Your SlideShare is downloading. ×
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Jeffery deaver plesač na lijesu
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Thanks for flagging this SlideShare!

Oops! An error has occurred.

×
Saving this for later? Get the SlideShare app to save on your phone or tablet. Read anywhere, anytime – even offline.
Text the download link to your phone
Standard text messaging rates apply

Jeffery deaver plesač na lijesu

392

Published on

0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total Views
392
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
1
Actions
Shares
0
Downloads
8
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

Report content
Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
No notes for slide

Transcript

  • 1. Jeffery Deaver Plesač na lijesu The coffin dancer Percy Clay, beskompromisna vlasnica aviokompanije, našla se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Tako je postala metom Plesača. Briljantni paralizirani kriminalist Lincoln Rhyme poznaje ubojicu jer i svoje stanje može zahvaliti Plesaču pri jednom od njegovih "zadataka". Rhyme u borbi s amoralnim ubilačkim genijem ne mora samo spasiti tvrdoglavu svjedokinju, već i sam ostati na životu. Izuzetno napeti svjetski hit bestseler Jefferyja Deavera ponovno donosi Lincolna Rhymea, paraplegičara-detektiva na hrvatsko tržište.
  • 2. 1. PREVIŠE NAČINA ZA UMIRANJE Jastreb ne može nikome biti kućni ljubimac. S njima nema sentimentalnosti. Na neki način, ta je umjetnost psihijatrijska. Koristite svoj um protiv drugog uma, čiji su način razmišljanja i žudnja smrtonosni. Jastreb kokošar, T. H. White
  • 3. 1. Kada se Edward Carney pozdravio sa svojom suprugom Percey, nije mu palo na pamet da je to posljednji put što će je vidjeti. Ušao je u svoj auto, koji je bio parkiran na dragocjenom mjestu na East 81. ulici na Manhattanu, i uključio se u promet. Carney, čovjek koji je uvijek primjećivao stvari oko sebe, vidio je crni kombi parkiran blizu njihove kuće. Kombi, čiji su prozori bili zamrljani blatom i zrcalili se. Bacio je pogled na oštećeno vozilo i prepoznao registracijske tablice iz Zapadne Virginije, nakon čega se sjetio da je posljednjih dana nekoliko puta vidio taj kombi u njihovoj ulici. Ali tada je promet ispred njega ubrzao, uhvatio je žuto svjetlo na semaforu i potpuno zaboravio na kombi. Ubrzo je bio na FDR Driveu, idući prema sjeveru. Dvadeset minuta kasnije izvukao je mobitel iz postolja u autu i nazvao svoju ženu. Zabrinuo se kada se nije javila. Percey je trebala letjeti s njim - sinoć su bacali novčić za to tko će sjediti na lijevom sjedištu i ona je pobijedila, a zatim mu uputila jedan od svojih tipičnih pobjedničkih osmijeha. No, u tri ujutro se probudila s bolnom migrenom koja je nije napuštala čitav dan. Nakon nekoliko telefonskih poziva našli su odgovarajuću zamjenu za kopilota, a Percey je uzela Florinal i vratila se u krevet. Migrena je bila jedina bolest koja ju je mogla zadržati na tlu. Vitki Edward Carney, star četrdeset i pet godina i još uvijek vojnički pošišan, nagnuo je glavu slušajući kako kilometrima daleko zvoni telefon. Uključila se njihova automatska sekretarica i on je vratio telefon na postolje, blago zabrinut. Vozio je točno devedeset na sat i savršeno se držao desne strane ceste; kao i većina pilota, za volanom je bio konzervativan. Vjerovao je drugim letačima, ali je mislio da su većina vozača luñaci. U uredima Hudson Air Chartersa, na području lokalnog aerodroma Mamaroneck u Westchesteru, čekala je torta. Ozbiljna i sabrana Sally Anne, koja je mirisala poput odjela s parfemima u robnoj kući Macy's, sama ju je ispekla kako bi proslavila novi ugovor koji je tvrtka sklopila. Noseći ružni broš dvokrilca od lažnog dragog kamena, koji su joj unuci darovali za prošli Božić, pregledala je čitavu prostoriju kako bi se uvjerila da svaki od desetak zaposlenika ima komad vražje hrane, odrezan baš po mjeri za njih. Ed Carney je pojeo nekoliko komadića torte i razgovarao o noćašnjem letu s Ronom Talbotom, čiji je golemi trbuh ukazivao na to da je volio tortu, iako je uglavnom živio na kavi i cigaretama. Talbot je obavljao dvostruku funkciju poslovnog i operativnog šefa, na glas je brinuo o tome hoće li pošiljka stići na
  • 4. vrijeme, je li ispravno izračunata potrošnja goriva za let, jesu li ispravno odredili cijenu za posao. Carney mu je pružio ostatak svoje torte i rekao mu da se opusti. Ponovno se sjetio Percey i otišao u svoj ured, podignuo slušalicu. Sada je zabrinutost postala ozbiljnom brigom. Ljudi koji imaju djecu i vlastite tvrtke uvijek se javljaju na telefon. Zalupio je slušalicom i razmišljao o tome da nazove nekog od susjeda i zamoli ga da provjeri kako joj je. Ali tada se pored hangara zaustavio veliki bijeli kamion. Bilo je vrijeme da krene na posao. Talbot je Carneyu dao desetak dokumenata na potpis baš u trenutku kad je mladi Tim Randolph stigao, noseći tamno odijelo, bijelu košulju i usku crnu kravatu. Tim je sebe nazivao kopilotom i Carneyu se to sviñalo. "Prvi časnici" su bili ljudi iz kompanije, produkti službenih zračnih prijevoznika, te iako je Carney poštovao svakoga tko je bio sposoban sjediti na desnom mjestu u avionu, nije mu se sviñala pretencioznost. Visoka brineta Lauren, Talbotova pomoćnica, odjenula je svoju haljinu za sreću, čija se bijela boja slagala s nijansom na znaku Hudson Aira - siluetom sokola koji leti preko globusa s koordinatama. Nagnula se prema Carneyu i šapnula: "Sada će sve biti u redu, zar ne?" "Bit će dobro", uvjerio ju je. Na trenutak su se zagrlili. I Sally Anne ga je zagrlila i ponudila mu malo torte za put. On se ustručavao. Ed Carney je želio otići. Daleko od osjećaja, daleko od proslave. Daleko od tla. A uskoro je tamo i bio, jedreći pet kilometara iznad zemlje, upravljajući Learom 35 A, najboljim privatnim avionom koji je ikada napravljen, bez ikakvih obilježja i službenih oznaka, osim N registracijske oznake, ulaštenog srebra, gladak poput koplja. Letjeli su prema zapanjujućem zalasku sunca - savršenom narančastom disku koji se spuštao prema velikim, razularenim oblacima, ružičastim i ljubičastim, koji su ispuštali zrake svjetlosti. Jedino je još zora bila tako lijepa. I jedino je grmljavina više impresionirala. Do O'Hare je bilo 1094 kilometra koja su prešli za manje od dva sata. Čikaški centar za kontrolu zračnog prometa zamolio ih je da se spuste na visinu od 4500 metara i predao ih čikaškom kontrolnom tornju. Tim ih je nazvao. "Chicago toranj. Lear Četiri Devet Charlie Juliet vam se javlja s četiri i pol tisuće." "Dobra večer, Devet Charlie Juliet", rekao je još jedan mirni kontrolor leta. "Spustite se i ostanite na 2800 metara. Čikaški visinomjer trideset točka jedan jedan. Očekujte preusmjeravanje na dvadeset sedam L." "Razumio, Chicago. Devet Charlie Juliet se sa 4.5 spušta na 2.8." O'Hare je najprometniji aerodrom na svijetu i toranj ih je stavio na čekanje iznad zapadnog predgraña, gdje će kružiti i čekati svoj red za slijetanje.
  • 5. Nakon deset minuta ugodni, jednolični glas je zahtijevao: "Devet Charlie Juliet. Idete nula devet nula preko brojeva niz vjetar prema dvadeset i sedam L." "Nula devet nula. Devet Charlie Juliet"', odgovorio je Tim. Carney je podignuo pogled prema blještavim točkama u zviježñu na zadivljujućem nebu brončane boje i pomislio: "Vidi, Percey, sve večernje zvijezde..." I tada je osjetio vjerojatno jedini neprofesionalni nagon u svojoj karijeri. Njegova briga za Percey narasla je poput groznice. Očajnički je trebao razgovarati s njom. "Preuzmi letjelicu", rekao je Timu. "Razumijem", odgovorio je mladić i ruke su mu bez pitanja krenule prema upravljaču. Kontrola leta je zapucketala: "Devet Charlie Juliet, spustite se na 1.4 metra. Zadržite smjer." "Razumio, Chicago", rekao je Tim. "Devet Charlie Juliet ideš 2.8 na 1.4." Carney je promijenio frekvenciju na svojem radioodašiljaču kako bi dobio preusmjerenje poziva. Tim ga je pogledao. "Zovem kompaniju", Carney je objasnio. Kad je dobio Talbota, tražio je da ga spoji s telefonom u njegovoj kući. Dok je čekao, Carney i Tim su prolazili kroz litaniju provjera prije slijetanja. "Približavamo se otvaranju krilaca... dvadeset stupnjeva." "Dvadeset, dvadeset, zeleno svjetlo", odgovorio je Carney. "Provjera brzine." "Što osamdeset čvorova." Dok je Tim govorio u mikrofon: "Chicago, Devet Charlie Juliet, približavamo vam se", Carney je čuo kako je telefon počeo zvoniti u njihovoj kući na Manhattanu, udaljenoj više od tisuću kilometara. "Daj, Percy. Javi se! Gdje si?" "Molim te..." Kontrola leta je rekla: "Devet Charlie Juliet, smanjite brzinu na jedan osam nula. Javite se tornju. Dobra večer." "Razumio, Chicago. Jedan osam nula. "Večer." Tri zvona. "Gdje je, k vragu? Što nije u redu?" Želudac mu se sve jače stezao. Turbina je pjevala, uz zvuke mljevenja. Hidraulika je zavijala. U Carneyevim slušalicama je nešto zapištalo. Tim je zapjevao: "Krilca trideset. Smanjujem brzinu." "Krilca, trideset, trideset, zeleno. Smanjujemo brzinu. Tri zeleno." A onda, konačno, u slušalicama je čuo oštar klik. Glas njegove žene rekao je: "Halo?"
  • 6. Na glas se nasmijao od olakšanja. Carney je počeo govoriti, ali prije nego je uspio bilo što izustiti, avion se snažno pretresao - tako silno da mu je u djeliću sekunde snaga eksplozije odnijela krupne slušalice s ušiju i obojica muškaraca bila su bačena naprijed, prema kontrolnoj ploči. Šrapneli i iskre eksplodirali su oko njih. U šoku, Carney je nagonski lijevom rukom posegnuo prema beskorisnom upravljaču; desnu ruku više nije imao. Okrenuo se prema Timu baš u trenutku kad je njegovo krvavo, nepomično tijelo nestalo u velikoj rupi na trupu aviona. "O, Bože. Ne, ne..." Zatim se čitava kabina odlomila od ostatka aviona i poletjela u zrak, ostavljajući i trup i krila i motore Leara iza sebe, okružena vatrenom loptom punom plinova. "Oh, Percey", prošaptao je. "Percey..." Iako više nije bilo mikrofona u koji bi mogao govoriti. 2. Velika poput asteroida, žuta poput kostiju. Zrnca pijeska sjajila su se na kompjutorskom ekranu. Čovjek je uspravno sjedio, vrat ga je bolio i jako je škiljio - od koncentracije, ne zbog slabog vida. U daljini se čula grmljavina. Ranojutarnje nebo bilo je žuto i zeleno i svaki se čas spremala oluja. Ovo je bilo najvlažnije proljeće otkad postoje službeni zapisi. Zrnca pijeska... "Povećaj", zapovjedio je i slika na kompjutoru se poslušno udvostručila. Čudno, pomislio je. "Spusti kursor... stani." Ponovno se nagnuo prema naprijed, naprežući se, proučavajući ekran. Pijesak, prisjetio se Lincoln Rhyme, oduševljava kriminologe - komadići kamenja, ponekad pomiješani s drugim materijama, u rasponu od 0.5 do 2 milimetra (veće od toga je šljunak, manje je mulj). On se lijepi za odjeću počinitelja poput ljepljive boje i prigodno otpada na mjestu zločina i skrovištima, povezujući ubojicu i ubijenog. Takoñer može puno reći i o tome gdje je osumnjičeni bio. Neproziran pijesak znači da je bio u pustinji. Jasan znači plaža. Škriljevac znači Kanada. Opsidijan, Havaji. Kremen i neprozirni vulkanski kamen, Nova Engleska. Glatki sivi magnat, zapadno područje Velikih jezera. Ali Rhyme nije imao pojma otkuda potječe dotični pijesak. Veći dio pijeska na području New Yorka bio je kremen i glinenac. Pun kamenčića na Long Islandu, poput prašine na obali Atlantika, blatnjav na Hudsonu. Ali ovaj je bio bijel,
  • 7. sjajan, nepravilan, pomiješan sa sitnim crvenim krugovima. I kakvi su to bili prstenovi? Bijeli kameni prstenovi poput mikroskopskih kriški lignje. Nikada nije vidio takvo što. Ta je zagonetka držala Rhymea budnim do četiri sata ujutro. Upravo je bio poslao uzorak pijeska kolegi u kriminalističkom laboratoriju FBI-a u Washingtonu. Poslao ga je uz veliko kolebanje - Lincoln Rhyme je mrzio kad je netko drugi odgovarao na njegova pitanja. Nešto se pomaknulo ispred prozora pokraj njegovog kreveta. Pogledao je prema tamo. Njegovi susjedi - par sivih sokola - bili su budni i spremali se u lov. Pazite se golubovi, pomislio je Rhyme. Zatim je nagnuo glavu i promrmljao: "Prokletstvo", ali ne zato što je bio frustriran jer nije mogao odrediti podrijetlo dokaza, već zbog neizbježnog prekida. Na stepenicama su se čuli žurni koraci. Thom je pustio posjetitelje, a Rhyme nije želio goste. Ljutito je pogledao prema hodniku. "O, ne sada, za ime Boga." Ali naravno, nisu ga čuli, niti bi stali da jesu. Bila su dvojica. Jedan je bio krupan. Jedan nije. Brzo su pokucali na otvorena vrata i zatim ušli. "Lincoln." Rhyme je zagundao. Lon Sellitto bio je detektiv prvog stupnja u newyorškoj policiji i bio je odgovoran za teške korake pred vratima. Pokraj njega je klipsao njegov mršaviji, mlañi partner Jerry Banks, elegantan u svojem debelom sivom odijelu od finog kariranog platna. Namočio je svoju zalizanu frizuru sprejem - Rhyme je osjetio miris propana, izobutana i vinil acetata - ali još uvijek mu je stršao jedan šarmantni vrh. Bucmasti čovjek se osvrnuo po sobi na drugom katu, koja je bila velika šest puta sedam metara. Na zidu nije bilo niti jedne slike. "Što se promijenilo, Linc? U tvom stanu?" "Ništa." "O, hej, znam - čist je", rekao je Banks, a zatim se naglo zaustavio kad je shvatio kako je netaktičan. "Čist je, naravno", rekao je Thom, koji je savršeno izgledao u izglačanim tamnim hlačama, bijeloj košulji i kravati s cvjetnim uzorkom, za koju je Rhyme mislio kako je bespotrebno napadna iako ju je on sam bio kupio, naručivši je poštom, za tog mladića. Taj je pomoćnik već nekoliko godina radio za Rhymea - iako ga je Rhyme dva puta otpustio, a on sam jednom dao otkaz, kriminolog je tog staloženog bolničkog pomoćnika svaki put ponovno angažirao. Thom je znao dovoljno o kvadriplegiji da bi mogao biti doktor, a od Lincolna Rhymea je naučio dovoljno o forenzici da bude detektiv. Ali on je bio zadovoljan onim što je osiguravajuće društvo zvalo "skrbitelj", iako su i Rhyme i Thom
  • 8. podcjenjivali taj izraz. Rhyme ga je naizmjence nazivao svojom kvočkom ili zasluženom kaznom, a oba su naziva beskrajno oduševljavala njegovog pomoćnika. On se sada kretao pokraj njegovih gostiju. "Nije mu se svidjelo, ali angažirao sam agenciju za čišćenje i oni su izribali njegovu sobu. Skoro ju je trebalo raskuživati. Nakon toga čitav dan nije razgovarao sa mnom." "Nije ju trebalo čistiti. Sada ništa više ne mogu naći." "Ali on ni ne mora ništa moći naći, zar ne?" suprotstavio se Thom. "Za to sam ja zadužen." Nije bio raspoložen za zadirkivanje. "I?" Rhyme je svoje lijepo lice okrenuo prema Sellittu. "Što je?" "Imamo slučaj. Mislili smo da bi nam možda htio pomoći." "Zaposlen sam." "Što je sve ovo?" pitao je Banks, pokazujući prema novom kompjutoru pokraj Rhymeova kreveta. "O", rekao je Thom s dozom ljutnje u svojem uzbuñenju, "postao je zadnja riječ tehnike. Pokaži im, Lincolne. Pokaži im." "Ne želim im pokazati." Ponovno je zagrmjelo, ali ni kap kiše nije pala. Priroda je, kao što često čini, i danas zadirkivala. Thom je ustrajao: "Pokaži im kako radi." "Ne želim." "Ma, samo mu je neugodno." "Thom", promrmljao je Rhyme. Ali mladi pomoćnik nije odgovarao na prijetnje, kao ni na protuoptužbe. Primio se za svoju groznu, ili modernu, svilenu kravatu. "Ne znam zašto se ovako ponaša. Prije neki dan se činilo da je jako ponosan na cijeli ovaj sustav." "Nije istina." Thom je nastavio. "Ona kutija tamo", pokazao je prema čudnoj napravi bež boje, "to ide u kompjutor." "Opa, dvjesto megaherca?" pitao je Banks, pokazujući glavom prema kompjutoru. Kako bi izbjegao Rhymeovo mrštenje, bacio se na pitanje kao sova na žabu. "Da", rekao je Thom. Ali Lincolna Rhymea nisu zanimali kompjutori. U tom su trenutku Lincolna Rhymea zanimali jedino mikroskopski prstenovi kamenih lignji i pijesak na kojem su bili smješteni. Thom je nastavio: "Mikrofon ide u kompjutor. Kompjutor prepoznaje sve što on kaže. Trebalo je dosta vremena da se sprava navikne na njegov glas. Dosta je mumljao."
  • 9. Istina je bila da je Rhyme bio prilično zadovoljan sustavom - kompjutorom brzim poput svjetlosti, posebno izrañenom kutijom za kontrolu okoline software koji je prepoznavao glas. Govorom je mogao odreñivati kursoru da čini sve ono što bi mogla osoba koja se koristila mišem i tipkovnicom. Mogao je i izdavati razne naredbe. Sada je riječima mogao smanjiti ili pojačati grijanje, upaliti ili ugasiti svjetla, uključiti radio ili televizor, pisati u word processoru, obavljati telefonske pozive i slati faksove. "Može čak i komponirati glazbu", rekao je Thom posjetiteljima. "Samo kaže kompjutoru koju notu da zabilježi na crtovlju." "To je stvarno korisno", ogorčeno je rekao Rhyme. "Glazba." Za kvadriplegičara svoga stupnja - Rhymeova je ozljeda bila na četvrtom vratnom kralješku - kimanje glavom bilo je jednostavno. Mogao je i slijegati ramenima, iako ne baš onako kako bi želio. Njegov preostali cirkuski trik bilo je to što je mogao pomicati prstenjak lijeve ruke nekoliko centimetara u bilo kojem smjeru. To su mu u posljednjih nekoliko godina bile sve tjelesne mogućnosti; skladanje sonate za violinu vjerojatno mu nije bilo u planu. "Može se i igrati", rekao je Thom. "Mrzim igre. Ne igram se." Sellitto, koji je Rhymea podsjećao na veliki raspremljeni krevet, pogledao je prema kompjutoru i nije izgledao zadivljeno. "Lincolne", počeo je ozbiljno. "Imamo zajednički slučaj. Mi i federalci. Sinoć smo naišli na problem." "Naišli smo na zid od cigala", Banks se istrčao. "Mislili smo... točnije, ja sam mislio da bi nam ti želio pomoći." "Želio im pomoći?" "Trenutno radim na nečemu", objasnio je Rhyme. "Točnije, za Perkinsa." Thomas Perkins, specijalni agent na čelu ureda FBI-a na Manhattanu. "Jedan od momaka Freda Dellraya je nestao." Specijalni agent Fred Dellray, dugogodišnji veteran u Birou, bio je zadužen za većinu tajnih agenata na Manhattanu. Sam Dellray bio je jedan od najboljih tajnih agenata u Birou. Dobio je pohvale od glavnog direktora osobno za infiltriranje u redove narko-mafije u Harlemu i crnačke militantne organizacije. Jedan od Dellrayevih agenata, Tony Panelli, nestao je prije nekoliko dana. "I mi smo to čuli od Perkinsa", rekao je Banks. "Dosta čudno." Rhyme je preokrenuo očima zbog nespretnog izraza. Iako mu nije mogao proturječiti. Agent je nestao iz svog auta preko puta federalne zgrade u središtu Manhattana oko devet sati navečer. Na ulici nije bilo gužve, ali nije bila ni pusta. Motor Biroove Crown Victorije bio je upaljen, a vrata otvorena. Nije bilo krvi, posljedica pucnjave, niti tragova ogrebotina koji bi ukazivali na borbu. Nije bilo ni svjedoka - barem ne svjedoka koji su bili voljni surañivati. Stvarno dosta čudno.
  • 10. Perkins je na raspolaganju imao dobru forenzičarsku jedinicu koja je uključivala i Biroov tim za prikupljanje fizičkih dokaza. Ali Rhyme je bio taj koji je uspostavio taj tim i Dellray je njega zamolio da prouči mjesto nestanka. Policajac na mjestu zločina, koji je bio Rhymeov partner, proveo je nekoliko sati u Panellijevom autu i nije pronašao niti jedan nepoznati otisak prstiju, već samo deset vrećica beznačajnih dokaza i - jedini mogući trag - nekoliko zrna ovog jako neobičnog pijeska. Zrna koja su se sada sjajila na ekranu njegovog kompjutora, glatka i velika poput nebeskih tijela. Sellitto je nastavio: "Perkins će staviti druge ljude na Panellijev slučaj, Lincolne, ako nam odlučiš pomoći. U svakom slučaju, mislim da ćeš se htjeti primiti ovoga." Opet taj glagol - htjeti. O čemu se ovdje radilo? Rhyme i Sellitto prije nekoliko su godina zajedno radili na važnim istragama ubojstava. Teškim slučajevima - i javnim slučajevima. Poznavao je Sellitta jednako dobro kao što je poznavao bilo kojeg drugog policajca. Rhyme se u pravilu nije oslanjao na svoju sposobnost čitanja ljudi (njegova bivša žena Blaine znala je reći - često i uzrujano - da Rhyme može ugledati čahuru na više od kilometar daleko, a ne vidjeti ljudsko biće koje stoji ispred njega), ali sada je vidio da mu Sellitto ne govori sve. "U redu, Lon. O čemu se radi? Reci mi." Sellitto je kimnuo prema Banksu. "Phillip Hansen", rekao je mladi detektiv značajno, podižući sitnu obrvu. Rhymeu je to ime bilo poznato samo iz novinskih članaka. Hansen, krupni poslovni čovjek koji je živio na rubu, dolazio je iz Tampe na Floridi i posjedovao je tvrtku koja se bavila trgovinom na veliko u Armonku, država New York. Bila je jako uspješna i on je, zahvaljujući njoj, postao multimilijunaš. Hansen se dobro snašao za poduzetnika. Nije morao tražiti mušterije, nije oglašavao, nije imao problema s potraživanjima. Zapravo, ako je bilo ikakvih negativnosti u vezi s tvrtkom PH Distributors Inc., bila je to činjenica da su se Savezna Vlada i Država New York jako trudile da je zatvore i njezinog vlasnika bace u zatvor zato što proizvodi koje je Hansen prodavao nisu bili, kao što je on tvrdio, korišteni vojni višak vozila, već oružje koje je najvećim dijelom bilo ukradeno iz vojnih baza ili nelegalno uvezeno. Ranije te godine su dvojica vojnika bila ubijena kada je kamion pun malokalibarskog oružja bio otet blizu mosta George Washington na putu prema New Jerseyju. Hansen je stajao iza toga - što su državni tužitelj i javni tužitelj države New York znali, ali nisu mogli dokazati. "Perkins i mi zajedno slažemo slučaj", rekao je Sellitto. "Radimo i s vojnim istražiteljima. Ali nemamo uspjeha." "A njega nitko nikada ne izda", rekao je Banks. "Nikada."
  • 11. Rhyme je pretpostavljao da se stvarno nitko ne bi usudio progovoriti protiv čovjeka kao što je bio Hansen. Mladi je detektiv nastavio: "Ali, konačno nam se, prošli tjedan, posrećilo. Znaš, Hansen je pilot. Njegova tvrtka ima skladišta na aerodromu Mamaroneck - onom blizu White Plainsa. Sudac je izdao nalog da ih pretražimo. Naravno, nismo ništa našli. Ali onda, prošlog tjedna, bila je ponoć. Aerodrom je bio zatvoren, ali tamo su neki ljudi radili do kasno. Vidjeli su tipa, koji odgovara Hansenovom opisu, kako se odvozi prema svom privatnom avionu, ubacuje u njega nekoliko velikih platnenih vreća i odlijeće. Bez dopuštenja. Bez plana leta, samo je odletio. Vratio se nakon četrdeset minuta, sletio, vratio u auto i velikom brzinom nestao. Bez vreća. Svjedoci su dali registracijski broj udruzi avioprijevoznika. Ispada da je vozio svoj privatni avion, a ne kompanijin." Rhyme je rekao: "Znači, znao je da ste mu blizu i htio se riješiti nečega što ga je povezivalo s ubojstvima." Počeo je uviñati zašto su ga željeli. Postajalo je malo zanimljivije. "Je li ga pratila služba za kontrolu letenja?" "Neko vrijeme su ga pratili s La Guardije. Ravno preko Long Island Sounda. A zatim se na desetak minuta spustio ispod dometa radara." "I vi ste povukli linije da vidite koliko daleko je mogao stići preko Sounda. Jesu li ronioci već krenuli?" "Jesu. I znali smo da će Hansen, čim čuje da imamo tri svjedoka, nestati bez traga. Tako smo ga uspjeli zadržati do ponedjeljka. U saveznom pritvoru." Rhyme se nasmijao. "Dobili ste sudski nalog na tako slabim sumnjama?" "Da. Dodali smo strah da će pobjeći", rekao je Sellitto. "I dodali smo neke gluposti oko pilotskih prekršaja i ugrožavanja nepažnjom. Let bez dopuštenja i ispod dopuštene granice." "Što je na to rekao gospodin Hansen?" "Zna kako to ide. Ni riječi onima koji su ga uhitili. Ni riječi tužiteljima. Odvjetnik sve poriče i priprema tužbu zbog neosnovanog uhićenja, bla, bla, bla... I kad bismo imali te proklete vreće, u ponedjeljak bismo ga optužili i gotov je." "Pod uvjetom", istaknuo je Rhyme, "da u vrećama ima nečega što bi ga optužilo." "O, optužilo bi ga." "Kako znaš?" "Tako što se Hansen boji. Angažirao je nekoga da ubije svjedoke. Jednog je već sredio. Sinoć mu je raznio avion nad Chicagom." I, Rhyme je pomislio, žele da im ja nañem vreće... Sada su mu po glavi lutala fascinantna pitanja. Je li bilo moguće odrediti točnu lokaciju aviona iznad vode po odreñenom tipu strovaljivanja, nanosima slaništa ili insektima pronañenim na prednjem rubu krila? Je li bilo moguće izračunati vrijeme smrti insekata? A
  • 12. što je s koncentracijom soli i zagañenjem u vodi? Kad se leti tako nisko iznad vode, pokupe li motori ili krila alge koje se talože na trupu ili repu? "Trebat će mi mape Sounda", počeo je Rhyme. "Inženjerski nacrti njegovog aviona..." "Hm, Lincolne, nismo zbog toga ovdje", rekao je Sellitto. "Ne da bismo našli vreće", dodao je Banks. "Ne? Nego zašto onda?" Rhyme je tresao pramenom crne kose koji mu je smetao na čelu i mrštio se prema mladiću. Sellittove su oči ponovno pogledale kutiju bež boje. Žice koje su virile iz nje bile su tamnocrveno-žute i crne i ležale su smotane na podu poput zmija koje su se sunčale. "Želimo da nam pomogneš pronaći ubojicu. Tipa kojeg je Hansen unajmio. Da ga zaustavimo prije nego što sredi i ostala dva svjedoka." "I?" Rhyme je vidio da Sellitto još uvijek nije spomenuo ono što je držao u pričuvi. Pogledavši kroz prozor, detektiv je rekao: "Čini se da je riječ o Plesaču, Lincolne." "Plesaču na lijesu?" Sellitto ga je pogledao i kimnuo. "Jesi li siguran?" "Čuli smo da je obavio jedan posao u Washingtonu prije nekoliko tjedana. Ubio je pomoćnika nekog kongresmena koji je bio umiješan u preprodaju oružja. Tražili smo ispise telefonskih računa i pronašli pozive iz telefonske govornice ispred Hansenove kuće upućene u hotel u kojem je Plesač bio odsjeo. Sigurno se radi o njemu, Lincolne." Na ekranu su zrnca pijeska, velika poput asteroida, glatka poput ženskih ramena, izgubila Rhymeovu pažnju. "Pa", tiho je rekao, "to bi mogao biti problem, zar ne?" 3. Sjetila se. Sinoć, zrikavi cvrkut telefona koji je prekidao zvuke kiše ispred prozora njihove spavaće sobe. Pogledala ga je s prijezirom, kao da je telefonska kompanija kriva za vrtoglavicu i strašne bolove u njezinoj glavi, blještava svjetla koja su joj sjajila ispod kapaka. Na kraju se ipak otkotrljala i nakon četvrtog zvona podigla slušalicu. "Halo?" Odgovorio joj je prazan zvuk cijevi radioodašiljača spojenog na telefon.
  • 13. A zatim glas. Možda. Smijeh. Možda. Glasna buka. Skljocaj. Tišina. Bez zvuka slobodne linije. Samo tišina, obavijena snažnim valovima u njezinim ušima. Halo? Halo? Spustila je slušalicu i vratila se na kauč, gledajući večernju kišu, promatrala kako se sviba savija i uspravlja pod vjetrom proljetne oluje. Ponovno je zaspala. Sve dok pola sata kasnije telefon nije opet zazvonio, s vijestima o padu Devet Charlie Julieta prilikom slijetanja i pogibiji njezinog muža i mladog Tima Randolpha. Sada je, u ovo sivo jutro, Percey Rachael Clay znala da je tajanstveni poziv prošle noći stigao od njezina supruga. Ron Talbot - koji ju je bio hrabro nazvao i prenio joj vijest o padu aviona - objasnio joj je da je prespojio poziv za nju otprilike u isto vrijeme kada je Lear eksplodirao. Edov smijeh... Halo? Halo? Percey je odčepila svoju pljosku, otpila gutljaj. Sjetila se jednog vjetrovitog dana prije nekoliko godina kada su ona i Ed upravljali pontonski opremljenom Cessnom 180 prema Red Lakeu u Ontariju, sletjeli s otprilike dva decilitra goriva preostalog u spremniku i proslavili svoj dolazak ispivši bocu kanadskog whiskeyja bez etikete, nakon kojeg su imali najgore mamurluke u svojim životima. Sjećanje na to joj je donijelo suze u oči, kao što joj je ranije učinila bol. "Daj, Perce, dosta ti je bilo, u redu?" rekao je čovjek koji je sjedio na kauču u dnevnoj sobi. "Molim te." Pokazivao je prema pljoski. "O, pa da", njezin promukli glas odgovorio je s umjerenim sarkazmom. "Naravno." I popila je još jedan gutljaj. Zaželjela je i cigaretu, ali se oduprla. "Kog me vraga zvao prije slijetanja?" pitala je. "Možda je bio zabrinut za tebe", ponudio je Brit Hale. "Zbog tvoje migrene." Kao ni Percey, ni Hale prošle noći nije spavao. Talbot je i njega obavijestio o nesreći, pa se iz svoje kuće u Bronxvilleu dovezao ovamo kako bi bio s Percey. Bio je s njom cijelu noć, pomogao joj da obavi pozive koji su se morali obaviti. Zapravo je Hale, a ne Percey, obavijestio o dogañajima njezine roditelje u Richmondu. "Nije to smio učiniti, Brit. Zvati pred kraj leta." "To nema nikakve veze s onim što se dogodilo", nježno je rekao Hale. "Znam", rekla je. Njih dvoje poznavali su se već godinama. Hale je bio jedan od prvih pilota Hudson Aira i prvih nekoliko mjeseci radio je besplatno, sve dok nije potrošio svoju ušteñevinu i nevoljko je morao tražiti plaću od Percey. Nikada nije
  • 14. saznao da ga je ona plaćala od vlastitih novaca, jer je tvrtka počela zarañivati tek godinu dana nakon što je osnovana. Hale je podsjećao na mršavog strogog učitelja. U stvarnosti je bio jako ugodan - čista suprotnost Percey - i dosjetljivi šaljivčina koji je znao okrenuti avion naglavačke ako bi mu putnici bili posebno bezobrazni ili nemirni i držati ga tako sve dok se ne bi smirili. Hale je često znao letjeti uz Percey i bio joj je najdraži kopilot na svijetu. "Čast mi je letjeti s vama, gospo", rekao bi svojom, ne baš najboljom imitacijom Elvisa Presleyja. "Hvala vam najljepša." Bol iza očiju sada je potpuno nestala. Percey je već gubila prijatelje uglavnom u nesrećama - i znala je da je mentalni gubitak bio pravi lijek za tjelesnu bol. Kao i whiskey. Još jednom je povukla gutljaj iz pljoske. "K vragu, Brit." Bacila se na kauč pokraj njega. "O, dovraga." Hale je stavio svoju snažnu ruku na njezino rame. Ona je spustila glavu, prekrivenu tamnim kovrčama, na njegovo rame. "Bit će u redu, dušo", rekao je. "Obećajem. Što mogu učiniti?" Odmahnula je glavom. Na to pitanje nije bilo odgovora. Još jedan kratki gutljaj burbona, nakon čega je pogledala na sat. Devet sati. Edova majka će uskoro doći. Prijatelji, roñaci... Mora se dogovoriti misa zadušnica. Toliko posla. "Moram nazvati Rona", rekla je. "Moramo nešto učiniti. Kompanija..." Kod zračnih prijevoznika i čartera riječ kompanija nije značila isto što i u drugim poslovima. Kompanija, s velikim K, bila je zasebno stvorenje, živo biće. O njoj se govorilo s obožavanjem, frustracijama ili ponosom. Ponekad s tugom. Edova smrt je otvorila ranu u mnogim životima, uključujući i Kompanijin, i ta bi rana vrlo lako mogla biti smrtonosna. Toliko posla... Ali Percey Clay, žena koja nikada nije paničarila, žena koja je smireno upravljala u smrtonosnim kovrtljajima koji su bili kobni za Lear 23 avione, koja se oporavljala iz bezizlaznih spirala koje bi mnoge iskusne letače natjerale da se zavrte, sada je paralizirano sjedila na kauču. Čudno, pomislila je, kao iz druge dimenzije, ne mogu se pomaknuti. Pogledala je prema svojim rukama i nogama kako bi se uvjerila jesu li bijele poput kostiju i bez krvi. Oh, Ed... I Tim Randolph, naravno. Boljeg kopilota nije se moglo naći, a dobri prvi časnici su rijetkost. Prisjetila se njegovog mladenačkog, okruglog lica, mlade verzije Edova. Smiješio se bez razloga. Oprezan i poslušan, ali odlučan davao je izričite naredbe, čak i samoj Percey, kada je upravljao avionom.
  • 15. "Trebaš malo kave", objavio je Hale, krenuvši prema kuhinji. "Napravit ću ti dupli mochaccino s mlijekom i tučenim vrhnjem te pjenom od obranog mlijeka." Jedna od njihovih internih šala bila je vezana uz kave za slabiće. Pravi su piloti, prema njihovom mišljenju, pili samo Maxwell House ili Folgers kavu. No, danas Hale, blagoslovljen bio, nije zapravo pričao o kavi. Želio je reći prestani piti. Percey je shvatila njegovu poruku. Začepila je pljosku i stavila je na stol uz glasnu buku. "U redu, u redu." Ustala je i krenula kroz dnevnu sobu. Ugledala se u ogledalu. Zbrčkano lice. Crna kosa u čvrstim, tvrdoglavim kovrčama. U svojoj mučnoj mladosti, u trenutku očaja, bila se ošišala u vojničkom stilu. To će im pokazati. Iako je sve što je tim buntovnim činom postigla bilo to da je dala popularnim djevojkama iz škole Lee u Richmondu još više municije protiv sebe. Percey je bila sitno grañena i imala crne oči poput pikula, za koje je njezina majka neprestano govorila da su njezina najbolja odlika. Što je značilo njezina jedina odlika. I to ona za koju muškarci nisu marili. Danas je ispod tih očiju imala tamne kolutove i beznadno upalu kožu - kožu pušača. Tog se sjećala još iz dana kad je trošila dvije kutije Maribora na dan. Rupe za naušnicu u njezinim resicama već su se davno zatvorile. Pogledala je kroz prozor, preko drveća, na ulicu ispred svoje kuće. Ugledala je promet koji se dolje odvijao i nešto joj je zaigralo u glavi. Nešto uznemirujuće. Što? O čemu se radi? Taj je osjećaj nestao, odgurnulo ga je zvono na vratima. Percey je otvorila vrata i ispred sebe ugledala dvojicu krupnih policajaca. "Gospoda Clay?" "Da." "Newyorška policija." Pokazali su joj isprave. "Ovdje smo da vas zaštitimo dok ne otkrijemo što se dogodilo vašem suprugu." "Uñite", rekla je. "I Brit Hale je ovdje." "Gospodin Hale?" jedan od policajaca je rekao kimnuvši. "Ovdje je. Dobro. Poslali smo dvojicu lokalnih policajaca iz okruga Westchester k njemu." I u tom je trenutku pogledala iza dvojice policajaca, na ulicu, i ponovno joj se javila ona misao. Prošla je pokraj policajaca i stupila na vanjsku stepenicu. "Radije bismo da ostanete unutra, gospoño Clay..." Buljila je na ulicu. O čemu se radilo? I onda je shvatila. "Nešto biste trebali znati", rekla je policajcima. "Crni kombi." "Što?" "Crni kombi. Postojao je crni kombi."
  • 16. Jedan od policajaca izvadio je bilježnicu. "Recite nam sve o tome." *** "Čekaj", rekao je Rhyme. Lon Sellitto se zaustavio u svojoj priči. Rhyme je sada čuo još jedne korake koji su se približavali, ni teške ni lagane. Znao je čiji su. To nije bila dedukcija. Puno je puta čuo te korake. Prekrasno lice Amelije Sachs, okruženo njezinom crvenom kosom, pojavilo se na vrhu stepenica i Rhyme je vidio kako je na trenutak oklijevala, a onda ušla u sobu. Od glave do pete bila je odjevena u tamnoplavu uniformu, osim kape i kravate. Nosila je vrećicu iz dućana Jefferson Market. Jerry Banks joj se nasmiješio. Njegovi osjećaji prema njoj bili su jednaki obožavanju. Bili su očiti i tek blago neprikladni. Rijetko koji policajac u uniformi iza sebe ima karijeru fotomodela na Aveniji Madison, kao što je bio slučaj s visokom Amelijom Sachs. Ali pogled, kao ni privlačnost, nisu mu bili uzvraćeni i taj mladić, zgodan dečko unatoč loše obrijanom licu i zalizanoj frizuri, bio je osuñen da još neko vrijeme tiho pati. "Bok, Jerry", rekla je. Sellittu je kimnula i s poštovanjem mu se obratila s "gospodine". (On je bio detektiv s činom poručnika i legenda na Odjelu za ubojstva. Sachsova je imala policijske gene i još za kuhinjskim stolom, kao i na akademiji, naučila je poštovati starije.) "Izgledaš umorno", komentirao je Sellitto. "Nisam spavala", rekla je. "Tražila sam pijesak." Iz svoje je vreće izvadila desetak vrećica. "Skupljala sam uzorke." "Dobro", rekao je Rhyme. "Ali to su stare vijesti. Dobili smo novi zadatak." "Novi zadatak?" "Netko je stigao u grad. I mi ga moramo uloviti." "Tko?" "Ubojica", rekao je Sellitto. "Profesionalac?" pitala je Sachs. "O.K.?" "Profesionalac jest", rekao je Rhyme. "Nisu nam poznate veze s O.K.-om." Organizirani kriminal bio je najveći opskrbljivač plaćenim ubojicama u državi. "Slobodnjak je", objasnio je Rhyme. "Zovemo ga Plesač na lijesu." Podigla je obrvu, crvenu od grebanja noktom. "Zašto?" "Samo mu se jedna žrtva dovoljno približila i poživjela dovoljno dugo da nam da bilo kakve detalje. On ima, ili je barem imao, tetovažu na gornjem dijelu ruke - Smrt koja pleše sa ženom pokraj lijesa." "Pa, to se stvarno može staviti meñu prepoznatljiva obilježja kad se piše izvještaj o nekom incidentu", zajedljivo je rekla. "Što još znate o njemu?" "Da je bijelac, muškarac, vjerojatno u tridesetim godinama. To je sve."
  • 17. "Jeste li pokušali ući u trag tetovaži?" pitala je Sachsova. "Naravno", Rhyme je suho odgovorio. "Do kraja svijeta." To je doslovno mislio. Niti jedan policijski odjel u niti jednom većem gradu na svijetu nije mogao ući u trag takvoj tetovaži. "Ispričajte me, gospodo i damo", rekao je Thom. "Imam posla." Razgovor se zaustavio kad je mladić počeo okretati svog šefa. To mu je pomoglo da si očisti pluća. Kod kvadriplegičara neki dijelovi tijela postanu personificirani; oni razviju posebne odnose s njima. Nakon što mu je kralježnica uništena prilikom pregledavanja mjesta zločina prije nekoliko godina, Rhymeove ruke i noge su postale njegovim najokrutnijim neprijateljima i utrošio je očajničke napore pokušavajući ih natjerati da čine ono što je on htio. Ali oni su pobijedili, bez ikakve muke, i ostali mirni poput debla. A zatim se suočio s razdirućim grčevima koji su nemilosrdno potresali njegovo tijelo. Pokušao ih je natjerati da prestanu. Na kraju i jesu - sami od sebe, činilo se. Rhyme nije baš mogao proglasiti pobjedu, iako je prihvatio njihovu predaju. A zatim se okrenuo manjem izazovu i počeo bitku sa svojim plućima. Na kraju se, nakon godinu dana oporavka, skinuo s respiratora. Izvadili su trahejsku cijev i ponovno je mogao sam disati. Bila je to jedina njegova pobjeda nad svojim tijelom, ali je on gajio crno praznovjerje da mu pluća samo čekaju pravo vrijeme za osvetu. Smatrao je da će za godinu ili dvije umrijeti od upale pluća ili emfizema. Lincolnu Rhymeu pomisao na smrt nije bila posebno mrska. Ali postojalo je previše načina za umiranje; i bio je odlučan u tome da ne ode na neugodan način. Sachsova je pitala: "Ima li tragova? ZPA?" "Zadnja poznata adresa je na području Washingtona", rekao je Sellitto svojim brooklynskim naglaskom. "To je sve. Ništa više. Mislim, čujemo povremeno za njega, Dellray češće nego mi, preko svih svojih tajnih agenata i obavještajaca, znaš. Plesač kao da je deset različitih ljudi. Mijenja izgled ušiju, operira lice, umeće silikon. Stavlja ožiljke, skida ožiljke. Deblja se, mršavi. Jednom je oderao kožu s leša - skinuo je nečije šake i nosio ih kao rukavice kako bi zavarao istražitelje otiscima." "Ali ne i mene", podsjetio je Rhyme. "Mene nije prevario." "Iako ga svejedno nisam uhvatio", prisjetio se s gorčinom. "On misli na sve", nastavio je detektiv. "Prireñuje diverzije i onda kreće. Obavi posao. I nakon toga jako uspješno počisti za sobom." Sellitto je zašutio. Izgledao je neobično nelagodno za čovjeka koji profesionalno lovi ubojice. Gledajući kroz prozor, Rhyme nije primijetio šutljivost svog bivšeg partnera. Samo je nastavio priču: "Taj slučaj - s oderanim rukama - bio je Plesačev posljednji posao u New Yorku. Prije pet, šest godina. Unajmio ga je neki investicijski bankar da ubije njegovog partnera. Obavio je posao bez
  • 18. problema. Moj tim na mjestu zločina je stigao i počeo obavljati istragu. Jedan od njih je podignuo smotuljak papira iz kante za smeće. To je detoniralo plastični eksploziv, bilo ga je otprilike 2.5 kilograma, pojačan plinom. Oba su tehničara poginula i doslovno su svi dokazi bili uništeni." "Žao mi je", rekla je Sachsova. Izmeñu njih je nastupila neugodna tišina. Ona je bila njegova štićenica već više od godinu dana - a postala mu je i prijateljica. Čak bi ponekad i prenoćila ovdje, spavala bi na kauču ili čak, nevino poput brata i sestre, u Rhymeovu Clinitron krevetu teškom pola tone. Ali uglavnom su pričali o forenzici i Rhyme bi je uljuljkivao u san pričama o praćenju serijskih ubojica i genijalnih provalnika. Uglavnom su se klonili privatnih tema. Sada je ponudila samo: "Mora da je bilo grozno." Rhyme je prihvatio sažetu sućut kimnuvši glavom. Buljio je u prazan zid. Neko vrijeme su na zidovima bili nalijepljeni umjetnički posteri. Već ih dugo nije bilo, ali on se igrao spajanja točkica s komadićima samoljepljive trake koja se još uvijek držala na zidu. Činili su zvijezdu, dok je negdje u sebi, negdje duboko, Rhyme osjećao prazni očaj, prisjećajući se groznog mjesta na kojem se dogodila eksplozija, vidio je spaljena, raznesena tijela svojih podreñenih. Sachsova je pitala: "Tip koji ga je angažirao, je li bio voljan cinkati Plesača?" "Bio je voljan, bez sumnje, ali nije baš imao puno za reći. Dostavio je gotovinu u sefu zajedno s uputama. Bez elektronskih prijenosa, bez brojeva računa. Nikada se nisu sreli." Rhyme je duboko udahnuo. "Ali najgore je to što se bankar koji je platio ubojstvo predomislio, izgubio je hrabrost. No, nije mogao stupiti u kontakt s Plesačem. To ionako nije bilo važno. Plesač mu je na početku rekao: 'Opoziv nije moguć'." Sellitto je uputio Sachsovu u slučaj oko Phillipa Hansena, o svjedocima koji su vidjeli njegovu ponoćnu vožnju i o sinoćnjoj eksploziji bombe. "Tko su preostali svjedoci?" pitala je. "Percey Clay, supruga tog Carneya koji je sinoć poginuo u avionu. Ona je predsjednica njihove kompanije, Hudson Air Chartersa. Njezin muž je bio potpredsjednik. Drugi svjedok je Britton Hale. On je pilot koji radi za njih. Poslao sam dadilje da ih oboje čuvaju." Rhyme je rekao: "Ja sam pozvao Mela Coopera. On će raditi dolje u laboratoriju. Hansenov slučaj je kombiniran, pa ćemo dovesti Freda Dellraya da predstavlja federalce. On će nam moći dati agente ako nam zatrebaju. Upravo čisti jedno od skloništa iz programa za zaštitu svjedoka za Clayevu i Halea." Bogato sjećanje Lincolna Rhymea opet se umiješalo i izgubio je nit Sellittova izlaganja. Ponovno je vidio ured u kojem je Plesač prije pet godina postavio bombu. Sjećao se: kanta za smeće koja se rastvorila poput crne ruže, miris eksploziva - zagušljivi kemijski smrad, nimalo nalik dimu gorućeg drva, svilene
  • 19. skorenosti oprženog drva, spaljena tijela njegovih tehničara koje je plamen uvukao u boksačke stavove. Zvuk telefaksa spasio ga je od tog stravičnog prisjećanja. Jerry Banks je zgrabio prvu stranicu. "Izvještaj s mjesta avionske nesreće", objavio je. Rhymeova glava naglo se i s napetošću okrenula prema faksu. "Dječaci i djevojčice, vrijeme je da krenemo na posao." *** Operi ih. Speri ih. Vojniče, ti to zoveš čistim rukama? Gospodine, bit će, gospodine. Krupan čovjek, u tridesetim godinama, stajao je u zahodu kafića u Aveniji Lexington, izgubljen u svojem zadatku. Trljaj, trljaj, trljaj... Zaustavio se i pogledao kroz vrata muškog zahoda. Činilo se da nikoga ne zanima što je on tamo bio već deset minuta. Vratio se trljanju. Stephen Kall proučio je svoje kožice oko noktiju i velike crvene zglobove. Izgledaju čisto, izgledaju čisto. Nema crva. Niti jednog. Dobro se osjećao dok je uklanjao crni kombi s ulice i parkirao ga duboko u podzemnoj garaži. Stephen je iz stražnjeg dijela vozila uzeo alate koji su mu bili potrebni i zatim se popeo preko rampe te skliznuo na užurbanu ulicu. Već je nekoliko puta radio u New Yorku, ali nikako se nije mogao naviknuti na sve te ljude, samo na ovoj ulici bilo ih je tisuću. Zbog toga se ježim. Osjećam se poput crva. l zato se zaustavio u ovom zahodu kako bi se malo izribao. Vojniče, nisi li već završio? Ostale su ti još dvije mete koje moraš eliminirati. Gospodine, zamalo, gospodine. Moram ukloniti rizik od bilo kakvog ostavljanja dokaza prije nego što nastavim s operacijom. O, za ime Boga... Vruća voda mu je curila po rukama. Ribao se četkom koju je nosio sa sobom u plastičnoj vrećici. Iscijedio je ružičasti sapun iz bočice. I onda još malo trljao. Na kraju je pregledao svoje rumene ruke i osušio ih ispod toplog zraka iz sušila. Ne ručnikom, bez izdajničkih vlakana. I bez crva. Stephen je danas bio maskiran, ali ne u vojnički zelenu ili bež boju iz Pustinjske oluje. Nosio je traperice, Reebok tenisice, radničku košulju, sivu vjetrovku zamrljanu bojom. Za remenom je imao mobitel i veliki metar. Izgledao je kao bilo koji drugi grañevinar na Manhattanu. Danas se tako
  • 20. odjenuo jer nitko ne bi posumnjao na radnika koji nosi platnene rukavice u proljeće. Izašao je. Još uvijek ima puno ljudi. Ali ruke su mu bile čiste i više se nije ježio. Zaustavio se na uglu i pogledao niz ulicu prema zgradi u kojoj su Muž i Žena živjeli, ali sada je tamo bila samo Žena jer je Muž bio zgodno raznesen na milijun komadića preko Lincolnove domovine. Znači, dva su svjedoka još uvijek bila živa i oba su morala umrijeti prije sastanka porote u ponedjeljak. Pogledao je na svoj veliki metalni sat. Bilo je pola deset u subotu ujutro. Vojniče, je li to dovoljno vremena da ih oboje ukloniš? Gospodine, možda ih neću oboje ukloniti sada, ali još uvijek imam skoro četrdeset osam sati, gospodine. To je više nego dovoljno vremena da lociram i neutraliziram obje mete, gospodine. Ali, vojniče, imaš li što protiv izazova? Gospodine, ja živim za izazove, gospodine. Ispred kuće se nalazio jedan policijski auto. što je i očekivao. U redu. Imamo poznatu zonu ubijanja ispred kuće i jednu nepoznatu unutra. Osvrnuo se na obje strane ulice i onda krenuo pločnikom, mašući svojim izribanim rukama. Ruksak mu je težio skoro trideset kilograma, ali on je to jedva osjećao. Vojnički pošišani Stephen bio je jako mišićav. Dok je hodao, razmišljao je o sebi kao o lokalcu. Anonimcu. Nije o sebi mislio kao o Stephenu ili gospodinu Kallu ili Toddu Johnsonu ili Stanu Bledsoeu ili bilo kojem od desetak pseudonima kojima se u posljednjih deset godina koristio. Njegovo pravo ime bilo je poput oronule sprave za vježbanje u dvorištu, nešto čega ste svjesni, ali što zapravo ne vidite. Naglo je skrenuo i stao ispred ulaza u kuću nasuprot Ženine. Stephen je otvorio vrata gurnuvši ih i gledao prema velikim staklenim prozorima s druge strane ulice, dijelom zaklonjene rascvjetanim drvetom. Stavio je skupe, žuto obojene naočale za pucanje i nestalo je odbljeska od prozora. Mogao je vidjeti siluete kako se pomiču u kući. Jedan policajac... ne, dva policajca. Čovjek okrenut leñima prozoru. Možda Prijatelj, drugi svjedok za kojeg je bio angažiran da ubije. I... da! Tu je bila i Žena. Niska. Priprosta. Poput dječačića. Nosila je bijelu bluzu. To je dobra meta. Nestala je s vidika. Stephen Kall se sagnuo i otvorio ruksak. 4. Premještanje u sjedeći položaj u invalidskoj stolici Storm Arrow.
  • 21. Nakon toga je Rhyme preuzeo, primajući plastičnu slamčicu upravljača na srkanje i puhanje, i odvezao se do malog dizala koje ga je bez velike pompe spustilo na prvi kat njegove vlastite kuće. Godine 1890., kada je ova kuća izgrañena, prostorija u koju je sada ulazio Lincoln Rhyme bila je salon pokraj dnevne sobe. Napravljen od žbuke i letava, u obliku krune ljiljana, nadsvoden udubljenim ikonama, imao je pod od čvrstog hrasta spojenog poput zavarenog čelika. No, svaki bi se arhitekt šokirao kad bi vidio da je Rhyme dao srušiti zid koji je dijelio te dvije prostorije, a i u preostalim zidovima su bile probušene velike rupe kroz koje su prolazili dodatni električni kablovi. Te spojene prostorije sada su činile nepregledni prostor ispunjen nebrušenim staklom iz Tiffanyja ili mrkim pejsažima Georgea Innesa, već sasvim drugačijim umjetninama: tubama za utvrñivanje stupnja gustoće, kompjutorima, spojenim mikroskopima, mikroskopima za usporedbu, plinskim kromatografom i spektrometrom mase, dodatnim Poli Light izvorom svjetla, okvirima za ispuštanje pare za otkrivanje otisaka na rubovima površina. U kutu se isticao jako skupi mikroskop koji je proučavao elektrone, a bio je spojen na rentgen koji je širio energiju. I ovdje su se nalazili svakodnevni alati kriminologa: zaštitne naočale, gumene rukavice i one koje je nemoguće poderati, pokali, odvijači i kliješta, žlice za prste nakon smrti, skalpeli, sprave za potiskivanje jezika, komadići vate, staklenke, plastične vreće, pladnjevi za opite, sonde, desetak parova štapića (Rhyme je želio da njegovi pomoćnici podižu dokaze na način na koji su uzimali dim sum u restoranu Minga Waa). Rhyme je usmjerio glatku, crvenu Storm Arrow prema mjestu pokraj radnog stola. Thom mu je na glavu stavio mikrofon i spojio ga na kompjutor. Trenutak kasnije na vratima su se pojavili Sellitto i Banks, a s njima i još jedan čovjek koji je upravo stigao. Bio je visok i vitak, a koža mu je bila tamna poput automobilskih guma. Nosio je zeleno odijelo i nezdravo žutu košulju. "Pozdrav, Fred." "Lincoln." "Hej!" Sachsova je kimnula Fredu Dellrayu ušavši u sobu. Oprostila mu je što ju je nedavno uhitio - zbog svaña unutar policije. Dijelili su neobičnu povezanost, ova visoka, prekrasna policajka i visoki, neobični agent. Oni su oboje bili, Rhyme je odlučno zaključio, policajci za odnose s ljudima (on je pak bio policajac za dokaze). Dellray je vjerovao forenzičnim nalazima jednako malo koliko je Rhyme vjerovao iskazima svjedoka. U vezi s bivšom pozornicom Sachs, Rhyme nije mogao ništa učiniti oko njezinih uroñenih sklonosti, ali je bio odlučan u tome da ona odbaci te talente i postane najbolji kriminalist u New Yorku, ako ne i u državi. Cilj koji joj je bio nadomak ruke, iako ona to nije znala.
  • 22. Dellray je krupnim koracima prešao sobu, smjestio se pokraj prozora i prekrižio svoje mršave ruke. Nitko - čak ni Rhyme - nije ovog agenta mogao u potpunosti shvatiti. Živio je sam u malenom stanu u Brooklynu, volio je čitati romane i filozofsku literaturu, a još više je volio igrati biljar u mračnim barovima. Nekoć jedan od najboljih tajnih agenata FBI-a, Fred Dellray je ponekad još uvijek nazivan nadimkom koji je zaradio na terenu, Kameleon. Bio je otpadnik, to su svi znali. No njegovi nadreñeni u Birou nisu ga previše gnjavili; Dellray je uhitio preko tisuću kriminalaca. Ali, proveo je previše vremena na tajnim zadacima i unatoč tome što je sjajno glumio nekoga tko zapravo nije bio, prema Biroovom žargonu postao je previše eksponiran. Bilo je samo pitanje vremena kad će ga netko prepoznati i ubiti, pa je nevoljko prihvatio administrativni posao i vodio Odjel za tajne agente i PD-e, povjerljive doušnike. "I, dečki mi vele da lovimo Plesača", promrmljao je agent. Naglasak mu nije bio toliko crnački, koliko tipično dellrayevski. Njegov izgovor i rječnik, kao i cijeli njegov život, bili su u velikoj mjeri improvizirani. "Imaš li vijesti o Tonyju?" pitao je Rhyme. "Mom nestalom dečku?" pitao je Dellray, a lice mu se iskrivilo od bijesa. "Niti slova." Tony Panelli, agent koji je prije nekoliko dana nestao ispred federalne zgrade, iza sebe je ostavio suprugu, sivi Ford s upaljenim motorom i nekoliko zrna iritantno misterioznog pijeska - senzualnih asteroida koji su obećavali odgovore, ali ih još nisu dali. "Nakon što uhvatimo Plesača", rekao je Rhyme, "ponovno ćemo se tome posvetiti, Amelia i ja. U potpunosti. Obećajem." Dellray je Ijutito dotaknuo vrh svoje nezapaljene cigarete koja je bila smještena iza njegovog lijevog uha. "Plesač... Sranje. Bolje da ga ovoga puta uhvatimo. Sranje." "Što je s ubojstvom?" pitala je Sachsova. "Od sinoć. Imate li neke detalje?" Sellitto je pregledao smotuljak faksova i neke od svojih vlastitih, rukom pisanih bilježaka. Podignuo je pogled. "Ed Carney je sinoć oko sedam i petnaest poletio s aerodroma Mamaroneck. Tvrtka - Hudson Air - privatni je prijevoznik. Voze teret, neke klijente, ništa neobično. Iznajmljuju avione. Upravo su potpisali novi ugovor kojim će prevoziti - pazi sad ovo - dijelove tijela za transplantacije po bolnicama po srednjem zapadu i istočnoj obali. Čujem da danas za taj posao vlada velika konkurencija." "Krvava", pridružio se Banks koji se jedini nasmijao toj šali. Sellitto je nastavio: "Klijent im je Američko zdravstveno i socijalno osiguranje. Sa sjedištem u Somersu. Jedan od onih bolničkih lanaca utemeljenih zbog profita. Carney je imao bogat raspored. Trebao je letjeti u Chicago, Saint
  • 23. Louis, Memphis, Lexington, Cleveland i onda prespavati u Erieju, Pennsylvanija. Trebao se vratiti jutros." "Je li imao putnika?" pitao je Rhyme. "Ne cijelih", promrmljao je Sellitto. "Samo teret. Sve u vezi s letom je bilo rutinsko. A onda je otprilike deset minuta prije slijetanja na O'Haru eksplodirala bomba. Potpuno je raznijela avion. Carney i njegov kopilot su poginuli. Ozlijeñeno je i četvero ljudi na tlu. Usput rečeno, s njim je trebala letjeti njegova žena, ali joj je bilo loše pa je otkazala." "Postoji li službeni izvještaj prometne kontrole?" pitao je Rhyme. "Ne, naravno, ne postoji. Ne još." "Izvještaj neće biti spreman još dva ili tri dana." "Ali mi ne možemo čekati dva ili tri dana", Rhyme je glasno prigovorio. "Treba mi sada!" Na grlu mu se vidio ružičasti ožiljak od cjevčice za respiraciju. Ali Rhyme se skinuo s umjetnih pluća i mogao je disati bez problema. Lincoln Rhyme je bio kvadriplegičar kategorije vratni 4 koji je mogao uzdisati, kašljati i vikati poput mornara. "Moram znati sve o toj bombi." "Nazvat ću prijatelja u Chicagu", rekao je Dellray. "Puno mi duguje. Reći ću mu o čemu se radi i neka odmah pošalje sve što imaju." Rhyme je kimnuo agentu, a onda razmislio o onome što mu je Sellitto rekao. "U redu, imamo dva mjesta za istragu. Mjesto pada u Chicagu. Na to smo zakasnili, Sachsova. Već je previše kontaminirano. Moramo se nadati da će oni u Chicagu obaviti koliko-toliko dobar posao. Drugo mjesto je aerodrom u Mamaronecku - gdje je Plesač stavio bombu u avion." "Kako znamo da je to učinio na aerodromu?" pitala je Sachsova. Smotala je svoju sjajnu crvenu kosu u punñu i onda je pričvrstila na vrh glave. Ovakvi predivni pramenovi bili su opasni na mjestima zločina, prijetili su kontaminacijom dokaza. Sachsova je svoj posao obavljala pištoljem Glock broj 9 i s desetak ukosnica. "Dobro pitanje, Sachsova." Volio je kad bi ga preduhitrila. "Ne znamo, niti ćemo znati sve dok ne nañemo gdje je bomba bila smještena. Mogla je biti postavljena meñu teretom, meñu opremom ili vrčem za kavu." Ili kanti za smeće, smrknuto je pomislio, opet se sjećajući bombe na Wall Streetu. "Želim ovdje vidjeti svaki komadić te bombe što je prije moguće. Moramo ih dobiti", rekao je Rhyme. "Pa, Linc", Sellitto je rekao polako, "avion je bio na kilometar i pol visine kada je eksplodirao. Komadići su raštrkani po čitavoj okolici." "Ne zanima me", rekao je Rhyme kojeg su počeli boljeti vratni mišići. "Traže li ih još uvijek?"
