Stephen king bankar maine
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×
 

Stephen king bankar maine

on

  • 476 views

 

Statistics

Views

Total Views
476
Views on SlideShare
476
Embed Views
0

Actions

Likes
0
Downloads
1
Comments
0

0 Embeds 0

No embeds

Accessibility

Categories

Upload Details

Uploaded via as Adobe PDF

Usage Rights

© All Rights Reserved

Report content

Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
  • Full Name Full Name Comment goes here.
    Are you sure you want to
    Your message goes here
    Processing…
Post Comment
Edit your comment

    Stephen king bankar maine Stephen king bankar maine Document Transcript

    • ^0
    • ft
    • Tiff >
    • ft
    • Ca
    • NASLOV IZVORNIKA
    • Skeleton Crew Copyright 1985 Š Stephen King a prava pridr​ana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristili u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektroničkim ili mehaničkim, uključujući fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatičkim sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavača. ISBN 978-953-252-074-3 CIP zapis dostupan u katalogu Nacionalne i sveučili​ne knji​nice u Zagrebu pod brojem 714728. ISBN 978-953-252-074-3
    • PRIJEVOD Milena Benini IzAGREBAĆKA NAKLAPAJ ZAGREB, rujan 2009.
    • SS rSS
    • I Ova knjiga je za Arthur a i Joyce Greene Ja sam tvoje stra​ilo Eto, to sam ja I ovdje sam da učinim Sto god mi se da … - K. C. and the Sunshine Band Sadr​aj Uvod……………………………………………………………11 Magla………………………………………………………….17 Ovdje su tigrovi……………………………………………136 Majmun……………………………………………………..141 Kam se digao……………………………………………….175 Prečica gospođe Todd…………………………………….181 Jaunt…………………………………………………………204 Ga​a na vjenčanju………………………………………..227 Paranoik: čarolija………………………………………..241 Splav…………………………………………………………245 Bo​anski obrađivač teksta……………………………..272 Čovjek koji se nije htio rukovati………………………290 Pla​osvijet………………………………………………….307 Likkosca…………………………………………………….824 Nona………………………………………………………….331 Za 0wena……………………………………………………363 Tip koji pre​ivljava……………………………………….365 Kamion strica Otta……………………………………….384 Jutarnje dostave (Mljekar br. 1)………………………400
    • Veliki kotači: priča o praoničkoj igri (Mljekar br. 2)………………………………………..405 Baka………………………………………………………….419 Balada o fleksibilnom metku………………………….448 Hvat………………………………………………………….494 Bilje​ke………………………………………………………513
    • Uvod Čekaj ​ samo malo. Hoću razgovarati s tobom … a onda ću te poljubiti. Čekaj… 1 Evo jo​ nekoliko kratkih priča, ako ih ​elite. One pokrivaju dugo razdoblje moga ​ivota. Ona najstarija, “Lik kosca”, napisana je kad mi je bilo osamnaest godina, onog ljeta kad sam krenuo na fakultet. Ideja za nju do​la mije, zapravo, dok sam bio u stra​njem dvori​tu na​e kuće u West Durha-mu, u dr​avi Maine, igrajući ko​arku sa svojim bratom, i sad kad sam je opet pročitao malo sam za​alio za tim starim vremenima. Najnovija priča, “Balada o fleksibilnom metku”, dovr​ena je u studenom 1983. To je razdoblje od sedamnaest godina, i ne predstavlja tako puno, valjda, ako se usporedi s tako dugačkim i bogatim karijerama kao ​to su ih imali pisci od Graha-ma Greenea, Somerseta Maughama, Marka Twaina, do Eudore Weltty, ali ipak je to vi​e vremena nego ​to gaje imao Stephen Crane, i otprilike isto onoliko koliko je trajala karijera H. P. Lovecrafta. Prije godinu-dvije, jedan me prijatelj upitao za​to se jo​ uvijek gnjavim s time. Moji romani, istakao je, zarađuju mi dobru lovu, dok su kratke priče zapravo čisti gubitak. “Kako to misli​?” upitao sam. Pokazao je na tada​nji broj Playboya, koji je i pokrenuo cijelu raspravu. U njemu su mi objavili priču (“Bo​anski obrađivač teksta”, koju ćete također pronaći negdje ovdje) i koju sam mu pokazao s nečim ​to sam smatrao opravdanim ponosom. “Pa, pokazat ću ti”, rekao je, “ako ti ne smeta da mi ka​e​ koliko si dobio za tu priču.” “Mo​e”, rekao sam ja. “Dobio sam dvije tisuće dolara. To ba​ nije kikiriki, Wyatte.” (Ime mu zapravo nije Wyatt, ali ne ​elim ga staviti u neugodnu situaciju, ako me ku​ite.) Stephen King: Gole kosti ​ 11 “Ne, nisi dobio dvije tisuće”, reče Wyatt. “Nisam? Virio si mi u ​tednu knji​icu?” “Nisam. Ali znam da si dobio tisuću i osamsto, jer tvoj agent dobiva deset posto.” “I te kako dobiva”, rekao sam. “I zaslu​uje to. Ubacio me u Playboy. Oduvijek sam htio imati priču u Playboyu. Pa sam dobio soma i osamsto umjesto dva soma, pa ​to.” “Ne, dobio si 1710$.” “Molim? “ “Pa, zar mi nisi rekao da tvoj poslovni upravitelj dobiva pet posto od neto prihoda?” “Da, dobro ​ soma i osamsto manje devedeset dolara. Jo​ uvijek mislim da 1710 $ nije lo​e za-“
    • “Samo nije”, nastavio je sadist. “Zapravo si dobio samo bijednih 855 $.” “Molim? “ “Hoće​ mi reći da ne upada​ u porezni razred od pedeset posto, Stevice?” ​utio sam. Znao je da sam u tome poreznom razredu. “A”, dodao je blago, “zapravo si dobio samo nekakvih 769,50 $, jel’da?” Nevoljko sam kimnuo. Maine ima porez na dohodak koji u mome poreznom razredu dr​avnom porezu dodaje prirez od deset posto. Deset posto od 855$ je 85,50 $. “Koliko ti je trebalo da napi​e​ tu priču?” ustrajao je Wyatt. “Oko tjedan dana”, rekao sam neiskreno. Zapravo je bilo bli​e dva tjedna, uz par dodatnih obrada, ali nisam imao namjere priznati to Wyattu. “Dakle, tog tjedna si zaradio 769,50 $”, reče on. “Zna​ li koliko vodoinstalater u New Yorku zarađuje na tjedan, Stevice?” “Ne”, rekao sam. Mrzim ljude koji me zovu Stevica. “A ne zna​ ni ti.” “Jasno da znam”, reče on. “Oko 769,50 $, kad odbije​ porez. Dakle, koliko ja vidim, ovo tvoje je čisti gubitak.” Nasmijao se kao sam vrag i pitao me imam li jo​ piva u fri​ideru. Rekao sam da nemam. Svome dragom prijatelju Wyattu poslat ću primjerak ove knjige, s malim popratnim pisamcem. U pisamcu će pisati: Neću ti reći koliko sam dobio za ovu knjigu, Wyatte, ali reći ću ti ovo: ukupno sam na “Bo​jem obra-đivaču teksta” do sad - neto ​ zaradio ne​to malo vi​e od dvije tisuće i tristo dolara, i to ne računajući onih 769,50 $ oko kojih smo se natezali n 12 ​ Stephen King: Gole kosti mojoj kući na jezeru. Potpisat ću pisamce Stevica, i dodat ću P. S.: Zapravo je bilo jo​ piva u fri​ideru, i ja sam je sam popio nakon ​to si ti oti​ao. To će mu pokazati. 2 Samo ​to se ne radi o novcu. Priznajem da sam se odu​evio ​to sam dobio 2000 $ za “Bo​ji obrađivač teksta”, ali isto sam se tako odu​evio ​to sam dobio 40 $ za “Lik kosca” kad je objavljen u časopisu Startling Mystery Stories, ili kad sam dobio dvanaest autorskih primjeraka kad je priča “Ovdje su tigrovi” objavljena u Ubrisu, studentskom knji​evnom časopisu Sveučili​ta Maine. (Ja sam dobroćudan po prirodi, i oduvijek sam pretpostavljao daje Ubris samo koknijevsko pisanje za Hubris’.) Mislim, novac vas veseli; nećemo sad odlaziti u totalnu fantastiku (baine jo​). Kad sam počeo vi​emanje redovno objavljivati kratke priče u mu​kim časopisima kao ​to su Cavalier, Dude ili Adam, bilo mi je dvadeset i pet godina, a mojoj ​eni dvadeset i tri. Imalo smo jedno dijete, a drugo je bilo na putu. Radio sam pedeset-​ezdeset sati tjedno u praonici, i zarađivao 1,75 $ na sat. Bud​et nije ba​ prava riječ za ono ​to smo mi imali od kućnog proračuna; prije se radilo o modoficiranoj verziji batanskog
    • posmrtnog mar​a. Čekovi za te priče (po objavljivanju, nikad po prihvaćanju) uvijek kao da su stizali taman na vrijeme da kupimo antibiotik za djetetovu infekciju uha, ili da zadr​imo telefon u stanu i produ​imo si rekord za jo​ mjesec dana. Novac je, budimo iskreni, jako praktična i jako zanosna stvar. Kao ​to Lily Cavenaugh ka​e u Talismanu (a tu je repliku smislio Peter Straub, ne ja): “Ne mo​e​ biti previ​e mr​av ili previ​e bogat.” Ako u to ne vjerujete, nikad niste bili stvarno debeli ni stvarno siroma​ni. Svejedno, ne bavite se ovime zbog novca, ili ste idiot. Ne razmi​ljate o profitu, ili ste idiot. Ne razmi​ljate o stvarima kao ​to su zarada na sat, zarada na godinu, čak ni zarada u cijelom ​ivotu, ili ste idiot. Na kraju se time ne bavite čak ni iz ljubavi, premda bi bilo lijepo tako razmi​ljati. Bavite se time jer bi ne baviti se time bilo samoubojstvo. I premda je to gadno, ima pozitivnih strana koje nikad ne bih mogao objasniti Wyattu, jer on naprosto nije takva osoba. ‘ Hubris: gu​va, galama. “Koknijevsko pisanje” odnosi se na londonski izgovor, koji najče​će izostavlja glas “h”. nap. prev. Stephen King: Gole kosti ​ 13 Uzmimo za primjer “Bo​ji obrađivač teksta”. Nije to najbolja pripovijest koju sam ikad napisao; neće nikad osvojiti nikakvu nagradu. Ali nije ni lo​a. Nekako je zabavna. Ja sam svoj prvi obrađivač teksta nabavio samo mjesec dana ranije (radilo se o velikom Wangu, i sve pametne komentare zadr​ite za sebe, u redu?) i jo​ sam istra​ivao ​to sve mo​e i ne mo​e učiniti. Osobito su me fascinirali gumbi UMETN1 i IZBRI​I, koji su gotovo istrijebili kri​anja i ubacivanja. Jednog dana zaradio sam neki gadan virus. Dovraga, svakome se to mo​e dogoditi. Sve u meni ​to nije bilo zabijeno čavlima izletjelo je s jednog ili s drugog kraja, uglavnom brzinom zvuka ili tu negdje. Do večeri mi je bilo zbilja jako lo​e - zimica, groznica, zglobovi puni staklene vune. I​ča​io sam većinu mi​ića u ​elucu, i leđa su me boljela. Tu sam noć proveo u gostinjskoj sobi (koja je samo četiri velika koraka od kupaonice) i spavao sam od devet do negdje dva ujutro. Probudio sam se znajući da je s noći gotovo. Ostao sam u krevetu samo zato ​to sam bio previ​e bolestan da bih ustao. I tako sam le​ao, i počeo sam razmi​ljati o svome obrađivaču teksta, i o UMETNI i IZBRI​I. I pomislio sam: “Zar ne bi bilo smije​no kad bi neki tip napisao jednu rečenicu, a onda, kad stisne IZBRI​I, subjekt te rečenice se izbri​e iz svijeta?” Skoro sve moje priče počinju tako: “Zar ne bi bilo smije​no kad …?” I dok je mnogo mojih pripovijetki zastra​ujuće, nikad nisam ispričao ni jednu (za razliku od zapisivanja) koja nije izazvala bar malo smijeha, kakva god bila moja krajnja nakana sa tom pričom. U svakom slučaju, počeo sam dakle razmi​ljati o IZBRI​I, ne toliko stvarajući priču koliko gledajući slike u svojoj glavi. Promatrao sam tog nekog tipa (koji je meni uvijek naprosto Ja-Tip sve dok priča ne počne zadobivati prave riječi, kad mora dobiti ime) kako bri​e slike koje vise na zidovima, i stolce u dnevnoj sobi, i grad New York, i koncept rata. A onda sam ga zamislio kako umeće stvari i te se stvari naprosto pojavljuju u svijetu. A onda sam pomislio: “Pa, daj mu ​enu koja je totalno grozna-mo​da bi mogao nju izbrisati - i nekog tko je jako dobar koga bi mogao umetnuti.” A onda sam zaspao, i sljedećeg jutra sam bio vi​e-manje
    • zdrav. Virus je nestao, ali priča nije. Napisao sam je, i vidjet ćete da nije ispala ba​ onako kako bi se po ovome ovdje moglo zaključiti, ali - priče to nikad ne čine. Ne moram vam sve crtati, zar ne? Ne bavite se ovime zbog novca; bavite se time jer se tako ne osjećate lo​e. Mu​karac ili ​ena koji okreće leđa tako nečemu je naprosto idiot, to je sve. Priča mije platila pu​tajući me da 14 ​ Stephen King. Gole kosti opet zaspem kad mi se činilo daje to nemoguće. Ja sam priči uzvratio pu​tajući je da nastane, kao stoje ​eljela. Sve ostalo su samo popratne pojave. Nadam se da će ti se svidjeti ova knjiga, Uporni Čitatelju. Pretpostavljam da ti se neće svidjeti onoliko koliko bi ti se svidio roman, jer je većina vas zaboravila prave u​itke kratke priče. Čitanje dobrog, dugačkog romana je u velikoj mjeri kao da imate dugu i dobru vezu. Sjećam se kako sam se vozio između Mainea i Pittsburgha tijekom nastajanja Creepshowa, a i​ao sam najče​će autom, jer se mom strahu od letenja pridru​io ​trajk kontrolora leta, a gospodin Reagan je nakon toga otpustio ​trajka​e (Reagan je, izgleda, ​učni sindikalist samo kad su u pitanju sindikati u Poljskoj). Imao sam Ptice umiru pjevajući Colleen McCullough na osam kaseta, i tijekom kakvih pet tjedana nisam čak bio ni u vezi s tim romanom; osjećao sam se kao da sam o​enjen njime (najdra​i mi je dio kad zločesta stara gospođa istrune i napuni se crvima u roku od ​esnaest sati). Kratka priča je ne​to sasvim drugo - kratka priča je kao hitar poljubac stranca u mraku. To, naravno, nije isto kao veza ili brak, ali poljupci mogu biti slatki, a sama njihova kratkoća dio je privlačnosti. Pisanje kratkih priča nije mi s godinama postalo lak​e; postalo je te​e. Vrijeme za njih mi se skratilo, kao prvo. Kao drugo, one se sve vi​e ​ele pro​iriti (pro​irenje je meni veliki problem -ja pi​em kao ​to debele gospođe idu na dijetu). A čini mi se i sve te​im pronaći glas za te priče - i prečesto mi Ja-Tip naprosto pobjegne. Ali mislim daje glavno truditi se i dalje. Bolje je ljubiti i pokupiti par pljuski nego posve odustati od toga. 4 Dobro: to bi za ovaj kraj bilo vi​e-manje sve. Smijem li zahvaliti nekim ljudima (mo​ete preskočiti ovaj dio ako hoćete)? Hvala Billu Thompsonu stoje pokrenuo cijelu ovu stvar. On i ja zajedno smo slo​ili Noćnu smjenu, prvu zbirku kratkih priča, i njegova je zamisao bila napraviti ovu knjigu. On je u međuvremenu pre​ao u Arbor House, Stephen King: Gole kosti ​ 15 ali ja ga volim i tamo kao i bilo gdje drugdje. Ako postoji samo jo​ jedan pravi gospodin u gospodskoj profesiji nakladni​tva, to je on. Blagoslovljeno tvoje irsko srce, Bili.
    • Hvala Phyllis Grann u Putnamu koja je preuzela teret. Hvala Kribyju McCauleyju, mome agentu, jo​ jednom Ircu, koji je prodao većinu ovih priča, i koji je najdulju od njih, “Maglu”, iz mene izvukao lancem i pijukom. Ovo počinje zvučati kao govor na dodjeli Oscara, ali jebi ga. Hvala i urednicima časopisa - Kathy Sagan u Redbooku, Alice Turner u Playboyu, Nyeu Willdenu u Cavaliera, ljudima u Yankeeyju, Edu Ferma-nu - moj čovjek! - u Fantasy & Science Fictionu. Dugujem skoro svima, i mogao bih ih poimence nabrojati, ali neću vas vi​e gnjaviti. Najveća zahvala ide tebi, Uporni Čitatelju, kao i uvijek - jer na kraju sve ide tebi. Bez tebe, ovo je mrtvo slovo. Ako bilo koja od ovih priča upali za tebe, zanese te, prebrodi ti dosadan ručak, let avionom, ili sat vremena kod ravnatelja zbog bacanja papirića, to je prava plaća. 5 Dobro - reklama je gotova. Sad me uhvatite za ruku. Dobro se dr​ite. Idemo na razna mračna mjesta, ali mislim da znam put. Samo mi ne ispu​tajte ruku. A ako vas poljubim u mraku, nije to ni​ta stra​no; to je samo zato ​to vas volim. A sad slu​ajte: 15. travnja 1984. Bangor, Maine 16 ​ Stephen King: Gole kosti
    • Magla 1. Dolazak oluje. Evo ​to se dogodilo. U noći kad je najgori toplinski val u povijesti sjevernog dijela Nove Engleske konačno prestao - u noći 19. srpnja - cijeli zapadni dio Mainea udarila je najopakija oluja koju sam ikad vidio. ​ivjeli smo na jezeru Long, i vidjeli smo prve naznake oluje kako se probijaju preko vode prema nama tik prije mraka. Sat vremena prije toga, zrak je bio potpuno miran. Američka zastava koju je moj otac 1936. postavio na na​e skladi​te za čamce mlitavo je le​ala uz svoj stup. Čak joj ni rub nije titrao. Vrelina je bila kao čvrsta, i činila se dubokom kao mrka voda iz kamenoloma. Toga popodneva, nas troje oti​lo je na plivanje, ali voda nije nudila olak​anje ako niste i​li duboko. Ni Steffy ni ja nismo htjeli ići duboko, jer Billy to nije mogao. Billyju je bilo pet godina. U pola ​est pojeli smo hladnu večeru, bezvoljno prevrćući po sendvičima sa ​unkom i salati od krumpira, na terasi koja gleda prema jezeru. Nitko, čini se, nije htio ni​ta osim Pepsi, koja je bila u čeličnoj bačvi punoj kockica leda. Nakon večere, Billy je iza​ao na neko vrijeme, igrati se na svojoj penja-lici. Steff i ja smo sjedili bez puno riječi, pu​eći i gledajući preko mrkog ravnog zrcala jezera, prema Harrisonu, s druge strane. Nekoliko glisera zujalo je ovamo-onamo. Zimzeleni s one strane djelovali su pra​njavo i iscrpljeno. Na zapadu, krupni ljubičasti olujni oblaci polako su rasli, okupljajući se poput vojske. U njima su bljeskale munje. Vrata do, radio Brenta Nortona, namje​ten na onu stanicu klasične glazbe koja emitira s vrha planine Washington ispustio bi glasno blejanje statike kad god bi bljesnula munja. Norton je bio odvjetnik iz New Jerseyja, a njegova kuća na jezeru Long bila je jedina vikendica bez peći i bez izolacije. Dvije godine ranije, imali smo spor oko granica posjeda koji je na kraju zavr​io na općinskom sudu. Ja sam pobijedio. Norton je tvrdio da sam pobijedio jer on nije iz grada. Nismo se ba​ voljeli. Magla ​ 17 Steff je uzdahnula i hladila si vrhove dojki rubom majice. Sumnjam da ju je jako hladilo, ali definitivno je bilo lijepo vidjeti. “Ne ​elim te prestra​iti”, rekao sam, “ali mislim da sti​e gadna oluja.” Sumnjičavo me pogledala. “Imali smo olujne oblake i sinoć i preksinoć, David. Samo su se raspr​ili.” “Noćas neće.” “Ne?” “Ako bude jako gadno, sići ćemo dolje.” “Koliko gadne stvari očekuje​?” Moj otac je prvi izgradio dom za cijelu godinu na ovoj strani jezera. Dok je jo​ bio skoro klinac, on i njegova braća izgradili su vikendicu tamo gdje sad stoji kuća, a 1938. godine ljetna oluja ju je sru​ila
    • bez obzira na kamene zidove. Samo je skladi​te za čamce pre​ivjelo. Godinu dana kasnije, počeo je graditi veliku kuću. U gadnom udaru najvi​e ​tete dolazi od drveća. Ono ostari, i vjetar ga poru​i. To samo majka priroda povremeno počisti kuću. “Zapravo i ne znam”, rekao sam posve iskreno. Samo sam čuo priče o velikoj oluji iz trideset i osme. “Ali vjetar se mo​e spustiti preko jezera kao ekspresni vlak.” Billy se vratio malo kasnije, ​aleći se da mu penjalica nije zabavna jer se “sav zaznojio”. Ja sam mu promrsio kosu i dao mu jo​ jednu Pepsi. Jo​ posla za zubara. Olujni oblaci dolazili su sve bli​e, odgurujući plavetnilo. Sad vi​e nije bilo nikakve sumnje da sti​e oluja. Norton je ugasio radio. Billy je sjedio između majke i mene, fascinirano promatrajući nebo. Grmljavina je re​ala, polako se kotrljajući preko jezera i odjekujući natrag. Oblaci su se izvijali i kotrljali, čas crni, čas ljubičasti, čas pro​arani, čas opet crni. Postupno su se ra​irili preko jezera, i vidio sam kako iz njih izlazi profinjena čipka ki​e. Jo​ je bila daleko. Dok smo gledali, vjerojatno je ki​ilo nad Bolster’s Millsom, ili mo​da čak Norve​kom. Zrak se počeo kretati, isprva trzavo, podi​ući zastavu i zatim je opet spu​tajući. Počeo se hladiti i uporno je jačao, prvo hladeći znoj na na​im tijelima a onda ga gotovo smrzavajući. Tada sam ugledao srebrni veo kako se kotrlja preko jezera. Zastro je Harrison za nekoliko sekundi, a onda krenuo ravno na nas. Gliseri su nestali sa scene. Billy je ustao iz svoga stolca, minijaturne replike na​ih redateljskih stolaca, zajedno s imenom na leđima. “Tata! Gledaj!” 18 ​ Magla “Idemo unutra”, rekao sam. Ustao sam i spustio mu ruku na ramena. “Ali, vidi​ li? Tata, stoje to?” “Vodeni vrtlog. Idemo unutra.” Steff mije dobacila hitar, zapanjen pogled, a onda reče: “Dodi, Billy. Poslu​aj oca.” Pro​li smo kroz klizna staklena vrata koja vode u dnevnu sobu. Zatvorio sam i učvrstio vrata, i zastao da jo​ jednom pogledam van. Srebrni veo bio je na tri četvrtine jezera. Pretvorio se u ludo uskovitlanu ​alicu za čaj između sve ni​eg crnog neba i povr​ine vode, koja je zadobila boju olova pro​aranu bijelim kromom. Jezero je počelo jezovito nalikovati na ocean, s visokim valovima koji su se kotrljali i prskali pjenu s dokova i vjetrobrana. Na sredini, velike bijele krijeste bacakale su se ovamo-onamo. Promatranje vodenog vrtloga bilo je hipnotično. Bio je već skoro nad nama kad je munja bljesnula tako sna​no da sam jo​ trideset sekundi poslije toga sve pred sobom vidio u negativu. Telefon je ispustio prestra​eno tingl a ja sam se okrenuo i ugledao ​enu i sina kako stoje ravno pred velikim prozorom koji nam pru​a panoramski pogled na sjeverozapadni dio jezera. Spopala me jedna od onih stravičnih vizija - mislim da su rezervirane samo za mu​eve i očeve prozora kako se lomi uz dubok, grub ka​lj avi zvuk i ​alje o​tre strijele stakla u goli trbuh moje ​ene, u lice i vrat moga sina. U​asi inkvizicije nisu ni​ta u usporedbi sa sudbinom koju tvoj vlastiti um mo​e
    • zamisliti za one koje voli​. Oboje sam ih zgrabio i odgurnuo. “Koga vraga radite? Maknite se odatle!” Steff me zapanjeno pogledala. Billy me gledao kao da se tek djelomično probudio iz dubokog sna. Odveo sam ih u kuhinju i upalio svjetlo. Telefon je opet zatingao. A onda je do​ao vjetar. Kao daje kuća poletjela poput 747-ice. Bilo je to visoko, zadihano fijukanje koje se povremeno spu​talo u basovsko rezanje prije no ​to bi se uzdiglo do prodornog vriska. “Idite dolje”, rekao sam Steff, a sad sam već morao vikati da bi me čuli. Ravno iznad kuće, gromovi su udarali mamutskim gredama, i Billy se pripio uz moju nogu. “Dođi i ti!” odviknuta je Steff. Kimnuo sam i pokretom im pokazao da krenu. Morao sam na silu odvojiti Billyja od svoje noge. “Idi s majkom. Hoću uzeti svijeće za slučaj da se svjetla ugase.” Magla ​ 19 KNJI​NICA ZELINA Po​ao je s njom, aja sam počeo otvarati ormare. Svijeće su čudne stvari, znate. Pripremi​ ih svakog proljeća, znajući da bi ljetne oluje mogle prekinuti struju. A kad dođe vrijeme za njih, one se sakriju. Pipao sam kroz četvrti ormar, kraj deset grama trave koju smo Steffi ja kupili prije četiri godine i jo​ nismo puno potro​ili, kraj Billyjevog zubala na navijanje iz Auburnovog dućana s trikovima, kraj nanosa fotografija koje je Steffy stalno zaboravljala zalijepiti u na​ album. Pogledao sam ispod Searsova kataloga i iza tajvanske lutke koju sam osvojio na sajmu u Fryeburgu kad sam teniskim lopticama oborio sve drvene boce. Prona​ao sam svijeće iza lutke staklastih očiju mrtvaca. Jo​ su bile umotane u celofan. Kad mi se ruka sklopila oko njih, svjetlo se ugasilo, i jedina struja stizala je s neba. Blagovaonica se osvijetlila serijom bijelih i ljubičastih bljeskova. Dolje, čuo sam kako je Billy počeo plakati, a Steff tiho mrmlja, tje​eći ga. Morao sam jo​ jednom pogledati oluju. Vodeni vrtlog je ili pro​ao kraj nas ili se razbio stigav​i do obale, ali nisam vidio ni dvadeset metara po jezeru. Voda je bila posve uskovitlana. Vidio sam nečiji dok - mo​da Jasserovih-kako ​uri kraj nas, s potpornjima već okrenutim prema nebu, uronjen u uzburkanu vodu. Si​ao sam dolje. Billy mije pritrčao i uhvatio mi se za noge. Podigao sam ga i zagrlio. Onda sam upalio svijeće. Sjedili smo u gostinsjkoj sobi u istom hodniku kao i moja radna sobica, i gledali jedni druge u treptavom ​utom svjetlu, slu​ajući kako oluja re​i i udara nam kuću. Kakvih dvadesetak minuta kasnije, začuli smo sna​an, prodoran udar kad se sru​ila jedna od visokih obli​njih jela. Onda nastane mir.
    • “Je li gotovo?” upita Steff. “Mo​da”, rekoh ja. “Mo​da samo privremeno.” Oti​li smo gore, svatko noseći po jednu svijeću, kao fratri koji idu na večernjicu. Billy je svoju nosio ponosno i oprezno. Nositi svijeću, nositi vatru, to je za njega bila jako velika stvar. Pomogla mu je zaboraviti na strah. Bilo je premračno da bismo vidjeli koliko je ​tete nastalo oko kuće. Već je pro​lo Billyjevo vrijeme za spavanje, ali nijedno od nas nije predlo​ilo da ga spremimo u krevet. Sjedili smo u dnevnoj sobi, slu​ali vjetar, i gledali munje. Oko sat kasnije, opet se počela pojačavati. Puna tri tjedna, temperature su bile preko 30, a ​est od tih dvadeset i jednog dana, Nacionalna meteoro-otanica u Portlandu prijavljivala je temperature i preko 35 stupnjeva. i/lagla Čudno vrijeme. Zajedno s-te​kom zimom koju smo pro​ivjeli i kasnim proljećem, neki ljudi opet su izvukli staru priču o dugoročnim posljedicama testiranja atomskih bombi. To, i naravno, kraj svijeta. Najstarija priča od svih. Drugi val nije bio tako sna​an, ali čuli smo kako se sru​ilo nekoliko stabala oslabljenih prvim napadom. Kad je vjetar opet počeo zamirati, jedno nam je te​ko udarilo o krov, kao ​aka koja pada na poklopac lijesa. Billy je skočio i tjeskobno pogledao prema gore. “Izdr​at će to, stari”, rekao sam. Billy se nelagodno nasmije​io. Oko deset sati stigla je posljednja oluja. Bila je gadna. Vjetar je zavijao skoro onako glasno kao prvi puta, a munje kao da su bljeskale svuda oko nas. Palo je jo​ stabala, a kraj vode se začulo takvo praskanje daje Steff tiho zaječala. Billy joj je zaspao u krilu. “David, stoje to bilo?” “Mislim daje to bilo spremi​te za čamce.” “Oh. Oh, Isuse.” “Steffy, hoću da opet odemo dolje.” Uzeo sam Billyja u naručje i ustao zajedno s njim. Steffine oči bile su krupne i upla​ene. “David, hoće li sve biti dobro?” “Da.” “Stvarno?” “Da.” Oti​li smo dolje. Deset minuta kasnije, na vrhuncu zadnje oluje, odozgo se začuo prasak - na​ veliki prozor. Mo​da moja prethodna vizija i nije bila tako luda. Steff, koja je bila zadrijemala, probudila se tihim vriskom, a Billy se nelagodno prome​koljio na gostinjskom krevetu.
    • “Ki​a će ući unutra”, reče ona. “Uni​tit će nam namje​taj.” “Ako uđe, ući će. Osigurani smo.” “Od toga mi nije ni​ta bolje”, rekla je napeto i prijekorno. “Komoda tvoje majke … na​ novi kauč … televizor u boji…” “​​”, rekao sam. “Spavaj.” “Ne mogu zaspati”, rekla je, i pet minuta kasnije zaspala. Ja sam ostao budan jo​ pola sata, u dru​tvu samo jedne upaljene svijeće, slu​ajući kako vani grmljavina hoda i priča. Imao sam dojam da će ujutro puno ljudi s jezera nazivati svoja osiguravajuća dru​tva, da će biti puno zujanja pila dok vlasnici kuća budu sjekli drveće koje im je popadalo po Magla ​ 21 krovovima i razbilo prozore, a na cesti će biti puno narančastih servisnih kamiona. Olujaje sad bljedila, bez ikakva znaka nove navale. Vratio sam se gore, ostaviv​i Steff i Billyja na krevetu, i pogledao u dnevnu sobu. Staklena vrata su izdr​ala. Ali tamo gdje je nekad bio veliki prozor, sad je bila neravna rupa puna listova breze. Bio je to vrh onog starog drveta koje nam je stajalo kraj ulaza u podrum cijelog mog ​ivota. Gledajući mu sad vrh u svojoj dnevnoj sobi, shvatio sam zastoje Steff rekla da joj od pomisli na osiguranje nije ni​ta bolje. Volio sam to drvo. Izdr​alo je mnoge zime, jedino drvo na jezerskoj’strani kuće koje je zaobi​la i moja pila. Veliki komadi stakla na sagu odra​avali su plamen moje svijeće. Pomislio sam da moram upozoriti Steff i Billyja. Ovdje moraju nositi papuče. Oboje su ujutro voljeli tapkati bosonogi. Opet sam si​ao dolje. Sve troje smo spavali u gostinjskom krevetu, Billy između Steff i mene. U snu, vidio sam Boga kako prelazi preko Harri-sona s druge strane jezera, Boga tako ogromnog da se iznad struka gubio u jasnom plavom nebu. U snu, čuo sam krckanje i pucketanje drveća koje se lomilo dok je Bog ostavljao svoje stope po ​umi. Kru​io je oko jezera, prilazeći strani Bridgtona, prema nama, a sve kuće i vikendice praskale su u ljubičasto-bijeli plamen kao munje, i ubrzo je dim prekrio sve. Dim je prekrio sve, kao magla. 22 ​ Magla 2. Nakon oluje. Norton. Put u grad. “Fiiii-juuuu”, reče Billy. Stajao je kraj ograde koja razdvaja na​e imanje od Nortonovih, i gledao niz na​ kolni prilaz. Prilaz se pru​a kakvih četiristo metara do zemljanog puta koji se pak pru​a drugih četiristo metara do dijela asfaltirane ceste s dva kolna traka po imenu Cesta Kansas. S Ceste Kansas mo​ete doći kamo god ​elite, pod uvjetom da ​elite u Bridgton. Vidio sam ​to Billy gleda, i srce mi se stisnulo. “Ne idi bli​e, stari. Ovo je sasvim dovoljno.”
    • Billy se nije pobunio. Jutro je bilo sjajno i čisto kao kristal. Nebo, koje je tijekom onog toplotnog vala bilo mljackave, smeđkaste boje, ponovno je zadobilo tamno, o​tro plavetnilo, skoro kao ujesen. Osjećao se blagi lahor od kojeg su vesele mrljice sunca skakutale amo-tamo po kolnom prilazu. Nedaleko od mjesta gdje je stajao Billy čulo se siktanje, a u travi je bilo ne​to ​to bi na prvi pogled moglo izgledati kao jato zmija. Strujni kablovi od na​e kuće pali su u neurednu hrpu jedno ​est metara dalje, i le​ali na spaljenom dijelu trave. Lijeno su se okretali i pijuckali. Da drveće i trava nisu bili tako temeljito promočeni olujnom ki​om, kuća se mogla i zapaliti. Ovako, vidjela se samo crna mrlja tamo gdje su ​ice pale. “Jel’ bi to moglo ubit’ nekog, tata?” “Aha. Bi.” “​to ćemo s time?” “Ni​ta. Čekat ćemo ljude iz elektre.” “Kad će stići?” “Ne znam.” Petogodi​njaci imaju pitanja koliko je na televiziji reklama. “Pretpostavljam da su jutros prilično zauzeti. Hoće​ se sa mnom pro​etati do kraja prilaza?” Krenuo je a onda zastao, s nelagodom promatrajući ​ice. Jedna od njih je poskočila i lijeno se okrenula, kao da doziva. “Tata, jel’ mo​e struja proći kroz zemlju?” Dobro pitanje. “Mo​e, ali ne brini. Struja hoće tlo, a ne tebe, Billy. Bit će sve u redu ako se ne pribli​ava​ ​icama.” “Hoće tlo”, promrmljao je, a onda mi pri​ao. Krenuli smo niz prilaz dr​eći se za ruke. Magla ​ 23 Bilo je gore nego ​to sam pretpostavljao. Stabla su pala preko prilaza na četiri različita mjesta, jedno je bilo malo, dva osrednja, a jedna stara dama morala je imati opseg od bar metar i pol. Mahovina ju je obgrlila kao pljesnivi korzet. Posvuda su le​ale grane, neke napola bez li​ća, u neurednom obilju. Billy i ja pri​li smo seoskoj cesti, s obje strane odbacujući manje grane u ​umu. Podsjetilo me na dan prije mo​da dvadeset i pet godina; bio sam tek malo stariji nego Billy sad. Svi moji ujaci su bili ovdje, i proveli su dan u ​umi, sa sjekirama i sjekiricama i pijucima, sijekući grmlje. Kasnije toga popodneva, svi su sjeli za pleteni stol za piknik koji su moji mama i tata nekad imali, i imali smo divovski objed s hotdogovima i hamburgerima i salatom od krumpira. Pivo Gansett teklo je u potocima, a moj ujak Reuben skočio je u jezero potpuno obučen, čak i sa cipelama na nogama. U to doba, u ​umi je jo​ bilo i jelena.
    • “Tata, smijem na jezero?” Dojadilo mu je bacanje grana, a kad malim dečkićima ne​to dojadi, najbolje im je dopustiti da rade ne​to drugo. “Jasno.” Zajedno smo se vratili do kuće, a onda je Billy skrenuo desno, prolazeći kraj kuće i zaobilazeći sru​ene ​ice u ​irokom luku. Ja sam oti​ao lijevo, u gara​u, da uzmem svoju McCullough pilu. Kao ​to sam i pretpostavljao, sa svih krajeva jezera već se čula neugodna pjesma motorki. Napunio sam je gorivom i krenuo natrag prema prilazu kad je Steff iza​la iz kuće. S nelagodom je promatrala oboreno drveće na prilazu. “Koliko je gadno?” “Mogu ja to sasjeći. Koliko je gadno unutra?” “Pa, uspjela sam ra​čistiti staklo, ali morat će​ ne​to poduzeti s onim drvetom, David. Ne mo​emo u dnevnoj sobi imati drvo.” “Ne”, rekao sam. “Valjda ne mo​emo.” Pogledali smo se u jutarnjem suncu i počeli hihotati. Spustio sam motorku na beton terase i poljubio je, čvrsto joj stisnuv​i guzove. “Nemoj”, promrmljalaje. “Billyje-“ Ba​ u tom času, on je zaokrenuo iza kuće. “Tata! Tata! Mora​ vidjeti -” Steff je ugledala strujne kablove i povikala mu da pazi. Billy, koji je jo​ bio podosta daleko od njih, naglo se zaustavio i zabuljio u svoju majku kao da je poludjela. “Dobro sam, mama”, rekao je, opreznim glasom kakvim se obraća​ jako starim i senilnim ljudima da ih umiri​. Krenuo je prema nama, pokazujući nam koliko je dobro, a Steff je zadrhtala u mome naručju. 24 ​ Magla “Sve je u redu”, ​apnuo sam joj na uho. “Zna za ​ice.” “Da, ali ljudi pogibaju”, reče ona. “Na televiziji stalno vrte oglase o ​icama pod naponom, ljudi se Billy, hoću da smjesta ode​ u kuću!” “Ma daaaj, mama! Hoću tati pokazati skladi​te za čamce!” Oči su mu se skoro iskolačile od uzbuđenja i razočaranja. Okusio je poslijeolujnu apokalipsu, i htio je to podijeliti. “Ulazi, smjesta! Te ​ice su opasne, i -“ “Tata ka​e da hoće tlo, a ne mene -“ “Billy, ne raspravljaj se sa mnom!” “Idem ja pogledati, stari. 1 ti idi dolje.” Osjetio sam kako se Steff napela uz mene. “Idi s druge
    • strane, mali.” “Aha! Dobro!” Projurio je kraj nas, preskačući kamene stube koje su vodile oko zapadne strane kuće dvije po dvije. Nestao je dok mu je ko​ulja lepr​ala na vjetru, razvlačeći jednu riječ - “Fijuu!” - kad je ugledao neku drugu posljedicu uni​tenja. “Zna za kablove, Steffy.” Blago sam je obgrlio oko ramena. “Boji ih se. To je dobro. Zato je siguran.” Niz obraz joj se spu​tala suza. “David, bojim se.” “Ma daaj! Gotovo je.” “Je li? Pro​la zima … pa kasno proljeće … u gradu su to zvali crnim proljećem … ka​u da takvog u ovim krajevima nije bilo jo​ od 1888. -“ “Oni” su nedvojbeno bili gospođa Carmody, koja je dr​ala antikvarijat u Bridgtonu, staretinarnicu po kojoj je Steff ponekad voljela kopati. Billy je obo​avao ići s njom. U jednoj od zasjenjenih, pra​njavih stra​njih prostorija, preparirane sove zlaćanih očiju zauvijek su ​irile krila dok su im noge beskrajno stezale polakirane grane; trio prepariranih rakuna stajao je oko “potoka” koji je zapravo bio samo dugačak komad pra​njavog zrcala; a jedan moljcima izjeden vuk, koji je balavio piljevinu umjesto sline, kezio se u jezovitom vječitom rezanju. Gospođa Carmody tvrdila je daje vuka upucao njen otac, kad se ovaj do​ao napiti iz potoka Stevens, jednog rujanskog poslijepodneva 1901. godine. Ekspedicije u antikvarijat gospođe Carmody bile su dobre za moju ​enu i sina. Ona je voljela karnevalsko staklo, a on je volio smrt u ime taksider-mije. Ali meni se činilo da starica ima prilično nepovoljan utjecaj na Steffin um, koji je u svemu ostalom uvijek bio praktičan i sposoban. Prona​la je Steffinu ranjivu točku, mentalnu Ahilovu petu. A nije Steff bila ni jedina u Magla ​ 25 gradu koju su fascinirale gotičke objave gospođe Carmody i njeni narodni lijekovi (uvijek preporučeni u ime Bo​je). Voda iz debla ubla​it će masnice ako vam je suprug od onih koji malo prelako ma​u ​akama nakon tri pića. Kakva će biti zima mo​e se odrediti brojeći kolutove na gusjenicama u lipnju, ili mjereći debljinu saća u kolovozu. A sad, dragi nas Bog ​titio i čuvao, CRNO PROLJEĆE 1888. (dodajte vlastite uskličnike, koliko god mislite da treba). I ja sam čuo tu priču. Nju ovdje vole prenositi - ako je proljeće dovoljno hladno, led na jezerima na kraju će pocrniti kao istrunuli zub. To je rijetka pojava, ali ne vidi se ba​ samo jednom u sto godina. “Imali smo te​ku zimu i kasno proljeće”, rekao sam. “Sad imamo vruće ljeto. I imali smo oluju, ali pro​la je. Ovo ne liči na tebe, Stephanie.” “Nije to bila obična oluja”, rekla je ona istim onim promuklim glasom. “Nije”, rekao sam. “To ti priznajem.”
    • Ja sam priču o Crnom proljeću čuo od Billa Giostija, koji je bio vlasnik i - na određeni način upravnik Giosti’s Mobila u selu Casco. Bili je vodio posao uz pomoć svoja tri ​antrava sina (uz povremenu pomoć četvorice ​antravih unuka … kad bi se uspjeli odvojiti od svojih snje​nih motora i terenskih motocikala). Billu je bilo sedamdeset godina, djelovao je kao da mu je osamdeset, a jo​ je mogao piti kao da mu je dvadeset i tri kad bi ga uhvatilo pravo raspolo​enje. Billy i ja smo jednog dana do​li napuniti Scouta dan nakon stoje nenadana oluja usred svibnja spustila skoro trideset centimetara mokrog, te​kog snijega na cijeli kraj, prekrivajući mladu travu i cvijeće. Giosti je po​teno zavirio u ča​icu, i rado je prenio priču o Crnom proljeću, zajedno s izvornim krajem. Ali ponekad naprosto ima snijega u svibnju; stigne, a dva dana kasnije nestane. Nije to ni​ta stra​no. Steff je opet s nepovjerenjem pogledavala sru​ene kablove. “Kad će doći iz elektre?” “Čim budu mogli. Neće to biti dugo. Samo neću da brine​ zbog Billyja. On je prilično razuman. Ne posprema odjeću, ali neće stati na hrpu ​ica pod naponom. Ima on dobru, zdravu količinu samosvijesti.” Dotakao sam joj ugao usana, i zauzvrat dobio začetak osmijeha. “Jesi bolje?” “S tobom sve uvijek djeluje bolje”, rekla je, a menije bilo drago. S jezerske strane kuće, Billy nam je vikao neka dođemo vidjeti. “Dođi”, rekao sam. “Idemo pogledati ​tetu.” Prezrivo je otpuhnula. “Ako hoću gledati ​tetu, mogu sjediti i u dnevnoj sobi.” 26 ​ Magla “Onda da usreći​ klinca.” Spustili smo se kamenim stubama dr​eći se za ruke. Upravo smo do​li do prvog zaokreta kad je Billy punom brzinom stigao iz suprotnog smjera, skoro nas prevrnuv​i. “Samo polako”, rekla je Steff malo se mr​teći. Mo​da gaje u sebi vidjela kako se umjesto u nas zalijeće u ono smrtonosno gnijezdo kablova pod naponom. “Morate doći vidjeti!” dahtao je Billy. “Spremi​te za čamce je skroz razbijeno! Jedan dok je na stijenama … drveće u zaljevu … Isuse Kriste!” “Billy Drayton!” zagrmi Steff. “Oprosti, mama-ali morate - fijuu!” Opet je nestao. “Rekav​i svoje, zloguki prorok odlazi”, rekao sam, i to je opet natjeralo Steff na hihot. “Slu​aj, kad sasječeni ono drveće na kolnom prilazu, svra-tit ću do ureda elektre na cesti Portland. Da im ka​em stoje s nama. Mo​e?” “Mo​e”, reče ona zahvalno. “​to misli​, kad bi mogao krenuti?”
    • Osim onog velikog drveta - onog s pljesnivim korzetom od mahovine - bilo je posla za sat vremena. Dodav​i i veliko drvo, nisam vjerovao da ću zavr​iti prije jedanaest sati. “Onda ću ti ovdje spremiti ručak. Ali morat će​ mi nabaviti neke stvari na tr​nici … ostali smo skoro bez mlijeka i maslaca. Osim toga … dobro, napisat ću ti popis.” Daj ​eni katastrofu, i ona će se pretvoriti u vjevericu. Zagrlio sam je i kimnuo glavom. Zaobi​li smo kuću. Bio je dovoljan samo jedan pogled da shvatimo zastoje Billy tako zapanjen. “Gospode”, reče Steff slaba​nim glasom. S mjesta gdje smo stajali imali smo dovoljno dobar pogled da vidimo skoro četiristo metara obale imanje Bibbera s na​e lijeve strane, svoje vlastito, i imanje Brenta Nortona s desne strane. Ogromna stara jela koja je čuvala na​ zaljev prepukla je na pola. Ono ​to je preostalo izgledalo je kao grubo nao​trena olovka, a utroba drveta djelovala je blje​tavo i bespomoćno bijelo naspram godinama i vremenom potamnjele vanjske kore. Trideset metara drveta, gornja polovica stare jele, le​ala je napola pod vodom u na​em plitkom zatonu. Shvatio sam da smo imali puno sreće ​to na​ mali StarCruiser nije potonuo pod njom. Tjedan dana ranije, imali smo neke probleme s motorom, i brodić je jo​ bio u marini Naples, strpljivo čekajući da dođe na red za popravak. S druge strane na​eg komadićka obale, spremi​te za čamce koje je izgradio moj otac - spremi​te koje je jednom čuvalo Chris-Craft od osamnaest Magla ​ 27 metara, kad je bogatstvo obitelji Drayton bilo na vi​oj razini nego danas -le​alo je pod jo​ jednim velikim drvetom. To je drvo bilo stajalo s Nortonove strane granice, vidio sam. To mi je potaklo prvi bijes. To je drvo bilo mrtvo već pet godina, i trebao ga je odavno posjeći. Sad je bilo do tri četvrtine sru​eno; na​e spremi​te za čamce gaje pridr​avalo. Krov je poprimio supijan, zabačen izgled. Vjetar je skinuo cijepove s rupe koju je načinilo drvo i raznio ih svuda oko kućice. Billyjev opis - razbijeno bio je sasvim dobar. “To je Nortonovo drvo!” reče Steff. A rekla je to s takvom povrijeđenom indignirano​ću da sam se morao nasmije​iti usprkos bolovima. Jarbol je le​ao u vodi, a zastava je vla​no plutala kraj njega, zapetljana u u​ad. A mogao sam zamisliti Nortonovu reakciju: Tu​i me. Billy je bio na kamenom molu, promatrajući dok koji se nasukao na kamenje. Bio je obojen vedrim plavim i ​utim prugama. Osvrnuo se prema nama i zlurado povikao: “To je od Martinsa, jel’da?” “Aha, jest”, rekoh ja. “Mo​e​ li, molim te, ugaziti u vodu i ispecati zastavu, Veliki Bille?” “Jasno!” S desne strane mola bila je mala pje​čana pla​a. 1941., prije nego stoje Pearl Harbor krvlju otplatio Veliku krizu, moj otac je unajmio jednog čovjeka da doveze taj fini pijesak za pla​u - ​est tovara kamiona - i da ga ra​iri do dubine koja meni dolazi otprilike do bradavica, recimo metar i pol. Radnik
    • je tra​io osamdeset dolara za cijeli posao, a pijesak se nikad nije ni pomakao. Stoje i dobro, znate, jer danas vi​e ne mo​ete na svoju zemlju samo postaviti pje​čanu pla​u. Sad kad su kanalizacijski ispusti iz rastuće industrije gradnje koliba poubijali većinu riba i ostale učinili nejestivima, Ministarstvo za​tite okoli​a je zabranilo postavljanje pje​čanih pla​a. Jer bi mogle poremetiti ekologiju jezera, shvaćate, i trenutno je to nezakonito za bilo koga osim velikih građevinskih tvrtki. Billy je krenuo prema zastavi - onda stane. Istoga časa, osjetio sam kako se Steff kraj mene ukočila, i vidio sam i säm. Harrisonska strana jezera je nestala. Potonula je pod crtom blje​tavo bijele magle, kao daje neki oblak za lijepog vremena sletio na zemlju. Opet mi se vratio san od pro​le noći, i kad me Steff upitala ​to je to, riječ koja mi je skoro prva iskočila iz usta bila je Bog. “David?” Nije se vidjela čak ni naznaka obale s one strane, ali godine gledanja Dugog jezera uvjerile su me daje ne skriva puno; mo​da par metara. Rub magle bio je ravan skoro kao daje povučen ravnalom. 28 ​ Magla “Stoje to, tata?” poviče Billy. Bio je u vodi do koljena, hvatajući promočenu zastavu. “Magleni zid”, rekoh ja. “Na jezeru?” upitala je Steff sumnjičavo, i vidio sam utjecaj gospođe Carmody u njenim očima. Prokleta ​ena. Moj vlastiti časak nelagode je prolazio. Snovi su, na kraju krajeva, neopipljivi, ba​ kao magla. “Jasno. Već si vidjela maglu na jezeru.” “Nikad takvu. To vi​e liči na oblak.” “To je zbog blje​tanja sunca”, rekoh ja. “Isto tako ti oblaci izgledaju iz aviona kad ih preleti​.” “Otkud to? Magle ovdje inače ima samo po vla​nom vremenu.” “Ne, ima je i sad”, rekoh ja. “Bar u Harrisonu. To je samo neki mali preostatak oluje, ni​ta drugo. Susret dvije fronte. Ne​to takvo.” “David, jesi li siguran?” Nasmijao sam se i prebacio joj ruku preko ramena. “Ne, zapravo, serem kvake. Da sam siguran, radio bih vremensku prognozu na vijestima u ​est. Idi sastaviti popis za kupovinu.” Jo​ me jednom sumnjičavo pogledala, jo​ tren-dva buljila u zid magle podigav​i dlan da si zasjeni oči, a onda strese glavom. “Čudno”, rekla je, i oti​la.
    • Billyju magla vi​e nije bila zanimljiva. Ispecao je iz vode zastavu i zapleteni konopac. Ra​irili smo ih na tratinu da se posu​e. “Čuo sam da zastava nikad ne smije dodirnuti tlo, tata”, rekao je poslovnim tonom, idemo ovo obaviti. “A, da?” “Aha. Victor McAllister ka​e da za to mogu i pogubiti čovjeka.” “Pa, ti reci Vicu da je to ono od čega trava poraste lijepa i zelena.” “Govno, jel’da?” Billy je pametan dečko, ali, čudno, nema smisla za humor. Njemu je sve ozbiljno. Nadam se da će po​ivjeti dovoljno dugo da nauči kako je to u ovom svijetu vrlo opasan stav. “Aha, tako je, ali nemoj reći mami da sam ja to rekao. Kad se zastava osu​i, spremit ćemo je. Čak ćemo je i slo​iti po propisima, tako da budemo sigurni.” “Tata, hoćemo li popraviti krov spremi​ta i nabaviti novi jarbol?” Po prvi put, djelovao je tjeskobno. Mo​da mu je za neko vrijeme bilo dosta propasti. Potap​ao sam ga po ramenu. “Jasna stvar.” Magla ​ 29 “Smijem otići do Bibbersa i pogledati ​to se tamo dogodilo?” “Samo na par minuta. I oni će ra​či​ćavati, a ljudi se od toga ponekad malo razljute.” Tako sam ja trenutno bio ljut na Nortona. “Dobro. Bok!” Oti​ao je. “Ne petljaj im se pod noge, stari. I, Billy?” Osvrnuo se. “Zapamti da ima kablova pod naponom. Ako ih vidi​ jo​, dr​i se podalje.” “Jasno, tata.” Jo​ sam trenutak stajao tamo, isprva pregledavajući ​tetu, a onda opet dobaciv​i pogled prema magli. Činila se bli​om, ali nisam mogao biti siguran. Ako se doista pribli​ila, prkosila je svim zakonima prirode, jer je vjetar -vrlo blagi lahor-puhao prema njoj. To je, naravno, bilo posve nemoguće. Bila je jako, jako bijela. Jedino sa čime bih je mogao usporediti bio bi svje​e napadali snijeg kako le​i u blistavom kontrastu s tamnoplavim sjajem zimskog neba. Ali snijeg odsijava stotine i stotine dijamantnih točaka na suncu, a ovaj zid od magle, premda sjajan i čist, nije svjetlucao. Bez obzira na ono stoje Steff rekla, magla nije čudna pojava čak i u vedre dane, ali kad je ima puno, vlaga u zraku skoro uvijek napravi dugu. Ali ovdje duge nije bilo. Nelagoda se vratila, povlačeći me za rukav, ali prije nego ​to se produbila, začuo sam dubok, mehanički zvuk​tuut-timt-tuut! - za kojim je slijedilo jedva čujno “Sranje!” Mehanički zvuk se ponovio, ali psovke vi​e nije bilo. Treći puta, ​tektavi zvuk slijedilo je “Bern ti mater!”, istim onim tonom koji govori: posve sam sam ali sam debelo bijesan.
    • ​Titut-tuut-tuut-tunt​ - Ti​ina -zatim: “U pičku.” Iskezio sam se. Zvuk se ovdje daleko prenosi, a sve zujave motorke bile su prilično daleko. Dovoljno daleko da prepoznam nimalo slatke tonove svoga prvog susjeda, slavnog odvjetnika i vlasnika jezerskog imanja na obali, Brentona Nortona. Pri​ao sam malo bli​e vodi, pretvarajući se da ​ećem prema doku koji se nasukao na na​ mol. Sad sam i vidio Nortona. Bio je na čistini iza svoga zastrtog trijema, stojeći na sagu starih jelinih iglica i odjeven u bojom umrljane traperice i otrcanu bijelu majicu. Njegova skupa frizura bila je zamr​ena, a znoj mu se slijevao niz lice. Klečao je najednom koljenu, mučeći se 30 ​ Magla sa svojom motornom pilom. Bila je puno veća i kompliciranija od moje, kupljene u uradi-sam diskontu za 79.95$. Njegova je izgledala imala sve osim startera. Vukao je u​e, proizvodeći bezvoljne tuut-tuut-tuut zvukove, i ni​ta vi​e. U du​i sam se razveselio kad sam vidio da je ​uta breza pala preko njegovog stola za piknik i prelomila ga na dvoje. Norton je silno potegnuo uzicu. Tuut-tuut-tutututu-TUUT! TUUT! TUUT!… TUUT!… Tuut. Skoro ti je načas uspjelo, prika. Jo​ jedan herkulski potez. Tuut-tuut-tuut. “E, u kurac”, pro​aptao je Norton opako, i zare​ao na svoju otmjenu motorku. Opet sam zaobi​ao prema kući, osjećajući se doista dobro po prvi put otkako sam ustao. Moja pila pokrenula se na prvi potez, i bacio sam se na posao. Oko deset sati netko me potap​ao po ramenu. Bio je to Billy, s limenkom piva u jednoj ruci i Steffinim popisom u drugoj. Zagurao sam popis u stra​nji d​ep svojih traperica i uzeo pivo, koje nije bilo ba​ ledeno, ali jest bilo bar hladno. Skoro polovicu sam strusio odjednom - pivo je rijetko kada boljeg okusa - i limenkom nazdravio Billyju. “Hvala, stari.” “Mogu i ja dobiti?” Dao sam mu gutljaj. Namr​tio se i vratio mi limenku. Ja sam strusio ostatak i u zadnji čas se zaustavio kad sam je počeo stezati po sredini. Zakon o odlaganju limenki vrijedio je već dulje od tri godine, ali stare navike te​ko umiru. “Napisala je ne​to na dnu popisa, ali ne mogu pročitati njen rukopis”, reče Billy. Opet sam izvukao popis. “Ne hvatam WOXO na radiju”, pisalo je u Steffinoj poruci. “Misli​ da ih je oluja izbacila iz etera?” WOXO je lokalna FM rock postaja. Emitira iz grada Norway, kakvih trideset kilometara sjeverno, i
    • jedina je postaja koju na​ stari i slaba​ni radio mo​e pronaći. “Reci joj daje vjerojatno tako”, rekao sam pročitav​i mu pitanje. “Pitaj je mo​e li uhvatiti Portland na AM-u.” “Dobro. Tata, mogu li i ja s tobom u grad?” “Jasno. I ti i mama, ako hoćete.” “Dobro.” Odjurio je natrag u kuću s praznom limenkom. Magla ​ 31 Uspio sam se probiti do velikog drveta. Napravio sam prvi zarez, pre-pilio, a onda na nekoliko trenutaka ugasio pilu da se ohladi - drvo je zapravo bilo preveliko za nju, ali mislio sam da će sve biti u redu ako ne budem ​urio. Pitao sam seje li zemljani put koji vodi do Ceste Kansas ra​či​ćen, i jo​ dok sam se to pitao, narančasti kamion električne kompanije pro​ao je po putu, vjerojatno idući prema drugom kraju na​e cestice. Znači, to je u redu. Cesta je ra​či​ćena, i do podneva će stići ljudi iz elektre da se pobrinu za kablove pod naponom. Odrezao sam veliki komad drveta, odvukao ga kraj prilaza, i prebacio preko ruba. Otkotrljao se niz padinu pa zatim u grmlje koje se opet razraslo nakon onog davnog dana kad su moj otac i njegova braća - svi do jednog umjetnici, mi Draytoni smo oduvijek bili umjetnička obitelj - ra​čistili okolicu. Mi​icom sam si obrisao znoj s lica i po​elio jo​ jedno pivo; prvo ti samo ovla​i usta. Podigao sam pilu i pomislio na WOXO koji se vi​e ne čuje. Iz tog smjera je stigao onaj čudan zid magle. Bio je to smjer u kojem je le​ao Shaymore (kojeg su lokalni stanovnici izgovarali Samor). Shaymore je bio sjedi​te Projekta strijela. To je bila teorija starog Billa Giostija o takozvanom Crnom proljeću: Projekt strijela. U zapadnom dijelu Shaymorea, nedaleko od ruba grada prema Stonehamu, nalazilo se malo dr​avno zemlji​te okru​eno ​icom. Imalo je stra​are i interne kamere i Bog zna ​to jo​. Bar sam tako čuo; nisam ga nikad doista vidio, premda Stara shaymoreska cesta ide kakvih kilometar i pol uz dr​avno zemlji​te. Nitko ne zna točno odakle je stiglo ime Projekt strijela, i nitko vam ne mo​e sa stopostotnom sigurno​ću reći je li to doista ime projekta - ako projekt postoji. Bili Giosti tvrdi da postoji, ali kad ga upitate odakle mu ta informacija, postane neodređen. Njegova je nećakinja navodno radila za telefonsku kompaniju Continental, i ona je čula neke stvari. Tako to ide. “Atomske stvari”, rekao je Bili toga dana, oslonjen na prozor Scouta i zapuhujući me dahom Pabsta. “S time se oni tamo gore zafrkavaju. Ispucavaju atome u zrak i te stvari.” “Gospodine Giosti, zrak je pun atoma”, rekao je Billy. “Tako ka​e gospođa Neary. GospođaNeary ka​e daje sve puno atoma.” Bili Giosti upiljio je u moga sina Billyja dugačak, krvavi pogled koji gaje konačno pobijedio. “To su drukčiji atomi, sinko.”
    • “O, da”, promrmljao je Billy u predaji. 32 ​ Magla Dick Muehler, na​ agent osiguranja, rekao je daje Projekt strijela poljoprivredna postaja pod upravom dr​ave, ni​ta vi​e i ni​ta manje. “Veće rajčice, s duljom sezonom”, rekao je Dick mudro, a zatim mi nastavio pokazivati kako bih najbolje pomogao svojoj obitelji ako umrem mlad. Janine Lawless, na​a po​tarica, rekla je daje to nekakvo geolo​ko nalazi​te koje ima neke veze s uljem ​kriljca. Ona to sigurno zna, jer je brat njenog mu​a radio za čovjeka koji je … A gospođa Carmody … ona je vjerojatno bila sklonija gledati stvari kao Bil Giosti. Ne samo atomi, nego drukčiji atomi. Otpilio sam jo​ dva komada velikog drveta i prebacio ih preko ruba prije no ​to se Billy vratio s novim pivom u jednoj ruci i novom porukom od Steff u drugoj. Ako i postoji ne​to ​to Veliki Bili voli raditi vi​e nego prenositi poruke, ne znam ​to bi to moglo biti. “Hvala”, rekao sam uzimajući oboje. “Mogu dobiti gutljaj?” “Samo jedan. Pro​li put si uzeo dva. Ne mo​e​ se napiti u deset ujutro.” “I petnaest”, rekao je, i stidljivo se nasmije​io preko ruba limenke. Uzvratio sam mu osmijeh - nije ba​ bio neki sjajan vic, ali Billy se jako rijetko ​ali - a onda pročitao poruku. “Uhvatila sam JBQ na radiju”, napisala je Steffy. “Nemoj se napiti prije nego ​to ode​ u grad. Mo​e​ dobiti jo​ jedno, ali to je sve do ručka. Misli​ li da će​ se moći probiti na​om cestom?” Vratio sam mu poruku i uzeo pivo. “Reci joj da je cesta u redu jer je malo prije pro​ao kamion. Oni će se probiti do nas.” “Dobro.” “Stari?” “Stoje, tata?” “Reci joj daje sve u redu.” Opet se nasmije​io, mo​da prvo govoreći istu stvar samome sebi. “Dobro.” Odjurio je natrag, a ja sam ga promatrao, dok su mu noge jurile pokazujući potplate cipela. Volio sam ga. Kad mu pogledam lice, i ponekad kad podigne pogled prema meni, osjećam daje sve doista u redu. To je la​, naravno - stvari nisu u redu, i nikad nisu bile - ali zbog svoga klinca, u stanju sam povjerovati u la​.
    • Otpio sam malo piva, pa​ljivo spustio limenku na jedan kamen, i opet pokrenuo pilu. Kakvih dvadesetak minuta kasnije, osjetio sam kako me netko Magla ​ 33 potap​ao po ramenu i okrenuo se, očekujući da ću opet ugledati Billvja. Umjesto toga, vidio sam Brenta Nortona. Isključio sam pilu. Nije djelovao onako kako Norton inače izgleda. Djelovao je kao da mu je vruće, umorno i nesretno, i pomalo izbezumljeno. “Bok, Brent”, rekao sam. Posljednje riječi koje smo izmijenili bile su neugodne, i nisam bio sasvim siguran ​to bih sad trebao učiniti. Imao sam čudan osjećaj daje zadnjih pet minuta stajao iza mene, pristojno si proči​ćavajući grlo pod agresivnim rezanjem pile. Nisam ga ovog ljeta po​teno ni pogledao. Smr​avio je, ali to mu nije dobro stajalo. Trebalo je, jer je sa sobom prije teglio kakvih deset kila vi​ka, ali nije mu stajalo. ​ena mu je umrla prethodnog studenog. Rak. Aggie Bibber rekla je Steffy. Aggie je bila na​a lokalna nekrologičarka. Svaki kvart ima jednog takvog. Po nehajnom načinu kako je Norton olajavao svoju ​enu i poni​avao je (s prezrivom lakoćom veteranskog matadora koji ubada banderille u nezgrapno tijelo starog bika), bio bih pretpostavio da će mu biti drago ​to je vi​e nema. Da me netko pitao, vjerojatno bih pretpostavio kako će se ovog ljeta pojaviti s djevojkom dvadeset godina mlađom od sebe, i blesavim smije​kom na licu koji govori “kurac mije umro i dospio u raj”. Ali umjesto blesavog smije​ka, pojavila se samo nova skupina bora, a te​ina mu se skidala na sasvim pogre​nim mjestima, ostavljajući vreće i nabore i mlitavu ko​u koja je pričala vlastitu priču. Jednog kratkog trenutka, htio sam samo odvesti Nortona do osunčanog dijela, posjesti ga kraj jednog palog drveta s mojim pivom u ruci, i skicirati ga ugljenom. “Bok, Dave”, rekao je nakon dugog trenutka nelagodne ti​ine - ti​ine jo​ glasnije zbog nedostatka zavijanja i rezanja motorke. Stao je, onda izla-ne: “Ono drvo. Ono prokleto drvo. ​ao mije. Bio si u pravu.” Slegnuo sam ramenima. Rekao je: “Jedno drugo drvo palo mi je na auto.” “​ao mije ​t-” počeo sam, a onda me uhvatila stra​na sumnja. “Ne na T-Bird, valjda?” “Da. Na njega.” Norton je imao Thunderbirda iz 1960. godine, u savr​enom stanju, sa samo četrdeset i pet tisuća kilometara. Bio je tamno, ponoćno plav, iznutra i izvana. Vozio gaje samo po ljeti, a i tada rijetko. Volio je taj auto kao ​to neki vole svoje električne modele vlakića, ili brodiće na daljinsko, ili streljačke pi​tolje. “To je gadno”, rekao sam, i stvarno sam to mislio. 34 ​ Magla Polako je stresao glavom. “Zamalo ga nisam dovezao. Zamalo sam do​ao karavanom, zna​. A onda sam rekao, ama, dovraga, dovezao sam ga ovamo i na njega je pala velika stara trula jela. Krov je posve
    • uni​ten. 1 mislio sam ga izrezati… mislim, drvo … ali ne mogu natjerati svoju motornu pilu da proradi … dvjesto dolara sam platio to sranje … i… i…” Grlo mu je počelo ispu​tati čudne krckave zvukove. Usta su mu radila kao daje bezub i ​vače datulje. Jedne bespomoćne sekunde pomislio sam da će stajati i zavijati kao klinac u parku. A onda se bar do neke mjere uspio opet umiriti, slegnuo ramenima, i okrenuo se u stranu kao da gleda komade drveta koje sam otpilio. “Pa, mo​emo ti pogledati pilu”, rekao sam. “JeP ti T-Bird osiguran?” “Aha”, reče on. “Kao i tvoje spremi​te za čamce.” Shvatio sam ​to misli, i opet se sjetio onoga stoje Steff rekla o osiguranju. “Čuj, Dave, htio sam te pitati mogu li posuditi tvoj Saab da skočim do grada. Mislio sam kupiti kruha i hladnog nareska i piva. Puno piva.” “Billy i ja idemo do grada u Scoutu”, rekao sam. “Mo​e​ s nama, ako hoće​. To jest, ako mi pomogne​ da odvučem ostatak ovog drveta u stranu.” “Vrlo rado.” Zgrabio je jedan kraj ali nije ga mogao do kraja podići. Ja sam morao obaviti najveći dio posla. Zajedničkim snagama uspjeli smo ga prevaliti u grmlje. Norton je dahtao i hripao, skoro ljubičastih obraza. Nakon svog onog potezanja konopa na motorki, malo sam brinuo za stanje njegova srca. “Jesi dobro?” upitao sam, a on je kimnuo, jo​ uvijek prebrzo di​ući. “Onda dođi sa mnom do kuće, mogu ti dati pivu.” “Hvala”, rekao je. “Kako je Stephanie?” Polako mu se vraćao dio one stare, glatke nadmenosti koju nisam volio. “Dobro je, hvala.” “A tvoj sin?” “I on je dobro.” “Drago mije.” Steff je iza​la, i načas se iznenadila kad je vidjela tko je sa mnom. Norton se nasmije​io a oči su mu plazile po njenoj uskoj majici. Nije se ba​ toliko promijenio. “Zdravo, Brent”, rekla je oprezno. Billy je provirio ispod njene ruke. “Zdravo, Stephanie. Bok, Billy.”
    • “Brentov T-Bird je prilično gadno nastradao u oluji”, rekao sam joj. “Ulubljen mu je krov, ka​e.” Magla ​ 35 “O, ne!” Norton je opet ispričao svoju priču pijući na​e pivo. Ja sam bio na trećem, ali nije me hvatalo; izgleda da sam iznojio svako pivo čim sam ga popio. “Ide u grad sa mnom i s Billyjem.” “Pa, ne očekujem da ćete se brzo vratiti. Mo​da ćete morati otići do Shop-and-Savea u Norwayu.” “Oh? Za​to?” “Pa, ako u Bridgtonu nema struje -“ “Mama ka​e da sve blagajne i te stvari rade na struju”, doda Billy. Imala je pravo. “Jo​ ima​ popis?” Potap​ao sam si d​ep. Pogled joj je pre​ao na Nortona. “Jako mi je ​ao zbog Carle, Brent. Svima nam je ​ao.” “Hvala”, rekao je. “Hvala ti puno.” Nastao je jo​ jedan trenutak nelagodne ti​ine, koju je prekinuo Billy. “Mo​emo sad krenuti, tata?” Presvukao se u traperice i tenisice. “Da, valjda. Jesi spreman, Brent?” “Daj mi jo​ jedno pivo za put i bit ću.” Steff se namr​tila. Nikad nije odobravala filozofiju “jedno za put”, ni ljude koji voze s limenkom Budweisera u krilu. Kimnuo sam joj, a ona slegne ramenima. Nisam htio sad opet otvarati sukob s Nortonom. Dala mu je pivo. “Hvala”, rekao joj je, ne zaista zahvaljujući, već samo izgovarajući riječ. Onako kao ​to zahvaljuje​ konobarima u restoranu. Okrenuo se meni. “Vodi nas, Macduff.” “Odmah sti​em”, rekao sam, i oti​ao u dnevnu sobu. Norton me slijedio, i iznenadio se nad brezom, ali mene toga časa nije zanimala ona, ni tro​ak zamjene prozora. Gledao sam jezero kroz staklena vrata koja su gledala na na​u terasu. Povjetarac je malo osvje​io, a dnevna temperatura podigla se za stupanj-dva dok sam ja pilio drvo. Bio sam uvjeren da se čudna magla koju smo ranije vidjeli do sad morala razići, ali nije. Bila je i bli​e. Sad već na pola jezera. “Primijetio sam je već prije”, rekao je Norton va​no. “Nekakva inverzija temperature, to bi bila moja pretpostavka.” Nije mi se sviđalo. Vrlo sam sna​no osjećao da nikad nisam vidio ba​ takvu maglu. Jednim dijelom zbog neugodno ravnog ruba njene prednje
    • 36 ​ Magla strane. Ni​ta u prirodi nije tako ravno: čovjek je izmislio ravne rubove. Jednim dijelom i zbog čiste, zasljepljujuće bjeline, bez ikakvih nepravilnosti, ali i bez bljeska vlage. Sad je bila udaljena samo kakvih pola milje, i kontrast između nje i plavetnila jezera i neba bio je upadljiviji no ikad. “Idemo, tata!” Billy me vukao za nogavicu. Svi smo se vratili u kuhinju. Brent Norton dobacio je jo​ jedan pogled prema drvetu koje nam se uru​ilo u dnevnu sobu. “​teta ​to nije jabuka, ha?” reče Billy veselo. “Tako je rekla moja mama. Ba​ smije​no, zar ne?” “Mama ti je stra​na, Billy”, reče Norton. Povr​no je zamrsio Billyjevu kosu, a oči su mu se opet spustile na prednji dio Steffine majice. Ne, nije bio čovjek koji bi mi se ikad mogao doista sviđati. “Čuj, Steff, za​to ne bi i ti i​la s nama?” upitao sam. Bez ikakvog konkretnog razloga, odjednom sam htio da i ona pođe. “Ne, ostat ću ovdje i oplijeviti vrt”, rekla je. Pogled joj se prebacio na Nortona, pa opet na mene. “Jutros sam izgleda ja jedina stvar koja ne radi na struju.” Norton se prejako nasmijao. Shvaćao sam ​to ​eli reći, ali sam svejedno poku​ao jo​ jednom. “Jesi sigurna?” “Sigurna”, reče ona odlučno. “Malo istezanja će mi goditi.” “Samo ne budi previ​e na suncu.” “Stavit ću slamnati ​e​ir. Kad se vratite, ručat ćemo sendviče.” “Dobro.” Podigla je obraz daje poljubim. “Budi oprezan. Mo​da i na Cesti Kansas ima naplavina, zna​.” “Bit ću oprezan.” “I ti budi oprezan”, rekla je Billyju i poljubila ga u obraz. “Dobro, mama.” Zalupio je vratima, a roleta je zaklepetala za njim. Norton i ja smo ga slijedili. “A da odemo do tebe i skinemo drvo s tvoga Birda?” upitao sam. Odjednom sam mogao smisliti puno razloga da odlo​im odlazak u grad. “Ne ​elim ga ni pogledati dok nisam ručao i popio jo​ par ovakvih”, rekao je Norton podi​ući svoju limenku. “​tetaje već učinjena, Dave, stari moj.” Nije mi se sviđalo ni da me zove stari. Svi smo se ugurali na prednje sjedi​te Scouta (u suprotnom uglu gara​e, moja otrcana Fisherova kosilica sjedila je i ​ućkasto bljeskala, kao duh Bo​ića
    • Magla ​ 37 koji jo​ nisu do​li), i iza​ao sam iz gara​e, drobeći pokrov olujom nanesenih grančica. Steff je stajala na betonskom puteljku koji vodi do povrtnjaka na krajnjem zapadnom rubu na​eg imanja. U jednoj ruci s rukavicom dr​ala je par vrtnih ​kara, a u drugoj ​tihaču. Stavila je svoj stari, mekani ​e​ir koji je bacao sjenu preko njenog lica. Dvaput sam kratko potrubio, a ona je u odgovor podigla ruku sa ​karama. Iza​li smo. Otad nisam vidio svoju ​enu. Morali smo jednom stati prije no ​to smo stigli do Ceste Kansas. Otkako se provezao kamion, jo​ jedna povelika jela palaje preko ceste. Norton i ja smo iza​li i pomakli je dovoljno da se mogu sa Scoutom provući kraj nje, i usput smo si zaprljali ruke. Billy nam je htio pomoći, ali ja sam mu odmahnuo. Bojao sam se da bi se mogao povrijediti. Staro drveće uvijek me podsjeti na Entove iz Tolkienove predivne sage o Prstenu, ali Entove koji su postali zli. Staro drveće vas ​eli povrijediti. Nije bitno hodate li po snijegu, bavite se nordijskim skijanjem, ili samo ​ećete po ​umi. Staro drveće vas ​eli povrijediti, i mislim da bi vas ubilo kad bi samo moglo. Cesta Kansas sama po sebi bila je čista, ali na nekoliko mjesta vidjeli smo jo​ oborenih kablova. Kakvih četiristo metara iza kampa Vicki-Linn cijeli je električni stup le​ao punom du​inom u jarku, s te​kim ​icama omotanim oko svoga vrha poput rasku​trane kose. “To je bila silna oluja”, rekao je Norton svojim medenim, za sudnicu prilagođenim glasom: ali sad nije zvučao kao da se pravi va​an, samo vrlo ozbiljan. “Aha, jest.” “Gle, tata!” Pokazivao je ostatke Ellitchevog ​taglja. Dvanaest godina umorno se svijao na stra​njem polju Tommyja Ellitcha, do bokova okovan suncokretima, zlatnom ki​om i nezaboravcima. Svake jeseni bio bih uvjeren da neće izdr​ati jo​ jednu zimu. I svakog proljeća, jo​ bi bio tamo. Ali vi​e ga nije bilo. Sve stoje preostalo bile su drvene krhotine i krov, uglavnom bez crjepo-va. Do​lo mu je vrijeme. I iz nekog je razloga ta rečenica u meni odjekivala ozbiljno, pa čak i zlokobno. Oluja je do​la i spljeskala ga. Norton je ispio svoje pivo, zdrobio limenku jednom rukom, i nehajno je bacio na pod Scouta. Billy je zaustio da ne​to ka​e, a onda opet zatvorio usta - dobar dečko. Norton je bio iz dr​ave New Jersey, gdje nije bilo zakona o limenkama; valjda mu mo​emo oprostiti ​to mije zdrobio deset centi, kad se i ja sam jedva uspijem sjetiti na to. 38 ​ Magla Billy je počeo petljati po radiju, i zamolio sam ga da provjeri je li W( )X<) opet u eteru. Do​ao je do 92 Mhz, ali uhvatio je samo bijeli ​um. Pogledao me i slegnuo ramenima. Ja sam načas razmi​ljao. Koje jo​ postaje se nalaze s druge strane onog čudnog zida magle? “Poku​aj s WBLM-om”, rekao sam.
    • Oti​ao je na drugi kraj, usput prolazeći WJBQ-FM i WIGY-FM. Te su se stanice čule, kao i obično … ali WBLM, najbolja stanica za progresivni rock u cijeloj dr​avi Maine, nije emitirala. “Čudno”, rekoh. “​to to?” upita Norton. “Ni​ta. Samo mislim na glas.” Billy se vratio natrag na lagane note WJBQ-a. Ubrzo smo stigli u grad. Norge Wahshateria u ​oping-centru bila je zatvorena, budući da javna praonica na automate bez struje ne mo​e raditi, ali i ljekarna Bridgton i supermarket Federal Foodsa bili su otvoreni. Parkirali​te je bilo poprilično puno a, kao i uvijek usred ljeta, puno automobila imalo je tablice drugih dr​ava. Male gu​vice ljudi stajale su ovdje-ondje na suncu, pre​vakavajući oluju, ​ene sa ​enama, mu​karci s mu​karcima. Ugledao sam gospođu Carmody, gospu od prepariranih ​ivotinja i narodne mudrosti. Uplovilaje u supermarket odjevena u nevjerojatno, kanarinac-​uto odijelo. Torbica veličine omanjeg Samsoniteovog kovčega visjela joj je preko podlaktice. A onda je neki idiot na yamahi projurio kraj mene, proma​iv​i mi prednji branik za samo desetak centimetara. Imao je na sebi trapersku jaknu, naočale sa zrcalnim staklima, i nije imao kacige. “Koji glupi seronja”, zare​i Norton. Jednom sam pro​ao parkirali​tem, tra​eći dobro mjesto. Nije ga bilo. Taman sam se pomirio s dugom ​etnjom do stra​njeg kraja parkinga kad mi se posrećilo. Limeta-zeleni cadillac veličine omanjeg autobusa polako je izlazio s mjesta u redu najbli​em vratima dućana. Čim je oti​ao, ja sam zauzeo to mjesto. Dao sam Billyju Steffin popis za kupovinu. Bilo mu je samo pet godina, ali znao je čitati velika slova. “Uzmi kolica i počni. Htio bih nazvati tvoju mamu. Gospodin Norton će ti pomoći. A ja ću odmah doći.” Iza​li smo, a Billy je smjesta zgrabio gospodina Nortona za ruku. Jo​ dok je bio mali, naučili smo ga da ne hoda parkirali​tem ako ne dr​i nekog odraslog za ruku, i ta gaje navikajo​ dr​ala. Norton je načas djelovao iznenađeno, a onda se blago nasmije​io. Skoro sam mu mogao oprostiti stoje onako odmjeravao Steff. Njih dvojica u​li su u dućan. Magla ​ 39 Ja sam pri​ao govornici koja je stajala na zidu između apoteke i Nor-gea. Neka preznojena ​ena u ljubičastom kompletu za sunčanje trzala je vilicom slu​alice gore-dolje. Stajao sam iza nje s rukama u d​epovima, pitajući se za​to me toliko muči nelagoda oko Steff, i za​to se ta nelagoda povezuje s crtom bijele ali nimalo blje​tave magle, radio-postajama koje nisu u eteru … i Projektom strijela. ​ena u ljubičastom kompletu za sunčanje imala je opekline od sunca i pjegice na svojim debelim
    • ramenima. Izgledala je kao oznojena narančasta beba. Tresnula je slu​alicu natrag na mejsto, okrenula se prema apoteci, i ugledala me iza sebe. “Pri​tedite si novac”, rekla je. “Samo tii-tii-tii.” Natmureno je oti​la. Skoro sam se pljesnuo po čelu. Telefonske ​ice su isto negdje potrgane, naravno. Neke od njih prolazile su ispod zemlje, ali ne sve. Svejedno sam isprobao telefon. Telefonske govornice u ovom kraju su ono ​to Steff zove paranoičnim tipom. Umjesto da odmah ubacite novčić, dobijete znak slobodne veze i nazovete broj. Kad se netko javi, nastane automatski prekid 1 morate ubaciti novčić prije nego ​to druga strana prekine. To je iritantno, ali tog mije dana u​tedjelo novčić. Kao stoje gospođa rekla, nije bilo signala slobodne veze, samo tii-tii-tii. Spustio sam slu​alicu i polako krenuo prema dućanu, taman na vrijeme da svjedočim zabavnoj predstavici. Neki postariji par krenuo je prema ulaznim vratima, razgovarajući. I, jo​ uvijek razgovarajući, uhodali su ravno u vrata. Odjednom su za​utjeli, a ​ena je iznenađeno zaskvičala. Smije​no su se zagledali jedno u drugo. A onda su se nasmijali, i stari je tip svojoj ​eni otvorio vrata s pone​to napora - ta elektronski pokretana vrata su te​ka - i u​li su unutra. Kad nestane struje, to vas uhvati na sto različitih načina. I sam sam odgurao vrata, i prvo sam primijetio nedostatak klime. Obično je u ljeti nafrlje tako jako da dobijete ozebline ako ostanete dulje od sat vremena u trgovini. Kao većina modernih dućana, i Federal je konstruiran kao Skinnerova kutija2 - suvremena marketin​ka tehnika sve kupce pretvara u laboratorijske ​takore. Stvari koje vam zbilja trebaju, osnove kao ​to su kruh, mlijeko, meso, pivo i smrznuta jela, sve je to na suprotnom kraju dućana. Da biste stigli do njih, morate proći kraj svih izazovnih a nepotrebnih proizvoda poznatih modernom čovjeku - od jednokratnih upaljača do gumenih psećih kostiju. 2 Skinnerova kutija: laboratorijska kutija u kojoj se određenim vanjskim stimulansima utječe na pona​anje ​ivotinja, nap. prev. 40 ​ Magla Iza ulaznih vrata nalazi se odjel s voćem i povrćem. Pogledao sam u njega, ali nije bilo ni traga Nortonu ni mome sinu. Starica koja se bila zaletjela u vrata prevrtala je grejp. Njen suprug izvukao je mre​icu za spremanje povrća. Pro​ao sam tim odjelom i skrenuo lijevo. Na​ao sam ih tri reda dalje, gdje je Billy proučavao redove ​elea i instant-pudinga. Norton je stajao odmah iza njega, zureći u Steffin popis. Morao sam se malo nasmijati njegovom zbunjenom izrazu. Do​ao sam do njih, prolazeći kraj dopola punih kolica (Steff izgleda nije bila jedina koju je uhvatio nagon za nagomilavanjem zaliha) i kupaca koji su pregledavali police. Norton je s najvi​e police skinuo dvije konzerve nadjeva za pite i stavio ih u kolica. “Kako vam ide?” upitao sam, a Norton se osvrnuo s očitim olak​anjem.
    • “U redu, zar, ne, Billy?” “Jasno”, rekao je Billy, ali nije mogao odoljeti da ne doda, prilično zadovoljnim tonom: “Ali ima puno stvari koje ni gospodin Norton ne mo​e pročitati, tata.” “Daj da vidim.” Uzeo sam popis. Norton je kraj svake stvari koje su on i Billy uzeli stavio urednu, odvjetničku kvačicu - bilo ih je pet-​ est, uključujući tu i mlijeko i ​est boca kole. Preostalo je jo​ kakvih desetak stvari koje je Steff zatra​ila. “Moramo se vratiti na voće i povrće”, rekao sam. “Zatra​ila je rajčice i krastavce.” Billy je počeo okretati kolica, a Norton je rekao: “Pogledaj blagajne, Dave.” Pogledao sam ih. Bio je to prizor kakav se ponekad zna naći na fotografiji u novinama kad nema drugih vijesti, obično s nekim duhovitim komentarom. Radile su samo dvije blagajne, a dvostruka linija ljudi koji su čekali na obračun pru​ala se kraj vi​e-manje ispra​njenih polica s kruhom, zatim skretala desno i nestajala s vida uz hladnjake sa zamrznutom hranom. Svi novi, kompjutorizirani POS-ovi bili su prekriveni plastikom. Na obje otvorene blagajne, po jedna izbezumljena djevojka zbrajala je robu na bate-rijskom d​epnom kalkulatoru. Kraj svake od njih stajao je po jedan od dva upravitelja Federala, Bud Brown i OUie Weeks. Volio sam Ollieja, ali nije mi ba​ bio drag Bud Brown, koji se izgleda vidio kao Charles de Gaulle u svijetu supermarketa. Magla ​ 41 Kako bi koja djevojka zavr​ila zbrajanje robe, Bud ili Ollie bi spajalicom pričvrstili ispis za novac ili ček, i zatim ga bacili u kutiju koju su koristili za spremanje novca. Svi su djelovali kao da im je vruće i da su premoreni. “Nadam se da si ponio neku dobru knjigu”, rekao je Norton, pridru​iv​i mi se. “Podosta dugo ćemo stajati u redu.” Opet sam pomislio na Steff, samu kod kuće, i opet me zapljusnula nelagoda. “Samo ti idi po svoje stvari”, rekao sam. “Billy i ja se mo​emo pobrinuti za ostatak popisa.” “Hoće​ da uzmem koju pivu i za tebe?” Promislio sam o tome, ali usprkos zatopljenju odnosa, nisam ​elio provesti popodne opijajući se s Brentom Nortonom. Ne s onakvim rusvajem kod kuće. “​alim”, rekoh. “Neki drugi put, Brent.” Učinilo mi se da mu se lice malo ukočilo. “Dobro”, rekao je kratko i oti​ao. Promatrao sam ga kako odlazi, a onda me Billy potegne za ko​ulju. “Jesi li razgovarao s mamom?” “A-a. Telefon ne radi. Valjda su i te ​ice pokidane.” “Brine​ se za nju?”
    • “Ne”, rekoh. Lagao sam. Bio sam zabrinut, ali nisam imao pojma za​to. “Ne, naravno da ne. A ti?” “Ne-eee …” Ali i on se brinuo. Lice mu je bilo napeto. Trebali smo se tada vratiti. Ali čak i tada, mo​da je već bilo prekasno. 42 ​ Magla 3. Dolazak magle Probili smo se do voća i povrća kao lososi koji se probijaju uzvodno. Vidio sam neka poznata lica Mike Hatlen, jedan od na​ih gradskih vijećnika, gospođa Reppler iz ​kole (ona koja je prestravljivala generacije i generacije ​kolaraca, trenutno se podsmje​ljivo zagledala u dinje), gospođa Turman koja je ponekad čuvala Billyja kad bismo Steff i ja iza​li - ali najvi​e je bilo turista u potrazi za zalihama hrane koju ne treba kuhati, ​aleći se jedni s drugima o “grubom ​ivotu”. Hladni naresci bili su pobr​teni kao kutija s knjigama po deset centi na lokalnom sajmu; preostalo je jo​ samo nekoliko paketa mortadele, ne​to su​ene govedine, i jedna usamljena mađarska kobasica falusoidnog oblika. Uzeo sam rajčice, kisele krastavce, i teglu majoneze. Naručila je i slaninu, ali nije je vi​e bilo. Umjesto toga, uzeo sam mortadelu, premda je ne mogu jesti s nekim odu​evljenjem sve otkako je Savezna agencija za hranu i lijekove izvijestila da u svakom paketu mortadele dobije​ i malu količinu kukčjih govana ​ mala privaga. “Gle”, rekao je Billy kad smo za​li iza ugla u četvrti red. “Tamo su neki vojnici.” Bila su dvojica, u smeđim uniformama koje su se isticale na znatno svjetlijoj pozadini ljetne i sportske odjeće. Navikli smo se viđati ponekog vojnika otkako se Projekt Strijela smjestio samo pedesetak kilometara od nas. Ova dvojica su izgledali kao da se jo​ niti ne briju. Bacio sam pogled na Steffin popis i vidio da imamo sve … ne, skoro sve. Na samom dnu, kao da joj je to kasnije palo napamet, na​vrljala je: boca Lancersa? To mi je zvučalo dobro. Par ča​a vina, večeras nakon ​to Billy zaspi, a onda mo​da dugo, sporo vođenje ljubavi prije sna. Ostavio sam kolica i oti​ao do vina i uzeo bocu. Dok sam se vraćao, pro​ao sam kraj velikih, dvokrilnih vrata ​to vode u skladi​te, i čuo sam upornu grmljavinu povećeg generatora. Zaključio sam daje vjerojatno dovoljno velik za hlađenje fri​idera, ali ne i dovoljno velik da pokreće vrata i blagajne i drugu električnu opremu. Zvučalo je kao daje tamo unutra motocikl. Norton se pojavio taman kad smo mi stali u red, noseći dva paketa po ​est Schlitz Lighta, jedan kruh, i kobasu koju sam prije ugledao. Stao je u red s Billyjem i sa mnom. Činilo se daje u trgovini jako vruće s isključenom Magla ​ 43 klimom, i zapitao sam se za​to nitko nije bar podbočio vrata da ostanu otvorena. Vidio sam Buddyja Eagltona u crvenoj pregači dva reda dalje, kako ne radi ni​ta, i to vrlo usredotočeno. Generator je monotono grmio. Počela me boljeti glava.
    • “Stavi i svoje stvari ovamo da ti ne padnu”, rekao sam. “Hvala.” Redovi su sad bili iza smrznute hrane; ljudi su morali prolaziti kroz red da bi do​li do stvari, i čulo se puno ispričavanja i pardoniranja. “Ovo će biti pizdarija”, rekao je Norton smrknuto, a ja sam se malo namr​tio. Nisam ba​ htio da Billy čuje takvo izra​avanje. Grmljavina generatora malo se sti​ala kad je red krenuo naprijed. Norton i ja smo ovla​ razgovarali, zaobilazeći ru​nu raspravu o posjedu koja nas je dovela do općinskog suda i dr​eći se stvari kao ​to su ​anse Red Soxa i vrijeme. Ubrzo smo iscrpli mr​avu zalihu čavrljanja i za​utjeli smo. Billy se vrpoljio kraj mene. Red je puzao dalje. Sad su nam s desne strane bila gotova smrznuta jela, a s lijeve skuplja vina i ​ampahjci. Dok je red napredovao prema jeftinijim vinima, načas sam se poigravao idejom da uzmem i bocu Ripplea, vina iz moje raspu​tene mladosti. Nisam to učinio. Nije moja mladost ba​ bila toliko raspu​tena. “Čovječe, za​to ne po​ure, tata?” upitao je Billy. Izraz lica mu je jo​ uvijek bio napet, i naglo, nakratko, izmaglica nemira koja se spustila po meni se razmakla, i ne​to u​asno provirilo je s druge strane-jasno, metalno lice u​asa. A onda je pro​lo. “Samo mirno, stari”, rekoh ja. Stigli smo do odjela s kruhom - do mjesta gdje je dvostruki red zavijao nalijevo. Sad smo već vidjeli i blagajne, one dvije otvorene i preostale četiri puste, svaka s natpisom na nepokretnoj pokretnoj traci, natpisom MOLIMO, KORISTITE NEKU DRUGU BLAGAJNU, i WINSTON. Iza blagajni bio je veliki panoramski prozor s pogledom na parkirali​te i, iza njega, kri​anje cesti 117 i 302. Pogled su nam djelomično zaklanjala bijela papirnata leđa oglasa s trenutnim posebnim ponudama i reklamama za dodatni poklon, komplet knjiga pod naslovom Enciklopedija majke prirode. Bili smo u redu koji će nas na kraju dovesti do blagajne na kojoj je stajao Bud Brown. Pred nama je bilo jo​ mo​da trideset ljudi. Najlak​e je bilo uočiti gospođu Carmody, u blistavo ​utom odijelu. Izgledala je kao oglas protiv ​ute groznice. Odjednom, u daljini se začuo nekakav prodoran zvuk. Ubrzano je postajao sve glasniji, i konačno se pretvorio u tupo zavijanje policijske sirene. 44 ​ Magla Neka truba začula se na kri​anju, čulo se ​kripanje kočnica i struganje guma. Nisam ni​ta vidio - bio sam pod krivim kutem - ali sirena je stigla do najglasnije točke prilazeći trgovini, a onda počela blijediti dok je policijski auto jurio dalje. Nekoliko ljudi je istupilo iz reda da pogledaju, ali ne puno. Predugo su čekali da bi sad riskirali gubitak mjesta u redu. Norton je oti​ao; njegove stvari bile su u mojim kolicima. Časak-dva kasnije, vratio se i opet stao u red. “Lokalna murja”, rekao je. A onda je gradska po​arna sirena počela zavijati, polako se podi​ući do vlastitog vriska, opadajući, opet se di​ući. Billy me uhvatio za ruku -zgrabio je. “Stoje to, tata?” upitao je, a onda, bez pauze: “Je li sve u redu s mamom?”
    • “Sigurno je po​ar na Cesti Kansas”, reče Norton. “Oni prokleti kablovi poslije oluje. Začas će doći i vatrogasna kola.” To je mome nemiru dalo ne​to na ​to se mogao usredotočiti. Bilo je oborenih kablova i u na​em dvori​tu. Bud Brown je rekao ne​to blagajnici koju je nadzirao; ona se bila osvrnula da vidi ​to se događa. Porumenjela je i opet se vratila svome kalkulatoru. Nisam htio stajati u ovom redu. Odjednom silno nisam ​elio stajati u njemu. Ali opet se pokrenuo, i činilo se blesavim sad izaći iz njega. Stigli smo do ​teka cigareta. Netko je otvorio ulazna vrata, neki tinejd​er. Mislim daje to bio onaj klinac kojeg smo skoro udarili na dolasku, onaj na Yamahi, a bez kacige. “Magla!” povikao je. “Morate vidjet’ maglu! Spu​ta se po Cesti Kansas!” Ljudi su pogledali prema njemu. Bio je zadihan, kao daje dugo trčao. Nitko ni​ta nije rekao. “Ma, morate to vidjeti”, ponovio je, ovog puta zvučeći kao da se ispričava. Ljudi su ga pogledali, i neki su se prome​koljili, ali nitko nije htio izgubiti svoje mjesto u redu. Nekoliko ljudi koji jo​ nisu stali u red ostavili su kolica i pro​li kraj praznih blagajni da vide mogu li razaznati o čemu on to govori. Neki krupni tip u ljetnom ​e​iru s platnenom vrpcom (ona vrst ​e​ira koje skoro nikad ne vidi​ izvan reklama za pivo koje se događaju na vrtnim ro​tiljadama) otvorio je izlazna vrata i nekoliko ljudi -desetak, mo​da dvanaest - iza​lo je za njim. I klinac je krenuo s njima. “Zatvorite vrata zbog klime”, dobacio je jedan od onih vojnih gu​tera, i čulo se par hihota. Ja se nisam smijao. Vidio sam maglu kako sti​e preko jezera. “Billy, hoće​ i ti ići pogledati?” upita Norton. Magla ​ 45 “Ne”, rekao sam smjesta, bez ikakvog konkretnog razloga. Red je opet krenuo naprijed. Ljudi su iskretali vratove, tra​eći maglu koju je klinac spomenuo, ali nije se vidjelo ni​ta osim jasnog, plavog neba. Čuo sam kako netko govori da se klinac sigurno ​alio. Netko drugi je odgovorio kako su vidjeli čudnu maglenu frontu na jezeru Long prije niti sat vremena. Prvi zvi​dukje zafijukao i zavri​tao. Nije mi se to svidjelo. Zvučalo je kao da prema nama pu​e katastrofa velikog kalibra. Jo​ je ljudi iza​lo. Nekolicina je čak napustila i svoja mjesta u redu, ​to je malo ubrzalo stvari. A onda je cinični stari John Lee Frovin, koji radi kao mehaničar na Texacovoj benzinskoj pumpi, gurnuo glavu unutra i povikao: “Hej! Ima li tko fotoaparat?” Ogledao se oko sebe, onda opet izjuri. To je dovelo do navale. Ako ne​to vrijedi slikati, onda to vrijedi i vidjeti. Odjednom, gospođa Carmody je povikala, svojim zahrđalim ali jo​ sna​nim starim glasom: “Ne izlazite!” Ljudi su se okrenuli da je pogledaju. Uredni obris redova pomalo se otrčao dok su ljudi odlazili pogledati maglu, ili se odmicali od gospođe Carmody, ili se motali uokolo tra​eći prijatelje. Neka
    • zgodna mlada ​ena u majici boje ribizla i tamnozelenim hlačama gledala je u gospođu Carmody zami​ljeno, kao daje procjenjuje. Nekoliko oportunista iskoristilo je situaciju da se pomakne par mjesta naprijed. Blagajnica kraj Buda Browna opet se osvrnula, a Brown ju je dugim prstom potap​ao po ramenu. “Misli na ono ​to radi​, Sally.” “Ne izlazite!” povikala je gospođa Carmody. “To je smrt! Osjećam da je tamo vani smrt!” Bud i OUie Weeks, koji su je poznavali, izgledali su samo nestrpljivo i iziritirano, ali turisti oko nje su se u​urbano odmicali, ne mareći za svoja mjesta u redu. Beskućnice po velikim gradovima izgleda imaju isti takav učinak na ljude, kao da nose neku zaraznu bolest. Tko zna? Mo​da i nose. Stvari su se tada počele događati ubrzanim, zbunjujućim tempom. Neki čovjek je uteturao u trgovinu, odgurujući ulazna vrata. Nos mu je krvario. “Ne​to je u magli!” zavri​tao je, a Billy se pripio uz mene ne znam da li zbog čovjekovog krvavog nosa, ili zbog onog stoje govorio. “Ne​toje u magli! Ne​to iz magle uzelo je Johna Leeja! Ne​to -” Zateturao je i udario u policu s gnojivom odmah kraj izloga, i sjeo. “Ne​to u magli je uzelo Johna Leeja, a ja sam ga čuo kako vri​ti! “ Situacija se promijenila. Nervozni zbog oluje, zbog policijske sirene i vatrogasne zvi​daljke, zbog suptilne tjeskobe koju svaki nestanak struje 46 ​ Magla uzrokuje u američkoj psihi, i zbog sve sna​nije atmosfere nelagode dok se stvari nekako … nekako mijenjaju (ne znam kako bih to bolje opisao), ljudi su se počeli kretati kao skupina. Nisu pojurili. Kad bih to rekao, stvorio bih posve pogre​an dojam. Nije to ba​ bila panika. Nisu trčali ​ odnosno, bar većina nije trčala. Ali i​li su. Neki od njih su samo pri​li velikom panoramskom prozoru iza blagajni da pogledaju van. Drugi su iza​li kroz ulazna vrata, neki jo​ noseći svoju neplaćenu robu. ​ivčan i pompozan, Bud Brown je povikao: “Hej! Niste to platili! Hej, vi! Vratite se ovamo s tim hotdogovima!” Netko mu se nasmijao, suludim, jodlajućim zvukom od kojeg su se ljudi zahihotali. Ali jo​ nasmije​eni, izgledali su izbezumljeno, zbunjeno i nervozno. A onda se jo​ netko nasmijao, a Brown je porumenio. Oteo je kutiju gljiva od gospođe koja se gurala kraj njega da pogleda kroz prozor -staklo je sad bilo načičkano ljudima, bili su kao kad vidi​ gomilu koja kroz pukotine virka na gradili​te - a gospođa je povikala: “Vratite mi ​am-pinjončeke!” Taj čudni izraz od milja natjerao je dvojicu mu​karaca koji su stajali kraj nje da prasnu u smijeh - i sad je u svemu tome bilo nečeg neobuzdanog. Gospođa Carmody opet je zatrubila neka nitko ne izlazi. Vatrogasna zvi​daljka zadihano je tulila, sna​na starica koja je prestra​ila uljeza u kući. A Billy je briznuo u plač. “Tata, stoje onom krvavom čovjeku? Zastoje krvav?” “Sve je u redu, Veliki Bilie, to je samo iz nosa, dobro je.” “Kako to misli, ne​to u magli?” upitao je Norton. Veličanstveno se mr​tio, stoje vjerojatno bio samo Nortonov način da djeluje zbunjeno.
    • “Tata, bojim se”, rekao je Billy kroz suze. “Mo​emo ići doma, molim te?” Netko se grubo zabio u mene, tjerajući me da zateturam, i podigao sam Billyja na ruke. I ja sam se počeo bojati. Zbunjenost je rasla. Sally, blagajnica kraj Buda Browna, ustala je sa svoga mjesta, a on ju je uhvatio za ovratnik crvene radne kute. Poderala se. Ona ga je pljusnula, izobličenog lica. “Skidaj te jebene ruke s mene! ” povikala je. “Začepi, kujo mala”, rekao je Brown, ali zvučao je potpuno zapanjeno. Opet je posegnuo za njom, a OUie Weeks je o​tro dobacio: “Bud! Smiri se!” Jo​ netko je zavri​tao. Prije to nije bila panika - ne ba​ sasvim - ali pribli​avalo joj se. Ljudi su sukljali van kroz sva vrata. Začuo se prasak stakla a po podu se najednom zapjenu​ala kola. Magla ​ 47 “Koji je ovo bog?” povikao je Norton. A onda se počelo mračiti… ali ne, nije ba​ sasvim tako. Prva mi pomisao nije bila da se smračilo, već da su se svjetla u trgovini ugasila. Automatski sam podigao pogled prema fluorescentnim lampama, i nisam bio usamljen u tome. I isprva, dok se nisam sjetio da nema struje, činilo se daje to odgovor, da se zato promijenilo svjetlo. A onda sam se sjetio da su svjetla uga​ena cijelo vrijeme ​to smo u trgovini, a prije nije djelovalo tamno. A onda sam shvatio, čak i prije nego ​to su ljudi kod prozora počeli vikati i pokazivati. Stizala je magla. Do​la je preko Ceste Kansas i u​la na parkirali​te, a čak i ovako blizu nije djelovala ni​ta drugačije nego kad sam je prvi put zamijetio na suprotnoj strani jezera. Bila je bijela i svijetla ali nije odbljeskivala. Kretala se brzo, i zaklonila većinu sunca. Tamo gdje je bilo sunce sad se na nebu nalazio samo srebrni novčić, kao puni Mjesec u zimi kad ga gleda​ kroz tanki pokrov oblaka. Dolazila je lijenom brzinom. Gledajući je, nekako sam se sjetio sinoćnje provale oblaka. Ima nekih velikih prirodnih sila - potresi, uragani, tornada - nisam ih sve vidio, ali vidio sam ih dovoljno da pretpostavim kako se svi kreću tom lijenom, hipnotizirajućom brzinom. Mogu te očarati, kao ​to su Billy i Steffy sinoć ostali očarani pred panoramskim prozorom. Kotrljala se nepristrano preko asfaltne ceste, i izbrisala nam je s vida. Lijepo restaurirana kuća McKeonovih, nizozemskog kolonijalnog stila, progutana je cijela. Načas, drugi kat otrcane stambene zgrade kraj nas izvirio je iz bjeline, a onda je i on nestao. Znak DR​I SE DESNO na ulazu i izlazu Federalovog parkirali​ta je nestao, a crna slova sa znaka kao da su načas plutala u limbu nakon stoje prljavobijela pozadina znaka nestala. Onda su počeli nestajali automobili na parkirali​tu.
