim sam obdaren. Nisam znao što bih učinio s tim mislima. Blijedo zureći utratinu pred sobom počeo sam pogledom pratiti blistavog crnogmrava koji je s odlučnošću tenka krčio svoj put preko tankihoštrica trave. Išao je ravno prema koloniji biljnih ušiju u drvetu nadnu vrta. Taj mrav pripadao je vrsti koja uzgaja biljne uši i »muze«njihove slatke izlučevine. Počeo sam misliti o tome kako taj mrav ima vizualni sustavpoprilično drukčiji od mojeg i koji očito u svakom svom dijelujednako dobro funkcionira. Usprkos razlikama u veličini i obliku,naša genetska informacija zapisana je istim jezikom - koji smooboje nesposobni vidjeti, budući da je DNK manja od vidljivogsvjetla, pa čak i očima mrava. Zanimljivo mi je bilo da je jezik koji sadrži instrukcije zastvaranje različitih vizualnih sustava sam ipak nevidljiv. To je kaoda instrukcije trebaju ostati skrivene od onih kojima donose svojedobrobiti, kao da smo umreženi na taj način da ne možemo vidjetižice... Zašto? Pokušao sam sagledati to pitanje sa »šamanske« točke gledišta.To je kao da se ta bića u nama namjerno kriju... Ali baš to i kažuAshaninke! Oni nevidljiva bića koja su stvorila život nazivaju»maninkari«, doslovno »oni koji su skriveni«! Kasnije tog popodneva vratio sam se u svoj ured i počeoponovno iščitavati odlomke o maninkarijima u iscrpnoj studijikozmologije Ashaninka od Geralda Weissa. Prema Weissu,Ashaninke vjeruju da je najmoćniji od svih maninkarija »VelikiTransformator« Avireri, koji je stvorio život na zemlji, počevši sgodišnjim dobima te prešavši potom na sveukupnost živih bića.Ponekad u društvu svoje sestre, ponekad sa svojim nećakom,Avireri je jedan od božanskih lupeških blizanaca koji stvarajutransformacijom i koji su tako uobičajeni u mitologiji. 93
  • 94. Čitajući zadnju priču o kraju Avirerijevih putešestvija doživiosam šok. Dovršivši svoj stvarateljski posao, Avireri odlazi na feštugdje se napije piva od manioke. Njegova sestra, koja je takođervaralica, pozove ga na ples i gurne ga u rupu koju je prethodnoiskopala. Potom se pravi da ga želi izvući van bacajući mu vlakno,potom uzicu - no nijedno nije dovoljno jako. Ljutit na svoju sestru,koju pretvori u drvo, Avireri odluči pobjeći kopajući rupu upodzemni svijet. Završava na mjestu koje se zove Kraj rijeke, gdje seoko njega omata loza daviteljica. Odatle on nastavlja održavati, sve do danas, svoju brojnu djecuna zemlji. Kako sam mogao previdjeti vezu između blizanačkog bićaAvirerija, Velikog Transformatora, i dvostruke spirale DNK, kojanajprije stvara atmosferu koja se može disati (»godišnja doba«)zatim, putem transformacije, čitavu sveukupnost živih bića koja živiu mikroskopskom svijetu (»podzemni svijet«) u stanicamaispunjenim vodom (»Kraj rijeke«) i uzima oblik vlakna, uzice ili lozedaviteljice koja se omata oko sebe te, konačno, koja do danasodržava sva živa stvorenja na ovom planetu? Tjednima sam nalazio povezanosti između mitova i molekularnebiologije. Čak se nisam ni začudio kad sam otkrio da se mit ostvaranju urođeničkih amazonskih naroda poklapa s načinom nakoji današnji biolozi opisuju razvitak života na Zemlji. Ono što meje šokiralo, pa i ispunilo konsternacijom, bilo je to što mi je ovajdokaz godinama bio pred nosom, a da mu nisam pridao ninajmanju važnost. Moj pogled je bio preuzak. Sjedeći u svom uredu prisjetio sam se onog kad mi je CarlosPerez Shuma rekao: »Maninkariji su nas naučili kako presti i tkatipamuk«. Sada se značenje činilo očitim; dvije trake dvostrukespirale DNK omataju se jedna oko druge 600 milijuna puta usvakoj ljudskoj stanici: »Tko bi nas drugi naučio tkati?«. Mojproblem bio je što mu nisam vjerovao. Ni na trenutak nisampomislio da bi njegove riječi mogle odgovarati nečemu stvarnom. 94
  • 95. Pod tim okolnostima, što je drugo značila moja titula doktoraantropologije, nego intelektualno zavaravanje u odnosu na objektmog proučavanja. Preplavila su me ta otkrića. Kako bih pokazao da ću sepopraviti, odlučio sam da ću tu i tamo uzeti šamane za riječ sve dokraja svog istraživanja. U što se pretvorilo istraživanje koje je trebalo postavitizagonetku halucinatornog znanja urođeničkih naroda ZapadneAmazone? Zašto je završilo na kozmičkim zmijama iz cijelog svijeta,blizanački združenim s molekulama DNK? Već zadnjih nekoliko tjedana proveo sam u nekoj vrsti transa,um mi je preplavila gotovo stalna struja čudnih, ako ne inemogućih veza. Morao sam se jedino truditi da ih zapisujem ilisnimam na traku, umjesto da ih potiskujem u nevjerici. Mojsvjetonazor okrenuo se naglavačke, no polako sam se opet privodiosvijesti, a prvo pitanje koje sam si postavio glasilo je: što sve ovoznači? Sada sam bio mišljenja da je DNK izvor šamanističkog znanja.Pod »šamanizmom« razumijevao sam seriju tehnika defokalizacije:kontrolirano sanjanje, dugotrajno izgladnjivanje, izolaciju u divljini,gutanje halucinogenog bilja, hipnozu temeljenu na repetitivnimudarcima bubnja, iskustva bliska smrti ili kombinaciju svega toga.Aboridžinski šamani Australije dolaze do sličnih zaključaka dokojih i amazonski ayahuasqueroi, ali bez upotrebe psihoaktivnihbiljaka, radeći uglavnom sa svojim snovima. Koje tehnike sukoristili Chuang-Tzu, egipatski faraoni i animisti iz Benina, daspomenemo samo neke? Tko bi to znao? Ali svi oni govore, na ovajili onaj način, o kozmičkoj zmiji - baš kao i Australci, Amazonci iAsteci. Koristeči te različite tehnike, čini se da jest mogućepokrenuti neurološke promjene koje čovjeku dopuštaju da pokupiinformacije od DNK. Ali od koje DNK? Prvo sam pomislio kako sampronašao odgovor kad sam shvatio da u svakoj ljudskoj stanicipostoji ekvivalent »informacija pohranjenih u tisuću i pet stotinaenciklopedijskih svezaka«, drugim riječima ekvivalent police zaknjige dugačke oko deset i visoke dva metra. Tu, pomislio sam, tu 95
  • 96. je podrijetlo znanja. Razmišljajući, međutim, uvidio sam da ta idejanije vjerojatna. Ne postoji razlog zbog kojeg bi u ljudskom genomu,ma kako prostran bio, bila pohranjena informacija o amazonskimbiljkama potrebnim da se spravi curare, na primjer. Dapače,ayahuasqueroi kažu kako su visoko sofisticirane zvukovne slikekoje vide i čuju tijekom halucinacija interaktivne, i da je mogućekomunicirati s njima. Te slike ne mogu potjecati od statičkog ilitekstualnog zbira informacija kao što je 1500 svezakaenciklopedija. Moje osobno iskustvo s halucinacijama koje jepokrenula ayahuasca bilo je ograničeno, ali dovoljno da sugeriraput. Ayahuasquero Ruperto Gomez, koji me je inicirao, nazvao jehalucinogeni napitak »šumskom televizijom«, a ja sam svakakovidio sekvence halucinacijskih slika kako prolaze zasljepljujućombrzinom, kao da prijenos doista dolazi odnekud izvan moga tijela,ali se odvija u mojoj glavi. Nije mi bio poznat nijedan neurološki mehanizam na kojem bise mogla temeljiti ova radna hipoteza, ali znao sam da je DNKaperiodički kristal koji učinkovito hvata i transportira elektrone ikoji emitira intone (drugim riječima, elektromagnetske valove) naultraslabim razinama, trenutačno na samoj granici mjerljivog - i sveto više nego bilo koja druga živa tvar. To me je dovelo do mogućegkandidata za emitiranje prijenosa: globalne mreže života utemeljenena DNK. Sva živa bića sadrže DNK, bile to bakterije, mrkva ili ljudi. DNK,kao supstanca, ne varira od jedne do druge vrste; mijenja se samoporedak njezinih slova. To je razlog zbog kojeg je biotehnologijamoguća. Na primjer, sekvenca DNK koja u ljudskom genomu sadržiinstrukcije za gradnju molekule inzulinskog proteina može seekstrahirati i ugraditi u DNK bakterije, koja će onda proizvoditiinzulin sličan onome koji inače luči ljudska jetra. Stanične mašinezvane ribosomi, koje sastavljaju proteine unutar bakterije, razumijuisti četveroslovčani jezik kao i ribosomi u stanicama ljudske jetre,te koriste istih 20 aminokiselina kao gradivne elemente.Biotehnologija već samim svojim postojanjem dokazuje temeljnojedinstvo života. 96
  • 97. Svako živo biće izgrađeno je na temelju instrukcija zapisanih uinformacijskoj supstanci koja je DNK. Jedna bakterija sadržiotprilike deset milijuna jedinica genetske informacije, dok ihmikroskopska gljivica sadrži milijardu. U šaci tla nalazi se okodeset milijardi bakterija i milijun gljivica. To znači da više reda, iinformacija, ima u šaci zemlje nego na površini svih drugihpoznatih planeta zajedno. Informacija koja se nalazi u DNK stvaratu razliku između života i inertne materije. Zemlja je okružena slojem života zasnovanog na DNK, koji jeatmosferu učinio pogodnom za disanje i stvorio ozonski omotač,koji štiti našu genetičku tvar od ultraljubičastih i mutagenih zraka.Postoje čak i anaerobne bakterije koje žive 800 metara podmorskim dnom; planet je duboko u svojoj kori umrežen životom. Kad hodamo poljem, DNK i stanični život koji ona kodira nalazese posvuda: u samim našim tijelima, ali i u lokvama, blatu, kravljojbalegi, travi po kojoj hodamo, u zraku koji dišemo, pticama, drveću,u svemu što živi. »Kozmovizija«. Iz Gebhart-Sayer (1987., str. 26) 97
  • 98. Ta globalna mreža života utemeljenog na DNK, ta biosfera,okružuje čitavu zemlju. Koja je slika za biosferu, utemeljenu na DNK, bolja od slikeRonina, kozmičke anakonde Shipibo-Conibo Indijanaca? Anakondaje amfibijska zmija, sposobna živjeti i u vodi i na zemlji, baš kao istvorenja biosfere. Ayahuasquero Laureano Ancon objašnjava slikuna sljedećoj stranici: »Zemlja na kojoj se nalazimo je disk koji plutana velikim vodama. Zmija svijeta, Ronin, na pola je uronjena i upotpunosti ga obujmljuje« To je, kako sam zaključio, veliki poticatelj halucinatornih slikakakve vide ayahuasqueroi: kristalna i biosferska mreža životatemeljenog na DNK, alias kozmička zmija. Tijekom svog prvog iskustva s ayahuascom vidio sam pargigantskih i zastrašujućih zmija. One su mi prenijele ideju koja meotplavila i kasnije potaknula da preispitam sliku koju imam osamome sebi. One su me naučile da sam samo ljudsko biće.Drugima se ovo možda neče činiti kao velika objava, no tada je tobilo baš ono što sam ja, kao mladi antropolog, trebao naučiti. Iznadsvega, bila je to misao koju nisam mogao imati sam po sebi, upravozbog mojih antropocentričnih predrasuda. Vrlo jasno sam osjetio i da brzina i smislenost određenihsljedova slika nije mogla doći iz kaotičnog skladišta moje memorije.Na primjer, u vrtoglavoj vizualnoj paradi vidio sam kako se žileljudske ruke polažu na one u zelenom listu. Poruka je bila kristalnojasna: napravljeni smo od istog materijala kao i biljni svijet. Nikadaprije nisam o tome tako konkretno pomislio. Dan nakon seansi sayahuascom osjetio sam se kao novo biće, sjedinjen s prirodom,ponosan što sam čovjek i što pripadam grandioznoj mreži životakoja okružuje planet. Opet, za materijalističkog humanista kakav sam tada bio, to jebila potpuno nova i konstruktivna perspektiva. To iskustvo duboko me uznemirilo. Ako izvor ovih vrlo suvislih ipoučnih slika nije u meni, odakle su došle? I tko su bile te zmijekoje su me, čini se, poznavale bolje nego ja? Kad sam to pitaoCarlosa Pereza Shumu, njegov je odgovor bio eliptičan: sve što 98