  • 24. Lokalne spasilačke službe su pretraživale mjesta nesreće, ali istrage su bile federalne, pa je Fred Dellray nazvao specijalne agente FBI-a na mjestu dogañaja. "Reci im da nam treba svaki komadić s olupine koji će pozitivno reagirati na test za eksploziv. Mislim i na nanograme. Želim tu bombu." Dellray je prenio tu poruku. Zatim je podignuo pogled, odmahnuo glavom. "Mjesto nesreće je otvoreno." "Molim?" Rhyme je planuo. "Nakon dvanaest sati? Smiješno. Neoprostivo!" "Morali su otvoriti ceste. Rekao je..." "Vatrogasni kamioni!" viknuo je Rhyme. "Što?" "Svaka vatrogasna kola, vozila hitne pomoći, policijski auto... svako vozilo koje se pojavilo na mjestu nesreće. Želim da im se gume ostružu." Dellrayevo dugačko, crno lice piljilo je u njega. "Hoćeš li to ponoviti? Mojem bivšem dobrom prijatelju." Agent je gurnuo telefonsku slušalicu prema njemu. Rhyme ju je ignorirao i rekao Dellrayu: "Gume vozila hitnih službi su najbolji izvor dobrih dokaza na kontaminiranim mjestima zločina. Ona su prva tamo stigla, obično imaju nove gume s dubokim urezima i vjerojatno su se kretala samo prema i od mjesta zločina. Želim da se gume sastružu i sadržaj pošalje ovamo." Dellray je uspio iz Chicaga dobiti obećanje da će ostrugati gume s koliko god mogu službenih vozila. "Ne s koliko god mogu", viknuo je Rhyme. "Sa svih." Dellray je preokrenuo očima, pa prenio i tu informaciju, a zatim spustio slušalicu. Rhyme je odjednom zazvao: "Thom! Thom, gdje si?" Zaposleni pomoćnik se trenutak kasnije pojavio na vratima. "U praonici, eto gdje." "Zaboravi rublje. Treba nam vremenski raspored. Piši, piši... "Što da pišem, Lincolne?" "Na onoj ploči, po njoj piši. Po onoj velikoj." Rhyme je pogledao prema Sellittu. "Kada se sastaje porota?" "U ponedjeljak u devet." "Tužitelj će htjeti da doñu nekoliko sati ranije - kombi će ih pokupiti izmeñu šest i sedam." Pogledao je prema satu na zidu. Bilo je deset ujutro, u subotu. "Imamo točno četrdeset i pet sati. Thom, piši. "Sat prvi od 45." Pomoćnik je oklijevao. "Piši!" To je i učinio.
  • 25. Rhyme je pogledao ostale prisutne u sobi. Vidio je kako im oči trepću s nesigurnošću i ugledao skeptično, namršteno lice Sachsove. Ruka joj se podigla do tjemena i odsutno se češkala. "Mislite da se ponašam melodramatično?" pitao je. "Mislite da nam ne treba podsjetnik?" U prvi trenutak nitko nije odgovorio. Naposljetku je Sellitto rekao: "Pa, Linc, mislim, ništa se u tom periodu neće dogoditi." "Itekako će se nešto dogoditi", Rhyme je rekao, gledajući muškog sokola dok je ta mišićava ptica bez ikakvog truda započela let preko Central Parka. "Do sedam sati ujutro u ponedjeljak ćemo ili uhvatiti Plesača ili će oba svjedoka biti mrtva. Nema drugih mogućnosti." Thom je najprije oklijevao, a onda uzeo kredu i napisao. Duboka tišina prekinuta je zvonjavom Banksova mobitela. Na trenutak je slušao pozivatelja, a onda podignuo pogled. "Imamo nešto", rekao je. "Što?" pitao je Rhyme. "Uniformirani policajci koji čuvaju gospodu Clay i drugog svjedoka, Brittona Halea." "Što s njima?" "Nalaze se u njezinoj kući. Jedan od njih se upravo javio u postaju. Gospoña Clay, navodno, tvrdi da je posljednjih nekoliko dana ispred njihove kuće bio parkiran crni kombi koji nikada prije nije vidjela. S tablicama iz druge države." "Zna li broj? Ili saveznu državu iz koje su bile?" "Ne", odgovorio je Banks. "Rekla je da ga neko vrijeme sinoć nije bilo, nakon što je njezin muž krenuo prema aerodromu." Sellitto je buljio u njega. Rhymeova se glava nagnula prema naprijed: "I?" "Rekla je da se danas opet nakratko vratio. Sada ga nema. Ona je..." "O, Bože", prošaptao je Rhyme. "Što?" pitao je Banks. "Centrala!" viknuo je kriminolog. "Nazovite centralu. Odmah!" *** Taksi se zaustavio ispred Ženine kuće. Iz njega je izašla starija žena i nesigurno pošla prema vratima. Stephen ju je promatrao, na oprezu. Vojniče, je li ovo lagana meta? Gospodine, strijelac pucanj nikada ne smatra laganim. Svaki pucanj zahtijeva maksimalnu koncentraciju i trud. Ali, gospodine, mogao bih u ovoj situaciji zapucati i nanijeti smrtonosne ozljede, gospodine. Mogao bih svoje mete pretvoriti u žele, gospodine.
  • 26. Žena se uspela uz stepenice i nestala u predvorju. Trenutak kasnije Stephen ju je vidio kako se pojavila u Ženinoj dnevnoj sobi. Pojavio se bljesak bijele tkanine - opet Ženina bluza. Njih dvije su se zagrlile. Još jedna osoba se pojavila u sobi. Muškarac. Policajac? Okrenuo se. Ne, bio je to Prijatelj. Obje mete. Stephen je uzbuñeno pomislio, samo trideset metara udaljene. Starija žena - majka ili svekrva - i dalje je bila ispred Žene dok su razgovarale, pognutih glava. Stephenova voljena puška, Model 40, bila je u kombiju. Ali za ovaj pucanj mu neće trebati snajper, samo Beretta s dugom cijevi. Bilo je to divno oružje. Staro, istrošeno, i učinkovito. Za razliku od brojnih plaćenika i profesionalaca, Stephen nije svoja oružja pretvarao u fetiše. Ako je najbolji način da ubije odreñenu žrtvu bio kamen, upotrijebit će kamen. Procijenio je metu, mjereći kutove ulaska, potencijalno iskrivljavanje i skretanje od prozora. Starica se odmaknula od Žene i stala točno ispred prozorskog stakla. Vojniče, kakva ti je strategija? Pucat će kroz prozor i pogoditi stariju ženu visoko u tijelo. Ona će pasti. Žena će nagonski krenuti prema njoj i sagnuti se, i predstavljati dobru metu. I Prijatelj će utrčati u sobu i biti dobra meta. A što je s policajcima? Blagi rizik. Ali uniformirani patrolni policajci bili su skromni strijelci, u najboljem slučaju, i vjerojatno nikada na njih nije bilo pucano na dužnosti. Sigurno će se uspaničiti. Predvorje je i dalje bilo prazno. Stephen je povukao polugu kako bi napeo oružje i bolje namjestio ruku kojom će stisnuti obarač pištolja, koji je bio namješten da ispaljuje po jedan metak. Gurnuvši je otvorio vrata i blokirao ih nogom, osvrnuo se po obje strane ulice. Nije bilo nikoga. Diši, vojniče. Diši, diši, diši. Spustio je pištolj u dlan i osjećao težinu drške na ruci ispod rukavice. Počeo je stavljati neosjetljiv pritisak na obarač. Diši, diši. Buljio je u stariju ženu i potpuno zaboravio na stiskanje, zaboravio na ciljanje, zaboravio na novac koji zarañuje, zaboravio na sve na svijetu. Samo je čvrsto držao pištolj u gipkim, opuštenim rukama i čekao da oružje opali samo od sebe. 5. Sat 1. od 45
  • 27. Starija je žena brisala suze, a Žena je stajala iza nje, prekriženih ruku. Bile su mrtve, bile su... Vojniče! Stephen se sledio. Opustio je prst na obaraču. Svjetla! Blještava svjetla polako su se približavala niz ulicu. Kupola svjetala policijske patrole. A zatim još dva automobila, a zatim deset, a onda je i kombi za hitne intervencije žurno prelazio preko rupa na kolniku. Kretali su se prema Ženinoj kući s obje strane ulice. Zakoči oružje, vojniče. Stephen je spustio pištolj, vratio se natrag u mračno predvorje. Policajci su istrčavali iz automobila poput prolivene vode. Raširili su se po pločniku, gledajući oko sebe i gore, po krovovima. Otvorili su vrata Ženine kuće, razbijajući stakla i uguravajući se unutra. Petorica agenta za hitne intervencije, s kompletnom opremom, rasporedila su se po rubu, pokrivajući točno ona mjesta koja je trebalo pokrivati, budnih očiju, prstiju labavo omotanih oko crnih okidača njihovih crnih pušaka. Patrolni policajci su možda proslavljeni prometni policajci, ali nema boljih vojnika od newyorških specijalaca. Žena i Prijatelj su nestali, vjerojatno su bili bačeni na pod. I starica takoñer. Stigli su novi auti, ispunjavajući ulicu i parkirajući se na pločniku. Stephen Kall se počeo ježiti. Osjećao se crvljivo. Dlanovi su mu se počeli znojiti i stisnuo je šake kako bi mu rukavice upile znoj. Evakuiraj se, vojniče. Pomoću odvijača je otvorio glavna vrata zgrade i gurnuo ih prema unutra, hodajući brzo, ali ne trčeći, pognute glave, prema pomoćnom ulazu koji je vodio u sporednu uličicu. Nitko ga nije vidio i izvukao se na ulicu. Ubrzo se našao u Aveniji Lexington, idući prema jugu kroz gužvu, prema podzemnoj garaži u kojoj je bio parkirao kombi. Gledajući prema naprijed. Gospodine, imamo problema, gospodine. Još policajaca. Zatvorili su Aveniju Lexington tri bloka južno od njega. Počeli su okruživati Ženinu kuću, zaustavljali su automobile, promatrali prolaznike, išli od vrata do vrata, osvjetljavali unutrašnjost parkiranih automobila. Stephen je vidio dvojicu policajaca, čije su se ruke trzale na njihovim Glockovima, kako su zamolili jednog čovjeka da izañe iz automobila kako bi zavirili ispod naslage deka na stražnjem sjedištu. Stephena je brinulo to što je čovjek bio bijelac i Stephenovih godina. Zgrada u kojoj je parkirao kombi bila je unutar parametra potrage. Nije se mogao odvesti bez da ga zaustave. Približavao se policijskoj ogradi. Užurbano
  • 28. se vratio u garažu i otvorio vrata kombija. Na brzinu se presvukao - odbacio grañevinarsku odjeću i odjenuo traperice, radničke cipele (bez izdajničke marke), crnu majicu, tamnozelenu vjetrovku (bez ikakvih slova) i baseball kapu (bez oznaka nekog tima). U ruksaku se nalazio njegov laptop, nekoliko mobitela, njegova manja oružja i municija iz kombija. Uzeo je još metaka, naočale, vizir za noć, alat, nekoliko paketa eksploziva i razne detonatore. Stephen je zalihe stavio u veliki ruksak. Puška Model 40 bila je u kutiji gitare marke Fender. Izvadio ju je iz stražnjeg dijela kombija i zajedno s ruksakom stavio na pod garaže. Razmišljao je što da učini s kombijem. Stephen nije dotaknuo niti jedan dio kamiona bez da je nosio rukavice, pa unutra nije bilo ničega što bi otkrilo njegov identitet. Sam je kombi marke Dodge bio ukraden, uklonio je serijske brojeve, na kontrolnoj ploči i motoru. Sam je izradio registracijske tablice. Planirao ga je napustiti prije ili kasnije i mogao je dovršiti posao i bez tog vozila. Odlučio ga je sada ostaviti. Prekrio je kockasti Dodge plavom ceradom za automobile marke Wolf, ugurao svoj nazubljeni nož u gume i ispraznio ih kako bi izgledalo da se kombi tamo nalazi već mjesecima. Garažu je napustio došavši dizalom na nivo ulice. Kad je izašao, stopio se s gužvom. Ali, posvuda su bili policajci. Koža mu se počela ježiti. Bila je crvljiva, vlažna. Ušao je u telefonsku govornicu i pretvarao se da telefonira, spuštajući glavu prema metalnoj površini telefona. Osjećao je kapljice znoja na čelu, ispod pazuha. Mislio je, ima ih posvuda. Traže njega, traže njega. U autima. Na ulici. S prozora. Ponovno se sjetio... Lice na prozoru. Duboko je udahnuo. Lice na prozoru. To se dogodilo nedavno. Stephen je bio angažiran da obavi ubojstvo u Washingtonu. Trebao je ubiti pomoćnika kongresmena koji se bavio preprodajom povjerljivih podataka o vojnom naoružanju. Stephen je pretpostavljao - konkurenta čovjeku koji ga je angažirao. Pomoćnik je bio razumljivo paranoičan i skrivao se u kući u Alexandriji, država Virginija. Stephen je saznao točno gdje se kuća nalazi i konačno joj se dovoljno približio da bi mogao obaviti posao hicem iz pištolja, iako dosta zahtjevnim. Jedna prilika, jedan pucanj... Stephen je čekao četiri sata i kada je žrtva stigla i krenula prema svojoj kući, Stephen je uspio ispaliti jedan pucanj. Pogodio ga je, bio je uvjeren, ali čovjek je pao u dvorište tako da ga nije mogao vidjeti. Slušaj me, momče. Čuješ li me? Da, gospodine.
  • 29. Svaku ranjenu metu se pronalazi i posao završava. Krvavi trag se slijedi do pakla i natrag, mora se. Ali... Bez oklijevanja. Svako ubojstvo se mora potvrditi. Razumiješ li me? To je jedina mogućnost. Da, gospodine. Stephen se preko zida od cigala popeo u čovjekovo dvorište. Pomoćnikovo tijelo je bilo ispruženo preko popločene staze, pokraj fontane u obliku kozje glave. Pucanj je ipak bio smrtonosan. Ali, dogodilo se nešto čudno. Nešto od čega se stresao, a jako malo stvari u životu ga je natjeralo na to. Možda je to bila samo slučajnost, zbog načina na koji je pomoćnik pao ili kako ga je metak pogodio. Ali, činilo se da je netko pažljivo izvukao žrtvinu košulju iz hlača i podignuo je kako bi vidio malu ulaznu ranu iznad čovjekovih prepona. Stephen se osvrnuo, tražeći onoga tko je to učinio. Ali nikoga nije bilo u blizini. Ili mu se tako barem na početku činilo. Tada je Stephen pogledao preko dvorišta. Tamo se nalazila stara kočijaška kuća čiji su prozori bili mutni i prljavi, a obasjavalo ih je zalazeće sunce. Iza jednog od tih prozora vidio je - ili mu se učinilo da je vidio - lice koje ga je gledalo. Nije jasno mogao vidjeti tog čovjeka - ili ženu. Ali tko god je to bio, nije izgledao posebno preplašeno. Nije se sagnuo ili pokušao pobjeći. Svjedok, ostavio si svjedoka, vojniče! Gospodine, odmah ću ukloniti opasnost od identifikacije, gospodine. Ali kad je nogom otvorio vrata kočijaške kuće, bila je prazna. Evakuiraj se, vojniče... Lice na prozoru... Stephen je stajao u praznoj kući koja je gledala na dvorište pomoćnikove kuće, obasjano svijetlim zapadnim suncem, i polako, panično se okretao oko sebe. Tko je to bio? što je radio ovdje? Ili se radilo samo o Stephenovoj mašti? Isto kao što je njegov očuh viñao snajpere u jastrebovim gnijezdima u hrastovima Zapadne Virginije. Lice na prozoru ga je gledalo onako kako ga je očuh ponekad gledao, proučavalo ga, ispitivalo. Stephen se prisjetio kako se mladi Stephen često osjećao - Jesam li zeznuo stvar? Jesam li dobro postupio? Što on misli o meni? Naposljetku više nije mogao čekati i krenuo je natrag u svoj hotel u Washingtonu. Stephen je bio pogoñen metkom, pretučen i proboden nožem. Ali ništa ga nije toliko uznemirilo kao taj dogañaj u Alexandriji. Nikada ga nisu mučila lica
  • 30. njegovih žrtava, mrtvih ili živih. Ali lice na prozoru činilo mu se kao crv koji mu se penje uz nogu. Jezovito... A upravo se tako i sada osjećao, gledajući nizove policajaca koji su mu se približavali s obje strane Avenije Lexington. Automobili su trubili, vozači su bili ljuti. Ali policajci se nisu obazirali; nastavili su svoju upornu potragu. Bilo je samo pitanje minute kada će ga uočiti - atletski grañen mladi bijelac, sam, koji nosi kutiju za gitaru koja bi lako mogla sadržavati najbolju snajpersku pušku koju je Bog stvorio. Oči su mu se osvrtale prema crnim, prljavim prozorima koji su gledali na ulicu. Molio se da ne vidi lice koje ga promatra. Vojniče, o čemu ti pričaš? Gospodine, ja... Vojniče, u izviñanje. Da, gospodine. Osjetio je spaljeni, gorki miris. Okrenuo se i uočio da stoji ispred Starbacks cafea. Ušao je i dok se pravio da čita jelovnik, zapravo je promatrao mušterije. Na jednoj krhkoj, neudobnoj stolici niska i zdepasta žena sjedila je sama za stolom. Čitala je neki časopis i držala visoku šalicu čaja. Bila je u ranim tridesetima, bucmasta, širokog lica i debelog nosa. Starback, počeo je slagati kombinacije... Seattle... lezba? Ali ne, nije mu se tako činilo. Gutala je Vogue u svojim rukama sa zavišću, a ne požudom. Stephen je naručio Celestial Seasonings čaj od kamilice. Uzeo je šalicu i krenuo prema prozoru. Baš kad je prolazio pokraj te žene, šalica mu je skliznula iz ruke i pala na stolac pokraj nje, poprskavši vrući čaj po čitavom podu. Ona se od iznenañenja trgnula unatrag, podižući pogled prema užasnutom Stephenovu licu. "O, Bože", prošaptao je. "Tako mi je žao." Posegnuo je za nekoliko ubrusa. "Recite mi da vas nisam poprskao. Molim vas!" *** Percey Clay odgurnula se od mladog detektiva koji ju je držao pribijenu uz pod. Edova majka, Joan Carney, ležala je metar dalje, a lice joj je bilo ukočeno od šoka i zbunjenosti. Brit Hale bio je pripijen uza zid, prekriven dvojicom snažnih policajaca. Izgledalo je kao da ga uhićuju.
  • 31. "Ispričavam se, gospodo Clay", rekao je jedan od policajaca. "Mi..." "O čemu se radi?" Hale je izgledao zapanjen. Za razliku od Eda, Rona Talbota i same Percey, on nikada nije bio u vojsci, nikada nije bio u borbi. Bio je neustrašiv - uvijek je nosio duge rukave, za razliku od tradicionalnih pilotskih bijelih košulja s kratkim rukavima, kako bi sakrio teške opekotine na rukama koje je zadobio prije nekoliko godina kada je ušao u zapaljenu Cessnu 150 kako bi spasio pilota i putnika. Ali pomisao na zločin - na namjerno nanošenje ozljeda - bila mu je potpuno strana. "Nazvali su nas iz centra", detektiv je objasnio. "Misle da se čovjek koji je ubio gospodina Carneya vratio. Vjerojatno kako bi ubio vas dvoje. Gospodin Rhyme misli da je ubojica vozio crni kombi koji ste danas vidjeli." "Pa, imamo ove ljude da nas štite", Percey je odgovorila, pokazujući glavom prema policajcima koji su se pojavili ranije tog dana. "Isuse", promrmljao je Hale, pogledavši van. "Tu je valjda dvadeset policajaca." "Maknite se od prozora, gospodine, molim vas", rekao je detektiv odlučno. "Mogao bi biti na krovu. Taj prostor još nije osiguran." Percey je čula korake koji su trčali uz stepenice. "Krov?" pitala je kiselo. "Možda kopa tunel do podruma." Zagrlila je gospodu Carney. "Jeste li dobro, majko?" "Što se dogaña, što je sve ovo?" "Misle da biste mogli biti u opasnosti", rekao je policajac. "Ne vi, gospoño", dodao je Edovoj majci. "Gospoda Clay i gospodin Hale. Zato što su svjedoci u onom slučaju. Rečeno nam je da osiguramo ovaj prostor i odvedemo ih u centralu." "Jesu li već razgovarali s njim?" pitao je Hale. "Ne znam na koga mislite, gospodine." Vitki čovjek je odgovorio: "Na tipa protiv kojeg smo mi svjedoci, Hansena." Haleov svijet je bio logičan svijet. Svijet razumnih ljudi. Brojeva, strojeva i hidraulike. Njegova su tri braka propala zato što je srce stvarno pokazivao jedino u znanosti letenja i nepobitnom osjećaju koji mu je pružala pilotska kabina. Sada je maknuo kosu sa čela i rekao: "Samo ga pitajte. On će vam reći gdje je ubojica. On ga je angažirao." "Mislim da to baš nije tako jednostavno." Još jedan policajac se pojavio na vratima. "Ulica je osigurana, gospodine." "Poñite s nama, molim vas. Oboje." "A što ćemo s Edovom majkom?" "Živite li u blizini?" pitao ju je policajac. "Ne. Došla sam k sestri", odgovorila je gospoda Carney. "U Saddle Riveru." "Odvest ćemo vas tamo i postavit policajca iz New Jersevja ispred kuće. Vi niste umiješam u ovo, pa sam siguran da nemate zašto brinuti." "O, Percey."
  • 32. Žene su se zagrlile. "Sve će biti u redu, majko." Percey se borila da zadrži suze. "Ne, neće", rekla je krhka žena. "Nikada neće biti u redu..." Policajac ju je odveo do patrolnih kola. Percey je promatrala auto dok je odlazio, a zatim je pitala policajca pokraj sebe: "Kamo idemo?" "Posjetiti Lincolna Rhymea." Drugi je policajac rekao: "Izaći ćemo zajedno, sa svake strane će vam biti policajac. Pognite glavu i ne dižite pogled ni u kom slučaju. Brzo ćemo ući u onaj drugi kombi. Vidite ga? Uskočit ćete unutra. Ne gledajte kroz prozore i vežite se. Brzo ćemo voziti. Imate li nekih pitanja?" Percey je otvorila pljesku i popila gutljaj burbona. "Da, tko je, dovraga, Lincoln Rhyme?" *** "To si sašila? Sama?" "Jesam", rekla je žena, povlačeći nakićeni prsluk od trapera koji je, kao i karirana suknja koju je nosila, bio malo prevelik, zamišljen tako da sakrije njezinu krupnu figuru. Šavovi su ga podsjećali na prstenove na tijelu crva. Stresao se, bilo mu je zlo. Ali, nasmiješio se i rekao: "To je čudesno." Obrisao je čaj i ispričao se poput džentlmena, kakav je njegov očuh ponekad bio. Pitao je bi li joj smetalo ako bi joj se pridružio. "Pa... ne", rekla je i sakrila Vogue u svoju platnenu torbu, kao da je pornografija. "O, i usput, ja sam Sam Levine." Oči su joj zatreperile kad mu je čula prezime i pogledala njegove arijske crte lica. "Ali, uglavnom sam Sammie", dodao je. "Za mamu sam Samuel, ali to samo ako sam učinio nešto loše." Kratko se nasmijao. "Ja ću te zvati 'prijatelj' ", objavila je. "Ja sam Sheila Horowitz." Pogledao je kroz prozor kako bi izbjegao rukovanje s njezinom vlažnom rukom, na čijem se vrhu nalazilo pet bijelih, gnjecavih crva. "Drago mi je", rekao je vračajući pogled, srčući svoju novu šalicu čaja, koji mu je bio odvratan. Sheila je primijetila da su joj dva, meñu njezinim noktima, bila prljava. Pokušala je neprimjetno iskopati prljavštinu ispod njih. "To me opušta", objasnila je. "Šivanje. Imam staru Singericu. Jednu od onih starih crnih. Dobila sam je od bake." Pokušala je popraviti svoju sjajnu, kratku frizuru, bez sumnje žaleći što je baš danas nije oprala. "Danas cure više ne šiju", rekao je Stephen. "Cura s kojom sam hodao na koledžu je. Bila je sašila većinu svoje odjeće. Bio sam stvarno zadivljen."
  • 33. "Ma, u New Yorku nitko, ali baš nitko ne šije." Osmjehnula se suosjećajno. "Moja majka je stalno šila, satima", rekao je Stephen. "Svaki je šav morao biti savršen, udaljen dva i pol milimetra." To je bila istina. "Još uvijek imam neke stvari koje je sašila. Glupo je, ali sam ih sačuvao samo zato što ih je ona napravila." To nije. Stephen je još uvijek mogao čuti zvuke zaustavljanja i pokretanja motora Singer šivaćeg stroja koji su dolazili iz njezine malene, vruće sobe. Dan i noć. Napravi dobre šavove. Razmaknute dva i pol milimetra. Zašto? Zato što je to važno! Evo ravnala, evo remena, evo pimpeka... "Većina muškaraca" - naglasak koji je stavila na tu riječ objasnio je puno toga o životu Sheile Horowitz - "uopće ne mari za šivanje. Žele da se cure razumiju u sport i filmove." Brzo je dodala: "I ja to činim. Mislim, bila sam na skijanju. Nisam tako dobra kao što si ti, sigurna sam. I volim gledati filmove. Neke filmove." Stephen je rekao: "Ma, ja ne skijam. Ne volim baš sport." Pogledao je kroz prozor i posvuda vidio policajce. Navalu plavih crva... Gospodine, ne razumijem zašto organiziraju ovu ofenzivu, gospodine. Vojniče, tvoj posao nije da razumiješ. Tvoj je posao da se infiltriraš, procijeniš, preneseš, izdvojiš i ukloniš. To je tvoj jedini posao. "Oprosti?" rekao je, jer nije čuo što je rekla. "Rekla sam, ma daj, nemoj mi to pričati. Mislim, ja bih trebala, ono, mjesecima vježbati da doñem u formu kao što je tvoja. Upisat ću se u Health & Racquet klub, planiram to već neko vrijeme. Samo što imam problema s leñima. Ali stvarno ću se, stvarno, upisati." Stephen se nasmijao: "Ma, tako sam umoran od... Ma, sve te djevojke izgledaju tako bolesno. Znaš? Onako mršave i blijede. Da uzmeš jednu od tih mršavih djevojaka i pošalješ je u doba kralja Artura, bum, pozvali bi dvorskog liječnika koji bi rekao: 'Sigurno umire, gospodaru'." Sheila je trepnula i onda se glasno nasmijala, otkrivajući nelijepe zube. Ta joj je šala dala ispriku da položi ruku na njegovo rame. Osjećao je kako mu tih pet crva gnječi kožu, i borio se protiv slabosti koja ga je obuzela. "Moj tatica", rekla je, "bio je profesionalni vojni časnik, puno je putovao. Rekao mi je da u drugim zemljama misle da su američke djevojke premršave." "Bio je vojnik?" Sam Sammie Samuel Levine je pitao, smiješeći se. "Umirovljeni bojnik." "Opa..." Previše?, pitao se. Ne. Rekao je: "I ja sam u službi. Narednik. Vojni." "Ma ne. Gdje ti je baza?" "U Specijalnim operacijama u New Jerseyju." Ona će znati dovoljno da ne smije ispitivati o specijalnim operacijama. "Drago mi je što imaš vojnika u obitelji. Ja
  • 34. ponekad ne govorim ljudima čime se bavim. To nije dovoljno cool. Posebno ovdje. Mislim, u New Yorku." "Nemoj se zbog toga brinuti. Ja mislim da je to jako cool, prijatelju." Kimnula je prema kutiji od Fendera. "I glazbenik si?" "Zapravo i nisam. Dobrovoljno sam se javio u vrtić. Učim djecu svirati. To je organizirano u bazi." Pogledao je van. Blještava svjetla. Plavo-bijela. Pokraj njih je zaškripao patrolni auto. Pomaknula je stolac bliže njemu i osjetio je odvratan smrad. Opet se naježio i učinilo mu se da joj crvi gmižu po kosi. Skoro je povratio. Na trenutak se ispričao i proveo sljedeće tri minute ribajući ruke. Kada se vratio, primijetio je dvije stvari: da joj je gornje dugme na bluzi otkopčano i da na stražnjem dijelu pulovera ima otprilike tisuću mačjih dlaka. Mačke su za Stephena bile samo četveronožni crvi. Pogledao je van i vidio da mu se red policajaca približava. Stephen je pogledao na sat i rekao: "Slušaj, moram pokupiti svog mačka. Kod veterinara je." "O, imaš mačka? Kako se zove?" nagnula se prema naprijed. "Buddy." Oči su joj se zasjajile. "O, slatko, slatko, sladušno. Imaš li njegovu sliku?" Jebene mačke? "Ne sa sobom", rekao je Stephen i pucnuo jezikom izražavajući žaljenje. "Je li jadni Buddy buban?" "Samo je na pregledu." "O, lijepo od tebe. Moraš paziti na crve." "Molim?" pitao je, uznemiren. "Znaš, one koji napadaju srce." "O. Tako je." "Hmmm, ako budeš dobar, prijatelju", rekla je Sheila, ponovno napola tepajući, "možda ću te upoznati s Garfleldom, Andreom i Essie. Pa, zapravo se zove Esmeralda, ali ona se, naravno, s time nikako ne slaže." "Zvuči tako divno", rekao je, gledajući njihove slike koje je Sheila iskopala iz novčanika. "Rado bih ih upoznao." "Znaš", izlanula je, "ja živim samo nekoliko ulica dalje. U Osamdeset prvoj." "Hej, imam ideju." Izgledao je vedro. "Možda bih mogao ovo ostaviti kod tebe i upoznati tvoje bebe. A onda bi mi ti mogla pomoći da odem po Buddyja." "Super", rekla je Sheila. "Hajdemo." Vani je rekla: "O, pogledaj koliko policije. Što se dogaña?" "Opa. Ne znam", Stephen je prebacio ruksak preko ramena. Nešto metalno je zvecnulo. Možda je blješteća granata udarila u njegovu Berettu. "Što imaš unutra?"
  • 35. "Glazbene instrumente. Za djecu." "O, nešto kao triangle." "Da, nešto kao triangle." "Želiš da ja nosim gitaru?" "Nećeš se ljutiti?" "Mmm. Mislim da bi to bilo super." Uzela je Fenderovu kutiju i gurnula ruku ispod njegove dok su prolazili pokraj skupine policajaca, koji nisu primjećivali ljubavni par koji je nastavio ići niz cestu, smijući se i pričajući o svojim ludim mačkama. 6. Sat 1. od 45 Thom se pojavio na vratima sobe Lincolna Rhymea i pokazao nekome da uñe. Dotjerani, kratko pošišani čovjek u pedesetim godinama. Kapetan Bo Haumann, šef newyorške Jedinice za hitne slučajeve - policijskih specijalaca. Prosijed i žilav, Haumann je izgledao kao narednik za obuku, što je u vojsci i bio. Govorio je polako i razumno, gledao sugovornika ravno u oči, s blagim osmijehom, kada je govorio. Prilikom taktičnih operacija često je oblačio pancirnu košulju i kapuljače od materijala otpornog na visoke temperature i obično je bio jedan od prvih časnika koji su kretali u osvajanje opasnih područja. "Je li stvarno riječ o njemu?" pitao je kapetan. "O Plesaču?" "Tako sam ja čuo", rekao je Sellitto. Uslijedila je kratka stanka, što je kod tog sjedokosog policajca značilo isto što i glasan uzdah kod nekog drugog. A onda je rekao: "Zadužio sam nekoliko ekipa 32-E." Trideset-dva-E, koji su dobili nadimak po broju svoje sobe na policijskom trgu, bili su nečuvana tajna. Službeno su se zvali Časnici za posebne postupke, u Jedinici za hitne intervencije. Ti su ljudi uglavnom bili bivši vojnici, jako dobro upućeni u P&N postupke - potragu i nadziranje - kao i napadanje, pucanje snajperom i spašavanje talaca. Nije ih bilo puno. Unatoč lošem glasu koji je pratio grad, u New Yorku nije bilo jako puno taktičnih operacija i gradski pregovarači s otmičarima - koji se smatraju najboljima u državi - obično su rješavali probleme prije nego što je bilo potrebno intervenirati silom. To što je Haumann dodijelio dva tima, što je značilo deset časnika, potrazi za Plesačem, značilo je da je uposlio gotovo sve 32-E-ovce. Trenutak kasnije u sobu je ušao nizak, proćelav čovjek s naočalama kakve su davno izašle iz mode. Mel Cooper bio je najbolji laborant u OIR-u, policijskom Odjelu za istraživanje i resurse, kojim je Rhyme nekada zapovijedao. On
  • 36. nikada nije pretraživao mjesto zločina, nikada nije uhitio počinitelja, vjerojatno je zaboravio kako se puca iz tankog pištolja koji je nevoljko nosio na stražnjem dijelu svog starog kožnog remena. Cooper nije želio biti nigdje drugdje nego na stolcu u laboratoriju, gledati u mikroskope i analizirati djelomične otiske s rubova površina (točnije, tamo i na plesnom podiju, jer je bio višestruko nagrañivani plesač tanga). "Detektive", rekao je Cooper, koristeći se titulom koju je Rhyme nosio kada je prije puno godina angažirao Coopera, koji je do tada radio u policiji u Albanyju, "mislio sam da ću proučavati pijesak. Ali čujem da se radi o Plesaču," Na samo jednom mjestu vijesti se šire brže nego na ulici, a to je policijska postaja. "Uhvatit ćemo ga ovoga puta, Lincolne. Uhvatit ćemo ga." Dok je Banks upućivao pridošlice, Rhyme je podignuo pogled. Na ulazu u laboratorij ugledao je ženu. Njezine tamne oči su ispitivale sobu, upijajući sve. Nije bila oprezna, nije joj bilo neugodno. "Gospodo Clay?" pitao je. Kimnula je. Pokraj nje se na vratima pojavio vitki čovjek. Britton Hale, pretpostavio je Rhyme. "Izvolite ući", rekao je kriminolog. Stala je na sredinu prostorije, pogledavši Rhymea, a onda na hrpu forenzične opreme pokraj Mela Coopera. "Percey", rekla je. "Zovite me Percey. Vi ste Lincoln Rhyme?" "Tako je. Strašno mi je žao zbog vašeg supruga." Kratko je kimnula, izgledala je kao da joj je nelagodno zbog suosjećanja. Kao što bi i meni bilo, pomislio je Rhyme. Čovjeka koji je stajao pokraj Percey je pitao: "A vi ste gospodin Hale?" Vitki je pilot kimnuo i zakoračio prema naprijed kako bi se rukovali, i tada je primijetio da su Rhymeove ruke privezane za invalidska kolica. "O", promrmljao je, a zatim pocrvenio. Koraknuo je unazad. Rhyme ih je predstavio ostatku tima, svima osim Ameliji Sachs koja se - na Rhymeovo inzistiranje - presvlačila iz uniforme u majicu i traperice, koje su slučajno visjele u njegovom ormaru na katu. Objasnio joj je da je Plesač često ubijao i ranjavao policajce kako bi stvorio pomutnju; želio je da ona izgleda što je više moguće kao civil. Percey je izvadila pljosku iz džepa svoje trenirke, srebrnu pljosku, i otpila kratak gutljaj. Pila je to žestoko piće - Rhyme je osjetio miris skupog burbona - kao da je lijek. Nakon što ga je vlastito tijelo izdalo, Rhyme je rijetko obraćao pažnju na tjelesne karakteristike drugih, osim žrtava i počinitelja zločina. Ali Percey Clay je bilo teško ignorirati. Nije bila puno visa od 150 centimetara. Ipak, zračila je zbijenom intenzivnošću. Njezine oči, crne poput mraka, bile su očaravajuće. Tek kada si ih uspio prestati gledati, primijetio si njezino lice, koje nije bilo
  • 37. lijepo - zgužvano i dječačko. Imala je zamršenu tamnu kovrčavu kosu, kratko pošišanu, iako je Rhyme smatrao da bi joj dugački pramenovi ublažili trokutasti oblik lica. Ona nije koristila zaštitno ponašanje kojim se služe neki niski ljudi - držanje ruku na bokovima, stavljanje prstiju ispred usta. Koristila je jednako malo nepotrebnih gesti kao i Rhyme, primijetio je. Odjednom ga je obuzela misao - ona je poput Cigana. Primijetio je da i ona njega promatra. I njezina je reakcija bila neobična. Većina ljudi kad ga prvi put vidi namjesti blesavi osmijeh na lice, pocrveni poput nekog voća i prisili se da uporno bulji u Rhymeovo čelo tako da im oči ne bi slučajno pale na njegovo oštećeno tijelo. Ali Percey mu je jednom pogledala lice - lijepo, s tankim usnama i nosom poput Toma Cruisea, lice mlañe od njegovih četrdeset i nešto godina - i jednom u njegove nepokretne noge, ruke i trup. Ali njezina se pažnja odmah usmjerila na njegovu opremu blještava Storm Arrow kolica, upravljač na srkanje i puhanje, slušalice, kompjutor. Thom je ušao u sobu i prišao Rhymeu kako bi mu izmjerio krvni tlak. "Ne sada", njegov je šef rekao. "Da, sada." "Ne." "Budi tiho", rekao je Thom i izmjerio mu tlak. Skinuo je stetoskop. "Nije loše. Ali, umoran si i u zadnje si vrijeme prezaposlen. Moraš se odmoriti." "Odlazi", progunñao je Rhyme. Ponovno se okrenuo prema Percey Clay. Zato što je bio invalid, kvadriplegičar, zato što je bio jedva djelomično ljudsko biće, posjetitelji su često smatrali da on ne razumije što oni govore; govorili su polako ili mu se čak obraćali preko Thoma. Percey mu se sada obratila izravno i time si je priskrbila puno pluseva kod njega. "Mislite da smo u opasnosti, Brit i ja?" "O, jeste. Ozbiljnoj opasnosti." Sachsova je ušla u sobu i pogledala prema Percey i Rhymeu. Upoznao ih je. "Amelia?" pitala je Percey. "Zovete se Amelia?" Sachsova je kimnula. Preko Perceyinog lica je prešao blagi osmijeh. Polako se okrenula i podijelila ga s Rhymeom. "Nisam dobila ime po njoj - letački", rekla je Sachsova, prisjetivši se, Rhyme je pretpostavio, da je Percey bila pilot. "Nego po jednoj od djedovih sestara. Je li vam Amelia Earhart bila idol?" "Ne", rekla je Percey. "Zapravo ne. Samo mi se učinilo zanimljivim." Hale je rekao: "Dodijelit ćete joj čuvare, zar ne? Non-stop?" Kimnuo je prema Percey. "Naravno, budite uvjereni u to", rekao je Dellray.
  • 38. "U redu", objavio je Hale. "Dobro... Samo još nešto. Mislim da biste stvarno trebali porazgovarati s tim tipom. Phillipom Hansenom." "Porazgovarati?" pitao je Rhyme. "S Hansenom?" pitao je Sellitto. "Naravno. Ali on sve poriče i to je sve što želi reći." Pogledao je Rhymea. "Neko su ga vrijeme Blizanci ispitivali." A onda opet Halea. "To su nam najbolji ispitivači. I nije nimalo popustio. Za sada nemamo sreće." "Možete li mu zaprijetiti... ili nešto slično?" "Hmmm, ne", rekao je detektiv. "Mislim da ne." "To nije važno", Rhyme je nastavio. "Hansen nam ionako ne bi imao što za reći. Plesač se nikada ne sreće sa svojim klijentima licem u lice i nikada im ne kaže kako će obaviti posao. "Plesač?" pitala je Percey. "Tako zovemo ubojicu. Plesač na lijesu." "Plesač na lijesu?" Percey se prigušeno nasmijala, kao da joj je ta fraza nešto značila. Ali nije ništa rekla. "Pa, to je pomalo jezivo", rekao je Hale s nedoumicom, kao da policajci ne bi smjeli imati grozne nadimke za zlikovce. Rhymeu se činilo da ima pravo. Percey je pogledala u Rhymeove oči, tamne gotovo kao i njezine. "Što se vama dogodilo? Pogoñeni ste?" Sachsova i Hale su se uzvrpoljili zbog njezine izravnosti, ali Rhymeu ona nije smetala. Volio je ljude kao što je bio i sam - koji nisu marili za besmislenu taktičnost. Smireno je rekao: "Proučavao sam mjesto zločina na jednom gradilištu. Greda je pala. Slomila mi je vrat." "Kao onom glumcu. Christopheru Reeveu." Točno. Hale je rekao: "To je bilo gadno. Ali, čovječe, on je hrabar. Vidio sam ga na televiziji. Mislim da bih se ubio kad bi mi se to dogodilo." Rhyme je pogledao prema Sachsovoj koja mu je uzvratila pogled. Ponovno se okrenuo prema Percey. "Trebamo vašu pomoć. Moramo otkriti kako je postavio bombu na avion. Imate li bilo kakvu ideju?" "Ne", rekla je Percey i pogledala prema Haleu koji je odmahnuo glavom. "Jeste li prije leta blizu aviona vidjeli nekoga koga niste prepoznali?" "Sinoć sam bila bolesna", rekla je Percey. "Nisam čak ni išla na aerodrom." Hale je rekao: "Ja sam bio na sjeveru države, pecao sam. Imao sam slobodan dan. Tek sam kasno navečer stigao kući." "Gdje je točno bio avion prije polijetanja?" "Bio je u našem hangaru. Sreñivali smo ga za novi let. Morali smo izvaditi stolce, postavljali posebna postolja s izdržljivim utičnicama za struju. Za hladnjake. Znate kakav smo teret prevozili, zar ne?"
  • 39. "Organe", rekao je Rhyme. "Ljudske organe. Dijelite li hangar s bilo kojom drugom kompanijom?" "Ne, naš je. Odnosno, iznajmili smo ga." "Kako se lako ulazi u njega?" pitao je Sellitto. "Ako nema nikoga, onda je zaključan, ali posljednjih nekoliko dana su ekipe bez prestanka radile kako bi sredile Lear." "Poznajete li te ekipe?" pitao je Sellitto. "Kao članovi obitelji su nam", Hale je rekao, braneći ih. Sellitto je okrenuo očima prema Banksu. Rhyme je pretpostavljao da se detektiv sjetio da su članovi obitelji uvijek bili prvi sumnjivci kod ubojstava. "Ipak ćemo zapisati njihova imena ako nemate ništa protiv. Provjeriti ih." "Sally Anne, koja vodi naš ured, dat će vam popis." "Morat ćete zapečatiti hangar", rekao je Rhyme. "Nikoga ne puštati unutra." Percey je odmahivala glavom. "Ne možemo..." "Zapečatite ga", ponovio je. "Nikoga ne puštati. Ni-ko-ga." "Ali..." Rhyme je rekao: "Moramo." "Hej", rekla je Percey, "stanite malo." Pogledala je prema Haleu. "Foxtrot Bravo?" Slegnuo je ramenima. "Ron je rekao da će to potrajati barem još jedan dan." Percey je uzdahnula. "Lear kojim je upravljao Ed bio je jedina letjelica koja je bila opremljena za ovaj let. Imamo još jedan let naručen za sutra navečer. Morat ćemo raditi bez prestanka da dovedemo drugi avion u red za taj let. Ne možemo zatvoriti hangar." Rhyme je rekao: "Žao mi je, ali to nije moguće." Percey je trepnula: "Ne znam tko ste vi da mi možete uvjetovati mogućnosti..." "Ja sam onaj tko vam pokušava spasiti život", obrecnuo se Rhyme. "Ne mogu riskirati da izgubim ovaj ugovor." "Slušajte, gospoño", rekao je Dellray. "Vi ne razumijete ovog kriminalca..." "On mi je ubio muža", rekla je nesmiljenim glasom. "Savršeno ga razumijem. Ali neće me zastrašiti, pa da zbog njega izgubim ovaj posao." Sachsova je podignula ruke na bokove. "Hej, stanite malo. Ako vas netko može spasiti, onda je to Lincoln Rhyme. Mislim da nam ne treba ovakav stav." Rhymeov glas se umiješao u svañu. Smireno je pitao: "Možete li nam dati sat vremena za pretraživanje?" "Sat vremena?" Percey je razmišljala o tome. Sachsova se nasmijala i okrenula iznenañeni pogled prema svom šefu. Pitala je: "Pretražiti hangar u sat vremena? Ma daj, Rhyme." Izraz lica joj je govorio Ja te ovdje branim, a ti onda izvodiš ovako nešto. Na čijoj si ti strani? Neki kriminolozi šalju čitave timove da pretražuju mjesta zločina. Ali Rhyme je uvijek inzistirao na tome da Sachsova pretražuje sama, kao što je i on radio.
  • 40. Samostalni pretraživač mjesta zločina ima koncentraciju koja se ne može postići s drugim ljudima oko sebe. Sat vremena je strašno malo vremena za jednu osobu da pokrije veliku površinu. Rhyme je to znao, ali nije odgovarao Sachsovoj. Zadržao je pogled na Percey. Rekla je: "Sat vremena? U redu. To ću preživjeti." "Rhyme", rekla je Sachsova. "Trebat će mi više vremena." "O, ali ti si najbolja, Amelia", zadirkivao ju je. Što je značilo da je odluka već donesena. "Tko nam tamo može pomoći?" Rhyme je pitao Percey. "Ron Talbot. On je vlasnički partner i upravitelj operacija." Sachsova je zapisala to ime u svoj notes. "Da odmah krenem?" pitala je. "Ne", odgovorio je Rhyme. "Želim da pričekaš dok me dobijemo bombu iz Chicaga. Trebam te da mi je pomogneš analizirati." "Imam samo sat vremena", rekla je provokativno. "Sjećaš se?" "Morat ćeš čekati", odbrusio je, a zatim pitao Freda Dellraya: "Što je sa skloništem?" "O, imamo kuću koja će vam se svidjeti", rekao je agent Percey. "Na Manhattanu. Dolari poreznih obveznika će vas dobro služiti. Da, da. Savezna policija koristi je za samu kremu zaštićenih svjedoka. Jedino je što nam treba nekoliko newyorških policajaca da vas čuvaju. Nekoga tko zna i spreman je za Plesača." I upravo u tom trenutku je Jerry Banks podignuo pogled, pitajući se zašto su svi buljili u njega. "Što?" pitao je. "Što je?" I uzalud je pokušavao zagladiti svoj uporni čuperak. *** Stephen Kall, koji je govorio kao vojnik i pucao kao vojnik, zapravo nije nikada bio vojnik. Ali sada je govorio Sheili Horowitz: "Ponosim se svojim vojnim podrijetlom. I to je istina." "Neki ljudi ne..." "Ne", prekinuo ju je. "Neki ljudi te ne poštuju zbog toga. Ali to je njihov problem." "To je njihov problem", ponovila je Sheila. "Imaš lijep stan." Osvrnuo se po toj rupi, punoj stvari sa sniženja iz Conrana. "Hvala, prijatelju. Hmm, želiš li, ono, nešto popiti? O joj, opet se bez potrebe koristim poštapalicama. Mama me stalno zbog toga gnjavi. Gledam previše televiziju. Ono, ono, ono. Sram me bilo." O čemu ona to trabunja? "Sama živiš ovdje?" pitao je s ljubaznim radoznalim osmijehom.
  • 41. "Da, samo ja i dinamični trio. Ne znam zašto se skrivaju. Ti budalasti vragolani." Sheila je nervozno stisnula fini rub svojeg prsluka. I zato što nije odgovorio, ponovila je: "Onda? Hoćeš nešto popiti?" "Hoću." Na vrhu njezinog hladnjaka primijetio je jednu bocu vina, na kojoj se bila skorila prašina. Spremljenu za neku posebnu prigodu. Je li ovo bilo to? Očito nije. Otvorila je bocu dijetalnog soka. Odšetao je do prozora i pogledao van. Ovdje na ulici nije bilo policije. I stanica podzemne željeznice je odmah iza ugla. Stan je bio na drugom katu i iako je imala rešetke na prozorima, nisu bile zaključane. Ako bi bilo nužno, mogao bi se spustiti niz požarne stepenice i nestati na Aveniji Lexington, na kojoj je uvijek bila gužva... Imala je telefon i kompjutor. Dobro. Pogledao je na kalendar na zidu - sa slikama anñela. Imala je nekoliko upisanih obveza, ali ništa za ovaj vikend. "Hej, Sheila, bi li..." Zaustavio se i odmahnuo glavom, zašutio. "Hmm, što?" "Ma, to je..: znam da je glupo pitati te. Mislim, u zadnji čas i sve to. Samo sam se pitao imaš li planove za sljedećih nekoliko dana." Nastupio je oprez. "Oh, ja, ovaj, trebala sam posjetiti majku." Stephen je naborao lice od razočaranja. "Šteta. Znaš, ja imam kuću u Cape Mayu..." "Na obali Jersevja?" "Točno. Idem tamo..." "Nakon što pokupiš Buddvja?" Tko je, dovraga, Buddy? O, mačak. "Točno. Kad ne bi bila zauzeta, mislio sam da bi mi se možda željela pridružiti." "Imaš...?" "Moja će majka biti tamo, neke od njezinih prijateljica." "Ma, k vrapcu. Ne znam." "Pa, zašto ne bi nazvala majku i rekla joj da će ovaj vikend morati preživjeti bez tebe?" "Pa... zapravo ne moram nazvati. Ako se ne pojavim, to je, ono, u redu. Bilo je kao, možda ću doći, možda neću." Znači, lagala je. Vikend bez planova. Nikome neće nedostajati sljedećih nekoliko dana. Pokraj njega je iskočila mačka, gurnula lice prema njegovom. Zamislio je tisuće crva kako plaze po njegovom tijelu. Zamislio je crve kako migolje po Sheilinoj kosi. Njezine crvljive prste. Stephenu se počela gaditi ta žena. Želio je vrištati.
  • 42. "Ooo, pozdravi našeg novog prijatelja, Andrea. Sviñaš joj se, Sam." Ustao je, osvrćući se po stanu. Sjetio se. Sjeti se, momče, sve može ubiti. Neke stvari ubijaju brzo, neke stvari ubijaju polako. Ali, sve može ubiti. "Reci", pitao je, "imaš li možda traku za pakiranje?" "Hmmm, za...?" Mozak joj se mučio. "Za...?" "Za instrumente koje imam u torbi? Morao bih zalijepiti jedan od bubnjeva." "O, naravno. Imam komad tu negdje." Otišla je u hodnik. "Svakog Božića šaljem svojim teticama pošiljke. Svaki put kupim novi kolut trake. Nikada se ne mogu sjetiti jesam li kupila novu, pa ih na kraju imam tone. Nisam li prava ludica?" Nije odgovarao zato što je pregledavao kuhinju i odlučio da je to bio najbolji prostor za ubijanje u stanu. "Izvoli." Zaigrano mu je dobacila samoljepljivu traku. Nagonski ju je uhvatio. Bio je ljut zato što nije imao vremena navući rukavice. Znao je da će ostaviti otiske na traci. Tresao se od bijesa i kad je vidio kako se Sheila nacerila: "Hej, dobro loviš, prijatelju", on je zapravo gledao jednog ogromnog crva koji mu se sve više približavao. Spustio je traku i navukao rukavice. "Rukavice? Hladno ti je? Reci, prijatelju, što to...?" Ignorirao ju je, otvorio vrata hladnjaka i počeo vaditi hranu. Stupila je malo dublje u prostoriju. Njezin veseli osmijeh počeo je blijedjeti. "Ovaj, zar si gladan?" Počeo je vaditi police. Izmijenili su pogled i odjednom se, iz dubine njezina grla, začulo tiho "Eeeeeeee. " Stephen je zgrabio debelog crva prije nego što je prešao pola puta do ulaznih vrata. Brzo ili sporo? Odvukao ju je natrag u kuhinju. Prema hladnjaku. 7. Sat 2. od 45 Tri. Percey Clay, diplomirana inženjerka s počastima, potvrñena mehaničarka za avionske motore i sustav za napajanje, te vlasnica svih mogućih dozvola koje je Državna zrakoplovna agencija dodjeljivala pilotima, nije imala vremena za praznovjerja. A ipak je, dok se vozila u kombiju s neprobojnim staklima kroz Central Park na putu prema državnom skloništu za svjedoke u centru grada, razmišljala o
  • 43. staroj uzrečici koju praznovjerni putnici ponavljaju poput sumorne mantre. Nesreće dolaze po tri odjednom. I tragedije. Najprije Ed. Sada, druga tuga - ono što je preko mobitela slušala od Rona Talbota, koji je bio u svojem uredu u Hudson Airu. Nalazila se u sendviču izmeñu Brita Halea i onog mladog detektiva, Jerryja Banksa. Glavu je držala pognutu. Hale ju je promatrao, a Banks je kroz prozor budno promatrao promet, prolaznike i drveće. "Američko zdravstveno nam je odlučilo pružiti još jednu priliku." Talbotov dah je uz pištanje uznemireno ulazio i izlazio. Jedan od najboljih pilota kojeg je poznavala, Talbot, nije letio već godinama - bio je prizemljen zbog svog krhkog zdravlja. Percey je to smatrala stravično nepravednom kaznom za njegove grijehe - piće, cigarete i hranu (najviše zato što ih je dijelila s njim). "Mislim, oni mogu raskinuti ugovor. Bombe nisu viša sila. One nas ne sprečavaju da obavimo posao." "Ali, dopustit će nam da letimo sutra." Stanka. "Da. Hoće." "Ma, daj, Ron", brzo je rekla. "Nemoj meni muljati." Čula je kako je zapalio još jednu cigaretu. Velik i zadimljen - čovjek od kojeg je iznuñivala Camel cigarete kada je prestajala pušiti - Talbot nije baš pazio na čistu odjeću i brijanje. I nije bio sposoban prenijeti loše vijesti. "Radi se o Foxtrot Bravu", rekao je s oklijevanjem. "Što je s njim?" N695FB bio je Lear letjelica Percey Clay. Iako papirologija to nije potvrñivala. Službeno je tu letjelicu s dva motora Clay-Carney Holding Corporationu Two Inc., podružnici koja je u potpunosti bila u vlasništvu Hudson Air Chartersa Ltd., iznajmio Morgan Air Leasing Inc. koji ju je pak bio iznajmio od podružnice u vlasništvu La Holla Holding Two, tvrtke iz Dehvarea po imenu Transport Solutions Incorporated. Ovakvi komplicirani dogovori bili su legalni i česti s obzirom na to da su avioni i avionske nesreće bili stravično skupi. Ali svi u Hudson Airu su znali da je November Šest Devet Pet Foxtrot Bravo bio Perceyin. U tom je avionu provela tisuće sati. Bio je njezin ljubimac. Bio je njezina djeca. I u onim brojnim noćima kada Eda nije bilo, sama pomisao na tu letjelicu odagnala bi gorčinu usamljenosti. Imao je finu komandnu ručicu i taj je avion mogao letjeti na visini od petnaest tisuća metara brzinom od 460 čvorova - više od 750 kilometara na sat. Ona je osobno znala da je mogao letjeti i više i brže, ali je tu tajnu krila pred Morgan Air Leasingom, La Jolla Holdingom, Transport Solutionsom i Državnom zrakoplovnom agencijom. Talbot je naposljetku rekao: "Bit će teže pripremiti ga za let nego što sam mislio."
  • 44. "Nastavi." "U redu", rekao je konačno. "Stu je dao otkaz." Stu Marquard, njihov glavni mehaničar. "Molim?" "Kurvin sin je dao otkaz. Dobro, još nije." Talbot je nastavio. "Javio je da je bolestan, ali čudno je zvučao, pa sam se malo raspitao. Prelazi u Sikorsky. Već je prihvatio posao." Percey je bila zapanjena. Ovo je bio velik problem. Learovi 35A bili su opremljeni kao letjelice za osam putnika. Da bi ga pripremili za prijevoz tereta Američkog zdravstvenog, moralo se izvaditi većinu sjedišta, ugraditi amortizere, postaviti kontejnere za hladnjake i provući dodatne utičnice za struju iz generatora motora. To je zahtijevalo komplicirane elektroničarske zahvate i promjene na trupu. Nije bilo boljeg od Stua Marquarda. On je opremio Edov Lear u rekordnom vremenu. I Percey nije znala kako će bez njega završiti pripreme na vrijeme za sutrašnji let. "Što je bilo, Perce?" pitao je Hale, vidjevši grimasu na njezinom licu. "Stu je otišao", prošaptala je. Odmahnuo je glavom, ne razumjevši: "Kamo je otišao?" "Dao je otkaz", promrmljala je. "Otišao je iz tvrtke. Radit će na jebenim helikopterima." Hale ju je pogledao u šoku: "Danas?" Kimnula je glavom. Talbot je nastavio: "Prepao se, Perce. Znaju da je bila riječ o bombi. Policajci ništa ne govore, ali svi znaju što se dogodilo. Nervozni su. Razgovarao sam s Johnom Ringleom..." "Johnnyjem?" Mladi pilot kojeg su zaposlili prošle godine. "Ne odlazi valjda i on?" "Samo me pitao hoćemo li prestati raditi na neko vrijeme, dok sve ovo ne proñe." "Ne, nećemo prestati raditi", odlučno je rekla. "Nećemo otkazati niti jedan prokleti let. Posao ide po starom. I ako još netko javi da je bolestan, daj mu otkaz." "Percey..." Talbot je bio mrk, ali svi su znali da je on najmekši dio kompanije. "U redu", prekinula ga je. "Ja ću ga otpustiti." "Slušaj, što se tiče Foxtrot Brava, većinu posla mogu obaviti i ja", rekao je Talbot, koji je i sam imao svjedodžbu avionskog mehaničara. "Učini što možeš. Ali pokušaj pronaći još jednog mehaničara", rekla mu je. "Razgovarat ćemo kasnije." Prekinula je vezu.
  • 45. "Ne mogu vjerovati", rekao je Hale. "Dao je otkaz." Pilot je bio izvan sebe. Percey je bila bijesna. Ljudi su se povlačili - najgori grijeh koji postoji. Kompanija je umirala. A ona nije imala pojma kako da je spasi. Percey Clay nije imala majmunske vještine za voñenje poslova. Majmunske vještine... Tu je frazu čula dok je bila borbeni pilot. Skovao ju je mornarički pilot, admiral, i značila je one ezoterične vještine roñenih pilota koje je nemoguće naučiti. Pa, naravno, Percey je imala majmunske vještine kad se radilo o letenju. Bilo kakva letjelica, pod bilo kakvim vremenskim uvjetima, vodeći se prema instrumentima ili vlastitom vizualnom procjenom, po danu ili noći. Znala je upravljati avionima bez greške i sletjeti na ono čarobno mjesto na koje su piloti ciljali - točno 350 preko brojeva - 350 metara niz pistu nakon bijele oznake na tlu. Jedrilice, avioni s dva motora, Hercove, sedam tri sedmice, MIG-ovi - u svakoj se kabini osjećala kao kod kuće. Ali to je bilo najdalje dokle su se protezale majmunske vještine Percey Rachael Clay. Nije ih imala u vezi s obiteljskim odnosima. Njezin otac, ugledan u krugovima proizvoñača duhana, godinama je odbijao razgovarati s njom - čak ju je i razbaštinio - nakon što je odustala od fakulteta koji je i on pohañao, Virginijskog Sveučilišta, da bi se upisala u zrakoplovnu školu na Virginijskom tehnološkom institutu. (Iako mu je rekla da je odlazak iz Charlottevillea bio neizbježan - šest tjedana nakon početka prvog semestra Percey je bila nokautirala predsjednicu nekog sestrinstva, nakon što je ta vitka plavuša glasnim šapatom prokomentirala da bi se trolica mogla prijaviti za članstvo u školi za poljoprivrednike, a ne kod grčkih sestrinstava.) Sigurno je da nije imala majmunske vještine ni za mornaričku politiku. Njezine zapanjujuće letačke mogućnosti u velikim Tomcatovima nisu baš bile jednake njezinoj nesretnoj navici da govori što misli kada su svi ostali šutjeli o nekim dogañajima. I nije imala vještine za voñenje čarter kompanije čija je bila predsjednica. Bilo joj je neshvatljivo kako Hudson Air može imati toliko poslova, a i dalje biti na rubu bankrota. Kao i Ed i Brit Hale i ostali piloti, Percey je stalno radila (jedan od razloga zašto se klonila velikih zrakoplovnih kompanija bilo je glupo pravilo Federalne zrakoplovne agencije da piloti ne smiju letjeti više od osamdeset sati mjesečno). Pa zašto su stalno bili bez novaca? Da nije bilo Edove šarmantne sposobnosti nabavljanja klijenata i gundavog Rona Talbota, koji je znao srezati troškove i boriti se sa sponzorima, ne bi uspjeli preživjeti protekle dvije godine. Kompanija je zamalo propala prošlog mjeseca, no Ed je uspio isposlovati ugovor s Američkim zdravstvenim. Taj je bolnički lanac basnoslovno zarañivao
  • 46. na presañivanjima i ona je naučila da je taj posao podrazumijevao više od samo bubrega i srca. Glavni je problem bio dostavljanje doniranih organa primateljima kojima su potrebni nekoliko sati nakon što su dobiveni. Organi su se često prevozili redovnim linijama (u hladnjacima u pilotskim kabinama), ali tada su ovisili o vremenu i destinacijama službenih letova. Hudson Air nije bio time ograničen. Kompanija je pristala posvetiti jedan avion samo Američkom zdravstvenom. Letio bi na potezu obrnutom od smjera kazaljke na satu po istočnoj obali i srednjem zapadu, na šest ili osam kompanijinih lokacija, vozeći organe gdje god su bili potrebni. Isporuka je bila zajamčena. Po kiši, snijegu, vjetru ili lijepom vremenu - sve dok su aerodromi bili otvoreni i letovi bili dopušteni. Hudson Air će isporučiti teret na vrijeme. Prvi je mjesec trebao biti probno razdoblje. Ako bi sve prošlo u redu, potpisali bi ugovor na osamnaest mjeseci, koji bi bio glavni temelj kompanijinog opstanka. Očito je Ron uspio šarmirati klijenta da im pruži još jednu priliku, ali Foxtrot Bravo nije bio spreman za sutrašnji let... Percey nije željela ni pomišljati na tu mogućnosti. Vozeći se u policijskom autu kroz Central Park, Percey Clay je promatrala ranoproljetno raslinje. Ed je volio taj park i često je u njemu trčao. Otrčao bi dva kruga oko rezervoara i vratio se kući potpuno mokar i zablaćen, a pramenovi sivkaste kose visjeli bi mu oko glave. A ja? Percey se sada tužno nasmijala u sebi. Zatekao bi je kako sjedi nagnuta nad navigacijskim priručnikom ili najnovijim priručnikom za popravak propelera, možda bi pušila, možda bi pila Wild Turkey. I, smijući se, Ed bi je upiknuo u rebra svojim snažnim prstom i pitao može li istovremeno raditi još nešto nezdravo. I dok bi se tome smijali, on bi joj ukrao nekoliko gutljaja burbona. Sjetila se kako bi se tada sagnuo i poljubio joj rame. Dok su vodili ljubav, to je bilo mjesto na kojem je naslanjao lice, nagnut prema naprijed, priljubljen uz njezinu kožu, i Percey Clay je vjerovala da je tamo, na mjestu na kojem joj se vrat širio prema nježnim ramenima, makar samo tamo, bila lijepa žena. Ed... Sve večernje zvijezde... Suze su joj se ponovno počele skupljati u očima, i pogledala je u sivo nebo. Zloslutno. Procijenila je da bi se moglo letjeti na pet tisuća metara, vjetar s istoka brzine od petnaest čvorova. Vjetroviti uvjeti. Premjestila se na sjedalu. Snažni prsti Brita Halea bili su omotani oko njezine podlaktice. Jerry Banks je čavrljao o nečemu. Nije ga slušala. Percey Clay je bila nešto odlučila. Ponovno je otklopila svoj mobitel.