    • “Koji je to bog?” upitao je Norton ponovo, a glas mu je drhtao. Dolazila je, podjednako lako ​derući plavo nebo i svje​i crni asfalt. Čak i na ​est metara udaljenosti, demarkacijska crta bila je savr​eno jasna. Imao sam suludi osjećaj da gledam neki super-sjajan vizualni efekt, ne​to stoje smislio Willis O’Brien ili Douglas Trumbull. Događalo se tako brzo. Plavo nebo se svelo na ​iroki potez, pa na vrpcu, pa na tanku crtu. Onda je nestalo. Bezlična bjelina pritisnula se o staklo cijelog velikog izloga. Vidio sam do bačvice koja je stajala mo​da metar od ulaza, ali ne dalje. Vidio sam prednji branik svoga Scouta, ali to je bilo sve. 48 ​ Magla Neka ​ena je zavri​tala, jako glasno i dugo. Billy se jače stisnuo uz mene. Tijelo mu je drhtalo kao labavi snop ​ica kroz koje juri struja visoke volta​e. Neki je čovjek povikao i pojurio kroz jedan od pustih prolaza prema vratima. Mislim daje to konačno pokrenulo stampedo. Ljudi su zbrda-zdo-la pojurili u maglu. “Hej!” zare​ao je Brown. Ne znam je li bio ljut, prestra​en, ili oboje. Lice mu je bilo skoro ljubičasto. ​ile su mu se isticale na vratu, debele skoro kao ​ice akumulatora. “Hej, ljudi, ne mo​ete to uzeti sa sobom! Vratite se ovamo sa svim tim stvarima, to je krađa!” Nastavili su trčati, iako su neki odbacili svoje stvari. Neki su se smijali, uzbuđeni, ali njih je bilo manje. Posukljali su u maglu, i nitko od nas koji smo ostali nije ih vi​e nikad vidio. Kroz otvorena vrata dopirao je slaba​an, kiselkast miris. Ljudi su se tamo počeli zaglavljivati. Počelo je guranje i naguravanje. Mene je počelo boljeti rame od dr​anja Billyja. Bio je prilično velik; Steff gaje ponekad nazivala svojim mladim juncem. Norton je lutao, odsutnog i prilično zbunjenog lica. Uputio se prema vratima. Prebacio sam Billyja na drugu ruku tako da mogu uhvatiti Nortona prije nego ​to mi izađe iz dohvata. “Ne, čovječe, ja ne bih”, rekao sam. Osvrnuo se. “Molim?” “Bolje da pričekamo i vidimo.” “​to da vidimo?” “Ne znam”, rekao sam. “Ne misli​ valjda ​” počeo je, a iz magle se začuo krik. Norton je za​utio. Pritisak na izlazna vrata je popustio a zatim se okrenuo u suprotnom smjeru. ​amor uzbuđenog govora, povika i dovikivanja je zamro. Lica ljudi kraj vrata odjednom su izgledala plosnato i blijedo i dvodimenzionalno. Krik je trajao i trajao, natječući se s vatrogasnim zvi​dukom. Činilo se nemogućim da bilo koji ljudski par pluća mo​e u sebi dr​ati dovoljno zraka za takav krik. Norton je promrmljao: “O, bo​e moj” i pro​ao si rukama kroz kosu. Krik je naglo stao. Nije zamro: presječen je. Jo​ je jedan čovjek iza​ao, krupan tip u platnenom kombinezonu. Mislim daje krenuo spasiti vikača. Načas je bio tamo vani, vidljiv kroz staklo i maglu, kao obris crte​a na ča​i viđen kroz talog mlijeka. A onda (a koliko znam, samo ja sam to vidio),
    • Magla ​ 49 ne​to iza njega kao da se pomaklo, siva sjena u svoj toj bjelini. 1 učinilo mi se da je, umjesto da utrči u maglu, čovjek u kombinezonu uvučen u nju, ruku podignutih u zrak od iznenađenja. Načas je u trgovini vladala potpuna ti​ina. Vani je odjednom bljesnula cijela konstelacija mjeseca. Fluorescentne svjetiljke na parkirali​tu, zacijelo napajane podzemnim kablovima, upravo su se upalile. “Ne izlazite”, rekla je gospođa Carmody svojim najzlogukijim glasom. “Izlazak znači smrt.” Odjednom, nitko se nije htio svađati ni smijati joj se. Izvana je stigao jo​ jedan vrisak, ovaj prigu​en i prilično udaljen. Billy se opet stisnuo uz mene. “David, ​to se događa?” upitao je Ollie Weeks. Napustio je svoje mjesto. Na njegovom okruglom, glatkom licu bile su velike gra​ke znoja. “Stoje to?” “Proklet bio ako znam”, rekao sam. Ollie je djelovao jako upla​eno. Bio je ne​enja koji je ​ivio u lijepoj maloj kućici kraj jezera Highland i koji je volio popiti ne​to u baru Pleasant Mountain. Na bucmastom malom prstu njegove lijeve ruke bio je prsten sa zvjezdastim safirom. Pro​le veljače, osvojio je ne​to novca na dr​avnoj lutriji. Kupio si je prsten od dobitka. Oduvijek mi se činilo da se Ollie pomalo boji djevojaka. “Ne sviđa mi se ovo”, rekao je. “Ne. Billy, moram te spustiti. Dr​at ću te za ruku, ali ne mogu te vi​e dr​ati, dobro?” “Mama”, pro​aptaoje. “Ona je dobro”, rekao sam mu. Tek da ne​to ka​em. Stari tip koji vodi antikvarijat kraj Jonovog restorana pro​ao je kraj nas, umotan u stari pulover s koled​a koji nosi po cijelu godinu. Glasno je rekao: “To je jedan od onih oblaka zagađenosti. Tvornice u Rumfordu i South Parisu. Kemikalije.” S tim riječima, spustio se niz četvrti red, kraj dodataka prehrani i toaletnog papira. “Idemo odavde, David”, rekao je Norton bez imalo čvrstine. “​to misli​ da - “ Začuo se udarac. Neki čudan, iskrivljen udarac koji sam najvi​e osjetio u stopalima, kao daje cijela zgrada odjednom propala za skoro metar. Nekoliko ljudi je povikalo od straha i iznenađenja. Začulo se muzikalno zveke-tanje boca koje se naginju na policama i uni​tavaju se na popločenom podu. 50 ​ Magla Komad stakla u obliku kri​ke kolača ispao je s jednog dijela ​irokog prednjeg prozora, i vidio sam kao
    • se drveni okvir koji okru​uje te​ko staklo napinje i na nekoliko mjesta pucketa. Vatrogasna zvi​daljka zastala je u pola zvi​duka. Ti​ina koja je uslijedila bila je napeta ti​ina ljudi koji čekaju ne​to drugo, jo​ ne​to. Bila je ​okirana i tupa, a moj je um preskočio u čudnu povez-nicu s pro​lo​ću. Jo​ dok je Bridgton bio tek ne​to vi​e od raskri​ja, moj bi me tata poveo sa sobom i stajao bi razgovarajući za tezgom dok bih ja kroz staklo buljio u jeftine slatki​e i ​vakaće gume po dva centa. Snijeg se topio u siječnju. Nikakvog zvuka osim vode od topljenja koja pada niz galvanizirane limene oluke u bačve za vodu, s obje strane trgovine. Ja zurim u kamene bombone i promincle i lizalice. Mistične ​ute kugle svjetla iznad moje glave pokazuju čudovi​ne, projicirane sjene bataljuna mrtvih muha od pro​log ljeta. Dječačić po imenu David Drayton zuri u slatki​e i ​vakaće gume sa sličicama Davyja Crocketta i pomalo mu se pi​ki. A vani, tvrda, nabubre-na ​uta magla siječanjskog topljenja snijega. Sjećanje je pro​lo, ali vrlo polako. “Svi vi!” zaurlao je Norton. “Svi vi, ljudi, poslu​ajte me!” Okrenuli su se. Norton je podigao obje ruke, ra​irenih prstiju, kao politički kandidat koji prihvaća pljesak. “Mo​da je opasno izaći!” povikao je Norton. “Za​to?” uzvratila je jedna ​ena vriskom. “Moja djeca su kod kuće! Moram se vratiti svojoj djeci!” “Izlazak znači smrt!” uzvratila je gospođa Carmody o​tro. Stajala je kraj desetkilskih vreća gnojiva naslaganih kraj izloga, a lice joj se nekako nadimalo, kao daje otekla. Neki tinejd​er ju je naglo gurnuo, a ona je sjela na vreće uz iznenađeno stenjanje. “Prestani to govoriti, vje​tice stara! Prestani lupati ta luda sranja!” “Molim vas!” poviče Norton. “Ako samo malo pričekamo, dok to ne prođe, pa vidimo -“ Ovo je dočekao ​amor suprotstavljenih povika. “Ima pravo”, rekao sam, vičući da me čuju kroz buku. “Poku​ajmo samo ostati mirni.” “Mislim daje to bio potres”, rekao je neki čovjek s naočalarna. Glas mu je bio tih. U jednoj je ruci dr​ao paket hamburgera i vrećicu ​emlji. Drugom je rukom dr​ao ruku djevojčice mo​da godinu dana mlađe od Billyja. “Ja zbilja mislim daje to bio potres.” Magla ​ 51 “Prije četiri godine je bio potres u Naplesu”, rekao je jedan lokalni debeljko. “To je bilo u Cascu”, usprotivila se smjesta njegova ​ena. Govorila je nepogre​ivim tonom veterana neslaganja.
    • “Naples”, ponovio je lokalni debeljko, ali s manje uvjerenosti. “Casco”, rekla je njegova ​ena odlučno, a on je odustao. Negdje, neka konzerva koju je udar gurnuo na sam rub police, bio potres ili ne​to drugo, pala je uz odgođeni zveket. Billy je zaplakao. “Hoću doma! Hoću svoju MAMU!” “Ne mo​ete u​utkati toga klinca?” upitao je Bud Brown. Oči su mu hitro ali besciljno skakale ovamoonamo. “Hoće​ da te zveknem u zube, jezičavi?” upitao sam ga. “Daj, Dave, to ne poma​e”, rekao je Norton odsutno. “​ao mi je”, rekla je ​ena koja je prije vri​tala. “​ao mi je, ali ja ne mogu ostati ovdje. Moram se vratiti kući i pobrinuti se za svoju djecu.” Pogledala nas je, plavokosa ​ena umornog, zgodnog lica. “Wanda se brine za malog Victora, znate. Wandi je tek osam godina, i koji put zaboravi … zaboravi da bi trebala … pa, paziti na njega, znate. A mali Victor … on voli paliti ​tednjak i gledati crveno svjetlo koje se upali… voli to svjetlo … a ponekad izvuče i osigurače … to radi mali Victor … a Wandi … nakon nekog vremena dojadi paziti na njega … njoj je tek osam godina…” Prestala je govoriti i samo nas gledala. Pretpostavljam da smo joj svi tada izgledali samo kao gomila nemilosrdnih očiju, ni nalik ljudskim bićima, samo oči. “Zar mi nitko neće pomoći? ” zavri​tala je. Usne su joj zadrhtale. “Zar nitko … zar nitko ovdje neće ​enu otpratiti kući?” Nitko nije odgovorio. Ljudi su strugali nogama. Gledala je od lica do lica, svojim vlastitim, slomljenim licem. Lokalni debeljko s oklijevanjem je napravio pola koraka prema naprijed, a njegova ​ena povukla ga je natrag hitrim trzajem, ruke stisnute oko njegovog zgloba poput lisica. “Vi?” upitala je plavokosa ​ena Ollieja. On strese glavom. “Vi?” rekla je Budu. Spustio je ruku na kalkulator Texas Instrumentsa na tezgi, i nije odgovorio. “Vi?” rekla je Nortonu, a Norton je počeo ne​to govoriti svojim glasom velikog odvjetnika, ne​to o tome kako nitko ne bi trebao samo tako odjuriti, i… a ona gaje prezrela i Norton je naprosto za​utio. “Vi?” rekla je meni, a ja sam opet podigao Billyja i dr​ao ga u rukama kao ​tit da se obranim od njenog u​asnog slomljenog lica. 52 ​ Magla “Nadam se da ćete svi istrunuti u paklu”, rekla je. Nije povikala. Glas joj je bio mrtav umoran. Pri​la je izlaznim vratima i otvorila ih, obim rukama. Htio sam joj ne​to reći, pozvati je natrag, ali usta su mi bila previ​e suha. “Čujte, gospođo, dajte -” počeo je tinejd​er koji je bio povikao na gospođu Carmodv. Uhvatio ju je za mi​icu. Ona je pogledala njegovu ruku, a on ju je posramljeno pustio. Iskliznula je van u maglu.
    • Promatrali smo je kako odlazi i nitko ni​ta nije rekao. Promatrali smo kako je magla prekriva i čini je nestvarnom, ne vi​e ljudskim bićem već samo skicom ljudskog bića, olovka na najbjeljem papiru na svijetu, i nitko ni​ta nije rekao. Načas je ličila na slova DR​I SE DESNO koja kao da su lebdjela usred ničega; njene ruke i noge i blijeda plava kosa su nestali, a ostali su samo magloviti ostaci njene crvene ljetne haljine, kao da ple​u u bijelom limbu. A onda je i njena haljina nestala, i nitko nije ni​ta rekao. Magla ​ 53 4. Skladi​te. Problemi s generatorima. ​to se dogodilo s trgovačkim pomoćnikom. Billy je počeo histerizirati i inatiti se, vriskom tra​eći mamu promuklo i zahtjevno, kroz suze, vraćajući se na dob dvogodi​njaka. Bale su mu se nakupile na gornjoj usnici. Odveo sam ga u stranu, spustiv​i se niz jedan od sredi​njih prolaza dr​eći ga rukom oko ramena, poku​avajući ga smiriti. Odveo sam ga do dugačkog bijelog hladnjaka za meso koji se pru​ao cijelom du​inom stra​njeg zida dućana. Gospodin McVey, mesar, jo​ je bio tamo. Kimnuli smo jedan drugome, najbolje ​to smo mogli u tim okolnostima. Sjeo sam na pod i uzeo Billyja u krilo i prigrlio ga uza sebe i ljuljao ga i pričao mu. Rekao sam mu sve one la​i koje roditelji dr​e kao rezervu za jako lo​e trenutke, one koje djetetu zvuče tako prokleto uvjerljivo, a izrekao sam ih tonom potpune uvjerenosti. “To nije obična magla”, rekao je Billy. Podigao je pogled prema meni, očiju upalih i crvenih od suza. “Nije, jel’da, tata?” “Ne, mislim da nije.” O tome nisam htio lagati. Klinci se ne bore protiv ​oka kao odrasli: oni ga samo prihvate, mo​da i zato ​to su klinci u vi​e-manje stalnom ​oku dok ne dođu do kakve trinaeste godine. Billy je zadrijemao. Dr​ao sam ga, misleći da će se mo​da opet probuditi, ali drijeme​ se produbio u pravi san. Mo​da je sinoć neko vrijeme bio budan, dok smo spavali sve troje u krevetu po prvi put otkako je Billy bio beba. A mo​da - osjetio sam kako me na tu pomisao prolaze ledeni ​marci - mo​da je osjetio da se ne​to sprema. Kad sam se uvjerio daje duboko zaspao, polo​io sam ga na pod i krenuo pronaći ne​to čime bih ga pokrio. Većina ljudi je jo​ bila u prednjem dijelu, zureći van u debelu deku magle. Norton je okupio malu skupinu slu​ača, i u​urbano ih je opčaravao-ili je bar poku​avao. Bud Brown ukočeno je stajao na svome mjestu, ali Ollie Weeks je svoje napustio. Nekoliko ljudi bilo je među policama, lutajući poput duhova, lica masnih od ​oka. U​ao sam u skladi​te kroz ​iroka dvokrilna vrata između hladnjaka za meso i onog za pivo. Generator je ravnomjerno grmio iza svoga zida od ​perploče, ali ne​to se pokvarilo. Nju​io sam isparenja od diesela, i bila su puno prejaka. Krenuo sam prema odjeljku, plitko di​ući. Na kraju sam si otkopčao ko​ulju i stavio jedan kraj preko usta i nosa. 54 ​ Magla
    • Skladi​te je bilo dugo i usko, slaba​no osvijetljeno dvama svjetlima za slučaj nu​de. Na sve strane su bile naslagane kutije - sjedne strane izbjeljivao, sa suprotne strane generatorskog odjeljka paketi bezalkoholnih pića, naslagane kutije mesnog doručka i kečapa. Jedna kutija se prevrnula, i izgledalo je kao da kartonska kutija krvari. Otvorio sam vrata generatorskog odjeljka i pro​ao kroz njih. Stroj je bio zaklonjen nepomičnim, uljastim oblacima plavičastog dima. Ispu​na cijev izlazila je kroz rupu u zidu. Ne​to je sigurno zapu​ilo vanjski kraj cijevi. Generator je imao jednostavan prekidač za uključivanje i isključivanje, i ja sam ga pritisnuo. Generator je ​tucnuo, podrignuo, zaka​ljao i krepao. A onda se ugasio u sve ti​oj seriji pucketavih zvukova koji su me podsjetili na Nortonovu tvrdoglavu motorku. Svjetla za slučaj nu​de su izblijedila, i ostao sam u tami. Jako sam se brzo upla​io, i izgubio orijentaciju. Disanje mije zvučalo kao tih vjetar koji ​u​ka po slami. Na izlasku sam udario nosom u tanka vrata od ​perploče, a srce mi je poskočilo. Na dvokrilnim vratima su bili prozorčići, ali iz nekog razloga prebojani u crno, i tama je bila skoro potpuna. Skrenuo sam s puta i uletio u gomilu paketa izbljeljivača. Skotrljali su se i pali. Jedan mije pro​ao dovoljno blizu glave da sam ustuknuo, i popiknuo se preko drugog paketa, koji je sletio iza mene. Pao sam, udarajući glavom dovoljno sna​no da u tami vidim zvjezdice. Ba​ krasno. Le​ao sam tamo, psujući sam sebe i trljajući si glavu, govoreći si da se opustim, naprosto ustanem i izađem odavde, vratim se Bilh/ju, govoreći sam sebi da se ni​ta meko i ljigavo neće sklopiti oko moga gle​nja niti uvući u moju ispru​enu ruku. Rekao sam si da ne gubim kontrolu, ili ću zavr​iti panično jureći posvuda, prevrćući stvari i praveći si sulude prepreke na putu. Oprezno sam ustao, tra​eći tanku crtu svjetla između dvokrilnih vrata. Prona​ao sam je, tanu​nu ali nedvojbenu ogrebotinu na tami. Krenuo sam prema njoj, i onda stao. Čuo sam neki zvuk. Tih, klizeći zvuk. Stao je, a onda opet počeo, uz prigu​en udarčić. Sve u meni se raspalo. Čarobno sam se vratio u dob od četiri godine. Zvuk nije dolazio iz trgovine. Dolazio je iza mojih leda. Izvana. Tamo gdje je magla. Ne​to je klizalo i puzalo i grebalo preko cigli. I mo​da tra​ilo put unutra. Ili je mo​da već u​lo i tra​i mene. Mo​da ću začas osjetiti ono ​to proizvodi zvuk na svojoj cipeli. Ili na vratu. Opet se začulo. Bio sam siguran daje vani. Ali nije mi zbog toga bilo ni​ta lak​e. Rekao sam nogama da se pokrenu, a one su odbile poslu​ati. Magla ​ 55 Onda se zvuk promijenio. Ne​to je zastrugalo po tami, a meni je srce poskočilo i bacio sam se na onu tanku, okomitu crtu svjetla. Ispru​ene ruke sam udario u vrata i provalio u trgovinu. Pred dvokrilnim vratima bilo je troje-četvero ljudi - među njima i Ollie Weeks - i svi su poskočili od iznenađenja. Ollie se uhvatio za prsa. “Isuse Kriste, hoće​ mi oteti deset godina -” Vidio je moj izraz lica. “​to ti je?”
    • “Jeste li i vi čuli?” upitao sam. Glas mi je čak i u mojim u​ima zvučao čudno, visok i piskav. “Je li itko to čuo?” Ni​ta nisu čuli, naravno. Do​li su vidjeti za​to se generator ugasio. Dok mi je Ollie to govorio, jedan od trgovačkih pomoćnika se pojavio s naramkom d​epnih svjetiljki. Znati​eljno je pogledao Ollieja i mene. “Ja sam ugasio generator”, rekao sam, i objasnio za​to. “​to ste to čuli?” upitao je netko drugi. On je radio za gradski ured za ceste; zvao se Jim i jo​ ne​to. “Ne znam. Grebavi zvuk. Gmizav. Ne ​elim to vi​e nikad čuti.” ​ “​ivci”, rekao je drugi tip koji je bio s Olliejem. “Ne. Nisu ​ivci.” “Jeste li to čuli i prije nego ​to se svjetlo ugasilo?” “Ne, samo nakon toga. Ali …” Ali ni​ta. Vidio sam kako me gledaju. Nisu htjeli jo​ lo​ih vijesti, ni​ta dodatno zastra​ujuće ili čudno. Toga im je već bilo dosta. Samo je Ollie djelovao kao da mi bar napola vjeruje. “Idemo unutra da opet pokrenemo generator”, rekao je pomoćnik dijeleći svjetiljke. Ollie je svoju prihvatio sumnjičavo. Pomoćnik je i meni ponudio jednu, uz pomalo prezriv sjaj u očima. Bilo mu je mo​da osamnaest godina. Nakon časka razmi​ljanja, prihvatio sam svjetiljku. Jo​ uvijek sam trebao ne​to čime bih pokrio Billyja. Ollie je otvorio vrata i podbočio ih, propu​tajući bar ne​to svjetla. Kutije izbjeljivača le​ale su ra​trkane oko napola otvorenih vrata odjeljka od ​perploče. Tip po imenu Jim je ponju​io i rekao: “Stvarno prilično bazdi. Valjda je bilo pametno ​to ste ga ugasili.” Snopovi svjetla iz svjetiljki hopsali su i plesali preko paketa konzervi, toaletnog papira, pseće hrane. Zrake su bile pune dima od isparenja koja je začepljen odvod vratio natrag u skladi​te. Pomoćnik je načas okrenuo svoju svjetiljku na ​iroka teretna vrata sasvim desno. Dva čovjeka i Ollie u​li u odjeljak generatora. Njihove su svjetiljke nelagodno bljeskale naprijednatrag, podsjećajući me na prizor iz pustolovne priče 56 ​ Magla za djecu - a ja sam ilustrirao cijelu seriju takvih knjiga dok sam jo​ bio student. Pirati koji u ponoć zakapaju svoje krvavo zlato, ili mo​da ludi doktor i njegov pomoćnik dok kradu mrtvo tijelo. Sjene koje su nestalni, sukobljeni zraci svjetla učinili iskrivljenim i čudovi​nim lebdjele su po zidovima. Generator je nepravilno kuckao dok se hladio.
    • Pomoćnik je krenuo prema teretnim vratima, blje​teći svjetiljkom pred sobom. “Ja ne bih i​ao tamo”, rekao sam. “Ne, znam da vi ne biste.” “Poku​aj sada, Olli”, reče jedan od ljudi. Generator se zaka​ljao, pa zagrmio. “Isuse! Isključi ga! Sveca mu svetoga, to ba​ gadno bazdi!” Generator je opet zamro. Pomoćnik se odmakao od teretnih vrata taman kad su oni iza​li. “Ne​to je definitivno začepilo taj ispust”, reče jedan od ljudi. “Znate ​to”, rekao je pomoćnik. Oči su mu bljeskale u sjaju svjetiljki, a na licu je imao izraz neustra​ivosti koji sam i previ​e puta nacrtao na naslovnicama za svoju seriju dječjih pustolovina. “Pokrenite ga samo toliko da podignemo ona teretna vrata. Ja ću izaći i očistiti to ​to gaje zapu​ilo.” “Norm, mislim da to ba​ i nije dobra zamisao”, rekao je Ollie sumnjičavo. “Jesu li to električna vrata?” upitao je onaj po imenu Jim. “Jasno”, reče Ollie. “Samo mislim da ne bi bilo mudro -” “U redu je”, reče drugi. Zabacio je svoju ​iltericu. “Ja ću.” “Ne, ne shvaćate”, počne Ollie ponovno. “Zbilja ne mislim da bi itko trebao -“ “Ne brinite”, rekao je ovaj OIlieju popustljivo, odbacujući njegove prigovore. Pomoćnik Norm se narogu​io. “Čujte, to je bila moja ideja.” Odjednom, kao nekom čarolijom, rasprava se vodila oko toga tko će to učiniti, umjesto oko toga treba li to uopće učiniti. Ali, naravno, nitko od njih nije čuo onaj gadan gmizavi zvuk. “Dosta!” rekao sam glasno. Okrenuli su se prema meni. “Izgleda da ne razumijete, ili se iz petnih ​ila trudite ne razumjeti. Ovo nije obična magla. Nitko nije u​ao u trgovinu otkako je stigla. Ako otvorite ta teretna vrata i ne​to uđe unutra -“ “Kao na primjer ​to?” rekao je Norm sa savr​enim osamnaestogodi​njim mačo prijezirom. Magla ​ 57 “Ono stoje proizvelo zvuk koji sam ja čuo.” “G. Drayton”, reče Jim. “Oprostite, ali ja nisam siguran da ste i​ta čuli. Ja znam da ste vi va​ni umjetnik s vezama u New Yorku i Hollywoodu i sve to, ali po mome, to ne znači da ste i​ta drugačiji od nas ostalih. Ja bih rekao, u​li ste ovamo u mraku, i mo​da ste se samo malo … samo malo zbunili.” “Mo​da i jesam”, rekao sam. “A mo​da ste, ako se ba​ hoćete zajebavati s onim vani, trebali početi od toga da otpratite onu ​enu doma djeci.” Njegovo dr​anje - i dr​anje njegovog kompića, pomoćnika
    • Norma-ljutilo me i dodatno pla​ilo istovremeno. U očima su imali onaj bljesak koji neki mu​karci dobiju kad krenu pucati na ​takore po gradskom smetli​tu. “Hej”, reče Jimmyjev kompić. “Kad netko od nas bude htio va​ savjet, pitat ćemo vas.” Ollie je s oklijevanjem rekao: “Znate, generator i nije ba​ tako va​an. Hrana u hladnjacima će izdr​ati dvanaest sati, mo​da i vi​e, bez ikakvih-“ “Dobro, mali, ti će​”, reče Jim naglo. “Ja ću pokrenuti stroj, ti podigni vrata tako da ba​ ne zabazdi do kraja. Myron i ja ćemo stajati kraj ispu​ne cijevi. Dovikni nam kad je ra​čisti​.” “Jasno”, rekao Norm i uzbuđeno se okrenuo. “Ovo je ludost”, rekao sam. “Pustili ste onu gospođu da ode sama - ” “Nisam primijetio da ste se pretrgli od poku​aja daje ispratite”, rekao je Jimov kompić Myron. Iz ovratnika mu se dizalo tupo, ciglasto rumenilo. “​ ali pustit ćete klinca da riskira ​ivot zbog generatora koji nije čak ni va​an?” “Dajte odjebite vi​e!” poviče Norm. “Čujte, gospodine Drayton”, rekao je Jim, i hladno mi se nasmije​io. “Ovako ćemo. Ako ​elite jo​ ne​to reći, mislim da bi vam bolje bilo da si prvo prebrojite zube, jer je meni već pun kurac va​ih sranja.” Ollie me pogledao, očito prestra​en. Slegnuo sam ramenima. Bili su ludi, to je bilo sve. Privremeno su izgubili svako osjećaj za mjeru. Tamo vani, bili su zbunjeni i prestra​eni. Ovdje su imali jednostavan mehanički problem: zapu​en generator. Taj problem je bilo moguće rije​iti. Rje​avanje tog problema pomoći će im da se osjećaju manje zbunjeno i bespomoćno. Zato će ga rije​iti. Jim i njegov kompić Myron zaključili su da znam kad sam pobijeđen, i vratili su se u odjeljak generatora. “Spreman, Norm?” upita Jim. Norm je kimnuo, onda shvati da kimanje ne mogu čuti. “Aha”, rekao je. “Norm”, rekao sam ja. “Ne budi blesav.” 58 ​ Magla “To je pogre​ka”, doda Ollie. Pogledao nas je, i odjednom mu je lice bilo puno mlađe od osamnaest godina. Bilo je to lice dječaka. Njegova Adamova jabučica trzavo je skaku-tala, i vidio sam daje prestravljen. Otvorio je usta da ne​to ka​e-mislim da je htio odustati - a onda je generator opet zagrmio ​ivotom, a kad je proradio glatko, Norm se bacio na dugme s desne strane vrata i počela su se klepetavo dizati na dvije čelične ​ine. Svjetla za slučaj nu​de opet su se upalila kad se generator pokrenuo. Sad su se prigu​ila, kako je
    • motor koji pokreće vrata povukao struju. Sjene su ustuknule i istopile se. Skladi​te se počelo puniti mekim ​utim svjetlom oblačnog dana kasno u zimi. Opet sam primijetio onaj čudan, kiselkast miris. Teretna vrata su se podigla pola metra, pa za metar. Iza njih, vidio sam četvrtastu betonsku platformu ocrtanu po rubovima ​utom crtom. ​utilo je bljedilo i ispiralo se na daljini od samo devedeset centimetara. Magla je bila nevjerojatno gusta. “Idemo!” poviče Norm. Tračci magle, bijeli i tanki poput lebdeće čipke, doplutali su unutra. Zrak je bio hladan. Cijelog jutra bilo je prilično prohladno, osobito nakon ljepljive vrućine posljednja tri tjedna, ali to je bio ljetni pad temperature. Ovo je bila hladnoća. Bilo je kao u o​ujku. Zadrhtao sam. I pomislio na Steff. Generator je umro. Jim je iza​ao taman kad se Norm provukao pod vrata. Vidio je. Kao i ja. Kao i Ollie. Neki pipak pre​ao je preko daljeg ruba betonske platfrome za istovar i dograbio Norma oko lista. Usta su mi se razjapila. Ollie je ispustio vrlo kratak, potpuni zvuk iznenađenja - uk! Pipak se ​irio od debljine od oko trideset centimetara - poput zmije - na mjestu gdje se omotao oko Normove potkoljenice, do debljine od kakvih metar-metar i pol tamo gdje je nestajao u magli. Bio je kameno siv s gornje strane, pretapajući se u mesnato ru​ičasto s donje strane. A s te je strane imao i redove i redove sisaljki. Micale su se i migoljile kao stotine malih, napućenih usta. Norm je spustio pogled. Vidio je ​to ga dr​i. Oči su mu se razrogačile. “Skinite to s mene! Hej, skinite to s mene! Isusa mu Krista, skinite tu jebenu stvar s mene!” “Oh, moj bo​e”, zacvilio je Jim. Norm je dohvatio donji rub teretnih vrata i povukao se natrag unutra. Pipak kao da se napeo, kao mi​ići ruke kad ih napne​. Norm je trzajem Magla ​ 59 povučen natrag o valovita čelična vrata - glava mu je udarila u njih. Pipak se jo​ napeo, i Normove noge i torzo počeli su opet kliziti prema van. Donji rub teretnih vrata izvukao mu je ko​ulju iz hlača. Divlje je trznuo i povukao se natrag unutra kao gimnastičar na preči. “Pomozite mi”, jecao je. “Pomozite mi, dečki, molim vas, molim vas.” “Isuse, Marijo i Josipe”, reče Myron. Iza​ao je iz odjeljka generatora da vidi ​to se događa. Ja sam bio najbli​i, i zgrabio sam Norma oko pasa i povukao ​to sam jače mogao, bacajući se unatrag na petama. Načas smo se pomakli prema natrag, ali samo načas. Bilo je to kao da razvlači​ gumenu vrpcu ili karame-lu. Pipak je popustio, ali nije nimalo oslabio osnovni stisak. A onda su jo​ tri pipka isplutala iz magle prema nama. Jedan se omotao oko Normove lepr​ave Federalove pregače, i otrgnuo
    • je. Nestao je natrag u maglu čvrsto sti​ćući crvenu krpu, a ja sam se sjetio nečeg stoje moja majka znala govoriti kad bismo moj brat i ja ​icali ne​to ​to nam nije ​eljela kupiti - slatki​, strip, neku igračku. “To ti treba kao koko​ki zastava”, rekla bi. Pomislio sam na to, i pomislio sam na taj pipak kako ma​e Normovom crvenom pregačom, i počeo sam se smijati. Počeo sam se smijati, samo ​to su moj smijeh i Normovi krikovi zvučali skoro isto. Mo​da nitko osim mene nije ni znao da se smijem. Druga dva pipka načas su besciljno gmizala naprijed-natrag po istovar-noj platformi, proizvodeći one tihe grebuckave zvukove koje sam ja ranije čuo. Onda je jedan od njih udario o Normov lijevi bok i kliznuo oko njega. Osjetio sam kako mi dodiruje ruku. Bio je topao i gladak i pulsirao je. Sad mislim, daje mene zgrabio tim sisaljkama, i ja bih oti​ao van u maglu. Ali nije. Zgrabio je Norma. A treći pipak ovio mu se oko drugog gle​nja. Sad su ga odvlačili od mene. “Pomozite mi!” povikao sam. “Ollie! Netko! Dajte mi pomozite!” Ali nisu do​li. Ne znam ​to su radili, ali nisu do​li. Spustio sam pogled i vidio kako se pipak oko Normovog pasa upire o njegovu ko​u. Sisaljke su ga jele tamo gdje mu se ko​ulja izvukla iz hlača. Krv, crvena kao njegova nestala pregača, počela je curiti iz rova koji si je pulsirajući pipak napravio. Udario sam glavom o donji rub djelomično podignutih vrata. Normove noge opet su bile vani. Jedna cipela mu je spala. Novi pipak iza​ao je iz magle, čvrsto se omotao oko cipele, i pobjegao s njom. Normovi prsti stezali su donji rub vrata. Dr​ao gaje mrtvački čvrsto. Prsti su mu bili 60 ​ Magla ljubičasti. Vi​e nije vri​tao; pro​ao je tu fazu. Glava mu se trzala lijevo-desno u beskrajnom pokretu odricanja, a duga crna kosa divlje mu je vijorila. Pogledao sam preko njegovog ramena i vidio jo​ pipaka kako sti​u, deseci, čitava ​uma. Većina ih je bila malena, ali nekoliko ih je bilo divovskih, debelih kao mahovinom prekriveno deblo koje je togajutra bilo le​alo na na​em prilaznom putu. Oni veliki su imali kričavo ru​ičaste sisaljke koje su se činile velikim poput otvora kanalizacije. Jedan od tih velikih udario je u betonsku istovarnu platformu uz glasno i prodorno thrrrp! i te​ko krenuo prema nama, kao neki ogroman, slijepi crv. Silno sam potegao, a pipak koji je dr​ao Normov desni list malo je skliznuo. To je bilo sve. Ali prije nego stoje ponovo stisnuo, vidio sam da ga izjeda. Jedan pipak blago je pro​ao kraj moga obraza, a onda zamahao po zraku, kao da razmi​lja. Onda sam pomislio na Billyja. Billy je le​ao i spavao u trgovini, kraj dugačkog, bijelog hladnjaka za meso gospodina McVeya. U​ao sam ovamo da pronađem ne​to čime bih ga pokrio. Ako me jedna od tih stvari dohvati, neće imati tko paziti na njega - osim mo​da Nortona. Zato sam pustio Norma i pao na ruke i koljena. Bio sam napola unutra i napola vani, ravno pod rastvorenim vratima. Jedan pipak pro​ao je meni s
    • lijeva, kao hodajući na svojim sisaljkama. Pripio se za jednu od Normovih napetih mi​ica, načas zastao, a onda kliznuo oko njega. Sad je Norm izgledao kao ne​to iz ludog sna o kroćenju zmija. Pipci su se te​ko ovijali oko njega na sve strane … a bili su i oko mene. Nespretno sam odskočio natrag unutra, sletio na rame, i zakotrljao se. Jim, Ollie i Myron su jo​ bili tamo. Stajali su kao prizor iz muzeja vo​tanih figura Madame Tussaud, blijedih lica, presjajnih očiju. Jim i Myron stajali su kraj vrata generatorskog odjeljka. “Pokrenite generator!” doviknuo sam im. Ni jedan ni drugi se nije pomakao. Zurili su s drogiranom, mrtvačkom ​eđi u istovarni prostor. Popipao sam po podu, dohvatio prvu stvar koja mi je pala pod ruku -kutiju izbjeljivača Snowy - i bacio je na Jima. Pogodila gaje u ​eludac, ravno iznad kopče pojasa. Zastenjao je i stisnuo se. Oči su mu zatreptale natrag u ne​to nalik normalnome. “Idi pokreni taj jebeni generator!” povikao sam tako glasno da me grlo zaboljele Nije se ni pomakao; umjesto toga, počeo se opravdavati, očito zaključiv​i daje, dok Norma ​ivog izjedaju neki sumanuti u​asi iz magle, pravi trenutak za isprike. Magla ​ 61 “​ao mije”, cvilio je. “Nisam znao, kako sam, dovraga, mogao znati? Rekli ste da ste ne​to čuli ali nisam znao ​to mislite, trebali ste bolje reći ​to mislite. Mislio sam, ne znam, mo​da neka ptica ili ne​to ​” Pa se onda Ollie pomakao, odgurujući ga u stranu jednim debelim ramenom i teturajući u generatorsku prostoriju. Jim se spotakao preko jednog paketa izbjeljivača, i pao, ba​ kao ja u mraku. “​ao mije”, rekao je opet. Njegova crvena kosa padala mu je preko čela. Obrazi su mu bili bijeli kao sir. Oči su mu bile oči prestravljenog dječačića. Sekundu kasnije, generator je zaka​ljao i zagrmio u ​ivot. Okrenuo sam se natrag istovarnim vratima. Norm je skoro nestao, ali jo​ uvijek se smrknuto dr​ao jednom rukom. Tijelo mu je kiptjelo od pipaka, a krv je mirno padala na beton u kapima veličine novčića. Glava mu je mahala naprijed-natrag, a oči bubrile od u​asa dok su zurile u maglu. Jo​ pipaka je sad ulazilo i puzilo po podu skladi​ta. Kraj gumba za upravljanje teretnim vratima bilo ih je previ​e za makar i pomisao o pribli​avanju. Jedan od njih stisnuo se oko polalitarske boce Pepsi i odnio je. Drugi se ovio oko kartonske kutije i stisnuo. Kutija je pukla i role toaletnog papira, dvostruki paketi Delseva umotani u celofan, zapr​tali su prema gore, spustili se i raskotrljali na sve strane. Pipci su ih odu​evljeno dograbili. Jedan od velikih se uvukao unutra. Vrh mu se podigao s poda i kao da je nju​io zrak. Počeo se kretati prema Mvronu, a on je ustuknuo sitnim koracima, dok su mu se oči ludo kotrljale u dupljama. Iz mlohavih usta ispustio je visoki cvile​. Ogledao sam se oko sebe u potrazi za nečim, bilo čim dovoljno dugačkim da prijeđem preko
    • istra​ivački nastrojenih pipaka i pritisnem dugme za zatvaranje na zidu. Ugledao sam metlu oslonjenu na kulu paketa piva, i dohvatio je. Normova ruka se odvojila. Udario je u betonsku istovarnu platformu i luđački slobodnom rukom tra​io oslonac. Oči su mu se načas susrele s mojima. Bile su paklenski blistave i svjesne. Znao je ​to mu se događa. A onda gaje odvuklo u maglu, drndavo i kotrljavo. Začuo se jo​ jedan vrisak, ugu​en. Norm je nestao. Vrhom metle pritisnuo sam gumb i motor je zaskvičao. Vrata su se počela opet zatvarati. Prvo su dotakla najdeblji pipak, onaj koji je istra​ivao u smjeru Mvrona. Pritisnula su mu ko​u - ili stoje već - a onda je probila. Crni kal počeo je liptati iz pipka. Ludo se vijugao, mlateći po betonskom podu skladi​ta poput opscenog biča, a onda kao da se ispuhao. Čas kasnije je nestao. Ostali su se počeli povlačiti. 62 ​ Magla Jedan od njih dr​ao je vreću Gainesove pseće hrane od dvije i pol kile, i nije htio pustiti. Vrata su ga pri spu​tanju presjekla pa zatim s treskom sjela u svoj utor. Odrezani komad pipka stisnuo je jače, razdirući kesu i ​aljući smeđe kuglice pseće hrane na sve strane. Zatim se počeo bacakati po podu poput ribe na suhom, svijajući se i razvijajući, ali sve sporije, sve dok se nije smirio. Gurnuo sam ga vrhom metle. Komad pipka dugačak mo​da i cijeli metar načas se divlje sklopio oko metle, a onda se opusti i opet mlohavo padne na zbunjeno smeće toaletnog papira, pseće hrane i paketa izbjeljivača. Nije se čulo ni​ta osim grmljavine generatora i Ollieja kako plače u odjeljku od ​perploče. Vidio sam ga kako sjedi na stolcu, lica skrivenog u ruke. A onda sam postao svjestan jo​ jednog zvuka. Tihog, gmizavog zvuka koji sam čuo u mraku. Samo, sad je zvuk bio deset puta jači. Bio je to zvuk pipaka koji se izvijaju pred teretnim vratima, poku​avajući pronaći put unutra. Myron je napravio nekoliko koraka prema meni. “Gledajte”, rekao je. “Morate shvatiti - “ Zviznuo sam ga ​akom u facu. Bio je previ​e iznenađen čak i da bi poku​ao blokirati udarac. Dohvatio sam ga tik ispod nosa i zabio mu gornju usnicu u zube. Krv mu je potekla u usta. “Ubili ste ga!” povikao sam. “Jeste li dobro pogledali? Jeste li dobro pogledali ​to ste učinili?” Počeo sam ga mlatiti, udarajući ga divlje, s desna i s lijeva, ne pravilno kako su me naučili na studentskom tečaju boksa, već samo lupajući. Ustuknuo je, otresajući neke udarce, prihvaćajući druge s tupo​ću koja se činila nekom vrstom rezigniranosti ili pokore. Od toga sam se jo​ vi​e razljutio. Raskrvario sam mu nos. Dao sam mu ​ljivu pod jednim okom koja će krasno pocrniti. Opako sam ga zviznuo u bradu. Nakon toga, oči su mu postale zamućene i napola prazne. “Gledajte”, stalno je ponavljao, “gledajte, gledajte”, a onda sam ga udario u donji dio ​eluca i ostao je bez zraka i nije vi​e govorio “gledajte, gledajte”. Ne znam kako bih ga jo​ dugo nastavio udarati, ali netko me zgrabio za ruke. Oslobodio sam se i okrenuo. Nadao sam se daje to Jim. I Jima sam htio
    • izmlatiti. Ali nije to bio Jim. Bio je Ollie, okruglog lica mrtvački blijedog osim tamnih krugova oko očiju-očiju sjajnih od suza. “Nemoj, David”, rekao je. “Nemoj ga vi​e udarati. To ni​ta ne rje​ava.” Magla ​ 63 Jim je stajao malo po strani, zapanjeno bezizra​ajnog lica. Udario sam nogom u neku kutiju, prema njemu. Udarila je u njegovu čizmu i odbila se. “Ti i tvoj kompić ste dva glupa kretena”, rekao sam. “Daj, David”, reče Ollie nesretno. “Dosta.” “Vas dvojica kretena ste krivi za smrt onog klinca.” Jim je spustio pogled na svoje čizme. Myron je sjedio na podu i dr​ao se za pivski trbu​čić. Ja sam bio zadihan. Krv mije grmila u u​ima, i drhtao sam. Sjeo sam na neke kutije i spustio glavu među koljena i čvrsto stisnuo noge tik iznad gle​anja. Neko vrijeme sam tako sjedio, s kosom u očima, čekajući da vidim hoću li se onesvijestiti ili pobljuvati ili ne​to. Nakon nekog vremena, osjećaj je popustio i podigao sam pogled prema Ollieju. Njegov prsten na malom prstu bljeskao je suzdr​anom vatrom u svjetlu za slučaj nu​de. “Dobro”, rekoh tupo. “Gotov sam.” “Dobro”, reče Ollie. “Moramo smisliti ​to ćemo sad.” Skladi​te je opet počelo bazditi na ispu​ne plinove. “Isključiti generator. To je prvo.” “Aha, idemo odavde”, reče Myron. Njegove oči su me preklinjale. “Zao mije zbog klinca. Ali morate shvatiti ​ “ “Ne moram ja ni​ta shvatiti. Ti i tvoj kompić vratite se u trgovinu, ali pričekajte tamo kraj hladnjaka za pivo. I nikome ni riječi. Ne jo​.” Oti​li su prilično rado, grleći se dok su prolazili kroz vrata. Ollie je isključio generator, i ba​ kad su se svjetla počela gasiti, ugledao sam pokrivač od krpa - onog tipa kakve slu​be za selidbe koriste za podlaganje lom-lj ivih stvari - prebačen preko hrpe povratnih boca bezalkoholnih pića. Pru​io sam ruku i uzeo je za Billyja. Ollie je iza​ao iz odjeljka za generator uz nezgrapan, ​kripavi zvuk. Kao kod mnogih pretilih ljudi, disanje mu je bilo malo te​ko i piskavo. “David?” Glas mu je malo podrhtavao. “Jo​ si tu?”
    • “Tu sam, Ollie. Pazi na sve one pakete izbjeljivača.” “Aha.” Navodio sam ga glasom, i za tridesetak sekundi posegnuo je iz mraka i uhvatio me za rame. Ispustio je dugačak, drhtav uzdah. “Kriste, idemo odavde.” Osjećao sam mu u dahu bombone koje je stalno ​vakao. “Taj mrak je … gadan.” “Jest”, rekao sam. “Ali izdr​i minutu, Ollie. Htio sam razgovarati s tobom, a nisam htio da nas čuju ona dva kurca.” 64 ​ Magla “Dave … nisu prisilili Norma. Mora​ to imati na umu.” “Norm je bio klinac, a oni nisu. Ali nije va​no, s tim je gotovo. Moramo im reći, Ollie. Ljudima u trgovini.” “Ako se uspaniče -” Olliejev glas bio je sumnjičav. “Mo​da se uspaniče, a mo​da i ne. Ali to će ih natjerati da dobro promisle prije nego ​to izađu, a većina njih ​eli učiniti upravo to. Za​to i ne bi? Većina njih su nekoga ostavili kod kuće. I ja. Moramo im objasniti ​to riskiraju ako izađu van.” Ruka mu je čvrsto stisnula moju mi​icu. “U redu”, rekao je. “Samo se stalno pitam … svi ti pipci … kao neka sipa ili ne​to … David, za ​to su se dr​ali? Za ​to su se ti pipci dr​ali? “ “Ne znam. Ali ne ​elim da ona dvojica sami ka​u ljudima. To bi sigurno pokrenulo paniku. Idemo.” Osvrnuo sam se, i tren-dva kasnije ugledao tanku okomitu crtu svjetla između vratnih krila. Krenuli smo polako prema njoj, pazeći na prevrnute kutije, dok se Ollie jednom bucmastom rukom dr​ao za moju podlakticu. Palo mije na pamet da smo svi izgubili svjetiljke. Kad smo stigli do vrata, Ollie mirno reče: “Ono ​to smo vidjeli… to je nemoguće, David. Zna​ to, zar ne? Čak i daje kamion iz bostonskog morskog akvarija do​ao do stra​njih vrata i izbacio jednu od onih divovskih lignji kao iz Dvadeset tisuća milja ispod mora, krepala bi. Naprosto bi krepala. “ “Da”, rekao sam. “Tako je.” “Pa onda, ​to se dogodilo? Ha? ​to se dogodilo? ​to je ta prokleta magla?” “Ollie, nemam pojma.” Iza​li smo. Magla ​ 65
    • 5. Svađa s Nortonom. Rasprava kraj hladnjaka za pivo. Provjera. Jim i njegov dragi kompić Myron bili su tik pred vratima, svaki s po jednim Budweiserom u ​aci. Pogledao sam Billyja, vidio da jo​ spava, i prekrio ga tro​nom dekom koju sam prona​ao. On se malo pomakao, ne​to promrmljao, i opet nepomično le​ao. Pogledao sam na sat. Bilo je 12 i 15. To se činilo posve nemogućim; činilo mi se kao daje pro​lo bar pet sati otkako sam prvi put oti​ao tamo unutra potra​iti ne​to čime bih ga pokrio. Ali cijela je stvar, od početka do kraja, potrajala samo kakvih trideset i pet minuta. Vratio sam se do mjesta gdje je Ollie stajao sa Jimom i Myronom. Ollie je uzeo pivu, i ponudio jednu meni. Uzeo sam je i u jednom cugu ispraznio pola limenke, kao jutros dok sam sjekao drvo. To me malo podiglo. Jim je bio Jim Grondin. Myronovo prezime bilo je LaFleur - to je zbilja bilo komično. Myronu cvjetiću3 krv se su​ila na usnicama, bradi i obrazu. Oko sa ​ljivom već je počelo oticati. Djevojka u majici boje ribizla besciljno je pro​la kraj nas i dobacila Myronu sumnjičav pogled. Mogao sam joj reći da je Myron opasan samo za tinejd​ere koji moraju dokazati svoju mu​kost, ali pri​tedio sam si dah. Konačno, Ollie je imao pravo - oni su zbilja samo radili ono ​to su mislili daje najbolje, premda na jedan slijep, prestra​en način a ne u nekom stvarnom zajedničkom interesu. A sad su mi trebali da bismo učinili ono ​to ja mislim daje najbolje. Nisam vjerovao da će to biti problem. Obojica su se ispuhala. Ni jedan od njih - osobito ne Myron cvjetić - neće jo​ neko vrijeme biti ni za ​to. Ne​to ​to im je bilo u očima dok su se spremali poslati Norma da otčepi ispu​nu cijev sad je nestalo. Vi​e im se nije dizalo. “Morat ćemo ne​to reći ovim ljudima.” Jim je otvorio usta da se pobuni. “Ollie i ja ćemo izostaviti ulogu koju ste ti i Myron odigrali ​aljući Norma tamo van, ako vi podr​ite ono ​to on i ja ka​emo o … pa, o onome ​to gaje dohvatilo.” “Jasno”, reče Jim, jadno ​eljan pomoći. “Jasno, ako im ne ka​emo, ljudi će mo​da izaći … kao ona ​ena … onaj čovjek koji …” Obrisao si je usta rukom i zatim hitro popio jo​ piva. “Kriste, kakva zbrka.” 3 La fleur: cvijet (franc.) nap. prev. 66 ​ Magla “David”, reče Ollie. “​to -” Stao je, onda se natjera da nastavi. “​to ako uđu? Pipci?” “Kako bi mogli?” upita Jim. “Vi ste zatvorili vrata.” “Jasno”, reče Ollie. “Ali cijeli prednji zid ovog dućana je od stakla.” U mome ​elucu, neki lift se spustio dvadeset katova odjednom. Znao sam to, ali nekako sam uspijevao dosad ignorirati tu činjenicu. Pogledao sam prema mjestu gdje je Billy le​ao i spavao. Pomislio sam na one pipke koji se roje preko Norma. Pomislio sam na to isto kako se događa Billyju.
    • “Staklo”, pro​apće Myron LaFleur. “Isuse Kriste u motoru s prikolicom.” Ostavio sam njih trojicu kraj hladnjaka, svakog s po jednom novom pivom, i krenuo u potragu za Brentom Nortonom. Na​ao sam ga u trezvenom razgovoru s Brentom Brownom na kasi broj 2. Njih dvojica - Norton sa svojom friziranom sijedom kosom i privlačno​ću postarijeg pastuha, Brown sa svojom kiselom novoengleskom facom - izgledali su kao neka karikatura iz NewYorkera. Mo​da i dvadesetak ljudi nemirno je mililo prostorom između kraja prilaza blagajnama i velikog izloga na ulazu. Mnogi od njih poredali su se uz staklo, gledajući van u maglu. Opet sam se sjetio ljudi koji vire u gradili​te. Gospođa Carmody sjedila je na nepokretnoj pokretnoj traci jedne od blagajna, pu​eći Parliament s filterom Korak po korak. Njene oči su me odmjerile, na​le mi zamjerku, i krenule dalje. Djelovala je kao daje u nekom budnom snu. “Brent”, rekao sam. “Davide! Kamo si nestao?” “Tamo kraj hladnjaka neki ljudi piju pivo”, rekao je Brown smrknuto. Zvučao je kao da objavljuje kako su na zabavi u crkvi prikazivali porniće. “Vidim ih u sigurnosnom zrcalu. To naprosto mora prestati.” “Brent?” “Oprostite mi trenutak, gospodine Brown, mo​e?” “Naravno.” Prekri​io je ruke i natmureno se zabuljio u konveksno ogledalo. “To će definitivno prestati. To odgovorno tvrdim.” Norton i ja krenuli smo prema hladnjaku za pivo na drugom kraju trgovine, prolazeći kraj opreme za kućanstvo i ​ivaćeg pribora. Bacio sam pogled preko ramena, s nelagodom zamjećujući kako su drvene grede ​to su okru​ivale visoke, pravokutne dijelove popustile i iskrivile se i rasprsnule se. A jedan od prozora čak nije ni čitav, sjetio sam se. Komad stakla oblika kri​ke kolača ispao je iz gornjeg ugla kad smo čuli onaj čudan udarac. Mo​da Magla ​ 67 bismo ga mogli natrpati tkaninom ili tako nečim - mo​da onim ​enskim majicama po 3.59 $ koje sam primijetio kraj vina Misli su mi se naglo prekinule, i morao sam pritisnuti nadlanicu na usta, kao da prigu​ujem podrigivanje. Zapravo sam prigu​io ustajalu plimu prestravljenog hihota koji mije htio pobjeći na pomisao guranja hrpe majica u rupu kako bismo zadr​ali one pipke koji su odnijeli Norma. Vidio sam jedan od tih pipaka - i to mali - kako ste​e kesu pseće hrane dok nije naprosto pukla. “Davide? Jesi li dobro?”
    • “Ha?” “Tvoj izraz - izgledao si kao da ti je upravo pala na pamet neka jako dobra zamisao, ili neka u​asno glupa.” Tad mije ne​to palo na pamet. “Brent, ​to se dogodilo s onim čovjekom koji je u​ao vičući kako je ne​to u magli uhvatilo Johna Leeja Frovina?” “Onaj tip kojem je krvario nos?” “Da, taj.” “Onesvijestio se, i gospodin Brown gaje povratio uz pomoć miri​lja-vih soli iz opreme za prvu pomoć. Za​to?” “Je li kad se probudio rekao jo​ ne​to?” “Opet je počeo o toj halucinaciji. Gospodin Brown gaje odveo u svoj ured. Pla​io je ​ene. Rado je pristao otići. Ne​to u vezi sa staklom. Kad mu je gospodin Brown rekao da u uredu ima samo jedan mali prozor i taj je ojačan ​icom, bez problema je pristao otići. Pretpostavljam daje jo​ tamo.” “Ono o čemu govori nije halucinacija.” “Ne, naravno da nije.” “A onaj udarac koji smo osjetili?” “Ne, ali, Davide - “ Prestra​en je, ponavljao sam samome sebi. Nemoj eksplodirati na njega, jutros si si već priu​tio jednu eksploziju, i toje dovoljno. Nemoj eksplodirati na njega samo zato stoje točno takav bio i tijekom onog glupog spora o granici posjeda … prvo je patronizirao, pa postao sarkastičan, a na kraju, kad je postalo jasno da će izgubiti, neugodan. Nemoj eksplodirati na njega jer će ti trebati. Mo​da nije u stanju ni pokrenuti vlastitu motorku, ali djeluje kao očinska figura cijelog zapadnog svijeta, i ako on ka​e ljudima neka ne paničare, neće paničariti. Dakle, nemoj eksplodirati na njega. “Vidi​ ona dvokrilna vrata tamo dolje, iza hladnjaka za pivo?” Namr​teno je pogledao. “Zar nije jedan od onih koji piju pivo onaj drugi upravitelj? Weeks? Ako Brown to vidi, mo​e​ biti siguran da će tip jako brzo trebati novi posao.” 68 ​ Magla “Brent, mo​e​ me saslu​ati?” Odsutno je vratio pogled na mene. “​to si ono govorio, Dave? Oprosti.” I te kako ću ti oprostiti. “Vidi​ ona vrata?” “Da, jasno da ih vidim. ​to s njima?”
    • “Ona vode u skladi​te koje se pru​a cijelom zapadnom stranom zgrade. Billy je zaspao, a ja sam oti​ao tamo vidjeti mogu li pronaći ne​to čime bih ga pokrio …” Sve sam mu ispričao, preskočiv​i samo raspravu o tome treba li Norm uopće izaći van. Rekao sam mu ​to je u​lo … i, na kraju, ​to je vri​teći iza​lo. Brent Norton je odbio povjerovati uto. Ne-odbio je makar i razmotriti tu mogućnost. Odveo sam ga do Jima, Ollieja i Myrona. Sva trojica su potvrdila moju priču, premda su Jim i Myron cvjetić bili na dobrom putu da se napiju. I opet, Norton je odbio povjerovati ili makar razmotriti mogućnost. Naprosto je ustuknuo. “Ne”, rekao je. “Ne, ne, ne. Oprostite mi, gospodo, ali toje potpuno ridikulozno. Ili me zafrkavate-” patronizirao nas je svojim blistavim osmijehom, da nam poka​e kako zna prihvatiti ​alu - “ili patite od neke vrste grupne hipnoze.” Moj bijes opet je uskiptio, ali kontrolirao sam ga - premda te​ko. Mislim da inače nisam tako kratkog fitilja, ali ovo nisu bile obične okolnosti. Morao sam misliti na Billyja, i na ono ​to se događa - ili ​to se već dogodilo - sa Stephanie. Te su me stvari stalno grize u primozgu. “U redu”, rekao sam. “Idemo tamo. Na podu je ostao komad pipka. Vrata su ga odsjekla kad su se spustila. I čuje ih se. ​tropoću po cijelim vratima. Zvuče kao vjetar u puzavcu.” “Ne”, reče on mirno. “Molim?” Stvarno sam mislio da sam krivo čuo. “​to si rekao?” “Rekao sam ne. Ne idem tamo. ​ala je do​la dovoljno daleko.” “Brent, kunem ti se, nije ​ala.” “Naravno da jest”, odrezao je. Pogled mu je pre​ao preko Jima, Myrona, načas zastao na Olllieju Weeksu-koji je izdr​ao s mirnom ravnodu​no​ću - i konačno se vratio do mene. “To je ono ​to vi lokalci vjerojatno zovete ‘prava fora’. Je li tako, Davide?” “Brent… gledaj -“ “Ne, ti gledaj!” Glas mu se počeo dizati prema grmljavini za sudnicu. Bio je vrlo, vrlo sna​an, i nekoliko ljudi koji su tumarali uokolo, nemirni i besciljni, podigli su poglede da vide ​to se događa. Norton me gurkao prstom dok je govorio. “Toje ​ala. Toje kora od banane, a ja sam tip koji bi se Magla ​ 69 trebao poskliznuti na nju. Nitko od vas ovdje nije ba​ lud za nama iz grada, je li tako? Svi se vi​emanje dr​ite skupa. Tako se dogodilo i kad sam te odvukao na sud da dobijem ono ​to mi po pravu pripada. Tada si bez problema pobijedio. Za​to ne? Tvoj otac je bio slavni slikar, a ovo je tvoj grad. Ja ovdje samo plaćam porez i tro​im novac!” Vi​e nije glumio, zaokupljujući nas istreniranim glasom za sudnicu; skoro da je vri​tao, na rubu gubitka bilo kakve kontrole. Ollie Weeks se okrenuo i oti​ao, ste​ući svoju pivu. Myron i njegov prijatelj Jim zurili su u Nortona s iskrenom zapanjeno​ću. “I sad bih ja trebao otići tamo otraga i pogledati nekakvu jeftinu gumenu hobotnicu dok se ove dvije
    • seljačine valjaju od smijeha?” “Hej, pazi koga zove​ seljačinom”, reče Myron. “Drago mije stoje ono drvo palo na tvoju kućicu za čamce, ako hoće​ čuti istinu. Drago mije.” Norton mi se divljački kezio. “Dobro ju je zdrobilo, jel’da? Fantastično. A sad mi se miči s puta.” Poku​ao se progurati kraj mene. Zgrabio sam ga za ruke i gurnuo ga o hladnjak za pivo. Neka ​ena je iznenađeno ciknula. Dva paketa Buda su se prevrnula. “Sad malo otvori u​i i slu​aj, Brent. Ovdje su ​ivoti u pitanju. Među njima i ​ivot moga klinca. Zato slu​aj, ili ću izbiti to preseravanje iz tebe, kunem ti se.” “Samo naprijed”, rekao je Norton, jo​ uvijek se kezeći s nekom vrstom suludog, senilnog prkosa. Njegove oči, krvave i razrogačene, napinjale su se u dupljama. “Poka​i svima kako si velik i hrabar i prebij čovjeka slabog srca koji je dovoljno star da ti bude otac.” “Tresni ga svejedno!” poviče Jim. “Jebe​ slabo srce. Jeftini njujor​ki fi​kal kao stoje on vjerojatno ni nema srca.” “Ti se ne mije​aj”, rekao sam Jimu, a onda spustio lice do Nortonovog. Bili smo na udaljenosti za poljubac, da mi je to bila namjera. Hladnjak je bio isključen, ali je jo​ uvijek isijavao hladnoću. “Prestani si zasipati oči pijeskom. Prokleto dobro zna​ da govorim istinu.” “Ni​ta …ja … ne znam”, zadahtao je. “Na nekom drugom mjestu i u neko drugo vrijeme, popustio bih ti. Nije me briga koliko si prestravljen, a niti ne pratim. I ja sam prestravljen. Ali treba​ mi, sveca mu svetoga! Jel’ ti to ulazi u glavu? Treba​ mi!” “Pusti me!” Zgrabio sam ga za ko​ulju i pretresao. “Zar ti ni​ta nije jasno? Ljudi će početi odlaziti i uhodat će ravno u onu stvar tamo vani! Krista mu, zar ne shvaća​?” 70 ​ Magla “Pusti me!” “Ne dok se ne vrati​ sa mnom u skladi​te i ne pogleda​ sam.” “Rekao sam, ne! Sve je to neki trik, vic. Nisam tako glup kao ​to ti misli​ -“ “Onda ću te säm odvući tamo.” Zgrabio sam ga za rame i za ovratnik. ​av pod jednim rukavom ko​ulje se razderao, uz tihi zvuk sličan predenju. Odvukao sam ga do dvokrilnih vrata. Norton je ispustio jadan vrisak. Okupila se grupica ljudi, njih petnaest ili osamnaest, ali dr​ali su se podalje. Nitko nije iskazao nikakve ​elje da se umije​a.
    • “Pomozite mi!” vri​tao je Norton. Oči su mu se razrogačile iza naočala. Frizirana kosa mu se rasku​trala, podi​ući mu se iza u​iju u dva identična čuperka. Ljudi su strugali nogama i čekali. “Za​to vri​ti​?” rekao sam mu u uho. “To je samo ​ala, zar ne? Zato sam te odveo u grad kad si me ti zamolio da te povezem, i zato sam ti prepustio da prevede​ Billyja preko parkirali​ta - jer sam ovu maglu već odavno fino naručio, unajmio sam stroj za maglu iz Hollywooda, ko​talo me petnaest tisuća dolara i jo​ osam tisuća za prijevoz, sve samo da se na​alim s tobom. Prestani srati samome sebi i otvori oči!” “Pusti… me!” zavijao je Norton. Stigli smo skoro do vrata. “Hej, hej! Stoje to? ​to to radite?” Bio je to Brown. Progurao se laktovima kroz gomilu promatrača. “Natjerajte ga da me pusti”, reče Norton promuklo. “Lud je.” “Ne. Nije lud. Volio bih da jest, ali nije.” To je bio Ollie, i mogao bih ga toga časa poljubiti. Pri​ao nanije s druge strane prolaza i stao, okrenut prema Brownu. Brownov pogled spustio se do piva koje je dr​ao Ollie. “Ti pije​!” rekao je, a glas mu je bio iznenađen, ali ne posve li​en u​itka. “Zbog ovoga će​ izgubiti posao.” “Ma daj, Bud”, rekao sam, pu​tajući Nortona. “Ovo nije normalna situacija.” “Propisi se ne mijenjaju”, reče Brown samozadovoljno. “Pobrinut ću se da kompanija dozna za ovo. To je moja odgovornost.” U međuvremenu, Norton je zbrisao i zastao malo dalje, poku​avajući si poravnati ko​ulju i zagladiti kosu. Oči su mu nervozno skakale s Browna na mene. “Hej!” povikaoje Olllie odjednom, podi​ući glas i proizvodeći duboku grmljavinu koju nikad ne bih očekivao iz toga krupnog, ali mekog i nenametljivog čovjeka. “Hej! Svi u trgovini! Bolje da dođete ovamo i poslu​ate Magla ​ 71 ovo! Tiče se svih vas!” Pogledao je mirno prema meni, ni ne obazrev​i se na Browna. “Kako mi ide?” “Dobro.” Ljudi su se počeli okupljati. Izvorna skupina promatrača moje svađe s Nortonom se udvostručila, pa utrostručila. “Postoji ne​to ​to svi morate znati -” počeo je Ollie. “Smjesta spusti to pivo”, reče Brown.
    • “Ti smjesta začepi”, rekao sam, i koraknuo prema njemu. Brown je to nadoknadio korakom unatrag. “Ne znam ​to si to vi neki umi​ljate”, rekao je, “ali mogu vam reći da ću o svemu izvijestiti Federal Foods Company! O svemu! I hoću da shvatite - moglo bi biti i tu​bi!” Usnice su mu se nervozno podigle s po​utjelih zubi, i bilo mi gaje ​ao. Samo poku​ava izaći na kraj sa svime; samo se o tome radi. Kao i Norton, koji je samome sebi izdao mentalnu uputu za ​utnju. Myron i Jim poku​ali su cijelu stvar pretvoriti u mačističku igru - kad bi se moglo popraviti generator, magla bi se raspuhala. Ovo je bio Brownov način. Onje … ​titio Trgovinu. “Onda samo naprijed, zapi​ite imena”, rekao sam. “Ali molim vas, nemojte govoriti.” “Zapisat ću puno imena”, odgovorio je. “A va​e će biti prvo na listi, vi … boemu jedan.” “Gospodin David Drayton vam ​eli ne​to reći”, rekao je Ollie,” i mislim da bi bilo bolje da ga svi poslu​ate, za slučaj da ste mislili otići kući.” Pa sam im ispričao ​to se dogodilo, vi​e-manje onako kako sam ispričao Nortonu. Isprva je bilo smijeha, a onda sve dublja nelagoda dok sam zavr​avao priču. “To je la​, znate”, reče Norton. Glas mu je krenuo prema nagla​enosti, i pre​i​ao u kre​tavost. To je bio čovjek kome sam prvom rekao, nadajući se da ću dobiti njegov kredibilitet. Koji zajeb. “Naravno daje la​”, slo​io se Brown. “Toje ludost. ​to mislite, gospodine Drayton, odakle dolaze ti pipci?” “Ne znam a, u ovom času, to čak nije ni posebno va​no pitanje. Tu su. Postoji -“ “Pretpostavljam da su iza​li iz onih pivskih limenki. To ja pretpostavljam.” Ovo je dobilo ne​to smijeha. Uti​ao gaje sna​an, hrđavi glas gospođe Carmody. “Smrt!” povikala je, a oni koji su se nasmijali hitro su se uozbiljili. U​la je u sredi​te grubog kruga koji se otvorio, a njene kanarinac-​ute hlače kao da su sjajile vlastitim svjetlom, dok joj se ogromna torba klatila preko jednog slonovskog bedra. Njene crne oči arogantno su se ogledale 72 ​ Magla oko sebe, o​tre i zloćudno sjajne kao vranine. Dvije zgodne djevojke od kakvih ​esnaest godina, s natpisom KAMP WOODLANDS na leđima svojih bijelih najlonskih majica odmakle su se od nje. “Slu​ate ali ne čujete! Čujete ali ne vjerujete! Tko među vama hoće izaći i sam pogledati?” Oči su joj pre​le preko njih, a onda pale na mene. “A ​to predla​ete da poduzmemo oko toga, gospodine David Drayton? ​to mislite, ​to mo​ete učiniti oko toga?” Iscerila se poput lubanje iznad svoga ​utog odijela.
    • “Ovo je kraj, ka​em vam. Kraj svega. Ovo je kraj vremena. Prst ​to se kreće napisao je, ne vatrom, već crtom magle. Zemlja se otvorila i izbljuva-la svoje u​ase ​” “Mo​ete lije u​utkati?” prasnula je jedna tinejd​erka. Počela je plakati. “Pla​i me!” “Boji​ se, du​ice?” upitala je gospođa Carmody i okrenula se prema njoj. “Nisi jo​ prestra​ena, ne. Ali kad gnjusni stvorovi koje je zvijer pustila po zemlji dođu po tebe -“ “Sad bi bilo dosta, gospođo Carmody”, rekao je Ollie, uzimajući je pod ruku. “Ovo je sasvim dosta.” “Pusti me! To je kraj, ka​em vam! Smrt! Smrt!” “To je hrpa govana”, rekao je s gađenjem neki čovjek s ribičkim ​e​irom i naočalama. “Ne, gospodine”, pobunio se Myron. “Znam da zvuči kao ne​to iz dro-giranih snova, ali to vam je čista istina. Svojim očima sam vidio.” “I ja”, reče Jim. “I ja”, pridru​io se Ollie. Uspio je u​utkati gospođu Carmody, bar privremeno. Ali ostala je stajati kraj nas, ste​ući svoju veliku torbu i kezeći se svojim ludim smije​kom. Nitko nije htio stajati preblizu nje mrmljali su međusobno, nimalo sretni s potvrdom. Nekolicina ih se osvrnula prema velikim prozorima, s nelagodom i procjenjivački. Bilo mi je drago ​to to vidim. “La​i”, reče Norton. “Vi ljudi svi la​ete jedni za druge. To je sve.” “Ono ​to govorite se naprosto ne mo​e povjerovati”, reče Brown. “Ne moramo stajati ovdje i pre​vakavati to”, rekao sam mu. “Dođite sa mnom u skladi​te. Pogledajte. I poslu​ajte.” “Mu​terije ne smiju ulaziti u -“ “Bud”, reče Ollie, “idi s njim. Daj da to zavr​imo.” “U redu”, reče Brown. “G. Drayton? Dajte da zavr​imo s tom glu-po​ću.” Pro​li smo kroz dvokrilna vrata u tamu. Magla ​ 73 Zvuk je bio neugodan - mo​da i zao. I Brown je to osjetio, bez obzira na dr​anje tvrdoglavog jenkija; ruka mu je smjesta stisnula moju, dah mu se načas presjekao, a onda nastavio o​trije. Bio je to tih, ​i​tavi zvuk iz smjera teretnih vrata - skoro kao milovanje. Oprezno sam zaokru​io jednom nogom po podu i konačno napipao jednu ručnu svjetiljku. Sagnuo sam se, uzeo je, i upalio je. Brownovo lice bilo je posve napeto, a on ih nije čak ni vidio - samo ih je čuo. Ali ja sam vidio, i
    • mogao sam ih zamisliti kako se izvijaju i penju preko valovite čelične povr​ine vrata, poput ​ivih puzavica. “​to sad mislite? Naprosto se ne mo​e povjerovati?” Brown si je obliznuo usnice i pogledao ra​trkanu zbrku kutija i vreća. “Oni su ovo napravili?” “Jedan dio. Većinu. Dođite ovamo.” Do​ao je - nevoljko. Uperio sam svjetiljku na zgrčen i svinut dio pipka koji je jo​ le​ao kraj metle. Brown se sagne prema njemu. “Ne dirajte to”, rekao sam. “Mo​da je jo​ ​ivo.” Hitro se ispravio. Uzeo sam metlu za donji kraj i gurnuo pipak. Treći ili četvrti dodir natjerao gaje da se polako ra​iri i razotkrije dvije cijele sisaljke i nepravilni komad treće. A onda se dio opet svinuo mi​ićavom brzinom, i ostao mirno le​ati. Brown je ispustio zagrcnut, zgađeni zvuk. “Jeste li dovoljno vidjeli?” “Jesam”, rekao je. “Idemo odavde.” Slijedili smo nesigurno svjetlo natrag do dvokrilnih vrata i pro​li kroz njih. Sva su se lica okrenula prema nama, a ​amor razgovora je zamro. Nortonovo lice nalikovalo je odstajalom siru. Crne oči gospođe Carmody su svjetlucale. Ollie je pio pivo; lice mu je jo​ imalo tragove znoja, iako je u trgovini postalo prilično prohladno. One dvije djevojke s natpisom KAMP WOODLAND na majicama skutrile su se jedna uz drugu kao mladi konji pred oluju. Oči. Toliko očiju. Mogao bih ih naslikati, pomislio sam dok su me prolazili trnci. Nikakva lica, samo oči u sumraku. Mogao bih ih naslikati, ali nitko ne bi vjerovao da su stvarne. Bud Brown uredno je slo​io svoje ruke dugih prstiju pred sobom. “Ljudi”, rekao je. “Izgleda da ovdje imamo poprilično velik problem.” 74 ​ Magla 6. Daljnja rasprava. Gospođa Carmody. Utvrđivanje. ​to se dogodilo s dru​tvom ravne zemlje. Sljedeća četiri sata pro​la su kao u nekom snu. Uslijedila je duga i poluhisterična rasprava nakon Brownove potvrde; ili mo​da rasprava i nije bila tako duga kao ​to se činila; mo​da je to samo bila tmurna potreba ljudi da prolaze iste informacije, poku​avajući ih sagledati iz svake moguće perspektive, pre​vakavajući ih kao ​to pas pre​vakava kost, poku​avajući stići do sr​i. Bilo je to postupno okretanje vjerovanju. Istu stvar mo​ete vidjeti na svakoj o​ujskoj gradskoj skup​tini u gradićima Nove Engleske. Imali smo i dru​tvo ravne zemlje, na čelu s Nortonom. Bili su glasna manjina od kakvih desetak ljudi koji nisu vjerovali ni u ​to od svega. Norton je stalno ponovno nagla​avao da su samo četiri svjedoka vidjela kako trgovačkog pomoćnika odnosi ono stoje on zvao pipcima s planeta X (stoje bilo smije​no
    • prvi put, ali se hitro istro​ilo; Norton, koji je bivao sve uzruja-niji, izgleda to nije primijetio). Dodao je da on osobno ne vjeruje jednome od te četvorice. Zatim je naglasio i daje polovica svjedoka dosad već beznadno opijena. To je bila nedvojbena istina. Jim i Myron LaFleur, s cijelim hladnjakom piva i policama punim vina na raspolaganju, sad su već bili pijani k’o zemlja. S obzirom na ono ​to se dogodilo Normu, i na njihovu ulogu u tome, nisam im zamjerao. Otrijeznit će se oni i prebrzo. Ollie je i dalje uporno pio, ne obazirući se na Brownove proteste. Nakon nekog vremena, Brown je odustao, zadovoljavajući se samo povremenim zlokobnim prijetnjama Kompanijom. Činilo se da mu nije jasno kako ni Federal Foods d. d., s trgovinama u Bridgtonu, Sjevernom Windhamu i Portlandu mo​da vi​e ne postoji. Koliko smo mi znali, mo​da cijele Istočne obale vi​e nema. Ollie je pio uporno, ali nije se napio. Iznojavao je alkohol istom brzinom kojom ga je i dotakao u sebe. Konačno, kad je rasprava s ravnozemcima već postala opaka, Ollie je progovorio. “Ako ne vjerujete u to, gospodine Norton, to je u redu. Reći ću vam ​to da učinite. Izađite kroz prednja vrata i od​ećite se do stra​njeg dijela. Tamo je ogromna hrpa povratnih boca pive i sokova. Norm i Buddy su ih jutros iznijeli. Donesite nam par tih boca tako da znamo da ste stvarno oti​li do tamo. Učinite to, i ja ću osobno skinuti svoju ko​ulju i pojesti je.” Norton je počeo drečati. Magla ​ 75 Ollie gaje prekinuo istini onim mekim, ujednačenim glasom. “Ka​em vam, mo​ete samo ​tetiti govoreći na taj način. Ovdje ima ljudi koji bi htjeli otići doma i uvjeriti se da su im obitelji dobro. Moja sestra i njena jednogodi​nja kći su ovog časa kod kuće u Naplesu. Rado bih provjerio kako su, jasno. Ali ako vam ljudi počnu vjerovati i poku​aju otići kući, ono ​to se dogodilo Normu dogodit će se i njima.” Nije uvjerio Nortona, ali jest uvjerio nekolicinu nesigurnih i neodlučnih - ne toliko onime stoje rekao koliko svojim pogledom, svojim prestravljenim pogledom. Mislim daje Nortonu mentalno zdravlje ovisilo o tome da se ne da uvjeriti, ili je bar on tako mislio. Ali nije prihvatio OIliejevu ponudu da donese koju povratnu bocu iz stra​njeg dvori​ta. Nitko je nije prihvatio. Nisu bili spremni izaći, bar ne jo​. On i njegova grupica ravnozemaca (sad smanjena za jednog-dva člana) udaljili su se od nas ostalih ​to su vi​e mogli, tamo kod hladnjaka za hladni narezak. Jedan od njih zapeo je u prolazu za nogu moga sina i probudio ga. Pri​ao sam mu, a Billy me zagrlio oko vrata. Kad sam ga poku​ao spustiti, uhvatio se jače i rekao: “Nemoj, tata. Molim te.” Prona​ao sam kolica za kupovinu i stavio ga u dječje sjedalo. Tamo je djelovao jako veliko. Bilo bi smije​no da nije bilo njegova blijeda lica, tamne kose koja muje pala preko čela tik do obrva, jadnih očiju. Vjerojatno već pune dvije godine nije sjedio u dječjem sjedalu u kolicima za samoposlugu. Takve male stvari prođu kraj vas, isprva ih niste svjesni, a kad konačno shvatite ​to se promijenilo, to je uvijek gadan ​ok. U međuvremenu, nakon ​to su se ravnozemci povukli, rasprava je prona​la novi gromobran - ovog puta, bila je to gospođa Carmody a, posve shvatljivo, ona je stajala sama.
    • U izblijedjelom, tmurnom svjetlu, izgledala je kao vje​tica u svojim blje​tavo ​utim hlačama, svojoj sjajnoj najlonskoj bluzi, s gomilama drnda-vog jeftinog nakita - bakar, sedef, korunt - i svojom tiroidnom torbom. Njeno pergamenasto lice bilo je izborano sna​nim vertikalnim crtama. Ko-vrčava sijeda kosa izravnata trima če​ljevima od kosti i smotana na potiljku. Usta su joj bila crta začvorenog konopa. “Nema obrane pred voljom Bo​jom. Ovo već dugo dolazi. Vidjela sam znakove. Nekima sam ovdje to i rekla, ali nitko nije tako slijep kao onaj tko odbija vidjeti.” “Pa, ​to zapravo hoćete reći? ​to predla​ete?” prekinuo ju je Mike Hat-len. On je bio gradski vijećnik, premda sad nije djelovao tako, u mornarskoj 76 ​ Magla kapi i otrcanim bermudama. Pijuckao je pivo; dosad je to već učinila većina mu​karaca. Bud Brown je prestao buniti se, ali doista je zapisivao imena -vodeći grube račune za koga je god mogao. “Predla​em?” odjeknula je gospođa Carmody, okrenuv​i se naglo prema gospodi. “Predla​em? Pa, predla​em da se spremi​ za susret s Bogom, Michael Hatlen.” Pogledala nas je sve. “Pripremite se za susret s Bogom!” “Pripremite se za susret s govnom”, zare​ao je Myron LaFleur pijano od hladnjaka za pivo. “Stara, mora da ti nije lako spavati kad ti jezik stalno tako klepeće na prazno.” Začulo se mrmljavo slaganje. Billy se nervozno ogledavao oko sebe, a ja sam ga ogrlio oko ramena. “Reći ću ​to ​elim!” poviče ona. Gornja joj se usnica povukla, otkrivajući neravne zube ​ute od nikotina. Pomislio sam na pra​njave preparirane ​ivotinje u njenoj trgovini, kako vječno piju iz zrcala koje im slu​i kao potok. “Sumnjičavci će sumnjati do kraja! Ali neko čudovi​te jest odvuklo onog jadnog dečka! Stvorovi u magli! Svaka gadost iz svakog ru​nog sna! Čudovi​ta bez očiju! Blijedi u​asi! Zar sumnjate? Onda izađite! Izađite i pozdravite ih!” “Gospođo Carmody, morate prestati”, rekao sam. “Pla​ite mi sina.” Čovjek s djevojčicom mi se pridru​io. Ona je, sva u bucmastim nogama i ostruganim koljenima, sakrila lice u trbuh svoga oca i stavila si ruke preko u​iju. Veliki Bili nije plakao, ali bio je blizu. “Postoji samo jedna ​ansa”, reče gospođa Carmody. “A kakva to, gospođo?” upitao je Mike Hatlen uljudno. “​rtva”, reče gospođa Carmody - činilo se da se kezi u sumraku. “Krvna ​rtva.” Krvna ​rtva - riječi su tako visjele u zraku, polako se okrećući. Čak i sad, kad znam bolje, govorim samome sebi daje tada mislila na nečijeg psa - nekolicina ih je trčkarala po trgovini usprkos zabrani. Čak i sad si to govorim. Izgledala je kao neki suludi ostatak novoengleskog puritanizma u polumraku … ali pretpostavljam da ju je pogonilo ne​to dublje i mračnije od samog puritanizma. Puritanizam je
    • imao svoga vlastitog mračnog djeda, starog Adama krvavih ruku. Zaustila je reći jo​ ne​to, a jedan mali, uredan čovjek u crvenim hlačama i kico​koj sportskoj ko​ulji pljusnuoju je preko lica. Kosa mu je bila razdijeljena s lijeve strane, uredno kao ravnalom. Nosio je naočale. Imao je i nepogre​ivi izraz ljetnog turista. Magla ​ 77 “Prestanite s tim ru​nim pričama”, rekao je tiho i bez naglaska. Gospođa Carmody digla je ruku do usta a onda je ispru​ila prema nama, optu​ujući bez riječi. Bilo je krvi na dlanu. Ali njene crne oči kao da su plesale od lude zluradosti. “To ste i zaslu​ili!” poviče neka ​ena. “I sama bih to učinila!” “Doći će oni do vas”, rekla je gospođa Carmody pokazujući nam svoj krvavi dlan. Krv je sad curila niz jednu od bora kraj njenih usta, dolje niz bradu, kao kap ki​e po oluku. “Mo​da ne danas. Noćas. Noćas, kad stigne mrak. Doći će s mrakom, i uzet će jo​ nekoga. Doći će kad padne noć. Čut ćete ih kako dolaze, puzeći i gmizeći. A kad dođu, preklinjat ćete mamu Carmody da vam poka​e ​to učiniti.” Čovjek u crvenim hlačama polako je podigao ruku. “Samo dođi i udari me”, pro​aptala je, i osmjehnula mu se svojim krvavim osmijehom. Ruka mu je zadrhtala. “Udari me ako se usudi​.” Ruka mu se spustila. Gospođa Carmody sama je oti​la. Onda je Billy ipak počeo plakati, skrivajući lice u mene kao stoje djevojčica učinila sa svojim ocem. “Hoću doma”, rekao je. “Hoću vidjeti svoju mamu.” Utje​io sam ga kako sam najbolje znao. ​to vjerojatno nije bilo ba​ dobro. Razgovor je konačno krenuo manje zastra​ujućim i destruktivnim putevima. Spomenuti su izlozi, očita slaba točka trgovine. Mike Hatlen je upitao koji jo​ drugi ulazi postoje, a Ollie i Brown su ih hitro pobrojali - dvoja tovarna vrata, osim onih koja je Norm bio otvorio. Glavna ulazna i izlazna vrata. Prozor u upraviteljevom uredu (debelo, ojačano staklo, sigurno zaključano). Razgovor o tim stvarima imao je paradoksalni učinak. Odjednom je opasnost djelovala stvarnije, ali, istovremeno, mi smo se osjećali bolje. Čak je i Billy to osjetio. Upitao je mo​e li otići uzeti neki slatki​. Rekao sam mu da je to u redu, pod uvjetom da ne prilazi izlozima. Kad nas vi​e nije slu​ao, neki čovjek kraj Mikea Hatlena je rekao: “Dobro, ​to ćemo s tim izlozima? Stara gospođa je mo​da luda kao slapa, ali mogla bi biti u pravu kad se radi o pokretima u mraku.” “Mo​da će se magla do onda razići”, reče jedna ​ena. “Mo​da”, odgovori čovjek. “A mo​da i neće.” “Ima li tko kakvih ideja?” upitao sam Buda i Ollieja.
    • 78 ​ Magla “Samo malo”, reče čovjek kraj Hatlena. “Ja sam Dan Miller. Iz Lynna, Massachussetts. Ne poznate me, nema razloga za​to biste me znali, ali imam vikendicu gore na jezeru Highland. Kupio sam je ove godine. I dobro su me odrali, najvjerojatnije, ali naprosto sam je morao uzeti.” Čulo se par hihota. “U svakom slučaju, vidio sam tamo dolje cijelu gomilu vreća s gnojivom. Vreće od deset kila, uglavnom. Mogli bismo ih postaviti, kao vreće s pijeskom. Ostaviti par procijepa kroz koje mo​emo gledati…” Sad je sve vi​e ljudi kimalo i uzbuđeno razgovaralo. Zamalo sam ne​to rekao, ali onda sam se suzdr​ao. Miller ima pravo. Postavljanje tih vreća ne mo​e ​koditi, a mo​da će i koristiti. Ali meni su se misli vratile na pipak koji je stisnuo vreću s psećom hranom. Činilo mi se da bi jedan od većih pipaka vjerojatno mogao učiniti istu stvar s vrećom od deset kila gnojiva Zelene poljane ili Vigoro. Ali predavanje o tome neće nam pomoći, niti će ikome popraviti raspolo​enje. Ljudi su se počeli razdvajati, govoreći o poslu koji treba obaviti, a Miller je povikao: “Stanite! Stanite! Idemo se dogovoriti dok smo jo​ svi na okupu!” Vratili su se, neravnomjerna skupina od pedesetak-​ezdesetak ljudi u kutku koji su tvorili hladnjak za pivo, vrata skladi​ta, i lijevi kraj hladnjaka za meso, tamo gdje je gospodin McVey izgleda uvijek stavljao stvari koje nitko ne ​eli, slatke krvavice i ​kotska jaja i ovčje mozgove i mljevene iznutrice. Billy se probio kroz njih s nesvjesnom spretno​ću petogodi​njaka u svijetu divova, i podigao je jednu Hershey čokoladicu. “Hoće​, tata?” “Hvala.” Uzeo sam je. Bila je slatka i ukusna. “Ovo je vjerojatno glupo pitanje”, nastavio je Miller, “ali trebali bismo popuniti rupe. Ima li tko kakvo oru​je?” Nastala je stanka. Ljudi su se ogledali oko sebe i slijegali ramenima. Neki starac s kovrčavom sijedom kosom koji se predstavio kao Ambrose Cornell rekao je da ima sačmaricu u prtlja​niku auta. “Otići ću po nju, ako ​elite.” Ollie reče: “Ovog časa, mislim da to ne bi bila dobra zamisao, gospodine Cornell.” Cornell zagunđa. “Ovog časa, i ja tako mislim, sinko. Ali mislio sam da bih trebao ponuditi.” “Pa, i ja mislim da ćemo to zaboraviti”, reče Dan Miller. “Ali mislio sam -“ Magla ​ 79 “Čekajte, čekajte malo”, rekla je jedna ​ena. Bila je to ona dama u majici boje borovnica i tamnozelenim hlačama. Imala je pje​čano plavu kosu i dobro tijelo. Vrlo zgodna mlada ​ena. Otvorila je torbu i iz nje izvadila osrednji pi​tolj. Gomila je uzdahnula, kao da su upravo vidjeli iluzionista kako izvodi izrazito dobar trik. ​ena, koja se već prije zarumenjela, sad se zacrvenila jo​ jače. Opet sije prokopala po torbi i izvadila kutiju streljiva Smith&Wesson. “Ja sam Amanda Dumfries”, rekla je Mileru. “Taj pi​tolj … to je ideja moga mu​a. Misli da mi treba
    • za za​titu. Već dvije godine ga nosim sa sobom, nenapunjenog.” “Je li vam mu​ ovdje, gospođo?” “Ne, u New Yorku je. Poslovno. Često poslovno putuje. Zato i tra​i da nosim pi​tolj sa sobom.” “Pa”, reče Miller, “ako ga znate koristiti, bolje ga zadr​ite. Stoje to, trideset osmica?” “Da. A ja nikad u ​ivotu nisam pucala iz njega, osim jednom na streljani.” Miller je uzeo pi​tolj, malo popetljao, i nakon par trenutaka natjerao cilindar da se otvori. Provjerio je je li pi​tolj doista prazan. “Dobro”, rekao je. “Imamo pi​tolj. Tko dobro puca? Ja sigurno ne.” Ljudi su se pogledavali. Isprva nitko nije ni​ta rekao. Onda, s oklijevanjem, Ollie reče: “Ja dosta pucam na streljani. Imam Colt .45 i Llamu .25.” “Ti?” reče Brown. “Ha. Do mraka će​ već biti previ​e pijan da bi i​ta vidio.” Ollie je rekao, vrlo razgovjetno: “Kako bi bilo da začepi​ i dalje zapisuje​ imena?” Brown se zabuljio u njega. Zaustio. A onda, mudro, opet zatvorio usta. “Va​ je”, rekao je Miller čudeći se njihovim riječima. Predao mu je pi​tolj a Ollie gaje jo​ jednom provjerio, profesionalnije. Stavio je pi​tolj u prednji desni d​ep svojih hlača, a kutiju streljiva spustio u d​ep na prsima, gdje je izgledala kao kutija cigareta. Onda se oslonio na hladnjak, okruglog lica koje je jo​ bilo sve znojno, i otvorio jo​ jedno pivo. Osjećaj da vidim jednog posve nepoznatog Ollieja Weeksa nije me napu​tao. “Hvala vam, gospođo Dumfries”, reče Miller. “Nema na čemu”, rekla je ona, a ja sam načas pomislio kako bih, kad bih ja bio njen suprug i vlasnik tih zelenih očiju i tog zaobljenog tijela, 80 ​ Magla poku​ao ​to manje putovati. Dati supruzi pi​tolj mo​e se protumačiti kao smije​no simboličan čin. “Ovo je isto mo​da glupo”, rekao je Miller okrećući se opet Brownu s blokom i olovkom i Ollieju s pivom, “ali nemate mo​da nekakve bacače plamena ili tako ne​to?” “Ohhh, sranje”, rekao je Buddy Eagleton, a onda porumenio kao Amanda Dumfries. “Stoje?” upita Mike Hatlen. “Pa … do pro​log tjedna smo imali cijeli sanduk malih let-lampi. Ono, za po kući, za popravljanje pipa ili ispu​nih cijevi ili čega već. Sjećate ih se, gospodine Brown?”
    • Brown je kiselo kimnuo. “Prodali ste ih?” upita Miller. “Ne, uopće nisu i​le. Prodali smo samo tri-četiri komada, a ostatak smo vratili. Koje govno. Mislim … kakva ​teta.” Porumenjev​i tako silno daje bio zamalo ljubičast, Buddy Eagleton opet se povukao u pozadinu. Naravno, imali smo ​ibica, i soli (netko je neodređeno rekao da se priča kako je dobro staviti sol na pijavice i slično); i razno-razne metle i močo krpe. Većina ljudi i dalje je djelovala ohrabreno, a Jim i Myron bili su previ​e mortus da bi ikoga deprimirali, ali ja sam pogledao Ollieja u oči i vidio u njemu beznađe koje je bilo gore od straha. On i ja vidjeli smo pipke. Zamisao da na njih bacimo sol ili ih poku​amo odbiti dr​kama močo metli bila je smije​na na jedan jezovit način. “Mike”, reče Miller, “bi li se ti mogao pobrinuti za ovu malu pustolovinu? Htio bih malo razgovarati s Olliejem i Daveom.” “Nema problema.” Hatlen je potap​ao Dana Millera po ramenu. “Netko je morao preuzeti upravljanje, a ti si to dobro napravio. Dobrodo​ao u grad.” “Znači li to da ću dobiti i povrat poreza?” upita Miller. Bio je sitan tip crvene kose u nestajanju. Izgledao je kao jedan od onih tipova koje naprosto morate zavoljeti kad ga tek upoznate, i - mo​da kao jedan od onih tipova koje naprosto morate zamrziti kad ga znate dulje vrijeme. Jedan od onih tipova koji uvijek zna bolje od vas kako se ​to radi. “Nema ​anse”, reče Hatlen smijući se. Hatlen je oti​ao. Miller je bacio pogled na moga sina. “Ne brinite za Billyja”, rekao sam. “Čovječe, u ​ivotu nisam bio ovako zabrinut”, reče Miller. “Ne”, slo​io se Ollie i spustio praznu limenku u hladnjak za pivo. Uzeo je novu i otvorio je. Čulo se tiho siktanje plina. Magla ​ 81 “Vidio sam kako ste se vas dvojica pogledali”, reče Miller. Dovr​io sam svoju Hershey čokoladicu i uzeo pivo da isperem usta. “Reći ću vam ​to ja mislim”, reče Miller. “Trebali bismo uzeti kakvih pet-​est ljudi, da omotaju te dr​ke od metli tkaninom, i zave​u je ​icom. A onda mislim da bismo trebali uzeti par onih limenki benzina za upaljače. Ako odre​emo vrhove limenki, mogli bismo vrlo hitro napraviti baklje.” Kimnuo sam. To je bilo dobro. Skoro sigurno ne dovoljno dobro - ne ako ste vidjeli kako izvlače Norma - ali bilo je bolje od soli.
    • “To bi ih bar moglo zabrinuti”, reče Ollie. Millerove usnice stisnu se jedna uz drugu. “Tako je gadno, ha?” rekao je“Tako je gadno”, slo​io se Ollie, i bacio se na svoje pivo. Do pola pet toga popodneva, vreće gnojiva bile su postavljene, a veliki izlozi blokirani osim par uskih procijepa. Pred svakim od njih stajao je po jedan stra​ar, a kraj svakog stra​ara bila je limenka benzina za upaljače, odrezanog vrha, i zaliha baklji od dr​ki za metle. Imali smo pet procijepa, a Dan Miller je za svaki odredio raspored stra​ara. Kad je do​lo pola pet, ja sam sjedio na hrpi vreća kraj jednog procijepa, s Billyjem kraj sebe. Gledali smo van u maglu. Odmah s druge strane izloga bila je crvena klupica na kojoj su ljudi ponekad čekali prijevoz, s kupljenim namirnicama kraj sebe. Iza toga je bilo parkirali​te. Magla se kovitlala polako, gusta i te​ka. Bila je pomalo vla​na, ali djelovala je tmurno i gadno. Već samo gledajući u nju osjećao sam se obeshrabreno i izgubljeno. “Tata, jel’ ti zna​ ​to se događa?” upita Billy. “Ne, sunce”, rekao sam. Neko je vrijeme ​utio, promatrajući si ruke, koje su mlitavo le​ale u krilu njegovih Tuffskin traperica. “Za​to netko ne dođe i ne spasi nas?” upitao je konačno. “Dr​avna policija, ili FBI, ili netko?” “Ne znam.” “Misli​ daje mama dobro?” “Billy, naprosto ne znam”, rekao sam, i ogrlio ga oko ramena. “Stra​no mi fali”, rekao je Billy boreći se sa suzama. “​ao mi je za svaki put kad sam bio zločest prema njoj.” “Billy”, rekao sam, i morao stati. Osjećao sam sol u svome grlu, a glas mi je htio drhtati. 82 ​ Magla “Hoće li to ikad zavr​iti?” upita Billy. “Tata? Hoće li?” “Ne znam”, rekao sam, a on je spustio glavu pod moje rame, a ja sam mu ogrlio potiljak, osjećajući finu zakrivljenost njegove lubanje tik ispod guste kose. Sjetio sam se večeri svoga vjenčanja. Promatrajući Steff kako skida jednostavnu smeđu haljinu u koju se presvukla nakon obreda. Imala je najednom boku veliku ljubičastu masnicu, jer je dan prije uletjela u vrata. Sjećam se da sam gledao masnicu i pomislio, Kad ju je zaradila, jo​ je bila Stephani Stepanek, i osjećao sam ne​to nalik čudu. A onda smo vodili ljubav, a vani je iz tmurno sivog prosinačkog neba paduckao snijeg.
    • Billy je plakao. “​​, Billy, ​”, rekao sam, ljuljajući ga uz sebe, ali on je i dalje plakao. Bila je to ona vrsta plača koju samo majke znaju srediti kako treba. Prerana noć pala je na unutra​njost Federal Foodsa. Miller i Hatlen i Bud Brown razdijelili su d​epne svjetiljke, cijelu zalihu, kakvih dvadesetak komada. Norton je glasno zahtijevao dio za svoju skupinu, i dobio je dvije. Svjetla su letuckala amo-tamo po prolazima, poput prestra​enih duhova. Dr​ao sam Billyja uza se i gledao kroz procijep. Mliječna neprozirnost svjetla tamo vani nije se puno promijenila; trgovina se smračila samo zbog naguranih vreća. Nekoliko puta mi se učinilo da sam ne​to vidio, ali bili su to samo ​ivci. Jedan drugi stra​ar podigao je nesigurnu la​nu uzbunu. Billy je opet ugledao gospođu Turman, i rado je oti​ao k njoj premda ga cijelo ljeto nije čuvala. Imala je jednu svjetiljku, i predala mu ju je dragovoljno. Ubrzo je poku​avao ispisati svoje ime svjetlom na bezizra​ajnom staklu hladnjaka za smrznutu hranu. Činilo se daje i ona sretna ​to njega vidi, kao i on nju, i uskoro su do​li k meni. Hattie Turman bila je visoka, mr​ava ​ena lijepe crvene kose koja se tek počela pro​aravati sjedinama. Par naočala visio je s ukrasnog lanca - one vrste koju, mislim, smiju nositi samo sredovječne gospođe ​ sve do prsa. “Je li Stephanie ovdje, David?” upitala je. “Ne. Kod kuće je.” Kimnulaje glavom. “I Alan. Koliko dugo si jo​ na stra​i?” “Do ​est.” “Jesi li ​to vidio?” “Ne. Samo maglu.” “Ja ću čuvati Billyja do ​est, ako hoće​.” “Hoće​ li tako, Billy?” Magla ​ 83 “Da, molim lijepo”, rekao je, ma​ući svjetiljkom iznad glave u sporim lukovima, i promatrajući svjetlo kako klizi po stropu. “Bog će sačuvati tvoju Steffy, a i Alana”, rekla je gospođa Turman, i povela Billyja za ruku. Govorila je sa smirenom sigurno​ću, ali u očima joj nije bilo nimalo vjere. Oko pola ​est, u dubini trgovine podigli su se zvuči uzbuđene svađe. Netko se izrugivao nečemu stoje netko drugi rekao, a netko treći - mislim Buddy Eagleton - povikao je: “Ludi ste ako izađete tamo van!” Nekoliko snopova iz svjetiljki udru​ilo se u sredi​tu kontroverze, i kretalo se prema prednjem dijelu
    • trgovine. Podsmje​ljivi, piskutavi smijeh gospođe Carmody prorezao je tamu, neugodan kao nokti povučeni po ploči. Kroz ​amor glasova probio se udar Nortonovog tenora za sudnicu: “Pustite nas da prođemo, molim vas! Pustite nas da prođemo!” Čovjek pred procijepom odmah kraj mojeg napustio je svoje mjesto da vidi čemu vika. Ja sam odlučio ostati gdje sam. Kakav god bio razlog gu​ve, stizao je prema meni. “Molim vas”, govorio je Mike Hatlen. “Molim vas, dajte da porazgovaramo o tome.” “Nema se o čemu razgovarati”, objavio je Norton. Sad mu je lice isplivalo iz polumraka. Bilo je odlučno i iscrpljeno i posve jadno. Dr​ao je jednu od dvije svjetiljke dodijeljene ravnozemcima. Kovrčavi čuperci kose jo​ su mu se dizali iznad u​iju, kao rogovi prevarenog supruga. Bio je na čelu vrlo male procesije - petero od izvornih devetero ili desetero. “Mi idemo van”, objavio je. “Nemojte biti ludi”, rekao je Miller. “Mike je u pravu. Mo​emo porazgovarati o tome, zar ne? Gospodin McVey će spr​iti malo piletine na plinskom ro​tilju, mo​emo svi sjesti i pojesti i naprosto - “ Stao je Nortonu na put, a Norton gaje gurnuo. Milleru se to nije svidjelo. Lice mu se zarumenilo, a onda zadobilo opak izraz. “Onda radite ​to god ​elite”, rekao je. “Ali to je kao da ubijate te druge ljude.” S mirom velike odlučnosti ili nesalomive opsesije, Norton je rekao: “Poslat ćemo vam pomoć.” Jedan do njegovih sljedbenika promrmljao je slaganje, ali drugi je tiho skliznuo u stranu. Sad je preostao samo Norton i jo​ četvorica. Mo​da to i nije bilo tako lo​e. I Krist osobno uspio je skupiti samo dvanaestoricu. “Čujte”, rekao je Mike Hatlen. “G. Norton - Brent - bar ostanite na piletini. Da pojedete ne​to toplo.” 84 ​ Magla “I dam vam priliku da govorite dalje? Bio sam u previ​e sudnica da bih pao na takav ​tos. Već ste tako zbunili pet-​est mojih ljudi.” “Va​ih ljudi?” Hatlen je skoro zastenjao. “Va​ih ljudi? Kriste, bo​e, kako to govorite? Oni su ljudi, samo to. Ovo nije igra, i sasvim sigurno nije sudnica. Tamo vani su, ne znam kako bih rekao, tamo su neki stvorovi, a kakvog ima smisla da svi poginete?” “Stvorovi, ka​ete”, rekao je Norton, zvučeći pomalo zabavljeno. “Gdje? Va​i ljudi su već par sati na stra​i. Tko je vidio makar jednog?” “Pa, s druge strane. U -“ “Ne, ne, ne”, reče Norton tresući glavom. “To smo već puno puta pro​li. Mi idemo van -“