  • 99. trebam napraviti jest fotografirati te zmije kad ih drugi put vidim.On nije poricao njihovo postojanje - naprotiv, podrazumijevao je dasu jednako stvarne kao i stvarnost s kojom smo svi bliski, ako ne iviše od nje. Detalj sa slike Pabla Amaringa »Trudan od anakonde«, reproducirane u izdanju Luna i Amaringo (1991., str. 111) Osam godina nakon mog prvog iskustva s ayahuascom, mojase želja da shvatim zagonetku halucinatornih zmija nije smanjila.Krenuo sam u ovo istraživanje i upoznao se s različitim studijamaayahuascašamanizma kako bih doznao jedino to da je mojeiskustvo uobičajeno. Ljudi koji piju ayahuascu vide šarene i golemezmije češće nego bilo koje druge vizije, bilo da je riječ o TukanoIndijancu, urbaniziranom šamanu, antropologu ili lutajućemameričkom pjesniku. Na primjer, zmije su sveprisutne u slikamavizija Pabla Amaringa (vidi gore). Tijekom iščitavanja literature otkrio sam kako se zmija gotovosvugdje povezuje sa šamanskim znanjem, čak i u regijama u kojimase ne koriste halucinogeni i u kojima su zmije nepoznate ulokalnom okolišu. Mircea Eliade kaže kako se u Sibiru zmijapojavljuje u šamanskoj ideologiji te na šamanskim odorama međunarodima u kojima je »sam gmaz nepoznat«. 99
  • 100. Potom sam doznao da u beskrajnom broju mitova golema izastrašujuća zmija, ili zmaj, čuva osovinu znanja, koja se prikazujeu obliku ljestvi (ili loze, konopa, drveta...). Također sam doznao dasu svjetski mitovi o stvaranju puni (kozmičkih) zmija te da one nisusamo u podrijetlu znanja, nego i života samog. Zmije su sveprisutne ne samo u halucinacijama, mitovima isimbolima ljudskih bića općenito, nego i u njihovim snovima.Prema nekim studijama, »stanovnici Manhattana jednako ih čestosanjaju kao i Zului«. Jedan od najpoznatijih snova te vrste je onajAugusta Kekulea, njemačkog kemičara koji je otkrio cikličkustrukturu benzena jedne noći 1862. godine, kad je zaspao ispredvatre i sanjao o zmiji koja pleše pred njegovim očima grizući svojrep i rugajući mu se. Prema jednom komentatoru, »teško da jepotrebno podsjećati kako je ovaj prinos bio temeljan za razvitakorganske kemije«. Zbog čega se živototvorne zmije koje pružaju znanje pojavljujuu vizijama, mitovima i snovima ljudskih bića širom svijeta? Pitanje je postavljeno, a predložen je i općenito prihvaćenjednostavan i neurološki odgovor: zbog instinktivnog straha odotrova programiranog u mozgu primata kakvi smo i sami. BalajiMundkur, autor jedine globalne studije na tu temu, piše: »Temeljniuzrok podrijetla kulta zmije čini se da nije poput ijednog koji uzdižepraktički sve druge životinjske kultove; fascinaciju istrahopoštovanje prema zmiji izgleda da ne nameće samoelementarni strah od njihova otrova, nego i neki manje opipljivi, paipak prilično primordijalni psihološki osjećaji ukorijenjeni uevoluciji primata; da zmije, za razliku od svih drugih životinja, urazličitom stupnju, podjednako kod ljudi i ne-ljudskih primata,izazivaju određenu karakterističnu intuitivnu, iracionalnu, fobičnureakciju... te da moć zmije da opčini određene primate počiva nareakciji novijeg autonomnog živčanog sustava na samo promatranjesinusoidnih kretnji gmaza - vrsta reakcije koju možda učvršćujusjećanja na otrovne napade tijekom antropogeneze i diferencijacijeljudskih društava... Fascinacija zmijama, ukratko, ima jednakznačaj kao i stanje straha koje dovodi, barem privremeno, do 100
  • 101. morbidnog gnušanja ili fobije... a koje simptome mogu izmamiti tekrijetke druge vrste životinja - vjerojatno nijedna« (originalni kurziv). Po mom mišljenju, ovo je tipični primjer redukcionističkog,nelogičnog i netočnog odgovora. Da li ljudi doista štuju ono čega senajviše boje? Da li ljudi koji pate od fobije od paukova, na primjer,ukrašavaju svoju odječu slikama paukova, govoreći »mi štujemo oveživotinje jer ih smatramo odbojnima«? Ne baš. Zato dvojim dasibirski šamani krase svoje odore mnogobrojnim trakama kojepredstavljaju zmije jednostavno zato što pate od fobije od tihgmazova. Pored toga, zmije koje nalazimo na kostimima sibirskihšamana većinom nisu prikazi postojećih životinja, nego zmija s dvarepa. U velikom broju mitova o stvaranju, zmija koja tu ima glavnuulogu nije stvarni gmaz; to je kozmička zmija i često ima dvije glave,dvije noge ili dva krila, ili je toliko velika da se omata oko Zemlje.Nadalje, zmije koje se štuju uglavnom su neotrovne. U Amazoni,ljudi smatraju svetima upravo neotrovne zmije kao što su anakondei boe, poput kozmičke anakonde Ronina. U Amazoni doista nemanjka agresivnih i smrtonosnih zmija s razornim otrovom, kao štosu ljutica i suličarka, koje predstavljaju svakodnevnu prijetnjuživotu - pa ipak, one nikada nisu predmet obožavanja. Odgovor, po meni, leži drugdje, što ne znači da primati ne pateod instinktivnog ili čak »programiranog« straha od zmija. Mojodgovor je spekulativan, ali ne može biti manjkaviji odopćeprihvaćene teorije o fobiji od otrova. On glasi da globalna mrežaživota utemeljena na DNK emitira ultra-slabe radio valove, koji sutrenutačno na granici mjerljivoga, ali koje ipak možemo opažati ustanjima defokalizacije, kao što su halucinacije i snovi. Budući daje aperiodički kristal DNK oblikovan poput dviju upletenih zmija,dviju traka, spiralne ljestvice, užeta ili loze, mi u stanjima transavidimo zmije, ljestve, užad, loze, drveće, spirale, kristale i takodalje. Zbog toga što je DNK majstor transformacije, vidimo takođerjaguare, kajmane, bikove ili bilo koje živo biće. Ali izgleda da suomiljeni spikeri na DNK-televiziji, izvan svake sumnje, upravogigantske, florescentne zmije. 101
  • 102. To me dovodi do slutnje da je, čak i u slikovitom prikazivanju,kozmička zmija narcisoidno, ili, u najmanju ruku, opsesivnoobuzeta vlastitom reprodukcijom. 102
  • 103. Prijemnici i odašiljači Moje me istraživanje dovelo do formulacije sljedeće radnehipoteze: u svojim vizijama šamani spuštaju svijest do molekularnerazine i dobivaju pristup informacijama povezanim s DNK, kojunazivaju »duhovnim bićima« ili »duhovima«. Tu vide dvostrukespirale, zavrnute ljestve i oblike kromosoma. Eto kako šamanskekulture već tisućljećima znaju da je životni princip isti za sva živabića i da ima oblik dviju isprepletenih zmija (ili loze, užeta,ljestvi...). DNK je izvor njihovog zadivljujućeg botaničkog imedicinskog znanja koje se može doseći samo u defokusiranim i»neracionalnim« stanjima svijesti, iako su njegovi rezultatiiskustveno provjerljivi. Mitovi ovih kultura puni su slikovitihbioloških prikaza. A šamanska metaforička objašnjenja prilično seprecizno podudaraju s opisima koje počinju pružati biolozi. Znao sam da bi ova hipoteza bila čvršća kad bi počivala naneurološkim temeljima, što još uvijek nije slučaj. Odlučio sam svojeistraživanje usmjeriti uzimajući šamane za riječ - a oni jednoglasnotvrde kako određene psihoaktivne supstance (koje sadrže molekuleaktivne u ljudskom mozgu) utječu na duhove na točno određenenačine. Ashaninke kažu da je gutanjem ayahuasce ili duhanamoguće vidjeti inače nevidljive i skrivene duhove maninkarije.Carlos Perez Shuma mi je rekao da duhan privlači maninkarije.Amazonski šamani općenito smatraju duhan hranom za duhove,koji za njim žude »jer više ne posjeduju vatru kao ljudska bića«. Akoje moja hipoteza točna, moralo bi biti moguće naći podudarnostiizmeđu ovih predodžbi šamana i činjenica uspostavljenih putemproučavanja neurološke aktivnosti istih tih supstanci. Preciznije,morala bi postojati analogna veza između nikotina i DNK sadržaneu živčanim stanicama ljudskog mozga. Zamisao da maninkariji vole duhan uvijek mi se činila šaljivom.Smatrao sam »duhove« slikovitim likovima koji ne mogu uistinuuživati materijalne supstance. Također sam pušenje smatrao lošomnavikom i činilo se neprikladnim da duhovi (ukoliko uopće postoje)pate od istih vrsta ovisničkog ponašanja kao ljudsko bića. Međutim, 103
  • 104. odlučio sam da ću prestati dopuštati ovakvim dvojbama da meobuzdavaju i da ću obraćati pažnju na doslovno značenje riječišamana, a šamani su izričito tvrdili da duhovi imaju gotovonezajažljivu glad za duhanom. Taj trag počeo sam pratiti boraveći nekoliko dana u knjižnici.Čak sam obavio nekoliko telefonskih poziva stručnjacima zaneurološke mehanizme nikotina kako bih produbio svojerazumijevanje i uvjerio se da ne uspostavljam izmišljene veze -budući da neurologija spada u zadnju od mojih kompetencija. Evošto sam doznao. U ljudskom mozgu svaka živčana stanica, ili neuron, imamilijarde receptora na svojoj vanjskoj površini. Ti receptori suproteini specijalizirani za prepoznavanje i hvatanje određenihneurotransmitera ili sličnih supstanci. Molekula nikotina imastrukturalne sličnosti s neurotransmiterom acetilkolinom i pristajepoput otvarača u njegov receptor na određenim neuronima. Ovajreceptor je ugrađen u staničnu membranu i dugački je protein kojiuključuje ne samo »bravu« (pristanište za vanjsku molekulu), nego ikanal, s ulazom koji je obično zatvoren. Kad je ključ uveden ubravu - kad molekula nikotina uliježe u veznu postaju na vrhureceptora - vrata kanala se otvaraju, dopuštajući selektivni ulazakpozitivno nabijenih atoma kalcija i natrija. Ovaj posljednji pokreće(slabo poznatu) kaskadu električnih reakcija unutar stanice, kojazavršava pobuđujući DNK sadržanu u stanici, navodeći je daaktivira nekoliko gena, uključujući i one što odgovaraju proteinimakoji tvore nikotinske receptore. Što više nikotina dajete svojim neuronima, tim više DNK kojuoni sadrže aktivira gradnju nikotinskih receptora, unutar određenihgranica. Tu je, mislio sam, ta gotovo nezajažljiva glad duhova zaduhanom: što im više dajete, još više i žele. Bio sam iznenađen stupnjem podudarnosti između šamanskihpojmova o duhanu i neuroloških studija nikotina. Treba samonapraviti doslovan prijevod da bi se s jednog prešlo na drugo.Međutim, znanstveni pojmovi kao što su »receptori«, »tok pozitivnonabijenih atoma« i »pobuđivanje transkripcije gena kodiranih zapodjedinice nikotinskih receptora« ne objašnjavaju ni na koji način 104
  • 105. učinke nikotina na svijest. Kako to da šamani vide duhove gutajućivrtoglave količine duhana? Prije nego što nastavim s tim pitanjem, razjasnit ću dvije stvari.Prvo, do otkrića da nikotin stimulira konstrukciju nikotinskihreceptora došlo se tek početkom 90-ih godina 20. stoljeća; vezaizmeđu tog fenomena i ovisnosti koju pokazuju uživaoci duhanačini se očita, ali tek je treba istražiti. Drugo, postoje temeljne razlike između šamanističke upotrebeduhana i konzumiranja industrijskih cigareta. Botanička vrsta kojukoriste u Amazoni sadrži i do 80 puta više nikotina od biljkekorištene za cigarete vrste Virginija. Amazonski duhan uzgaja sebez kemijskih gnojiva ili pesticida i ne sadrži nijedan od sastojakakoji se dodaju cigaretama, poput aluminijevog oksida, kalijevognitrata, amonijevog fosfata, polivinil-acetata i još stotinu ili višedrugih, koji tvore otprilike deset posto tvari koja se popuši. Tijekomizgaranja cigareta emitira nekih 4000 supstanci, od kojih je većinaotrovna. Neke od tih supstanci su čak i radioaktivne, što cigaretečini najvećim pojedinačnim izvorom radijacije u dnevnom životuprosječnog pušača. Prema jednoj studiji, prosječni pušač godišnjeapsorbira dozu radijacije ekvivalentnu količini od 250 rendgenskihzračenja. Cigaretni dim izravno je povezan s više od 25 ozbiljnihbolesti, uključujući 17 vrsta raka. U Amazoni, s druge strane,duhan se smatra lijekom. U jeziku Ashaninka riječ za »liječnika« ili»šamana« je sheripiari - doslovno, »osoba koja koristi duhan«. Svi najstariji Ashaninke koje sam upoznao bili su sheripiariji.Bili su tako stari da ni sami nisu znali koliko im je godina; poznudob odavala je samo njihova duboko izborana koža, a bili suizvanredno čili i zdravi. Zaintrigiran ovim razlikama, potražio sam datotekekomparativnih studija toksičnosti amazonskih vrsta (Nicotianarustica) i vrsta koje koriste proizvođači cigareta, cigara, duhana zamotanje i duhana za lulu (Nicotiana tabacum). Nisam našao ništa.Pitanje, čini se, nije ni bilo postavljeno. Potražio sam i studije oučestalosti kancerogenih oboljenja medu šamanima koji koristegoleme i svakodnevne doze nikotina - opet ništa. Tako sam odlučionapisati pismo glavnom autoritetu u tom području, Johannesu 105