  • 47. 8. Sat 3. od 45 Sirena je zavijala. Lincoln Rhyme je očekivao da će čuti Dopplerov efekt kad su prolazila kola hitne pomoći. Ali točno ispred njegovih ulaznih vrata sirena je kratko zacvrkutala i utihnula. Trenutak kasnije je Thom pustio nekog mladića u laboratorij na prvom katu. Okrunjen urednom kratkom frizurom, policajac iz Illinoisa nosio je plavu uniformu koja je vjerojatno bila besprijekorna kada ju je jučer odjenuo, ali sada je bila zgužvana i zaprljana čañom i prašinom. Prešao je električnim brijačem preko lica, ali time je samo napravio blage prorede na svojoj tamnoj bradi koja je bila čista suprotnost njegovoj tankoj žutoj kosi. Nosio je dvije velike platnene vreće i smeñi fascikl i Rhyme mu se razveselio više nego bilo kome proteklog tjedna. "Bomba!" viknuo je. "Stigla je bomba!" Policajac, iznenañen neobičnom skupinom predstavnika zakona, sigurno se pitao što mu se dogodilo kad mu je Cooper istrgnuo vreće, a Sellitto nažvrljao potpis na potvrdu i kartu o preuzimanju dokaza i gurnuo mu ih natrag u ruku. "Hvala, doviñenja, vidimo se", rekao je detektiv u istom dahu i ponovno se okrenuo prema stolu s dokaznim materijalom. Thom se došljaku ljubazno nasmiješio i ispratio ga iz prostorije. Rhyme je viknuo: "Idemo, Sachsova. Samo stojiš! Što imamo?' Ponudila mu je hladan osmijeh i otišla do Cooperova stola gdje je taj tehničar pažljivo slagao sadržaj torbe. Što ju je mučilo danas? Sat vremena je bilo dovoljno da pretraži mjesto zločina, ako je zbog toga bila ljuta. Pa, sviñala mu se kad je bila razdražena. On je uvijek najbolje radio kad je bio u takvom stanju. "Slušaj, Thom, doñi nam pomoći. Ploča. Trebamo popisati dokaze. Napravi nam tabele. MZ -jedan. To je naslov prve." "M, ovaj, Z." "Mjesto zločina", dobacio je kriminolog. "Što bi drugo to značilo? MZ - jedan. Chicago." U nedavnom slučaju Rhyme je koristio stražnji dio mekanog postera muzeja Metropolitan za crtanje tabele s dokazima. Sada je bio vrhunski opremljen na zidovima se nalazilo nekoliko velikih školskih ploča, čiji ga je miris vraćao u vlažna školska proljeća na srednjem zapadu, kada je živio za prirodne predmete, a prezirao pisanje i satove engleskog. Pomoćnik je bacio razdraženi pogled prema svom šefu, uzeo kredu, obrisao prašinu sa svoje savršene kravate i hlača oštro izglačanih rubova i počeo pisati.
  • 48. "Što imamo, Mel? Sachsova, pomogni mu." Počeli su vaditi plastične vrećice i plastične posude s pepelom, komadićima metala, vlakana i komadima plastike. Te su dijelove skupili na porculanskim poslužavnicima. Pretraživači mjesta nesreće - ako su se mogli mjeriti s ljudstvom koje je Rhyme poučavao - koristili su magnete u valjkastim kućištima, velike usisivače i fina sita da otkriju ostatke eksplozije. Rhyme, stručnjak u većini grana forenzike, posebno se dobro razumio u bombe. Nisu ga previše zanimale sve dok Plesač nije bacio svoj mali paket u kantu za smeće onog ureda na Wall Streetu gdje je poginulo dvoje Rhymeovih agenata. Nakon toga se Rhyme potrudio naučiti sve što je mogao o eksplozivima. Učio je kod Jedinice za eksplozive FBI-a, jedne od najmanjih ali najelitnijih - u federalnom laboratoriju, koji se sastojao od četrnaest agenata - ispitivača i tehničara. Oni nisu tražili IEN - improvizirane eksplozivne naprave - kako se policijskim žargonom nazivalo bombe, i nisu ih razminiravali. Njihov je posao bio analizirati bombe i mjesta eksplozija, te pronalaženje i kategoriziranje njihovih stvaratelja i njihovih učenika (proizvodnja bombi se u nekim krugovima smatrala umjetnošću i šegrti su se jako trudili da nauče tehnike poznatih stvaratelja bombi). Sachsova je preturala po vrećama. "Ne uništi li bomba samu sebe?" "Ništa nikada nije potpuno uništeno, Sachsova. Zapamti to." Iako je nakon što je prišao bliže i proučio torbe priznao. "Ova je bila gadna. Vidiš ove ostatke? Ovu hrpu aluminija s lijeve strane? Metal je raznesen, a ne savijen. To znači da je sprava bila visoko razarajuća." "Visoko...?" pitao je Sellitto. "Snaga razaranja", Rhyme je objasnio. "Brzina detonacije. Ali čak i onda, šezdeset do devedeset posto bombi preživi eksploziju. Ne i eksploziv, naravno. Iako ga uvijek ostane dovoljno da se odredi njegova vrsta. O, ovdje imamo puno materijala." "Puno?" Dellray je podsmješljivo frknuo. "Kao da ćemo ponovno spajati razbijena jaja." "Da, ali to nije naš posao, Fred", Rhyme je brzo rekao. "Mi samo moramo uhvatiti gada koji ih je razbio." Odgurnuo se malo niže niz stol. "Kako ti se čini, Mel. Vidim napajanje, vidim žicu, vidim tajmer. Što još? Možda komadiće čahure ili paketa?" Koferi su osudili više bombaša nego tajmeri i detonatori. O tome se ne priča, ali zračne kompanije često poklanjaju nepodignutu prtljagu FBI-u, koja se diže u zrak kako bi se pokušalo imitirati eksplozije i kriminalistima pokazale neke stvari. U eksploziji Pan Amovog leta 103 FBI je otkrio počinitelje ne putem samog eksploziva, već pomoću Toshiba radioaparata u kojem je bio sakriven, Samsoniteova kofera u kojem se radio nalazio i odjeće koja je bila spakirana oko njega. Odjeća u koferu odvela ih je
  • 49. do dućana u Sliemi na Malti, čiji je vlasnik identificirao libijskog tajnog obavještajca kao osobu koja ju je kupila. Ali Cooper je odmahnuo glavom: "Nema ničega blizu mjesta eksplozije, osim dijelova bombe." "Znači, nije bila u koferu i torbi", Rhyme je razmišljao. "Zanimljivo. Kako ju je, k vragu, ukrcao? Gdje ju je postavio? Lon, pročitaj mi izvještaj iz Chicaga." "Teško je točno odrediti mjesto eksplozije", Sellitto je pročitao, "zato što je puno toga izgorjelo i avion je uništen. Čini se da je naprava bila postavljena ispod i iza pilotske kabine." "Ispod i iza. Pitam se je li tamo smješten teret. Možda..." Rhyme je utihnuo. Glava mu se njihala naprijed-natrag, gledajući u torbu s dokazima. "Čekaj, čekaj!" viknuo je. "Mel, daj da vidim one komadiće metala tamo. Treću vrećicu slijeva. Aluminij. Stavi ga pod mikroskop." Cooper je spojio izlaz za videosliku svojeg složenog mikroskopa s Rhymeovim kompjutorom. Ono što je Cooper vidio, vidio je i Rhyme. Tehničar je počeo stavljati uzorke minijaturnih komada krhotina na stakalca, a zatim pod mikroskop. Trenutak kasnije Rhyme je naredio: "Kursor dolje. Klikni dvaput." Slika se na njegovom ekranu povećala. "Ovdje, vidiš! Oklop aviona je raznesen prema unutra." "Prema unutra?" pitala je Sachsova. "Hoćeš reći da je bomba bila s vanjske strane?" "Mislim da je, da. Što ti kažeš, Mel?" "U pravu si. Ove ulaštene glave zakovica su sve savijene prema unutra. Bila je s vanjske strane, definitivno." "Možda raketa?" pitao je Dellray. "SAM?" Čitajući izvještaj, Sellitto je rekao: "Na radaru nema oznaka koje bi ukazivale na projektile." Rhyme je odmahnuo glavom. "Ne, sve ukazuje na bombu." "Ali izvana?" pitao je Sellitto. "Nikada ranije nisam za to čuo." "To objašnjava ovo", uzviknuo je Cooper. Tehničar koji je nosio naočale s povećalima i bio naoružan keramičkom sondom, gledao je prema komadićima metala, brzo, kao što kauboj broji glave u svom krdu. "Tragovi metala koji sadrži željezo. Magneta. Ne bi se držali za aluminijski dio, ali ispod njega je čelik. A imam i komadiće epoksi-smole. Pričvrstio je bombu s vanjske strane pomoću magneta dok se ljepilo nije stvrdnulo." "I pogledaj te nabore na smoli", istaknuo je Rhyme. "Ljepilo nije bilo do kraja spremno, znači da ju je postavio malo prije polijetanja." "Možemo li ući u trag smoli?" "Ne. Običnog je sastava. Prodaje se svuda." "Ima li nade za otiske? Reci mi istinu, Mel."
  • 50. Cooperov odgovor je bio slabašni, skeptični smijeh. Ali ipak je obavio postupak i pregledao komadiće Poli Lightovim štapićem. Ništa nije bilo vidljivo, osim ostataka eksplozije. "Ništa." "Želim ga pomirisati", objavio je Rhyme. "Pomirisati?" pitala je Sachsova. "Zbog razornosti znamo da je snažan eksploziv. Želim znati točno koji." Mnogi bombaši su koristili slabe eksplozive - smjese koje brzo gore, ali ne eksplodiraju, osim ako su smještene u cijevi ili kutiji. Barut je bio najčešći medu njima. Snažni eksplozivi, poput plastičnog ili TNT-a, detonirali su se u svom prirodnom stanju i ne treba ih pakirati ni u što. Bili su skupi i teško se do njih dolazilo. Vrsta i podrijetlo eksploziva mogli su puno reći o bombaševom identitetu. Sachsova je prinijela vrećicu Rhymeovu stolcu i otvorila je. Udahnuo je. "RDX", rekao je Rhyme, odmah ga prepoznajući. "To je u skladu s razornošću", rekao je Cooper. "Misliš li da je C tri ili C četiri?" pitao je Cooper. RDX je bio glavni sastojak tih dvaju eksploziva koji su bili vojni; civilima je bilo zabranjeno posjedovati ga. "Nije C tri", rekao je Rhyme, mirišući eksplozive kao da su bili dobar Bordeaux. "Nema slatkog mirisa... Nisam siguran... I čudan je... Osjećam još nešto... Napravi PK, Mel." Tehničar je provukao uzorak kroz plinski kromatograf i spektrometar mase. Taj je stroj izdvajao sastojke smjese i identificirao ih. Mogao je analizirati uzorke malene do milijuntine grama i kad bi otkrio što su, mogao je taj podatak provesti kroz bazu podataka i odrediti, u brojnim slučajevima, koje su vrste. Cooper je proučio rezultate. "U pravu si, Lincolne. To je RDX. Ima i nafte. A ovo je čudno - škrob." "Škrob!" uzviknuo je Rhyme. "To sam osjetio. Brašno mahunarke koje dobro upija vlagu." Cooper se nasmijao jer su se upravo te riječi pojavile na ekranu kompjutora. "Kako si znao?" "Zato što je to vojni dinamit." "Ali nema nitroglicerina", usprotivio se Cooper. Aktivnog sastojka dinamita. "Ne, ne, to nije pravi dinamit", rekao je Rhyme. To je mješavina RDX-a, TNT-a, motornog ulja i brašna mahunarke. To se rijetko vida." "Vojni, ha?" rekao je Sellitto. "To upućuje na Hansena." "To je sigurno." Tehničar je stavio uzorke na postolje svog složenog mikroskopa. Slike su se istovremeno pojavile i na Rhymeovu kompjutorskom ekranu. Komadići vlakana, žica, mrvice željeza, iverja, prašine.
  • 51. Sjetio se sličnih prizora od prije puno godina, iako u sasvim drugačijim okolnostima. Gledao je kroz mjedeni kaleidoskop koji je kupio za roñendanski poklon jednoj prijateljici, Claire Trilling, lijepoj i elegantnoj. Rhyme je pronašao kaleidoskop u jednoj trgovini u Sohou. Njih dvoje proveli su večer podijelivši bocu Merlota i pokušavali su odgonetnuti kakve vrste egzotičnih kristala ili poludragog kamenja stvaraju te zadivljujuće prizore ispred okulara. Na kraju je Claire, gotovo jednako znanstvenički radoznala kao i Rhyme, odšarafila dno tube i istresla njezin sadržaj na stol. Nasmijali su se. Ti su predmeti bili obični komadići metala, strugotine drva, slomljena spajalica za papir, poderane stranice oglasnika, čavlići. Rhyme je odgurnuo ta sjećanja i koncentrirao se na predmete koje je vidio na ekranu: komadić voštanog papira - u koji je vojni dinamit bio zamotan, tkanine - umjetno vlakno i pamuk - od detonacijske žice koje je Plesač omotao oko dinamita, koji bi se inače jednostavno smrvio na mjestima oko žice, komadić aluminija i mala žica u boji - od električnog poklopca, još žica i komadić karbona veličine brisala, iz napajanja. "Tajmer", rekao je Rhyme. "Želim vidjeti tajmer." Cooper je podignuo plastičnu vrećicu sa stola. U njoj se nalazilo mirno, hladno srce bombe. Bio je gotovo savršenog oblika, što je iznenadilo Rhymea. Ah, tvoj prvi propust, pomislio je, tiho se obraćajući Plesaču. Većina bombaša će staviti eksploziv oko detonacijskog sistema kako bi uništili dokaze. Ali ovdje je Plesač slučajno stavio tajmer iza debele metalne pregrade u kućištu koje je pričvršćivalo bombu. Pregrada je zaštitila tajmer od eksplozije. Rhymea je bolio vrat dok se naginjao prema naprijed, gledajući savijenu prednju stranu sata. Cooper je pažljivo pregledavao napravu. "Pronašao sam broj modela i proizvoñača." "Provedi sve kroz KKE." FBI-eva Kartoteka kolekcije eksploziva bila je najopsežnija baza podataka o eksplozivnim napravama na svijetu. Uključivala je podatke o svim bombama prijavljenim u Americi, kao i stvarne dokaze o eksplozijama mnogih od njih. Neki od predmeta u kolekciji bili su antikviteti, vukući podrijetlo iz 1920. Cooper je nešto upisao na tipkovnicu. Trenutak kasnije njegov je modem pištao i krčkao. Dvije minute kasnije pojavili su se rezultati zatraženog. "Nije dobro", rekao je taj ćelavi čovjek, s blagom grimasom, što je bio najširi domet njegovih emocija. "Nema podataka o šabloni koja bi se slagala s ovom bombom." Gotovo svi bombaši prate neku shemu kad rade svoje naprave - nauče neku tehniku i drže je se. (S obzirom na vrstu posla kojim se bave, nije
  • 52. preporučljivo previše eksperimentirati.) Da su komadići Plesačeve bombe odgovarali nekom ranijem lEN-u, recimo na Floridi ili u Kaliforniji, tim bi mogao uzeti dodatne tragove s tih mjesta koji bi ih mogli dovesti do krivca. Pravilo je bilo da ako dvije bombe dijele barem četiri elementa gradnje zalemljene poklopce umjesto zalijepljene trakom, na primjer, ili analogni umjesto digitalnih tajmera - vjerojatno ih je napravila ista osoba ili netko pod njegovim pokroviteljstvom. Plesačeva bomba od prije nekoliko godina na Wall Streetu bila je različita od ove. Ali Rhyme je znao da je ova bila namijenjena drugačijoj svrsi. Ona bomba je bila namijenjena uništavanju kriminalističke istrage; a ova je trebala raznijeti veliki avion na nebu. A ako je Rhyme znao bilo što o Plesaču na lijesu, to je bilo da je prilagoñavao svoje alate danom poslu. "Imaš i lošijih vijesti?" pitao je Rhyme, pročitavši Cooperovo lice dok je tehničar gledao u kompjutorski ekran. "Tajmer." Rhyme je uzdahnuo. Razumio je. "Koliko milijardi ih je proizvedeno?" "Korporacija Daiwana u Seoulu prošle ih je godine prodala 142.000. Maloprodajnim dućanima, svojim veleprodajnim trgovinama i proizvoñačima s licencom." "Sjajno. Baš sjajno." Cooper je nastavio čitati s ekrana. "Hm. Ljudi iz KKE-a kažu da su jako zainteresirani za ovu napravu i nadaju se da ćemo je dodati njihovoj bazi podataka." "O, to nam je najveći prioritet", progunñao je Rhyme. Odjednom su mu se zgrčili mišići u ramenima i morao se nagnuti unatrag na naslon za glavu svojih kolica. Nekoliko minuta je duboko disao sve dok gotovo neizdržljiva bol nije popustila. Sachsova, koja je to jedina primijetila, prišla mu je, ali Rhyme joj je odmahnuo glavom i rekao: "Koliko žica vidiš, Mel?" "Samo dvije, čini se." "Multikanalne ili od optičkih vlakana?" "Ne, najobičnije žice." "Bez skretnice?" "Bez." Skretnica je bila posebna žica koja je nastavljala spajati bombu ako bi žice od napajanja ili tajmera bile prerezane u pokušaju da se osigura bomba. Sve dobro napravljene bombe imaju skretnicu. "Pa", rekao je Sellitto, "to su dobre vijesti, zar ne? Znači da je postao nepažljiv." Ali Rhyme je mislio upravo suprotno. "Ne slažem se, Lon. Jedini razlog za skretnicu je kako bi se dodatno osigurao. To što je nije ugradio znači samo da
  • 53. je bio dovoljno siguran da bomba neće biti pronañena i da će eksplodirati onako kako je planirao - u zraku." "Ova sprava", pitao je Dellray s prijezirom, gledajući prema sastavnim dijelovima bombe. "S kakvim bi se ljudima naš mali morao družiti da sklopi nešto ovakvo? Moj tim zna dosta toga o dobavljačima materijala za bombe." I Fred Dellray je naučio više o bombama nego što je namjeravao. Njegov dugogodišnji partner i prijatelj Toby Doolittle bio je u prizemlju federalne zgrade u Oklahoma Cityju prije nekoliko godina. Ubijen je na mjestu u eksploziji bombe. Ali Rhyme je odmahnuo glavom. "To su sve sastojci koji se mogu kupiti bilo gdje, Fred. Osim eksploziva i detonacijske žice. Vjerojatno mu ih je nabavio Hansen. K vragu, Plesač je mogao nabaviti sve što mu treba u prvom Radio Shack dućanu." "Što?" pitala je Sachsova, iznenañena. "O, da", rekao je Cooper, dodajući: "Mi ga zovemo Bombaškim dućanom." Rhyme se odgurao do kraja stola gdje se nalazio komad čeličnog kućišta, savijen poput zgužvanog papira, i dugo buljio u njega. Zatim se povukao i buljio u strop. "Ali zašto ju je postavio vani?" pitao se. "Percey je rekla da se uvijek puno ljudi motalo onuda. I ne obiñe li pilot avion prije nego što poleti, pregleda kotače i takve stvari?" "Mislim da da", rekao je Sellitto. "Zašto je Ed Carney ili njegov kopilot nisu vidjeli?" "Zato", rekla je Sachsova odjednom, "što Plesač nije postavio bombu sve dok nije bio siguran tko će biti u avionu." Rhyme se odvezao do nje. "Tako je, Sachsova! Bio je tamo i promatrao. Kad je vidio Carneya kako ulazi u avion, znao je da ima barem jednu od svojih žrtava. Zalijepio ju je negdje nakon što je Carney ušao u avion, prije polijetanja. Ti moraš otkriti gdje, Sachsova. I potrudi se. Bolje da kreneš." "Imam samo sat vremena - pa, sada i manje", rekla je Amelia Sachs hladnog pogleda, krenuvši prema vratima. "Samo nešto", rekao je Rhyme. Zaustavila se. "Plesač je malo drugačiji od svih s kojima si se do sada suočila." Kako je to mogao objasniti? "S njim, ono što vidiš, nije nužno baš to." Ona je podignula obrvu, što je značilo prijeñi na stvar. "On vjerojatno nije tamo, na aerodromu. Ali ako vidiš bilo koga da kreće prema tebi... pucaj bez pitanja." "Molim?" nasmijala se. "Najprije se brini za sebe, a onda za mjesto zločina." "Ja samo pretražujem MZ", odgovorila je, izlazeći kroz vrata. "Ja ga ne zabrinjavam."
  • 54. "Amelia, slušaj..." Ali čuo je kako joj se koraci spuštaju. Poznati način - tupi udarci po hrastu, prigušeni koraci dok je prelazila preko orijentalnog saga, a zatim lupkanje po mramornom ulazu. I za kraj, završetak - kad se ulazna vrata zatvaraju uz škljocaj. 9. Sat 3. od 45 Najbolji vojnici su strpljivi vojnici. Gospodine, zapamtit ću to, gospodine. Stephen Kall je sjedio za kuhinjskim stolom Sheile Horowitz, razmišljao o tome koliko mrzi Essie, šugavu mačku, ili koja god je ova već bila, i slušao dugački razgovor na svojem kasetofonu. Isprva je bio odlučio pronaći mačke i poubijati ih, ali je primijetio da povremeno grozno zavijaju. Ako su susjedi bili naviknuti na te zvuke, možda bi im bilo sumnjivo kad bi se iz stana Sheile Horowitz čula samo tišina. Strpljenje... Gledaj kako se kaseta vrti. Slušaj. Dvadeset minuta kasnije na traci je čuo ono čemu se nadao. Nasmiješio se. U redu, dobro. Uzeo je svoju pušku Model 40 iz kutije za Fender gitaru, zamotanu poput malog djeteta, i otišao do hladnjaka. Nagnuo je glavu. Zvukovi su prestali. Više se nije ljuljao. Osjetio je malo olakšanja, manje se ježio, manje se gmizalo, razmišljao je o crvu unutra koji je sada bio hladan i nepokretan. Sada je mogao otići. Uzeo je svoj ruksak i napustio zagušljivi stan, s bogatom aromom mačaka, prašnjavim vinom, i milijunima tragova odvratnih crva. *** Na selo. Amelia Sachs je brzo vozila kroz tunel od proljetnog drveća, s kamenjem na jednoj strani, a skromnom liticom na drugoj. Posipano zelenim i posvuda je bilo žutih pupoljaka forzicije. Sachsova je bila gradska djevojka, roñena u brooklynskoj bolnici General Hospital i cijeli je život provela u tom dijelu grada. Za nju je priroda bio Prospect Park u Sundaysu ili, noćima radnih dana, park prirode na Long Islandu, gdje je skrivala svoj crni Dodge Charger, koji je izgledao poput morskog psa, od pogleda policijskih patrola koje su tražile nju i njezine kolege trkače.
  • 55. Sada, za volanom službenog vozila za hitne pozive Odjela za istrage i prikupljanje dokaza - karavan za posjećivanje mjesta zločina - stisnula je gas, prešla na lijevu stranu i pretekla kombi kojem je na zadnjem prozoru bio naopačke pričvršćen mačak Garfield. Skrenula je i zašla duboko u područje Westchestera. Podigla je ruku s upravljača, nesvjesno zabila prst u kosu i počela se grebati po tjemenu. Zatim je zgrabila volan vozila i ponovno pojačala brzinu sve dok nije izbila u prigradsku civilizaciju prodajnih centara, nemarno izgrañenih poslovnih zgrada i lanaca fast food restorana. Razmišljala je o bombama, o Percey Clay. I o Lincolnu Rhymeu. Nešto je u vezi s njim bilo drugačije danas. Nešto značajno. Njih dvoje su radili zajedno već godinu dana, sve otkad ju je odvukao od željene pozicije u Javnom sektoru kako bi mu pomogla uhvatiti senjskog otmičara. U to je vrijeme Sachsova bila u teškoj situaciji - loše je završila njezina ljubavna veza, a policiju je potresao korupcijski skandal koji joj je razbio iluzije u tolikoj mjeri da je razmišljala o napuštanju posla. Ali Rhyme joj to nije dopuštao. Samo tako. Iako je bio civilni savjetnik, on je sredio njezin premještaj na kriminološki odjel. Ona je protestirala, ali ubrzo se prestala praviti da oklijeva; istina je bila da je voljela taj posao. I voljela je raditi s Rhymeom, čija je genijalnost bila nadahnjujuća i zastrašujuća i - to nije nikome priznavala prokleto seksi. No, to nije značilo da ga je mogla savršeno pročitati. Lincoln Rhyme je živio prilično zatvoreno i nije joj sve govorio. Pucaj bez pitanja... O čemu se to radilo? Nikada se ne puca na mjestu zločina, osim ako je apsolutno neizbježno. Jedan jedini pucanj bi na mjestu zločina ostavio ugljik, sumpor, živu, antimon, olovo, bakar i arsen, a ispaljivanje i posljedice pucnja mogli bi uništiti važne dokaze. Rhyme joj je ispričao kako je jednom morao pucati na počinitelja koji se skrivao na mjestu zločina i najviše se brinuo o tome jesu li pucnji uništili neke od dokaza. (I kada je Sachsova, vjerujući da ga je nadmudrila, rekla: "Ali, kakve to ima veze, Rhyme? Sredio si krivca, zar ne?", on ju je oštro upozorio: "A što ako je imao partnere, ha? Što onda?") Što je bilo toliko posebno s Plesačem na lijesu, osim tog glupog imena i činjenice da se činio nešto pametnijim od prosječnog mafijaša ili ubojice sa zapadne obale. I pregledavanje hangara za sat vremena? Sachsovoj se činilo da je na to pristao kako bi učinio uslugu Percey. Što mu uopće nije bilo slično. Rhyme je znao mjesto zločina držati zapečaćeno danima ako je mislio da je to potrebno. Ta su je pitanja mučila, a Amelia Sachs nije voljela pitanja bez odgovora.
  • 56. Iako više nije imala vremena za spekulacije. Sachsova je okrenula volan svog službenog vozila i skrenula u široki ulaz na regionalni aerodrom Mamaroneck. Tamo je vladala gužva, na mjestu smještenom u šumovitom predjelu okruga Westchester, sjeverno od Manhattana. Velike su zrakoplovne kompanije imale kompanije-partnere koje su ovdje pružale svoje usluge - United Express, American Eagle. No većina aviona parkiranih ovdje bili su komercijalni avioni, bez oznaka, pretpostavila je iz sigurnosnih razloga. Na ulazu je bilo nekoliko lokalnih policajaca koji su provjeravali isprave. Kad im se ona približila, iznenadili su se - prekrasna crvenokosa djevojka koja vozi službeno vozilo newyorške policije, odjevena u traperice, vjetrovku i kapu Metsa. Mahnuli su joj da proñe. Slijedila je putokaze Hudson Air Chartersa i stigla do niske zgrade od grañevinskih blokova, na kraju reda terminala komercijalnih zrakoplovnih kompanija. Parkirala se ispred zgrade i iskočila iz vozila. Predstavila se dvojici policajaca koji su čuvali ulaz u hangar u kojem se nalazio glatki, srebrni avion. Bilo joj je drago što je lokalna policija omotala policijsku traku oko hangara i zaštitni pokrov ispred njega kako bi osigurali lokaciju. Ali veličina područja bacila ju je u očaj. Sat vremena za pretragu? Mogla bi unutra provesti čitav dan. Puno hvala, Rhyme. Požurila je u ured. Desetak muškaraca i žena, neki od njih u poslovnim odijelima, neki u kombinezonima, stajali su u grupicama. Bili su uglavnom u dvadesetim i tridesetim godinama. Sachsova je pretpostavljala da su do jučer bili mlada skupina puna entuzijazma. Sada im se na licima vidjela zajednička tuga koja ih je brzo postarila. "Je li tu netko po imenu Ron Talbot?" pitala je, pokazujući svoju srebrnu značku. Najstarija osoba u prostoriji - žena pedesetih godina podignute i nasprejane kose, odjevena u staromodno odijelo - prišla je Sachsovoj. "Ja sam Sally Anne McCay", rekla je. "Ja sam šefica ureda. O, kako je Percey?" "Dobro je", rekla je Sachsova suzdržano. "Gdje je gospodin Talbot?" Brineta u tridesetim godinama odjevena u naboranu plavu haljinu izašla je iz jednog ureda i stavila ruku preko ramena Sally Anne. Starija je žena stisnula ruku mlañoj. "Jesi li dobro, Lauren?" Lauren, čije je podbuhlo lice prikazivalo šok, pitala je Sachsovu: "Znate li već što se dogodilo?" "Tek smo započeli istragu... Onda, gospodin Talbot?" Sally Anne je obrisala suze, a onda pogledala prema uredu u kutu. Sachsova je otišla do tih vrata. Unutra je bio zdepasti čovjek neobrijane brade i s busenom
  • 57. nepočešljane crno-sive kose. Pregledavao je kompjutorske ispise teško dišući. Podignuo je pogled, s očajnim izrazom lica. Čini se da je i on plakao. 'Ja sam policajka Sachs", rekla je. "Iz newyorške policije." Kimnuo je. "Jeste li ga već uhvatili?" pitao je, gledajući kroz prozor kao da očekuje da će ispred njega prolebdjeti duh Eda Carneya. Okrenuo se prema njoj. "Ubojicu?" "Slijedimo nekoliko tragova." Amelia Sachs, druga generacija policije u svojoj obitelji, savršeno je poznavala umjetnost nedorečenosti. Lauren se pojavila na Talbotovim vratima. "Ne mogu vjerovati da ga nema", uzdahnula je, s nervoznom panikom u glasu. "Tko bi učinio takvo nešto? Tko?" Dok je radila u patrolama - u uniformi - Sachsova je isporučila dosta loših vijesti bližnjima. Nikada se nije navikla na očaj koji je čula u glasovima preživjelih prijatelja i obitelji. "Lauren!" Sally Anne je uzela svoju kolegicu za ruku. "Lauren, poñi kući." "Ne! Ne želim ići kući. Želim znati koji je to gad učinio? O, Ed..." Ulazeći dublje u Talbotov ured, Sachsova je rekla: "Trebam vašu pomoć. Izgleda da je ubojica stavio bombu s vanjske strane aviona, ispod kabine. Moramo otkriti gdje." "S vanjske strane?" Talbot se namrštio. "Kako?" "Pomoću magneta i ljepila. Ljepilo se nije bilo do kraja stvrdnulo prije eksplozije, pa pretpostavljamo da ju je stavio malo prije polijetanja." Talbot je kimnuo. "Što god mogu učiniti, naravno." Lupnula je po walkie-talkieju na svojem boku. "Spojit ću se sa svojim šefom. On je na Manhattanu. Postavit ćemo vam nekoliko pitanja." Prikopčala je Motorolu, slušalice i mikrofon na stalku. "U redu, Rhyme. Tu sam. Čuješ li me?" Iako su se koristili frekvencijom Specijalnih operacija, koja se mogla uhvatiti na čitavom području, i trebali koristiti Šifre poput 10-5 i K, što su zahtijevali propisi Odjela za komunikacije, Sachsova i Rhyme su rijetko upotrebljavali žargon radijskih vezista. Nisu ni sada. Njegov glas je progrmio kroz slušalice, odbijajući se od tko zna koliko satelita. "Tu sam. Dugo ti je trebalo." Ne pretjeruj, Rhyme. Pitala je Talbota: "Gdje je avion bio prije polijetanja? Recimo, sat, sat i petnaest minuta ranije?" "U hangaru", rekao je Talbot. "Mislite li da se tamo mogao približiti avionu? Nakon - kako vi to zovete? Kad pilot pregleda avion?" "Obilaska. Pretpostavljam da je moguće." "Ali neprestano je u blizini bilo ljudi", rekla je Lauren. Napad plača je prošao i obrisala je lice. Sada je bila smirenija i u njezinim je očima odlučnost zamijenila očaj.
  • 58. "Tko ste vi, molim vas?" "Lauren Simmons." "Lauren je naša pomoćnica operativnog upravitelja", rekao je Talbot. "Ona radi za mene." Lauren je nastavila: "Radili smo sa Stuom - našim glavnim mehaničarem, našim bivšim glavnim mehaničarem - na opremanju letjelice. Radili smo bez prestanka. Vidjeli bismo da se netko približio avionu." "Znači", rekla je Sachsova, "podmetnuo je bombu nakon što je avion izašao iz hangara." "Kronologija!" Rhymeov glas je zakrkljao kroz slušalice. "Gdje se nalazio od trenutka kada je napustio hangar do polijetanja?" Kada je prenijela to pitanje, Talbot i Lauren su je odveli u salu za sastanke. Bila je puna grafova i ploča s rasporedima, stotina knjiga, bilježnica i snopova papira. Lauren je odmotala ogromnu mapu aerodroma. Sadržavala je tisuće brojeva i simbola koje Sachsova nije razumjela, iako su zgrade i putevi bili jasno označeni. "Niti jedan avion se ne pomakne", objasnio je Talbot grubim baritonom, "dok im kontrola na tlu to ne odobri. Charlie Juliet je..." "Što? Charlie... ?" "Broj aviona. Avione zovemo po posljednja dva slova njihove registracije. CJ. Pa smo ga zvali Charlie Juliet. Bio je parkiran u hangaru, ovdje. .."Lupnuo je po mapi. "Završili smo punjenje..." "Kada?" viknuo je Rhyme tako glasno da se ne bi čudila da ga je Talbot čuo. "Trebaju nam vremena! Točna vremena." Dnevnik u Charlie Julietu bio je pretvoren u pepeo, a prijepis snimke Federalne zrakoplovne agencije, na kojoj je bilo označeno i vrijeme, još nije bio napravljen. Ali Lauren je pregledala kompanijine dokumente. "Toranj im je odobrio izlazak u sedam i šesnaest. Javili su da podižu kotače u sedam i trideset." Rhyme ju je čuo. "Četrnaest minuta. Pitaj ih je li avion u tom razdoblju, u bilo kojem trenutku, bio nenadgledan i u stanju mirovanja." Sachsova je to i učinila, a Lauren je odgovorila: "Vjerojatno ovdje." Pokazala je. Uzak dio uzletišta dugačak otprilike sedamdeset metara. Niz hangara zaklanjao ga je od ostatka aerodroma. Završavao je skretanjem u obliku slova T. Lauren je rekla: "O, to je i područje bez viz KZR" "Točno", rekao je Talbot, kao da je to bilo jako značajno. "Prijevod", viknuo je Rhyme. "Što znači?" pitala je Sachsova. "Da ga Kontrola zračnog prometa ne može vidjeti", obznanila je Lauren. "Slijepi kut."
  • 59. "To!" čula je glas iz svojih slušalica. "U redu, Sachsova. Zapečati to i pretraži. Pusti hangar." Ona je Talbotu rekla: "Nećemo se gnjaviti s hangarom. Ali želim zapečatiti uzletište. Možete li nazvati toranj? Reći im neka preusmjeravaju promet?" "Mogu", rekao je sumnjičavo. "To im se neće svidjeti." Rekla je: "Ako bude problema, recite im da nazovu Thomasa Perkinsa. On je šef FBI-eva ureda na Manhattanu. On će to riješiti sa stožerom Federalne zrakoplovne agencije." "FZA? U Washingtonu?" pitala je Lauren. "Upravo ta." Talbot se blago nasmiješio. "Pa, u redu." Sachsova je krenula prema izlaznim vratima, a zatim se zaustavila, gledajući prema užurbanom aerodromu. "O, imam auto", viknula je Talbotu. "Radi li se nešto posebno kad se vozi po aerodromu?" "Da", rekao je, "pazite da se ne zabijete u neki avion."
  • 60. 2. ZONA UBIJANJA Sokolarova ptica, koliko god bila pripitomljena i iskazivala osjećaje, i dalje je po kondiciji i navikama slična divljoj životinji, koliko to životinja koja živi s čovjekom može biti. Prije svega, ona lovi. Bijes sokolova, Stephen Bodio
  • 61. 10. Sat 3. od 45 "Tu sam, Rhyme", objavila je. Sachsova je izašla iz svog službenog vozila, navukla gumene rukavice i omotala gumene zavoje oko cipela - kako se njezine stope ne bi pomiješale s tragovima počinitelja, kao što ju je Rhyme naučio. "A gdje je, Sachsova", pitao je, " tu?" "Na križanju uzletišta. Izmeñu redova hangara. Ovdje se Carneyev avion vjerojatno zaustavio." Sachsova je s nelagodom gledala na red drveća u daljini. Bio je oblačan, vlažan i hladan dan. Spremala se nova oluja. Osjećala se izloženom. Plesač bi mogao biti ovdje - možda se vratio da uništi neke dokaze koje je ostavio, možda da ubije policajku i uspori istragu. Kao s onom bombom na Wall Streetu, prije nekoliko godina, onom koja je ubila Rhymeove tehničare. Pucaj bez pitanja... Prokletstvo, Rhyme, plašiš me! Zašto se ponašaš kao da ovaj tip prolazi kroz zidove i bljuje vatru? Sachsova je iz stražnjeg dijela automobila izvadila Poli Light kutiju i veliki kofer. Otvorila je kofer. Bio je pun alata za njezin zanat: odvijača, ključeva, čekića, rezača žice, noževa, opreme za skupljanje otisaka s polomljenih rubnih površina, ninhidrina, pinceta, četki, kliješta, škara, kliješta za podizanje s elastičnim vrhovima, kutija za skupljanje posljedica pucnja, olovaka, plastičnih i papirnatih vrećica, traka za skupljanje dokaza... Prvo, ustanovi parametre. Postavila je žutu traku oko čitavog područja. Drugo, misli na medije i domet leća kamere i mikrofona. Nema medija. Ne još. Hvala Bogu. "Što si rekla, Sachsova?" "Zahvaljujem Bogu što nema novinara." "Lijepa molitva. Ali reci mi što radiš." "Još uvijek osiguravam područje." "Tražiš... " "Ulaz i izlaz." Treći korak, ustanovi mjesto počiniteljeva ulaska i izlaska - to će biti sekundarna mjesta zločina. Ali nije imala pojma gdje bi to moglo biti. Mogao je doći s bilo koje strane. Uvući se iz kuta, dovesti se na kolicima za prtljagu, kamionom za gorivo. Sachsova je navukla naočale i počela mesti Poli Lightovom štapom po uzletištu. To nije išlo jednako dobro vani kao u tamnoj prostoriji, ali zbog
  • 62. velike naoblake mogla je vidjeti mrvice i trake koje su sjajile ispod jezivog žuto-zelenog svjetla. No, nije bilo nikakvih tragova stopala. "Sinoć smo to posprejali", čula je glas iza sebe. Sachsova se okrenula s rukom na Glocku, napola izvučenim iz futrole. Nikada nisam ovako nervozna, Rhyme. Ti si kriv. Nekoliko muškaraca u radnim odijelima stajalo je kod žute trake. Oprezno im je prišla i provjerila njihove isprave sa slikama. Odgovarale su njihovim licima. Spustila je ruku s oružja. "Svaku večer operu čitavu stazu. Ako nešto tražite. Tako je izgledalo." "Smrkovima s visokim pritiskom", dodao je drugi. Sjajno. Svaki trag, svaki otisak stopala, svaki dio tkanine koji je pao s Plesača je nestao. "Jeste li vidjeli nekoga ovdje sinoć?" "Ima li to veze s bombom?" "Oko sedam i petnaest?" ustrajala je. "Ne. Nitko ovamo ne dolazi. Ovi hangari su napušteni. Vjerojatno će ih jednog dana srušiti." "Zašto ste vi sada ovdje?" "Vidjeli smo policiju. Vi ste policajka, zar ne? Samo smo htjeli pogledati. Ovo je u vezi s onom bombom, zar ne? Tko je to učinio? Arapi? Ili oni militantni seronje?" Ušutkala ih je. U mikrofon je rekla: "Sinoć su počistili uzletište, Rhyme. Izgleda šmrkovima pod visokim pritiskom." "O, ne." "Oni..." "Kako ste?" Uzdahnula je, ponovno se okrenula, očekujući da su se ona dva radnika vratila. Ali novi posjetitelj je bio uglañeni lokalni policajac koji je imao šešir kao iz crtića i sive, savršeno izglačane hlače. Sagnuo se prolazeći ispod trake. "Oprostite", pobunila se. "Ovo je osigurano područje." Usporio je, ali se nije zaustavio. Provjerila mu je isprave. Bile su u redu. Na slici je blago bio okrenut na stranu, poput manekena u muškom modnom časopisu. "Vi ste policajka iz New Yorka, zar ne?" Ljubazno se nasmijao. "Tamo imaju lijepe uniforme", rekao je gledajući njezine uske traperice. "Ovo područje je zapečaćeno." "Mogu vam pomoći. Prošao sam forenzičarski tečaj. Uglavnom se bavim situacijom na autocesti, ali imam iskustva i na poprištima teških zločina. Imate divnu kosu. Ali kladim se da ste to već čuli." "Stvarno vas moram zamoliti..." "Jim Everts."
  • 63. Ne prelazi na ti. Toga se nemoguće riješiti. "Ja sam policajka Sachs." "Velika zbrka, ovo ovdje. Bomba. Gadno." "Vidiš, Jim, ova traka služi da bi zadržala ljude izvan mjesta dogañaja. Hoćeš li mi sada pomoći i stati iza nje?" "Stanite. Mislite i na policajce?" "Mislim, točno." "Mislite i na mene?" "Tako je." Postoji pet klasičnih uništivača dokaznog materijala: vremenski uvjeti, roñaci žrtava, osumnjičeni, skupljači suvenira i - najgori od svih - kolege policajci. "Neću ništa dirati. Obećajem. Bit će mi zadovoljstvo samo gledati vas kako radite, dušo." "Sachsova", prošaptao je Rhyme, "reci mu da odjebe s tvog mjesta zločina." "Jim, odjebi s mog mjesta zločina." "Ili ćeš ga prijaviti." "Ili ću te prijaviti." "Oooo, takva si ti?" podignuo je ruke u znak predaje. I posljednje kapi udvaranja nestale su mu iz namještenog osmijeha. "Kreći, Sachsova." Lokalac se odgegao dovoljno sporo da odvuče i nešto od svog ponosa sa sobom. Jednom se okrenuo, ali nije smislio zlobni odgovor. Amelia Sachs se bacila na posao. Postojalo je nekoliko različitih načina za pretraživanje mjesta zločina. Zonska pretraga - hodanje poput zmije - obično se koristila kod otvorenih prostora jer se tako brzo moglo pokriti veliku površinu. Ali Rhyme nije želio ni čuti za to. On se služio metodom hodanja po mreži - prelaženje po čitavom području naprijed-natrag u istom smjeru, hodajući korak po korak, a zatim se okrenuti i ići naprijed-natrag u drugom smjeru. Kada je on bio šef Odjela za istrage i prikupljanje dokaza, hodati po mreži je postalo sinonim za pretraživanje mjesta zločina, i samo je nebo moglo pomoći policajcima koje je Rhyme uhvatio da koriste prečace ili sanjare prilikom hoda po mreži. Sachsova je sada bila provela pola sata hodajući naprijed-natrag. Kamion za čišćenje je vjerojatno eliminirao otiske i ostale slične dokaze, no ne bi uništio ništa veće što je Plesač mogao ostaviti, niti bi uništio stope ili otiske tijela u blatu pokraj uzletišta. Ali nije pronašla ništa. "K vragu, Rhyme, nema ničega." "Ma, Sachsova, kladim se da ima. Kladim se da ima puno toga. Samo trebaš uložiti više truda nego na ostalim mjestima. Zapamti, Plesač nije kao drugi kriminalci." O, opet to.
  • 64. "Sachsova", rekao je dubokim i zavodničkim glasom. Osjetila je trnce. "Uñi u njega", prošaptao je Rhyme. "Znaš na što mislim." Znala je točno što je mislio. Mrzila je pomisao na to. Ali da, Sachsova je znala. Najbolji kriminalisti su mogli pronaći mjesto duboko u svojim glavama gdje je linija izmeñu lovca i lovine bila gotovo nepostojeća. Prelazili su po mjestu zločina ne kao policajci koji traže tragove, već kao sam počinitelj, osjećajući njegove želje, požude, strahove. Rhyme je imao dara za to. I iako je to pokušavala zanijekati, i Sachsova ga je imala. (Prije otprilike mjesec dana pretraživala je mjesto zločina - otac je bio ubio svoju ženu i dijete. Uspjela je pronaći oružje kojim je to učinio, što nikome, osim njoj, nije pošlo za rukom. Nakon tog slučaja tjedan dana nije bila sposobna raditi i progonila su je sjećanja, kao da je ona bila ta koja je izbola žrtve na smrt. Vidjela im je lica. Čula njihove vriskove.) Uslijedila je još jedna pauza. "Pričaj mi", rekao je. I konačno je nestalo napetosti u njegovom glasu. "Ti si on. Hodaš tamo gdje je i on hodao, misliš onako kako on misli." Naravno, i ranije joj je govorio ovakve stvari. Ali sada - uz sve ostalo o Plesaču - činilo joj se da Rhyme ima još nešto na umu, osim pronalaženja teško vidljivih dokaza. Ne, osjetila je da je očajnički želio znati sve o ovom počinitelju. Tko je bio, zbog čega je ubijao. Još jednom se stresla. U mislima joj se pojavio prizor. Natrag u prošlu noć. Svjetla na pisti, zvuk avionskih motora, miris ispušnih plinova mlažnjaka. "Hajde, Amelia... Ti si on. Ti si Plesač na lijesu. Znaš da je Ed Carney u avionu, znaš da moraš podmetnuti bombu. Razmisli o tome nekoliko minuta." To je i učinila, prizvavši odnekud potrebu za ubijanjem. Nastavio je govoriti jezivim, melodičnim glasom. "Ti si genijalna", rekao je. "Nemaš nikakvih moralnih skrupula. Ubit ćeš bilo koga, učinit ćeš bilo što da postigneš svoj cilj. Napravit ćeš diverziju, iskoristiti ljude... Tvoje najopasnije oružje je prijevara." Ležim i čekam. Moje najopasnije oružje... Zatvorila je oči. ...je prijevara. Sachsova je osjetila mračnu nadu, budnost, želju za lovom. "Ja- " Nježno je nastavio: "Postoji li nekakav metež, bilo kakva diverzija koju možeš napraviti?" Sada je otvorila oči. "Čitavo je područje prazno. Nema se čime smesti pilote." "Gdje se kriješ?" "Svi su hangari puni. Trava je prekratka da bi me skrivala. Nema kamiona niti bačvi s gorivom. Nema uličica. Nema skrivenih kutaka."
  • 65. U trbuhu je osjećala očaj. Što da radim? Moram postaviti bombu. Nemam nimalo vremena. Svjetla... posvuda su svjetla. Što? Što da radim?" Rekla je: "Ne mogu se sakriti iza hangara. Sve je puno radnika. Previše je izloženo. Vidjet će me." Na trenutak je Sachsova odlutala natrag u svoj vlastiti um i pitala se, što je često radila, zašto je Lincoln Rhyme imao snage pretvoriti je u nekog drugog. Ponekad ju je to ljutilo. Ponekad ju je uzbuñivalo. Čučnula je, zanemarivši bol od artritisa u koljenima, koji ju je povremeno mučio posljednjih deset od njezine trideset i tri godine. "Sve je na otvorenom. Osjećam se izloženo." "O čemu razmišljaš?" Ljudi me gledaju. Ne smijem im dopustiti da me pronañu. Ne smijem. Ovo je riskantno. Ostani skrivena. Ostani dolje. Nemam se gdje sakriti. Ako me vide, sve je propalo. Pronaći će bombu, znat će da želim sve troje svjedoka. Stavit će ih pod zaštitu. Tada ih neću moći srediti. Ne smijem to dopustiti. Osjećajući paniku, okrenula se prema jedinom mogućem mjestu za skrivanje. Hangaru pokraj uzletišta. Na zidu, koji je bio okrenut prema njoj, nalazio se jedan razbijeni prozor, otprilike metar sa 120 cm. Zanemarivala ga je zato što je bio prekriven komadom šperploče, zabijenim u okvir s unutrašnje strane. Polako mu se približila. Tlo ispred njega je bilo šljunčano. Bez otisaka. "Imamo zabarikadirani prozor, Rhyme. Šperploča s unutrašnje strane." "Je li prljavo, staklo koje je još uvijek na prozoru?" "Jako." "A rubovi?" "Ne, čisti su." Razumjela je zašto je to pitao. "Staklo je nedavno razbijeno." "Dobro. Gurni dasku. Snažno." Pala je prema unutra bez ikakvog otpora i glasno udarila u pod. "Što je to bilo?" viknuo je Rhyme. "Sachsova, jesi li dobro?" "Samo šperploča", odgovorila je, još jednom preplašena njegovom nelagodom. Posvijetlila je svojom halogenom svjetiljkom po hangaru. Bio je napušten. "Što vidiš, Sachsova?" "Prazan je. Nekoliko prašnjavih kutija. Na podu ima šljunka..." "To je bio on!" rekao je Rhyme. "Razbio je prozor i ubacio šljunak unutra kako bi mogao stajati na podu i ne ostaviti tragove. To je stari trik. Ima li tragova ispred prozora? Kladim se da je dolje šljunak", gorko je rekao. "Točno." "U redu. Pregledaj prozor. Zatim se popni unutra. Ali najprije provjeri da nema zamki. Sjeti se kante za smeće od prije nekoliko godina." Prestani, Rhyme! Prestani.
  • 66. Sachsova je ponovno posvijetlila po hangaru. "Čisto je, Rhyme. Nema zamki. Pregledavam okvir prozora." Poli Ligt nije pokazao ništa osim traga ostavljenog prstom u pamučnoj rukavici. "Nema vlakana, samo uzorci traga pamuka." "Ima li čega u hangaru? Nečega što bi bilo vrijedno ukrasti?" "Ne. Prazan je." "Dobro", rekao je Rhyme. "Zašto dobro?" pitala je. "Rekla sam da nema otisaka." "O, ali to znači da je riječ o njemu, Sachsova. Nema logike da netko provaljuje u pamučnim rukavicama ako nema što ukrasti." Pažljivo je pregledavala. Nije bilo otisaka stopala niti prstiju, nikakvih vidljivih tragova. Ipak je sve naprašila i spremila dokaze. "Staklo i šljunak?" pitala je. "Papirnata vrećica?" "Da." Vlaga je često uništavala tragove i iako je izgledalo neprofesionalno, neke je dokaze bilo najbolje prenositi u smeñim papirnatim vrećicama, umjesto u plastičnim. "U redu, Rhyme. Donijet ću ti ih za četrdeset minuta." Prekinuli su vezu. Dok je pažljivo pakirala vrećice u službeno vozilo, Sachsova se osjećala nervozno, što je često bio slučaj nakon što bi pretražila mjesto na kojem nije pronašla očite dokaze - pištolje, noževe ili počiniteljev novčanik. Tragovi koje je prikupila mogli bi otkriti tko je Plesač i gdje je bio, ali cijeli trud je mogao biti i uzaludan. Željela se vratiti u Rhymeov laboratorij i vidjeti što će on otkriti. Sachsova je sjela u auto i odvezla se natrag u ured Hudson Aira. Žurno je ušla u ured Rona Talbota. On je razgovarao s visokim čovjekom koji je leñima bio okrenut vratima. Sachsova je rekla: "Otkrila sam gdje je bio, gospodine Talbot. Mjesto je slobodno. Možete tornju reći..." Čovjek se okrenuo. Bio je to Brit Hale. Namrštio se, pokušavajući se sjetiti njezinog imena. I sjetio se: "O, policajka Sachs. 'Dan. Kako ste?" Počela mu je automatski kimati u znak pozdrava, a onda se zaustavila. Što on ovdje radi? Trebao je biti u skloništu. Čula je tiho plakanje i pogledala u salu za sastanke. Tamo je Percey Clay sjedila pokraj Lauren, lijepe brinete koje se Sachsova sjećala kao pomoćnice Rona Talbota. Lauren je plakala i Percey, postojana u svojoj vlastitoj tuzi, pokušavala ju je utješiti. Podigla je pogled, vidjela Sachsovu i kimnula joj. Ne, ne, ne... A zatim i treći šok.
  • 67. "Bok, Amelia" Jerry Banks je veselo rekao, pijuckajući kavu i stojeći pored prozora, odakle se divio mlažnjaku tipa Lear parkiranom pokraj hangara. "Taj je avion stvarno strašan, nije li?" "Što oni rade ovdje?" prekinula ga je, pokazujući na Percey i Halea, zaboravljajući da je Banks imao viši čin od nje. "Imali su nekih problema s mehaničarima", Banks je rekao. "Percey se željela zaustaviti ovdje. Pokušati naći..." "Rhyme!" Sachsova je viknula u mikrofon. "Ona je tu." "Tko?" pitao je zajedljivo. "I gdje je tu?" "Percey. I Hale takoñer. Na aerodromu." "Ne! Oni bi trebali biti u skrovištu." "Pa, nisu. Tu su ispred mene." "Ne, ne, ne!" Rhyme je bjesnio. Prošao je trenutak. Zatim je pitao: "Pitaj Banksa jesu li pratili pravila vožnje za zavaravanje." Banks je, s nelagodom, rekao da nisu. "Jako je inzistirala na tome da se najprije ovdje zaustavimo. Pokušao sam joj reći..." "Isuse, Sachsova. On je tamo negdje. Plesač. Znam da je tamo." "Kako bi mogao biti?" Oči Sachsove poletjele su prema prozoru. "Drži ih dolje", rekao je Rhyme. "Reći ću Dellrayu da pošalje oklopljeni kombi iz Biroovog ureda na White Plainsu." Percey je čula gužvu. "Otići ću u sklonište za sat vremena. Moram naći mehaničara koji će raditi na..." Sachsova joj je mahnula da zašuti, a zatim rekla: "Jerry, zadrži ih ovdje." Potrčala je do vrata i pogledala prema sivoj površini uzletišta i bučnom avionu s propelerom koji se kretao po pisti. Približila je mikrofon na stalku svojim ustima: "Kako, Rhyme?" pitala je. "Kako će nas napasti?" "Nemam pojma. Mogao bi učiniti bilo što." Sachsova se pokušala ponovno uvući u Plesačev um, ali nije mogla. Jedino na što je mogla misliti bila je prijevara... "Koliko je područje sigurno?" pitao je Rhyme. "Prilično. Ograda povezana lancem. Lokalna policija na zatvorenoj cesti i na ulazu, provjeravaju karte i isprave." Rhyme je pitao: "Ali ne provjeravaju isprave policije, zar ne?" Sachsova je pogledala prema policajcima u uniformi, prisjećajući se kako su joj opušteno mahnuli da proñe. "O, k vragu, Rhyme, ovdje ima desetak označenih službenih vozila. I nekoliko neoznačenih. Ne poznajem te policajce i detektive... Mogao bi biti bilo koji od njih." "U redu, Sachsova. Slušaj, saznaj je li neki od lokalnih policajaca nestao u posljednja dva ili tri sata. Plesač je mogao ubiti jednog od njih i ukrasti mu isprave i uniformu."
  • 68. Sachsova je pozvala jednog od lokalaca do vrata, pažljivo proučila njega i isprave te zaključila da je pravi. Rekla je: "Mislimo da bi ubojica mogao biti u blizini, možda se predstavlja kao policajac. Trebam vas da provjerite sve prisutne. Takoñer, preko radioveze saznajte je li neki od policajaca iz okolice nestao u posljednjih nekoliko sati." "Krećem, časnice." Vratila se u ured. Na prozorima nije bilo roleta, a Banks je premjestio Percey i Halea u jedan unutrašnji ured. "Što se dogaña?" pitala je Percey. "Odlazite odavde za pet minuta", rekla je Sachsova, gledajući kroz prozor, pokušavajući predvidjeti kako će ih Plesač napasti. Nije imala pojma. "Zašto?" pitala je letačka mršteći se. "Mislimo da je čovjek koji je ubio vašeg supruga ovdje. Ili na putu prema ovamo." "Ma, dajte. Posvuda su policajci. Potpuno smo sigurni. Ja moram..." Sachsova ju je prekinula: "Bez prigovora." Ali, prigovarala je. "Ne možemo otići. Glavni mehaničar nam je upravo dao otkaz. Ja moram. "Perce", rekao je Hale s nelagodom, "možda bismo je trebali poslušati." "Moramo pripremiti onaj avion za... " "Vratite se. Unutra. I šutite." Perceyina usta su se široko otvorila od šoka. "Ne možete tako sa mnom razgovarati. Ja nisam zarobljenica." "Policajka Sachs? Haloooo?" Lokalni policajac s kojim je vani razgovarala ušao je kroz vrata. "Na brzinu sam pogledao sve prisutne u uniformi, a i detektive. Nema nepoznatih. I nema prijava o nestalim policajcima iz Westchestera. Ali iz centrale su mi rekli nešto što biste možda trebali znati. Možda nije ništa, ali..." "Recite mi." Percey Clay je rekla: "Policajko, moram razgovarati s vama..." Sachsova ju je ignorirala i kimnula lokalcu. "Slušam." "Prometna kontrola u White Plainsu, otprilike tri kilometra odavde. Pronašli su tijelo na otpadu. Misle da je ubijen prije sat vremena, možda i manje." "Rhyme, jesi li čuo?" "Jesam." Sachsova je pitala policajca: "Zašto mislite da je to važno?" "Zbog načina na koji je ubijen. Bilo je gadno." "Pitaj ga jesu li mu nedostajali lice i šake?" rekao je Rhyme. "Molim?" "Pitaj ga!" To je i učinila, a svi ostali u uredu su zašutjeli i zabuljili se u Sachsovu.
  • 69. Policajac je, iznenañen, trepnuo i rekao: "Da, gospoñice policajko. Odnosno, barem šake. Iz centrale nisu spominjali lice. Kako ste znali... ?" Rhymeu je izletjelo: "Gdje je sada? Tijelo?" Prenijela je i to pitanje. "U mrtvozornikovom autobusu. Prevoze ga u okružnu mrtvačnicu." "Ne", rekao je Rhyme. "Neka ga dovezu k tebi, Sachsova. Želim ga pregledati." "Ti..." "...jelo", rekao je. "Na njemu leži odgovor na pitanje kako će vas napasti. Ne želim da se Percey i Hale pomaknu dok ne saznamo na čemu smo." Rekla je policajcu što Rhyme želi. "U redu", rekao je. "Učinit ću to. Vi... hoćete reći da želite tijelo ovdje?" "Da. Odmah." "Reci im da ga brzo dovezu, Sachsova", rekao je Rhyme. Uzdahnuo je. "O, ovo je loše. Jako loše." A Sachsovu je obuzeo neugodni osjećaj da Rhymeova užurbana tuga nije bila samo tuga za čovjekom koji je nedavno nasilno umro, tko god on bio, nego i za onima koji će, možda, uskoro poginuti. *** Ljudi vjeruju da je puška važan dio snajpera, ali to je pogrešno. Važan je teleskop. Kako to zovemo, vojniče? Zovemo li ga teleskopskim nišanom? Zovemo li ga 'skop? Gospodine, ne zovemo. To je teleskop. Ovaj je Redfieldov, ima varijablu tri sa devet i križ u dalekozoru. Nema boljeg. Teleskop koji je Stephen stavljao na vrh svoje puške Model 40 bio je dugačak trideset i dva centimetra i težio tek nešto više od 400 grama. Napravljen je baš za tu pušku s istovjetnim serijskim brojevima i imao je pažljivo prilagoñen fokus. Optički inženjeri su u tvornici sredili paralaksu tako da se križ na prsima čovjeka, udaljenog petsto metara, ne pomakne primjetno kad se snajperistova glava pomicala s lijeva na desno. Uporište za oko je bilo toliko precizno tako da bi trzaj nakon pucnja privukao vizir na milimetar od Stephenove obrve, a ipak mu ne bi pomaknuo ni dlaku na njoj. Redfieldov teleskop je bio crn i gladak. Stephen ga je držao zamotanog u baršun i smjestio u komad stiropora u svojoj kutiji od gitare. Sada, skriven u gnijezdu od trave otprilike tristo metara od hangara Hudson Aira i njegovih ureda, Stephen je umetnuo crnu tubu svog teleskopa na svoj položaj, okomito na pušku (uvijek bi se sjetio raspela svog očuha kada bi to učinio), a zatim bi teška tuba sjela na mjesto, uz zadovoljavajući škljocaj. Pričvrstio je matice.
  • 70. Vojniče, jesi li sposoban snajperist? Gospodine, najbolji sam, gospodine. Kakve imaš kvalifikacije? Gospodine, u izvrsnoj sam tjelesnoj kondiciji. Pedantan sam, desnoruk sam, imam savršen vid, ne pijem, ne pušim i ne uzimam nikakve droge, mogu satima nepomično ležati i živim za to da pošaljem metke u dupe svojih neprijatelja. Smjestio se dublje u gomilu lišća i trave. Ovdje bi moglo biti crva, pomislio je. Ali trenutno se nije ježio. Imao je zadatak i to mu je potpuno zaokupljalo misli. Stephen je obujmio svoju pušku, osjećajući strojno ulje iz spremnika i miris goveñe kože s remena, tako mekanog i toplog kao da je od angore. Model 40 bila je 7.62-milimetarska NATO-ova puška i težila je 4 kilograma i 320 grama. Otpor okidača je obično bio izmeñu 1.5 i 2.5 kilograma, ali Stephen ga je pojačao jer je imao jako snažne prste. Učinkovit domet tog oružja bio je procijenjen na tisuću metara, iako je on ubijao i s više od tisuću tristo. Stephen je intimno poznavao to oružje. U snajperskim timovima, očuh mu je rekao, snajperisti nisu bili ovlašteni rastavljati oružje, i stari ga nije puštao da to čini. Ali to je bilo jedino njegovo pravilo koje se Stephenu nije činilo ispravnim, pa se, u trenutku netipičnog neposluha, potajno sam naučio kako rastaviti tu pušku, očistiti je, popraviti, čak i kad su mehanički dijelovi trebali biti popravljeni ili zamijenjeni. Kroz teleskop je pregledavao Hudson Air. Nije vidio Ženu, iako je znao da je tamo ili da će uskoro stići. Slušajući traku prisluškivanih razgovora linija iz ureda Hudson Aira, Stephen je čuo kako je nekome po imenu Ron rekla da mijenjaju planove; umjesto da odu u sklonište, odvest će se do aerodroma kako bi pronašli mehaničare koji bi mogli raditi na avionu. Služeći se tehnikom niskog puzanja, Stephen se sada kretao prema naprijed sve dok nije stigao do niskog ruba, još uvijek skriven drvećem i travom, ali s boljim pogledom na hangar, urede i parkiralište ispred njih, od kojeg su ga dijelili travnjaci s pokošenom travom i dvije piste. Bila je to prekrasna zona ubijanja. Široka. S jako malo zaklona. Imao je na nišanu sve ulaze i izlaze odavde. Dvoje ljudi stajalo je ispred ulaznih vrata. Jedan je bio okružni ili državni policajac. Drugi je bila žena - crvena kosa provirivala joj je ispod baseball kape. Bila je jako lijepa. Bila je policajka, u civilu. Na boku joj je mogao vidjeti kockasti obris Glocka ili Sig-Sauera. Podignuo je svoj nišan i uhvatio njime ženinu crvenu kosu. Okretao je prsten sve dok se slike nisu savršeno poklopile. Tristo šesnaest metara.