    • “Ne”, pro​aptao je netko, i riječ je odjekivala i ​irila se, zvučeći kao ​u​kanje uvelog li​ća u sumrak listopadske večeri. Ne, ne, ne… “Zar ćete nas silom zadr​ati?” upitao je neki kre​tavi glas. Bila je to jedna od Nortonovih “ljudi”, da se poslu​im njegovim izrazom - postarija dama s bifokalnim naočalama. “Zar ćete nas silom zadr​ati?” Tihi ​amor negacije je zamro. “Ne”, reče Mike. “Ne, ne mislim da će vas itko silom zadr​ati.” ​apnuo sam Billvju u uho. Pogledao me, začuđen i pun pitanja. “Idi odmah”, rekao sam. “Po​uri.” Oti​ao je. Norton je pro​ao rukom kroz kosu, pokret proračunat kao kod bilo kojeg brodvejskog glumca. Vi​e mi se sviđao dok je bezuspje​no povlačio u​e svoje motorke, psujući uvjeren da ga nitko ne vidi. Nisam tada znao, a ni sad ne znam je li doista vjerovao u ono ​to radi ili nije. Mislim daje negdje duboko u sebi znao ​to će se dogoditi. Mislim da se logika kojoj se izvana klanjao cijelog ​ivota na kraju okrenula protiv njega, kao tigar koji je poslao zao i opak. Nemirno se ogledao oko sebe, kao ​eleći da ima jo​ ​to reći. A onda je poveo svojih četvero sljedbenika kraj jedne blagajne. Osim postarije ​ene, bio je tu bucmasti dječak od kakvih dvanaest godina, jedna mlada djevojka, i čovjek u trapericama, s golferskom kapicom zabačenom na potiljak. Nortonov pogled uhvatio je moj, malo se ra​irio, i onda skrenuo u stranu. “Brent, čekaj malo”, rekao sam. “Ne ​elim vi​e raspravljati o tome. Svakako ne s tobom.” “Znam da ne ​eli​. Hoću te samo zamoliti za uslugu.” Pogledao sam oko sebe i ugledao Bilh/ja kako se trčećim korakom vraća do blagajni. Magla ​ 85 “Stoje to?” upitao je Norton sumnjičavo kad je Billy pri​ao i dodao mi paket u celofanu. “Konopac za rublje”, rekao sam. Bio sam neodređeno svjestan da nas sad već svi u trgovini poromatraju, raspr​eni s druge strane blagajni i izlaznih puteva. “To je najveći smotaj. Devedeset metara.” “Pa?” “Pitao sam se bi li htio svezati jedan kraj oko pasa prije nego ​to izađe​. Ja ću popu​tati konop. Kad osjeti​ da se zategnuo, samo ga svezi oko nečega. Nije va​no oko čega. Mo​e i kvaka nekog automobila. “Za ime bo​je, za​to?” “Tako ću znati da ste uspjeli prijeći bar devedeset metara”, rekao sam. Ne​to u njegovom pogledu je zatreptalo … ali samo načas. “Ne”, rekao je.
    • Slegnuo sam remenima. “Dobro. Svejedno, sa srećom.” Naglo, čovjek s golf-kapicom je rekao: “Ja ću to učiniti, gospodine. Nema razloga da ne.” Norton se okrenuo prema njemu, kao da će mu ne​to o​tro prigovoriti, a čovjek s golferskom kapicom gaje mirno promatrao. U njegovim očima ni​ta nije treptalo. On je svoju odluku donio, i u njemu nije bilo ni tračka sumnje. I Norton je to vidio, i ni​ta nije rekao. “Hvala”, rekao sam. Razrezao sam omot svojim d​epnim no​ićem, a konopac za rublje se razmotao u krutim petljama. Prona​ao sam jedan kraj i svezao ga oko pasa Golferskoj Kapici, u labavom čvoru. On ga je smjesta odvezao i stegnuo jače, dobrim, hitrim mornarskim čvorom. U trgovini se nije čulo ni glasa. Norton se s nelagodom premije​tao s noge na nogu. “Hoćete moj no​?” upitao sam čovjeka s golferskom kapicom. “Imam svoj.” Pogledao me s istim onim mirnim prezirom. “Vi samo pazite da otpu​tate konop. Ako me bude kočio, odbacit ću ga.” “Jesmo li svi spremni?” upitao je Norton, preglasno. Bucmasti dječak je poskočio kao da gaje netko za​kakljao. Ne dobiv​i odgovora, Norton se okrenuo i po​ao. “Brent”, rekao sam i ispru​io ruku. “Sretno, čovječe.” Pogledao je moju ruku kao daje to neko sumnjivo strano tijelo. “Poslat ćemo vam pomoć”, rekao je konačno, i pro​ao kroz izlazna vrata. Opet se pojavio onaj tanki kiselkasti smrad. Ostali su ga slijedili van. Mike Hatlen je do​ao i stao kraj mene. Nortonova peteročlana skupina stajala je u mliječnoj magli koja se polako gibala. Norton je ne​to rekao, i 86 ​ Magla trebao sam to čuti, ali magla kao daje imala neki čudan, prigu​ujući efekt. Nisam čuo ni​ta osim zvuka njegova glasa i dva-tri izdvojena sloga, kao neki glas s radija kad ga čuje​ iz daljine. Krenuli su dalje. Hatlen je dr​ao pritvorena vrata. Ja sam otpu​tao konopac, dr​eći ga ​to sam mogao opu​tenijim, imajući na umu čovjekovo obećanje da će ga odbaciti ako ga bude kočio. Jo​ uvijek nije bilo ni zvuka. Billy je stajao kraj mene, nepokretan ali kao uzbiban nekim vlastitim, unutarnjim strujama. I opet sam imao onaj čudan osjećaj da njih petero nisu toliko nestali u magli koliko postali nevidljivima. Načas, njihova odjeća kao daje stajala sama, a onda su nestali. Neprirodna gustoća magle nije toliko impresionirala dok nisi vidio kako u nekoliko sekundi proguta ljude. Otpu​tao sam konopac. Oti​la je četvrtina, zatim polovica. Onda se načas prestao odmatati. Od ​ivog stvora u mojim rukama postao je mrtav. Zastao mije dah. Onda je opet krenuo dalje. Propu​tao sam ga
    • kroz prste, i odjednom se sjetio kako me otac odveo u Brookside da vidimo film Moby Dick s Gregoryjem Peckom. Mislim da sam se malo nasmije​io. Sad je već oti​lo tri četvrtine konopca. Vidio sam kako mu kraj le​i kraj Billyjevih nogu. A onda se opet prestao kretati kroz moje prste. Le​ao je nepomično kakvih pet sekundi, onda se jo​ metar i pol trznulo van. A onda je naglo zavinuo lijevo, zapinjući za rub izlaznih vrata. Naglo, odmotalo se ​est metara konopca, ostavljajući tanku vrelinu na mome lijevom dlanu. A iz magle se začuo visok, drhtavi vrisak. Bilo je nemoguće odrediti spol osobe koja je vrisnula. Konopac se opet trznuo u mojim rukama. I jo​ jednom. Pojurio je kroz otvorena vrata u desno, pa onda opet ulijevo. Jo​ nekoliko stopa se odmotalo, a onda se tamo vani začulo zavijanje koje je moga sina natjeralo da zacvili. Hatlen je zapanjeno stajao. Oči su mu se razrogačile. Jedan ugao usnica mu se spustio i drhtao. Zavijanje se naglo prekinulo. Činilo se da cijelu vječnost nema nikakvog zvuka. A onda je povikala ona stara gospođa - ovog puta nije bilo sumnje o kome se radi. “Skidajte to s mene!” vri​tala je. “O moj bo​e, moj bo​e, skinite to ​” A onda se i njen glas prekinuo. Skoro čitav konopac naglo mije projurio kroz blago sklopljenu ​aku, ovog puta opekav​i me jače. A onda se potpuno opustio, i iz magle se začuo neki zvuk - te​ko, glasno stenjanje - od koje su mi se usta sva osu​ila. Nije nalikovalo nijednom zvuku koji sam u ​ivotu čuo, ali najbli​i bi bio film negdje u afričkoj stepi ili ju​noameričkoj močvari. Bio je to zvuk Magla ​ 87 neke krupne ​ivotinje. Opet se začuo, tih i razdiruć i divalj. Jo​ jednom … a onda se sveo na seriju tihog mrmljanja. Onda je posve utihnuo. “Zatvorite vrata”, rekla je Amanda Dumfries drhtavim glasom. “Molim vas.” “Samo malo”, rekao sam, i počeo povlačiti konopac natrag unutra. Iza​ao je iz magle i nagomilao mi se oko nogu u neurednim zamotaji-ma i gu​vama. Kakvih devedeset centimetara od kraja, novi bijeli konopac za rublje bio je cigleno crven. “Smrt!” zavri​tala je gospođa Carmody. “Smrt je izaći tamo van! Je li vam sad jasno?” Kraj konopca bio je i​vakano i otrcano klupko niti i grudvica pamuka. Grudvice su bile poprskane siću​nim kapima krvi. Nitko se nije suprotstavio gospođi Carmodv. Mike Hatlen je zatvorio vrata. 88 ​ Magla
    • 7. Prva noć Gospodin McVey radio je u Bridgtonu kao mesar sve otkako je meni bilo dvanaest-trinaest godina, i nisam imao pojma kako mu je ime ili koliko bi mogao imati godina. Postavio je plinski ro​tilj pod jednim od malih ispu​nih ventilatora - ventilatori se nisu vrtjeli, ali valjda su otvori jo​ uvijek pru​ali bar ne​to ventilacije - i do pola sedam, miris piletine ispunio je trgovinu. Bud Brown se nije protivio. Mo​da od ​oka, ali vjerojatnije je shvatio činjenicu da njegovo svje​e meso i perad ne postaje ni​ta svje​ije. Piletina je dobro mirisala, ali nije ba​ bilo puno ljudi koji su htjeli jesti. Gospodin McVey, sitan i sparan i uredan u svojoj bijeloj uniformi, svejedno je kuhao piletinu i slagao dva po dva komada na papirnate tanjure i poredao ih kao u menzi na vrh ​tanda s mesom. Gospođa Turman donijela je i meni i Billyju po tanjur, zajedno s krum-pirovom salatom s odjela delikatesa. Jeo sam ​to sam bolje mogao, ali Billy nije čak ni prčkao po svojoj porciji. “Mora​ jesti, veliki moj”, rekao sam. “Nisam gladan”, rekao je, odmakav​i tanjur. “Neće​ porasti velik i jak ako ne bude​ -“ Sjedeći malo iza Billyja, gospođa Turman stresla je glavom. “Dobro”, rekao sam. “Idi bar uzmi jednu breskvu i pojedi je. Dobro?” “Sto ako gospodin Brown ne​to ka​e?” “Ako ti ne​to ka​e, dođi ovamo i reci meni.” “Dobro, tata.” Polako je oti​ao. Činilo se kao da se nekako smanjio. Srce me boljelo dok sam ga tako gledao. Gospodin McVey i dalje je kuhao piletinu, nazi-gled ne mareći stoje samo par ljudi jede, sretan zbog samog kuhanja. Mislim da sam već rekao, ima raznih načina da izađete na kraj s ovako nečim. Pomislili biste mo​da da nije tako, ali jest. Umje čudna zvijerka. Gospođa Turman i ja sjedili smo na polovici prolaza s lijekovima. Ljudi su sjedili u malim skupinama po cijeloj trgovini. Nitko osim gospođe Carmody nije sjedio sam; čak i Myron i njegov kompić Jim su bili zajedno — obojica su se onesvijestili kraj hladnjaka za pivo. ​estorica novih stra​ara gledala su kroz procijepe. Jedan od njih bio je ()llie, koji je ​vakao batak i pio pivo. Baklje od dr​ki za metle le​ale su kraj svakog stra​arskog mjesta, kraj svake limenka benzina za upaljače … ali Magla ​ 89 mislim da nitko vi​e nije vjerovao u baklje onako kao ​to su prije vjerovali. Ne nakon onog tihog i u​asno ​ivog stenjavog zvuka, ne nakon pro​vakanog, krvlju natopljenog konopca za rublje. Ako ono
    • vani odluči da nas ​eli, dobit će nas. Ono, ili oni. “Hoće li noćas biti jako gadno?” upitala je gospođa Turman. Glas joj je bio miran, ali oči su joj bile bolesne i prestra​ene. “Hattie, naprosto ne znam.” “Pusti me da pazim na Billyja koliko god mo​e​. Ja … Davey, mislim da sam prestravljena na smrt.” Suho se nasmijala. “Da, mislim daje to to. Ali ako imam Billyja, bit ću dobro. Bit ću dobro zbog njega.” Oči su joj blistale. Prignuo sam se bli​e i potap​ao je po ramenu. “Stra​no se brinem za Alana”, rekla je. “Mrtav je, Davey. U srcu sam sigurna daje mrtav.” “Ne, Hattie. Ne mo​e​ to znati.” “Ali osjećam da je istina. Zar ti ne osjeća​ ni​ta oko Stephanie? Zar nema​ bar neki… dojam?” “Ne”, rekao sam, la​ući kao pas. Iz grla joj se probio prigu​en zvuk, i prekrila je usta rukom. Naočale su joj odsijavale mutno, prigu​eno svjetlo. “Billy se vraća”, promrmljao sam. Jeo je breskvu. Hattie Turman potap​ala je pod kraj sebe, i rekla mu da će mu, kad zavr​i, pokazati kako od ko​tice breskve i malo konca mo​e napraviti čovječuljka. Billy joj se blijedo nasmije​io, a gospođa Turman uzvratila mu je osmijeh. U 8 sati, ​estorica novih stra​ara pri​lo je procijepima, a Ollieje pri​ao mjestu gdje sam ja sjedio. “Gdje je Billy?” “S gospođom Turman, tamo otraga”, rekao sam. “Bave se ručnim radom. Pro​li su lutke od ko​tica breskve, i maske od vrećica, i lutkice od jabuka, a sad mu gospođa McVey pokazuje kako se rade lutke od čistilica za lule.” Ollie je povukao dug gutljaj piva i rekao: “Tamo vani se stvari pokreću.” O​tro sam ga pogledao. “Nisam pijan”, rekao je. “Trudim se, ali ne uspijeva mi. Volio bih da jesam, David.” “Kako to misli​, stvari se pokreću tamo vani?” 90 ​ Magla “Ne mogu biti siguran. Pitao sam Waltera, i on ka​e da ima isti osjećaj, neki dijelovi magle bi se na minutu zatamnili ​ ponekad samo mrljica, ponekad veliki komad tamnijeg, kao masnica. A onda opet
    • izblijedi u sivu. I sve se kovitla. Čak i Arnie Simms ka​e da mu se čini kako se tamo vani ne​to događa, a on je slijep k’o krtica.” “​to ka​u ostali?” “Drugi nisu odavde, ja ih ne poznajem”, reče Ollie. “Nisam ih ni​ta pitao.” “Koliko si siguran da ti se nije samo pričinilo?” “Siguran”, reče on. Glavom je pokazao gospođu Carmody, koja je sama sjedila na kraju prolaza. Njoj apetit nije nimalo popustio: na njenom tanjuru bilo je cijelo pileće groblje kostiju. Bila je ili krv ili sok od borovnica. “Mislim daje u jednom u pravu”, reče Ollie. “Otkrit ćemo. Kad se smrači, otkrit ćemo.” Ali nismo morali čekati do mraka. Kad je do​lo, Billy je vidio vrlo malo, jer gaje gospođa Turman zadr​ala otraga. Ollie je jo​ sjedio sa mnom kad je jedan od ljudi naprijed ispustio krik i zateturao unatrag sa svoga mjesta, ma​ući rukama. Bilo je blizu pola devet; vani, biserno bijela magla potamnila je do tmurne bezlične boje sumraka u studenom. Ne​to je sletjelo na staklo pred jednim od procijepa. “Oh, Isusa mi!” vri​tao je čovjek koji je tamo bio stra​ario. “Pustite me van! Hoću otići odavde!” Jurio je uokolo u nesuvislim krugovima, izbuljenih očiju, dok je debela nit sline u jednom kutu njegovih usana svjetlucala u sve dubljim sjenama. Onda je pojurio ravno niz najdalji prolaz, kraj hladnjaka sa smrznutom hranom. Čuli su se i drugi krici. Neki ljudi su pojurili prema naprijed da vide ​to se dogodilo. Mnogi drugi povukli su se otraga, ne mareći i ne ​eleći vidjeti ​to to pu​e po staklu tamo vani. Krenuo sam prema procijepu, s Olliejem kraj sebe. Ruka mu je bila u d​epu u koji je spremio pi​tolj gospođe Dumfires. Sad je jo​ jedan stra​ar ispustio krik - ne toliko straha koliko gadljivosti. Ollie i ja pro​li smo kraj jedne blagajne. Sad sam vidio stoje prestra​ilo tipa s toga mjesta. Nisam znao Stoje, ali vidio sam ga. Izgledalo je kao neko manje stvorenje na nekoj Boschovoj slici - jednom od njegovih paklenskih murala. Bilo je u stvoru i nečeg skoro u​asno komičnog, jer je istovremeno Magla ​ 91 djelovao kao neka od onih čudnih kreacija od vinila i plastike koje mo​e​ kupiti za 1,89$ kako bi prestra​io prijatelje … zapravo, točno ono za ​to me Norton bio optu​io da sam podmetnuo tamo u skladi​nom prostoru. Stvor je bio dugačak mo​da ​ezdeset centimetara, izdu​en, u dijelovima, ru​ičaste boje spaljenog mesa koje je zacijelilo. Izbuljene oči zurile su u dva različita smjera odjednom s krajeva kratkih, pokretnih ticala. Dr​ao se za prozor debelim sisaljkama. Sa suprotnog kraja virilo mu je ne​to stoje bilo ili pretjerano velik spolni organ ili ​alac. A iz leđa su mu se pru​ala prevelika krila s membranama, kao
    • krila muhe. Kretali su se vrlo polako dok smo se Ollie i ja pribli​avali staklu. Kod procijepa s na​e lijeve strane, gdje je čovjek bio ispustio zgađen, zagrcnut zvuk, tri takva stvora puzala su po staklu. Polako su se kretali po njemu, ostavljajući za sobom ljepljive pu​olike tragove. Njihove oči - ako su to doista bile oči - skakutale su na krajevima ticala debelih poput prsta. Najveći je bio dugačak mo​da metar i dvadeset. Povremeno bi prepuzali jedno preko drugog. “Pogledajte te proklete stvorove”, rekao je Tom Smallev zgađenim glasom. Stajao je kraj procijepa s na​e desne strane. Nisam odgovorio. Kukci su sad bili kod svih procijepa, stoje vjerojatno značilo da gmi​u po cijeloj zgradi … kao crvi na komadu mesa. To nije bila ba​ ugodna slika, i osjetio sam kako je ono malo piletine ​to sam uspio pojesti sad htjelo opet na zrak. Netko je jecao. Gospođa Carmodv je vri​tala o u​asima iz dubine zemlje. Netko joj je natmureno rekao da začepi ako zna stoje dobro za nju. Isto staro sranje. Ollie je iz d​epa izvadio pi​tolj gospođe Dumfries, a ja sam mu zgrabio ruku. “Ne budi lud.” Otresao me. “Znam ​to radim”, rekao je. Kucnuo je cijevi pi​tolja o izlog, lica zgrčenog u izraz zgađenosti, kao maska. Brzina krila na stvorovima se povećala dok nisu postala tek zamućeni trag - tko nije znao, mo​da bi pomislio da se uopće ne radi o krilatim stvorovima. A onda su naprosto odletjeli. Neki drugi su vidjeli stoje Ollie napravio i shvatili. Koristili su dr​ke metli da pokucaju na izlog. Stvorovi su odletjeli, ali su se odmah i vratili. Izgleda da su i po umnim sposobnostima bili nalik prosječnoj kućnoj muhi. Ono stoje bilo skoro panika sad se rastopilo u ​amoru razgovora. Čuo sam kako netko pita nekoga drugog za mi​ljenje o tome ​to bi se dogodilo kad bi neki od tih stvorova sletio na tebe. To je bilo pitanje kojem ni u kom slučaju nisam htio doznati odgovor. 92 ​ Magla Kuckanje po izlogu je počelo zamirati. Ollie se okrenuo prema meni i počeo ne​to govoriti, ali prije nego ​to je htio učiniti ne​to osim zaustiti, ne​to je do​lo iz magle i zgrabilo jednog od stvorova ​to su gmizali po staklu. Mislim da sam vrisnuo. Nisam siguran. To je bio neki leteći stvor. Vi​e od toga ne bih mogao sa sigurno​ću reći. Magla kao da se zatamnila, točno onako kako je Ollie bio opisao, samo ​to tamna mrlja nije izblijedila; pretvorila se u ne​to s lepetavim, ko​nim krilima i albinski bijelim tijelom, i crvenim očima. Udarilo je u staklo dovoljno da zadrhti. Kljun mu se otvorio. Ugrabilo je ru​ičastog stvora i onda nestalo. Cijela stvar potrajala je manje od pet sekundi. Imao sam blijed krajnji dojam da se ru​ičasti stvor migolji i lamaće krilima dok silazi niz otvor, kao ​to će se mala riba migoljiti i lepetati perajama u kljunu galeba. Sad se začuo jo​ jedan udarac, pa jo​ jedan. Ljudi su opet počeli vri​tati, i nastao je stampedo prema stra​njem dijelu trgovine. Začuo se jo​ prodorniji vrisak, bola, a Ollie je rekao: “O, bo​e moj, ona starica je pala a oni su je naprosto pregazili.” Potrčao je opet kraj blagajne. Ja sam ga krenuo slijediti, a onda sam ugledao ne​to ​to me okamenilo na
    • mjestu. Visoko gore s moje desne strane, jedna od vreća gnojiva klizila je polako prema natrag. Tom Smallev stajao je točno pod njom, zureći u maglu kroz svoj procijep. Jo​ jedan ru​ičasti kukac sletio je na debelo staklo kod procijepa gdje smo bili stajali Ollie i ja. Jedan od letećih stvorova je dopikirao i zgrabio ga. Starica koju su pregazili nastavila je vri​tati prodornim, istruganim glasom. Ona vreća. Ona vreća koja klizi. “Smallev!” povikao sam. “Pazi! Iznad sebe!” U općoj gu​vi, nije me ni čuo. Vreća se zaljuljala, pa pala. Udarila gaje ravno u glavu. Sru​io se, bradom udariv​i u policu koja se pru​ala ispod ruba izloga. Jedan od letećih albino stvorova proguravao se kroz neravnu rupu u staklu. Čuo sam kako proizvodi tihi ​kripavi zvuk, sad kad je bar dio vri​tanja prestao. Njegove crvene oči blistale su na trokutastoj glavi, nagnutoj malo u stranu. Te​ak, zakrivljen kljun pro​drljivo se otvarao i zatvarao. Izgledao je pomalo kao slike pterodaktila kakve se mogu vidjeti u knjigama od dinosaurima, ali mnogo vi​e kao ne​to ​to je ispalo iz ko​mara kakvog luđaka. Magla ​ 93 Dograbio sam jednu baklju i umočio je u limenku benzina za upaljače, prevrnuv​i je i stvarajući na podu baricu tekućine. Leteći stvor zastao je na vrhu vreća s gnojivom, zureći oko sebe, polako i zlokobno se premje​tajući sjedne noge opremljene pand​ama na drugu. Bio je to glup stvor, uvjeren sam u to. Dvaput je poku​ao ra​iriti krila, koja bi udarila u zidove i zatim se sklopila preko njegovih zgrbljenih leđa kao krila grifona. Treći put kad je poku​ao, izgubio je ravnote​u i nespretno pao sa svoga mjesta, jo​ uvijek poku​avajući ra​iriti krila. Pao je na leđa Toma Smalleva. Jedan potez njegovih pand​i i Tomova se ko​ulja rasparala. Krv je potekla. Bio sam tamo, ni metar daleko. Baklja mi je kapala benzin. Bio sam emocionalno spreman ubiti ga ako mogu … a onda sam shvatio da nemam ​ibice kojom bih je zapalio. Posljednju sam potro​io paleći cigaru gospodinu McVevu prije sat vremena. Cijelo mjesto sad se pretvorilo u pandemonij. Ljudi su vidjeli kako se stvorenje gnijezdi na Smallevevim leđima, ne​to ​to jo​ nitko na svijetu nikad nije vidio. Trznulo je glavom prema naprijed pod upitnim uglom, i odvalilo komad mesa sa stra​nje strane Smallevevog vrata. Pripremao sam se upotrijebiti baklju kao malj kad je u tkaninu umotan vrh odjednom planuo. Dan Miller je stajao tamo, dr​eći Zippo upaljač sa znakom marinaca. Lice mu je bilo grubo kao stijena od u​asa i bijesa. “Ubijte ga”, rekao je promuklo. “Ubijte ga ako mo​ete.” Kraj njega je stajao Ollie. Imao je u ruci 38-
    • icu gospođe Dumfries, ali nije mogao naciljati. Stvor je ra​irio krila i jednom zamahnulo njima - ne da odleti, već da bi čvr​će uhvatio svoj plijen - a onda su njegova ko​no bijela, membranasta krila prekrila cijeli gornji dio tijela jadnog Smalleva. Onda su do​li zvuči -smrtonosni zvuči deranja koje nisam u stanju podrobno opisati. Sve se to dogodilo u nekoliko sekundi. Onda sam gurnuo baklju u stvora. Imao sam osjećaj da sam udario u ne​to nimalo čvr​će od papirnog zmaja. Sljedećeg časa, cijeli stvor je plamtio. Ispustio je vri​tavi zvuk a krila su mu se ra​irila; glava mu se trzala, a crvene oči kolutale u nečemu stoje, iskreno se nadam, bila stra​na agonija. Poletjelo je uz zvuk nalik onome koji proizvode platnene plahte kad lepeću na konopcu na o​trom proljetnom povjetarcu. Opet je ispustilo onaj zahrđali, vri​tavi zvuk. Glave su se okretale kako bi slijedile njegovu plamteću, samrtnu putanju. Mislim da mi se od cijele stvari ni​ta u pamćenju ne ističe tako sna​no 94 ​ Magla kao taj leteći stvor kako leti u cik-cak iznad prolaza Federalovog supermarketa, dok s njega tu i tamo otpadaju nagoreni, zadimljeni komadići. Konačno se sru​ilo u umake za tjesteninu, rasipajući na sve strane Ragú i Prince i Prima Salsu poput kapi krvi. Preostalo je malo ​to osim pepela i kostiju. Smrad gorenja bio je silan i odvratan. A ispod toga, kao neki kontrapunkt, bio je tanak i kiselkast smrad magle koji se pru​ao kroz pukotinu na staklu. Načas je vladala potpuna ti​ina. Bili smo ujedinjeni u crnom čudu pred tim sjajnim, gorućim letom smrti. Onda je netko počeo zavijati. Drugi su vri​tali. A odnekud odostrag, čuo sam svoga sina kako plače. Uhvatila me neka ruka. Bio je to Bud Brown. Oči su mu skoro iskakale iz duplji. Usne su mu se povukle s la​nog zubala, kao da re​i. “Jedan od onih drugih stvorova”, rekao je i pokazao rukom. Jedan kukac u​ao je kroz rupu i sad je sjedio na vreći gnojiva, dok su mu mu​ja krila zujala - čulo ih se: zvučala su kao električni ventilator iz jeftine trgovine električnom robom ​ a oči se iskolačile sa svojih ticala. Njegovo ru​ičasto i gnjusno bucmasto tijelo hitro je dahtalo. Krenuo sam prema njemu. Baklja mije zamirala, alijos se nije ugasila. Ali pretekla me gospođa Reppler, učiteljica trećeg razreda. Bilo joj je mo​da pedeset i pet, mo​da ​ezdeset godina, tanka kao prut. Tijelo joj je imalo onaj čvrst, isu​en izgled koji me uvijek podsjeti na su​enu govedinu. Imala je u svakoj ruci po jednu limenku Raida, kao neki poludjeli revolverás u egzistencijalističkoj komediji. Ispustila je rezanje bijesa koje bi bilo na čast spiljskom čovjeku dok razbija glavu svome neprijatelju. Dr​eći limenke u ispru​enim rukama, stisnula je njihove pipce. Gusti sprej protiv kukaca prekrio je stvora. Zgrčio se u agoniji, suludo se izvijajući i okrećući, i konačno padajući s vreća, odbijajući se od tijela Toma Smalleya - koji je bez ikakve sumnje ili dvojbe bio mrtav ​ i konačno slećući na pod. Krila su mu suludo zujala, ali nisu ga mogla podići; bila su prekrivena Raidom. Koji časak kasnije, krila su usporila, pa stala. Krepalo je.
    • Sad se čulo ljude kako plaču. I stenju. Starica koju su pregazili je stenjala. I čuo se smijeh. Smijeh prokletnika. Gospođa Reppler stajala je iznad svoga plijena, dok su joj se mr​ava prsa ubrzano dizala i padala. Hatlen i Miller prona​li su jedna od onih kolica na kojima pomoćnici u trgovini voze velike kutije, i zajedničkim su ih snagama nagurali na vrh vreća s gnojivom, blokirajući trokutastu rupu u staklu. Kao privremena mjera, bilo je dobro. Magla ​ 95 Amanda Dumfries stupila je naprijed kao da hoda u snu. U jednoj je ruci dr​ala plastičnu kantu za brisanje poda. U drugoj je imala metlu, jo​ uvijek umotanu u prozirnu foliju. Sagnula se, očiju jo​ uvijek razrogačenih i bezizra​ajnih, i pomela mrtvu ru​ičastu stvar-kukca, pu​a, ​to god bilo -u kantu. Čulo se krckanje folije na metli dok je mela pod. Pri​la je izlaznim vratima. Na njima nije bilo kukaca. Malo ih je otvorila i izbacila kantu. Pala je na bok i kotrljala se naprijed-natrag u sve manjem luku. Jedan ru​ičasti stvor dozujao je iz noći, sletio na vedro, i krenuo puzati po njemu.’ Amanda se rasplakala. Pri​ao sam joj i stavio joj ruku preko ramena. U pola dva sljedećeg jutra, sjedio sam leđima oslonjen na bijeli emajl ​tanda za meso, napola u snu. Billyjeva glava bila mije u krilu. On je čvrsto spavao. Nedaleko od nas, Amanda Dumfries je spavala s glavom na nečijoj jakni. Nedugo nakon plamteće smrti pticolikog stvora, Ollie i ja smo oti​li natrag u skladi​te i prikupili pet-​ est prostirki poput one kojom sam prije pokrio Billyja. Nekoliko ljudi spavalo je na njima. Donijeli smo i nekoliko te​kih drvenih kutija s narančama i kru​kama, i nas četvorica smo ih zajedničkim snagama uspjeli podići povrh vreća s gnojivom ispred rupe u staklu. Pticoliki stvorovi će se debelo namučiti da pomaknu jednu od tih kutija; bile su te​ke oko četrdeset kila svaka. Ali ptice i kukcoliki stvorovi kojima su se hranile nisu bili jedini tamo vani. Bio je tu i stvor s pipcima koji je uzeo Norma. Trebalo se sjetiti otrcanog konopa za rublje. Trebalo se sjetiti i onog neviđenog stvora koji je ispustio ono tiho, guturalno rezanje. I poslije smo čuli nekoliko takvih zvukova - ponekad vrlo daleko - ali koliko je zapravo “daleko” uz prigu​ujuću maglu? A ponekad bi bili dovoljno blizu da zatresti zgradu, i natjeraju nas sve da se osjetimo kao da su nam se srčane klijetke napunile ledenom vodom. Billy se trgnuo u mome krilu i zastenjao. Pogladio sam ga po kosi, a on je zastenjao jo​ glasnije. A onda je izgleda opet prona​ao mirnije vode sna. Moj polusan se raspr​io, i opet sam zurio, posve budan. Otkako se smračilo, uspio sam odspavati samo kakvih devedeset minuta, a i tada su me progonili snovi. U jednom od fragmentarnih snova, vratio sam se u pro​lu večer. Billy i Steffy su stajali pred panoramskim prozorom, zureći u crnu i sivu vodu, u srebrni, uskovitlani vodoskok koji je najavljivao oluju. Poku​avao sam stići do njih, znajući da bi dovoljno sna​an vjetar mogao slomiti prozor i razbacati smrtonosne staklene strelice po cijeloj dnevnoj sobi. Ali koliko 96 ​ Magla
    • god trčao, činilo se da im nisam nimalo bli​i. A onda se jedna ptica izdigla iz vodoskoka, ogromna, grimizna oiseau de morf, čiji je pretpovijesni raspon krila zamračio cijelo jezero, od istočne do zapadne strane. Kljun joj se otvorio, otkrivajući ​drijelo veličine tunela Holland. A kad je ptica do​la pro​drijeti moju ​enu i sina, neki tih, zlokoban glas počeo je ​apatom ponavljati: Projekt Strijela… projekt Strijela… projekt Strijela… Ne da smo samo Billy i ja imali problema sa spavanjem. Drugi su vri​tali u snu, a neki su nastavili vri​tati i kad bi se probudili. Pivo je iz hladnjaka nestajalo velikom brzinom. Buddy Eagleton jednom gaje ponovno napunio iz skladi​ta, bez ikakvog komentara. Mike Halten rekao mi je da Sominexa vi​e nema. Ne skoro, nego nijedne tabletice. Pretpostavljao je da su neki ljudi uzeli mo​da i ​est-osam bočica. “Ali ima ne​to Nytola”, rekao je. “Hoće​ jednu bočicu, David?” Stresao sam glavom i zahvalio mu. A u posljednjem prolazu, dolje kad blagajne broj 5, imali smo svoje alkoholičare. Bilo ih je mo​da sedam, svi stranci osim Loua Tattingera, koji je vodio praonicu automobila Bor. Lou nije trebao opravdanje da se zagleda u dno ča​e, kako se ono ka​e. Alkoholna brigada bila je vi​e-manje u nesvijesti. O, da-bilo je jo​ i ​est-sedam ljudi koji su poludjeli. Ludilo mo​da i nije najbolja riječ; mo​da se ne mogu dosjetiti neke bolje. Ali bili su to ljudi koji su upali u posvema​nju obamrlost, bez kori​tenja piva, vina ili tableta. Zurili su bezizra​ajnim i sjajnim očima poput gumba. Čvrsti beton stvarnosti raspao se u nekom nezamislivom potresu, a ovi jadnici su propali u rupe. S vremenom, mo​da se neki od njih povrate. Ako bude vremena. Mi ostali pravili smo svoje vlastite mentalne kompromise, a u nekim slučajevima bili su prilično čudni. Gospođa Reppler, na primjer, bila je uvjerena daje sve to samo san - ili je bar tako govorila. A zvučala je prilično uvjereno. Bacio sam pogled na Amandu. Razvijao sam nelagodno sna​ne osjećaje prema njoj - nelagodne, ali ne do kraja neugodne. Oči su joj bile nevjerojatno, blistavo zelene … neko vrijeme dr​ao sam je na oku da vidim neće li mo​da izvaditi par kontaktnih leća, ali, po svemu sudeći, boja je bila prirodna. Htio sam voditi ljubav s njom. ​ena mije bila kod kuće, mo​da ​iva, vjerojatnije mrtva, ali u svakom slučaju, volio sam je; vi​e od svega, htio ‘ oiseau de mort: ptica smrti (franc.) nap. prev. Magla ​ 97 sam sebe i Billyja vratiti do nje, ali isto tako sam htio po​eviti tu damu po imenu Amanda Dumfries. Poku​avao sam samome sebi reći kako je to samo zbog situacije u kojoj se nalazimo, a mo​da i jest, ali to nije promijenilo moju ​elju. Plutao sam napola u snu, a onda se probudio do kraja oko tri. Amanda se prebacila u neku vrst fetalnog polo​aja, s koljenima dignutim do prsa, ruku stisnutih među bedrima. Činilo se da duboko
    • spava. Njena se majica s jedne strane malo podigla, pokazujući čistu bijelu ko​u. Gledao sam je i počeo dobivati vrlo beskorisnu i neudobnu erekciju. Poku​ao sam si skrenuti misli, i počeo razmi​ljati o tome kako sam jučer ​elio naslikati Brenta Nortona. Ne, ni​ta tako va​no kao slika, ali … samo ga posjesti na deblo s mojim pivom u ruci, i skicirati njegovo znojno, umorno lice i dva krila njegove bri​no obrađene kose koja se neuredno podi​u straga. Bila bi to dobra slika. Trebalo mi je dvadeset godina ​ivota s mojim ocem da prihvatim zamisao kako i dobro mo​e biti dovoljno dobro. Znate ​to je talent? Prokletstvo očekivanja. Kao klinac, morate se s time nositi, nekako to pobijediti. Ako znate pisati, mislite da vas je Bog doveo na zemlju da rasturite Shakespearea. Ili ako znate slikati, mo​da mislite -ja sam mislio - da vas je Bog doveo na zemlju da rasturite svoga oca. Ispalo je da ja nisam tako dobar kao stoje on bio. Uporno sam se trudio biti bolji, mo​da i dulje nego ​to sam trebao. Imao sam izlo​bu u New Yorku i nije ba​ uspjela - kritičari su me ubili u pojam spominjanjem moga oca. Godinu dana kasnije, izdr​avao sam i sebe i Steff komercijalnim stvarima. Ona je bila trudna, a ja sam sjeo i porazgovarao sam sa sobom o svemu tome. Posljedica toga razgovora bila je uvjerenje da će ozbiljna umjetnost za mene uvijek biti samo hobi i ni​ta vi​e. Radio sam reklame za ​ampon Zlatna djevojka - onu u kojoj Djevojka stoji na biciklu, onu na kojoj igra frizbi na pla​i, onu na kojoj stoji na balkonu svoga stana s pićem u ruci. Radio sam ilustracije kratkih priča za većinu velikih skupih časopisa, ali u to sam se područje probio praveći lascivne ilustracije za priče u prljavijim mu​kim magazinima. Radio sam i neke plakate za filmove. Lova sti​e. Dobro ​ivimo. Odr​ao sam posljednju izlo​bu u Bridgtonu, ba​ pro​log ljeta. Izlo​io sam devet platna koja sam naslikao tijekom pet godina, a prodao sam ih ​est. Jedno koje nikako nisam ​elio prodati prikazivalo je, čudnom slučajno​ću, trgovinu Federal. Perspektiva je bila sa samog kraja parkirali​ta. Na mojoj slici, parkirali​te je bilo prazno osim reda limenki Campbellovog graha 98 ​ Magla i hrenovki, svaka veća od prethodne dok mar​iraju prema oku promatrača. Posljednja je djelovala kao daje visoka dva metra. Slika se zvala Grah i la​na perspektiva. Neki čovjek iz Kalifornije, direktor u nekoj kompaniji koja proizvodi teniske loptice i rekete i tko zna kakvu jo​ sportsku opremu silno je ​elio tu sliku, i nije htio prihvatiti odrečan odgovor usprkos kartici s oznakom NIJE NA PRODAJU zataknutoj u donji lijevi ugao jednostavnog drvenog okvira. Počeo je sa ​esto dolara, i nastavio sve do četiri tisuće. Rekao je da ​eli tu sliku za svoju radnu sobu. Nisam je htio prodati, i oti​ao je jako zbunjen. Bez obzira na to, nije odustao; ostavio mije posjetnicu, za slučaj da se predomislim. Dobro bi mi do​ao novac - te smo godine nadogradili kuću i kupili terenca - ali naprosto je nisam mogao prodati. Nisam je mogao prodati jer mi se činilo daje to najbolja slika koju sam ikad napravio i htio samje moći pogledati kad me netko upita, s posve nesvjesnom okrutno​ću, kad ću napraviti ne​to ozbiljno. A onda samje slučajno jednog dana pro​le jeseni pokazao Ollieju Week-su. Upitao me mo​e lije
    • fotografirati i iskoristiti je za reklamu jednog tjedna, i to je bio kraj moje vlastite la​ne perspektive. Ollie je prepoznao stoje ta slika zapravo, i time i mene prisilio da to shvatim. Savr​eno dobar komad komercijalnog slikarstva. Ni​ta vi​e. I, hvala Bogu, ni​ta manje. Dopustio sam mu da to učini, a onda sam nazvao direktora kod kuće, u San Luisu Obispo, i rekao mu da mo​e dobiti sliku za dvije i pol tisuće dolara, ako je jo​ uvijek ​eli. ​elio ju je, i poslao sam mu je na obalu UPS-om. I otada, onaj glas iznevjerenih očekivanja - onaj glas prevarenog djeteta koje se ne mo​e zadovoljiti tako mlačnom pohvalom kao stoje “dobro” -vi​e-manje je za​utio. I osim nekoliko kratkih trenutaka grmljavine - poput glasanja onih neviđenih stvorova negdje vani u maglenoj noći ​ uglavnom je sve otada ​utio. Mo​da mi vi mo​ete reći ​ za​to bi u​utkivanje toga djetinjastog, zahtjevnoga glasa moralo biti tako nalik smrti? Oko četiri sata Billy se probudio - bar djelomično - i ogledao se oko sebe snenim očima koje ne shvaćaju. “Jo​ smo ovdje?” “Da, srce”, rekao sam. “Jesmo.” Počeo je plakati s u​asnom, slaba​nom bespomoćno​ću. Amanda se probudila i pogledala nas. “Hej, mali”, rekla je i nje​no ga privukla k sebi. “Ujutro će sve djelo- .ili bar malo bolje.” Magla ​ 99 “Ne”, reče Billy. “Ne, neće. Neće. Neće.” “​​”, rekla je. Oči su joj susrele moje iznad njegove glave. “​​, vrijeme ti je za spavanje.” “Hoću svoju majku!” “Aha, naravno”, reče Amanda. “Naravno da hoće​.” Billy se me​koljio po njenom krilu sve dok se nije mogao zagledati u mene. Tako smo se neko vrijeme gledali. A onda je opet zaspao. “Hvala”, rekao sam. “Trebali ste mu.” “On me čak ni ne pozna.” “Svejedno.” “Onda, ​to mislite?” upitala je. Njene zelene oči mirno su gledale u moje. “​to zapravo mislite?” “Pitajte me ujutro.” “Pitam sada.” Zaustio sam da joj odgovorim, a onda se Ollie Weeks stvorio iz polumraka kao daje ispao iz nekog horora. Imao je d​epnu svjetiljku preko koje je prevukao jednu od onih ​enskih majici, i uperio juje prema stropu. Stvarala je čudne sjene na njegovom ispijenom licu. “David”, ​apnuo je. Amanda gaje pogledala, prvo iznenađena, onda opet prestra​ena. “Ollie, stoje?” upitao sam. “David”, ​apnuo je opet. Pa onda: “Dođi. Molim te.” “Ne ​elim ostaviti Billyja. Tek je zaspao.” “Ja ću biti s njim”, reče Amanda. “Bolje idite.” A onda, ti​im glasom: “Isuse, ovo nikad neće zavr​iti.” 100 ​ Magla
    • 8. ​to se dogodilo s vojnicima. S Amandom. Razgovor s Danom Millerom. Po​ao sam s Olliejem. Krenuo je prema skladi​tu. Dok smo prolazili kraj hladnjaka, dohvatio je pivo. “Ollie, stoje?” “Hoću da vidi​.” Pro​ao je kroz dvokrilna vrata. Kliznula su za nama i zatvorila se tihim ​u​tanjem zraka. Bilo je hladno. Nije mi se sviđalo ovo mjesto, ne nakon onoga ​to se dogodilo Normu. Dio moga uma uporno me podsjećao da tu negdje jo​ le​i i komadić mrtvog pipka. Ollie je skinuo majicu sa svoje svjetiljke. Uperio ju je prema gore. U prvi čas, učinilo mi se daje netko objesio dvije lutke za izlog s jedne od grijaćih cijevi ispod stropa. Da su ih objesili na klavirske ​ice ili tako ne​to, dječji trik za Noć vje​tica. Onda sam primijetio stopala koja su visjela kakvih petnaestak centimetara iznad betonskog poda. Bile su tu i dvije hrpe prevrnutih kutija. Podigao sam pogled prema licima i u grlu mi se počeo dizati vrisak, jer to nisu bila lica lutaka za izlog. Obje glave bile su nagnute u stranu, kao da u​ivaju u nekoj u​asno smije​noj ​ali, ​ali od koje su se smijali sve dok nisu poljubičastili. Njihove sjene. Njihove sjene, izdu​ene, na zidu iza njih. Njihovi jezici. Njihovi ispla​eni jezici. Obojica su bili u odorama. Bili su to oni klinci koje sam prije bio primijetio, a zatim zaboravio. Gu​teri iz Vrisak. Čuo sam ga kako mi počinje u grlu kao stenjanje, di​e se kao policijska sirena, a onda mi je Ollie zgrabio ruku tik iznad lakta. “Ne vri​ti, David. Za ovo ne zna nitko osim tebe i mene. 1 htio bih da tako i ostane.” Nekako sam progutao vrisak. “Oni gu​teri”, propentao sam. “Iz projekta Strijela”, reče Ollie. “Jasno.” Ne​to hladno mi se uguralo u ruku. Limenka piva. “Popij to. Treba ti.” Ispraznio sam limenku do kraja. Ollie je rekao: “Do​ao sam pogledati imamo li jo​ boca za plinski ro​tilj koji je koristio gospodin McVey. Vidio sam dečke. Po mome mi​ljenju, pripremili su omče i popeli se na vrh one dvije hrpe kutija. Sigurno su jedan Magla ​ 101 drugome vezali ruke, a onda pomogli jedan drugome dok su prolazili kroz konopac. Tako … tako da im ruke budu iza leđa, zna​. A onda - bar ja tako mislim - gurnuli su glave kroz omče i zategli ih trzajući glavu. Mo​da je jedan od njih brojao do tri, i skočili su zajedno. Ne znam.” “To se ne mo​e”, rekao sam suhim ustima. Ali ruke su im doista bile vezane iza leda. Činilo se da ne mogu skrenuti pogled s toga.
    • “Moglo bi se. Ako su dovoljno jako htjeli, David, mogli su.” “Ali za​to?” “Mislim da zna​ za​to. Nitko od turista, od ljetnih tipova - kao onaj Miller - ali u ovom kraju ima ljudi koji bi mogli pogoditi.” “Projekt Strijela?” Ollie reče: “Po cijele dane sam na blagajni, sva​ta čujem. Cijelo ovo proljeće slu​ao sam priče o tom prokletom projektu Strijela, i ni​ta dobro nisam čuo. Crni led na jezerima​” Pomislio sam na Billa Giostija kako mi se naginje kroz prozor i pu​e topao alkohol u lice. Ne samo atomi, nego drukčiji atomi. A sad ova tijela koja vise sa stropne cijevi. Nagnute glave. Ovje​ene cipele. Jezici ispla​eni kao ljetne kobasice. Sa svje​im sam u​asom shvatio da se u meni otvaraju nova vrata percepcije. Nova? Ne ba​. Stara vrata percepcije. Percepcija djeteta koje se jo​ nije naučilo za​titi razvijajući tunelski pogled koji isključuje devedeset posto svemira. Djeca vide sve na ​to im pogled padne, čuju sve ​to im u​i dosegnu. Ali ako je ​ivot uzdizanje svijesti (kao ​to tvrdi plakat sa znanstvenog sajma koji je u srednjoj ​koli napravila moja ​ena), ujedno je i ograničavanje ulaznih podataka. U​as je ​irenje perspektive i percepcije. U​as je le​ao u spoznaji da plivam prema mjestu koje većina nas napusti kad izađemo iz pelena i prijeđemo na tutu. Vidio sam to i na Olliejevom licu. Kad se racionalnost počne lomiti, spojevi ljudskog mozga mogu se preopteretiti. Tjeskobe postanu blistave i grozničave. Halucinacije postanu stvarne: lokvica ​ive na mjestu gdje se paralelne crte zbog perspektive naizgled kri​aju doista je tamo; mrtvi hodaju i govore; ru​a počinje pjevati. “Čuo sam stvari od mo​da dvadesetak ljudi”, rekao je Ollie. “Justine Robards. Nick Tochai. Ben Michaelson. U malom gradu nema tajni. Stvari se doznaju. Ponekad je to kao izvor-samo prosuklja iz zemlje i nitko nema pojma odakle je stiglo. Čuje​ ne​to u knji​nici, i prenese​ dalje, ili u marini u Harrisonu. Bog zna gdje jo​, ili za​to. Ali cijelo proljeće i ljeto slu​am samo o projektu Strijela i projektu Strijela.” 102 ​ Magla “Ali ova dvojica”, rekao sam. “Kriste, Ollie, pa to su samo klinci.” “U Vijetnamu je bilo klinaca koji su skupljali u​i. Bio sam tamo. Vidio sam to.” “Ali - ​to bi ih natjeralo na ovako ne​to?” “Ne znam. Mo​da ne​to znaju. Mo​da samo sumnjaju. Sigurno su znali da će ih ljudi ovdje unutra prije ili kasnije početi ispitivati. Ako bude nekog kasnije.” “Ako si u pravu”, rekao sam, “to mora biti ne​to jako lo​e.” “Ona oluja”, rekao je Ollie svojim mekim, mirnim glasom. “Mo​da im je ne​to prevrnula tamo unutra. Mo​da je bila neka nesreća. Mogli su se igrati s bilo čime. Neki ljudi tvrde da su se bavili laserima visokog intenziteta i mazerima. Čuo sam povremeno i o fuzijskom pogonu. A pretpostavi … ​to ako su
    • probu​ili rupu ravno u neku drugu dimenziju?” “To su gluposti”, rekao sam. “I oni?” upitao je Ollie pokazujući na tijela. “Ne. Pitanje je: ​to ćemo sad učiniti?” “Mislim da bismo ih trebali skinuti i sakriti”, rekao je smjesta. “Zagurati ih pod hrpu stvari koje ljudi neće trebati - pseća hrana, deterd​ent za suđe, tako ne​to. Ako se ovo pročuje, samo će jo​ pogor​ati stvari. Zato sam i do​ao k tebi, David. Mislim da si ti jedini kome mogu doista vjerovati.” Promrmljao sam: “Kao nacistički ratni zločinci koji se ubijaju u ćelijama nakon ​to su izgubili rat.” “Aha. I menije to palo na pamet.” Za​utjeli smo, a pred čeličnim teretnim vratima odjednom su se opet začuli tihi ​u​kavi zvukovi zvukovi pipaka koji polako prelaze preko njih. Skutrili smo se bli​e. Naje​io sam se. “U redu”, rekao sam. “Po​urit ćemo ​to vi​e mo​emo”, reče Ollie. Njegov safirni prsten mutno je bljeskao u svjetlu d​epne svjetiljke. “Htio bih ​to prije van odavde.” Pogledao sam u​ad. Iskoristili su istu vrstu konopca za rublje koju sam ja bio vezao oko pasa čovjeka s golferskom kapicom. Omče su se ​arile u podbulo meso njihovih vratova, i opet sam se zapitao ​to li je to moglo obojicu natjerati da učine ovako ne​to. Znao sam ​to Ollie misli kad ka​e da bi vijest o dvostrukom samoubojstvu samo pogor​ala stvari. Meni se to već dogodilo - a ne bih vjerovao daje to moguće. Začuo sam krckavi zvuk. Ollie je otvorio svoj no​, opaku, te​ku stvar namijenjenu otvaranju kartonskih kutija. I, naravno, re​anj u konopca. “Ti ili ja?” upitao je. Magla ​ 103 Progutao sam. “Svatko jednog.” Učinili smo to. Kad sam se vratio, Amanda je nestala a gospođa Turman je bila s Billyjem. Oboje su spavali. Pro​ao sam jednim od prolaza a neki glas je rekao: “Gospodine Drayton. David.” Bila je to Amanda, stojeći na stubama pred upraviteljevim uredom, s očima poput smaragda. “Stoje?” “Ni​ta”, rekao sam. Pri​la mije. Osjećao sam trag parfema. 1, oh, kako sam je ​elio. “La​e​”, rekla je.
    • “Ni​ta nije bilo. La​na uzbuna.” “Ako hoće​.” Uzela me za ruku. “Sad sam bila u uredu. Prazan je, i ima ključ u vratima.” Lice joj je bilo posve mirno, ali oči su joj blistale, skoro divlje, a u grlu joj je pulsiralo. “Ne -“ “Vidjela sam kako me gleda​”, rekla je. “Ako moramo razgovarati o tome, nema svrhe. Turmanica ti čuva sina.” “Da.” Palo mije na pamet daje ovo način-mo​da ne najbolji, ali ipak jedan način - da skinem prokletstvo s onoga ​to smo Ollie i ja maloprije učinili. Ne najbolji način, samo jedini način. Uspeli smo se uskim stubi​tem i u​li u ured. Bio je prazan, kao stoje i rekla. A u vratima je bio ključ. Okrenuo sam ga. U tami je bila samo obris. Ispru​io sam ruke, dodirnuo je, i privukao je k sebi. Drhtala je. Spustili smo se na pod, prvo klečeći, ljubeći se, a ja sam napipao jednu čvrstu dojku i osjećao sam u​urbano lupanje njena srca kroz majicu. Pomislio sam na Steffy kako govori Billyju neka ne dira kablove. Pomislio sam na masnicu na njenom boku kad je skinula smeđu haljinu u na​oj prvoj bračnoj noći. Pomislio sam na prvi put kad sam je vidio, kako vozi bicikl kroz trgovinski centar Sveučili​ta Maine u Oronou, ja na putu za predavanje Vincenta Har-tgena, s portfolijem pod rukom. I erekcija mije bila ogromna. Onda smo legli, a ona je rekla: “Voli me, David. Ugrij me.” Kad je svr​ila, zabila mije nokte u leđa i pozvala me tuđim imenom. Nije mi smetalo. Tako smo samo izravnali račune. Kad smo se spustili natrag, neka vrst puzave zore je tek počela. Crnina pred procijepima s oklijevanjem se pretapala u tamnosivu, pa kromiranu, pa u svijetlu, bezličnu i nesjajnu bjelinu ekrana u drive-in kinu. Mike Hatlen je spavao u sklopivom stolcu koji je odnekud iskopao. Dan Miller sjedio je malo dalje na podu, jedući krafnu marke Hostess. Jednu od onih posipanih bijelim ​ećerom. 104 ​ Magla “Sjednite, gospodine Drayton”, pozvao me. Pogledom sam potra​io Amandu, ali ona je već pro​la pola prolaza. Nije se osvrnula. Na​ čin ljubavi u tami već se činio nečim iz snoviđenja, nevjerojatan čak i u ovom čudnom dnevnom svjetlu. Sjeo sam. “Uzmite krafnu.” Ponudio mije kutiju. Stresao sam glavom. “Taj bijeli ​ećer je čista smrt. Gore od cigareta.” Malo se nasmijao. “U tom slučaju, uzmite dvije.” Iznenadio sam se otkriv​i da je i u meni jo​ bilo malo smijeha - on me iznenadio prona​av​i ga, i zato mi se sviđao. Doista sam uzeo dvije njegove krafne. Bile su prilično ukusne. Nakon njih sam zapalio, iako obično ujutro ne pu​im.
    • “Trebao bih se vratiti svome malom”, rekao sam. “Probudit će se.” Miller kimne glavom. “One ru​ičaste bube”, rekao je. “Sve su oti​le. I ptice. Hank Vannerman ka​e daje posljednja udarila u izlog oko četiri. Izgleda daje … fauna … puno aktivnija po mraku.” “Ali to ne mo​ete reći Brentu Nortonu”, rekao sam. “Ili Normu.” Opet je kimnuo i dugo nije ni​ta rekao. Onda je i on zapalio cigaretu i pogledao me. “Ne mo​emo ovdje ostati, Drayton”, rekao je. “Ima hrane. I puno pića.” “Zalihe nemaju s tim nikakve veze i vi to znate. Sto ćemo učiniti kad jedna on onih velikih zvjerčica tamo vani odluči provaliti unutra umjesto da nas samo drmusa po mraku? Hoćemo lije poku​ati otjerati dr​kama metle i benzinom za upaljače?” Naravno daje bio u pravu. Mo​da nas je magla na određeni način ​titila. Skrivala. Ali mo​da nas neće jo​ dugo skrivati, a to jo​ i nije bilo sve. Bili smo u Federalu kakvih osamnaest sati, i osjećao sam kako me preplavljuje neka vrsta letargije, prilično slična letargiji kakvu sam osjetio jednom ili dvaput kad sam poku​ao predaleko otplivati. Pojavila se potreba da se dr​im sigurnosti, da naprosto ostanem na mjestu, da se brinem za Billyja (i mo​da ​evim Amandu Dumfries usred noći, promrmljao je neki glas), da vidim hoće li se magla naprosto dići, ostaviv​i sve kako je i bilo. Vidio sam to i na drugim licima, i odjednom mi je palo napamet da sad već u Federalu ima ljudi koji neće otići ni pod koju cijenu. Sama pomisao na izlazak kroz vrata nakon onog ​to se dogodilo naprosto bi ih smrznula. Miller je mo​da gledao kako mi sve te misli prolaze licem. Rekao je: “Kad je ta prokleta magla stigla, ovdje je bilo nekakvih osamdeset ljudi. Od toga broja, oduzmite pomoćnika, Nortona i četvero ljudi koji su iza​li s njim, i onog tipa Smalleya. To nam ostavlja sedamdeset i troje.” Magla ​ 105 A oduzev​i jo​ i dvojicu vojnika koji su sad le​ali pod hrpom vreća Purinine hrane za ​tence, ostavlja sedamdeset i jednog. “Onda oduzmite ljudi koji su naprosto odustali”, nastavio je. “Takvih ima deset-dvanaest. Recimo deset. To nam ostavlja nekih ​ezdeset i troje. Ali - ” podigao je jedan ​ećerom umrljan prst. “Od tih ​ezdeset i troje, bar dvadesetak naprosto neće otići. Moralo bi ih se izvući na silu.” “​to sve dokazuje ​to?” “Da moramo izaći, to je sve. I ja idem. Oko podneva, mislim. Planiram povesti onoliko ljudi koliko ih je voljno poći. Volio bih da vi i va​ dečko krenete s nama.” “Nakon onog ​to se dogodilo Nortonu?”
    • “Norton je iza​ao kao janje u klaonicu. To ne znači da i ja moram tako, ili ljudi koji krenu sa mnom.” “Kako to mo​ete spriječiti? Imamo točno jedan pi​tolj.” “I sreća je ​to imamo i toliko. Ali kad bismo mogli prijeći kri​anje, mo​da bismo mogli stići do sportskog dućana na Glavnoj ulici. Oni imaju pi​tolja i pu​aka koliko god ​elite.” “To je jedan ako ijedan mo​da previ​e za moj ukus.” “Draytone”, rekao je, “situacija je gadna.” To mu je vrlo lako si​lo s jezika, ali on nije imao dječačića koga je trebalo čuvati. “Čujte, odlo​imo to za kasnije, mo​e? Sinoć se nisam ba​ uspio naspavati, ali imao sam priliku promisliti o par stvari. Hoćete čuti?” “Jasno.” Ustao je i protegao se. “Pro​ećite sa mnom do prozora.” Pro​li smo kraj blagajne najbli​e kruhu, i stali kraj jednog procijepa. Čovjek koji je tamo stra​ario rekao je: “Kukci su nestali.” Miller ga potap​e po leđima. “Idi si po kavu - i, starija ću paziti ovdje.” “Dobro. Hvala.” Oti​ao je, a Miller i ja pri​li smo njegovom procijepu. “Onda, recite mi ​to vidite tamo vani”, rekao je. Pogledao sam. Kanta za smeće prevrnula se tijekom noći, mo​da zbog nekog od onih pticolikih stvorova, i prosula je po betonu smeće, papire, limenke i papirnate ča​e frapea iz Dairy Queena ni​e niz cestu. Iza toga, vidio sam red automobila najbli​i trgovini kako blijedi u maglu. To je bilo sve ​to sam vidio, i tako sam i rekao. “Onaj plavi Chevy kamionet je moj”, rekao je. Pokazao je rukom, a ja sam kroz maglu mogao razaznati samo natruhu plavog. “Ali ako se prisjetite 106 ​ Magla kad ste jučer parkirali, sjetit ćete se daje parkirali​te bilo prilično puno, zar ne?” Bacio sam pogled na svoga Scouta, i sjetio se da sam mjesto tako blizu trgovini uhvatio samo zato stoje netko drugim netom prije iza​ao. Kimnuo sam glavom. Miller reče: “A sad s time pove​ite jo​ ne​to, Dravtone. Norton i njegovih četvero … kako ste ih ono nazvali?” “Ravnozemaca.” “Da, to je dobar izraz. Ba​ tako. Oni su iza​li, zar ne? Skoro punu du​inu onog konopca. A onda smo čuli ono rezanje, kao neko prokleto krdo slonova. Jel’ tako?” “Nije zvučalo kao slonovi”, rekao sam. “Zvučalo je kao -” Kao ne​to iz primitivnog mulja bio je izraz koji mi je pao napamet, ali nisam to htio reći Milleru, ne nakon stoje pljesnuo onog tipa po leđima i rekao mu neka si ode po kavu - ba​ kao trener koji izvlači igrača iz va​ne utakmice. Mo​da bih to rekao
    • Ollieju, ali ne i Milleru. “Ne znam kako je zvučalo”, dovr​io sam jadno. “Ali zvučalo je veliko.” “Aha.” Zvučalo je prilično jebeno veliko. “Pa za​to onda nismo čuli lomljavu auta? ​kripu metala? Krhanje stakla?” “Pa, zato ​to -” Stao sam. Uhvatio me. “Ne znam.” Miller reče: “Nema ​anse da su iza​li s parkirali​ta kad ih je uhvatilo to ​to ih je uhvatilo. Reći ću vam ​to ja mislim. Mislim da nismo čuli treskanje auta zato stoje puno njih vjerojatno nestalo. Naprosto … nestalo. Propalo u zemlju, raspr​ilo se u zrak, kako god hoćete. Ne​to dovoljno sna​no da one grede napuknu i iskrive se, dovoljno sna​no da stvari popadaju s polica. A u istom trenutku je i gradska sirena za​utjela.” Poku​avao sam zamisliti nestanak pola parkirali​ta. Poku​avao zamisliti kako izlazim tamo van, i sti​em do svje​e pukotine u zemlji, tamo gdje prestaje beton s urednim ​utim crtama za parkiranje. Pukotina, padina … ili mo​da naprosto grotlo koje se spu​ta dolje u bezobličnu bijelu maglu … Nakon par sekundi, rekao sam: “Ako ste u pravu, ​to mislite, koliko ćete daleko dospjeti svojim kamionetom?” “Nisam mislio na svoj kamionet. Mislio sam na va​ terenac.” To je valjalo pro​vakati, ali ne sada. “​to ste jo​ mislili?” Miller je silno ​elio nastaviti. “Apoteka odmah kraj nas, to mi je na umu. Stoje s njom?” Magla ​ 107 Zaustio sam da ka​em kako nemam ni najbla​eg pojma o čemu govori, a onda naglo zatvorio usta. Apoteka Bridgton radila je kad smo se mi jučer dovezli. Praonica nije, ali ljekarna je bila ​irom otvorena, vrata podbočenih gumenim podmetačima da uđe malo svje​eg zraka - nestanak struje je naravno i njima ubio klimu. Vrata apoteke bila su niti ​est metara od vrata trgovine Federal. Pa za​to onda “Za​to nitko od njih nije do​ao ovamo?” upitao me Miller. “Pro​lo je osamnaest sati. Zar nisu gladni? Sigurno nisu tamo, na dijeti od sredstava za pobolj​anje probave i dnevnih ulo​aka.” “Ima i hrane”, rekao sam. “Oni uvijek prodaju i neku vrstu hrane. Mo​da suhe krekere, ili one kolačiće za tostere, razne stvari. I imaju bombone.” “Naprosto ne vjerujem da bi se toga dr​ali kad ovdje ima svega i svačega-“ “Na ​to ciljate?”
    • “Ciljam na to da ​elim izaći, ali ne ​elim zavr​iti kao večera za neku pobjegu​u iz jeftinog hororca. Nas četvero-petero mogli bismo otići do susjeda i provjeriti kako stoje stvari u ljekarni. Kao neka vrsta pokusa.” “To je sve?” “Ne, ima jo​ ne​to.” “​to to?” “Ona”, rekao je Miller jednostavno, i palcem pokazao najedan od sredi​njih prolaza. “Ona luda pička. Ona vje​tica.” Palcem je pokazivao prema gospođi Carmodv. Ona vi​e nije bila sama: pridru​ile su joj se dvije ​ene. Po njihovoj ​ivahnoj odjeći, pretpostavio sam da su vjerojatno turisti, na​i ljetni ljudi, gospođe koje su mo​da ostavile obitelji “samo da odjure u grad po par stvari”, a sad ih izjeda briga za mu​eve i djecu. Gospođe koje su bile voljne prihvatiti bilo kakvu slamku. Mo​da čak i crnu utjehu gospođe Carmodv. Njeno odijelo blistaloje istim jeftinim sjajem. Govorila je, gestikulirala, lica grubog i smrknutog. Dvije gospođe u svojoj ​ivopisnoj odjeći (ali ne onako sjajnoj kao odijelo gospođe Carmodv, ne, a njena divovska vreća od torbe jo​ je bila čvrsto zgurana pod jednu zdepastu ruku) zaneseno su je slu​ale. “Ona je drugi razlog za​to ​elim otići, Dravtone. Do večeri, s njom će sjediti ​estero ljudi. Ako se noćas vrate one ru​ičaste bube i ptice, do sutra ujutro imat će cijelu pastvu oko sebe. Onda mo​emo početi brinuti o tome koga će im odrediti za ​rtvovanje kako bi stvari bile bolje. Mo​da mene, ili vas, ili onog tipa Hatlena. Ili va​eg klinca.” 108 ​ Magla “To je glupost”, rekao sam. Ali, je li doista tako? Hladni ​marci niz moja leđa govorili su da mo​da i nije. Usta gospođe Carmodv su mljela i mljela i mljela. Oči turistica bile su uperene na njene sme​urane usne. Je li to glupost? Pomislio sam na pra​njave preparirane ​ivotinje koje piju na svome zrcalnom potoku. Gospođa Carmodv imala je moć. Čak i Steff, inače tvrdoglava i čvrsto na zemlji, s nelagodom je govorila o starici. Ona luda pička, nazvao ju je Miller. Ona vje​tica. “Ljudi u ovoj trgovini nedvojbeno prolaze kroz iskustvo za sekciju 85”, rekao je Miller. Pokazao je na crveno obojane grede koje su uokvirivale izlog… iskrivljene i napuknute i izobličene. “Umovi im se vjerojatno osjećaju onako kako izgledaju ove grede. Bez sranja, ja se definitivno tako osjećam. Proveo sam pola pro​le noći uvjeren da sam prolupao, da sam vjerojatno u luđačkoj ko​ulji u Danversu, i blebećem o bubama i dinosaurskim pticama i pipcima, i sve će to nestati čim ljubazni bolničar dođe i napumpa me Tho-razinom.” Njegovo maleno lice bilo je napeto i bijelo. Pogledao je gospođu Carmodv, pa onda opet mene. “Ka​em vam, moglo bi se dogoditi. Kako ljudi budu vi​e ​izili, ona će nekima od njih izgledati sve bolje i bolje. A ja ne ​elim biti ovdje kad se to dogodi.”
    • Usnice gospođe Carmodv, melju i melju. Jezik joj ple​e po staračkim, nepravilnim zubima. Doista je izgledala kao vje​tica. Daj joj ​iljasti crni ​e​ir i bila bi savr​ena. ​to li samo govori svojim dvjema uhvaćenim ptičicama u jarkom ljetnom perju? Projekt Strijela? Crno proljeće? Gnusobe iz utrobe zemlje? Ljudska ​rtva? Sranje. Svejedno “Onda, ​to ka​ete?” “Ovoliko pristajem”, odgovorio sam mu. “Poku​at ćemo otići prijeko do apoteke. Vi, ja, Ollie ako hoće, jo​ jedno ili dvoje. Onda ćemo opet porazgovarati.” Čak i od toga sam se osjećao kao da prelazim nemogući ponor po uskoj gredi. Neću pomoći Billvju ako se ubijem. S druge strane, neću mu pomoći ni ako samo budem sjedio na dupetu. ​est metara do apoteke. Nije to tako stra​no. “Kad?” upitao je. “Dajte mi sat vremena.” “Jasno”, rekao je. 5 Sekcija 8: u američkoj vojsci, otpust “po sekciji 8” odnosi se na vojnike koji imaju psihičke probleme, PTSP i slično, nap. prev. Magla ​ 109 9. Ekspedicija 4i Rekao sam gospođi Turman, i rekao sam Amandi, a onda sam rekao Billyju. Njemu je jutros izgleda bilo bolje; za doručak je pojeo dvije krafne i zdjelu zobenih pahuljica. Nakon toga, igrali smo se lovice niz prolaze, i čak sam ga uspio malo nasmijati. Klinci su tako prilagodljivi da te mogu prestraviti na smrt. Bio je previ​e blijed, meso ispod očiju jo​ natečeno od suza koje je isplakao tijekom noći, a lice mu je izgledalo u​asno istro​eno. Na određeni način, postalo je kao lice starog čovjeka, kao da je previ​e emocionalnih volti prolazilo kroz njega predugo vremena. Ali jo​ je bio ​iv i u stanju se smijati… bar dok se ne sjeti gdje je i ​to se događa. Nakon lovice, sjeli smo s Amandom i Hattie Turman i pili Gatorade iz papirnih ča​a i rekao sam mu da idem preko do apoteke s jo​ par ljudi. “Ne ​elim”, rekao je smjesta, natmurenog lica. “Sve će biti u redu, Veliki Bille. Donijet ću ti strip o Spidermanu.” “Hoću da ostane​ ovdje.” Lice mu sad vi​e nije bilo samo natmureno; bilo je olujno. Uzeo sam ga za ruku. On ju je povukao. Ja sam je opet uzeo.
    • “Billy, prije ili kasnije moramo otići odavde. To ti je jasno, zar ne?” “Kad se magla raspr​i …” Ali govorio je bez imalo uvjerenja. Pio je svoj Gatorade polako, i bez u​itka. “Billy, sad je pro​ao već skoro cijeli dan.” “Hoću mamu.” “Pa, mo​da je ovo prvi korak na putu natrag do nje.” Gospođa Turman je rekla: “Ne podi​i dečku nade, David.” “Dovraga”, odrezao sam, “mali se mora nečemu nadati.” Spustila je pogled. “Da. Valjda mora.” Billy to nije ni primijetio. “Tata … Tata, tamo vani ima stvari. Stvari.” “Da, znamo. Ali puno njih ​ ne sve, ali puno ​ izgleda izlazi tek kad padne noć.” “Čekat će”, rekao je. Oči su mu bile ogromne, usredotočene na moje. “Čekat će u magli … i kad se ne budete mogli vratiti, doći će vas pojesti. Kao u bajkama.” Zagrlio me divljom, uspaničenom čvrstinom. “Tata, molim te, ne idi.” Odvojio sam mu ruke ​to sam nje​nije mogao i rekao mu da moram. “Ali vratit ću se, Billy.” “U redu”, rekao je promuklo, ali vi​e me nije htio pogledati. Nije vjerovao da ću se vratiti. To mu se vidjelo na licu, koje vi​e nije bilo olujno, već 110 ​ Magla jadno i bolno. Opet sam se zapitao činim li pravu stvar, riskirajući tako. A onda sam bacio pogled niz prolaz i ugledao gospođu Carmody. Dobila je i trećeg slu​ača, čovjeka s obraslim obrazima i gadnim, zlobnim, krvavim očima. Njegovo natmureno čelo i drhtave ruke kao da su vri​tali “mamurluk”. Bio je to glavom i bradom na​ dobar znanac, Myron LaFleur. Čovjek koji nije nimalo oklijevao poslati dječaka van da obavi mu​ki posao. Ona luda pička. Ona vje​tica. Poljubio sam Billyja, i čvrsto ga zagrlio. Onda sam oti​ao u prednji dio trgovine - ali ne po prolazu s kućnim potrep​tinama. Nisam htio proći pred onim očima. Na tričetvrt puta, Amanda me sustigla. “Stvarno to mora​ učiniti?” upitala je. “Da, mislim da moram.” “Oprosti ako ka​em da meni to zvuči kao obično mačo preseravanje.” Na jagodicama su joj se pojavile točke rumenila, a oči su joj bile zelenije no ikad. Bila je jako - ne, kraljevski - bijesna. Uzeo sam je za ruku i ponovio joj svoju raspravu s Danom Millerom. Zagonetka automobila i činjenica da nam se nitko iz ljekarne nije pridru​io nisu je bogzna kako dirnuli. Priča o gospođi Carmody jest.
    • “Mogao bi biti u pravu”, rekla je. “Stvarno to vjeruje​?” “Ne znam. Ali ta ​ena ​iri neki otrovan osjećaj. A ako se ljudi boje, dovoljno silno i dovoljno dugo, okrenut će se bilo kome tko im obeća rje​enje.” “Ali ljudska ​rtva, Amanda?” “Azteci su se time bavili”, rekla je mirno. “Slu​aj, David. Vrati se. Ako se bilo ​to dogodi… bilo ​to… vrati se. Baci sve i bje​i ako mora​. Ne zbog mene, ono sinoć je bilo lijepo ali to je bilo sinoć. Vrati se zbog svoga malog.” “Da, hoću.” “Pitam se”, rekla je, i sad je i ona izgledala kao Billy, iscrpljeno i staro. Sinulo mije da većina nas tako izgleda. Ali ne i gospođa Carmody. Gospođa Carmody izgledala je nekako mlađe, i vitalnije. Kao daje do​la na svoje. Kao da … kao da joj to čini dobro. Nismo krenuli do pola deset. I​lo nas je sedmero: Ollie, Dan Miller, Mike Hatlen, nekada​nji kompić Myrona LaFleura Jim (također mamuran, ali izgleda odlučan da pronađe neki način okajanja), Buddy Eagleton, i ja. Magla ​ 111 Sedmaje bila Hilda Reppler. Miller i Hatlen su je bezvoljno poku​ali odgovoriti od toga. Nije htjela ni čuti. Ja nisam ni poku​ao. Pretpostavljao sam daje zapravo sposobnija nego bilo tko od nas, osim mo​da Ollieja. Nosila je malu platnenu torbu za kupovinu, do vrha punu sprejeva Raid i Crna zastava, svi odčepljeni i spremni za upotrebu. U slobodnoj ruci nosila je Spauldingov teniski reket Jimmy Connors, iz prolaza broj 2 s ponudom sportske opreme. “​to će vam to, gospođo Reppler?” upitao je Jim. “Ne znam”, rekla je. Imala je dubok, hrapav, sposoban glas. “Ali dobro mi le​i u ruci.” Pogledala gaje bolje, a oči su joj bile hladne. “Jim Grondin, zar ne? Zar ti nisam ja predavala?” Jimove usnice ra​irile su se u nelagodnom, suhom osmijehu. “Da gospođo. I meni i mojoj sestri Pauline.” “Sinoć si previ​e popio?” Jim, koji je bio vi​i od nje i vjerojatno pedesetak kila te​i, zacrvenio se do korijena svoje vojne frizure. “Joj, ne ​” Okrenula se bez riječi, prekidajući ga. “Mislim da smo spremni”, rekla je—
    • Svi smo imali ne​to, premda biste to mogli nazvati čudnim oru​jem. Ollie je imao Amandin pi​tolj, Buddy Eagleton je imao čeličnu ​ipku koju je odnekud iskopao. Ja sam imao dr​ku metle. “Dobro”, rekao je Dan Miller malo podi​ući glas. “Hoćete me malo saslu​ati, narode?” Desetak ljudi pri​lo je izlaznim vratima da vide ​to se događa. Bili su u ra​trkanoj skupini, a desno od njih stajala je gospođa Carmody sa svojim novim prijateljima. “Idemo prijeko do ljekarne vidjeti kako tamo stoje stvari. Nadamo se da ćemo moći donijeti ne​to ​to bi pomoglo gospođi Clapham.” To je bila gospođa koju su jučer pregazili kad su stigle bube. Noga joj je bila slomljena, i jako ju je boljelo. Miller nas je pogledao. “Nećemo riskirati”, rekao je. “Na prvi znak prijetnje, vratit ćemo se natrag u trgovinu -“ “I navući nam sve zvijeri pakla!” poviče gospođa Carmody. “Ima pravo”, slo​ila se jedna od ljetnih gospi. “Zbog vas će nas primijetiti! Zbog vas će doći! Za​to naprosto ne prihvatite ono stoje dobro?” Čulo se mrmljanje slaganja od nekoliko ljudi koji su se okupili da nas isprate. 112 ​ Magla Rekao sam: “Gospođo, a vi mislite da nam je sad dobro?” Spustila je pogled, zbunjena. Gospođa Carmody koraknula je prema naprijed. Oči su joj plamtjele. “Umrijet će​ tamo vani, Davide Draytone! Zar ​eli​ svoga sina pretvoriti u siroče?” Podigla je pogled i sve nas prore​etala očima. Buddy Eagleton spustio je pogled i istovremeno podigao svoju ​ipku, kao da se brani. “Svi vi ćete pomrijeti tamo vani! Zar niste shvatili daje stigao kraj svijeta? Zvijer je pu​tena na slobodu! Zvijezda Pelin6 blje​ti, i svatko od vas tko prođe kroz ona vrata bit će rastrgan! I doći će po one od nas koji preostanu, kao stoje ona dobra ​ena rekla! Hoćete li vi svi to dopustiti?” Sad se okrenula promatračima, a kroz njihove redove se čulo mrmljanje. “Nakon onoga ​to se nevjernicima jučer dogodilo? To je smrt! To je smrt! To je ​ “ Limenka gra​ka preletjela je odjednom preko dvije blagajne i udarila gospođu Carmody u desnu dojku. Zateturala je unatrag uz iznenađeno skvičanje. Amanda je stupila naprijed. “Za​uti”, rekla je. “Za​uti, ti bijedna gadu— ro.” “Ona slu​i Gadnome!” zavri​ti gospođa Carmody. Na licu joj je titrao nervozan osmijeh. “S kime si sinoć spavala, gospođo udana? S kime si sinoć legla? Majka Carmody vidi, o, da, majka Carmody vidi i ono ​to drugima promakne.”
    • Ali čarolija koju je isplela se skrhala, a Amandin pogled nije skrenuo. “Idemo ili ćemo cijeli dan stajati ovdje?” upita gospođa Reppler. I oti​li smo. Bog nam pomogao, oti​li smo. Dan Miller je bio prvi. Ollie je i​ao drugi, a ja posljednji, s gospođom Reppler pred sobom. Bio sam prestra​eniji nego ikad u ​ivotu, mislim, a ruka kojom sam stezao svoju dr​ku metle bila je mokra od znoja. Osjećao se onaj tanu​an, kiselkast i neprirodan smrad magle. Dok sam ja iza​ao, Miller i Ollie su već nestali u njoj, a Hatlen, koji je bio treći, skoro mi je nestao s vida. Samo ​est metara, ponavljao sam sebi. Samo ​est metara. Gospođa Reppler hodala je polako i čvrsto ispred mene, s teniskim reketom koji joj se ljuljao u desnoj ruci. S na​e lijeve strane bio je crveni zid od cigle. S na​e desne, prvi red automobila koji su se pomaljali iz magle kao ” Otkrovenje, 8. nap. prev. Magla ​ 113 napu​teni brodovi. Jo​ jedna kanta za smeće materijalizirala se iz bjeline, a iza nje je bila klupa na kojoj bi ljudi ponekad sjedili čekajući na red u telefonskoj govornici. Samo ​est metara, Mille je vjerojatno već tamo, ​est metara je samo deset-dvanaest koraka, znači ​ “O, moj Bo​e” zavri​tao je Miller. “O, slatki Bo​e, pogledajte ovo!” Miller je doista stigao na odredi​te. Buddy Eagleton bio je ispred gospođe Reppler i okrenuo se pobjeći, razrogačenih i blistavih očiju. Ona gaje lako udarila u prsa svojim teniskim reketom. “Kamo si ti pak krenuo?” upitala je svojim čvrstim, malo hrapavim glasom, i tu je panika prestala. Mi ostali smo do​li do Millera. Bacio sam pogled preko ramena i vidio daje Federal progutala magla. Crveni cigleni zid izblijedio je u tanku, ispranu ru​ičastu, a onda posve nestao, mo​da metar i pol nakon ljekarne. Osjećao sam se izoliranije, osamljenije nego ikad u ​ivotu. Kao da sam izgubio utrobu. Ljekarna je bila popri​te klanja. Miller i ja smo naravno bili vrlo blizu - skoro usred nje. Svi stvorovi u magli vodili su se prvenstveno osjetom njuha. Logično. Vid bi im bio skoro posve beskoristan. Sluh je bio malo korisniji ali, kao ​to sam rekao, magla je iskrivljavala akustiku, pa su stvari u blizini zvučale jako daleko, a ponekad su i stvari jako daleko zvučale kao da su blizu. Stvorovi u magli slijedili su svoj najpouzdaniji osjet. Slijedili su nosove. Mi u trgovini spasili smo se zahvaljujući nestanku struje, između ostaloga. Električna vrata nisu se otvarala. Na određeni način, trgovina je bila izolirana kad je magla stigla. Ali vrata ljekarne … ona su bila otvorena i zakačena. Nestanak struje oteo im je klimu, i otvorili su vrata da pripuste
    • povjetarac. Samo stoje u​lo jo​ ne​to. Neki čovjek u smeđoj majici le​ao je licem prema dolje na vratima. Bar sam isprva pomislio daje majica smeđa; onda sam vidio nekoliko bijelih mrlja pri dnu i shvatio da je nekad cijela bila bijela. Smeđa boja je bila osu​ena krv. A jo​ ne​to s njime nije bilo u redu. Poku​avao sam shvatiti ​to i bučno povratio, iako mi nije odmah sinulo. Valjda, kad se nekome dogodi ne​to tako… tako konačno, um isprva odbija prihvatiti ​ osim mo​da u ratu. Nije imao glave, u tome je bio problem. Noge su mu le​ale unutar ljekarne, a glava mu je trebala visjeti preko ulazne stube. Ali glave naprosto nije bilo. Jimu Grondinu je bilo dosta. Okrenuo se s rukom na ustima, krvavim očima zagledan u moje. A onda je teturavo krenuo natrag prema trgovini. 114 ​ Magla Drugi kao da nisu ni primijetili. Miller je u​ao unutra. Mike Hatlen ga je slijedio. Gospođa Reppler je stala sjedne strane dvokrilnih vrata sa svojim teniskim reketom. Ollie je stao s druge strane, izvukav​i Amandin pi​tolj i uperiv​i ga u tlo. Tiho je rekao: “Čini mi se da mi ponestaje nade, David.” Buddy Eagleton slaba​no se oslonio na postolje telefonske govornice, kao netko tko je upravo od kuće dobio jako lo​e vijesti. Njegova ​iroka ramena su drhtala od siline jecaja. “Nemoj nas jo​ otpisati”, rekao sam Ollieju. Pri​ao sam vratima. Nisam htio ući, ali obećao sam sinu strip. Ljekarna Bridgton bila je suludo popri​te. Knjige i časopisi le​ali su na sve strane. Jedan Spiderman i jedan Nevjerojatni Hulk le​ali su mi skoro kraj nogu i, ne razmi​ljajući, podigao sam ih i zagurao ih u svoj stra​nji d​ep za Billyja. Boce i kutije le​ale su po prolazima. Jedna ruka visjela je preko neke police. Preplavila me nestvarnost. Uni​tenje … klaonica - to je već samo po sebi bilo u​asno. Ali sve zajedno je izgledalo kao da se tu odvio neki suludi tulum. Prostorija je bila isprugana i ure​ena nečim ​to sam u prvi čas smatrao ukrasnim zastavicama. Ali te stvari nisu bile ​iroke i pljosnate; vi​e su ličile na vrlo debelu u​ad ili vrlo tanke kablove. Upalo mi je u oči da skoro isto onako blje​tavo bijele kao i magla sama, i hladni ​marci pro​li su mi leđima poput mraza. Nisu krep-papir. ​to onda? Magazini i knjige visjeli su s nekih od njih. Mike Hatlen nogom je gurkao neku čudnu crnu stvar. Bila je dugačka i četkasta. “Koji je ovo kurac?” upitao je, nikoga posebno. I odjednom sam znao. Znao sam stoje poubijalo sve one koji su imali nesreću i bili u ljekarni kad je stigla magla. Ljudi koji su bili toliko nesretni da ih nanju​e. Van “Van”, rekao sam. Grlo mije bilo posve suho, i riječ je iza​la kao pra​njavi metak. “Van odavde.”
    • Ollie me pogledao. “David …?” “To su paukove mre​e”, rekao sam. A onda su dva vriska stigla iz magle. Prvi je mo​da bio od straha. Drugi od bola. Bio je to Jim. Ako je trebalo otplatiti neke dugove, on ih je plaćao. “Izlazite!” povikao sam Mikeu i Danu Milleru. A onda se ne​to pojavilo iz magle. Bilo gaje nemoguće razaznati na bijeloj podlozi, ali čuo sam ga. Zvučalo je kao nehajno puckanje bičem. A onda sam ga i vidio, kad se omotalo oko bedra traperica Buddyja Eagletona. Magla ​ 115 Vrisnuo je i dograbio prvo ​to muje bilo pod rukom, stoje bio telefon. Slu​alica je odletjela cijelom du​inom ​ice a onda se zanjihala naprijed—natrag. “Oh, Isusa mu, to BOLI!” vri​tao je Buddy. Ollie je posegnuo za njim, i vidio sam ​to se događa. Istog časa, shvatio sam i za​to čovjeku na vratima nedostaje glava. Tanki bijeli kabel koji se omotao oko Buddyjeve noge poput svilenog konopa tonuo je u njegovo meso. Nogavica njegovih traperica bila je uredno odrezana i klizila muje niz nogu. Uredan okrugli zarez u njegovom mesu kiptio je krvlju dok se kabel zabijao dublje. Ollie ga je sna​no povukao. Začuo se tanak zvuk pucanja i Buddy je bio slobodan. Usne su mu poplavile od ​oka. Mike i Dan su stizali, ali presporo. Onda je Dan uletio u nekoliko ovje​e-nih niti i zapeo, točno kao buba na ljepljivom papiru za muhe. Oslobodio se silnim trzajem, ostaviv​i dio ko​ulje da visi na mre​i. Odjednom je zrak bio pun onih nehajnih pucketanja biča, a tanki bijeli kablovi spu​tali su se oko nas sa svih strana. Bili su prekriveni istom onom korozivnom tvari. Izbjegao sam dva, vi​e srećom nego pameću. Jedan mije sletio pred noge i čuo sam tiho siktanje kiptećeg betona. Jo​ jedan je doplu-tao iz zraka, a gospođa Reppler je mirno zamahnula na njega svojim reketom. Nit se zalijepila, i čuo sam prodorno ting! ting! tingtdok je kiselina izjedala strune reketa i trgala ih. Zvučalo je kao neki hitri pizzicatto na violini. Čas kasnije, jedna nit omotala se oko ručke reketa i potegla ga u maglu. “Vraćamo se!” vrisnuo je Ollie. Pokrenuli smo se. Ollie je dr​ao ruku oko Buddyja. Dan Miller i Mike Hatlen bili su s obje strane gospođe Reppler. Bijele niti mre​e i dalje su isplutavale iz magle, nevidljive osim ako ih ne bi razaznao naspram crvene pozadine ciglenog zida. Jedna od njih omotala se oko lijeve ruke Mikea Hatlena. Druga mu se omotala oko vrata, u seriji hitrih zamotaja. ​ila kucavica muje popustila uz prskavu, naglu eksploziju, i odvuklo gaje, nakrivljene glave. Jedna od njegovih Bassovih tenisica je spala i le​ala na boku. Buddy je odjednom zateturao prema naprijed, skoro povukav​i Ollieja na koljena. “Onesvijestio se, David. Pomozi mi.”
    • Dograbio sam Buddyja oko pasa i povukli smo ga za sobom nezgrapno i teturavo. Čak i u nesvijesti, Buddy je stezao svoju čeličnu ​ipku. Noga oko koje se omotala nit mre​e visjela muje u stranu od tijela pod u​asavajućim kutom. Gospođa Reppler se osvrnula “Pazite!” vrisnula je svojim hrapavim glasom. “Pazite, iza vas!” 116- ​ Magla Dok sam se počinjao okretati, jedna od niti mre​e doplutala je do glave Dana Millera. Rukama ju je udarao, vukao. Jedan od paukova iza​ao je iz magle iza nas. Bio je veličine krupnog psa. Bio je crn sa ​utim prugama. Kao trkaći auto, pomislio sam suludo. Oči su mu bile crvenkasto-ljubičaste, kao nar. Poslovno je krenuo prema nama na mo​da i dvanaest ili četrnaest nogu s vi​e zglobova - nije to bio običan zemaljski pauk napuhan do veličine iz hororaca; bilo je to ne​to posve drugačije, mo​da uopće i nije bio pauk. Da gaje vidio, Mike Hatlen bi shvatio stoje zapravo bila ona crna četkasta stvar koju je dodirnuo nogom u ljekarni. Pribli​avao nam se, ispu​tajući mre​u iz ovalnoga otvora na gornjem dijelu trbuha. Niti su lebdjele prema nama u urednoj lepezastoj formaciji. Gledajući taj ko​mar, tako nalik smrtonosno crnim paukovima koji se nad-nose nad svoje mrtve muhe i bube u sjenama na​e kućice za čamce, osjetio sam kako mi se um poku​ava do kraja oteti s veza. Sad sam uvjeren da mi je pomisao na Billyja jedina omogućila da zadr​im kakvu-takvu bliskost s razumom. Proizvodio sam neki zvuk. Smijeh. Plač. Vrisak. Ne znam. Ali Ollie Weeks bio je čvrst poput stijene. Podigao je Amandin pi​tolj mirno kao daje na streljani i ravnomjernim ga pucnjevima ispraznio u stvora iz velike blizine. Iz kakvog god pakla iza​lo, nije bilo neranjivo. Crna tvar raspljeckala mu se iz tijela, i proizvelo je neki u​asan mijaukavi zvuk, tako tih da ga se vi​e osjetilo nego čulo, kao basovi iz sintesajzera. A onda je otapkalo natrag u maglu i nestalo. Moglo se raditi o fantazmu iz nekog u​asnog drogiranog sna … da nije bilo barica ljepljive crne tvari koje je ostavilo za sobom. Začuo se tresak kad je Buddy konačno ispustio svoju čeličnu ​ipku. “Mrtav je”, reče Ollie. “Pusti ga, David. Jebeni stvor mu je dohvatio lem oralnu arteriju, mrtav je. Idemo se pokupiti odavde, Krista mu.” Lice inu je opet bilo obliveno znojem, a oči su mu se izbuljile na velikom, okruglom licu. Jedna nit mre​e dolebdjela mu je do nadlanice, a Ollie je zamahnuo rukom i presjekao je. Nit je ostavila krvavi trag. Gospođa Reppler opet je povikala “Pazite!” i okrenuli smo se prema njoj. Jo​ jedan pauk iza​ao je iz magle i omotao noge oko Dana Millera, u luđačkom ljubavnom zagrljaju. On ga je udarao ​akama. Dok sam se sabijao i podizao Buddyjevu ​ipku, pauk je počeo omatati Dana svojom smrtonosnom niti, a borba mu je postala odvratan, trzavi ples smrti. Gospođa Reppler krenula je prema pauku s limenkom sredstva protiv kukaca Crna zastava u ispru​enoj ruci. Paukove noge posegnule su prema
    • Magla ​ 117 njoj. Pritisnula je pipac, i cijeli oblak insekticida prsnuo je ravno ujedno od njegovih blistavih, draguljastih očiju. Opet se začuo onaj tihi mijaukavi zvuk. Pauk kao daje cijeli zadrhtao, a onda je zateturao unatrag, dlakavim nogama stru​ući po pločniku. Odvukao je Danovo tijelo za sobom, drndajući i kotrljajući ga. Gospođa Reppler bacilaje praznu limenku insekticida za njim. Odbila se od paukovog tijela i zaklepetala po betonu. Pauk je udario u bok jednog malog sportskog auta dovoljno sna​no da se vozilo zaljulja, a onda je nestao. Stigao sam do gospođe Reppler, koja se ljuljala na nogama, smrtno blijeda. Zagrlio sam je oko ramena. “Hvala ti, mladiću”, rekla je. “Malo mi se vrti.” “U redu je”, rekoh promuklo. “Spasila bih ga da sam mogla.” “Znam to.” Ollie nam se pridru​io. Pojurili smo do vrata trgovine, dok su niti padale svuda oko nas. Jedna od njih sletjela je na torbu gospođe Reppler i utonula u platno. Smrknuto se hrvala za svoje vlasni​tvo, povlačeći torbu obim rukama, ali izgubila je. Torba je odletjela u maglu, kotrljajući se. Kad smo do​li do ulaznih vrata, jedan manji pauk, ni​ta veći od ​tenca koker-​panijela, izjurio je iz magle uza zid zgrade. Nije proizvodio mre​u; mo​da jo​ nije bio dovoljno star za to. Dok je Ollie jednim debelim ramenom dr​ao vrata da gospođa Reppler mo​e proći, ja sam napao stvora čeličnom ​ipkom, kao kopljem, i probo ga. Suludo se uskoprcao, nogama ma​ući po zraku, a njegove crvene oči kao da su uhvatile moje i označile me … “David!” Ollie je jo​ dr​ao vrata. Utrčao sam unutra. On za mnom. U nas su zurila blijeda, prestra​ena lica. Nas sedmero je iza​lo. Troje nas se vratilo. Ollie se naslonio na te​ka staklena vrata, a krupna prsa su mu se nadimala. Počeo je ponovno puniti Amandin pi​tolj. Njegova bijela ko​ulja upravitelja zalijepila mu se za tijelo, a velike sive mrlje znoja ​irile su mu se pod pazuhima. “​to?” upitao je netko tihim, promuklim glasom. “Pauci”, odgovorila je gospođa Reppler smrknuto. “Prljavi gadovi su mi oteli torbu.” A onda mi se Billy plačući bacio u naručje. Zagrlio sam ga. Čvrsto. 118 ​ Magla 10. Čarolije gospođe Carmody. Druga noć u trgovini. Konačni sukob.
    • Bio je moj red za spavanje, i sljedeća četiri sata ne sjećam se ničega. Amanda mi ka​e da sam puno govorio, ijednom ili dvaput vrisnuo, ali ne sjećam se nikakvih snova. Kad sam se probudio, bilo je poslijepodne. Bio sam u​asno ​edan. Dio mlijeka se pokvario, ali dio je jo​ bio dobar. Popio sam litru. Amanda je pri​la mjestu gdje smo bili Billy, gospođa Turman i ja. Starac koji je ponudio otići po sačmaricu u svome autu je bio s njom - Cornell, sjetio sam se. Ambrose Cornell. “Kako si, sinko?” upitao je. “Dobro.” Ali jo​ sam bio ​edan, i boljela me glava. I iznad svega, bio sam prestra​en. Zagrlio sam Billyja i pogledao Cornelia i Amandu. “​to se događa?” Amanda reče: “G. Cornell se brine zbog gospođe Carmody. A i ja.” “Billy, hoće​ li se pro​etati sa mnom?” upita Hattie. “Ne ​elim”, reče Billy. “Samo idi, Veliki Bille”, rekao sam mu, i oti​ao je - nevoljko. “Onda, stoje s gospođom Carmody?” upitao sam. “Muti vodu”, reče Cornell. Pogledao me sa smrknuto​ću starca. “Mislim da to moramo zaustaviti. Na bilo koji način.” Amanda reče: “Sad je s njom desetak ljudi. Kao neka luda vrsta mise.” Sjetio sam se razgovora s prijateljem piscem koji je ​ivio u Otisfieldu i izdr​avao ​enu i dvoje djece uzgajajući piliće i proizvodeći po jednu d​epnu knjigu godi​nje - ​pijunske priče. Počeli smo govoriti o rastu popularnosti knjiga koje se bave nadnaravnim. Gault je rekao daje u četrdesetima časopis Weird Tales plaćao vrlo malo, a u pedesetima je bankrotirao. Kad strojevi zaka​u, rekao je (dok je njegova ​ena sortirala jaja a vani su pijetlovi sva-dljivo kukurijekali), kad tehnologija zaka​e, kad konvencionalni vjerski sustavi zaka​u, ljudi moraju imati ne​to. Čak i zombi koji tetura kroz noć mo​e djelovati prilično veselo u usporedbi s egzistencijalnom komedijom / horrorom ozonskog sloja koji se rastapa pod udru​enim naporom milijuna limenki dezodoransa u spreju. Bili smo ovdje zarobljeni dvadeset i ​est sati, i nismo uspjeli postići ama ba​ ni​ta. Na​a jedina ekspedicija u vanjski svijet rezultirala je gubitkom pedeset i sedam posto ljudstva. Nije ba​ bilo iznenađenje ​to su dionice gospođe Carmody rasle. Magla ​ 119 “Stvarno ima desetak ljudi?” upitao sam. “Pa, samo osam”, reče Cornell. “Ali ne zatvara usta! Kao oni deseto-satni govori koje je Castro nekad dr​ao. Naprosto ne prestaje.” Osmero ljudi. I nije tako puno, ne bi čak ni cijelu porotu mogli sastaviti. Ali shvaćao sam zabrinutost na njihovim licima. To je bilo dovoljno da postanu najjača pojedina politička sila u trgovini, osobito sad kad su Dan i Mike poginuli. Pomisao da najveća ujedinjena skupina u na​em zatvorenom sustavu
    • slu​a njeno blebetanje o ponorima paklenim i sedmerim pečatima pro​ela me prilično neugodnim osjećajem klaustrofobije. “Opet je počela govoriti o ljudskim ​rtvama”, rekla je Amanda. “Bud Brown je oti​ao do nje i rekao joj da prestane govoriti takve gluposti u njegovoj trgovini. A dvojica koji su s njom-jedan od njih je onaj tip, Myron LaFleur - rekli su mu neka začepi, jer je ovo jo​ uvijek slobodna zemlja. Nije htio za​utjeti i nastalo je … pa, naguravanje, valjda bi se to moglo tako nazvati.” “Brownu su raskrvarili nos”, reče Cornell. “Ozbiljni su.” Rekao sam: “Ali ne valjda toliko da bi doista ubili nekoga.” Cornell tiho reče: “Ne znam kako daleko bi mogli otići ako se magla ne podigne. Ali ne ​elim ni doznati. Namjeravam otići odavde.” “Lak​e je to reći nego učiniti.” Ali ne​to me počelo kuckati u glavi. Miris. To je ključ. Mi u trgovini bili smo vi​e-manje na miru. Bube je mo​da privuklo svjetlo, kao ​to se događa i s običnim kukcima. Ptice su naprosto slijedile svoju hranu. Ali veći stvorovi su nas pu​tali na miru osim kad bismo se iz nekog razloga raskopčali. Pokolj u ljekarni Bridgton dogodio se zato ​to su vrata bila otvorena - bio sam siguran u to. Stvor ili stvorovi koji su dohvatili Nortona i njegovu skupinu zvučali su krupni poput kuća, ali on ili oni nisu pri​li ni blizu trgovini. A to je značilo da mo​da … Odjednom sam htio razgovarati s Olliejem Weeksom. Morao sam razgovarati s njim. “Namjeravam izaći odavde ili poginuti pri takvom poku​aju”, reče Cornell. “Ne namjeravam provesti ostatak ljeta ovdje.” “Imali smo četiri samoubojstva”, reče Amanda odjednom. “Molim?” Prvo ​to mi je pro​lo kroz glavu u bljesku polovične krivice bilo je da su prona​li tijela vojnika. “Tablete”, reče Cornell kratko. “Ja i jo​ dva-tri čovjeka odnijeli smo tijela otraga.” Morao sam prigu​iti prodoran hihot. Tamo otraga smo već imali pravu mrtvačnicu. “Prorjeđuje se”, reče Cornell. “Hoću otići.” 120 ​ Magla “Nećete stići do auta. Vjerujte mi.” “Čak ni do prvog reda? To je bli​e nego apoteka.” Nisam mu odgovorio. Ne tada. Kakvih sat vremena kasnije, prona​ao sam Ollieja kako pridr​ava hladnjak za pivo i pije Bushca. Lice
    • mu je bilo bezizra​ajno, ali i on kao daje promatrao gospođu Carmody. Ona je bila neumorna, po svemu sudeći. 1 opet je doista raspravljala o ljudskoj ​rtvi, samo ​to joj nitko nije govorio neka začepi. Neki od ljudi koji su joj jučer govorili neka za​uti danas su ili bili s njom, ili bar voljni saslu​ati - a drugih je bilo premalo. “Do sutra ujutro bi ih mogla nagovoriti”, primijeti Ollie. “Mo​da i ne … ali ako uspije, ​to misli​, kome će dodijeliti počast?” Bud Brown ju je naljutio. Kao i Amanda. Pa onda čovjek koji ju je udario. I onda, naravno, ja. “Ollie”, rekao sam, “mislim da bi nas pet-​est moglo izaći odavde. Ne znam kako bismo daleko mogli dospjeti, ali mislim da bismo bar mogli izaći.” “Kako?” Objasnio sam mu. Bilo je sasvim jednostavno. Ako odjurimo do moga Scouta i naguramo se unutra, neće osjetiti miris ljudi. Bar ne ako budemo dr​ali zatvorene prozore. “Ali ​to ako ih privlači neki drugi miris?” upita Ollie. “Recimo, ispu​ni plinovi?” “Onda smo gotovi”, slo​io sam se. “Kretanje”, reče on. “Kretanje automobila kroz maglu bi ih također moglo privući, David.” “Mislim da ne. Ne bez mirisa plijena. Stvarno vjerujem daje to ključ za bijeg.” “Ali ne zna​ to.” “Ne sigurno, ne.” “Kamo bi htio otići?” “Prvo? Kući. Po svoju ​enu.” “David -“ “Dobro. Da provjerim. Da se uvjerim.” “Oni stvorovi vani bi mogli biti posvuda, David. Mogli bi te uhvatiti onog časa kad izađe​ iz Scouta da uđe​ u svoje dvori​te.” “Ako se to dogodi, Scout je tvoj. Samo te molim da se brine​ za Billyja, ​to god bolje mo​e​, i ​to god dulje mo​e​.” Ollie je dovr​io svoje pivo i bacio limenku natrag u hladnjak, gdje je zaklepetala među praznim limenkama. Dr​ak pi​tolja koji je Amanda dobila od svoga mu​a virio mu je iz d​epa.
    • Magla ​ 121 “Jug?” upitao je, susrećući mi pogled. “Aha. Ja bih”, rekao sam. “Krenuti na jug i poku​ati se izvući iz magle. Prokleto poku​ati.” “Koliko benzina ima​?” “Skoro pun rezervoar.” “Je li ti palo na pamet daje mo​da nemoguće izaći?” Jest. Pretpostavimo daje ono sa čime su se zajebavali u projektu Strijela cijeli ovaj kraj povuklo u neku drugu dimenziju, s lakoćom s kojom bismo vi ili ja okrenuli čarapu naopačke? “Palo mi je na pamet”, rekao sam, “ali alternativa je, izgleda, sjediti i čekati da vidimo kome će gospođa Carmody dodijeliti počasno mjesto.” “Mislio si danas?” “Ne, već je poslijepodne, a ti stvorovi su aktivniji noću. Mislio sam sutra, ​to ranije.” “Koga bi poveo?” “Ja i ti i Billy. Hattie Turman. Amanda Dumfries. Onaj stari Cornell, i gospođa Reppler. Mo​da i Bud Brown. To je osmero, ali Billy mo​e sjediti nekome u krilu, i mo​emo se svi stisnuti.” Promislio je o tome. “U redu”, reče konačno. “Poku​at ćemo. Jesi li to spomenuo ikome drugome?” “Ne, ne jo​.” “Moj bi savjet bio da i ne spominje​, bar ne do četiri ujutro. Ja ću napuniti par vrećica hranom i staviti ih kraj blagajne najbli​e vratima. Ako bude sreće, mo​emo se iskrasti prije nego ​to itko shvati ​to se događa.” Oči su mu opet odlutale do gospođe Carmody. “Kad bi ona znala, mogla bi nas poku​ati zaustaviti.” “Misli​ da bi?” Ollie uzme jo​ jedno pivo. “Mislim da bi”, reče. To popodne - jučera​nje popodne - pro​lo je u nekoj vrsti usporenog filma. Tama se pri​uljala, ponovno bojajući maglu u onu boju matiranog kroma. Ono malo svijeta ​to je vani preostalo polako se rastočilo u crninu do pola devet. Vratile su se ru​ičaste bube, pa onda i pticoliki stvorovi, pikirajući do prozora i skupljajući kukce. Ne​to bi povremeno zare​alo iz tame, a jednom, tik prije ponoći, začulo se dugo, razvučeno Aaaaaruuuuuu! koje je natjeralo ljude da se okrenu prema tami prestra​enih, istra​ujućih lica. Bio je to onakav zvuk kakav biste zamislili za krupnog aligatora u močvari. 122 ​ Magla