  • 106. Wilbertu, autoru knjige Duhan i šamanizam u Južnoj Americi(Tobacco and shamanism in South America), kako bih mu postaviosvoje pitanje. Odgovorio je: »Postoji siguran dokaz da zapadnjačkiduhanski proizvodi sadrže mnoge štetne tvari koje vjerojatno nisuprisutne u organski uzgojenim biljkama. Nisam čuo za šamane kojibi imali rak, ali to može, naravno, biti posljedica nekoliko stvaripoput nedostatka zapadnjačke dijagnostike, prirodnog životnogvijeka urođeničkih naroda, magijsko-religijskih ograničenjauporabe duhana u plemenskim zajednicama i drugog«." Čini se jasnim da nikotin ne uzrokuje rak, s obzirom da je onaktivan u mozgu, a da cigarete ne uzrokuju rak u mozgu, nego uplućima, jednjaku, trbuhu, jetri, debelom crijevu, bubrezima imjehuru, organima koje dosežu kancerogeni katrani koji se unose sduhanom. U svakom slučaju, znanstvenici nisu nikad razmotrili duhankao halucinogen, jer zapadnjaci nikad nisu pušili doze dovoljnovelike da dosegnu halucinantno stanje. Zbog toga neurološkimehanizmi halucinacija induciranih duhanom nisu proučavani.Paradoksalno, nikotinski receptori spadaju u one najbolje poznateneurolozima, koji ih proučavaju desetljećima, s obzirom da postoje isupstance koje stimuliraju te receptore, poput acetilkolina inikotina, i druge koje ih blokiraju, poput curarea i otrova nekihzmija. Dapače, a to je jedna od onih zanimljivih koincidencija,duhan, curare i zmijski otrov svi pristaju u potpuno iste braveunutar našeg mozga. Kako je neurološki trag halucinacija potaknutih duhanom bioslijepa ulica, okrenuo sam se ayahuasci. Carlos Perez Shuma bio jerekao: »Kad ayahuasquero pije svoju biljnu mješavinu, duhovi muse predstavljaju i objašnjavaju mu sve«. Šamani u ZapadnojAmazoni općenito tvrde da im njihov halucinogeni napitakomogućuje da vide duhove. Prema mojoj hipotezi, morala bipostojati vidljiva veza između aktivnih sastojaka ayahuasce i DNKsadržane u živčanim stanicama ljudskog mozga. Krenuo sam jetražiti. Ayahuasca je botanički i kemijski najsloženiji halucinogen.Može je se promatrati kao psihoaktivni koktel koji sadrži različite 106
  • 107. dodatke ovisno o regiji, praktičaru i željenim učincima.Znanstvenici koji su proučavali njezin sastav slažu se da jedimetiltriptamin glavni aktivni sastojak. Čini se da tu visokohalucinogenu supstancu u malim količinama proizvodi i ljudskimozak. Međutim, sve od kraja 60-ih godina prošlog stoljeća,dimetiltriptamin se nalazi na vrhu popisa kontroliranih supstanci,zajedno sa sintetičkim smjesama kakve su heroin i LSD. To značida su one ne samo ilegalne za prosječnog čovjeka, nego da se niznanstvena proučavanja njihovih učinaka ne potiču te su rijetka. U literaturi sam pronašao samo jedno znanstveno istraživanjedimetiltriptamina koje je obavljeno pod neutralnim uvjetima: taj puthalucinogen nije smatran »psihotomimetičkim« (što bi značilo»imitator psihoze««) nije razmatrana njegova »psihopatologija« i nijese davao zatočenim kriminalcima koji igraju ulogu ljudskihpokusnih kunića. Subjekti studije koju su 1994. objavili RickStrassman i kolege bili su redom iskusni korisnici halucinogenakoji su dobrovoljno sudjelovali u istraživanju. Sa samo jednomiznimkom, svi su bili profesionalci ili studenti u profesionalnimvježbenim programima. Autori te studije posvećuju jedan odlomak sadržaju vizijanjihovih subjekta: slikama koje su bile »i poznate i nove, kao što sufantastične ptice, drvo života i znanja, plesna dvorana skristalnim lusterima, ljudske i izvanzemaljske figure (poput malogokruglog bića s jednim velikim i jednim malim okom, na gotovonevidljivim nogama), unutrašnjost tastature računala, duktusi,dvostruke zavojnice DNK, pulsirajuća dijafragma, zlatni disk kojise vrti, veliko oko muhe koje skače pred mojim očima, tuneli istepeništa«. Pod utjecajem dimetiltriptamina ljudi vide drveće života iznanja, kristale, stepeništa te dvostruke spirale DNK. To potvrđujemoju hipotezu da šamani primaju slike koje sadrže biomolekularnuinformaciju, ali ni na koji način njezin mehanizam nije objašnjen.Kako molekularna stvarnost postaje dostupna inačenemolekularnoj svijesti ljudskih bića? Što se to dogodi normalnojsvijesti u mozgu da ona nestane pod izljevom neobičnih slika? 107
  • 108. Znanje o neurološkim putanjama halucinogenih supstanciveoma je napredovalo posljednjih godina. Dok su znanstvenici duljeod četvrt stoljeća znali da molekule kao što su dimetiltriptamin,psilocibin, pa čak i LSD nalikuju na neurotransmiter serotonin, tek1990. su otkrili da postoji sedam vrsta serotoninskih receptora, uodnosu s kojima svaki halucinogen ima određen načinfunkcioniranja. Jedan od tih receptora građen je po principu brave spojene nakanal. Ostali su više poput »antena« koje premošćuju staničnumembranu. Kad molekula serotonina stimulira vanjski dio antene,ona odašilje signal u stanicu. Tražio sam veze između stimulacije serotoninskih receptora iDNK i pronašao nedavni (iz 1994.) članak pod nazivom »Serotoninpovećava sintezu DNK u kulturi proksimalnih i distalnih stanicamekog plućno-vaskularnog mišićja štakora.« Veza je postojala, aliipak nije veoma jasna, budući da je povećanje aktivnosti DNKnakon unosa serotonina mjerljivo, ali kaskada reakcija unutarstanice, od antene do nukleusa, ostaje hipotetična. Koliko ja znam, aktualna istraživanja neuroloških mehanizamahalucinogena staju na tim pitanjima receptora. Metaforičkigovoreći, mi sada razumijemo odakle dolazi struja i gdje je utičnica,ali još uvijek ne znamo kako radi televizija. Trenutačno, DNK nije dio znanstvenih diskusija ohalucinacijama, ali to nije uvijek bilo tako. Krajem 60-ih godinanelagoda zbog uobičajene i masovne upotrebe LSD-a potaknula jeglasine da halucinogoni »cijepaju kromosome«. U histeriji koja jeuslijedila činilo se da svakovrsni jadno postavljeni eksperimentipotvrđuju ovu pretpostavku. Na primjer, istraživači sumajmunicama u četvrtom mjesecu trudnoće dali ekvivalent odpreko tri tisuće doza LSD-a; pri porodu jedno je majmunče bilomrtvorođeno, druga dva imala su »deformacije lica«, a četvrto jeumrlo nakon mjesec dana, dokazujući uglavnom samo to da su teživotinje surovo i bespotrebno zlostavljene. Drugi istraživačiprimijetili su da gola DNK, ekstrahirana iz stanične jezgre istavljena u epruvetu, privlači LSD i druge halucinogene molekule. 108
  • 109. Prema njihovim izračunima, ove molekule umeću se među prečkeljestvi koje stvara dvostruka spirala, uzrokujući tako famozno»cijepanje kromosoma«. (Kasnije je naglašeno da gola DNK na istinačin privlači tisuće supstanci). Nekoliko znanstvenika sugeriralo je, na temelju ovihistraživanja, da DNK igra ulogu u halucinatornim mehanizmima.Ipak, u nabijenoj atmosferi toga vremena, ovoj ideji nije poklonjenomnogo pažnje. Naprotiv, znanstvena istraživanja tih supstancinapuštena su tijekom prve polovice 70-ih. U tim danima znanstveno razumijevanje DNK i staničnihreceptora bilo je u početnoj fazi. Znanstvenici nisu znali da DNK ubiološkoj stvarnosti nikada nije gola, nego je unutar jezgre uvijekomotana proteinima, kroz koje nikada ne prodiru izvanstaničnehalucinogene molekule. Sve do 80-ih znanstvenici nisu shvaćali dahalucinogeni stimuliraju receptore smještene na vanjskoj stranistanice. Od sredine 70-ih nadalje, veza između DNK i halucinogenanestaje iz znanstvene literature. Bez sumnje, bit će zanimljivoponovno je razmotriti u svjetlu novih znanja koja je uspostavilamolekularna biologija. Kao i axis mundi u šamanskoj tradiciji, DNK ima oblik zavrnuteljestvice (ili loze, itd.); prema mojoj hipotezi, DNK je, poput axismundi, izvor šamanskog znanja i vizija. Kako bih u to bio siguran,trebao sam shvatiti na koji način DNK može odašiljati vizualnuinformaciju. Znao sam da odašilje fotone, koji su elektromagnetskivalovi, i sjećao sam se što mi je Carlos Perez Shuma rekao kad jeusporedio duhove s »radio valovima« (»Kad upališ radio, možeš ihuhvatiti, tako je i s dušama. Sayahuaseom i duhanom možeš ihvidjeti i čuti«) Tako sam pogledao literaturu o fotonima biološkogpodrijetla ili biofotonima. U ranim 80-ima, zahvaljujući razvitku sofisticirane mjerneopreme, skupina znanstvenika pokazala je da stanice svih živihbića odašilju fotone u mjeri od oko 100 jedinica na sekundu početvornom centimetru površine. Pokazali su također da je DNKizvor ove emisije fotona. Tijekom iščitavanja sa zaprepaštenjem sam 109
  • 110. doznao da se valna duljina na kojoj DNK odašilje te fotone točnopodudara s uskim spektrom vidljivog svjetla: »Njezin spektralniraspon kreće se od najmanje infracrvene (na otprilike 900nanometara) do ultraljubičaste (do otprilike 200 nanometara)«. Bio je to ozbiljan trag, ali nisam znao kako ga pratiti. Nije bilodokaza da je ono što šamani vide u svojim vizijama svjetlost što jeemitira DNK. Nadalje, tu je i temeljni aspekt emisije fotona u kojinisam mogao zahvatiti. Prema istraživačima koji su ga mjerili, onaje takve slabosti da odgovara »intenzitetu svjetlosti svijeće udaljeneoko deset kilometara«, ali ima »iznenađujuće visok stupanjkoherencije, u usporedbi sa svjetlom s tehničkog područja (laser)«.Kako ultraslabi signal može biti visoko koherentan? Kako se svijećau daljini može uspoređivati s »laserom«? Nakon što sam o tome naširoko razmišljao, počeo sam shvaćatida koherentnost biofotona ne ovisi toliko o intenzitetu svog protoka,koliko o njegovoj pravilnosti. Kod koherentnog izvora svjetlakoličina emitiranih fotona može varirati, ali emisijski intervaliostaju konstantni. DNK odašilje fotone s takvom pravilnošću da znanstveniciuspoređuju taj fenomen s »ultraslabim laserom«. Toliko sam mogaorazumjeti, no još uvijek ne i uočiti koje implikacije to ima na mojeistraživanje. Obratio sam se svom prijatelju znanstvenom novinaru,koji mi je odmah objasnio: »Koherentni izvor svjetla, kakav je laser,daje dojam jasnih boja, sjaja, te utisak hologramske dubine«. Objašnjenje koje mi je dao prijatelj pružilo mi je bitan element.Detaljni opisi halucinatornih iskustava uzrokovanih ayahuascombez odstupanja spominju jasne boje i, prema autorima studije odimetiltriptaminu: »Subjekti opisuju boje kao jasnije, intenzivnije idublje zasićene od onih koje vidimo pri normalnoj svijesti ili usnovima: To je bilo poput plavetnila neba nad pustinjom, ali sdrugog planeta. Boje su bile deset do stotinu puta zasićenije«. Bilo je to gotovo predobro da bi bilo istinito. Visoka koherencijaemisije fotona iz DNK objašnjavala je blistavost halucinatornihslika, kao i njihov trodimenzionalni, ili hologramski, aspekt. 110
  • 111. Na temelju ovih povezanosti nisam mogao zamisliti neurološkimehanizam za svoju hipotezu. Molekule nikotina ilidimetiltriptamina, sadržane u duhanu ili ayahuasci, aktivirajusvoje povezane receptore koji pokreću kaskadu elektrokemijskihreakcija unutar živčane stanice, što dovodi do stimuliranja DNK i,osobito, do njezinog odašiljanja vidljivih valova, koje šamanidoživljavaju kao »halucinacije«. Tu se, mislio sam, nalazi izvor znanja: u DNK, koja živi u vodi iemitira fotone, kao što vodeni zmaj riga vatru. Ukoliko je moja hipoteza točna, i ukoliko ayahuasqueroi usvojim vizijama vide fotone koje emitira DNK, moralo bi biti mogućepronaći vezu između tih fotona i svijesti. Počeo sam tragati za njomu literaturi o biofotonima. Istraživači koji rade na tom novom području emisiju biofotonauglavnom smatraju »staničnim jezikom« ili oblikom»nesupstancijalne biokomunikacije između stanica i organizama«.Tijekom proteklih 15 godina proveli su dovoljno ponovljiviheksperimenata da se može vjerovati kako stanice koriste ove valovekako bi usmjerile svoje unutarnje reakcije, jednako kao i da bikomunicirale medu sobom, pa čak i s organizmima. Na primjer,emisija fotona pruža komunikacijski mehanizam kojim se možeobjasniti na koji način milijarde individualnih planktonskihorganizama surađuju u rojevima, ponašajući se kao»superorganizmi«. Emitiranje biofotona može popuniti određene rupe u teorijamaortodoksne biologije koja se fokusira isključivo na molekule. Naovom novom polju propitivanja istraživači će ipak imati još mnogoposla oko toga da uvjere većinu svojih kolega. Kako su istaknuliMae-Wan Ho i Fritz-Albert Popp, ideju o stanici kao čvrstomsustavu mnogi biolozi nalaze teško zamislivom, »s obzirom da tekrijetki od nas imaju biofizičko predznanje potrebno da bismo znalicijeniti implikacije«. No, to nije pomoglo mojoj potrazi za vezamaizmeđu fotona koje odašilje DNK i svijesti. Nisam pronašao nikakvupublikaciju koja bi se bavila ovom vezom ili, u tom smislu, temomutjecaja nikotina ili dimetiltriptamina na emisiju biofotona. 111