  • 71. Zamijenio je potvrñivač dometa, podignuo pušku i naciljao ženu, ponovno usmjerivši nišan prema njezinoj kosi. Pogledao je njezino prekrasno lice. To ga je mučilo, ta privlačnost. Nije mu se sviñala. Ona mu se nije sviñala. Pitao se zašto. Trava pokraj njega se pomaknula. Pomislio je - crvi. Počeo se ježiti. Lice na prozoru... Premjestio je križ na njezina prsa. Osjećaj ježenja je nestao. Vojniče, koji je moto snajperista? Gospodine, moto glasi: "Jedna šansa, jedan pucanj, jedna žrtva." Uvjeti su bili odlični. Puhao je lagani vjetar s desne na lijevu stranu, koji je procijenio na šest kilometara na sat. Zrak je bio vlažan, što će podržavati zrno. Skliznuo je nazad niz kosinu i provukao šipku za čišćenje, na čijem je vrhu bila pamučna krpa, kroz Model 40. Puška se uvijek čisti prije ispaljivanja. I najmanji trag vlage ili ulja mogao bi skrenuti pucanj za nekoliko centimetara. Zatim se okrenuo i ponovno legao na svoje mjesto. Stephen je u magazin stavio pet metaka. Bili su M-118, kvalitetna municija, proizvedeni u poznatom arsenalu Lake City. Sam metak je imao punjenje sa 173 zrnca i pogañao je žrtvu brzinom od 750 metara u sekundi. Stephen je ipak malo promijenio metke. Probušio je čahure i napunio ih sitnim eksplozivnim nabojima, a standardnu košuljicu zamijenio je onom s keramičkim nosom, koja probija svaku vrstu zaštitne odjeće. Razmetao je tanku kuhinjsku krpu i rasprostro je na zemlju kako bi se na njoj skupljale izbačene čahure. Zatim je dvostruko omotao puščani remen oko svojeg lijevog bicepsa i čvrsto postavio taj lakat na zemlju, tako da mu je podlaktica bila potpuno okomito na tlu - čvrsta potpora. Prilijepio je obraz i desni palac na položaje na kundaku ispod okidača. Zatim je polako počeo pregledavati zonu ubijanja. Bilo je teško vidjeti u urede, ali se Stephenu učinilo da je ugledao Ženu. Da! To je bila ona. Stajala je iza krupnog muškarca s kovrčastom kosom u zgužvanoj bijeloj košulji. On je držao cigaretu. Mladi plavokosi muškarac u odijelu, sa značkom za pojasom, natjerao ih je da se maknu s vidika. Strpljenja... opet će se pojaviti. Nemaju pojma da si ovdje. Možeš čekati cijeli dan. Samo da crvi... Opet blješteća svjetla. Na parkiralište je dojurila okružna hitna pomoć. Crvenokosa policajka ju je vidjela. Potrčala je prema vozilu. Stephen je duboko udahnuo.
  • 72. Jedna prilika... Namjesti oružje, vojniče. Standardno podizanje za udaljenost od 316 metara su tri minute, gospodine. Namjestio je vizir tako da bi cijev bila malo podignuta, uračunavajući silu težu. Jedan pucanj... Uračunaj i vjetar, vojniče. Gospodine, formula je domet u stotinama metara puta brzina, podijeljeno s petnaest. Stephen je odmah pomislio - malo manje od jedne minute zbog vjetra. Namjestio je teleskop u skladu s tim. Gospodine, spreman sam, gospodine. Jedna žrtva... Zraka svjetla probila se iza oblaka i obasjala prednji dio ureda. Stephen je počeo polako i ujednačeno disati. Imao je sreće - crvi se nisu pojavljivali. I lica ga nisu promatrala s prozora. 11. Sat 4. od 45 Iz ambulantnih kola je izašao bolničar. Kimnula mu je. "Ja sam policajka Sachs." Usmjerio je svoj okrugli trbuh prema njoj i ozbiljna lica rekao: "Znači, vi ste naručili pizzu?" Zatim se zahihotao. Uzdahnula je. "Što se dogodilo?" pitala je Sachsova. "Što se dogodilo? Njemu? Ubijen je, to mu se dogodilo." Odmjerio ju je, odmahujući glavom. "Kakva ste vi policajka? Nisam vas ranije viñao ovdje." "Ja sam iz grada." "O, iz grada. Ona je iz grada. Pa, bolje da pitam", dodao je ozbiljno, "jeste li ikada vidjeli leš?" Ponekad treba malo popustiti. Treba vremena da se nauči kako i koliko, ali to je vrijedna lekcija. Ponekad i više nego vrijedna, ponekad je prijeko potrebna. Nasmiješila se. "Znate, ovdje imamo stvarno kritičnu situaciju. Iznimno bih cijenila vašu pomoć. Biste li mi mogli reći gdje ste ga pronašli?" Na trenutak joj je gledao u grudi. "Pitao sam zato što bi vas pogled na ovakvo tijelo mogao uznemiriti. Ja bih mogao učiniti što je potrebno, pregledati ga ili što već." "Hvala. Doći ćemo do toga. Znači, opet, gdje ste ga našli?" "U kontejneru na parkiralištu možda tri kile..." "To su kilometri", dodao je drugi glas. "Hej, Jim", rekao je bolničar.
  • 73. Sachsova se okrenula. O, sjajno. Onaj policajac-maneken. Onaj koji joj se udvarao na uzletištu. Došetao je do bolničkih kola. "Bok, dušo. Opet ja. Kako ti se drži policijska traka? Što imaš, Earl?" "Leš, bez šaka." Earl je otvorio vrata, posegnuo unutra i otvorio vreću s tijelom. Krv je iscurila na pod bolničkih kola. "Opa", Earl je namignuo. "Reci, Jim, kad završiš ovdje, jesi li možda za špagete?" "Možda svinjske papke." "Dobra ideja." Rhyme se umiješao: "Sachsova, što se dogaña? Je li stiglo tijelo?" "Tu je. Pokušavam saznati što se dogodilo." Bolničaru je rekla: "Moramo početi s ovim. Ima li netko pojma tko je on?" "Nismo ga imali čime identificirati. Nije bilo prijavljenih nestalih osoba. Nitko nije ništa vidio." "Postoji li mogućnost da je policajac?" "Ne. Barem ga ja ne poznajem", rekao je Jim. "A ti, Earl?" "Ne. Zašto?" Sachsova im nije odgovorila. Rekla je: "Moram ga pregledati." "U redu, gospoñice", rekao je Earl. "Kako bi bilo da vam ja pomognem?" "K vragu", rekao je lokalni policajac, "čini se da njemu treba pomoći." Zagrcnuo se od smijeha. Bolničar se ponovno praseći zahihotao. Ona se popela u stražnji dio bolničkih kola i do kraja otvorila vreću s tijelom. I zato što nije namjeravala skinuti traperice i spavati s njima, ili barem odgovarati na udvaranje, nisu imali izbora nego je nastaviti mučiti. "Stvar je u tome da ovo baš nisu prometni prekršaji na koje ste vjerojatno navikli", rekao joj je Earl. "Reci, Jim, je li ovaj jednako grozan kao onaj kojeg si vidio prošli tjedan?" "Ona glava koju smo pronašli?" Policajac je razmislio: "Ma, radije bih našao svježu glavu nego mjesečara. Jesi li ikada vidjela mjesečara, dušo? Dakle, oni su stvarno neugodni. Daj tijelu tri ili četiri mjeseca u vodi, nema problema ostanu uglavnom samo kosti. Ali kad vidiš nekoga koji se kuhao mjesec dana..." "Gadno", rekao je Earl. "Fuj!" "Jesi li ikada vidjela mjesečara, dušo?" "Cijenila bih kad to ne bi govorio, Jim", odsutno je rekla policajcu. "Mjesečar?" "Dušo." "Naravno, oprosti." "Sachsova", Rhyme je planuo. "Što se, dovraga, dogaña?" "Nema isprave, Rhyme. Nitko ne zna tko je on. Šake su mu uklonjene oštrom pilom."
  • 74. "Je li Percey na sigurnom? A Hale?" "U uredu su. Banks je s njima. Daleko od prozora. Kakva je situacija s kombijem?" "Trebao bi stići za deset minuta. Moraš saznati tko je taj mrtvac." "Pričaš sama sa sobom, duš... policajko?" Sachsova je proučavala tijelo tog jadnika. Pretpostavljala je da su ruke uklonjene odmah nakon smrti ili dok je umirao, zbog velike količine krvi. Navukla je gumene rukavice za istraživanje. "Čudno je to, Rhyme. Zašto su samo djelomično uklonjeni znakovi za identifikaciju?" Ako ubojice nemaju dovoljno vremena da uklone tijelo, rješavaju se znakova za identificiranje - šaka i zubi. "Ne znam", odgovorio je kriminolog. "Ne dolikuje Plesaču da bude nepažljiv, čak i ako mu se žurilo. Što ima na sebi?" "Samo donje rublje. Pokraj njega nisu pronašli nikakvu odjeću niti dokumente." "Zašto je", pitao se Rhyme, "Plesač njega izabrao?" "Ako je Plesač ovo učinio." "Koliko se ovakvih leševa pojavljuje u Westchesteru?" "Ako pitaš lokalnu policiju", rekla je potišteno, "svaki drugi dan." "Pričaj mi o lešu. US?" "Jeste li odredili uzrok smrti?" viknula je bucmastom Earlu. "Zadavljen je", odgovorio je tehničar. Ali Sachsova je odmah primijetila da nema znakova krvarenja na unutrašnjoj površini očnih kapaka. Niti ozljeda na jeziku. Većina žrtava davljenja pregrize vlastiti jezik u nekom trenutku za vrijeme napada. "Ne bih rekla." Earl je još jednom pogledao Jima i s podsmijehom rekao: "Naravno da je. Pogledaj taj crveni trag na vratu. To zovemo tragom od poveza, dušo. Znaš, ne možemo ga ovdje držati zauvijek. Počnu sazrijevati kad je vrijeme ovakvo. I taj miris će ti promijeniti život." Sachsova se namrštila. "Nije bio zadavljen." Udružili su se protiv nje. "Dušo-policajko, to je trag od poveza", rekao je Jim, lokalac. "Vidio sam ih stotine." "Ne, ne", rekla je. "Počinitelj mu je samo strgnuo lančić." Rhyme se ubacio. "To je vjerojatno to, Sachsova. Prvo što učiniš kad uklanjaš znakove raspoznavanja je da ukloniš nakit. Vjerojatno je bio neki svetac, možda s posvetom. Tko je to s tobom?" "Dva kretena", rekla je. "Oh. Pa, što je US?"
  • 75. Nakon kratke pretrage pronašla je ranu. "Šiljak za led ili nož s tankom oštricom u stražnji dio glave." Bolničarev okrugli lik ugurao se kroz vrata: "Našli bismo to", rekao je, braneći se. "Mislim, strašno nam se žurilo da stignemo ovamo, zahvaljujući vama." Rhyme je rekao Sachsovoj: "Opiši mi ga." "Debeo je, s velikim trbuhom. Dosta sala." "Tamnoput ili pocrnio od sunca?" "Samo na rukama i trupu. Ne po nogama. Nokti na nogama mu nisu podrezani i ima jeftinu naušnicu - metalni umetak, nije zlatna. Gaće su mu iz robne kuće i imaju rupe." "U redu, čini se da je radnik", rekao je Rhyme. "Fizički radnik, dostavljač. Približavamo se. Provjeri mu grlo." "Molim?" "Tražiš mu novčanik ili dokumente. Ako želiš da leš ostane anoniman na nekoliko sati, gurneš mu isprave u grlo. To se primijeti tek prilikom obdukcije." Izvana se čula provala smijeha. Koju je Sachsova brzo prekinula kada je zgrabila mrtvačevu čeljust, otvorila je i gurnula ruku unutra. "Isuse", promrmljao je Earl, "što to radite?" "Tu nema ničega, Rhyme." "Morat ćeš ga zarezati. Grlo. Odi dublje." Sachsova se u prošlosti već bila zgrozila na neke od Rhymeovih morbidnijih zahtjeva. Ali danas je pogledala prema dvojici nacerenih momaka iza svojih leña te izvadila svoj nelegalni i omiljeni skakavac iz džepa jakne i otvorila ga. To im je obojici skinulo osmijeh s lica. "Reci, dušo, što to radiš?" "Malu operaciju. Moram zaviriti unutra." Kao da je to činila svaki dan. "Mislim, ja ne mogu mrtvozorniku isporučiti leš koji je razrezala neka policajka iz New Yorka." "Onda ti to učini." Pružila mu je dršku noža. "Ma, zafrkava nas, Jim." Podigla je obrvu i zabila nož u muškarčevu Adamovu jabučicu, kao ribar koji rasporuje pastrvu. "O, Isuse, Jim, vidi što radi. Zaustavi je." "Ja idem odavde, Earl. Ništa nisam vidio." Lokalni je policajac otišao. Dovršila je uredni rez, pogledala unutra i uzdahnula. "Ništa." "Što, k vragu, sprema?" pitao je Rhyme. "Razmislimo... Što ako nije skrivao znakove prepoznavanja? Da je to htio, izvadio bi mu zube. Što ako je želio nešto drugo sakriti od nas?"
  • 76. "Nešto na žrtvinim rukama?" predložila je Sachsova. "Možda", odgovorio je Rhyme. "Nešto što nije mogao lako oprati s tijela. I nešto što bi nam otkrilo što namjerava." "Gorivo? Mast?" "Možda je dostavljao gorivo za avione", rekao je Rhyme. "Ili je možda isporučivao hranu - možda su mu ruke mirisale po češnjaku." Sachsova se osvrnula po aerodromu. Vidjela je desetke dostavljača goriva, radnika, mehaničara, grañevinara koji su dodavali novo krilo na jednom od terminala. Rhyme je nastavio: "Krupan je?" "Aha." "Vjerojatno se danas oznojio. Možda si je obrisao glavu. Ili je počešao." I ja sam to radila čitav dan, pomislila je i osjetila potrebu da gurne prste u kosu, da si ozlijedi kožu, što je uvijek činila kada se osjećala frustrirano i napeto. "Provjeri mu tjeme, Sachsova. Iznad ruba kose." To je i učinila. I tamo je pronašla. "Vidim tragove boje. Plave. I komadiće bijele. Na kosi i koži. O, k vragu, Rhyme. To je boja! On je ličilac. A tu ima valjda dvadeset grañevinskih radnika." "Crta na vratu", Rhyme je nastavio. "Plesač mu je strgnuo propusnicu oko vrata." "Ali fotografija neće odgovarati." "Ma, propusnica je vjerojatno zamrljana bojom ili ju je na neki drugi način falsificirao. On je negdje blizu vas, Sachsova. Reci Percey i Haleu da legnu na pod. Postavi nekog da ih čuva i izvedi ostale van, neka traže Plesača. Specijalci su na putu." *** Problemi. Promatrao je crvenokosu policajku u stražnjem dijelu bolničkih kola. Kroz Redfleldov teleskop nije mogao jasno vidjeti što je radila. Ali odjednom je osjetio nelagodu. Osjećao se kao da je nešto činila njemu. Nešto što će ga razotkriti, spriječiti. Crvi su se približavali. Lice na prozoru, crvljivo lice ga je gledalo. Stephen se stresao. Iskočila je iz kola, osvrćući se po aerodromu. Nešto se dogaña, vojniče. Gospodine, svjestan sam toga, gospodine.
  • 77. Crvenokosa je počela izvikivati naredbe ostalim policajcima. Većina njih ju je pogledala, ozbiljno saslušala njezine vijesti, a zatim se osvrnula. Jedan je otrčao do svog auta, a onda i drugi. Vidio je crvenokosino prekrasno lice i njezine crvljive oči kako ispituju područje aerodroma. Zaustavio je nišan na njezinoj savršenoj bradi. Što je pronašla? Što je tražila? Zaustavila se i vidio je kako priča sama sa sobom. Ne, ne sa sobom. Govorila je u mikrofon. Način na koji je slušala, a onda kimnula, izgledalo je kao da prima naredbe od nekoga. Koga?, pitao se. Nekoga tko je shvatio da sam ovdje, pomislio je Stephen. Nekoga tko me traži. Nekoga tko me može promatrati kroz prozore i onda u trenu nestati. Koji može prolaziti kroz zidove i rupe i male pukotine, prikrasti mi se i naći me. Trnci su mu prošli niz leña - zapravo se stresao - i na trenutak je nišan teleskopa otplesao s crvenokose policajke i potpuno je izgubio sigurnost mete. Koji je to bio vrag, vojniče? Gospodine, ne znam, gospodine. Kad je ponovno naciljao crvenokosu, vidio je kako su loše stvari uistinu bile. Pokazivala je ravno na kombi ličioca koji je on nedavno ukrao. Bio je parkiran otprilike dvjesto metara od njega, na malenom parkiralištu rezerviranom za grañevinarske kamione. S kime god da je crvenokosa razgovarala, on je pronašao tijelo ličioca i otkrio kako je ušao na aerodrom. Crv se približavao. Osjećao je njegovu sjenu, njegovu hladnu slinu. Osjećaj ježenja. Crvi koji mu pužu uz nogu, crvi koji mu se spuštaju niz vrat... Što da radim?, pitao se. Jedna prilika... jedan pucanj... Tako su blizu, Žena i Prijatelj. Mogao bi sve završiti danas. Trebalo bi mu samo pet sekundi. Možda su to na prozorima bili njihovi obrisi. Ili ovaj... Ali Stephen je znao da bi se, kad bi pucao kroz prozor, svi bacili na pod. Ako ne bi ubio Ženu prvim metkom, sve bi upropastio. Trebam je vani. Trebam ih izvući iz zaklona u zonu ubijanja. Tamo ne mogu promašiti. Nije imao vremena. Nema vremena! Misli! Ako želiš srnu, dovedi lane u opasnost. Stephen je počeo polako disati. Udahni, izdahni, udahni, izdahni. Našao je metu. Počeo je neprimjetno pritiskati okidač. Model 40 je opalila. Prasak je odjeknuo aerodromom. Svi policajci su se bacili na pod i izvukli oružje.
  • 78. Čuo se još jedan pucanj i još jedan oblak dima se pojavio iz motora na repu srebrnog mlažnjaka u hangaru. Crvenokosa policajka, sa svojim pištoljem u ruci, čučala je, ispitujući situaciju. Pogledala je prema dvjema rupama na trupu aviona iz kojih se dimilo, a onda još jednom preko piste, držeći masivni Glock uperen ispred sebe. Da je pogodim? Da? Ne? Negativno, vojniče. Koncentriraj se na svoje mete. Ponovno je zapucao. Eksplozija je napravila još jednu malu rupu na vanjskoj strani aviona. Smireno. Još jedan pucanj. Udarac u rame, sladak miris izgorenog baruta. Prozor na kabini je eksplodirao. Tim je pucnjem postigao željeni učinak. Odjednom se pojavila Žena. Probijala se kroz vrata ureda, boreći se s mladim plavokosim policajcem koji ju je pokušavao zadržati. Nije dobra meta. Nastavi je izvlačiti. Pritisak. Još jedan metak probio je motor. Žena, s izrazom užasa na licu, oslobodila se i potrčala niz stepenice prema hangaru kako bi zatvorila vrata, kako bi zaštitila svoje dijete. Ponovno napuni oružje. Nanišanio joj je u prsa kad je stupila na tlo i potrčala. Prednost pred punom metom od deset centimetara, Stephen je automatski izračunao. Pomaknuo je pušku ispred nje i pritisnuo okidač. Opalila je baš u trenutku kad ju je plavokosi policajac savladao i oboje su pali u malenu udubinu na tlu. Promašaj. I imali su taman dovoljno zaklona da im nije mogao poslati metke u leña. Približavaju se, vojniče. Opkoljuju te. Da, gospodine, razumijem. Stephen se osvrnuo po pistama. Pojavili su se novi policajci. Plazili su prema svojim autima. Jedan je auto jurio ravno prema njemu, udaljen samo pedeset metara. Stephen je jednim pucnjem pogodio motor. Iz prednjeg dijela vozila počela je izlaziti para. Zaustavilo se. Ostani miran, rekao si je. Spremni smo se evakuirati. Treba nam samo još jedan jasan pucanj. Čuo je nekoliko brzih pucnjeva iz pištolja. Pogledao je prema crvenokosoj. Bila je u borbenom stavu. Uperila je svoj veliki pištolj u njegovom smjeru, tražeći odbljesak njegove cijevi. Zvuk pucnja joj ne bi koristio, naravno. Zato se on nikada nije gnjavio s prigušivačima. Smjer iz kojeg dolaze glasni zvukovi jednako je teško točno odrediti, kao i onaj iz kojeg dolaze tihi. Crvenokosa policajka je ustala, škiljeći dok je gledala. Stephen je zatvorio Model 40.
  • 79. *** Amelia Sachs vidjela je blijedi odbljesak i znala je gdje se nalazi Plesač na lijesu. U malenoj skupini drveća udaljenoj otprilike tristo metara. Njegov teleskopski nišan uhvatio je odbljesak sjaja blijedih oblaka iznad njega. "Tamo", viknula je, pokazujući dvojici državnih policajaca koji su se skrivali u svojem vozilu. Oni su se prebacili na prednja sjedala i krenuli, skliznuvši iza obližnjeg hangara kako bi mu prišli s boka. "Sachsova", Rhyme je viknuo kroz njezine slušalice. "Što se...?" "Isuse, Rhyme, on je tu, puca po avionima." "Molim?" "Percey pokušava doći do hangara. On koristi eksplozivne metke. Puca kako bi je izvukao van." "Ostani prikrivena, Sachsova. Ako se Percey želi ubiti, pusti je. Ali ti ostani na tlu!" Jako se znojila, ruke su joj se tresle, srce brzo udaralo. Osjetila je kako joj se trnci panike spuštaju niz leña. "Percey!" viknula je Sachsova. Žena se oslobodila od Jerryja Banksa i podigla na noge. Potrčala je prema vratima hangara. "Ne!" O, k vragu. Oči Sachsove su se usmjerile prema mjestu gdje je vidjela odbljesak Plesačeva teleskopa. Predaleko, predaleko je, pomislila je. Ne mogu ništa pogoditi na toj daljini. Ako ostaneš mirna, možeš. Imaš još jedanaest metaka. Nema vjetra. Jedini ti je problem putanja. Ciljaj visoko, i onda se spuštaj. Vidjela je lišće kako u padu leti prema naprijed u trenutku kada je Plesač ponovno zapucao. Trenutak kasnije metak je proletio desetak centimetara pored njezinog lica. Osjetila je strujanje i čula pucketanje dok je zrno, putujući dvostruko brže od brzine zvuka, spaljivalo zrak oko nje. Tiho je uzdahnula i bacila se na trbuh, pokrivajući glavu. Ne! Imala si priliku pucati. Prije nego je napunio pušku. Ali sada je prekasno. Spreman je za nove metke. Brzo je podignula pogled, zatim i pištolj, i onda izgubila kontrolu. Pognute glave, s Glockom uperenim otprilike u smjeru drveća, ispalila je pet brzih pucnjeva. Ali mogla je ispaljivati i ćorke.
  • 80. Hajde, curo. Ustani. Ciljaj i pucaj. Imaš još šest metaka i dva nova naboja za opasačem. Ali sjećanje na nedavni promašaj držalo ju je na tlu. Učini to! Bila je bijesna na sebe. Ali nije mogla. Jedino za što je Sachsova imala hrabrosti bilo je da podigne glavu nekoliko centimetara - taman dovoljno da vidi Percey Clay kako trči i prolazi kroz vrata hangara baš u trenutku kad ju je Jerry Banks stigao. Mladi detektiv ju je gurnuo na zemlju pokraj kolica generatora. Gotovo u istom trenutku kad je zaorio metak iz Plesačeve puške, čuo se grozan zvuk metka koji je pogodio Banksa, koji se okrenuo poput pijanca dok je oblak krvi izlazio iz njega. A na licu mu se vidio izraz iznenañenja, pa onda zaprepaštenja, a onda ničega, dok je padao ravno na vlažni beton. 12. Sat 5. od 45 "Onda?" pitao je Rhyme. Lon Sellitto je sklopio svoj telefon. "Još uvijek ne znaju." Gledao je kroz prozor Rhymeove kuće, lupkajući nervozno po prozoru. Sokoli su se vratili na dasku, ali su gledali prema Central Parku, ne primjećujući zvuk, što nije bilo tipično za njih. Rhyme nikada ovog detektiva nije vidio tako uznemirenog. Njegovo tjestasto, znojem smočeno lice bilo je blijedo. Kao legendarni detektiv Odjela za umorstva, Sellitto je obično bio staložen. Bilo da je tješio obitelji žrtava, ili pronalazio rupe u alibiju osumnjičenog, uvijek je bio koncentriran na posao koji je obavljao. Ali u ovom trenutku se činilo da je u mislima kilometrima daleko, s Jerryjem Banksom koji je bio na operacijskom stolu - ili možda umirao - u bolnici u Westchesteru. Bila su tri sata u subotu popodne i Banks je bio u operacijskoj sali već sat vremena. Sellitto, Sachsova, Rhyme i Cooper bili su u prizemlju Rhymeove kuće, u laboratoriju. Dellray je otišao kako bi se uvjerio da je sklonište bilo spremno i da provjeri novu dadilju koju je newyorška policija dodijelila da zamjeni Banksa. Na aerodromu su ranjenog mladog detektiva unijeli u bolnička kola - ista ona u kojima je ležao mrtvi ličilac bez šaka. Bolničar Earl prestao je biti kreten dovoljno dugo da svim silama pokuša zaustaviti Banksovo teško krvarenje. Zatim je blijedog detektiva bez svijesti brzo prevezao u hitnu službu nekoliko kilometara dalje.
  • 81. Agenti FBI-a iz White Plainsa ugurali su Percey i Halea u oklopljeni kombi i krenuli prema jugu Manhattana, koristeći se vozačkim tehnikama za izbjegavanje praćenja. Sachsova je radila na novim mjestima zločina: snajperistovu skrovištu, kombiju ličioca i vozilu kojim je Plesač pobjegao kombiju za dostavljanje hrane. Pronašli su ga nedaleko od mjesta na kojem je ubio radnika i gdje je, pretpostavili su, sakrio auto kojim se dovezao do Westchestera. Zatim je s dokazima odjurila natrag na Manhattan. "Što imamo?" Rhyme je sada pitao nju i Coopera. "Ima li metaka iz puške?" Prčkajući po slomljenom krvavom noktu, Sachsova je objasnila: "Ništa nije ostalo od njih. Koristio je eksplozivne naboje." Izgledala je jako preplašeno, oči su joj se pomicale poput ptičjih. "Takav je Plesač. Ne samo da je smrtonosan, već mu se i dokazi sami od sebe uništavaju." Sachsova je gurnula plastičnu vrećicu. "Ovo je ostalo od jednog. Sastrugala sam ga sa zida." Cooper je istresao te ostatke na porculansku dasku za ispitivanje. Pretresao ih je. "Još i s keramičkim vrhom. Košuljice su beskorisne." "Prvoklasni kreten", ubacio se Sellitto. "O, Plesač se razumije u svoje alate", rekao je Rhyme. Ispred vrata se čulo komešanje i Thom je u sobu uveo dvojicu FBI agenata u odijelima. Iza njih su ušli Percey Clay i Brit Hale. Percey je pitala Sellitta: "Kako mu je?" Oči su joj lutale po sobi, vidjela je hladnoću koja ju je dočekala. Činilo se da je to nije zbunilo. "Mislim na Jerryja." Sellitto joj nije odgovorio. Rhyme je rekao: "Još uvijek je na operaciji." Lice joj se namrštilo. Kosa joj je bila zamršenija nego jutros. "Nadam se da će biti dobro." Amelia Sachs se okrenula prema Percey i hladno rekla: "Što ste rekli?" "Rekla sam da se nadam da će biti dobro." "Nadate se?" Policajka se nadvila nad nju, približavajući se. Sitna žena se dobro držala dok je Sachsova nastavila: "Malo je prekasno za to, zar ne?" "Što vas muči?" "To bih ja vas trebala pitati. Zbog vas je pogoñen." "Hej, policajko", rekao je Sellitto. Staloženo, Percey je rekla: "Ja nisam tražila da trči za mnom." "Da nije bilo njega, bili biste mrtvi." "Možda. To ne možemo znati. Žao mi je što je ozlijeñen. Ja... " "I koliko vam je žao?" "Amelia", rekao je Rhyme oštro.
  • 82. "Ne, želim znati koliko joj je žao. Je li vam dovoljno žao da darujete krv? Da ga vozite u kolicima ako neće moći hodati? Održite mu počasni govor ako umre?" Rhyme se ubacio: "Sachsova, smiri se. Nije ona kriva." Sachsova se rukama, na vrhu kojih su bili izgriženi nokti, lupila po bedrima i rekla: "Nije?" "Plesač nas je nadmudrio." Sachsova je nastavila, gledajući u Perceyine tamne oči: "Jerry vas je čuvao. Kad ste istrčali na vatrenu liniju, što ste mislili da će učiniti?" "Zapravo, nisam razmišljala, u redu? Samo sam reagirala." "Isuse!" "Hej, policajko", rekao je Hale, "možda se vi ponašate puno smirenije pod pritiskom od nas ostalih. Ali mi nismo navikli da se na nas puca." "Onda je trebala ostati skrivena. U uredu. Gdje sam joj rekla da ostane." Činilo se da se u Perceyinom glasu može čuti lagano zatezanje kada je nastavila: "Vidjela sam da mi je avion u opasnosti. Reagirala sam. Možda je to kao da ste vi vidjeli da vam je partner ranjen." Hale je rekao: "Učinila je ono što bi učinio i svaki drugi pilot." "Točno", javio se Rhyme. "To sam i govorio, Sachsova. Tako Plesač radi." Ali Amelia Sachs nije popuštala. "Zapravo ste trebali biti u skloništu. Uopće niste ni trebali doći na aerodrom." "Za to je kriv Jerry", rekao je Rhyme, postajući sve ljući. "Nije bio ovlašten promijeniti odredište." Sachsova je pogledala prema Sellittu koji je bio Banksov partner već dvije godine. Ali očito se nije spremao zauzeti za mladića. "Ovo je bilo jako ugodno", rekla je Percey Clay suho, okrećući se prema vratima. "Ali ja se moram vratiti na aerodrom." "Molim?" Sachsova je zamalo ostala bez zraka. "Jeste li poludjeli?" "To nije moguće", rekao je Sellitto, prekidajući svoju tugu. "Bilo je dovoljno teško pokušati pripremiti moj avion za sutrašnji let. Sad još moramo popravljati štetu. I budući da se čini da su svi školovani mehaničari u Westchesteru proklete kukavice, morat ću to učiniti sama." "Gospodo Clay", počeo je Sellitto, "to nije dobra ideja. U skloništu će sve biti u redu, ali mi vam ne možemo jamčiti sigurnost nigdje drugdje. Tamo ćete ostati do ponedjeljka, bit ćete..." "Ponedjeljka", pobunila se. "A, ne. Vi ne razumijete. Ja ću upravljati tim avionom sutra navečer - čarter let za Američko zdravstveno." "Ne možete..." "Pitanje", rekla je hladnim glasom Amelia Sachs. "Možete li mi točno reći koga još pokušavate ubiti?"
  • 83. Percey je koraknula prema naprijed. Odbrusila je: "Prokletstvo. Jučer sam izgubila muža i jednog od najboljih radnika. Ne želim izgubiti i kompaniju. Ne možete mi reći kamo da idem ili ne. Osim ako me ne uhitite." "U redu", rekla je Sachsova i u bljesku sekunde su se na ženinim uskim zglobovima pojavile lisice. "Uhićeni ste." "Sachsova", viknuo je Rhyme razbješnjen. "Što to radiš? Skidaj te lisice s nje. Odmah!" Sachsova se okrenula prema njemu i uzvratila mu: "Ti si civil. Ne možeš mi ništa narediti." "Ja mogu", rekao je Sellitto. "Ne", strastveno je rekla. "Ja ću je uhititi, detektive. Ne možete me u tome zaustaviti. Jedino javni tužitelj može odbaciti slučaj." "Kakvo je ovo sranje?" ispljunula je Percey, a južnjački naglasak se potpuno vratio u njezin izgovor. "Zašto ćete me uhititi? Zato što sam svjedok?" "Optužba je ugrožavanje tuñih života nemarnošću, a ako Jerry umre, onda je to ubojstvo iz nemara. A možda čak iz nehata." Hale je skupio nešto hrabrosti i rekao: "Slušajte. Ne sviña mi se baš kako s njom razgovarate čitav dan. Ako uhitite nju, morat ćete uhititi i mene..." "Nema problema", rekla je Sachsova i onda se obratila Sellittu: "Poručnice, trebaju mi vaše lisice." "Dosta tog sranja, policajko", progunñao je. "Sachsova!" viknuo je Rhyme. "Nemamo vremena za ovo! Plesač je vani, upravo planira svoj novi napad." "Ako me uhitite", rekla je Percey, "izaći ću za dva sata." "Onda ćete biti mrtvi za dva sata i deset minuta. Što bi bila vaša stvar..." "Policajko", javio se Sellitto. "Na tankom ste ledu." "...da nemate naviku ugrožavati i ljude oko sebe." "Amelia", rekao je Rhyme hladno. Okrenula se prema njemu. Uglavnom ju je zvao Sachsova; to što ju je sada pozvao po imenu, činilo joj se kao pljuska. Metal na Perceyinim koščanim zglobovima je zazveckao. Na prozoru je sokol zalepršao krilima. Nitko nije rekao niti riječ. Naposljetku, Rhyme je razumnim glasom rekao: "Molim te, skini joj lisice i pusti me nekoliko minuta nasamo s Percey." Sachsova je oklijevala. Lice joj je bilo bezizražajno. "Molim te, Amelia", rekao je Rhyme, trudeći se biti strpljiv. Bez riječi je skinula lisice. Svi su izašli iz prostorije. Percey si je pogladila zglobove, izvadila pljosku iz džepa i popila gutljaj. "Hoćeš li, molim te, zatvoriti vrata", rekao je Rhyme Sachsovoj.
  • 84. Ali, ona ga je jedva pogledala i nastavila put niz hodnik. Hale je zatvorio teška vrata od hrastovine. *** Vani u hodniku Sellitto je ponovno nazvao bolnicu kako bi se raspitao o Banksovu stanju. Još uvijek su operirali i dežurna sestra mu nije htjela reći ništa više. Sachsova je te vijesti primila uz blago kimanje glave. Otišla je do prozora koji je gledao na uličicu iza Rhymeove kuće. Iskrivljeno svjetlo joj je palo na ruke i pogledala je svoje slomljene nokte. Na dva najoštećenija bila je stavila flastere. Navike, pomislila je. Loše navike... Zašto ne mogu prestati? Detektiv joj je prišao s leña, pogledao u sivo nebo. Obećavalo je još proljetnih oluja. "Policajko", rekao je, govoreći tiho kako ga drugi ne bi čuli, "zajebala, je, ona žena, to je istina. Ali morate shvatiti - ona nije profesionalka. Naša je greška to što smo joj dopustili da zajebe i, da, Jerry je trebao drukčije postupiti. Užasno mi teško pada što to moram reći. On je pogriješio." "Ne", rekla je kroz zube. "Ne razumijete." "Što to?" Je li mogla to izgovoriti? Riječi su bile tako teške. "Ja sam pogriješila. Jerry nije kriv." Kimnula je glavom prema Rhymeovoj sobi. "Niti Percey. Ja sam." "Vi? Ma, vi i Rhyme ste otkrili da je on uopće na aerodromu. Mogao ih je sve poubijati da nije bilo vas." Odmahivala je glavom. "Vidjela sam... vidjela sam Plesačev položaj prije nego je pogodio Jerryja." "I?" "Znala sam točno gdje se nalazi. Imala sam ga na nišanu. Ja-." O, dovraga, ovo je bilo teško. "Što želite reći, policajko?" "Zapucao je na mene... O, Kriste. Sagnula sam se. Bacila na pod." Prst joj je nestao u kosi i grebla se sve dok nije osjetila sklisku krv. Prestani. Sranje. "Pa?" Sellitto nije razumio. "Svi su se bacili na pod, zar ne? Mislim, tko ne bi?" Gledala je kroz prozor, a lice joj je gorjelo od srama. "Nakon što je pucao i promašio, imala sam barem tri sekunde za pucanj - znala sam da nema automatsku pušku. Mogla sam ispaliti čitav spremnik prema njemu. Ali ja sam se zabila u pod. A onda nisam imala muda ustati se jer sam znala da je napunio oružje."
  • 85. Sellitto se narugao: "Molim? Zabrinuti ste zato što niste ustali, bez zaklona, i pružili snajperistu sjajnu metu? Dajte, policajko... I, čekajte, imali ste svoje službeno oružje?" "Da, ja..." "Tristo metara s Glockom devetkom? Ni u snu." "Možda ga ne bih bila pogodila, ali možda sam ih mogla ispaliti dovoljno blizu, pa da ostane na zemlji. Tako da ne bi ispalio onaj zadnji pucanj i pogodio Jerryja. O, dovraga." Stisnula je ruke. Ponovno je pogledala nokat na kažiprstu. Bio je taman od krvi. Ponovno se počešala. Sjajna crvena boja podsjetila ju je na oblak krvi koji se pojavio iz Jerryja Banksa, pa je još jače zagrebla. "Policajko, ja se ne bih brinuo zbog toga." Kako mu je mogla objasniti? To što ju je sada izjedalo bilo je složenije nego što je detektiv mislio. Rhyme je bio najbolji kriminalist u New Yorku, možda i u državi. Sachsova se trudila, ali nikada mu neće biti ravna. Ali je pucanje kao i brza vožnja - bilo jedan od njezinih talenata. Pucala je bolje od većine muškaraca i žena u policiji, bez obzira kojom rukom pucali. Stavljala bi novčiće na udaljenost od pedeset metara i pucala iz zabave, radeći od savijenih kovanica poklone za svoje kumove i prijatelje. Ona je mogla spasiti Jerryja. Dovraga, mogla je čak i pogoditi onog kurvinog sina. Bila je bijesna na sebe, bijesna na Percey što ju je dovela u taj položaj. I bila je bijesna na Rhymea. Vrata su se otvorila i pojavila se Percey. Hladno pogledavši Sachsovu, zamolila je Halea da im se pridruži. Nestao je u sobi i nakon nekoliko minuta je otvorio vrata i rekao: "Želi da se svi vratite u sobu." Sachsova ih je ovako zatekla - Percey je sjedila pokraj Rhymea u istrošenoj, staroj fotelji. Učinili su joj se kao stari bračni par. "Postigli smo kompromis", objavio je Rhyme. "Percey i Hale će otići u Dellrayevo sklonište. Netko drugi će popraviti avion. No, pristao sam je pustiti da leti sutra navečer, uhvatili mi Plesača ili ne. "A da je ja jednostavno uhitim?", rekla je Sachsova uzrujano. "Odvedem je u pritvor?" Mislila je da će Rhyme nakon toga eksplodirati - bila je spremna na to - ali on je razumno rekao: "Razmišljao sam o tome, Sachsova. I mislim da to nije dobra ideja. To bi ih samo još više izložilo - sud, pritvor, prevoženje. Plesač bi imao više prilika da ih sredi." Amelia Sachs je oklijevala, a onda je popustila, kimajući glavom. Bio je u pravu, obično je bilo tako. Ali, bio u pravu ili ne, bit će po njegovom. Ona mu je bila pomoćnica, ništa više. Uposlenica. To je sve što mu je ona predstavljala.
  • 86. Rhyme je nastavio: "Ja sam ovako mislio. Postavit ćemo zamku. Trebam tvoju pomoć, Lon." "Reci." "Percey i Hale će ići u sklonište. Ali želim da izgleda kao da idu negdje drugdje. Napravit ćemo veliku stvar iz toga. Jako vidljivo. Izabrao bih jednu od postaja, pravio se da idu tamo u pritvor iz sigurnosnih razloga. Ubacit ćemo jednu ili dvije obavijesti preko odašiljača, po čitavom gradu, nešifrirane, o tome kako zatvaramo ulicu ispred postaje iz sigurnosnih razloga i prevozimo sve privedene osumnjičene u pritvor kako bi prostorije bile prazne. Ako imamo sreće, Plesač će se ubaciti u vezu. Ako ne, mediji bi to mogli čuti, pa bi on na taj način mogao saznati što se dogaña." "Može li Dvadeseta?" pitao je Sellitto. Dvadeseta postaja, na Upper West Sideu, bila je samo nekoliko ulica udaljena od kuće Lincolna Rhymea. Poznavao je puno tamošnjih policajaca. "U redu, može." Sachsova je tada primijetila nekakvu nelagodnost u Sellittovim očima. Nagnuo se prema Rhymeovoj stolici, a znoj mu je curio sa širokog, naboranog čela. Glasom koji su mogli čuti samo Rhyme i Sachsova, pitao je: "Jesi li siguran u ovo, Lincolne. Mislim, jesi li razmislio o tome?" Rhymeove oči odlutale su prema Percey. Njih dvoje su izmijenili pogled. Sachsova nije znala što on znači. Znala je samo da joj se nije sviñao. "Da", rekao je Rhyme. "Siguran sam." Iako se Sachsovoj nije uopće činio sigurnim. 13. Sat 6. od 45 "Puno tragova, vidim." Rhyme je s odobravanjem gledao na plastične vrećice koje je Sachsova donijela s mjesta zločina na aerodromu. Rhyme je najviše volio takvu vrstu dokaza - komadići i ostaci, ponekad mikroskopski, koje počinitelji ostavljaju na mjestima zločina ili koje su od tamo nepromišljeno uzeli. Takve dokaze čak ni najpametniji počinitelji nisu izmjenjivali niti podmetali i njih čak ni oni najdomišljatiji nisu mogli u potpunosti riješiti. "Prva vrećica, Sachsova? Odakle je to?" Ljutito je listala po bilješkama. Što ju je izjedalo?, pitao se. Nešto nije bilo u redu, to je Rhyme vidio. Možda je to imalo veze s Percey Clay, možda se brinula za Jerryja Banksa. Ali možda i nije bila stvar u tome. Po njezinim hladnim pogledima vidio je da ne želi o
  • 87. tome razgovarati. I to mu je odgovaralo. Morali su uhvatiti Plesača. To im je u ovom trenutku bio jedini prioritet. "To je iz hangara, gdje je Plesač čekao avion." Podignula je dvije vrećice. Kimnula je prema tri sljedeće. "Ove su iz snajperistova skrovišta. Ovo je iz kombija ličioca. Ove su iz kombija dobavljača hrane." "Thom... Thom!" viknuo je Rhyme, preplašivši sve prisutne u sobi. Pomoćnik se pojavio na vratima. Razdraženo je pitao: "Da? Pokušavam spremiti nešto za jelo, Lincolne." "Jelo?" pitao je Rhyme Ijutito. "Ne treba nam hrana, trebaju nam nove tabele. Piši: MZ-dva, hangar. Da, MZ-dva, hangar. Dobro je. Zatim još jednu. MZ-tri. To je za mjesto s kojeg je pucao. Njegov travnati brežuljak." "Što da napišem? Travnati brežuljak?" "Naravno da ne. To je bila šala. Ja imam smisla za humor, znaš. Piši: MZ-tri, snajper. Onda, pregledajmo najprije hangar. Što imamo?" "Komadiće stakla", rekao je Cooper, istresajući komadiće stakla na porculanski stalak za ispitivanje, kao da su dijamanti. Sachsova je dodala: "I nešto tragova iz usisivača, nekoliko vlakana s okvira prozora. Nema ORP-a." Mislila je na otiske s rubnih površina. Prstiju ili dlanova. "On je prepažljiv da bi ostavio otiske", rekao je Sellitto sumorno. "Ne, to je ohrabrujuće", rekao je Rhyme Ijutito - što je često bio slučaj - zato što nitko nije zaključivao jednako brzo kao on. "Zašto?" pitao je detektiv. "Pažljiv je zato što negdje ima dosje! Pa kad nañemo otisak, velika je šansa da ćemo ga identificirati. U redu, u redu, otisci u pamučnim rukavicama nisu od neke pomoći. Nema otisaka čizama jer je posipao šljunak na pod hangara. Pametan je. Ali da je glup, nitko nas ne bi ni zvao, zar ne? Onda, što nam to staklo govori?" "Što bi nam moglo reći", pitala je Sachsova kratko, "osim da je razbio prozor kako bi ušao u hangar." "Pitam se", rekao je Rhyme. "Pogledajmo ga." Mel Cooper je stavio nekoliko komadića na stakalce i gurnuo ih pod leću svog složenog mikroskopa, ne povećavši previše sliku. Uključio je videokameru kako bi poslao sliku na Rhymeov kompjutor. Rhyme se odvezao do ekrana. Izdao je naredbu: "Spreman za komande." Nakon što mu je kompjutor čuo glas, poslušno je otvorio izbornik na blještavom ekranu. Nije mogao upravljati samim mikroskopom, ali je mogao uzeti sliku na ekranu i manipulirati njome - povećavati je ili smanjivati, na primjer. "Kursor nalijevo. Dvaput klikni." Rhyme se s mukom nagnuo prema naprijed, izgubljen u dugi krugova i lomova. "Izgleda kao obično, standardno prozorsko staklo."
  • 88. "Slažem se", rekao je Cooper. "Nema krhotina. Bilo je slomljeno tupim predmetom. Možda njegovim laktom." "A-ha, a-ha. Pogledaj udubljenja, Mel." Kada netko razbije prozor, staklo se razbija na niz udubljenih, konkavnih komadića - pukotine su u zavijenim linijama. Prema tim zavojima se može odrediti s koje je strane došao udarac. "Vidim ih", rekao je tehničar. "Standardne pukotine." "Pogledaj prljavštinu", rekao je Rhyme naglo. "Na staklu." "Vidim. Ostaci kišnice, blata, ostaci goriva." "Na kojoj strani stakla je prljavština?" pitao je Rhyme strpljivo. Dok je vodio Odjel za istrage i prikupljanje dokaza, podreñeni su se žalili da se ponašao kao dosadna stjenica. Rhyme je to smatrao komplimentom. "Na... oh." Cooper je uočio to što je trebao. "Kako je to moguće?" "Što?" pitala je Sachsova. Rhyme je objasnio. Konkavne pukotine počinjale su na čistoj strani stakla i završavale na prljavoj. "Bio je unutra kad je razbio prozor." "Ali nije mogao", pobunila se Sachsova. "Staklo je bilo u hangaru. On ..." Onda se zaustavila i kimnula. "Misliš, razbio ga je iznutra i onda pokupio staklo i bacio ga unutra zajedno sa šljunkom. Ali zašto?" "Šljunak nije bio namijenjen prikrivanju otisaka čizama. Posipan je zato kako bi nas zavarao da pomislimo da je ušao kroz prozor. Ali bio je u hangaru i izašao je kroz prozor. Zanimljivo." Kriminolog je trenutak razmišljao o tome, a zatim viknuo: "Provjerite tragove. Ima li meñu njima mjedi? Mjedi s grafitom na sebi?" "Ključ", rekla je Sachsova. "Misliš da mu je netko dao ključ od hangara." "Upravo to mislim. Saznajmo tko je vlasnik ili kome je iznajmljen hangar." "Ja ću ih nazvati", rekao je Sellitto i rasklopio svoj mobitel. Cooper je gledao kroz vizir još jednog mikroskopa. Taj je jako povećavao. "Evo ga", rekao je. "Puno mjedi i grafita. I rekao bih da je ovo ulje tri-ujednom. Znači da je brava bila stara. Morao se mučiti s njom." "Ili", Rhyme ga je požurivao. "Razmisli." "Ili je ključ bio tek napravljen", ubacila se Sachsova. "Točno! Ljepljiv. Dobro. Thom, molim te. Tabela. Piši: Ulazak ključem." Svojim urednim rukopisom pomoćnik je napisao te riječi. "Onda, što još imamo?" Rhyme je udisao i puhao kako bi se približio kompjutoru. Krivo je procijenio i zabio se u njega, skoro srušivši monitor. "Prokletstvo", promrmljao je. "Jesi li dobro?" pitao je Sellitto. "Dobro, dobro sam", odbrusio je. "Još nešto? Pitao sam - ima li još nešto?"
  • 89. Cooper i Sachsova istresli su ostatak tragova na veliki list čistog roto-papira. Stavili su naočale s povećalima i pregledali ih. Cooper je pomoću sonde pokupio nekoliko komadića i stavio ih na stakalce. "Evo", Cooper je rekao, "imamo vlakna." Trenutak kasnije Rhyme je gledao te tanke niti na svom monitoru. "Što misliš, Mel? Papir, zar ne?" "Da." Govoreći u mikrofon, Rhyme je naredio svom kompjutoru da prijeñe po mikroskopskim slikama vlakana. "Izgleda kao da su dvije različite vrste. Jedna je bijela ili svijetložuta. Druga ima nijanse zelenog." "Zelene? Novac?" predložio je Sellitto. "Moguće je." "Imaš li ih dovoljno da spališ nekoliko?" pitao je Rhyme. Kromatograf bi uništio vlakna. Cooper je rekao da ima i testirao ih nekoliko. Pročitao je natpise na kompjutorskom ekranu: "Nema pamuka, niti sode, sulfita ili sulfata." To su bile kemikalije koje su se dodavale prilikom procesa proizvodnje visokokvalitetnog papira. "Papir je jeftin. I boja nije vodootporna. To nije tinta s uljem." "Znači", zaključio je Rhyme, "nije riječ o novcu." "Vjerojatno je recikliran", rekao je Cooper. Rhyme je ponovno povećao sliku na ekranu. Matrica je sada bila velika, a detalji izgubljeni. Na trenutak je bio frustriran i želio je gledati kroz vizir pravog mikroskopa. Ništa se nije moglo usporediti s jasnoćom visoke optike. Tada je nešto primijetio. "Ove žute mrlje, Mel? Ljepilo?" Tehničar je pogledao kroz vizir mikroskopa i objavio: "Da. Izgleda kao ljepilo za omotnice." Znaći, moguće je da je Plesaču ključ dostavljen u omotnici. Ali što je označavao zeleni papir? Rhyme nije imao pojma. Sellitto je preklopio svoj mobitel. "Razgovarao sam s Ronom Talbotom iz Hudson Aira. On je obavio nekoliko poziva. Pogodi tko je iznajmio hangar u kojem je Plesač čekao?" "Phillip Hansen", rekao je Rhyme. "Točno." "Slažemo dobar slučaj", rekla je Sachsova. Istina, pomislio je Rhyme, iako njegov cilj nije bio predati Plesača državnom tužitelju uz niz čvrstih dokaza. Ne, on je želio glavu tog čovjeka na vrhu koplja. "Ima li još nečega tamo?"
  • 90. "Ničega." "U redu, prelazimo na drugo mjesto. Snajperistovo gnijezdo. Tamo je bio pod velikim pritiskom. Možda je bio neoprezan." Ali, naravno, nije bio neoprezan. Nije bilo košuljica metaka. "Evo zašto", rekao je Cooper, gledajući tragove na mikroskopu. "Pamučna vlakna. Postavio je kuhinjsku krpu na koju su čahure padale." Rhyme je kimnuo: "Ima li otisaka stopala?" "Nema." Objasnila je da se Plesač probijao oko izloženih blatnih površina, držeći se trave čak i kada je trčao prema dostavljačkom kombiju kojim je pobjegao. "Koliko ORP-a si pronašla?" "U snajperistovu gnijezdu niti jedan", objasnila je Sachsova. "U dva kombija skoro dvjesto." Koristeći ASIO, automatski sistem identificiranja otisaka, koji je povezivao digitalizirane kriminalističke, vojne i civilne baze podataka u čitavoj zemlji, potraga za ovolikim brojem otisaka bila bi moguća (iako bi zahtijevala jako puno vremena). Ali iako je Rhyme bio opsjednut željom da uhvati Plesača, nije se ni trudio kontaktirati ASIO. Sachsova je rekla da je i u kombijima pronašla otiske njegovih rukavica; djelomični otisci u vozilima nisu bili njegovi. Cooper je ispraznio sadržaj vrećice na postolje za istraživanje. On i Sachsova su ga pregledavali. "Prljavština, staklo, kamenčići... Evo ga. Vidiš li ovo, Lincolne?" Cooper je ubacio još jedno stakalce. "Dlake", rekao je Cooper, nagnut nad svoj vlastiti mikroskop. "Tri, četiri, šest, devet... dvanaest. Izgleda kao da je srčika neprekinuta." Srčika je kanal koji prolazi kroz sredinu niti nekih vrsta dlaka. Kod ljudi, srčika je nepostojeća ili isprekidana. Neisprekidana srčika govorila im je da je riječ o životinji. "Što misliš, Mel?" "Provući ću je kroz MSE." Mikroskop za skeniranje elektrona. Cooper je namjestio skalu za povećanje tisuću petsto puta i namještao instrument sve dok jedna od dlaka nije bila točno na sredini ekrana. Imala je bjelkaste vlati s oštrim ljuskama, nalikujući kori ananasa. "Mačka", rekao je Rhyme. "Mačke, u množini", ispravio ga je Cooper, ponovno gledajući u svoj mikroskop. "Izgleda da imamo bijelu i kretensku. Obje kratkodlake. Zatim svijetlosmeñu, dugačku i glatku. Perzijska ili tako nešto." Rhyme je posprdno rekao: "Mislim da se ljubav prema životinjama ne uklapa u Plesačev mentalni sklop. Ili glumi nekoga tko ima mačke ili živi kod nekoga tko ih ima." "Još dlaka", rekao je Cooper i stavio uzorak ispod mikroskopa. "Ljudske. To... čekaj. Dvije dlake dugačke otprilike petnaest centimetara."
  • 91. "Linja se, ha?" pitao je Sellitto. "Tko zna", rekao je Rhyme sumnjičavo. Bez pripadajućeg korijena nemoguće je odrediti spol osobe kojoj je vlas ispala. Osim kod novoroñenčadi, bilo je nemoguće odrediti i dob osobe. Rhyme je predložio: "Možda je radnikova, Sachsova? Je li imao dugačku kosu?" "Ne. Vojnički kratku. I bio je svijetlokos." "Što misliš, Mel?" Tehničar je pregledao vlas po čitavoj dužini. "Bila je obojena." "Plesač je poznat po promjeni izgleda", rekao je Rhyme. "Ne znam, Lincolne", rekao je Cooper. "Boja je slična prirodnoj nijansi. Mislim da bi on posegnuo za nečim sasvim drugačijim ako je htio promijeniti identitet. Čekaj, vidim dvije nijanse boje. Prirodna je boja crna. Dodano je malo crvenkaste, a onda nešto kasnije tamnoljubičaste. S dva ili tri mjeseca razlike." "I ovdje pronalazim dosta ostataka, Lincolne. Trebao bih spaliti jednu od dlaka." "Učini to." Trenutak kasnije Cooper je čitao tabelu na svom kompjutoru. "Ovako, imamo nekakve kozmetičke preparate." Šminka je kriminolozima bila jako korisna; proizvoñači kozmetike bili su poznati po mijenjaju sastava svojih proizvoda kako bi iskoristili nove trendove. Različiti sadržaji često bi znali točno odreñivati vremensko razdoblje proizvodnje i mjesto distribucije. "Što imamo?" "Čekaj." Cooper je slao formulu u bazu podataka proizvoñača. Trenutak kasnije dobio je odgovor. "Slim-U-Lite. Proizvedeno u Švicarskoj, uveo ih je Jencon, pokraj Bostona. To je običan sapun baziran na deterdžentu s dodanim uljima i aminokiselinama. Bili su na vijestima - Savezna trgovinska komisija ih je provjeravala jer su tvrdili da uklanja salo i celulit." "Napravimo profil", objavio je. "Sachsova, što ti misliš?" "O njemu?" "O njoj. O onoj koja mu pomaže. Ili onoj koju je ubio i skriva se u njezinom stanu. I možda joj je ukrao auto." "Sigurni ste da je žena?" pitao se Lon Sellitto. "Ne. Ali nemamo vremena da budemo plahi u svojim nagañanjima. Više žena se brine zbog celulita nego muškaraca. Više žena boji kosu nego muškaraca. Hrabre pretpostavke! Hajde!" "Pa, punašna je", rekla je Sachsova. "Nema samopouzdanja."
  • 92. "Možda je pankerica, Novi val ili kako se već danas čudaci nazivaju", predložio je Sellitto. "Moja kći je obojila kosu u ljubičasto. I probušila je neke stvari o kojima ne želim razgovarati. Je li možda iz East Villagea1?" "Mislim da ne želi ostaviti buntovnički dojam", rekla je Sachsova. "Ne s ovim bojama, nisu dovoljno izražajne. Pokušava biti moderna, a ništa što poduzima ne uspijeva. Mislim da je debela, kratke kose, tridesetih godina, zaposlena. Navečer se sama vraća kući svojim mačkama." Rhyme je kimnuo, buljeći u tabelu. "Usamljena. Baš onakva koju bi namamio netko slatkorječiv. Provjerimo veterinare. Znamo da ima tri mačke, u tri različite boje." "Ali gdje", pitao je Sellitto. "Westchester? Manhattan?" "Pitajmo se najprije", razglabao je Rhyme, "zašto se uopće povezao s ovom ženom." Sachsova je pucnula prstima. "Zato što je morao! Zato što smo ga zamalo uhvatili." Lice joj se ozarilo. Vratilo se nešto one stare Amelije. "Tako je!" rekao je Rhyme. "Jutros, blizu Perceyine kuće. Kad su se pojavili specijalci." Sachsova je nastavila: "Riješio se kombija i skrivao u njezinom stanu dok nije bilo sigurno izaći." Rhyme je rekao Sellittu: "Nadi neke ljude koji će zvati veterinare. U rasponu od deset blokova oko Perceyine kuće. Ne, neka bude čitav Upper East Side. Zovi, Lon, zovi!" Dok je detektiv utipkavao brojeve u svoj telefon, Sachsova je sumorno pitala: "Misliš da je dobro? Ta žena?" Rhyme joj je odgovorio od srca, ali nije rekao ono što je mislio da je istina. "Možemo se nadati, Sachsova. Možemo se nadati." 14. Sat 7. od 45 Percey Clay se sklonište nije činilo baš sigurnim. Bila je to trokatnica od smeñeg kamena, kao i mnoge druge u blizini knjižnice Morgan. "To je to", rekao je jedan agent njoj i Britu Haleu, kimajući kroz prozor kombija prema van. Parkirali su u uličici i nju i Halea ugurali kroz podrumski ulaz. Čelična vrata su se zalupila za njima. Našli su se kako gledaju u ljubaznog čovjeka u kasnim tridesetima, vitkog i prorijeñene smeñe kose. Nacerio se. 1 East Village je dio Manhattana medu čijim stanovnicima ima mnogo ekscentričnih umjetnika i pisaca, boema i buntovnika.
  • 93. "Kako ste?" rekao je, pokazujući svoju ispravu newyorške policije i zlatni štit. "Rolland Bell. Od sada, ako upoznate nekoga, čak i ako je šarmantan kao ja, tražite isprave i provjerite je li na njima odgovarajuća fotografija." Percey je slušala njegov neumorni naglasak i pitala: "Nemojte mi reći... vi ste iz Sjeverne Karoline?" "To sigurno." Nasmijao se. "Živio sam u Hoggstonu2... ne, to nije šala... sve dok nisam na četiri godine pobjegao u Chapel Hill. Ako sam dobro shvatio, vi ste cura iz Richmonda." "Bila sam. Davno." "A vi, gospodine Hale?" pitao je Bell. "Jeste li i vi iz srca Amerike?" "Iz Michigana", rekao je Hale, primajući detektivovu snažnu ruku. "Preko Ohija." "Ne brinite, oprostit ću vam za onu malu grešku iz tisuću osamsto šezdesete." "Ja osobno bih se predao", našalio se Hale. "Nitko me nije pitao." "Ha-ha. Ovako, ja sam detektiv Odjela za umorstva, ali stalno dobivam dužnost zaštite svjedoka jer nekako imam dara za održavanje ljudi živima. Zato me moj dragi prijatelj Lon Sellitto zamolio da mu pomognem. Ja ću vas neko vrijeme čuvati." Percey je pitala: "Kako je onom drugom detektivu?" "Jerryju? Pa, čujem da je još uvijek na operacijskom stolu. Nema novih vijesti." Govor mu je možda bio spor, ali oči su mu bile jako brze, prelazeći po njihovim tijelima. Što je tražio?, pitala se Percey. Da vidi jesu li naoružani? Jesu li na sebi imali skrivene mikrofone? Zatim je provjerio hodnik. A onda i prozore. "Dakle", rekao je Bell. "Ja sam drag čovjek, ali znam biti pomalo tvrdoglav kad se radi o ljudima koje trebam zaštititi." Blago se nasmiješio Percey. "I vi mi izgledate tvrdoglavo, ali samo zapamtite da je sve što vam govorim za vaše dobro. U redu? U redu. Znate, mislim da ćemo se dobro slagati. A sada, dopustite mi da vam pokažem naš prvoklasni smještaj." Dok su se penjali po stepenicama, rekao je: "Sigurno umirete od želje da saznate koliko je ovdje stvarno sigurno..." Hale je s nesigurnošću pitao: "Što ste to rekli? Umirete od želje?" "To znači, ovaj, željni ste. Izgleda da još uvijek govorim južnjački. Dečki u Velikoj zgradi - mislim u stožeru - ponekad me zezaju. Ostavljaju mi poruke da su uhitili seljačinu pa me trebaju kao prevoditelja. U svakom slučaju, ovdje je sigurno i dobro. Naši prijatelji u pravosuñu, oni znaju što rade. Veće je nego što se čini izvana, zar ne?" "Veće od kabine, manje od otvorene ceste", rekao je Hale. 2 Hog - engl. svinja, prase. Hoggston bi, dakle, u prijevodu značilo grad prasadi.
  • 94. Bell se nasmijao: "Ovi prednji prozori? Nisu vam se činili previše sigurnima kada ste dolazili?" "To je jedna od stvari...", počela je Percey. "Pa, evo prednje sobe. Provirite." Otvorio je vrata odgurnuvši ih. Nije bilo prozora. Preko njih su bile zabijene metalne ploče. "S druge strane su zavjese", objasnio je Bell. "S ulice izgleda samo kao da su sobe mračne. Svi ostali prozori su od neprobojnog stakla. Ali, svejedno ih se klonite. I držite rolete spuštenima. Požarne stepenice i krov puni su senzora i imamo puno videokamera skrivenih po kući. Ako se netko približi, mi ga ugledamo prije nego priñe ulaznim vratima. Jedino anoreksični duh može ovdje ući neprimijećeno." Sišao je niz široki hodnik. "Slijedite me ovom stazicom... U redu, ovo je vaša soba, gospodo Clay." "Ako već živimo zajedno, možete me zvati Percey." "Dogovoreno. A vi tamo..." "Brit." Sobe su bile male, mračne i jako mirne - potpuno različite od Perceyinog ureda u kutu hangara Hudson Aira. Sjetila se Eda koji je radije imao ured u glavnoj zgradi, s urednim stolom, sa slikama aviona B-17 i P-51 na zidovima, na svakom snopu dokumenata imao je teške držače za papir. Percey je voljela miris avionskog goriva, a za glazbenu podlogu u svom radnom danu brujanje pneumatskih ključeva. Sjetila ih se zajedno, njega kako na njezinom stolu pijucka kavu. Odgurnula je tu misao prije nego su joj ponovno navrle suze. Bell je uključio svoj walkie-talkie. "Prvi na položaje." Trenutak kasnije, dva su se policajca u uniformama pojavila u hodniku. Kimnuli su i jedan od njih je rekao: "Mi ćemo biti ovdje. Stalno." Začudo, njihov newyorški naglasak nije se činio jako različitim od Bellova rastegnutog dijalekta. "To je bilo dobro", Bell je rekao Percey. Ona je podigla obrvu. "Provjerili ste mu isprave. Vas nitko neće nasamariti." Blijedo se nasmiješila. Bell je rekao Percey: "Znači, imamo dvojicu ljudi s vašom svekrvom u New Jerseyju. Imate li još neke članove obitelji za koje bi se trebalo pobrinuti?" Percey je rekla da nema, ne u blizini. Ponovio je to pitanje i Haleu koji je odgovorio s tužnim osmijehom: "Ne, osim ako se bivša žena računa pod obitelj. Odnosno, žene." "U redu. Imate li pse ili mačke koje treba zbrinuti?" "Ne", rekla je Percey. Hale je odmahnuo glavom. "Onda se možemo opustiti.- Ne zovite nikoga s mobitela ako ih imate. Sjetite se prozora i zavjesa. Ono tamo, to je dugme za paniku. Ako doñe do najgoreg, a neće, pritisnete ga i bacite se na pod. I ako vam nešto treba, samo me pozovite."