    • I​lo je vi​e-manje onako kako je Miller predvidio. Do silnih noćnih sati, gospođa Carmody je prigrabila jo​ pet-​est du​a. Mesar McVev bio je među njima, stojeći prekri​enih ruku, promatrajući je. Ona je bila kao navijena. Činilo se da joj ne treba san. Njena propovijed, uporna rijeka u​asa iz Dorea, Boscha i Jonathana Edwardsa, samo se nastavljala, te​eći prema nekoj vrsti vrhunca. Njena je skupina počela mrmljati zajedno s njom, nesvjesno se ljuljajući naprijed-natrag, kao pravi vjernici u obredu pod ​atorom. Oči su im bile sjajne i bezizra​ajne. Bili su pod njenom čarolijom. Oko tri ujutro (propovijed se nemilosrdno nastavljala, i ljudi koje nije zanimala povukli su se u stra​nji dio da se poku​aju naspavati) ugledao sam Ollieja kako stavlja vrećicu namirnica na policu pod blagajnom najbli​om izlaznim vratima. Pola sata kasnije, stavio je kraj nje jo​ jednu vrećicu. Činilo se da ga ne zamjećuje nitko osim mene. Billy, Amanda i gospođa Tur-man spavali su zajedno kroj ispra​njenog odjela s hladnim narescima. Ja sam im se pridru​io i zapao u nemiran polusan. U četiri i petnaest po mome ručnom satu, Ollie me probudio. Cornell je bio s njim, a oči iza naočala sjajno su mu blistale. “Vrijeme je, David”, reče Ollie. Nervozni grč udario me u ​eludac i zatim pro​ao. Probudio sam Aman-du. Pitanje ​to bi se moglo dogoditi s Amandom i Stephanie zajedno u autu pro​lo mi je kroz um, a zatim oti​lo dalje. Danas će biti najbolje naprosto prihvaćati stvari onako kako dođu. One upadljivo zelene oči su se otvorile i zagledale u moje. “David?” “Poku​at ćemo otići odavde. Hoće​ s nama?” “O čemu ti to govori​?” Počeo sam obja​njavati, pa onda probudio i gospođu Turman tako da ne moram dvaput ponavljati priču. “Tvoja teorija o mirisu”, reče Amanda. “To je u ovom času zapravo samo nagađanje, zar ne?” “Da.” “Meni je svejedno”, reče Hattie. Lice joj je bilo blijedo, a usprkos snu imala je velike podočnjake. “Učinila bih bilo ​to ​ prihvatila bilo kakav rizik - samo da opet vidim sunce.” Samo da opet vidim sunce. Zadrhtao sam. Pogodila je kao prstom vrlo blizu sredi​tu mojih vlastitih strahova, osjećaju skoro neizbje​nog usuda koji me zgrabio jo​ kad sam vidio kako Norma pipci izvlače kroz teretna vrata. Kroz maglu se sunce vidjelo samo kao srebrni novčić. Kao da smo na Veneri. Magla ​ 123 Nije toliko bila stvar u čudovi​nim stvorenjima koja su vrebala u magli; udarac ​ipkom pokazao mi je
    • da nisu u pitanju lavkraftovski u​asi obdareni besmrtno​ću, već samo organska bića sa svojim slabostima. Ali sama magla crpila nam je snagu i tupila volju. Samo da opet vidim sunce. Imala je pravo. Već samo to vrijedilo bi prolazak kroz te​ak pakao. Nasmije​io sam se Hattie, a ona mije nesigurno uzvratila osmijeh. “Da”, reče Amanda. “I ja.” Počeo sam buditi Billyja ​to sam nje​nije mogao. “S vama sam”, rekla je gospođa Reppler kratko. Bili smo zajedno kraj tezge za meso, svi osim BudaBrowna. On nam je zahvalio na pozivu a onda ga odbio. Neće napustiti svoje mjesto u trgovini, rekao je, ali i dodao vrlo blagim glasom da ne krivi Ollieja ​to tako čini. Iz bijelog emajliranog hladnjaka sad se već počeo ​iriti neugodan, slatkasti miris, miris koji me podsjetio na onaj put kad nam se ​krinja pokvarila dok smo mi bili na odmoru u Capeu. Mo​da je, pomislio sam, smrad pokvarenog mesa otjerao gospodina McVeya u tim gospođe Carmody. ” ​ okajanje! Sad moramo razmi​ljati o okajanju! Udareni smo bičevima i ​korpionima! Ka​njeni smo jer smo zavirivali u tajne koje je Bog jo​ od davnina branio! Vidjeli smo kako se otvaraju usne zemlje! Vidjeli smo opscene u​ase ko​mara! Stijena ih neće sakriti, mrtvo drveće neće nas zakriti! A kako će sve to zavr​iti? Sto će to zaustaviti? “ “Okajanje!” povikaoje dobri stari Myron LaFleur. “Okajanje … okajanje …” ​aptali su nesigurno. “Recite to s vi​e uvjerenja, da vas čujem!” vikala je gospođa Carmody. Vene na vratu su joj se isticale kao oteknuta u​ad. Glas joj je sad već bio hrapav i ispucan, ali jo​ pun snage. I palo mije napamet da joj je magla dala tu moć - moć da zamagli umove ljudi, da se poigram riječima - kao ​to je nama ostalima otela moć sunca. Prije, ona je bila samo blago ekscentrična starica s trgovinom starinama u gradu prepunom staretinarnica. Samo stara ​ena s prepariranim ​ivotinjama u zadnjoj sobici i reputacijom poznavanja (ta vje​tica …ta pička) narodne medicine. Govorilo se da mo​e pronaći vodu drvenim ra​ljama, da mo​e izliječiti bradavice, i prodati ti kremu od koje će pjegice iz-blijediti. Čak sam čuo - da li od staroga Billa Giostija? - da se gospođu Carmody mo​e posjetiti (u potpunom povjerenju) kad se radi o ljubavnom ​ivotu; da ti, ako te ne​to muči u krevetu, mo​e dati napitak koji će vratiti svje​inu tvome pastuhu. 124 ​ Magla “OKAJANJE!” povikali su svi zajedno.
    • “Okajanje, tako je!” vikala je zaneseno. “Okajanje će ra​čistiti ovu maglu! Okajanje će nas rije​iti čudovi​ta i u​asa! Okajanje će nam s očiju smaknuti povoj magle i pomoći nam da progledamo. ” Glas joj se malo spustio. “A ​to ka​e Biblija, ​to je okajanje? Sto je jedino ​to će očistiti grijehe u oku i umu Bo​jemu? “ “Krv.” Ovog puta, ​marci su mi pro​li kroz cijelo tijelo, penjući se do potiljka i podi​ući mi vlasi u zrak. Gospodin McVey je izrekao tu riječ, gospodin McVey, mesar koji je sjekao meso u Bridgtonu jo​ otkako sam ja bio klinac i dr​ao se za nadarenu ruku svoga oca. Gospodin McVey prima narud​be i re​e meso u svojoj umrljanoj bijeloj kuti. Gospodin McVey, čije je poznanstvo s no​em dugačko - da, kao i s pilom i sjekirom. Gospodin McVey koji će bolje od ikoga drugoga razumjeti da či​ćenje du​e teče iz rana na tijelu. “Krv…” ​aptali su. “Tata, bojim se”, reče Billy. Čvrsto me dr​ao za ruku, malog li​ća napetog i blijedog. “Ollie”, rekao sam, “a da se maknemo iz ove ludnice?” “Ima​ pravo”, reče on. “Idemo.” Krenuli smo niz drugi prolaz u ra​trkanoj skupini - Ollie, Amanda, Cornell, gospođa Turman, gospođa Reppler, Billy i ja. Bilo je petnaest do pet ujutro, i magla se opet počela rasvjetljavati. “Ti i Cornell uzmite vrećice s hranom”, reče mi Ollie. “U redu.” “Ja ću prvi. Tvoj Scout ima četvora vrata, jeF tako?” “Aha. Jest.” “Dobro, otvorit ću vozačka vrata i stra​nja vrata na istoj strani. Gospođo Dumfries, mo​ete li nositi Billyja?” Podigla ga je na ruke. “Jesam li prete​ak?” upita Billy. “Nisi, du​o.” “Dobro.” “Vi i Billy idite naprijed”, nastavi Ollie. “I progurajte se do druge strane. Gospođa Turman naprijed u sredinu. David, ti za volan. Mi ostali ćemo -” “A kamo ste vi to krenuli?” Bila je to gospođa Carmody. Stajala je na vrhu blagajne kod koje je Ollie sakrio vrećice s namirnicama.” Odijelo joj je bilo ​uti vrisak usred polumraka. Kosa joj se divlje Magla ​ 125 kovrčala u svim smjerovima, podsjećajući me načas na Elsu Lanchester u Frankensteinovoj nevjesti. Oči su joj blistale. Deset-petnaest ljudi stajalo je iza nje, blokirajući i ulazna i izlazna vrata. Imali su izraze ljudi koji su do​ivjeli prometnu nesreću, ili koji su vidjeli slijetanje NLO-a, ili koji su vidjeli drvo kako izvlači korijenje iz zemlje i odlazi. Billy se stisnuo uz Amandu i sakrio lice u njen vrat.
    • “Izlazimo, gospođo Carmody”, reče Ollie. Glas mu je bio čudno blag. “Odmaknite se, molim vas.” “Ne mo​ete izaći. Tamo le​i smrt. Zar to jo​ niste shvatili?” “Nitko vas ne smeta ni u čemu”, rekao sam. “Tra​imo samo da i nama pru​ite istu mogućnost.” Sagnula se i bez gre​ke prona​la vrećicu s namirnicama. Sigurno je cijelo vrijeme znala ​to planiramo. Izvukla ih je s police gdje ih je Ollie bio sakrio. Jedna se poderala, prosipajući limenke po podu. Bacila je drugu, a ova se otvorila uz zvuk lomljave stakla. Sok je zaprskao na sve strane i odbio se od kromirane ograde susjedne blagajne. “Takvi su ljudi ovo i uzrokovali!” povikala je. “Ljudi koji se neće povinovati volji Svevi​njega! Gre​nici ponosni, umi​ljeni, uvjereni u svoju vrijednost! Među njima moramo odabrati ​rtvu! Iz njihovih redova krv okajanja!” Sve glasnije mrmljanje odobravanja tjeralo ju je dalje. Sad je već bila sumanuta. Slina joj je prskala s usnica dok je vri​tala prema ljudima naguranim iza sebe: “Hoćemo maloga! Uhvatite ga! Zgrabite ga! Hoćemo maloga! “ Pojurili su naprijed, Myron LaFleur na čelu, tupo radosnih očiju. Gospodin McVey bio je ravno iza njega, bezizra​ajnog, tupog lica. Amanda je zateturala unatrag, čvr​će dr​eći Billyja. Njegove ruke omotale su joj se oko vrata. Prestravljeno me pogledala. “David, ​to da-“ “Uhvatite ih oboje!” zavri​tala je gospođa Carmody. “Uhvatite i njegovu kurvu!” Bila je apokalipsa ​utoga i tamne radosti. Torba joj je jo​ visjela preko ruke. Počela je skakutati goredolje. ” Uhvatite maloga, uhvatite kurvu, uhvatite oboje, uhvatite sve, uhvatite ​ “ Samo jedan o​tar zvuk je zazvonio. Sve se smrznulo, kao da smo u razredu punom zločeste djece, a učiteljica je upravo u​la i o​tro zatvorila vrata. Myron LaFleur i gospodin McVey stali su kao ukopani, desetak koraka daleko. Myron se nesigurno osvrnuo prema mesaru. Ovaj nije skrenuo pogled, nije izgleda čak ni shvaćao daje 126 ​ Magla LaFleur tamo. Gospodin McVey imao je na licu izraz koji sam tijekom posljednja dva dana vidio na previ​e drugih lica. Propao je. Um mu je pukao. Myron je zateturao unatrag, zureći u Ollieja Weeksa razrogačenim, prestravljenim očima. Ustuknuo je, pa potrčao. Skrenuo je za ugao reda, poskliznuo se na jednu limenku, pao, opet se uspravio, i nestao. Ollie je stajao u klasičnom stavu streljača, s Amandinim pi​toljem stisnutim u obje ruke. Gospođa Carmody jo​ je stajala kraj blagajne. Obje pjegave ruke bile su joj stisnute preko ​eluca. Krv joj je
    • sukljala među prstima i zapljuskivala ​ute hlače. Usta su joj se otvorila i zatvorila. Jednom. Dvaput. Poku​avala je progovoriti. I konačno je uspjela. “Svi ćete pomrijeti tamo vani”, rekla je, a onda se polako sru​ila prema naprijed. Torba joj je skliznula s ruke, udarila u pod i prosula sadr​aj. Tubi-ca umotana u papir zakotrljala se po podu i udarila me u cipelu. Ne razmi​ljajući, sagnuo sam se i podigao je. Bio je to polovičan paket Rolaid bombona. Odbacio sam ga. Nisam htio dodirivati ni​ta njeno. “Pastva” je uzmicala, raspr​ena. Nitko od njih nije skretao pogleda s palog obrisa i tamne krvi koja se ​irila ispod njenog tijela. “Ubili ste je!” povikao je netko sa strahom i bijesom. Ali nitko nije dodao kako je ona planirala ne​to slično s mojim sinom. Ollie je jo​ bio smrznut u svome streljačkom polo​aju, ali sad su mu usta drhtala. Blago sam ga dodirnuo. “Ollie, idemo. I hvala.” “Ubio sam je”, reče on promuklo. “Jebem mu sveca, ubio sam je.” “Jesi”, rekao sam. “Zato sam ti i zahvalio. Sad idemo.” Opet smo se pokrenuli. Kako nismo imali vrećica s namirnicama - zahvaljujući gospođi Carmody - mogao sam ja uzeti Billyja. Načas smo zastali kraj vrata, i Ollie je rekao, tihim, napetim glasom. “Ne bih pucao na nju, David. Ne daje postojalo bilo kakvo drugo rje​enje.” “Aha.” “Vjeruje​ mi?” “Da, vjerujem.” “Onda idemo.” Iza​li smo. Magla ​ 127 11. Kraj Ollie se kretao brzo, s pi​toljem u desnoj ruci. Prije nego ​to smo Billy i ja uspjeli do kraja izaći, već je bio kraj moga Scouta, nestvarni Ollie, kao duh u televizijskom filmu. Otvorio je vozačka vrata. Zatim i stra​nja vrata. A onda je ne​to iza​lo iz magle i presjeklo ga skoro na pola. Nisam to dobro vidio, i mislim da sam zahvalan zbog toga. Činilo se crveno, ljutite boje skuhanoga jastoga. Imalo je klije​ta. Proizvodilo je tiho rezanje, slično onom zvuku koji smo čuli nakon ​to su Norton i njegova mala skupina ravnozemaca iza​li van. Ollie je uspio ispaliti jedan hitac, a onda su klije​ta stvorenja krenula naprijed i Olliejevo tijelo kao da se i​ča​ilo u u​asnom sukljanju krvi. Amandin pi​tolj ispao mu je iz ruke, udario pločnik, i opalio. Vidio sam ko​marni prizor ogromnih crnih nesjajnih očiju veličine divovskih pregr​ti prstaca, a onda je stvor oteturao natrag u maglu ste​ući ono stoje preostalo od Ollieja Weeksa. Dugo, zglobasto ​korpion-sko tijelo grubo se vuklo po betonu. Do​ao je trenutak izbora. Mo​da je stalno tako, koliko god kratak tren bio. Polovica mene ​eljela je
    • odjuriti natrag u trgovinu, ste​ući Billyja. Druga polovica jurila je prema Scoutu, ubacivala Billyja unutra, bacala se za njim. Onda je Amanda zavri​tala. Bio je to visok, zvonak zvuk koji kao da se dizao sve vi​e i vi​e dok nije pre​ao zamalo u ultrazvuk. Billy se stisnuo uz mene, zakopav​i lice u moja prsa. Jedan pauk uhvatio je Hattie Turman. Bio je krupan. Oborio ju je. Haljina joj se podigla preko ko​čatih koljena dok je stvor čučao preko nje, četkastim, dugim nogama milujući joj ramena. Počeo je presti svoju mre​u. Gospođa Carmody je imala pravo, pomislio sam. Svi ćemo poginuti ovdje, stvarno ćemo svi poginuti ovdje. “Amanda!” povikao sam. Nije bilo odgovora. Posve se izgubila. Pauk je čučao nad onim ​to je preostalo od Billyjeve siterice, koja je voljela slagalice i one proklete dvostruke akrostihove koje nitko normalan ne mo​e rije​iti bez da izludi. Njegove niti presijecale su joj tijelo, bijele niti koje su već crvenjele dok je kiselina prodirala u nju. Cornell se polako povlačio prema trgovini, očiju iza naočala krupnih poput tanjura za večeru. Odjednom se okrenuo i potrčao. Zagrebao je po ulaznim vratima i utrčao unutra. Pukotina u mome umu se zatvorila kad je gospođa Reppler o​tro koraknula naprijed i pljusnula Amandu, prvo dlanom, pa nadlanicom. Amanda je 128 ​ Magla prestala vri​tati. Pri​ao sam joj, okrenuo je prema Scoutu, i za vri​tao joj “KR1> NI!” ravno u lice. Krenula je. Gospođa Reppler se progurala kraj mene. Gurnula je Anian-du na stra​nje sjedalo Scouta, u​la za njom, i zatvorila vrata. Odvojio sam Billyja od sebe i ubacio ga unutra. Dok sam ulazio u auto, jedna od onih paučjihniti se spustila i sletjela mi na gle​anj. Peklaje kao nit udice kad se hitro odmotava preko dlana. I bila je jaka. Čvrsto sam trznuo nogom i pukla je. Skliznuo sam iza volana. “Zatvori, oh, zatvori vrata, Bo​e moj!” vri​tala je Amanda. Zatvorio sam vrata. Samo časak kasnije, jedan pauk blago je udario u njih. Bio sam samo par centimetara daleko od crvenih, zloćudno stupidnih očiju. Njegove noge, svaka debela kao moja ruka, klizile su preko haube. Amanda je neprekidno vri​tala, kao po​arni alarm. “​eno, začepi”, reče joj gospođa Reppler. Pauk je odustao. Nije nas mogao nanju​iti, dakle, nismo vi​e tamo. Od​etao se natrag u maglu na svojim neugodno brojnim nogama, postao duh, i posve nestao.
    • Pogledao sam kroz prozor da se uvjerim kako je oti​ao, a onda otvorio vrata. “​to to radi​? ” zavri​tala je Amanda, ali ja sam znao ​to radim. Volim vjerovati da bi Ollie učinio točno istu stvar. Napola sam iskoračio, napola se nagnuo iz auta i uzeo pi​tolj. Ne​toje hitro krenulo prema meni, ali ja ga nisam ni vidio. Uvukao sam se natrag unutra i zalupio vrata. Amanda je počela jecati. Gospođa Reppler joj je stavila ruku oko ramena i odlučno je tje​ila. Billy je rekao: “Idemo doma, tata?” “Veliki Bille, poku​at ćemo.” “Dobro”, rekao je tiho. Provjerio sam pi​tolj i stavio ga u odjeljak za rukavice. Ollie ga je ponovno napunio nakon ekspedicije u apoteku. Ostali meci su nestali zajedno s njim, ali nije va​no. Opalio je na gospođu Carmody, opalio je jednom na stvora s klije​tima, i pi​tolj je jo​ jednom opalio kad je udario u tlo. U Scoutu nas je bilo četvero, ali ako dođe do toga, ja ću za sebe smisliti neko drugo rje​enje. Pro​ivio sam grozan trenutak kad nisam mogao pronaći ključeve. Provjerio sam sve d​epove, i nije ih bilo, a onda sam ponovno prevrnuo d​epove, tjerajući se da budem spor i miran. Bili su mi u d​epu traperica; sakrili su se Magla ​ 129 pod sitni​, kao ​to to ponekad biva s ključevima. Scout je krenuo bez problema. Na samouvjerenu grmljavinu motora, Amanda je opet briznula u plač. Sjedio sam, s automobilom u leru, da vidim hoće li ne​to prići, privučeno zvukom motora ili smradom ispu​nog plina. Pro​lo je pet minuta, pet najduljih minuta u mome ​ivotu. Ni​ta se nije dogodilo. “Hoćemo li samo sjediti ovdje ili idemo?” upita gospođa Reppler konačno. “Idemo”, rekao sam. Iza​ao sam s parkirali​nog mjesta i uključio farove. Neka potreba - vjerojatno vrlo primitivna - natjerala me da prođem kraj trgovine Federal, ​to bli​e mogu. Desni branik Scouta odgurnuo je kantu za smeće. Unutra se nije moglo vidjeti, osim kroz procijepe - sve one vreće gnojiva, i mjesto je djelovalo kao daje usred neke lude vrtne rasprodaje ali kraj svakog procijepa bila su po dva-tri blijeda lica, zureći u nas. A onda sam skrenuo lijevo, a magla se neprobojno zatvorila iza nas. I ​to se dogodilo s tim ljudima, ne znam. Vozio sam niz Cestu Kansas, brzinom od osam kilometara na sat, pipajući put. Čak i s farovima i maglenkama, bilo je nemoguće vidjeti vi​e od dva do tri metra pred sebe. Zemlja kao daje pro​la kroz neki u​asan grč; u tom pogledu, Miller je imao pravo. Tu i tamo cesta je
    • samo napukla, ali na drugim mjestima činilo se kao da se samo tlo uru​ilo, podi​ući velike komade betona. Uspio sam prijeći preko toga uz pomoć pogona na sva četiri kotača. Hvala Bogu na tome. Ali u​asno sam se bojao da ćemo uskoro naići na neku prepreku koju čak ni terenac neće moći savladati. Trebalo mije četrdeset minuta za vo​nju koja obično traje sedam-osam minuta. Konačno se iz magle pomolio i znak koji objavljuje na​u privatnu cestu. Billy, koji je ustao u petnaest do pet, čvrsto je opet zaspao u autu koji je poznavao tako dobro da mu se sigurno činio poput doma. Amanda je nervozno pogledavala na cestu. “Stvarno ide​ ovuda?” “Poku​at ću.” rekao sam. Ali bilo je nemoguće. Oluja koja je pro​la preko kraja razlohala je većinu drveća, a onda čudan, grčeviti potres sru​io gaje do kraja. Uspio sam prijeći preko prva dva; bila su prilično mala. A onda sam stigao do čvrste stare jele koja je le​ala preko ceste poput odmetničke barikade. Jo​ smo bili skoro četvrt milje daleko od kuće. Billy je spavao kraj mene, a ja sam prebacio Scouta u ler, prekrio oči rukama i poku​avao smisliti ​to sad. 130 ​ Magla Sad, dok sjedim u motelu Howard Johnson’s blizu izlaza broj 3 kraj autoceste Maine, pi​ući sve ovo na hotelskom papiru za pisma, muči me sumnja da bi gospođa Reppler, čvrsta i sposobna stara baba, mogla su​tinsku beznadnost situacije izlo​iti u nekoliko hitrih poteza. Ali bila je tako ljubazna da me pusti neka razmislim sam. Nisam mogao izaći. Nisam ih mogao ostaviti. Nisam se čak mogao ni zavaravati da su sva čudovi​ta iz hororaca okupljena oko Federala; kad bih za dlaku spustio prozor, čuo bih ih u ​umi, kako drmusaju i teturaju uokolo na strmoj padini koju u ovom kraju zovu Klisure. Vla​no kapkanje s li​ća nad nama. Iznad nas, magla se načas zamračila dok je neki ko​marni, tek naslućeni ​ivi zmaj letio nad nama. Poku​avao sam si reći - i tada i sada - ako je bila jako brza, ako je zatvorila kuću i sebe unutra, ima dovoljno hrane za deset dana, mo​da i dva tjedna. Ali to mi ne traje dugo. Stalno mi se nameće posljednje sjećanje na nju, u onom otrcanom ​e​iru i s vrtlarskim rukavicama, na putu za na​ mali povrtnjak, dok se magla neumoljivo kotrlja preko jezera iza nje. Sad moram razmi​ljati o Billyju. Billy, govorim sebi. Veliki Bili, Veliki Bili … trebao bih to mo​da napisati sto puta na ovom komadu papira, kao dijete koje mora sto puta napisati Neću pljuvati na razredne kolege dok se popodnevno sunce prosipa kroz prozore a učiteljica ispravlja domaće zadaće za katedrom, i jedini zvuk je njegovo pero, dok negdje daleko klinci biraju ekipe za nogomet. U svakom slučaju, na kraju sam učinio jedino ​to sam mogao. Bri​ljivo sam se Scoutom vratio unatrag, na Cestu Kansas. Onda sam plakao. Amanda mije stidljivo dotakla rame. “David, tako mije ​ao”, rekla je. “Aha”, rekao sam, poku​avajući zaustaviti suze bez puno uspjeha. “Aha, i meni.”
    • Odvezao sam do Ceste 302 i onda skrenuo lijevo, prema Portlandu. I ta je cesta bila napuknuta i na nekim mjestima raznesena, ali sve u svemu, bilo ju je lak​e proći nego Cestu Kansas. Brinuli su me mostovi. Lice dr​ave Maine ispresijecano je tekućom vodom, i posvuda ima mostova, velikih i malih. Ali nadvo​njak Naples bio je netaknut, a odatle je bilo lako-premda dugo - voziti sve do Portlanda. Magla se odr​ala gustom. Jednom sam morao stati, uvjeren da na cesti le​i drveće. Onda se drveće počelo micati i lelujati i shvatio sam daje to jo​ Magla ​ 131 pipaka. Stao sam, i nakon nekog vremena su se povukli. Jednom je neki veliki zeleni stvor svjetlucavo zelenog tijela i dugih prozirnih krila sletio na haubu. Izgledao je kao u​asno izobličen vilinkonjic. Načas je tamo lebdio, a onda je opet odletio i nestao. Billy se probudio kakvih dva sata nakon ​to smo napustili Cestu Kansas, i upitao jesmo li već pokupili mamu. Rekao sam mu da nisam mogao proći na​om cestom zbog popadalog drveća. “Jel’ ona dobro, tata?” “Billy, ne znam. Ali vratit ćemo se i pogledati.” Nije plakao. Umjesto toga je opet zaspao. Radije bih daje plakao. Puno je previ​e spavao, i to mi se nije sviđalo. Počela me boljeti glava od napetosti. Zbog vo​nje kroz maglu, stalno brzinom od osam do petnaest kilometara na sat, uz napetost spoznaje da iz magle mo​e izići bilo ​to, doista bilo ​to-voda, zemlja, ili troglavo čudovi​te Hidra. Mislim da sam se molio. Molio sam se Bogu daje Stephanie ​iva i da ne ispa​ta ona zbog moje nevjere. Molio sam se Bogu da mi dopusti da dovedem Billyja na sigurno, jer je pro​ao toliko toga. Većina ljudi je stala kraj ceste kad je do​la magla, i do podneva smo stigli u Sjeverni Windham. Poku​ao sam Riječnom cestom, ali kakvih ​est kilometara niz nju, most koji je vodio preko malog, bučnog potoka pao je u vodu. Morao sam voziti unatrag kilometar i pol prije nego ​to sam prona​ao dovoljno ​iroko mjesto da se okrenem. Na kraju smo ipak oti​li u Portland Cestom 302. Kad smo stigli tamo, odvezao sam do ulaza na autocestu. Uredna crta naplatnih kućica na njenom ulazu pretvorila se u prazne kosture rasprsnutog sigurnosnog stakla. Sve su bile prazne. U kliznim staklenim vratima jedne kućice bila je razderana jakna s oznakama Autocesta Maine na rukavima. Bila je natopljena ljepljivom, osu​enom krvlju. Nismo vidjeli nijedno ​ivo biće jo​ otkako smo oti​li iz Federala. Gospođa Reppler je rekla: “David, probaj uključiti radio.” Pljesnuo sam se po čelu od frustracije i bijesa na samoga sebe, pitajući se kako sam mogao biti tako glup da zaboravim na radio u autu. “Nemoj”, reče gospođa Reppler odlučno. “Ne mo​e​ misliti na sve. Ako poku​a​, poludjet će​ i neće​ vi​e
    • nikome biti od koristi.” Uhvatio sam samo statiku na cijelom AM području, a ultrakratki nisu davali ni​ta osim glatke i zlokobne ti​ine. “Znači li to da nitko ni​ta ne emitira?” upitala je Amanda. Znao sam ​to misli, mo​da. Bili smo već dovoljno daleko na jugu, i trebali smo hvatati 132 ​ Magla bar neke od jačih bostonskih postaja - WRKO, WBZ, WMEX. Ali ako je Boston nestao “To ni​ta ne znači”, rekao sam. “Statika na AM-području je samo znak interferencije. Magla prigu​uje i radio-signale.” “Jesi li siguran daje to sve?” “Da”, rekao sam, i uopće nisam bio siguran u to. I​li smo dalje na jug. Oznake kilometra​e su se kotrljale kraj nas, odbrojavajući od kakvih četrdeset. Kad budemo do​li do broja 1, bit ćemo na granici s dr​avom New Hampshire. Po autocesti smo i​li sporije; puno vozača nije ​eljelo odustati od vo​nje, i na nekoliko mjesta smo pro​li lančane sudare. Nekoliko puta sam morao prolaziti po sredini. Oko jedan i dvadeset - počeo sam bivati gladan - Billy mi je stisnuo ruku. “Tata, ​to je ono? ​to je ono!” Neka sjena se nadnosila iz magle, tamneći je. Bila je visoka kao planina i i​la je ravno prema nama. Stisnuo sam kočnice. Amanda, koja je drijemala, poletjela je prema naprijed. Ne​to je stiglo; i opet, to je sve ​to sa sigurno​ću mogu reći. Mo​da zato ​to smo zbog magle jedva razaznavali stvari, ali mislim daje isto tako vjerojatno kako postoje neke stvari koje mozak naprosto ne dopu​ta. Postoje stvari takve tame i u​asa ​ i, valjda, stvari takve silne ljepote - da naprosto ne mogu proći kroz siću​na vrata​ca ljudske percepcije. Imalo je ​est nogu, to znam; ko​a mu je bila kameno siva, na nekim mjestima pro​arana tamnosmeđim mrljama. Te smeđe mrlje apsurdno su me podsjećale na pjege na rukama gospođe Carmody. Ko​a mu je bila silno izborana i izbrazdana, a za nju su se dr​ale desetine, stotine onih ru​ičastih “buba” s očima na pipcima. Ne znam koliko je doista bilo veliko, ali pro​lo je ravno preko nas. Jedna od tih sivih, izboranih nogu udarilaje ravno kraj moga prozora, a gospođa Reppler kasnije je rekla da nije uspjela vidjeti donju stranu tijela, premda je iskrivila vrat kako bi pogledala. Vidjela je samo dvije kiklopske noge kako se uzdi​u sve vi​e i vi​e u maglu poput ​ivih tornjeva, sve dok nisu i​čezle iz vida. Načas, bilo je iznad Scouta, i imao sam dojam nečeg tako ogromnog da bi kraj njega plavi kit djelovao kao pastrva - drugim riječima, ne​to tako veliko da se protivi ma​ti. A onda je nestalo, ostavljajući za sobom seizmičke udare. Ostavljalo je tragove u betonu međudr​avne ceste, tako duboke da im nisam vidio dna. Svaki trag bio je skoro dovoljno velik da bi Scout mogao stati u njega.
    • Magla ​ 133 Načas nitko nije govorio. Nije bilo nijednog zvuka osim na​eg disanja i sve ti​ih udara prolaza velikog Stvora. Onda Billy reče: “JeF to bio dinosaur, tata? Kao ona ptica koja je u​la u trgovinu?” “Mislim da nije. Mislim da nikad nije postojala tako velika ​ivotinja, Billy. Bar ne na Zemlji.” Pomislio sam na projekt Strijela i opet se zapitao kakvu su ludu prokletu glupost izvodili tamo dolje. “Mo​emo li dalje?” upita Amanda stidljivo. “Mo​da se vrati.” Da, a mo​da ih naprijed ima jo​. Ali nije imalo smisla govoriti joj to. Morali smo nekamo ići. Vozio sam dalje, vijugajući između tih u​asnih tragova sve dok se nisu maknuli s ceste. To je sve ​to se dogodilo. Ili skoro sve - ima jo​ jedna, posljednja stvar do koje ću ubrzo doći. Ali nemojte očekivati neki uredni zavr​etak. Nema nikakvog I pobjegli su iz magle u divno sunce novoga dana; ni Kad smo se probudili, nacionalna garda konačno je stigla; pa čak ni onog starog i pouzdanog: Sve je to bio samo san. Ovo je, pretpostavljam, ono stoje moj otac uvijek namr​teno nazivao “Hitchcockovim krajem”, a pri tome je mislio dvosmisleni zaključak koji dopu​ta čitatelju ili gledatelju da sam odluči kako su stvari zavr​ile. Moj otac duboko je prezirao takve priče, govoreći da su “jeftina rje​enja”. Stigli smo do motela Howard Johsnon’s blizu izlaza broj 3 kad je sumrak počeo padati i vo​nja je postala samoubojstvo. Prije toga, riskirali smo na mostu koji prelazi rijeku Saco. Djelovao je gadno iskrivljeno, ali u magli se nije moglo razaznati je li čitav ili nije. Tu smo igru ipak dobili. Ali treba misliti i na sutra, zar ne? Dok ovo pi​em, sad je petnaest do jedan u noći, dvadeset i trećega srpnja. Oluja koja kao daje najavila cijelu stvar dogodila se prije samo četiri dana. Billy spava u ulazu, na madracu koji sam mu dovukao. Amanda i gospođa Reppler su u blizini. Ja ovo pi​em pri svjetlu velike Delcove d​epne svjetiljke, a vani, ru​ičaste bube kuckaju i udaraju u staklo. Svako toliko začuje se jači udar kad neka ptica pokupi bubu. Scout ima dovoljno goriva da nas odveze jo​ kakvih sto i četrdeset kilometara. Mo​emo poku​ati dotočiti gorivo ovdje; na izlasku iz motela postoji Exxonova pumpa i, iako nema struje, mislim da bih mogao istočiti bar malo goriva. Ali Ali to znači biti vani. 134 ​ Magla Ako uspijemo nabaviti gorivo - ovdje ili negdje dalje - nastavit ćemo voziti. Sad imam odredi​te na umu, znate. To je ona posljednja stvar koju vam ​elim reći.
    • Ne mogu biti siguran. U tom je stvar, u tome je prokletstvo. Mo​da je to bila samo moja ma​ta, samo pusta ​elja. A čak i ako nije, to je tako mala ​ansa. Koliko kilometara? Koliko mostova? Koliko stvorova koji bi voljeli rastrgati moga sina i pojesti ga dok on vri​ti u strahu i agoniji? Vjerojatnost da se radi samo o ma​tariji je tako velika da drugima nisam ni rekao … bar ne jo​. U upraviteljevom apartmanu prona​ao sam veliki radio na baterije. Iz njegovih leđa vodila je antenska ​ica i izlazila kroz prozor. Uključio sam ga, prebacio se na duge valove, poigrao se biračem postaja, gumbom za pode​avanje, i jo​ uvijek nisam uhvatio ni​ta osim statike ili ti​ine. A onda, na samom kraju AM područja, taman kad sam posegnuo za prekidačem da ga isključim, učinilo mi se da čujem, ili sanjam da čujem, jednu jedinu riječ. Ni​ta drugo. Slu​ao sam jo​ sat vremena, ali nije bilo ničeg drugog. Ako se čula i ta jedna riječ, stigla je kroz neki siću​ni pomak u prigu​ujućoj magli, kroz minijaturnu pukotinu koja se smjesta opet zatvorila. Jedna riječ. Moram se naspavati … ako mogu spavati, a ne do zore bje​ati pred licima Ollieja Weeksa i gospođe Carmodv i trgovačkog pomoćnika Norma … i Steffmim licem, napola zasjenjenim ​irokim obodom njenog slamnatog ​e​ira. Ovdje je i restoran, tipičan motelski restoran s blagovaonicom i dugačkim, polukru​nim ​ankom. Ostavit ću ove stranice na ​anku, i mo​da će ih jednog dana netko pronaći i pročitati. Jedna riječ. Samo ako sam je doista čuo. Samo ako. Sad idem u krevet. Ali prvo ću poljubiti svoga sina i pro​aptati mu dvije riječi u uho. Kao za​titu od snova, znate. Dvije riječi koje ne zvuče nimalo slično. Jedna od njih je Hartford. Druga je nada. Magla ​ 135
    • Ovdje su tigrovi Charles je silno trebao na zahod. Vi​e nije imalo svrhe zavaravati se da mo​e čekati do odmora. Njegov mjehur je vri​tao, gospođica Bird gaje uhvatila kako se me​kolji. U ​koli u ulici Acorn, postojale su tri učiteljice za treće razrede. Gospođica Kinney je bila mlada i plavokosa i skakutava i imala je dečka koji je dolazio po nju poslije ​kole u plavom Camaru. Gospođa Trask je bila oblikovana kao turski jastuk i nosila je kosu u pletenicama i bučno se smijala. 1 postojala je gospođica Bird. Charles je znao da će zavr​iti s gospođicom Bird. Znao je to. Bilo je neizbje​no. Jer ga je gospođica Brid očito ​eljela uni​titi. Nije dopu​tala djeci da se pribli​avaju podrumu. U produmu se, govorila je gospođica Bird, dr​e bojleri, a dobro odgojene dame i gospoda nikad ne bi si​li tamo dolje, jer su podrumi gadni i pra​njavi i stari. Mlade dame i gospoda ne idu u podrum, govorila je. Idu u zahod. Charles se opet prome​koljio. Gospođica Bird mu je dobacila pogled. “Charles”, rekla je glasno, jo​ uvijek pokazivačem upirući u Boliviju, “treba​ na zahod?” U klupi ispred njega, Cathy Scott je zahihotala, mudro pokriv​i usta. Kenny Griffen se iscerio i ispod klupe udario Charlesa. Charles se silno zacrvenio. “Reci, Charles”, rekla je gospođica Bird vedro. “Treba​ li -” (urinirati, reći će urinirati, uvijek to ka​e) “Da, gospođice Bird.” “Da, ​to?” “Moram u pod - u zahod.” Gospođica Bird se nasmije​i. “U redu, Charles. Mo​e​ ići na zahod urinirati. To treba​? Urinirati?” Charles je osuđenički pognuo glavu. “U redu, Charles. Smije​ to učiniti. A sljedeći put, molim te, nemoj čekati da ti ponudim.” Opći hihot. Gospođica Bird zakuckalaje po ploči svojim pokazivačem. 136 ​ Ovdje su tigrovi Charles se provukao kroz redove sve do vrata, s trideset pari očiju za-bijenih u leđa, a svaki pojedini klinac, uključujući tu i Cathy Scott, znao je da ide na zahod urinirati. Vrata su bila udaljena za du​inu stadiona. Gospođica Bird nije nastavila s lekcijom, nego je ​utjela sve dok nije otvorio vrata, iza​ao na bla​eno prazan hodnik, i opet zatvorio vrata. Krenuo je prema mu​kom zahodu.
    • (podrum podrum podrum AKO ​ELIM) vukući prste po hladnim pločicama na zidu, pu​tajući ih da se vuku preko oglasne ploče pune crtaćih čavlića, i blago skliznu preko crvene (U SL UČAJU POTREBE RAZBIJ STAKLO) kutije po​arnog alarma. Gospođici Bird se to sviđalo. Sviđalo joj se natjerati ga da se zarumeni. Pred Cathy Scott - koja nikad nije trebala u podrum, je li to po​teno? - i svima ostalima. Stara k-u-č-k-a, pomislio je. Slovkao je jer je jo​ pro​le godine zaključio da Bog nigdje ne ka​e kako je grijeh slovkati. U​ao je u mu​ki zahod. Unutra je bilo vrlo hladno, uz blag, ne posve neugodan miris klora koji je sna​no ispunjavao zrak. Sad, usred jutra, bio je čist i napu​ten, miran i posve ugodan, nimalo nalik zadimljenom, smrdljivom kutiću u kazali​tu Star u centru grada.
    • Zahod 0podrum!) je bio izgrađen u obliku slova L, s kraćom stranom opremljenom malim četvrtastim zrcalima i bijelim porculanskim lavaboima i automatom za papirne ručnike na zidu, (N1BROC) i duljom stranom s dva pisoara i tri toaletna odjeljka. Charles je za​ao za ugao baciv​i nesretan pogled na svoje mr​avo, prilično blijedo lice u jednom zrcalu. Tigar je le​ao na suprotnom kraju, tik ispod kameno bijelog prozora. Bio je to krupan tigar, kao venecijanerima iscrtan tamnim prugama preko krzna. Podigao je o​tar pogled prema Charlesu, a njegove zelene oči su se stisnule. Neka vrsta svilenkastog, predastog gunđanja izlazila mu je iz usta. Glatki mi​ići su se napeli, i tigar je ustao. Rep mu se trzao, proizvodeći tihe klinkave zvukove na porculanskom boku zadnjeg pisoara. Tigar je djelovao vrlo gladno i jako zloćudno. Ovdje su tigrovi ​ 137 Charles je po​urio natrag istim putem kojim je i do​ao. Činilo se da vratima treba cijela vječnost da se pneumatski zadihano zatvore za njim, ali kad su se zatvorila, smatrao se sigurnim. Ta su se vrata otvarala samo prema unutra, a nije se mogao sjetiti da je ikad pročitao ili čuo kako su tigrovi dovoljno pametni da otvore vrata. Charles je nadlanicom obrisao nos. Srce mu je lupalo tako sna​no da gaje čuo. Jo​ je trebao u podrum, gore no ikad. Prome​koljio se, trznuo, i pritisnuo ruku na trbuh. Stvarno jako mora u podrum. Kad bi samo bio siguran da nitko neće naići, mogao bi otići u ​enski. Nalazio se točno preko puta. Charles je sa če​njom pogledao prema njemu, znajući da se nikad neće usuditi, ni za milijun godina. ​to bi bilo kad bi nai​la Cathy Scott? Ili ​ u​asa li crnoga! ​ ​to kad bi nai​la gospođica Biroi Mo​da mu se tigar pričinio. Otvorio je vrata dovoljno ​iroko zajedno oko, i provirio unutra. Tigar je virkao iza ugla slova L, blistavo zelenog oka. Charlesu se činilo da vidi siću​nu plavu mrljicu u tome tamnom sjaju, kao daje tigrovo oko pojelo njegovo. Kao da Neka ruka mu je skliznula oko vrata. Charles je ispustio prigu​en krik i osjetio kako mu se srce i ​eludac guraju u grlu. Jednog u​asnog časka bio je uvjeren da će se pomokriti.
    • Bio je to Kenny Griffen, s bla​enim osmijehom. “Gospođica Bird me poslala za tobom, jer te sto godina nema. U nevolji si.” “Da, ali ne mogu u podrum”, rekao je Charles, slab od ​oka susreta s Kennyjem. “Začepljen si!” zahihotao je Kenny zlobno. “Ček’ da to ka​em Caaa-thyl” “Bolje ne!” reče Charles u​urbano. “Osim toga, nisam. Unutra je tigar.” “​to radi?” upita Kenny. “Pi​a?” “Ne znam”, rekao je Charles, okrenuv​i se licem zidu. “Samo bih htio da ode.” Počeo je plakati. “Hej”, rekao je Kenny, zbunjen i pomalo upla​en. “Hej.” “​to ako moram ići? ​to ako si ne mogu pomoći? Gospođica Bird će reći -“ “Dođi”, rekao je Kenny, zgrabiv​i ga jednom rukom, i otvarajući vrata drugom. “Izmislio si to.” 138 ​ Stephen King: Kosti Bili su unutra prije nego ​to se Charles prestravljeno uspio osloboditi i pritisnuti uz vrata. “Tigar”, reče Kenny zgađeno. “Čovječe, gospođica Bird će te ubiti.” “Tamo je, iza ugla.” Kenny je krenuo kraj lavaboa. “Mic-mic-mic? Maco?” “Nemoj!” sikne Charles. Kenny je nestao iza ugla. “Mic-mic? Mic-mic? Mic-” Charles je opet izjurio kroz vrata i stisnuo se uza zid, čekajući, s rukama preko usta i čvrsto stisnutih očiju, čekajući, čekajući na vrisak. Nije bilo vriska. Nije imao pojma koliko je stajao tamo, smrznut, mjehura napetog do prskanja. Pogledao je na vrata mu​kog podruma. Ni​ta mu nisu govorila. Bila su to samo vrata. Neće. vVe mo​e. Ali na kraju je u​ao. Lavaboi i zrcala su bili uredni, a blagi miris klora nije se promijenio. Ali ispod njega kao da je bio jo​ jedan miris. Vrlo blag, neugodan miris, poput svje​e zagrebenog bakra. Uz stenjav (ali nečujan) drhtaj, oti​ao je do ugla slova L i virnuo. Tigar je le​ao na podu, li​ući svoje krupne ​ape dugačkim ru​ičastim jezikom. Bez znati​elje se zagledao u Charlesa. Na jednoj pand​i mu je zapeo oderan komad ko​ulje.
    • Ali njegova potreba sad je već bila bijela agonija, i nije si mogao pomoći. Morao je. Na prstima se vratio do bijelog porculanskog lavaboa najbli​eg vratima. Gospođica Bird je u​la tresnuv​i vratima taman kad sije zatvarao hlače. “Ti, ti prljavi, odvratni mali dječače”, rekla je, skoro zami​ljeno. Charels je oprezno dr​ao ugao na oku. “Zao mije, gospođice Bird … tigar … počistit ću lavabo … uzet ću sapuna … kunem se, hoću …” “Gdje je Kenneth?” upitala je gospođica Bird mirno. “Ne znam.” Stvarno nije znao. “Je li tamo otraga?” “Ne!” poviče Charles. Gospođica Brid oti​la je do mjesta gdje se prostorija savijala. “Dođi ovamo, Kenneth. Istog časa.” Stephen King: Kosti ​ 139 “Gospođice Bird -“ Ali gospođica Bird već je za​la za ugao. Namjeravala je zaskočiti. Charles je pomislio kako će gospođica Bird otkriti ​to zapravo znači zaskočiti. Opet je iza​ao kroz vrata. Napio se na fontani na hodniku. Pogledao je američku zastavu koja je visjela iznad ulaza u dvoranu za tjelesni. Pogledao je oglasnu ploču. Sova ​umko je poručivala: MISLI NA ​UMSKA STVORENJA, BORI SE PROTIV ZAGAĐENJA. Policajac Dobrić poručivao je: NE ULAZI U NEPOZNATI AUTOMOBIL. Charles je sve dvaput pročitao. A onda se vratio u razred, do​ao do svoje desetine i svoje klupe oborenog pogleda, i skliznuo na svoje mjesto. Bilo je petnaest do jedanaest. Izvadio je Put na sve strane, i počeo čitati o Billu na rodeu. 140 ​ Ovdje su tigrovi
    • Majmun A onda gaje Hal Shelburn ugledao, kad gaje njegov sin Denis izvukao iz pljesnivog paketa RalstonPurine koji je bio zaguran duboko ispod jedne kosine tavana, i takav osjećaj u​asa i jada podigao se u njemu daje načas pomislio kako će zavri​tati. Podigao je ​aku do usta, kao da prigu​i vrisak -a onda se samo naka​ljao u ​aku. Ni Terry ni Dennis nisu primijetili, ali Petey se ogledao oko sebe, načas znati​eljan. “Hej, fora”, rekao je Dennis s po​tovanjem. Bio je to ton koji je Hal jo​ samo vrlo rijetko čuo od dječaka. Dennisu je bilo dvanaest godina. “Stoje to?” upitao je Peter. Opet je bacio pogled na oca, prije no ​to mu je pogled privukla stvar kojuje prona​ao njegov brat. “Stoje to, tata?” “To je majmun, krele”, reče Dennis. “Zar jo​ nikad nisi vidio majmuna?” “Ne govori bratu daje krele”, rekla je Terry automatski, i počela pregledavati kutiju zavjesa. Zavjese su bile ljigave od plijesni, i hitro ih je pustila. “Bljak.” “Mogu li ga dobiti, tata?” upitao je Peter. Njemu je bilo devet godina. “Kako to misli​?” poviče Dennis. “Ja sam ga na​ao!” “Dečki, molim vas”, reče Terry. “Boli me glava.” Hal ih je jedva čuo. Majmun je bljeskao prema njemu iz ruku njegova starijeg sina, cereći se svojim starim, poznatim osmijehom. Istim onim osmijehom koji mu je pohodio ko​mare kad je bio klinac, progonio ga sve dok nije Vani, podigao se hladan vjetar, i načas su usne bez mesa zafićukale dugački ton kroz stari, zahrđali oluk. Petey je pri​ao bli​e ocu, nelagodno zvjerajući očima prema grubom krovu tavana kroz koji su virile glavice čavala. “Stoje to bilo, tata?” upitao je kad je fićuk zamro u guturalno zujanje. “Samo vjetar”, rekao je Hal, jo​ uvijek zureći u majmuna. Njegove činele, tek polumjeseci mjedi umjesto punih krugova u slaba​nom svjetlu one jedne gole ​arulje nisu se kretale, međusobno udaljene mo​da trideset centimetara, i automatski je dodao: “Vjetar zna fićukati, ali nema sluha.” Onda je shvatio daje to izreka tetka Willa, i pro​li su ga ​marci. Majmun ​ 141 Ton se opet začuo, a vjetar je stizao s jezera Crystal, dugačkim, zujavim zamasima, i zatim podrhtavajući u oluku. Pet-​est malih pukotina puhalo je hladan listopadski zrak u Halovo lice - Bo​e, ovo mjesto toliko nalikuje na stra​nji ormar kuće u Hartfordu, kao da su svi odletjeli trideset godina unazad kroz vrijeme.
    • Neću razmi​ljati o tome. Ali sad, naravno, samo je o tome mogao razmi​ljati. U ormaru u kojem sam prona​ao tog prokletog majmuna u istoj toj kutiji. Terry se odmakla da pregleda drvenu kutiju punu sitnica, gegajući se jer je nagib kosine bio tako o​tar. “Ne sviđa mi se”, rekao je Petey i uhvatio Hala za ruku. “Mo​e ga Dennis uzeti ako hoće. Mo​emo sad ići, tata?” “Boji​ se duhova, kukavice?” upitao je Dennis. “Dennis, prestani”, rekla je Terry odsutno. Podigla je tanku ​alicu s kineskim uzorkom. “Ovo je lijepo. Ovo​” Vidio je da je Dennis prona​ao ključić za navijanje u majmunovim leđima. U​as je poletio pred njega na mračnim krilima. “Nemoj!” Zazvučalo je o​trije nego stoje namjeravao, i istrgao je majmuna Dennisu iz ruku prije nego stoje stvarno shvatio ​to radi. Dennis gaje zapanjeno pogledao. Terry je također bacila pogled preko ramena, a Petey je podigao pogled. Načas su svi ​utjeli, a vjetar je opet zafićukao, ovog puta vrlo tiho, kao neki neugodan poziv. “Mislim, vjerojatno je pokvaren”, reče Hal. Nekad je bio pokvaren … osim kad nije ​elio biti. “Pa, nisi ga morao zgrabiti”, reče Dennis. “Dennis, u​uti.” Dennis je zatreptao i načas djelovao skoro nelagodno. Već dugo mu se nije tako o​tro obratio. Sve otkako je izgubio posao u National Aerodyneu u Kaliforniji, prije dvije godine, i preselili su se u Teksas. Dennis je odlučio ne ustrajati… zasad. Okrenuo se natrag kutiji Ralston-Purine, i počeo opet prekopavati po njoj, ali sve ostalo je bilo samo smeće. Potrgane igračke koje krvare opruge i punjenje. Vjetar je sad bio glasniji, tuleći umjesto zvi​duka. Tavan je počeo tiho krčkati, proizvodeći zvuk nalik koracima. “Molim te, tata?” upitao je Petey, tiho da ga samo otac čuje. 142 ​ Majmun “Aha”, rekao je. “Terry, idemo.”
    • “Nisam jo​ gotova s ovim -“ “Rekao sam, idemo.” Sad je na nju bio red da djeluje zapanjeno. Uzeli su dvije susjedne sobe u motelu. Do deset uvečer, dečki su zaspali u svojoj sobi, a Terry je spavala u sobi za odrasle. Uzela je dva Valiuma na putu iz obiteljske kuće u Cascu. Da ne dobije migrenu od ​ivaca. U zadnje vrijeme je uzimala puno Valiuma. Počelo je otprilike u vrijeme kad je National Aerodyne otpustio Hala. Zadnje dvije godine radio je za Texas Instruments - 4 000 dolara manje na godinu, ali ipak posao. Rekao je Terry da imaju sreće. Slo​ila se. Puno softvera​a je nezaposleno, rekao je. Slo​ila se. Smje​taj u Arnetteu bio je isto toliko dobar kao i onaj u Fresnu, rekao je. Slo​ila se, ali njemu se činilo daje sve to slaganje la​no. I gubio je Dennisa. Osjećao je kako klinac odlazi, prerano dosti​ući brzinu odvajanja, zbogom, Dennis, pa-pa, strance, bilo je lijepo putovati s tobom. Terry je rekla da joj se čini kako mali pu​i travu. Ponekad bi je namirisala. Mora​ razgovarati s njim, Hal. I on se slo​io, ali dosad to nije učinio. Dečki su spavali. Terry je spavala. Hal je u​ao u kupaonicu i zaključao vrata i sjeo na spu​teni poklopac zahoda i pogledao majmuna. Mrzio je taj osjećaj pod prstima, meko smeđe la​no krzno, na nekim mjestima otrcano do ćelavosti. Mrzio je njegov smije​ak - taj se majmun kezi k’o kmica, rekao je tetak Will jednom, ali nije se kezio kao kmica ni kao bilo ​to ljudsko. Smije​ak mu je bio sav od zubi, a kad bi ga navio, usnice bi se pomicale, a zubi kao da bi rasli, postajući vampirski zubi, usnice bi se me​koljile a činele lupale, glupi majmun, glupi majmun na navijanje, glupi, glupi Ispao mu je. Ruke su mu drhtale i ispao mu je. Ključ je kliknuo na kupaonskim pločicama kad je udario o pod. Zvuk se u ti​ini činio vrlo glasnim. Kezio mu se svojim tamnim jantarnim očima, lutkinim očima, punim idiotske zluradosti, mjedenih činela pripremljenih kao da će zasvirati mar​ nekom orkestru iz pakla. Na dnu su bile otisnute riječi MADE IN HONG KONG. “Ne mo​e​ biti ovdje”, ​apnuo je. “Bacio sam te u bunar kad mije bilo devet godina.” Majmun mu se kezio. Vani, u noći, crni zamah vjetra potresao je motel. Majmun ​ 143 * Halov brat Bill i Billova ​ena Collette na​li su se s njima sutradan u kući tetka Willa i tete Ide. “Je li ti ikad palo na pamet daje smrt u obitelji zbilja lo​ način za obnavljanje obiteljskih veza?” upitao gaje Bill s nagovje​tajem osmijeha. Dobio je ime po tetku Willu. Will i Bill, ​ampijoni ro-deja, rekao bi
    • tetak Will i zamrsio Billu kosu. Bila je to jedna od njegovih izreka … kao ona o vjetru koji mo​e fićukati ali nema sluha. Tetak Will je umro prije ​est godina, a teta Ida je dalje sama ​ivjela ovdje, sve dok je mo​dani udar nije odnio tek pro​log tjedna. Vrlo naglo, rekao je Bili kad je nazvao međugradskom da obavijesti Hala. Kao da bi on to mogao znati; kao da bi itko to mogao znati. Umrla je sama. “Aha”, rekao je Hal. “Palo mije na pamet.” Zajedno su pregledali kuću, obiteljsku kuću u kojoj su dovr​ili odrastanje. Njihov otac, mornar na trgovačkom brodu, naprosto je nestao kao da gaje zemlja progutala kad su bili mali; Bili je tvrdio da ga se maglovito sjeća, ali Hal ga se uopće nije sjećao. Majka im je umrla kad je Billu bilo deset a Halu osam godina. Teta Ida ih je dovela ovamo autobusom Greyhoun-da koji je kretao iz Hartforda, i odrasli su ovdje, i odavde oti​li na studij. Ovo je bilo mjesto koje im je nedostajalo kad bi ih uhvatila nostalgija. Bili je ostao u Maineu, i sad je imao dobru odvjetničku praksu u Portlandu. Hal je vidio daje Petey odlutao prema grmlju kupina koje je le​alo na istočnoj strani kuće, u ludom kovitlacu. “Ne idi tamo, Petey”, doviknuo je. Petey se upitno osvrnuo. Hal je osjetio kako ga jednostavna ljubav prema dječaku preplavljuje … a onda se odjednom opet sjetio majmuna. “Za​to, tata?” “Tamo negdje je stari bunar”, rekao je Bili. “Ali proklet bio ako se sjećam točno gdje. Tvoj tata ima pravo, Petey-dr​i se podalje odatle. Trnje će te svog izgrepsti. Jel’ tako, Hal?” “Tako je”, reče Hal automatski. Petey se odmakao, ne osvrćući se, a onda krenuo niz padinu prema maloj pla​i sa ​ljunkom gdje je Dennis bacao ​abice po vodi. Hal je osjetio kako mu se ne​to u prsima malo opustilo. Bili je mo​da zaboravio gdje se nalazi stari bunar, ali kasno toga poslijepodneva, Hal gaje bez gre​ke prona​ao, gurajući se kroz trnje koje je deralo njegovu staru flanelsku jaknu i lovilo mu oči. Do​ao je do njega i stajao tamo, zadihan, promatrajući istrunule, iskrivljene daske koje su ga 144 ​ Majmun pokrivale. Nakon trenutka unutarnje rasprave, kleknuo je (koljena su mu ispalila dva metka) i odmakao dvije daske. S dna toga mokrog, stijenama prekrivenog grla, utopljeno lice zurilo je prema njemu, razrogačenih očiju, usta u grimasi. Zastenjao je. Ne glasno, osim u srcu. Tamo je bilo vrlo glasno. U tamnoj vodi bilo je njegovo vlastito lice. Ne majmunovo. Načas mu se učinilo daje majmunovo. Drhtao je. Drhtao cijelim tijelom.
    • Bacio sam ga u bunar. Bacio sam ga u bunar, molim te, Bo​e, samo da nisam lud, bacio sam ga u bunar. Bunar se osu​io onog ljeta kad je umro Johnny McCabe, godinu nakon ​to su Bili i Hal do​li ​ivjeti s tetkom Willom i tetom Idom. Tetak Will je od banke posudio novac da izgradi arte​ki bunar, a grmlje kupina razraslo se oko starog, iskopanog bunara. Osu​enog bunara. Samo ​to se voda vratila. Kao majmun. Ovog puta, nije se mogao oduprijeti sjećanju. Hal je bespomoćno sjedio tamo, pu​tajući da stigne, trudeći se ići zajedno s njime, uzjahati ga kao ​to surfer uzja​e ogromni val koji će ga zdrobiti ako padne s daske, samo se trudeći da prođe kroz njega kako bi opet oti​lo. Kasno toga ljeta, prikrao se ovamo s majmunom, a kupine su sazrijele, gustog i slatkastog mirisa. Nitko ih nije dolazio ovamo brati, premda bi teta Ida ponekad stala blizu grma i pobrala nekoliko bobica u pregaču. Ovdje unutra, kupine su pro​le zrelost i u​le u prezrelost, neke od njih su trunule, znojeći gustu bijelu tekućinu sličnu gnoju, a zrikavci su izluđujuće pjevali u visokoj travi ispod njegovih nogu, svoju beskrajnu pjesmu: Zriiiii-Trnje gaje greblo, stavljajući kapi krvi na njegove obraze i gole ruke. Nije se trudio izbjegavati njihove ubode. Bio je slijep od u​asa-tako slijep da se zamalo prevalio na trule daske koje su prekrivale bunar, mo​da zamalo tresnuo devet metara do blatnjavog dna bunara. Zamahao je rukama da zadr​i ravnote​u, i jo​ trnja označilo mu je podlaktice. Zbog tog sjećanja je onako naglo pozvao Peteyja natrag. To je bio dan kad je umro Johnny McCabe - njegov najbolji prijatelj. Johnny se penjao po ljestvama s prečkama do kućice na drvetu u svome stra​njem dvori​tu. Njih dvojica su toga ljeta proveli mnoge sate tamo, igrajući se pirata, gledajući izmi​ljene galije na jezeru, ispucavajući topove, skraćujući jedra (​togod to značilo), pripremajući dasku. Johnny se penjao Majmun ​ 145 u kućicu na drvetu, kao stoje učinio već tisuću puta prije toga, a prečka tik ispod vrata​ca u podu kućice na drvetu pukla mu je u ruci, i Johnny je pao devet metara do tla i slomio vrat, a krivac je bio majmun, onaj majmun, prokleti zloćudni majmun. Kad je zazvonio telefon, kad su se usta tete Ide otvorila i onda oblikovala O u​asa dok joj je njena prijateljica Milly ni​e niz cestu ispričala vijest, kad je teta Ida rekla: “Dođi ovamo, Hal, moram ti reći neke lo​e vijesti -” pomislio je, s bolesnim u​asom. Majmun! ​to je majmun sad napravio? Nije bilo odraza njegovog lica uhvaćenog na dnu bunara onog dana kad je bacio majmuna dolje, samo kamenje i smrad mokrog blata. Gledao je majmuna kao le​i tamo na gruboj travi stoje rasla između grmova kupina, spremnih činela, ogromnih iske​enih zuba između ra​irenih usnica, krzna tu i tamo otrljanog u ćelavim, ​ugavim mrljama, staklastih očiju. “Mrzim te”, siknuo je na njega. Omotao je ruku oko njegova odurnog tijela, osjećajući kako la​no krzno pucketa. Cerio mu se dok ga je dr​ao pred licem. “Samo daj!” izazvao gaje, rasplakav​i se po prvi put toga dana. Stresao gaje. Spremne činele blago su zadrhtale. Majmun je kvario sve ​to je dobro. Sve. “Samo daj, pljesni! Pljesni!”
    • Majmun se samo cerio. “Samo daj, pljesni ih!” Glas mu se histerično dizao. “Kukavice, kukavice, samo ih pljesni! Izazivam te! DVAPUT TE IZAZIVAM!” Njegove smeđe-​ute oči. Njegovi ogromni zlokobni zubi. Tada gaje bacio u bunar, lud od boli i u​asa. Vidio gaje kako se jednom prevrće na putu dolje, simijanski akrobat koji izvodi trik, i sunce je po posljednji put odbljesnulo od onih činela. Udario je u dno, i to mu je sigurno pokrenulo mehanizam, jer su činele odjednom doista počele udarati. Njihovo mirno, odmjereno, limeno bubnjanje podiglo mu se do u​iju, odjekujući suludo u kamenom grlu mrtvog bunara: kling-kling-kling-kling-Hal si je rukama prekrio usta, i načas gaje vidio tamo dolje, mo​da samo okom ma​te … kako le​i tamo u blatu, zureći očima gore u mali krug dječačkog lica koje viri preko ruba bunara (kao da zauvijek označava to lice), usnice se ​ire i skupljaju oko tih iske​enih zubi, činele treskaju, smije​an majmun na navijanje. Kling-kling-kling-kling, tko je mrtav? Kling-kling-kling-kling, Johnny McCabe, pada razrogačenih očiju, izvodeći vlastiti akrobatski salto dok pada kroz sjajan Ijetnopraznični zraks puknutom prečkom stisnutom u ruci, da udari u tlo sa samo jednim, gorko krckavim zvukom, s krvi koja mu ​iklja iz nosa i ustiju i razrogačenih očiju? Je li to Johnny, Hal? Ili si to ti? 146 ​ Majmun Stenjući, Hal je nagurao daske preko rupe, zabijajući si iverje u ruke, ne hajući, čak ni ne primjećujući to nego tek mnogo kasnije. I jo​ uvijek ga je čuo, čak i kroz daske, sad prigu​en i nekako zato samo jo​ gori: tamo dolje, u kamenom mraku, plje​će svojim činelama i trza svoje odvratno tijelo, a zvuk se podi​e kao zvukovi iz sna. Kling-kling-kling-kling, tko je mrtav ovog puta? Borio se i probijao natrag kroz grančice kupina. Trnje je ​ivahno ​ivalo svje​e crte krvi preko njegovog lica, čičci su mu se hvatali za traperice, jednom je i pao, a u u​ima mu je jo​ zvonilo, kao da ga je slijedio. Tetak Will gaje kasnije prona​ao, kako sjedi na nekoj staroj gumi u gara​i i jeca, i mislio je da Hal plače zbog svoga mrtvog prijatelja. Tako je i bilo; ali plakao je i zbog pro​ivljenog u​asa. Bacio je majmuna u bunar poslijepodne. Te večeri, dok se sumraku ​uljao kroz blje​tavi ogrtač prizemne magle, neki automobil koji se kretao prebrzo za smanjenu vidljivost pregazio je na cesti mačka tete Ide i nastavio dalje. Posvuda je bilo utrobe, Bili je povratio, ali Hal je samo skrenuo pogled, blijdeog, mirnog lica, slu​ajući jecanje tete Ide (i to nakon vijesti o McCabeovom dečku koje su uzrokovale napad plača skoro histerične jačine, tetku Willu je trebalo skoro dva sata daje do kraja smiri) kao iz ogromne daljine. U srcu je osjećao hladnu i odu​evljenu radost. Nije bio red na njega. Bio je red na mačka tete Ide, ne na njega, ne na njegovog brata Billa ni na njegovog tetka Willa (samo dva ​ampijona rodeja). A sad je majmun nestao, bio je na dnu bunara, i jedan ​ugavi mačak s nametnicima u uhu nije bio prevelika cijena. Ako majmun jo​ ​eli lupati svojim paklenskim činelama, neka. Mo​e pljeskati i treskati za bube i kukce, mračne stvorove koji su se nastanili u kamenom jednjaku bunara. Tamo dolje će istrunuti. Njegove odvratne opruge i kotačići i federi će zahrđati
    • tamo dolje. Umrijet će tamo dolje. U blatu i tami. Pauci će mu ispresti mrtvački pokrov. Ali… vratio se. Polako, Hal je opet pokrio bunar, kao ​to je učinio onoga dana, a u u​ima je čuo fantomski odjek majmunovih činela: kling-kling-kling-kling, tko je mrtav, Hal? Je li Terry? Dennis? Je li Petey, Hal? On ti je najdra​i, zar ne? Je li to on? Kling-kling-kling“Pusti to!” Petey se trznuo i ispustio majmuna, i jednog ko​marnog trenutka Halu se učinilo da će to biti to, da će udarac pokrenuti mehanizam i činele će početi udarati i pljeskati. Majmun ​ 147 “Tata, prestra​io si me.” “​ao mije. Samo … ne ​elim da se igra​ s tim.” Drugi su oti​li pogledati neki film, i nadao se da će prije njih stići do motela. Ali ostao je u obiteljskoj kući dulje nego stoje pretpostavljao; stare, odvratne uspomene su se izgleda kretale svojom vlastitom, vječitom vremenskom zonom. Terry je sjedila kraj Dennisa, gledajući Seljačine s Beverly Hülsa. Gledala je stari, zrnati film upornom, zapanjenom koncentracijom koja je govorila o nedavno progutanom Valiumu. Dennis je čitao neki glazbeni časopis s Culture Clubom na naslovnici. Petey je sjedio prekri​enih nogu na sagu igrajući se s majmunom. “Ionako ne radi”, reče Petey. Zato mu ga je Dennis i dao, pomislio je Hai, a onda se posramio i naljutio sam na sebe. Sve je če​će i če​će osjećao to nesavladivo neprijateljstvo prema Dennisu, ali poslije toga bi se osjetio poni​enim i neugodnim … bespomoćnim. “Ne”, rekao je. “Star je. Bacit ću ga. Daj mi ga.” Ispru​io je ruku a Peter mu gaje predao, s nelagodnim izrazom lica. Dennis je rekao svojoj majci: “Stari se pretvara u hevenog ​izofre-nika.” Hai je napola pre​ao sobu prije nego stoje shvatio kamo ide, s majmunom u jednoj ruci koji se kezio kao da odobrava. Za ko​ulju je izvukao Dennisa iz fotelje. Začulo se deranje i negdje je popustio neki ​av. Dennis je djelovao skoro komično ​okiran. Njegov primjerak Rock Wavea pao je na pod. “Hej!” “Ide​ sa mnom”, rekao je Hai smrknuto, vukući svoga sina prema vratima susjedne sobe. “Hai!” Terry je skoro zavri​tala. Petey je samo zurio.
    • Hai je provukao Dennisa kroz vrata. Zalupio ih je, a onda tresnuo Dennisa o vrata. Dennis je počeo djelovati prestra​eno. “Razvija​ problem s ustima”, reče Hai. “Pusti me! Poderao si mi ko​ulju, ti -“ Hai je opet tresnuo dječakom o vrata. “Da”, rekao je. “Pravi problem s ustima. To si naučio u ​koli? Ili otraga, među pu​ačima?” Dennis je porumenio, lica načas ru​nog od krivice. “Ne bih ni bio u toj usranoj ​koli da tebe nisu izbacili!” prasnuo je. Hai je opet tresnuo Dennisom o vrata. “Nisu me izbacili, nego su me otpustili, ti to zna​, i ne treba​ mi jo​ i ti srati o tome. Ima​ problema? 148 ​ Majmun Dobrodo​ao u svijet, Dennis. Samo ih nemoj sve prebacivati na mene. Jede​. Guzica ti je obučena. Ima​ dvanaest godina, i s dvanaest godina, ne mora​ … mi… srati.” Svaku je riječ naglasio privlačeći dječaka sve bli​e, sve dok im se nosevi nisu skoro dotakli, a onda je opet tresnuo Dennisom u vrata. Ne dovoljno sna​no da zaboli, ali Dennis se prestra​io - otac ga nije ni pipnuo otkako su se preselili u Teksas - i sad je počeo plakati dječačkim, glasnim, revastim, zdravim jecajima. “Samo naprijed, premlati me!” povikao je na Hala, lica izobličenog i pro​aranog rumenilom. “Premlati me ako hočće​, znam koliko me jebeno mrzi​!” “Ne mrzim te. Jako te volim, Dennis. Ali ja sam ti tata, i po​tovat će​ me ili ću te kazniti.” Dennis se poku​ao oteti. Hal je privukao dječaka k sebi i zagrlio ga; Dennis se načas odupirao, a onda je spustio lice na Halova prsa i plakao kao daje iscrpljen. Bila je to ona vrsta plača koju Hal već godinama nije čuo od svoje djece. Sklopio je oči, shvativ​i da se i sam osjeća iscrpljeno. Terry je počela lupati po drugoj strani vrata. “Prestani, Hal! ​to god mu radi​, prestani!” “Neću ga ubiti”, reče Hal. “Odlazi, Terry.” “Da nisi -“ “U redu je, mama”, rekao je Dennis, prigu​en o Halova prsa. Osjećao je načas njenu zbunjenu ti​inu, a onda je oti​la. Hal opet pogleda svoga sina. “​ao mi je ​to sam bio bezobrazan, tata”, reče Dennis s oklijevanjem. “U redu. Prihvaćam ispriku i zahvaljujem. Kad se sljedeći tjedan vratimo kući, pričekat ću dva-tri dana, a onda ću ti prekopati sve ladice, Dennis. Ako u njima ima nečeg ​to ne bih trebao vidjeti, rije​i se toga.” Opet onaj bljesak krivnje. Dennis je spustio pogled i obrisao si bale nadlanicom.
    • “Smijem li sad ići?” opet je zvučao kao da se duri. “Jasno”, rekao je Hal i pustio ga. Moram ga na proljeće odvesti na kampiranje, samo nas dvojica. Malo pecanja, kao ​to je tetak Will radio s Billom i sa mnom. Moram mu se pribli​iti. Moram poku​ati. Sjeo je na krevet u praznoj sobi i zagledao se u majmuna. Nikad vi​e mu neće​ biti blizak, Hal, činilo se da govori njegov osmijeh. Računaj s tim. Vratio sam se da se pobrinem za sve, kao ​to si oduvijek znao da ću učiniti. Spustio je majmuna i prekrio si oči rukom. Majmun ​ 149 * Te noći, Hai je stajao u kupaonici, perući zube, i mislio. Bio je u istoj kutiji. Kako je mogao biti u istoj kutiji? Četkica za zube trznula se prema gore, zagrebav​i mu desni. Trznuo se. Bilo mu je četiri godine, a Billu ​est, kad je prvi put vidio majmuna. Njihov neprisutni otac kupio je kuću u Hartfordu, i bila je njihova, čista i jasna, prije nego stoje umro ili propao u rupu u sredi​te Zemlje ili ​to mu se već dogodilo. Njihova majka radila je kao tajnica u Holmes Aircraftu, tvornici helikoptera u Westvilleu, a za dječake se brinula serija dadilja, samo ​to su se dotad dadilje već tijekom dana brinule samo za Hala - Bili je bio u prvom razredu, velika ​kola. Nijedna dadilja nije dugo ostala. Zatrudnile bi i udale se za svoje dečke ili bi dobile posao u Holmesu, ili bi gospođa Shelburn otkrila da su joj dirale sherry za kuhanje ili bocu viskija koju je dr​ala u krendencu za posebne prilike. Većinom su bile glupe djevojke koje su izgleda htjele samo jesti ili spavati. Nijedna od njih nije htjela čitati Halu, kao ​to je to činila njegova majka. Siterica te duge zime bila je ogromna, vitka crna djevojka po imenu Beulah. Slinila je po Halu kad bi Halova majka bila prisutna, i znala gaje udariti kad je ne bi bilo. Svejedno, Halu se Beulah donekle sviđala, jer bi mu ponekad pročitala neku stra​nu priču iz svojih časopisa s istinitim ispo-vjedima ili pričama crne kronike. (“Smrt je do​la po bujnu crvenokosu”, pročitala bi Beulah zlokobno u sanjivoj dnevnoj ti​ini dnevne sobe, i ubacila bi jo​ jedan Reeesov keks s maslacem od kikirikija u usta, dok bi Hai ozbiljno proučavao zrnate tabloidne slike i pio mlijeko iz svoje dječje ča​e). No zato je ono ​to se dogodilo bilo samo jo​ gore. Prona​ao je majmuna jednog hladnog, oblačnog dana u o​ujku. Na prozorima se povremeno skupljala slana, a Beulah je spavala na kauču, s primjerkom Moje priče otvorenim na svojim impresivnim prsima. Hai se zavukao u stra​nji ormar da pregleda stvari svoga oca. Stra​nji ormar bio je skladi​ni prostor koji se pru​ao cijelom du​inom prvog kata s lijeve strane, dodatni prostor koji nikad nije dovr​en. U njega se ulazilo kroz mala vrata - vrata koja kao da vode u zemlju čudesa - na Billovoj strani njihove spavaonice. Obojica su voljeli odlaziti onamo, premda je tamo
    • bilo hladno po zimi, a po ljeti dovoljno vruće da iznoji​ cijelu kantu znoja. Dugačak i uzak i nekako udoban, stra​nji ormar bio je prepun fascinantnog smeća. Koliko god pregledavao stvari, činilo se da nikad neće​ 150 ​ Majmun uspjeti pregledati sve. On i Bili znali su provesti cijela nedjeljna poslijepodneva ovdje gore, jedva razgovarajući, vadeći stvari iz kutija, proučavajući ih, okrećući ih ovamo i onamo tako da im ruke apsorbiraju svaku jedinstvenu realnost, i vraćajući ih na mjesto. Sad se Hal zapitao nisu li on i Bili mo​da poku​avali, koliko su mogli i znali, nekako uspostaviti kontakt sa svojim i​čezlim ocem. On je bio mornar na trgovačkom brodu, s certifikatom navigatora, i u ormaru je bila hrpa pomorskih mapa, neke označene urednim krugovima (i udubljenjem od o​trice ​estara u sredi​tu svakog). Bilo je tu dvadeset svezaka nečega ​to se zvalo Barronov vodič za navigaciju. Neki iskrivljeni dalekozor od kojeg su ti oči postale vrele i čudne ako bi predugo gledao kroz njih. Bilo je tu i turističkih stvari iz desetaka luka - gumene hula-hula lutkice, crni kartonski polucilindar s poderanom vrpcom na kojoj je pisalo YOU PICK A GIRL AND I’LL PICCADILLY, staklena kugla sa siću​nim Eiffelovim tornjem. Bilo je omotnica sa stranim markama bri​ljivo spremljenim unutra, i stranih novčića; bilo je kamenja s havajskog otoka Maui, staklasto crnog - te​kog i nekako zlokobnog - i smije​nih ploča na stranim jezicima. Toga dana, dok je slana hipnotički pucketala na krovu tik iznad njegove glave, Hal je pro​ao sve do najdaljeg kraja stra​njeg ormara, pomakao jednu kutiju u stranu, i iza nje ugledao jo​ jednu kutiju kutiju Ralston-Purine. Preko njenog ruba virila su dva staklasta smeđa oka. Trznuo se od toga, i načas ustuknuo, dok mu je srce lupalo, kao daje otkrio nekog smrtonosnog pigmeja. A onda je vidio ti​inu, staklastost u očima, i shvatio da se radi o nekakvoj igrački. Opet je krenuo naprijed i oprezno je podigao iz kutije. Cerio mu se svojim besmrtnim, zubatim osmijehom u ​utom svjetlu, dr​eći razdvojene činele. Odu​evljen, Hal gaje okretao ovamo i onamo, osjećajući pucketanje la​nog krzna. Smije​an mu se osmijeh sviđao. Ali, nije li bilo jo​ nečega? Neki skoro instinktivan osjećaj gađenja koji je do​ao i pro​ao skoro prije nego ​to gaje postao svjestan? Mo​da je i bilo tako, ali sa starim, prastarim sjećanjem kao stoje ovo, mora​ paziti da ne povjeruje​ previ​e. Stara sjećanja znaju lagati. Ali … zar nije isti takav izraz vidio i na Peteyevom licu, na tavanu obiteljske kuće? Vidio je ključ ugrađen pri dnu leđa, i okrenuo ga. Okrenuo se puno prelako; nije se čulo krckanje navijanja. Znači, potrgano. Potrgano, ali svejedno fora. Majmun ​ 151 Izvadio ga je da se poigra s njim. “​‘a ti je to, Hal?” upitala je Beulah budeći se iz drijeme​a. “Ni​ta”, reče Hal. “Na​ao sam ga.” Stavio gaje na policu na svojoj strani spavaonice. Stajao je iznad njegovih bojanki s Lassie, cereći
    • se, zureći u ni​ta, spremnih činela. Bio je pokvaren, ali se svejedno cerio. Te noći, Hal se probudio iz nekog nelagodnog sna, punog mjehura, i ustao da ode na zahod u hodniku. Bili je bio zadihana gomila pokrivača s druge strane sobe. Hal se vratio, skoro opet zaspao … i odjednom je majmun u tami počeo lupati činelama. Kling-kling-kl ing-kling— Do kraja se probudio, kao da ga je netko preko lica lupio hladnim, mokrim ručnikom. Srce mu je teturavo poskočilo od iznenađenja, a siću​no, mi​je skvičanje pobjeglo mu je iz grla. Zurio je u majmuna, razrogačenih očiju, drhtavih usnica. Kling-kling-kling-kling- Tijelo mu se ljuljalo i poskakivalo na polici. Usnice su mu se ​irile i zatvarale, ​irile i zatvarale, odvratno zlurade, otkrivajući ogromne meso​derske zube. “Stani”, ​apne Hal. Njegov brat se okrenuo i ispustio samo jedan, glasan hrkaj. Sve drugo je bilo tiho … osim majmuna. Činele su pljeskale i udarale, sigurno će mu probuditi brata, majku, cijeli svijet. Probudile bi i mrtve. Kling-kling-kl ing-kling-Hal je krenuo prema njemu, namjeravajući ga nekako zaustaviti, mo​da staviti ruku među činele dok se ne odvije do kraja, a onda je majmun stao sam od sebe. Činele su jo​ posljednji put pljesnule - kling! - a onda su se polako ra​irile u izvorni polo​aj. Mjed je svjetlucala u polutami. Prljavi ​ućkasti majmunovi zubu su se kezili. Kuća je opet utihla. Njegova majka se okrenula u svome krevetu i ponovila Billov hrkaj. Hal se vratio u svoj krevet i povukao pokrivače preko sebe, dok mu je srce u​rubano lupalo, i pomislio je: Sutra ću ga opet vratiti u ormar. Ne ​elim ga. Ali sljedećg jutra je zaboravio vratiti majmuna u ormar jer njegova majka nije oti​la na posao. Beulah je bila mrtva. Majka im nije htjela točno reći ​to se dogodilo. “Bila je to nesreća, samo u​asna nesreća”, bilo je sve stoje htjela reći. Ali toga popodneva, Bili je kupio novine na putu kući iz ​kole i stranicu sa crnom kronikom pro​vercao u njihovu sobu ispod ko​ulje. Bili je s naporom pročitao Halu članak dok je njihova majka kuhala 152 ​ Majmun večeru u kuhinji, ali Hal je i sam mogao pročitati naslov - DVOJE MRTVIH U PUCNJAVI U STANU. Beulah McCaffrey, 19, i Sally Tremont, 20, ubio je dečko gospođice McCaffrey, Leonard White, 25, nakon svađe oko toga tko će izaći i donijeti večeru iz kineskog restorana. Gospođica Tremont je izdahnula u bolnici Hartford. Beulah McCaffrey progla​ena je mrtvom na licu mjesta. Bilo je to kao daje Beulah naprosto i​čezla ujedan od svojih časopisa, pomislio je Hal Shelburn, i osjeti kako mu hladni ​marci jure kralje​nicom i oko srca. A ondaje shvatio da se pucnjava dogodila otprilike u isto vrijeme kad je majmun “Hal?” Bio je to Terryn glas, pospan. “Ide​ u krevet?”
    • Ispljunuo je pastu za zube u umivaonik i isprao usta. “Da”, rekao je. Prije toga, stavio je majmuna u svoj kovčeg i zaključao ga. Za dva-tri dana će odletjeti natrag u Teksas. Ali prije nego ​to odu, zauvijek će se rije​iti te proklete stvari. Nekako. “Danas popodne si bio prilično grub prema Dennisu”, rekla je Terry u mraku. “Dennisu je već neko vrijeme potrebno da netko bude grub prema njemu, bar ja tako mislim. Plutao je. Naprosto ne ​elim da se negdje spotakne i padne.” “Psiholo​ki gledano, to ​to si ga istukao nije ba​ jako produktivan-” “Nisam ga istukao, Terry - za Boga miloga!” ” - način za uspostavu roditeljskog autoriteta -” “Oh, nemoj mi ponavljati sranja sa svoje grupe za samopomoć”, rekao je Hal ljutito. “Vidim da ne ​eli​ razgovarati o tome.” Glas joj je bio hladan. “Rekao sam mu i da makne drogu iz kuće.” “Jesi?” Sad je zvučala prestra​eno. “Kako je to primio? Stoje rekao?” “Ma daj, Terry! Stoje mogao reći? Otpu​ten si?” “Hal, koji je tebi vrag? Nisi inače takav - ​to ne valja?” “Ni​ta”, rekao je, misleći na majmuna zaključanog u njegovom Sam-soniteu. Hoće li ga čuti ako počne pljeskati činelama? Da, sigurno hoće. Prigu​eno, ali čujno. Pljeskanje usuda za nekoga, kao ​to je pljeskao za Beulah, za Johnnyja McCabea, za Daisy, psa tetka Willa. Kling-kiing-kiing, je li tvoj red, Hal? “Samo sam pod pritiskom.” “Nadam se daje to sve. Jer ovakav mi se ba​ ne sviđa​.” Majmun ​ 153 “Ne?” I riječi su mu pobjegle prije nego ​to ih je mogao zaustaviti; nije ih čak ni htio zaustaviti. “Pa onda si drmni jedan Valium i sve će opet izgledati dobro.” Čuo ju je kako je udahnula i drhtavo izdahnula. Onda je počela plakati. Mogao ju je utje​iti (mo​da), ali u njemu kao da nije bilo utjehe. Bilo je previ​e u​asa. Bit će bolje kad majmuna opet vi​e ne bude, kad nestane zauvijek. Molim te, Bo​e, da nestane zauvijek. Le​ao je budan sve do vrlo kasno, sve dok jutro nije počelo bojati noć izvana. Ali činilo mu se da zna ​to mora učiniti. Bili je prona​ao majmuna po drugi put. To je bilo oko godinu i pol nakon stoje Beulah McCaffrey progla​ena mrtvom na licu mjesta. Bilo je
    • ljeto. Hal je taman zavr​io vrtić. Do​ao je s igre i njegova je majka doviknula: “Operi ruke, sehor, prljav si k’o svinjor.” Bilaje na trijemu, pijući ledeni čaj i čitajući knjigu. Bio je to njen godi​nji odmor; imala je dva tjedna. Hal je simbolički pro​ao rukama pod hladnom vodom, i ostavio prljave otiske na ručniku. “Gdje je Bili?” “Gore. Reci mu da pospremi svoju stranu sobe. Grozna je.” Hal, koji je obo​avao biti nositelj lo​ih vijesti u takvim stvarima, pojurio je gore. Bili je sjedio na podu. Mala vrata​ca koja su vodila u stra​nji ormar bila su od​krinuta. Imao je majmuna u rukama. “To je pokvareno”, reče Hal smjesta. Bio je pun tjeskobe, iako se jedva sjećao kako se one noći vratio sa zahoda a majmun je odjednom počeo pljeskati činelama. Kakvih tjedan dana kasnije, sanjao je ru​an san o majmunu i Beulah - nije se mogao točno sjetiti kakav - i probudio se s vriskom, načas uvjeren kako je blaga te​ina na njegovim prsima majmun, da će otvoriti oči i ugledati ga kako mu se kezi. Ali naravno, blaga te​ina bio je samo njegov jastuk, stisnut s uspaničenom čvrstinom. Njegova gaje majka do​la utje​iti sa ča​om vode i dva kredasto narančasta dječja aspirina, Valiumi dječjih tegoba. Mislila je daje ko​mar uzrokovala Beulahina smrt. Tako je i bilo, ali ne na način kako je ona mislila. Sad se toga jo​ jedva sjećao, ali majmun ga je jo​ uvijek pla​io, osobito njegove činele. I zubi. “Znam”, rekao je Bili, i odbacio majmuna. “Glup je.” Sletio je naBil-lov krevet, zureći prema stropu, spremnih činela. Halu se nije sviđalo ​to ga tamo vidi. “Hoće​ da odemo do Teddyja na sladoled?” 154 ​ Majmun “Već sam potro​io d​eparac”, reče Hal. “Osim toga, mama ka​e da mora​ pospremiti svoju stranu sobe.” “To mogu i kasnije”, reče Bill. “I posudit ću ti za sladoled, ako hoće​.” Billu nije bilo ispod časti povremeno zavrnuti Halu ruku, a znao gaje i počkaljiti ili udariti bez ikakvog posebnog razloga, ali uglavnom je bio dobar. “Jasno”, reče Hal zahvalno. “Samo da prvo vratim pokvarenog majmuna u ormar, mo​e?” “Ne”, reče Bili ustajući. “Idemo-idemo-idemo.” Hal je po​ao. Billova raspolo​enja brzo su se mijenjala, i ako zastane da spremi majmuna, mo​da ostane bez sladoleda. Oti​li su do Teddyja i kupili sladoled, i to ne bilo kakav, već onaj rijetki, od borovnica. A onda su se spustili do igrali​ta gdje su se neki klinci spremali igrati baseball. Hal je bio premali da bi igrao, ali sjedio je daleko izvan igrali​ta, cuclajući svoj sladoled od borovnice i jureći za loptama koje bi odletjele predaleko, u onome ​to su veliki klinci zvali kineskim dobacivanjem. Vratili su se kući već skoro po mraku, a majka je namlatila Hala jer je zaprljao ručnik, i Billa zato ​to nije počistio svoju stranu sobe, a nakon večere su gledali televiziju, i dok se sve to ispodogađalo,
    • Hal je potpuno zaboravio na majmuna. A on se nekako dočepao Billove police, gdje je stajao odmah kraj Billijeve fotografije Billa Boyda7 s autogramom. I tamo je ostao skoro dvije godine. Dok je Hal do​ao do sedam godina, dadilje su postale preskupe, i gospođa Shelburn bi svakog jutra odlazila uz “Bili, pazi na brata.” Toga dana, međutim, Bili je morao ostati poslije ​kole, i Hal se sam vratio kući, zastajući na svakom uglu sve dok ni u jednom ni u drugom smjeru nije bilo nikakvog prometa, a onda jureći prijeko ceste kao kurir koji prelazi ničiju zemlju. U​ao je u kuću poslu​iv​i se ključem ispod otirača, i oti​ao ravno do hladnjaka po ča​u mlijeka. Uzeo je bocu, a ona mu je skliznula kroz prste i rasprsla se na podu, dok su komadići stakla letjeli na sve strane. Kling-kling-kling-kling-, odozgo, iz njihove spavaonice. Kling-kling-kling, bok, Hal! Dobrodo​ao kući! I, usput, Hal, jesi li to ti? Jesi li ovog puta ti? Hoće li tebe pronaći mrtvog na licu mjesta? Stajao je tamo, nepomičan, zureći u razbijeno staklo i lokvicu mlijeka, pun strave koju nije mogao imenovati ni shvatiti. Samo je bila tamo, kao da mu suklja iz pora. 7 Bill Boyd, američki country-pjevac i glumac u vesternima četrdesetih godina 20. stoljeća, nap. prev. Majmun ​ 155 Okrenuo se i odjurio uza stube do njihove sobe. Majmun je stajao na Billovoj polici, kao zureći u njega. Majmun je sru​io potpisanu fotografiju Billa Boyda licem prema naprijed na Billov krevet. Majmun se ljuljao i kezio i udarao svojim činelama. Hal mu je pri​ao polako, ne ​eleći to, ali nesposoban zadr​ati se podalje. Činele su mu se trzale u stranu i udarale jedna o drugu i opet se trzavo razdvajale. Kad se pribli​io, čuo je mehanizam kako se pokreće u majmunovoj utrobi. Naglo, ispustiv​i usklik odvratnosti i straha, pljesnuo gaje s police kao ​to bi pljesnuo bubu. Udario je Billov jastuk i onda pao na pod, udarajući činelama, kling-kling-kling, usnice koje su se razdvajale i spajale le​eći tako na leđima na mrljici kasnotravanjskog sunca. Hal gaje udario cipelom, udario ga ​to je jače mogao, a krik koji mu je sada pobjegao bio je krik bijesa. Mehanički majmun je odletio preko poda, odbio se od zida i zastao. Hal je stajao i zurio u njega, stisnutih ​aka, dok mu je srce divlje lupalo. Majmun mu se ​eretski smije​io, sa suncem kao blistavom točkom u jednom staklenom oku. Udaraj me koliko god hoće​, kao da mu je govorio, ja sam samo kotačići i opruge, i pokoji istro​eni zupčanik, udaraj me koliko god ti pa​e, ja nisam stvaran, samo smije​an mehanički majmun, to je sve, a tko je mrtav? Bila je eksplozija u tvornici helikoptera! Sto se ono uzdi​e na nebu kao ogromna krvava kugla za kuglanje s očima tamo gdje bi trebale biti rupe za prste? Je li to glava tvoje majke, Hal? Fijuuu! Kako dobro leti glava tvoje majke? Ili dolje, na uglu ulice Brook! Pogledaj tamo, stari! Auto je i​ao prebrzo! Vozač je bio pijan! Jedan Bili manje na ovom svijetu! Čuje​ li krckanje dok mu kotači prelaze preko lubanje i mozak mu prska kroz u​i van? Da? Ne? Mo​da? Ne pitaj mene, ja ne znam; ne mogu ni znati, ja znam samo lupati ovim činelama,kling-klingkling, a tko je mrtav na licu mjesta, Hal? Tvoja majka? Tvoj brat? Ili si to ti, Hal? Jesi li to ti?
    • Opet gaje napao, namjeravajući ga zgaziti, zdrobiti, skakati po njemu sve dok zupčanici i opruge ne polete a njegove u​asne staklene oči se ne otkotrljaju po podu. Ali ba​ kad je do​ao do njega, činele su se jo​ jednom spojile, vrlo tiho … (kling) … kad se neka opruga u njemu pro​irila za jo​ jedan, posljednji trzaj… a komad leda kao da se probio kroz zidove njegova srca, probadajući ga, oduzimajući mu bijes i ostavljajući ga opet bolesnog od u​asa. Majmun kao daje znao - kako se zlokobnim činio njegov osmijeh! Podigao gaje, dr​eći mu jednu ruku palcem i ka​iprstom desne ruke, usnica spu​tenih od gađenja, kao da dr​i mrtvo tijelo. Njegovo ​ugavo la​no 156 ​ Majmun krzno činilo se vrelim i grozničavim na njegovoj ko​i. Uspio je otvoriti vrata​ca koja su vodila u stra​nji ormar i uključio ​arulju. Majmun mu se cerio dok je on puzao cijelom du​inom skladi​nog prostora, između kutija naguranih na kutije, kraj kompleta navigacijskih knjiga i foto-albuma s mirisom starih kemikalija i suvenira i stare odjeće, i Hal je mislio: Ako sad počne lupati činelama i kretati se u mojoj ruci, zavri​tat ću, a ako zavri​tim, neće se vi​e samo keziti, počet će se smijati, smijat će mi se, i onda ću poludjeti, i pronaći će me ovdje, kako slinim i ludo se smijem, bit ću lud, o, molim te, dragi Bo​e, molim te, Isuse bla​eni, ne daj da poludim Stigao je do suprotnog kraja i razmaknuo dvije kutije, prosipajući sadr​aj jedne od njih, i zagurao majmuna natrag u kutiju Ralston-Purine u najdaljem uglu. A on se naslonio u njoj, udobno, kao da se konačno vratio kući, spremnih činela, cereći se svojim majmunskim smije​kom, kao daje Hal jo​ uvijek ​rtva vica. Hal je otpuzao unatra​ke, znojeći se od hladnoće i zime, sav u vatri i ledu, čekajući da činele krenu, a kad krenu, majmun će iskočiti iz svoje kutije i kao ​ohar zagmizati prema njemu, dok se mehanizam bude okretao, činele ludo pljeskale, i - i ni​ta od toga nije se dogodilo. Ugasio je svjetlo i s treskom zatvorio mala vrata u zemlju čudesa i naslonio se na njih, te​ko di​ući. Konačno se počeo osjećati malo bolje. Si​ao je dolje na slaba​nim nogama, prona​ao praznu vrećicu, i počeo oprezno prikupljati o​tre komade i komadiće slomljene boce od mlijeka, pitajući se hoće li se porezati i iskrvariti na smrt, je li to bilo značenje treskanja činela. Ali ni to se nije dogodilo. Uzeo je ručnik i obrisao mliejko i onda sjeo da vidi hoće li se njegova majka i brat vratiti kući. Majka je stigla prva, pitajući: “Gdje je Bili?” Tihim, bezbojnim glasom, sad siguran da Bili mora le​ati mrtav na nekom licu mjesta, Hal joj je počeo obja​njavati za sastanak zbog ​kolske predstave, znajući daje, čak i uz iznimno dugačak sastanak, Bili trebao biti kod kuće prije pola sata. Majka gaje čudno pogledala i počela pitati ​to se dogodilo, a onda su se vrata otvorila i u​ao je Bili ​ samo ​to to nije bio Bili, ne stvarno. Ovo je bio duh-Bill, blijed i tih. “​to se dogodilo?” uzviknula je gospođa Shelburn. “Bili, ​to se dogodilo?” Bili je počeo plakati i kroz suze su dobili priču. Bio je auto, rekao je. On i njegov prijatelj Charlie
    • Silverman i​li su zajedno kući poslije sastanka Majmun ​ 157 i auto je prebrzo zaokrenuo za ugao ulice Brook i Charlie se smrzao, Bili je povukao Charlieja za ruku ali mu je iskliznuo i auto je Bili je počeo glasno revati, histeričnim jecajima, a majka gaje prigrlila, ljuljajući ga, a Hal je pogledao van na trijem i vidio da tamo stoje dva policajca. Policijski auto kojim su dovezli Billa kući bio je parkiran na pločniku. Onda je i on počeo plakati … ali njegove suze bile su suze olak​anja. Sad je na Billa bio red za ko​mare - snove u kojima je Charlie Silverman stalno ponovno pogibao, izbačen iz svojih kaubojskih čizama Red Ryder, odbačen na haubu zahrđalog Hudson Horneta kojim je upravljao pijanac. Glava Charlieja Silvermana i vozačko staklo Hudsona susreli su se s eksplozivnom snagom. I jedno i drugo se raspr​io. Pijani vozač koji je imao trgovinu slatki​ima u Milfordu ubrzo nakon uhićenja do​ivio je srčani udar (mo​da od prizora mozga Charlieja Silvermana koji mu se su​i na hlačama), i njegov je odvjetnik imao prilično uspjeha na suđenju, slu​eći se principom “ovaj čovjek je već dovoljno propatio”. Pijanac je dobio (uvjetnu) kaznu od dva mjeseca, i izgubio je pravo upravljanja motornim vozilom u dr​avi Connecticut tijekom pet godina … a otprilike toliko su potrajale i noćne more Billa Shelburna. Majmun je opet bio skriven u stra​njem ormaru. Bili nije ni primijetio da ga vi​e nema na njegovoj polici… ili, ako je i primijetio, nikad ni​ta nije rekao. Hal se neko vrijeme osjećao sigurnim. Čak je opet počeo zaboravljanti na majmuna, ili vjerovati daje to bio samo ru​an san. Ali kad se vratio kući iz ​kole onog popodneva kad mu je umrla majka, majmun je opet bio na polici, spremnih činela, cereći mu se. Pri​ao mu je polako, kao daje izvan sebe - kao da se njegovo vlastito tijelo pretvorilo u igračku na navijanje kad je ugledao majmuna. Vidio je svoju ruku kako posi​e i skida majmuna s police. Osjećao je kako mu la​no krzno pucketa pod rukom, ali osjećaj je bio prigu​en, samo udaljen pritisak, kao da gaje netko napunio Novokainom. Čuo je njegovo disanje, hitro i suho, kao ​u​tanje vjetra kroz slamu. Okrenuo gaje i zgrabio ključ, a godinama kasnije pomislit će kako je ta drogirana fasciniranost bila nalik onoj čovjeka koji revolver sa samo jednim metkom u bubnju prisloni na sklopljen, trzav kapak i povuče okidač. Ne, nemoj ​ pusti ga baci ga ne diraj ga Okrenuo je ključ i u ti​ini čuo savr​enu tihu seriju kliktanja navijanja. Kad je pustio ključ, majmun je počeo lupati svojim činelama a on je osjećao kako mu se tijelo trza, sagni-trzni, sagni-trzni, kao daje ​iv, doista jest ​iv, 158 ​ Majmun izvija mu se u ruci kao neki odvratan pigmej, a vibracija koju osjeća kroz sve ćelavije smeđe krzno nije okretanje zupčanika već udarci srca.
    • Stenjući, Hal je ispustio majmuna i ustuknuo, zabadajući si nokte u meso ispod očiju, dlanova pritisnutih na usta. Spotakao se preko nečega i skoro izgubio ravnote​u (onda bi pao ravno na pod, zajedno s njim, izbuljenih plavih očiju koje zure u staklaste smeđe oči). Pojurio je prema vratima, probio se kroz njih, zalupio ih, i naslonio se na njih. Odjednom, pojurio je u kupaonicu i povratio. Gospođa Sturkev iz tvornice helikoptera donijela im je vijest i ostala s njima one prve dvije beskrajne noći, dok teta Ida nije stigla iz Mainea. Njihova je majka umrla od izljeva krvi u mozak usred poslijepodneva. Stajala je kraj automata za vodu sa ča​om vode u jednoj ruci i sru​ila se kao poko​ena, jo​ uvijek dr​eći papirnu ča​u u jednoj ruci. Drugom je zagrabila automat za vodu i povukla veliku staklenu fla​u vode Poland na sebe. Razbila se … ali tvornički liječnik, koji je dojurio, kasnije je rekao kako vjeruje daje gospođa Shelburn bila mrtva jo​ prije nego ​to je voda promočila njenu haljinu i donje rublje i smočila joj ko​u. Dečkima ni​ta od toga nisu rekli, ali Hal je svejedno znao. Sanjao je o tome, ponovno i ponovno, tijekom dugih noći nakon smrti njihove majke. Jo​ te​ko zaspi​, braco? upitao gaje Bili, i Hal je pretpostavljao kako Bili vjeruje da njegovo bacakanje i ko​ma-ri imaju veze s time kako im je majka naglo umrla, i to je bilo točno … ali samo djelomično točno. Bila je tu i krivica; sigurna, smrtonosna spoznaja daje on ubio svoju majku navinuv​i majmuna toga sunčanog popodneva poslije ​kole. Kad je Hal konačno zaspao, san mu je bio dubok. Kad se probudio, bilo je skoro podne. Petey je sjedio prekri​enih nogu u naslonjaču s druge strane sobe, sustavno jedući naranču kri​ku po kri​ku i gledajući kviz na televiziji. Hal je spustio noge iz kreveta, osjećajući se kao da gaje netko uspavao udarcem … i zatim ga probudio drugim udarcem. Glava mu je pucala. “Gdje ti je mama, Petey?” Petey se osvrnuo. “Ona i Dennis su oti​li u kupovinu. Ja sam rekao da ću ostati s tobom. Jel’ ti uvijek priča​ u snu, tata?” Oprezno je pogledao sina. “Ne. ​to sam rekao?” “Nisam uspio razaznati. Malo me prestra​ilo.” Majmun ​ 159 “Pa, sad sam opet sav svoj”, rekao je Hal, i uspio se malo nasmije​iti. Petey mu je uzvratio osmijeh, a Hal je opet osjetio jednostavnu ljubav prema dječaku, osjećaj koji je bio sjajan i sna​an i nimalo slo​en. Pitao se za​to je oduvijek bio u stanju tako se dobro osjećati u vezi s Petevjem, osjećati da razumije Petevja i mo​e mu pomoći, i za​to se Dennis činio kao prozor koji je premračan da bi vidio kroz njega, tajna u navikama i putevima, ona vrsta dječaka koju ne mo​e shvatiti jer on sam nije bio ta vrst dječaka. Bilo je prelako reći daje selidba iz Kalifornije promijenila Dennisa, ili da ​ Misli su mu se smrzle. Majmun. Majmun je sjedio na prozorskoj dasci, spremnih činela. Hal je osjetio kako mu je srce u prsima zastalo, a onda odjednom zagalopiralo. Vid mu se zaumutio, a glava gaje opako zaboljela. Pobjegao je iz kovčega i sad je stajao na prozorskoj dasci, cereći mu se. Mislio si da si me se rije​io,