  • 112. Tako sam odlučio nazvati Fritz-Alberta Poppa u njegovsveučilišni laboratorij u Njemačkoj. Bio je toliko ljubazan da posvetisvoje vrijeme nepoznatom antropologu koji provodi opskurnuistragu. Tijekom razgovora potvrdio je velik broj mojih dojmova.Završio sam pitajući ga je li razmislio o mogućoj vezi između emisijefotona iz DNK i svijesti. Odgovorio je: »Da, svijest bi mogla bitielektromagnetsko polje koje tvori zbir tih emisija. Ali, kao što znate,naše poznavanje neuroloških temelja svijesti još uvijek je vrloograničeno«. Jedna stvar me pogodila dok sam prolazio kroz literaturu obiofotonima. Gotovo svi eksperimenti koji su provođeni da bi semjerili biofotoni uključivali su upotrebu kvarca. Još 1923. godineAlexander Gurvich primijetio je da stanice razdvojene kvarcnimzaslonom uzajamno utječu na svoje multiplikacijske procese, štonije slučaj kada je zaslon metalni. Zaključio je da stanice emitirajuelektromagnetske valove putem kojih komuniciraju. Trebalo je višeod pola stoljeća da bi se razvio »fotomultiplikator« sposoban mjeritiova ultra-slaba zračenja; spremište ovog uređaja također jenapravljeno od kvarca. Kvarc je kristal, što znači da ima izuzetno pravilan rasporedatoma koji vibriraju na vrlo stabilnoj frekvenciji. Te gakarakteristike čine izvanrednim prijemnikom i odašiljačemelektromagnetskih valova, zbog čega se kvarc obilno koristi uradio-aparatima, satovima i većini elektroničkih tehnologija. Kvarcni kristali također se koriste u šamanizmu širom svijeta.Kako piše Gerardo Reichel-Dolmatoff: »Kvarcni kristali, ilitranslucentni gorski kristali, igrali su veliku ulogu u šamanističkimvjerovanjima i praksama mnogo puta u povijesti i u mnogimdijelovima svijeta. Često su nalaženi u prethistorijskimkontekstima, spominju se u mnogim ranim izvorima, bili su važni ualkemiji, vještičarenju i magiji Staroga Svijeta i još se koriste umnogim tradicionalnim društvima. Među američkim Indijancimašamani i iscjelitelji koriste gorske kristale za liječenje, proricanje i umnoge druge svrhe, a za njihovu drevnu uporabu u obje Amerikezna se iz arheoloških izvješća«. 112
  • 113. Amazonski šamani, posebice, smatraju da se duhovi mogumaterijalizirati i postati vidljivi u kvarcnim kristalima. Nekisheripiariji čak svoje kamenje svakoga dana hrane sokom odduhana. Što ako ti duhovi nisu ništa drugo već biofotoni koje emitirajustanice svijeta i koje hvataju, pojačavaju i prenose šamanskikvarcni kristali, Gurvichevi kvarcni zasloni i kvarcna spremištabiofotonskih istraživača? To bi značilo da su duhovi bića od čistogsvjetla - kako se oduvijek i tvrdilo. DNK je također kristal, kako to objašnjava biolog MaximFrank-Kamenetskii: »Temeljni parovi u njoj raspoređeni su kao ukristalu. To je, međutim, linearni, jednodimenzionalan kristal, ukojem je svaki temeljni par bočno povezan sa samo dva susjeda.Kristal DNK je aperiodičan, s obzirom da je slijed temeljnih parovanepravilan poput slijeda slova u gusto tiskanom tekstu. (...) Prematome, ne čudi da je jednodimenzionalni kristal DNK, kristalpotpuno nove vrste, veoma zainteresirao fizičare«. Četiri baze DNK imaju heksagonalnu formu (kao kvarcnikristal), ali svaka od njih ima malčice različit oblik. Kako seuglavljuju jedna navrh druge, oblikujući prečke zavrnute ljestvice,slažu se u raspored kojeg nameće genetički tekst. Prema tome,dvostruka spirala DNK ima malo nepravilnu ili aperiodičkustrukturu. Međutim, to ne vrijedi za ponavljane slijedove koji tvorečitavu trećinu genoma, kao što je ACACACACACACAC. U timslijedovima DNK postaje pravilan raspored atoma, periodičkikristal, koji bi mogao, po analogiji s kvarcom, prikupiti jednakomnogo fotona koliko ih i sam emitira. Odstupanja u duljiniponavljanih slijedova (od kojih se neki sastoje i od 300 baza) moždapridonose prikupljanju različitih frekvencija i tako konstituirajumoguću i novu funkciju dijela koji se naziva »junk« DNK. Ovo predlažem jer moja hipoteza zahtijeva jednako i prijemnik iodašiljač. U ovom trenutku, prijem biofotona još se ne proučava. Čak i emisija fotona iz DNK ostaje tajnovita i nitko još nije bio ustanju izravno uspostaviti njezine mehanizme. Gola DNK, 113
  • 114. ekstrahirana iz stanične jezgre, emitira fotone tako slabo da toizmiče mjerenju. Usprkos ovim nesigurnostima, svoju hipotezu želim dalje razvitipredlažući sljedeću zamisao: što ako DNK, potaknuta nikotinom ilidimetiltriptaminom, aktivira ne samo svoju emisiju fotona (kojapreplavljuje našu svijest u obliku halucinacija), nego i svojkapacitet hvatanja fotona koje emitira globalna mreža životautemeljena na DNK? To bi značilo da je sama biosfera, koja se možesmatrati »više-manje potpuno međupovezanom jedinicom«, izvorslika. 114
  • 115. Slijepa točka biologije Započeo sam svoje istraživanje zagonetkom »komunikacijebiljaka«. Nastavio sam prihvaćajući ideju da halucinacije mogu bitiizvor provjerljivih informacija. I završio sam s hipotezom kojasugerira da ljudski um u defokusiranom stanju može komuniciratis globalnom mrežom života utemeljenom na DNK. Sve to proturiječiprincipima zapadnjačkog znanja. Ipak, moja hipoteza može se provjeriti. Provjera bi se sastojalau tome da se vidi mogu li institucionalno ugledni biolozi pronaćibio-molekularne informacije u halucinatornom svijetuayahuasqueroa. Međutim, ova hipoteza trenutačno nije prihvatljivainstitucionalnoj biologiji, jer se kosi s pretpostavkama tedispcipline. Biologija ima slijepe točke povijesnog podrijetla. Moja hipoteza sugerira da se ono što znanstvenici zovu DNKpodudara s duhovnim bićima za koja šamani kažu da s njimakomuniciraju te da oduhovljuju sve oblike života. Modernabiologija, međutim, temelji se na ideji da priroda nije oduhovljenainteligencijom i prema tome ne može komunicirati. Ova pretpostavka dolazi iz materijalističke tradicije koju suuspostavili naturalisti 18. i 19. stoljeća. U to doba trebalo jehrabrosti za propitivanje objašnjenja o životu kakva je pružalodoslovno čitanje Biblije. Usvajajući znanstvenu metodu temeljenuna izravnom promatranju i klasifikaciji vrsta, Linnaeus, Lamarck,Darwin i Wallace smiono su zaključili da su različite vrste evoluiraletijekom vremena i da nisu stvorene u nepromjenjivom obliku šesttisuća godina ranije u rajskom vrtu. Wallace i Darwin istodobno su predložili materijalističkimehanizam koji objašnjava evoluciju vrsta. Prema njihovoj teorijiprirodnog odabira, organizmi od jedne generacije do drugepokazuju manje varijacije koje se ili prihvaćaju ili eliminiraju uborbi za opstanak. Ta je ideja počivala na kružnom dokazu: oni kojiopstanu najsposobniji su za opstanak. No činilo se da to objašnjava 115
  • 116. i varijacije vrsta i zadivljujuću savršenost prirodnog svijeta, kojizadržava samo poboljšanja. Iznad svega, to je iz slike izmaknuloBoga i omogućilo biolozima da prirodu proučavaju ne brinući obožanskom planu u njoj. Teorija o prirodnom odabiru osporavala se skoro čitavo stoljeće.Vitalisti, poput Bergsona, odbacivali su njezin tvrdoglavimaterijalizam, naglašavajući da joj manjkaju mehanizmi zaobjašnjavanje podrijetla varijacija. Sve do 50-ih godina prošlogstoljeća i otkrića uloge DNK, teorija prirodnog odabira nije bilaopćenito prihvaćena među znanstvenicima. Činilo se da molekulaDNK potvrđuje materijalnu prirodu nasljednosti i pruža mehanizamkoji je nedostajao. Kako je DNK samoduplicirajuća i svojuinformaciju prenosi proteinima, biolozi su zaključili da informacijane može teći natrag od proteina ka DNK; zbog toga genetskevarijacije mogu nastati zbog pogrešaka u duplikacijskim procesima.Francis Crick nazvao je to »središnjom dogmom« mlade disciplinezvane molekularna biologija. »Slučajnost je jedini pravi izvornovosti«, napisao je. Otkriće uloge DNK i formuliranje teorije o prirodnom odabirukroz molekularne pojmove dalo je novi zamah materijalističkojfilozofiji. Postalo je moguće na temelju znanosti tvrditi da je životčisto materijalni fenomen. Francis Crick je napisao: »Krajnji ciljmodernog pokreta u biologiji jest objasniti ukupnu biologijupojmovima fizike i kemije« (originalni kurziv). Francois Jacob, jošjedan nobelovac medu molekularnim biolozima, piše: »Procesi kojise javljaju u živim bićima na mikroskopskoj razini molekula ni nakoji način se ne razlikuju od onih koje analizira fizika i kemija uneživim sustavima«. Materijalistički pristup u molekularnoj biologiji samo sedodatno učvršćivao, ali počivao je na nedokazivoj pretpostavci da jeslučajnost jedini izvor novosti u prirodi i da je priroda lišenaikakvog cilja, namjere ili svijesti. Jacques Monod, molekularnibiolog također nagrađen Nobelovom nagradom, ovu je ideju jasnoizrazio u svom slavnom eseju Chance and necessity (Slučaj inužnost): »Kamen temeljac znanstvene metode čini postulat da jepriroda objektivna. Drugim riječima, sustavno nijekanje da 116
  • 117. istinsko znanje može biti dosegnuto tumačenjem pojava ukategorijama krajnjih uzroka - da tako kažemo, svrhe. (...) Taj čisti postulat nemoguće je dokazati, jer je očiglednonemoguće zamisliti eksperiment kojim se bilo gdje u prirodidokazuje nepostojanje svrhe ili svrhovitog kraja. Ali postulatobjektivnosti esencijalan je za znanost i on je vodio Čitav njezinčudesni razvitak tijekom tri stoljeća. Nemoguće mu je izbjeći, čak ni djelomice niti u ograničenompodručju, a da se ne napusti područje same znanosti« (originalnikurziv). Biolozi su mislili da su pronašli istinu i nisu oklijevali da junazovu »dogmom«. Začudo, njihovo novopronađeno uvjerenje nijepoljuljano ni otkrićem, do kojeg je došlo tijekom 60-ih, da postojigenetski kod koji je isti za sva živa bića i koji ima šokantne sličnostis ljudskim kodirajućim sustavima, odnosno jezicima. Kako biprenio informaciju, genetski kod koristi elemente (A, G, C i T) kojisami za sebe nemaju značenje, ali koji u kombinaciji jedan sdrugim tvore značenjske jedinice, na isti način na koji slova tvoreriječi. Genetski kod sadrži 64 »riječi« od po tri slova, od kojih svakaima značenje, uključujući i dvije interpunkcijske oznake. Kako je naglasio lingvističar Roman Jacobson, takvi kodirajućisustavi su sve do otkrića genetskog koda smatrani »isključivoljudskim fenomenom« - dakle fenomenom koji zahtijeva prisutnostinteligencije kako bi postojao. Kad sam počeo čitati literaturu o molekularnoj biologiji, ostaosam osupnut nekim opisima. Moram priznati da i jesam tražio bilošto neobično, budući da me je moje istraživanje dovelo do stava daDNK sa svojom staničnom mašinerijom uistinu jest ekstremnosofisticirana tehnologija kozmičkog podrijetla. Ali gutajući tisućestranica biologijske literature pronašao sam čitav svijet znanstvenefantastike koji, čini se, potvrđuje moje hipoteze. Proteini i enzimiopisani su kao »minijaturni roboti«, ribosomi su »molekularnikompjutori«, stanice su »tvornice«, sama DNK je »tekst«, »program«,»jezik« ili »datoteka«. Dovoljno je samo doslovno čitati suvremenubiologiju da bi se došlo do razornih zaključaka, pa ipak većina 117