  • 95. "Zapravo i treba", rekla je Percey. Podignula je svoju srebrnu pljosku. "Pa, sad", rastegnuo je Bell, "ako želite da vam je pomognem isprazniti, bojim se da sam još na dužnosti. Ali, cijenim vašu ponudu. Ako želite vam je pomognem napuniti, to je riješena stvar." *** Njihova varka nije dospjela na vijesti u pet sati. Ali poslali su nekodiranu poruku policijskim kanalima na područje čitavog grada, obavještavajući postaje o 10-66 sigurnosnoj operaciji iz Dvadesete postaje i šaljući prometno upozorenje 10-67 o zatvaranju ulica na Upper West Sideu. Svi osumnjičeni, uhićeni u blizini Dvadesete, moraju se prevesti ravno u Centralni pritvor ili u Ženski i Muški pritvor u središtu grada. Nitko neće biti pušten da uñe ili izañe iz Dvadesete bez specijalnog dopuštenja FBI-a. Ili Federalne zrakoplovne udruge - to je Dellray dodao. Dok je to još bilo emitirano, Bo Haumannov tim 32-E pripremao se na položajima oko postaje. Haumann je sada bio zapovjednik tog dijela operacije. Fred Dellray je sastavljao federalni tim za spašavanje talaca, u slučaju da otkriju identitet žene s mačkama i njezinu adresu. Rhyme je, zajedno sa Sachsovom i Cooperom, nastavio proučavati dokaze s mjesta zločina. Nije bilo novih tragova, ali je Rhyme htio da Sachsova i Cooper ponovno pregledaju ono što su već našli. To je bila kriminalistika - gledao si i gledao i gledao, a onda, kada nisi mogao ništa naći, nastavio si gledati. A kada bi udario u još jedan zid, i dalje bi gledao. Rhyme se približio svom kompjutoru i nareñivao mu da povećava slike tajmera koji je pronañen meñu ostacima aviona Eda Carneya. Sam tajmer mogao je biti beskoristan, ali Rhyme se pitao bi li mogao sadržavati male tragove ili čak cijeli jedan dio skrivenog otiska. Bombaši često vjeruju da se otisci prstiju unište prilikom detonacije i klone se rukavica kada rade s manjim dijelovima svojih naprava. Ali sama eksplozija neće nužno uništiti otiske. Rhyme je naredio Cooperu da stavi tajmer pod paru u okvir od superljepila, a kada to nije dalo rezultate, da ga napraši magna-četkom. Ponovno nije našao ništa. Naposljetku je naredio da se taj uzorak prekrije sredstvom za ubijanje gnjida, što je u slengu bio naziv za granatni laser koji je bio zadnja riječ tehnike za otkrivanje inače nevidljivih otisaka. Cooper je tu sliku promatrao pod mikroskopom, dok ju je Rhyme gledao na ekranu svog kompjutora. Rhyme se kratko nasmijao, zaškiljio, a zatim opet pogledao, pitajući se varaju li ga oči. "Je li to?... Pogledajte. Donji desni kut!" Ryhme je uzviknuo. Ali Cooper i Sachsova nisu vidjeli ništa.
  • 96. Njegova kompjutorski povećana slika pronašla je nešto što je Cooperov optički mikroskop propustio. Na rubu metala, koji je zaštitio tajmer od eksplozije, nalazili su se blijedi rubni završeci u obliku polumjeseca, ukriženi i razdvojeni. Bili su široki najviše petnaest milimetara i nešto duži od centimetra. "To je otisak", rekao je Rhyme. "Nije dovoljno da ga usporedimo", rekao je Cooper, gledajući u Rhymeov ekran. Na jednom otisku prsta postoji otprilike 150 različitih brazdi, ali stručnjak može odrediti podrijetlo samo s njih osam do šesnaest. Nažalost, ovaj uzorak nije davao ni pola potrebnog broja. Ipak, Rhyme je bio uzbuñen. Kriminalist koji nije mogao okretati ručicu za ugañanje fokusa pronašao je nešto što drugi nisu. Nešto što bi mu vjerojatno promaklo da je bio "normalan". Naredio je kompjutoru da otvori program za spremanje i pohranio je taj otisak kao .bmp dokument, nije ga sažeo u .jpg, kako bi izbjegao svaki rizik uništavanja slike. Isprintao je tu sliku na svom laserskom printeru i rekao Thomu da je zalijepi pored ploče s dokazima s mjesta pada aviona. Telefon je zazvonio, a zahvaljujući svom novom sustavu, Rhyme se uredno javio i uključio mikrofon. Zvali su Blizanci. Poznati i po svojim nježnim metodama kao "tvrdi momci", ova dvojica detektiva Odjela za ubojstva radila su u velikoj zgradi, u Police Plazi broj jedan. Provodili su istrage i bili akviziteri - policajci koji razgovaraju sa stanarima, prolaznicima i svjedocima nakon zločina. Ova dvojica, koja su pomalo sličila jedan drugome, smatrani su najboljima u gradu. Čak ih je i Lincoln Rhyme, koji nije vjerovao u snagu ljudskih iskaza i sjecanja, poštovao. Unatoč njihovom nastupu. "Hej, detektive, hej Lincolne", rekao je jedan od njih. Zvali su se Bedding i Saul. Ljudi su ih teško razlikovali i kad su bili s njima oči u oči. Preko telefona Rhyme se nije ni trudio. "Što imate?" pitao je. "Jeste li našli ženu s mačkama?" "To je bilo lagano. Sedam veterinara, dva skloništa za životinje..." "Imalo je smisla i njih pitati. I..." "Raspitivali smo se i u tri agencije za šetanje ljubimaca. Iako..." "Tko šeće mačke, je li tako? Ali oni takoñer hrane, daju vodu i mijenjaju pijesak kad te nema kod kuće. Odlučili smo da ne može naškoditi." "Tri veterinara su nam rekla nešto, ali nisu bili sigurni. Svi imaju puno pacijenata." "Ima puno životinja na Upper East Sideu. Iznenadili biste se. Možda i ne biste."
  • 97. "I zato smo morali zvati njihove zaposlene kod kuće. Znate, doktore, tehničare, perače..." "To stvarno jest posao. Perač kućnih ljubimaca. U svakom slučaju, tajnica veterinara u Osamdeset drugoj ulici mislila je da je možda riječ o njihovoj mušteriji, Sheili Horowitz. Ona je u srednjim tridesetim godinama, ima kratku tamnu kosu, krupna je. Ima tri mačke. Jednu crnu, jednu svijetložutu. Ne znaju koje je boje treća. Živi na Lexingtonu, izmeñu Sedamdeset osme i Sedamdeset devete ulice." Pet stambenih blokova od Perceyine kuće. Rhyme im je zahvalio i rekao da budu pripravni, a zatim zalajao: "Odmah dovedite ovamo Dellrayev tim! I ti Sachsova. Bio on tamo ili ne, imamo mjesto za pretražiti. Mislim da se približavamo. Osjećate li svi to? Približavamo se!" *** Percey Clay je pričala Rolandu Bellu o svom prvom samostalnom letu. Koji nije baš prošao onako kako je ona željela. Krenula je s malene travnate površine šest kilometra daleko od Richmonda, osjećajući poznato lupkanje dok je Cessna udarala preko izbečenih površina sve dok nije dostigla brzinu VI. Zatim se posvetila upravljaču i čvrsta mala 150-ica je uzletjela. Jednog vlažnog proljetnog popodneva, kao što je i ovo. "Sigurno je bilo uzbudljivo", rekao je Bell sa zanimljivo dvosmislenim pogledom. "Sve više i više", rekla je Percey i onda otpila gutljaj iz pljoske. Dvadeset minuta kasnije otkazao je motor, iznad divljine Istočne Virginije. Noćne more sačinjene od kupina i lokalnih borova s dugačkim iglama i naboranom korom. Spustila je pouzdani avion na ugaženi put, sama očistila protok goriva i ponovno poletjela, vrativši se kući bez problema. Na maloj Cessni nije bilo nikakvih oštećenja, pa vlasnik nije saznao za njezinu vožnju. Zapravo su jedina posljedica tog dogañaja bile batine koje je dobila od majke zato što je ravnatelj srednje škole Lee javio da je Percey bila u još jednoj tučnjavi, da je udarila Susan Beth Halworth u nos i pobjegla s nastave nakon petog sata. "Morala sam otići", Percey je objasnila Bellu. "Zadirkivali su me. Mislim da su me zvali Trol. Tako su me često zvali u životu." "Djeca znaju biti okrutna", rekao je Bell. "Ja bih svojim dečkima potamnio kožu kad bi nešto takvo... Čekajte, koliko ste godina imali?" "Trinaest." "Smijete li u toj dobi? Mislim, ne morate li imati osamnaest godina da biste letjeli?" "Šesnaest."
  • 98. "A, tako... Kako to da ste vozili?" "Nikada me nisu uhvatili", rekla je Percey. "Tako." "O." Ona i Roland Bell su sjedili u njezinoj sobi u skloništu. Napunio je njezinu pljosku Wild Turkeyjem - praktični poklon od mafijaškog doušnika koji je tu živio pet tjedana. Sjedili su na zelenom kauču. Zvukovi iz njegovog walkietalkieja milostivo su bili utihnuli. Percey je bila naslonjena, a Bell je sjedio nagnut prema naprijed - ne zato što je namještaj bio neudoban, već zbog svoje nevjerojatne opreznosti. Njegove bi oči primijetile muhu koja bi prozujala ispred vrata, dašak vjetra koji bi pomicao zavjesu, i ruka bi mu skrenula prema jednom od dva velika pištolja koja je nosio. Na njegovo navaljivanje, nastavila je priču o svojoj letačkoj karijeri. Sa šesnaest godina dobila je svoju ñačku letačku dozvolu, dozvolu privatnog pilota godinu dana kasnije, a s osamnaest je imala isprave i za komercijalne letove. Na užas njezinih roditelja, izbjegla je ulazak u duhanske poslove (otac nije radio za "kompaniju", nego za "uzgajivača", iako su svi drugi to zvali korporacijom vrijednom 6 milijardi dolara) i počela učiti za inženjersku diplomu. "Odustati od Virginijskog Sveučilišta bila je prva pametna stvar koju je napravila", njezina je majka rekla njezinom ocu. Bio je to jedini put što se sjećala da je njezina majka stala na njezinu stranu. Ta je žena dodala: "Na tehnološkom fakultetu će lakše naći muža." Što je značilo da tamošnji momci neće imati tako visoke prohtjeve. Ali nju nisu zanimale zabave ni dečki ni sestrinstva. Željela je jednu i samo jednu stvar. Avione. Svaki dan kada je to bilo fizički i financijski moguće, letjela je. Dobila je diplomu instruktora leta i počela je podučavati. Taj posao joj se nije previše sviñao, ali ustrajala je iz jako razumljivog razloga - sati provedeni u zraku kao učitelj leta zapisivali su se kao vrijeme pilotazapovjednika. Što će dobro izgledati na njezinom rezimeu kada počne kucati na vrata zrakoplovnih kompanija. Nakon diplome započela je život nezaposlenog pilota. Predavanja, zračne priredbe, vožnje iz zabave, povremeno asistiranje kod dostavljanja ili malih čarter kompanija. Zračni taksiji, kanaderi, zaprašivanje, čak i akrobacije, vozila je stare Stearmane ili Curtis Jenny avione s dva motora na nedjeljnim karnevalima. "Bilo je teško, stvarno teško", rekla je Rolandu Bellu. "Možda kao i početak za policajca." "Pretpostavljam da se naša zanimanja ne razlikuju baš previše. Ja sam postavljao zamke za brze vozače i nadzirao zebre kao šerif Hoggstona. Imali smo tri godine za redom bez ubojstva, čak niti slučajnog. Zatim sam se počeo uspinjati - dobio sam posao zamjenika na području okruga, u prometnoj
  • 99. policiji. Ali tamo sam uglavnom izvlačio ljude iz sudara, uglavnom zbog gluposti. Zato sam se vratio na fakultet i diplomirao kriminalistiku i sociologiju. Zatim sam se preselio u Winston-Salem i dobio zlatni štit." "Što?" "Postao detektiv. Naravno, dva puta sam dobio batine i tri puta su pucali na mene prije nego su me prvi put uzeli u obzir... Hej, pazi što želiš, mogao bi to i dobiti. Jeste li ikada čuli tu izreku?" "Ali, radili ste to što ste htjeli." "Jesam. Znate, teta koja me odgojila uvijek je govorila: 'Ideš putem koji ti je Bog odredio.' Mislim da u tome ima nešto. Zanima me kako ste osnovali svoju kompaniju?" "Ed, moj muž, Ron Talbot i ja smo to učinili. Prije sedam, osam godina. Ali ja sam najprije morala odslužiti rok." "Što to znači?" "Prijavila sam se u vojsku." "Stvarno?" "Da. Očajnički sam željela letjeti, a nitko nije zapošljavao. Vidite, prije nego vas zaposle u velikoj čarter ili zrakoplovnoj kompaniji, moraju vas ocijeniti na onakvim avionima kakve oni voze. A da bi vas ocijenili, morate platiti tečaj i simulatore - iz vlastitog džepa. Dobitak dozvole za upravljanje velikim avionom može vas koštati deset tisuća dolara. Ja sam bila zapela u prevoženju rekvizita jer si nisam mogla priuštiti dodatno školovanje. A onda mi je sinulo mogla bih se prijaviti u vojsku i dobivati plaću da vozim najseksipilnije avione na svijetu. To sam i učinila. U mornarici." "Zašto tamo?" "Zbog nosača. Mislila sam da će biti zabavno slijetati na pistu koja se kreće." Bell se stresao. Ona je podignula obrvu, pa je objasnio: "U slučaju da niste pogodili, nisam veliki obožavatelj vašeg posla." "Ne volite pilote?" "O, ne, nisam to mislio. Ne volim letjeti." "Radije biste da netko puca na vas, nego sjeli u avion?" Bez razmišljanja je izražajno zakimao glavom, a zatim pitao: "Jeste li bili u borbi?" "Naravno da jesam. U Las Vegasu." Namrštio se. " '91. Hotel Hilton. Treći kat." "Borba? Ne razumijem." Percey je pitala: "Jeste li ikada čuli za Stražnja svjetla?" "O, nije li to bila neka mornarička konvencija, ili nešto slično? Gdje se skupina muških pilota napila i napala neke žene? Bili ste tamo?"
  • 100. "Pipali su me i štipali zajedno s ostalima. Lupila sam jednog poručnika u bradu, a drugom slomila prst, iako sa žaljenjem moram reći da je bio toliko pijan da je tek sutradan osjetio bolove." Otpila je još malo burbona. "Je li bilo onako grozno kao što se pričalo?" Nakon kratke pauze je rekla: "Navikneš se očekivati da će se neki Sjevernokoreanac ili Iranac u MIG-u pojaviti niotkuda i napasti te. Ali kada to učine ljudi koji bi trebali biti na tvojoj strani, pa, to te stvarno zbuni. Osjećaš se prljavo, izdano." "Što se dogodilo?" "Ma, bilo je gadno", promrmljala je. "Nisam htjela popustiti. Imenovala sam neke ljude koji su onda ostali bez posla. Neke pilote, ali i neke na višim pozicijama. To se baš nije svidjelo mojim nadreñenima. Možete i zamisliti." Majmunske vještine ili bez njih, ne želiš letjeti s ljudima kojima ne vjeruješ. "I zato sam otišla. Bila sam se zabavljala s Catsima. I borbeni letovi su bili zabavni. Ali, bilo je vrijeme da odem. Upoznala sam Eda - mog muža - i odlučili smo otvoriti ovu čarter kompaniju. Pomirila sam se i s taticom donekle - i on mi je posudio većinu novca za kompaniju." Slegnula je ramenima. "Koji sam mu vratila u cijelosti, uz kamatu od tri posto, nikada ni dana nisam zakasnila s ratom. Taj prokleti..." To je donijelo desetak sjećanja na Eda. Kako joj pomaže u pregovaranju oko zajma. Zajedno kupuju avion kod sumnjičavih tvrtki za iznajmljivanje. Iznajmljuju hangar. Svañaju se, pokušavajući popraviti navigatorsku komandnu ploču u tri ujutro, pokušavajući je dovesti u red za let u šest sati. Ti su prizori boljeli kao i njezine strašne migrene. Pokušavajući otjerati te misli, pitala je: "Što vas je dovelo tu na sjever?" "Obitelj moje žene je ovdje. Na Long Islandu." "Odrekli ste se Sjeverne Karoline zbog punca i punice?" Percey je zamalo pitala kako ga je to žena lasom dovukla ovamo, ali bilo joj je drago što to nije učinila. Bell je svojim smeñim očima gledao u njezine kada je rekao: "Beth je bila jako bolesna. Preminula je prije devetnaest mjeseci." "O, tako mi je žao." "Hvala. Ovdje se nalazi Sloan-Kettering, institut za istraživanje raka, a tu su joj bili i sestra i roditelji. Stvar je u tome da sam ja trebao pomoć s djecom. Dobar sam u dodavanju loptom i kuhanju chilija, ali trebaju im i druge stvari. Na primjer, smanjio sam im većinu pulovera kada sam ih prvi put sušio. Takve stvari. Nisam imao ništa protiv selidbe. Želio sam klincima pokazati da postoji još nešto osim silosa i žetelaca." "Imate li njihove fotografije?" pitala je Percey nagnuvši pljosku. Topla tekućina palila ju je jedan kratki ugodni trenutak. Odlučila je da će prestati piti. Onda je odlučila da neće.
  • 101. "Naravno da imam." Izvukao je novčanik iz svojih vrećastih hlača i pokazao svoju djecu. Dva plavokosa dječaka, stara otprilike sedam i pet godina. "Benjamin i Kevin", objavio je Bell. Percey je primijetila još jednu fotografiju lijepe plavokose žene, kratke kose i sa šiškama. "Prekrasni su." "Imate li vi djece?" "Ne", odgovorila je, misleći - uvijek sam imala razloge. Uvijek je postojala sljedeća godina, ili ona iza nje. Kad kompanija bude bolje stajala. Kad iznajmimo onaj 737. Kad položim za DC-9... Stoički se nasmijala. "Vaši? Žele li biti policajci kad narastu?" "Žele biti nogometaši. Za time baš nema potražnje u New Yorku. Osim ako Metsi nastave ovako loše igrati." Prije nego što je tišina postala prenapeta, Percey je pitala: "Smijem li nazvati kompaniju? Moram saznati kako napreduje moj avion." "Naravno. Pustit ću vas samu. Samo nemojte nikome dati naš broj ili adresu. Oko toga ću biti jako tvrdoglav." 15. Sat 8. od 45 "Ron, Percey je. Kako su svi?" "Potreseno" , odgovorio je. "Poslao sam Sally kući. Nije mogla..." "Kako joj je?" "Nije se mogla nositi s time. Niti Carol. Niti Lauren. Lauren je izmakla kontroli. Nikada nisam vidio nikoga tako uzrujanog. Kako ste ti i Brit?" "Brit je ljut. Ja sam ljuta. Kakva je ovo zbrka! O, Ron..." "A onaj detektiv? Murjak koji je pogoñen?" "Mislim da još ne znaju. Kako je Foxtrot Bravo?" "Nije onako strašno kako je moglo biti. Već sam zamijenio prozor na kabini. Nema rupa na trupu aviona. Drugi motor... tu leži problem. Moramo zamijeniti puno vanjskih dijelova. Moramo pronaći novi sustav za gašenje požara. Mislim da to neće biti teško." "Ali?" "Ali moramo zamijeniti sistem za paljenje." "Paljenje. Treba ga zamijeniti. Isuse!" "Već sam nazvao distributere Garretta u Connecticutu. Pristali su isporučiti ga sutra, iako je nedjelja. Mogu ga ugraditi za dva, tri sata." "K vragu", rekla je. "Trebala bih biti tamo... Rekla sam im da ću ostati ovdje, ali trebala bih biti tamo."
  • 102. "Gdje si, Percey?" I Stephen Kall, koji je slušao taj razgovor sjedeći u stanu Sheile Horowitz, bio je spreman zapisati adresu. Približio je slušalicu svom uhu. Ali Žena je rekla samo: "Na Manhattanu. Oko nas ima otprilike tisuću policajaca. Osjećam se kao Papa ili predsjednik." Stephen je na svom policijskom skeneru čuo nešto o neobičnim aktivnostima oko Dvadesete postaje koja je bila na Upper West Sideu. Zatvarali su postaju i prevozili osumnjičene. Pitao se je li Žena sada tamo - u policijskoj postaji. Ron je pitao: "Hoće li oni zaustaviti tog tipa? Imaju li nekakve tragove?" "Ne znam", rekla je. "Oni pucnji", rekao je Ron. "Bože, bili su zastrašujući. Podsjetili su me na vojsku. Znaš, zvuk oružja." Stephen se pitao o ovom tipu, Ronu. Bi li mogao biti koristan? Uvuci se, procijeni... ispitaj. Stephen je razmišljao o tome da ga pronañe i muči, da ga natjera da opet nazove Percey i pita je gdje je sklonište... Ali iako je vjerojatno mogao ponovno proći pokraj aerodromskog osiguranja, to bi bilo rizično. I predugo bi trajalo. Dok je slušao njihov razgovor, Stephen je gledao u laptop kompjutor ispred sebe. Stalno se pojavljivala poruka - Molim vas, pričekajte. Prislušni ureñaj bio je spojen na razvodnu kutiju blizu aerodroma i prenosio je njihove razgovore na Stephenov kasetofon posljednjih tjedan dana. Čudilo ga je što ga policija još uvijek nije pronašla. Mačka - Esmeralda, Essie, vreća crva - popela se na stol i savinula leña. Stephen je mogao čuti iritantno predenje. Počeo se ježiti. Gurnuo je mačku laktom na pod i uživao u njezinom bolnom mijauku. "Tražim nove pilote", rekao je Ron s nelagodom. "Moram..." "Treba nam samo jedan. Pomoćni." Stanka. "Molim?" pitao je Ron. "Ja letim sutra. Treba mi samo kopilot." "Ti? Mislim da to nije dobra ideja, Perce." "Imaš li nekoga?" pitala je kratko. "Pa, stvar je u tome..." "Imaš li koga?" "Brad Torgesson je na listi čekanja. Rekao je da nam želi pomoći. Zna kakva je situacija." "Dobro. Pilot s mudima. Koliko je sati letio u Learu?" "Dovoljno... Percey, mislio sam da ćeš se ti skrivati do izlaska pred porotu." "Lincoln mi je dopustio da letim. Ako do tada ostanem ovdje." "Tko je Lincoln?"
  • 103. Da, pomislio je Stephen. Tko je Lincoln? "Ma, jedan čudan čovjek..." žena je oklijevala, kao da je željela pričati o njemu, a nije bila sigurna što da kaže. Stephen je bio razočaran kad je rekla samo: "On radi s policijom, pokušava uhvatiti ubojicu. Rekla sam mu da ću ostati ovdje do sutra, ali da ću svakako letjeti. Složio se." "Percey, možemo to odgoditi. Razgovarat ću s Američkim zdravstvenim. Znaju da se nalazimo u teš..." "Ne", rekla je odlučno. "Oni ne žele isprike. Žele da poletimo prema rasporedu. I ako mi to ne možemo, naći će nekog drugog. Kad isporučuju teret?" "U šest ili sedam." "Ja ću doći kasno popodne. Pomoći ću ti završiti posao s paljenjem." "Percey", izdahnuo je, "sve će biti u redu." "Ako popravimo taj motor na vrijeme, sve će biti sjajno." "Sigurno prolaziš kroz pakao", rekao je Ron. "Zapravo i ne", rekla je. Ne još, ispravio ju je Stephen u sebi. *** Sachsova se pojavila u službenom karavanu iza ugla, brzinom od šezdeset kilometara na sat. Vidjela je desetak agenata kako se muvaju po ulici. Timovi Freda Dellraya su okruživali zgradu u kojoj je živjela Sheila Horowitz. Tipična kuća na Upper East Sideu pokraj korejskog restorančića, ispred kojeg je jedan od njegovih zaposlenika čučao iznad tetrapaka mlijeka, gulio mrkve za salatu i bez prevelike znatiželje gledao muškarce i žene naoružane automatskim puškama kako okružuju kuću preko puta. Sachsova je pronašla Dellraya, s oružjem izvan futrole, kako u predvorju gleda popis stanara. S. Horowitz, 204. Lupnuo je po svom odašiljaču. "Mi smo na četiri osam tri cijela četiri." Bila je to sigurna frekvencija faktičnih operacija. Sachsova je namjestila svoj odašiljač dok je Dellray virio u poštanski sandučić žene po imenu Horowitz pomoću malene džepne svjetiljke. "Danas ništa nije pokupljeno. Imam osjećaj da te cure više nema." Zatim je rekao: "Imamo svoje ljude na požarnim stepenicama i na katovima iznad i ispod, s kamerama i mikrofonima. Nismo nikoga vidjeli unutra. Ali čuli smo grebanje i predenje. Nema ljudskih zvukova. Sjećaš se, ona ima mačke. To je jako pohvalno, da se sjetio veterinara. Mislim na našeg Rhymea." Znam na koga misliš, pomislila je. Vani je vjetar zavijao i iznad grada se skupljao novi sloj crnih oblaka. Veliki pokrivači od oblaka boje masnica.
  • 104. Dellray je zarežao u svoj odašiljač: "Svim timovima. Status?" "Crveni tim. Mi smo na požarnim stepenicama." "Plavi tim. Prvi kat." "Razumio", promrmljao je Dellray. "Potraga i nadgledanje. Izvještaj." "Još uvijek nismo sigurni. Primamo slabi infracrveni signal. Tko god ili što god da ga šalje, ne miče se. Mogla bi biti mačka koja spava. Ili ranjena žrtva. Ili možda kontrolna žaruljica ili svjetiljka koja gori već neko vrijeme. Mogla bi biti i meta. U unutrašnjem dijelu stana." "A što vi mislite?" pitala je Sachsova. "Tko je to?" pitao je agent preko odašiljača. "Newyorška policija. Portable pet osam osam pet", odgovorila je Sachsova, dajući mu broj svoje značke. "Zanima me vaše mišljenje. Mislite li da je osumnjičeni unutra?" "Zašto pitaš?" Dellray je želio znati. "Želim da se lokacija ne uznemiri. Ako njega nema, željela bih ući sama." Dinamični ulazak desetak taktičkih operativaca vjerojatno je bio najbolji način da se potpuno razori mjesto zločina. Dellray ju je na trenutak pogledao, njegovo tamno lice se namrštilo, a onda je u svoj mikrofon rekao: "Što vi mislite P&N?" "Ne možemo biti sigurni, gospodine", izvijestio ga je agent. "Znam da ne možete, Billy. Samo mi reci što ti instinkt govori." Nakon stanke se čulo: "Mislim da je pobjegao. Mislim da je sigurno." "U redu." Sachsovoj je rekao: "Ali uzet ćeš jednog policajca sa sobom. To je naredba." "Ali ja ulazim prva. On me može štititi i s vrata. Gledaj, ovaj tip ne ostavlja dokaze posvuda. Treba nam se posrećiti." "U redu. Gospodo!" Dellray je kimnuo nekolicini federalnih specijalnih agenata. "Ulazak je odobren", promrmljao je, prebacujući se s uličnog govora na službeni policijski žargon. Jedan od taktičkih agenata obio je bravu na vratima predvorja za trideset sekundi. "Čekaj", rekao je Dellray nagnuvši glavu. "Zovu iz centrale." U svoj radioodašiljač je rekao: "Daj im frekvenciju." Pogledao je Sachsovu: "Lincoln te zove." Trenutak kasnije se umiješao kriminalistov glas. "Sachsova", rekao je, "što radiš?" "Samo..." "Slušaj", rekao je užurbano. "Ne ulazi sama. Pusti ih da najprije osiguraju lokaciju. Znaš pravila." "Imam pratnju..." "Ne, pusti specijalce da prvi provjere."
  • 105. "Sigurni su da nije tamo", slagala je. "To nije dovoljno", uzvratio je. "Ne kad se radi o Plesaču. Nitko nikada nije siguran s njim." Opet ovo. Ne treba mi to, Rhyme. Razdraženo je rekla: "Ovo je mjesto za koje nije očekivao da ćemo ga naći. Vjerojatno ga nije očistio. Mogli bismo pronaći otiske, čahure metka. Ma, mogli bismo pronaći i njegovu kreditnu karticu." Nije bilo odgovora. Lincoln Rhyme je rijetko bio ostavljen bez riječi. "Prestani me plašiti, Rhyme. Dobro?" Nije odgovorio i imala je čudan osjećaj da je želio da bude preplašena. "Sachsova... ?" "Što je?" "Budi oprezna", bio je to jedini njegov savjet, a i te riječi joj je uputio rezervirano. Zatim su se niotkuda pojavila petorica agenata, noseći rukavice i kapuljače otporne na toplinu, plave pancirne jakne i držeći crne H&K automatske puške. "Pozvat ću vas iznutra", rekla je. Krenula je za njima uz stepenice, više razmišljajući o teškom koferu s opremom koji je držala u slabašnoj lijevoj ruci, nego o crnom pištolju u desnoj. *** U ranije doba, u doba prije, Lincoln Rhyme je bio šetač. Bilo je nešto u tom kretanju što ga je smirivalo. Šetnja kroz Central ili Washington Square Park, brzi prolazak kroz modnu četvrt. Često se zaustavljao - možda da pokupi komadić dokaza za baze podataka laboratorija svog Odjela. Ali nakon što su komadići prljavštine, biljaka ili djelići grañevinskog materijala bili pohranjeni na sigurnom i njihovi izvori zapisani u njegovoj bilježnici, nastavio bi svoju šetnju. Hodao bi kilometrima i kilometrima. Jedna od stvari koja ga je najviše frustrirala u vezi s njegovim sadašnjim stanjem bila je nemogućnost da ispuše napetost. Sada je oči držao zatvorenima i trljao stražnji dio glave o naslon za glavu Storm Arrowa, škripeći zubima. Tražio je Thoma da mu natoči scotch. "Ne treba li ti bistra glava?" "Ne." "Mislim da ti treba." Odi k vragu, pomislio je Rhyme i još jače zaškripao zubima. Thom će mu morati očistiti krvave desni i dogovoriti posjet zubaru. A ja ću i prema njemu biti odvratan.
  • 106. U daljini se čula grmljavina i svjetla su se prigušila. Zamislio je Sachsovu ispred taktičkog tima. Imala je pravo, naravno. Tim specijalaca koji provjerava situaciju u stanu gadno bi oštetio dokaze. Ipak, strašno se brinuo za nju. Bila je neoprezna. Vidio je kako si grebe kožu, čupa obrve, grize nokte. Rhyme, koji nikada nije vjerovao u crnu magiju psihologije, ipak je znao prepoznati samouništavajuće ponašanje kad ga je vidio. Bio je s njom i u vožnji - u njezinom nabrijanom sportskom autu. Dostigli su brzinu od preko 220 kilometara na sat, no izgledala je frustrirano što joj grube ulice Long Islanda ne dopuštaju da ide dvostruko brže. Zbunio ga je njezin šapat: "Rhyme, jesi li tamo?" "Reci, Amelia." Stanka. "Bez imena, Rhyme. To donosi nesreću." Pokušao se nasmijati. Poželio je da je nije nazvao imenom, pitao se zašto je to učinio. "Reci." "Nalazim se ispred ulaznih vrata. Srušit će ih borbenim jarcem. Javio se i drugi tim. Uvjereni su da on nije unutra." "Nosiš li zaštitu?" "Ukrala sam pancirku nekom FBI-evcu. Izgleda kao da nosim crne kutije od žitarica umjesto grudnjaka." "Na tri", Rhyme je čuo Dellrayev glas, "svi timovi, otvarate vrata i prozore, pokrivate sva područja, ali ne ulazite. Jedan..." Rhyme je bio na velikim mukama. Toliko je želio Plesača da ga je mogao osjetiti. Ali, strašno se bojao za nju. "Dva..." Sachsova, prokletstvo, ne želim se brinuti za tebe... "Tri... " Čuo je tiho pucketanje, kao kad tinejdžer krčka zglobovima, i nesvjesno se nagnuo prema naprijed. U vratu je osjetio snažan grč i nagnuo se unatrag. Pojavio se Thom i počeo ga masirati. "Dobro sam", promrmljao je. "Hvala ti. Bi li mi samo mogao obrisati znoj? Molim te." Thom ga je sumnjičavo pogledao - zbog riječi "molim" - a onda mu obrisao čelo. Što radiš, Sachsova? Želio ju je pitati, ali nije ni pomišljao smetati joj u ovakvom trenutku. A onda je čuo uzdah. Dlake na vratu su mu se podigle. "Isuse, Rhyme!" "Što je? Reci mi!" "Žena... ta Horowitzova. Otvorila su se vrata hladnjaka. Ona je unutra. Mrtva je, ali izgleda kao... O, Bože, njezine oči." "Sachsova..."
  • 107. "Izgleda kao da ju je stavio unutra dok je još bila živa. Zašto bi, dovraga...." "Zaboravi na to, Sachsova. Hajde. Možeš ti to." "Isuse." Rhyme je znao da je Sachsova klaustrofobična. Zamišljao je kakav strah mora osjećati gledajući na tako strašan način umiranja. "Je li je svezao užetom ili trakom?" "Trakom. Na ustima ima nekakvu prozirnu traku za pakiranje. Njezine oči, Rhyme, njezine oči..." "Nemoj dopustiti da te to pogodi, Sachsova. Traka će biti dobra podloga za otiske. Kakve su podne površine?" "U dnevnoj sobi je tepih. U kuhinji linoleum. I..." Vrisak. "O, Bože!" "Što je?" "Samo jedna od mačaka. Skočila je ispred mene. Sranje malo... Rhyme?" "Molim?" "Osjećam nekakav miris. Čudan." "Dobro." Naučio ju je da uvijek pomiriše zrak na mjestu zločina. To je prva činjenica koju bi istražitelj MZ-a trebao zapisati. "Ali, što znači čudan?" "Kiseo. Kemijski. Ne mogu mu odrediti podrijetlo." Tada je shvatio da se nešto ne uklapa. "Sachsova", pitao je naglo. "Jesi li ti otvorila vrata hladnjaka?" "Ne. Tako sam ih zatekla. Čini se da ih stolica pridržava." Zašto?, pitao se Rhyme. Zašto je to učinio? Panično je razmišljao. "Taj miris se pojačava. Ima dima u njemu." Žena služi kao mamac!, Rhyme je odjednom pomislio. Ostavio je vrata otvorenima kako bi bio siguran da će se tim koncentrirati na nju! O, ne, ne opet! "Sachsova! To što osjećaš je fitilj. Dugačak fitilj. Postoji još jedna bomba! Bježi odmah od tamo! Ostavio je hladnjak otvorenim kako bi nas namamio unutra." "Što?" "To je fitilj! Postavio je bombu. Imaš nekoliko sekundi. Izlazi! Trči!" "Mogu uzeti traku. S njezinih usta." "Gubi se van!" "Mogu je doseći..." Rhyme je čuo nekakve šumove, zatim uzdah, i nekoliko sekundi kasnije prodoran zvuk eksplozije, kao kad malj udara po parnom kotlu. Zazvonilo mu je u ušima. "Ne!" viknuo je. "O, ne!" Pogledao je prema Sellittu koji je buljio u Rhymeovo užasnuto lice. "Što se dogodilo? Što se dogodilo?" zvao ga je detektiv. Trenutak kasnije Rhyme je kroz slušalice mogao čuti muški glas, u panici, koji je govorio: "Imamo požar. Na drugom katu. Zidovi su razneseni. Nema ih...
  • 108. Imamo ranjene... O, Bože. Što joj se dogodilo? Pogledaj tu krv. Svu tu krv! Treba nam pomoć. Na drugom katu! Drugom katu..." *** Stephen Kall okružio je Dvadesetu postaju na Upper West Sideu. Postaja nije bila daleko od Central Parka i on je ugledao drveće. Ulica na križanju, u kojoj se nalazila postaja, bila je čuvana, ali osiguranje nije bilo prečvrsto. Ispred zgrade su bila tri policajca, koji su se nervozno osvrtali, ali s istočne strane postaje nije bilo niti jednog, tamo gdje su prozore prekrivale guste metalne šipke. Pretpostavljao je da je tamo pritvor. Stephen je produžio iza ugla i onda krenuo južno do sljedeće ulice s raskrižjem. Tamo nije bilo plavih rampi koje su blokirale ulice, ali bilo je stražara - još dvojica murjaka. Pogledali su svaki auto i pješaka koji je prolazio. Na trenutak je promotrio zgradu, a onda nastavio ići prema jugu i došao do zapadne strane postaje. Provukao se kroz napuštenu uličicu, izvadio dalekozor iz ruksaka i zagledao se u postaju. Možeš li ovo iskoristiti, vojniče? Gospodine, da, mogu, gospodine. Na parkiralištu pokraj policijske postaje nalazila se benzinska crpka. Jedan policajac je punio svoje službeno vozilo. Stephenu nikada ne bi palo na pamet da policajci kupuju benzin na običnim crpkama, Amoco ili Shell. Dugo je promatrao crpku kroz svoj mali, težak Leica dalekozor, a zatim ga vratio u torbu i požurio prema zapadu, svjestan, kao i uvijek, ljudi koji ga traže. 16. Sat 12. od 45 "Sachsova!" Rhyme je ponovno viknuo. K vragu, na što je mislila? Kako je mogla biti tako neoprezna? "Što se dogodilo?" Sellitto je opet pitao. "Što se dogaña?" Što se njoj dogodilo? "Bomba u stanu Horowitzove", rekao je Rhyme beznadnim glasom. "Sachsova je bila unutra kada je eksplodirala. Nazovi ih. Saznaj što se dogodilo. Na zvučnik." Sva ta krv... Beskrajne tri minute kasnije, Sellitto je bio spojen s Dellrayem. "Fred", viknuo je Rhyme, "kako joj je?" Prije nego što je odgovorio, čula se stanka zbog potresenosti.
  • 109. "Nije dobro, Lincolne. Mi tek sada gasimo vatru. Bila je to nekakva ZZC. Trebali smo najprije pogledati. Sranje." Bombe postavljene tako da uništavaju žive ciljeve obično su bile od plastičnog eksploziva ili TNT-a. Često su sadržavale šrapnele ili punjenje za metke kako bi nanijele što je više moguće štete. Dellray je nastavio: "Srušila je nekoliko zidova i spalila većinu stana." Stanka. "Moram ti reći Lincolne. Pronašli... smo..." Dellrayev glas, inače jako miran, nesigurno je vrdao. "Što?" Rhyme je zahtijevao. "Neke dijelove tijela... šaku. Dijelove ruke." Rhyme je zatvorio oči i osjetio užas koji nije osjećao godinama. Ledeni ubod kroz nepokretno tijelo. Umjesto izdaha ispustio je duboko siktanje. "Lincolne...", počeo je Sellitto. "Još uvijek tražimo", nastavio je Dellray. "Možda nije mrtva. Naći ćemo je. Odvesti u bolnicu. Učinit ćemo sve što možemo. Znaš da hoćemo." Sachsova, zašto si to, dovraga, učinila? Zašto sam te ja pustio? Nisam smio... Zatim mu je u ušima nešto zapucketalo. Udarac glasan poput petarde. "Bi li netko... mislim, Isuse, bi li netko mogao maknuti ovo s mene?" "Sachsova?" viknuo je Rhyme u svoj mikrofon. Bio je siguran da je glas njezin. Onda je zvučalo kao da se guši i povraća. "Fuj", rekla je. "O, Bože... ovo je odvratno." "Jesi li dobro?" Okrenuo se prema zvučniku telefona. "Fred, gdje je?" "Jesi li to ti, Rhyme?" pitala je. "Ništa ne čujem. Neka mi se netko obrati!" "Lincolne", viknuo je Dellray. "Imamo je! Dobro je. Bez ozljeda." "Amelia?" Čuo je kako Dellray zove bolničare. Rhyme, čije tijelo godinama nije drhtalo, primijetio je da mu se prstenjak na lijevoj ruci snažno trese. Dellray se ponovno javio. "Ne čuje baš najbolje, Lincolne. Čini se... izgleda da smo mi pronašli dijelove tijela one žene, Horowitzove. Sachsova ju je izvukla iz hladnjaka baš prije eksplozije. Leš je primio većinu udara." Sellitto je rekao: "Vidio sam taj pogled. Pusti je na miru." Ali nije. Žestoko je zarežao: "Na što si mislila, Sachsova? Rekao sam ti da je tamo bomba. Trebala si znati da je tamo bomba i izgubiti se." "Rhyme, jesi li to ti?" Pretvarala se. Znao je da se pretvara. "Sachsova..." "Morala sam uzeti traku, Rhyme. Jesi li na vezi? Ne čujem te. Bila je to plastična traka za pakiranje. Moramo dobiti jedan od njegovih otisaka. I sam si to rekao."
  • 110. "Iskreno", prekinuo ju je, "ti si nemoguća." "Halo? Haaalo? Ne čujem ni riječi." "Sachsova, ne pričaj gluposti." "Moram nešto provjeriti, Ryhme." Na trenutak je zavladala tišina "Sachsova?... Sachsova, jesi li tu? Što dovraga...?" "Rhyme, slušaj me. Upravo sam osvijetlila traku Poli Lightom. I pogodi što se dogodilo? Irnam djelomični otisak na njoj! Imam jedan od Plesačevih otisaka!" To ga je na trenutak zaustavilo, ali ubrzo je nastavio svoju tiradu. Bio je duboko zašao u svoje predavanje kada je shvatio da čita pravilnik u praznu slušalicu. *** Bila je čañava i izgledala je zbunjeno. "Nema uljepšavanja, Rhyme. Glupo sam postupila, ali nisam razmišljala. Jednostavno sam ušla." "Što se dogodilo?" Na trenutak mu se s lica izgubio onaj strogi izraz. Bio je tako sretan što je vidi živu. "Bila sam u stanu. Vidjela sam bombu iza vrata i mislila da nemam dovoljno vremena da izañem. Zgrabila sam njezino tijelo iz hladnjaka. Željela sam je odvući do kuhinjskog prozora. Eksplodiralo je kada sam bila na pola puta." Mel Cooper je pregledavao vrećice s dokazima koje mu je donijela. Proučavao je čañu i komadiće bombe. "Punjenje M četrdeset pet. TNT, s prekidačem na ljuljanje i fitiljem koji odgaña eksploziju za 45 sekundi. Tim za ulazak ga je srušio kad su otvarali vrata i to je pokrenulo fitilj. Unutra je bilo grafita, što znači da je riječ o novijem obliku TNT-a. Vrlo snažnom, vrlo opakom." "Gad", ispljunuo je Sellitto. "Vremenski razmak... Želio je da što više ljudi uñe prije nego eksplodira." Rhyme je pitao: "Ima li nečega čemu možemo ući u trag?" "Prošvercani vojni materijal. Koji nas može odvesti jedino...." "Do gada koji mu ga je dao", promrmljao je Sellitto. "Phillipa Hansena." Detektivov telefon je zazvonio i on se javio, pognuvši glavu i kimavši dok je slušao. "Hvala vam", na kraju je rekao i preklopio telefon. "Što je?" pitala je Sachsova. Detektivove oči su bile zatvorene. Rhyme je znao da se radi o Jerryju Banksu. "Lon?" "Jerry." Detektiv je pogledao u zrak. Uzdahnuo je. "Preživjet će. Ali, izgubio je ruku. Nisu je mogli spasiti. Previše je oštećena." "O, ne", prošaptao je Rhyme. "Mogu li s njim razgovarati?"
  • 111. "Ne", rekao je detektiv. "Spava." Rhyme je mislio na tog mladića, sjećao se kako je govorio krive stvari u pogrešno vrijeme, čeprkao po svojoj zalizanoj frizuri, trljao mjesto na svojoj glatkoj, ružičastoj koži na kojem se porezao brijući se. "Strašno mi je žao, Lon." Detektiv je odmahivao glavom, na sličan način na koji je i Rhyme odbacivao izraze sućuti. "Moramo se brinuti za druge stvari." I morali su. Rhyme je primijetio plastičnu traku za pakiranje - kojom je Plesač svojoj žrtvi zalijepio usta. Vidio je, kao i Sachsova, slabi trag ruža za usne na ljepljivoj strani. Sachsova je buljila u dokaze, ali to nije bio klinički pogled. Nije bio pogled znanstvenika. Nešto ju je mučilo. "Sachsova?" pitao je. "Zašto je to učinio?" "Postavio bombu?" Odmahnula je glavom. "Zašto ju je stavio u hladnjak?" Stavila je prst u usta i počela gristi nokat. Od njezinih deset prstiju, samo je jedan nokat - na malom prstu lijeve ruke - bio dugačak i lijepo oblikovan. Ostali su bili izgriženi. Neki su bili smeñi od osušene krvi. Kriminalist joj je odgovorio: "Mislim da je to učinio zato da bi nam privukao pažnju, kako ne bismo primijetili bombu. Tijelo u hladnjaku - da nam privuče pažnju." "Ne mislim na to", odgovorila je. "Uzrok smrti je bilo gušenje. Stavio ju je unutra živu. Zašto? Je li on možda sadist?" Rhyme je odgovorio: "Ne, Plesač nije sadist. Ne može si to priuštiti. Njegov jedini nagon je obavljanje posla i ima dovoljno snažnu volju da kontrolira svoje ostale porive. Zašto ju je ugušio kad je mogao upotrijebiti uže ili nož? Nisam posve siguran, ali to bi nam moglo koristiti." "Kako to misliš?" "Možda je mrzio nešto u vezi s njom i zato ju je htio ubiti na najneugodniji mogući način." "Da, ali kakve koristi mi od toga imamo?" pitao je Sellitto. "Zato", Sachsova je odgovorila "što to znači da gubi kontrolu. Da postaje neoprezan." "Točno", uzviknuo je Rhyme, ponosan na Sachsovu što je došla do tog zaključka. Ali ona nije primijetila njegov smiješak odobravanja. Na trenutak je zatvorila oči i odmahnula glavom. Vjerojatno je u glavi ponovno vidjela prizor užasnutih očiju mrtve žene. Ljudi su mislili da su kriminalisti hladni (koliko je samo puta Rhymea bivša žena optužila za to), ali zapravo su oni najbolji svim
  • 112. srcem suosjećali sa žrtvama na mjestima zločina koja su pretraživali. Sachsova je bila jedna od njih. "Sachsova", Rhyme je nježno prošaptao, "otisak?" Pogledala ga je. "Rekla si da si pronašla otisak. Moramo biti brzi." Sachsova je kimnula. "Nije potpun." Podignula je plastičnu vrećicu. "Bi li mogao biti njezin?" "Ne, uzela sam joj otiske. Trebalo mi je vremena da joj pronañem šake. Ali otisak sigurno nije njezin." "Mel", rekao je Rhyme. Tehničar je stavio komadić trake za pakiranje u okvir za superljepilo i podgrijao malo ljepila. Djelić otiska je postao vidljiv istog trenutka. Cooper je odmahnuo glavom. "Ne vjerujem", promrmljao je. "Što je?" "Obrisao je traku, Plesač. Mora da je znao da ju je dotaknuo bez rukavice. Imamo samo komadić jednog djelomičnog otiska." Kao i Rhyme, Cooper je bio član Meñunarodne udruge za identifikaciju. To su bili stručnjaci za identificiranje osoba po otiscima prstiju, DNK i odontologiji ostacima zubala. Ali ovaj otisak - kao i onaj na metalnoj pregradi bombe - bio je izvan njihovih mogućnosti. Ako bi bilo koji stručnjak mogao pronaći i odrediti nečiji otisak, to su bila njih dvojica. Ali ne u ovom slučaju. "Printaj i lijepi", promrmljao je Rhyme. "Na zid." Činili su što se moralo jer im je to bio posao. Ali, bilo je jako frustrirajuće. Sachsova je zamalo poginula uzalud. Edmond Locard, poznati francuski kriminalist, razvio je metodu koja nosi njegovo ime. Rekao je da u svakom susretu izmeñu zločinca i žrtve dolazi do razmjene dokaza. Možda je mikroskopska, ali razmjena postoji. No, Rhymeu se činilo da ako je itko mogao dokazati da je Locardov princip netočan, to je bio duh kojeg su oni zvali Plesač na lijesu. Sellitto, vidjevši frustrirani izraz na Rhymeovu licu, rekao je: "Postavili smo zamku u postaji. Ako imamo sreće, uhvatit ćemo ga." "Nadajmo se. Već je vrijeme da nam se posreći." Zatvorio je oči i odmarao glavu na jastuku. Trenutak kasnije je čuo kako Thom kaže: "Skoro je jedanaest. Vrijeme je za spavanje." Ponekad je lako zanemariti svoje tijelo, zaboraviti da uopće imamo tijelo - u ovakvim trenucima, kada nam je život u opasnosti i moramo izaći iz svojih fizičkih tijela kako bismo mogli nastaviti raditi, raditi, raditi. Moramo ići puno dalje od naših normalnih ograničenja. Ali Lincoln Rhyme je imao tijelo koje nije podnosilo zanemarivanje. Rane od ležanja bi mogle dovesti do sepse i otrovanja krvi. Tekućina u plućima do njihove upale. Nisi ispraznio mjehur? Nisi izmasirao crijeva kako bi ih natjerao da rade? Čizme su ti preuske?
  • 113. Posljedica je bila disrefleksija koja je mogla dovesti do moždanog udara. I sama iscrpljenost je mogla uzrokovati napad. Previše načina za umiranje,.. "Ideš u krevet", rekao je Thom. "Moram..." "Spavati. Moraš spavati." Rhyme se nevoljko složio; bio je umoran, jako umoran. "U redu Thom, u redu." Odvezao se prema dizalu. "Samo jedna stvar." Pogledao je unatrag. "Bi li došla gore za nekoliko minuta, Sachsova?" Kimnula je, promatrajući kako se mala vrata dizala zatvaraju. *** Zatekla ga je na Clinitronu. Sachsova je pričekala deset minuta kako bi mu dala vremena da obavi redovne rituale prije spavanja - Thom mu je stavio kateter i oprao svom šefu zube. Sachsova je znala da je Rhyme bio grub na riječima - kao i većina invalida nije mario za skromnost. Ali znala je i da ima neke postupke koje nije htio da ona vidi. To je vrijeme iskoristila da se istušira u kupaonici u prizemlju i presvuče u čistu odjeću - svoju - koju je Thom prigodno ostavio u praonici u podrumu. Svjetla su bila prigušena. Rhyme je češao glavu u jastuku, poput medvjeda koji trlja leña uz drvo. Clinitron je bio najudobniji krevet na svijetu. Težio je pola tone i sastojao se od ploče sa zrncima stakla kroz koje je prolazio topli zrak. "Ah, Sachsova, dobro si danas postupila. Nadmudrila si ga." Osim što je zahvaljujući meni Jerry Banks izgubio ruku. I što sam pustila Plesača da pobjegne. Otišla je do bara, natočila si čašu Macallana i podigla obrvu. "Može", rekao je. "Majčino mlijeko, napitak zaborava..." Zamahnuvši nogom, zbacila je službene cipele, podigla bluzu kako bi pogledala masnicu. "Ajoj", rekao je Rhyme. Masnica je bila u obliku Missourija i boje patlidžana. "Ne volim bombe", rekla je. "Nikada nisam bila ovako blizu jednoj. I, ne volim ih." Sachsova je otvorila svoju torbicu i pronašla tri aspirina koja je progutala na suho (trik koji artritičari brzo nauče). Otišla je do prozora. Tamo su bili sivi sokolovi. Prekrasne ptice. Nisu bili veliki. 35-40 centimetara. Minijaturne za psa. Ali za ptice... prilično zastrašujuće. Kljunovi su im bili poput kandži stvorenja iz jednog od onih filmova o Alienu. "Jesi li dobro, Sachsova? Reci mi istinu."
  • 114. "Dobro sam." Vratila se do stolca, popila još malo mutnog likera. "Želiš li ostati večeras?" Povremeno je provodila noći kod njega. Ponekad bi spavala na kauču, ponekad na krevetu pokraj njega. Možda zbog pročišćenog zraka na Clinitronu, možda samo zbog činjenice što leži pokraj drugog ljudskog bića ali nigdje nije spavala bolje nego tamo. Nije uživala u blizini muškaraca nakon svog posljednjeg dečka, Nicka. Ona i Rhyme bi ležali jedno pored drugog i razgovarali. Ona bi mu pričala o autima, o svojim natjecanjima iz gañanja pištoljem, o svojoj majci i kumčetu. O ispunjenom životu njezina oca, i njegovoj dugotrajnoj smrti. Ona je iznosila puno više osobnih podataka od njega. Ali, to je bilo u redu. Uživala ga je slušati kako priča bilo što. Njegov je um bio zadivljujući. Pričao joj je o starom New Yorku. O mafijaškim ubojstvima o kojima ostatak svijeta nije imao pojma, o mjestima zločina tako čistim da su izgledala beznadno, sve dok ispitivači nisu pronašli komadić prašine, nokat, kapljicu sline, dlaku ili vlakno, koji bi im otkrili tko je počinitelj ili gdje stanuje - odnosno, otkrili te činjenice Rhymeu, ne nužno bilo kome drugome. Ne, njegov um se nikada nije zaustavljao. Znala, je da je prije ozljede lutao ulicama New Yorka tražeći uzorke tla ili stakla ili biljaka ili kamenja - bilo čega što mu je moglo pomoći da riješi slučajeve. Činilo se da mu se ta neumornost preselila iz neupotrebljivih nogu u um, koji je lutao gradom - u njegovoj mašti - do duboko u noć. Ali ova je večer bila drugačija. Rhyme je bio rastresen. Nije joj smetalo kad je bio mrzovoljan - što je bilo dobro jer je često bio mrzovoljan. Ali nije voljela kad je bio odsutan duhom. Sjela je na rub kreveta. Počeo je govoriti ono zbog čega ju je očito pozvao ovamo. "Sachsova... Lon mi je rekao. Za ono što se dogodilo na aerodromu." Slegnula je ramenima. "Ništa nisi mogla učiniti, osim poginuti. Ispravno si postupila što si se zaklonila. Prvi je metak ispalio za probu, a drugim bi te pogodio." "Imala sam dvije ili tri sekunde. Mogla sam ga pogoditi, znam da jesam" "Nemoj biti neoprezna, Sachsova. Ona bomba..." Gorljiv pogled u njezinim očima ga je ušutkao. "Želim ga uhvatiti, pod svaku cijenu. Imam osjećaj da ga ti jednako jako želiš. Mislim da bi i ti riskirao." S tajanstvenom znakovitošću je dodala: "Mislim da već riskiraš." To je izazvalo veću reakciju nego što je očekivala. Trepnuo je, skrenuo pogled. Ali nije ništa rekao. Samo je popio gutljaj scotcha. Nagonski je pitala: "Mogu li te nešto pitati? Ako ne želiš, slobodno mi reci da zašutim." "Ma daj, Sachsova. Tajne izmeñu nas dvoje? Ne postoje."
  • 115. Gledajući u pod, rekla je: "Sjećam se da sam ti jednom pričala o Nicku. Što sam osjećala prema njemu i takve stvari. Kako mi je teško palo ono što se dogodilo izmeñu nas." Kimnuo je. "I pitala sam te jesi li ti tako nešto osjećao prema nekome, možda svojoj ženi. I rekao si da jesi, ali ne prema Blaine." Pogledala ga je. Brzo se oporavio, ali ne dovoljno brzo. Shvatila je da je puhnula hladan zrak na izloženi živac. "Sjećam se", rekao je. "Tko je ona bila? Slušaj, ako ne želiš o tome razgovarati..." "Ne smeta mi. Zvala se Claire. Claire Trilling3. Što kažeš na to prezime?" "Vjerojatno smo u školi imale slične probleme - Amelia Seks, Amelia Dreks... Kako si je upoznao?" "Pa..." Nasmijao se vlastitoj nevoljkosti da nastavi. "Na poslu." "Bila je policajka?" Sachsova je bila iznenañena. "Da." "Što se dogodilo?" "To je bila... komplicirana veza." Rhyme je s tugom odmahnuo glavom. "Ona je bila udana, ja sam bio oženjen. Samo ne jedno za drugo." "Djeca?" "Ona je imala kćer." "Pa ste prekinuli?" "Ne bismo uspjeli, Sachsova. Ma, Blaine i ja bismo se svejedno razveli - ili bi se poubijali. To je bilo samo pitanje vremena. Ali Claire... ona se brinula zbog svoje kćeri - da bi joj muž mogao oduzeti dijete ako se razvedu. Nije ga voljela, ali on je bio dobar čovjek. Jako je volio njihovu kćer." "Jesi li je upoznao?" "Kćer? Jesam." "Viñaš li je sada? Mislim na Claire." "Ne. To je prošlost. Ona više nije u policiji." "Prekinuo si vezu nakon svoje nesreće?" "Ne, ne, prije." "Ali ona zna da si povrijeñen, zar ne?" "Ne", rekao je Rhyme nakon još jednog oklijevanja. "Zašto joj nisi rekao?" Stanka. "Ima razloga... Čudno da si je spomenula. Nisam o njoj godinama razmišljao." Ponudio joj je opušteni smiješak, i Sachsova je osjetila kako je kroz nju prošla bol - stvarna bol poput udarca koji je na njoj ostavio modricu u obliku 3 engl. vibrirati
  • 116. prepoznatljive savezne države. Zato što su to što joj je govorio bile laži. Mislio je na tu ženu. Sachsova nije vjerovala u žensku intuiciju, ali vjerovala je u policijsku intuiciju; predugo se bavila tim poslom da bi odbacivala takve uvide. Znala je da je Rhyme mislio o gospoñi Trilling. Njezini su osjećaji, naravno, bili smiješni. Nije imala strpljenja za ljubomoru. Nije bila ljubomorna na Nickov posao - on je bio tajni agent i provodio je tjedne na ulici. Nije bila ljubomorna na kurve i plavokose ukrase s kojima je pio na dužnosti. A osim ljubomore, čemu se uopće mogla nadati s Rhymeom? Često je majci pričala o njemu. I prepredena starica bi obično rekla nešto kao: "Lijepo je što si tako ljubazna prema invalidu." Što je otprilike sažimalo ono kakva bi njihova veza trebala biti. Sve što je mogla biti. Bilo je više nego smiješno. Ali, bila je ljubomorna. I ne na Claire Trilling. Već na Percey Clay. Sachsova nije mogla zaboraviti kako su njih dvoje izgledali zajedno kada ih je vidjela da sjede jedno pored drugog u njegovoj sobi, ranije tog dana. Još scotcha. Razmišljala je o noćima koje su ona i Rhyme ovdje provodili, razgovarajući o slučajevima, pijući ovo jako dobro piće. O sjajno, sada sam cmizdrava. To je jedan zreli osjećaj. Skupit ću ga na jedno mjesto i uništiti. Umjesto toga, ponudila je tom osjećaju još malo pića. Percey nije bila privlačna žena, ali to nije ništa značilo. Sachsovoj je trebalo punih tjedan dana u Chantelleu, modnoj agenciji na Aveniji Madison za koju je radila nekoliko godina, da shvati varljivost ljepote. Muškarci vole gledati prekrasne žene, ali istovremeno, ništa ih ne plaši više od njih. "Hoćeš još jednu čašu?" pitala je. "Ne", rekao je. Bez razmišljanja je legla, položila glavu na njegov jastuk. Čudno je kako se prilagodimo stvarima, pomislila je. Rhyme je nije mogao, naravno, privući sebi na grudi i zagrliti. Ali tome odgovarajuća gesta bila je to što bi nagnuo svoju glavu prema njezinoj. Puno su puta tako zaspali. No večeras je osjetila nekakvu ukočenost, oprez. Osjećala je da ga gubi. I sve na što je mogla misliti je da mu pokuša biti bliža. Što je moguće bliža. Sachsova se jednom povjerila svojoj prijateljici Amy, majci svojeg kumčeta, o Rhymeu, o svojim osjećajima prema njemu. Ta se žena pitala otkud dolazi ta privlačnost i nagañala je: "Možda je stvar u tome što je, znaš, nepokretan. On je muškarac, a ipak nema kontrolu nad tobom. Možda te to uzbuñuje."
  • 117. Ali Sachsova je znala da je istina upravo suprotna. Uzbudljivo je bilo to što je on bio muškarac koji je imao potpunu kontrolu, unatoč tome što se nije mogao kretati. Dijelovi njegovih riječi su prolazili pokraj nje dok je pričao o Claire, a zatim o Plesaču. Nagnula je glavu prema natrag i gledala njegove tanke usne. Ruke su joj počele kretati. Nije to mogao osjetiti, naravno, ali je vidio kako njezini savršeni prsti, s oštećenim noktima, klize po njegovim grudima, njegovom glatkom tijelu. Thom je svakodnevno vježbao s njim čitav niz vježbi pasivnih pokreta i iako Rhyme nije bio mišićav, imao je tijelo mladog čovjeka. Činilo se da se proces starenja zaustavio na dan njegove nesreće. "Sachsova?" Njezina se ruka spustila niže. Sada joj se ubrzalo disanje. Spustila je deku. Thom je Ryhmeu odjenuo majicu. Podignula ju je i pomicala ruku po njegovim grudima. Zatim je skinula svoju vlastitu majicu, otkopčala grudnjak i pritisnula svoju užarenu kožu uz njegovu blijedu. Očekivala je da će biti hladna, ali nije. Bila je toplija od njezine. Počela je jače trljati. Poljubila ga je jednom u obraz, zatim u kut usta, a onda ravno u usta. "Sachsova, ne... Slušaj me. Ne." Ali nije ga slušala. Nije to rekla Rhymeu, ali prije nekoliko mjeseci kupila je knjigu koja se zvala Oduzeti ljubavnik. Sachsova se iznenadila kada je saznala da čak i kvadriplegičari mogu voditi ljubav i imati djecu. Muškarčev organ je doslovno imao svoju volju, a lom u kralježnici je uništavao samo jednu vrstu podražaja. Hendikepirani ljudi su mogli imati sasvim normalne erekcije. Istina, on ne bi ništa osjetio, ali - za nju - tjelesno je uzbuñenje bilo samo jedan dio tog dogañaja, često manje važan dio. Važna je bila bliskost. To je bilo uzbuñenje kojima se milijuni lažnih filmskih orgazama nisu mogli ni približiti. Smatrala je da bi Rhyme mogao biti sličnog mišljenja. Opet ga je poljubila. Jače. Nakon trenutka oklijevanja uzvratio joj je poljubac. Nije ju iznenadilo koliko je dobar bio u tome. Nakon tamnih očiju, njegove su savršene usne bile prvo što je primijetila na njemu. Zatim je odmaknuo lice. "Ne, Sachsova, nemoj..." "Pssst, šuti..." Pomicala je ruku ispod pokrivača, počela je trljati, dirati. "Radi se o tome..." O čemu?, pitala se. Da stvar neće uspjeti? Ali uspijevala je sasvim dobro. Osjećala ga je kako raste u njezinoj ruci, više nego neki od njezinih bivših macho ljubavnika.