    • zar ne? Ali to si i prije mislio, zar ne? Da, pomislio je slaba​no. Jesam, mislio sam. “Petey, jesi li ti izvadio toga majmuna iz mojeg kovčega?” upitao je, već znajući odgovor. On je zaključao kovčeg i stavio je ključ u d​ep svoga sakoa. Petey je bacio pogled na majmuna i ne​to​Halu se činilo daje nelagoda-pre​lo mu je preko lica. “Ne”, rekao je. “Mama gaje tamo stavila.” “Mama?” “Aha. Uzela gaje od tebe. Smijala se.” “Uzela ga od mene? O čemu ti to govori​?” “Imao si ga sa sobom u krevetu. Ja sam prao zube, ali Dennis je vidio. I on se smijao. Rekao je da izgleda​ kao beba s medvjedićem.” Hal pogleda majmuna. Usta su mu bila presuha da bi progutao. Imao gaje u krevetu sa sobom? U krevetu! To odvratno krzno uz njegov obraz, mo​da i uz usta, one izbuljene oči zure u njegovo usnulo lice, oni iske​eni zubi kraj njegova vrata? Na njegovom vratu? Bo​e dragi. Naglo se okrenuo i pri​ao ormaru. Samsonite je jo​ bio tamo, jo​ zaključan. Ključ je jo​ bio u d​epu njegova sakoa. Iza njega, televizor se ugasio. Polako je iza​ao iz ormara. Peter gaje trezveno gledao. “Tata, ne sviđa mi se taj majmun”, rekao je, glasa skoro pretihog da bi se čuo. “Ni meni”, reče Hal. Petey gaje podrobno pogledao, kao da provjerava ​ali li se, i vidio je da se ne ​ali. Pri​ao je ocu i čvrsto ga zagrlio. Hal je osjećao kako drhti. Petey mu je ​apnuo na uho, u​urbano, kao da se boji da vi​e neće imati hrabrosti to ponoviti… ili da bi ga majmun mogao čuti. 160 ​ Majmun “Kao da gleda u tebe. Kao da gleda u tebe gdje god bio u sobi. A ako ode​ u drugu sobu, kao da kroz zid gleda u tebe. Stalno osjećam kao da … kao da ​eli da ne​to napravim.” Petey zadrhti. Hal gaje čvrsto zagrlio. “Kao da ​eli da ga navije​”, reče Hal. Pete divlje kimne glavom. “Zapravo i nije pokvaren, zar ne, tata?” “Ponekad jest”, rekao je Hal, gledajući preko sinovljevog ramena u majmuna. “Ali ponekad jo​ radi.” “Stalno ​elim otići tamo i naviti ga. Bilo je tako tiho, i pomislio sam, ne smijem, probudit ću tatu, ali
    • svejedno sam ​elio, i oti​ao sam do tamo i… i dodirnuo sam ga, i bilo mije odvratno pod rukom … ali mi se i sviđalo … i činilo se kao da govori, Navini me, Petey, igrat ćemo se, tvoj otac se neće probuditi, nikad se vi​e neće probuditi, navini me, navini me …” Dječak je odjednom briznuo u plač. “On je zao. Znam da jest. Ne​to nije u redu s njim. Mo​emo ga baciti, tata? Molim te?” Majmun se svojim beskrajnim smije​kom kezio Halu. Osjećao je Pe-tevjeve suze između njih dvojice. Kasno prijepodnevno sunce odsijavalo se od majmunovih činela - svjetlo se odbijalo prema gore i suncem ​aralo po praznom bijelom stropu motelske sobe. “Stoje mama rekla, kad će se ona i Dennis vratiti, Petey?” “Oko jedan.” Obrisao sije crvene oči rukavom ko​ulje, djelujući kao da mu je neugodno zbog suza. Ali nije htio pogledati majmuna. “Ja sam uključio televizor”, ​apnuo je. “I to glasno.” “Sasvim u redu, Petey.” Kako bi se to dogodilo? upitao se Hal. Srčani udar? Izljev krvi u mozak, kao kod moje majke? Nije ba​ ni va​no, zar ne? A nakon toga, jo​ jedna, hladnija misao. Rije​i ga se, ka​e on. Izbaci ga. Ali mo​emo li ga se rije​iti? Ikako? Majmun mu se podrugljivo kezio, činela razmaknutih trideset centimetara. Je li naglo o​ivio one noći kad je umrla teta Ida? upitao se odjednom. Je li to bio posljednji zvuk koji je čula, kling-kling-kling majmuna koji lupa činelama na crnom tavanu dok vjetar fićuka po oluku? “Mo​da i nije tako ludo”, rekao je Hal polako svome sinu. “Uzmi svoju torbu, Petey.” Petey gaje nesigurno pogledao. “​to ćemo učiniti?” Majmun ​ 161 Mo​da ga se mo​emo rije​iti. Mo​da zauvijek, mo​da samo na neko vrijeme… dugo vrijeme, ili kratko vrijeme. Mo​da će se samo uvijek vraćati i vraćati i o tome se i radi… ali mo​da ga ja ​ mi ​ mo​emo odbaciti na dugo vrijeme. Ovog puta mu je trebalo dvadeset godina da se vrati. Trebalo mu je dvadeset godina da se izvuče iz bunara… “Idemo se provozati”, reče Hal. Osjećao se prilično mirno, ali nekako prete​ak za svoju ko​u. Čak i očne jabučice kao da su mu ote​ale. “Ali prvo hoću da odnese​ svoju torbu tamo dolje do ruba parkirali​ta i pronađe​ tri—četiri prilično velika kamena. Stavi ih u torbu i donesi ih meni. Jasno?” Shvaćanje je zablistalo u Petevjevom pogledu. “U redu, tata.” Bacio je pogled na sat. Bilo je skoro 12:15. “Po​uri. Hoću da krenemo prije nego ​to ti se majka vrati.”
    • “Kamo idemo?” “Do kuće tetka Willa i tete Ide”, reče Hal. “Do obiteljske kuće.” Hal je oti​ao u kupaonicu, pogledao iza zahoda, i uzeo zahodsku četku koja je tamo stajala. Odnio ju je do prozora i stajao tamo s njom u ruci, kao s nekim jeftinim čarobnjačkim ​tapom. Gledao je van, u Petevja u sintetskoj jakni kako prelazi parkirali​te sa svojom torbom na kojoj su se bijela slova DELTA jasno ocrtavala naspram plave pozadine. Neka muha je zazujala u gornjem uglu prozora, spora i glupa od kraja toplog razdoblja. Znao je kako je to. Promatrao je Petevja kako pronalazi tri dosta velika kamena i zatim kreće natrag preko parkirali​ta. Neki automobil je skrenuo iza ugla motela, automobil koji se kretao prebrzo, puno prebrzo, i ne razmi​ljajući, pose​ući s onom vrstom refleksa koju iskazuje dobar igrač baseballa kad skreće na bazu, ruka koju je dr​ala četku je bljesnula prema dolje, kao u karate udarcu … i stala. Činele su se bez zvuka zatvorile na njegovoj podmetnuoj ruci, i osjetio je ne​to u zraku. Ne​to poput bijesa. Kočnice automobila su za​kripale. Petey se trznuo i ustuknuo. Vozač mu je nestrpljivo pokazao neka prođe, kao daje ono ​to se zamalo dogodilo Petevjeva krivica, i Petey je pretrčao preko parkirali​ta dok mu je ovratnik lepr​ao, i protrčao kroz stra​nji ulaz motela. Znoj se cijedio niz Halova prsa; osjećao gaje na čelu kao rosu uljaste ki​e. Činele su mu pritiskale ruku dok nije otupjela. Samo naprijed, pomisli on smrknuto. Samo naprijed, mogu ja čekati cijeli dan. Dok na vrbi rodi gro​đe, ako treba. 162 ​ Majmun Činele su se razdvojile i smirile. Hal je čuo samo tiho klik! iz utrobe majmuna. Povukao je četku, i pogledao je. Nekoliko bijelih dlačicaje pocrnilo, kao daje spaljeno. Muha je teturala i zujala, poku​avajući pronaći hladno listopadsko sunce koje se činilo tako blizu. Pete je utrčao u sobu, zadihan, rumenih obraza. “Na​ao sam tri dobra, tata, i -” Prekinuo se. “Jesi dobro, tata?” “Jesam”, reče Hal. “Donesi torbu ovamo.” Hal je nogom privukao stolić kraj kauča do prozora, tako da stoji ispod prozorske daske, i stavio je na njega torbu. Ra​irio je njen otvor, kao usne. Vidio je kako kamenje koje je Petey prikupio unutra bljeska. Upotrijebio je četku iz zahoda da zakači majmuna. Načas je oklijevao, a onda upao u torbu. Začulo se tiho kling! kad je jedna činela udarila u kamen. “Tata? Tata?” Petey je zvučao prestra​eno. Hal se osvrnuo prema njemu. Ne​to je bilo drugačije; ne​to se promijenilo. ​to to?
    • Onda je vidio smjer u kojem Petey gleda i znao je. Zujanje muhe je prestalo. Le​ala je mrtva na prozorskoj dasci. “Je li to majmun učinio?” pro​apće Petey. “Dođi”, rekao je Hal zatvarajući torbu patentnim zatvaračem. “Ispričat ću ti na putu do obiteljske kuće.” “Kako ćemo ići? Mama i Dennis su uzeli auto.” “Ne brini”, rekao je Hal, i zamrsio Peteyju kosu. Čovjeku na recepciji pokazao je svoju vozačku dozvolu i novčanicu od dvadeset dolara. Nakon stoje uzeo i Halov Texas Instruments digitalni sat kao jamstvo, čovjek je Halu dao ključeve za svoj vlastiti auto - otrcani Gremlin AMC. Dok su se vozili Cestom 302 istočno prema Cascu, Hal je počeo govoriti, isprva s oklijevanjem, zatim malo br​e. Počeo je ispričav​i Peteyju kako je njegov otac vjerojatno donio majmuna kući od preko mora, kao dar za sinove. Nije to bila osobito jedinstvena igračka - nije u njoj bilo ničeg čudnog ni vrijednog. Na svijetu zacijelo postoje stotine tisuća majmuna na navijanje, neki izrađeni u Hong Kongu, neki na Tajvanu, neki u Koreji. Ali negdje po putu - mo​da čak i u tamnom stra​njem ormaru kuće u Connecticutu gdje su dvojica dječaka počela odrastati - ne​to se dogodilo s majmunom. Ne​to lo​e. Mo​da, rekao je Hal dok je poku​avao recepcionarovog Gremlina natjerati na vi​e od ​ezdeset na sat, da neke lo​e stvari -mo​da čak ni većina lo​ih stvari - uopće nisu doista budne ni svjesne toga Majmun ​ 163 ​to su. Tu je stao, jer je to vjerojatno bilo sve stoje Petey mogao shvatiti, ali njegov um nastavio je svojim putem. Činilo mu se da bi većina zla mogla biti vrlo slična majmunu na navijanje: mehanizam se okreće, činele počnu lupati, zubi se keze, glupe staklene oči se smiju … ili samo tako djeluju. Rekao je Peteyju kako je prona​ao majmuna, ali malo ​to osim toga -nije ​elio jo​ vi​e prestraviti već ionako prestra​enog dječaka. Pričaje tako postala rastrzana, ne ba​ sasvim jasna, ali Petey nije postavljao pitanja; mo​da je i on popunjavao praznine, pomislio je Hal, slično kao stoje on ponovno i ponovno sanjao o smrti svoje majke, premda sam nije bio tamo. Tetak Will i teta Ida do​li su zajedno na sprovod. Nakon toga, tetak Will vratio se u Maine - bilo je vrijeme ​etve - a teta Ida je jo​ dva tjedna ostala s dječacima, da sredi poslove svoje sestre, prije nego ​to ih je odvela u Maine. Ali iznad svega, provela je vrijeme predstavljajući im se - bili su tako zapanjeni majčinom smrti da su zapali u skoro komatozno stanje. Kad ne bi mogli zaspati, ona je bila tamo s toplim mlijekom; kad bi se Hal probudio u tri ujutro od ko​mara (ko​mara u kojima se njegova majka pribli​ava automatu za vodu ne vidjev​i majmuna koji pluta i poskakuje u njenim hladnim safirnim dubinama, cereći se i pljeskajući činelama, a svaki udarac za sobom ostavlja trag mjehurića); bila je tamo kad je Bili dobio prvo groznicu, a zatim i osip bolnih čirića oko usta tri dana nakon sprovoda; bila je tamo. Predstavila se dječacima, i prije nego ​to su s njom sjeli na autobus iz Hartforda za Portland, i Bili i Hal su joj do​li, jedan po jedan, isplakati joj se na krilu dok ih je ona dr​ala i ljuljala ih, i povezivanje je počelo. Dan prije nego ​to su zauvijek oti​li iz Connecticuta da odu “dolje u Maine” (kako se tada govorilo)
    • do​ao je staretinar sa svojim drndavim starim kamionom i pokupio ogromnu hrpu nepotrebnih stvari koje su Bili i Hal iznijeli na pločnik iz stra​njeg ormara. Kad su sve smeće ostavili na pločniku za kamionet, teta Ida im je rekla da jo​ jednom prođu kroz stra​nji ormar i uzmu uspomene ili suvenire koje doista ​ele zadr​ati. Naprosto nemamo mjesta za sve to, dečki, rekla im je, i Hal je pretpostavljao daju je Bili poslu​ao i posljednji put pro​ao kroz sve one fascinantne kutije koje je njihov otac ostavio za sobom. Hal se nije pridru​io svome starijem bratu. Nije mu se vi​e sviđao stra​nji ormar. Tijekom ta prva dva tjedna ​alovanja, pala mu je na pamet stra​na zamisao: mo​da njegov otac nije naprosto nestao, ili pobjegao jer nije mogao ​ivjeti na mjestu i otkrio je da brak nije za njega. Mo​da gaje majmun dohvatio. 164 ​ Majmun Kad je čuo staretinarov kamionet kako re​i i prdi i pucketa niz blok, Hal se pripremio, zgrabio majmuna s police na kojoj je bio od dana kad mu je umrla majka (nije ga se dotad usudio dotaći, čak ni da ga baci natrag u ormar), i odjurio s njime niza stube. Ni Bili ni teta Ida ga nisu vidjeli. Sjedeći navrh bačve pune potrganih suvenira i pljesnjivih knjiga bila je kutija Ralston—Purine, puna sličnog smeća. Hal je zviznuo majmuna natrag u kutiju iz koje je izvorno do​ao, histerično ga izazivajući da počne pljeskati činelama (samo daj, izazivam te, izazivam, DVAPUT TE IZAZIVAM) ali majmun je samo čekao tamo, non​alantno zavaljen, kao da čeka autobus, cereći se svojim u​asnim, mudrim osmijehom. Hal je stajao sa strane, dječačić u samtastim hlačama i otrcanim dječjim cipelama, dok je staretinar, gospodin talijanskog podrijetla koji je nosio kri​ oko vrata i zvi​dukao kroz procijep u zubima, počinjao utovarivati kutije i bačve u svoj prastari kamionet s drvenim letvama u tovarnom prostoru. Hal je gledao dok je on podizao bačvu i kutiju Ralston-Purine postavljenu na vrh; promatrao je kako majmun nestaje u tovarnom prostoru kamioneta; promatrao je dok se staretinar uspinjao natrag u vozačku kabinu, moćno ispuhavao nos u dlan ruke, brisao ruku ogromnim crvenim rupčićem, i pokretao motor kamioneta uz tutnjavu i udarac uljastog plavog dima; gledao je kako se kamionet udaljava. I veliki kamen pao mu je sa srca - doslovno gaje osjetio kako odlazi. Skočio je gore-dolje, dvaput, stoje vi​e mogao, ra​irenih ruku, ispru​enih dlanova, i da ga je ijedan susjed vidio, zacijelo bi im se to činilo čudnim, pa i svetogrdnim, mo​da-za​to taj dječak skače od sreće (jer nedvojbeno se radilo o tome; skakanje od sreće te​ko se mo​e prikriti), zacijelo bi se zapitali, a majka mu nije u grobu ni mjesec dana? Činio je to zato stoje majmun oti​ao, oti​ao zauvijek. Ilije bar tako mislio. Ni tri mjeseca kasnije, teta Ida poslala gaje na tavan da donese kutije s bo​ičnim ukrasima, i dok je puzao uokolo i tra​io ih, prljajući si koljena hlača pra​inom, odjednom se opet na​ao licem u lice s njim, a njegova za-panjenost i u​as bili su toliki da je morao o​tro zagristi svoj dlan da ne zavri​ti… ili se ne onesvijesti. Bio je tu, cereći se svojim zubatim smije​kom, pripravnih činela razdvojenih trideset centimetara, spreman zapljeskati, non​alantno zavaljen za jedan kutak kutije Ralston-Purine, kao da čeka autobus, kao da govori: Mislio si da si me se rije​io, zar ne? Ali mene se nije tako lako rije​iti, Hal. Sviđa​ mi se, Hal. Stvoreni smo jedan za drugoga, samo dječak i njegov majmun-ljubimac, par
    • dobrih starih prijatelja. A negdje Majmun ​ 165 ​to su. Tu je stao, jer je to vjerojatno bilo sve stoje Petey mogao shvatiti, ali njegov um nastavio je svojim putem. Činilo mu se da bi većina zla mogla biti vrlo slična majmunu na navijanje: mehanizam se okreće, činele počnu lupati, zubi se keze, glupe staklene oči se smiju … ili samo tako djeluju. Rekao je Peteyju kako je prona​ao majmuna, ali malo ​to osim toga -nije ​elio jo​ vi​e prestraviti već ionako prestra​enog dječaka. Priča je tako postala rastrzana, ne ba​ sasvim jasna, ali Petey nije postavljao pitanja; mo​da je i on popunjavao praznine, pomislio je Hal, slično kao stoje on ponovno i ponovno sanjao o smrti svoje majke, premda sam nije bio tamo. Tetak Will i teta Ida do​li su zajedno na sprovod. Nakon toga, tetak Will vratio se u Maine - bilo je vrijeme ​etve - a teta Ida je jo​ dva tjedna ostala s dječacima, da sredi poslove svoje sestre, prije nego ​to ih je odvela u Maine. Ali iznad svega, provela je vrijeme predstavljajući im se ​ bili su tako zapanjeni majčinom smrti da su zapali u skoro komatozno stanje. Kad ne bi mogli zaspati, ona je bila tamo s toplim mlijekom; kad bi se Hal probudio u tri ujutro od ko​mara (ko​mara u kojima se njegova majka pribli​ava automatu za vodu ne vidjev​i majmuna koji pluta i poskakuje u njenim hladnim safirnim dubinama, cereći se i pljeskajući činelama, a svaki udarac za sobom ostavlja trag mjehurića); bila je tamo kad je Bili dobio prvo groznicu, a zatim i osip bolnih čirića oko usta tri dana nakon sprovoda; bila je tamo. Predstavila se dječacima, i prije nego ​to su s njom sjeli na autobus iz Hartforda za Portland, i Bili i Hal su joj do​li, jedan po jedan, isplakati joj se na krilu dok ih je ona dr​ala i ljuljala ih, i povezivanje je počelo. Dan prije nego ​to su zauvijek oti​li iz Connecticuta da odu “dolje u Maine” (kako se tada govorilo) do​ao je staretinar sa svojim drndavim starim kamionom i pokupio ogromnu hrpu nepotrebnih stvari koje su Bili i Hal iznijeli na pločnik iz stra​njeg ormara. Kad su sve smeće ostavili na pločniku za kamionet, teta Ida im je rekla da jo​ jednom prođu kroz stra​nji ormar i uzmu uspomene ili suvenire koje doista ​ele zadr​ati. Naprosto nemamo mjesta za sve to, dečki, rekla im je, i Hal je pretpostavljao da ju je Bili poslu​ao i posljednji put pro​ao kroz sve one fascinantne kutije koje je njihov otac ostavio za sobom. Hal se nije pridru​io svome starijem bratu. Nije mu se vi​e sviđao stra​nji ormar. Tijekom ta prva dva tjedna ​alovanja, pala mu je na pamet stra​na zamisao: mo​da njegov otac nije naprosto nestao, ili pobjegao jer nije mogao ​ivjeti na mjestu i otkrio je da brak nije za njega.’ Mo​da gaje majmun dohvatio. 164 ​ Majmun Kad je čuo staretinarov kamionet kako re​i i prdi i pucketa niz blok, Hal se pripremio, zgrabio majmuna s police na kojoj je bio od dana kad mu je umrla majka (nije ga se dotad usudio dotaći, čak ni da ga baci natrag u ormar), i odjurio s njime niza stube. Ni Bili ni teta Ida ga nisu vidjeli. Sjedeći navrh bačve pune potrganih suvenira i pljesnjivih knjiga bila je kutija Ralston—Purine, puna sličnog smeća. Hal je zviznuo majmuna natrag u kutiju iz koje je izvorno do​ao, histerično ga izazivajući da počne pljeskati činelama (samo daj, izazivam te, izazivam, DVAPUT TE IZAZIVAM) ali majmun je samo čekao tamo, non​alantno zavaljen, kao da čeka autobus, cereći se svojim u​asnim, mudrim
    • osmijehom. Hal je stajao sa strane, dječačić u samtastim hlačama i otrcanim dječjim cipelama, dok je staretinar, gospodin talijanskog podrijetla koji je nosio kri​ oko vrata i zvi​dukao kroz procijep u zubima, počinjao utovarivati kutije i bačve u svoj prastari kamionet s drvenim letvama u tovarnom prostoru. Hal je gledao dok je on podizao bačvu i kutiju Ralston-Purine postavljenu na vrh; promatrao je kako majmun nestaje u tovarnom prostoru kamioneta; promatrao je dok se staretinar uspinjao natrag u vozačku kabinu, moćno ispuhavao nos u dlan ruke, brisao ruku ogromnim crvenim rupčićem, i pokretao motor kamioneta uz tutnjavu i udarac uljastog plavog dima; gledao je kako se kamionet udaljava. I veliki kamen pao mu je sa srca - doslovno gaje osjetio kako odlazi. Skočio je gore-dolje, dvaput, stoje vi​e mogao, ra​irenih ruku, ispru​enih dlanova, i da gaje ijedan susjed vidio, zacijelo bi im se to činilo čudnim, pa i svetogrdnim, mo​da -za​to taj dječak skače od sreće (jer nedvojbeno se radilo o tome; skakanje od sreće te​ko se mo​e prikriti), zacijelo bi se zapitali, a majka mu nije u grobu ni mjesec dana? Činio je to zato stoje majmun oti​ao, oti​ao zauvijek. Ilije bar tako mislio. Ni tri mjeseca kasnije, teta Ida poslala gaje na tavan da donese kutije s bo​ičnim ukrasima, i dok je puzao uokolo i tra​io ih, prljajući si koljena hlača pra​inom, odjednom se opet na​ao licem u lice s njim, a njegova za-panjenost i u​as bili su toliki da je morao o​tro zagristi svoj dlan da ne zavri​ti… ili se ne onesvijesti. Bio je tu, cereći se svojim zubatim smije​kom, pripravnih činela razdvojenih trideset centimetara, spreman zapljeskati, non​alantno zavaljen za jedan kutak kutije Ralston-Purine, kao da čeka autobus, kao da govori: Mislio si da si me se rije​io, zar ne? Ali mene se nije tako lako rije​iti, Hal. Sviđa​ mi se, Hal. Stvoreni smo jedan za drugoga, samo dječak i njegov majmun-ljubimac, par dobrih starih prijatelja. A negdje Majmun ​ 165 ju​no odavde neki glupi stari talijanski staretinar le​i u kadi s no​icama, izbuljenih očiju i napola ispalog zubala, iskrivljenih usta, staretinar koji bazdi kao izgorena Exidova baterija. Čuvao me za svoga unuka, Hal, stavio me na policu u kupaonici sa svojim sapunom i svojom britvom i svojom pjenom za brijanje i svojim Philco tranzistorom, i slu​ao je utakmicu Brooklyn Dodgersa, a ja sam počeo pljeskati, ijedna od mojih činela udarila je taj stari radio i on je upao u kadu i onda sam do​ao k tebi, Hal, vucarao sam se po seoskim putevimapo noći a mjesečina mi se odsijavala od zubiju u tri ujutro, i ostavio sam puno ljudi mrtvih na puno lica mjesta. Do​ao sam k tebi, Hal. Ja sam tvoj bo​ični poklon, pa onda me navij, tko je mrtav? Je li Bili? Tetak Will? Ili ti, Hal? Jesi li to ti? Hal je ustuknuo, ludo skvrčen, dok su mu oči kolutale, i skoro je pao spu​tajući se niza stube. Rekao je teti Idi da nije uspio pronaći bo​ične ukrase - bila je to prva la​ koju joj je ikad izrekao, i vidjela je la​ na njegovom licu ali nije ga pitala za​to je lagao, hvala Bogu - a kasnije, kad je Bili do​ao kući, rekla je njemu neka ih potra​i i on je donio bo​ične ukrase dolje. Kasnije, kad su bili sami, Bili mu je siknuo daje kreten koji ni vlastito dupe ne mo​e pronaći s dvije ruke i svjetiljkom. Hal nije ni​ta rekao. Hal je bio blijed i tih, i samo je prebirao po večeri. A te noći je opet sanjao majmuna, kako mu jedna činela udara Philco radio dok Dean Martin pjeva Whenna da moon hittayou eye like a big pizza pie ats-a-
    • moray, a radio se kotrlja u kadu i majmun se ceri i udara svojim činelama uz KLING i KLING i KLING; samo kad je voda postala električna, u kadi nije bio talijanski staretinar. Nego on. Hal i njegov sin steturali su niz padinu iza obiteljske kuće, do kućice za čamce koja se pru​ala nad vodu na svojim starim stupovima. Hal je dr​ao torbu u desnoj ruci. Grlo mu je bilo suho; u​i su mu bile neprirodno osjetljive. Torba je bila vrlo te​ka. Hal je spustio torbu. “Ne diraj to”, rekao je. Hal je zapipao u d​epu i potra​io privjesak s ključevima koje mu je Bili dao, i prona​ao onaj označen s ČAMCI na komadu ljepljive trake. Danje bio vedar i hladan, vjetrovit, nebo sjajno plavo. Li​će drveća koje se naguralo do ruba jezera poprimilo je vrlo sjajne jesenske boje, od krvavo crvene od ​ute poput ​kolskog autobusa. ​aptalo je na vjetru. Li​će se kovitlalo oko Peteyjevih tenisica dok je zabrinuto stajao sa strane, a Hal je nju​io studeni tik iza vjetra, sa zimom naguranom na leđa. 166 ​ Majmun Ključ se okrenuo u lokotu, i otvorio je vrata. Sjećanje je bilo sna​no; nije čak morao ni pogledati da pomakne drveni blok koji je dr​ao vrata otvorenim. Miris je ovdje bio posve ljetni: platno i sjajno drvo, preostatak putene topline. Čamac tetka Willa jo​ je bio tu, vesla uredno poslo​ena kao da ga je jučer popodne posljednji put natovario priborom za pecanje i dvama paketima od po ​est Black Label piva. I Bili i Hal su puno puta i​li pecati s tetkom Willom, ali nikad zajedno. Tetak Will je tvrdio daje čamac premalen za trojicu. Crveni rub koji je Tetak Will popravljao svakog proljeća sad je izblijedio i izgulio se, a pauci su ispreli svilu u pramcu čamca. Hal je dohvatio čamac i povukao ga niz rampu do komadićka ​ljunčane pla​e. Izleti na pecanje bili su jedan od najboljih dijelova njegovog djetinjstva s tetkom Willom i tetom Idom. Imao je osjećaj daje i s Billom slično. Tetak Will je inače bio vrlo ​utljiv čovjek, ali kad bijednom postavio čamac kako je htio, kakvih ​ezdeset-sedamdeset metara od obale, spustio udice tako da plovci zaplivaju na vodi, otvorio bi jedno pivo za sebe i jedno za Hala (koji je rijetko kada popio vi​e od pola onog jednog koliko je tetak Will dopu​tao, uvijek s ritualnim upozorenjem da teta Ida ne smije doznati za to jer “bi me propucala kao psa da zna da dajem vama dečkima pivo, da zna​”) i postao bi pričljiv. Pričao bi priče, odgovarao na pitanja, stavljao novi mamac na Halovu udicu kad bi trebalo; a čamac bi plutao kamo bi ga odnijeli vjetar i blaga struja. “Za​to nikad ne ide​ do sredine, tetak Will?” upitao je jednom Hal. “Pogledaj tamo”, odgovorio je tetak Will Hal je tako učinio. Vidio je plavu vodu i svoju udicu kako se spu​ta u crninu. “Gleda​ najdublji dio jezera Crystal”, rekao je tetak Will jednom rukom drobeći svoju praznu limenku pive, i drugom birajući svje​u. “Trideset metara, ako je i centimetar. Stari Studabaker Amosa
    • Culligana je negdje tamo dolje. Prokleta budala gaje izvela na jezero jednom u ranom prosincu, prije nego ​to se led skorio. Sreća ​to se uspio ​iv izvući iz njega. Nikad neće izvući toga Suda, i nećemo ga vidjeti dok ne zatrubi truba sudnjega dana. Jezero je tu prokleto duboko. Tu ima velikih riba, Hal. Ne moramo ići ni​ta dalje. Da vidimo kako izgleda taj tvoj crv. Uvuci gada.” Hal je poslu​ao, i dok mu je tetak Will na udicu stavljao svje​eg crva iz stare Criscove limenke koja mu je slu​ila kao kutija za mamce, on je zurio u vodu, fasciniran, poku​avajući vidjeti stari Studebaker Amosa Culligana, Majmun ​ 167 svog zahrđalog, s vodenim travama koje lepr​aju kroz otvoren prozor s vozačke strane, tamo kuda je Amos pobjegao u zadnjem času, vodene trave ukra​avaju volan kao trula ogrlica, vodene trave koje vise s retrovizora i plutaju naprijed-natrag na struji kao neka čudna krunica. Ali vidio je samo plavetnilo koje se crni u tamu, i obris crva tetka Willa, s udicom skrivenom negdje u čvorovima, kako visi tamo usred svega, u svojoj vlastitoj, suncem pro​aranoj verziji stvarnosti. Hal je imao kratku, vrtoglavu viziju sebe kako visi nad moćnim ponorom, i načas je sklopio oči dok vrtoglavica nije pro​la. Toga dana, činilo mu se u sjećanju, popio je cijelu svoju limenku piva. … najdublji dio jezera Crystal… trideset metara, ako je i centimetar. Načas je zastao, zadihan, i podigao pogled prema Peteyju, koji gaje jo​ uvijek zabrinuto promatrao. “Treba​ pomoć, tata?” “Samo malo.” Opet je povratio dah, i sad je povukao čamac preko uske pruge pijeska do vode, ostavljajući utor. Boja se ogulila, ali čamac je bio pod krovom i djelovao je čvrsto. Kad bi on i tetak Willi i​li na jezero, tetak Will bi povukao čamac niz rampu, a kad bi čamac bio u vodi, popeo bi se u njega, dograbio jedno veslo da se odgurne i rekao: “Odgurni me, Hal… tako će​ zaraditi čvarke.” “Dodaj mi torbu, Petey, i onda me odgurni”, rekao je. I, smije​eći se, dodao je: “Tako će​ zaraditi čvarke.” Petey mu nije uzvratio osmijeh. “Idem i ja, tata?” “Ovaj put ne. Neki drugi put ću te povesti na pecanje … ali ne ovaj put.” Petey je oklijevao. Vjetar je nosio njegovu smeđu kosu i nekoliko ​utih listova, suhih i ​u​kavih, koji su mu skotrljali kraj ramena i sletjeli na rub vode, i sami plutajući poput čamčića. “Trebao si ih omotati”, rekao je tiho. “Molim?” Ali činilo mu se da shvaća ​to Petey misli. “Staviti vatu na činele. Zalijepiti. Tako da ne mo​e … proizvesti onaj zvuk.”
    • Hal se odjednom sjetio Daisy kako sti​e prema njemu - ne hodajući, već teturajući - i kako je, jako naglo, krv posukljala iz Daisynih očiju u mlazu koji joj je namočio krzno i zaprskao pod ​tale, kako se sru​ila na prednje ​ape … i kako je kroz miran, ki​no proljetni zrak toga dana začuo taj zvuk, ne prigu​en već čudno jasan, kako sti​e s tavana kuće udaljene petnaest metara: Kling-kling-kling! 168 ​ Majmun Počeo je histerično vri​tati, ispustiv​i naramak drva koji je nosio za vatru. Odjurio je u kuhinju po tetka Willa, koji je jeo kajganu i tost, a jo​ čak nije ni prevukao tregere preko ramena. Bila je stari pas, Hal, rekao je tetak Will, iscrpljenog i nesretnog lica -i on je djelovao staro. Bilo joj je dvanaest godina, a to je za psa puno. Ne smije​ to tako prihvatiti ​ staroj Daisy se to ne bi svidjelo. Stara, rekao je i veterinar, ali svejedno je djelovao zbunjeno, jer psi ne umiru od eksplozivnog krvarenja u mozgu, čak ni u dvanaestoj godini (“Kao da joj je netko gurnuo petardu u glavu”, čuo je Hal veterinara kako govori tetku Willu, dok je tetak Will kopao jamu iza ​tale, nedaleko od mjesta gdje je 1950. pokopao Daisynu majku. “Jo​ nikad to nisam vidio, Will.”) A kasnije, prestravljen skoro do ludila ali ne mogući se zaustaviti, Hal se popeo na tavan. Zdravo, Hal, kako si? Majmun se cerio iz svoga sjenovitog ugla. Činele su mu bile mirne, udaljene tridesetak centimetara. Jastuk s kauča koji je Hal postavio između njih sad je bio na drugom kraju tavana. Ne​to - neka sila - odbacila gaje dovoljno sna​no da ga razdere, i punilo se zapjenilo iz njega. Ne brini za Daisy, ​aptao je majmun u njegovoj glavi, staklenih smeđih očiju uperenih u razrogačene plave oči Hala Shelburna. Ne brini za Daisy, Hal, bila je stara, čak je i veterinar tako rekao, i, usput, jesi li vidio kako joj krv suklja iz očiju, Hal? Navini me, Hal. Navini me, idemo se igrati i tko je mrtav, Hal? Jesi li to ti? A kad je do​ao k sebi, puzao je prema majmunu kao hipnotiziran. Jedna mu je ruka bila ispru​ena da uhvati ključ. Onda je zateturao unatrag, i skoro pao niz stubi​te tavana u ​urbi - vjerojatno bi i pao da stubi​te nije bilo tako usko. Iz grla mu je izlazilo tiho stenjanje. Sad je sjedio u čamcu, gledajući Peteyja. “Prigu​ivanje činela ne pali”, rekao je. “Probao sam jednom.” Petey je nervozno pogledao prema torbi. “​to se dogodilo, tata?” “Ni​ta o čemu bih sad ​elio pričati”, rekao je Hal, “i ni​ta o čemu bi ti htio slu​ati. Dođi ovamo i odgurni me.” Petey se potrudio, a krma čamca zastrugala je po pijesku. Hal je pripomogao veslom, i odjednom je osjećaj povezanosti sa zemljom nestao i čamac se kretao lako, sam za sebe nakon godina u mraku kućice za čamce, ljuljajući se na blagim valovima. Hal je uzeo i drugo veslo i postavio ih u dr​ače. “Budi oprezan, tata”, reče Petey. Majmun ​ 169
    • “Ovo neće dugo trajati”, obećao je Hal, ali pogledao je torbu i zapitao seje li to istina. Počeo je veslati, sagibajući se da bude jači. Stara, poznata bol pri dnu leđa i između lopatica opet se pojavila. Obala se udaljavala. Petey se čarobno vratio na osam godina, ​est, pa postao četverogodi​njak koji stoji na rubu vode. Zasjenio sije oči jednom djetinjom rukom. Hal je nehajno pogledavao prema obali, ali nije si dopustio daje doista proučava. Pro​lo je skoro petnaest godina, i kad bi podrobno pregledao obalu, primijetio bi promjene vi​e nego sličnosti i izgubio se. Sunce gaje udaralo u vrat, i počeo se znojiti. Pogledao je torbu, i načas je izgubio ritam povlačenja i guranja. Torba kao da se … kao da se nadimala. Počeo je veslati br​e. Vjetar je ojačao, su​eći mu znoj i hladeći mu ko​u. Čamac se uzdigao i pramac mu je pljusnuo vodu u stranu kad se opet spustio. Nije li vjetar postao hladniji u zadnjoj minuti? I dovikuje li to Petey ne​to? Da. Hal nije mogao raznaznati ​to preko vjetra. Nije va​no. Rije​it će se majmuna na sljedećih dvadeset godina - ili mo​da (molim te, Bo​e, zauvijek) zauvijek - to je najva​nije. Čamac se propeo i spustio. Bacio je pogled ulijevo i vidio sitne bijele krijeste. Opet je pogledao prema obali i vidio Lovački rt i uru​ene ostatke koji su sigurno bili Burdonova kućica za čamce dok su on i Bili bili klinci. Znači, skoro je stigao. Skoro je na mjestu gdje je slavni Studebaker Amosa Culligana jednog davnog prosinca potonuo kroz led. Skoro je iznad najdubljeg dijelajezera. Petey je ne​to vri​tao; vri​tao i pokazivao. Jo​ uvijek ga nije čuo. Čamac se tresao i ljuljao, bacajući oblačiće tanke pjene na obje strane pramca. U jednom je bljesnula siću​na duga, pa se raspala. Sunčevo svjetlo i sjene jurili su po jezeru u crtama, a valovi vi​e nisu bili blagi; krijeste su porasle. Znoj mu se osu​io i naje​io se, a pjena mu je promočila leđa jakne. Smrknuto je veslao, skačući očima s obale na torbu i natrag. Čamac se opet uzdigao, ovog puta tako visoko daje lijevo veslo načas bilo u zraku umjesto u vodi. Petey je pokazivao prema nebu, a vrisak mu je sad bio samo tih, blistavi barjačić zvuka. Pogledao je preko ramena. Jezero je bilo u kovitlacu valova. Poprimilo je smrtonosno tamnu nijansu plave, pro​aranu bijelim ​avovima. Neka sjena jurila je preko vode prema 170 ​ Majmun čamcu, a ne​to u toj sjeni bilo je tako poznato, tako u​asavajuće poznato da je Hal podigao pogled a onda je vrisak bio tamo, boreći se s njegovim stisnutim grlom. Sunce je bilo iza oblaka, pretvoriv​i ga u zgrbljeni, zaposleni obris s dva zlatom obrubljena polumjeseca, ra​irena. Dvije rupe pojavile su se na jednom kraju oblaka, a sunce je sukljalo u dvije zrake.
    • Dok je oblak prolazio iznad čamca, majmunove činele, jedva prigu​ene torbom, počele su udarati. Kling-kling-kling, ti si, Hal, konačno si to ti, sad si nad najdubljim dijelom jezera i tvoj je red, tvoj red, tvoj red ​ Svi potrebni elementi na obali postavili su se na mjesto. Trule kosti Studebakera Amosa Culligana le​e negdje ispod njega, tu le​e velike ribe, to je mjesto. Hal je prebacio vesla u čamac hitrim potezom, nagnuo se naprijed ne mareći za ludo zaljuljan čamac, i dohvatio torbu. Činele su proizvodile svoju divlju, pogansku pjesmu; bokovi torbe nadimali su se kao od silnog disanja. “Točno ovdje, ti kurvin sine!” zavri​tao je Hal. “TOČNO OVDJE!” Bacio je torbu preko ruba čamca. Tonula je brzo. Načas ju je vidio kako ide prema dolje, zadihanih bokova, i u tome beskrajnom trenutku jo​ je čuo udarce činela. I načas, crne vode kao da su se razbistrile i vidio je dolje u taj u​asni ponor voda, gdje su le​ale velike ribe; tamo je bio Studebaker Amosa Culligana, a Halova majka bila mu je za volanom, iscereni kostur s jezerskim brancinom koji hladno zuri iz jedne ogoljene očne duplje. Tetak Will i teta Ida plutali su kraj nje, a sijeda kosa tete Ide uzdizala se prema gore dok je torba padala, obrćući se i okrećući, dok se nekoliko srebrnastih mjehurića dizalo prema gore: klingkling-kling … Hal je tresnuo vesla natrag u vodu, postrugav​i si zglobove do krvi (i oh, Bo​e, stra​nje sjedalo Studebakera Amosa Culligana bilo je puno mrtve djece! Charlie Silverman … Johnny McCabe …) počeo je okretati čamac. Među stopalima je začuo suho krckanje poput pucnja iz pi​tolja, i odjednom, čista voda sukljala je između dvije daske. Čamac je bio star; drvo se sigurno malo stisnulo; bila je to samo mala rupica. Ali nije bila tamo kad je izveslao. Mogao se zakleti u to. Obala i jezero zamijenili su mjesta u njegovom pogledu. Petey mu je sad bio iza leđa. Iznad njega, onaj odvratpi majmunoliki oblak se razdirao. Hal je počeo veslati. Dvadeset sekundi bilo je dovoljno da ga uvjeri kako Majmun ​ 171 vesla za goli ​ivot. Bio je samo osrednji plivač, a čak i izvr​nome ne bi bilo lako u ovoj odjednom bijesnoj vodi. Jo​ dvije daske odjednom su se razdvojile uz onaj pi​toljasti zvuk. Jo​ vode posukljalo je u čamac, močeći mu cipele. Čuo je tihe metalne zvukove krckanja i shvatio da to pucaju čavli. Jedan od dr​ača za vesla je pukao i odletio u vodu - hoće li sljedeće otići kormilo? Vjetar mu je sad bio iza leđa, kao da ga poku​ava usporiti ili čak odgurati na sredinu jezera. Bio je prestravljen, ali osjećao je kroz u​as i neku ludu vrstu odu​evljenja. Majmun je ovaj put nestao zauvijek. Nekako je to znao. Sto god se njemu dogodilo, majmun se neće vratiti da nadnese sjenu nad
    • Dennisov ili Peteyjev ​ivot. Majmun je nestao, mo​da ostav​i na krovu ili haubi Studebakera Amosa Culligana, na dnu jezera Crystal. Zauvijek. Veslao je, naginjući se prema naprijed i gurajući natrag. Onaj prskavi, pucketavi zvuk opet se začuo i sad je zahrđala Criscova limenka koja je bila le​ala u čamcu plutala je u deset centimetara vode. Pjena je prskala Halu u lice. Čuo se glasniji zvuk pucanja, a stra​nje sjedalo je puklo na dvoje i zaplutalo kraj kutije za mamce. Jedna daska odvojila se od lijevog boka čamca, pa onda jo​ jedna, ova na rubu vode, s desne strane. Hal je veslao. Dah mu je hripao u ustima, vreo i suh, a onda mu je grlo nateklo od bakrenog okusa iscrpljenosti. Oznojena kosa mu se podizala. Sad se pojavila pukotina ravno na dnu čamca, pojurila u cik-cak među njegovim stopalima, i pru​ila se sve do krme. Voda je posukljala unutra. Bio je u vodi do gle​njeva, pa onda do pola listova. Veslao je, ali kretanje čamca prema obali sad je već bilo mlitavo. Nije se usudio osvrnuti da vidi koliko je blizu. Jo​ jedna daska se odvojila. Pukotina kroz sredi​te čamca dobila je grane, kao drvo. Voda je posukljala unutra. Hal je počeo tjerati vesla na sprint, udi​ući sna​nim, iscrpljenim udisajima. Povukao je jednom … dvaput… a pri trećem potezu, oba dr​ača za vesla su se odvojila. Izgubio je jedno veslo, zadr​ao drugo. Ustao je i počeo udarati vodu veslom. Čamac se zaljuljao, skoro prevrnuo, i bacio ga natrag na sjedalo uz bučan udar. Čas kasnije, jo​ dasaka se odvojilo, sjedalo se uru​ilo, i le​ao je u vodi koja je punila dno čamca, zapanjen njenom hladnoćom. Poku​ao se uspraviti na koljena, očajno misleći: Petey ovo ne smije vidjeti, ne smije gledati 172 ​ Majmun svoga oca kako mu se utapa pred očima, plivat će​, psećim stilom ako mora​, ali učini, učini ne​to ​ Začuo se jo​ jedan pucketavi pucanj ​ skoro udarac - i bio je u vodi, plivajući prema obali kao ​to nikad u ​ivotu nije plivao … a obala je bila nevjerojatno blizu. Minutu kasnije, stajao je do pasa u vodi, ni pet metara od obale. Petey je zapljuskao prema njemu, ispru​enih ruku, vri​teći i plačući i smijući se. Hal je krenuo prema njemu i zateturao. Petey je zateturao, do prsa u vodi. Uhvatili su jedan drugoga. Di​ući te​kim zadihanim udisajima, Hal je svejedno podigao dječaka na ruke i odnio ga do pla​e, gdje su se obojica pru​ili po tlu, te​ko di​ući. “Tata? Jel’ oti​ao? Onaj gadnigadni majmun?” “Da, mislim daje oti​ao. Ovaj put zauvijek.”
    • “Čamac se raspao. Samo se … raspao oko tebe.” Pogledao je prema daskama koje su plutale po vodi desetak-dvanaest metara daleko. Nisu nimalo sličile na čvrst, rukom izrađen čamac koji je izvukao iz kućice za čamce. “Sad je sve uredu”, rekao je Hal, podi​ući se na laktove. Sklopio je oči i pustio sunce da mu grije lice. “Jesi vidio oblak?” ​apne Petey. “Jesam. Ali vi​e ga ne vidim … a ti?” Pogledali su u nebo. Bilo je tu i tamo ra​trkanih bijelih oblačića, ali ne i velikog tamnog oblaka. Oti​ao je, kao stoje Hal i rekao. Povukao je Peteyja na noge. “U kući će biti ručnika. Dođi.” Ali zastao je, gledajući svoga sina. “Bio si lud kad si onako istrčao.” Petey gaje ozbiljno pogledao. “Bio si hrabar, tata.” “Stvarno?” Pomisao na hrabrost nije mu ni pala na um. Samo strah. Strah koji je bio prevelik da vidi i​ta drugo. Ako je ičeg drugog uopće i bilo. “Dođi, Pete.” “​to ćemo reći mami?” Hal se nasmije​i. “Ne znam, veliki moj. Smislit ćemo ne​to.” Zastao je jo​ trenutak, promatrajući daske koje su plutale na vodi. Jezero se opet smirilo, blistajući malim valićima. Odjednom, Hal je pomislio na ljetne turiste koje čak ni ne poznaje - neki čovjek i njegov sin, mo​da, Majmun ​ 173 koji pecaju velike ribe. Imam ne​to, tata! vri​ti dječak. Podiči ćemo i vidjeti, ka​e otac, a iz dubina, vukući vodene trave na činelama i zureći se svojim u​asnim smije​kom dobrodo​lice … majmun. Zadrhtao je - ali to su samo stvari koje bi se mogle dogoditi. “Dođi”, rekao je opet Peteyju, i krenuli su puteljkom kroz plamene listopadske ​ume prema obiteljskoj kući. Iz Bridgtonskih novosti, 24. listopada 1980.
    • TAJNA MRTVE RIBE Betsy Moriarty STOTINE mrtvih riba pronađeno je krajem pro​log tjedna na jezeru Crystal u susjednom gradiću Casco. Većina ih je izgleda pomrla blizu Lovačkog rta, premda je to te​ko točno odrediti zbog jezerskih struja. Mrtve ribe uključile su sve vrste koje se obično nalaze u ovim vodama ​ grgeče, ​tuke, sunčanice, ​arane, somove, smeđe i ​arene pastve, pa čak i jednog lososa. Iz uprave za ribu i divljač ka​u da su zbunjeni… 174 ​ Majmun
    • Kain se digao Garrish je iza​ao iz sjajnog svibanjskog sunca u hladovinu spavaonice. Trebao mu je trenutak da mu se oči prilagode, i isprva je Harry Muf bio samo bestjelesan glas iz sjene. “Ba​ je bilo gadno, jel’da?” upitao je Muf. “Zar nije ovo ba​ bilo gadno?” “Da”, reče Garrish. “Bilo je opako.” Sad su mu oči uhvatile Mufa. Trljao je rukom bubuljice na čelu i znojio se pod očima. Nosio je sandale i majicu s natpisom 69, uz bed​ na kojem je pisalo daje Ulica Sezam za pedofile. Njegov veliki iskrivljeni zub nadnosio se nad tamu. “Mislio sam to obaviti u siječnju”, rekao je Muf. “Stalno sam si govorio da to učinim dok jo​ ima vremena. A onda je drugi rok pro​ao i bilo je ili sad ili upisuj parcijalu. Mislim da sam pao, Curt. Časna moja riječ.” Čuvarica kuće stajala je u uglu kraj sandučića za pisma. Bila je to iznimno visoka ​ena koja je udaljeno nalikovala na Rudolpha Valentina. Poku​avala je jednom rukom pogurnuti usku naramenicu natrag ispod znojnog kratkog rukava svoje haljine, dok je drugom pričvr​ćivala popis za spavaonicu. “Opako”, ponovi Garrish. “Htio sam par stvari prepisati od tebe ali nisam se usudio, časna moja riječ, taj tip ima oči kao sokol. Misli​ da će​ ti dobiti pet?” “Mislim da sam mo​da i ja pao”, reče Garrish. Muf se zabezeknuo. “Misli​ da si pao? Ti misli​ da si -” “Idem se otu​irati, dobro?” “Aha, jasno, Curt. Svakako. To ti je bio zadnji test?” “Da”, reče Garrish. “To mije bio zadnji test.” Garrish je pre​ao preko predvorja i pro​ao kroz vrata i krenuo se penjati. Stubi​te je bazdilo kao atletski suspenzor. Iste stare stube. Njegova soba je bila na četvrtom katu. Quinn i onaj drugi idiot s dvojke, onaj s dlakavim nogama, pro​li su kraj njega, dobacujući se loptom za softball. Neki mali tip s ro​natim na— Kain se digao ​ 175 očalama i jadnom ali nadobudnom kozjom bradicom prestigao gaje između trećeg i četvrtog kata, dr​eći knjigu iz aritmetike na prsima kao Bibliju, dok su mu se usne micale u krunici logaritama. Oči su mu bile prazne kao ​kolske ploče. Garrish je zastao i zagledao se za njim, pitajući se ne bi li mu bilo bolje mrtvome, ali mali tip je sad jo​ bio samo nemirna sjena u nestajanju. Jo​ je jednom zadrhtala i nestala. Garrish se popeo do četvrtog kata i krenuo hodnikom prema svojoj sobi. Prasac je oti​ao prije dva dana. Četiri zavr​na ispita u tri dana, bum-tras, i gotovo je sve. Prasac je znao sređivati stvari. Ostavio je samo svoje
    • postere s golim curama, dvije prljave nesparene čarape, i keramičku parodiju Rodinovog Mislioca na zahodu. Garrish je stavio svoj ključ u bravu i okrenuo ga. “Curt! Hej, Curt!” Rollins, kretenski katni psiholog koji je upravo poslao Jimmvja Bro-dyja do dekana za studente zbog pića, spu​tao se hodnikom prema njemu i mahao mu. Bio je visok, dobro građen, s vojnom frizurom, simetričan. Djelovao je lakirano. “Jesi gotov?” upita je Rollins. “Aha.” “Ne zaboravi pomesti pod u sobi i popuniti formular za prijavu ​tete, dobro?” “Aha.” “Jo​ u četvrtak sam ti gurnuo formlular za prijavu ​tete pod vrata, jel’da?” “Aha.” “Ako nisam u svojoj sobi, samo gurni formular za prijavu ​tete i ključ ispod mojih vrata.” “U redu.” Rollins mu je dograbio ruku i stegnuo je, dvaput, hitro, pump-pump. Rollinsov dlan bio je suh, ko​a zrnata. Rukovanje s Rollinsom bilo je kao da se rukuje​ sa ​akom soli. “Dobro se provedi ljetos, stari.” “Jasno.” “Nemoj previ​e raditi.” “Neću.” “I zabavljaj se, ali ne pretjeruj.” “Hoću i neću.” 176 ​ Kain se digao Rollins je načas djelovao zbunjeno, a onda se nasmijao. “Pazi na sebe.” Pljesnuo je Garrisha po ramenu i krenuo opet hodnikom, zastajući jednom da ka​e Ronu Franeu neka sti​a glazbu. Garrish je mogao zamisliti Rollinsa kako le​i mrtav u nekom jarku s crvima u očima. Rollinsu ne bi smetalo. Niti crvima. Ili jede​ svijet, ili svijet jede tebe, i jedno i drugo je u redu. Garrish je zami​ljeno stajao, gledajući sve dok Rollins nije nestao s vida, a onda je u​ao u svoju sobu. S odlaskom Pra​čevog ciklonskog nereda, izgledala je prazno i sterilno. Uskovitlana, nagurana, nanesena hrpa koja je bila Pra​čev krevet bila je sastrugana do golog - premda malo spermom umrljanog - madraca. Dvije duplerice iz Playboya gledale su ga sa zida zamrznutim, dvodimenzionalno izazovnim pogledima. U Garrishovoj polovici sobe nije se puno promijenilo, jer je oduvijek bila uredna kao u vojsci. Na
    • gornju deku Garrishevog kreveta mogao si baciti novčić, i on bi se odbio. Sva ta urednost je Prascu i​la na ​ivce. On je studirao engleski i dobro baratao riječima. Nazivao je Garrisha ladičarom. Jedina stvar na zidu iznad Garrishevog kreveta bio je ogroman poster Hum-phreya Bogarta koji je nabavio u fakultetskoj knji​ari. Bogie je u svakoj ruci dr​ao po jedan pi​tolj, i nosio je tregere. Prasac je rekao da su pi​tolji i tregeri simboli impotencije. Garrish je sumnjao daje Bogie bio impotentan, premda nikad ni​ta nije čitao o njemu. Pri​ao je vratima ormara, otključao ih, i izvadio veliki Magnum .352 s orahovim kundakom8 koji mu je njegov otac, metodistički svećenik, kupio za Bo​ić. Pro​log o​ujka sam sije kupio teleskopski ciljnik. U sobi nisi smio imati oru​je, čak ni lovačke pu​ke, ali to nije bilo te​ko. Izvukao gaje jučer iz fakultetskog spremi​ta za oru​je s falsificiranom potvrdom. Stavio gaje u vodootpornu ko​nu futrolu, i ostavio ga u ​umi iza nogometnog igrali​ta. A onda, jutros oko tri sata, naprosto je iza​ao i donio ga gore kroz usnule hodnike. Sjeo je na krevet s pu​kom na koljenima i malo plakao. Mislilac na zahodu gaje promatrao. Garrish je stavio pu​ku na krevet, pre​ao sobu, i pljesnuo ga s Pra​čevog stola na pod, gdje se razbio. Začulo se kucanje na vratima. Garrish je stavio pu​ku pod svoj krevet. “Naprijed.” Bio je to Bailey, koji je stajao tamo u gaćama. U pupku mu je bila mucica. Bailey nije imao budućnosti. Bailey će se o​eniti glupom curom i ” Izmi​ljen kalibar i tip pu​ke. nap. prev. Kain se digao ​ 177 imat će glupu djecu. Kasnije će umrijeti od raka ili mo​da zatajenja bubrega“Kakav je bio finalni iz kemije, Curt?” “U redu.” “Mislio sam jel’ bi’ mogao posudit’ tvoje bilje​ke. Moj je sutra.” “Jutros sam ih spalio s drugim smećem.” “Oh. Hej, Isuse! Pa jel’ Prasac to napravio?” Pokazao je na ostatke Mislioca. “Valjda.” “Da mi je znati za​’ gaje razbio? Meni se sviđao. Htio sam ga kupit’ od njega.” Bailey je imao o​tre, ​takoraste crte lica. Gaće su mu bile otrcane i ispupčene na dupetu. Garrish je vidio točno kako će izgledati, dok umire od emfizema ili tako nečeg u ​atoru s kisikom. Kako će biti ​ut. Ja bih ti mogao pomoći, mislio je Garrish. “Misli​ da bi mu smetalo da pokupim njegove postere?” “Valjda ne.” “Okay.” Bailey je pre​ao sobu, oprezno bosim nogama prolazeći preko krhotina keramike, i skinuo
    • Playboyeve ljepotice sa zida. “A i ona Bogarto-va slika je opaka. Nema cica, ali hej! Zna​?” Bailey je zapirio prema Gar-rishu da vidi hoće li se ovaj nasmije​iti. Kad nije, rekao je: “Valjda ga nisi mislio baciti, jel’ da?” “Ne. Ba​ sam se spremao otu​irati.” “Okay. Lijepo se provedi ako se vi​e ne vidimo, Curt.” “Hvala.” Bailey se vratio do vrata, a stra​njica njegovih gaća je lepr​ala. Zastao je na vratima. “Opet će​ proć’ sa četiri i ne​to, Curt?” “Barem.” “Dobar si. Vidimo se nagodinu.” Iza​ao je i zatvorio vrata. Garrish je neko vrijeme sjedio na krevetu, onda izvadi pu​ku, rastavi je, i očisti. Podigao je cijev do očiju i zagledao se u siću​an krug svjetla na drugom kraju. Cijev je bila čista. Ponovno je sklopio pu​ku. U trećoj ladici njegovog stola bile su tri te​ke kutije streljiva Winchester. Postavio ih je na prozorsku dasku. Zaključao je vrata sobe a onda se vratio do prozora. Podigao je rolete. Mali trg pod prozorom bio je sjajan i zelen, posut studentima koji su ​etali. Quinn i njegov kretenski prijatelj pokrenuli su polovičnu partiju sof— 178 ​ Kain se digao tballa. Trčali su naprijed-natrag kao kljakavi mravi koji bje​e iz razrovanog mravinjaka. “Da ti ne​to ka​em”, reče Garrish Bogieju. “Bog se naljutio na Kaina jer je Kain bio uvjeren daje Bog vegetarijanac. Njegov brat je bio pametniji. Bog je načinio svijet na svoju sliku i priliku, a ako ne pojede​ svijet, svijet pojede tebe. I onda Kain ka​e svome bratu: ‘Za​to mi nisi rekao?’. A njegov brat ka​e: ‘Za​to nisi slu​ao?’. I Kain ka​e: ‘Dobro, sad slu​am.’. I rokne si brata, i ka​e: ‘Hej, Bo​e! Hoće​ mesa? Evo ti ga! Hoće​ pečenje, ili rebrica, ili Abelburgere, ili ​to?’ A Bog mu ka​e da stavi cipele za ples. Onda … ​to misli​?” Bogie nije odgovorio. Garrish je podigao prozor i oslonio laktove na dasku, ne pu​tajući cijev .352-ojke da proviri na sunce. Pogledao je kroz ciljnik. Usredotočio se na ​ensku spavaonicu Carlton Memoriala, s druge strane trga. Carlton je popularno bio zvan psetarnicom. Naciljao je na veliki Fordov kara van. Neka plavu​a u trapericama i plavom svjetlucavom topiću razgovarala je sa svojom majkom, dok je otac, crvenog lica i proćelav, tovario kovčege u stra​nji dio automobila. Netko je pokucao na vrata.
    • Garrish je čekao. Opet se čulo kucanje. “Curt? Dat ću ti petaču za Bogartov poster.” Bailey. Garrish nije ni​ta rekao. Djevojka i njena majka smijale su se nečemu, ne znajući da u utrobama imaju mikrobe koji se hrane, dijele, razmno​avaju. Djevojčin otac im se pridru​io, i stajali su zajedno na suncu, obiteljski portret u ciljniku. “Jebe​ sve”, reče Bailey. Stopala su mu otapkala niz hodnik. Garrish je stisnuo okidač. Pu​ka gaje sna​no udarila o rame, onaj dobar, čvrsti udarac koji dobije​ kad si postavio pu​ku točno na pravo mjesto. Glava nasmije​ene djevojke se odsijekla. Majka se jo​ časak smije​ila, a onda joj je ruka poletjela do usta. Zavri-​tala je kroz ruku. Garrish je opalio kroz nju. Ruka i glava nestale su u prasku crvenog. Čovjek koji je utovario kovčege pognuto je potrčao. Garrish gaje pratio i dohvatio u leđa. Podigao je glavu, načas gledajući bez ciljnika. Quinn je dr​ao loptu za softball i zurio u plavu​in mozak, ra-spljeckan po znaku ZABRANJENO PARKIRANJE iza njenog opu​tenog Kain se digao ​ 179 tijela. Quinn se nije micao. Po cijelom trgu, ljudi su stajali, zamrznuti, kao djeca koja igraju drvene marije. Netko je zatreskao po vratima, onda protresao kvaku. Opet Bailey. “Curt? Jesi dobro, Curt? Mislim da netko -“ “Dobro piće, dobro meso, dobri Bo​e, idemo jesti!” povikao je Garrish i opalio u Quinna. Povukao je umjesto da stisne, i proma​io je. Quinn je trčao. Nema problema. Drugi pucanj uhvatio je Quinna u vrat, i odletio je mo​da dvadeset stopa. “Curt Garrish će se samoubiti!” vri​tao je Bailey. “Rollins! Rollins! Dođi brzo!” Koraci su mu izblijedili niz hodnik. Sad su počeli trčati. Garrish ih je čuo kako vri​te. Garrish ih je čuo kako vri​te. Garrish je čuo tiho trackanje njihovih cipela po pločnicima. Podigao je pogled prema Bogieju. Bogie je dr​ao svoja dva pi​tolja i gledao iza njega. Pogledao je rasprsnute ostatke Pra​čevog Mislioca i zapitao se ​to Prasac danas radi, spava li ili gleda televiziju ili jede neki predivan ogroman obrok. Pojedi svijet, Pra​čiću, pomislio je Garrish. Samo progutaj mulca. “Garrish!” Bio je to sad Rollins, i lupao je po vratima. “Otvori vrata, Garrish!”
    • “Zaključano je”, dahtao je Bailey. “Zaključao se, ubio se. Znam to.” Garrish je opet gurnuo pu​ku kroz prozor. Neki dječak u kariranoj ko​ulji čučao je iza jednog grma, očajnim intenzitetom pretra​ujući prozore spavaonice. Htio je otrčati, vidio je Garrish, ali noge su mu se smrzle. “Dobri Bo​e, idemo jesti”, promrmljao je Garrish i opet počeo stezati okidač. 180 ​ Kain se digao Prečica gospođe Todd “Eno Toddice”, rekao sam. Homer Buckland promatrao je kako mali Jaguar prolazi i kimnuo. ​ena je mahnula Homeru. Homer je kimnuo svojom krupnom, čupavom glavom, ali nije uzvratio mahanje. Obitelj Todd imala je veliku vikendicu na jezeru Castle, a Homer je oduvijek radio za njih. Činilo mi se da ne voli drugu ​enu Wortha Todda isto onoliko koliko je volio Pheliju Todd, njegovu prvu. Bilo je to prije dvije godine, i sjedili smo na klupi ispred Bellove trgovine, ja s narančastim gaziranim sokom, a Homer sa ča​om mineralne vode. Bio je listopad, stoje mirno vrijeme u Castle Rocku. Puno jezerskih kuća se jo​ uvijek koristi vikendima, ali agresivno, supijano ljetno dru​enje do tad je već gotovo, a lovci sa svojim velikim pu​kama i skupim lovačkim dozvolama za one koji nisu lokalno stanovni​tvo pričvr​ćenim za narančaste kape jo​ nisu nahrupili u grad. ​etva je većinom gotova. Noći su hladne, dobre za spavanje, a stari zglobovi poput mojih jo​ se nisu počeli ​aliti. U listopadu, nebo nad jezerom je prilično lijepo, s onim velikim bijelim oblacima koji se tako polako kreću; sviđa mi se kako djeluju tako ravno na dnu, i kako su tamo malo sivkasti, kao da proriču sjenu zalaska, i mogu gledati sunce kako svjetluca po vodi i nekoliko minuta mi nije dosadno. U listopadu, sjedeći na klupi pred Bellom i promatrajući jezero u daljini, jo​ uvijek po​elim da sam pu​ač. “Ne vozi brzo ko Phelia”, reče Homer. “Često sam si mislio, kakvo je to starinsko ime za ​enu koja vozi ko stoje ona vozila.” Ljetni ljudi kao ​to su Toddovi nisu ni pribli​no tako zanimljivi stalnim stanovnicima malih gradića u Maineu kao ​to sami vjeruju. Stalni stanovnici vi​e vole svoje vlastite ljubavne priče i priče o mr​nji i skandale i govorkanja o skandalima. Kad se onaj tekstilac iz Amesburvja upucao, Esto-nia Cobridge otkrila je da nakon samo tjedan dana vi​e nije dobivala pozive na ručak na račun toga ​to ga je na​la s pi​toljem jo​ stisnutim u jednoj ukočenoj ruci. Ali ljudi jo​ nisu prestali pričati o Joeu Camberu, kojeg je ubio njegov vlastiti pas. No, nije va​no. Radi se naprosto o tome ​to mi trčimo na različitim stazama. Ljetni ljudi su sprinteri; mi drugi, koji ne stavljamo kravate kad Prečica gospođice Todd ​ 181 idemo na posao, mi smo maratonci. Čak i tako, bilo je prilično lokalnog zanimanja kad je Ophelia Todd nestala, tamo 1973. Ophelia je bila doista draga ​ena, i učinila je puno stvari u gradu. Radila je
    • na skupljanju novca za knj​nicu Sloan, pomogla obnoviti spomenik palim borcima, takve stvari. Ali svi ljetni ljudi vole zamisao o skupljanju novca. Spomene​ skupljanje novca, a njima se oči za​are i počnu blistati. Spomene​ skupljanje novca a oni mogu osnovati odbor i odrediti tajnika i imati dnevni red. To im se sviđa. Ali spomeni vrijeme (osim, naravno, ogromne tulumi​ke koja kombinira koktele i sastanak odbora), i mo​e​ zaboraviti na sreću. Vrijeme je izgleda ono ​to ljetni ljudi najvi​e cijene. Skupljaju ga, i kad bi ga mogli staviti u staklenke kao zimnicu, i to bi učinili. Ali Phelia Todd bila je voljna tro​iti vrijeme - raditi na pultu u knji​nici isto kao i skupljati novac za nju. Kad je trebalo uzeti krpe i zavrnuti rukave na spomeniku palim borcima, Phelia je bila tamo zajedno sa ​enama iz grada koje su izgubile sinove u tri različita rata, u radnim hlačama i kosom zamotanom u maramu. A kad je klince trebalo voziti na ljetni program plivanja, i nju se moglo vidjeti kao i bilo koga drugoga kako se spu​ta niz Ulicu Landing, a stra​nji dio velikog sjajnog kamioneta Wortha Todda bio je pun klinaca. Dobra ​ena. Ne ​ena iz grada, ali dobra ​ena. I kad je nestala, brinulo se. Ne ba​ patilo, jer nestanak nije ba​ sasvim isto ​to i smrt. Nije to kao kad odsječe​ ne​to sjekirom; to je vi​e kao kad ti ne​to curi niz slivnik, tako polako da ni ne shvati​ kako je oteklo doli puno kasnije. “Vozila je Mercedes”, rekao je Homer, odgovarajući na pitanje koje nisam postavio. “Dvosjed, sportski. Todd joj gaje kupio ​ezdeset četvrte, ili ​ezdeset pete, tako ne​. Sjeća​ se kako je svake godine vozila klince na jezero kad su imali plivački klub?” “Aha.” “Onda ne bi vozila vi​e od ​ezdeset na sat, jer je imala njih otraga. Ali to ju je mučilo. Ta ​ena je imala olovo u nozi i kuglagere u gle​nju.” Homer nekad nije govorio o svojim ljetnim ljudima. Ali onda mu je ​ena umrla. Prije pet godina. Orala je na padini i traktor se prevrnuo na nju i Homeru je to jako te​ko palo. ​alio je za njom mo​da dvije godine, a onda kao da mu je bilo bolje. Ali nije vi​e bio isti. Kao da očekuje da se ne​to dogodi, kao da čeka ​to će biti dalje. Pro​li biste kraj njegove uredne kućice, ponekad, u sumrak, a on bi bio na trijemu i pu​io lulu sa ča​om mineralne na ogradi trijema i zalazak bi mu i​ao u oči a dim iz lule motao se oko glave, i pomislili bi ste - bar bih ja pomislio ​ Homer čeka ​to će biti dalje. 182 ​ Prečica gospođice Todd To me mučilo u mnogo ​irem opsegu nego ​to sam rad priznati, i konačno sam zaključio daje to zato ​to, da sam ja u pitanju, ja ne bih čekao ​to će biti dalje, kao mlado​enja koji je obukao svoje svečano odijelo i konačno uspio svezati kravatu kako treba i samo sjedi na krevetu na katu svoje kuće i gleda prvo sebe u zrcalu a onda sat na vrhu kamina i čeka da bude jedanaest sati tako da se mo​e o​eniti. Da sam ja u pitanju, ja ne bih čekao ​to će biti dalje. Čekao bih ​to će biti zadnje. Ali u tom razdoblju čekanja - koje je zavr​ilo kad je Homer godinu dana kasnije oti​ao u Vermont ponekad je govorio o tim ljudima. Meni, i nekolicini ostalih. “Nikad nije vozila brzo čak ni s mu​em, kolko ja znam. Al kad sam se ja vozio s njom, dobrano bi izmučila taj svoj Mercedes.” Neki čovjek je stao kod pumpe i počeo si puniti auto. Auto je imao pločice iz Massachusettsa.
    • “Nije ti to bio jedan od ovih novih sportskih automobila koji voze na bezolovni benzin i zaka​lju kad god ih stisne​; bio je jedan od onih starih, i brzinomjer je i​ao skroz do dvjesto pedeset. Bio je čudno smeđe boje ijednom sam je pitao kako se zove ta boja a ona je rekla daje to ​ampanjac. To je ba​ dobro, tako sam rekao, a ona se smijala da pukne​. Volim kad se ​ena smije bez da joj mora​ objasniti u čemu je vic, zna​.” Čovjek na pumpi je zavr​io s benzinom. ‘“Bar dan, gospodo”, rekao je dok je i​ao stubama. “Dobar dan i vama”, rekao sam ja, a on je u​ao unutra. “Phelia je uvijek tra​ila prečice”, nastavio je Homer kao da nas nitko nije prekinuo. “Ta ​ena je bila luda za prečicama. Ja to nikad nisam svaćao. Ona je govorila da, ako u​tedi​ dovoljno udaljenosti, ​tedi​ i vrijeme. Rekla je da se njen otac kleo u to pravilo. On je bio trgovac, stalno na putu, a ona je i​la s njim kad god je mogla, i uvijek je tra​io najkraći put. Tako je i ona to naučila. Jednom sam je pito jel’ to nije nekako čudno - s jedne strane, ona tu tro​i vrijeme i riba onaj stari kip na Trgu i vozi malce na lekcije plivanja umjesto da igra tenis i pliva i opija se kao normalni ljetni ljudi, a s druge strane tako se prokleto trudi odrezati si petnaes minuta odavde do Frvebur-ga da vjerojatno po cijele noći sjedi i razmi​lja o tome. Naprosto mi se činilo da to dvoje ne ide skupa, ako me svaća​. A ona me samo pogleda i veli: ‘Volim pomoći, Homer. Volim i voziti - bar ponekad, kad je izazovno - ali ne volim koliko to vremena oduzme. Kao kad prekraja​ odjeću - kojiput ne​to skrati​, a kojiput ne​to popusti​. Shvaća​ ​to mislm?’ Prečica gospođice Todd ​ 183 ‘Valjda, gos’đo’, velim ja, ne ba​ sasvim uvjeren. ‘Kad bi sjedenje za volanom automobila bilo ne​to stoje meni u​itak cijelo vrijeme, tra​ila bih produ​ice’, veli ona, i to mije bilo tako dobro da sam puko od smjeha.” Tip iz Massachusettsa iza​ao je iz dućana s pivom u jednoj ruci i listićima lota u dragoj. “Ugodan vikend”, reče mu Homer. “Uvijek je ugodan”, ka​e tip iz Massachusettsa. “Volio bih samo kad bih si mogao priu​titi da cijele godine ​ivim ovdje.” “E, pa, mi ćemo sve dr​ati u redu dok ne budete mogli”, ka​e Homer, a tip se nasmije. Promatrali smo ga kako se vozi nekamo, a tablice iz Massachusettsa se ističu. Bile su zelene. Moja Marcy ka​e da su to one koje Massachusettska cestovna slu​ba daje vozačima koji dvije godine nisu imali nesreće u toj čudnoj, ljutitoj, bijesnoj dr​avi. Ako jesi, ka​e ona, onda mora​ imati crvenu tablicu, da ljudi znaju da te se paze kad te vide na cesti. “Oni su bili iz dr​ave, zna​, oboje”, rekao je Homer, kao da gaje tip iz Massachusettsa podsjetio na to.
    • “Mislim da sam to znao”, rekao sam. “Toddovi su valjda jedine ptice koje imamo koje po zimi lete na sjever. Ona nova mislim da ba​ i ne voli letjeti na sjever.” Otpio je malo svoje mineralne i neko vrijeme ​utio, razmi​ljajući. “Ali njoj nije smetalo”, reče Homer. “Bar ja mislim da nije, iako se stra​no ​alila na to. Al to je bio samo njen način da objasni za​to uvijek tra​i prečice.” “I misli​ da njenom mu​u nije smetalo ​to ide po svakoj ​umskoj cesti odavde do Bangora samo da vidi jeP mo​da devet desetina kilometra kraća?” “Jebalo mu se ​ivo”, rekao je Homer kratko i ustao, i oti​ao u trgovinu. Eto ti ga na, Owens, rekoh sebi, zna​ da nije sigurno pitati ga kad priča, a ti se tako zaleti​ i pita​ ga, i sad si sjebao priču a ba​ je bila zanimljiva. Sjedio sam tamo i okrenuo lice prema suncu i nakon nekih deset minuta onje iza​ao s kuhanim jajetom i sjeo. Pojeo ga je a ja sam pazio da ​utim a voda na jezeru Castle je blistala plavo kao ne​to ​to si čuo u nekoj priči s blagom. Kad je Homer dovr​io svoje jaje i otpio malo mineralne, nastavio je. Iznenadio sam se, ali svejedno nisam ni​ta rekao. Ne bi bilo pametno. “Imali su oni dva-tri različita komada ​eljeza”, rekao je. “Imali su Cadillac, i kamionet, i onaj njen mali vra​ićak od Mercedesa. Par zima je ostavljo 184 ​ Prečica gospođice Todd kamionet ovdje, jer su mislili doći skijati. Uglavnom kad bi ljeto zavr​ilo, on bi se odvezo Caddvjem, a ona bi uzela vra​ićka.” Kimnuo sam, ali nisam ni​ta rekao. Iskreno, bilo me strah ponuditi jo​ neki komentar. Kasnije mi se činilo da bi trebalo puno komentara da se toga dana u​utka Homera Bucklanda. Već je dugo čeznuo ispričati priču o prečici gospođe Todd. “Njen vra​ićak je imao poseban brzinomjer, jer bi ti reko kolko ima​ kilometara po putu, i svaki put kad bi krenula s jezera Castle u Bangor namjestila bi ga na 000-zarez-O, i pustila bi ga da odbroji. To joj je bila igra, i znala me s time zafrkavat.” Zastao je, ponovno promi​ljajući. “Ne, nije tako.” Zastao je i jo​ tankih bora pojavilo mu se na čelu kao prečke na ljestvama u knji​nici. “Pravila se da joj je to igra, ali zapravo joj je to bilo ozbiljno. Ozbiljno kolko i sve drugo, u najmanju ruku.” Mahnuo je rukom, i mislim daje mislio na mu​a. “Kutija za rukavice u malom vra​ićku je bila puna autokarti,a bilo ih je jo​ par i otraga, gdje bi u normalnom autu bilo stra​nje sjedalo. Neke
    • su bile s benzinskih pumpi, a neke su bile stranice istrgnute iz auto-atlasa Rand-McNally; imala je i neke karte iz Vodiča po appalachianskim stazama, i cijelu hrpu topografskih nadzorničkih mapa. Ali nisam shvatio da to nije igra zbog svih tih mapa; nego zbog toga kako je po svima ucrtavala linije, sa cestama kojima je pro​la ili bar probala proći. Par puta je znala i zapeti, i morala je moliti farmere da je izvuku, s traktorom i lancem. Jednog dana, bio sam tamo i postavljao im pločice u kupaonici, sjedio sam a punilo mi je curilo iz svih ​ivih pukotina - te noći sam sanjao same četverokute i pukotine koje krvare punilo ​ a ona je do​la i stajala je na vratima i dosta dugo mi je pričala o tome. Ja sam je znao zafrkavati zbog toga, ali nekako me i zanimalo, i ne samo zato ​to je moj brat Franklin nekad ​ivio dolje u Bangoru pa sam proso većinom cesta o kojima mi je pričala. Zanimalo me jer čovjeka ko ​to sam ja uvjek zanima da zna koji je najkraći put, čak i ako ne idem uvjek ba​ tim putem. Jesi i ti takav?” “Aha”, rekao sam. Ima nečeg moćnog u tome ​to znate najkraći put, čak i ako idete duljim putem jer znate da vas kod kuće čeka punica. Hitar dolazak je često samo za ptice, premda nitko tko ima vozačku iz Massachusettsa to izgleda ne zna. Ali znati kako će​ najhitrije doći - ili čak znati način kako mo​e​ stići za koji ne zna onaj tko sjedi kraj tebe … to je moć. Prečica gospođice Todd ​ 185 “E, pa, ona je znala sve te ceste ko ​to mornari znaju čvorove”, rekao je Homer i nasmije​io se svojim ​irokim, sunčanim osmijehom. “Rekla je ‘Samo malo, samo malo’, kao curica, a onda sam je čuo kroza zid kako si kopa po stolu, i onda se vratila s bilje​nicom koja je izgledala kao da je jako stara. Omot je bio sav izgu​van, zna​, a neke stranice su se već i izvukle s onih ​ičica sa strane. ‘Worth - i većina ljudi - ide po Cesti 97 do Mechanic Fallsa, pa onda Cestom 11 do Lewistona, i onda autocestom do Bangora. 251,7 kilometara.’” Kimnuo sam. ‘A ako hoće​ preskočiti autocestu - i u​tediti si udaljenost - ide​ do Mechanic Fallsa, krene​ Cestom 11 do Lewistona, pa Cestom 202 do Auguste, i onda po Cesti 9 kroz jezero China i Unity i Haven, do Bangora. To je 233,1 kilometar.’ ‘Tako nećete u​tedjeti ni​ta vremena, gos’đo’, velim ja. ‘Nećete, ako idete i kroz Lewiston ;’ kroz Augustu. Premda priznajem da je stara der-ryjevska cesta do Bangora lijepa vo​nja.’ ‘U​tedi dovoljno kilometara pa će​ ubrzo u​tedjeti i vrijeme’, veli ona. ‘I nisam rekla da bih ja tako i​la, premda puno puta jesam; samo prolazim kroz rute koje koristi većina ljudi. Hoće​ da nastavim?’ ‘Ne’, rekoh ja, ‘samo me ostavite samog u ovoj prokletoj kupaonici da zurim u ove proklete pukotine dok ne poludim.’ ‘Ukupno ima četiri glavne rute’, veli ona. ‘Ako ide​ po Cesti 2, to je 262,9 kilometara. To sam samo jedanput probala. Predugo je.’
    • ‘To je ona po kojoj sam ja i​o kad bi me ​ena nazvala i rekla da su za večeru ostaci’, velim ja malo ti​e. ‘​to si rekao?’ pita ona. ‘Ni​ta’, velim ja. ‘Razgovaram s punilom.’ ‘Oh. Onda, četvrta-a za nju ba​ ne zna puno ljudi, iako su to sve dobre ceste - ili bar asfaltirane - ide preko planine Pjegasta ptica, po 219-ici, pa po 202-ojki ali iza Lewistona. Onda krene​ Cestom 19, i zaobiđe​ Augustu. A onda ide​ po staroj derryjevskoj cesti. Tako je samo 207,9 kilometara.” Neko vrijeme nisam ni​ta reko, i mo​da je mislila da joj ba​ i ne vjerujem, jer je rekla, onako čvrsto: ‘Znam daje to te​ko povjerovati, ali tako je.’ Ja sam reko da mi se to čini točno, i mislio sam - kad se sad sjetim - da vjerojatno i jest. Jer to je put kojim sam ja obično i​o kad sam i​o do Bangora 186 ​ Prečica gospođice Todd posjetiti Franklina dok je jo​ bio ​iv. Ali nisam tuda proso već godinama. Misli​ da čovjek mo​e naprosto ​ pa ​ zaboraviti neku cestu, Dave?” Priznao sam da mo​e. Autoceste se lako sjetiti. Nakon nekog vremena, zamalo ti ispuni um, i ne razmi​lja​ o tome kako bih mogao doći odavde do tamo, nego kako mogu doći odavde do izlaza s autoceste koji je najbli​e onome tamo. Pa sam zato pomislio da mo​da posvuda ima puno cesta koje su postale prosjaci; ceste s kamenim zidovima kraj sebe, prave ceste s grmovima kupina koji rastu kraj njih ali nema nikoga tko bi jeo kupine osim ptica, i ​ljunčane jame sa starim zahrđalim lancima koji svinuto vise pred njihovim prilazima, a jame su i same zaboravljene kao prera​tene igračke i sitna trava raste po njihovim napu​tenim i nezapamćenim stranama. Ceste koje su naprosto zaboravili svi osim ljudi koji ​ive na njima i razmi​ljaju o najbr​em načinu da se maknu s njih i dođu na autocestu gdje mo​e​ pretjecati i na brijegu i ne razmi​ljati o tome. Mi se u Maineu volimo ​aliti da odavde ne mo​e​ doći do tamo, ali mo​da je ​ala na na​ račun. Istina je da postoji valjda hiljadu načina da se to postigne, a ljudi se jednostavno ne trude. Homer je nastavio: “Cijelo popodne sam postavljo pločice u toj vrućoj maloj kupaonici a ona je cijelo to vrijeme stajala na vratima, prebacila je jednu nogu iza druge, golih nogu, u mokasinama i svijetlosmeđoj suknji i puloveru koji je bio malo tamniji. Kose povučene u konjski rep. Tad joj je sigurno bilo triest četri ili pet, ali lice joj se svo osvijetlilo dok mije pričala i majke mi, izgledala je ko studentica na dopustu iz neke vi​e ​kole. Nakon nekog vremena je sigurno shvatila kako dugo već stoji tamo i mlatara jezikom jer je rekla: ‘Sigurno sam te skroz udavila, Homer.’ ‘Jeste, gos’đo’, rekoh ja. ‘Ba​ jeste. Radije bih da odete i pustite me da razgovaram s ovim prokletim punilom.’ ‘Ne prav’ se pametan, Homer’, veli ona.
    • ‘Ne, gos’đo, niste me udavili’, velim ja. I tako se ona nasmije i opet se baci na stvar, lista onu malu bilje​nicu ko trgovac koji provjerava narud​bu. Imala je ta četiri glavna puta - ma, zapravo tri jer je Cestu 2 odmah odbacila​ali imala je valjda četrdest različitih ruta koje su bile razvijene iz tih četri. Ceste s brojevima, ceste bez brojeva, ceste s imenima, ceste bez imena. U glavi mi se valjda zavrtilo od svih tih cesta. I konačno, veli ona meni: ‘Jesi spreman za glavnog pobjednika, Homer?’ ‘Valjda jesam’, velim ja. Prečica gospođice Todd ​ 187 ‘Odnosno, to je glavni pobjednik za sada veli ona. ‘JeP ti zna​, Homer, jedan čovjekje napisao članak u Science TodayJo​ 1923. i dokazao da nitko ne mo​e istrčati milju za manje od četiri minute? Dokazao je to, sa svim mogućim proračunima baziranim na maksimalnoj du​ini mu​kih bedrenih mi​ića, maksimalnoj du​ini koraka, maksimalnom kapacitetu pluća, maksimalnoj brzini rada srca, i ​to ja znam ​to sve ne. Odu​evio me taj članak. Toliko me odu​evio da sam ga dala Worthu i zamolila ga da ga odnese profesoru Murrayu na odjelu za matematiku na Sveučili​tu Maine. Htjela sam da provjere te brojeve jer sam bila uvjerena da su nekako zasnovani na krivim pretpostavkama ili tako ne​to. Worth je vjerojatno mislio da sam blesava - Opheliju je opet ne​to uhvatilo, tako on to ka​e ​ ali odnio ga je. E, pa, profesor Murray je jako pa​ljivo provjerio sve te brojke iz članka … i zna​ ​to, Homer?’ ‘Ne znam, gos’đo.’ ‘Brojke su bile točne. Čovjekje napravio čvrste postavke. Dokazao je jo​ 1923. da čovjek ne mo​e istrčati milju za manje od četiri minute. Dokazao je to. Ali ljudi to stalno rade9, a zna​ ​to to znači?’ ‘Ne znam, gos’đo’, velim ja, premda mi se činilo da mogu naslutiti. ‘Znači da ni jedan pobjednik nije zauvijek’, veli ona. ‘Jednog dana -ako svijet u međuvremenu ne eksplodira ili ne​to - netko će na Olimpijadi istrčati milju u dvije minute. Mo​da će trebati sto godina, ili tisuću, ali dogodit će se. Jer ne postoji krajnji pobjednik. Postoji nula, i postoji vječnost, i postoji smrtnost, ali ne postoji ni​ta krajnje.’ I tako je stajala, lica čistog i umivenog i sjajnog, s onom tamnjikavom kosom povučenom unatrag, kao da hoće reći, Samo se probaj ne slo​iti ako misli​ da mo​e​. Ali nisam mogo. Jer i ja vjerujem tako ne​to. To je slično onome ​to svećenik misli kad govori o milosti, ja mislim. ‘Jesi spreman za glavnog pobjednika za sadaV pita ona. ‘Aha’, velim ja, i prestanem neko vrijeme stavljati punilo. Ionako sam do​o do kade, i ostalo je jo​ samo puno onih zaribanih sitnih uglića. A ona je duboko udahnula i onda mi je izrecitirala, brzo kao voditelj aukcije u Gates Fallsu kad se previ​e zagleda u bocu, i ne sjećam se ba​ svega, ali i​lo je nekako ovako.” * Prvi je milju ispod 4 minute istrčao Britanac Roger Bannister 1954. godine, a danas je trčanje milje ispod 4 minute standard za profesionalne atletičare. Trenutni rekord dr​i Hicham El Guer-rouj iz
    • Maroka, koji je istrčao milju za 3‘43”I3”’. nap. prev. 188 ​ Prečica gospođice Todd Homer Buckland načas je sklopio oči, a njegove krupne ruke le​ale su mu potpuno mirno na dugim bedrima, dok mu se lice podiglo prema suncu. A onda je opet otvorio oči i načas, majke mi, izgledao je kao ona, zbilja, jest, sedamdesetgodi​njak je izgledao kao ​ena od trideset i četiri godine koja je toga časa u svome vremenu izgledala kao studentica od dvadeset godina, i ne mogu se točno sjetiti stoje on rekao, kao ​to se ni on nije mogao točno sjetiti stoje ona rekla, ne samo zato stoje komplicirano nego i zato ​to sam bio toliko zapanjen time kako je izgledao kad je to rekao, ali bilo je nekako slično ovome: ‘“Krene​ po Cesti 97 i presiječe​ po Ulici Denton sve do ceste za Staru vijećnicu i tako zaobiđe​ centar Castle Rocka ali se vrati​ na 97-icu. Četrnaest kilometara dalje, mo​e​ jedno dva kilometra ići po staroj ​umarskoj cesti do gradske ceste broj 6, koja te odvede do Ceste Big Anderson, kraj Sitesove pecare za jabukovaču. Tamo ima cestica koju starci zovu Medvjeđa cesta, i to te odvede na 219-icu. Kad dođe​ do druge strane planine Pjegava ptica, prijeđe​ na Cestu Stanhouse, skrene​ lijevo na Cestu Buli Pine -tamo ima​ jedan mokar dio, ali mo​e​ proći preko njega ako se dobro zaleti​ po ​ljunku - i tako izađe​ na Cestu 106. 106-ica presječe preko Alltonove planta​e sve do stare derrvjevske ceste - a tamo ima​ dvije-tri ​umarske ceste koje mo​e​ slijedit i izać na Cestu 3 odmah iza bolnice Derry. Odatle ima​ samo ​est kilometara do Ceste 2 u Etni, i odatle u Bangor.’ Stala je da povrati dah, i pogledala me. ‘Zna​ li koliko je to sve zajedno dugačko?’ ‘Ne, gos’đo’, velim ja, a mislim si da zvuči kao tristo pet kilometara i četiri upropa​tena amortizera. ‘To ti je 187,3 kilometra’, veli ona.” Nasmijao sam se. Smijeh mije pobjegao prije nego ​to sam uspio pomisliti kako si neću ba​ pomoći time ako hoću čuti priču do kraja. Ali Homer se i sam iskezio i kimnuo glavom. “Znam. I ti zna​ da seja ne volim ni s kim svađati, Dave. Ali nije isto jel te neko zafrkava, ili te totalno zajebava. ‘Ne vjeruje​ mi’, veli ona. ‘Pa, gos’đo, to jest te​ko povjerovat’, velim ja. ‘Pusti punilo da se posu​i i pokazat ću ti’, veli ona. ‘Sutra mo​e​ zavr​iti ono iza kade. Dođi, Homer. Ostavit ću poruku Worthu - ionako se mo​da neće večeras vratiti ​ a ti mo​e​ nazvati svoju ​enu! Sjest ćemo na večeru u Pilot’s Grillu za’ - pogledala je na sat - ‘dva sata i četrdeset i pet minuta. A Prečica gospođice Todd ​ 189 ako bude i minutu kasnije, kupit ću ti bocu Irish Mista10 da ponese​ doma. Vidi​, moj tata je imao pravo. U​tedi dovoljno kilometara i u​tedjet će​ vrijeme, čak i ako mora​ proći kroz svaku prokletu močvaru i ​ljunčani u okrugu Kennebec da to postigne​. Sto sad ka​e​?’
    • Gledala me s onim smeđim očima kao lampama, s đavolskim izrazom u njima koji je govorio okreni kapu naopačke, Homer, i sjedaj u kolica, jacu biti prva a ti budi drugi i neka vrag nosi zadnjega, i imala je osmijeh na licu koji je govorio točno istu stvar, i ka​em ti, Dave, htio sam ići. Nisam čak htio ni zatvorit onu prokletu kantu punila. I sasvim sigurno nisam htio vozit onog njenog vra​ićka. Samo sam htio sjedit na suvozačkom sjedalu i promatrat je kako ulazi, kako joj se suknja malo zadi​e, kako je povuče preko koljena ili zaboravi na to, kako joj kosa sjaji.’ Za​utio je i odjednom ispustio sarkastičan, prigu​en smijeh. Onaj njegov smijeh koji zvuči kao sačmara napunjena kamenom solju. “Samo nazovem Megan i ka​em: ‘Zna​ Pheliju Todd, onu ​enu na koju si već sad toliko ljubomorna da ti se crni pred očima i ne mo​e​ nikad ni​ta dobro reć o njoj? E, pa, ona i ja idemo odjurit u Bangor u onom njenom malom vra​ićku od Mercedesa boje ​ampanjca, pa me ne čekaj s večerom.’ Samo je nazovem i to joj ka​em. O, da. A-ha.” I opet se nasmijao dok su mu ruke le​ale na nogama prirodno kao i uvijek i vidio sam ne​to na njegovom licu stoje bilo skoro puno mr​nje, a minutu poslije uzeo je svoju ča​u mineralne vode s ograde i malo mu se prolilo. “Nisi oti​ao”, rekoh ja. “Onda nisam.” Nasmijao se, a taj smijeh je bio malo bla​i. “Sigurno je vidjela ne​to na mom licu, jer je izgledala kao daje opet do​la k sebi. Prestala je izgledat kao studentica i opet je izgledala samo kao Phelia Todd. Spustila je pogled na bilje​nicu kao da nije znala daje ima u rukama i spustila ju je kraj sebe, skoro iza suknje. Pa ja velim: ‘Rado bih to napravio, gos’đo, ali moram ovdje zavr​it, a ​ena mi sprema pečenje za večeru.’ A ona veli: ‘Razumijem, Homer-samo sam se malo zanijela. To mi se često događa. Stalno, ka​e Worth.’ A onda se nekako uspravila i rekla: ‘Ali ponuda i dalje stoji, kad god bude​ htio ići. Mo​e​ čak i pogurati ramenom ako negdje zapnemo. Pri​tedjet će​ mi pet dolara.’ I nasmijala se. 10 Liker koji se pravi od irskog viskija, meda i aromatičnih trava. nap. prev. 190 ​ Prečica gospođice Todd ‘Prihvatit ću ja to, gos’đo’, velim ja, a ona je vidjela da to zbilja i mislim a nisam samo pristojan. ‘A prije nego ​to pomisli​ da je sto osamdeset i ​est kilometara do Bangora čista glupost, izvadi svoju vlastitu mapu i pogledaj koliko bi kilometara bilo u ravnoj crti.’ Dovr​io sam pločice i oti​o kući i jeo ostatke - nije bilo pečenja, i mislim daje Phelia Todd to znala - a
    • kad je Megan legla, izvukao sam metar i olovku i Mobilovu auto-kartu dr​ave, i napravio sam kako je rekla … jer, zna​, malo me to kopkalo. Povuko sam ravnu crtu i sve izračuno prema mjerilu. Bogme sam se dobrano iznenadio. Jer kad bi i​ao iz Castle Rocka tamo gore do Bangora kao ​to bi na vedar dan letjela sjenica - kad ne bi moro zaobilazit jezera ili privatne ​ume koje su zatvorene lancima ili močvare ili rijeke na kojima nema mostova, da zna​, bilo bi samo sto dvadeset i sedam kilometara, kilometar vi​e-manje.” Malo sam poskočio. “Premjeri sam ako mi ne vjeruje​”, reče Homer. “Nisam pojma imo da je Maine tako mali dok to nisam vidio.” Otpio je i onda me pogledao. “A onda je do​lo vrijeme sljedećeg proljeća kad je Megan bila u New Hampshireu u posjeti svome bratu. Morao sam otić do kuće Todd da se pobrinem za vrata protiv oluje i postavim ​titnike, a njen mali vra​ićak od Mercedesa je bio tamo. Do​la je sama. Do​la je na vrata i rekla: ‘Homer! Jesi do​ao postaviti vrata protiv oluje?’ I istog časa, velim ja: ‘Ne, gos’đo, do​ao sam vidjet jeF bi me odvezli u Bangor najkraćim putem.’ E, pa, pogledala me bez ikakvog izraza na licu, i učinilo mi se daje sve zajedno potpuno zaboravila. Osjetio sam da sam se zacrvenio, ko kad ti se digne u krivom trenutku. A onda, taman kad sam zaustio da se ispričam, lice joj je prasnulo opet u onaj isti smije​ak, i veli ona meni: ‘Samo ostani ovdje dok ne uzmem ključeve. I nemoj se predomisliti, Homer!’ Vratila se minutu kasnije s ključevima u ruci. ‘Ako zapnemo negdje, vidjet će​ komarce veličine vilinkonjica.’ ‘Vidio sam ih ja velike ko engleski vrapci, gore u Ragnleyju, gos’đo’, velim ja, ‘ali mislim da smo obadvoje malo prete​ki da nas odnesu.’ Ona se nasmijala. ‘E, pa, bar sam te upozorila. Idemo, Homer.’ T ako ne budemo stigli za dva sata i četrdeset i pet minuta’, velim ja, nekako prepredeno, ‘rekli ste mi kupit bocu Irish Mista.’ Prečica gospođice Todd ​ 191 Ona me pogledala nekako iznenađeno, a već je otvorila vozačka vrata na svom vra​ićku i stavila jednu nogu unutra. ‘Dovraga, Homer’, veli ona, ‘rekla sam ti daje to glavni pobjednik tada. Na​la sam jedan put koji je kraći. Sti​emo za dva i pol sata. Ulazi, Homer. Idemo se voziti.’” Opet je zastao, ruku mirno polo​enih na bedra, a oči su mu se zamutile, mo​da opet gledajući onaj dvosjed boje ​ampanjca kako kreće niz strmi prilazni put kuće Todd. “Zaustavila je auto na kraju prilaznog puta i rekla: ‘Jesi siguran?’
    • ‘Opičite’, velim ja. Kuglager u gle​nju joj se zakotrljao, i ona te​ka noga se spustila. Ne mogu ti ba​ puno reći o onome ​to se dogodilo nakon toga. Osim da neko vrijeme nisam mogao skrenut pogleda s nje. Bilo je nečeg divljeg ​to joj se pojavilo na licu, Dave - ne​to divlje i ne​to slobodno, i to me prestravilo do daske. Bila je prelijepa, i sav sam bio u ljubavi prema njoj, svako bi bio, svaki mu​karac, barem, a mo​da i svaka ​ena, ali isto tako sam bio i prestravljen od nje, jer je izgledala ko da bi te mogla ubit ako joj pogled skrene s ceste i padne na tebe i odluči ti uzvratiti ljubav. Imala je na sebi traperice i neku staru bijelu majicu sa zarolanim rukavima - mislim da se mo​da spremala ne​to farbati na zadnjoj terasi kad sam ja nai​o ​ ali nakon ​to smo se neko vrijeme vozili, izgledalo je ko da na sebi ima samo neku lepr​avu bijelu stvar, ko likovi iz jedne od onih starih knjiga o bogovima i bo​icama.” Razmislio je, gledajući preko jezera, vrlo ozbiljnog lica. “Ko ona lovica koja navodno naganja mjesec po nebu.” “Diana?” “Aha. Mjesec je bio njen vra​ičak. Phelia je meni tako izgledala, i po​teno ti velim, bio sam lud od ljubavi za nju i nikad ne bi ni​ta napravio, premda sam bio ne​to mlađi tada nego ​to sam sada. Ne bi ni​ta napravio ni da mi je bilo dvaeset godina, ali mo​da bi da mi je bilo ​esnaest, i strado bi od toga strado bi kad bi me pogledala, tako mi se činilo. Bila je ko ta ​ena ​to naganja mjesec po nebu, napola nagnuta preko upravljačke ploče s tim blistavima stolama koje su letjele za njom u srebrnim nitima a kosa joj je lepr​ala unatrag i pokazivala tamne udubinice na sljepoočnicama, ​ibala je konje i govorila mije da idemo br​e, i nije va​no kako su zadihani, samo br​e, br​e, br​e. Pro​li smo po puno ​umskih cesta ​ prve dvije-tri sam znao, a nakon toga nisam poznavo nijednu. Mora da smo bili dobar prizor za sve to drveće koje nikad prije nije vidjelo ni​ta s motorom osim velikih starih kamiona i 192 ​ Prečica gospođice Todd motornih sanjki; taj njen mali vra​ićak valjda bi prirodnije izgledao na Bulevaru sumraka” nego tako jureći kroz one ​ume, pijuckajući i mučeći se uz jedan brijeg pa onda sjuriv​i niz drugi kroz one pra​njavo zelene pruge popodnevnog sunca-spustila je krov, i osjećo sam kako sve miri​e u ​umama, a ti zna​ kako je to krasan miris, ko ne​to ​to stoje uglavnom bilo na miru i nema puno nevolja. Nastavili smo preko daski koje su postavljene na nekim jače močvarnim djijelovima, a crno blato je pljuskalo gore kroz te grubo otesane daske a ona se smijala kao dijete. Neke daske su bile stare i istrunule, jer nitko nije prolazio nekima od tih cesta - nitko osim nje, jasno - već barem, da ka​emo, pet-deset godina. Bili smo sami, osim ptica i ako nas je koja ​ivotinja vidjela. Zvuk motora tog njenog vra​ićka, kako prvo zuji a onda se podigne visoko i prodorno kad ona stisne kuplung i pređe u ni​u brzinu … to je bio jedini zvuk motora koji sam čuo. I premda sam znao da smo stalno sigurno blizu nečega mislim, u dana​nje doba je uvijek tako ​ počeo sam se osjećat ko da smo se vratili unatrag kroz vrijeme, i nema ničega. Ko da, kad bi stali i popeli se na neko visoko drvo, u svim smjerovima ne bi vidio ni​ta osim ​uma i ​uma i jo​ ​uma. A cijelo vrijeme ona samo tjera taj svoj stroj, i kosa joj je iza
    • nje, i smije se, a oči joj blistaju. Pa smo iza​li na cestu kod planine Pjegava ptica, i neko vrijeme sam opet znao gdje smo, a onda je skrenula s nje, i jo​ neko jako kratko vrijeme mi se činilo da znam gdje smo, a onda se vi​e nisam trudio čak ni samom sebi to govorit. Prebacili smo se na jedan drugi ​umarski put, a onda smo iza​li - majke mi - na lijepu popločenu cestu sa znakom koji ka​e CESTA ZA MOTORNA VOZILA B. Jesi ti ikad čuo za autocestu u dr​avi Maine koja se zove CESTA ZA MOTORNA VOZILA B?” “Ne”, rekoh ja. “Zvuči engleski.” “Aha. I izgledalo je engleski. Nekakvo drveće slično vrbama je visjelo nad cestom. ‘Sad pazi, Homer’, veli ona meni, ‘jedno od ovih me skoro zgrabilo prije mjesec dana, i ostavilo mi opekotine’. Nisam znao o čemu priča, i krenuo sam joj to reć, a onda sam vidio da se, premda nije bilo vjetra, grane tog drveća saginju prema dolje - mahale su prema dolje. Izgledale su crno i mokro ispod onih svojih zelenih dlačica. Nisam vjerovo svojim očima. A onda mi je jedno dograbilo kapu i znao sam da ne sanjam. ‘Hej!’, povičem ja. ‘Vrati mi to!’ ‘Sad je prekasno, Homer’, veli ona i nasmije se. ‘Sunčano svjetlo je ravno pred nama … sve je u redu.” ” Bulevar sumraka, jedna od najpoznatijih ulica u Los Angelesu. nap. prev. Prečica gospođice Todd ​ 193 A onda se jo​ jedno spustilo, ovaj put s njene strane, i posegnulo za njom - majke mi, posegnulo je. Ona se izmakla, a drvo joj je uhvatilo kosu i povuklo je za kosu. ‘Auč, prokletstvo, to boliV, viče ona, ali se svejedno sveudilj smijala. Auto se malo zanio kad se izmicala, i uspio sam pogledati ​umu i, sveca mu svetoga, Dave! Sve tamo unutra se kretalo. Trava se ljuljala i neke biljke koje su se skroz-naskroz začvorile i izgledale su kao da imaju lica, a vidio sam i ne​to stoje čučalo najednom panju, i izgledalo je kao ​aba s drveta, samo stoje bilo veliko ko odrasla mačka. A onda smo iza​li iz sjene na vrhu brijega, a ona veli: ‘Eto ga! To je bilo uzbudljivo, jel’da?’ ko da govori o ​etnji kroz kuću strave u lunaparku u Frveburgu. Kakvih pet minuta kasnije skrenuli smo na jo​ jedan od tih njenih ​umskih puteva. Tog časa mi vi​e nije bilo do ​uma - to ti ozbiljno ka​em -ali ovo je bila samo normalna stara ​uma. Pola sata poslije toga, bili smo na parkirali​tu Pilot’s Grilla u Bangoru. A ona mi poka​e na onaj svoj dalji-nomjer za putovanja, i veli: ‘Pogle ovo, Homer.’ I pogledo sam, i pisalo je 179,6. ‘​to sad ka​e​? Jel’ vjeruje​ u moju prečicu?’ Onaj divlji izgled je vi​e-manje izblijedio, i opet je bila samo Phelia Todd. Ali onaj drugi izgled nije do kraja ne​to. Ko daje bila dvije ​ene, Phelia i Diana, a onaj dio nje koji je Diana toliko preuzme kontrolu kad vozi po tim zabačenim cesticama da onaj dio koji je Phelia nema pojma da je njena prečica vodi kroz mjesta … mjesta koja nisu ni na kojoj mapi Mainea, čak ni na onim geodetskim nadzorničkim. A ona opet veli: ‘Kako ti se čini moja prečica?”