  • 118. autora pokazuje potpuno pomanjkanje čuđenja i čini se dasmatraju kako je život tek »normalna fizikalno-kemijska pojava«. Jedna od činjenica koja me najviše mučila bila je astronomskaduljina DNK sadržane u ljuskom tijelu: 125 milijardi kilometara. Toje, razmišljao sam, nebesko uže o kojem govore Ashaninke: ono je unama i svakako je dovoljno dugačko da poveže zemlju i nebesa. Štosu biolozi napravili s ovim kozmičkim brojkama? Većina njih nije ihuopće ni spomenula, a oni koji jesu govorili su o »beskorisnoj, alizabavnoj činjenici«. Mučila me je također i sigurnost koju većina biologa pokazujepred licem tako duboko zagonetne stvarnosti koju opisuju.Naposljetku, spektakularna dostignuća molekularne biologijetijekom druge polovice 20. stoljeća dovela su do toga da pitanja imaviše nego odgovora. To je stari problem: znanje potražuje još višeznanja ili kako je napisao Jean Piaget, »najrazvijenija znanost ostajeu trajnom nastajanju«. Ipak, tek nekolicina biologijskih tekstovaraspravlja o tome što je nepoznato. Uzmimo proteine, na primjer. Ti dugački lanci aminokiselina,povezani po redu kojeg određuje DNK, obavljaju gotovo sve bitnezadatke u stanici. Hvataju molekule i grade ih u stanične struktureili ih razgrađuju kako bi ekstrahirali njihovu energiju. Odnoseatome na točno određena mjesta unutar ili izvan stanice.Funkcioniraju poput pumpi ili motora. Oblikuju receptore kojihvataju vrlo osobite molekule ili pak antene koje provode električnenaboje. Kao svestrane marionete, ili majstori svih zanata, oni seuvrću, uvijaju i istežu u onaj oblik koji zahtijeva određeni zadatak.Što je točno poznato o ovim »mehanizmima koji sami sebesastavljaju«? Prema Alwynu Scottu, matematičaru koji se zanima zamolekularnu biologiju: »Način na koji biolozi razumijufunkcioniranje proteina umnogome nalikuje na način na koji vi i jarazumijemo kako radi automobil. Znamo da se ubacuje benzin, i dabenzin izgara kako bi se stvari vrtjele, ali svi detalji su priličnonejasni.« Enzimi su veliki proteini koji ubrzavaju stanične procese. Onidjeluju s razoružavajućom brzinom i selektivnošću. Jedan enzim uljudskoj krvi, karboanhidraza, sam samcat može spojiti preko pola 118
  • 119. milijuna molekula karboksilne kiseline po sekundi. Enzimi, kojitakođer popravljaju dvostruku zavojnicu u slučaju oštećenja iispravljaju bilo kakve greške u replikacijskom procesu DNK,naprave samo jednu pogrešku na svakih deset milijardi slova.Enzimi čitaju tekst DNK, prevode ih u RNK, izdvajaju nekodirajućeodlomke, spajaju konačnu poruku, konstruiraju mehanizme kojičitaju instrukcije i grade... druge enzime. Što se točno zna o ovim»molekularnim automatima«? Prema biolozima Chrisu Calladineu iHoaraceu Drewu: »Ovi enzimi ekstremno su učinkoviti u obavljanjusvojeg posla, ipak nitko ne zna točno kako oni rade«. Šamani kažu da je ispravan način govorenja o duhovima onaj umetaforama. Biolozi potvrđuju tu predodžbu koristeći točnoodređene vrste antropocentričnih i tehnologijskih metafora kako biopisali DNK, proteine i enzime. DNK je tekst, ili program, ilidatoteka, sadrži informaciju, koja se čita i prevodi u glasničku RNK.Ova se unosi u ribosome, a oni su molekularni kompjutori kojiprevode njezine instrukcije prema genetskom kodu. Oni gradeostatak stanične mašinerije, konkretno proteine i enzime, koji suminijaturni roboti što izgrađuju i održavaju stanicu. Tijekom svojih iščitavanja stalno sam se pitao kako prirodamože biti lišena namjere ukoliko se uistinu podudara s onim kakoje biolozi opisuju. Dovoljno je imati na umu »ples kromosoma« da bi se vidjelo dase DNK slobodno pokreće. Tijekom dioba stanice, kromosomi sedupliciraju i slažu u parove. Dva kompleta kromosoma potom seporedaju uzduž sredine stanice te kreću svaki na svoj pol, pri čemusvaki član svakoga para uvijek ide u smjeru suprotnom od smjeranjegova pratioca. Kako bi se ova »začuđujuća, dostojanstvenapavana« mogla pojaviti bez nekog oblika namjere? U biologiji, ovo se pitanje naprosto ne postavlja. DNK je »samokemijska«, deoksiribonukleinska kiselina, da budemo precizni.Biolozi je opisuju i kao molekulu i kao jezik, što je činiinformacijskom tvari života, ali ne smatraju je ni svjesnom nitiživom, jer su kemikalije po definiciji neživa tvar. 119
  • 120. Kako, pitao sam se, biologija može pretpostavljati da DNK nijesvjesna, ako biologija ne razumije čak ni ljudski mozak koji jesjedište naše svijesti i koji je izgrađen prema instrukcijamasadržanim u našoj DNK? Kako priroda može ne biti svjesna ako jeproizvela našu svijest? Provjeravajući po tekstovima o biologiji otkrio sam kakoprirodni svijet vrvi primjerima ponašanja za koje se čini dazahtijevaju predumišljaj. Neke vrane izrađuju oruđa sastandardiziranim kukicama i nazubljenim pipaljkama koja impomažu u potrazi za insektima skrivenim u rupama. Nekečimpanze, kad su zaražene crijevnim nametnicima, jedu smrdljivebiljke gorkoga okusa koje inače izbjegavaju i koje sadrže biološkiaktivne sastojke što ubijaju crijevne nametnike. Neke vrste mrava,s mozgom veličine zrna šećera, uzgajaju krda biljnih ušiju kojačuvaju u štalama i od kojih muzu slatke iscjetke. Drugi mravi pakuzgajaju gljive koje su njihova jedina hrana već 15 milijuna godina.Teško je shvatiti kako to ovi insekti mogu raditi bez neke vrsteinteligencije. Unatoč tome, znanstveni promatrači poriču im tumogućnost, poput Jacquesa Monoda, koji ponašanje pčela smatraautomatskim: »Znamo da je košnica umjetna u onoj mjeri u kojojpredstavlja proizvod aktivnosti pčela. Ali imamo puno razlogavjerovati kako je ova aktivnost strogo automatska trenutačno, ali nesvjesno planirana«. Dapače, »postulat objektivnosti« sprečava one koji ga se drže daprepoznaju bilo kakvu namjeru u prirodi ili, radije, u slučaju da jeipak utvrde, poništava njihovo pravo na znanstvenost. Tijekom ovog istraživanja upoznao sam se s određenimograničenjima racionalnog pogleda: on ima tendencijufragmentiranja realnosti te izdvajanja komplementarnosti izdruživanja suprotnosti iz svog vidnog polja. Također sam otkriojedan od njegovih najštetnijih učinaka: racionalni pristup imatendenciju čim više umanjiti značaj onoga što ne razumije. Antropologija je poligon idealan za učenje takvih stvari. Prviantropolozi iskoračili su iz sfere razumnog svijeta i vidjeli primitivce 120
  • 121. i inferiorna društva. Susrevši šamane, mislili su kako su onimentalno oboljeli. Racionalni pristup kreće od ideje da je sve objašnjivo i da jezagonetka u nekom smislu neprijatelj. To znači da će radijeprihvatiti pejorativne, pa čak i pogrešne odgovore, nego priznativlastiti manjak razumijevanja. Molekularna biologija koja smatra da je 97 posto DNK u našemtijelu »junk« otkriva ne samo stupanj svojeg neznanja, nego irazmjer u kojem je pripravna obezvrijediti nepoznato. Neke nedavnehipoteze sugeriraju da bi »junk« DNK ipak mogla imati nekefunkcije. Ali to ne prikriva poriv za omalovažavanjem: nerazumijemo, dakle prvo pucamo, a onda postavljamo pitanja. To jekaubojska znanost i nije tako objektivna kao što tvrdi. Neutralnost,ili jednostavno poštenje, sastojalo bi se u priznanju - u ovomtrenutku ne znamo. Bilo bi to toliko lako kao i nazvati je zagonetnaDNK, na primjer. Nije problem u tome što imamo pretpostavke, nego što ihpropuštamo učiniti eksplicitnima. Da biologija o svrhovitosti kojupriroda, čini se, pokazuje na svim razinama, kaže - ponekad ihuočavamo, ali ne možemo o njima raspravljati, a da time neučinimo kraj znanosti stvorenoj prema našim vlastitim kriterijima -stvari bi barem bile jasne. Ali biologija ima tendenciju projiciranjavlastitih pretpostavki na realnost koju promatra, tvrdeći da je samapriroda lišena namjere. Ovo je možda jedna od najvažnijih stvari koje sam naučiotijekom svog istraživanja: mi vidimo ono što vjerujemo, a ne onosuprotno tome; a da bismo promijenili to što vidimo ponekad jepotrebno da promijenimo svoje uvjerenje. Isprva sam pomislio kako sam jedino ja shvatio da biologija imasvoje granice nalik na one kakve ima znanstvena antropologija teda je i ona također »samozavaravajuća poza« koja se prema živomeponaša kao da je neživa tvar. Poslije sam otkrio da postoje razniljudi unutar znanstvene zajednice koji su se već upustili u raspravuo temeljnim kontradikcijama biologije. 121
  • 122. Tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća postalo je mogućeodrediti točne slijedove aminokiselina u pojedinim proteinima. To jeotkrilo novu razinu složenosti u živim bićima. Jedan nikotinskireceptor, koji formira vrlo osobitu bravu spojenu na jednakoselektivan kanal, napravljen je od pet nanizanih proteinskih lanacakoji sadrže ukupno 2500 aminokiselina poslaganih u pravilnomredoslijedu. Usprkos nevjerojatnosti slučajnog pojavljivanja takvestrukture, čak i oblici koji spadaju medu najjednostavnijevišestanične beskralježnjake, imaju nikotinske receptore. Suočeni s ovom vrstom kompleksnosti, neki istraživači više sene zadovoljavaju uobičajenim odgovorima. Robert Wesson u svojojknjizi S onu stranu prirodnog odabira (Beyond natural selection)piše: »Nijedna jednostavna teorija ne može se uhvatiti u koštac senormnom složenošću koju otkriva moderna genetika«. Drugi istraživači ukazali su na nevjerojatnost mehanizma zakoji se pretpostavlja da je izvor varijacija - izrijekom, nakupljanjegrešaka u genetskom tekstu. Čini se očiglednim da bi »poruka brzoizgubila značenje kad bi se njezin sadržaj stalno anarhičnomijenjao«. Kako bi onda takav proces mogao dovesti do svih čudaprirodnoga svijeta, kojih smo i sami dio? Još jedan temeljni problem proturiječi teoriji prirodne selekcijevođene slučajem. Prema toj teoriji, vrste bi se trebale razvijatipolako i postupno, budući da evoluciju uzrokuje nakupljanje iodabir slučajnih pogrešaka u genetskom tekstu. Međutim, fosilniostaci otkrivaju potpuno drukčiji scenarij. U svom pregledunedavnih paleontoloških istraživanja J. Madeleine Nash piše:»Otprilike do 600 milijuna godina unazad nije bilo organizamasloženijih od bakterija, višestaničnih algi i jednostaničnihplanktona... Potom, 543 milijuna godina unatrag, u ranomkambriju, unutar vremenskog protega ne duljeg od 10 milijunagodina, bića sa zubima i hvataljkama i pandžama i raljamamaterijalizirala su se brzinom ukazanja. S provalom kreativnostikakve nije bilo ni prije ni poslije, priroda je čini se skicirala nacrtepraktički čitavog životinjskog carstva. (...) Od l987., otkrića velikih 122
  • 123. fosilnih nalazišta na Grenlandu, u Kini, Sibiru te sada u Namibijipokazala su da se razdoblje biologijske inovacije pojavilo u praktičkiistom trenutku geološkog vremena na čitavom planetu. (...) Sada,(...) praktički svi se slažu da je kambrij započeo prije gotovo točno543 milijuna godina i, što još više zaprepašćuje, da su se svi odjeljciu fosilnim tragovima pojavili unutar prvih pet do deset milijunagodina«. Sudeći po fosilnim tragovima, izgleda da su se vrste pojavilenaglo, potpuno oblikovane i opremljene svim vrstamaspecijaliziranih organa te ostale nepromijenjene milijunima godina.Primjerice, ne postoji prijelazni oblik između zemnoga pretka kita iprvih fosila tog morskog sisavca. Kao i njihovi sadašnji potomci, iprvi kitovi su imali nosnice smještene na vrhu glave, prilagođenidišni sustav, nove organe kao što je leđna peraja i bradaviceokružene kapcima koji zadržavaju morsku vodu, opremljenepumpom za podvodno sisanje. Kit predstavlja prije pravilo negoizuzetak. Prema biologu Ernstu Mayru, autoritetu na područjuevolucije, »ne postoji jasan dokaz za ikakvu promjenu vrsta urazličitom genu ili zbog postupnog podrijetla evolucijskog noviteta«. Sličan problem postoji na staničnoj razini. Mikrobiolog JamesShapiro piše: »U stvari, nema detaljnog darvinističkog objašnjenjaza evoluciju ijednog temeljnog biokemijskog ili staničnog sustava,samo raznolikost praznih spekulacija. Značajno je što je darvinizamprihvaćen kao zadovoljavajuće objašnjenje za tako širok problem -evoluciju, a da se s toliko malo rigoroznosti ispituje koliko suzapravo njegove temeljne teze funkcionalne u osvjetljavanjuodređenih instanci biološke prilagodbe ili raznolikosti«. Sredinom 90-ih biolozi su sekvencirali prve kompletne genomesamostalnih organizama. Dosad najmanji poznati bakterijski genomsadrži 580.000 DNK slova. Riječ je o golemoj količini informacija,usporedivoj sa sadržajem manjeg telefonskog imenika. Kad se imana umu da su bakterije najmanje jedinice nama poznatog života,postaje još teže razumjeti kako su se prve bakterije mogle spontanooblikovati u beživotnoj, kemijskoj juhi. Kako se čitav mali telefonskiimenik informacija može pojaviti kao posljedica nasumičnihprocesa? 123