  • 118. Skliznula je na njega, odgurnula plahte i pokrivače, sagnula se i ponovno ga poljubila. O, kako je željela biti ovdje, licem u lice - najbliže što je moguće. Da mu objasni kako je on savršen muškarac za nju. Da je ovakav kakav je bio potpun. Raspustila je kosu i pustila je da padne na njega. Nagnula se i opet ga poljubila. Rhyme joj je uzvratio poljubac. Usne su im bile spojene gotovo cijelu minutu. Onda je naglo odmahnuo glavom, tako divlje da je pomislila da možda ima napad disrefleksije. "Ne!" prošaptao je. Očekivala je da će zvučati zaigrano, očekivala je strastveno, u najgorem slučaju zavodljivo Oh, ovo nije dobra ideja... Ali zvučao je slabo. Isprazan zvuk njegovog glasa zarezao joj je dušu. Sišla je s njega i stisnula jastuk preko grudi. "Ne, Amelia. Žao mi je. Ne". Lice joj je gorjelo od srama. Mogla je misliti samo na to koliko je puta izašla s muškarcem koji joj je bio prijatelj ili na neobavezni sudar i kako bi odjednom sa zgražanjem osjetila da je on pipa kao tinejdžer. U njezinom bi se glasu tada osjetio jednaki očaj kao sada u Rhymeovu. Znači, to je sve što je ona njemu bila, napokon je shvatila. Partnerica. Kolegica. Prijateljica s velikim P. "Žao mi je, Sachsova... Ne mogu. Komplicirano je." Komplicirano? Njoj se nije takvim činilo, osim, naravno, činjenice da je nije volio. "Ne, meni je žao", rekla je otresito. "Glupa sam. Popila sam previše tog prokletog whiskeyja. Nikada ga nisam podnosila. To i sam znaš." "Sachsova." Na licu je zadržala jedar osmijeh dok se oblačila. "Sachsova, pusti me da nešto kažem." "Ne." Nije željela čuti niti jednu riječ. "Sachsova..." "Trebala bih otići. Vratit ću se rano." "Želim ti nešto reći." Ali Rhyme nije uspio ništa reći. Bilo da je to objašnjenje, isprika ili priznanje. Ili predavanje. Prekinulo ih je glasno lupanje na vratima. Prije nego što je Rhyme stigao pitati tko je, Lon Sellitto je upao u sobu. Pogledao je prema Sachsovoj bez osuñivanja, a onda ponovno prema Rhyrneu i objavio: "Upravo sam razgovarao s Boovim timom u Dvadesetoj. Plesač je bio tamo, ispitivao lokaciju. Kurvin sin je zagrizao mamac! Uhvatit ćemo ga, Lincolne. Ovoga puta ćemo ga uhvatiti."
  • 119. *** "Prije nekoliko sati", detektiv je nastavio svoju priču, "neki od tih momaka vidjeli su bijelca kako šeće oko Dvadesete postaje. Uvukao se u uličicu i izgledalo je kao da provjerava stražare. A onda su ga vidjeli kako motri benzinsku crpku pokraj postaje." "Benzinsku crpku? Za RMP?" Radijske mobilne patrole - patrolna vozila. "Točno." "Jesu li ga slijedili?" "Pokušali su. Ali, nestao je prije nego što su mu se približili." Rhyme je bio svjestan toga da si Sachsova diskretno zakopčava dugme na bluzi... Morat će razgovarati s njom o onome što se dogodilo. Morat će joj objasniti. Ali s obzirom na ovo što je Sellitto sada govorio, to će morati pričekati. "Ima još. Prije pola sata primili smo dojavu o krañi kamiona. Rollins Distributing. Na Upper West Sideu blizu rijeke. Oni isporučuju benzin nezavisnim crpkama. Netko je napravio rupu u metalnoj ogradi. Stražar je to čuo i otišao provjeriti. Napao ga je s leña. Gadno ga je prebio. I napadač je pobjegao s jednim od kamiona." "Je li Rollins kompanija od koje policija nabavlja benzin?" "Ne, ali tko to zna? Plesač će se pojaviti ispred postaje u cisterni, čuvarima to neće biti sumnjivo, pustit će ga da proñe, i onda..." Sachsova ga je prekinula: "Kamion eksplodira." To je iznenadilo Sellitta. "Ja sam mislio da će mu to samo biti način na koji će ući. Misliš da će postaviti bombu?" Rhyme je sumorno kimnuo glavom. Ljut sam na sebe. Sachsova je imala pravo. "Nadmudrio nas je. Nije mi palo na pamet da bi učinio takvo nešto. Isuse, ako cisterna eksplodira u toj četvrti..." "Ručno izrañena bomba?" "Ne", rekao je Rhyme. "Mislim da nije imao vremena napraviti je. Ali treba mu samo punjenje za bombu koja uništava žive ciljeve pokraj male crpke i ima superbenzinom nabijenu napravu. Spalit će postaju do temelja. Moramo evakuirati ljudstvo. Neprimjetno." "Neprimjetno", promrmljao je Sellitto. "To će biti jednostavno." "Kako je čuvar kamiona? Može li govoriti?" "Može, ali napadnut je s leña. Nije ništa vidio." "Pa, želim njegovu odjeću, ako ništa drugo. Sachsova, (izmijenili su pogled) bi li mogla otići do bolnice i donijeti je? Znaš kako je treba složiti, a da ne uništiš dokaze. A onda obradi mjesto na kojem je ukrao kamion." Pitao se kako će mu odgovoriti. Ne bi se iznenadio da hladnokrvno odustane i napusti prostoriju. Ali na njezinom mirnom, prekrasnom licu vidio je da osjeća
  • 120. isto što i on - ironično, olakšanje da se Plesač umiješao i promijenio tok njihove katastrofalne večeri. *** Konačno, malo sreće kojoj se Rhyme nadao. Nakon sat vremena Amelia Sachs se vratila. Podigla je plastičnu vrećicu u kojoj su bila kliješta za rezanje žice. "Pronašla sam ih blizu ograde. Čuvar je sigurno iznenadio Plesača, pa ih je on ispustio." "Da!" viknuo je Rhyme. "Koliko mi je poznato, nikada nije napravio ovakvu grešku. Možda postaje neoprezan. Pitam se što ga plaši?" Rhyme je pogledao prema kliještima. Molim te, molio se u sebi, da nañemo otisak. Ali sneni Mel Cooper - spavao je u jednoj od manjih spavaćih soba na katu pregledao je svaki milimetar tog alata. Nije pronašao niti jedan otisak. "Govore li nam bilo što?" pitao je Rhyme. "Model Craftsman, vrhunski alat, prodaje se u svakoj robnoj kući u zemlji. I možeš ih nabaviti na svakoj rasprodaji za nekoliko dolara." Rhyme je s gañenjem zapištao. Na trenutak je pogledao prema kliještima i onda pitao: "Tragovi alata?" Cooper ga je zbunjeno pogledao. Tragovi alata su bili zarezi koje alati, kojima se kriminalci koriste, ostavljaju na mjestu zločina - odvijači, kliješta, obijači brava, pajseri, poluge i slične naprave. Rhyme je jednom povezao provalnika s mjestom zločina samo na osnovi malenog zareza u obliku slova V na mjedenoj bravi. Taj je zarez odgovarao nepravilnosti na dlijetu koje je pronañeno meñu alatom tog čovjeka. No, sada su imali alat, a ne tragove koje je ostavio. Cooper nije shvaćao na koje je tragova alata Rhyme mislio. "Govorim o tragovima na oštrici", rekao je nestrpljivo. "Možda je Plesač rezao nešto odreñeno, što bi nam moglo otkriti gdje se skriva." "O!" Cooper ih je pažljivo proučio. "Okrhnuti su, ali pogledaj... Vidiš li nešto neobično?" Rhyme nije vidio ništa neobično. "Sastruži oštricu i ručke. Možda nešto nañeš?" Cooper je ostatke stavio u plinski kromatograf. "Uf", promrmljao je pročitavši nalaze. "Slušaj ovo. Ostaci RDX-a, asfalta i umjetnih vlakana." "Detonacijske žice", rekao je Rhyme. "Rezao ju je kliještima?" pitala je Sachsova. "Je li to moguće?" "O, isto kao i tkaninu", Rhyme je odsutno rekao, zamišljajući što bi tisuće litara zapaljenog benzina moglo učiniti susjedstvu oko Dvadesete postaje.
  • 121. Trebao sam ih natjerati da odu, mislio je. Percey i Halea. Staviti ih pod zaštitu i poslati u Montanu do zasjedanja porote. Ovo što radim je suludo, ova ideja o zamci. "Lincolne?" rekao je Sellitto. "Moramo pronaći taj kamion." "Imamo malo vremena", Rhyme je rekao. "Neće pokušati ući unutra prije jutra. Treba izgledati kao isporuka. Ima li još čega, Mel? Bilo čega meñu tragovima?" Cooper je pregledao filter iz usisivača. "Prljavština i cigla. Čekaj... ima nekih vlakana. Da ih stavim u PK?" "Da." Tehničar se pogrbio iznad ekrana kada su se pojavili rezultati. "Evo, evo, biljna vlakna. U skladu s papirom. A dobivam i sastojke smjese. NH četiri OH." "Amonijak hidroksid?" Rhyme je rekao. "Amonijak?" pitao je Sellitto. "Možda si pogriješio oko pravljenja bombe." "Ima li ulja?" pitao je Rhyme. "Ne." Rhyme je pitao: "Vlakna s amonijakom, jesu li s ručki ili oštrice?" "Ne. Bilo ga je na odjeći čuvara kojeg je pretukao." Amonijak?, pitao se Rhyme. Zamolio je Coopera da pogleda jedno od vlakana kroz mikroskop za skeniranje elektrona. "Jako ga povećaj. Kako je amonijak pričvršćen?" Slika se pojavila na ekranu. Nit vlakna izgledala je kao stablo drveta. "Pali se toplinom, pretpostavljam." Još jedna tajna. Papir i amonijak. Rhyme je pogledao na sat. Bilo je 2:40 ujutro. Odjednom je shvatio da ga je Sellitto nešto pitao. Nagnuo je glavu. "Rekao sam", detektiv je ponovio, "bismo li trebali početi evakuirati ljude oko postaje? Mislim, bolje sada nego kad se približi vrijeme mogućeg napada." Rhyme je na trenutak gledao u plavkasto stablo na ekranu SEM-a. Zatim je naglo rekao: "Da. Moramo izvesti sve ljude. Evakuirajte zgrade oko postaje. Razmislimo - četiri stana sa svake strane i preko puta." "Tako puno?" rekao je Sellitto, blago se osmjehnuvši. "Stvarno misliš da moramo to učiniti?" Rhyme je pogledao detektiva i rekao: "Ne, predomislio sam se. Čitav stambeni blok. Moramo evakuirati čitav blok. Odmah. I dovedi Haumanna i Dellraya ovamo. Ne zanima me gdje su. Želim ih ovdje." 17. Sat 22. od 45 Neki od njih su spavali.
  • 122. Sellitto u naslonjaču, iz kojeg se probudio zgužvaniji nego ikada, kosa mu je bila raskuštrana. Cooper je spavao dolje. Sachsova je, čini se, provela noć na kauču u prizemlju ili u jednoj od spavaćih soba na prvom katu. Clinitron je više nije zanimao. Thom, i sam smušen, muvao se posvuda, brižan i zaposlen - mjerio je Rhymeov tlak. Kuću je ispunjavao miris kave. Bilo je tek svanulo i Rhyme je buljio u tabele s dokazima. Bili su budni od četiri, planirajući strategiju za hvatanje Plesača - i odgovarajući na masu prigovora zbog evakuacije. Hoće li ovo uspjeti? Hoće li im Plesač upasti u zamku? Ali, postojalo je još jedno pitanje o kojem Rhyme nije želio razmišljati, ali ga nije mogao izbjeći. Što će se dogoditi kad se zamka razotkrije? Plesač je bio dovoljno smrtonosan i na vlastitom teritoriju. Kakav će biti kad se nañe stjeran u kut? Thom je svima donio kavu. Pregledavali su Dellrayevu taktičnu mapu. Rhyme, opet u Storm Arrowu, približio im se i proučavao je s njima. "Jesu li svi na mjestima?" pitao je Sellitta i Dellraya. Oba Haumannova 3 2-E tima i Dellrayeva skupina FBI specijalaca iz južne i istočne oblasti bili su spremni. Postavili su se pod krinkom noći, kroz kanalizacijske odvode i podrume, preko krovova i pod punom urbanom kamuflažom. Rhyme je bio uvjeren da Plesač nadgleda svoj cilj. "On večeras neće spavati", rekao je Rhyme. "Siguran si da će ući na taj način, Linc?" Sellitto je nesigurno pitao. Siguran?, nervozno je pomislio. Tko može biti siguran u bilo što s Plesačem na lijesu? Njegovo najpogubnije oružje je prijevara... Rhyme je rekao: "Devedeset dva cijelih sedam posto siguran." Sellitto je ispustio kiseli smiješak. U tom je trenutku zazvonilo zvonce na vratima. Trenutak kasnije na vratima se pojavio krupni, sredovječni čovjek kojeg Rhyme nije prepoznao. Dellrayev uzdah označio je da se spremaju nevolje. I Sellitto je poznavao tog čovjeka, činilo se, i oprezno mu kimnuo. Predstavio se kao Reginald Eliopolos, pomoćnik državnog tužitelja za južnu oblast. Rhyme se prisjetio da je on tužitelj u slučaju Phillipa Hansena. "Vi ste Lincoln Rhyme? Čuo sam dobre stvari o vama. A-ha. A-ha." Krenuo je prema naprijed, automatski pružajući Rhymeu ruku. Zatim je shvatio da je ispružena ruka bila beskorisna u Rhymeovu slučaju, pa ju je jednostavno pružio Dellrayu, koji ju je nevoljko stisnuo. Eliopolosovo veselo - "Drago mi je što te vidim, Fred" - značilo je upravo suprotno i Rhyme se pitao što je bilo uzrokom hladnoće medu njima. Odvjetnik je ignorirao Sellitta i Mela Coopera. Thom je nagonski osjetio o čemu se radi i nije došljaku ponudio kavu.
  • 123. "A-ha, a-ha. Čujem da vodite pravu operaciju odavde. Ne javljate se previše nadreñenima, ali, k vragu, ja znam sve o improvizaciji. Ponekad jednostavno ne možeš čekati na potpise i treću kopiju dokumenta." Eliopolos je prišao mikroskopu i pogledao kroz vizir. "A-ha", rekao je, iako je to što je vidio bila tajna za Rhymea, budući da su svjetla bila ugašena. "Možda...", počeo je Rhyme. "Stvar? Da prijeñem na stvar?" Eliopolos se okrenuo. "Naravno. Evo. U federalnoj zgradi u centru grada nalazi se oklopljeno vozilo. Želim da svjedoci u Hansenovu slučaju budu u njemu za sat vremena. Percey Clay i Brit Hale. Odvest će ih u zaštićeni objekt Shoreham na Long Islandu. Tamo će ih zadržati do svjedočenja pred porotom u ponedjeljak popodne. Točka. Kraj stvari. Što kažete na to?" "Mislite da je to pametna ideja?" "A-ha, mislimo. Mislimo da je to pametnije nego koristiti ih kao mamac u nekoj osobnoj osveti newyorške policije." Sellitto je uzdahnuo. Dellray je rekao: "Otvori malo oči, Reggie. Nisi ni ti baš nedužan. Vidim li zajedničku operaciju? Vidim li službenu operaciju?" "I to je dobra stvar", rekao je Eliopolos odsutno. Pažnju je potpuno posvećivao Rhymeu. "Recite mi, zar ste stvarno mislili da se nitko neće sjetiti da je to isti počinitelj koji je prije pet godina ubio vaše tehničare?" Pa, a-ha, Rhyme se bio nadao da se nitko neće sjetiti. I sada, kad se netko bio sjetio, on i njegov tim bili su u nevolji. "Ali, hej, hej", rekao je odvjetnik veselo, "ja ne želim rat za teritorij. Želim li to? Zašto bih to želio? Ono što želim je Phillip Hansen. Svi žele Phillipa Hansena. Sjećate se? On je velika faca." Istina je bila da je Rhyme uglavnom bio zaboravio na Phillipa Hansena. I sada kada su ga podsjetili, shvatio je točno što je Eliopolos činio. I ta ga je spoznaja jako mučila. Rhyme se Eliopolosu prikrao poput kojota. "Imate li tamo dobre agente?" pitao je nevino. "Tko će štititi svjedoke?" "U Shorehamu?" odvjetnik je nesigurno odgovorio. "Pa, možete se kladiti da imamo. A-ha." "Jeste li ih obavijestili o sigurnosti? I o tome koliko je Plesač opasan?" rekao je nedužno poput malog djeteta. Stanka. "Obavijestio sam ih." "I kakva su im točno nareñenja?" "Nareñenja?" Eliopolos je neuvjerljivo pitao. On nije bio glup čovjek, znao je da je uhvaćen. Rhyme se nasmijao. Pogledao je prema Sellittu i Dellrayu. "Vidite, naš prijatelj državni tužitelj ima tri svjedoka za koje se nada da bi mogli srediti Hansena."
  • 124. "Tri?" "Percey, Hale... i Plesač osobno", Rhyme se narugao. "Želi ga uhvatiti kako bi ovaj svjedočio." Pogledao je Eliopolosa. "Znači, i vi koristite Percey kao mamac?" "Samo", nasmijao se Dellray, "što je on stavlja u milostivu zamku. Shvatio sam. Shvatio sam." "Mislite", rekao je Rhyme, "da vaš slučaj protiv Hansena nije dovoljno snažan, bez obzira na to što su Percey i Hale vidjeli." Gospodin A-ha pokušao je s iskrenošću: "Vidjeli su ga kako baca neke proklete dokaze. Dovraga, zapravo nisu čak ni to vidjeli. Ako pronañemo te platnene vreće i one ga povežu s ubojstvima one dvojice vojnika u proljeće, onda, u redu, imamo slučaj. Možda. Ali, A - možda ne nañemo vreće i B dokazi u njima mogli bi biti oštećeni." Onda C - zovite mene, Rhyme je pomislio. Ja mogu pronaći dokaze u noćnom povjetarcu. Sellitto je rekao: "Ali ako uhvatite Hansenova plaćenog ubojicu, on bi mogao cinkati svog šefa." "Točno." Eliopolos je prekrižio ruke, kao što sigurno radi u sudnici kad drži završnu riječ. Sachsova je slušala s vrata. Postavila je pitanje koje je Rhyme upravo namjeravao. "I što biste za to ponudili Plesaču?" Eliopolos je pitao: "Tko ste vi?" "Policajka Sachs. Odjel za istrage i prikupljanje dokaza." "To baš nije pitanje koje bi istražitelj mjesta zločina trebao postavljati..." "Onda ja postavljam to jebeno pitanje", zarežao je Sellitto, "i ako ja ne dobijem odgovor, postavit će ga gradonačelnik." Eliopolos je pred sobom imao političku karijeru, pretpostavljao je Rhyme. I, prema svemu sudeći, uspješnu. Eliopolos je rekao: "Važno je da uspješno procesuiramo Hansena. On je gori od ta dva zla. Predstavlja veći potencijal za činjenje štete.' "To je lijep odgovor", rekao je Dellray, namrštivši lice. "Ali nema veze s pitanjem. Što ćete pristati dati Plesaču ako svjedoči protiv Hansena?" "Ne znam", rekao je odvjetnik okolišajući. "O tome se nije razgovaralo." "Deset godina u zatvoru s osiguranjem srednjeg stupnja?" promrmljala je Sachsova. "O tome se nije razgovaralo." Rhyme je razmišljao o zamci koju su oni tako pažljivo planirali do četiri ujutro. Ako Percey i Hale sada budu premješteni, Plesač će saznati za to. Napravit će novi plan, saznati da su u Shorehamu i, uz čuvare kojima je nareñeno da ga uhvate živog, ušetat će unutra, ubiti Percey i Halea - i još desetak policajaca - i otići.
  • 125. Odvjetnik je započeo: "Nemamo puno vremena..." Rhyme ga je prekinuo: "Imate li dokumente?" "Nadao sam se da ćete biti voljni surañivati." "Nismo." "Vi ste civil." "Ja nisam", rekao je Sellitto. "A-ha. Shvaćam." Pogledao je Dellraya, ali nije ni pitao na čijoj je strani. Odvjetnik je rekao: "Mogu dobiti papire koji će pokazati potrebu za zaštićenim pritvorom za nekoliko sati." U nedjelju ujutro?, pomislio je Rhyme. A-ha. "Mi vam ih nećemo predati", rekao je. "Činite što morate." Eliopolosu se na okruglom birokratskom licu pojavio smiješak. "Trebao bih vam reći da ako ovaj počinitelj pogine u pokušajima da ga se uhiti, ja ću osobno pregledati izvještaj komisije o toj pucnjavi, i moguće je da ću zaključiti da nadležno osoblje nije dalo naredbu za korištenje pogibeljnih postupaka prilikom uhićenja." Pogledao je Rhymea. "Moglo bi biti problema i s miješanjem civila u federalne zakonodavne operacije. To bi moglo dovesti do teške grañanske parnice. Samo vas želim upozoriti." "Hvala vam", rekao je Rhyme bezbrižno. "Cijenim to." Kada je otišao, Sellitto se prekrižio: "Isuse, Linc, jesi li ga čuo? Rekao je teške grañanske parnice." "Bože, Bože, Bože... Govoreći u moje ime, mene bi i malena parnica dovoljno preplašila", ubacio se Dellray. Nasmijali su se. Zatim se Dellray protegnuo i rekao: "Gadno je ovo što kruži. Jesi li čuo za to, Lincolne? Taj virus?" "Kakav?" "Zahvaća mnoge ljude u posljednje vrijeme. Moji specijalci i ja smo na nekakvom zadatku i odjednom dobiju neko gadno trzanje u prstima na obaraču." Sellitto, koji je bio puno lošiji glumac od agenta, rastegnuto je rekao: "I vi? Ja sam mislio da se to dogaña samo u gradskoj policiji." "Ali slušajte", rekao je Fred Dellray, Alec Guiness meñu uličnim policajcima. "Znam i lijek. Moraš samo ubiti opakog kretena, kao što je, na primjer, ovaj Plesač, ako te makar i krivo pogleda. To uvijek upali." Rasklopio je svoj telefon. "Mislim da ću nazvati i pobrinuti se da moji dečki i cure ne zaborave na taj lijek. To ću učiniti upravo sada."
  • 126. 18. Sat 22. od 45 Probudivši se u sumornom skloništu u zoru, Percey Clay je ustala iz kreveta i otišla do prozora, Razmaknula je zavjese i pogledala prema sivom, monotonom nebu. U zraku je bila slaba magla. Skoro minimalni uvjeti, procijenila je. Vjetar je istočni, pet čvorova. Vidljivost oko 400 metara. Nadala se da će se vrijeme razvedriti do navečer. O, mogla je ona letjeti pod bilo kakvim uvjetima - što je i činila. Svatko s dozvolom IRL Instrumenti reguliranog letenja - mogao bi poletjeti, letjeti i sletjeti po gustoj naoblaci. (Zapravo, s njihovim kompjutorima, odašiljačima, radarima i napravama za izbjegavanje sudara, većina komercijalnih aviona mogla bi sama letjeti - čak i savršeno sletjeti.) Ali Percey je voljela letjeti po lijepom vremenu. Voljela je gledati kako tlo ispod nje nestaje. Svijetla noći. Oblake. I zvijezde iznad sebe. Sve večernje zvijezde... Opet se sjetila Eda i svog poziva njegovoj majci jučer navečer. Planirale su njegovu misu zadušnicu. Željela je još razmisliti o tome, srediti listu uzvanika, planirati prijam. Ali nije mogla. Glava joj je bila okupirana Lincolnom Rhymeom. Prisjećala se razgovora koji je jučer vodila s njim iza zatvorenih vrata - nakon svañe s onom policajkom, Amelijom Sachs. Sjedila je pokraj Rhymea u starom naslonjaču. Na trenutak ju je proučavao, odmjerivši je od glave do pete. Obuzeo ju je čudan osjećaj. To nije bilo osobno ispitivanje - ne na način na koji muškarci gledaju neke žene (ne nju, naravno) u barovima ili na ulici. Na način na koji bi je stariji pilot mogao pogledati prije nego što prvi put zajedno polete. Provjeravajući njezin autoritet, ponašanje, brzinu misli. Njezinu hrabrost. Bila je izvadila pljosku iz džepa, ali Rhyme je odmahnuo glavom i predložio osamnaest godina star whiskey. "Thom misli da previše pijem", rekao je. "Što je i istina. Ali, što je život bez poroka, zar ne?" Blago se nasmijala. "Moj otac je opskrbitelj time." "Pićem? Ili grijesima općenito?" "Cigaretama. Jedan je od upravitelja tvrtke Američki duhan iz Richmonda. Ispričavam se. Više se ne zovu tako. Sada su Američki potrošački proizvodi ili nešto slično." Ispred prozora se čulo lepetanje krila. "O", nasmijala se. "To je mužjak." Rhyme je pratio njezin pogled do prozora. "Što?"
  • 127. "Mužjak sivog sokola. Zašto se nastanio ovdje? Oni obično imaju gnijezda više u gradu." "Ne znam. Jednog jutra sam se probudio i bili su tu. Razumijete se u sokolove?" "Naravno." "Lovite s njima?" pitao je. "Nekada sam to činila. Imala sam mužjaka kojeg sam koristila za lov na jarebice. Nabavila sam ga dok je još bio čučavac." "Što to znači?" "Da se bio nedavno izlegao. Tada ih je lakše istrenirati." Pažljivo je proučila gnijezdo, s blagim osmijehom na licu. "Ali moj najbolji lovac je bio kokošar odrasli jastreb. Ženka. One su veće od mužjaka, bolje ubojice. S njima je teško raditi. Ali mogla je uloviti bilo što - zeca, kunića, fazana." "Imate li je još uvijek?" "O, ne. Jednog je dana čekala, što znači vrebala lovinu. I onda se jednostavno predomislila. Uletjela je meñu termičke stupove, što ju je odnijelo tridesetak metara u visinu. Nestala je prema suncu. Mjesec dana sam joj postavljala mamac, ali nije se vratila." "Jednostavno je nestala?" "To se dogaña s kokošarima", rekla je, slegnuvši ramenima bez sentimentalnosti. "Hej, to su divlje životinje. Ali, provele smo lijepih šest mjeseci zajedno." Taj sokol je bio inspiracija za logo Hudson Aira. Kimnula je prema prozoru. "Vi donosite sreću kompaniji. Jeste li im dali imena?" Rhyme se podrugljivo nasmijao. "Ja ne radim takve stvari. Thom je pokušao. Smijao sam se dok nije izašao iz sobe." "Hoće li me ona policajka Sachs stvarno uhititi?" "Pa, mislim da bih je mogao uvjeriti u suprotno. Čujte, nešto bih vam rekao." "Izvolite." "Morate se odlučiti, vi i Hale. O tome sam htio s vama razgovarati." "Odlučiti?" "Možemo vas izvesti iz grada. U zaštićeni objekt. S pravim postupcima izbjegavanja, siguran sam da možemo pobjeći Plesaču i držati vas na sigurnom do izlaska pred porotu." "Ali?" pitala je. "Ali on će vas i dalje loviti. Vi ćete i nakon iskaza pred porotom biti prijetnja za Phillipa Hansena jer ćete morati svjedočiti na suñenju. Koje bi moglo početi tek za nekoliko mjeseci." "Možda ga porota ne optuži, bez obzira na to što mi kažemo", Percey je istaknula. "U tom slučaju nema nas smisla ubijati." "To nema veze. Kada je Plesač angažiran da nekoga ubije, ne staje dok taj netko nije mrtav. Uostalom, tužiteljstvo će optužiti Phillipa Hansena i za
  • 128. ubojstvo vašeg muža i vi ćete biti svjedoci i u tom slučaju. Hansen želi da nestanete." "Mislim da shvaćam što želite reći." Podignuo je obrvu. "Crv na udici", rekla je. Oči su mu se stisnule i nasmijao se. "Pa, neću vas pokazivati u javnosti, samo ću vas staviti u zaštićenu kuću ovdje u gradu. Dobro čuvanu. S najmodernijim sigurnosnim sistemom. A i mi ćemo se tamo sakriti. Plesač će se pojaviti i mi ćemo ga zaustaviti, jednom zauvijek. To je suluda ideja, ali mislim da nemamo puno izbora." Još jedna čaša whiskeyja. Nije bio loš. Za proizvod koji se nije punio u Kentuckyju. "Suluda?" ponovila je. "Da vas pitam nešto. Imate li uzore, detektive? Nekoga kome se divite?" "Naravno. Kriminaliste. Augusta Vollmera, Edmonda Locarda." "Jeste li čuli za Beryl Markham?" "Ne." "Bila je pilot tridesetih i četrdesetih godina. Ona je - a ne Amelia Earhart - moj idol. Vodila je buran život. Iz britanske više klase. Društvo kao iz Moje Afrike. Bila je prva osoba, ne prva žena, prva osoba koja je sama letjela preko Atlantika na težak način, od istoka prema zapadu. Lindbergh se koristio vjetrom u leña." Nasmijala se. "Svi su mislili da je luda. Novine su objavljivale članke u kojima su je ljudi molili da to ne pokušava. Naravno, učinila je to." "I uspjela je?" "Srušila se prije nego je stigla na aerodrom, ali uspjela je. Ne znam je li to bilo ludo ili hrabro. Ponekad mislim da izmeñu tih pojmova nema razlike." Rhyme je nastavio: "Bit ćete prilično sigurni, ali ne potpuno sigurni." "Reći ću vam nešto. Ono grozno ime? Kojim zovete ubojicu?" "Plesač. " "Plesač na lijesu. Pa, mi tu frazu koristimo prilikom avionskih letova. Kut za lijes." "Što to znači?" "To je razlika izmeñu brzine na kojoj tvoj avion počinje gubiti na brzini i brzine na kojoj se počinje raspadati od turbulencije Machova - kada se približavaš brzini zvuka. Na razini moraš imati nekoliko stotina kilometara na sat s kojima se možeš igrati, ali na petnaest ili dvadeset tisuća metara brzinu počinjete gubiti na oko petsto čvorova na sat, a proboj Macha je otprilike na petsto četrdeset. Ako ne ostaneš ispod te granice od četrdeset čvorova na sat, doñeš u kut za lijes i gotov si. Svaki avion koji leti tako visoko mora imati autopilota koji održava brzinu ispod granice. Reći ću vam samo da često letim na tim visinama i gotovo nikada ne uključujem autopilota - potpuna sigurnost nije mi poznata stvar."
  • 129. "Znači, učinit ćete to?" Ali Percey nije odmah odgovorila. Još neko vrijeme ga je ispitivala. "To nije sve, zar ne?" "Nije sve?" pitao je Rhyme, ali nevinost u njegovom glasu bila je slaba krinka. "Ja čitam kolumnu Metro u Timesu. Vi policajci se ne trudite ovoliko oko svakog ubojice. Što je Hansen učinio? Ubio je nekoliko vojnika i mog muža, ali vi ga lovite kao da je Al Capone." "Nije me briga za Phillipa Hansena", rekao je tiho Lincoln Rhyme, sjedeći u svom motoriziranom tronu, s tijelom koje se nije pomicalo i očima koje su blještale poput tamnih plamenova, isto kao i njezin jastreb. Nije rekla Rhymeu da niti ona, kao ni on, nikada ptici ne bi nadjenula ime, da je svog kokošara zvala jednostavno "jastreb". Rhyme je nastavio: "Ja želim uhvatiti Plesača. On je ubio puno policajaca, uključujući i dvoje koji su radili za mene. Uhvatit ću ga." Ipak, osjećala je da to nije sve. Ali nije navaljivala. "Morat ćete pitati i Brita." "Naravno." Naposljetku je rekla: "U redu, pristajem." "Hvala vam. Ja..." "Ali", prekinula ga je. "Što?" "Postoji uvjet." "Koji?" Rhyme je podignuo obrvu, a Percey je iznenadila ova misao - nakon što zanemariš njegovo oštećeno tijelo, vidjet ćeš kako je on zgodan muškarac. I, da, kad je to shvatila, osjetila je svog starog neprijatelja - poznatu neugodu od boravka u društvu privlačnog muškarca. Hej, Trololika, Pseća Faca, Trol, Trolica, Žabetina, imaš li sudar u subotu navečer? Kladim se da nemaš... Percey je rekla: "Da ja vozim čarter za Američko zdravstveno sutra navečer." "O, mislim da to nije baš dobra ideja." "Bez toga nema dogovora", rekla je, prisjetivši se fraze koju su povremeno koristili Ed i Ron. "Zašto vi morate letjeti?" "Hudson Air treba ovaj ugovor. Očajnički. To je zahtjevan let i treba nam najbolji pilot kojeg kompanija ima. To sam ja." "Što znači zahtjevan?" "Sve je isplanirano u detalje. Idemo s minimumom goriva i pilot ne smije gubiti vrijeme na kruženje zato što je promašio prilaz ili skretati s dogovorenog puta zbog vremenskih uvjeta." Zastala je, a onda dodala: "Neću dopustiti da moja kompanija propadne." Percey je to rekla s intenzivnošću koja je odgovarala njegovoj, ali iznenadila se kada je kimnuo bez prigovora. "U redu", rekao je Rhyme. "Pristajem."
  • 130. "Onda smo se dogovorili." Nagonski je ispružila ruku kako bi se rukovali, ali je primijetila svoju grešku. Nasmijao se: "U zadnje vrijeme se držim isključivo usmenih dogovora." Popili su whiskey kako bi zapečatili nagodbu. Sada, u rano nedjeljno jutro, odmarala je glavu na prozoru skloništa. Bilo je toliko posla. Popraviti Foxtrot Bravo. Napraviti navigacijski dnevnik i plan leta - što će potrajati nekoliko sati. Ali ipak je, unatoč nelagodi, unatoč tuzi zbog Eda, osjećala neopisiv osjećaj zadovoljstva zbog toga što će večeras letjeti. "Hej", rastegnuo je prijateljski glas. Okrenula se i na vratima ugledala Rolanda Bella. 'Jutro", rekla je. Brzo je krenuo prema naprijed. "Ako otvoriš zavjese, trebala bi se držati pognuto." Navukao je zavjese. "O, čula sam da detektiv Rhyme postavlja nekakvu zamku. Zajamčeno je da će ga uloviti." "Pa, priča se da je Lincoln Rhyme jedan od najboljih. Ali kad se radi o ovom ubojici, ja ni u što nisam siguran. Jeste li dobro spavali?" "Ne", rekla je, "a vi?" "Zadrijemao sam na nekoliko sati", rekao je Bell, vireći svojim prodornim očima iza zavjesa. "Ne trebam puno sna. Uglavnom se budim pun elana. To se dogodi kad imate klince. Zapamtite, ne razmičite zavjese. Ovo je ipak New York City i zamislite što bi se dogodilo s mojom karijerom kad bi vas pogodio neki gangster koji puca po ulici. Cijeli tjedan bi mi se svi suho osmjehivali. Onda, jeste li za kavu?" *** Desetak oblaka odsijavalo se od prozora kuće u nedjelju ujutro. Bilo je i naznaka kiše. Žena u kućnom ogrtaču stajala je pokraj prozora, a njezino bijelo lice bilo je okruženo tamnom kovrčastom kosom, zapetljanom jer se tek probudila. A tu je bio i Stephen Kall, jedva jedan stambeni blok udaljen od skloništa Ministartsva pravosuña na Trideset petoj ulici, stapajući se sa sjenom ispod vodenog tornja na vrhu jedne stare stambene zgrade, promatrajući je kroz Leica dalekozor dok su joj odbljesci oblaka plivali preko mršavog tijela. Znao je da će staklo biti otporno na metke i da će mu sigurno odbiti prvi metak. Mogao bi ispaliti drugi u roku od četiri sekunde, ali ona će se nagonski trznuti unazad, kao reakcija na razbijeno staklo, čak i ako ne primijeti da se puca na nju. Vjerojatno neće moći nanijeti smrtonosnu ranu. Gospodine, ostat ću pri svom prvotnom planu, gospodine. Iza nje se pojavio jedan čovjek i zavjesa se spustila. Zatim se kroz pukotinu pojavilo njegovo lice, oči su mu ispitivale krovove, gdje bi prema logici snajper
  • 131. bio postavljen. Izgledao je učinkovito i opasno. Stephen je zapamtio ovu pojavu. Zatim se zaklonio iza zida zgrade, prije nego je bio zapažen. Policijski trik - pretpostavljao je da je to bila ideja Lincolna Crva - da prebace Ženu i Prijatelja u zgradu policijske postaje na West Sideu nije ga zavarao više od deset minuta. Nakon što je prisluškivao Rona i Ženu na telefonu, jednostavno je pokrenuo nelegalni program za identifikaciju broja koji je skinuo s Interneta. Pokazao mu je pozivni broj 212 Manhattan. Sljedeći mu je potez bio rizičan. Ali, kako se inače pobjeñuje, vojniče? Tako što se razmotre sve mogućnosti, koliko god malene bile, gospodine. Spojio se na Internet i u sljedećem je trenutku upisivao broj u telefonski imenik, koji prema broju otkriva ime i adresu pretplatnika. To nije radilo kod neprijavljenih brojeva, no Stephen je bio siguran da nitko iz savezne vlade neće biti dovoljno glup da upotrijebi registrirani broj u skloništu. Bio je u krivu. Ime James L. Johnson, 256 Istočna 35. ulica pojavilo se na ekranu. Nemoguće. Zatim je nazvao federalnu zgradu na Manhattanu i zamolio da razgovara s gospodinom Johnsonom. "Točnije, gospodinom Jamesom Johnsonom." "Pričekajte trenutak, prespojit ću vas." "Oprostite", prekinuo je Stephen, "u kojem je on ono ministarstvu?" "U Ministarstvu pravosuña. Odjel za upravljanje objektima." Stephen je prekinuo vezu dok je prespajala poziv. Kad je saznao da su Žena i Prijatelj u skloništu u Trideset petoj ulici, ukrao je nekoliko gradskih mapa te četvrti kako bi isplanirao svoj napad. Zatim se prošetao oko Dvadesete postaje, na West Sideu, i dopustio da ga vide kako promatra benzinske crpke. Nakon toga je ukrao cisternu i ostavio dovoljno dokaza kako bi pomislili da će upotrijebiti kamion kao ogromnu benzinsku bombu kojom će ubiti svjedoke. I tu je sada bio, Stephen Kall, na malokalibarskom dometu od Žene i Prijatelja. Razmišljao je o poslu, trudio se ne razmišljati o očitoj usporedbi - licu na prozoru koje ga gleda. Malo se naježio, ali ne previše. Malo je crvljivo. Zavjesa se zaklopila. Stephen je sada ponovno proučavao sklonište. Bila je to zgrada na tri kata na koju se nisu naslanjali drugi objekti. Okruživala ju je uličica, poput tamne prašine. Zidovi su bili od smeñeg kamena najčvršći grañevinski materijal nakon granita i mramora ako pokušavate probiti tunel ili razbiti neku površinu. I prozori su bili zagrañeni šipkama koje su izgledale kao da su od starog željeza, ali Stephen je znao da su zapravo od čvrstog čelika i da su povezane sa senzorima kretanja.
  • 132. Požarne stepenice su bile prave, ali ako si bolje pogledao, vidio si tamu iza prozora prekrivenih zavjesom. Vjerojatno je iza okvira bila postavljena čelična ploča. Pronašao je prave požarne stepenice - iza velikog kazališnog postera nalijepljenog na ciglama. (Zašto bi itko nalijepio plakat u sporednu uličicu, osim da zakloni vrata.) Sama je uličica izgledala kao bilo koja druga u središtu grada, popločena i asfaltirana, ali mogao je vidjeti staklene oči sigurnosnih kamera postavljenih na zidovima. Ipak, u uličici je bilo kanti za smeće i kontejnera koji bi mogli biti dobar zaklon. Mogao se uvući u uličicu kroz prozor poslovne zgrade preko puta i onda se skrivati iza kontejnera, pa tako doći do izlaza u slučaju opasnosti. Zapravo, na prvom katu poslovne zgrade bio je otvoren prozor, zavjesa je lepršala unutra i van. Tko god je nadgledao sigurnosne monitore, već je vidio to kretanje i naviknuo se na njega. Stephen se mogao spustiti kroz prozor, skoro dva metra iznad tla, sakriti se iza kontejnera i otpuzati do izlaza u slučaju opasnosti. Znao je i da ga ne očekuju ovdje - čuo je izvještaje o evakuaciji u zgradama oko Dvadesete postaje. Znači da su stvarno vjerovali da će pokušati poslati benzinsku bombu što bliže postaji. Procijeni, vojniče. Gospodine, moja je procjena da se neprijatelj oslanja kako na fizičku strukturu, tako i na anonimnost objekta kao sredstva obrane. Primjećujem nedostatak velikog broja taktičkog osoblja i zaključio sam da napad jedne osobe na objekt ima velike šanse za eliminaciju jedne ili obiju mete, gospodine. Unatoč tom samouvjerenju, na trenutak se bio naježio. Zamišljao je Lincolna kako ga traži. Lincolna Crva. Veliku kvrgavu pojavu, larvu, vlažnu od nekakve tople tekućine, kako gleda posvuda, vidi kroz zidove, viri kroz pukotine. Gleda kroz prozore... Puže mu uz nogu. Zvače mu meso. Speri ih. Speri ih! Što da sperem, vojniče? Još uvijek gnjaviš s onim jebenim crvima? Gospodine, ja sam... Gospodine, ne gospodine. Jesi li mi se smekšao, vojniče? Osjećaš li se kao mala pičkica šiparical Gospodine, ne, gospodine. Ja sam oštrica noža. Ja sam čista smrt. Imam želju za ubijanjem, gospodine! Duboko je udahnuo. Polako se smirio. Kutiju od gitare, u kojoj je bila Model 40, sakrio je na krov, ispod drvenog vodenog tornja. Ostatak opreme je premjestio u veliku torbu za knjige i onda navukao svoju vjetrovku Sveučilišta Columbija i baseball kapu.
  • 133. Sišao je niz požarne stepenice i nestao u uličici, osjećajući sram, čak i strah ne od neprijateljskih metaka, već od prodornog vrućeg pogleda Lincolna Crva koji mu se približava, krećući se polako, ali neumorno kroz grad, gledajući ga. *** Stephen je planirao napadni ulazak, ali nije morao nikoga ubiti. Zgrada preko puta bila je prazna. Predvorje je bilo napušteno i unutra nije bilo sigurnosnih kamera. Glavni ulaz je bio djelomično otvoren gumenim umetačem i pokraj njega je vidio kolica i zalihe komada pokućstva. Bilo je primamljivo, ali nije želio naletjeti na nekog od nosača ili stanara, pa je opet izašao i izvukao se iza ugla, udaljivši se od skloništa. Zaustavio se pokraj bora posañenog u loncu koji ga je skrivao od pogleda s pločnika. Laktom je razbio uski prozor koji je vodio u tamni ured psihijatrov, ispostavilo se - i popeo se unutra. Stajao je potpuno mirno pet minuta, s pištoljem u ruci. Ništa. Zatim se opustio i kroz vrata izašao na hodnik na prvom katu zgrade. Zaustavio se ispred ureda za koji je vjerovao da je onaj s otvorenim prozorom na uličicu - onaj s lepršavom zavjesom. Stephen je posegnuo prema kvaki. Ali, nagon mu je rekao da promijeni plan. Odlučio je probati s podrumom. Pronašao je stepenice i spustio se u zagušljivo područje podrumskih soba. Stephen se nečujno probijao prema strani zgrade najbližoj skloništu i gurnuvši otvorio jedna čelična vrata. Ušao je u slabo osvijetljenu prostoriju veličine sedam puta sedam metara. Punu kutija i starih kućanskih aparata. Pronašao je prozor u visini glave koji je gledao na uličicu. Jedva će se provući kroz njega. Morat će ukloniti i staklo i okvir. Ali kad jednom izañe, moći će se odmah uvući iza gomile vreća za smeće i snajperskim niskim puzanjem doći do izlaza u slučaju opasnosti u skloništu. Puno sigurniji put nego kroz prozor na katu. Stephen je pomislio - uspio sam. Sve ih je prevario. Prevario je Lincolna Crva! To mu je pružalo jednako zadovoljstvo kao što će mu pružiti i ubojstvo dviju žrtava. Iz svoje torbe za knjige izvadio je odvijač i počeo skidati staklarski kit s prozora. Sive obloge su se sporo skidale i bio je toliko obuzet svojim zadatkom da dok je on bacio odvijač i stavio ruku na dršku Berette, čovjek je već bio na njemu, gurajući mu pištolj u vrat i šapatom mu govoreći: "Pomakneš li se i za centimetar, mrtav si."
  • 134. 3. VJEŠTINA Sokol je počeo letjeti. Letjeti: grozna zračna žaba, sova s nečujnim perjem, grbavi leteći Richard III., krenuo je prema meni u niskom letu. Mahao je krilima proračunatom svrhom, dva oka na njegovoj pognutoj glavi gledala su me s koncentracijom lešinara. Jastreb kokošar, T. H. White
  • 135. 19. Sat 23. od 45 S kratkom cijevi. Vjerojatno Colt, Smittie ili imitacija Daga, iz kojeg nije odavno pucano. Niti je bio očišćen. Osjećam miris hrñe. I što nam hrdavi pištolj govori, vojniče? Puno, gospodine. Stephen Kall je podignuo ruke. Visok, nesiguran glas je rekao: "Baci oružje tamo. I svoj walkie-talkie." Walkie-talkie? "Hajde, učini to. Raznijet ću ti mozak." Glas je škripao od očaja. Mokro je šmrcao. Vojniče, prijete li profesionalci? Gospodine, ne. Ovaj čovjek je amater. Da ga imobiliziramo? Ne još. Još uvijek predstavlja opasnost. Da, gospodine. Stephen je bacio svoj pištolj na kartonsku kutiju. "Gdje... daj, gdje ti je radio?" "Nemam radio." "Okreni se. I nemoj ništa pokušavati." Stephen se lagano okrenuo i ugledao mršavog muškarca probojnih očiju. Bio je prljav i izgledao je bolesno. Curilo mu je iz nosa, a oči su mu bile žarko crvene. Gusta smeña kosa bila mu je bez sjaja. I zaudarao je. Vjerojatno je bio beskućnik. Alkos, rekao bi njegov očuh. Ili drogeraš. Stari oštećeni kratkonosi Colt bio je gurnut u Stephenov trbuh, a čekić je bio povučen unatrag. Ne treba puno da zupci kliznu, posebno ako je star. Stephen se dobrodušno nasmiješio. Nije pomaknuo ni mišić. "Gledajte", rekao je, "ne želim nevolje." "Gdje ti je radio?!" čovjek ga je prekinuo. "Nemam radio." Čovjek je nervozno prepipao grudi svog zarobljenika. Stephen ga je lagano mogao ubiti - čovjekova pažnja je stalno lutala. Osjetio je kako mu nesigurni prsti klize po tijelu, pipaju. Na kraju se čovjek udaljio. "Gdje ti je partner?" "Tko?" "Nemoj mi srati. Znaš tko." Odjednom se ponovno naježio. Crvljivo... Nešto nije bilo u redu. "Stvarno ne znam na što misliš." "Policajac koji je upravo bio ovdje." "Policajac?" Stephen je prošaptao. "U ovoj zgradi?"
  • 136. Čovjekove bolećive oči su nesigurno trepnule. "Da. Nisi li mu ti partner?" Stephen je otišao do prozora i pogledao van. "Stani. Pucat ću." "Uperi to negdje drugdje", naredio je Stephen, gledajući preko ramena. Više se nije brinuo za skliske zupce. Počeo je uviñati veličinu svoje pogreške. Bilo mu je zlo u želucu. Čovjekov je glas zaškripao dok je prijetio. "Stani. Na mjestu. Jebeno sam ozbiljan." "Ima li ih i u uličici?" Stephen je smireno pitao. Nakon trenutka zbunjene tišine rekao je: "Ti stvarno nisi policajac." "Ima li ih i u uličici?" Stephen je oštro ponovio. Čovjek se nervozno osvrnuo po sobi. "Prije nekog vremena bila ih je skupina. Oni su ovamo stavili te vreće za smeće. Ne znam jesu li još uvijek tamo." Stephen je buljio u uličicu. Vreće za smeće... Tamo su ih ostavili da me namame. Lažni zaklon. "Ako nekome daš signal, kunem se..." "Daj, šuti." Stephen je polako pregledavao uličicu, strpljiv poput boe, i konačno je vidio slabašnu sjenu na pločniku - iza kontejnera. Pomaknula se centimetar ili dva. I na vrhu zgrade iza skloništa - na kabini dizala - vidio je odraz sjene na površini vode. Bili su predobri da dopuste da im se vide cijevi pušaka, ali ne dovoljno dobri da misle na zaklanjanje svjetla koje se odbija prema gore od vode koja je pokrivala krov zgrade. Isuse, Gospode... Lincoln Jebeni Crv nekako je znao da Stephen neće progutati zamku u Dvadesetoj postaji. Čitavo su ga vrijeme očekivali ovdje. Lincoln je čak pogodio i njegovu strategiju. Da će Stephen pokušati ući u uličicu kroz ovu zgradu. Lice na prozoru... Stephena je odjednom spopala luda zamisao da je ono lice na prozoru u Alexandriji, država Virginia, bio Lincoln Crv, obasjan ružičastom svjetlošću, koji ga je gledao. To, naravno, nije moglo biti točno. Ipak, nemogućnost te ideje nije sprečavala jezovitu slabost koja ga je tjerala na povraćanje, koja se stvarala u Stephenovoj utrobi. Pritvorena vrata, otvoreni prozor i lepršava zavjesa... jebeni otirač za dobrodošlicu. A uličica je savršena zona za ubijanje. Jedino što ga je spasilo bio je njegov instinkt. Lincoln Crv mu je smjestio. Tko je on, dovraga? U njemu se pojavio bijes. Tijelom mu je prošao val topline. Ako su ga očekivali, znači da su slijedili P&N proceduru - pregledavanja i nadgledanja. Što je značilo da će se policajac kojeg je ovaj mali govnar vidio uskoro vratiti
  • 137. kako bi provjerio ovu sobu. Stephen se okrenuo prema mršavom čovjeku. "Kada je policajac posljednji put provjerio ovu prostoriju?" Čovjekove bistre oči su trepnule, a onda se u njima pojavio strah. "Odgovori mi", Stephen je zahtijevao, unatoč crnoj rupi na cijevi Colta uperenoj u njega. "Prije deset minuta." "Kakvo oružje nosi?" "Ne znam. Valjda ono moderno. Poput strojnice." "Tko si ti?" pitao je Stephen. "Ne moram odgovarati na tvoja prokleta pitanja", čovjek se suprotstavio. Obrisao je nos u rukav. I učinio je to rukom u kojoj je držao pištolj. U djeliću sekunde mu je Stephen uzeo pištolj iz ruke i gurnuo malenog čovjeka na pod. "Ne, nemoj me povrijediti." "Zašuti", Stephen je zarežao. Nagonski je otvorio maleni Colt da vidi koliko metaka ima u bubnju. Nije bilo niti jednog. "Prazan je?" pitao je s nevjericom. Čovjek je slegnuo ramenima. "Ja..." "Prijetio mi praznim oružjem?" "Pa... znaš, ako te uhvate s praznim oružjem, zatvorska kazna je manja," Stephen nije razumio bit. Mislio je da bi možda trebao ubiti tog čovjeka samo zato što je toliko glup da nosi nenabijeno oružje. "Što radiš ovdje?" "Samo odi i pusti me na miru", zacvilio je čovjek, pokušavajući ustati. Stephen je ubacio Colt u džep, a onda uzeo svoju Berettu i uperio je čovjeku u glavu. "Što radiš ovdje?" Opet je obrisao lice. "Gore su liječničke ordinacije. A nedjeljom nema nikoga pa dolazim po, znaš, uzorke." "Uzorke?" "Doktori dobivaju besplatne uzorke lijekova i preparata za koje ne postoji evidencija, pa ih možeš ukrasti koliko hoćeš i nitko neće znati. Percodan, Florinol, dijetne pilule, takve stvari." Ali Stephen ga nije slušao. Ponovno je osjećao jezu od Crva. Lincoln je bio jako blizu. "Hej, jesi li dobro?" pitao je čovjek, gledajući u Stephenovo lice. Začudo, crvi su nestali. "Kako se zoveš?" pitao je Stephen. "Jodie. Odnosno, Joe D'Oforio. Ali svi me, ono, zovu Jodie. A ti?" Stephen mu nije odgovorio. Buljio je kroz prozor. Još se jedna sjena pomaknula na vrhu zgrade iza skloništa. "U redu, Jodie. Slušaj. Želiš li zaraditi nešto novaca?" ***
  • 138. "Onda?" Rhyme je pitao s nestrpljenjem. "Što se dogaña?" "Još uvijek je u zgradi s istočne strane skloništa. Još uvijek nije ušao u uličicu", izvijestio ga je Sellitto. "Zašto nije? Mora to učiniti. Nema razloga za to. U čemu je problem?" "Provjeravaju svaki kat. Nije u uredu za koji smo mislili da će ga iskoristiti." Onaj s otvorenim prozorom. Prokletstvo! Rhyme je razmišljao o tome da ostavi otvoren prozor, puštajući zavjesu da leprša, mami ga. Ali to je bilo previše očito. Plesač je postao sumnjičav. "Jesu li svi spremni?" pitao je Rhyme. "Naravno. Opusti se." Ali nije se mogao opustiti. Rhyme nije točno znao kako će Plesač probati napasti sklonište. No, bio je siguran da će to učiniti kroz uličicu. Nadao se da će ga vreće za smeće i kontejner namamiti da misli kako to predstavlja dovoljan zaklon da može prići skloništu s te strane. Dellrayevi agenti i Haumanovi 32-E okruživali su uličicu, bili su u samom skloništu i na zgradama oko njega. Sachsova je bila s Haumannom, Sellittom i Dellrayem u lažnom dostavljačkom kombiju parkiranom jedan stambeni blok dalje od skloništa. Rhyme je privremeno bio prevaren trikom s navodnom benzinskom bombom i kamionom. Da je Plesač ostavio alat na mjestu zločina, bilo je malo vjerojatno, ali ipak moguće. Ali tada je Rhyme postao sumnjičav o količini detonatorske žice na rezačkim kliještima. To mu je dalo naslutiti da je Plesač razmazao oštricu eksplozivom kako bi bio siguran da će policija misliti da će on probati napasti postaju bombom. Odlučio je da Plesač nije postao nepažljiv - kao što su on i Sachsova isprva pretpostavljali. To što je bio viñen kako proučava svoju rutu napada i ostavlja čuvara živog, kako bi ovaj mogao nazvati policiju i ispričati im o krañi kamiona, to je bilo namjerno. Konačna mrvica koja je prevagnula na vagi ipak su bili fizički dokazi. Amonijak zamotan u papirnato vlakno. Postoje samo dva izvora za tu kombinaciju - stari arhitektonski nacrti i mape tlocrta zemljišta, koji su bili preslikani preko amonijskih tiskarskih strojeva. Rhyme je rekao Sellittu da nazove policijski centar i zamoli podatke o provalama u arhitektonske tvrtke ili urede oblasnog javnog bilježnika. Dali su im izvještaj o provali u ured inspektorata. Rhyme ih je zamolio da provjere istočnu Trideset petu ulicu, čime je zapanjio gradske čuvare koji su ga izvijestili da su upravo ti planovi nedostajali. Iako mu je to kako je Plesač otkrio da su Percey i Brit u tom skloništu, kao i točnu adresu, ostala tajna. Prije pet minuta su policijski specijalci otkrili razbijeni prozor na prvom katu poslovne zgrade. Plesač je zanemario otvorena ulazna vrata, ali je ipak ušao u zgradu kako bi iz nje izveo napad kroz uličicu, baš kao što je Rhyme
  • 139. predvidio, ali nešto ga je prestrašilo. Bio je u zgradi, ali nisu imali pojma gdje. Poput otrovne zmije u mračnoj sobi. Gdje je bio, što je planirao? Previše načina za umiranje... "On ne bi čekao", Rhyme je promrmljao. "To je previše rizično." To ga je počelo izluñivati. Jedan se agent javio. "Nema ničega na prvom katu. Još uvijek provjeravamo." Prošlo je pet minuta. Čuvari su se javljali s negativnim izvještajima, ali Rhyme je čuo samo mikrofoniju u slušalicama. *** Jodie je odgovorio: "Tko ne želi zaraditi? Ali ne znam kako." "Pomozi mi da izañem odavde." "Mislim, što radiš ovdje? Traže li oni tebe?" Stephen je odmjerio malenog čovjeka od glave do pete. Gubitnik, ali nije bio lud ili glup. Stephen je odlučio da je taktički najbolje biti iskren. Uostalom, taj čovjek će ionako biti mrtav za nekoliko sati. Rekao je: "Došao sam ovamo ubiti nekoga." "Opa. Ono, jesi li ti član mafije ili nešto takvo? Koga ćeš ubiti?" "Jodie, šuti. U opasnoj smo situaciji ovdje." "Mi? Ja nisam ništa učinio." "Osim što si se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme", rekao je Stephen. "I to je gadno, ali si u istoj situaciji kao i ja jer me žele uhvatiti i neće ti vjerovati da nisi sa mnom. Sada, hoćeš li mi pomoći ili ne? Imam vremena samo za da ili ne." Jodie se trudio ne izgledati prestrašeno, ali oči su ga izdale. "Da. Ili ne." "Ne želim biti povrijeñen." "Ako si na mojoj strani, ništa ti se neće dogoditi. Dobar sam u tome da se pobrinem za to tko će biti povrijeñen, a tko neće." "I platit ćeš mi? Gotovinom? Ne čekom?" Stephen se morao nasmijati. "Ne čekom. Nikako. Gotovinom." Oči poput kuglica od želea su o nečemu razmišljale. "Koliko?" Mali drznik je pregovarao. "Pet tisuća." Strah mu je ostao u očima, ali ga je šok gurnuo u stranu. "Ozbiljno? Ne zezaš me?" "Ne." "Što ako te ja izvedem van, a ti me ubiješ kako mi ne bi morao platiti?"
  • 140. Stephen se opet nasmijao. "Ja sam plaćen puno više od toga. Za mene je pet tisuća ništa. Uostalom, ako se izvučemo odavde, mogao bih opet trebati tvoju pomoć." "Ja.-" U daljini se čuo zvuk. Koraci koji se približavaju. To je bio P&N policajac koji ga je tražio. Samo jedan, Stephen je mogao odrediti slušajući korake. Ima smisla. Očekivali su da će ući u ured na prvom katu, s otvorenim prozorom, gdje je Lincoln Crv smjestio većinu svojih ljudi. Stephen je vratio pištolj u torbu i izvadio nož. "Hoćeš li mi pomoći?" Odgovor je bio jednostavan. Ako mu Jodie neće pomoći, bit će mrtav za šezdeset sekundi. To mu je bilo jasno. "U redu", pružio je ruku. Stephen ju je ignorirao i pitao: "Kako ćemo izaći?" "Vidiš li one grañevinske blokove? Mogu se izvući. Vidiš, tamo. Vode u stari tunel. To su oni tuneli za isporuku koji idu ispod cijelog grada. Nitko ne zna za njih." "Stvarno?" Stephen je želio da je ranije znao za njih. "Odvest će nas do podzemne željeznice. Tamo ja živim. U jednoj staroj stanici podzemne željeznice." Prošlo je dvije godine otkad je Stephen posljednji put radio s partnerom. Ponekad je želio da ga nije ubio. Jodie je krenuo prema betonskim blokovima. "Ne", prošaptao je Stephen. "Evo što želim da učiniš. Stani uz onaj zid." Pokazao je prema zidu suprotno od vrata. "Ali vidjet će me. Ako zaviri ovdje i posvijetli svjetiljkom, ja ću biti prvo što će vidjeti!" "Samo stani tu i digni ruke u zrak." "Ubit će me", zacvilio je Jodie. "Neće. Moraš mi vjerovati." "Ali..." Oči su mu se okrenule prema vratima. Obrisao je lice. Hoće li ovaj čovjek pokleknuti, vojniče? Postoji taj rizik, gospodine, ali prema mojoj procjeni neće. Ovaj čovjek jako želi novac. "Morat ćeš mi vjerovati." Jodie je uzdahnuo: "U redu, u redu..." "Samo drži ruke u zraku, inače će stvarno pucati." "Ovako?" Podignuo je ruke. "Povuci se tako da ti lice bude u sjeni. Da, tako. Ne želim da ti vidi lice... Dobro. Savršeno." Koraci su se približavali. Polako je hodao. Oklijevao.