    • A ja sam reko prvo ​to mi je palo na pamet, a to nije ne​to ​to bi inače ba​ reko dami kao stoje Phelia Todd. ‘Jebena je, gos’đo’, velim ja. A ona se nasmijala, sva vesela i sretna, i onda sam vidio, jasno kao dan: ona se nije sjećala ničeg od onih čudnih stvari. Ni brezinih grana - samo ​to to nisu bile breze, uopće, ni slično brezama ni ničem takvom - koje su mi otele kapu, ni onog znaka CESTA ZA MOTORNA VOZILA B, ni onog odvratnog ​abolikog stvora. Ona se nije sjećala ničeg od tih čudnih stvari! Ili sam ja sanjo da se to dogodilo, ili je ona sanjala da se nije dogodilo. Jedino ​to sam znao, Dave, bilo je da smo pre​li samo sto sedamdeset i osam kilometara i stigli u Bangor, a to nije bio san: to je pisalo tamo na brzinomjeru onog njenog vra​ićka, crno na bijelom. ‘Ba​ je’, veli ona. ‘Ba​ je jebena prečica. Samo bih ​eljela da mogu i Wortha nagovoriti da to jednom isproba … ali on nikad neće promijeniti 194 ​ Prečica gospođice Todd svoju rutinu ako ga netko na silu ne izvuče iz nje, a za to bi ti valjda trebala raketa Titan II, jer sije on na dnu te rutine izgradio i cijelo nuklearno skloni​te. Dođi, Homer, idemo unutra pa da ubacimo u tebe nekakvu večeru.’ I častila me prokleto dobrom večerom, Dave, ali nisam ba​ puno mogao pojesti. Stalno sam razmi​ljo o tome kakva bi mogla biti vo​nja natrag, sad kad se već počelo mračiti. A onda, negdje na pola obroka, ispričala se i oti​la obavit neki telefonski poziv. Kad se vratila, pitala me jel’ bi mi bilo te​ko umjesto nje odvesti vra​ićka natrag u Castle Rock. Rekla je da je razgovarala s nekom ​enom koja je u njenom ​kolskom odboru, i ​ena ka​e da imaju nekakav problem s ovim ili onim. Rekla je da će si uzeti auto u Hertzu ako Worth ne bude mogao doći po nju. ‘Hoće ti biti grozno voziti natrag po mraku?’ pita ti ona mene. I gledala me, nekako nasmije​eno, i znao sam da se ipak sjeća nečeg s puta - Bog zna koliko, ali sjećala se dovoljno da zna da se ne bi usudio ići njenim putem po mraku, ako uopće … premda sam po svjetlu u njenim očima vidio da nju to uopće ne bi smetalo. Pa sam reko da mi to nije problem, i dovr​io sam večeru s vi​e apetita nego ​to sam počeo. Već se debelo mračilo dok smo zavr​ili, i ona nas je odvezla do kuće te ​ene koju je nazvala. A kad je iza​la, pogledala me s istim onim svjetlom u očima i rekla: ‘Onda, jesi siguran da neće​ pričekati, Homer? Danas sam vidjela par pokrajnjih cestica, i premda ih ne mogu pronaći na svojim kartama, mislim da bi nam mogle srezati jo​ par kilometara.’ A ja velim: ‘E, pa, gos’đo, bija, ali umojim godinama, znate ​to, najbolje je spavat u svome vlastitom krevetu. Odvest ću ja natrag va​ auto, i neću ga ni ostrugati … iako ću mu vjerojatno nabit vi​e kilometara nego vi.’ A onda se nasmijala, nekako mekano, i poljubila me. To je bio najbolji poljubac koji sam u ​ivotu dobio, Dave. Bio je samo na obraz, krepostan poljubac udane ​ene, ali bio je zreo kao breskva, ili kao ono cvijeće koje se otvara samo po mraku, i kad su joj usne dotakle moju ko​u osjećo sam se ko … ne znam točno kako sam se osjećo, jer čovjeku nije lako sačuvati stvari koje mu se dogode s djevojkom
    • koja je bila zrela dok je svijet bio mlad ili kako se tada osjećo - okoli​am ko mačka oko vruće ka​e, ali mislim da me razumije​. Te stvari dobiju neku crvenu sjenu u sjećanju, i ne mo​e​ kroz nju ni​ta jasno vidjeti. ‘Ti si dra​estan čovjek, Homer, i volim te zato ​to me slu​a​ i vozi​ se sa mnom’, veli ona. ‘Vozi oprezno’. Prečica gospođice Todd ​ 195 A onda je u​la unutra, u kuću te ​ene. Ja sam se odvezao kući.” “Kako si i​ao?” upitao sam. Blago se nasmijao. “Autocestom, budalo prokleta”, rekao je, a ja mu jo​ nikad nisam na licu vidio toliko bora kao tada. Sjedio je tamo, gledajući u nebo. “Onog ljeta kad jenestala, nisam je ba​ puno viđo … to je bilo ono ljeto kad smo imali po​ar, sjeća​ se, pa onda i onu veliku oluju koja je sru​ila svo ono drveće. Bilo je jako puno posla. Oh, mislio sam]a na nju s vremena na vrijeme, i na taj dan, i na taj poljubac, i sve mije skupa počelo izgledat ko san. Kao jednom kad mije bilo mo​da ​esnaest godina i znao sam razmi​ljat samo o curama. Bio sam vani i orao sam zapadno polje Georgea Bascomba, ono koje gleda na jezero i planine, i sanjo sam o onome o čemu tinejd​eri uvijek sanjaju. I naletio sam o​tricom na kamen, i on se otvorio, i krvario je. Bar je meni izgledalo kao da krvari. Ne​to crveno je posukljalo iz pukotine u kamenu i natopilo tlo. A ja nikad nikom nisam to ispričo, samo svojoj majci, a ni njoj nisam reko ​to mije to značilo, ni ​to mi se dogodilo, premda je ona prala moje gaće i mo​da je znala. U svakom slučaju, rekla mije neka se zbog toga pomolim. Tako sam i napravio, ali nisam se prosvijetlio, a nakon nekog vremena nekako sam počeo mislit daje to bio samo san. Tako kojiput biva. Ima rupa u sredini, Dave. Zna​ to?” “Da”, rekao sam, misleći na onu noć kad sam vidio ne​to. Bilo je to ‘59., to nam je bila slaba godina, ali moja djeca nisu znala daje slaba godina; znali su samo da hoće jesti kao i uvijek. Vidio sam krdo bjelorepih jelena na stra​njem polju Henrvja Bruggera, i kad je pao mrak iza​ao sam s ručnom lampom u kolovozu. Kad su tako ljetno debeli, mo​e​ ih skinuti dva; drugi će se vratiti i nju​kati prvoga, kao da ka​e Koji je to vrag? Zar je već jesen? i mo​e​ ga skinuti kao čunjeve na kuglani. Mo​e​ skinuti dovoljno mesa da hrani​ malene ​est tjedana, i pokopati ostatak. Ta dva jelena lovci u studenom neće moći upucati, ali djeca moraju jesti. Kao stoje rekao onaj čovjek iz Massachusettsa, on bi rado da si mo​e priu​titi ​ivot ovdje cijele godine, a ja samo mogu reći da mi tu privilegiju ponekad plaćamo kad padne mrak. I tako sam bio tamo, i vidio sam neko veliko narančasto svjetlo na nebu; spu​talo se i spu​talo, a ja sam stajao i promatrao ga a donja vilica visila mi je do prsa a kad je udarilo u jezero načas je cijelo zabljesnulo ljubičasto-narančasto, i svjetlo kao da se u zracima dizalo u nebo. Nitko mi nikad nije spomenuo to svjetlo, a ni ja nikome nisam pričao o tome, dijelom zato ​to sam se bojao da bi mi se smijali, a dijelom i zato ​to bi se sigurno 196 ​ Prečica gospođice Todd pitali kog sam vraga uopće radio tamo tako po mraku. I nakon nekog vremena dogodilo mi se točno kao ​to je Homer rekao ​ činilo mi se to kao san koji sam nekad sanjao, i nije mi ni​ta značilo jer nisam s time mogao napraviti ni​ta ​to bi mi le​alo u ruci. Bilo je kao zraka mjesečine. Nije imalo ručke i nije imalo o​trice. Ničem mi nije moglo poslu​iti, pa sam ga pustio na miru, kao ​to čovjek učini kad zna da
    • će zora svejedno doći. “Ima rupa u sredini svega”, rekao je Homer i sjeo malo uspravnije, kao da se ljuti. “Točno u prokletoj sredini svega, ne čak ni lijevo ili desno gdje ti je onaj rubni pogled pa bi mogo reć ‘Da, ali, jebi ga ​’. Tamo su a ti ih zaobilazi​ ko ​to zaobilazi​ rupu na cesti koja bi ti mogla slomit osovinu. Zna​? I onda zaboravi​. Ili kao kad ore​, mo​e​ izorat udubinu. Ali ako naiđe​ na neku pukotinu u zemlji, gdje vidi​ tamu, ko da bi tamo mogla biti spilja, onda ka​e​ ‘Idemo to zaobići, stari. Pusti to na miru! Mo​emo proć ovdje slijeva’. Jer nisi tra​io spilju, ni nekakvo studentsko uzbuđenje, nego samo hoće​ orat. Rupe u sredini svega.” Onda je dugo ​utio a ja sam ga pustio da ​uti. Nisam imao potrebe da ga pokrenem. I konačno, veli on: “Nestala je u kolovozu. Prvi put sam je vidio početkom srpnja, i izgledala je …“Homer se okrenuo k meni i svaku riječ izgovorio bri​ljivo, nagla​eno i zasebno. “Dave Owens, izgledala je predivno! Predivno i divlje i skoro nepripitomljeno. One male boriće koje sam počeo primjećivat oko njenih očiju su sve izgleda nestale. Worth Todd je pak bio na nekoj konferenciji ili tako nečem u Bostonu. A onda je stajala tamo na rubu terase - ja sam bio na sredini i nisam imo ko​ulje - i veli meni ona: ‘Homer, neće​ mi vjerovati.’ ‘Neću, gos’đo, ali ću probat’, velim ja. ‘Prona​la sam dvije nove ceste,’ veli ona, ‘i pro​li put sam stigla u Bangor sa samo sto i sedam kilometara.’ Sjetio sam se stoje prije rekla, i velim ja njoj, ‘To je nemoguće, gos’đo. Nemojte se ljutit, ali sam sam pregledo kilometra​u na mapi, i sto dvadeset i sedam kilometara je minimum … u ravnoj crti.’ Nasmijala se, i bila je zgodnija nego ikad prije. Ko bo​ica na suncu, na jednom od onih bregova u pričama na kojima nema ničeg osim zelene trave i izvora vode i nema nikakvog grmlja koje bi ti izgreblo podlaktice. ‘Tako je’, veli ona, ‘a ni milju ne mo​e​ pretrčati za manje od četiri minute. Matematički je dokazano.’ Prečica gospođice Todd ​ 197 ‘To nije isto’, velim ja. ‘Isto je’, veli ona. ‘Preklopi mapu pa će​ vidjeti koliko je onda milja, Homer. Mo​e biti malo manje nego stoje ravna crta ako je malo preklopi​, ali mo​e biti i puno manje, ako je jako preklopi​.’ Onda sam se sjetio na​e vo​nje, onako kako se sjeća​ sna, i velim ja njoj, ‘Gos’đo, mo​ete presavinut mapu na papiru, ali ne mo​ete presavinut zemlju. Odnosno, bar ne bi trebali. Bilo bi vam bolje da po tome ne prčkate.’ ‘A, ne’, veli ona meni. ‘To je ovog časa jedina stvar u mom ​ivotu po kojoj neću prestati prčkati, jer je tu i moje je.’
    • Tri tjedna kasnije - to bi bilo oko dva tjedna prije nego stoje nestala -nazvala me iz Bangora. I veli ona: ‘Worth je oti​ao u New York, a ja dolazim dolje. Izgubila sam svoj prokleti ključ, Homer. Molim te da mi otvori​ kuću da ga mogu uzeti.’ E, pa, to me nazvala oko osam sati, taman kad se počeo mračiti. Pojeo sam senvič i popio pivu prije nego ​to sam krenuo - mo​da dvaeset minuta. Onda sam se odvezo do tamo. Sve u svemu, reko bi da mije trebalo četrdeset pet minuta. Kad sam stigo do kuće Todd, vidio sam na prilaznoj cesti da u ostavi gori svjetlo koje nisam ostavio upaljeno. Buljio sam u to, i skoro sam se zabio ravno u njenog malog vra​ićka. Bio je parkiran nekako ukoso, ko da gaje parkirao pijanac, i bio je zapljusnut blatom skroz do prozora, a u blatu po bokovima je bilo stvari koje su izgledale kao morska trava… samo kad sam ih osvijetlio, djelovalo je kao da se kreću. Parkiro sam iza i iza​o iz svog kamioneta. To nije bila morska trava, ali bila je nekakva trava, i stvarno se kretala … nekako polako i tromo, kao da umire. Dodirnuo sam jedan komadić, a on se poku​ao omotat oko moje ruke. Bilo je gadno i odvratno. Povuko sam ruku i obriso je o hlače. Oti​o sam do prednjeg dijela auta. Izgledo je ko da je proso kroz stopedest kilometara blata i močvare. Izgledo je umorno, zaozbiljno. Bilo je buba po cijeloj ​ofer​ajbi - samo nisu ličile na nikakve bube koje sam ja ikad prije vidio. Bio je neki leptir velik ko vrabac, a krila su mu jo​ malo lepr​ala, slaba​na i na samrti. Bilo je nečeg sličnog komarcima, samo ​to su imali prave oči koje su se vidle ​ i ko da su vidle mene. Čuo sam kako one trave stru​u po bokovima vra​ićka, umiru, poku​avaju ne​ dohvatit. I samo sam mislio, Kroz kakav je ona to pako pro​la? I kako je do​la ovamo za samo tričetvrt sata? A onda sam vidio jo​ ne​to. Nekakva ​ivotinja je bila napola spljeckana na re​etki radijatora, odmah ispod onog Mercedesovog ukrasa - onaj ​to izgleda malo ko zvijezda 198 ​ Prečica gospođice Todd svezana u krug? E, sad, većina malih ​ivotinja koje pokupi​ na cesti zavr​i ravno ispod auta, jer se skvrče kad ih udari​, nadaju se da će​ samo proći i ostaviti im ko​u na ramenima. Ali svako toliko neka skoči, ne u stranu, nego ravno na prokleti auto, ko da hoće bar jednom po​teno ugrist tu jebenu stvar koja će je ubit - i meni se to znalo dogodit. I ovo je mo​da htjelo napravit istu stvar. A djelovalo je dovoljno gadno da zaskoči Sheremanov tenk. Izgledalo je ko ne​to stoje do​lo iz parenja lasice i svisca, ali biloje u tom tijelu jo​ i drugih stvari koje nisam htio čak ni pogledat. Boljele su oči od toga, Dave; jo​ gore, bolio te um. Krzno mu je bilo prljavo od krvi, a iz ​apa su mu iskočile pand​e kao mačje pand​e, samo du​e. Imalo je krupne ​ućkaste oči, samo ​to su bile staklaste. Kad sam bio klinac, imo sam porculansku ​pekulu - staklenku - koja je točno tako izgleala. I zubi. Dugački tanki zubi ko igle, izgledali su skoro točno ko igle za krpanje čarape, to mu je virilo iz usta. A neki su se zabili ravno u čeličnu re​etku na autu. Zato je jo​ i visilo tamo: samo se objesilo za zube. Pogledo sam ga i znao sam da mu je glava puna otrova ko kod zvečarke, i daje skočilo na vra​ićka kad ga je vidio i vidio je da će ga pregazit, i htjelo gaje ugrist i ubit. I nisam ga htio ni probat maknut s haube jer sam imo porezotine na rukama - zna​, od sijena - i znao sam da ću krepat ko pile ako mi se makar i kap tog otrova zavuče u porezorine. Oti​o sam do vozačkih vrata i otvorio ih. Unutra​nje svjetlo se upalilo, i pogledo sam na onaj njen posebni brzinomjer koji je namije​tala za putovanje … i vidio sam da pi​e 50,8. Neko vrijeme sam to gledo, a onda sam oti​o do stra​njih vrata kuće. Ona je otrgla za​titnu mre​u i slomila staklo kraj kvake da provuče ruku i uđe unutra. Bila je tu i poruka, i pisalo je: ‘Dragi Homer - stigla sam malo br​e nego ​to sam mislila. Otkrila sam prečicu, i sjajna je! Ti jo​ nisi stigao, pa sam
    • u​la u kuću kao provalnica. Worth dolazi preksutra. Mo​e​ li do tada popraviti mre​icu i staklo na vratima? Nadam se da mo​e​. Takve stvari njega uvijek smetaju. Ako te ne dođem pozdraviti, znat će​ da spavam. Vo​nja je bila jako zamorna, ali stigla sam začas! Ophelia.’ Zamorna! Opet sam pogledo ono stra​ilo ​to joj je visilo na haubi auta, i pomislio sam si, Bogme, da, sigurno je bilo zamorno. Bogami, jest.” Opet je zastao, i zapucketao jednim zglobom prsta. “Jo​ sam je samo jednom vidio. Kakvih tjedan dana kasnije. Worth je bio tamo, ali on je plivo na jezeru, naprijed-natrag, naprijed-natrag, ko da pili drva ili potpisuje dokumente. Prije ko da potpisuje dokumente, valjda. Prečica gospođice Todd ​ 199 ‘Gos’đo’, velim ja, ‘to s’ mene ne tiče, ali trebali bi se prestati igrat sa stvarima. Onu noć kad ste se vratili i razbili staklo na vratima da uđete, vidio sam da vam ne​to visi na prednjoj re​etki auta​’ ‘Ah, onaj svizac! Ja sam se pobrinula za to’, veli ona. ‘Kriste!’, velim ja. ‘Nadam se da ste pazili!’ ‘Uzela sam Worthove vrtlarske rukavice’, veli ona. ‘Ali to ionako nije bilo ni​ta stra​no, Homer, samo prgavi svizac s malo otrova.’ ‘Ali, gos’đo’, velim ja, ‘gdje ima svizaca ima i medvjeda. A ako na va​oj prečici tako izgledaju svisci, ​to će vam se dogodit ako naiđe medvjed?’ Ona me pogledala, i vidio sam onu drugu ​enu u njoj - onu Dianu. I veli ona, ‘Ako su na tim cestama stvari drugačije, Homer, mo​da sam i ja drugačija. Gledaj ovo.’ Kosu je digla nekom kopčom otraga, k’o neki leptir s nekom ​ipkom u sredini. Spustila je kosu. To ti je bila kosa za koju se svaki čovjek pita kako izgleda kad se prospe po jastuku. I veli ona: ‘Već je počela sijediti, Homer. Vidi​ li ti koju sijedu?’ I ra​irila ju je na prstima daje sunce obasja. ‘Ne vidim, gos’đo’, velim ja. A ona me pogleda, i oči joj sve sjaje, a ona veli: ‘Tvoja supruga je dobra ​ena, Homer Buckland, ali vidjela me u trgovini i na po​ti, i razmijenile smo pokoju riječ, i vidjela sam je kako mi gleda kosu na neki zadovoljan način koji samo ​ene poznaju. Znam ​to ona govori, i ​to priča svojim prijateljicama … daje Ophelia Todd počela bojati kosu. Ali nisam. Izgubila sam se po putu tra​eći prečicu, ne jednom … izgubila sam se … i izgubila sijede.’ I nasmijala se, ne kao studentica nego kao srednjo​kolka. Divio sam joj se i čeznuo sam za njenom ljepotom, ali toga časa sam na njenom licu vidio i onu drugu ljepotu … i opet sam se počo bojat. Bojao sam se za nju, i bojao sam se nje. ‘Gos’đo’, velim ja, ‘mogli biste izgubit i puno vi​e nego samo par sijedih
    • lasi.’ ‘Ne’, veli ona. ‘Ka​em ti, ja sam tamo drugačija… tamo sam sva svoja. Kad idem tom cestom u svome malom autu nisam Ophelia Todd, ​ena Wor-tha Todda koja nikad nije uspijela iznijeti trudnoću, ni ona ​ena koja je poku​ala pisati pjesme i nije uspjela, ni ona ​ena koja sjedi i vodi zapisnike na sastancima odbora, ni bilo ​to ili bilo tko drugi. Kad sam na toj cesti, onda sam u srcu sebe, i osjećam se kao ​’ ‘Diana’, velim ja. 200 ​ Prečica gospođice Todd Pogledala me nekako čudno i nekako iznenađeno, a onda se nasmijala. ‘O, valjda kao neka bo​ica, tako je’, veli ona. ‘Diana prije nego neka druga, jer sam ja noćni tip - volim ostati budna dok ne zavr​im knjigu ili dok ne odsviraju himnu na televiziji, i zato ​to sam jako blijeda, kao Mjesec-Worth mi stalno govori da trebam neki tonik, ili nekakve testove krvi ili takve gluposti. Ali u srcu, svaka ​ena ​eli biti neka vrsta bo​ice. Ja tako mislim -mu​karci poberu samo neki jadan odjek te misli, i poku​aju ih staviti na pijedestal (​enu, koja bi si pi​ala na nogu kad ne bi čučnula, kako je to smije​no kad stane​ i razmisli​) - ali ono ​to mu​karac osjeća nije ono ​to ​ena ​eli. ​ena ​eli biti na otvorenom, to je sve. Stajati ako ​eli, ili hodati Pogled joj je skrenuo prema onom malom vra​ićku na prilaznoj cesti, i oči su joj se stisle. Onda se nasmije​ila. ‘Ili voziti, Homer. Mu​karac to neće vidjeti. On misli da se bo​ica ​eli razvlačiti negdje na padini brijega ispod Olimpa i jesti voće, ali u tome nema ni bogova ni bo​ica. Sve ​to ​ena ​eli je isto ​to ​eli i mu​karac - ​ena ​eli voziti.’ ‘Samo pazite kuda vozite, gos’đo’, velim ja, a ona se nasmije i poljubi me pljas ravno posred čela. I veli ona: ‘Hoću, Homer’, ali to ni​ta nije značilo, i ja sam to znao, jer je to rekla onako kako mu​karac ka​e ​eni ili djevojci da će pazit a zna da neće … jer ne mo​e. Vratio sam se u svoj kamionet i mahnuo joj jedamput, a tjedan dana kasnije Worth je prijavio daje nestala. I ona i onaj njen vra​ićak. Todd je čeko sedam godina i onda je legalno proglasio mrtvom, a onda je jo​ čeko godinu dana - moram toliko priznat starom seronji - i onda je o​enio drugu gos’đu Todd, onu koja je sad pro​la. A ti sigurno ne vjeruje​ ni riječ od cijele moje priče. “ Na nebu, jedan od onih velikih oblaka ravnog dna pomakao se dovoljno da razotkrije prikazu Mjeseca-na pola mijene, i blijedog kao mlijeko. A ne​to u mom srcu je poskočilo na taj prizor, napola od straha, napola od ljubavi. “Ali vjerujem ti”, rekoh ja. “Svaku jebenu prokletu riječ. I čak i ako nije istina, Homer, trebala bi biti.” Zagrlio me oko vrata podlakticom, sve ​to mu​karci smiju učiniti jer im svijet ne dopu​ta da ljube nego ​ene, i ustao. “Čak i ako ne bi trebala bit istina, istina je”, rekao je. Izvadio je sat iz d​epa na hlačama i pogledao ga. “Moram se spustit i pogledat kuću Scott. Hoće​ sa mnom?” Prečica gospođice Todd ​ 201
    • “Mislim da ću jo​ malo sjediti ovdje”, rekoh ja. “I razmi​ljati.” Krenuo je prema stubama, onda se okrene i pogleda me s pola osmijeha. “Mislim daje imala pravo”, reče. “Stvarno je bila drugačija na onim cestama stoje na​la … nije bilo ničeg ​to bije se usudilo taknut. Tebe ili mene mo​da, ali nju ne. I mislim daje mlada.” A onda je u​ao u svoj kamionet i krenuo pogledati kuću Scott. To je bilo prije dvije godine, a Homer je otad oti​ao u Vermont, kao ​to sam vam, mislim, već rekao. Jedne noći do​ao me posjetiti. Poče​ljao je kosu, obrijao se, i mirisao je na neki fini losion. Lice mu je bilo čisto a oči ​ive. Te noći je izgledao kao da mu je ​ezdeset a ne sedamedeset, i bilo mije drago zbog njega i zavidio sam mu i pomalo ga i mrzio. Artritis je prokleto jebeni stari ribič, a te noći Homer je djelovao kao da artritis nije u njegove ruke uspio zabiti ni jednu jedinu udicu, kao stoje uspio zabiti u moje. “Idem”, rekao je. “Aha?” “Aha.” “Dobro; jesi se pobrinuo za slanje po​te?” “Neću da mi je ​aljete”, reče on. “Račune sam platio. Sad hoću čisti rez.” “Pa, ostavi mi adresu. Pisat ću ti mo​da koji puta, stari moj.” Već sam osjećao usamljenost kako se spu​ta na mene poput ogrtača… a gledajući ga, shvatio sam da stvari nisu ba​ sasvim onakve kakvima se čine. “Jo​ nemam adrese”, reče on. “Dobro”, rekoh ja. “Jel’ zbilja Vermont, Homer?” “E, pa”, reče on, “to će bit dobro za ljude koji pitaju.” Zamalo to nisam rekao, a onda ipak jesam. “Kako sad izgleda?” “Ko Diana”, reče on. “Ali je bla​a.” “Zavidim ti, Homer”, rekao sam, i stvarno je bilo tako. Stao sam na vratima. Bio je sumrak u ono duboko doba ljeta kad se polja ispune mirisom i cvijećem
    • divlje mrkve. Puni Mjesec ostavljao je srebrni trag na jezeru. Pre​ao je moj trijem i si​ao niza stube. Kod okreti​ta ceste stajao je auto, s motorom u bučnom lem, kako to biva sa starim autima koji jo​ uvijek idu punom parom ravno naprijed i fućka​ torpeda. Sad kad o tome mislim, taj je auto i izgledao kao torpedo. Izgledao je malo otrcano, ali kao da bi mogao proći tisuću kilometara bez da se zadi​e. Homer je zastao 202 ​ Prečica gospođice Todd na dnu moga stubi​ta i uzeo ne​to - bio je to njegov kanistar za benzin, onaj veliki koji prima četrdeset litara. Spustio se mojom stazicom do suvozačke strane auta. Ona se nagnula prijeko i otvorila vrata. Unutarnje svjetlo se upalilo i samo na časak sam je vidio, duge crvene kose oko lica, čela koje je blistalo kao svjetiljka. Blistalo kao Mjesec. U​ao je a ona se odvezla. Ja sam stajao na svome trijemu i promatrao stra​nja svjetla njenog malog vra​ićka kako crveno svjetlucaju u mraku … sve manja i manja. Bila su poput ​ara, pa su onda bila poput krijesnica, a onda su nestala. Vermont, govorim ljudima iz grada, i oni vjeruju u Vermont, jer je to maksimalna daljina koju većina njih mo​e zamisliti u glavi. Ponekad skoro i sam povjerujem u to, uglavnom kad sam umoran i iscrpljen. Ali ima i drugih trenutaka, kad mislim na njih - cijelog ovog listopada to radim, izgleda, jer je listopad vrijeme kad ljudi uglavnom razmi​ljaju o dalekim mjestima i cestama koje bi ih mogle tamo odvesti. Sjedim na klupi pred Bellovom trgovinom i razmi​ljam o Homeru Bucklandu i o prelijepoj djevojci koja se nagnula da mu otvori vrata kad se spustio mojom stazicom s punim crvenim kanistrom benzina u desnoj ruci - izgledala je kao curetak od najvi​e ​esnaest godina, djevojka s pripravničkom dozvolom, a njena ljepota je stvarno bila zastra​ujuća, ali vjerujem da vi​e ne bi ubila čovjeka prema kojem se okrene; načas joj je pogled pao na mene, i nisam nastradao, iako je dio mene umro pod njenim nogama. Olimp je zacijelo blagoslov za oči i za srce, i ima onih koji čeznu za njim i mo​da i onih koji pronađu čist put do njega, ali ja poznajem Castle Rock kao svoj dlan, i nikad ga ne bih mogao napustiti ni za kakvu prečicu koju bi mi cestice mogle ponuditi; u listopadu, nebo iznad jezera nije blagoslov, ali je prilično lijepo, s onim velikim bijelim oblacima koji se tako polako kreću; ja sjedim tu na klupi, i razmi​ljam o Pheliji Todd i Homeru Bucklandu, i ne ​elim nu​no da sam tamo gdje su oni … ali svejedno bih rado da sam pu​ač. Prečica gospođice Todd ​ 203
    • Jaunt “Ovo je posljednji poziv za Jaunt 701”, odzvanjao je ugodan ​enski glas kroz Plavo ​etali​te terminala njujor​ke luke. Terminal se nije puno promijenio u posljednjih tristotinjak godina - jo​ je bio otrcan i pomalo zastra​ujuć. Automatski ​enski glas je vjerojatno bio najugodnija stvar na njemu. “Ovo je Jaunt veza za grad Whitehead, Mars”, nastavio je glas. “Svi putnici s kartama trebali bi sad biti u spavaonici Plavog ​etali​ta. Pobrinite se da su vam svi validacijski dokumenti u redu. Hvala.” Gornja spavaonica uopće nije bila otrcana. Pod joj je cijeli bio prekriven ​koljkasto sivim sagom. Zidovi su bili prljavo bijeli, i ukra​eni apstraktnim slikama. Uporan, umirujući slijed boja susretao se i kovitlao na stropu. U velikoj prostoriji bilo je stotinu le​ajeva, uredno raspoređenih u redove po deset. Petero Jaunt domaćina kru​ilo je među ljudima, govoreći tihim, vedrim glasovima i nudeći ča​e mlijeka. Na jednoj strani prostorije bio je ulaz kraj kojeg su stajali naoru​ani stra​ari, i jo​ jedan Jaunt domaćin koji je provjeravao validacijske dokumente jednog zaka​njelog putnika, iscrpljenog poslovnjaka s njujor​kim izdanjem World Timesa savinutim ispod jedne ruke. Točno sa suprotne strane, pod se spu​tao u otvor ​irok kakvih metar i pol i dugačak mo​da tri metra; prolazio je kroz otvor bez vrata, i djelovao pomalo kao tobogan za djecu. Obitelj Oates le​ala je jedno do drugoga na četiri Jaunt le​aja na samom kraju prostorije. Mark Oates i njegova supruga Marilys bili su s vanjske strane svoje dvoje djece. “Tata, hoće​ li mi sad ispričati o Jauntu?” upitao je Ricky. “Obećao si.” “Da, tata, obećao si”, dodala je Patricija i prodorno se zahihotala bez ikakvog razloga. Neki poslovnjak građen kao bik bacio je pogled prema njima a zatim se vratio presavinutim novinama koje je proučavao le​eći na leđima, blistavo ula​tenih cipela uredno jedne uz drugu. Sa svih strana je stizalo tiho mrmljanje razgovora i ​u​kanje putnika koji se smje​taju na Jaunt le​ajeve. Mark je bacio pogled prema Marilys Oates i namignuo joj. Ona mu je uzvratila mig, ali bila je skoro isto toliko nervozna kao stoje Patty zvučala. 204 ​ Jaunt Za​to ne? pomisli Mark. To je prvi Jaunt za sve troje. On i Marilys raspravljali su o prednostima i manama selidbe za cijelu obitelj tijekom posljednjih ​est mjeseci ​ sve otkako je od Texaco Vode dobio obavijest da ga prebacuju u grad Whitehead. Konačno su odlučili da će svi zajedno otići na te dvije godine koliko će Mark biti na Marsu. Sad se, promatrajući Marilysino blijedo lice, pitao ​ali li ona zbog te odluke. Bacio je pogled na sat i vidio da imaju jo​ skoro pola sata do polaska Jaunta. To je bilo dovoljno vremena da im ispriča priču … a pretpostavljao je da će tako klincima smanjiti nervozu. Tko zna, mo​da čak i Marilys malo smiri. “U redu”, rekao je. Ricky i Pat su ga ozbiljno promatrali. Sinu je bilo dvanaest godina, kćeri devet. Opet si je ponovio kako će Ricky biti duboko u močvari puberteta, a kćer će mu vjerojatno već početi
    • dobivati grudi dok se vrate natrag na Zemlju, i opet mu je to bilo te​ko povjerovati. Klinci će ići u malu Mije​anu ​kolu u Whiteheadu, zajedno sa stotinjak druge djece in​enjera i radnika naftnih kompanija koji su već tamo; sin će mu mo​da ići na geolo​ke izlete do Phobosa za samo nekoliko mjeseci. To je bilo te​ko povjerovati … ali bila je istina. Tko zna? pomislio je suho. Mo​da i meni bude koristilo za Jaunt skokove. “Koliko mi znamo”, počeo je, “Jaunt je izmi​ljen prije oko tristodva-deset godina, negdje oko 1987. godine, a izmislio gaje tip po imenu Victor Carune. On je to učinio kao dio privatnog istra​ivačkog projekta koji je djelomično financiran vladinim novcem … i s vremenom gaje vlada preuzela, naravno. Na kraju je pitanje bilo samo hoće li to biti vlada ili naftne kompanije. Ne znamo točan datum, jer je Carune bio donekle ekscentričan “Misli​, bio je lud, tata?” upita Ricky. “Ekscentričan znači samo malo lud, du​o”, rekla je Marilys i nasmije​ila se Marku preko djece. Sad djeluje malo manje nervozno, pomislio je. “Oh.” “U svakom slučaju, on je već neko du​e vrijeme eksperimentirao s procesom prije nego stoje obavijestio vladu o tome ​to ima”, nastavio je Mark, “a rekao im je samo zato ​to mu je ponestalo novca a oni ga nisu htjeli nastaviti financirati.” “Sa zadovoljstvom vraćamo novac”, rekla je Pat i opet se prodorno zahihotala. Jaunt ​ 205 “Ba​ tako, du​o”, rekao je Mark i blago joj promrsio kosu. Na suprotnom kraju prostorije, vidio je kako se jedna vrata nečujno otvaraju i jo​ dvoje pratitelja prolazi kroz njih, odjeveno u sjajne crvene pulovere Jaunt slu​be, gurajući stol na kotačima. Na njemu je bila pipa od nehrđajućeg čelika, pričvr​ćena za gumenu cijev; pod prekrivkom stola, ukusno prikrivene, Mark je znao, bile su dvije boce plina; u mre​astoj vreći pričvr​ćenoj za bok stola bilo je stotinu jednokratnih maski. Mark je nastavio govoriti, ne ​eleći da mu obitelj vidi predstavnike Lethe dok to ne bude neizbje​no. A ako bude imao dovoljno vremena da ispriča cijelu priču, dočekat će djelitelje plina ra​irenih ruku. S obzirom na alternativu. “Naravno, znate daje Jaunt teleportacija, ni​ta manje i ni​ta vi​e”, rekao je. “Ponekad, u akademskoj kemiji ili fizici, naziva se Caruneov proces, ali zapravo je to teleportacija, a Carune ju je osobno ako je vjerovati pričama - nazvao “Jaunt”. On je puno čitao znanstvenu fantastiku, a postoji jedna priča koju je napisao čovjek po imenu Alfred Bester, zove se Zvijezde odredi​te moje, a taj tip Bester je u njoj izmislio riječ “jauntiranje” za teleporta-ciju. Samo ​to u njegovoj knjizi mo​e​ provesti Jaunt ako samo pomisli​ na njega, a mi to ba​ i ne mo​emo.” Poslu​itelji su pričvr​ćavali jednu masku na čeličnu pipu, i dodavali je postarijoj ​eni na drugom kraju prostorije. Ona ju je uzela, jednom udahnula, i pala na svoj kauč, tiha i opu​tena. Suknja joj se malo zadigla, otkrivajući opu​teno bedro isprugano nateklim venama. Jedan poslu​itelj ju je bri​no popravio,
    • dok je drugi skidao upotrijebljenu masku i pričvr​ćivao novu. Taj je proces Marka podsjećao na plastične ča​e u motelskim sobama. Do neba je ​elio da se Patty malo smiri; vidio je djecu koju su morali dr​ati, a ponekad bi i vri​tala dok bi im gumena maska prekrivala lice. To valjda i nije bila abnormalna reakcija za dijete, ali bio je gadan prizor, i nije ​elio vidjeti kako se to događa s Patty. Imao je vi​e povjerenja u Ricka. “Moglo bi se na određeni način reći daje Jaunt stigao u zadnji čas”, nastavio je. Govorio je prema Rickyju, ali je posegnuo i uhvatio svoju kćer za ruke. Prsti su joj se sklopili preko njegovih s u​urbanom i paničnom čvrstoćom. Dlan joj je bio hladan i malo oznojen. “Svijet je ostajao bez nafte, a većina onoga stoje preostalo pripadala je pustinjskim narodima s Bliskog istoka, koji su je ​eljeli iskoristiti kao političko oru​je. Stvorili su naftni kartel koji su nazvali OPEC -“ “Stoje to kartel, tata?” upita Patty. “Pa, neka vrsta monopola”, reče Mark. 206 ​ Jaunt “Kao neki klub, du​o”, reče Marilys. “A članstvo u tom klubu si mogao dobiti samo ako si imao jako puno nafte.” “Oh.” “Nemamo sad vremena da vam objasnim cijelu tu papazjaniju”, reče Mark. “Ne​to od toga ćete učiti u ​koli, ali stvarno je bila papazjanija -recimo samo toliko. Ako ste imali auto, mogli ste ga voziti samo dva dana tjedno, a benzin je ko​tao petnaest starih dolara po galonu -“ “Tibokca”, reče Ricky, “pa sad ko​ta samo četiri centa po galonu ili tako nekako, zar ne, tata?” Mark se nasmije​i. “Zato idemo tamo kamo idemo, Rick. Na Marsu ima dovoljno nafte da potraje skoro osam tisuća godina, a na Veneri jo​ za drugih dvadeset tisuća … Ali čak ni nafta vi​e nije tako jako va​na. Sad, najvi​e od svega trebamo ​” “Vodu!” povikala je Patty, a poslovnjak je podigao pogled sa svojih novina i načas joj se nasmije​io. “Tako je”, reče Mark. “Jer u godinama između 1960. i 2030., otrovali smo većinu svoje vode. Prvi prijenos vode s marsovskih ledenih kapa zvao se-“ “Operacija slamka.” Bio je to Ricky. “Tako je. 2045., tu negdje. Ali davno prije toga, Jaunt se koristio za pronala​enje izvora čiste vode ovdje na Zemlji. A sad je voda glavni dio izvoza s Marsa … nafta je samo usputna stvar. Ali tada je bila va​na.” Klinci su kimnuli. “Poanta priče je u ovome: sve je to oduvijek bilo tamo, ali uspjeli smo doći do toga samo zahvaljujući Jauntu. Kad je Carune izmislio svoj proces, svijet je već tonuo u novo mračno doba. Zimu prije toga, vi​e od deset tisuća ljudi se smrzlo samo u Sjedinjenim Dr​avama, jer nije bilo
    • dovoljno energije da se zagriju.” “O, bljak”, reče Patty mirno. Mark je bacio pogled na desno i vidio kako poslu​itelji razgovaraju s nekim čovjekom stidljivog izraza, uvjeravajući ga. Konačno je uzeo masku i kao daje pao mrtav na svoj le​aj nekoliko sekundi kasnije. Gu​ter, pomisli Mark. Uvijek se vidi kad im je prvi put. “Za Carunea, počelo je s olovkom … nekim ključevima… ručnim satom … a onda nekoliko mi​eva. Mi​evi su mu pokazali da postoji problem …” Victor Carune vratio se u svoj laboratorij u teturavoj groznici uzbuđenja. Činilo mu se da sad zna kako se Morse morao osjećati, i Alexandar Jaunt ​ 207 Graham Bell, i Edison … ali ovo je bilo veće od svih njih zajedno, i dvaput je skoro uni​tio kamionet dok se vraćao iz trgovine s ljubimcima u New Paltzu, gdje je svojih posljednjih dvadeset dolara potro​io na devet bijelih mi​eva. Sve ​to je jo​ imao na ovom svijetu bilo je devedeset i tri centa u desnom prednjem d​epu, i osamnaest dolara na ​tednoj knji​ici… ali to mu nije ni palo na pamet. A da i jest, ne bi ga ni malo brinulo. Laboratorij se nalazio u obnovljenoj ​tali na kraju kilometar i pol dugačkog zemljanog puta kraj Ceste 26. Upravo na skretanju na taj put zamalo je po drugi put uni​tio svoj kamionet marke Brat. Rezervoar muje bio skoro prazan, a neće dobiti novo gorivo bar deset dana, mo​da i dva tjedna, ali ni to ga nije brinulo. Um muje bio u kovitlacu misli. Ono ​to se dogodilo nije bilo posve neočekivano, ne. Jedan od razloga za​to mu je vlada dala financijsku potporu, pa makar i tako ​krtu, samo dvadeset tisuća godi​nje, bilo je zbog neostvarenih mogućnosti koje su oduvijek postojale na polju prijenosa čestica. Ali da se to dogodi samo ovako … odjednom … bez ikakvog upozorenja … i to uz manje struje nego ​to ti treba da upali​ televizor u boji … Bo​e! Kriste! Bučno je zakočio Bratom u blatu dvori​ta, dohvatio kutiju na prljavom sjedalu kraj sebe za kartonske ručke (na kutiji su bili nacrtani psi i mačke i hrčci i zlatne ribice, i imala je natpis DOLAZIM IZ STACKPOLEOVE KUĆE LJUBIMACA), i pojurio je prema velikim dvokrilnim vratima. Iz unutra​njosti kutije čulo se me​koljenje i cviljukanje njegovih pokusnih subjekata. Poku​ao je otvoriti jedno krilo velikih vrata, a kad se nije htjelo ni pomaći, sjetio se da ih je zaključao. Carune je glasno uzviknuo “Sranje!” i potra​io svoje ključeve. Vlada je zapovijedala da laboratorij uvijek bude zaključan - bila je to jedna od obaveza koje su tra​ili za svoj novac - ali Carune je to stalno zaboravljao. Izvadio je ključeve i načas samo zurio u njih kao opčinjen, vrhom palca prelazeći preko ogrebotina na ključu Brata. Opet je pomislio: Bo​e! Kriste! A onda je prekopao po ključevima na privjesku, tra​eći Yaleov ključ koji je otvarao vrata ​tale.
    • Kao stoje i prvi telefon bio upotrijebljen nenamjerno-Bell je u njega povikao “Watsone, dođite ovamo!” kad je sebe i svoje papire zalio nekom kiselinom - tako se i prvi čin teleportacije odigrao slučajno. Victor Carune teleportirao je dva prsta svoje lijeve ruke preko pedeset metara ​irine ​tale. 208 ​ Jaunt Carune je postavio dva portala na suprotnim krajevima ​tale. Na njegovom kraju nalazio se jednostavan ionski pi​tolj, koji se mogao nabaviti kod svakog veletrgovca elektronikom za manje od petsto dolara. Na drugom kraju, tik iza suprotnog portala - oba su bila pravokutna, veličine d​epne knjige - bila je oblačna komora. Između njih bilo je ne​to stoje djelovalo kao neprozirna zavjesa za tu​, osim ​to se zavjese za tu​ obično ne prave od olova. Zamisao je bila da ispali ione kroz Portal broj jedan, a onda ode okolo i promatra ih kako struje kroz oblačnu komoru stojeći tik iza Portala broj dva, s olovnim ​titom između njih kako bi dokazao da su doista preneseni. Samo stoje, u posljednje dvije godine, proces proradio samo dvaput, a Carune nije imao pojma za​to. Dok je postavljao ionski pi​tolj, prsti su mu skliznuli kroz portal -obično to nije bio problem, ali ovog jutra bok mu je istovremeno poče​ao prekidač na kontrolnoj ploči s lijeve strane portala. Nije bio svjestan ​to se dogodilo - stroj je ispu​tao samo jedva čujno mumljanje - dok nije osjetio nekakvo ​kakljanje u prstima. “Nije bilo nimalo nalik električnom udaru”, napisao je Carune u svome jednom i jedinom članku na tu temu prije nego ​to gaje vlada zatvorila. Članak je objavljen, od svih mjesta na ovom svijetu, u časopisu Popularna mehanika. Prodao im gaje za sedamsto i pedeset dolara u posljednjem naporu da Jaunt ostane u sferi privatnog poduzetni​tva. “Nije bilo onog neugodnog probadanja koje se osjeti kad se, na primjer, uhvati otrcana ​ica lampe. Vi​e je sličilo na osjećaj koji se dobije ako se spusti ruka na kući​te nekog malog stroja koji radi punom snagom. Vibracija je tako brza i lagana da doslovno daje osjećaj ​kakljanja. Onda sam pogledao dolje u portal, i vidio sam da mi ka​iprsta nema, po dijagonali kroz srednji zglob, i da mi srednjeg prsta nema malo vi​e od toga. Osim toga, nokat na prstenjaku mije također nestao.” Carune je instinktivno povukao ruku unatrag i vrisnuo. Toliko je očekivao da će vidjeti krv, napisat će kasnije, da mu se trenutak-dva doista i činilo da vidi krv. Laktom je udario u ionski pi​tolj i oborio ga sa stola. Stajao je tamo, s prstima u ustima, uvjeravajući se da su jo​ tamo, i cijeli. Pomisao da mo​da malo previ​e radi pala mu je na um. A onda mu je jo​ ne​to palo na um: pomisao daje posljednja skupina modifikacija mo​da … mo​da ne​to postigla. Nije opet gurnuo prste unutra; zapravo, Carune je u cijelom svom ​ivotu jo​ samo jednom pro​ao Jaunt. Jaunt ​ 209 Isprva nije ni​ta učinio. Dugo je besciljno ​etao po ​tali, prolazeći si rukama kroz kosu, pitajući se ne bi li trebao nazvati Carsona u New Jer-seyu, ili mo​da Buffingtona u Chaiiottei. Carson neće prihvatiti
    • poziv na svoj račun, ta ​krta i podla ulizica, ali Buffington bi to vjerojatno učinio. A onda muje ne​to palo na pamet i odjurio je do Portala broj dva, uvjeren da bi, ako su mu prsti doista pre​li ​talu, tamo moglo biti nekog traga o tome. Nije ga bilo, naravno. Portal broj dva stajao je na tri drvena sanduka Pomona naranči, nalikujući najvi​e od svega na neku od onih igračka-giljo-tina, samo bez o​trice. S jedne strane njegovog okvira od nehrđajućeg čelika bila je utičnica iz koje se pru​ala ​ica sve do transmisijskog terminala, koji je bio tek ne​to vi​e od transformatora čestica uključenog u računalni input. ​to gaje podsjetilo Carune je bacio pogled na sat i vidio daje jedanaest i petnaest. Njegova pogodba s vladom sastojala se od bijedne količine novca, plus kompjutorsko vrijeme, koje je bilo beskonačno vrijedno. Njegova veza s računalom potrajat će do tri popodne, a onda pa-pa do ponedjeljka. Morao se pokrenuti, morao je ne​to učiniti “Opet sam bacio pogled na hrpu sanduka”, napisat će Carune u svome članku u Popularnoj mehanici, “a onda sam pogledao na vrhove svojih prstiju. I doista, dokaz je bio tu. Tada sam pomislio kako neće uvjeriti nikoga osim mene samoga; ali, na samom početku, naravno, samo samoga sebe i treba uvjeriti.” “Stoje to bilo, tata?” upitao je Ricky. “Aha!” doda Patty. “​to?” Mark se blago nasmije​io. Svi su se sad već unijeli u priču, čak i Marilys. Skoro su zaboravili da su ovdje. Krajičkom oka vidio je Jaunt poslu​itelje kako tiho i polako kotrljaju svoja kolica među Jaunterima, uspavljujući ih. U civilnom sektoru taj proces nikad nije bio onako brz kao u vojsci, otkrio je; civili bi se uvijek uzvrpoljili i htjeli bi razgovarati. Pipa i gumena maska previ​e su podsjećali na bolničke operacijske dvorane, gdje su kirurg i njegovi no​evi vrebali negdje iza anestetičarke s izborom plinova u cilindrima od nehrđajućeg čelika. Ponekad bi bilo i panike, histerije; i uvijek bi bilo nekoliko njih koji bi naprosto izgubili hrabrost. Mark je vidio dvojicu takvih dok je pričao djeci: dva čovjeka koji su naprosto ustali sa svojih le​ajeva, bez ikakve pompe oti​li do ulaza, otkopčali validacijske papire koji su im bili 210 ​ Jaunt prikopčani na rever, i predali ih, i iza​li ne osvrćući se. Jaunt poslu​itelji imali su stroge upute da se ne raspravljaju s onima koji odu; uvijek je bilo onih na listi čekanja, ponekad i njih pedesetak, koji su se uporno nadali, usprkos svemu. Kad bi oni koji naprosto nisu mogli izdr​ati oti​li, putnici s liste čekanja bili bi pripu​teni, s vlastitim validacijskim papirima pričvr​ćenim za ko​ulje. “Carune je u ka​iprstu prona​ao dva drvena ivera”, rekao je djeci. “Izvadio ih je i stavio sa strane. Jedan je izgubljen, ali drugog se mo​e vidjeti u Aneksu Smithsoniana u Washingtonu. Nalazi se u hermetički zatvorenoj staklenoj vitrini pokraj mjesečevog kamenja koje su prvi svemirski putnici donijeli s Mjeseca-“ “Na​eg mjeseca, tata, ili nekog Marsovog?” upitao je Ricky.
    • “Na​eg”, reče Mark, smije​eći se blago. “Samo je jedna raketa s ljudskom posadom ikad sletjela na Mars, Ricky, i to je bila francuska ekspedicija, negdje 2030. U svakom slučaju, to je razlog zastoje u muzeju Smithsonian jedan stari iver s običnog drvenog sanduka za naranče. Jer je to prvi predmet koji imamo koji se doista teleportirao - Jauntao - kroz prostor.” “​to se onda dogodilo?” upita Patty. “Pa, priča ka​e daje Carune odjurio …” Carune je odjurio natrag do Portala broj jedan i neko vrijeme tamo stajao, zadihan, dok mu je srce sna​no lupalo. Moram se smiriti, rekao je samome sebi. Moram promisliti o ovome. Ne mo​e​ maksimizirati vrijeme ako odjuri​ k’o muha bez glave. Namjerno zanemariv​i prednji dio svoga uma, koji mu je vri​tao neka po​uri i učini ne​to, iskopao si je grickalicu za nokte iz d​epa i vr​kom ra​pice izvukao iverje iz svoga ka​iprsta. Spustio gaje na bijeli transformator i poku​ao mu pro​iriti sposobnost adhezije (očito, u tome je uspio bolje nego ​to se usudio makar i sanjati). Jedan iver otkotrljao se s omotača i izgubio se; drugi je zavr​io u institutu Smithsonian, zaključan u staklenu vitrinu za​tićenu debelim pli​anim konopcima i stalno, vječito pod stra​om kompjutorski praćene lokalne kamere. Zavr​iv​i s vađenjem ivera, Carune se malo smirio. Olovka. To će sasvim dobro poslu​iti. Uzeo je jednu s bloka na polici iznad sebe i nje​no je spustio u Portal broj jedan. Nestala je glatko, centimetar po centimetar, kao ne​to u optičkoj iluziji ili vrlo dobrom mađioničarskom triku. Olovci je na jednom boku pisalo EBEERHARD FABER BR. 2, crna slova otisnuta na Jaunt ​ 211 ​uto obojenom drvetu. Kad je progurao olovku toliko da se vidjelo jo​ samo EBERH, Carune je oti​ao do druge strane Portala broj jedan. Pogledao je unutra. Vidio je olovku u odrezanom pogledu, kao da ju je neki no​ glatko razrezao. Carune je prstima popipao mjesto gdje bi trebao biti ostatak olovke, i, naravno, nije bilo ničega. Odjurio je preko ​tale do Portala broj dva, a tamo je bio preostali dio olovke, le​ao je na najgornjem sanduku. Dok mu je srce lupalo tako sna​no da mu se činilo kako mu se cijela prsa tresu, Carune je dohvatio za​iljeni kraj svoje olovke i provukao je do kraja. Podigao juje; pogledao ju je. Odjednom, uzeoju je i napisao RADI! na komadu daske. Napisao je to tako sna​no da mu je na posljednjem slovu pukla o​trica. Carune se počeo vri​tavo smijati u praznoj ​tali; smijao se tako silno daje prestra​io usnule laste koje su poletjele kroz visoke grede. “Radi!” povikao je, i odjurio natrag do Portala broj jedan. Mahao je rukama, ste​ući slomljenu olovku u jednoj ​aci. “Radi! Radi! Čuje​ li me, Carson, pimpeku jedan? Radi, I USPIO SAM!” “Mark, pazi ​to govori​ djeci”, prigovorila muje Marilys. Mark slegne ramenima. “Navodno je ba​ to rekao.”
    • “Pa, zar ne bi mogao malo ubla​iti stvari?” “Tata?” upita Patty. “Je li i olovka u muzeju?” “Sere li medvjed u ​umi?” upitao je Mark, a onda si prekrio usta rukom. Oboje djece glasno je zahihotalo - ali onaj vri​tavi ton nestao je iz Pattynog glasa, čuo je Mark sa zadovoljstvom - a nakon ​to se jedan trenutak poku​avala dr​ati ozbiljno, i Marlys je počela hihotati. Sljedeći su pro​li ključevi; Carune ih je jednostavno bacio kroz portal. Sad je opet počeo suvislo razmi​ljati, i činilo mu se daje prva stvar koju treba otkriti proizvodi li proces na drugom kraju stvari točno onakve kakve su bile, ili ih putovanje na bilo koji način mijenja. Vidio je kako ključevi prolaze kroz portal i nestaju; točno istog trenutka, čuo ih je kako klopoću na sanduku s druge strane ​tale. Otrčao je do tamo - sad već samo u​urbanim koracima - i usput zastao da odgurne olovnu tu​-zavjesu natrag na mjesto. Sad nije trebao ni nju ni ionski pi​tolj. ​to je bila sretna okolnost, budući da se ionski pi​tolj razbio i nije ga se moglo popraviti. Dograbio je ključeve, oti​ao do brave koju gaje dr​ava natjerala staviti na vrata, i isprobao Yaleov ključ. Radio je savr​eno. Isprobao je i starinski 212 ​ Jaunt ključ. I on je radio. Kao i ključevi koji su otvarali vrata njegovog kredenca, i onaj koji je pokretao Brat kamionet. Carune je stavio ključeve u d​ep i skinuo sat. Bio je to Seiko kvarcni sat s ekranom od tekućih kristala i ugrađenim kalkulatorom ispod digitalnog brojčanika-dvadeset i četiri siću​na gumbića koji su mu omogućavali sve operacije, od zbrajanja do oduzimanja, do vađenja kvadratnog korijena. Delikatni strojić ​ i, podjednako va​no, kronometar. Carune gaje spustio pred Portal broj jedan i progurao ga olovkom kroz njega. Odjurio je na drugu stranu i podigao sat. Kad gaje progurao kroz portal, na satu je pisalo 11:31:07. Sad je na njemu pisalo 11:31:49. U redu. Potpuno precizno, samo stoje trebao imati i pomoćnika na drugoj strani, da se jednom zauvijek uvjeri kako nema nikakve vremenske razlike. Pa, nije va​no. Vrlo skoro, vlada će ga zatrpati pomoćnicima tako da neće moći ni prolaziti od njih. Isprobao je kalkulator. Dva i dva jo​ uvijek je bilo četiri, osam podijeljeno s četiri jo​ uvijek je bilo dva; kvadratni korijen od jedanaest jo​ je bio 3,3166247 … i tako dalje. Tada je odlučio daje do​lo vrijeme za mi​eve. “​to se dogodilo s mi​evima, tata?” upita Ricky. Mark je načas oklijevao. Ovdje će morati biti bar malo oprezan ako ne ​eli prestra​iti svoju djecu (da se ni ne spominje njegova ​ena) i proizvesti histeriju samo koju minutu prije njihova prvog Jaunta. Najva​nije je da im ostavi spoznaju kako je sad sve u redu, kako je problem rije​en.
    • “Kao ​to sam govorio, pojavio se mali problem …” Da. U​as, ludilo i smrt. Sviđa li vam se takav mali problem, klinci? Carune je kutiju na kojoj je pisalo DOLAZIM IZ STACKPOLEOVE KUĆE LJUBIMACA spustio na policu i bacio pogled na sat. Proklet bio, stavio gaje naopako. Okrenuo gaje i vidio daje tričetvrt dva. Preostalo mu je jo​ samo oko sat i četvrt kompjutorskog vremena. Kako vrijeme leti kad se čovjek zabavlja, pomislio je i divlje zahihotao. Otvorio je kutiju, posegnuo unutra, i izvukao jednog zaskvičanog bijelog mi​a za rep. Stavio ga je pred Portal broj jedan i rekao: “Samo naprijed, mi​u.” Mi​ je smjesta odjurio niz sanduk za naranče na kojem je stajao portal, i pojurio po podu. Psujući, Carune je po​urio za njim i uspio ga načas dohvatiti jednom rukom prije no ​to se provukao kroz pukotinu između dvije daske i pobjegao. Jaunt ť213 “SRANJE!” povikao je Carune i odjurio natrag do kutije s mi​evima. Stigao je taman na vrijeme da dva potencijalna bjegunca vrati natrag u kutiju. Izvadio je drugog mi​a, dr​eći ga za tijelo (bio je fizičar po profesiji, i običaji bijelih mi​eva bili su mu nepoznati), i tresnuo poklopac kutije natrag na mjesto. Ovaj se dobro dr​ao. Zgrabio je Caruneov dlan, ali uzalud; zakotrljan je, i sa ​apicama u zraku pro​ao je kroz Portal broj jedan. Carune ga je odmah čuo kako pada na sanduke s druge strane ​tale. Ovog puta je pojurio, sjećajući se kako mu je prvi mi​ lako pobjegao. Nije se morao brinuti. Bijeli mi​ samo je čučao na sanduku, tupih očiju, slaba​no di​ući. Carune je usporio i oprezno mu se pribli​io; nije bio tip naviknut na mi​je probleme, ali nije bilo potrebno četrdeset godina mi​jeg iskustva da se primijeti kako ne​to ovdje doista ne valja. (“Mi​u ba​ nije bilo dobro nakon stoje pro​ao”, rekao je Mark Oates svojoj djeci, uz ​irok osmijeh koji je samo njegovoj ​eni djelovao upadljivo la​no.) Carune je dotakao mi​a. Bilo je kao daje dotakao ne​to ne​ivo - hrpu slame ili piljevine, mo​da ​ osim zadihanih bokova. Mi​ se nije osvrnuo prema Caruneu; zurio je ravno pred sebe. Unutra je ubacio uzvrpoljenu, vrlo energičnu i ​ivahnu ​ivotinjicu; ovo je bilo ne​to stoje djelovalo kao ​ivi vo​tani portret mi​a. Onda je Carune pucnuo prstima pred mi​evim malim ru​ičastim očima. Mi​je zatreptao … i pao na bok, mrtav. “I tako je Carune odlučio poku​ati s jo​ jednim mi​em”, reče Mark. “​to se dogodilo s prvim mi​em?” upita Ricky. Mark se opet ​iroko nasmije​io. “Umirovljenje sa svim počastima”, rekao je. Carune je prona​ao papirnu kesu i stavio mi​a unutra. Odnijet će ga te večeri do veterinara Mosconija. Mosconi mo​e na njemu obaviti autopsiju i reći mu je li ne​to u njegovoj utrobi poremećeno. Vlada neće odobravati ​to uvodi privatnika u projekt koji će postati trostruko zapečaćena tajna čim doznaju
    • za nju. Zave​i i sisaj, kako je navodno mačka rekla mačićima koji su se ​alili na toplinu mlijeka. Carune je bio odlučan da Veliki Bijeli Otac u Washingtonu za ovo dozna ​to je kasnije moguće. S obzirom na to koliko mu je malo pomoći Veliki Bijeli Otac pru​io, mo​e i čekati. Zave​i i sisaj. 214 ​ Jaunt Onda se sjetio da Mosconi ​ivi u vukojebini na drugoj strani New Pal-tza, a u Bratu nema vi​e goriva ni da ga odveze do pola grada … a kamoli natrag. Ali bilo je 2:03 - preostalo mu je manje od sat kompjutorskog vremena. Kasnije će brinuti za prokletu autopsiju. Carune je napravio improvizirani spust koji je vodio do ulaza u Portal broj jedan (zapravo je to bio prvi Jaunt-tobogan, rekao je Mark djeci, a Patty se zamisao Jaunt-tobogana za mi​eve činila predivno smije​nom) i spustio je novog bijelog mi​a u njega. Kraj je omeđio velikom knjigom, i nakon nekoliko trenutaka besciljnog tapkanja i nju​kanja, mi​je pro​ao kroz portal i nestao. Carune je opet odjurio preko ​tale. Mi​je bio mrtav već pri dolasku. Nije bilo krvi ni ikakvog drugog traga koji bi označio daje neka nagla promjena pritiska ne​to pokvarila u njemu. Carune je pretpostavljao da bi nedostatak kisika mogao Nestrpljivo je stresao glavom. Bijelom je mi​u trebalo samo nekoliko nanosekundi da prođe; i njegov sat potvrđivao je daje vrijeme u procesu ostalo konstanta, ili bar prokleto blizu tome. Drugi bijeli mi​ pridru​io se prvome u papirnoj kesi. Carune je izvadio trećeg (ili četvrtog, ako računate i onog sretnog mi​a koji je pobjegao kroz pukotinu), pitajući se po prvi put ​to će prvo nestati - njegovo kompjutorsko vrijeme ili njegova zaliha mi​eva. Ovoga je čvrsto dr​ao za tijelo i progurao mu bokove kroz portal. Na drugom kraju prostorije vidio je kako se bokovi ponovno pojavljuju … samo bokovi. Bestjelesne no​ice luđački su kopale po grubom drvetu sanduka. Carune je opet izvukao mi​a. Ovdje nije bilo ni traga katatoniji: ugrizao gaje za ko​u između palca i ka​iprsta dovoljno sna​no da poteče krv. Carune je u​urbano bacio mi​a natrag u kutiju DOLAZIM IZ STACKPOLEOVE KUĆE LJUBIMACA, i upotrijebio bočicu vodikovog peroksida iz laboratorijske kutije za prvu pomoć da dezinficira ujed. Stavio je flaster, a onda kopao uokolo sve dok nije prona​ao par te​kih radnih rukavica. Osjećao je kako mu vrijeme istječe, istječe, istječe. Uzeo je jo​ jednog mi​a i progurao ga unatra​ke - sve do kraja. Po​urio je do Portala broj dva. Ovaj mi​ ​ivio je skoro dvije minute; čak je malo i hodao, na određeni način. Teturao je po sanduku Pomona naranči, pao na bok, slaba​no se uspravio na noge, a onda je samo čučao tamo. Carune je
    • Jaunt ​ 215 pucnuo prstima kraj njegove glave, a mi​ je opet zateturao mo​da četiri koraka, prije no stoje opet pao na bok. Dizanje i spu​tanje njegovih bokova se usporilo … usporilo … stalo. Bio je mrtav. Carunea su pro​li ​marci. Vratio se, uzeo jo​ jednog mi​a, i progurao ga do pola, s glavom prema naprijed. Vidio je kako se pojavljuje na drugom kraju, samo glava … onda i vrat i prsa. Oprezno, Carune je popustio stisak na mi​evom tijelu, spreman ga opet dograbiti ako postane ​ivahan. Nije. Mi​je samo stajao tamo, pola na jednoj strani ​tale, pola na drugoj. Carune je odjurio natrag do Portala broj dva. Mi​je bio ​iv, ali njegove ru​ičaste oči bile su staklaste i tupe. Brkovi mu se nisu micali. Vraćajući se, s druge strane portala, Carune je ugledao fantastičan prizor: kao ​to je prije vidio presjek olovke, tako je sad vidio mi​a. Vidio je kralje​ke njegove siću​ne kralje​nice kako naglo zavr​avaju u okruglim bijelim krugovima; vidio je kako mu krv kola kroz ​ile; vidio je kako se tkivo blago pokreće s plimom ​ivota oko minijaturnog jednjaka. Ako ni​ta drugo, pomislio je (i kasnije napisao u svome članku za Popularnu mehaniku), bit će to sjajan alat za dijagnostiku. A onda je primijetio daje kretanje plima tkiva prestalo. Mi​je umro. Carune je izvukao mi​a za nju​ku, iako mu se to nimalo nije sviđalo, i bacio ga u papirnu kesu zajedno s ostalima. Dosta vi​e, odlučio je. Mi​evi umiru. Umiru ako ih provuče​ čitave, i umiru ako ih provuče​ dopola s glavom naprijed. Gurni ih dopola s guzicom naprijed, i ostaju ​ivahni. Koji je vrag tamo unutra? Osjetilni dojam, pomislio je skoro slučajno. Dok prolaze, ne​to vide ​ ne​to čuju ​ ne​to dodirnu ​ Bo​e, mo​da čak i ne​to namiri​u ​ ​to ih doslovno ubije. Sto? Nije imao pojma-ali namjeravao je doznati. Caruneu je jo​ preostalo skoro četrdeset minuta prije nego ​to mu COM-LINK oduzme bazu podatka. Odvrnuo je termometar sa zida kraj svojih kuhinjskih vrata, odjurio s njime natrag u ​talu, i gurnuo ga kroz portale. Pokazivao je 28 stupnjeva Celzija pri ulasku; iza​ao je pokazujući 28 stupnjeva Celzija. Prokopao je po gostinjskoj sobi u kojoj je dr​ao nekoliko igračaka za svoje unuke; među njima je prona​ao paket balona. Napuhao je jednog od njih, i odbacio ga kroz portal. Iza​ao je nedirnut i neo​tećen ​ prvi korak na putu prema odgovoru na pitanje o tome kako je mo​da nagla promjena pritiska nekako uzrokovala ono ​to je u sebi već nazivao Jaun-tanjem. 216 ​ Jaunt Kadje jo​ preostalo samo pet minuta do mraka, odjurio je u svoju kuću, dohvatio svoj akvarij sa zlatnim ribicma (unutra, Percy i Patrick uzbuđeno su lupali repovima i jurili uokolo), i odjurio natrag u ​talu. Gurnuo je akvarij kroz Portal broj jedan.
    • Po​urio je do Portala broj dva, gdje je njegov akvarij sjedio na sanduku. Patrick je plutao s trbuhom prema gore; Percy je polako plivao u krug blizu dna akvarija, kao daje izbezumljen. Čas kasnije i on je zaplutao s trbuhom gore. Carune je upravo posezao za akvarijem kadje Percy slaba​no trznuo repom i vratio se svome besciljnom plivanju. Postupno, činilo se da se rje​ava posljedica, kave god bile, a dok se u devet sati te večeri Carune vratio iz Mosconijeve veterinarske klinike, Percy se činio ​ivahnim kao i uvijek. Patrick je bio mrtav. Carune je Percyja nahranio dvostrukom porcijom riblje hrane, a Patri-cka junački pokopao u vrtu. Nakon ​to je ostao bez kompjutorske veze do kraja dana, Carune je odlučio stopirati vo​nju do Mosconija. U skladu s time, stajao je kraj Ceste 26 u petnaest do četiri toga popodneva, odjeven u traperice i kričavo karirani sportski sako, podignutog prsta, s papirnatom vrećicom u drugoj ruci. Konačno, neki klinac koji je vozio Chevettea jedva malo većeg od konzerve sardina se zaustavio, i Carune je u​ao. “Sto vam je to u toj vrećici, striček?” “Ne​to mrtvih mi​eva”, rekao je Carune. Nakon nekog vremena, stao muje drugi auto. Kadje seljak za volanom upitao stoje u kesi, Carune mu je rekao ​ par sendviča. Mosconi je jednog mi​a obradio smjesta, i pristao obaviti autopsiju na ostalima kasnije te večeri, i telefonom Caruneu javiti rezultate. Prvotni rezultati nisu ba​ bili ohrabrujući; koliko je Mosconi vidio, mi​ kojeg je otvorio bio je savr​eno zdrav, ako se izuzme to stoje mrtav. Depresivno. “Victor Carune bio je ekscentrik, ali ne i budala”, reče Mark. Jaunt poslu​itelji sad su se već pribli​avali, i pretpostavio je da mora po​uriti… ili će zavr​iti priču u Sobi za buđenje u gradu Whitehead. “Vraćajući se autostopom kući te noći - a priča se da je najveći dio puta morao prijeći pje​ice - shvatio je da je rije​io mo​da i trećinu energetske krize jednim udarcem. Sva roba koja je do toga dana morala putovati vlakom ili kamionom ili brodom ili avionom mogla bi se Jauntati. Mogao bi napisati pismo Jaunt ​ 217 prijatelju u London ili Rim ili Senegal, a on bi ga dobio već sljedećeg dana - bez potrebe za izgaranje makar ijedne kapi nafte. Nama je to normalno, ali Caruneu je to bila jako velika stvar, vjerujte mi. I svima ostalima, isto tako.” “Ali ​to se dogodilo s mi​evima, tata?” upita Rick. “To se i Carune stalno pitao”, reče Mark, “jer je isto tako shvatio da bi, kad bi ljudi mogli koristiti Jaunt, to rije​ilo skoro cijelu energetsku krizu. I da bismo mogli osvojiti svemir. U svome članku u Popularnoj mehanici rekao je da bi čak i zvijezde napokon mogle biti na​e. A metafora kojom se poslu​io bila je prelazak plitkog potoka bez da smoči​ cipele. Naprosto uzme​ neki veliki kamen, baci​
    • ga u potok, vrati​ se i uzme treći kamen, vrati​ se do drugog kamena, baci​ treći kamen u potok, i tako nastavi​ sve dok ne napravi​ kameni puteljak na drugi kraj potoka … ili, u ovom slučaju, sunčevog sustava, pa mo​da čak i galaksije.” “Uopće mi nije jasno”, reče Patty. “To je zato ​to ima​ pureći drekec umjesto mozga”, reče Ricky samozadovoljno. “Nije istina! Tata, Ricky je rekao -” “Djeco, nemojte”, reče Marilys blago. “Carune je vi​e-manje predvidio ono ​to se dogodilo”, reče Mark. “Au-tomatizirani raketni brodovi programirani za slijetanje, prvo na Mjesec, pa na Mars, pa na Veneru i na vanjske mjesece Jupitera… roboti, programirani da učine samo jedno nakon slijetanja -“ “Postave Jaunt-postaju za astronaute”, reče Ricky. Mark kimne glavom. “I sad imamo znanstvene postaje po cijelom Sunčevom sustavu, a mo​da će jednog dana, dugo nakon ​to nikoga od nas vi​e ne bude, čak biti i nekih drugih planeta za nas. Jauntbrodovi su na putu za četiri različita sustava koji imaju vlastita sunca i planete… ali proći će dugo, dugo vremena prije nego ​to stignu tamo.” “Hoću doznati ​to se dogodilo s mi​evima”, reče Patty nestrpljivo. “Pa, na kraju se vlada uključila”, reče Mark. “Carune ih je dr​ao podalje koliko god je mogao, ali na kraju su doznali o čemu se radi i bacili se na njega punom te​inom. Carune je bio nominalni voditelj projekta Jaunt sve dok nije umro, deset godina kasnije, ali zapravo ga vi​e nikad nije vodio.” “Tibokca, jadan čovjek!” reče Ricky. “Alije postao junak”, reče Patricia. “On je u svim povijesnim knjigama, isto kao predsjednik Lincoln i predsjednik Hart.” 218 ​ Jaunt I siguran sam da mu je to velika utjeha… gdje god bio, pomisli Mark, a onda nastavi, bri​ljivo ubla​avajući najgore dijelove. Vlada, koju je sve veća energetska kriza pritisnula uza zid, doista se bacila punom te​inom. Htjeli su da Jaunt bude komercijaliziran čim to bude moguće ​recimo, jučer. Suočeni s ekonomskim kaosom i sve vjerojatnijom slikom anarhije i masovnog umiranja od gladi tijekom devedesetih godina, samo su na očajničke molbe pristali odgoditi najavu Jaunta dok se ne izvr​i iscrpna spektografska analiza Jauntanih predmeta. Kad su analize dovr​ene - i nisu iskazale nikakve promjene u sastavu Jauntanih predmeta - postojanje Jaunta objavljeno je s međunarodnom pompom. Jednom za promjenu iskazujući inteligenciju (potreba je, konačno, majka inventivnosti), vlada SAD-a zadu​ila je Younga i Rubicama za odnose s javno​ću.
    • I tu je počelo ispredanje mita oko Victora Carunea, postarijeg, prilično neobičnog čovjeka koji se tu​irao mo​da dvaput tjedno i mijenjao odjeću samo kad bi se toga sjetio. Young i Rubicam, i agencije koje su ih slijedile, pretvorili su Carunea u kombinaciju Thomasa Edisona, Elija Whitneyja, Pecos Billa, i Flasha Gordona. Crni humor u svemu tome (a Mark Oates to nije podijelio sa svojom obitelji) le​ao je u tome stoje Victor Carune već i tada mogao biti mrtav ili lud; umjetnost opona​a ​ivot, ka​e se, a Carune je i sam poznavao roman Roberta Heinleina Dvostruka zvijezda o dvojnicima koji zamjenjuju javne ličnosti. Victor Carune je bio problem; uporan problem koji se nije htio rije​iti. Nije imao dlake na jeziku, i bio je oklijevalo - ostatak ekolo​kih ​ezdesetih - vremena kad je jo​ bilo dovoljno energije da dopusti luksuz oklijevanja. Ovo su, s druge strane, bile gadne osamdesete, s ugljenim oblacima koji zagađuju nebo i dugačkim komadima kalifornijske obale koji će biti nena-stanjivi jo​ mo​da ​ezdeset godina zbog nuklearnog “iscjetka”. Victor Carune ostao je problem sve do 1991. - a tada je postao samo lutka, nasmije​en, tih i djedovski; obris kojeg se vidjelo kako ma​e sa scene u vijestima. Godine 1993., tri godine prije slu​bene smrti, vozio se u otvorenom autu na Paradi turnira ru​a. Zbunjujuće. I pomalo zlokobno. Rezultat najave Jaunta-upotrebljive teleportacije-19. listopada 1988., bio je plimni val svjetskog uzbuđenja i ekonomskih prevrata. Na svjetskim monetarnim tr​i​tima, iscrpljeni stari američki dolar odjednom je sunuo u nebesa. Ljudi koji su bili kupovali zlato po četiristo i trideset dolara za deset Jaunt ​ 219 grama odjednom su otkrili da im kila zlata donosi ne​to manje od dvije tisuće i četiristo. U godinama između objave o Jauntu i prvih učinkovitih Jaunt-postaja u New Yorku i Los Angelesu, tr​i​te dionica poraslo je za malo vi​e od tisuću bodova. Cijena nafte pala je samo sedamdeset centi po barelu, ali do 1994., kad su Jaunt postaje već načičkale SAD na najva​nijim točkama sedamdeset najvećih gradova, OPEC je prestao postojati, a cijena nafte se strmoglavila. Do 1998. godine, s postajama u većini gradova slobodnog svijeta, s robom koja se rutinski Jauntala između Tokija i Pariza, Pariza i Londona, Londona i New Yorka, New Yorka i Berlina, nafta je pala na četrnaest dolara po barelu. Do 2006., kad su ljudi konačno počeli redovno koristiti Jaunt, tr​i​te dionica umirilo se na pet tisuća bodova iznad razine iz 1987., nafta se prodavala po ​est dolara za barel, a naftne kompanije počele su mijenjati nazive. Texaco je postao Texaco Nafta/Voda, a Mobil je postao Mobil Hydro-2-Ox. Do 2045., tra​enje vode postalo je velika igra, a nafta je postala ono ​to je bila i 1906.: igračka. “A stoje s mi​evima, tata?” upitala je Patty nestrpljivo. “Sto se dogodilo s mi​evima?” Mark je odlučio da bi sad već moglo biti u redu, i pokazao je svojoj djeci Jaunt poslu​itelje, koji su dijelili plin samo tri reda od njih. Rick je samo kimnuo, ali Patty je djelovala zabrinuto kad je gospođa s moderno obrijanom i oslikanom glavom udahnula iz gumene maske i pala u nesvijest.
    • “Ne mo​e​ se Jauntati budan, jeP tako, tata?” reče Ricky. Markje kimnuo i umirujuće se nasmije​io Patriciji. “Carune je to shvatio čak i prije nego ​to se u sve uključila vlada”, rekao je. “Kako se vlada uključila u sve, Mark?” upita Marilys. Mark se nasmije​i. “Kompjutorsko vrijeme”, rekao je. “Baza podataka. To je bila jedina stvar koju Carune nije mogao izmoliti, posuditi ili ukrasti. Kompjutor je provodio stvarnu transmisiju čestica milijarde i milijarde podataka. Znate, jo​ uvijek je kompjutor taj koji se brine da ne izađete na drugoj strani s glavom negdje u sredini ​eluca.” Marilys zadrhti. “Ne boj se”, rekao je. “Nikad se nije dogodila takva pogre​ka, Mare. Nikad.” “Uvijek postoji prvi put”, promrmlja ona. Mark pogleda Rickyja. “Kako je znao?” upitao je svoga sina. “Kako je Carune znao da mora​ spavati, Rick?” 220 ​ Jaunt “Kadje stavio mi​eve natra​ke u portal”, reče Rick polako, “sve je bilo u redu s njima. Bar dok ih nije do kraja stavio unutra. Tek bi se - pa, izbezumili - kad bi ih stavio unutra s glavom prema naprijed. Jel’ tako?” “Tako je”, reče Mark. Jaunt poslu​itelji su se sad pribli​avali, gurajući svoja tiha kolica zaborava. Ipak neće imati vremena zavr​iti priču; mo​da je tako i bolje. “Nije trebalo puno eksperimenata da se otkrije ​to se događa, naravno. Jaunt je uni​tio kompletnu transportnu industriju, djeco, ali bar je smanjio pritisak na znanstvenike -“ Da. Oklijevanje je opet postalo luksuz, a testovi su se nastavljali tijekom vi​e od dvadeset godina, premda su Carunea već njegovi prvi testovi s dro-giranim mi​evima uvjerili da besvjesne ​ivotinje nisu podlo​ne onome ​to će zauvijek ostati poznato kao organski efekt ili, jednostavnije, Jaunt-efekt. On i Mosconi drogirali su nekoliko mi​eva, gurnuli ih kroz Portal broj jedan, preuzeli ih na drugoj strani, i zabrinuto čekali da se njihovi pokusni subjekti probude … ili umru. Probudili su se, i nakon kratkog oporavka od anestezije vratili su se svojim mi​jim ​ivotima-jeli, jebali se, igrali i srali -bez ikakvih lo​ih posljedica. Ti su mi​evi postali prvi od nekoliko generacija koje se proučavalo s velikim zanimanjem. Nisu pokazali nikakve dugoročne lo​e posljedice; nisu umrli ni​ta ranije, potomci im se nisu rodili s dvije glave ni zelenog krzna, niti su ti potomci iskazali ikakve druge dugoročne posljedice. “Kad su počeli s ljudima, tata?” upitao je Rick, premda je to sigurno učio i u ​koli. “Ispričaj nam taj dio!”
    • “Ja hoću čuti ​to se dogodilo s mi​evimal” rekla je Patty ponovno. Premda su Jaunt poslu​itelji sad do​li do početka njihovog reda (oni su pak bili blizu kraja), Mark Oates načas je zastao i promislio. Njegova kći, koja je znala manje, svejedno je slu​ala svoje srce i postavila je ispravno pitanje. Zato je odabrao odgovoriti na pitanje svoga sina. Prvi ljudski Jaunteri nisu bili astronauti ni pokusni piloti; bili su osuđenici, dobrovoljci, a čak ih se nije s nekim velikim zanimanjem provjeravalo zbog psiholo​ke stabilnosti. Zapravo, znanstvenici koji su sad sve vodili (Carune nije bio među njima; postao je ono ​to se obično naziva titularnim vođom) mislili su da će biti to bolje ​to budu luđi; ako mentalni slučaj mo​e proći i izaći bez problema - ili bar bez većih problema nego ​to ih je imao ulazeći unutra - znači daje proces vjerojatno siguran i za direktore, političare i manekenke vanjskog svijeta. Jaunt ​ 221 ​estorica dobrovoljaca dovezeni su u Province, u Vermontu (mjesto koje je otada postalo slavno kao stoje nekad bio i Kitty Hawk u Sjevernoj Karolini) stavljeni pod anesteziju i provučeni kroz portale udaljene točno tri kilometra, jedan po jedan. Mark je to rekao svojoj djeci, jer su se, naravno, sva ​estorica dobrovoljaca vratila osjećajući se sasvim dobro i ​ivahno, hvala na pitanju. Nije im ispričao o navodnom sedmom dobrovoljcu. Ovaj tip, koji je mo​da bio stvaran, ili mit, ili (najvjerojatnije) neka kombinacija toga dvoga, čak je imao i ime: Rudy Foggia. Foggia je navodno bio osuđeni ubojica, osuđen na smrt u dr​avi Florida zbog ubojstva četvero staraca na partiji bridga u Sarasoti. Po nepotvrđenim pričama, zajedničke snage CIA-e i FBl-a kontaktirale su Foggiu s jedinstvenom, neponovljivom ponudom po principu uzmi ili ostavi. Poduzmi Jaunt budan. Prođi bez problema i dajemo ti u ruku pomilovanje koje je potpisao guverner Thurgood. Mo​e​ se od​etati u svijet, slobodan, i slijediti Jedinu pravu vjeru, ili koknuti jo​ par starkelja dok igraju brid​ u svojim ​utim hlačama i bijelim cipelama. Prođi mrtav ili lud, budi faca. Kao stoje navodno rekla maca. ​to ka​e​? Foggia, koji je shvatio daje Florida jedina dr​ava koja ozbiljno misli ono sa smrtnom kaznom, i koji mu je rekao da će najvjerojatnije zavr​iti kao sljedeća mu​terija starog električnog stolca, pristao je na pogodbu. Dovoljno znanstvenika da se popuni porota (i mo​da jo​ četiri ili pet za zamjenu) bilo je prisutno Velikog dana u ljeto 2007. godine, ali ako je priča o Foggiji istinita - a Mark Oates smatrao je da vjerojatno jest - slabo je vjerojatno daje ijedan od tih znanstvenika pričao o tome. Vjerojatnije se radilo o jednom od stra​ara koji je doletjeo s Foggiom iz Railforda do Montpeliera, a zatim ga otpratio od Montpeliera do Provincea u oklopnom kamionu. “Ako ​iv prođem kroz ovo”, rekao je Foggia navodno, “hoću piletinu za večeru prije nego ​to zbri​em.” Zatim je pro​ao kroz Portal broj jedan, i smjesta se pojavio kod Portala broj dva. Pro​ao je ​iv, ali Rudy Foggia nije bio u stanju pojesti svoju piletinu za večeru. U vremenu koje mu je trebalo da prođe Jaunt od tri kilometra (procijenjenom na 0,000000000067 sekunde, po kompjuteru), Foggiina je kosa postala snje​no bijela. Lice mu se nije fizički promijenilo - nije imao vi​e bora, nije
    • se opustilo ni postaralo - ali odavalo je dojam velike, skoro nevjerojatne starosti. Foggia je isteturao iz portala, tupo izbuljenih očiju, dok su mu se usta trzala, a ruke je pru​io pred sebe. Zatim je počeo sliniti. Znanstvenici koji su se okupili ustuknuli su od njega i ne, Mark doista nije vjerovao da je itko od njih progovorio; konačno, oni su znali za ​takore, i za 222 ​ Jaunt zamorce, i za hrćke; za svaku ​ivotinju, zapravo, koja ima vi​e mozga od nekog crva. Mora biti da su se osjećali pomalo kao oni njemački znanstvenici koji su poku​avali ​idovke oploditi spermom njemačkih ovčara. “​to se dogodilo? ” povikao je jedan znanstvenik (navodno je povikao). Bilo je to jedino pitanje na koje je Foggia uspio odgovoriti. “Unutra je vječnost”, rekao je, i pao mrtav od nečeg ​to su kasnije dijagnosticirali kao jak srčani udar. Znanstvenici koji su se okupili tamo ostali su samo s njegovim tijelom (za koje su se uredno pobrinuli CIA i FBI), i tom čudnom samrtnom izjavom: Unutra je vječnost. “Tata, hoću čuti ​to se dogodilo s mi​evima” ponovila je Patty. Uspjela je ponoviti to pitanje samo zato ​to je jedan čovjek u skupom odijelu s cipelama Eterna-Shine počeo predstavljati mali problem za Jaunt poslu​itelje. Zapravo nije htio uzeti plin, i skrivao je tu činjenicu u mno​tvu neiskrenih, grubih djetinjastih riječi. Poslu​itelji su radili svoj posao ​to su bolje mogli - uz osmijehe, nagovaranje, uvjeravanje - ali ipak ih je to usporilo. Mark uzdahne. On je pokrenuo tu temu - samo kao način da skrene djeci misli s nervoze prije Jaunta, istina, ali ipak ju je on pokrenuo - i sad će je valjda morati i zatvoriti, onoliko istinito koliko mo​e a da ih ne upla​i i ne uznemiri. Neće im, na primjer, reći za knjigu C. K. Summersa, Politika Jaunta, koja sadr​i jedno poglavlje pod nazivom “Jaunt pod ru​om”, zbirku uvjerljivijih govorkanja o Jauntu. Priča o Rudyju Foggiji, ubojice iz brid​-kluba koji nije pojeo svoju pileću večeru, nalazi se unutra. Tu su jo​ i podaci o kakvih tridesetak (ili vi​e … ili manje … ili tko zna) dobrovoljaca, ​rtvi ili luđaka koji su Jauntali budni tijekom posljednjih tristo godina. Većina ih je na drugi kraj stigla mrtva. Ostali su bili beznadno ludi. U nekim slučajevima, sam čin izlaska kao da ih je ​okirao i uzrokovao smrt. Summersov ulomak o govorkanjima i nepotvrđenim pričama o Jauntu sadr​i i druge neugodne podatke: Jaunt je navodno nekoliko puta iskori​ten kao oru​je ubojstva. U najslavnijem (i jedinom dokumentiranom) takvom slučaju, koji se dogodio prije samo tridesetak godina, istra​ivač Jaunta po imenu Lester Michaelson svezao je svoju ​enu pleksiplastičnim skakoko-nopcem njihove kćeri i gurnuo je usprkos vri​tanju kroz Jaunt portal u Silver Cityju, Nevada. No prije no ​to je to učinio, Michaelson je pritisnuo gumb za poni​tavanje na svojoj Jaunt ploči, bri​ući svaki od tisuća mogućih Jaunt ​ 223 portala kroz koje je gospođa Michaelson mogla izaći - bilo gdje od susjednog Rena do
    • eksperimentalne Jaunt postaje na Iju, jednom od Jupiterovih satelita. I tu je gospođa Michaelson, u vječnom Jauntu negdje tamo vani u ozonu. Michaelsonov odvjetnik je, nakon stoje Michaelson progla​en mentalno zdravim i sposobnim za suđenje (unutar uskih granica zakona, mo​da je i bio zdrav, ali u bilo kojem praktičnom smislu, Lester Michaelson bio je lud k’o slapa) ponudio je novu obranu: njegovom klijentu ne mo​e se suditi za umorstvo jer nitko ne mo​e nedvojbeno dokazati daje gospođa Michaelson mrtva. Ovo je prizvalo u​asvajući duh ​ene, bestjelesne ali nekako jo​ uvijek svjesne, kako vri​ti u limbu … zauvijek. Michaelson je osuđen i pogubljen. Osim toga, tvrdio je Summers, Jaunt su razni sitni diktatori koristili da se rije​e političkih disidenata i protivnika; neki su smatrali da i mafija ima vlastite, ilegalne Jaunt postaje, povezane s centralnim Jaunt računalom putem njihovih veza u CIA-i. Navodilo se da mafija koristi “nulto Jauntanje” da se rije​i tijela koja su, za razliku od nesretne gospođe Michaelson, već mrtva. Kad ga se pogleda u tome svjetlu, Jaunt postaje vrhnuski stroj za Jimmyja Hoffu, neusporedivo bolji od lokalnih ​ljunčara i kamenoloma. Sve je to dovelo Summersa do zaključka i teorija o Jauntu; a to je, naravno, vodilo natrag Pattynom upornom raspitivanju o mi​evima. “Pa”, rekao je Mark polako, a njegova mu je ​ena očima davala znak da bude oprezan, “čak ni sada, nitko to zapravo ne zna, Patty. Ali svi eksperimenti sa ​ivotinjama ​uključujući tu i mi​eve - doveli su do zaključka da, iako je Jaunt skoro istovremen fizički, mentalno traje jako, jako dugo.” “Nije mi jasno”, reče Patty natmureno. “Znala sam da mi neće biti jasno.” Ali Ricky je prilično zami​ljeno gledao u svoga oca. “Nastavile su razmi​ljati”, rekao je. “Testirane ​ivotinje. A i mi bismo to činili kad ne bismo bili u nesvijesti.” “Da”, reče Mark. “To je ono ​to sad vjerujemo.” U Rickyjevim očima pojavio se neki bljesak. Strah? Uzbuđenje. “To nije samo teleportacija, zar ne, tata? To je neka vrst izokretanja vremena.” Unutra je vječnost, pomisli Mark. “Na određeni način”, reče on. “Ali to ti je izraz iz stripova - zvuči dobro, ali zapravo ne znači ni​ta, Rick. Izgleda da se vrti oko zamisli o svijesti, i činjenice da se svijest ne partikularizira ​ ostaje cijela i trajna. Također zadr​ava i neku vrst iskrivljenog dojma o vremenu. Ali ne znamo kako bi čista svijest mjerila vrijeme, pa čak ni bi li taj koncept uopće imao 224 ​ Jaunt nekog značenja za čisti um. Ne mo​emo zamisliti čak ni kakav bi bio taj čisti um.” Mark je za​utio, uznemiren pogledom svoga sina, odjednom tako o​trim i znati​eljnim. Shvaća on to, ali i ne shvaća, pomisli Mark. Um ti mo​e biti najbolji prijatelj; mo​e te zabavljati kad nema​ ​to čitati ni ​to
    • raditi. Ali mo​e se okrenuti i protiv tebe kad predugo nema nikakvog vanjskog podatka. Mo​e se okrenuti protiv tebe, ​to znači da se okreće protiv sebe, mo​da se i povrijedi, mo​da se i pro​dire, u nezamislivom činu autokanibalizma. Koliko dugo, u godinama? 0,000000000067 sekundi za Jaunt tijela, ali koliko dugo za nepartikulariziranu svijest? Stotinu godina? Tisuću? Milijun? Milijarda? Koliko dugo, samo sa svojim mislima, u beskrajnom polju bjeline? A onda, kadje milijardu vječnosti pro​lo, udar povratka svjetla i oblika i tijela. Tko ne bi poludio? “Ricky -” počeo je, ali Jaunt poslu​itelji s kolicima stigli su do njih. “Jeste li spremni?” upita jedan. Mark kimne glavom. “Tata, bojim se”, rekla je Patty tanu​nim glasom. “Hoće li boljeti?” “Ne, du​o, naravno da neće boljeti”, rekao je Mark, a glas mu je bio sasvim miran, no srce mu je lupalo malo br​e ​ uvijek je bilo tako, premda će mu ovo biti mo​da dvadeset i peti Jaunt. “Ja ću prvi, i vidjet će​ kako je lako.” Jaunt poslu​itelj upitno ga je pogledao. Mark kimne i nasmije​i se. Maska se spustila. Mark ju je uzeo u ruku i duboko udahnuo tamu. Prvo čega je postao svjestan bila je gruba crnina marsovskog neba koje se vidjelo kroz vrh kupole kojaje okru​ivala grad Whitehead. Tamo je bila noć, a zvijezde su se rasprostrle s blistavim sjajem kakav se na Zemlji ne mo​e ni zamisliti. Druga stvar koje je postao svjestan bila je neka vrst gu​ve u sobi za oporavak - mrmljanje, zatim povici, onda prodoran vrisak. O, Bo​e dragi, to je Marilys! pomislio je, i teturavo ustao sa svoga Jaunt le​aja, boreći se s navalama vrtoglvaice. Začuo se jo​ jedan vrisak, i vidio je Jaunt poslu​itelje kako jure prema njihovim le​ajevima, a sjajni crveni puloveri lete im oko koljena. Marilys je zateturala prema njemu, pokazujući. Opet je zavri​tala, a onda se sru​ila na pod, slaba​nom rukom odgurnuv​i jedan prazan Jaunt le​aj koji se polako zakotrljao po prolazu. Jaunt ​ 225 Ali Mark je već krenuo u smjeru njenog ispru​enog prsta. Vidio je. Ono u Rickyjevom pogledu nije bio strah; bilo je uzbuđenje. Trebao je znati, jer je poznavao Rickyja - Rickyja, koji je pao s najvi​e grane drveta u njihovom dvori​tu u Schenectadyju kad mu je bilo tek sedam godina, koji je slomio ruku (i imao je sreće stoje to bila samo ruka); Ricky koji se usudio ići br​e i dalje na svome slideboardu nego bilo koji drugi klinac u njihovom kvartu; Ricky koji je uvijek prvi prihvaćao svaki izazov. Ricky i strah nisu se ba​ dobro poznavali. Sve do sada. Kraj Rickyja, njegova sestra je jo​ uvijek milosrdno spavala. Ono ​to je nekad bilo njegov sin
    • me​koljilo se i trzalo na svome Jaunt le​aju, dvana-estogodi​njak sa snje​no-bijelom kosom i očima koje su bile nevjerojatno drevne, bjeloočnice već bolesno ​ućkaste. Bilo je to stvorenje starije i od vremena samog, preru​eno u dječaka; ali trzalo se i me​koljilo s nekom u​asavajućom, opscenom zlurado​ću, a njegovi prigu​eni, luđački hihoti tjerali su Jaunt poslu​itelje da prestravljeno ustuknu. Neki od njih su pobjegli, premda su svi bili istrenirani da izađu na kraj ba​ s takvom, nezamislivom nesrećom. Stare-mlade noge su se trzale i drhtale. Ruke u pand​ama udarale su i okretale se i plesale po zraku; odjednom, spustile su se, a stvorenje koje je nekad bilo njegov sin počelo sije grepsti lice. “Dulje je nego ​to misli​, tata!” hihotao je. “Dulje je nego ​to misli​! Zadr​ao sam dah kad su mi dali plin! Hito vidjeti! Vidio! Dulje je nego ​to misli​!” Hihoćući i podvriskujući, stvorenje na Jaunt le​aju odjednom si je izgreblo oči. Krv je posukljala. Soba za oporavak odjednom se pretvorila u ptičji kavez pun vri​tanja. “Duljeje nego ​to misli​, tata! Vidio sam! Vidio sam! Dugi Jaunt! Dulje je nego ​to misli​ ​” Reklo je i druge stvari prije nego ​to su ga Jaunt poslu​itelji konačno uspjeli odvesti, kotrljajući mu le​aj dok je ono vri​talo i grebalo oči koje su vidjele nepojmljivo za vijeke vjekova; reklo je i druge stvari, a onda je počelo vri​tati, ali Mark Oates to nije čuo jer je dotad već i sam vri​tao. 226 ​ Jaunt Ga​a na vjenčanju Godine 1927. svirali smo jazz u ilegalnom baru malo ju​nije od Morgana, Illinois, gradića stotinu i dvadeset kilometara od Chicaga. Bila je to prava vukojebina, na trideset kilometara uokolo nije bilo nijednog velikog grada. Ali bilo je puno seoskih momaka koji su htjeli ne​to jače od Moxieja12 nakon vrelog dana na poljima, i puno cura koje su htjele postati jazzerice i izlazile sa svojim momcima, kaubojima iz lokalnih gradića. Bilo je i ne​to o​enjenih ljudi (uvijek ih se prepozna, prijatelju: mogli bi isto tako nositi i natpis) koji su oti​li daleko od svoga kraja da budu gdje ih nitko neće prepoznati dok se valjaju u sijenu sa svojim ne-ba​-legalnim djevojkama. Bilo je to dok je jazz jo​ bio jazz, a ne galama. Imali smo peteročlani kombo - bubnjevi, horna, trombon, klavir, truba - i bili smo prilično dobri. Bilo je to tri godine prije nego ​to smo snimili svoju prvu ploču, i četiri godine prije zvučnog filma. Svirali smo “Bamboo Bay” kadje u​ao taj krupan tip, odjeven u bijelo odijelo, pu​eći lulu koja je imala vi​e zavijutaka nego francuski rog. Cijeli bend je dotad već bio malo pod gasom, ali publika je bila totalno mortus, i opako su rasturali bar. Ali bili su dobro raspolo​eni: cijele večeri nije izbila ni jedna tučnjava. Svi mi dečki znojili smo se kao da smo pod tu​em, a Tommy Englander, tip koji je vodio bar, stalno nam je slao viskač, mekan kao gu​čji jastuk. Englander je bio dobar gazda, i sviđao mu se na​ zvuk. Naravno, zato sam ga volio k’o brata. Tip u bijelom odijelu sjeo je za ​ank i ja sam ga zaboravio. Dovr​ili smo set s “Aunt Hagar’s
    • Bluesom”, to je bila pjesma koja se u to doba u vukojebinama smatrala lascivnom, i dobili smo dobar, glasan aplauz. Manny se ​iroko kesio dok smo silazili sa scene. Bila je tu neka usamljena cura u zelenoj večernjoj haljini koja me cijelu večer pogledavala. Bila je crvenokosa, a ja sam oduvijek slab na njih. Primio sam signal iz njenog pogleda i načina kako je nagnula glavu, pa sam počeo vijugati kroz gu​vu da vidim jel’ bi dama piće. 12 Moxie: jedno od prvih gaziranih bezalkoholnih pića u SAD-u koje je u​lo u masovnu proizvodnju, poznato po svome gorkom okusu. nap. prev. Ga​a na vjenčanju ​ 227 Bio sam na pola puta do nje kad je čovjek u bijelom odijelu stao pred mene. Iz blizine, djelovao je poprilično opako. Kosa mu se na potiljku dizala u zrak usprkos mirisu koji je djelovao kao daje izlio na glavu cijelu bocu Wildrootovog krem-ulja, a imao je i one bezizra​ajne, čudno sjajne oči kakve imaju neke ribe iz velikih dubina. “Hoću pričat’ s tobom vani”, rekao je. Crvenokosa je napućila usne i skrenula pogled. “Mo​e čekati”, rekoh ja. “Pustite me da prođem.” “Zovem se Scollay. Mike Scollay.” Poznavao sam to ime. Mike Scollay je bio sitni gangster iz Shytowna13 koji sije pivu i promincle plaćao krijumčareći cugu iz Kanade. Opake stvari koje su krenule iz zemlje u kojoj mu​karci nose suknje i sviraju gajde. Kad ne paze na kotlove, naravno. Njegova slika nekoliko se puta pojavljivala u novinama. Posljednji put kad mu je neki drugi macan iz plesnjaka priprijetio pi​toljem. “Dosta si daleko od Chicaga, prijatelju”, rekoh ja. “Poveo sam i dadilje”, reče on, “ni​ta ne brini. Van.” Crvenokosa me opet pogledala. Pokazao sam na Scollava i slegnuo ramenima. Ona puhne kroz nos i okrene mi leđa. “Eto”, rekoh. “To si mi zaribao.” “Takvih curica u Chiju ima na svakom uglu”, reče on. “Nisam htio neku s ugla.” “Van.” Slijedio sam ga van. Zrak mije na ko​i bio prohladan nakon zadimljene atmosfere kluba, slatkast od svje​e poko​enog sijena. Zvijezde su iza​le, meke i svjetlucave. I razbijači su iza​li, ali oni nisu djelovali meko, a jedino stoje svjetlucalo bili su vrhovi njihovih cigareta. “Imam posao za tebe”, reče Scollay. “Ma nemoj.” “Plaćam dvije stotke. Podijeli s bendom ili si zadr​i stoticu za sebe.” “O čemu je riječ?” “O ga​i, o čemu drugom? Sekica mi se daje za mu​a. Hoću da vi svirate na svadbi. Ona voli Dixieland. Neki moji dečki ka​u da ste vi dobri u Dixielandu.”
    • Rekao sam vam daje bilo lijepo raditi za Englandera. Plaćao nam je osamdeset zelembaća tjedno. Ovaj tip nam je nudio dvaput vi​e za samo jednu ga​u. 13 Shytown: kolokvijalni (obično crnački) naziv za Chicago, nap. prev. 228 ​ Ga​a na vjenčanju “Od pet do osam, sljedeći petak”, reče Scollay. “U dvorani Sinovi Erinini, u Ulici Grover.” “To je previ​e”, rekoh ja. “Otkud to?” “Dva su razloga”, reče Scollay. Puckao je svojom lulom. Djelovala je nekako neprikladno usred njegovog grubijanskog lica. Trebao je imati zeleni Lucky Strike obje​en iz ugla usana, ili mo​da Sweet Caporal. Cigareta svih probisvijeta. S tom lulom nije izgledao kao probisvijet. S lulom je izgledao tu​no i smije​no. “Dva su razloga”, ponovio je. “Mo​da ste čuli da me Grk poku​ao uko-kati.” “Vidio sam sliku u novinama”, rekoh ja. “Ti si onaj ​to se poku​ava sakriti u pločniku.” “Pametnjaković”, zare​ao je, ali bez pravog bijesa. “Postajem prevelik za njega. Grk stari. Misli presitno. Trebao bi se vratiti u svoju domaju, piti maslinovo ulje i gledati Pacifik.” “Mislim daje tamo Egejsko more”, rekoh ja. “Jebe mi se ​ivo i da je jezero Huron”, reče on. “Fora je u tome ​to on ne ​eli biti star. Jo​ uvijek me ​eli dohvatiti. Ne zna ​to se sprema iako mu je pred očima.” “A sprema​ se ti.” “Jebeno točno.” “Drugim riječima, plaća​ nam dvije stotke jer bi na zadnjem broju mogli imati aran​man s Enfieldovim pu​kama.” Licem mu je bljesnuo bijes, ali bilo je tamo jo​ nečega. Tadajo​ nisam znao čega, ali mislim da sada znam. Bila je to tuga. “Stari moj, ja imam najbolju za​titu koja se mo​e dobiti za ​ivu lovu. Ako bilo tko nepoćudan gurne nos unutra, neće dobiti priliku ni da ponju​i.” “A stoje drugi razlog?” Progovorio je tiho. “Sestra mi se udaje za Talijana.” “Dobrog katolika kao ​to si ti”, narugao sam se tiho. Bijes je opet bljesnuo, u​aren, i načas sam pomislio da sam ga gurnuo predaleko. “Dobar mickl‘4 Dobar, stari, otrcano irski mick, sinko, i nikad to nemoj zaboraviti!” A onda je dodao, skoro pretiho