  • 124. Genomi složenijih organizama svojom veličinom još višeobeshrabruju. Pekarski kvasac je jednostanični organizam kojisadrži 12 milijuna DNK slova; genom oblića, koji su priličnojednostavni višestanični organizmi, sadrži 100 milijima DNK slova.Genomi miša, kao i genomi ljudi, sadrže otprilike tri milijarde DNKslova. Mapiranjem, sekvenciranjem i uspoređivanjem različitihgenoma, biolozi su nedavno otkrili nove razine složenosti. Nekesekvence se u visokom stupnju održavaju među različitim vrstama.Na primjer, 400 ljudskih gena poklapa se s vrlo sličnim genima ukvascu. To znači da su ovi geni ostali na približno istom mjestu i uistom obliku tijekom stotina milijuna godina evolucije, od vrloprimitivnog oblika života do ljudskoga bića. Neke genetske sekvence, poznate kao »nadzornički geni«, poputstrujnog prekidača kontroliraju stotine drugih gena. Ti kontrolnigeni također se čine u velikoj mjeri očuvani kroz vrste. Primjerice,muhe i ljudska bića imaju vrlo sličan gen koji kontrolira razvoj oka,iako su njihove oči vrlo različite. Genetičar Andre Langaney piše dapostojanje kontrolnih gena »ukazuje na nedostatkeneo-darvinističkog modela i na potrebu da se u teoriju evolucijeuvedu mehanizmi, bilo poznati ili oni koje tek treba otkriti, koji sesuprotstavljaju temeljnim principima tog modela«. Nedavno mapiranje gena otkrilo je da su u nekim područjimaDNK teksta geni trideset puta zgusnutiji nego u drugim područjima,a neki se geni očito gomilaju u obitelji koje rade na sličnimproblemima. U nekim slučajevima nakupine gena su dobro očuvanekroz vrste, kao što je to slučaj s X kromosomom miša i čovjeka. Kodobiju vrsta X kromosom je golema molekula DNK, dugačka nekih160 milijuna nukleotida; to je jedan iz para kromosoma kojiodređuju je li potomak muškog ili ženskog spola. Mapiranje Xkromosoma pokazalo je da se geni povezuju najčešće u pet genetskibogatih regija, s dugačkim, očigledno napuštenim regijama DNKmeđu njima te da miševi i ljudi na svojim X kromosomima imaju uvelikoj mjeri jednake komplete gena, iako su te dvije vrste slijedileodvojene evolucijske puteve tijekom 80 milijuna godina. 124
  • 125. Noviji rad na genetskim sekvencama počinje otkrivati mnogoveću složenost nego što se moglo i pomisliti samo deset godina prijepojave tih podataka. Kakav će smisao znanstvenici dati silnojsloženosti DNK teksta? Robert Pollack predlaže »da DNK nije tekinformacijska molekula, nego i oblik teksta, i da se zbog toganajbolje može razumjeti analitičkim načinima razmišljanja kakvi seobično koriste za druge oblike teksta, kao što su primjerice knjige«.Ovo zvuči kao smislen prijedlog, ali on za sobom povlači pitanje:kako će netko analizirati tekst ako pretpostavlja da ga nije napisaloništa inteligentno? Usprkos ovim bitnim proturječnostima, koje sabirem ovdje unekoliko redaka, a koje bi mogle ispuniti čitave knjige, teorija oprirodnom odabiru ostaje nepoljuljana u umovima većine biologa.To je zato što je uvijek moguće tvrditi da su se prikladne mutacijeslučajno pojavile i bile odabrane. Ali ovu nedokazivu pretpostavkuosuđuje sve veći broj znanstvenika. Pier Luigi Luisi govori o»tautologiji molekularnog darvinizma... [koji] ne uspijeva iznijeti navidjelo nikakve druge koncepte osim onih od kojih je izvornokonstruiran«. Cirkularnost darvinističke teorije znači da se ona ne možepobijati, pa prema tome nije ni istinski znanstvena. »Kriterijneoborivosti« je kamen temeljac znanstvene metode 20. stoljeća.Razvio ju je filozof Karl Popper koji je tvrdio da se točnostznanstvene metode nikada ne može dokazati jer će definitivni dokazkonstituirati uvijek samo ograničeni broj potvrdujućih rezultata.Popper je umjesto toga predložio da se teorije testiraju na taj načinda se traži ono što ih pobija ili potvrđuje; odsutnost suprotnogdokaza tako postaje dokaz valjanosti teorije. Popper piše: »Došaosam do zaključka da darvinizam nije provjerljiva znanstvena teorija,nego program za metafizičko istraživanje - mogući okvir zaprovjerljive znanstvene teorije. (...) On je metafizički zbog toga štonije provjerljiv« (originalni kurziv). Biologija je trenutačno podijeljena između većine koja teorijuprirodnog odabira drži istinitom i uspostavljenom činjenicom, imanjine koja to dovodi u pitanje. 125
  • 126. Kako bilo, kritičari prirodnog odabira tek trebaju izaći s novomteorijom koja će zamijeniti staru teoriju, ali i institucije koje svojominertnošću održavaju sadašnju ortodoksiju. Nova biologijskaparadigma još uvijek je veoma daleko. Pretpostavke, postulati i cirkularni dokazi pripadaju prije vjerinego znanosti. Moj pristup iznesen u ovoj knjizi započinje od idejeda je od najveće važnosti poštovati vjeru drugih, ma kako čudnomnam se činila, bilo da su posrijedi šamani koji vjeruju da biljkekomuniciraju ili biolozi koji vjeruju da je priroda neoduhovljena. Nemam namjeru napadati ničiju vjeru, nego naznačiti slijeputočku racionalnog i fragmentarnog pogleda suvremene biologije teobjasniti zbog čega moje hipoteze unaprijed odbijaju ostati na tojtočki. Da rezimiram: moje hipoteze se temelje na ideji da posebiceDNK, i priroda općenito, imaju svijest. To proturiječi temeljnomprincipu molekularne biologije koja se trenutno smatrapravovjernom. 126
  • 127. »Zašto ti je toliko trebalo?« U Riju su svjetske vlade potpisale ugovore kojima priznajuekološka znanja urođeničkih naroda, kao i značaj njihove»jednakomjerne« nadoknade. Međutim, kao što mislim da sampokazao u ovoj knjizi, znanstvena zajednica nije spremna započetiistinski dijalog s urođeničkim narodima, jednako kao što biologija,zahvaljujući nekim epistemološkim blokadama, ne može primitinjihove spoznaje. Paradoksalno, to je za urođeničke narode prednost, jer im dajevremena da se pripreme. Ukoliko su hipoteze iznesene u ovoj knjizitočne, to znači ne samo da oni imaju dragocjeno razumijevanjeodređenih biljaka i lijekova, nego i nesumnjivi izvorbiomolekularnog znanja, čija je financijska vrijednost nemjerljiva, atiče se uglavnom znanosti budućnosti. Nastavit ću svoju suradnju s urodeničkim organizacijamaAmazone i raspravljati s njima o mogućim posljedicama mojihpretpostavki. Reći ću im da je biologija postala industrija koju, višeod etičkih i duhovnih pitanja, vodi žeđ za znanjem koje se možeunovčiti. O njima će ovisiti koju će strategiju prihvatiti. Možda će i oni naprosto pokušati unovčiti svoje znanje, učeći omolekularnoj biologiji i tražeći u području šamanističkih spoznajaone biologijske informacije koje se mogu tržišno plasirati.Naposljetku, činjenica da suvremena biologija ne može prihvatitiurođeničke spoznaje nije spriječila farmaceutske kompanije ukomercijaliziranju nekih njihovih dijelova. Tijekom proteklih pet stotina godina zapadni je svijet pokazaoda mu se ne žuri dati naknade za znanje urođeničkim narodima,iako stalno iznova koristi njihove spoznaje. Godine koje su protekleod ugovora u Riu u tom smislu nisu ništa promijenile. Pod timokolnostima, mogu razmišljati samo o tome kako da urođeničkimorganizacijama savjetujem da budu tvrdi pregovarači. 127
  • 128. Za početak, to bi značilo povećati kontrolu nad znanstvenicimakoji žele dobiti pristup njihovom šamanizmu. U svijetu kojimupravlja novac i utrka za uspjehom, u kojem se sve možepatentirati i tržišno iskoristiti (uključujući i sekvence DNK), važnoje igrati igru kao i svi drugi i zaštititi svoje poslovne tajne. Ipak, ne čini se vjerojatnim da će molekularni biolozi u skorojbudućnosti biti kadri ukrasti tajne ayahuasqueroa. Samo pijenjeayahuasce nije dovoljno da bi netko postao zapadnoamazonskišaman. Da bi se halucinacijama moglo upravljati, potrebno jeobaviti dugotrajne i zastrašujuće pripreme koje se temelje naučestalom unošenju halucinogena, iscrpljujućim dijetama i izolacijiu šumi. Ne čini se da takvo što spada u doseg većine zapadnjaka.Za takvo što ja bih, naprimjer, bio nesposoban. Nadalje, zapadnjačka kultura ne ide u prilog takvoj praksi; onahalucinogene biljke drži ilegalnima, a većina »rekreacijskih«korisnika, koji ne poštuju zakon, ne prakticira potrebne tehnike(izgladnjivanje, apstinencija od alkohola i seksa, povlačenje u tamu,pjevanje repetitivnih napjeva). Koliko ja znam, prava halucinacijska seansa više sliči nakontroliranu noćnu moru nego na oblik zabave, i zahtijevapoznavanje tehnike, disciplinu i hrabrost. Moj pristup kroz ovu knjigu sastojao se u tome da šamanizamayahuasqueroa prevodim na način koji je razumljiv zapadnjačkojpublici. Vjerujem da je u interesu amazonskih urođeničkih narodada njihovo znanje bude shvaćeno u zapadnjačkim pojmovima,budući da svijetom trenutačno upravljaju zapadnjačke vrijednosti iinstitucije. Primjerice, sve dok zapadne države nisu uvidjele da jezaštita tropskih šuma u njihovom vlastitom interesu, nije bilomoguće pronaći fondove za demarkaciju teritorija urođeničkihnaroda koji ondje žive. Većina ranije postavljenih teritorijalnihzahtjeva, formuliranih kroz pojmove zaštite interesa urođeničkihnaroda, nije dovela ni do čega. Konačno, moj se zaključak može optužiti za redukcionizam, sobzirom da sam uglavnom kroz biologijske pojmove prikazao praksekoje istodobno, među ostalim, spajaju glazbu, kozmologiju, 128
  • 129. halucinacije, medicinu, botaniku i psihologiju. Moja interpretacija,fokusirana na molekularnu biologiju, svakako narušavavišedimenzionalnost šamanizma, no barem nastoji objediniti brojnerazjedinjene discipline, od mitologije do neurologije, krozantropologiju i botaniku. No mislim da se šamanizam može izjednačavati smolekularnom biologijom, nego da je za nas, rascjepkanezapadnjake, molekularna biologija najplodniji pristup holističkojrealnosti šamanizma, koja je za nas postala toliko daleka. Prije jedanaest godina, kao mladi antropolog, prvi put samdošao u selo Ashaninka u Quirishariju i brzo sklopio pogodbu snjegovim stanovnicima. Oni će mi dopustiti da živim s njima i daproučavam njihove običaje, tako da ih mogu objasniti ljudima usvojoj zemlji i postati doktor antropologije. Zauzvrat, ja ću im davatitečajeve iz »računanja«, odnosno aritmetike. Njihov je stav biojasan: antropolog ne bi trebao samo proučavati ljude, nego sepotruditi da i on njima bude jednako koristan. Carlos Perez Shuma, koji me je uzeo pod svoje, često je svojimsunarodnjacima objašnjavao moju nazočnost govoreći: »Došao ježivjeti s nama na dvije godine jer želi reći ljudima u svojoj zemljikako mi funkcioniramo«. Tim su ljudima misionari, kolonizatori ivladini agronomi stalno govorili kako ništa ne znaju - i da to njihovotakozvano neznanje čak opravdava konfiskaciju njihove zemlje.Zato i nisu željeli demonstrirati svoje znanje. To je licenca natemelju koje sam napisao ovu knjigu. Svi Ashaninke koje sam susreo imali su želju za sudjelovanjemna svjetskom tržištu, samo da si mogu priskrbiti stvari kojeolakšavaju život u džugli, kao što su mačete, sjekire, noževi, lonciza kuhanje, džepne svjetiljke, baterije i kerozin. Novac im je trebao ida bi zadovoljili minimalne zahtjeve »civiliziranosti« - kupili odjeću,školske knjige, olovke i papir, i svatko je od njih sanjao o tome daima radio ili kasetofon. Više nego za novcem i robom, urodenički narod Amazone čezneza opstankom u svijetu koji ih je, sve donedavno, smatrao gotovodivljacima iz kamenog doba. Sada svi oni zahtijevaju označavanje i 129