  • 141. Stephen je prstom dotaknuo usne i legao ničice, stapajući se s podom. Koraci su postali tiši i onda prestali. Na vratima se pojavio obris. Imao je zaštitni prsluk i nosio vjetrovku FBI-a. Ušao je u prostoriju, pregledavajući je svjetiljkom pričvršćenom za kundak svoje H&K puške. Kad je njegova zraka zahvatila Jodiejev trbuh, on je učinio nešto što je zapanjilo Stephena. Počeo je povlačiti okidač. Činio je to jako suptilno. Ali Stephen je bio ubio toliko životinja i ljudi da je poznavao rad mišića, napetost u stavu u trenutku prije nego što ispališ metak. Stephen se brzo kretao. Poskočio je, podignuo strojnicu i slomio agentov mikrofon na stalku. Zatim je gurnuo svoj nož ispod agentova tricepsa, čime mu je paralizirao desnu ruku. Čovjek je bolno uzviknuo. Imaju naredbu da pucaju!, pomislio je Stephen. Nema priče o predaji. Ako me ugledaju, pucaju. Bez obzira jesam li naoružan ili ne. Jodie je viknuo: "O, moj Bože!" Nesigurno je zakoračio prema naprijed, s rukama još uvijek u zraku. Izgledao je gotovo šaljivo. Stephen je srušio agenta na koljena i gurnuo mu zaštitni šljem na oči, vezujući mu usta. "O, Bože, ubo si ga", rekao je Jodie, spuštajući ruke i krenuvši prema naprijed. "Začepi", rekao je Stephen. "O čemu smo pričali? Izlaz." "Ali..." "Odmah." Jodie je samo buljio. "Odmah!" viknuo je Stephen. Jodie je potrčao prema rupi u zidu, dok je Stephen podignuo agenta na noge i vodio ga prema prolazu. Naredba za pucanje. Lincoln Crv je odlučio da on mora umrijeti. Stephen je bio bijesan. "Čekaj ovdje", naredio je Jodieju. Stephen je ponovno uključio slušalice na agentov odašiljač i slušao. Bili su na kanalu za specijalne operacije, na kojem je bilo barem deset policajaca i agenata koji su se javljali dok su pretraživali različite dijelove zgrade. Nije imao puno vremena, ali morao ih je usporiti. Stephen je izveo ošamućenog agenta u žuti hodnik. Ponovno je izvadio nož. 20. Sat 23. od 45
  • 142. "Prokletstvo, prokletstvo", Rhyme je bjesnio, pošpricavši si bradu slinom. Thom je ustao sa stolca da je obriše, ali Rhyme je Ijutito odmahnuo glavom. "Bo?" viknuo je u mikrofon. "Slušam", rekao je Bo iz zapovjedničkog kombija. "Mislim da nas je nekako otkrio i da se probija van. Reci svojim agentima da naprave obrambene timove. Ne želim da itko bude sam. Neka svi uñu u zgradu. Mislim da..." "Čekaj... Čekaj. O, ne..." "Bo? Sachsova? ... Bilo tko?" Ali nitko mu nije odgovorio. Rhyme je preko radija čuo vikanje. Prijenos je bio prekinut. A zatim povremene provale: "... pomoć. Imamo trag krvi... u poslovnoj zgradi. Točno, točno... ne... dolje... podrum. Innelman se ne javlja. Bio je... podrum. Sve jedinice pokret, pokret. Hajde, pokret..." Rhyme je viknuo: "Bell, čuješ li me? Udvostruči zaštitu subjekata. Nemoj, ponavljam, nemoj nikoga ostaviti nezaštićenog. Plesač je na slobodi i ne znamo gdje je." Smireni glas Rolanda Bella čuo se s druge strane linije: "Imamo ih pod okriljem. Nitko neće ući ovamo." Čekanje ga je razbješnjivalo. Nepodnošljivo. Rhyme je želio vrištati od frustriranosti. Gdje je? Zmija u mračnoj prostoriji... A onda su se, jedan po jedan, agenti i policajci počeli javljati, obavještavajući Haumanna i Dellraya da su osigurali kat po kat. Naposljetku je Rhyme čuo: "Podrum je siguran. Ali, Isuse Bože, ovdje ima puno krvi. I Innelmana nema. Ne možemo ga pronaći! Isuse, koliko krvi!" *** "Rhyme, možeš li me čuti?" "Slušam." "U podrumu sam poslovne zgrade", rekla je Amelia Sachs u svoj mikrofon na stalku, osvrćući se oko sebe. Zidovi su bili od prljavog žutog betona, a podovi su bili obojani sivo, poput ratnih brodova. No ukrašenost mutne prostorije jedva se primjećivala; krv je bila poprskana posvuda, poput stravične slike Jacksona Pollocka. Jadni agent, pomislila je. Innelman. Bolje da ga što prije nañemo. Netko tko toliko krvari, ne može preživjeti duže od petnaest minuta. "Imaš li opremu?" pitao ju je Rhyme. "Nemamo vremena! Sva ova krv, moramo ga naći."
  • 143. "Polako, Sachsova. Oprema. Otvori torbu." Uzdahnula je. "Dobro! Jesam." Oprema za krv na mjestu zločina sadržavala je ravnalo, kutomjer s vezicom, metar, Kastle-Meyer Reagent priručni test. I Luminol, koji otkriva ostatke željezo-oksida krvi, čak i ako počinitelj obriše vidljive tragove. "Ovdje je takva pomutnja, Rhyme", rekla je. "Neću moći ništa otkriti." "Ma, scena će nam reći više nego što misliš, Sachsova. Reći će nam jako puno." Pa, ako bi itko mogao unijeti neki smisao u ovaj morbidan prizor, onda je to bio Rhyme; znala je da su on i Mel Cooper bili dugogodišnji članovi Meñunarodnog udruženja analitičara tragova krvi. (Nije znala što je gore jezivi prizori mjesta zločina natopljenih krvlju ili činjenica da postoji grupa ljudi koji su se specijalizirali za to da ih proučavaju.) Ali ovo je izgledalo beznadno. "Moramo ga naći..." "Sachsova, smiri se... Pratiš li me?" Nakon kratke stanke je rekla: "U redu." "Za sada ti treba samo ravnalo", rekao je. "Prvo, reci mi što vidiš." "Ovdje posvuda ima kapljica." "Prolivena krv jako puno otkriva. Ali beznačajna je ako površina na kojoj se nalazi nije jednolična. Kakav je pod?" "Od glatkog betona." "Dobro. Koliko su kapljice velike? Izmjeri ih." "On umire, Rhyme." "Koliko su velike?" odbrusio je. "Raznih veličina, ima ih stotine koje su velike oko dva centimetra. Neke su veće. Otprilike tri centimetra. Tisuće jako malenih koje kao da su posprejane." "Zaboravi na male. To su "dodatne" kapljice, sateliti velikih. Opiši mi najveće. Oblik?" "Uglavnom okrugle." "Nazupčenih rubova?" "Da", promrmljala je. "Ali ima nekih potpuno glatkih rubova. Ima ih i ispred mene. No, te su malo manje." Gdje je on?, pitala se. Innelman. Čovjek kojeg nikada nije vidjela. Koji je nestao i krvari poput fontane. "Sachsova?" "Što je?" odbrusila je. "A što je s manjim kapljicama? Opiši mi ih." "Nemamo vremena za ovo!" "Nemamo vremena da to ne učinimo", smireno je rekao.
  • 144. Proklet bio, Rhyme, pomislila je, a onda rekla: "U redu." Izmjerila ih je. "Dugačke su nešto više od centimetra. Savršeno okrugle. Nemaju nazupčene rubove..." "Gdje se te nalaze?" užurbano je pitao. "Na jednom kraju hodnika ili drugom?" "Većinom u sredini. Na kraju hodnika je skladište. Unutra i blizu njega su veće i imaju isprekidane ili nazupčene rubove. Na drugom kraju hodnika su manje." "U redu, u redu", Rhyme je rekao odsutno. Zatim je objavio: "Ovakva je situacija... Kako se agent zove?" "Innelman. John Innelman. On je Dellrayev prijatelj." "Plesač je Innelmana zgrabio u skladištu. Ubo ga je jednom, visoko. Onesposobio ga je, vjerojatno u ruku ili vrat. To su velike, nejednake kapljice. Zatim ga je odveo niz hodnik, ubovši ga još jednom, niže. To su manje, okruglije. Što je manja putanja kapljice, to su rubovi pravilniji" "Zašto bi to učinio?" "Da nas uspori. Zna da ćemo tražiti ranjenog agenta prije nego krenemo za njim." Ima pravo, pomislila je, ali ne tražimo dovoljno brzo. "Koliko je hodnik dugačak?" Uzdahnula je i pogledala niz njega. "Otprilike petnaest metara, više ili manje, i krvavi trag ide cijelom njegovom dužinom." "Ima li tragova stopala u krvi?" "Deseci. Idu u svim smjerovima. Čekaj... postoji i teretno dizalo. Isprva ga nisam vidjela. Tu trag vodi! Sigurno je unutra. Moramo..." "Ne, Sachsova, čekaj. To je previše očito." "Moramo otvoriti vrata dizala. Nazvat ću vatrogasce da pošalju nekoga s polugom ili ključem dizala. Oni mogu..." Rhyme je smireno rekao: "Slušaj me. Izgledaju li kapljice koje vode prema liftu kao suze? Čiji krajevi idu u različitim smjerovima?" "Mora biti u liftu! Na vratima ima mrlji. On umire, Rhyme! Hoćeš li me poslušati!" "Suze, Sachsova?" rekao je utješno. "Izgledaju li kao punoglavci?" Spustila je pogled. Jesu. Savršene. A vrhovi su im pokazivali u desetak različitih smjerova. "Da, Rhyme, izgledaju." "Idi do mjesta gdje prestaju." Ovo je bilo suludo. Innelman je krvario u dizalu. Na trenutak je pogledala prema metalnim vratima, razmišljala o tome da ignorira Rhymea, a onda se ipak vratila niz hodnik. Do mjesta gdje su prestajale. "Ovdje, Rhyme. Ovdje prestaju." "Jesu li tu ormar ili vrata?"
  • 145. "Da, kako si znao?" "I zatvorena su izvana zaslonom?" "Točno." Kako mu to, k vragu, uspijeva? "Zato da bi tim vidio zaslon i prošao pokraj njega - Plesač baš ne može sam sebe zatvoriti unutra. Pa, Innelman je unutra. Otvori vrata, Sachsova. Upotrijebi kliješta na ručki, ne na samoj kvaki. Postoji šansa da ćemo pronaći otisak. I Sachsova?" "Da?" "Mislim da nije ostavio bombu. Teško da je imao vremena. Ali u kakvom god da je agent stanju, a neće biti u dobrom, zanemari ga na trenutak i najprije potraži zamke." "U redu." "Obećaješ?" "Da." Izvadila je kliješta... Skini zaslon... okreni kvaku. Podigni pištolj. Upotrijebi snagu. Sada! Vrata su se naglo otvorila. Nije bilo bombe niti zamki. Samo blijedo, iskrvareno tijelo Johna Innelmana, bez svijesti, koji joj je pao pod noge. Ispustila je tihi vrisak. "Tu je. Trebam bolničare! Gadno je izrezan." Nagnula se nad njega. Dotrčala su dva bolničara i još nekoliko agenata, s njima i Dellray, mrkog izraza na licu. "Što ti je učinio, John? O, čovječe." Vitki agent se povukao i pustio bolničare da rade svoj posao. Izrezali su mu velik dio odjeće i pregledali ubodne rane. Innelmanove su oči bile napola otvorene, staklaste. "Je li...", pitao je Dellray. "Živ je, jedva." Bolničari su mu stavili zavoje na rane, podvezali ruku i nogu i zatim pustili plazmu. "Odnesite ga u autobus. Moramo krenuti. I to odmah!" Stavili su agenta na nosila i požurili niz hodnik. Dellray je išao za njima pognute glave, mrmljajući si nešto u bradu i stišćući ugašenu cigaretu meñu prstima. "Je li mogao pričati? pitao je Rhyme. "Je li znao kamo je Plesač otišao?" "Ne. Bio je bez svijesti. Ne znam mogu li ga spasiti. Isuse." "Nemoj se smesti, Sacshova. Moramo analizirati mjesto zločina. Moramo saznati gdje je Plesač, je li još uvijek u blizini. Vrati se u skladište. Pogledaj ima li vanjskih prozora ili vrata." Idući prema tamo, pitala je: "Kako si znao za ormar?" "Zbog smjera kapljica. Gurnuo je Innelmana u ormar i namočio krpu policajčevom krvlju. Otišao je do dizala mašući krpom. Kapljice su se kretale u
  • 146. raznim smjerovima dok su padale. Zato su izgledale poput suza. I zbog toga što nas je vodio prema dizalu, trebamo gledati u suprotnom smjeru kako bismo našli put kojim je pobjegao. Skladište. Jesi li tamo?" "Da." "Opiši ga." "Postoji prozor koji gleda na uličicu. Izgleda kao da ga je počeo otvarati. Nema vrata." Pogledala je kroz prozor. "No, ne mogu vidjeti policajce na položajima. Ne znam što mu ih je odalo." "Ti ih ne možeš vidjeti", rekao je Rhyme cinično. "On je. Sada obavi proceduru, pa da vidimo što ćemo naći." Pažljivo je pretražila prostoriju, hodajući po mreži. Zatim je usisala moguće tragove i pažljivo spremila vrećice iz usisivača. "Vidiš li što? Bilo što?" Posvijetlila je svjetiljkom po zidovima i pronašla dva krivo postavljena grañevinska bloka. Prolaz je bio uzak, ali netko vitak se mogao tuda provući. "Pronašla sam mu put izlaska, Rhyme. Prošao je kroz zid. Kroz šuplje grañevinske blokove." "Ne otvaraj ih. Pozovi specijalce." Pozvala je nekoliko agenata da siñu i oni su izvukli blokove, pregledali unutrašnjost svojim svjetiljkama postavljenima na vrhu njihovih H&K poluautomatskih pušaka. "Sve je čisto", rekao je jedan od agenata. Sachsova je izvukla svoje oružje i uvukla su u hladan, mračan prostor. Bila je to uska kosina puna krhotina koja se spuštala niz rupu u temeljima. Po njoj je curila voda. Pazila je da staje na velike komade betona i ne dodiruje vlažnu zemlju. "Što vidiš, Sachsova? Reci mi." Prešla je Poli Lightovim štapićem preko mjesta na kojima bi se Plesač logično mogao pridržati rukama ili stati. "Opa, Rhyme." "Što je?" "Otisci prstiju. Svježi, slabo vidljivi... Čekaj, ima i otisaka u rukavicama. Krvavih. Na mjestima gdje je držao krpu. Ne razumijem. Ovdje je kao u pećini. Možda je skinuo rukavice iz nekog razloga. Možda je mislio da je u tunelu siguran." Zatim je spustila pogled i obasjala si stopala jezovitom žuto-zelenom svjetlošću. "O!" "Što je?" "Ovo nisu otisci njegovih stopala. Nije sam." "S nekim je. Kako znaš?" "Postoji još jedan par otisaka. Oba su svježa. Jedni su veći od drugih. Idu u istom smjeru, trčeći. Isuse, Rhyme."
  • 147. "Što je?" "To znači da ima partnera." "Daj, Sachsova. Čaša je napola puna." Rhyme je veselo dodao: "To znači da ćemo imati dvostruko više dokaza koji će nam pomoći da ga uhvatimo." "Ja sam pomislila", rekla je sumorno, "da to znači da je dvostruko opasniji." *** "Što imaš?" pitao je Lincoln Rhyme. Sachsova se vratila u njegovu kuću. Ona i Mel Cooper su pregledavali dokaze koje je skupila na mjestu zločina. Sachsova i specijalci su slijedili otiske u široki odvodni tunel gdje su izgubili i trag Plesača i njegovog pratitelja. Činilo se da su se njih dvojica popela na ulicu i pobjegla kroz kanalizacijski otvor. Cooperu je dala otisak koji je pronašla na ulazu u tunel. On ga je skenirao i poslao federalcima da ga usporede s otiscima u svojoj kartoteci. Zatim je podigla dva elektrostatička otiska kako bi ih i Rhyme mogao proučavati. "Ovo su otisci stopala u tunelu. Ovo je Plesačev." Podigla je jedan od otisaka, proziran poput rentgena. "Odgovara otisku u psihijatrovu uredu na prvom katu, u koji je provalio." "Nosi obične, tvornički proizvedene cipele", rekao je Rhyme. "Mislio si da će nositi vojničke čizme?" promrmljao je Sellitto. "Ne, to bi bilo previše očito. Radničke cipele imaju dobre gumene džonove i čelik na prstima. Jednako su dobre kao i čizme, ako ti ne treba zaštita za gležnjeve. Približi mi onu drugu, Sachsova." Manje cipele su bile jako iznošene na peti i srednjem dijelu stopala. U desnoj cipeli je bila velika rupa kroz koju su se mogli vidjeti kožni nabori. "Nema čarapa. Možda mu je prijatelj beskućnik." "Zašto ima nekoga sa sobom?" pitao je Cooper. "Ne znam", rekao je Sellitto. "Priča se da on uvijek radi sam. On iskorištava ljude, ali im ne vjeruje." Za to su i mene optuživali, pomislio je Rhyme. Rekao je: "I ostavlja otiske prstiju na mjestu zločina? Ovaj tip nije profesionalac. Sigurno ima nešto što Plesač treba." "Izlaz iz zgrade, kao prvo", predložila je Sachsova. "To bi moglo biti to." "I vjerojatno je već mrtav", ponudila je. "Vjerojatno", Rhyme se u tišini složio. "Otisci", rekao je Cooper. "Prilično su maleni. Rekao bih muški broj 40." Veličina džona ne odgovara uvijek veličini cipele i daje čak i manje uvida u grañu osobe koja ih nosi, ali bilo je razumno zaključiti da je Plesačev partner bio sitne grañe.
  • 148. Okrećući se prikupljenim dokazima, Cooper je stavio uzorke na stakalce i gurnuo ih pod mikroskopsku leću. Prenio je sliku do Rhymeova kompjutora. "Pripremi se za komandu, kursor lijevo", Rhyme je naredio u mikrofon. "Stani. Dvaput klikni." Proučavao je kompjutorski monitor. "Još žbuke s grañevinskog bloka. Prljavština i prašina... Gdje si ovo pronašla, Sachsova?" "Ostrugala sam to ispod grañevinskog bloka i usisala pod tunela. Pronašla sam i gnijezdo iza nekih kutija, izgledalo je kao da se netko tamo skrivao." "Dobro. U redu. Mel, stavi to pod plin. Ovdje ima puno stvari koje ne prepoznajem." Kromatograf je zaružio, razdvajajući sastojke, i poslao konačne isparine u spektrometar za identifikaciju. Cooper je proučio ekran. Izdahnuo je s iznenañenjem. "Čudim se da mu prijatelj uopće može hodati." "Možeš li biti malo precizniji, Mel?" "On je hodajuća apoteka, Linc. Imamo sacobarbiola, fenobarbitala, dexadrinea, amobarbitala, meprobamata, klordiazekspoksida, dizepama." "Isuse", promrmljao je Sellitto. "Crveni, deksedrini, plavi vragovi..." Cooper je nastavio: "Takoñer i laktozu i sukrozu. Kalcij, vitamine, enzime koji se nalaze u mliječnim proizvodima." "Dječja hrana", Rhyme je promrmljao. "Dileri je koriste kako bi razdijelili drogu." "Znači, Plesač ima narkića u pratnji. Tko bi rekao." Sachsova je rekla: "Sve one ordinacije tamo... Taj tip je sigurno krao tablete." "Priključi se na federalni kompjutor", rekao je Rhyme. "Traži popis svih pljačkaša ljekarni koje imaju." Sellitto se nasmijao: "To će izgledati kao telefonski imenik, Lincolne." "Nitko nije rekao da će biti lako, Lon." Ali prije nego je uspio nazvati, Cooper je primio e-mail poruku. "Nemoj se ni truditi." "Molim?" "Stigao je izvještaj o otiscima", tehničar je lupnuo po ekranu. "Tko god ovaj tip bio, nema dosje u New Yorku, gradu ili državi, niti u saveznoj bazi podataka o kriminalcima." "K vragu", Rhyme je bijesno rekao. Osjećao se ukletim. Ne bi li moglo biti barem malo lakše? Promrmljao je: "Ima li drugih tragova?" "Ima nešto ovdje", rekao je Cooper. "Komadić plavog emajla, straga zalivenog rijetkom žbukom, pripijenog za, čini se, beton." "Da vidimo." Cooper je stavio taj uzorak pod mikroskop. Vrat mu se tresao i zamalo zgrčio, no Rhyme se nagnuo prema naprijed i pažljivo ga proučio. "U redu. Stari mozaični emajl. Porculanski, ispucanih rubova, s dnom od olova. Šezdeset, sedamdeset godina star, pretpostavljam."
  • 149. Ali iz tog uzorka nije mogao izvesti nikakav lukavi zaključak. "Ima li još što?" promrmljao je. "Nekih dlaka." Cooper ih je stavio pod mikroskop. Nagnuo se iznad vizira. I Rhyme je proučavao male niti. "Životinjske", objavio je. "Još mačaka?" pitala je Sachsova. "Da vidimo", rekao je Cooper, pognuvši glavu. Ali ove dlake nisu bile mačje. Potjecale su od nekog glodavca. "Štakor", Rhyme je objavio. "Rattus norvegicus. Obični štakor iz kanalizacije." "Nastavi. Što je u onoj torbi, Sachsova?" pitao je Rhyme, poput gladnog dječaka koji razgledava slatkiše u izlogu dućana. "Ne. Ne. Da, toj." U torbi s dokazima bio je komadić papirnate maramice na kojem je bila blijeda smeña mrlja. "Ovo sam pronašla na grañevinskom bloku, onom koji je pomaknuo. Mislim da mu je bilo na ruci. Nema otisaka prstiju, ali mislim da je mrlja mogla biti napravljena dlanom." "Zašto to misliš?" "Zato što sam ja gurnula ruku u prljavštinu i gurnula jedan drugi blok. Ostavila je isti trag." To je moja Amelia, pomislio je. Na trenutak su mu se misli vratile na prošlu noć - njih dvoje kako leže zajedno u krevetu. Odgurnuo je tu misao. "Što je, Mel?" "Izgleda kao mast. Zajedno s prljavštinom, prašinom, komadićima drva i dijelovima organskih materijala. Mislim da je to životinjsko meso. Sve je to jako staro. I pogledaj u gornji kut." Rhyme je proučio srebrne mrlje na svom kompjutorskom ekranu. "Metal. Smrvljen ili ostrugan s nečega. Stavi ga pod plin. Hajdemo se uvjeriti." Cooper je to i učinio. "Petrokemijski", odgovorio je. "Grubo obrañen, bez dodataka... Ima željeza s tragovima mangana, silikona i ugljika." "Čekaj", javio se Rhyme. "Ima li drugih elemenata - kroma, kobalta, bakra, nikla, volframa?" "Ne." Rhyme je pogledao u strop. "Metal? To je stari čelik, napravljen od sirovog željeza u Bessemer pećima. Da je suvremen, sadržavao bi još neke od ovih materijala." "A imamo i još nešto. Ugljena smola." "Kreozot!" viknuo je Rhyme. "Shvatio sam. Plesačeva prva velika greška. Njegov pratitelj je hodajuća mapa." "Koja vodi kamo?" pitala je Sachsova.
  • 150. "U podzemnu željeznicu. Ona mast je stara, čelik je iz starih instalacija i spajajućih šina, kreozot iz skretnica. O, i komadić emajla je iz mozaika. Puno starih stanica je imalo mozaike - imali su slike nečega što je bilo u vezi sa susjedstvom." Sachsova je rekla: "Točno. Na stanici Astor Place su mozaici životinja kojima je trgovao John Jacob Astor." "Porculanski emajl sa žbukom. Znači, to je Plesač htio od njega. Mjesto na kojem će se sakriti. Plesačev prijatelj je vjerojatno beskućnik i narkoman koji živi u napuštenom sporednom kolosijeku, tunelu ili nekoj stanici." Rhyme je shvatio da svi gledaju u sjenu čovjeka na vratima. Prestao je govoriti. "Dellray?" rekao je Sellitto nesigurno. Tamno, tužno lice Freda Dellraya gledalo je prema prozoru. "Što je bilo?" pitao je Rhyme. "Innelman, eto što. Zašili su ga. Dali su mu tristo šavova. Ali, bilo je prekasno. Izgubio je previše krvi. Upravo je umro." "Žao mi je", rekla je Sachsova. Agent je podignuo ruke. Dugački prsti nalik na štapove izgledali su poput šiljaka. Svi u sobi su znali za Dellrayeva dugogodišnjeg partnera - onog koji je poginuo u eksploziji federalne zgrade u Oklahoma Cityju. Rhyme se sjetio i Tonyja Panellija - otetog prije nekoliko dana. Vjerojatno je već bio mrtav, jedini trag u njegovom nestanku bila su zrna neobičnog pijeska. A sada je još jedan od Dellrayevih prijatelja nestao. Agent se kretao prijetećim korakom. "Znaš zašto je bio izrezan Innelman?" Svi su znali, nitko nije odgovorio. "Zbog diverzije. To je jedini razlog. Da bi nas skrenuo sa svog traga. Možeš li to vjerovati? Zbog jebene diverzije." Naglo se zaustavio. Pogledao je Rhymea svojim zastrašujućim crnim očima. "Imaš li bilo kakav trag, Lincolne?" "Ne baš puno." Ispričao mu je o Plesačevu prijatelju beskućniku, drogi, skrovištu u podzemnoj. Negdje. "To je sve?" "Bojim se da jest. Ali moramo pregledati još neke dokaze." "Dokazi", Dellray je prošaptao s prijezirom. Otišao je do vrata, zaustavio se. "Diverzija. To nije razlog da dobar čovjek umre. Nimalo dobar razlog." "Fred, čekaj... Trebamo te." Ali agent nije čuo, ili je ignorirao Rhymea ako je. Izašao je iz sobe. Trenutak kasnije vrata u prizemlju zatvorila su se uz glasan škljocaj.
  • 151. 21. Sat 24. od 45 "Dome, slatki dome", rekao je Jodie. Madrac i dvije kutije stare odjeće, hrana u konzervi. Časopisi - Playboy i Penthouse i neki jeftini hard-core pornografski, na koje je Stephen bacio gadljiv pogled. Jedna ili dvije knjige. Smrdljiva podzemna stanica u kojoj je Jodie živio, negdje u središtu grada, zatvorena je prije nekoliko desetljeća i zamijenjena stanicom na ulici. Dobro mjesto za crve, pomislio je Stephen sumorno, a zatim izbacio tu sliku iz glave. U ovu malenu stanicu ušli su s platforme ispod nje. Došli su do ovdje otprilike tri ili četiri kilometra - podzemnim putovima, krećući se kroz podrume zgrada, tunele, ogromne kanalizacijske cijevi i one manje. Ostavljajući lažni trag - otvoren kanalizacijski izlaz na ulicu. Naposljetku su stigli do tunela podzemne, i to u kratkom vremenu, iako je Jodie bio u jako lošoj kondiciji i hvatao zrak, pokušavajući sustići Stephenov luñački tempo. Postojala su vrata koja su vodila na ulicu. Bila su zatvorena iznutra. Kroz kose procijepe u daskama probijale su se zrake prašnjave svjetlosti. Stephen je provirio van, na loše proljetno vrijeme. Nalazili su se u siromašnom dijelu grada. Na uglovima ulice stajale su skitnice, na pločniku su bile razbacane boce Thunderbirda i Colta 44, a posvuda je bilo raznobojnih poklopaca bočica cracka. Na ulici je ogromni štakor žvakao nešto sivo. Stephen je iza sebe čuo buku i vidio Jodieja kako ispušta šaku punu ukradenih pilula u kutije za kavu. Bio je pogrbljen, pažljivo ih je slagao. Stephen je prekopao svoj ruksak i pronašao mobitel. Nazvao je Sheilin stan. Očekivao je da će se javiti njezina automatska sekretarica, ali čuo je snimku koja ga je obavijestila da je linija pokvarena. O, ne... Bio je zapanjen. To je značilo da je paket u Sheilinom stanu eksplodirao. A to je značilo da su saznali da je bio tamo. Kako su, dovraga, to postigli? "Je li ti dobro?" pitao je Jodie. Kako? Lincoln, kralj crva. Eto kako! Stephenovi dlanovi su se počeli znojiti. "Hej?" Stephen je podignuo pogled. "Činiš se... " "Dobro sam", Stephen je kratko odgovorio.
  • 152. Prestani se brinuti, rekao je sam sebi, eksplozija je bila dovoljno velika da raznese cijeli stan i uništi svaki njegov trag. U redu je. Siguran si. Nikada te neće pronaći, nikada te neće uhvatiti. Crvi te neće napasti... Pogledao je Jodiejev lagani radoznali smiješak. Ježenje je prestalo. "Ništa", rekao je. "Samo promjena planova." Prekinuo je vezu. Stephen je ponovno otvorio svoju torbu, izbrojio 5.000 dolara. "Evo ti novac." Jodie je bio opčinjen novčanicama. Njegove oči premještale su se s novčanica na Stephenovo lice i natrag. Pružio je mršavu ruku i pažljivo uzeo tih pet tisuća, kao da se mogu raspasti ako ih primi prečvrsto. Dok je primao novčanice, Jodiejeva je ruka dotaknula Stephenovu. Ubojica je čak i kroz rukavicu osjetio snažan trzaj - kao onda kada su ga nožem uboli u trbuh - zapanjujući, ali bezbolan. Stephen je pustio novac i, skrećući pogled, rekao: "Ako mi opet pomogneš, dat ću ti još deset." Čovjekovo crveno podbuhlo lice raširilo se u oprezan osmijeh. Duboko je udahnuo i pročeprkao po jednoj od svojih kutija za kavu. "Ja postajem... ne znam... nervozan na neki način." Pronašao je pilulu, progutao je. "To je plavi vrag. Od njega se dobro osjećaš. Ugodno. Hoćeš li jednog?" "Hmmm..." Vojniče, piju li ljudi povremeno? Gospodine, ne znam, gospodine. Pa, piju. Hajde, uzmi jednog. "Mislim da ne..." Popij, vojniče. To je nareñenje. Pa, gospodine... Nisi valjda pičkica, vojniče? Imaš li sisice? Ja... Gospodine, nemam, gospodine. Onda pij, vojniče! Da, gospodine. Jodie je ponovio: "Želiš li jednog?" "Ne", prošaptao je Stephen. Jodie je zatvorio oči i legao. "Deset... tisuća..." Trenutak kasnije je pitao: "Ubio si ga, zar ne?" "Koga?" pitao je Stephen. "Tamo, onog policajca? Hej, hoćeš li soka od naranče?" "Onog agenta u podrumu? Možda sam ga ubio. Ne znam. To nije bila bit." "Je li to bilo teško učiniti? Ne mislim ništa s time, samo sam radoznao. Sok od naranče? Ja ga puno pijem. Od pilula ožedniš. Usta ti se osuše."
  • 153. "Ne." Limenka je izgledala prljavo. Možda su crvi puzali po njoj. Možda su upuzali unutra. Mogao bi popiti crva da to uopće ne primijetiš... Stresao se. "Imaš li ovdje tekuće vode?" "Ne. Ali imam vode u bocama. Poland Spring. Ukrao sam cijelu kutiju iz samoposluživanja." Za naježiti se. "Morao bih oprati ruke." "Stvarno?" "Sprati krv s njih. Upila se kroz rukavice." "O. Tamo su. Zašto stalno nosiš rukavice? Zbog otisaka?" "Točno." "Bio si u vojsci, jel' da? Znao sam." Stephen se sprema slagati, a onda se naglo predomislio i rekao: "Ne. Zamalo sam otišao u vojsku. Točnije, u marince. Namjeravao sam im se pridružiti. Moj očuh je bio marinac i ja sam htio krenuti njegovim stopama." "Semper Fi.4" Točno. Uslijedila je tišina i Jodie ga je gledao s očekivanjem. "Što se dogodilo?" "Pokušao sam se prijaviti, ali nisu mi dopustili." "To je glupo. Nisu ti dopustili'! Ti bi bio sjajan vojnik." Jodie je odmjeravao Stephena, kimajući. "Snažan si. Imaš odlične mišiće. Ja...", nasmijao se. "Ja gotovo nikada ne vježbam, osim kad bježim od crnčina ili klinaca koji me žele orobiti. I uvijek me na kraju uhvate. I zgodan si. Kao što vojnici i trebaju biti. Kao vojnici u filmovima." Stephen je osjetio kako nestaju crvljivi osjećaji i, moj Bože, počeo je rumenjeti. Zapiljio se u pod. "Ma, nisam baš siguran." "Ma daj. Tvoja djevojka sigurno misli da si zgodan." Malo se naježio. Crvi su se počeli kretati. "Pa, ja..." "Zar nemaš curu?" Stephen je pitao: "Što je s onom vodom?" Jodie mu je pokazao prema kutiji Poland Springsa. Stephen je otvorio dvije boce i počeo prati ruke. Obično je mrzio da ga ljudi pritom gledaju. Ako su ga ljudi gledali, nastavio bi se ježiti i crvi nisu odlazili. Ali iz nekog razloga mu nije smetalo da ga Jodie promatra. "Nemaš curu, ha?" "Trenutno ne", Stephen je pažljivo objasnio. "Nije da sam homić ili nešto slično ako si to mislio." "Nisam." 4 Kratica krilatice marinaca, koja na latinskom glasi Semper Fidelis ili uvijek vjerni.
  • 154. "Ne vjerujem u taj kult. Ipak, ne mislim da je moj očuh bio u pravu - da je SIDA božji način da se riješi homoseksualaca. Jer kad bi to Bog htio, bio bi dovoljno pametan i jednostavno ih se riješio. Ne bi ostavio mogućnost da se i normalni ljudi zaraze." "To zvuči razumno", rekao je Jodie sa svog mutnog gledišta. "Niti ja je nemam, mislim curu." Gorko se nasmijao. "Pa, kako bih je i imao? Zar ne? Što ja imam? Nisam zgodan kao ti, nemam novaca... Ja sam samo jebeni narkić i to je sve." Stephen je osjetio kako mu se lice zacrvenilo i prao je još jače. Trljaj tu kožu, da, da, da... Crvi, crvi, nestanite... Gledajući u svoje ruke, Stephen je nastavio: "Činjenica je da sam u zadnje vrijeme u situaciji da nisam zapravo... da nisam zapravo zainteresiran za žene koliko i većina muškaraca. Ali to je samo privremeno stanje." "Privremeno", Jodie je ponovio. Oči su mu promatrale sapun kao da je zarobljenik koji se sprema pobjeći. "Privremeno. Zbog moje prijeko potrebne posvećenosti. Mislim, u poslu." "Naravno. Tvoja posvećenost." Trljaj, trljaj. Sapun se pjenio i izgledao poput gustih oblaka pred oluju. "Jesi li ikada ubio pedera?" pitao je Jodie znatiželjno. "Ne znam. Reći ću ti ovo, nikada nisam nekoga ubio zato što je bio homoseksualac. To ne bi imalo smisla." Stephenove ruke su se žarile i zamorile. Počeo je jače trljati, ne gledajući u Jodieja. Odjednom je osjetio da je preplavljen čudnim osjećajem - da razgovara s nekim tko bi ga konačno mogao razumjeti. "Vidiš, ja ne ubijam ljude samo zato da bi ih ubio." "Dobro", rekao je Jodie. "Ali što da ti na ulici priñe neki pijanac i počne te gurati i nazivati te, što ja znam, majkojepcem i pederom? Ubio bi ga zar ne? Recimo, da ne bi bilo posljedica?" "Ali... pa peder ne bi htio ševiti svoju majku, zar ne?" Jodie je trepnuo i onda se nasmijao: "To ti je dobra fora." Jesam li se ja to upravo našalio?, pitao se Stephen. Nasmiješio se, zadovoljan time što je Jodie bio zadivljen. Jodie je nastavio: "Dobro, recimo da te je nazvao samo majkojepcem." "Naravno da ga ne bih ubio. A reći ću ti još nešto, ako ti pričaš o pederima, pričajmo malo o crncima i Židovima. Ne bih ubio crnca. Osim ako bi me netko angažirao da ubijem osobu koja je crne boje kože. Vjerojatno postoje razlozi zašto crnci ne bi trebali živjeti, ili barem ne bi trebali živjeti u ovoj zemlji. Moj očuh je znao puno razloga za to. Ja se uglavnom slažem s njim. On je isto osjećao i prema Židovima, ali tu se ne slažem. Židovi su jako dobri vojnici, poštujem ih.
  • 155. Nastavio je: "Vidiš, ubijanje je posao, i samo to. Pogledaj Kent State. Ja sam tada još bio klinac, ali očuh mi je pričao o tome. Znaš što se dogodilo na Kent State sveučilištu? Oni studenti na koje je pucala nacionalna garda?" "Naravno. Znam." "I, budimo iskreni, koga je zapravo bila briga što su ti studenti ubijeni, zar ne? Ali po meni je bilo glupo pucati na njih. Jer, kojoj je to svrsi služilo? Nikakvoj. Ako si želio zaustaviti pokret, ili što je već to bilo, trebalo je pronaći voñe i njih ubiti. To bi bilo tako jednostavno. Infiltriraš se, procijeniš, preneseš, izdvojiš i ukloniš." "Tako ubijaš ljude?" "Infiltriraš se na odreñeno područje. Procijeniš težinu ubojstva i osiguranje. Preneseš posao tako da svima skreneš pažnju sa žrtve - napraviš tako da izgleda da ih napadaš iz jednog smjera, a ispadne da je to zapravo dostavljač ili laštitelj cipela ili netko sličan, a ti si u meñuvremenu došao iza žrtve. Zatim ga izdvojiš i ukloniš." Jodie je popio gutljaj svog soka od naranče. U kutu je bilo poslagano desetak praznih limenki soka od naranče. Činilo se da je samo na tome živio. "Znaš", rekao je, brišući usta rukavom, "čovjek bi pomislio da su profesionalni ubojice luñaci. Ali ti ne djeluješ ludo." "Ne mislim da sam lud", Stephen je usput rekao. "Ljudi koje ti ubijaš, jesu li zli? Poput kriminalaca, članova mafije i slično?" "Pa, napravili su nešto loše ljudima koji mi plaćaju da ih ubijem." "Što znači da su zli?" "Naravno." Jodie se nasmijao pod utjecajem droge, očiju napola zatvorenih. "Pa, neki bi ljudi rekli da to nije baš pravi način da, znaš, odrediš što je dobro ili loše." "U redu, što onda jest dobro i loše?" odgovorio je Stephen. "Ja ne činim ništa što Bog ne čini. Dobri ljudi umiru i loši ljudi umiru u sudaru vlaka i nitko ne gnjavi Boga zbog toga. Neki profesionalni ubojice zovu svoje žrtve "metama" ili "subjektima". Čuo sam za jednog tipa koji ih zove "leševima". Čak i prije nego što ih ubije. Na primjer: "Leš izlazi iz auta. Nišanim prema njemu." Pretpostavljam da mu je lakše misliti o svojim žrtvama na taj način. Mene osobno nije briga. Zovem ih onime što jesu. Ovi koje sada vrebam su Žena i Prijatelj. Muža sam već ubio. Ja tako razmišljam o njima. To su ljudi koje ubijam, i to je sve. Ništa važno." Jodie je razmislio o tome što je čuo i rekao: "Znaš što? Ja ne mislim da si ti zao. Znaš zašto?" "Zašto?" "Zato što je zlo nešto što izgleda nevino, a na kraju ispadne da je loše. Ti si upravo onakav kakav jesi. Mislim da je to dobro."
  • 156. Stephen je glasno pucnuo svojim izribanim noktima. Osjetio je kako ponovno crveni. To mu se godinama nije dogodilo. Naposljetku je pitao: "Ja te plašim, zar ne?" "Ne", rekao je Jodie. "Ne bih te htio imati protiv sebe. To sigurno ne bih htio. Ali osjećam da smo prijatelji. Mislim da me ne bi povrijedio." "Ne bih", rekao je Stephen. "Mi smo partneri." "Spomenuo si svog očuha. Je li još uvijek živ?" "Ne, umro je." "Žao mi je. Kad si ga spomenuo, ja sam se sjetio svog oca - i on je mrtav. Rekao je da najviše na svijetu cijeni vještinu. Volio je promatrati nadarene ljude kako daju sve od sebe. To je pomalo slično tebi." "Vještinu", ponovio je Stephen, osjećajući kako u njemu bujaju neobjašnjivi osjećaji. Promatrao je Jodieja kako skriva novac u prorezu svog prljavog madraca. "Što ćeš učiniti s novcem?" Jodie se uspravio i pogledao Stephena tupim, ali iskrenim pogledom. "Mogu li ti nešto reći?" Zbog utjecaja droge nerazumljivo je izgovarao riječi. "Naravno." Izvadio je knjigu iz džepa. Naslov joj je bio Prestanak ovisnosti. "Ukrao sam je iz knjižare na Saint Marks Placeu. Pisana je za ljude koji ne žele više biti, znaš, alkoholičari ili ovisnici o drogi. Prilično je dobra. Spominje i klinike u koje se može otići. Ja sam pronašao jedno mjesto u New Jerseyju. Odeš tamo i provedeš mjesec dana - čitav mjesec - ali kad izañeš si čist. Kažu da stvarno pali." "To je dobro za tebe", rekao je Stephen. "Odobravam to." "Pa, ipak", Jodie je smežurao lice. "Košta četrnaest tisuća." "Ozbiljno?" "Za jedan mjesec. Možeš li vjerovati?" "Netko na tome ozbiljno zarañuje." Stephen je dobivao 150.000 po ubojstvu, ali nije taj podatak podijelio s Jodiejem, svojim novim prijateljem i partnerom. Jodie je uzdahnuo, obrisao oči. Čini se da je od droge postao plačljiv. Kao Stephenov očuh kad je pio. "Moj je cijeli život bio tako zbrkan", rekao je. "Išao sam na fakultet. O, da. Nisam čak ni bio loš. Neko sam vrijeme predavao. Radio sam za jednu kompaniju. Onda sam izgubio posao. Tad je sve krenulo nizbrdo. Izgubio sam stan... Oduvijek sam imao problema s pilulama. Počeo sam krasti... O, k vragu..." Stephen je sjeo kraj njega. "Dobit ćeš novac i otići u tu kliniku. Preokrenuti si život." Jodie mu se smušeno nasmiješio: "Moj otac je imao jednu izreku, znaš. Kada je trebalo učiniti nešto teško. Rekao je da o teškom dijelu ne razmišljam kao o problemu, već kao o faktoru. Kao nešto što se mora uzeti u obzir. Pogledao bi
  • 157. me ravno u oči i rekao: 'To nije problem, to je faktor.' Pokušavam to ne zaboraviti." "Nije problem, nego faktor", ponovio je Stephen. "To mi se sviña." Stephen je stavio ruku na Jodiejevu nogu kako bi dokazao da mu se stvarno sviña. Vojniče, kojeg vraga radiš? Gospodine, trenutno sam zauzet, gospodine. Javit ću se kasnije. Vojniče... Kasnije, gospodine. "Tebi u čast", rekao je Jodie. "Ne, tebi", rekao je Stephen. I nazdravili su, mineralnom vodom i sokom od naranče, svojem čudnom savezu. 22. Sat 24. od 45 Labirint. Podzemna željeznica u New Yorku proteže se na preko 350 kilometara i uključuje više od deset odvojenih tunela koji prelaze preko četiri od pet dijelova grada. (Staten Island je jedini isključen, no stanovnici tog otoka imaju svoj poznati trajekt samo za sebe.) Satelit će brže pronaći brodić koji je zalutao u Sjevernom Atlantiku, nego što je tim Lincolna Rhymea mogao odrediti lokaciju dvojice muškaraca koji su se skrivali u newyorškoj podzemnoj željeznici. Kriminalist, Sellitto, Sachsova i Cooper pregledavali su mapu tog sistema, nemarno zalijepljenu na zid sobe Lincolna Rhymea. Rhymeove oči pregledavale su raznobojne linije koje su predstavljale različite smjerove, plava za Osmu aveniju, zelena za Lex, crvena za Broadway. Rhyme je imao poseban odnos s tim svojeglavim sustavom. Na dnu jednog gradilišta u podzemnoj željeznici greda od hrastovine se odvojila i zdrobila Rhymeovu kralježnicu baš kada je bio rekao: "Ah" i nagnuo se da podigne vlakno, zlatno poput anñeoske kose, s tijela ubijene žrtve. No, čak i prije te nesreće podzemna je imala važnu ulogu kod newyorških forenzičara. Rhyme ju je bio neumorno proučavao kad je vodio Odjel za istrage i prikupljanje dokaza. Zato što je pokrivala toliko područje i sadržavala toliko različitih grañevnih materijala, često se moglo prepoznati kojom se linijom počinitelj vozio, ako ne i do kojeg susjedstva i stanice, samo na temelju dobrih dokaza. Rhyme je godinama skupljao uzorke stanica podzemne - neki od njih potjecali su iz prošlog stoljeća. (Godine 1860. je
  • 158. Alfred Beach, izdavač časopisa New York Sun i Scientific American, odlučio primijeniti svoju ideju o prenošenju pošte kroz male pneumatične tube u prevoženje ljudi kroz velike.) Rhyme je sada naredio kompjutoru da otipka jedan broj i nekoliko trenutaka kasnije bio je na vezi sa Samom Hoddlestonom, šefom prometne policije. Kao i policija, i oni su obični newyorški policajci, nimalo se ne razlikuju od ostalih gradskih službi. Hoddleston je poznavao Rhymea iz ranijih dana i kriminalist je u tišini, koja je nastupila nakon što se predstavio, mogao čuti mentalni trud. Hoddleston, kao i mnogi drugi Rhymeovi bivši kolege, nije znao da se Rhyme vratio iz gotovo mrtvih. "Da isključimo struju na nekoj od linija?" pitao je Hoddleston nakon što mu je Rhyme ispričao o Plesaču i njegovom partneru. "Pa da ih potražimo na terenu?" Sellitto je čuo pitanje preko zvučnika i odmahnuo glavom. Rhyme se složio. "Ne, ne želimo im otkriti naše karte. Uostalom, mislim da je u napuštenom dijelu." "Nema baš puno napuštenih stanica", rekao je Hoddleston. "Ali imamo stotine napuštenih kolosijeka i dionica, područja na kojima se radi. Reci, Lincolne, kako si? Ja..." "Dobro, Sam, dobro sam", rekao je Rhyme žustro, izbjegavajući to pitanje kao i uvijek. Zatim je dodao: "Ono o čemu smo pričali... mislimo da će vjerojatno krenuti pješice. I kloniti se samih vlakova. Znači, pretpostavljamo da su na Manhattanu. Ovdje imamo mapu i trebat će nam tvoja pomoć da malo suzimo područje." "Sve što mogu učiniti", rekao je šef. Rhyme se nije mogao sjetiti kako on izgleda. Po glasu je zvučao kao sportski tip, u formi, ali onda se Rhyme sjetio da bi i on mogao zvučati kao olimpijac nekome tko ne može vidjeti njegovo uništeno tijelo. Rhyme je sada razmotrio ostatak dokaza koje je Sachsova pronašla u zgradi pokraj skloništa - dokaze koje je ostavio Plesačev partner. Hoddlestonu je rekao: "Prljavština je jako vlažna i puna je zrnaca glinenca i kremena. Sjećam se da si uvijek volio prljavštinu, Lincolne." "Tlo je korisno", rekao je. A zatim nastavio: "Ima jako malo kamenja, a ovo koje postoji nije razneseno ili okrhnuto, nema vapnenca ili manhattanskog mikastog škriljevca. Znači, zanima nas središte grada. I prema količini komadića drveta, vjerojatno blizu Ulice Canal." Sjeverno od Dvadeset sedme ulice stanac kamen leži blizu površine Manhattana. Južno od toga tlo se sastoji od prljavštine, pijeska i ilovače i vrlo je vlažno. Kada su prije puno godina radnici prokopavali tunele za podzemnu željeznicu, porozno tlo oko Ulice Canal bilo bi poplavilo šine. Dvaput dnevno
  • 159. su se radovi morali prekidati kako bi se izbacila voda iz tunela, a zidovi tunela podbočili deblima, koji su vremenom istrunuli u tlu. Hoddleston nije bio optimističan. Iako su Rhymeovi ograničili zemljopisno područje, objasnio je, postojali su deseci spojenih tunela, prijenosnih platformi i dijelovi samih stanica koji su bili zatvoreni tijekom godina. Neki od njih su bili zapečaćeni i zaboravljeni, poput egipatskih grobnica. Godinama nakon što je Alfred Beach umro, radnici koji su gradili neku drugu podzemnu liniju probili su zid i pronašli njegov prvotni tunel, odavno napušten, s raskošnom čekaonicom u kojoj su bili murali, veliki klavir i akvarij sa zlatnim ribicama. "Postoji li šansa da samo spava na stanicama koje se koriste ili u udubinama izmeñu stanica?" pitao je Hoddleston. Sellitto je odmahnuo glavom. "To mu nije običaj. On je narkoman, brinuo bi se zbog zaliha." Rhyme je Hoddlestonu spomenuo i tirkizni mozaik. "Nemoguće je reći odakle to dolazi, Lincolne. Toliko smo toga ponovno emajlirali da prašine od emajla i rijetke žbuke ima posvuda. Tko zna gdje je to mogao pokupiti." "No, daj mi broj, šefe", rekao je Rhyme. "Koliko bismo mjesta trebali pretražiti?" "Rekao bih dvadeset lokacija", rekao je Hoddleston. "Možda malo manje." "Joj", promrmljao je Rhyme. "Pošalji nam faksom popis onih najsumnjivijih." "Naravno. Kada ti trebaju?" Ali prije nego je Rhyme uspio odgovoriti, Hoddleston je rekao: "Zaboravi. Sjećam te se iz davnih dana, Lincolne. Trebaju ti jučer." "Prošlog tjedna", našalio se Rhyme, nestrpljiv zato što se šef šalio, a ne pisao. Pet minuta kasnije prozujao je faks. Thom je postavio list papira ispred Rhymea. Na njemu je bilo petnaest lokacija u sustavu podzemne željeznice. "U redu. Sachsova, kreči." Kimnula je dok je Sellitto nazvao Haumanna i Dellraya kako bi P&N timovi bili spremni. Rhyme je značajno dodao: "Amelia, ti se drži u pozadini, u redu? Ti pretražuješ mjesto zločina, zapamti. Samo to." *** Na pločniku u središtu Manhattana sjedio je Leon Prevarant. Pokraj njega je bio Medvjed - prozvan tako zato što je stalno ispred sebe gurao kolica iz dućana, puna plišanih životinja, navodno za prodaju, iako bi samo najveći psihopati meñu roditeljima kupili svojoj djeci te otrcane, ušljive male igračke.
  • 160. Leon i Medvjed su zajedno živjeli - točnije, dijelili su jednu uličicu u Kineskoj četvrti - i preživljavali od kaucije za prikupljene boce, milodara i nešto bezopasnih sitnih kraña. "Ovaj umire, čovječe", rekao je Leon. "Ne, samo loše sanja", odgovorio je Medvjed, njišući svoja kolica kao da pokušava uspavati medvjediće u njima. "Trebali bismo potrošiti novčić i pozvati hitnu pomoć." Leon i Medvjed su gledali preko ceste, u jednu uličicu. Tamo je ležao još jedan beskućnik, crnac, koji je jako loše izgledao, nervoznog i opakog lica - iako je trenutno bio bez svijesti. Bio je odjeven u dronjke. "Trebalo bi nekoga nazvati." "Pogledajmo." Prešli su cestu, plaho poput miševa. Čovjek je bio mršav - vjerojatno sidaš, što im je govorilo da je vjerojatno narkoman - i prljav. Čak su se i Leon i Medvjed povremeno kupali u fontani u Washington Square Parku ili u laguni u Central Parku, unatoč kornjačama. Nosio je izlizane traperice, slijepljene čarape, bez cipela, i poderanu, prljavu jaknu na kojoj je pisalo Mačke... Mjuzikl. Neko su vrijeme buljili u njega. Kad je Leon pažljivo dotaknuo Mačkovu nogu, taj čovjek se protresavši probudio i uspravio, a oni su se smrznuli pod njegovim čudnim pogledom. " 'Ko ste vi? 'Ko ste vi?" "Hej, čovječe, je li ti dobro?" Povukli su se nekoliko koraka. Mačak se stresao, primio za trbuh. Dugo je kašljao i Leon je prošaptao: "Izgleda previše opako da bi bio bolestan, znaš." "Bojim ga se. Poñimo." Medvjed se želio vratiti svojim kolicima iz samoposluživanja. "Trebam pomoć", rekao je Mačak. "Zlo mi je." "Postoji klinika, tu na..." "Ne mogu ići u kliniku", odbrusio je Mačak kao da su ga uvrijedili. Znači da je imao dosje, a na ulici je, kada si odbijao ići u kliniku, a bilo ti je ovako loše, značilo da imaš ozbiljnu kriminalnu prošlost. Savezne zločine. Da, ova je budala predstavljala nevolje. "Trebam lijekove. Imate li ih? Platit ću vam. Imam novaca." Što inače ne bi povjerovali, ali Mačak je bio skupljač konzervi. I jako dobar u tome, vidjeli su. Pokraj njega je bila ogromna vrećica limenki od soka i piva koje je izvukao iz smeća. Leon ju je promatrao sa zavišću. Sigurno mu je trebalo dva dana da ih skupi. Vrijedile su trideset dolara, možda i četrdeset. "Nemamo ništa. Mi to ne radimo. Mislim, drogu." "Misli na tablete." "Hoćeš piće? Whiskey. Imam finog whiskeyja. Dat ću ti bocu za ove limenke."
  • 161. Mačak se uspravio pomoću jedne ruke. "Neću jebenu bocu. Prebili su me. Neki klinci, istukli su me. Nešto su mi dali. Ne osjećam se dobro. Trebam lijekove. Ne crack ili smack ili jebeno piće. Treba mi nešto protiv bolova. Trebaju mi tablete." Ustao je i zateturao, njišući se prema Medvjedu. "Ništa, čovječe. Nemamo ništa." "Posljednji put vas pitam, hoćete li mi dati nešto?" Zastenjao je i primio se za bok. Znali su kako su ludo snažni bili neki narkomani. A ovaj tip je bio krupan. Lako bi ih obojicu mogao prepoloviti. Leon je prošaptao Medvjedu: "Onaj tip, otprije neki dan." Medvjed je živo kimao, iako je to bio refleks od straha. Nije imao pojma o kome Leon priča. Leon je nastavio: "Ima jedan tip, u redu. Pokušao nam je jučer prodati neko sranje. Tablete. Bio je jako fin." "Da, jako fin", Medvjed je brzo rekao. "Ne crack, ne smack, ne travu. Već tablete za dizanje, za spuštanje, što god želiš." "Da, što god želiš." "Imam novaca." Mačak je kopao po svojim prljavim džepovima i izvukao dvije ili tri smotane dvadesetice. "Vidite? Onda, gdje mogu naći tog kretena?" "Blizu Gradske vijećnice. U staroj stanici podzemne..." "Bolestan sam, čovječe. Prebili su me. Zašto bi me netko istukao? Što sam ja učinio? Samo sam skupljao limenke. I vidi što mi se dogodilo. Sranje. Kako se zove?" "Ne znam", rekao je Medvjed brzo, naboravši čelo, kao da je strašno razmišljao. "Ne, čekaj. Bio je nešto rekao." "Ne sjećam se." "Sjećaš se... Gledao je tvoje medvjediće." "I rekao je nešto. Da, da. Rekao je da se zove Joe. Ili možda Jodie." "Jodie", ponovio je Mačak, a onda obrisao čelo. "Idem ga posjetiti. Čovječe, treba mi nešto. Bolestan sam, čovječe. Jebi se. Zlo mi je. Jebi se i ti." Kad je Mačak oteturao, stenjući i mrmljajući sebi u bradu, vukući svoju vreću s limenkama za sobom, Leon i Medvjed su se vratili na rub pločnika i sjeli. Leon je otvorio limenku Voodoo laganog piva i počeli su piti. "Nismo to trebali učiniti tom momku", rekao je. "Kome?" "Jodieju ili kako se već zove." "Hoćeš da se onaj gad mota ovuda?" pitao je Medvjed. "Opasan je. Plaši me. Hoćeš ga kraj sebe?" "Naravno da ne želim. Ali, čovječe, znaš." "Da, ali..." "Čovječe, znaš." "Da, znam. Daj mi bocu."
  • 162. 23. Sat 25. od 45 Sjedeći na madracu pokraj Jodieja, Stephen je prisluškivao telefonsku liniju Hudson Aira. Slušao je Ronov telefon. Prezime mu je bilo Talbot, saznao je Stephen. Nije bio sasvim siguran što je bio Ronov posao, ali činilo se da je upravitelj čarter kompanije i Stephen je vjerovao da će najviše podataka o Ženi i Prijatelju dobiti slušajući tu liniju. Čuo je tog čovjeka kako se svaña s nekim od dostavljača koji su se bavili dijelovima za Garrettove turbine. Zato što je bila nedjelja, imali su problema s nabavljanjem konačnih dijelova za svoje popravke - opreme za gašenje požara i nečim što se zvalo paljenje. "Obećali ste mi ih do tri", zarežao je Ron. "Želim ih do tri." Nakon malo pregovaranja - i prigovaranja - kompanija je pristala prevesti te dijelove u Connecticut iz Bostona. Od tamo će kamionom biti prevezeni do ureda Hudson Aira i stići će do njih u tri ili četiri sata. Zatim su prekinuli vezu. Stephen je slušao još nekoliko minuta, ali nije bilo drugih poziva. Isključio je telefon, frustriran. Nije imao pojma gdje su Prijatelj i Žena. Jesu li još uvijek u skloništu? Jesu li premješteni? Što je sada smišljao crvljivi Lincoln? Koliko je bio pametan? I tko je on bio? Stephen ga je pokušao zamisliti, pokušao ga zamisliti kao metu kroz svoj Redfield teleskop. Nije mogao. Vidio je samo masu crva i lice koje ga smireno gleda kroz zamašćen prozor. Primijetio je da mu je Jodie nešto rekao. "Molim?" "Čime se on bavio? Tvoj očuh?" "Prihvaćao je razne poslove. Puno je lovio i pecao. Bio je vijetnamski junak. Prošao je iza neprijateljske linije i ubio pedeset četvero ljudi. Političare i slične ljude, ne samo vojnike." "On te naučio svemu ovome čime... se baviš?" Droga je popustila i Jodiejeve zelene oči su bile jasnije. "Većinu prakse sam stekao u Africi i Južnoj Americi, ali on mi je dao temelje. Zvao sam ga NVS. Najboljim vojnikom na svijetu. Smijao se tome." S osam, devet i deset godina Stephen bi hodao iza Loua dok su marširali preko brda Zapadne Virginije, a vrući znoj im je curio niz noseve i ulazio u utore kažiprsta, koji su bili smotani oko narebrenih okidača njihovih Winchesterki ili Rugersa. Satima su šutke ležali u travi, nepomični. Znoj se
  • 163. sjajio na Louovu tjemenu, ispod kratko pošišane kose, i oba su oka držala otvorenima dok su čekali svoje mete. Nemoj škiljiti tim lijevim okom, vojniče. Gospodine, nikada, gospodine. Vjeverice, fazani, jeleni, bila sezona lova ili ne, medvjedi kada su ih mogli naći, psi ako bi bio loš dan. Ubij ih, vojniče. Gledaj mene. Bang. Otpor u ramenu, prestravljene oči umiruće životinje. Ili bi za prevrućih nedjelja u kolovozu ugurali punjenje ugljik-dioksidom u svoje pištolje s bojom, skinuli se u kratke hlače i tražeći se, stvarali velike masnice jedan drugome na grudima i bedrima pomoću kuglica veličine pikula koje su šuštale zrakom brzinom od sto metara u sekundi. I mladi Stephen se trudio da ne plače od bolova koje su mu nanosile. Postojala su punjenja svih boja, ali Lou je inzistirao da pune pištolje crvenom. Poput krvi. A noću, dok su sjedili ispred vatre u stražnjem dvorištu, a dim se dizao prema nebu i kroz otvoreni prozor na kojem je stajala njegova majka i čistila suñe za večeru četkicom za zube, taj je žilavi maleni čovjek - Stephen je u petnaestoj bio jednako visok kao Lou - pijuckao iz svoje tek otvorene boce Jack Danielsa, i pričao i pričao i pričao, slušao ga Stephen ili ne, dok su promatrali iskre kako lete prema nebu, poput narančastih krijesnica. "Sutra želim da ubiješ jelena koristeći se samo nožem." "Pa..." "Možeš li to učiniti, vojniče?" "Da, gospodine, mogu." "Gledaj sada." Popio bi još jedan gutljaj. "Gdje misliš da se nalazi vratna vena?" "Ja… " "Nemoj se bojati reći da ne znaš. Dobar vojnik priznaje svoje neznanje. Ali onda učini nešto kako bi to ispravio." "Ne znam gdje se vena nalazi, gospodine." "Pokazat ću na tebi. Upravo ovdje. Osjećaš li to? Baš tu. Osjećaš li?" "Da, gospodine, osjećam." "Ovako, ono što ćeš učiniti je da pronañeš obitelj - srne i lanad. Približiš im se. To je težak dio, približiti im se. Da bi ubio srnu, dovedeš lane u opasnost. Kreneš na njezino mlado. Ako zaprijetiš lanetu, onda srna neće pobjeći. Krenut će na tebe. A onda, cap! Prerežeš joj vrat. Ne postrance, već pod kutem. U redu? U obliku slova V. Osjećaš li ovo? Dobro, dobro. Hej, momče, zar se ne zabavljamo baš odlično?" Zatim bi Lou ušao u kuću i provjerio tanjure i zdjele, uvjerio se da su poredani na kariranom stolnjaku, četiri kockice od ruba. Ponekad, kada bi bili odmaknuti samo tri i pol kockice ili ako bi na rubu melaminskih tanjura bila ostala kapljica masti, Stephen bi slušao udarce i cviljenje iz unutrašnjosti kuće
  • 164. dok bi ležao na leñima pokraj vatre i promatrao iskre kako lete prema mrtvom mjesecu. "Moraš biti dobar u nečemu", kasnije bi mu taj čovjek rekao, dok mu je žena bila u krevetu, a on opet vani s bocom. "Inače život nema smisla." Vještina. Pričao je o vještini. Jodie je sada pitao: "Kako to da se nisi mogao pridružiti marinama? Nisi mi rekao." "Ma, bilo je glupo", rekao je Stephen. Zatim je zastao i dodao: "Kao klinac bio sam upao u neke nevolje. Je li se to tebi ikada dogodilo?" "Da upadnem u nevolje? Pa i ne. Bojao sam se. Nisam želio naljutiti majku krañom i takvim stvarima. Što si učinio?" "Nešto što nije bilo baš pametno. U našem gradu je živio jedan čovjek. Bio je, znaš, napasnik. Vidio sam ga kako zavrće ruku nekoj ženi. Bilo joj je loše i on ju je samo još jače ozljedivao. Zato sam mu prišao i rekao da ću ga ubiti ako ne prestane." "To si rekao?" "O, i još nešto što me očuh naučio. Nikada se ne prijeti. Ili ubij nekoga ili ga pusti na miru, nemoj mu prijetiti. Pa, on je nastavio gnjaviti tu ženu i morao sam ga naučiti lekciju. Počeo sam ga udarati. Izmaknuo sam kontroli. Uzeo sam kamen i udario ga. Nisam razmišljao. Odgulio sam nekoliko godina zbog ubojstva iz nehata. Bio sam još klinac. Petnaest godina. Ali imao sam dosje. I to je bilo dovoljno da me spriječi da postanem marinac." "Mislim da sam negdje pročitao da čak i ako imaš dosje možeš ići u vojsku. Ako odeš u neki posebni kamp za obuku." "Možda, pretpostavljam, zato što je bilo iz nehata." Jodiejeva ruka pritisnula je Stephenovo rame. "To nije pošteno. To nije nimalo pošteno." "I ja to mislim." "Stvarno mi je žao", rekao je Jodie. Stephen, koji nikada nije imao problema gledati ljude u oči, pogledao je Jodieja i onda opet u pod. I odnekuda, potpuno nenadano, u glavi mu se pojavila sljedeća slika - Jodie i Stephen kako žive zajedno u nekoj kolibi, idu zajedno u lov i na pecanje. Kuhaju večeru iznad logorske vatre. "Što mu se dogodilo? Tvojem očuhu?" "Poginuo je u nesreći. Lovio je i pao s litice." Jodie je rekao: "Zvuči kao da je vjerojatno želio umrijeti na takav način." Nakon trenutka stanke Stephen je rekao: "Možda i je." Osjetio je kako se Jodiejeva noga očešala o njegovu. Još jedan električni šok. Stephen je brzo ustao i ponovno pogledao kroz prozor. Ispred njega je prošao policijski auto, ali policajci u njemu su pili sokove i razgovarali.