    • da bi ga se čulo: “Iako sam izgubio većinu kose, bila je crvena.” Zaustio sam ne​to reći, ali nije mi dao priliku. Okrenuo me i spustio glavu sve dok nam se nosevi nisu skoro doticali. Jo​ nikad nisam na bilo 14 mick: Kolokvijalni, često podrugljivi naziv za irske katolike u Americi, nap. prev. Ga​a na vjenčanju ​ 229 čijem licu vidio takav bijes i poni​enost i ljutinu i odlučnost. Ovih dana na bijelim licima ne vidi​ takve izraze, koji znaju ​to znači biti povrijeđen, i poni​en. Sva ta ljubav i mr​nja. Ali vidio sam ih na njegovom licu te noći, i znao sam da bih mogao izbaciti jo​ par prepametnih fora i ostati bez dupeta. “Debela je”, napola je pro​aptao, a na dahu sam mu osjetio miris bombona s ribizlama. “Puno ljudi mi se smijalo iza leđa. Ali ne smiju se kad ih vidim, to ću ti reći, gospon svirač horne. Jer mo​da je taj ​abar sve ​to ona mo​e dobiti. Ali ti se neće​ smijati ni meni, ni njoj, ni ​abaru. A neće ni itko drugi. Jer ćete svirati preglasno. Nitko se neće smijati mojoj sekici.” “Mi se nikad ne smijemo na gazama kad sviramo. Prete​ko je puhati u hornu.” To je opustilo napetost. Nasmijao se ​ kratak, lajavi smijeh. “Budite tamo, spremni za svirku, u pet. Sinovi Erinini, Ulica Grover. Platit ću vam i put, u oba smjera.” Nije pitao. Osjećao sam se kao da me kamion gurao, ali nije mi dao vremena da raspravljamo o mogućoj odluci. Već je odlazio, a jedna od njegovih dadilja otvarala je stra​nja vrata kupe Packarda. Odvezli su se. Ja sam jo​ neko vrijeme ostao vani i pu​io. Večer je bila meka i lijepa, a Scollay je sve vi​e i vi​e djelovao kao neki ru​an san. Taman sam po​elio da donesemo scenu van na parkirali​te i zasviramo kad me Biff potap​ao po ramenu. “Vrijeme”, rekao je. “Okay.” Vratili smo se natrag unutra. Crvenokosa je odabrala nekog prosijedog mornara koji je djelovao kao daje duplo stariji od nje. Ne znam stoje netko iz američke mornarice radio u Illinoisu ali, ​to se mene ticalo, mogla si gaje zadr​ati ako ima tako lo​ ukus, jer meni ba​ i nije bilo sasvim dobro. Viskač mije udario u glavu, a Scollay je djelovao puno stvarnije ovdje unutra, gdje su isparenja onoga ​to on i njegovi kolege prodaju dovoljno sna​na da se mo​e i plivati na njima. “Dobili smo zahtjev za ‘Camptown Races’”, reče Charlie. “Zaboravi”, rekoh ja o​tro. “Te stvari za kmice ne sviramo prije ponoći.” Vidio sam kako se Billy Boy ukočio dok je sjedao za klavir, a onda mu se lice opet umirilo. Mogao sam samog sebe zviznuti u dupe ali, jebemu, čovjek ne mo​e preko noći promijeniti brzine na ustima, pa čak ni za godinu dana, mo​da ni za deset. U to doba, kmica je bila riječ koju sam mrzio, i stalno
    • govorio. 230 ​ Ga​a na vjenčanju Pri​ao sam mu. “Oprosti, Bili - večeras nisam svoj.” “Jasno”, rekao je, ali oči su mu gledale preko moga ramena i znao sam da nije prihvatio moju ispriku. To je bilo gadno, ali reći ću vam stoje bilo jo​ gadnije - spoznaja da se razočarao u meni. Ispričao sam im za ga​u tijekom sljedeće pauze, otvoreno im priznajući koliko je love u pitanju i daje Scollay gangster (iako im nisam rekao za drugog gangstera koji ga hoće koknuti). Rekao sam im i daje Scollayeva sestra debela i daje Scollay osjetljiv na to. Tko god se dosjeti viceva o kopnenim brodovima mo​e zavr​iti s trećom nosnicom, malo iznad druge dvije. Stalno sam gledao u Billy-Boya Williamsa dok sam govorio, ali na njegovoj faci se ni​ta nije dalo pročitati. Bilo bi lak​e sku​iti ​to misli orah čitajući nabore na njegovoj ljusci. Billy-Boy je bio najbolji klavirist kojeg smo ikad imali, i svima nam je bilo ​ao zbog sitnica koje su ga znale zakačiti kad bismo putovali s jednog mjesta na drugo. Na jugu je bilo najgore, naravno - Jim Crow15 vagon, odvojeni odjeli za kmice u kinima, takve stvari - ali ni na sjeveru ba​ nije bilo bajno. Ali ​to sam mogao? Ha? Vi mi recite. U to doba, s tim razlikama se moralo ​ivjeti. Pojavili smo se u dvorani Sinova Erininih u petak u četiri, sat vremena ranije. Dovezli smo se posebnim Fordovim kamionetom koji smo slo​ili Biff i Manny i ja. Stra​nji kraj bio je prekriven platnom, a na pod smo pričvrstili dva le​aja. Čak smo imali i električni re​o koji je radio na akumulator, a s vanjske strane smo ispisali naziv benda. Danje bio perfektan - ​ivo savr​enstvo da umre​, s malim bijelim ljetnim oblačićima koji su bacali sjene na polja. Ali kad smo u​li u grad bilo je vruće i nekako smrknuto, puno gu​ve i galame kakvu zaboravi​ u mjestima kao stoje Morgan. Dok smo stigli do dvorane, odjeća mi se lijepila za tijelo i trebalo mi je neko mjesto za pranje ruku. A dobro bi mi do​la i ča​ica viskača Tommyja Englandera. Sinovi Erinini bili su velika drvena zgrada povezana sa crkvom u kojoj se Scollayeva sekica udavala. Ako ste ikad jeli katoličke keksiće, sigurno znate kakav je to tip mjesta - sastanci katoličke mlade​i utorkom, tombola srijedom, i dru​enje za klince subotom uvečer. 15 Tzv. “Jim Crow zakoni”, zakoni koji su od 1876. pa sve do 1965. godine u Americi određivali segregaciju između bijelaca i crnaca, nap. prev. Ga​a na vjenčanju ​ 231 Poredali smo se na pločniku, a svatko je od nas u jednoj rucio nosio svoj instrument, a u drugoj po neki dio Biffovih bubnjeva. Neka mr​ava gospođa praktički bez sisa je unutra usmjeravala promet. Dva oznojena čovjeka vje​ala su ukrase od krep-papira. Na jednom kraju dvorane bila je scena za bend, a iznad nje natpis i par velikih ru​ičastih vjenčanih zvona od papira. Svjetlucava slova na natpisu ispisivala su SVE NAJBOLJE ZAUVIJEK MAUREEN I RICO Maureen i Rico. Jebate, sad sam shvatio zastoje Scollay tako iznerviran. Maureen i Rico. Da padne​ u
    • nesvijest. Mr​ava gospođa se spikirala na nas. Djelovala je kao da ima puna usta riječi, pa sam je prestigao. “Mi smo bend”, rekao sam. “Bend?” Nepovjerljivo je zatreptala prema na​im instrumentima. “Oh. Nadala sam se da ste dostava hrane.” Nasmije​io sam se, kao da dostavljači hrane uvijek nose snare-bubnjeve i kutije za trombone. “Mo​ete -” počela je, ali ba​ tada nam je pri​ao neki fićfirić od kakvih devetnaest godina. Iz ugla usta visjela mu je cigareta, ali koliko sam ja vidio, jedina promjena izgleda koju mu je to donosilo bilo je suzenje u lijevom oku. “Otvarajte ta sranja”, rekao je. Charlie i Biff su pogledali u mene. Ja slegoh ramenima. Otvorili smo kutije a on je pregledao plehove. Kad nije vidio ni​ta ​to bi mogao napuniti i opaliti, od​etao se natrag do svoga ugla i sjeo na stolac na sklapanje. “Mo​ete odmah sve postaviti”, nastavila je mr​ava gospođa kao daje nitko nije prekinuo. “U drugoj sobi je klavir. Moji ljudi će ga dovesti ovamo kad zavr​imo postavljanje ukrasa.” Bili je već vukao svoje bubnjeve na malu scenu. “Mislila sam da ste dostavljači hrane”, ponovila je odsutno. “G. Scollay je naručio vjenčanu tortu, a ima i kanapea i govedskog pečenja i -“ “Stići će oni, gos’đo”, rekoh ja. “Plaćate ih po dostavi.” “​ dva pečena odojka i jedan kopun i gospodin Scollay će biti naprosto bijesan ako ​” Ugledala je kako jedan od njenih ljudi zastaje da zapali cigaretu točno ispod obje​ene vrpce od krep-papira, i povikala: “HENRY!” Čovjek je poskočio kao da gaje netko upucao. Ja sam zbrisao na scenu. Sve smo postavili do petnaest do pet. Charlie trombona​ se zagrijavao na gluho, a Biff je razgibavao zglobove. Dostavljači su stigli u 4:20, a gospođica Gibson (tako se zvala mr​ava gospođa; ona se profesionalno bavila takvim stvarima) ih je skoro izljubila. 232 ​ Ga​a na vjenčanju Postavljena su četiri dugačka stola, i pokrivena bijelim stolnjacima, a četiri crnkinje s kapicama i pregačama postavljale su stolove. Torta je prevezena u sredinu prostorije, da joj se svi mogu diviti. Imala je ​est katova, a na vrhu su stajali mala mladenka i mlado​enja. Iza​ao sam van na pljugu i negdje na pola sam ih čuo kako sti​u - uz trubu i silnu galamu. Ostao sam na mjestu sve dok nisam ugledao kako vodeći auto skreće kroz ugao odmah do crkve, a onda sam ugasio pljugu i u​ao unutra.
    • “Sti​u”, rekao sam gospođici Gibson. Problijedila je i zaljuljala se na nogama. To je bila gospođa koja se trebala baviti nekom drugom profesijom - mo​da unutarnjim uređenjem, ili knji​ničarstvom. “Sok od rajčice” zavri​tala je. “Donesite sok od rajčice!” Vratio sam se na scenu i pripremili smo se. Već smo radili ovakve ga​e - koji kombo nije? - i kad su se vrata otvorila, krenuli smo s ragtime-ver-zijom “Vjenčane koračnice” za koju sam sam napravio aran​man. Ako mislite da to zvuči kao neki koktel od limunade, moram se slo​iti s vama, ali na većini svadbi na kojima smo to svirali svi su se odu​evili, a upravo tako se dogodilo i ovdje. Svi su zapljeskali i počeli vikati i fućkati, a onda su krenuli brbljati. Ali po načinu kako su neki od njih tapkali nogama dok su govorili, vidio sam da nas ipak čuju. Krenuli smo - činilo mi se da će to biti dobra ga​a. Znam ja ​to se govori o Ircima, i većina toga je istinita, ali, prokleto mu bilo! ne znaju se ne zabavljati kad se jednom nabriju na to. Svejedno, moram priznati da sam skoro upropastio cijeli broj kad su mlado​enja i zarumenjena mladenka u​li u dvoranu. Obučen u frak i prugaste hlače, Scollay mije dobacio opaki pogled, i mo​ete biti sigurni da sam ga i te kako primijetio. Uspio sam zadr​ati mirnu facu, a i ostatku benda je to uspjelo - nitko se nije čak ni popiknuo na nekoj noti. Sva sreća. Svatovi pak, koji su djelovali kao da se skoro u cijelosti sastoje od Scollayevih snagatora i njihovih lutkica, već su znali kako stvari stoje. Morali su znati, ako su bili u crkvi. Alija sam unaprijed dobio samo blage naznake, moglo bi se reći. Čuli ste za Jacka Sprata i njegovu ​enu16. E, pa, ovo je bilo stoput gore. Scollayeva sestra imala je onu crvenu kosu koju je Scollay gubio, i bila je dugačka i kovrčava. Ali ne ona lijepajantarna boja koju mo​da zami​ljate. Ne, ovo je bila crvena iz County Corka - ​arka kao mrkva i smotana k’o 16 Jack Sprat: dječja pjesmica u kojoj Jack “jede samo krto” a njegova ​ena “jede samo masno”. nap. prev. Ga​a na vjenčanju ​ 233 feder. Prirodna boja njenog tena bila je bijela kao kiselo vrhnje, ali imala je skoro vi​e pjegica nego čiste ko​e. A Scollay je ono rekao daje debela? Čovječe, to je bilo kao da ka​e​ da je Titanic imao malih problema na prvom putovanju. Bila je ljudski dinosaur ​ sto i pedeset kila, najmanje. Sve joj je oti​lo u sise i bokove i guzicu i bedra, kao ​to se obično događa s debelim djevojkama, i ono stoje trebalo biti seksi postalo je umjesto toga groteskno i zastra​ujuće. Neke debele djevojke imaju patetično zgodna lica, ali Scollayeva sekica nije imala čak ni to. Oči su joj bile preblizu, usta prevelika, a imala je i u​i kao na vrču za vodu. A onda jo​ i pjegice. Čak i vitka, bila bi toliko ru​na da bi sat stao kad bije vidio - ama, cijela urarska radnja bi stala. Samo po sebi, to ne bi nikoga nasmijalo, osim ako nije blesav ili naprosto u​asno zloban. Ali kad si u sliku pridodao jo​ i mlado​enju Rica, do​lo ti je da se rasplače​ od smijeha. Mogao bi nositi i cilindar, i jo​ uvijek bi dosegnuo tek gornju polovicu njene sjene. Djelovao je kao da bi mokar do ko​e te​io kakvih četrdeset kila. Bio je mr​av kao metla, tamnog, maslina-stog tena. Kad bi se nervozno iscerio, zubi su mu djelovali kao drvena ograMi smo svirali dalje.
    • Scollay je zagrmio: “Mlada i mlado​enja! Bog im dao svake sreće!” A ako se Bog ne iska​e, govorilo je njegovo namr​teno čelo, bolje vam je da se vi potrudite oko toga ​ bar danas. Svi su izvikivali odobravanje i pljeskali. Mi smo elegantno zavr​ili svoju točku, a to je izazvalo jo​ aplauza. Scollayeva sestra Maureen se nasmije​ila. Bo​e, usta su joj bila ba​ velika. Rico se kezio. Na neko vrijeme, svi su se razmiljeli uokolo, jedući sir i hladni narezak na krekerima i pijući Scollayev najbolji ​vercani scotch. I ja sam strusio tri ča​ice između brojeva, i zasjenio je čak i viskač Tommyja Englandera. Čak je i Scollay počeo djelovati sretnije - bar malo, u svakom slučaju. Jednom je pro​ao kraj scene i dobacio: “Vi dečki dosta dobro svirate.” Budući da nam je to rekao takav ljubitelj glazbe, shvatio sam to kao veliki kompliment. Tik prije nego ​to su svi sjeli jesti, Maureen je i sama do​la do scene. Iz blizine je bila jo​ ru​nija, a njena bijela haljina (oko te bebice bilo je omotano dovoljno bijelog satena da se prekrije bar tri kreveta) nije joj nimalo pomagala. Pitala nas je mo​emo li svirati “Roses of Picardy”, kao Red Nichols i njegovi Five Pennies, jer joj je, rekla je, to najdra​a pjesma. Mo​da je bila debela i ru​na, ali nije bila napuhana - za razliku od nekih drugih 234 ​ Ga​a na vjenčanju sitnih riba koje su navraćale do nas sa svojim zahtjevima. Odsvirali smo, iako ne ba​ dobro. Svejedno, bla​eno nam se nasmije​ila i taj je osmijeh bio skoro dovoljan daje učini zgodnom, i pljeskala nam je kad smo zavr​ili. Za večeru su sjeli negdje oko 6:15, a konobari gospođice Gibson su pomagali razdijeliti klopu. Navalili su kao hrpa ​ivina, ​to ba​ i nije bilo neko iznenađenje, i stalno su i bez prestanka trusili onu opaku cugu. Nisam mogao ne gledati kako Maureen jede. Poku​ao sam skrenuti pogled, ali stalno su mi se oči vraćale natrag, kao da se ​ele uvjeriti da doista vide ono ​to im se čini da vide. Ostali su trpali u sebe, ali kraj nje su djelovali kao stare dame u čajani. Nije vi​e imala vremena za slatke osmijehe ili slu​anje “Roses of Picardy”; mirno se pred nju moglo staviti znak s natpisom ​ENA RADI. Toj dami nije trebao no​ i vilica; trebali su joj oprana lopata i pokretna traka. Bilo ju je tu​no gledati. A Rico (preko ruba stola, kraj mladenke, virila mu je tek brada i par smeđih očiju prestra​enih kao u jelena) stalno joj je dodavao stvari, ne popu​tajući onaj nervozni kez. Napravili smo pauzu od dvadeset minuta dok se odvijao obred rezanja torte, gospođica Gibson nas je osobno nahranila u kuhinji. Tamo je bilo vruće kao u paklu s uključenim ​tednjakom, a nitko od nas nije bio ba​ previ​e gladan. Ga​a je krenula s dobrim feelingom, a sad je sve djelovalo lo​e. Vidio sam to na licima svojih muzičara… a i na licu gospođice Gibson, kad smo već pri tome. / Dok smo se vratili na sceni/, počelo se zaozbiljno piti. Tipovi opakog izgleda teturali su uokolo glupavo se cereći, ili stajali po uglovima pogađajući se oko kladioničarskih formulara. Nekoliko parova je htjelo plesati Charleston, pa smo odsvirali “Aunt Hagar’s Blues” (grmalji su se odu​evili) i “I’m Gorma Charleston Back to Charleston” i jo​ nekoliko takvih brojeva. Jazz za komade.
    • Debitantice su se drmusale po podiju, bljeskajući podvrnu-tim čarapama i tresući prstima kraj lica i vičući vu-du-di-o-do, fraza od koje mi dan-danas dođe da se pobljujem. Vani se mračilo. S nekih prozora su otpale za​titne mre​ice, i ulazili su moljci i lepr​ali oko svjetala na stropu. I, kao ​to ka​e pjesma, bend je svirao dalje. Mlada i mlado​enja su stajali na rubu ​ ni jedno ni drugo nije djelovalo zainteresirano za rano povlačenje ​ skoro potpuno zanemareni. Čak i Scollay kao daje zaboravio na njih. Bio je prilično pijan. Bilo je skoro 8:00 kad se čovječuljak uvukao unutra. Smjesta sam ga ugledao jer je bio trijezan i djelovao je prestravljeno; prestravljen kao kra-tkovida mačka u psetarnici. Pri​ao je Scollayju, koji je razgovarao s nekom Ga​a na vjenčanju ​ 235 mačkom odmah kraj scene, i potap​ao ga po ramenu. Scollay se naglo okrenuo, a ja sam čuo svaku riječ koju su izrekli. Vjerujte mi, radije bih da nisam. “Koji si pak ti?” upitao je Scollay nepristojno. “Zovem se Demetrius”, rekao je tip. “Demetrius Katzenos. Dolazim od Grka.” Pokreti na plesnom podiju su stali kao odrezani. Sakoi su se poraskopča-vali, ruke su posegnule u unutarnje d​epove. Vidio sam kako je Manny nervozan. Dovraga, ni ja ba​ nisam bio sasvim miran. Ali svirali smo dalje, mo​ete se kladiti. “Ma nemoj”, rekao je Scollay tiho, skoro zami​ljeno. Tip je prasnuo: “Nisam ja htio doć, gospodine Scollay! Ali Grk ima moju ​enu. Ka​e da će je ubit ak vam ne prenesem poruku!” “Koju poruku?” zare​i Scollay. Olujni oblaci opet su mu se okupili na čelu. “Ka​e ​” Tip je zastao, s izbezumljenim izrazom lica. Grlo mu je drhtalo kao da su riječi ne​to stvarno, tjelesno, ​to je zapelo tamo i sad ga gu​i. “Rekoje da vam ka​em daje va​a sestra debela svinja. Rekoje … rekoje …” Oči su mu divlje zakolutale vidjev​i Scollayev miran izraz. Ja sam bacio pogled prema Maureen. Djelovala je kao da ju je netko pljusnuo. “Rekoje daje svrbi. Ka​e, kad debelu ​enu svrbe leđa, kupi si če​kalicu. Ka​e, kad ​enu svrbi gdje ne treba, kupi si mu​karca.” Maureen je ispustila silan, prigu​en povik i istrčala plačući. Pod se zalresao. Rico je zateturao za njom, izbezumljenog lica. Kr​io je ruke. Scollayu su obrazi toliko porumenili da su stvarno bili ljubičasti. Napola sam ​ mo​da i vi​e od napola ​ očekivao da će mu mozak naprosto zapr​tati kroz u​i. Vidio sam isti onaj izraz lude agonije koji sam ugledao u mraku ispred Englanderovog bara. Mo​da je bio samo jeftini gangster, ali bilo mi ga je ​ao. I vama bi bilo. Kad je progovorio, glas mu je bio vrlo tih - skoro blag.
    • “Ima li jo​ ​to?” Mali Grkić je drhtao. Glas mu je pucao od strave. “Molim vas, nemojte me ubit, gospodine Scollay! Moja ​ena - Grk dr​i moju ​enu! Nisam htio reć sve te stvari! Dr​i mi ​enu, moju ​enu -“ “Neću ti nauditi”, rekao je Scollay jo​ mirnije. “Samo mi reci do kraja.” “Ka​e da vam se cijeli grad smije.” Prestali smo svirati, i načas je vladala mrtva ti​ina. Onda je Scollay podigao pogled prema stropu. Obje ruke su mu se tresle, dr​ao ih je ispru​ene 236 ​ Ga​a na vjenčanju ispred sebe. Stezao ih je u ​ake tako sna​no da se činilo kao da vidim tetive kako mu se napinju kroz ko​ulju. “U REDU! “povikao je. “UREDU!” Krenuo je prema vratima. Dva njegova čovjeka poku​ala su ga zaustaviti, poku​ala mu reći da je to samoubojstvo, točno ono ​to Grk ​eli, ali Scollay je bio poput luđaka. Oborio ih je i izjurio van u crnu ljetnu noć. U mrtvačkoj ti​ini koja je uslijedila, čuo sam samo izmučeno disanje glasnika i, negdje daleko otraga, tiho jecanje mladenke. Negdje u tom trenutku, onaj klinac koji nas je bio pretresao kad smo tek stigli promrmljao je psovku i pojurio prema vratima. On je bio jedini. Prije nego stoje dospio makar i do velike papirnate djeteline obje​ene u ulazu, automobilske gume zastrugale su po betonu, a motori su zabrujali -puno motora. Zvučalo je kao utrka na Dan sjećanja u Brickyardu. “O, dragi Jezus!” zavri​tao je klinac s vrata. “Cijeli jebeni karavani Dolje, gazda! Dolje! Dolje ​ “ Noć je eksplodirala od pucnjave. Tamo vani je minutu-dvije zvučalo kao Prvi svjetski rat. Meci su zujali kroz otvorena vrata dvorane, ijedna od lampi na stropu iznad na​ih glava je eksplodirala. Vani, noć je blistala od vatrometa iz Winchesterki. A onda su automobili zavijajući oti​li dalje. Jedna mačka istresala je rasprsnuto staklo iz svoje bubi-frizure. Sad kad je opasnost prestala, ostatak snagatora je pojurio van. Vrata prema kuhinji s treskom su se otvorila i Maureen je opet projurila kroz njih. Sve je na njoj podrhtavalo. Lice joj je bilo podbuhlije no ikad. Rico je jurio za njom kao izbezumljeni sluga. Iza​li su kroz vrata. Gospođica Gibson pojavila se u praznoj dvorani, razrogačenih i ​okiranih očiju. Čovječuljak koji je započeo cijelu nevolju svojim muzičkim telegramom je zbrisao.
    • “Čula sam pucnjavu”, promrmljala je gospođica Gibson. “Sto se dogodilo?” “Mislim daje Grk ohladio blagajnu”, rekao je Biff. Zabuljila se u mene, zbunjena, ali prije nego ​to sam joj mogao prevesti, Billy-Boy je rekao, svojim tihim, ljubaznim glasom: “Hoće reći da su gospodina Scollaya upravo ukokali, gos’đice Gibson.” Gospođica Gibson je buljila u njega a oči su joj se sve vi​e i vi​e ​irile, a onda se onesvijestila. I meni bi nesvijest dobro do​la u tom času. Ba​ tada, izvana je dopro najstra​niji vrisak koji sam ikad čuo, do tad i otad. To nevjerojatno zavijanje samo se nastavljalo i nastavljalo. Nisi morao zaviriti kroz vrata da shvati​ tko to nariče vani na cesti, jadikujući nad svojim mrtvim bratom iako su na putu i murjaci i piskarala. Ga​a na vjenčanju ​ 237 “Bri​imo”, promrmljao sam. “Brzo.” Spakirali smo se u manje od pet minuta. Neki snagatori vratili su se natrag unutra, ali oni su bili previ​e pijani i previ​e prestravljeni da obrate pa​nju na nas. Iza​li smo kroz stra​nja vrata, svatko noseći po dio Biffovih bubnjeva. Morali smo biti pravi paradni prizor tako hodajući na cesti, da nas je itko vidio. Ja sam i​ao prvi, sa svojom hornom pod rukom i po jednom činelom u svakoj ruci. Dečki su stajali na uglu na kraju kvarta dok sam seja vraćao po kamion. Murja se jo​ nije pojavila. Krupna djevojka jo​ je bila nadvijena nad tijelom svoga brata, nasred ceste, zavijajući kao zloslutna vje​tica dok je njen siću​ni mlado​enja jurio oko nje kao mjesec koji kru​i oko znatno većeg planeta. Odvezao sam se do ugla, a dečki su sve potrpali otraga navrat-nanos. Onda smo zbrisali. Vozili smo u prosjeku sedamdeset kilometara na sat cijelim putem natrag do Morgana, kakva god bila cesta, i Scollavevi snagatori sigurno se nisu ni potrudili spomenuti nas murjacima, ili se murjacima ​ivo fućkalo, jer nas nikad nisu do​li potra​iti. A nismo nikad dobili ni svojih dvjesto dolara. Do​la je u bar Tommvja Englandera kakvih deset dana kasnije, debela irska cura u crnoj haljini za korotu. Crnina joj nije stajala ni​ta bolje nego bijeli saten. Englander je sigurno znao tko je (slika joj je objavljena u čika​kim novinama zajedno sa Scollavevom) jer joj dao zaseban stol i u​utkao par pijanaca za ​ankom koji su joj se podsmjehivali. Bilo mije ​ao nje, kao ​to mije ponekad ​ao Billy-Boya. Gadno je biti izvana. Ne mora​ i sam biti tamo vani da bi to shvatio, premda priznajem da ne mo​e​ shvatiti točno kako je to. A ona je bila jako draga, ono malo ​to sam ja razgovarao s njom. Kad smo do​li do pauze, pri​ao sam njenom stolu.
    • “​ao mi je zbog va​eg brata”, rekao sam nespretno. “Znam da mu je bilo jako stalo do vas, i -“ “Mogla sam i sama ispaliti te metke”, reklaje. Zurila je u svoje ruke, a sad kad sam ih primijetio shvatio sam daje to zapravo najljep​a stvar na njoj, sitna i lijepa. “Sve stoje onaj čovječuljak rekao je istina.” “No, pa dajte” odgovorio sam, non sequitur prve vrste, ali ​to sam drugo mogao reći? Bilo mije ​ao ​to sam joj pri​ao, tako je čudno govorila. Kao daje sasvim sama, i luda. 238 ​ Ga​a na vjenčanju “Ali neću se razvesti od njega”, nastavila je. “Prije bih se ubila i osudila si du​u na pakao.” “Ne govorite tako”, rekoh ja. “Zar se nikad niste htjeli ubiti?” upitala je, strastveno me gledajući. “Zar ne po​elite tako ne​to čak ni kad vas ljudi iskori​tavaju i onda vam se smiju? Ili vam nitko nikad nije učinio tako ne​to? Mo​da tvrdite tako, ali oprostit ćete mi ako vam ne vjerujem. Znate li kakav je to osjećaj, jesti i jesti i mrziti se zbog toga i onda jesti jo​ vi​e? Znate li kakav je to osjećaj, ubiti vlastitog brata zato ​to ste debeli!” Ljudi su se počeli ogledavati, a pijanci su opet hihotali. “Zao mije”, pro​aptala je. Htio sam joj reći da je i meni ​ao. Htio sam joj reći … oh, bilo ​to, valjda, od čega bi joj bilo bolje. Zavikati dolje do onog mjesta gdje se skrivala, usred sveg tog sala. Ali ama ba​ ni​ta mi nije palo na pamet. Pa sam samo rekao: “Moram ići. Moramo odsvirati jo​ jedan set.” “Naravno”, rekla je tiho. “Naravno da morate … inače će se početi smijati vama. Ali do​la sam jerhoćete li odsvirati ‘Roses of Picardy’? Ba​ mi se svidjelo kako ste je odsvirali na svadbi. Hoćete li mi to učiniti?” “Jasno”, rekao sam. “Vrlo rado.” I jesmo. Ali oti​la je na pola pjesme, a budući daje to malo sladunjavo za bar kao ​to je Englanderov, prekinuli smo je i prebacili se u ragtime-verziju “The Varsity Draga”. To ih je uvijek razvalilo. Ostatak večeri pio sam previ​e, i do zatvaranja sam potpuno zaboravio na nju. Pa, skoro. Kad smo odlazili, shvatio sam - ​to sam joj trebao reći. ​ivot ide dalje -to sam joj trebao reći. To se govori ljudima kad izgube nekoga koga vole. Ali, kad sam bolje promislio, bilo mije drago ​to nisam. Jer ona se mo​da ba​ toga bojala. Naravno, sad svi znaju za Maureen Romano i njenog supruga Rica, koji ju je nad​ivio kao gost poreznih obveznika, u dr​avnom zatvoru Illinois. Kakoje ona preuzela Scollayevu sitnu organizaciju i pretvorilaje u prohi-bicijsko carstvo usporedivo s Caponeovim. Kakoje izbrisala vođe drugih dviju
    • bandi iz North Sidea, i progutala njihove operacije. Kakoje dala da joj dovedu Grka, i navodno ga ubila zabiv​i mu komad klavirske ​ice kroz lijevo oko u mozak a on je klečao pred njom i slinio i preklinjao je da ga po​tedi. Izbezumljeni sluga Rico postao joj je desna ruka, i bio je i sam odgovoran za desetke mafija​kih ubojstava. Ga​a na vjenčanju ​ 239 Pratio sam Maureenine pothvate sa Zapadne obale, gdje smo snimali neke prilično uspje​ne ploče. Ali bez Billy-Boya. On je sastavio svoj vlastiti bend nedugo nakon ​to smo oti​li od Englandera, potpuno crni kombo koji je svirao Dixieland i ragtime. Jako su dobro pro​li dolje na jugu, i bilo mi je drago zbog njih. A i nama je to odgovaralo. Puno mjesta nije nas htjelo primiti ni na audiciju dok imamo Crnca sa sobom. Ali pričao sam vam o Maureen. Bila je izvrsna za novine, ne samo zato stoje bila neka vrsta Ma Baker, samo s mozgom, premda je i to igralo određenu ulogu. Bila je u​asno velika i bila je u​asno zla, i Amerikanci ​irom zemlje osjećali su neku čudnu vrstu privr​enosti prema njoj. Kad je 1933. godine umrla od srčanog udara, neke novine su tvrdile daje te​ila dvjesto i trideset kila. Ja u to sumnjam, ipak. Nitko se toliko ne udeblja, zar ne? U svakom slučaju, njen pogreb bio je na svim naslovnicama. To je vi​e no ​to se mo​e reći za njenog brata, koji tijekom cijele svoje bijedne karijere nije dospio dalje od crne kronike. Njen lijes nosilo je desetero ljudi. Bila je njihova slika u jednom tabloidu. Tu je sliku bilo grozno pogledati. Lijes joj je bio veličine hladnjače za meso - a, na određeni način, točno je to i bio. Rico nije bio dovoljno pametan da sâm dr​i stvari pod kontrolom, i uhvatili su ga zbog napada s namjerom da ubije već sljedeće godine. Ja se nikad nisam uspio do kraja rije​iti nje, ni izmučenog, izbezumljenog načina kako me Scollay gledao one prve noći kad je govorio o njoj. Ali kad se osvrnem, ne mogu prema njoj osjećati ba​ previ​e samilosti. Debeli ljudi uvijek mogu prestati jesti. Tipovi kao stoje Billy-Boy Williams mogu samo prestati disati. Jo​ uvijek ne vidim nikakav način na koji sam mogao pomoći bilo njoj bilo njemu, ali svejedno svako toliko zbog toga osjećam neku vrstu grizodu​ja. Vjerojatno samo zato ​to sam sad puno stariji i vi​e ne spavam tako dobro kao kad sam bio klinac. To je sve, zar ne? Zar ne? 240 ​ Ga​a na vjenčanju Paranoik: čarolija Ne mogu vi​e van. Neki čovjek je kraj vrata u ki​nom kaputu i sa cigaretom.
    • Ali zapisao sam ga u svoj dnevnik i koverte su sve spremne na krevetu, krvavo crvene u sjaju natpisa na baru preko puta. On zna, ako umrem (ili samo nestanem) dnevnik putuje i svi će doznati čak i CI A u Virginiji 500 koverti kupljenih u 500 dućana, svaki drugačiji i 500 bilje​nica s po 500 stranica svaka.
    • Spreman sam Vidim ga odavde gore. Cigareta mu trepće tik iznad ovratnika ogrtača a negdje je neki čovjek u podzemnoj ​to sjedi pod reklamom Black Velveta i misli moje ime. Paranoik: čarolija ​ 241 Ljudi su me raspravljali u stra​njim sobičcima. Ako telefon zazvoni, čuje se samo mrtvo disanje. U baru preko puta, revolver kratke cijevi promijenio je ruke u mu​kom zahodu. Svaki metak ima moje ime na sebi. Moje je ime zapisano u tajnim dosjeima i pretra​eno u novinskim arhivima. Moju majku su istra​ivali; hvala Bogu stoje mrtva. Imaju primjerke rukopisa i proučavaju petlje slova p i crte preko slova t. Moj brat je s njima, jesam li vam rekao? ​ena mu je Ruskinja, a on stalno tra​i da ispunjavam neke formulare. Zapisao sam to u svoj dnevnik. Slu​ajte -slu​ajte molim, slu​ajte: morate slu​ati. Na ki​i, na autobusnoj stanici, crne vrane s crnim ki​obraima pretvaraju se da gledaju na sat, ali ki​a ne pada. Oči su im srebri dolari. Neki su akademici koje plaća FBI većinom stranci koji se slijevaju niz na​e ulice. Zavarao sam ih si​ao s busa na uglu 25. i Lexa gdje me taksist promatrao preko novina. 242 ​ Paranoik: čarolija U sobi iznad mene, neka starica je spustila električnu sisaljku na svoj pod. Ona ​alje zrake kroz moje električne instalacije pa sad pi​em u mraku
    • pri svjetlu znaka s bara. Ka​em vam da znam. Poslali su mi psa smeđih mrlja s radij skom paučinom u nosu. Utopio sam ga u sudoperu i zapisao to u dosjeu GAMA. Vi​e ne gledam po​tu. Razglednice su pisma-bombe. (Odmaknite se! Prokleti bili! Odmaknite se, znam ja visoke ljude! Ka​em vam, znam ja jako visoke ljude!) Zalogajnica je popločena podom koji govori a konobarica tvrdi daje bila sol, ali znam ja arsen kad ga stavi​ pred mene. I ​uti okus senfa da se prikrije gorki miris badema. Vidio sam čudna svjetla na nebu. Sinoć, neki mračni čovjek bez lica puzao je kroz petnaest kilometara kanalizacije da mi izađe u zahodu, slu​ajući telefonske pozive kroz jeftino drvo svojim kromiranim u​ima. Ka​em ti, čovječe, čujem. Vidio sam njegove blatne otiske ruku na porculanu. Vi​e se ne javljam na telefon, jesam li vam to rekao? Paranoik: čarolija ​ 243 Planiraju poplaviti zemlju muljem. Planiraju provale. Imaju liječnike koji promoviraju čudne polo​aje za seks. Prave laksative na koje se navuče​ i supozitorije koji pale. Znaju kako ugasiti sunce zračnim topovima. Obla​em se ledom - jesam li vam to rekao? To zavarava njihove infraskopove. Znam čarolije i nosim amajlije Mo​da mislite da me imate ali mogao bih vas uni​titi svakog trena. Svakog trena. Svakog trena. Hoće​ li malo kave, ljubavi? Jesam li vam rekao da vi​e ne mogu van? Neki čovjek je kraj vrata u ki​nom kaputu. 244 ​ Paranoik: čarolija
    • Splav Od Sveučili​ta Horlick u Pittsburghu do jezera Cascade bilo je ​ezdeset i pet kilometara, i premda u tom dijelu svijeta mrak u listopadu pada rano, i premda nisu krenuli sve do ​est sati, na nebu je jo​ bilo malo svjetla kad su stigli. Do​li su Dekeovim Camarom. Deke nije gubio vrijeme kad je bio trijezan. Nakon par piva, njegov Camaro bi hodao i plesao. Jedva daje zaustavio auto kraj reda stupica između parkirali​ta i pla​e a već je iza​ao i skidao si ko​ulju. Oči su mu pretra​ivale vodu u potrazi za splavi. Randy je iza​ao sa suvozačkog mjesta, malo nevoljko. Istini za volju, to je bila njegova zamisao, ali nije očekivao da će je Deke tako ozbiljno shvatiti. Djevojke su se vrpoljile na stra​njem sjedalu, pripremajući se za izlazak. Dekeove oči nemirno su pretra​ivale vodu sjedne strane na drugu (oči snajperista, pomislio je Randy s nelagodom), a onda se uperile u jednom smjeru. “Tamo je!” povikao je, pljesnuv​i haubu Camara. “Ba​ kao ​to si rekao, Randy! Prokleto mu bilo! Tko zadnji, magarac!” “Deke -” počeo je Randy, popravljajući naočale na svome nosu, ali dalje se nije trudio, jer je Deke preskočio ogradu i sjurio se niz pla​u, ne osvrćući se prema Randyju ili Rachel ili LaVerne, gledajući samo prema splavi, koja je bila ukotvljena kakvih pedeset metara dalje na jezeru. Randy se osvrnuo, kao da se ​eli ispričati djevojkama ​to ih je uvalio u ovo, ali one su gledale u Dekea - to stoje Rachel gledala u njega je bilo u redu, Rachel je bila Dekeova djevojka, ali i LaVerne je gledala u njega i Randy je osjetio vreli, kratak bljesak ljubomore koji gaje pokrenuo. Skinuo je svoju majicu, bacio je kraj Dekeove, i preskočio ogradu. “Randy!” povikala je LaVerne, a on je samo rukom mahnuo kroz sivi sumračni listopadski zrak, pozivajući je, i mrzeći se pomalo zbog toga - sad nije bila sigurna, mo​da je bila spremna i odustati. Zamisao o listopadskom plivanju na pustom jezeru naprosto nije vi​e bila samo dio udobnog, dobro osvijetljenog nadmetanja u preseravanju u stanu koji su on i Deke dijelili. Sviđala mu se, ali Deke je bio jači. I prokleto mu bilo ako se ona ne pali na Dekea, i prokleto mu bilo ako ga to ne iritira. Splav ​ 245 Deke je otkopčao svoje traperice, jo​ uvijek u trku, i gurnuo ih sa svojih vitkih bokova. Nekako se do kraja izvukao iz njih bez zastajanja, pothvat koji Randy ne bi mogao ponoviti ni za tisuću godina. Deke je trčao dalje, sad samo u kupaćim gaćama, a mi​ići u njegovim leđima i bedrima predivno su radili. Randy je bio vi​e nego svjestan svojih vlastitih mr​avih bokova dok je spu​tao svoje levisice i nespretno ih otresao s nogu ​ kod Dekea je to bio balet, kod njega burleska. Deke je pljusnuo u vodu i zaurlao: “Hladno! Majko Isusova!” Randy je oklijevao, ali samo u svome umu, gdje stvari traju dulje - ta voda ima temperaturu od sedam stupnjeva, najvi​e deset, govorio mu je njegov um. Srce bi ti moglo stati. On se spremao za medicinu, znao je daje to istina … ali u tjelesnom svijetu nije nimalo oklijevao. Skočio je unutra, i načas mu je
    • srce doista stalo, ili se bar tako činilo; dah mu je zapeo u grlu i mora se natjerati da udahne a sva ko​a pod vodom mu je otupjela. Ovo je ludo, pomislio je, a onda: Ali tvoja zamisao, Pancho. Počeo je plivati za Dekeom. Dvije djevojke načas su se gledale, onda LaVerne slegne ramenima i isceri se. “Ako mogu oni, mo​emo i mi”, rekla je, skidajući svoju Lacoste majicu da otkrije skoro proziran grudnjak “Zar nemaju cure navodno dodatni sloj sala?” A onda je preskočila ogradu i potrčala prema vodi, otkapčajući si hlače. Čas kasnije, Rachel ju je slijedila, slično kao stoje Randy slijedio Dekea. Djevojke su do​le u stan sredinom popodneva - utorkom je najkasnije predavanje svima njima zavr​avalo ujedan. Dekeov mjesečni d​eparac je upravo stigao - jedan od biv​ih studenata ludih za nogometom (igrači su ih nazivali “anđelima”) brinuo se da svakog mjeseca dobije dvjesto dolara u gotovim - i u hladnjaku je bio cijeli sanduk piva, a na Randyjevom otrcanom stereu svirao je novi album Night Rangera. Njih četvero bacilo se na posao da se ugodno podnapiju. Nakon nekog vremena, razgovor je skrenuo na kraj dugog babljeg ljeta u kojem su u​ivali. Radio je za srijedu najavljivao oluje. LaVerne je izrazila mi​ljenje da bi meteorolog koji predviđa snje​ne oluje u listopadu trebao pred zid, i nitko joj nije proturiječio. Rachel je rekla da su ljeta trajala cijelu vječnost dok je bila mala, ali sad kad je odrasla (“teturavih i senilnih devetnaest godina”, na​alio se Deke, a ona gaje zviznula u gle​anj) svake godine su sve kraća. “Izgledalo je kao da cijeli ​ivot provodim na jezeru Cascade”, rekla je, prelazeći natruli linoleum u kuhinji do hladnjaka. Virnulaje unutra, prona​la jedno Iron City 246 ​ Splav lagano pivo skriveno iza hrpe plavih Tupperwareovih kutija za spremanje hrane (u onoj u sredini bio je skoro prapovijesni čili koji je sad već bio debelo prekriven plijesnima ​ Randy je bio dobar student, a Deke je bio dobar nogometa​, ali ni jedan od njih nije vrijedio ni pi​ljiva boba kad se radi o domaćinstvu), i uzela si ga. “Jo​ se sjećam kad sam prvi put uspjela otplivati skroz do splavi. Ostala sam tamo valjda dva prokleta sata jer sam se previ​e bojala otplivati natrag.” Sjela je kraj Dekea, koji ju je zagrlio oko ramena. Nasmije​ila se, sjećajući se, a Randyju se odjednom učinilo da izgleda kao netko slavan, ili napola slavan. Nije mogao točno odrediti sličnost. Sjetit će se kasnije, u neugodnijim okolnostima. “Na kraju, moj brat je morao doplivati do mene i odvući me na napumpanoj gumi. Bo​e, kako je bio bijesan. A ja sam dobila takve opekotine od sunca da to ne mo​e​ zamisliti.” “Splav je jo​ tamo”, rekao je Randy, tek da ne​to ka​e. Bio je svjestan da LaVerne opet gleda Dekea; u zadnje vrijeme, činilo se da puno gleda Dekea. Ali sad je pogledala njega. “Skoro je Noć vje​itca, Randy. Pla​a Cascade je zatvorena od Praznika rada17.”
    • “Ali splav je vjerojatno jo​ tamo”, reče Randy. “Prije kakvih tri tjedna smo iza​li na teren za geologiju na drugoj strani jezera, i onda sam je vidio. Izgledala je kao …” Slegnuo je ramenima. “… komadić ljeta koji je netko zaboravio očistiti i spremiti u ormar do sljedeće godine.” Mislio je da će se na to nasmijati, ali nisu - čak ni Deke. “To stoje lani bila tamo ne znači da je jo​ tamo”, reče LaVerne. “Spomenuo sam to nekom tipu”, rekao je Randy dovr​avajući svoje pivo. “Billy DeLois, sjeća​ ga se, Deke?” Deke kinine glavom. “Igrao je kao drugi vezni sve dok se nije povrijedio.” “Aha. Valjda. U svakom slučaju, on je iz toga kraja, i ka​e daje vlasnici pla​e nikad ne izvuku sve dok jezero nije blizu smrzavanja. Samo su lijeni - bar je on tako rekao. Rekao je da će jedne godine predugo čekati, i da će im se zamrznuti.” Za​utio je, prisjećajući se kako je splav izgledala, usidrena tamo na jezeru - kvadrat sjajno bijelog drveta u svoj onoj sjajno plavoj jesenskoj 17 U Americi, Praznik rada slavi se prvog ponedjeljka u rujnu, a ne 1. svibnja kao u ostatku svijeta, nap. prev Splav ​ 247 vodi. Sjetio se kako je zvuk bačvi ispod nje - onaj plutajući zvuk, klunk—klunk-do​ao do njih. Zvuk je bio tih, ali zvuk dobro putuje mirnim zrakom oko jezera. Čuli su taj zvuk, i zvuk vrana koje se svađaju oko ostataka nekog već obranog vrta. “Sutra će snijeg”, rekla je Rachel ustajući kad je Dekeova ruka skoro odsutno odlutala do gornjeg dijela njene dojke. Pri​laje prozoru i pogledala van. “Ba​ je to gadno.” “Znate ​to”, rekao je Randy. “Idemo do jezera Cascade. Otplivat ćemo do splavi, oprostiti se od ljeta, i onda otplivati natrag.” Da nije bio već supijan ne bi to nikad predlo​io, a svakako nije očekivao da će ga itko ozbiljno shvatiti. Ali Deke je skočio. “Fora! Sjajno, Pancho! Jebeno genijalno!” LaVerne je poskočila i prolila svoje pivo. Ali nasmije​ila se - a Randyju je bilo malo neugodno od toga smije​ka. “Idemo to napraviti!” “Deke, ti si lud”, rekla je Rachel, isto tako se smije​eći - ali njen osmijeh djelovao je malo nesigurno, malo zabrinuto. “Ne, učinit ću tako” rekao je Deke, pose​ući za svojim kaputom, i uz mje​avinu u​asa i uzbuđenja, Randy je uočio Dekeov osmijeh - drzak i pomalo lud. Njih dvojica su sad već tri godine ​ivjeli zajedno - Sporta​ i Pametnjaković, Cisco i Pancho18, Batman i Robin ​i Randy je poznavao taj
    • osmijeh. Deke se nije ​alio; stvarno je namjeravao to učiniti. U glavi je već bio na pola puta do tamo. Zaboravi, Cisco ​ bez mene. Riječi su mu se digle do usana, ali prije nego ​to ih je stigao izgovoriti, LaVerne je bila na nogama, s istim tim vedrim, suludim izrazom u očima (ili mo​da samo zbog previ​e piva). “Ja sam za!” “Onda idemo!” Deke je pogledao Randyja. “​to ti ka​e​, Pancho?” Tada je načas pogledao Rachel, i u njenim očima vidio ne​to skoro izbezumljeno ​ ​to se njega ticalo, Deke i LaVerne mogli su zajedno otići na jezero Cascade i cijelu noć se valjati po sijenu; ne bi ga odu​evila spoznaja da se ​eve kao majmuni, ali ne bi ga to pretjerano ni iznenadilo. Ali taj izraz u njenim očima, taj progonjeni izraz “Ohlih, CiUisco!” povikao je Randy. “Ohhhh, Pancho!” uzvratio je Deke odu​evljeno. Pljesnuli su se dlanovima. ‘* Cisco Kid i njegov vjerni pratitelj Pancho, likovi iz knji​evnosti, izvorno zasnovani na kratkoj priči O. Henryja. kasnije prebačeni na film, televiziju i u strip. U TV-verziji, svaku su epizodu zavr​avali riječima: “Oh, Cisco!” i “Oh, Pancho!” nap. prev. 248 ​ Splav Randy je bio na pola puta do splavi kad je ugledao crnu mrlju na vodi. Bila je iza splavi, s njene lijeve strane, bli​e sredini jezera. Pet minuta kasnije i svjetlo bi bilo preslabo da uoči bilo ​to osim sjene … ako je uopće ne​to vidio. Naftna mrlja? pomislio je, jo​ uvijek se mučeći kroz vodu, blijedo svjestan kako djevojke pljuskaju za njim. Ali ​to bi naftna mrlja radila na napu​tenom listopadskom jezeru? A bilo je i čudno okruglo, malo, ne vi​e od metar i pol u promjeru “Juhuuu!” povikao je Deke opet, a Randy je pogledao prema njemu. Deke se penjao po ljestvama na boku splavi, otresajući vodu kao pas. “Kako ti ide, Pancho?” “Dobro!” odvratio je, zamahujući jače. Stvarno nije bilo tako stra​no kao stoje mislio da će biti, kad si se jednom ufurao i pokrenuo. Tijelo mu je sad zujalo od topline a motor mu je radio do daske. Osjećao je kako mu srce čvrsto lupa, zagrijavajući ga iznutra prema van. Njegova obitelj imala je vikendicu na Cape Codu, i voda je tamo znala biti i gora usred srpnja. “Ako misli​ da ti je sad gadno, Pancho, čekaj dok izađe​!” povikao je Deke zlurado. Skakao je goredolje, drmajući splav, trljajući si tijelo. Randy je zaboravio na naftnu mrlju sve dok mu ruke nisu dotakle grubo, bijelo obojano drvo ljestava na strani okrenutoj obali. Onda ju je opet ugledao. Bila je malo bli​e. Okrugla tamna mrlja na vodi, kao neki veliki made​ koji se di​e i pada s blagim valovima. Kad ju je prvi put ugledao, mrlja je bila mo​da četrdeset metara od splavi. Sad je bila za pola bli​e.
    • Kako je to moguće? Kako ​ Onda je iza​ao iz vode i hladan zrak ugrizao mu je ko​u jo​ gore nego voda kad je tek skočio. “Ohhh, sranje!” povikao je, smijući se, drhteći u svojim gaćama. “Pancho, ba​ si ti neki kretenko” reče Deke sretno. Povukao je Randyja gore. “JeF ti dovoljno hladno? Jesi se otrijeznio?” “Trijezan sam! Trijezan sam!” Počeo je skakutati kao stoje Deke bio činio, lupajući se rukama preko prsa i trbuha u obliku slova X. Okrenuli su se pogledati djevojke. Rachel je pretekla LaVerne, koja je plivala nečim nalik na pseći stil koji izvodi pas bez ikakvih instinkata. “Kako ste, moje dame?” zaurlao je Deke. “Idi dovraga, Macho City!” uzvratila je LaVerne, a Deke se opet nasmijao. Splav ​ 249 Randy je pogledao u stranu i vidio daje čudna okrugla mrlja jo​ bli​e -deset metara, sad, i jo​ se pribli​ava. Plutala je na vodi, okrugla i pravilna, kao vrh neke krupne čelične bačve, ali po tome kako je spretno jahala po valovima bilo je jasno da se ne radi o povr​ini nekog čvrstog predmeta. Uhvatio gaje strah, bez fokusa ali vrlo sna​an. “Plivajte!” doviknuo je djevojkama, i sagnuo se uhvatiti Rachelinu ruku kad je posegnula za ljestvama. Povukao ju je gore. Jako je udarila koljenom - jasno je čuo udarac. “Au! Hej! ​to-“ LaVerne je jo​ bila tri metra daleko. Randy je opet bacio pogled u stranu i vidio kako okrugla stvar dotiče vanjsku stranu splavi. Stvar je bila tamna kao nafta, ali bio je siguran da se ne radi o nafti pretamno, pregusto, previ​e jednoliko. “Randy, to bolil ​to ti to radi​, misli​ da si smije​an -“ “LaVerne! Plivaj!” Vi​e to nije bio samo strah; sad je bila strava. LaVerne je podigla pogled, mo​da ne shvaćajući u​as ali bar shvaćajući u​urbanost. Djelovala je zbunjeno ali je zalamatala br​e, prevaljujući udaljenost do ljestava. “Randy, koji ti je vrag?” upitao je Deke. Randy je opet pogledao u stranu i vidio kako se stvar ornata oko četvrtastog ugla splavi. Načas je izgledalo kao slika Pac-Mana, usta razjapljenih da pojede elektronske kolačiće. Onda je skliznulo do kraja oko ugla i počelo kliziti uzdu​ splavi, jednog ruba posve ravnog.
    • “Pomozi mi daje izvučem!” zastenjao je Randy Dekeu, i posegnuo za njenom rukom. “Brzo!” Deke je dobroćudno slegnuo ramenima i posegnuo za drugom LaVer-neinom rukom. Izvukli su je gore na ravnu povr​inu splavi samo koju sekundu prije nego stoje crna stvar kliznula kraj ljestava, udubljujući se dok je klizila po izbočini ljestava. “Randy, jesi poludio?” LaVerne je bila zadihana i pomalo prestra​ena. Bradavice su joj se jasno vidjele kroz grudnjak. Stajale su, hladne, čvrste točkice. “Ono tamo”, rekao je Randy pokazujući rukom. “Deke? Stoje to?” Deke gaje ugledao. Do​lo je do lijevog ugla splavi. Otplutalo je malo na jednu stranu, opet se vraćajući u okrugli oblik. Samo je plutalo tamo. Njih četvero zabuljilo se u to. “Valjda naftna mrlja”, reče Deke. 250 ​ Splav “Zbilja si me zviznuo u koljeno”, rekla je Rachel baciv​i pogled na tamnu stvar na vodi a onda opet na Randyja. “Ti -“ “Nije naftna mrlja”, reče Randy. “Jesi li ikad vidio okruglu naftnu mrlju? Ono izgleda kao pijun za mlin.” “Nikad nisam vidio nikakvu naftnu mrlju”, odgovori Deke. Obraćao se Randyju, ali gledao je LaVerne. LaVernine gaćice bile su skoro isto tako prozirne kao i grudnjak, delta njenog spolovila uredno ocrtana kroz svilu, svaki guz napeti brijeg. “Čak ni ne vjerujem u njih. Ja sam iz Missourija.” “Ostat će mi masnica”, rekla je Rachel, ali bijes joj je i​čezao iz glasa. Vidjela je kako Deke gleda LaVerne. “Bo​e, hladno mije”, reče LaVerne. Lijepo je zadrhtala. “Krenulo je prema curama”, reče Randy. “Ma daj, Pancho. Mislio sam da si trijezan.” “Krenulo je prema curama”, ponovio je uporno, i pomislio: Nitko ne zna da smo ovdje. Nitko ​iv. “Jesi li // ikad vidio naftnu mrlju, Pancho?” Spustio je ruku oko LaVer-ninih golih ramena istim onim skoro odsutnim pokretom kojim je prije toga bio dotakao Rachelinu dojku. Nije dirao LaVerneinu dojku - bar ne jo​ - ali ruka mu je bila blizu. Randy je otkrio da mu je vi​e-manje svejedno. Ona crna, okrugla mrlja na vodi. To gaje brinulo. “Vidio sam jednu, na Capeu, prije četiri godine”, rekao je. “Svi smo izvlačili ptice na pla​u i poku​avali ih očistiti -“
    • “Ekolo​ki, Pancho”, rekao je Deke s odobravanjem. “Mucho ekolo​ki, rekao bih.” Randy reče: “To je bila samo velika, ljepljiva gnjusoba po vodi. U mrljama i velikim prugama. Nije izgledalo kao ono. Nije bilo, znate, kompaktno.” Izgledalo je slučajno, htio je reći. Ovo ne izgleda slučajno; izgleda kao da je namjerno. “​elim se sad vratiti”, rekla je Rachel. Jo​ je gledala Dekea i LaVerne. Randy je vidio tupu povrijeđenost na njenom licu. Sumnjao je da je ona svjesna koliko se to vidi. “Pa idi”, reče LaVerne. Na njenom licu bio je izraz-jasnoća potpunog trijumfa, pomislio je Randy, a ako je misao zvučala pretenciozno, svejedno se činila potpuno točnom. Izraz nije bio usmjeren ba​ na Rachel … ali LaVerne ga nije ni poku​avala sakriti od nje. Pri​la je korak bli​e Dekeu; samo korak ih je i razdvajao. Sad su im se bokovi blago dodirivali. Jednog kratkog trenutka, Randyjeva pozornost izmakla se od onog ​to je plutalo na vodi, i usredotočila se na LaVerne s Splav ​ 251 gotovo savr​enom mr​njom. Premda nikad u ​ivotu nije udario djevojku, toga bi je trenutka bio u stanju udariti i u​ivati u tome. Ne zato ​to ju je volio (bio je malo zaljubljen u nju, točno, i ne ba​ malo ju je ​elio, točno, i jako ljubomoran kad se počela nabacivati Dekeu tamo u stanu, da, točno, ali djevojku koju doista voli ne bi pustio ni dvadeset kilometara blizu Dekeu), već zato ​to je poznavao onaj izraz na Rachelinom licu - kako se osjeća​ kad ima​ takav izraz lica. “Bojim se”, reče Rachel. “Naftne mrlje? ” upitala je LaVerne s nevjericom i nasmijala se. ​elja da je udari opet je zapljusnla Randyja - samo da zamahne, ​irokim, kru​nim zamahom pljuske kroz zrak, da izbri​e taj izraz nedovr​ene nadmenosti s njenog lica i ostavi joj na obrazu trag koji će se pretvoriti u masnicu u obliku dlana. “Daj onda ti otplivaj natrag”, reče Randy. LaVerne mu se snishodljivo nasmije​ila. “Meni se jo​ ne ide”, rekla je, kao da se obraća djetetu. Podigla je pogled prema nebu, pa prema Dekeu. “Htjela bih vidjeti izlazak zvijezda.” Rachel je bila niska djevojka, zgodna, ali na jedan dječački, pomalo nesiguran način koji je Randyja podsjećao na njujor​ke djevojke - znao ih je viđati kako ujutro ​ure na posao, odjevene u svoje fino iskrojene suknje s razrezima naprijed ili na boku, s tim istim izgledom, pomalo neurotične ali zgodne. Racheline oči uvijek su sjajile, ali bilo je te​ko procijeniti dolazi li taj ​ivahni izgled iz dobre volje, ili samo iz neusmjerene tjeskobe. Dekeov ukus obično je vi​e naginjao visokim djevojkama tamne kose i snenim, krupnim očima, i Randy je vidio daje između Dekea i Rachel sad gotovo ​ ​to god da je bilo, ne​to jednostavno i mo​da malo dosadno s njegove strane, ne​to duboko i komplicirano i vjerojatno bolno s njene. Bilo je gotovo, tako čisto i tako naglo da je Randy zamalo čuo pucanje: zvuk nalik suhoj grančici koja se prelomi preko koljena.
    • On je bio stidljive naravi, ali sad je pri​ao Rachel i zagrlio je. Načas je podigla pogled prema njemu, nesretnog lica ali zahvalna za tu gestu, i bilo mu je drago ​to joj je bar malo popravio situaciju. Opet mu se u mislima pojavila ona sličnost. Ne​to u njenom licu, njenom izgledu Prvo ju je povezivao s televizijskim kvizovima, zatim s reklamama za krekere ili kekse ili neku takvu prokletu stvar. A onda se sjetio - izgledala je kao Sandy Duncan, glumica koja je igrala u obnovljenoj verziji Petra Pana na Broadwayu19. 19 U anglofonom svijetu običaj je da Petra Pana igra glumica, te je Sandy Duncan igrala naslovnu ulogu. nap. prev. 252 ​ Splav “​to je to?” upitala je. “Randy? ​to je to?” “Ne znam.” Bacio je pogled prema Dekeu i vidio kako ga Deke gleda s onim poznatim smije​kom u kojem je bilo vi​e ljubavi i bliskosti nego prijezira … ali i prijezir je bio uključen u njega. Mo​da Deke to čak nije ni znao, ali bilo je tu. Izraz je govorio Eto ga, stari plačimačak Randy, opet se usrao u gaće. Na to bi Randy trebao promumljati neki dodatak - Vjerojatno nije ni​ta. Ne brini, otići će to. Ne​to toga tipa. Nije. Neka se Deke smije​i. Crna mrlja na vodi gaje pla​ila. To je bila istina. Rachel se odmakla od Randyja i privlačno kleknula na rub splavi najbli​i stvari, i načas je pokrenula jo​ jasniju asocijaciju sjećanja: djevojka na naljepnicama White Rocka20. Sandy Duncan na naljepnicama White Rocka, ispravio gaje njegov um. Njena kratka kosa, malo grubo plava, mokro se priljubila uz njenu fino oblikovanu lubanju. Vidio je kako joj se ko​a naje​ila na lopaticama, odmah iznad bijele vrpce grudnjaka. “Nemoj upasti unutra, Rache”, rekla je LaVerne s veselom zlobom. “Prestani, LaVerne”, rekao je Deke, jo​ uvijek nasmije​en. Randy je skrenuo pogled s njih dvoje, koji su stajali usred splavi, s rukama nehajno jedno drugome oko struka, ovla​ se dodirujući bokovima, opet na Rachel. Uzbuna mu je jurila niz kralje​nicu i van kroz ​ivce poput plamena. Crna mrlja prepolovila je razdaljinu do ugla splavi gdje je Rachel klečala i gledala je. Prije je bila udaljena dva-dva i pol metra. Sad je udaljenost bila metar, ili jo​ manje. I vidio je čudan izraz u njenim očima, okruglu bezira​ajnost koja je čudno nalikovala na okruglu bezizra​ajnost te stvari u vodi. Sadje kao Sandy Duncan koja sjedi na naljepnici White Rocka i pretvara se da ju je hipnotizirao bogati, izvrstan okus Nabisco Honey Grahamsa21, pomislio je idiotski, osjećajući kako mu je srce ubrzalo, onako kako se dogodilo u vodi, i povikao je: “Odmakni se odatle, Rachel!” Onda se sve dogodilo jako brzo - stvari su se odvijale s brzinom vatrometa koji se zahuktao. A svejedno je svaku pojedinost vidio sa savr​enom, paklenom čistoćom. Kao daje svaka pojedinost uhvaćena u svoju vlastitu kapsulicu. 20 White Rock: jedno od najstarijih gaziranih pića u Americi, poznato po svojim naljepnicama s
    • Psihom, nap. prev. 21 Nabisco Honey Grahams: poznati američki keksi s medom, donekle slični europskim speculas keksima, nap. prev. Splav ​ 253 LaVerne se nasmijala - na kampusu, u sjajnim popodnevnim satima, mo​da bi to zvučalo kao smijeh bilo koje studentice, ali ovdje vani, u sve dubljoj tami, zvučalo je kao hihot vje​tice koja muti napitak u kotlu. “Rachel, mo​da bolje da se od - ” rekao je Deke, ali ona gaje prekinula, skoro sigurno po prvi put u ​ivotu, i nedvojbeno po posljednji puta. “Ima boje!” povikala je glasom posvema​njeg, uzdrhtalog čuda. Oči su joj zurile u crnu mrlju na vodi s bezizra​ajnim zanosom, i samo na čas, Randyju se učinilo da shvaća o čemu govori - boje, aha, boje, koje se kovitlaju bogatim spiralama zavinutim prema unutra. Onda su nestale, i opet je vidio samo tupu, nesjajnu crninu. “Kakve predivne boje!” “Rachel!” Pru​ila je ruku prema tome - van i dolje - svoju bijelu ruku, naje​ene ko​e, svoju ruku, ispru​enu prema tome, s namjerom da dotakne; vidio je daje izgrizla nokte do krvi. “Ra - “ Osjetio je kako se splav naginje u vodi dok je Deke kretao prema njima. Istovremeno je i on posegnuo prema Rachel, s namjerom daje povuče unatrag, mutno svjestan kako ne ​eli da Deke bude onaj tko će je izvući. Onda je Rachelina ruka dotakla vodu - samo ka​iprst, uzrokujući jedan tanu​ni valić u krugu - a crna mrlja je suknula preko nje. Randy ju je čuo kako naglo udi​e, i odjednom joj je bezizra​ajnost nestala iz očiju. Zamijenila juje agonija. Crna, viskozna tvar jurila joj je uz ruku kao blato … a ispod nje, Randy je vidio kako joj se ko​a rastače. Otvorila je usta i zavri​tala. Slijepo je mahnula drugom rukom prema Randyju, a on je posegnuo za njom. Prsti su im se oče​ali jedni o druge. Oči su joj susrele njegove, i jo​ je uvijek prokleto nalikovala na Sandy Duncan. A onda je pala prema van, i pljusnula u vodu. Crna stvar pretekla je preko mjesta gdje je pala. “​to se dogodilo? ” vri​tala je LaVerne iza njih. “​to se dogodilo? Zar je pala u vodu? Sto joj se dogodilo? “ Randy je krenuo kao da će se baciti za njom, a Deke ga je gurnuo unatrag s nehajnom snagom. “Ne”, rekao je prestra​enim glasom koji nimalo nije ličio na Dekea.
    • Sve troje su je vidjeli kad je stigla do povr​ine. Ruke su joj mahale -ne, ne ruke. Jedna ruka. Druga je bila pokrivena crnom membranom koja je visjela u preklopima i krpama nečeg crnog i pro​aranog tetivama, nečeg ​to je pomalo nalikovalo na rolano govedsko pečenje. 254 ​ Splav “Upomoć!” vri​tala je Rachel. Oči su joj zurile u njih, od njih, u njih, od njih-oči su joj bile kao lampe koje besciljno ma​u po mraku. Udarala je po vodi toliko da se zapjenila. “Upomoć boli molim vas upomoć boli BOLI BOLLLLL - “ Randy je pao kad gaje Deke gurnuo. Sad je opet ustao s dasaka splavi i zateturao prema naprijed, nesposoban ignorirati glas. Poku​ao je skočiti u vodu a Deke ga je zgrabio, omatajući svoje krupne ruke oko Randyjevih tanu​nih prsa. “Ne, mrtva je”, pro​aptao je o​tro. “Kriste, zar ne vidi​? Mrtva je, Pancho.” Gusta crnina odjednom je posukljala preko Rachelinog lica kao veo, i vriskovi su joj se prvo prigu​ili a zatim posve nestali. Sad se činilo daju crna tvar ve​e iskri​anim uzetima. Randy je vidio kao tone u nju poput kiseline, a onda joj je ​ila kucavica popustila u crnom, silnom mlazu, vidio je kako stvar ​alje pseudono​icu za krvi koja suklja. Nije mogao povjerovati u ono ​to vidi, nije mogao shvatiti… ali nije bilo dvojbe, nikakvog dojma da gubi razum, nikakvog uvjerenja da sanja ili halucinira. LaVerne je vri​tala. Randy se okrenuo daje pogleda taman u času kad si je melodramatski prekrila oči rukom, kao junakinja iz nijemog filma. Učinilo mu se daće se nasmijati i reći joj to, ali je otkrio da ne mo​e ispustiti ni zvuka. Opet je pogledao prema Rachel. Rachel skoro vi​e uopće nije bilo. Njeno batrganje je oslabilo do te mjere da se jo​ radilo samo o trzajima. Crnina je tekla preko nje ​ sad je veća, pomislio je Randy, veća je, nema nikakve sumnje ​ nijemom, mi​ićavom snagom. Vidio ju je kako udara rukom u mrlju; vidio je kako ruka zapinje, kao na ljepilu papira za muhe; vidio kako nestaje. Sad je jo​ imao dojam samo o njenom obrisu, ne u vodi već u crnoj stvari, kako se ne okreće već ga ne​to izvana okreće, obris postaje sve neprepoznatljiviji, neki bijeli bljesak -kost, pomislio je zgađeno, i okrenuo se na drugu stranu, bespomoćno povraćajući preko ruba splavi. LaVerne je jo​ uvijek vri​tala. Onda se začulo tupo vap! i prestala je vri​tati, a počela cendrati. Udario ju je, pomisli Randy. Ja sam to htio učiniti, sjeća​ se? Koraknuo je unatrag, bri​ući si usta, osjećajući se slaba​no i bolesno. I prestra​eno. Tako prestra​eno daje mogao razmi​ljati samo siću​nim djelićem svoga mozga. Uskoro će i on početi vri​tati. Onda će Deke morati i njega o​amariti. Deke se neće uspaničiti, o, ne. Deke je definitivno bio budući junak. Mora​ biti nogometni junak… da bi se slagao s prelijepim curama, Splav ​ 255 pjevao je njegov um veselo. Onda je čuo kako mu Deke ne​to govori, i podigao je pogled prema nebu,
    • poku​avajući si ra​čistiti glavu, očajnički se poku​avajući rije​iti vizije Rachelinog obrisa koji postaje bezobličan i neljudski dok je ona crna stvar jede, ne ​eleći da Deke i njega o​amari kao stoje o​amario LaVerne. Podigao je pogled prema nebu i vidio kako tamo već blistaju prve zvijezde - oblik Malog medvjeda već je bio jasan dok je posljednje bijelo svijetlo bljedilo na zapadu. Bilo je skoro pola osam. “Oh, Ciiisco”, uspio je reći. “Mislim da smo sad u veeelika nevolja.” “Stoje to?” Ruka mu je pala na Randyjevo rame, grabeći i bolno ste​ući. “Pojelo ju je, jesi li to vidio? Pojelo ju je, jebeno ju je pojelol Stoje to?” “Ne znam. Zar me nisi prije čuo?” “Ti bi trebao znati, ti si jebeni pametnjaković, ti ide​ na sve jebene znanstvene predmete!” Deke je sad i sam skoro vri​tao, i to je Randyju pomoglo da povrati jo​ malo kontrole. “Ni u jednoj znanstvenoj knjizi koju sam ja ikad pročitao nema ničeg takvog”, reče mu Randy. “Posljednji put kad sam vidio ne​to takvo bilo je na horror-predstavi za Noć vje​tica u Rialtu, kad mi je bilo dvanaest godina.” Stvar je sad povratila svoj okrugli oblik. Plutala je na vodi tri metra od splavi. “Veće je”, zacvili LaVerne. Kad ju je Randy prvi put ugledao, procijenio je promjer mrlje na kakvih metar i pol. Sad je bila promjera bar dva i pol metra. “Veće je jer je pojelo Rachel!” povikala je LaVerne, i opet počela vri​tati. “Prestani s tim ili ću ti slomiti čeljust”, rekao je Deke, i prestalaje-ne odjednom, već postupno, kao kad se zaustavlja ploča kad netko gramofonu isključi struju a ne skine prvo iglu s ploče. Oči su joj bile ogromne. Deke je ponovno pogledao Randyja. “Jesi dobro, Pancho?” “Ne znam. Valjda.” “Moj prika.” Deke se poku​ao nasmije​iti, i Randy je s nekom vrstom panike vidio da mu uspijeva - zar neki dio Dekea u​iva u ovome? “Nema​ ni najbla​eg pojma ​to bi to moglo biti?” Randy strese glavom. Mo​da je ipak u pitanju naftna mrlja … ili je bar bila u pitanju, dok joj se ne​to nije dogodilo. Mo​da su je kozmičke zrake 256 ​ Splav pogodile na točno određen način. Ili ju je mo​da Arthur Godfrey— zapisao atomskim Bisquickom23, tko zna? Tko bi mogao znati? “​to misli​, mo​emo li otplivati pokraj toga?” ustrajao je Deke, drmajući Randyjevo rame.
    • “Ne!” zaskviči LaVerne. “Prestani ili ću te uspavati, LaVerne”, rekao je Deke, opet podi​ući glas. “Ne ​alim se.” “Vidio si kako je brzo uhvatilo Rachel”, reče Randy. “Mo​da je tada bilo gladno”, odgovori Deke. “Ali mo​da je sad sito.” Randy je pomislio na Rachel kako kleči na uglu splavi, tako mirna i zgodna u grudnjaku i gaćicama, i opet osjetio kako mu se di​e ​eludac. “Ti probaj”, rekao je Dekeu. Deke se isceri bez humora. “O, Pancho.” “O, Cisco.” “Ja hoću kući”, rekla je LaVerne prigu​enim ​apatom. “Dobro?” Nitko joj nije odgovorio. “Onda ćemo čekati da ode”, reče Deke. “Do​lo je, pa će i otići.” “Mo​da”, reče Randy. Deke ga je pogledao, lica punog divlje koncentracije u polutami. “Mo​da? Kakvo je to sranje, mo​da?” “Mi smo do​li, i to je do​lo. Vidio sam kako dolazi-kao da nas je nanju​ilo. Ako se najelo kao ​to ka​e​, otići će. Valjda. Ako je jo​ gladno -” Slegnuo je ramenima. Deke je zami​ljeno stajao, sagnute glave. Njegova kratka kosa jo​ se pomalo cijedila. “Pričekat ćemo”, rekao je. “Nek’jede ribe.” Pro​lo je petnaest minuta. Nisu razgovarali. Postalo je hladnije. Sad je bilo mo​da deset stupnjeva, a sve troje su bili u donjem rublju. Nakon prvih deset minuta, Randy je čuo hitro, neravnomjerno klikanje svojih zubi. LaVerne se poku​ala privući bli​e Dekeu, ali on ju je odgurnuo - blago ali sasvim odlučno. “Zasad me pusti na miru”, rekao je. Pa je sjela, prekri​iv​i ruke preko grudi, ​akama si dr​eći laktove, drhteći. Bacila je pogled na Randyja, očima mu govoreći da bi se mogao vratiti, staviti joj ruku preko ramena, sad bi to bilo u redu. 22 Arthur Godfrey (1903.-1983.) slavni američki radio i televizijski voditelj, nap. prev. 2’ Bisquick: gotova mje​avina za pečenje kruha, koja uključuje i sol i kvasac, nap. prev. Splav ​ 257 Umjesto toga, skrenuo je pogled natrag na tamni krug na vodi. Samo je plutao tamo, ne prilazeći ni​ta bli​e, ali ni ne udaljavajući se. Pogledao je prema obali i vidio pla​u, jezovito bijeli polumjesec koji
    • kao daje i sam plutao. Drveće iza njega stvaralo je tamnu, zadebljanu liniju obzora. Učinilo mu se da vidi Dekeov Camaro, ali nije bio siguran. “Samo smo se digli i krenuli”, reče Deke. “Točno”, reče Randy. “Nismo nikome rekli.” “Ne.” “Dakle, nitko ne zna da smo ovdje.” “Ne.” “Prestanite!” poviče LaVerne. “Prestanite, pla​ite me!” “Začepi nju​kicu”, rekao je Deke odsutno, a Randy se nasmijao usprkos sebi - koliko god puta Deke to rekao, svaki put mu je bilo smije​no. “Ako moramo ovdje provesti noć, dobro. Netko će nas sutra čuti kako vičemo. Nismo ba​ usred australskih bespuća, zar ne. Randy?” Randy nije ni​ta rekao. “Zar ne?” “Zna​ gdje smo”, reče Randy. “Zna​ isto tako dobro kao i ja. Skrenuli smo s Ceste 41, pro​li smo dvanaest kilometara seoskog puta -” “S kućama svakih deset metara -“ “Vikendicama. Sad je listopad. Prazne su, cijela ta jebena gomila kuća. Do​li smo ovamo, i morao si zaobići proklete vratnice, sa znakovima PRIVATNI POSJED svakih deset metara -“ “Pa ​to? Neki pazikuća -” Deke je sad zvučao malo bijesno, malo neuravnote​eno. Malo prestra​eno? Po prvi put večeras, po prvi put ovog mjeseca, ove godine, mo​da po prvi put u cijelom ​ivotu? To je ba​ bila stra​na pomisao - Deke gubi junf za strah. Randy nije bio siguran da se ba​ to događa, ali činilo mu se da bi moglo biti … i na neki perverzan način, u​ivao je u tome. “Nema se ​to ukrasti, nema se ​to uni​titi”, rekao je. “Ako i postoji neki pazikuća, vjerojatno svraća jednom u dva tjedna.” “Lovci -“ “Sljedećeg mjeseca, aha”, rekao je Randy i naglo zatvorio usta. Uspio je prestra​iti i sebe. “Mo​da nas pusti na miru”, reče LaVerne. Usne su joj se ra​irile u patetičan, nesiguran mali osmijeh. “Mo​da će nas samo … znate … pustiti na miru.” 258 ​ Splav Deke reče: “A mo​da će i na vrbi ​” “Kreće se”, reče Randy. LaVerne je skočila na noge. Deke je pri​ao mjestu gdje je bio Randy, i načas se splav nakosila,
    • prestraviv​i Randyja da mu je srce zalupalo galopom, i natjerav​i LaVerne da opet zavri​ti. Onda je Deke koraknuo malo unatrag i splav se stabilizirala, a samo je lijevi prednji ugao (okrenut prema obali) bio malo ni​e nego ostatak splavi. Do​lo je s uljastom, zastra​ujućom brzinom, i dok je dolazilo, Randy je vidio boje koje je vidjela Rachel - fantastične crvene i ​ute i plave kako se kovitlaju preko sjajno crne povr​ine, poput meke plastike ili tamnog, podatnog skaja. Dizalo se i padalo s valovima i to je mijenjalo boje, kovitlalo ih i pretapalo. Randy je shvatio da će pasti, pasti ravno u to, osjećao je kako se naginje prema van Posljednjom snagom, podigao si je desnu ​aku do nosa - pokret čovjeka koji prigu​uje ka​alj, samo malo vi​e i puno jače. Nos mu je bljesnuo od bola, osjetio je kako mu krv toplo curi preko lica, a onda je bio u stanju ustuknuti, vičući: “Ne gledaj u to! Deke! Ne gledaj ravno u to, boje će te obeznaniti!” “Poku​ava se podvući pod splav”, reče Deke smrknuto. “Koji je to kurac, Pancho?” Randy je pogledao - pogledao je vrlo oprezno. Vidio je kako se stvar trlja o bok splavi, sve pljosnatija, u obliku pola pizze. Načas se činilo kao da se nakuplja tamo dolje, postajući sve deblja, i imao je zastra​ujuću viziju stvari kako se deblja dovoljno da se prebaci na povr​inu splavi. Onda se progurala ispod nje. Učinilo mu se da načas čuje neki zvuk -grubi zvuk, kao bala platna koja se provlači kroz uski prozor - ali mo​da je to bilo samo od ​ivaca. “Je li oti​lo ispod nas?” upitala je LaVerne, i u glasu joj je bilo nečeg čudno nehajnog, kao da se svim silama trudi voditi normalan razgovor, ali istovremeno i vri​ti. “Je li se zavuklo ispod splavi? Je li ispod nas?” “Da”, reče Deke. Pogledao je Randyja. “Sad ću zaplivati”, rekao je. “Ako je tamo dolje, imam dobre ​anse.” “Ne!” zavri​ti LaVerne. “Ne, nemoj nas ovdje ostaviti, nemoj - “ “Ja sam brz”, rekao je Deke, gledajući Randyja, potpuno ignorirajući LaVerne. “Ali moram krenuti dok je jo​ tamo dolje.” Randyju se činilo da mu um zuji brzinom od dva maha - na neki ma-stan, mučan način, bilo je uzbudljivo, kao onih posljednjih par sekundi prije nego ​to se pobljuje​ u ogradu jeftine vo​nje u lunaparku. Bilo je vremena Splav ​ 259 čuti bačve ispod splavi kako ​uplje udaraju jedna u drugu, vremena čuti li​će na drveću iza pla​e kako suho ​u​ti na laganom povjetarcu, vremena zapitati se za​to se podvuklo pod splav. “Da”, rekao je Dekeu. “Ali ne vjerujem da će​ stići.” “Stići ću”, rekao je Deke i krenuo prema rubu splavi.
    • Napravio je dva koraka i stao. Dah mu se bio ubrzavao dok mu je mozak pripremao srce i pluća da otpliva najbr​ih pedeset metara u ​ivotu, a sad mu je i dah stao kao i ostatak tijela, naprosto je stao u pola udisaja. Okrenuo je glavu, a Randy je vidio kako mu se tetive u vratu napinju. “Panch - ” rekao je, zapanjenim, prigu​enim glasom, a onda je počeo vri​tati. Vri​tao je zapanjujućom snagom, sna​nim baritonskim urlanjem koje se krhalo prema divljim visinama soprana. Bilo je dovoljno glasno da u jezovitim polutonovima odjekuje od obale. Isprva je Randy mislio da samo vri​ti, a onda je shvatio daje to zapravo riječ - ne, dvije riječi, stalno iste dvije riječi, ponovno i ponovno: “Moja noga!” vri​tao je Deke. “Moja noga! Moja noga! Moja noga!” Randy je spustio pogled. Dekeovo stopalo imalo je neki čudan, potonuli izgled. Razlog je bio očit, ali Randyjev um isprva je to odbijao prihvatiti - bilo je previ​e nemoguće, previ​e suludo i groteskno. Pred njegovim očima, Dekeovo stopalo povlačeno je dolje, između dvije daske koje su sačinjavale splav. Onda je ugledao mračni sjaj crnog stvora iza pete i prstiju, mračni sjaj ​iv od uskovitlanih, zloćudnih boja. Stvor mu je dr​ao stopalo (“Moja noga!” vri​tao je Deke, kao da ​eli potvrditi ovaj očiti zaključak. “Moja noga, oh, moja noga, moja NOOOO-OOOOGA!”). Stao je na pukotinu između dasaka (na crtu stani, mamu sahrani, blebetao je Randyjev um bezumno), a stvor je bio tamo dolje. Stvor je ” Fwc//” odvrisnuo je odjednom. “Vuci, Deke, prokleto mu bilo, VUCI!” “Sto se događa!” urlala je LaVerne, i Randy je mutno shvatio da ga nije samo uhvatila za rame; zabila je svoje srpaste nokte u njega kao pand​e. Neće biti ama ni od kakve pomoći. Udario ju je laktom u ​eludac. Proizvela je neki ka​ljavi, lajavi zvuk i sjela na dupe. Priskočio je Dekeu i dohvatio mu jednu ruku. Bila je čvrsta kao mramor iz Carrare, svaki mi​ić se isticao kao rebro isklesanog dinosaurskog kostura. Vući Dekea bilo je kao poku​avati izvući neko krupno drvo iz tla i to za korijen. Dekeove oči okrenule su se prema 260 ​ Splav kraljevski ljubičastoj boji ranonoćnog neba, staklaste i pune nevjerice, i jo​ uvijek je vri​tao, vri​tao, vri​tao. Randy je spustio pogled i vidio da je Dekeovo stopalo sad nestalo u pukotini između dasaka, sve do gle​nja. Taje pukotina bila ​iroka mo​da samo centimetar i pol, sigurno ne vi​e od dva, ali stopalo mu je nestalo u njoj. Krv je sukljala preko bijelih dasaka, u gustim, tamnim pipcima. Crna tvar poput ugrijane plastike pulsirala je gore-dolje u pukotini, gore i dolje, kao otkucaji srca. Moram ga izvući. Moram ga izvući brzo ili ga uopće nećemo moći izvući… dr​i se, Cisco, molim te,
    • dr​i se … LaVerne je ustala i uzmakla od čvornovatog, vri​tavog Deke-drveta u sredi​tu splavi koja je plutala usidrena pod listopadskim zvijezdama na jezeru Cascade. Tupo je tresla glavom, ruku stisnutih preko trbuha, tamo gdje ju je dohvatio Randyjev lakat. Deke se čvrsto oslonio na njega, glupavo lamatajući rukama. Randy je pogledao dolje i vidio kako krv suklja iz Dekeovog lista, koji se sad su​avao u vrh kako ​to se su​ava na​iljena olovka - samo ​to je ovdje vrh bio bijeli, a ne crni, i vrh je bila kost, jedva vidljiva. Crna stvar se opet podigla, ​i​ajući, jedući. Deke je zavijao. Nikad vi​e neće igrati nogomet na toj nozi, KOJOJ nozi, ha-ha, i povukao je Dekea svom snagom i jo​ uvijek je bilo kao da vuče ukorijenjeno drvo. Deke je opet zateturao i sad je ispustio dug, prodoran krik od kojeg je Randy pao na leđa, i sam vičući, rukama si prekrivajući u​i. Krv je posukljala iz pora Dekeovog lista; koljeno mu je dobilo ljubičast, nabubren izraz dok je poku​avalo savladati ogroman pritisak proizveden poku​ajima crne stvari da povuče Dekeovu nogu dolje kroz usku pukotinu, centimetar po centimetar. Ne mogu mu pomoći. Kako je ta stvar sna​na! Sad mu vi​e ne mogu pomoći, ​ao mije, Deke, tako mi je ​ao ​ “Dr​i me, Randy”, zavri​tala je LaVerne, hvatajući ga navrat-nanos, skrivajući lice u njegova prsa. Lice joj je bilo tako vrelo da se činilo kako pr​i. “Dr​i me, molim te, zagrli me -“ Ovog puta, učinio je to. Tek kasnije, Randyju je pala na pamet u​asna spoznaja: njih dvoje moglo je skoro sigurno otplivati na obalu dok je crna stvar bila zabavljena Dekeom - a da je LaVerne odbila poku​ati, mogao je to i učiniti i sam. Ključevi Splav ​ 261 Camara bili su u Dekeovim trapericama, ostavljenim na pla​i. Mogao je uspjeti… ali spoznaja o tome pala mu je na um tek kad je već bilo prekasno. Deke je umro taman kad mu je bedro počelo nestajati kroz usku pukotinu između dasaka. Prestao je vri​tati nekoliko minuta prije toga. Otad je ispu​tao samo te​ke, sirupaste jecaje. Onda je i to prestalo. Kad se onesvijestio, padajući prema naprijed, Randy je čuo kako se ono stoje preostalo od bedrene kosti u njegovoj desnoj nozi krha u komadiće. Tren kasnije, Deke je podigao glavu, napola svjesno se ogledao, i otvorio usta. Randyju se učinilo da namjerava opet vri​tati. Umjesto toga, izbljuvao je silan mlaz krvi, tako guste daje bila skoro u komadu. I Randyja i LaVerne zapljusnula je njena toplina, a ona je opet počela vri​tati, sad promuklo.
    • “Bljaaa!” vikala je, lica iskrivljenog od suludog gađenja. “Bljaaa! Krv! Bljaaaa, krv! Krv!” Trljala se rukom, uspijevajući samo razmazati je vi​e. Krv je sukljala iz Dekeovih očiju, nadolazeći takvom silinom da su se skoro komično izbuljile od sile krvarenja. Randy je pomislio: ​to ti je vitalnost! Kriste, POGLEDAJ ti to! Izgleda kao neki prokleti ljudski hidrant! Bo​e! Bo​e! Bo​e! Krv je sukljala i iz oba Dekeova uha. Lice mu je postalo odvratna ljubičasta repa, nateklo do bezobličnosti od hidrostatskog pritiska nekog nevjerojatnog preokreta; bilo je to lice čovjeka kojeg ste​e zagrljaj čudovi​ne i nepojmljive snage. A onda, milosrdno, zavr​ilo je. Deke je opet pao s glavom prema naprijed, kosa mu se rasula po krvavim daskama splavi, i Randy je s mučnom zapanjeno​ću vidio daje čak i Dekeov skalp bio krvario. Zvukovi ispod splavi. Zvukovi sisanja. U tom je trenutku njegovom teturavom, preopterećenom umu svanulo da bi mogao zaplivati i imati dosta dobru ​ansu da uspije. Ali LaVerne mu je bila te​ka u naručju, zloslutno te​ka; pogledao je njeno opu​teno lice, podigao jedan kapak i vidio samo bjeloočnicu, i shvatio je kako se nije onesvijestila, već pala u stanje ​okirane nesvijesti. Randy je pogledao povr​inu splavi. Mogao bije spustit, naravno, ali daske su bile ​iroke samo trideset centimetara. Ljeti je na splav bila pričvr​ćena i platforma s daskom za skakanje, ali bar je to već uklonjeno i nekamo sklonjeno. Preostala je samo povr​ina same splavi, četrnaest dasaka, svaka ​iroka trideset centimetara i dugačka ​est metara. Nema načina daje spusti bez da njeno besvijesno tijelo spusti preko bar nekoliko takvih pukotina. Na crtu stani, mamu sahrani. Začepi. 262 ​ Splav A onda, mračno, um mu je pro​aptao: Svejedno, učini tako. Spusti je i plivaj. Ali nije to učinio, nije mogao. U​asno grizodu​je zapljusnulo gaje na samu pomisao. Dr​ao ju je, osjećajući blagu, upornu te​inu na svojim rukama i leđima. Bila je krupna djevojka. Deke je bio gotov. Randy je dr​ao LaVerne u svojim bolnim rukama i gledao kako se to događa. Nije to ​elio, i duge sekunde koje su mo​da čak bile i minute okrenuo bi lice posve na drugu stranu; ali oči su mu se stalno vraćale. Kad je Deke umro, kao daje sve krenulo br​e.
    • Nestao je ostatak njegove desne noge, dok mu se lijeva noga pru​ala sve dalje i dalje, sve dok Deke nije počeo djelovati kao jednonogi baletan koji izvodi nemoguću ​pagu. Čuo je krckanje zdjelice, a onda se Dekeov ​eludac počeo zloslutno nadimati od novog pritiska. Randy je dugo gledao u drugom smjeru, poku​avajući ne čuti vla​ne zvukove, poku​avajući se usredotočiti na bol u svojim rukama. Mo​da bije mogao osvijestiti, pomislio je, ali zasad je bilo bolje osjećati pulsiranje boli u rukama i ramenima. To mu je bar bilo tema za razmi​ljanje. Iza njega se začuo zvuk kao da sna​ne čeljusti krkcaju puna usta tvrdih bombona. Kad se osvrnuo, Dekeova rebra su upadala kroz pukotinu. Ruke su mu bile podignute gore i van, i djelovao je kao neka opscena parodija Richarda Nixona koji pokazuje znak V za pobjedu koji je izluđivao demonstrante ​ezdesetih i sedamdesetih godina. Oči su mu bile otvorene. Jezik mu se plazio prema Randyju. Randy je opet skrenuo pogled, gledajući preko jezera. Tra​i svjetla, rekao je samome sebi. Znao je da tamo nema svjetala, ali svejedno si je to rekao. Tra​i svjetla na onoj strani, netko sigurno provodi tjedan negdje ovdje, jesensko li​će, ne smijete to propustiti, ponesite Nikone, dru​tvo doma bit će odu​evljeno dijačima. Kad se osvrnuo, Dekeove ruke bile su ravno u zraku. Vi​e nije bio Nixon; sad je bio nogometni sudac koji daje znak da se dodatni bod doista priznaje. Dekeova glava kao daje sjedila na daskama. Oči su mu jo​ bile otvorene. Jezik mu je jo​ bio ispla​en. “O, Ciiisco”, promrmljao je Randy, i opet skrenuo pogled. Ruke i ramena su mu sad vri​tali, ali jo​ ju je dr​ao u naručju. Gledao je na suprotnu Splav ​ 263 stranu jezera. Suprotna strana jezera bila je tamna. Zvijezde su se kotrljale preko crnog neba, mlaz hladnog mlijeka koji nekako visi gore u zraku. Pro​le su minute. Sad ga sigurno vi​e nema. Sad mo​e​ pogledati. Dobro, aha, u redu. Ali nemoj gledati. Samo da budemo sigurni, nemoj gledati. Dogovoreno? Dogovoreno. Sasvim definitivno. Tako svi ka​emo, i svi se u tome sla​emo. Pa je svejedno pogledao, i stigao taman vidjeti Dekeove prste kako nestaju prema dolje. Kretali su se - vjerojatno se kretanje vode ispod splavi prenosilo na nepojmljivu stvar koja je uhvatila Dekea, i to se kretanje zatim prenosilo na Dekeove prste. Vjerojatno, vjerojatno. Ali Randyju je izgledalo kao da mu Deke ma​e. Cisco Kid ma​e za adiós. Po prvi put, osjetio je kako mu se um mučno i​ča​uje - činilo se da se nagnuo, onako kako se splav bila nagnula kad su sve četvero bili stajali na istoj strani. Izravnao se, ali Randy je odjednom shvatio da ludilo - pravo ludilo - mo​da uopće nije tako daleko. Dekeov nogometni prsten - All-Conference 1981. - polako je skliznuo po prstenjaku njegove desne ruke. Svjetlo zvijezda uokvirilo je zlato i zadrhtalo na siću​nim utorima između ugraviranih brojki, 19 s jedne strane crvenkastog kamena, 81 s druge. Kamenje skliznuo s njegovog prsta. Prsten je bio malo
    • prevelik da bi pro​ao kroz pukotinu, a naravno, njega se nije dalo stisnuti. Le​ao je tamo. To je sad bilo sve ​to je preostalo od Dekea. Deke je nestao. Nema vi​e tamnokosih djevojaka krupnih očiju, nema vi​e pljeskanja Randyjeve gole guzice mokrim ručnikom kad Randy izađe ispod tu​a, nema vi​e presudnih jurnjava sa sredine polja dok navijači skaču sa svojih mjesta na tribinama a navijačice uz teren izvode histerične zvijezde. Nema vi​e brzih vo​nji po mraku u Camaru, dok Thin Lizzy urlaju “The Boys Are Back in Town” s kasete. Nema vi​e Cisco Kida. Opet je začuo onaj tihi ​kripavi zvuk ​ bala platna koja se polako provlači kroz pritvoren prozor. Randy je stajao bosim nogama na daskama. Spustio je pogled i vidio kako se pukotine s obje strane njegovih nogu odjednom pune glatkom tamom. Oči su mu se izbuljile. Pomislio je kako je krv zaprskala iz Dekeovih usta u skoro čvrstom konopu, kako su se Dekeove oči izbuljile kao na oprugama dok su krvarenja uzrokovana hidrostatskim pritiskom drobila njegov mozak. Nju​i me. Zna da sam tu. Mo​e li se popeti? Mo​e li proći do gore kroz pukotine? Mo​e li? Mo​e li? 264 ​ Splav Zurio je dolje, sad nesvjestan LaVerneine opu​tene te​ine, fasciniran enormno​ću toga pitanja, pitajući se kakav bi osjećaj bio kad bi mu ta stvar zaplovila preko stopala, kad bi ga zakačila. Crni sjaj podigao se skoro do ruba pukotina (Randy se digao na prste posve nesvjestan da to čini), a onda se spustio. Ono platnasto gmizanje se nastavilo. I odjednom gaje Randy opet ugledao na vodi, veliki tamni made​, sad promjera mo​da četiri i pol metra. Dizalo se i padalo s blagim valićima, dizalo i padalo, dizalo i padalo, a kad je Randy počeo uočavati boje kako jednoliko pulsiraju preko njega, odvratio je pogled. Spustio je LaVerne, i čim su mu se mi​ići opustili, ruke su mu se počele divlje tresti. Pustio ih je da se tresu. Kleknuo je kraj nje, kosa joj se rasula po bijelim daskama u nepravilnoj tamnoj lepezi. Klečao je i promatrao taj tamni made​ na vodi, spremanje opet podići ako poka​e ikakve namjere da se pokrene. Počeo ju je blago pljuskati, prvo jedan obraz pa onda drugi, naprijed—natrag, kao trener koji poku​ava prizvati boksača k svijesti. LaVerne nije ​eljela doći k svijesti. LaVerne nije htjela proći kroz polazno polje i nije htjela uzeti dvjesto dolara ni pro​etati Readingom. LaVerne je vidjela sasvim dosta. Ali Randy je nije mogao čuvati cijele noći, podi​ući je kao platnenu vreću kad god se ona stvar pomakne (a nije smio ni predugo gledati u stvar; to je bio drugi problem). Ali znao je jedan trik. Nije ga naučio u ​koli. Naučio gaje od prijatelja svoga starijeg brata. Taj je prijatelj bio bolničar u Vijetnamu, i znao je razno-razne trikove - kako hvatati u​i na glavi i kasnije ih tjerati na utrke u kutiji ​ibica, kako rezati kokain laksativom za bebe, kako ​ivati duboke povrede običnom iglom i koncem. Jednog dana govorio je o načinima kako totalno pijane ljude prizvati k svijesti, tako da se tako totalno pijani ne pobljuju u vlastita grla i umru, kao stoje umro Bon Scott, pjevač grupe AC/DC. “Hoće​ nekoga na brzinu prizvati k svijesti?” rekao je prijatelj s katalogom zanimljivih trikova. “Probaj ovo.” I onda je rekao Randyju za trik kojim se Randy sad poslu​io.
    • Sagnuo se i ugrizao LaVerne za usnu resicu ​to je jače mogao. Vrela, gorka krv zaprskala mu je u usta. LaVerneini kapci poletjeli su gore kao rolete. Zavri​tala je promuklim, zavijajućim glasom i krenula ga udariti. Randy je podigao pogled i vidio samo jedan kraj stvari; ostatak je već bio ispod splavi. Kretalo se jezovitom, u​asnom, nečujnom brzinom. Opet je podigao LaVerne na ruke, iako su mu mi​ići vri​tali i bunili se, poku​avajući se beznadno učvoriti. Ona gaje udarala po licu. Jedna joj je ruka udarila njegov osjetljivi nos i vidio je crvene zvjezdice. Splav ​ 265 “Prestani!” povukao je, povlačeći stopala na daske. “Prestani, kučko, opet je ispod nas, prestani ili ću te jebeno spustiti, kunem ti se Bogom!” Ruke su joj smjesta prestale udarati i tiho se sklopile oko njegovog vrata u utopljeničkom stisku. Oči su joj djelovale bijelo na svjetlu zvijezda. “Prestani!” Nije. “Prestani, LaVerne, davi​ me!” Jo​ jače. Um mu je preplavila panika. Tupi udari bačvi postali su tuplji, zvučeći prigu​eno - valjda zbog stvora koji je ispod njih. “Ne mogu disati!” Stisak je malo popustio. “Sad me slu​aj. Spustit ću te. Sve je u redu ako -” ​ Ali spustiti je bilo sve ​to je ona čula. Ruke su joj se opet stisnule u ubitačan stisak. Desna mu je ruka bila na njenim leđima. Stisnuo ju je u pand​u i zagrebao je. Zamlataralaje nogama, grubo cvileći, i načas je skoro izgubio ravnote​u. Ona je to osjetila. Strah ju je natjerao da se prestane boriti prije nego bol. “Stani na daske.” “Ne!” Njen zrak puhao je vreli pustinjski vjetar preko njegova obraza. “Ne mo​e te dohvatiti ako stoji​ na daskama.” “Ne, nemoj me spustiti, dohvatit će me, znam da hoće, znam -“ Opet ju je zagrebao po leđima. Zavri​tala je od bijesa i bola i straha. “Spusti se ili ću te pustiti, LaVerne.” Spustio ju je polako i oprezno, a oboje su disali o​tro i čujno ​ oboa i flauta. Stopala su joj dotakla ploče. Trzala je nogama prema gore kao da su daske vrele. “Spusti noge doljeV zasiktao je prema njoj. “Ja nisam Deke, ne mogu te dr​ati cijelu noć!” “Deke -”
    • “Mrtav.” Stopala su joj dotakla daske. Malo-pomalo, pustio ju je. Gledali su se kao plesači. Vidio ju je kako čeka prvi dodir stvari. Usta su joj se otvarala kao u zlatne ribice. “Randy”, ​apnula je. “Gdje je?” “Ispod. Pogledaj dolje.” Učinila je to. I on. Vidjeli su crnilo kako popunjava pukotine, popunjavajući ih sad već skoro cijelom ​irinom splavi. Randy je osjećao kako je stvar ​eljna, a činilo mu se da i LaVerne to osjeća. “Randy, molim te -“ “​​.” 266 ​ Splav Stajali su tamo. Randy je zaboravio skinuti sat kad je utrčao u vodu, i sad je gledao kako prolazi petnaest minuta. U osam i petnaest, crna stvar opet je iskliznu-la ispod splavi. Udaljila se za četiri-pet metara i onda stala, kao i prije. “Sjest ću”, rekao je. “Ne!” “Umoran sam”, rekao je. “Sjest ću, a ti će​ gledati. Samo se sjeti skretati pogled. Onda ću ja ustati, a ti će​ sjesti. Tako ćemo. Evo.” Dao joj je svoj sat. “Smjene od petnaest minuta.” “Pojelo je Dekea”, pro​aptala je. “Da.” “Stoje to?” “Ne znam.” “Hladno mije.” “I meni.” “Onda me zagrli.” “Dosta sam te grlio.” Odustala je.
    • Bilo je bo​anstveno sjesti; a ne morati gledati u stvar je bilo bla​enstvo. Umjesto toga, gledao je LaVerne, provjeravajući da stalno skreće pogled sa stvari na vodi. “​to ćemo učiniti, Randy?” Promislio je. “Čekati”, reče. Kad je pro​lo petnaest minuta, ustao je i pustio je da prvo sjedi, a onda le​i, pola sata. Onda ju je opet natjerao da ustane i stajala je petnaest minuta. Tako su se izmjenjivali. U petnaest do deset, hladan odsječak Mjeseca je iza​ao i krenuo preko neba. U pola jedanaest, preko vode je odjeknuo prodoran, usamljen krik, a LaVerne je vrisnula. “​uti”, reče on. “To je samo gnjurac.” “Smrzavam se, Randy - sva sam se ukočila.” “Ne mogu ti pomoći.” “Zagrli me”, rekla je. “Mora​. Zagrlit ćemo se. Mo​emo oboje sjesti i zajedno ga gledati.” Promislio je o tome, ali hladnoća koja je prodirala u njegovo vlastito meso sad je prodirala do kosti, i to gaje natjeralo na odluku. “Dobro.” Sjeli su zajedno, ruku omotanih jedno oko drugoga, i ne​to se dogodilo - prirodno ili perverzno, dogodilo se. Osjetio je kako mu se di​e. Jedna Splav ​ 267 njegova ruka prona​la je njenu dojku, prekrivenu vla​nim najlonom, i stisnula. Ispustila je uzdah, a ruka joj se privukla međuno​ju njegovih gaća. Drugom rukom je skliznuo dolje i prona​ao mjesto na kojem je bilo topline. Spustio ju je na leđa. “Ne”, rekla je, ali ruka na njegovom međuno​ju počela se kretati br​e. “Vidim je odavde”, rekao je. Srce mu je opet počelo br​e lupati, br​e tjerajući krv, gurajući toplinu prema povr​ini njegove smrznute gole ko​e. “Mogu paziti.” Promrmljalaje ne​to, i osjetio je kako guma klizi niz njegove bokove, do bedara. Gledao je mrlju. Skliznuo je prema gore, prema naprijed, u nju. Toplina, Bo​e, tu je topla, barem to. Ispustila je grleni zvuk a prsti su joj zagrabili njegove hladne, stisnute guzove. Gledao je mrlju. Nije se micala. Gledao ju je. Pozorno ju je gledao. Osjeti dodira bili su nevjerojatni, fantastični. Nije bio iskusan, ali nije bio ni djevac; vodio je ljubav s tri djevojke, i nikad mu nije bilo ovako. Zastenjala je i počela podizati bokove. Splav se blago ljuljala, kao najtvrđi