  • 130. priznavanje svojih teritorija, kao i sredstva da svoju djecu obrazujuna vlastiti način. Čini se da su zapadnjačke institucije konačno shvatile, baremnačelno, značaj priznavanja urođeničkih teritorija, iako mnogo togau ovom smislu još treba provesti u praksi. Međutim, zahtjevi urođenika za dvojezičnom imeđukulturalnom edukacijom tek se trebaju čuti, iako bi se takvošto trebalo smatrati neophodnim za uspostavljanje racionalnogdijaloga s tim ljudima. Naposljetku, riječ »racionalno« dolazi odlatinskog izraza ratio, »računanje«. Kako se može uspostavili»jednakomjerna« naknada za znanje urođenika, ako većinaurođenika ne shvaća temeljne postavke računanja ni upravljanjanovcem, niti ima potrebnu obuku iz aritmetike? To pitanje nije neopravdano. Istraživanje je pokazalo daobrazovanje u zapadnjačkom stilu ne funkcionira kod amazonskihIndijanaca. Njihova tradicija je tradicija usmene predaje, pri kojojse znanje uglavnom postiže kroz praksu u prirodi. Kad mladeIndijance zatvorite u učionicu na šest sati dnevno, devet mjesecigodišnje, i tako deset godina, i učite ih stranim konceptima nanekom europskom jeziku, oni na kraju, u prosjeku, dosižu razinukoja odgovara drugom razredu osnovne škole. To znači da većina odnjih jedva umije čitati i pisati te da ne znaju kako izračunatipostotak. Urođenički narodi prvi trebaju shvatiti kakav to nedostatakpredstavlja za njih u svijetu kojeg određuju pisane riječi i brojke.Govoreći praktično, oni znaju da su često prevareni kad prodajusvoje proizvode na tržištu. To je razlog zbog kojeg žele dvojezičnu imeđukulturalnu edukaciju. Ipak, za svaku urođeničku zajednicu,koja govori vlastitim jezikom, potrebno je razviti poseban program iobučiti urođeničke instruktore koji bi ih mogli podučavati. To koštaotprilike 200.000 američkih dolara po jednoj kulturi. Samo uperuanskoj Amazoni postoji 56 različitih kultura, od kojih svakagovori drukčiji jezik. U ovom trenutku samo deset od njih imapristup dvojezičnom, međukulturalnom obrazovanju. Zašto takomalo? Zbog toga što mali broj nevladinih organizacija, kojepodupiru ovu inicijativu, ima ograničena sredstva, a institucije koje 130
  • 131. su dovoljno velike da financiraju edukacijske programe zaurodeničke narode očigledno s time nimalo ne žure. Činjenica je dasu rezultati takvih investicija mjerljivi u generacijama, prije negoli upetogodišnjim razdobljima. Nakon što sam napisao originalnu, francusku verziju oveknjige, vratio sam se u peruansku Amazonu i proveo tjedan dana uIquitosu, u školi za dvojezičnu, međukulturalnu edukaciju u kojojmladići i djevojke iz deset urođeničkih zajednica na materinjem i našpanjolskom jeziku uče podučavati i urođeničko i zapadnjačkoznanje. Proveo sam nekoliko očaravajućih dana promatrajući ih izzadnje klupe, a onda su me učenici pitali bih li im nešto ispričao osvom poslu. Zadnje večeri obratio sam se razredu punom učenika irekao im da moje hipoteze ukazuju na to da postoji veza izmeđuisprepletenih zmija koje amazonski šamani vide u vizijama idvostruke spirale DNK koju je znanost otkrila l953. Na krajugovora, jedan glas odostraga je poviknuo: »Želite li reći da nasznanstvenici sustižu?«. Vratio sam se i u Quirishari i prvi put nakon devet godinaponovno susreo Carlosa Pereza Shumu. Uopće se nije promijenio,čak se činio i mlađim. Sjeli smo u mirnu i tihu kuću i počeli pričati,nadoknađujući vrijeme koje smo propustili. Ispričao mi je što se svezbivalo u dolini Pichis tijekom moje odsutnosti. Slušao sam ga okosat vremena, ali tad se više nisam mogao suzdržati. »Ujače«, rekaosam, »ima nešto važno što ti moram reći. Sjećaš se svih onih stvarikoje si mi objašnjavao u moj kasetofon, a ja ih baš nisam mogaoshvatiti? Pa, nakon što sam o njima razmišljao godinama, te ihpotom proučavao, otkrio sam da su u znanstvenom smislu svestvari koje si mi ispričao istinite«. Mislio sam da će mu biti drago itaman sam htio nastaviti kad me je prekinuo. »Zašto ti je tolikotrebalo?«, upitao je. Mi zapadnjaci imamo svoje paradokse. Racionalizam nas jedoveo do neočekivanog materijalnog obilja, pa ipak se malo ljudičini zadovoljno. Ipak, u tome nismo usamljeni, a urođenički naroditakođer imaju svoje dileme. Prvo, kako bi prepoznali istinsku vrijednost svoga znanja, onise moraju suočiti s tim da im je nametnut gubitak povijesti. 131
  • 132. Tijekom zadnjih 500 godina zapadna civilizacija uvjeravaurođeničke narode kako ne znaju ništa - do te mjere da su neki odnjih u to i povjerovali. Kako bi prepoznali vrijednost vlastitogaznanja, oni moraju shvatiti da su bili krivo upućivani. Drugo, tu je novac. Vlastita uspješnost jedan je od glavnihproblema s kojima se urođeničke organizacije Amazone suočavajutijekom nekoliko posljednjih godina. Prijatelji tropskih šuma sipajunovac u to područje, s najboljim namjerama, ali bez strogihkontrola. To je uglavnom uzrokovalo korupciju i podjele. Krivnja je inaša, jer je način na koji smo im vjerovali bio paternalistički. Mislilismo da su urođenički narodi nepotkupljivi, jer smo imaliromantičarske predrasude. No, to ne znači da trebamo prestatiraditi s njima; radije bismo trebali inzistirati na većoj kontroliuprave nad fondovima, kako bismo izbjegli kontraproduktivnuvelikodušnost koja izvire iz paternalističkog romantizma. Konačno, stvaranje kompenzacijskih mehanizama zaintelektualno vlasništvo urođeničkih naroda ovisit će o rješenjusljedećih dilema. U šamanskim tradicijama bez odstupanja jenaznačeno da duhovno znanje nije predmet trgovine. Sigurno,šamanski rad zavređuje svoju nagradu, ali, po definiciji, ono što jesveto nije na prodaju; upotreba ovakvog znanja za prikupljanjeosobne moći po definiciji je crna magija. U svijetu u kojem je sve na prodaju, uključujući i genetskesekvence, o ovom će konceptu bez sumnje biti teško pregovarati. Govorim o »urođeničkim narodima« ili »amazonskimIndijancima«, i suprotstavljam ih »nama zapadnjacima«, ali ipak sete riječi ne podudaraju s monolitnim realnostima. Još prijeeuropske kolonizacije, stanovnici Amazone tvorili su kolopletraznolikosti, sa stotinama kultura koje govore različite jezike i živeu više ili manje konstruktivnim međusobnim vezama. Nekeurođeničke zajednice nisu čekale dolazak konkvistadora kako bipovele rat jedne s drugima. Europska kolonizacija, koja je desetkovala populaciju ifragmentirala teritorije, napala je raznoliku realnost urođeničkeAmazone. Urođeničke kulture su preživjele, ponegdje snažne, 132
  • 133. ponegdje baš i ne, nužno promijenjene i hibridizirane. No, ono što jevidljivo može i obmanuti, a stvarnost obično ima dva lica:hibridizacija, mestoizacija, koja implicira određeno slabljenje, jednaje od najstarijih strategija preživljavanja na svijetu. »PraviIndijanac« koji nikada nije napustio šumu, koji ne govori ni riječišpanjolskog ili portugalskog, koji ne koristi metalna oruđa i hodaokolo gol i opasan perjem, postoji samo u zapadnjačkoj mašti. A tostvarnim Indijancima posve svejedno, s obzirom na to da im je većdovoljno teško živjeti svoj život na način koji smatraju pristojnim. Šamanizam koji se temelji na uzimanju ayahuasce jeesencijalno urođenički fenomen. Ipak, istina je također i da tajšamanizam, zahvaljujući miješanju kultura, upravo proživljavauzlet. Slučaj Pabla Amaringa u tom smislu dovoljno govori.Amaringo je mestizo ayahuasquero. Živi u gradu Pucallpa, materinjimu je jezik quechua, podrijetlo mu je mješavina Cocama, Lamista iPiroa. Pjesme koje pjeva u svojim halucinacijskim transevima imajustarosjedilačke stihove. Amaringo sebe ne smatra Indijancem, iakopriznaje autohtonu prirodu svoga znanja. Na primjer, on kaže da suAshaninke oni koji »bolje od drugih naroda iz džungle poznajumagijsku upotrebu biljaka-učitelja«. Za to vrijeme, ljudi naroda Ashaninka koje znam iz dolinePichis tvrde da su najbolji šamani Shipibo-Conibo (koji žive naistom području na kojem i Amaringo). Ruperto Gomez,ayahuasquero koji me je inicirao, svoje je pripreme obavio kodShipibo-Coniboa, i to mu je donijelo neporecivi ugled. Tako bi semoglo učiniti da se učenje »vani« smatra boljim te da je prijestolnicaamazonskog šamanizma uvijek na nekom drugom mjestu od onogna kojem se nalazite. Šamanizam, sa svojim praktičarima, istraživačima temeljnihnačela, specijalistima i školama mišljenja, podsjeća na akademskudisciplinu (kao što je antropologija ili molekularna biologija); onpredstavlja način zahvaćanja svijeta koji stalno evoluira. Jedno jesigurno: i mestizo i starosjedilački šamani smatraju narode kao štosu Shipibo-Conibo, Tukano, Kamsa i Huitoto ekvivalentimasveučilišta kao što su Oxford, Cambridge, Harvard i Sorbona; onipredstavljaju najvišu referencu kad je riječ o znanju. U tom je 133
  • 134. smislu šamanizam temeljen na ayahuasci esencijalno urođeničkifenomen. On pripada starosjedilačkim narodima Zapadne Amazonekoji drže ključeve znanja kojeg su bez prekida prakticirali najmanjepet tisuća godina. Samo za usporedbu, sveučilišta zapadnog svijetastara su manje od devet stotina godina. Šamanizam kojega čuvaju starosjedilački narodi Amazonepredstavlja znanje koje se tijekom tisuća godina prikupljalo napodručju s najvećom biološkom raznolikosti na Zemlji. Svakako,šamani kažu da svoje znanje dobivaju izravno od duhova, ali onirastu u kulturi u kojoj su šamanske vizije ugrađene u mitove. Nataj način mitologija informira šamanizam: nevidljivi, životodajniduhovi maninkariji oni su o čijem junaštvu pripovijedaju mitoviAshaninka, a ti isti maninkariji obraćaju se šamanima u njihovimvizijama i govore im kako liječiti. Starosjedilačka kultura s dovoljno teritorija, i s dvojezičnom imeđukulturalnom edukacijom, u boljem je položaju da održi irazvije svoju mitologiju i šamanizam. Naprotiv, oduzimanje njihovihzemljišta i nametanje stranog obrazovanja, kakvo njihove mladeljude pretvara u zaboravljivce, ugrožava ne samo opstanak ovihnaroda, nego i čitavog načina spoznavanja. To je kao da netkozapali najstarija sveučilišta na svijetu i njihove knjižnice, jednu zadrugom, žrtvujući tako znanje budućih generacija svijeta. U ovoj knjizi odabrao sam autobiografski i narativan pristup iznekoliko razloga. Prvo, ne vjerujem u objektivno gledište sekskluzivnim monopolom na stvarnost. Zato mi se činilo važnimizložiti nezaobilazne pretpostavke kakve svaki promatrač ima, takoda čitatelji mogu stvoriti vlastito mišljenje s potpunom svijesti opostavkama. U tom smislu pripadam onoj novijoj struji među antropolozimakoji tu disciplinu vide prije kao oblik interpretacije nego kaoznanost. Ipak, čak i među kolegama koje rade na taj način, slušajućiljude pažljivo, snimajući i bilježeći njihove riječi i interpretirajući ihnajbolje što znaju, ostaje problem koji sam nastojao izbjeći:konkretno, raspodjeljivanje znanja u discipline, što podrazumijeva 134