    • vodeni krevet na svijetu. Bačve ispod njih ​uplje su mrmljale. Gledao je mrlju. Boje su se zakovitlale - sad polako, senzualno, ne prijeteći; promatrao je mrlju i promatrao je boje. Oči su mu bile razrogače-ne. Boje su bile u njegovim očima. Vi​e mu nije bilo hladno; sad mu je bilo vruće, vruće kao na prvi dan povratka na pla​u početkom lipnja, kad osjeća​ kako ti sunce zete​e od zime blijedu ko​u, rumeni je, daje joj (boje) boju, ten. Prvi dan na pla​i, prvi dan ljeta, izvuci stare pjesme Beach Boysa, izvuci Ramonese. Ramonesi su ti govorili daje Sheena punkerica, Ramonesi su ti govorili da mo​e​ stopirati do pla​e Rockaway, pijesak, pla​a, boje. (kreće se počinje se kretati) i osjećaj ljeta, tekstura: Gary U.S. obveznice, ​kola je gotova i mogu navijati za Yankeese s tribina, djevojke u bikinijima na pla​i, pla​i, pla​i, oh voli​ li voli​ li (voli) pla​u voli​ li (voli volim) čvrste dojke koje miri​u na Coppertoneovo ulje, a ako je donji dio biki— nija dovoljno mali mo​da vidi​ i ne​to (dlake njena dlaka NJENA KOSA JEUO BO​E U VODI NJENA KOSA) Naglo se povukao unatrag, poku​avajući je povući prema gore, ali stvar se kretala s uljastom brzinom i zaplela joj se u kosu kao mre​a gustog crnog 268 ​ Splav ljepila i kad ju je povukao prema gore već je vri​tala i bila je te​ka od toga; iza​lo je iz vode u zapetljanoj, odvratnoj membrani koja se kotrljala uz blistave nuklearne boje - grimizno-ljubičasta, blje​tavo smaragdna, smrknuto oker. Teklo je niz LaVerneino lice u plimi, bri​ući ga. Noge su joj udarale i trzale se. Stvar se okretala i micala tamo gdje joj je nekad bilo lice. Krv joj je potocima tekla niz vrat. Vri​teći, ne čuv​i samog sebe kako vri​ti. Randy je dojurio do nje, stavio nogu na njen bok, i gurnuo. Prevrnula se i prevalila preko ruba, nogu poput alabasterana mjesečini. Nekoliko beskrajnih trenutaka voda se pjenila i pljuskala o rub splavi, kao daje netko za nju zakačio najvećeg grgeča na svijetu, i riba se bori kao luda. Randy je vri​tao. Vri​tao je. A onda, za promjenu, jo​ je malo vri​tao. Nekih pola sata kasnije, dugo nakon stoje izbezumljeno pljuskanje i batrganje zavr​ilo, gnjurci su počeli uzvraćati vriskove.
    • Noć je trajala vječno. Nebo se počelo rasvjetljavati na istoku oko petnaest do pet, i osjetio je kako mu se duh nevoljko uzdi​e. To je bilo trenutno; la​no kao i zora. Stajao je na daskama, napola sklopljenih očiju, s bradom na prsima. Bio je sjedio na daskama do prije kakvih sat vremena, i odjednom se probudio - sve do tad i ne znajući da je zaspao, to je bilo ono stra​no - od tog neizrecivog siktavog zvuka nalik platnu. Skočio je na noge samo koju sekundu prije nego stoje crnina počela jedro srkati prema njemu kroz daske. Dah mu je ​i​tao pri uzdisaju i izdisaju; ugrizao se za usnicu dok nije prokrvarila. Zaspao si, zaspao si, kretenu jedan! Stvar je opet izgmizala odozdo pola sata kasnije, ali nije opet sjeo. Bojao se sjesti, bojao se da će zaspati a ovog puta ga um neće probuditi na vrijeme. Noge su mu jo​ bile čvrsto postavljene na daske kad je jače svjetlo, ovog puta prava zora, ispunilo istok i prve jutarnje ptice su zapjevale. Sunce se diglo, a do ​est sati danje bio dovoljno svijetao da mo​e vidjeti pla​u. Dekeov sjajno ​uti Camaro bio je točno tamo gdje gaje Deke parkirao, s nosom na ogradi. Blistavi rasap ko​ulja i majici i četiri para traperica tvorio je obrise na pla​i. Taj gaje prizor ispunio novom stravom kad je već mislio da su mu sposobnosti u​asavanja posve iscrpljene. Vidio je svoje traperice, jedne nogavice iskrenute naopako, sa d​epom koji visi postrance. Njegove Splav ​ 269 su traperice djelovale tako sigurno, le​eći tamo na pijesku; samo čekajući da on dođe i okrene izvrnutu nogavicu na pravu stranu, dr​eći pri tome d​ep da mu sitni​ ne ispadne. Skoro ih je osjećao kako ​apuću uz njegove noge, osjećao sebe kako zakapča mjedeni gumb iznad zatvarača (voli​ li da volim) Pogledao je lijevo i bila je tamo, crna, okrugla kao pijun za damu, blago plutajući. Boje su joj se uskovitlale na ko​i i hitro je skrenuo pogled. “Idi kući”, zakrije​tao je. “Idi kući, ili otiđi u Kaliforniju i prijavi se na audiciju za neki film Rogera Cormana.” Negdje daleko zazujao je avion, a on je pao u snenu sanjariju: Na​ nestanak je prijavljen, za sve četvero. Potraga se kreće prema van, od Hor-licksa. Jedan farmer se sječa da ga je pretekao ​uti Camaro jureći kao da ga svi vrazi gone’. Potraga se usredotočuje na područje jezera Cascade. Privatni piloti dobrovoljno se prijavljuju za hitru pretragu iz zraka, ijedan tip, zujeći nadjezerom u svojem Beechcraftu, ugleda klinca koji gol stoji na splavi, jednog klinca, jednog pre​ivjelog, jednog ​ Uhvatio se na rubu tik prije prevrtanja i opet se ​akom udario u nos, vri​teći od bola. Crni stvor smje​taje pojurio prema splavi i zavukao se pod nju - mo​da je čuo, ili osjetio … ili ne​to. Randy je čekao. Ovog puta je potrajalo četrdeset i pet minuta prije nego stoje iza​ao. Um mu se polako vrtio u sve jačem svjetlu.
    • (voli​ li da volim navijati za Yankeese i Catfishe voli​ li Catfishe da volim (Cesta 66 sjeća​ se Corvette George Maharis u Corvetti Martin Milner u Corvetti voli​ li Corvettu (da volim Corvettu (volim voli​ li (tako vruće sunce je kao goruće staklo bilo joj je u kosi i svjetla se najbolje sjećam svjetlo ljetno svjetlo (ljetno svjetlo) popodneva. Randy je plakao. 270 ​ Splav Plakao je jer se sad dogodilo jo​ ne​to - kad god bi poku​ao sjesti, stvor bi skliznuo pod splav. Znači, nije bio posve glup; ili je osjetio ili shvatio da mo​e doći do njega dok sjedi. “Odlazi”, plakao je Randy prema velikom crnom made​u stoje plutao na vodi. Pedeset metara dalje, podrugljivo blizu, neka vjeverica je skakuta-la naprijed-natrag po haubi Dekeovog Camera. “Odlazi, molim te, odlazi bilo kamo, ali me ostavi na miru. Ne volim te.” Stvor se nije pomakao. Boje su se uskovitlale po njegovoj vidljivoj povr​ini. (ba​ me ba​ me voli​) Randy je skrenuo pogled i pogledao prema pla​i, u potrazi za spasom, ali tamo nije bilo nikoga, ama ba​ nikoga. Njegove traperice su jo​ le​ale tamo, jedne izvrnute nogavice, pokazujući bijelu podstavu jednog d​epa. Vi​e mu nisu izgledale kao da će ih netko svakog časa pokupiti. Izgledale su kao ru​evine. Pomislio je: Da imam pi​tolj, sad bih se ubio. Stajao je na splavi. Sunce je za​lo. Tri sata kasnije, mjesec je iza​ao. Nedugo nakon toga, gnjurci su počeli vri​tati. Nedugo nakon toga, Randy se okrenuo i pogledao crnu stvar na vodi. Nije mogao ubiti samog sebe, ali mo​da bi stvar mogla namjestiti stvari tako da ne bude bola; mo​da tome slu​e boje. (da li da li da li voli​) Potra​io ju je pogledom i bilaje tamo, plutajući, ja​ući na valovima. “Pjevaj sa mnom”, zakrije​tao je Randy. “Mogu navijati za Yankeese s tribina … Ne moram brinuti za profesore … tako mije drago stoje ​kola gotova … sad ću … pjevati i vikati.”
    • Boje su se počele stvarati i kovitlati. Ovog puta, Randy nije skrenuo pogled. Pro​aptao je: “Voli​ li?” Negdje, daleko s druge strane praznog jezera, zavri​tao je gnjurac. Splav ​ 271 Bo​anski obrađivač teksta Na prvi pogled izgledalo je kao obrađivač teksta marke Wang ​ imalo je Wangovu tipkovnicu i Wangovo kući​te. Tek na drugi pogled, Richard Hagstrom je vidio daje kući​te bilo otvarano (i to nimalo nje​no; djelovalo mu je kao daje netko to učinio o​tricom pile) da bi primilo malo krupniju, IBM-ovu katodnu cijev. Arhivski diskovi koji su stigli s tim čudnim mje​ancem uopće nisu bili floppyji: bili su tvrdi, kao singlice koje je Richard slu​ao kao dijete. “Stoje, za ime Bo​je, ovo?” upitala je Lina kad su ga on i gospodin Nordhoff dio po dio dovukli u njegovu radnu sobu. Gospodin Nordhoff je ​ivio odmah do obitelji Richardovog brata … Roger, Belinda, i njihov sin, Jonathan. “Ne​to stoje Jon napravio”, reče Richard. “Namijenjeno je meni, ka​e gospodin Nordhoff. Izgleda kao obrađivač teksta.” “O, da”, reče Nordhoff. Pro​ao je ​ezdesetu, i bio je jako zadihan. “Tako je i on rekao, jadni mali… mislite da bismo ga mogli malo spustiti, gospodine Hagstrom? Mrtav sam.” “Jasno”, rekao je Richard i pozvao svoga sina, Setha, koji je dolje iz svoje Fender gitare izvlačio čudne, atonalne akorde ​ prostorija koju je Richard namijenio za “dnevni boravak” kad je prvi put postavio zidne ploče postala je umjesto toga “dvorana za probe” njegovog sina. “Seth!” povikao je. “Dođi nam pomoći!” Dolje, Seth je nastavio izvijati akorde iz Fendera. Richard je bacio pogled prema gospodinu Nordhoffu i slegnuo ramenima, posramljen i nesposoban to prikriti. Nordhoff je uzvratio slijeganjem, kao da ​eli reći Djeca! Tko danas od njih očekuje ne​to bolje? Osim ​to su obojica znali daje Jon -jadni, osuđeni Jon Hagstrom, sin njegova ludog brata - bio bolji. “Lijepo od vas ​to ste mi pomogli s ovim”, reče Richard. Nordhoff slegne ramenima. “Kakvog drugog posla ima starac? A valjda je to bilo i najmanje ​to sam mogao učiniti za Jonnyja. Znao mije besplatno kositi travu, znate to? Htio sam mu platiti, ali mali nije htio uzeti ni novčića. Bio je stra​an malac.” Nordhoff je jo​ bio zadihan. “Mislite da bih mogao dobiti ča​u vode, gospodine Hagstrom?” 272 ​ Bo​anski obrađivač teksta “Jasno.” Donio ju je sam, kad mu se ​ena nije pomakla od kuhinjskog stola, gdje je čitala povijesni
    • ljubić u d​epnom izdanju i jela Tvvinkie. “Seth!” opet je povikao. “Dođi ovamo gore i pomozi nam, mo​e?” Ali Seth je samo nastavio svirati prigu​ene i prilično gorke akorde na Fenderu kojeg je Richard jo​ otplaćivao. Pozvao je Nordhoffa da ostane na večeri, ali Nordhoff je uljudno odbio. Richard je kimnuo glavom, opet posramljen ali ovog puta mo​da malo bolje skrivajući tu činjenicu. Sto simpatičan tip kao ​to si ti radi s takvom obitelji? upitao ga je jednom njegov prijatelj Bernie Epstein, a Richard je samo bio u stanju stresti glavom, osjećajući istu tupu posramljenost koju je osjećao i sada. On zbilja jest simpatičan tip. Ali nekako je zavr​io s ovim -pretila, natmurena ​ena koja osjeća daje propustila sve dobro u ​ivotu, koja osjeća da se kladila na pogre​nog konja (ali koja nikad ne bi otvoreno to i izrekla), i nekomunikativan petnaestogodi​nji sin koji se jedva provlači u ​koli u kojoj i Richard predaje … sin koji u svako doba dana i noći (uglavnom noći) svira čudne akorde na gitari i koji izgleda misli da će to nekako biti dovoljno da se provuče. “Pa, mo​da samo pivo?” upitao je Richard. Nije ​elio pustiti Nordhoffa da ode - htio je čuti jo​ ne​to o Jonu. “Pivo bi ba​ fino leglo”, rekao je Nordhoff, a Richard je zahvalno kimnuo glavom. “Fino”, rekao je, i oti​ao im donijeti dva Buda. Njegova radna soba bila je u maloj zgradi odvojenoj od kuće - kao i dnevnu sobu, on juje sam sredio. Ali za razliku od dnevne sobe, ovo je bilo mjesto koje je smatrao svojim - mjesto gdje je mogao isključiti strankinju kojom se o​enio i stranca kojeg mu je rodila. Lina, naravno, nije odobravala da on ima svoj vlastiti prostor, ali nije ga uspjela zaustaviti u tome ​ bila je to jedna od njegovih sitnih pobjeda. Pretpostavljao je da se ona na određeni način doista i kladila na pogre​nog konja - kad su se prije ​esnaest godina vjenčali, oboje su vjerovali da će on pisati predivne, isplative romane i oboje će se uskoro voziti u Mercedesima. Ali onaj jedan roman koji je objavio nije bio isplativ, a kritičari su hitro istakli da nije ba​ bio ni predivan. Lina je stvari gledala kao i kritičari, i to je bio početak njihovog razdvajanja. Tako daje predavački posao u srednjoj ​koli, koji su oboje nekad smatrali samo stubom na putu prema slavi i bogatstvu posljednjih petnaest godina Bo​anski obrađivao teksta ​ 273 bio njihov glavni izvor prihoda ​ prokleto dugačka stuba, mislio je ponekad. Ali nije nikad do kraja odustao od svoga sna. Pisao je kratke priče a povremeno i članke. Bio je priznati član Ceha autora. Svojim je pisaćim strojem svake godine donosio kakvih 5 000 dolara dodatnog prihoda, i koliko god Lina mo​da gunđala zbog toga, to mu je davalo pravo na zasebnu radnu sobu … osobito zato stoje ona odbijala raditi. “Lijepo vam je ovdje”, rekao je Nordhoff ogledajući se po maloj prostoriji s mje​avinom starinskih
    • reprodukcija na zidu. Kri​anac od obrađi-vača teksta sjedio je na stolu s CPU-om zaguranim pod sebe. Richardov stari električni Olivetti privremeno je gurnut u stranu, na vrh jednog od ormarića. “Slu​i svrsi”, reče Richard. Glavom je pokazao obrađivač teksta. “Ne mislite da to zbilja i radi, zar ne? Jonu je bilo samo četrnaest godina.” “Izgleda čudno, zar ne?” “Definitivno čudno”, slo​io se Richard. Nordhoff se nasmije. “Ne znate vi ni pola priče”, rekao je. “Bacio sam pogled u stra​nji dio videojedinice. Neke ​ice imaju oznake IBM-a, a neke Radio Shacka24. Unutra je i veći dio jednog Western Electric telefona. A vjerovali ili ne, ima i motorčić iz kompleta mehanotehnike.” Otpio je malo piva i zastao s nekom vrstom prisjećanja. “Petnaest. Tek je napunio petnaest. Par dana prije nesreće.” Zastao je i opet to rekao, zureći dolje u svoju bocu piva. “Petnaest.” Nije bio glasan. “Mehanotehnika? ” zatreptao je Richard prema starcu. “Tako je. Mehanotehnika ima jedan komplet s električnim motorom. Jon je imao taj komplet od … oh, valjda ​este godine. Ja sam mu ga jedne godine poklonio za Bo​ić. Već je i tada bio lud za aparatićima. Bilo kakav aparatić bi ga zaokupio, i mislite da mu se sviđao taj komplet s motorom? Valjda jest. Zadr​ao gaje skoro deset godina. Nema ba​ puno djece koja to rade, gospodine Hagstrom.” “Ne”, rekao je Richard, misleći na kutije Sethovih igračaka koje je tijekom godina iznosio odbačene, zaboravljene, ili rastro​no slomljene. Bacio je pogled na obrađivač teksta. “Znači, ne radi.” “Ne bih se kladio u to dok ga ne isprobate”, reče Nordhoff. “Taj klinac je bio maltene elektronski genij.” “Mislim da tu malo pretjerujete. Znam daje bio dobar s aparatićima, i da je osvojio nagradu na dr​avnom Znanstvenom sajmu u ​estom razredu -“ 24 Radio Shack: lanac jeftinih dućana s elektronskom opremom u SAD-u. nap. prev. 274 ​ Bo​anski obrađivač teksta “A natjecao se s djecom koja su bila puno starija od njega - neki su bili i u zavr​nim razredima gimnazije”, reče Nordhoff. “Tako je bar njegova majka rekla.” “Istina. Svi smo bili silno ponosni na njega.” ​to ba​ i nije bila istina. Richard je bio ponosan, i Jonova majka je bila ponosna; dječakovom ocu se ​ivo fućkalo. “Ali projekti za Znanstveni sajam i izgradnja vlastitog hibridnog obrađivača teksta-” Slegnuo je ramenima. Nordhoff spusti svoje pivo. “Tamo u pedesetima, bio je jedan klinac”, rekao je, “koji je izgradio sudarač atoma od dvije konzerve za juhu i za kakvih pet dolara elektronske opreme. Jon mi je to ispričao. I rekao je da ima neki klinac u nekom zabačenom gradiću u Novom Meksiku, koji je otkrio tahione - negativne čestice koje navodno putuju unatrag kroz vrijeme -jo​ 1954. Neki klinac u Waterburyju, Connecticut - jedanaest godina star - koji je napravio bombu od celuloida koji je sastrugao sa ​pila karata. I time je digao u zrak praznu pseću kućicu. Klinci znaju biti čudni. Naročito oni superpametni. Mo​da se i iznenadite.”
    • “Mo​da. Mo​da se iznenadim.” “Svejedno, bio je dragi dečko.” “Vi ste ga isto pomalo voljeli, zar ne?” “G. Hagstrom”, reče Nordhoff, “jako sam ga volio. Bio je stvarno pravo i dobro dijete.” A Richard je pomislio kako je to neobično - njegov brat, koji je bio totalno govno jo​ od svoje ​este godine, dobio je dobru ​enu i dobrog, pametnog sina. A on, koji je uvijek nastojao biti blag i dobar (​to god “dobar” značilo u ovom ludom svijetu) o​enio se Linom, koja se razvila u ​utljivu, prasastu ​enu, i s njom je dobio Setha. Gledajući Nordhoffovo po​teno, umorno lice, uhvatio se kako se pita kako se to točno dogodilo, i u kolikoj je mjeri bilo njegova vlastita krivica, prirodna posljedica njegove vlastite tihe slabosti. “Da”, reče Richard. “Ba​ je bio dobar, zar ne?” “Ne bi me iznenadilo da to radi”, reče Nordhoff. “Uopće me ne bi iznenadilo.” Nakon stoje Nordhoff oti​ao, Richard Hagstrom uključio je obrađivač teksta u struju i uključio ga. Začulo se zujanje, i čekao je da vidi hoće li se na ekranu pojaviti slova IBM. Nisu. Umjesto toga, jezovito, kao glas iz groba, doplivale su ove riječi, zeleni duhovi iz tame: Bo​anski obrađivač teksta ​ 275 SRETAN ROĐENDAN, STRIČE RICHARD! JON. “Kriste”, pro​aptao je Richard naglo se spu​tajući na stolac. Nesreća koja je ubila njegovog brata, njegovu ​enu i njihovog sina dogodila se prije dva tjedna-vraćali su se s nekakvog izleta a Roger je bio pijan. Pijanstvo je bila posve normalna pojava u ​ivotu Rogera Hagstroma. Ali ovog puta, naprosto je potro​io sreću, i skliznuo je svojim pra​njavim starim kamionetom s ruba provalije duboke trideset metara. Auto se razbio i izgorio. Jonu je bilo četrnaest ​ ne, petnaest godina. Taman je napunio petnaest par dana prije nesreće, rekao je starac. Jo​ tri godine i mogao bi se osloboditi toga krupnog, glupog medvjeda. Njegov rođendan… i moj koji se pribli​ava. Za tjedan dana. Obrađivač teksta bio je Jonov rođendanski poklon za njega. Nekako je zato sve bilo jo​ gore. Richard nije mogao točno reći kako ili za​to, ali jest. Posegnuo je isključiti ekran, a onda povukao ruku. Neki klinac je napravio sudarač atoma od dvije konzerve za juhu i za kakvih pet dolara elektronske opreme. Aha, a kanalizacija grada New Yorka puna je aligatora, a Zrakoplovstvo SAD-a negdje u Nebraski na ledu dr​i mrtvo tijelo izvanzemaljca. Ispričaj mi jo​ koju foru. Sve su to gluposti. Ali mo​da je to ne​to ​to ne ​elim sa sigurno​ću doznati.
    • Ustao je, i pri​ao stra​njoj strani video-jedinice, i pogledao kroz proreze. Da, bilo je ba​ kako je Nordhoff rekao. ​ice s oznakama RADIO SHACK MADE IN TAIWAN. ​ice s oznakama WESTERN ELECTRIC i WESTREX i MEHANOTEHNIKA, s malim zaokru​enim r kao oznakom za​tićene robne marke. A vidio je jo​ ne​to, ne​to stoje Nordhoffu promaklo, ili mo​da nije ​elio spomenuti. Unutra je bio transformator za modele vlakova, načičkan ​icama kao Frankensteinova nevjesta. “Kriste”, rekao je, smijući se ali odjednom na rubu suza. “Kriste, Jon-ny, ​to si si ti to zamislio s time?” Ali znao je i to. Već je godinama sanjao i govorio o tome kako bi volio imati obrađivač teksta, a kad je Linin smijeh postao previ​e sarkastičan da bi ga podnosio, govorio je o tome Jonu. “Mogao bih pisati br​e, dorađivati tekst br​e, i slati vi​e toga”, sjećao se kako je to pro​log ljeta ispričao Jonu dječak gaje ozbiljno pogledao, svijetloplavih očiju inteligentnih ali uvijek tako opreznih, uvećanih iza naočala. “To bi bilo sjajno … zbilja sjajno.” “Pa onda, za​to ga ne nabavi​, striče Rich?” “Nije ba​ da ih dijele besplatno”, rekao je Richard s osmijehom. “Modeli u Radio Shacku kreću od tri soma. Odatle mo​e​ stići i do cijena od osamnaest tisuća dolara.” 276 ​ Bo​anski obrađivač teksta “Pa, mo​da ti ga ja jedanput napravim “, rekao je Jon. “Mo​da i hoće​”, rekao je Richard, tap​ući ga po leđima. I dok Nordhoff nije nazvao, nije vi​e ni razmi​ljao o tome. ​ice iz električnih modela za hobiste. Transformator za vlakiće. Kriste. Opet je pre​ao na prednju stranu, namjeravajući ga ugasiti, kao da bi stvaran poku​aj da ne​to napi​e na njemu koji ne bi uspio nekako uni​tio ono stoje njegov iskren, krhki (osuđen) nećak namjeravao. Umjesto toga, pritisnuo je gumb IZVR​I na upravljačkoj ploči. Kralje​nicom mu je pro​ao neki čudan drhtaj kad je to učinio - IZVR​I je bila čudna riječ u tom kontekstu, kad se malo promisli. To nije bila riječ koju je povezivao s pisanjem; bila je to riječ koju je povezivao s izvr​enjem kazne, s plinskim komorama i električnim stolicama … i, mo​da, s pra​njavim starim kamionetima koji se stropo​taju preko ruba ceste. IZVR​I. CPU je zujao glasnije nego bilo koji drugi koji je čuo kad bi znao gledati obrađivače po trgovinama; zapravo, skoro daje re​ao. Sto je u memo-rijskoj kutiji, Jon? pitao se. Opruge iz kreveta? Transformatori za vlakiće poredani jedan do drugoga? Konzerve juhe? Opet je pomislio na Jonove oči, njegovo mirno i delikatno lice. Je li čudno, mo​da čak i bolesno, biti ljubomoran na tuđeg sina? Ali trebao je biti moj. Znao sam to … a mislim da je i on to znao. A onda, tu je bila i Belinda,
    • Rogerova ​ena. Belinda koja je prečesto nosila sunčane naočale u oblačne dane. One velike, jer se masnice oko očiju znaju gadno pro​iriti. Ali ponekad bije pogledao, dok bi sjedila, tiha i oprezna pod glasnim ki​obranom Rogerovog smijeha, i pomislio bi skoro istu stvar: Trebala je biti moja. Bila je to zastra​ujuća pomisao, jer su obojica poznavali Belindu u srednjoj ​koli, i obojica su izlazili s njom. Razlika između njega i Rogera bila je dvije godine, a Belinda je bila točno između njih, godinu dana starija od Richarda i godinu dana mlađa od Rogera. Richard je zapravo prvi prohodao s djevojkom koja će odrasti i postati Jonova majka. Onda se ubacio Roger, Roger koji je bio stariji i krupniji, Roger koji je uvijek dobio ​to je htio, Roger koji bi te povrijedio ako si mu stao na put. Bo​anski obrađivač teksta ​ 277 Prestra​io sam se. Prestra​io sam se i pustio sam je da mi pobjegne. Zar je bilo ba​ tako jednostavno? Bog mi pomogao, mislim da jest. Volio bih da je bilo drugačije, ali mo​da je najbolje ne lagati samome sebi kad se radi o kukavičluku. I sramoti. A ako su te stvari i istina - ako su Lina i Seth nekako pripadali njegovom ni​koristi bratu a ako su Belinda i Jon nekako pripadali k njemu, ​to to dokazuje? I kako bi razumna osoba točno trebala izaći na kraj s takvim aspurdno uravnote​enim zajebom? Treba li se smijati? Treba li vri​tati? Treba li se upucati jer si kukavičko pile? Ne bi me iznenadilo da radi. Uopće me ne bi iznenadilo. IZVR​I. Prsti su mu hitro letjeli preko tipki. Pogledao je na ekran i vidio kako ova slova zeleno lebde na povr​ini ekrana: MOJ BRAT JE BIO BESKORISNI PIJANAC. Lebdjele su tamo i Richard je odjednom pomislio na igračku koju je imao kad je bio klinac. Zvala se Magična lopta broj osam. Postavio bi joj neko pitanje na koje se moglo odgovoriti s da ili ne, a onda bi okrenuo magičnu kuglu broj osam da vidi​ ​to ona ima reći na tu temu ​ njeni la​ni ali nekako uzbudljivo tajnoviti odgovori uključivali su stvari poput SKORO SIGURNO JE TAKO, NE RAČUNAJ S TIM, ili PONOVI PITANJE KASNIJE. Roger je bio ljubomoran na tu igračku i, konačno, nakon ​to je jednog dana izgnjavio Richarda da mu je prepusti, Roger ju je zviznuo u pločnik ​to je jače mogao, i slomio je. Onda se smijao. Sjedeći sad ovdje, slu​ajući neobično sna​no zavijanje iz kući​ta s CPU-om koji je Jon sam sastavio, Richard se sjećao kako je pao na pločnik, plačući, nesposoban povjerovati daje njegov brat učinio tako ne​to. “Cvz’z’-dreta, cvz’7-dreta, gle kako beba cvili”, izazivao gaje Roger. “To je ionako bila samo jeftina, usrana igračka, Richie. Gle, samo hrpa porukica i gomila vode.” “TU​ITĆU TE!” zavri​tao je Richard koliko gaje grlo nosilo. U glavi mu je bilo vruće. Sinusi su mu se začepili od bijesnih suza. “TU​ITĆU TE, ROGER! REĆI ĆU TE MAMI!”
    • “Tu​i me i slomit ću ti ruku”, rekao je Roger, a Richard je u njegovom ledenom smije​ku vidio da ozbiljno misli. Nije ga tu​io. MOJ BRAT JE BIO BESKORISNI PIJANAC. Pa, čudno sastavljen ili ne, ekran mu je radio. Hoće li pohraniti informacije u CPU-u tek je trebalo vidjeti, ali Jonovo spajanje Wang-ploče s 278 ​ Bo​anski obrađivač teksta IBM-ovim ekranom je doista radilo. Samo je slučajno prizivalo neke prilično gadne uspomene, ali nije mu se činilo daje Jon za to kriv. Ogledao se po svojoj radnoj sobi, i oči su mu slučajno pale na jedinu sliku u njoj koju nije sam odabrao i koja mu se nije sviđala. Bio je to studijski portret Line, Bo​ični poklon koji mu je darovala prije dvije godine. Hoću da je objesi​ u svojoj radnoj sobi, rekla je, i on je, naravno, učinio točno tako. To je valjda bio njen način da ga zadr​i na oku čak i kad ona sama nije tamo. Ne zaboravi me, Richard. Ovdje sam. Mo​da sam se kladila na pogre​nog konja, ali jo​ sam ovdje. I bolje ti je da to ima​ na umu. Studijski portret sa svojim neprirodnim svjetlom nije se ba​ slagao s ugodnom mje​avinom reprodukcija Whistlera, Homera i N. C. Wyetha. Li-nine oči bile su napola sklopljene, te​ki Kupidonov luk njenih usana postavljen u ne​to ​to ba​ i nije bilo osmijeh. Jo​ sam ovdje, Richarde, kao da su mu govorila njena usta. Da se nisi usudio to zaboraviti. Otipkao je: FOTOGRAFIJA MOJE ​ENE VISI NA ZAPADNOM ZIDU MOJE RADNE SOBE. Pogledao je riječi i nisu mu se sviđale ni​ta vi​e nego sama slika. Pritisnuo je gumb IZBRI​E Riječi su nestale. Sad na ekranu vi​e nije bilo ničega osim mirno pulsirajućeg kursora. Pogledao je prema zidu i vidio daje i slika njegove ​ene također nestala. Jako je dugo tamo sjedio - bar mu se tako činilo - gledajući u zid na kojem je nekad bila slika. Iz izmaglice posvema​njeg ​oka i nevjerice konačno gaje prizvao miris iz CPU-a - miris kojeg se sjećao iz djetinjstva, isto onako jasno kao ​to se sjećao magične kugle broj osam koju je Roger slomio jer nije bila njegova. Miris kakav je ispu​tao transformator za električne vlakiće. Kad bi nanju​io taj miris, morao si isključiti cijelu stvar da se ohladi. Tako će i učiniti. Za minutu. Ustao je i pri​ao zidu na nogama koje su bile otupjele. Pre​ao je prstima preko brodskog poda na zidu. Slika je bila ovdje, da, točno ovdje. Ali sad je vi​e nije bilo, i kuka na kojoj je bila visjela je nestala, i nije bilo rupe tamo gdje je učvrstio kuku za zid.
    • Nestala. Bo​anski obrađivač teksta ​ 279 Svijet je naglo posivio a on je zateturao unatra​ke, neodređeno uvjeren da će se onesvijestiti. Smrknuto se borio sve dok svijet nije opet postao o​tar. Pogledao je od praznog mjesta na zidu gdje je nekad visjela Linina fotografija prema obrađivaču teksta koji je sklepao njegov mrtvi nećak. Mo​da se iznenadite, čuo je u glavi kako Nordhoff govori. Mo​da se iznenadite, mo​da se iznenadite, o, da, ako je neki klinac u pedesetima mogao otkriti čestice koje putuju unatrag kroz vrijeme, mo​da se iznenadite pred tim ​to je va​ genijalni nećak mogao učiniti s hrpom odbačenih elemenata za obrađivač teksta, i par ​ica i električnih komponenti. Mo​da se iznenadite toliko da će vam se učiniti kako ste poludjeli. Miris transformatora sad je bio bogatiji, sna​niji, i vidio je tračke dima kako se uzdi​u kroz ventilacijske procijepe na kući​tu ekrana. I buka iz CPU-a je bila glasnija. Bilo je vrijeme da ga isključi - koliko god je Jon bio pametan, očito nije imao vremena izgladiti sve probleme u ovom ludom stroju. Ali, je li znao da će ovako raditi? Osjećajući se kao proizvod svoje vlastite ma​te, Richard je opet sjeo pred ekran, i otipkao: SLIKA MOJE ​ENE JE NA ZIDU. Načas se zagledao u to, pogledao opet u tipkovnicu, a onda pritisnuo tipku IZVR​I. Pogledao je zid. Linina slika se vratila, točno tamo gdje je oduvijek i bila. “Isuse”, ​apnuo je. “Isuse Kriste.” Protrljao sije obraz rukom, opet pogledao tipkovnicu i ekran (sad prazan osim kursora), a onda otipkao: NA MOM PODU NEMA NIČEGA. Zatim je pritisnuo gumb UMETNI i dotipkao: OSIM DVANAEST ZLATNIKA OD PO DVADESET DOLARA U MALOJ PLATNENOJ VREĆI. Pritisnuo je IZVR​I. Pogledao je na pod, gdje je sad sjedila mala bijela platnena vreća koja se zatvarala uzicom. Na vreći je izblijedjelom crnom tintom bilo otisnuto WELL’S FARGO.
    • “Isuse dragi”, čuo se kako govori glasom koji nije bio njegov. “Isuse dragi, dragi bo​e Isuse -“ 280 ​ Bo​anski obrađivač teksta Mo​da bi jo​ minutama ili satima prizivao ime Spasiteljevo da mu obrađivao teksta nije počeo uporno bipkati. Na vrhu ekrana bljeskala je riječ PREOPTEREĆENJE. Richard je u​urbano sve isključio i oti​ao iz radne sobe kao da ga progone svi vrazi pakla. Ali prije nego ​to je oti​ao pokupio je malu vreću i stavio je u d​ep svojih hlača. Kad je te večeri nazvao Nordhoffa, hladan studeni vjetar svirao je gajde bez melodije vani po drveću. Sethova grupa bila je u prizemlju, koljući pjesmu Boba Segera. Lina je bila vani, u Na​oj Gospi od ​alosti, igrajući bingo. “Radi li stroj?” upitao je Nordhoff. “Radi, i te kako”, reče Richard. Posegnuo je u svoj d​ep i izvukao jedan novčić. Bio je te​ak - te​i od Rolexova sata. O​tar profil orla bio je otisnut na jednoj strani, zajedno s datumom 1871. “Radi tako da ne biste ni povjerovali.” “Mogao bih”, reče Nordhoff mirno. “On je bio jako pametan dječak, i jako vas je volio, gospodine Hagstrom. Ali budite oprezni. Dječak je samo dječak, koliko god bio pametan, a ljubav mo​e krenuti i u pogre​nom smjeru. Shvaćate li ​to govorim?” Richard uopće nije shvaćao. Bilo mu je vruće, osjećao se grozničavo. Dana​nje novine objavile su trenutnu tr​i​nu cijenu zlata od 514$ za uncu. Novčići su na njegovoj po​tanskoj vagi te​ili u prosjeku 4,5 unci. Po trenutnoj tr​i​noj cijeni, to je iznosilo 27.756$. A pretpostavljao je daje to mo​da četvrtina onoga ​to bi mogao dobiti za novčiće ako ih proda kao novčiće. “G. Nordhoff, mo​ete li doći ovamo? Sada? Večeras?” “Ne”, reče Nordhoff. “Ne, mislim da to ne ​elim učiniti, gospodine Hagstrom. Mislim da bi ovo trebalo ostati između vas i Jona.” “Ali -“ “Samo upamtite ​to sam vam rekao. Za ime Isusovo, budite oprezni.” Čulo se tiho klik i Nordhoff je nestao. Opet se na​ao u radnoj sobi kakvih pola sata kasnije, zureći u obrađi-vač teksta. Dotakao je tipku za uključivanje, ali nije ga jo​ uključio. Drugi puta kad je Nordhoff to rekao, Richard ga je čuo. Za ime Isusovo, budite oprezni. Da. Morat će biti oprezan. Stroj koji mo​e učiniti tako ne​to Bo​anski obrađivao teksta ​ 281 Kako bi neki stroj mogao učiniti tako ne​to?
    • Nije imao pojma … ali, na određeni način, zato je cijelu ludu priču bilo lak​e prihvatiti. On je bio profesor engleskog i povremeni pisac, ne tehničar, i imao je za sobom dugu povijest neshvaćanja kako stvari rade: gramofoni, benzinski motori, telefoni, televizori, mehanizam za ispiranje u njegovom zahodu. Njegov je ​ivot bio povijest razumijevanja rada a ne principa. Kakve je razlike bilo između toga i ovoga, osim u stupnju? Uključio je stroj. Kao i prije, ispisao je: SRETAN ROĐENDAN, STRIČE RICHARD! JON. Pritisnuo je IZVR​I i poruka od njegovog nećaka je nestala. Ovaj stroj neće dugo raditi, pomislio je odjednom. Bio je uvjeren daje Jon sigurno jo​ radio na njemu kad je poginuo, uvjeren da ima vremena. Konačno, rođendan strica Richarda bio je tek za tri tjedna Ali Jonu je isteklo njegovo vlastito vrijeme, i taj potpuno zadivljujući obrađivač teksta koji je izgleda bio u stanju umetati nove stvari i brisati stare stvari iz stvarnog svijeta bazdio je kao transformator za vlakiće koji se pr​i i počeo bi se dimiti nakon nekoliko minuta. Jon ga nije imao prilike usavr​iti. Bio je Uvjeren da ima vremena? Ali to je bilo pogre​no. To je bilo posve pogre​no. Richard je to znao. Jonovo mirno, oprezno lice, trijezne oči iza debelih naočala … nije tu bilo samouvjerenosti, ni vjere u utje​nost vremena. Koja mu je ono riječ pala na pamet danas, ranije? Osuđen. To nije bila samo dobra riječ za Jona: bila je ispravna riječ. Taj osjećaj usuda nadnosio se nad dječaka tako opipljivo da gaje ponekad Richard htio zagrliti, reći mu da se malo opusti, da ponekad ima i sretnih zavr​etaka i da svi dobri ne umiru uvijek mladi. Onda je pomislio na Rogera kako baca njegovu magičnu kuglu broj osam na pločnik, baca je ​to sna​nije mo​e; čuo je kako plastika prska i vidio magičnu tekućinu osmice - ipak samo vodu - kako se cijedi niz pločnik. I ta se slika spojila sa slikom Rogerovog otrcanog kamioneta, s natpisom HAGSTROMOVA DOSTAVA NA VELIKO na boku, kako leti preko ruba neke pra​njave, otrcane litice daleko na selu, udarajući ravno nosom uz zvuk koji je, kao i Roger sam, bio posve zanemariv. Vidio je-premda to nije ​elio - kako se lice ​ene njegova brata raspada u krv i kosti. Vidio je kako Jon gori u olupini, vri​teći, crneći. Nikakvog povjerenja, nikakve prave nade. Oduvijek je isijavao dojam vremena koje istječe. A na kraju se ispostavilo daje bio u pravu. 282 ​ Bo​anski obrađivač teksta “​to to znači?” promrmljao je Richard gledajući u prazan ekran. Kako bi magična kugla broj osam odgovorila na to? PITAJ OPET KASNIJE? ISHOD JE NESIGURAN? Ili mo​da NEDVOJBENO JE TAKO? Zvuk koji je dolazio iz CPU-a opet je postao glasniji, i to br​e nego danas popodne. Već je mogao nanju​iti kako se transformator za vlakiće koji je Jon ugurao u ma​ineriju iza ekrana grije.
    • Magični stroj za snove. Bo​anski obrađivač teksta. Je li to ​ to? Je li to ono ​to je Jon namjerio darovati svome stricu za rođendan? Ekvivalent čarobne svjetiljke ili bunara ​elja za svemirsko doba? Čuo je kako su se stra​nja vrata kuće s treskom otvorila, a onda i glasove Setha i drugih članova Sethove grupe. Glasovi su bili preglasni, preo​tri. Ili su pili ili pu​ili travu. “Gdje ti je stari, Seth?” čuo je pitanje jednog od njih. “Zajebava se u radnoj sobi kao i obično, valjda”, reče Seth. “Mislim da ​” Onda se vjetar opet podigao, zamutiv​i ostale riječi, ali ne zamutiv​i njihov zloćudan plemenski smijeh. Richard je sjedio slu​ajući ih, glave nagnute malo u stranu, i odjednom je utipkao: MOJ SIN JE SETH ROBERT HAGSTROM. Prst mu je titrao iznad gumba IZBRI​E Sto ti to radi​? zavri​tao mu je um. Zar je moguće da si ozbiljan? Zar namjerava​ ubiti vlastitog sina? “Sigurno ne​to radi tamo”, rekao je netko od ostalih. “On je prokleti glupan”, odgovori Seth. “Pitaj jednom moju majku. Ona će ti reći. On -“ Neću ga ubiti. Samo ću ga … IZBRISATI. Prst mu je udario dolje, na gumb. “- nikad ni​ta nije postigao osim -“ Riječi MOJ SIN JE SETH ROBERT HAGSTROM nestale su s ekrana. Vani, Sethove riječi nestale su zajedno s njima. Sad vani nije bilo nikakvog zvuka osim hladnog studenog vjetra koji je puhao smrknute reklame za zimu. Richard je isključio obrađivač teksta i iza​ao. Kolni prilaz je bio prazan. Glavni gitarist grupe, Norm ne​to, vozio je čudovi​tan i nekako zlokoban stari LTD kombi kojim je grupa vozila opremu na rijetke nastupe. Sad Bo​anski obrađivač teksta ​ 283 nije bio parkiran na prilazu. Mo​da je negdje u svijetu, mučeći se po nekoj autocesti ili parkiran na parkirali​tu nekog masnog restorana brze hrane, a Norm je isto tako negdje u svijetu, kao i Davey, basist čije su oči bile zastra​ujuće bezizra​ajne i kome je sjedne usne resice visjela ziherica, kao i
    • bubnjar koji nije imao zuba. Bili su negdje u svijetu, negdje, ali ne ovdje, jer Seth nije ovdje, Seth nikad nije ni bio ovdje. Sethjebio IZBRISAN. “Nemam sina”, promrmlja Richard. Koliko je puta pročitao tu melodramatičnu rečenicu u lo​im romanima? Stotinu? Dvije stotine? Nikad mu nije zvučala istinito. Ali ovdje je bila istinita. Sad je bila istinita. O, da. Vjetar je zapuhao, a Richarda je odjednom zgrabio gadan grč u ​elucu koji gaje natjerao da se presavine u pasu i zadahće. Eksplozivno je prdnuo. Kad su grčevi pro​li, u​ao je u kuću. Prva stvar koju je primijetio bila je da Sethovih otrcanih tenisica -imao je četiri para i odbijao baciti makar i jedan-vi​e nije bilo u hodniku. Pri​ao je ogradi stubi​ta i palcem pre​ao preko jednog dijela. Kad muje bilo deset godina (dovoljno da bude pametniji, ali Lina svejedno nije dopustila Richardu niti da takne dječaka), Seth je urezao svoje inicijale duboko u drvo te ograde, drvo nad kojim se Richard mučio skoro cijelo jedno ljeto. Brusio je i popunjavao i lakirao, ali duh tih inicijala je ostao. Sad ih nije bilo. Gore na katu. Sethova soba. Bila je uredna i čista i nitko u njoj nije ​ivio, suha i bez ikakve osobnosti. Mogla je imati i znak na kvaki, s natpisom GOSTINJSKA SOBA. Dolje u podrumu. Tu je Richard najdu​e ostao. Zapletene ​ice su nestale; pojačala i mikrofoni su nestali; gomila dijelova kasetofona koje je Seth stalno namjeravao “srediti” je nestala (on nije imao Jonove spretne ruke ni koncentraciju). Umjesto toga, soba je imala dubok (premda ne osobito ugodan) otisak Lininog karaktera - te​ak, ukra​en namje​taj i saharin-ske pli​ane tapiserije (jedna je prikazivala posljednju večeru na kojoj je Krist ličio na Waynea Newtona, a druga jelena ocrtanog pred zalaskom sunca na Aljaski), kričavi tepih sjajan kao arterijska krv. Vi​e nije bilo ni najmanje natruhe daje dječak po imenu Seth Hangstrom nekad ​ivio u ovoj sobi. Ovoj sobi, ili bilo kojoj drugoj sobi u kući. Richard je jo​ stajao u podno​ju stubi​ta i ogledavao se kad je čuo kako auto sti​e na kolni prilaz. 284 ​ Bo​anski obrađivač teksta Lina, pomislio je, i osjetio napadaj skoro izbezumljene krivnje. Linase vraća s binga, ​to li će ona reći kad vidi da je Seth nestao? Sto … ​to … Ubojico! čuo ju je kako vri​ti. Ubio si mi sina! Ali nije ubio Setha. “IZBRISAO sam ga”, promrmljao je, i popeo se gore daje presretne u kuhinji. Lina je bila deblja. Na bingo je ispratio ​enu koja je te​ila kakvih osamdesetak kilograma. ​ena koja se vratila te​ila je bar stotinu i trideset, mo​da i vi​e; morala se malo okrenuti u stranu da prođe kroz stra​nja vrata. Slonovski bokovi i bedra nabirali su se u plimnim pokretima pod poliesterskim hlačama boje prezrelih zelenih maslina. Njena ko​a, tri sata ranije samo masna, sad je bila bolesna i blijeda. Premda nije bio liječnik,
    • Richardu se činilo da na toj ko​i vidi znakove ozbiljnih o​tećenja jetre ili bolesti srca. Njene oči te​kih kapaka promatrale su Richarda upornim, ravnomjernim prijezirom. U jednoj mlitavoj ruci nosila je smrznuti le​ ogromne pure. Okretala se i obrtala u svome celofanskom omotaču kao tijelo nekog bizarnog samoubojice. “U ​to bulji​, Richard?” rekla je. U tebe, Lina. Buljim u tebe. Jer si ovako ispala u svijetu u kojem nismo imali djece. Ovako si ispala u svijetu u kojem nije bilo mete za tvoju ljubav ​ koliko god tvoja ljubav bila otrovna. Ovako izgleda Lina u svijetu u kojem sve ulazi a apsolutno ni​ta ne izlazi. Ti, Lina. U to buljim. U tebe. “U tu pticu, Lina”, uspio je konačno reći. “To je jedna od najvećih prokletih pura koje sam u ​ivotu vidio.” “Pa nemoj samo stajati u zuriti u nju, idiote! Pomozi mi!” Uzeo je puru i spustio je na pult, osjećajući njene valove nesretne hladnoće. Zvučala je kao drveni blok. “Ne tamo!” povikala je nestrpljivo, i rukom pokazala na ostavu. “Neće ovamo stati! Stavi je u ​krinju!” “Oprosti”, promrmljao je. Prije nisu imali ​krinju. Ne u svijetu u kojem je postojao Seth. Odnio je puru u ostavu, gdje je dugački Amana zamrzivač sjedio pod hladno bijelim fluorescentnim cijevima kao hladan bijeli lijes. Stavio ju je unutra zajedno s kriogenski očuvanim le​evima drugih ptica i zvijeri, a onda se vratio u kuhinju. Lina je iz ormara izvadila staklenku Reeseovih keksa s maslacem od kikirikija i jela ih je sustavno, jednog po jednog. Bo​anski obrađivač teksta ​ 285 “Imali smo bingo za Dan zahvalnosti”, rekla je. “Odr​ali smo ga ovog tjedna umjesto sljedećeg jer sljedeći tjedan otac Phillips mora ići u bolnicu da mu izvade ​učni kamenac. Ja sam dobila glavni zgoditak.” Nasmije​ila se. Smeđa mje​avina čokolade i maslaca od kikirkija kapala je i curila joj niza zube. “Lina”, pitao je, “je li ti ikad ​ao ​to nismo imali djece?” Pogledala gaje kao daje potpuno poludio. “A ​to bih ja za ime Bo​je s nekim ​mrkavcem?” upitala je. Gurnula je sad polupraznu staklenku keksa s maslacem od kikrikija natrag u ormar. “Idem u krevet. Dolazi​ li i ti, ili će​ opet izaći i sanjariti nad pisaćim strojem?” “Mislim da ću jo​ malo izaći”, rekao je. Glas mu je bio iznenađujuće miran. “Neću dugo.” “Radi li ono čudo?”
    • “Sto-” A onda je shvatio i osjetio jo​ jedan bljesak krivnje. Znala je za obrađivač teksta, naravno daje znala. To stoje IZBRISAO Setha nije utjecalo na Rogera ni na put kojim je putovala Rogerova obitelj. “Oh. O, ne. Ne radi ni​ta.” Zadovoljno je kimnula. “Taj tvoj nećak. Stalno s glavom u oblacima. Ba​ kao ti, Richard. Da nisi takav mi​, pitala bih se nisi li se mo​da gurao kamo nisi trebao prije kakvih petnaest godina.” Nasmijala se grubim, iznenađujuće sna​nim smijehom - smijehom ostarije, cinične krave - i načas je skoro skočio na nju. A onda je osjetio kako mu se na usnama pojavljuje smije​ak - smije​ak tanak i bijel i hladan kao Amana zamrzivač koji je na ovom novom putu zamijenio Setha. “Neću dugo”, rekao je. “Samo hoću zapisati par stvari.” “Za​to ne napi​e​ priču za Nobelovu nagradu ili tako ne​to?” upitala je nezainteresirano. Parket u hodniku je ​kripao i mumljao dok se ona krupno ljuljala prema stubi​tu. “Jo​ dugujemo optičaru za moje naočale, a jednu ratu smo zaostali i u otplati video-rekordera. Za​to nam ne zaradi​ nekog prokletog novca?” “Pa”, reče Richard, “ne znam, Lina. Ali večeras imam neke dobre ideje. Stvarno.” Okrenula se i pogledala, zaustila kao da će reći ne​to sarkastično -ne​to o tome kako ih ni jedna njegova dobra ideja nije obogatila a ona je svejedno ostala s njim - ali nije. Mo​da ju je zaustavilo ne​to u njegovom osmijehu. Popela se uza stube. Richard je stajao dolje, slu​ajući njene gromovite korake. Osjećao je znoj na svome čelu. Osjećao je istovremeno mučninu i odu​evljenje. 286 ​ Bo​anski obrađivač teksta Okrenuo se i vratio u svoju radnu sobu. Ovog puta, kad je uključio jedinicu, CPU nije zazujao ni zagrmio; počeo je proizvoditi neujednačenu, zavijajuću buku. Vreli miris transformatora za vlakiće skoro smje​taje posukljao iz kući​ta iza ekrana, a čim je pritisnuo gumb IZVR​I, bri​ući poruku SRETAN ROĐENDAN, STRIČE RICHARD!, jedinica se počela dimiti. Nema puno vremena, pomislio je. Ne … to nije točno. Uopće nema vremena. Jon je to znao, a sad i ja to znam. Izbori su se svodili na dvoje: vratiti Setha pomoću gumba UMETNI (bio je siguran da bi to mogao učiniti; bilo bi lako kao stoje bilo lako stvoriti ​panjolske dublone) ili dovr​iti posao. Smrad je bivao sve gu​ći, hitniji. Za nekoliko časaka, sigurno ne du​e, ekran će početi bljeskati poruku PREOPTEREĆENJE. Utipkao je: MOJA ​ENA JE ADELINA MABEL WARREN HAGSTROM. Pritisnuo je gumb IZBRI​E Utipkao je: JA SAM ČOVJEK KOJI ​IVI SAM.
    • Sad je riječ počela ravnomjerno bljeskati u gornjem desnom kutu ekrana: PREOPTEREĆENJE PREOPTEREĆENJE PREOPTEREĆENJE. Molim te. Molim te, samo da dovr​im. Molim te, molim te, molim te … Dim koji je izlazio iz ispu​nih otvora na video-kući​tu sad je bio gu​ći i sivlji. Spustio je pogled na vri​tavi CPU, i vidio da i iz njegovih otvora izlazi dim … a kroz dim je vidio i tmurno crveni bljesak vatre. Magična kuglo broj osam, hoću li biti zdrav, bogat ili mudar? Ili ću ​ivjeti sam i mo​da se ubiti od tuge? Ima li dovoljno vremena? SAD SE NI​TA NE VIDI. POKU​AJ PONOVNO KASNIJE. Samo ​to nema kasnije. Pritisnuo je gumb UBACI a ekran se zamračio, osim stalne poruke PREOPTEREĆENJE koja je sad bljeskala izbezumljenim, nesigurnim ritmom. Utipkao je: SA SVOJOM ​ENOM, BELINDOM, I SVOJIM SINOM, JONATHANOM. Molim te. Molim te. Pritisnuo je gumb IZVR​I. Bo​anski obrađivač teksta ​ 287 Ekran se zamračio. Činilo se da godinama ostaje prazan, osim poruke PREOPTEREĆENJE, koja je sad treptala tako brzo da bi, kad ne bi bilo natruhe sjene, djelovala konstantnom, kao računalo koje izvr​ava zatvorenu petlju upute. Ne​to u CPU-u je krčkalo i ​i​talo, a Richard je zastenjao. Zelena svjetla pojavila su se ekranu, mistično lebdeći na crnoj podlozi: JA SAM ČOVJEK KOJI ​IVI SAM SA SVOJOM ​ENOM, BELINDOM, I SVOJIM SINOM, JONATHANOM. Dvaput je pritisnuo gumb IZVR​I. Sad, pomislio je. Sad ću utipkati: SVI PROBLEMI U OVOM OBRADI-VAČU TEKSTA POTPUNO SU RIJE​ENI PRIJE NEGO ​TO GA JE gospodin NORDHOFF DONIO OVAMO. Ili ću utipkati: IMAM ZAMISLI ZA BAR DVADESET KOMERCIJALNO USPJE​NIH ROMANA. Ili ću utipkati: MOJA OBITELJ I JA ​IVJET ĆEMO SRETNO DO KRAJA ​IVOTA. Ili ću utipkati ​ Ali ni​ta nije utipkao. Prsti su mu glupo stajali nad tipkama dok je osjećao ​ doslovno osjećao ​ kako svi krugovi u njegovom mozgu zapinju kao automobili zapeli u najgoroj manhattanskog prometnoj gu​vi u povijesti unutarnjeg sagorijevanja.
    • Ekran se odjednom napunio riječju: TEREĆENJEPREOPTEREĆENJEPREOPTEREĆENJEPREOPTEREĆE NJEPREOPTEREĆENJEPREOPTEREĆENJEPREOPTEREĆENJEPREOP TEREĆENJE Začulo se jo​ jedno pucketanje, a zatim i eksplozija iz CPU-a. Plamenovi su posukljali iz kući​ta i onda zamrli. Richard se nagnuo unatrag u svome stolcu, ​titeći se lice za slučaj da ekran implodira. Nije. Samo se ugasio. Sjedio je tamo, zureći u tamu ekrana. NIJE SIGURNO. POKU​AJ PONOVNO KASNIJE. “Tata?” Okrenuo se u stolcu, a srce mu je lupalo tako jako da mu se činilo kako bi se moglo zaista istrgnuti iz njegovih prsa. Tamo je stajao Jon, Jon Hagstrom, a lice mu je bilo isto ali nekako drugačije-razlika je bila sitna ali primjetljiva. Mo​da je, pomisli Richard, to razlika u očinstvu dvojice braće. Ili mu je naprosto onaj oprezan, pozoran izraz nestao iz očiju, malo pretjerano povećanih zbog debelih naočala (sa ​icanim okvirima, sada, primijetio je, ne oni ru​ni industrijski okviri od 288 ​ Bo​anski obrađivač teksta roga koje je Roger uvijek kupovao malome jer su bili petnaest dolara jeftiniji). Mo​da je bilo ne​to jo​ jednostavnije: onaj izraz osuđenosti nestao je dječaku iz očiju. “Jon?” rekao je promuklo, pitajući se je li doista ​elio ne​to vi​e od ovoga. Je li? Činilo se smije​nim, ali valjda jest. Pretpostavljao je da ljudi uvijek ​ele ne​to vi​e. “Jon, ti si, zar ne?” “Tko bi drugi bio?” Pokazao je glavom na obrađivač teksta. “Nisi se povrijedio kad je moja bebica oti​la u računalno nebo, jeF da?” Richard se nasmije​i. “Ne. Dobro sam.” Jon kimne glavom. “​ao mi je ​to nije radio. Ne znam ​to me spopalo da uzmem sve one ​ugave dijelove.” Stresao je glavom. “Zbilja ne znam. Kao da sam morao. Klinačka posla.” “Pa”, rekao je Richard, pridru​ujući se svome sinu i grleći ga rukom oko ramena, “mo​da ti sljedeći put bolje uspije.” “Mo​da. Ili mo​da poku​am s nečim drugim.” “I to bi moglo biti dobro.” “Mama ka​e da ti je napravila kakao, ako hoće​.”
    • “Hoću”, rekao je Richard, i njih dvojica zajedno su krenuli iz radne sobe prema kući u koju nikad nije u​la smrznuta purica osvojena kao glavni zgoditak na bingu. “​alica kakaa bi ba​ dobro sjela ovog časa.” “Ja ću sutra izvući sve ​to jo​ vrijedi iz one hrpe, i odnijet ću ostatak na smetli​te”, reče Jon. Richard kimne. “Izbri​i ga iz na​ih ​ivota”, rekao je, i u​li su u kuću okru​eni mirisom kakaa, zajedno se smijući. Bo​anski obrađivač teksta ​ 289 Čovjek koji se nije htio rukovati Stevens je poslu​io piće, a malo poslije osam sati te gorke zimske noći, većina nas povukla se s pićem u knji​nicu. Neko vrijeme nitko nije ni​ta rekao; jedini zvukovi bili su pucketanje vatre u kaminu, prigu​eno kleka-tanje biljarskih kugli i, izvana, zavijanje vjetra. Ali ovdje, u Istočnoj 35. ulici broj 249b, unutra je bilo sasvim dovoljno toplo. Sjećam se da mi je te noći David Adley bio zdesna, a Emlyn McCar-ron, koji nam je jednom podario zastra​ujuću priču o ​eni koja je rodila pod neobičnim okolnostima, bio mije slijeva. Iza njega je bio Johanssen, s Wall Street Journalom sklopljenim u krilu. Stevens je u​ao s malim bijelim paketom i predao ga Georgeu Gregso-nu ni ne zastav​i. Stevens je savr​en sluga, usprkos blagom brooklynskom naglasku (ili mo​da ba​ zbog njega), ali najveća mu je prednost, ​to se mene tiče, to ​to uvijek zna kome ide paket ako ga nitko ne zatra​i. George gaje uzeo ne pobuniv​i se, i načas sjedio u svome visokom stolcu, zagledan u kamin, koji je dovoljno velik da se u njemu mo​e okrenuti prilično velik vol. Vidio sam kako mu pogled načas pada na natpis uklesan iznad kamina: STVAR JE U PRIČI, A NE ONOME TKO JE PRIPOVIJEDA. Otvorio je paket svojim starim, drhtavim prstima i bacio sadr​aj u vatru. Na trenutak, plamenovi su se pretvorili u dugu, i čuo se promrmljan smijeh. Okrenuo sam se i ugledao Stevensa kako stoji daleko u sjeni kraj vrata prema hodniku. Ruke su mu bile prekri​ene iza leđa. Lice mu je bilo bri​ljivo bezizra​ajno. Valjda smo svi malo poskočili kad je njegov hrapav, skoro svadljiv glas prekinuo ti​inu; ja sigurno jesam. “Jednom sam vidio kako je čovjek ubijen, ba​ u ovoj sobi”, rekao je George Gregson, “premda ni jedna porota ne bi osudila ubojicu. No, na kraju priče, on je osudio samoga sebe - i poslu​io kao vlastiti krvnik!” Nastala je pauza dok je palio lulu. Dim je lebdio oko njegova izbrazdanog lica u plavim pramenovima, a drvenu je ​ibicu stresao polaganim, odmjerenim pokretom čovjeka kojeg jako muče zglobovi. Bacio je ​ibicu u 290 ​ Čovjek koji se nije htio rukovati
    • kamin, gdje je pala na pepeljaste ostatke paketa. Promatrao je plamenove kako crne drvo. Njegove prodorne plave oči zurile su ispod čupavih pro-sijedih obrva. Nos mu je bio velik i kukast, usne tanke i čvrste, ramena pognuta skoro do zatiljka. “Nemoj nas izazivati, George!” zare​i Peter Andrews. “Navali!” “Bez straha. Strpljenja.” I svi smo morali čekati dok mu se lula nije razgorjela kako je ​elio. Kad je fina podloga ​ara le​ala u ​irokoj luli od kupinovine, George je preklopio svoje krupne, malo ispjegane ruke preko jednog koljena i rekao: “Onda, dobro. Menije osamdeset i pet godina, a ono ​to ću vam ispričati dogodilo se kad mije bilo dvadesetak godina, tako nekako. U svakom slučaju, bila je 1919. godina, a ja sam se tek vratio iz Velikog rata. Moja je zaručnica umrla pet mjeseci prije toga od gripe. Bilo joj je tek devetnaest godina, i bojim se da sam pio i kartao puno vi​e nego ​to sam trebao. Ona me čekala dvije godine, shvaćate, i tijekom tog razdoblja dobivao sam pismo, redovito, svakog tjedna. Mo​da ćete shvatiti za​to sam si toliko ugađao. Nisam imao vjerskih uvjerenja, budući da su mi opći principi i teorije kr​ćanstva u rovovima postali prilično smije​ni, a nisam imao ni obitelji koja bi mi pru​ila potporu. I zato mogu iskreno reći da su me dobri prijatelji koji su mi pomogli da prebrodim te​ka vremena rijetko kada napu​tali. Bilo ih je pedeset i troje (vi​e nego ​to ima većina ljudi!): pedeset i dvije karte i boca viskija Cutty Sark. Smjestio sam se u istom stanu u kojem i sada ​ivim, u Ulici Brennan. Ali tada je bio mnogo jeftiniji, a na policama je bilo puno manje bočica i kutija s tabletama i lijekovima. Ali većinu vremena provodio sam ovdje, na broju 249b, jer se tu skoro uvijek moglo pronaći partiju pokera.” Prekinuo gaje David Adley, i, premda se smije​io, mislim da se uopće nije ​alio. “A je li i Stevens onda već bio ovdje, George?” George se osvrnuo prema sluzi. “Jesi li to bio ti, Stevens, ili tvoj otac?” Stevens si je dopustio samo naznaku osmijeha. “Budući daje 1919. bila prije vi​e od ​ezdeset i pet godina, gospodine, moram pretpostaviti da se radilo o mome djedu.” “Va​ posao je dakle nasljedan, je li tako”, zamislio se Adley. “Ako to tako shvaćate, gospodine”, uzvrati Stevens blago. “Sad kad razmi​ljam o tome”, reče George, “postoji nevjerojatna sličnost između tebe i tvoga …jesi li rekao djeda, Stevens?” “Da, gospodine, tako sam rekao.” “Kad bismo vas dvojicu stavili jednog do drugog, te​ko bi mi bilo reći tko je tko … ali to nema nikakve veze, zar ne?” Čovjek koji se nije htio rukovati ​ 291 “Ne, gospodine.”
    • “Bio sam u sobi za igre - kroz ista ova vrata​ca, tamo dolje - i slagao sam pasijans kad sam po prvi i jedini put sreo Henryja Browera. Bilo je nas četvorica spremnih da sjednemo igrati poker; samo nam je falio peti da večer bude uspje​na. Kad mije Jason Davidson rekao kako je George Oxley, na​ uobičajeni peti igrač, slomio nogu i le​i u krevetu s gipsom u prokletoj konstrukciji utega, činilo se da te večeri nećemo igrati. Razmi​ljao sam o tome kako će mi večer zavr​iti ako mi ni​ta ne skreće misli s moga jada osim pasijansa i zatupljujuće količine viskija, kad je neki čovjek s druge strane sobe rekao, mirnim i ugodnim glasom: ‘Ako ste govorili o pokeru, gospodo, vrlo bih se rado pridru​io va​oj igri, ako vas to ba​ ne smeta.’ Do tad je bio skriven iza primjerka njujor​kog Worlda, tako da sam ga prvi put vidio kad sam se sad osvrnuo. Bio je to mlad čovjek starog lica, ako me shvaćate. Neke tragove koje sam vidio na njegovom licu počeo sam primjećivati i na svome vlastitom, nakon Rosaline smrti. Neke - ali ne sve. Premda mu nije moglo biti vi​e od dvadeset i osam godina sudeći po kosi i rukama i načinu hoda, lice mu se činilo obilje​eno iskustvom, a oči, koje su bile vrlo tamne, djelovale su ne samo tu​ne, već skoro progonjeno. Bio je sasvim zgodan, s kratkim, potkresanim brkom i tamnjikavom plavom kosom. Nosio je pristojno smeđe odijelo, a najgornje dugme njegovog ovratnika bilo je opu​teno. ‘Zovem se Henry Brower’, rekao je. Davidson je smjesta pojurio preko sobe da se rukuje; zapravo, pona​ao se kao da bi mogao dograbiti Browerovu ruku iz njegova krila. Dogodilo se ne​to čudno: Brower je spustio svoje novine i podigao obje ruke gore, izvan dohvata. Izraz njegova lica bio je pun u​asa. Davidson je zastao, vrlo zbunjen, vi​e začuđen nego ljut. I njemu je tek bilo dvadeset i dvije godine Bo​e, kako smo svi u to doba bili mladi - i sličan ​tencu. ‘Oprostite mi’, rekao je Brower potpuno ozbiljno, ‘ali ja se nikad ne rukujem!’ Davidson je zatreptao. ‘Nikad?’ rekao je. ‘Kako je to čudno. Za ime svijeta, za​to?’ Pa, rekao sam vam da je bio sličan ​tencu. Brower je to prihvatio najbolje moguće, s otvorenim (no prilično nelagodnim) osmijehom. ‘Upravo sam se vratio iz Bombaja’, rekao je. ‘To je čudno, natrpano, prljavo mjesto, puno bolesti i kuge. Tisuće le​inara se stoboči i čisti na samim zidinama grada. Proveo sam tamo dvije godine u trgovačkom predstavni​tvu, i čini se da sam pokupio u​as pred na​im zapadnjačkim običajem 292 ​ Čovjek koji se nije htio rukovati rukovanja. Znam da sam budalast i nepristojan, ali ne mogu se natjerati na to. Pa, ako biste bili tako jako dobri da mi to ne zamjerite ‘Uz samo jedan uvjet’, rekao je Davidson sa smije​kom. ‘A to bi bio?’ ‘Samo da priđete stolu i podijelite ča​icu Georgeovog viskija dok ja odem po Bakera i Frencha i Jacka Wildena.’
    • Brovver mu se nasmije​io, kimnuo, i odlo​io svoje novine. Davidson je iskazao odobravanje napraviv​i krug palcem i ka​iprstom, i odjurio po ostale. Brovver i ja smo pri​li stolu prekrivenim zelenim filcom, a kad sam mu ponudio piće, odbio je uz zahvalu i naručio vlastitu bocu. Pretpostavio sam da bi i to moglo imati veze s njegovim čudnim feti​em, i ni​ta nisam rekao. Poznavao sam ljude čiji je strah od bacila i bolesti i​ao tako daleko, pajo​ i dalje … a vjerojatno ih poznajete i vi.” Nekoliko glava zakimalo je u slaganju. ‘“Drago mije ​to sam ovdje’, rekao mi je Brovver zami​ljeno. ‘Izbjegavao sam bilo kakvo dru​tvo otkako sam se vratio sa svoga mjesta. Za čovjeka nije dobro daje sam, znate. Mislim da, čak i onima koji su sami sebi dovoljni, izoliranost od protoka ljudskog roda mora biti najgora vrst mučenja!’ Rekao je to s nekim čudnim nalgaskom, a ja sam kimnuo. I ja sam iskusio takvu usamljenost u rovovima, obično noću. Opet sam je iskusio, i jo​ jače, kad sam doznao za Rosalinu smrt. Počeo mi se sviđati, usprkos toj upadljivoj ekscentričnosti. ‘Bombaj je sigurno fascinantno mjesto’, rekao sam. ‘Fascinantno… i stra​no! Tamo ima stvari o kojima se u na​oj filozofiji ni ne sanja. Njihova reakcija na motorna kola je zabavna: djeca se bacaju u stranu kad ih prođu, a zatim ih slijede blokovima. Avioni su im zastra​ujući i nepojmljivi. Naravno, mi Amerikanci te strojeve promatramo s potpunim mirom - pa čak i blazirano​ću! - ali, uvjeravam vas, moja je reakcija bila posve ista kao njihova kad sam prvi put vidio kako na uglu ulice prosjak guta cijeli paket čeličnih igara, a zatim ih jednu po jednu izvlači iz otvorenih rana na jagodicama prstiju. No to je ne​to ​to oni rođeni u tome dijelu svijeta uzimaju zdravo za gotovo. Mo​da se’, dodao je zami​ljeno, ‘na​e dvije kulture nisu nikad trebale pomije​ati, već zadr​ati svaka za sebe svoja čudesa. Jer kad bi Amerikanac kao ​to sam ja ili vi progutao paket igala, to bi dovelo do polagane, u​asne smrti. A ​to se tiče motornih kola …’ Za​utio je, a na licu mu se pojavio smrknut, zasjenjen izraz. Čovjek koji se nije htio rukovati ​ 293 Taman sam se spremao progovoriti kad se Stevens stariji pojavio s Browerovom bocom ​kotskog viskija, a odmah iza njega bili su Davidson i ostali. Davidson je započeo predstavljanje rekav​i: ‘Sve sam ih upozorio na tvoj mali feti​, Henry, pa se ne mora​ ničega bojati. Ovo je Darrel Baker, onaj zastra​ujući tip s bradom je Andrew French, te, zadnji ali nikako i najmanje va​an, Jack Wilden. Georgea Gregsona već poznaje​.’ Brower se nasmije​io i svima im kimnuo umjesto rukovanja. Izvađeni su ​etoni za poker i tri svje​a ​pila karata, novac je zamijenjen za ​etone, i igra je počela. Kartali smo vi​e od ​est sati, a ja sam dobio mo​da dvjesto dolara. Darrel Baker, koji nije ba​ osobito dobro igrao, izgubio je kakvih osam stotina (iako on to nije ni osjetio; njegov je otac bio vlasnik triju najvećih tvornica cipela u Novoj Engleskoj), a ostali su otprilike podjednako sa mnom profitirali od Bakerovog gubitka. Davidson je bio par dolara u prednosti, a Brower je imao par dolara zaostatka;
    • no to stoje Brower bio skoro izravnat s njim bilo je pravi pothvat, jer je veći dio večeri imao zapanjujuće lo​e karte. Dobro mu je i​lo i u tradicionalnoj verziji s dijeljenjem pet karata, i u novoj varijanti sa sedam karata, a činilo mi se daje nekoliko puta dobio novac putem hladnog blefiranja kakvo seja osobno ne bih usudio poduzeti. No jo​ sam ne​to primijetio: premda je poprilično pio - dok se French spremio podijeliti posljednju ruku, ispraznio je skoro cijelu bocu svoga ​kotskog viskija - govor mu se nije nimalo zamutio, vje​tina kartanja nije popustila, a ni čudna fiksacija o dodiru ruku nije nimalo popustila. Kad bi pobijedio, ne bi ni dodirnuo hrpu u sredini ako je netko u njoj jo​ imao ​etona koje je trebao promijeniti, ili ako je netko ‘licitirao na vjeru’ i jo​ trebao dodati koji ​eton. Jednom, kad je Davidson spustio svoju ča​u prilično blizu njegovom laktu, Brower se naglo trznuo, skoro proliv​i vlastito piće. Baker je djelovao iznenađeno, ali Davidson je uz olaku primjedbu zata​kao stvar. Jack Wilden je nekoliko trenutaka prije toga govorio kako ga kasnije toga jutra čeka vo​nja do Albanyja, i objavio kako će mujo​ jedno dijeljenje biti posljednje. Tako smo stigli do Frencha, a on je pozvao sedam karata. Sjećam se posljednje ruke jasno kao svoga imena, premda bi mi bilo te​ko reći ​to sam jučer ručao, ili s kime sam bio. Valjda je to dio misterija starosti, no mislim da bi se svatko od vas, da ste bili tamo, sjećao isto tako jasno. 294 ​ Čovjek koji se nije htio rukovatj Dobio sam dva zatvorena herca, i jednog otvorenog. Ne mogu ni​ta reći za Wildena ili Frencha, ali mladi Davidson imao je asa herc a Brovver desetku pik. Davidson je ulo​io dva dolara - limit nam je bio pet - i opet se krenulo dijeliti. Dobio sam jo​ i četvrtog herca, a Brower je dobio dečka pik uz svoju desetku. Davidson je dobio trefa, koji mu naizgled nije pogodovao, ali ubacio je tri dolara na sredinu. ‘Zadnje dijeljenje’, rekao je vedro. ‘Zanesite se, dečki! Ima jedna dama koja bi rado sutra uvečer iza​la sa mnom u grad!’ Mislim da ne bih povjerovao gatari koja bi mi prorekla kako će mi se često ta primjedba vraćati i progoniti me u najčudnijim trenucima, sve do dana​njeg dana. French je podijelio i treći krug otvorenih karata. Nisam dobio pomoći za svoju skalu, ali Baker, koji je najvi​e gubio, dobio je neki par-mislim kraljeva. Brower je dobio dvojku karo, koja naizgled ničem nije koristila. Baker je ulo​io limit na svoj par, a Davidson gaje smjesta podigao za jo​ pet dolara. Svi su ostali u igri, i podijelila se posljednja otvorena karta. Ja sam dobio kralja herc koji mi je popunio skalu, Baker je dobio treću kartu za svoj par, a Davidson je dobio jo​ jednog asa, i oči su mu doslovno zablistale. Browser je dobio damu karo, i ni za ​to na svijetu ne mogu vam reći zastoje ostao u igri. Karte su mu djelovale isto tako lo​e kao većina onih kod kojih je te večeri odustao. Ulozi su postali malo visoki. Baker je ulo​io pet, Davidson je podigao pet, Brower je slijedio. Jack Wilden je rekao: ‘Nekako mi se čini da moj par ba​ nije sasvim dovoljan’ i odustao. Ja sam pratio onih deset i podigao za jo​ pet. Baker je pratio, i opet podigao. E, pa, ne moram vas gnjaviti opisom cijelog ulaganja. Reći ću samo da smo imali limit na tri
    • podizanja po čovjeku, i Baker, Davidson i ja smo svaki podigli tri puta po pet dolara. Brower je naprosto pratio svako podizanje, bri​ljivo čekati da se sve ruke odmaknu od sredine prije no ​to bi ubacio i svoj novac. A tamo je bilo podosta novca ​ ne​to vi​e od dvjesto dolara - pa nanije French posljednju kartu podijelio zatvorenu. Nastala je pauza dok smo svi gledali karte, premda meni to ni​ta nije značilo; ja sam imao svoj list, i po onome ​to sam vidio na stolu činio mi se dobrim. Baker je ubacio jo​ pet, Davidson je podigao, i čekali smo da vidimo ​to će Brower učiniti. Lice mu je bilo malo zajapureno od alkohola, skinuo je kravatu i otkopčao i drugo dugme na ko​ulji, ali činio se sasvim mirnim. ‘Pratim … i di​em za pet’, rekao je. Čovjek koji se nije htio rukovati ​ 295 Ja sam malo zatreptao, jer sam bio očekivao da će odustati. No, karte koje sam dr​ao govorile su mi da moram igrati na pobjedu, pa sam podigao za pet. Igrali smo bez ograničenja na broj podizanja po igraču na zadnjoj karti, tako daje ulog veličanstveno porastao. Ja sam prvi stao, zadovoljavajući se time da samo pratim s obzirom na fui koji ​ bio sam u to sad već uvjeren - netko zacijelo dr​i. Baker je stao sljedeći, nepovjerljivo trepćući od Davidsonovog para aseva na Browerov tajnoviti bezvrijedan list. Baker nije bio ba​ najbolji karta​, ali bio je dovoljno dobar da osjeti kako se ne​to sprema. Njih dvojica, Davidson i Brower, podigli su jo​ bar deset puta, mo​da i vi​e. Baker i ja smo ih pratili, ne ​eleći odbaciti svoje velike investicije. Svima četvorici je sad već ponestalo ​etona, i zelene su novčanice le​ale u nanosima preko ogromne gomile ​etona. ‘Pa’, rekao je Davidson nakon posljednjeg Browerovog podizanja, ‘mislim da ću samo pratiti. Ako si blefirao, Henry, svaka ti čast. Ali pobijedit ću te, a Jack sutra ima pred sobom dugačak put.’ I s tim je riječima stavio novčanicu od pet dolara na vrh gomile, i rekao: ‘Pratim.’ Ne znam za druge, ali ja sam osjetio nedvojbeno olak​anje koje nije imalo neke veze s velikom količinom novca koju sam ulo​io u partiju. Igra je postajala preo​tra, a dok smo si Baker i ja mogli priu​titi gubitak, ako je već do toga, Jason Davidson si to nije mogao priu​titi. Trenutno je bio bez posla, ​iveći od pologa-i to nevelikog-koji mu je ostavila tetka. A Brower -kako bi on mogao podnijeti gubitak? Sjetite se, gospodo, dotad je na stolu već bilo vi​e od tisuću dolara.” George je tu zastao. Lula mu se ugasila. “Onda, ​to se dogodilo?” Adley se nagnuo naprijed. “Nemoj nas izazivati, George. Svi smo na rubu ​ivaca. Prosvijetli nas, ili nas pusti da se smirimo.” “Budite strpljivi”, rekao je George mirno. Izvukao je jo​ jednu ​ibicu, kresnuo je o đon svoje cipele, i puckao lulu. Mi smo napeto čekali, ne govoreći. Vani. vjetar je zavijao i ​kripao oko zabata. Kad se lula za​arila i sve se činilo u redu, George je nastavio: “Kao ​to znate, pravilo je pokera da onaj koji slijedi posljednjeg pratitelja prvi pokazuje svoje karte. Ali Baker je bio previ​e ​eljan kraja napetosti: izvukao je jednu od svojih triju zatvorenih karata i okrenuo je da poka​e četiri kralja.
    • ‘To je jače od mene’, rekao sam. ‘Ja imam skalu.’ 296 ​ Čovjek koji se nije htio rukovati ‘A ja sam jači od tebe’, rekao je Davidson Bakeru, i pokazao dvije svoje zatvorene karte. Dva asa, sve zajedno četiri. ‘Prokleto dobro odigrano.’ I počeo je privlačiti gomilu uloga. ‘Čekaj!’ reče Brovver. Nije pru​io ruku i dotakao Davidsonovu kao ​to bi učinila većina ljudi, ali glas mu je bio dovoljan. Davidson je zastao da ga pogleda, a usta su mu se razjapila ​ doista razjapila, kao da su mu se svi mi​ići na licu pretvorili u vodu. Brovver je okrenuo sve tri svoje zatvorene karte, i otkrio čistu skalu, od osmice do kraljice. ‘Mislim daje ovo jače od tvojih aseva?’ rekao je Brovver uljudno. Davidson je pocrvenio, pa zatim problijedio. ‘Da’, rekao je polako, kao da sad po prvi put otkriva tu činjenicu. ‘Da, jest.’ Puno bih dao kad bih znao Davidsonov motiv za ono ​to se zatim odigralo. Znao je za Brovverovu izrazitu averziju prema dodiru; čovjek ju je te večeri iskazao na stotinu različitih načina. Mo​da je Davidson naprosto zaboravio na to u svojoj ​elji da poka​e Brovveru (i svima nama) kako mo​e prihvatiti gubitak i čak i tako opak preokret primiti sportskim duhom. Rekao sam vam daje bio nalik ​tencu, i takav bi mu potez vjerojatno bio prirodan. Ali ​tenci znaju i ugristi kad ih se provocira. Nisu ubojice - ​tenac neće navaliti na grlo; ali mnogi je čovjek morao ​ivati prste kad je predugo zafrkavao malog psa papučom ili gumenom kosti. I to bi Davidsonu bilo prirodno, koliko ga pamtim. Kao ​to rekoh, puno bih dao kad bih znao … ali va​ne su samo posljedice, pretpostavljam. Kad je Davidson sklonio ruke s uloga, Brovver je posegnuo da ga privuče k sebi. U tome času, Davidsonovo je lice bljesnulo nekom vrstom za-rumenjene dobroćudnosti, uhvatio je Brovverovu ruku sa stola i čvrsto je stisnuo. ‘Briljantno odigrano, Henry, naprosto briljantno. Mislim da nikad nisam -‘ Brovver ga je prekinuo visokim, ​enskastim vriskom koji je bio stravičan u napu​tenoj ti​ini sobe za igru, i otrgnuo mu se. ​etoni i novac popa-dali su na sve strane, a stol se zaljuljao i zamalo prevrnuo. Svi smo se ukočili pred tim nenadanim razvojem događaja, nesposobni za kretanje. Brovver je zateturao unatrag od stola, dr​eći ruku pred sobom kao mu​ka verzija lady Macbeth. Bio je blijed poput le​a, a potpuni u​as na njegovom licu nadilazi moju moć opisivanja. Osjetio sam kako me probada ubod strave kakav nisam iskusio nikad prije ni poslije, čak ni kad su mi donijeli telegram s obavijesti o Rosalinoj smrti. Čovjek koji-se nije htio rukovati ​ 297 Onda je počeo stenjati. Bio je to ​upalj, u​asan zvuk, kao iz groba. Sjećam se da sam pomislio, Zaboga, čovjek je posve lud; a onda je rekao ne​to potpuno čudno: ‘Prekidač … ostavio sam prekidač uključen u autu … o, Bo​e, tako mi je​ao!’ I pojurio je uza stubi​te prema glavnom predvorju.
    • Ja sam prvi do​ao k sebi. Isteturao sam iz svoga stolca i krenuo za njim, ostavljajući Bakera i Wildena i Davidsona da sjede oko ogromne hrpe novca koji je Brower osvojio. Djelovali su kao isklesani kipovi Inka koji čuvaju plemensko blago. Prednja vrata jo​ su se ljuljala naprijed-natrag, i kad sam izjurio na cestu, smjesta sam ugledao Browera kako stoji na rubu pločnika i uzalud tra​i taksi. Kad me ugledao, trznuo se tako bijedno da nisam mogao ne osjetiti sa​aljenje pomije​ano sa čuđenjem. ‘Hej’, rekao sam, ‘čekaj! ​ao mije zbog onog stoje Davidson učinio, i siguran sam da nije bilo namjerno; svejedno, ako mora​ zbog toga ići, neka tako bude. Ali ostavio si za sobom jako puno novca, i mora​ ga dobiti.’ ‘Nisam smio ni doći’, stenjao je on. ‘Ali tako sam očajno trebao bilo kakvu vrstu ljudskog dru​tva da sam … ja …’ Ne razmi​ljajući, posegnuo sam da ga dotaknem - najosnovnija reakcija jednog ljudskog bića kad je drugo pogođeno bolom - ali Brower se izmakao mome dodiru i povikao: ‘Ne diraj me! Zar nije jedan dovoljan? O, Bo​e, za​to jednostavno ne umrem?’ Oči su mu odjednom grozničavo zapele za mr​avog psa skitnicu otrcanog, izgri​enog krzna, koji je ​epao suprotnom stranom puste ulice u rano jutro. Psu je jezik visio iz usta, a hodao je s opreznim, trono​nim ​epanjem. Valjda je tra​io kante za smeće koje bi mogao prevrnuti u potrazi za hranom. ‘To bih mogao biti ja’, rekao je zami​ljeno, kao za sebe. ‘Protjeran od svih, prisiljen hodati sam i kretati u svijet tek kad su sva druga ​iva bića sigurna iza zaključanih vrata. Parija i pas!’ ‘No, hajmo’, rekao sam o​tro, jer su mi takve riječi zvučale i te kako melodramatično. ‘Do​ivio si nekakav gadan ​ok i očito ti se dogodilo ne​to ​to ti je uni​tilo ​ivce, ali u ratu sam vidio tisuće stvari koje -‘ ‘Ne vjeruje​ mi, zar ne?’ upitao je. ‘Misli​ da me uhvatila neka vrsta histerije, zar ne?’ ‘Stari moj, stvarno ne znam ​to te uhvatilo, ni ​to bi ti mogao uhvatiti, ali sigurno znam da će nas, ako budemo jo​ dugo stajali ovako na vla​nom noćnom zraku, obojicu uhvatiti gripa. Sad budi ljubazan i vrati se sa mnom unutra - samo do predvorja, ako ​eli​ - a ja ću zamoliti Stevensa da -‘ 298 ​ Čovjek koji se nije htio rukovati Oči su mu bile tako razrogačene da sam se osjećao nelagodno. U njima nije ostalo nikakva razumnog svjetla, i podsjećao me vi​e od svega na psiho-tične ​rtve borbi koje sam znao viđati dok su ih u kolima odvozili s boji​nice; ljudske lju​ture s u​asnim, praznim očima kao vratnicama pakla, koji mrmljaju besmislice. ‘Hoće​ vidjeti kako jedan izgnanik odgovara drugome?’ upitao me, ne obraćajući nimalo pozornosti na ono ​to sam mu ja govorio. ‘Onda gledaj, pa vidi ​to sam naučio na svojim čudnim putovanjima!’ Odjednom, podigao je glas i carski rekao: ‘Psu!’
    • Pasje podigao glavu, pogledao ga opreznim, zakotrljanim očima (jedno je blistalo divljim bjesnilo; drugo je bilo prekriveno mrenom) pa odjednom promijenio smjer i ​epajući, nevoljko krenuo preko ceste, prema mjestu gdje je stajao Brovver. Nije htio prići; to se jasno vidjelo. Zavijao je i re​ao i otrcano u​e od repa skrivao među nogama; ali svejedno mu je dolazio. Pri​ao je ravno do Brovverovih stopala i legao na trbuh, zavijajući, skutren i uzdrhtao. Njegova mr​ava prsa nadimala su se i uvlačila kao mijeh, a zdravo oko u​asno se iskretalo u svojoj duplji. Bovver je ispustio u​asan, očajnički smijeh koji jo​ čujem u snovima, i čučnuo kraj psa. ‘Eto’, rekao je. ‘Vidi​? Prepoznaje me kao supatnika … i zna ​to ću mu donijeti!’ Pru​io je ruku prema psu, a ovaj je ispustio opako, opasno rezanje. Pokazao je zube. ‘Nemoj!’ povikao sam o​tro. ‘Ugrist će te!’ Bovver se nije obazirao. U svjetlu uličnih lampi, lice mu je bilo ​ućkasto, odvratno, oči crne rupe izgorene u pergamentu. ‘Gluposti’, mrmljao je nje​no. ‘Gluposti. Samo se ​elim rukovati s njime … kao ​to se tvoj prijatelj rukovao sa mnom!’ I odjednom, uhvatio je psu ​apu i stisnuo je. Pas je ispustio u​asan, zavijajući zvuk, ali nije ga ugrizao. Odjednom, Brovver je ustao. Oči kao da su mu se donekle ra​čistile, i, osim iznimnog bljedila, mogao je to opet biti čovjek koji je uljudno ponudio da nam se pridru​i u igri pro​le večeri. ‘Sad idem’, rekao je tiho. ‘Molim te, ispričaj se prijateljima i reci im da mi je ​ao ​to sam se pona​ao kao takva budala. Mo​da ću imati prilike … iskupiti se neki drugi put.’ ‘Mi smo ti koji smo du​ni ispriku tebi’, rekoh ja. ‘A zaboravio si i na novac. Vi​e od tisuću dolara.’ ‘O, da! Novac!’ A usne su mu se iskrivile u najogorčeniji smije​ak koji sam ikad vidio. / Čovjek koji se nije htio rukovati ​ 299 ‘Ne mora​ doći ni u predvorje’, rekoh ja. ‘Ako obeća​ da će​ me ovdje pričekati, donijet ću ga. Hoće​ li to učiniti?’ ‘Da’, rekao je. ‘Ako hoće​, tako ću učiniti.’ I zami​ljeno je pogledao psa koji mu je zavijao kod nogu. ‘Mo​da bi on volio otići sa mnom u moj stan, ijednom u svome bijednom ​ivotu pojesti po​ten obrok.’ 1 ponovno se onako gorko nasmije​io. Tada sam ga ostavio, da se ne predomisli, i si​ao sam dolje. Netko -vjerojatno Jack Wilden; on je uvijek imao uredan um - zamijenio je sve ​etone za novčanice i uredno postavio novac u sredi​te zelenog filca. Nitko od njih nije mi rekao ni riječi dok sam ga prikupljao. Baker i Jack Wilden su pu​ili bez riječi; Jason Davidson oborio je glavu i zurio u svoja stopala. Bio je slika i prilika jada i bijede. Dodirnuo sam mu rame dok sam se vraćao prema stubi​tu, a on me zahvalno pogledao. Kad sam opet do​ao na cestu, bila je posve pusta. Brower je oti​ao. Ja sam tako stajao s po jednim snopom novčanica u svakoj ruci, uzalud se ogledavajući ovamo i onamo, ali nigdje se ni​ta nije
    • micalo. Jednom sam ga zazvao, nesigurno, ako slučajno stoji u sjeni negdje blizu, ali nije bilo odgovora. A onda sam slučajno spustio pogled. Pas lutalica jo​ je bio tamo, ali njegovi dani kopanja po smeću su pro​li. Bio je posve mrtav. Buhe i krpelji napu​tali su njegovo tijelo u kolonama. Ustuknuo sam, zgađen no istovremeno ispunjen nekom vrstom čudnog, sanjivog u​asa. Imao sam dojam da jo​ nisam gotov sa Henryjem Browerom, i nisam bio; ali vi​e ga nikad nisam vidio.” Vatra u kaminu zamrla je do treptavog plamena i iz sjene se počela izvlačiti hladnoća, ali nitko se nije pomakao ni progovorio dok je George opet punio svoju lulu. Uzdahnuo je i ponovno prekri​io noge, uz pucketanje svojih starih zglobova, i nastavio. “Ne moram ni reći, ostali koji su sudjelovali u partiji jednoglasno su se slagali: moramo pronaći Browera i dati mu njegov novac. Netko bi mo​da mogao pomisliti da smo bili ludi ​to smo tako mislili, ali to su bila časnija vremena. Davidson je bio silno lo​e raspolo​en kad je oti​ao; poku​ao sam ga povući u stranu i reći mu koju lijepu riječ, ali on je samo stresao glavom i oti​ao. Pustio sam ga. Sve će mu drugačije izgledati kad se dobro naspava, i moći ćemo zajedno krenuti u potragu za Browerom. Wilden je morao otputovati, a Baker je imao drugih obaveza. Činilo mi se da će to biti dobar način da Davidson povrati bar malo samopo​tovanja. Ali kad sam sljedećeg jutra oti​ao do njegovog stana, otkrio sam da jo​ nije ustao. Mo​da sam ga mogao probuditi, ali bio je mlad pa sam odlučio pustiti ga da prespava jutro dok ja iskopam par osnovnih činjenica. 300 ​ Čovjek koji se nije htio rukovati Prvo sam do​ao ovamo i razgovarao sa Stevensonovim -” Okrenuo se prema Stevensu i podigao jednu obrvu. “Djedom, gospodine”, reče Stevens. “Hvala.” “Nema na čemu, gospodine.” “Razgovarao sam sa Stevensovim djedom. Zapravo, razgovarao sam s njim točno na mjestu gdje sad stoji Stevens. On mije rekao daje Brovvera preporučio Raymond Greer, čovjek koga sam povr​no poznavao. Greer je bio u gradskoj trgovinskoj komisiji, i smjesta sam oti​ao u njegov ured, u neboderu Flatiron. Prona​ao sam ga, i on me odmah primio. Kad sam mu rekao ​to se sinoć dogodilo, lice mu se ispunilo mje​avinom samilosti, smrknutosti i straha. ‘Jadni stari Henry!’ uzviknuo je. ‘Znao sam daje na takvom putu, ali nisam ni slutio da će stići tako brzo.’ ‘​to?’ upitah ja. ‘Njegov slom’, reče Greer. ‘To sve potječe od godine koju je proveo u Bombaju, i pretpostavljam da nitko osim Henryja nikad neće doznati cijelu priču. Ali reći ću ti ​to mogu.’ Priča koju mi je Greer podastro toga popodneva u svome uredu povećala je i moju sućut i moje razumijevanje. Henry Bovver je navodno bio nesretno umije​an u pravu tragediju. A, kao u svim
    • klasičnim tragedijama na pozornici, potjecala je iz fatalnog nedostatka - u Brovverovom slučaju, zaboravljivosti. Kao član predstavni​tva trgovinske komisije u Bombaju, imao je na raspolaganju motorna kola, stoje tamo relativno rijetko. Greer je rekao kako je Brovver skoro djetinje u​ivao vozeći se njima kroz uske ulice i prolaze grada, stra​eći piliće u velikim, uskokodakalim jatima i tjerajući ​ene i mu​karce na koljena pred njihovim neznabo​kim bogovima. Vozio se posvuda, privlačeći veliku pozornost i ogromne gomile otrcane djece ​to su ga slijedila uokolo ali bi uvijek ustuknula kad bi im ponudio vo​nju u svome čudesnom prometalu, stoje neprestano činio. Automobil je bio Fordov model A s povećanim tijelom, jedan od najranijih automobila koji su mogli krenuti ne samo na kurblu već i na dodir dugmeta. Molim vas da to upamtite. Jednoga dana, Brovver je autom oti​ao daleko na drugu stranu grada, da posjeti jednog od vi​ih du​nosnika toga mjesta, po pitanju mogućih narud​bi za konopac od jute. Privukao je uobičajenu pa​nju dok je Fordov automobil re​ao i pucketao kroz ulice, zvučeći kao topnički napad-i, naravno, djeca su ga slijedila. Čovjek koji se nije htio rukovati ​ 301 Brower je trebao večerati s proizvođačem jute, bila je to vrlo ceremonijalna, formalna večera, i do​li su tek na pola drugog slu​enja, sjedeći na otvorenoj terasi iznad prepune ulice pod njima, kad je ispod njih počelo poznato bučno, ka​ljavo rezanje automobila, praćeno vriskovima i uzvicima. Jedan od pustolovnijih dječaka - i sin nekog slabo poznatog svetog čovjeka - uvukao se u kabinu auta, uvjeren da se zmaj koji zacijelo spava pod metalnom haubom ne mo​e probuditi bez bijelog čovjeka za volanom. A Brower, usredotočen na pregovore ​to su mu predstojali, ostavio je prekidač uključen i svjećice pripravne. Mo​e se zamisliti kako dječak pred očima svojih drugova postaje sve smioniji dok dotiče retrovizor, okreće volan, i proizvodi zvukove trube. Svaki put kad bi se narugao zmaju ispod haube, divljenje na licima ostalih zacijelo je bivalo sve veće. Nogom je sigurno pritiskao kvačilo, mo​da da se osloni, kad je pritisnuo starter. Motor je bio jo​ topao; smjesta se pokrenuo. Dječak, posve prestravljen, reagirao je smjesta odmičući nogu s kvačila, smjerajući iskočiti van. Daje auto bio stariji ili u lo​ijem stanu, zatrokirao bi. Ali Brower je bri​no pazio na njega, i on je skočio naprijed, u seriji trzavih, bučnih pokreta. Brower je stigao na vrijeme da to vidi kad je izjurio iz kuće proizvođača jute. Dječakova fatalna pogre​ka zacijelo je bila običan nesretan slučaj. Mo​da je, poku​avajući izaći, laktom slučajno prebacio u brzinu. Mo​da je povukao ručicu u paničnoj nadi da je to način na koji bijeli čovjek tjera zmaja natrag u san. Kako god bilo … dogodilo se. Auto je zadobio samou-bojitu brzinu i pojurio niz prepunu, pretrpanu ulicu, poskakujući preko za-motaka i bala, drobeći tr​čane kaveze prodavača ​ivotinja, raznijev​i jedna kolica sa cvijećem u komadiće. Zagrmio je ravno niz brijeg, prema skretanju ulice, preskočio na nogostup, udario u kameni zid i eksplodirao u vatrenu kuglu.” George je premjestio svoju lulu sjedne strane usta u drugu.
    • “To je bilo sve ​to mije Greer mogao reći, jer je to bilo sve ​to mu je Brower rekao a stoje imalo ikakvog smisla. Ostatak je bila neka vrsta poremećene filipike protiv ludosti mije​anja dviju takvih posve oprečnih kultura. Otac poginulog dječaka očito se sukobio s Browerom prije no ​to su ga opozvali, i bacio na njega zaklano pile. Spominjala se neka kletva. U tom trenutku, Greer mi se nasmije​io s izrazom koji je govorio da smo obojica 302 ​ Čovjek koji se nije htio rukovati svjetski ljudi, zapalio je cigaretu, i primijetio: ‘Uvijek se spominje neka kletva kad se tako ne​to dogodi. Jadni neznabo​ci moraju pod svaku cijenu zadr​ati svoju čast. Od toga ​ive.’ ‘Kakva je to kletva?’ zapitao sam se. ‘Mislio sam da ste već pogodili’, reče Greer. ‘Wallah25 mu je rekao da čovjek koji baca čini na malu djecu mora postati parija, izgnanik. A onda je rekao Brovveru da će svaki ​ivi stvor koga dotakne rukama umrijeti. Za vijeke vjekova, amen.’ Greer zahihoće. ‘Brovver je u to povjerovao?’ Greer je bio uvjeren da jest. ‘Morate imati na umu da je taj čovjek do​ivio u​asan ​ok. A sad, po onome ​to ste mi rekli, čini se da njegova opsesija postaje jo​ gora, umjesto da polako prođe.’ ‘Mo​ete li mi reći njegovu adresu?’ Greer je prekopao po svojim dokumentima, i konačno prona​ao adresu. ‘Ne mogu vam jamčiti da ćete ga tamo naći’, rekao je. ‘Ljudi mu, posve prirodno, ba​ i ne nude posao, a koliko znam, on ba​ nema puno novca.’ Na to sam osjetio krivnju, ali nisam ni​ta rekao. Greer mi se činio malo previ​e nadmenim, malo previ​e samozadovoljnim, i nije zaslu​ivao ono malo informacija koje sam ja imao o Henryju Brovveru. Ali dok sam ustajao, iz nekog sam razloga rekao: ‘Sinoć sam vidio Brovvera kako se rukuje s nekim ​ugavim psom lutalicom. Petnaest minuta kasnije, pasje bio mrtav.’ ‘Doista? Ba​ zanimljivo.’ Podigao je obrve kao da moja primjedba nema nikakve veze s onime o čemu smo bili razgovarali. Ustao sam da se oprostim i ba​ sam se krenuo rukovati s Greerom kad je tajnica otvorila vrata njegova ureda. ‘Oprostite, ali jeste li vi gospodin Gregson?’ Rekao sam da jesam. ‘Upravo je nazvao neki čovjek po imenu Baker. Zamolio vas je da smjesta dođete u Devetnaestu ulicu, broj dvadeset i tri.’ To me ba​ neugodno iznenadilo, jer sam toga dana već jednom bio na toj adresi - bila je to adresa Jasona Davidsona. Kad sam oti​ao iz Greerova ureda, on se taman zavalio sa svojom lulom i Wall Street Journalom. Vi​e ga nikad nisam vidio, i nimalo ne ​alim zbog toga. Ispunjavala me vrlo precizna
    • strepnja - od one vrste koja se svejedno nikad ne kristalizira u pravi strah određenog izvora, jer je previ​e u​asna, previ​e nevjerojatna da se ozbiljno razmotri.” 25 Wallah: ​ef, indijsko-engleski izraz. nap. prev. Čovjek koji se nije htio rukovati ​ 303 Tu sam pak ja prekinuo njegovu priču. “Za Boga miloga, George! Neće​ nam valjda reći daje umro?” “Mrtav mrtvijat”, slo​i se George. “Stigao sam skoro istovremeno kad i mrtvozornik. Njegova je smrt obja​njena kao posljedica srčane trom boze. Nedostajalo mu je jo​ ​esnaest dana do dvadeset i trećeg rođendana. U danima koji su uslijedili, poku​avao sam samome sebi reći kako se radi samo o neugodnoj podudarnosti koju bi najbolje bilo zaboraviti. Nisam dobro spavao, čak ni uz pomoć svoga dobrog prijatelja gospodina Cuttyja Sarka. Govorio sam samome sebi da bi posljednje uloge te noći trebalo naprosto podijeliti među nama trojicom, i zaboraviti daje Henry Brower ikad kročio u na​e ​ivote. Ali nisam mogao. Umjesto toga, uzeo sam ček na cijelu svotu, i oti​ao na adresu koju mi je dao Greer, a nalazila se u Harlemu. Nije ga bilo tamo. Adresa koju je ostavio za pisma bila je u East Sideu, u malo siroma​nijem susjedstvu, no svejedno punom pristojnih kuća od cigle. Taj je stan napustio punih mjesec dana prije na​e partije pokera, a nova mu je adresa bila u East Villageu, u području oronulih visokih zgrada. Nadzornik zgrade, mr​av čovjek s ogromnim crnim mastifom ​to mu je re​ao kraj noge, rekao mije da se Brower iselio trećega travnja - dan nakon na​e partije. Zapitao sam ga za neku daljnju adresu, a on je zabacio glavu unatrag i ispustio vri​tavi urlik koji mu je izgleda slu​io umjesto smijeha. ‘Jedina dalja adresa koju ostave kad odu odavde, ​efe, vam je pakao. Ali kojiput na putu tamo zastanu u Boweryju.’ Bowery je tada bio ono ​to danas o njemu misle jo​ samo ljudi koji nisu odavde: dom za one bez doma, posljednja postaja za bezlične ljude koje zanima samo jo​ jedna boca jeftinog vina ili jo​ jedna doza bijelog praha koji donosi duge snove. Oti​ao sam tamo. U to doba, bilo je mo​da desetak skloni​ta, nekoliko dobroćudnih misija koje su primale pijance na prenoći​te, i stotinjak uličica u kojima bi čovjek mogao sakriti neku staru strunjaču punu u​iju i buha. Vidio sam desetine ljudi, većinom samo prazne lju​ture izjedene pićem i drogama. Nitko nije znao imena, niti ih koristio. Kad čovjek spuzne na samo dno, jetre izjedene drvenim alkoholom, nosa pretvorenog u otvorenu i zagnojenu ranu od stalnog udisanja kokaina i opija, prstiju uni​tenih mrazom i zubiju istrunulih do crnih batrljaka-takvom čovjeku ime vi​e ne treba. Ali opisivao sam Henryja Browera svakom čovjeku koga bih vidio, no nisam dobivao odgovora. U krčmama su tresli glavama i slijegali ramenima. Drugdje bi samo spustili pogled i nastavili dalje. 304 ​ Čovjek koji se nije htio rukovati Nisam ga na​ao toga dana, ni sljedećeg, ni onog iza toga. Pro​la su dva tjedna, a tada sam razgovarao s
    • čovjekom koji je rekao daje neki sličan tip tri noći ranije bio u Devarnevjevom svrati​tu. Oti​ao sam do tamo pje​ice; bilo je to samo dvije ulice dalje od područja koje sam pretra​ivao. Čovjek na porti bio je ro​avi starac kome se čak i ćela lju​tila, reumatičnih, sjajnih očiju. Sobe su se nudile oglasom u prozoru prema ulici, prepunom mu​jih govana, po cijeni od deset centi za noć. Ponovio sam svoj opis Brovvera, a starac je kimao cijelo vrijeme. Kad sam dovr​io, rekao je: ‘Znam ja njega, mladiću. Znam ga dobro. Ali ne sjećam se ba​ dobro … mislim puno bolje kad dr​im koji dolar u ruci.’ Dao sam mu dolar, a on gaje spremio hitrim i spretnim pokretom usprkos artritisu. ‘Bio je ovdje, mladiću, ali nema ga vi​e.’ ‘Znate li kamo je oti