  • 135. da je diskurs određenog stručnjaka razumljiv jedino njegovim ilinjezinim neposrednim kolegama. Po mom mišljenju, teme kao štosu DNK i znanje starosjedilačkih naroda previše su važni da bi sepovjerili jedino fokusiranom pogledu akademskih stručnjaka zabiologiju ili antropologiju; oni se tiču samih urođeničkih naroda, alii sredovječnih žena, farmera, glazbenika i svih ostalih. Odlučio samispričati svoju priču u pokušaju da kreiram opis koji će bitirazumljiv kroz različite discipline i izvan akademske zajednice. Ova odluka nadahnuta je šamanskim tradicijama koje bezodstupanja tvrde da su slike, metafore i priče najbolji način zaprenošenje znanja. U tom smislu, mitovi jesu »znanstvena naracija«ili pripovijesti o znanju (naziv »znanost« dolazi od riječi »znati««) Imao sam sreću što sam odabrao ovakav pristup, jer sam tektijekom pričanja svoje priče otkrio onu pravu priču koju sam htioispričati. Postojala je i cijena koju sam morao platiti zbog toga što sam seu svoj rad upustio na takav način. Probdio sam mnoge noći iodrekao se osobnog života. Rad na ovoj knjizi potpuno me izbacio izravnoteže. Jedno vrijeme bio sam siguran da će ona promijenitisvijet. Bili su potrebni višemjesečni razgovori s brojnim prijateljimakako bih shvatio da moje hipoteze nisu čak ni prihvatljive službenojznanosti, usprkos znanstvenim elementima koje sadrže. Otada samse smirio i više o tome ne raspravljam satima. Živimo u vremenu kada je teško ozbiljno govoriti o nečijojduhovnosti. Često je dovoljno da netko samo iskaže svoja uvjerenjada bi ga se počelo smatrati propovjednikom. I sam podržavam idejuda svatko treba biti slobodan vjerovati u što hoće i da nije ničijiposao drugima govoriti u što bi trebali vjerovati. Prema tome, nećudetaljno opisivati utjecaj svog rada na moju vlastitu duhovnost ineću govoriti čitateljima što da misle o vezama koje samuspostavio. I u tome svoju inspiraciju dobivam iz šamanizma, koji nepočiva na doktrini, nego na iskustvu. Šaman je naprosto vodič, kojivodi inicijaciju k duhovima. Onaj koji je iniciran prima informacijukoju su mu otkrili duhovi i s njom čini što hoće. Na isti način, u 135
  • 136. ovoj knjizi, pružio sam veliki broj veza, s potpunim referencama zaone koji žele pratiti određeni trag. Na kraju, na čitatelju je da iz togaizvede onakve zaključke o duhovnosti kakve sam smatraprikladnima. Ima li život cilj? Postojimo li s razlogom? Vjerujem da je tako imislim da kombinacija šamanizma i biologije daje zanimljiveodgovore na ta pitanja. Ali nisam spreman o njima diskutirati sosobnog stajališta. Mikroskopski svijet DNK, njezini proteini i enzimi, bujaju unama i to je dovoljno da nas čini čudesnima. Ipak, racionalnidiskurs, koji drži monopol na tu temu, sebi odriče pravo na osjećajčudesnosti. Suvremeni biolozi sami sebe, kroz svoja vjerovanja,osuđuju na takvo opisivanje DNK, i čitavog na stanicamatemeljenog života koji je njome kodiran, kao da su slijepci kojiraspravljaju o filmovima ili objektivni antropolozi koji objašnjavajuhalucinatorne sfere u kojima nemaju iskustva. Oni sami sebeobvezuju na to da o duhovnoj stvarnosti razmišljaju kao da jeneoduhovljena. Ignorirajući tu obavezu i promatrajući šamanizam i biologiju uisti mah, stereoskopski, ja sam vidio DNK zmije. One su bile žive. Podrijetlo znanja tema je koju antropolozi zanemaruju - što jejedan od razloga koji me je natjerao da napišem ovu knjigu. Ipak,antropolozi tu nisu jedini; izgleda da znanstvenici općenito pate odiste poteškoće. Kad se pobliže promotri, razlog tome postajeočigledan: čini se da mnoge od središnjih ideja znanosti dolaze sonu stranu granica racionalizma. Rene Descartes sanja anđela kojimu objašnjava temeljne principe materijalističkog racionalizma;Albert Einstein u tramvaju, koji juri ususret drugom, sanjari ikreira teoriju relativnosti; James Watson škraba po novinama uvlaku, a potom vozi bicikl kako bi došao do uvjerenja (pritom je»posudio« radiofotografski rad Rosalind Franklin) da DNK ima oblikdvostruke spirale.I tako dalje. Znanstvena otkrića često potječu iz kombinacije fokusirane idefokusirane svijesti. Tipično je da istraživač provodi mjesece radećiu laboratoriju na nekom problemu, razmatrajući podatke sve do 136
  • 137. točke zasićenja, a potom iluminaciju doseže dok džogira, sanjari,leži u krevetu kreirajući mentalne slike, dok vozi auto, kuha, brijese, dok se kupa - ukratko, dok razmišlja o nečem drugom i dok jedefokusiran. W. I. B. Beveridge u knjizi Umjetnost znanstvenog istraživanja(The art of scientific investigation) piše: »Najkarakterističnijeokolnosti intuicije su razdoblja intenzivnog rada na problemupraćenog željom za njegovim rješenjem, napuštanje rada s pažnjomvjerojatno usmjerenom na nešto drugo, a potom pojavljivanje idejes dramatičnom iznenadnošću, a često i osjećajem izvjesnosti. Čestoje prisutan osjećaj ushita, a možda i čuđenja što se na tu ideju nijepomislilo ranije« . Tijekom ovog istraživanja, mjesece prodornog skolastičkog rada(čitanje, bilježenje, kategoriziranje) nadopunjavao samdefokusirajućim pristupima (kao što su šetnje prirodom, noćnisolilokviji, disonantna glazba, sanjarenje), što mi je umnogomepomoglo da nađem svoj put. Moja inspiracija za to ponovno ješamanistička. Ali šamani nisu jedini koji znanje traže njegujućidefokusiranost. Umjetnici to rade već stoljećima. Kako je napisaoAntonin Artaud: »Prepustio sam se groznici snova, u potrazi zanovim zakonima«. Jesam li u svojim groznicama vidio izmišljene veze? Griješim likad povezujem DNK s onim kozmičkim zmijama iz čitavog svijeta, sonim nebeskim užadima i s axis mundi? Neki moji kolege mislit ćeda je tako. Evo jednog od razloga. U 19. stoljeću prvi antropolozi prionuli su na uspoređivanjekultura i razvijanje teorija na temelju sličnosti koje su pronašli.Kada su otkrili, primjerice, da se gajde ne sviraju samo u Škotskoj,nego i u Arabiji i Ukrajini, uspostavili su lažne veze medu timkulturama. Onda su shvatili da ljudi mogu raditi slične stvari izrazličitih razloga. Od tada se antropologija suzdržava od velikihgeneralizacija, razotkrivajući »zloupotrebe komparativne metode« izaključavajući se u izvjesnost koja graniči s kratkovidnošću. To jerazlog zbog kojeg se antropolozi koji proučavaju halucinacijskišamanizam Zapadne Amazone ograničavaju na specifične analizeodređene kulture, propuštajući uvidjeti esencijalne zajedničke 137
  • 138. točke među kulturama. Tako im njihove sofisticirane analizedopuštaju uvid da se dijeta pripravnika za ayahuasqueroa temeljina konzumiranju banana i/ili ribe. Ali ne primjećuju da se ta dijetaprimjenjuje po čitavoj Zapadnoj Amazoni, pa tako i ne razmišljaju otome da ona možda ima biokemijsku osnovu - koju ustvari i ima. Izbjegavajući usporedbe među kulturama možemo doći na toda prikrijemo istinske veze i da realnost još malo rascjepkamo, a dato sami ni ne uvidimo. Je li kozmička zmija Shipibo-Coniboa, Asteka, australskihAboridžina i drevnih Egipćana jedna te ista? Ne, odgovorit ćeantropolozi koji inzistiraju na specifičnostima kultura; vjerovatisuprotno, po njihovu mišljenju, svodi se na ponavljanje pogreškekoju je napravio i Mircea Eliade četiri desetljeća ranije, kada jeodvojio sve te simbole iz konteksta, nepovratno narušavajućisociokulturalni aspekt fenomena, izvrćući činjenice, i tako dalje. Takritika je sada dobro poznata i vrijeme je da se okrene naglavce. Uime čega se prikrivaju temeljne sličnosti u ljudskom simbolizmu,ako ne u ime tvrdoglave odanosti racionalističkoj fragmentaciji?Kojim drugim konceptom bi se te sličnosti objasnile nego slučajem -koji je prije odsutnost koncepta nego išta drugo? Čemu inzistiratina razdjeljivanju stvarnosti, a nikada je ne pokušati ponovnosastaviti? Prema mojim hipotezama, šamani spuštaju svoju svijest domolekularne razine i dobivaju pristup biomolekularnoj informaciji.No, što se pritom zapravo zbiva u mozgu/umu jednogayahuasqueroa? Koja je priroda šamanske komunikacije sduhovnim bićima prirode? Jasan odgovor glasi da je potrebno višeistraživati svijest, šamanizam, molekularnu biologiju i njihovemeđusobne veze. Racionalizam odvaja stvari kako bi ih shvatio. Ali njegoverascjepkane discipline imaju ograničen vidokrug i slijepe točke. I,kao što zna svaki vozač, važno je obratiti pažnju na mrtvi kut, jeron može sadržavati vitalnu informaciju. Da bi se dosegnulopotpunije razumijevanje stvarnosti, znanost će morati preusmjeritisvoj pogled. Može li šamanizam pomoći znanosti da se defokusira?Moje iskustvo upućuje na to da bavljenje šamanskim znanjem 138
  • 139. zahtijeva i uvid u brojne discipline i razmišljanje o tome kako seone međusobno uklapaju. Konačno, posljednje pitanje: odakle dolazi život? Tijekomproteklog desetljeća znanstvena istraživanja suočila su se snedostatkom vjerojatnosti da bi se jedna bakterija, koja predstavljanajmanju jedinicu samostalnog života kakvog poznajemo, moglapojaviti slučajno iz bilo kakve »predbiotičke juhe«. Uzimajući u obzirda kozmičko podrijetlo, kakvo predlaže Francis Crick u svojojspekulaciji o »navođenoj panspermiji«, nije znanstveno provjerljivo,znanstvenici su se gotovo isključivo fokusirali na zemaljskescenarije. Prema njima, primarne molekule oblikovale su se(slučajno) i pripremile put za svijet baziran na DNK i proteinima.Međutim, ti različiti scenariji - temeljeni na RNK, peptidima, glini,podmorskom vulkanskom sumporu ili malim mjehurićima ulja -redom predlažu objašnjenja bazirana na sustavima koje je, podefiniciji, zamijenio život kakvog poznajemo i od kojih nije ostalonikakva traga. I to su, također, spekulacije koje se ne moguznanstveno potvrditi." Znanstveno proučavanje podrijetla životavodi u slijepu ulicu, u kojoj agnosticizam izgleda kao jedinarazumna i rigorozna pozicija. Kako piše Robert Shapiro u svojojknjizi Podrijetlo: Vodič za skeptike kroz stvaranje života na Zemlji(Origins: A skeptics guide to the creation of life on Earth): »Minemamo ni najblažu ideju o tome kako je život započeo. Vrlo osobitspoj kemikalija koji je za to bio nužan ostaje nam nepoznat. Samproces mogao je uključivati neki nevjerojatan događaj, kao što semogao dogoditi i po nekom praktički neizbježnom slijedu. Mogao jezahtijevati nekoliko stotina milijuna godina ili pak samo nekolikomilenija. Mogao se odviti u mlačnom bazenu ili u hidrotermalnomizvoru na dnu oceana, u mjehuriču u atmosferi ili negdje drugdje, ane na Zemlji, vani u svemiru«. Svaka sigurnost u vezi s ovim pitanjem stvar je vjere. Pa što otome kažu šamanske i mitološke tradicije? Prema LawrenceuSullivanu, koji je detaljno proučavao religije južnoameričkihstarosjedilaca: »U do danas zabilježenim mitovima, večinajužnoameričkih kultura pokazuje malo zanimanja za apsolutnepočetke«. 139
  • 140. Odakle je došao život? Možda odgovor nije u dosegu pukihljudskih biča. Chuang-Tzu implicitno kaže samo da je to bilo davno,kad piše: »Postoji početak. Još nije početak da bi bio početak. Jošnije početak da bi bio ne još početak da bi bio početak. Postojipostojanje. Postoji nepostojanje. Još nije početak da bi bilonepostojanje. Još nije početak da bi bio ne još početak da bi bilonepostojanje. Odjednom, postoji nepostojanje. Ali ja ne znam kadpostaje nepostojanje koje je uistinu postojanje i koje jenepostojanje. Upravo sam sada nešto rekao. Ali ja ne znam je li tošto sam rekao doista nešto reklo ili nije nešto reklo«. Imajući sve u vidu, mudrost zahtijeva ne samo istraživanjebrojnih stvari, nego i kontempliranje zagonetnog. 140
  • 141. O autoru Jeremy Narby odrastao je u Kanadi i Švicarskoj, studiraopovijest na Sveučilištu u Canterburyju te doktorirao antropologijuna Stanfordskom sveučilištu. Dvije je godine živio u peruanskojAmazoni i proučavao Ashaninca Indijance i njihove metodekorištenja šumskih prirodnih bogatstava. Od 1989. Narby radi zaNouvelle Planete, neprofitnu organizaciju sa sjedištem u Švicarskoj.Oženjen je i ima troje djece. 141

×