  • 165. Ulica je bila napuštena, osim skupine beskućnika, četiri ili pet bijelaca i jednog crnca. Stephen je zaškiljio. Crnac, koji je nosio veliku vreću za smeće punu limenki sokova i piva, svañao se i osvrtao, gestikulirao, nudio svoju vreću limenki jednom od bijelaca koji je stalno odmahivao glavom. Imao je luñački pogled i bijelci su ga se bojali. Stephen ih je nekoliko minuta promatrao kako se svañaju, a zatim se vratio na madrac, sjeo pokraj Jodieja. Stephen je stavio ruku na Jodiejevo rame. "Želio bih popričati s tobom o onome što ćeš učiniti." "Dobro, u redu, slušam, partneru." "Netko me traži." Jodie se nasmijao. Rekao je: "Čini mi se da te nakon onoga što se dogodilo u onoj zgradi puno ljudi traži." Stephen se nije nasmiješio: "Ali postoji jedna posebna osoba. Zove se Lincoln." Jodie je kimnuo: "To mu je ime?" Stephen je slegnuo ramenima. "Ne znam... Nikada nisam upoznao nekoga poput njega." "Tko je on?" Crv... "Možda je policajac. FBI. Savjetnik ili nešto slično. Ne znam točno." Stephen se sjećao kako ga je Žena opisivala Ronu - onako kako netko priča o guruu ili duhu. Ponovno se počeo ježiti. Spustio je ruke niz Jodiejeva leña. Zaustavio ih je na dnu njegove kralježnice. Neugodni osjećaj je nestao. "Ovo je već drugi put da me zaustavio. I zamalo me uhvatio. Pokušavam ga shvatiti, ali ne mogu." "Što moraš shvatiti?" "Što će sljedeće poduzeti. Kako bih mogao biti korak ispred njega." Još jednom mu je pritisnuo kralježnicu. Izgledalo je da to Jodieju ne smeta. Ni on više nije skretao pogled. Više nije bio plah. I pogledao je Stephena na čudan način. Je li to bio pogled...? Pa, nije znao. Možda divljenja. Stephen je shvatio da ga je istim pogledom gledala Sheila u kafiću Starbacks, kad joj je govorio sve što je željela čuti. Osim što s njom on nije bio Stephen, bio je netko drugi. Netko tko nije postojao. Jodie ga je sada gledao na taj način, iako je znao tko je Stephen bio, da je bio ubojica. Ostavljajući ruke na Jodiejevim leñima, Stephen je rekao: "Ne mogu otkriti kad će ih premjestiti iz skloništa. Onog pokraj zgrade u kojoj sam te upoznao." "Premjestiti koga? Ljude koje pokušavaš ubiti?" "Da. Pokušava me nadmudriti. Misli da..." Stephenov glas je utihnuo. Misli... I što je točno mislio Lincoln Crv? Hoće li premjestiti Ženu i Prijatelja, misleći da ću opet napasti sklonište? Ili će ih ostaviti tamo, misleći da ću čekati dok ih ne
  • 166. premjesti na novu lokaciju? I čak ako misli da ću opet pokušati napasti sklonište, hoće li ih tamo ostaviti kao mamac, pokušati me namamiti u novu zamku? Hoće li dva mamca prebaciti u novo sklonište? I pokušati me srediti dok ću ih pratiti? Mršavi čovjek je rekao, gotovo šapćući: "Izgledaš, ne znam, potresen ili nešto takvo." "Ne mogu ga vidjeti... Ne mogu vidjeti što će učiniti. Svakog drugog koji me pokušavao uhvatiti sam mogao vidjeti. Njih mogu shvatiti. Njega ne." "Što želiš da ja učinim?" pitao je Jodie, njišući se prema Stephenu. Ramena su im se očešala. Stephen Kall, iznimno sposoban čovjek, posinak čovjeka koji nikada, ni trenutka nije oklijevao ni u čemu što je radio - ubijajući jelene ili provjeravajući tanjure oprane četkicom za zube - sada je bio zbunjen, gledao u pod, a zatim je podigao pogled do Jodiejevih očiju. Držao je ruku na njegovim leñima. I ramena su im se dodirivala. Stephen se odlučio. Nagnuo se prema naprijed i počeo kopati po svom ruksaku. Pronašao je crni mobitel, pogledao ga na trenutak, a onda ga pružio Jodieju. "Što je to?" pitao je taj čovjek. "Telefon. Za tebe." "Mobitel. Super!" Proučavao ga je kao da nikada prije nije vidio nešto takvo, rasklopio ga, proučavao dugmiće. Stephen je pitao: "Znaš li što je izvidničar?" "Ne." "Najbolji snajperisti ne rade sami. Uvijek sa sobom imaju izvidničara. On locira metu i odredi koliko je daleko, traži obrambene snage i takve stvari." "Želiš da ti ja to radim?" "Da. Vidiš, mislim da će ih Lincoln premjestiti." "Zašto to misliš? " pitao je Jodie. "Ne mogu to objasniti. Jednostavno imam taj osjećaj." Pogledao je na sat. "U redu. Ovako ćemo. Danas popodne, u dvanaest i trideset, želim da proñeš ulicom poput... beskućnika." "Možeš reći skitnica ako želiš." "I promatraš sklonište. Možda bi mogao kopati po kantama za smeće ili nešto slično." "Tražiti boce. To i činim. Stalno." "Saznaj u kakav će auto ući, a onda me nazovi i reci mi. Ja ću biti iza ugla, u autu, i čekati. Ali morat ćeš paziti na mamce." U mislima mu se pojavio prizor crvenokose policajke. Ona bi teško mogla predstavljati Ženu. Previsoka je i prelijepa. Pitao se zašto ju je toliko prezirao... Požalio je što nije bolje procijenio onaj pucanj prema njoj.
  • 167. "Dobro. To mogu učiniti. Pucat ćeš na njih na ulici?" "Ovisi. Možda ću ih slijediti do novog skloništa i to učiniti tamo. Bit ću spreman na improvizacije." Jodie je promatrao telefon kao dijete na Božić. "Ne znam se služiti ovime." Stephen mu je pokazao. "Nazovi me kad doñeš na položaj." "Na položaj. To zvuči profesionalno." Zatim je Jodie podignuo pogled s telefona. "Znaš, kad ovo završi i ja izañem iz one klinike, mogli bismo se ponekad naći. Mogli bismo popiti sok ili kavu. Ha? Bi li to htio?" "Naravno", rekao je Stephen. "Mogli bismo..." Ali odjednom se na vratima čulo glasno lupanje. Okrenuvši se kao da je u transu i izvukavši pištolj iz džepa, Stephen se bacio u položaj za pucanje, držeći oružje dvjema rukama. "Otvori jebena vrata", povikao je glas izvana. "Odmah!" *** "Tiho", Stephen je šapnuo Jodieju. Srce mu je snažno udaralo. "Jesi li tamo, balavče?" glas je ustrajao. "Jodie. Gdje si, dovraga?" Stephen je koraknuo prema zabarikadiranom prozoru i opet pogledao van. Crni beskućnik koji je stajao preko puta ulice. Nosio je iznošenu jaknu na kojoj je pisalo Mačke... Mjuzikl. Crnac njega nije vidio. "Gdje je maleni?" crnac je rekao. "Trebam malenog. Moram dobiti neke pilule! Jodie? Joe? Gdje si?" Stephen je rekao: "Poznaješ li ga?" Jodie je pogledao van, slegnuo ramenima i rekao: "Ne znam. Možda. Izgleda kao puno ljudi s ulice." Stephen ga je neko vrijeme pažljivo promatrao, pipkajući palcem plastičnu dršku svog pištolja. Beskućnik je vikao: "Znam da si tamo, čovječe." Glas mu se izgubio u naletu odvratnog kašlja. "Jo-die. Jodie! Ovo me košta, čovječe. I puno će me koštati. Koštat će me koliko sam skupio za cijeli tjedan skupljanja konzervi. Rekli su mi da si tu. Svi su mi rekli. Jodie, Jodie!" "Otići će", rekao je Jodie. Stephen je rekao: "Čekaj. Mogao bi nam biti od koristi." "Kako?" "Sjećaš se što sam ti rekao. Preneseš. Ovo je dobro..." Stephen je kimao glavom. "Izgleda zastrašujuće. Koncentrirat će se na njega. Ne na tebe." "Misliš da ga povedem sa sobom? Do onog skloništa?" "Da", rekao je Stephen. "Treba mi nešto, čovječe", crnac je rekao. "Daj. Sjeban sam čovječe. Molim te. Muka mi je. Gade!" Snažno je nogom udario u vrata. "Molim te, čovječe. Jesi li tamo Jodie? Gdje si, k vragu. Balavče! Pomozi mi." Zvučalo je kao da plače.
  • 168. "Izañi", rekao je Stephen. "Reci mu da ćeš mu dati nešto ako ode s tobom. Samo mu reci da kopa po smeću preko puta skloništa, ili nešto slično, dok ćeš ti promatrati promet. Savršeno." Jodie ga je pogledao: "Misliš odmah. Da samo izañem i popričam s njim?" "Da. Odmah. Reci mu." "Želiš da uñe?" "Ne, ne želim da me vidi. Samo izañi i razgovaraj s njim." "Pa... dobro." Jodie je odškrinuo ulazna vrata. "Što ako me ubode nožem ili nešto takvo?" "Pogledaj ga. Gotovo je mrtav. Ti bi ga mogao prebiti jednom rukom." "Izgleda kao da ima SIDU." "Hajde, kreni." "Što ako dotakne. "Kreni!" Jodie je duboko udahnuo, a onda izašao. "Hej, tiše malo", rekao je došljaku. "Kog vraga hoćeš?" Stephen je promatrao crnca kako odmjerava Jodieja svojim luñačkim očima. "Priča se da ti prodaješ sranja, čovječe. Imam novaca. Imam šezdeset dolara. Trebam tablete. Vidiš, zlo mi je." "Što hoćeš?" "Što imaš, čovječe?" "Crvene, benije, deksije, žute kapsule, demije." "Da, demiji su dobri, čovječe. Platit ću ti. Jebi ga. Imam novaca. Boli me iznutra. Prebili su me. Gdje mi je novac?" Nekoliko se puta lupnuo po džepovima prije nego je shvatio da dragocjene dvadesetice drži u lijevoj ruci. "Ali", rekao je Jodie, "najprije moraš nešto učiniti za mene." "Da, što trebam učiniti? Hoćeš pušenje?" "Ne", Jodie se trgnuo, zgrožen. "Hoću da mi pomogneš prokopati po smeću." "Zašto moram raditi takva sranja?" "Pokupit ćeš konzerve." "Konzerve?" zarežao je taj čovjek, neprestano se češući po nosu. "Koji će ti kurac novčić od pet centi? Ja sam upravo dao sto limenki da saznam gdje si ti. Jebeš limenke. Ja ću ti dati novac, čovječe." "Dat ću ti demije besplatno ako mi pomogneš pronaći nekoliko boca." "Besplatno?" Činilo se da ovaj čovjek to ne razumije. "Misliš besplatno, da neću morati platiti?" "Točno." Crnac se osvrtao kao da pokušava pronaći nekoga tko bi mu to objasnio. "Čekaj ovdje", rekao je Jodie. "Gdje moram tražiti boce?" "Samo pricekaj... "
  • 169. "Gdje?" zahtijevao je. Jodie se vratio unutra. Rekao je Stephenu: "Učinit će to." "Dobro si to obavio", Stephen se nasmiješio. Jodie se zauzvrat nacerio. Krenuo je natrag prema vratima kada je Stephen rekao: "Hej." Maleni čovjek se zaustavio. Stephen je nenadano izgovorio: "Dobro je što sam te upoznao." "I meni je drago što sam tebe upoznao." Jodie je na trenutak oklijevao. "Partneru." Ispružio je ruku. "Partneru", ponovio je Stephen. Imao je snažnu potrebu da skine rukavice kako bi osjetio Jodiejevu kožu na svojoj. Ali nije. Vještina je bila na prvom mjestu. 24. Sat 25. od 45 Rasprava je bila strastvena. "Mislim da si u krivu, Lincolne", rekao je Lon Sellitto. "Moramo ih premjestiti. Ako ih ostavimo tamo, on će ponovno napasti sklonište." Oni nisu bili jedini koji su raspravljali o ovoj dilemi. Tužitelj Reg Eliopolos se nije pojavio - još - ali je Thomas Perkins, FBI agent zadužen za specijalne operacije na Manhattanu, bio ovdje osobno, zastupajući federalnu stranu u debati. Rhyme je želio da je Dellray tu, i Sachsova, iako je ona s udruženim gradskim i federalnim taktičkim timovima pregledavala napuštene lokacije u podzemnoj željeznici. Za sada nisu pronašli nikakav trag Plesača ili njegovog pomagača. "Ja se u potpunosti zalažem za akciju u ovoj situaciji", rekao je Perkins iskreno. "Imamo drugih objekata." Bio je užasnut što je Plesaču trebalo samo osam sati da otkrije gdje su svjedoci bili čuvani i da se približi na pet metara od skrivenih vrata izlaza u slučaju opasnosti u tom skloništu. "Bolje objekte", brzo je dodao. "Mislim da bismo odmah trebali pokrenuti premještaj. Dobio sam odobrenje sa samog vrha. Iz Washingtona. Oni žele da svjedoci budu na sigurnom." Što znači, pretpostavljao je Rhyme, premjestite ih, i to odmah. "Ne", rekao je kriminalist odlučno. "Moraju ostati gdje su sada." "Prema prioritetu promjenljivosti", rekao je Perkins, "mislim da je odgovor prilično jasan. Premjestite ih." Ali Rhyme je rekao: "Napast će ih, gdje god bili. U novom skloništu ili već postojećem. Mi ovdje poznajemo teren, poznajemo njegov način prilaska. Znamo kako postaviti zasjedu."
  • 170. "To su dobri argumenti", složio se Sellitto. "To će ga i zbuniti." "Kako to misliš?" pitao je Perkins. "I on sada debatira, znaš." "Ozbiljno?" "O, pa naravno", rekao je Rhyme. "Pokušava odgonetnuti što ćemo mi učiniti. Ako ih odlučimo zadržati gdje su sada, učinit će jednu stvar. Ako ih premjestimo - što ja mislim da on pretpostavlja da ćemo mi učiniti - onda će ih pokušati ubiti na putu. I koliko god je osiguranje na putu dobro, uvijek je bolje u nepomičnim objektima. Ne, moramo ih zadržati tu gdje jesu i biti spremni za njegov sljedeći potez. Moramo ga predvidjeti i biti spremni na njega. Zadnji put..." "Zadnji put je agent poginuo." Rhyme je prekinuo specijalnog agenta. "Da je Innelman imao potporu, stvari bi bile drugačije." Savršeno odjeveni Perkins bio je birokrat koji je štitio svoje interese, ali je bio razuman. Kimnuo je složivši se. Ali. jesam li u pravu?, pitao se Rhyme. Što stvarno Plesač misli? Mogu li stvarno to znati? O, mogu pogledati po utihnuloj spavaćoj sobi ili prljavoj uličici i savršeno posložiti priču koja ih je pretvorila u mjesta zločina. U mrlji krvi razmazanoj na sagu ili pločicama mogu vidjeti koliko je žrtva bila blizu bijegu ili koliko je malo šansi uopće imala, kakvom je smrću umrla. Mogu pogledati prašinu koju je počinitelj ostavio i odmah znati odakle dolazi. Mogu reći tko je što učinio. Mogu reći i zašto. Ali što će Plesač sljedeće učiniti? To mogu pokušati pogoditi, ali ne mogu reći sa sigurnošću. Na vratima se pojavio lik, jedan od policajaca koji je čuvao ulazna vrata. Pružio je Thomu omotnicu i vratio se natrag na stražarsko mjesto. "Što je to?" Rhyme je pažljivo gledao. Nije očekivao nikakve nalaze iz laboratorija i bio je itekako svjestan Plesačeve sklonosti bombama. No, paketić je bio jedva deblji od lista papira. I bio je iz FBI-a. Thom ga je otvorio i pročitao. "Pišu iz Programa za procjenu i ocjenjivanje tehnika u graditeljstvu. Pronašli su stručnjaka za pijesak." Rhyme je objasnio Perkinsu. "To nije za ovaj slučaj. Radi se o onom agentu koji je nestao prije nekoliko večeri." "Tony?" pitao je agent. "Za sada nismo imali niti jedan trag." Rhyme je pogledao izvještaj. Tvar poslana na istraživanje zapravo nije pijesak. To su koraljne krhotine formacija stijena. Sadrže iglice morskih spužvi, pomiješane s ljuskama
  • 171. morskih crva, pužjim kućicama i foraminiferskim vapnencem. Najvjerojatnije je izvor karipski: Kuba ili Bahami. Karibi... Zanimljivo. Pa, za sada će morati pustiti te dokaze da čekaju. Nakon što uhvate Plesača, on i Sachsova će se vratiti... Slušalice su mu zakrčile. "Rhyme, čuješ li me?" probio se glas Sachsove. "Da! Gdje si, Sachsova? Što imaš?" "Ispred stare podzemne stanice blizu Vijećnice. Spremni smo. P&N kaže da je netko unutra. Barem jedan, možda i dvojica." "U redu, Sachsova", rekao je, a srce mu je počelo brže udarati od pomisli da su blizu Plesača. "Želim izvještaj." Zatim je pogledao prema Sellittu i Perkinsu. "Čini se da možda nećemo morati donijeti odluku o tome da li da ih premještamo iz skloništa ili ne." "Pronašli su ga?" pitao je detektiv. Ali kriminalist - prije svega znanstvenik - odbio je svoje nade pretvoriti u riječi. Bojao se da bi mogao ureći operaciju - točnije, ureći Sachsovu, mislio je. Promrmljao je: "Držimo stisnute palčeve." *** Trupe specijalaca su u tišini okružile zgradu. To je vjerojatno bilo mjesto na kojem je živio Plesačev novi partner, zaključila je Amelia Sachs. P&N su pronašli nekoliko lokalnih ljudi koji su prijavili narkomana koji tamo prodaje tablete. Bio je sitne grañe - u skladu s cipelama broj 40. Stanica je skoro doslovno bila rupa u zidu koju je prije dosta godina zamijenila puno ljepša stanica pokraj Vijećnice, udaljena nekoliko stambenih blokova. Tim 32-E bio je na položajima, dok su P&N počeli postavljati svoje mikrofone i infracrvena svjetla, a ostali policajci su uklanjali s ulice promet i beskućnike koji su sjedili na rubovima pločnika ili stubištima kuća. Zapovjednik je udaljio Sachsovu od glavnog ulaza, izvan vatrene linije. Dali su joj ponižavajući zadatak čuvanja stražnjeg izlaza iz podzemne koji je već godinama bio zatvoren i zakrčen. Pitala se je li se to Rhyme bio dogovorio s Haumannom da je zaštite. Njezin gnjev od sinoć, koji je bio potisnut za vrijeme potrage za Plesačem, sada je ponovno rastao. Sachsova je kimnula prema zahrdaloj bravi. "Hmm. Vjerojatno neće izaći ovim putem", vedro je rekla. "Moramo čuvati sve ulaze", promrmljao je maskirani specijalac, ne shvaćajući ili ignorirajući njezin sarkazam, i vratio se svojim kolegama.
  • 172. Počela je kiša, hladna kiša, koja je padala ravno iz prljavog sivog neba, glasno udarajući po otpacima postavljenim ispred šipki. Je li Plesač bio unutra? Ako je, doći će do vatrenog obračuna. Bez sumnje. Nije mogla zamisliti da bi se predao bez žestoke borbe. I strašno ju je ljutilo što neće sudjelovati u njoj. Opasan si kad imaš pušku i 300 metara da te štiti, rekla je ubojici u mislima. Ali reci mi, kretenu, kakav si s običnim pištoljem na blizini? Bi li se sada htio suočiti sa mnom? U njezinoj vitrini kod kuće bilo je desetak pehara s natjecanja u gañanju pištoljem (sve su pozlaćene figurice bili muškarci, što je Ameliju Sachs iz nekog razloga ludo zabavljalo). Spustila se još nekoliko stepenica, prema šipkama, a onda se prilijepila uza zid. Sachsova, kriminalistkinja, pažljivo je proučila to zapušteno mjesto, osjećajući miris smeća, truleži, urina, slankast miris podzemne željeznice. Proučila je šipke, lanac i lokot. Provirila je i u mračni tunel, i nije ništa vidjela, ništa nije čula. Gdje je? I što li rade policajci i agenti? Što je uzrok stanke? Trenutak kasnije je u slušalicama čula odgovor na svoje pitanje. Čekali su pojačanje. Haumann je odlučio pozvati još dvadeset specijalaca i još jedan 32-E tim. Ne, ne, ne, pomislila je. To je bilo pogrešno! Sve što Plesač treba učiniti je da proviri van i vidi da niti jedan auto, taksi ili pješak ne prolazi ulicom i odmah će znati da je posrijedi taktička operacija. Izbit će krvoproliće. Zar to nisu znali? Sachsova je ostavila torbu s opremom na dnu stepenica i popela se natrag na visinu ulice. Nekoliko vrata dalje nalazila se ljekarna. Ušla je unutra, kupila dvije velike konzerve butana i posudila prodavačevu šipku za otvaranje tende - metar i pol dugačak komad metala. Vrativši se do zatvorenog izlaza iz podzemne, gurnula je šipku kroz jednu od karika lanca, koja je bila djelomično oštećena, i okretala dok lanac nije postao napet. Navukla je zaštitne rukavice, izlila butan na metal i promatrala kako se smrzava pod ledenim plinom. (Amelia Sachs nije uzalud sve ono vrijeme patrolirala niz najgori dio Times Squarea - Četrdeset drugu ulicu. Znala je dovoljno o provaljivanju da bi joj to mogla postati druga profesija.) Kad je ispraznila i drugu kantu, primila je šipku objema rukama i počela okretati. Zbog ledenog plina metal je postao jako lomljiv. Uz lagani zvuk karika se raspolovila. Uhvatila je lanac prije nego je pao na pod i nježno ga položila na hrpu lišća.
  • 173. Kvaka je bila mokra od kiše, ali ona je za svaki slučaj pljunula na nju kako ne bi zaškripala. Gurnula je vrata prema unutra. Izvlačeći Glock iz futrole, mislila je - promašila sam te s tristo metara, ali neću s trideset. Rhyme ovo ne bi odobrio, naravno, ali Rhyme nije znao što ona čini. Na trenutak je pomislila na njega, na prošlu noć, ležanje u njegovom krevetu. Ali ubrzo je prizor njegovog lica nestao. Kao da juri brzinom od dvjesto kilometara na sat, njezina trenutna misija nije joj ostavljala vremena da tuguje zbog svojeg katastrofalnog privatnog života. Nestala je u mračnom hodniku, preskočila preko prastare drvene rampe i krenula niz platformu prema stanici. Nije prešla više od pet metara kad je čula glasove. "Moram otići... shvati... govorim... odlazi." Bijelac, muškarac. Je li to bio Plesač? Srce joj je snažno lupalo u grudima. Polako diši, rekla je sama sebi. Za pucanje je najvažnije disanje. (Ali na aerodromu nije polako disala. Ubrzano je disala od straha.) "Ej, što kažeš?" rekao je drugi glas. Crnac, muškarac. Nešto ju je u njemu plašilo. Nešto opasno. "Mogu nabaviti novac. Mogu. Mogu nabaviti puno novaca. Imam šezdeset, jesam li ti to rekao? Ali mogu još nabaviti. Mogu donijeti koliko god hoćeš. Imao sam dobar posao. Gadovi su mi ga uzeli. Previše sam znao." Oružje je samo produžetak tvoje ruke. Ciljaj sobom, a ne oružjem. (Ali kada je bila na aerodromu, uopće nije ciljala. Bila je na trbuhu, poput preplašenog zeca, pucajući naslijepo - što je najopasniji i najneučinkovitiji način korištenja vatrenog oružja.) "Razumiješ li me? Predomislio sam se, u redu? Ja ću... i samo otići. Dat ću... demije." "Nisi mi rekao kamo idemo. Gdje je to mjesto na kojem ćemo tražiti? Najprije mi to reci. Gdje je? Reci mi!" "Nikamo ti ne ideš. Želim da odeš." Sachsova se polako počela penjati uz stepenice. Razmišljala je - naciljaj u metu, provjeri svoju pozadinu, ispali tri metka. Vrati se u zaklon. Naciljaj, ispucaj još tri ako moraš. Zaklon. Nemoj se zbuniti. (Ali na aerodromu se bila zbunila. Kad joj je onaj grozni metak proletio pored lica.) Zaboravi na to. Koncentriraj se. Uz još nekoliko stepenica. "A sada kažeš da ih neću dobiti besplatno, jel' da? Sada kažeš da ti moram platiti. Gade!" Stepenice su bile najgore. Koljena, njezina slaba točka. Jebeni artritis...
  • 174. "Evo. Evo ti deset demija. Uzmi ih i nestani!" "Deset. I ne moram ti platiti?" revući se nasmijao. "Deset?" Približavala se vrhu stepenica. Mogla je gotovo proviriti na samu stanicu. Bila je spremna pucati. Ako se pomakne u bilo kojem smjeru više od petnaest centimetara, curo, upucaj ga. Zaboravi na pravila. Tri pucnja u glavu. Bum, bum, bum. Zaboravi na grudi. Zaboravi... Odjednom su stepenice nestale. "Uhh!" viknula je iz dubine grla dok je padala. Stepenica na koju je postavila stopalo bila je zamka. Potpora je bila izvañena i stepenica je ležala samo na dvije prazne kutije za cipele. Srušile su se pod njezinom težinom. Betonska ploča ju je povukla prema dolje i poslala je natrag niz stepenice. Glock joj je izletio iz ruke i kad je počela vikati: "Desettrinaest", shvatila je da joj je žica koja spaja njezine slušalice i mikrofon s Motorolom bila iščupana iz odašiljača. Sachsova je uz tupi zvuk pala na betonski i čelični pod. Glavom je udarila u prečku koja je podržavala rukohvat. Otkotrljala se na trbuh, zapanjena. "Ma, sjajno", promrmljao je bijelac s vrha stepenica. " 'Ko je, k vragu, to?" pitao je crnac. Podigla je glavu i ugledala dvojicu muškaraca koji su stajali na vrhu stepenica i promatrali je. "Sranje", promrmljao je crnac. "Jebi ga. Što se, k vragu, ovdje dogaña?" Bijelac je uzeo palicu za baseball i počeo se spuštati niz stepenice. Mrtva sam, pomislila je. Mrtva sam. U džepu je imala skakavac. Morala je upotrijebiti svu energiju kako bi izvukla desnu ruku ispod sebe. Okrenula se na leña, tražeći nož. Ali, bilo je prekasno. Stao joj je na ruku, prikovavši je za tlo, i gledao u nju. O, čovječe, Rhyme, gadno sam zeznula. Željela bih da smo imali bolju oproštajnu večer... Žao mi je... Žao mi je. Podigla je ruke u obrambeni stav, pokušavajući zaštititi glavu, pogledala prema Glocku. Bio je predaleko. Rukom čvrstom poput ptičje kandže maleni je čovjek izvukao nož iz njezinog džepa. Odbacio ga je. Zatim je ustao i primio palicu. Stari, obratila se svom mrtvom ocu, koliko sam gadno zeznula ovoga puta? Koliko sam pravila prekršila? Prisjećajući se da joj je rekao kako je sve što je potrebno da pogineš na ulici jedna sekunda nepažnje. "Sad ćeš mi reći što radiš ovdje?" promrmljao je, mašući odsutno palicom, kao da nije mogao odlučiti što će prvo slomiti. "Tko si, dovraga, ti?" "Zove se gospoñica Amelia Sachs", rekao je beskućnik, odjednom zvučeći puno manje kao skitnica. Sišao je sa zadnje stepenice i brzo krenuo prema
  • 175. bijelcu, uzevši mu palicu. "I osim ako jako griješim, došla je ovdje uhititi tebe jadnog, prijatelju. Isto kao i ja." Sachsova je zaškiljila kako bi ugledala beskućnika koji se uspravio i pretvorio u Freda Dellraya. Uperio je jako veliki Sig-Sauer u zapanjenog čovjeka. "Ti si murjak?" "FBI." "Sranje!" ispljunuo je, zatvorivši oči s gañenjem. "Tipična moja sreća." "Ne", rekao je Dellray. "Sreća nije imala veze s tim. Sada ću ti staviti lisice i ti ćeš mi to dopustiti. Ako nećeš, boljet će te mjesecima i mjesecima. Razumijemo li se?" *** "Kako si to učinio, Fred?" "Bilo je jednostavno", vitki FBI agent je rekao Sachsovoj dok su stajali ispred napuštene stanice podzemne željeznice. Još uvijek je bio odjeven kao beskućnik i prljav od blata koje si je utrljao na lice i ruke kako bi izgledao kao netko tko već tjednima živi na ulici. "Rhyme mi je rekao kako je Plesačev prijatelj narkoman koji živi u podzemnoj u centru grada, znao sam kamo trebam ići. Kupio sam vreću praznih limenki i pričao s onima s kojima sam znao da bih trebao. Dobio sam upute skoro ravno do njegove dnevne sobe." Kimnuo je prema podzemnoj. Pogledali su prema policijskim kolima u kojima je Jodie sjedio, jadan i u lisicama, na zadnjem sjedištu. "Zašto nam nisi rekao što radiš?" Dellray se umjesto odgovora nasmijao i Sachsova je znala da je njezino pitanje besmisleno; policajci na tajnim zadacima rijetko su ikome govorili uključujući i kolege, a posebno pretpostavljene - što su radili. Nick, njezin bivši, isto je bio zadužen za tajne zadatke i puno toga joj nije govorio. Masirala je mjesto na koje je pala. Gadno ju je boljelo i bolničari su rekli da bi morala na rentgen. Sachsova je pružila ruku i dotaknula Dellrayev biceps. Bilo joj je neugodno primati zahvalnost - u tom je stvarno bila učenica Lincolna Rhymea. Ali sada joj nije bilo teško reći: "Spasio si mi život. Da se nisi pojavio, bila bih gotova. Ne znam što ti još mogu reći?" Dellray je slegnuo ramenima, izbjegavajući zahvale, i ižicao cigaretu od jednog policajaca u uniformi koji je stajao ispred njega. Pomirisao je Marlboro i stavio ga iza uha. Pogledao je prema zatamnjenom prozoru stanice. "Ma, molim te", rekao je, nikome odreñeno, uzdahnuvši. "Bilo je i vrijeme da nam se posreći." Kad su uhapsili Joea D'Oforija i ubacili ga na stražnje sjedište automobila, rekao im je da je Plesač otišao desetak minuta ranije, sišavši niz stepenice, i nestao negdje po pruzi. Jodie - kako je bilo ime te budale - nije znao u kojem
  • 176. je pravcu otišao, samo da je nestao naglo, s pištoljem i ruksakom. Haumann i Dellray su poslali svoje ljude da pretraže stanicu, prugu i obližnju stanicu kod Vijećnice. Upravo su čekali rezultate te potrage. "Hajde..." Deset minuta kasnije jedan specijalac se pojavio na vratima. Sachsova i Dellray su ga pogledali s nadom. Ali, odmahnuo je glavom. "Tragovi su mu se izgubili nekih tridesetak metara niz prugu. Nemamo pojma u kojem je smjeru otišao." Sachsova je uzdahnula i nevoljko prenijela te vijesti Rhymeu. Pitala se bi li trebala pretražiti prugu i obližnju stanicu. Primio je vijesti baš s onoliko gorčine kao što je i predviñala. "Prokletstvo", kriminalist je promrmljao. "Ne, samo stanicu. Nema smisla pregledavati ostalo. Sranje, kako on to čini. Kao da ima neki poseban vid." "Pa", rekla je, "barem imamo svjedoka." I odmah je požalila što je to rekla. "Svjedoka?" Rhyme je ispljunuo. "Svjedoka? Ne trebaju mi svjedoci. Trebaju mi dokazi! Pa, ipak ga dovedite ovamo. Da čujemo što ima za reći. Ali Sachsova, želim da tu stanicu pregledaš detaljnije od bilo čega što si do sada pregledala. Čuješ li me? Jesi li tamo, Sachsova? Čuješ li me?" 25. Sat 25. od 45 "I što imamo ovdje?" pitao je Rhyme, blago puhnuvši u kontrolnu slamku Storm Arrowa kako bi se pomaknuo prema naprijed. "Jedan mali komad smeća", Fred Dellray je ponudio objašnjenje, čist i opet u uniformi - ako se zeleno irsko odijelo moglo nazvati uniformom. "Uh, uh, uh. Da nisi rekao ni riječ dok te nešto ne pitamo." Usmjerio je svoj opasni pogled prema Jodieju. "Prevario si me!" "Šuti, ti mali kosturko." Rhymeu nije bilo drago što je Dellray radio na svoju ruku, ali to je bila priroda njegovog posla. Čak ako kriminalist to nije razumio, nije mogao proturječiti da - kako su agentove vještine dokazale - to ponekad donosi rezultate. Uostalom, spasio je glavu Amelije Sachs. Ona će ubrzo stići. Bolničari su je odveli na hitnu kako bi joj snimili rebra. Imala je masnice od pada niz stepenice, ali ništa nije bilo slomljeno. Mučilo ga je što njihov sinoćnji razgovor nije imao utjecaja na nju - bila je otišla u podzemnu za Plesačem sama. Prokletstvo, pomislio je, tvrdoglava je kao i ja. "Nisam namjeravao nikoga ozlijediti", Jodie se bunio.
  • 177. "Slabo čuješ? Rekao sam ti da šutiš." "Nisam znao tko je ona." "Da", rekao je Dellray, "ona njezina lijepa srebrna značka nije ti ništa govorila?" A onda se sjetio da nije želio slušati tog čovjeka. Sellitto se približio i nagnuo nad Jodiejem. "Reci nam još nešto o svom prijatelju." "Ja mu nisam prijatelj. Oteo me. Bio sam u onoj zgradi u Trideset drugoj ulici zato što..." "Jer si krao tablete. Znamo, znamo." Jodie je trepnuo: "Kako ste..." "No, to nas ne zanima. Barem ne još. Nastavi." "Ja sam mislio da je policajac, ali onda mi je rekao da je tamo kako bi ubio neke ljude. Mislio sam da će ubiti i mene. Morao je pobjeći i rekao mi je da mirno stojim, što sam i učinio, a onda je onaj murjak ili netko došao i on ga je ubo..." "I ubio ga", Dellray je ispljunuo. Jodie je uzdahnuo. Izgledao je jadno. "Nisam znao da će ga ubiti. Mislio sam da će ga samo onesvijestiti ili nešto takvo." "Pa, seronjo", Dellray je podviknuo, "ubio ga je. Mrtav je." Sellitto je pogledao prema dokazima prikupljenim u podzemnoj. Sadržavali su otrcane porno časopise, stotine pilula, odjeću. Novi mobitel. Snop novaca. Ponovno je posvetio pažnju Jodieju. "Nastavi." "Rekao je da će mi platiti ako ga izvedem od tamo i ja sam ga kroz tunel odveo do podzemne. Kako si me pronašao, čovječe?" Pogledao je Dellraya. "Zato što si šetao ulicama i pričao o sebi svakome na koga si naišao. Znam ti čak i ime. Isuse, baš si glupan. Trebao bih te daviti dok ne poplaviš." "Ne smiješ me ozlijediti", rekao je, pokušavajući se opirati. "Ja imam svoja prava." "Tko ga je angažirao?" Sellitto je pitao Jodieja. "Je li spomenuo ime Hansen?" "Nije mi rekao", Jodiejev glas je zadrhtao. "Slušajte, ja sam pristao pomoći mu samo zato što sam znao da će me u suprotnom ubiti. Nisam to htio učiniti." Okrenuo se prema Dellrayu. "Želio je da te natjeram da nam pomogneš. Ali čim je on otišao, htio sam da odeš. Namjeravao sam otići na policiju i sve im priznati. Jesam. On je zastrašujući tip. Bojim ga se." "Fred?" pitao je Rhyme. "Da, da", popustio je agent. "Bio je promijenio pjesmu. Želio je da odem. No, nije spominjao odlazak na policiju." "Kamo on ide? Što si ti trebao učiniti?" "Trebao sam kopati po smeću ispred one kuće i promatrati aute. Rekao je da obratim pažnju na muškarca i ženu koji ulaze u auto i odlaze. Trebao sam mu
  • 178. reći u kakav su auto ušli. Trebao sam ga nazvati na onaj telefon. Onda bi ih on slijedio." "Imao si pravo, Lincolne", rekao je Sellitto, "da ih trebamo zadržati u skloništu. Planirao ih je ubiti za vrijeme prijevoza." Jodie je nastavio: "Namjeravao sam doći k vama..." "Čovječe, beskoristan si kad lažeš. Nemaš li nimalo samopoštovanja?" "Čujte, namjeravao sam", rekao je, malo smireniji. Nasmiješio se: "Pretpostavljao sam da postoji nagrada." Rhyme je pogledao u te pohlepne oči i povjerovao mu. Pogledao je Sellitta koji se takoñer složio, kimnuvši glavom. "Ako ćeš surañivati s nama", progunñao je Sellitto, "možda te uspijemo spasiti od zatvora. Nisam siguran za novac. Možda." "Nisam nikoga ozlijedio. Ne bih to učinio. Ja..." "Smiri taj jezik", rekao je Dellray. "Razumijemo li se?" Jodie je preokrenuo očima. "Razumiješ?" agent je opako prošaptao. "Da, da, da." Sellitto je rekao: "Moramo se brzo kretati. Kad si trebao biti ispred kuće?" "U dvanaest i trideset." Imali su još pedeset minuta. "Kakav auto vozi?" "Ne znam." "Kako izgleda?" "Rane, srednje tridesete, pretpostavljam. Ali, snažan je. Čovječe, pun je mišića. Kratko pošišana crna kosa. Okruglo lice. Napravit ću jedan od onih crteža. Policijski crtež." "Je li ti rekao ime? Bilo što? Odakle je?" "Ne znam. Ima pomalo južnjački naglasak. O, i još nešto - rekao je da stalno nosi rukavice zato što ima dosje." Rhyme je pitao: "Gdje i zašto?" "Ne znam gdje. Ali zbog ubojstva iz nehata. Rekao je da je ubio nekog tipa u svom rodnom gradu. Dok je bio tinejdžer." "Što još?" zarežao je Dellray. "Gledajte", rekao je Jodie, prekriživši ruke, i podignuo pogled prema agentu. "Ja sam učinio neke gadne stvari, ali nikada u životu nisam nikoga ozlijedio. Ovaj tip me oteo i imao je silno oružje. To je totalno sjeban tip i nasmrt sam se bojao. Mislim da biste vi učinili isto što i ja. I zato više neću ovo podnositi. Ako me želite uhititi, učinite to i, ono, odvedite me u pritvor. Ali neću ništa više reći, u redu?" Dellrayevo ozbiljno lice se razvuklo u osmijeh. "Pa, kamen je puknuo." Na vratima se pojavila Amelia Sachs, ušla u sobu i pogledala Jodieja.
  • 179. "Reci im", rekao je. "Nisam te ozlijedio. Reci im." Pogledala ga je onako kako se gleda na korištenu žvakaću gumu. "Htio me umlatiti baseball palicom." "Nisam, nisam." "Jesi li dobro, Sachsova?" "Zaradila sam još jednu masnicu. Na leñima. Sad sa svake strane imam po jednu." Sellitto, Sachsova i Dellray okružili su Rhymea koji je Sachsovoj prenosio što im je Jodie rekao. Detektiv ga je šapatom pitao: "Mi mu vjerujemo?" "Mali je ljigavac", promrmljao je Dellray. "Ali moram reći da mislim da nam je rekao samu istinu." I Sachsova je kimnula. "Valjda. Ali mislim da mu ne smijemo dati da se opusti, što god učinimo." Sellitto se složio: "O, pazit ćemo mi na njega." I Rhyme se nevoljko složio. Činilo se nemogućim preduhitriti Plesača bez pomoći ovog čovjeka. On je inzistirao da Percey i Hale ostanu u skloništu, ali zapravo nije znao da je Plesač planirao ubojstvo za vrijeme prijevoza. Samo je naginjao tom zaključku. Lako se moglo dogoditi da odluči premjestiti Percey i Halea, koji su mogli biti ubijeni prilikom prijevoza u novo sklonište. Čeljust mu se napela. "Kako misliš da bi to trebali obaviti, Lincolne?" pitao je Sellitto. To je bilo taktično pitanje, nije imalo veze s dokazima. Rhyme je pogledao Dellraya koji je izvukao nezapaljenu cigaretu iza uha i nakratko je pomirisao. Naposljetku je rekao: "Neka ga ova budala nazove i sazna sve što može od Plesača. Mi ćemo organizirati auto-mamac i poslati Plesača za njim. Bit će pun naših ljudi. Naglo se zaustaviti, uhvatiti ga u sendvič s nekoliko neoznačenih službenih auta i srediti ga." Rhyme je nevoljko kimao. Znao je koliko je taktički napad na gradskim ulicama opasan. "Možete li ga odvući iz centra grada?" "Mogli bismo ga odvesti do East Rivera", predložio je Sellitto. "Tamo ima dovoljno mjesta za zasjedu. Mogli bismo napraviti da izgleda kao da ih premještamo u drugi kombi. Da se izmjenjujemo." Složili su se da bi to bilo najmanje opasan pristup. Sellitto je kimnuo prema Jodieju i prošaptao: "On će cinkati Plesača na lijesu... Što ćemo mu ponuditi? Mora biti dobro da bi mu se isplatilo." "Odbacit ćemo optužbe o protuzakonitom udruživanju, pomaganju i skrivanju kriminalca", rekao je Rhyme. "Dajte mu i nešto novaca." "Sranje", rekao je Dellray, iako je općenito bio poznat po darežljivosti prema agentima na tajnim zadacima koji su radili za njega. Ali na kraju je kimnuo.
  • 180. "Dobro, dobro. Podijelit ćemo troškove. Ovisi o tome koliko je ovaj glodavac pohlepan." Sellitto ga je pozvao. "Evo, ovako stoje stvari. Ako nam pomogneš, ako ga nazoveš kao što ti je rekao i mi ga uhvatimo, odbacit ćemo sve optužbe protiv tebe i dati ti nekakvu novčanu nagradu." "Koliko?" pitao je Jodie. "Hej, glodavče, nisi ni u kakvoj prilici za pregovaranje." "Trebam novac za program za odvikavanje od droge. Treba mi još deset tisuća. Bi li mogao toliko dobiti?" Sellitto je pogledao Dellraya. "Kakav vi imate fond za doušnike?" "Mogli bismo toliko dati", rekao je agent, "ako podijelimo troškove. Da." "Stvarno?" Jodie je susprezao osmijeh. "Onda ću učini što god želite." Rhyme, Sellitto i Dellray su slagali plan. Napravili su komandno mjesto na zadnjem katu gdje će biti Jodie s telefonom. Percey i Brit će biti na srednjem katu, s policijom koja će ih štititi. Jodie će reći Plesaču da je par upravo ušao u kombi i otišao. Kombi će se polako kretati kroz promet do napuštenog parkirališta na East Sideu. Plesač će ga pratiti. I na parkiralištu će ga uhvatiti. "U redu, idemo sve dogovoriti", rekao je Sellitto. Čekajte", naredio je Rhyme. Zaustavili su se i pogledali ga. "Zaboravljamo na najvažniji dio." "A to je?" "Amelia je pretražila podzemnu. Želim proučiti to što je pronašla. Možda nam kaže kako će nas napasti." "Znamo kako će nas napasti", rekao je Sellitto, kimajući prema Jodieju. "Udovoljite starom invalidu, hoćete li? Onda, Sachsova, da vidim što imamo." *** Crv. Stephen se kretao po uličicama, vozio autobusima, izbjegavajući policajce koje je vidio i Crva kojeg nije mogao vidjeti. Crv, koji ga gleda sa svakog prozora na svakoj ulici. Crv, koji mu se sve više približava. Mislio je na Ženu i Prijatelja, mislio je na svoj posao, o tome koliko mu je metaka još ostalo, o tome hoće li mete nositi zaštitnu odjeću, s koje će udaljenosti pucati, bi li ovoga puta trebao koristiti prigušivač ili ne. Ali to su bile automatske misli. Nije ih kontrolirao, kao što nije kontrolirao disanje, kucanje srca ili brzinu krvi koja mu teče tijelom. Njegove svjesne misli bile su okupirane Jodiejem. Što je to u vezi s njim bilo toliko fascinantno?
  • 181. Stephen nije sa sigurnošću mogao reći. Možda to što je živio sam, a nije izgledao usamljeno. Možda način na koji je sa sobom nosio onu knjižicu i iskreno se želio iskopati iz rupe u koju je pao. Ili to što nije pokleknuo kad mu je Stephen rekao da stane ispred vrata i riskira da bude pogoñen. Stephen se čudno osjećao. On je... Što osjećaš, vojniče? Gospodine, ja... Čudno, vojniče? Koji kurac znači "čudno"? Postaješ li mi mekušac? Ne, gospodine. Ne postajem. Još nije bilo prekasno da promijeni planove. Imao je još mogućnosti. Puno različitih mogućnosti. Razmišljao je o Jodieju. O onome što mu je on rekao. K vragu, pa možda bi i mogli otići na kavu nakon što obavi posao. Mogli bi otići u Starbucks. Bilo bi kao za razgovora sa Sheilom, samo što bi ovo bilo stvarno. I ne bi morao piti onaj odvratni čaj, već bi pio pravu kavu, duplu jaku, kakvu je njegova majka ujutro kuhala Stephenovu očuhu. Voda je vrila točno šezdeset sekundi, točno dvije i tri četvrtine punih žlica po šalici, niti jedno crno zrno prosipano igdje. I jesu li pecanje i lov bili potpuno isključeni? Ili logorska vatra... Mogao je reći Jodieju da prekine misiju. Mogao bi sam srediti Ženu i Prijatelja. Prekid, vojniče? O čemu ti to pričaš? Gospodine, ni o čemu, gospodine. Razmatram sve mogućnosti vezane uz napad, kao što sam i naučio, gospodine. Stephen je sišao s autobusa i stupio na uličicu iza vatrogasne centrale na Lexingtonu. Spustio je svoju torbu iza kontejnera, izvadio nož iz korica i gurnuo ga pod jaknu. Jodie. Joe D... Ponovno je zamislio njegove mršave ruke, način na koji ga je taj čovjek gledao. I meni je drago što sam te upoznao, partneru. Zatim se Stephen nenadano stresao. Kao onda u Bosni, kada je morao skočiti u potok kako ga gerilski borci ne bi uhvatili. Bilo je to u ožujku i voda je bila tek nešto iznad nule. Zatvorio je oči i stisnuo se uza zid od cigle. Pomirisao mokri kamen. Jodie je bio... Vojniče, koji se to kurac dogaña? Gospodine, ja... Što? Gospodine, ovaj... Ispljuni već jednom. Odmah, vojniče!
  • 182. Gospodine, procijenio sam da se neprijatelj služi psihološkim ratom. Njegovi pokušaji su se pokazali neuspješnima, gospodine. Spreman sam nastaviti prema planu. Pa, dobro, vojniče. Ali pazi što radiš. I Stephen je shvatio, kada je otvorio stražnja vrata vatrogasne stanice i ušao unutra, da više nema mijenjanja planova. Ovo je bila savršena zamka i nije ju smio propustiti, posebno zato što je postojala prilika da ne ubije samo Ženu i Prijatelja, već i Lincolna Crva i crvenokosu policajku. Stephen je pogledao na sat. Jodie će biti na položaju za petnaest minuta. Nazvat će Stephena na telefon. Stephen će se javiti i čuti njegov visoki glas posljednji put. I pritisnut će prijenosno dugme koje će aktivirati 350 grama RDX-a u Jodiejevu mobitelu. Premjesti... izdvoji... ukloni. Stvarno nije imao izbora. Osim toga, pomislio je, o čemu bismo razgovarali? Što bismo mogli raditi nakon što popijemo kavu?
  • 183. 4. MAJMUNSKE VJEŠTINE Sposobnost sokolova za zračne akrobacije i šale može se usporediti jedino s lakrdijama gavrana koji, čini se, lete samo iz puke zabave. Bijes sokolova, Stephen Bodio
  • 184. 26. Sat 26. od 45 Čekanje. Lincoln Rhyme je sada bio u svom krevetu na katu, slušajući frekvenciju specijalaca. Bio je mrtav umoran. Bila je nedjelja, podne, i gotovo uopće nije spavao. Bio je iscrpljen od najzahtjevnijeg mogućeg zadatka - pokušaja da nadmudri Plesača. To je ostavljalo posljedice na njegovom tijelu. Cooper je bio dolje u laboratoriju, vršeći testove koji bi potvrdili Rhymeove zaključke o Plesačevoj najnovijoj taktici. Svi ostali su bili u skloništu. I Amelia Sachs. Nakon što su Rhyme, Sellitto i Dellray zaključili kako spriječiti ono za što su pretpostavljali da će biti Plesačev sljedeći plan - ubiti Percey Clay i Brita Halea, Thom je izmjerio Rhymeov krvni tlak i, zauzevši gotovo roditeljski autoritet, naredio svom šefu da ode u krevet. Nije želio prihvatiti nikakve prigovore, razumne ili ne. Vozili su se u dizalu i Rhyme je bio neobično tih, osjećao se nelagodno i pitao se je li opet ispravno pogodio. "Što te muči?" pitao je Thom. "Ništa. Zašto pitaš?" "Ne buniš se ni zbog čega. Kad nema prigovaranja, znači da nešto nije u redu." "Ha. Jako smiješno", progundao je Rhyme. Nakon što je bio prebačen u krevet i obavio neke tjelesne funkcije, Rhyme se sada naslanjao na jedan od svojih ogromnih jastuka. Thom mu je stavio mikrofon i slušalice spojene s kompjutorom na glavu i, unatoč umoru, Rhyme je sam obavio potrebne komande kako bi se spojio s frekvencijom specijalnih postrojbi. Ovaj sistem je bio zapanjujući izum. Točno, on mu je umanjivao vrijednost pred Sellittom i Banksom. Da, protestirao je. Ali zbog ove sprave, više nego bilo kojeg od svojih pomoćnih ureñaja, osjećao se drugačije. Godinama je bio osuñen na život koji nije ni sličio normalnom. No, s ovim strojem i njegovim programima osjećao se normalnim. Zavrtio je glavom i pustio je da se opusti na jastuku. Čekao je. Pokušavajući ne razmišljati o sinoćnjem debaklu sa Sachsovom. U blizini je primijetio kretanje. Sokol mu se pojavio pred očima. Rhyme je vidio bljesak bijelih grudi, a onda je ptica okrenula Rhymeu svoja plavo-siva leña i gledala prema Central Parku. To je bio mužjak. Sjetio se što mu je Percey bila rekla. Manji je i manje opasan od ženke. Sjetio se još nečega o sivim sokolima. Oni su se vraćali iz mrtvih. Prije ne tako puno godina, čitava populacija na istoku Sjeverne Amerike postala je sterilna zbog kemijskih
  • 185. pesticida i te ptice su gotovo izumrle. Preživjele su jedino zahvaljujući razmnožavanju u zarobljeništvu i kontroli korištenja pesticida. Vraćaju se iz mrtvih... Radio je zašumio. Amelia Sachs se javljala. Zvučala je napeto i rekla mu je da je sve u skloništu spremno. "Mi smo na najgornjem katu s Jodiejem", rekla je. "Čekaj... evo kamiona." Oklopljeno vozilo s prozorima koji su se zrcalili, s četiri policajca iz taktičkog tima, koristilo se kako mamac. Slijedit će ga jedan neoznačeni kombi, u kojem su, naoko, bila dvojica dobavljača vodoinstalaterske opreme. Zapravo su to bila dva člana jedinice 32-E u civilnoj odjeći. U stražnjem dijelu kombija su bila još četvorica. "Mamci su dolje. U redu... U redu." Kao mamce su koristili dvojicu policajaca iz Haumannove jedinice. Sachsova je rekla: "Evo, kreću." Rhyme je bio prilično siguran da zbog svog novog plana Plesač neće pokušati gañati svoje mete snajperom s ulice. Ipak, primijetio je da suzdržava dah. "Krenuli su..." Čuo se klik i radio je utihnuo. Još jedan klik. Mikrofonija. Sellittovo javljanje. Uspjeli su. Izgleda dobro. Počinje vožnja. Auti iz pratnje su spremni. "U redu", rekao je Rhyme. "Je li Jodie tamo?" "Tu je. U skloništu s nama." "Reci mu da nazove." "U redu, Linc. Krećemo." Radio se isključio. Čekanje. Da se vidi je li Plesač ovoga puta pokleknuo. Da se vidi je li ovoga puta Rhyme nadmudrio hladnokrvnu genijalnost uma tog čovjeka. Čekanje. *** Stephenov mobitel je zatrubio. Rasklopio ga je. " lo." "Bok. Ja sam. Ovdje..." "Znam tko je", rekao je Stephen. "Nemoj koristiti imena." "Točno, naravno." Jodie je zvučao nervozno poput rakuna stjeranog u kut. Nastupila je stanka, nakon koje je maleni čovjek rekao: "Pa, ovdje sam." "Dobro. Je li ti onaj crnac pomogao?" "Hm, je. Tu je." "A gdje si ti? Točno?"
  • 186. "Preko puta one kuće. Čovječe, puno je policajaca. Ali nitko ne obraća pažnju na mene. Prije minutu je stigao kombi. Jedan od onih četiri-sa-četiri. Velik je. Yukon. Plave je boje i lako ga je uočiti." Zbog nelagode je počeo blebetati. "Stvarno je super. Prozori mu se zrcale." "To znači da su otporni na metke." "O, stvarno. Super je što znaš sve te stvari." Umrijet ćeš, Stephen mu je rekao u mislima. "Onaj čovjek i žena su upravo istrčali iz uličice s, ono, deset policajaca oko njih. Siguran sam da su to oni." "Nisu mamci?" "Pa, nisu izgledali kao policajci i činili su se prilično uznemireni. Jesi li na Lexingtonu?" "Da." "U autu?" pitao je Jodie. "Naravno da sam u autu", rekao je Stephen. "Ukrao sam neko malo japansko sranje. Pratit ću ih. I čekati da doñu do nekog napuštenog mjesta i onda ću to učiniti." "Kako?" "Kako što?" "Kako ćeš to učiniti? Granatom ili strojnicom?" Stephen je pomislio - ne bi li ti to htio znati? Rekao je: "Nisam siguran. Ovisi." "Vidiš li ih?" pitao je Jodie. Zvučao je nelagodno. "Vidim ih", rekao je Stephen. "Iza njih sam. Upravo se uključujem u promet." "U japanskom autu, ha?" rekao je Jodie. "Neka Toyota ili nešto takvo?" Zašto, ti mali odvratni izdajico, pomislio je Stephen ogorčeno, duboko pogoñen izdajom, iako je znao da je vjerojatno neizbježna. Stephen je zapravo promatrao kako Yukon i kombiji u pratnji prolaze pokraj njega. No, nije bio u japanskom autu, sranju ili ne. Nije uopće bio u autu. Noseći uniformu vatrogasca koju je upravo ukrao, stajao je na uglu točno sto metara od skloništa. Stephen je pokupio sivi daljinski detonator-odašiljač. Izgledao je poput walkie-talkieja, ali nije imao zvučnik niti mikrofon. Namjestio je frekvenciju na bombu u Joidejevu mobitelu i pripremio spravu. "Ostani na vezi", rekao je Stephen. "Ha", Jodie se nasmijao. "Hoću, gospodine." *** Lincoln Rhyme je sada bio samo promatrač, voajer. Slušajući kroz slušalice. Molio se da je u pravu.
  • 187. "Gdje je kombi?" Rhyme je čuo Sellitta kako pita. "Udaljen je dva bloka", rekao je Haumann. "Sve je pod kontrolom. Polako se kreću po Lexu. Slijede promet. On je... čekaj" Nastupila je kratka stanka. "Što?" "Imamo nekoliko auta, Nissan, Subaru. I jedan Accord, ali u njemu su tri osobe. Nissan se približava kombiju. To je možda to. Ne možemo vidjeti unutra." Lincoln Rhyme je zatvorio oči. Osjetio je kao mu se lijevi prstenjak, njegov jedini pokretni prst, nervozno pomiče na pokrivaču kreveta. *** "Halo?" rekao je Stephen u telefon. "Da", odgovorio je Jodie. "Još sam tu." "Točno preko puta skloništa?" "Točno." Stephen je gledao u zgradu točno preko puta skloništa. Nije bilo Jodieja. Nije bilo crnca. "Želim ti nešto reći." "Što to?" pitao je maleni čovjek. Stephen se sjetio električnog naboja kad mu je maleni čovjek dotaknuo koljeno. Ne mogu to učiniti... Vojniče... Stephen je uzeo daljinski detonator u desnu ruku i rekao: "Slušaj pažljivo." "Slušam. Ja..." Stephen je pritisnuo dugme na detonatoru. Eksplozija je bila iznimno glasna. Glasnija čak i nego što je Stephen očekivao. Od nje su se zaljuljala okna i milijun golubova je poletjelo prema nebu. Stephen je vidio kako staklo i drvo sa zadnjeg kata skloništa padaju na ulicu iza zgrade. Što je bilo bolje nego se nadao. Očekivao je da će Jodie biti blizu skloništa. Možda u policijskom kombiju ispred. Možda u uličici. Ali nije mogao vjerovati svojoj sreći kad je shvatio da je Jodie zapravo bio unutra. To je bilo savršeno! Pitao se tko je još poginuo u eksploziji. Lincoln Crv, molio se. Crvenokosa policajka? Pogledao je prema skloništu i vidio dim kako suklja iz najgornjeg prozora. Još samo nekoliko minuta da mu se pridruži ostatak ekipe. ***
  • 188. Telefon je zazvonio i Rhyme je naredio kompjutoru da isključio radio i javi se na telefon. "Da", rekao je. "Lincolne." Zvao je Lon Sellitto. "Zovem s fiksne linije", rekao je, misleći na telefon. "Frekvenciju specijalnih operacija čuvamo za lov." "U redu. Nastavi." "Aktivirao je bombu." "Znam." Rhyme ju je bio čuo; sklonište je bilo tri ili četiri kilometra udaljeno od njegove spavaće sobe, ali prozori su mu se zatresli i sokolovi su odletjeli s njegovog prozora, napravili spori krug po zraku, ljuti što ih se uznemirava. "Jesu li svi dobro?" "Budala je poludjela, Jodie. Ali osim toga je sve u redu. Jedino što smo federalcima napravili više štete na kući nego što su planirali. Već nam prigovaraju zbog toga." "Reci im da ćemo ove godine rano platiti porez." Rhyme je otkrio bombu u mobitelu po malim strugotinama plastike koje je Sachsova pronašla u podzemnoj. To i još ostataka plastičnog eksploziva, malo drugačijeg od onoga koji je upotrijebio u bombi podmetnutoj u stanu Sheile Horowitz. Rhyme je samo usporedio ostatke plastike s telefonom koji je Plesač dao Jodieju i vidio da je netko bio odšarafio masku. Zašto?, pitao se Rhyme. Postojao je samo jedan logičan razlog koji mu je padao na pamet, pa je pozvao Jedinicu za razminiravanje iz Šeste postaje. Dvojica detektiva su osigurala telefon, uklonila grudicu plastičnog eksploziva i detonator iz telefona i zatim postavila puno manju količinu eksploziva i isti detonator u bačvu za ulje blizu jednog prozora, koji je gledao na uličicu, poput minobacača. Tu su prostoriju napunili zaštitnim pokrivačima i izašli u hodnik, vraćajući bezopasni telefon Jodieju, koji ga je primio drhtavim rukama i zahtijevao da mu dokažu da su izvadili eksploziv. Rhyme je pretpostavio da je Plesačeva taktika bila da tom bombom skrene pažnju s kombija, što bi mu olakšalo napad na njega. Ubojica je vjerojatno takoñer pretpostavljao da će se Jodie prijaviti i da će, kada ga nazove, maleni čovjek biti u blizini policajaca koji su vodili istragu. Ako ubije voñe, Plesač će imati još više šansi za uspjeh. Prijevara... Nije bilo zločinca kojeg je Rhyme mrzio više od Plesača na lijesu, nikoga nije više želio uhvatiti i iščupati mu srce. Ipak, Rhyme je prije svega bio kriminalist i potajno se divio genijalnosti tog čovjeka. Sellitto je objasnio: "Imamo dva svoja auta iza Nissana. Mi ćemo..." Nastupila je dugačka stanka. "Glupani", promrmljao je Sellitto. "Što je?"
  • 189. "Ma, ništa. Jedino što nitko nije javio centrali. Dolaze nam vatrogasna kola. Nitko im nije javio da zanemare dojave o eksploziji." I Rhyme je bio zaboravio na to. Sellitto je nastavio: "Upravo sam dobio dojavu. Kombi mamac skreće prema istoku, Linc. Nissan ga slijedi. Možda četrdeset metara iza kombija. Sada su udaljeni otprilike četiri bloka od parkirališta pokraj FDR-a." "U redu, Lon. Je li Amelia tamo? Želio bih razgovarati s njom." "Isuse", čuo je kako je netko u pozadini viče. Bo Haumann, pomislio je Rhyme. "Posvuda su vatrogasna kola." "Nije li netko...?" drugi glas je započeo pitanje, a onda utihnuo. Ne, nitko nije, pomislio je Rhyme. Ne može se misliti na... "Nazvat ću te poslije, Lincolne", rekao je Sellitto. "Moramo nešto učiniti. Vatrogasci su zauzeli sve pločnike." "Sam ću nazvati Ameliju", rekao je. Sellitto je prekinuo vezu. *** Soba se zamračila, zavjese su spuštene. Percey Clay se bojala. Razmišljala je o svojem grabežljivcu, sokolu uhvaćenom u zamku, kako maše svojim mišićavim krilima. Pandže i kljun rezali su zrak poput oštrih sječiva, uz luñačke vriskove. Ali najgore od svega za Percey bile su ptičje preplašene oči. Kad joj je uskraćeno nebo, ptica je postala užasnuta. Ranjiva. Percey se isto tako osjećala. Prezirala je biti ovdje, u skloništu. Zatvorena. Gledajući - mrzeći - glupe slike na zidu. Sranje iz robnih kuća Woolworths i J. C. Penny. Spljošteni tepih. Jeftin lavor za vodu i vrč. Grozan ružičasti čupavi pokrivač kojem je iz jednog ugla bilo izvučeno desetak niti; možda je mafijaški doušnik ovdje ležao, nervozno izvlačeći bjelkastu tkaninu na površinu. Otpila je još jedan gutljaj iz pljoske. Rhyme joj je rekao za zamku. Da će Plesač pratiti kombi u kojem je vjerovao da se nalaze Percey i Hale. Zaustavit će njegov auto i uhititi ga ili ubiti. Sada će se njezina žrtva isplatiti. Za deset minuta će ga imati, čovjeka koji je ubio Eda. Čovjeka koji joj je zauvijek promijenio život. Vjerovala je Lincolnu Rhymeu, imala je povjerenja u njega. Ali, vjerovala mu je jednako kao i Kontroli zračnog prometa koja ti javi da nema vjetra, i onda se odjednom nañeš kako padaš tisuću metara po minuti, a bio si na visini od sedamsto metara.
  • 190. Percey je bacila pljosku na krevet, ustala i prošetala. Željela je letjeti, biti tamo gdje je bilo sigurno, gdje je imala kontrolu. Roland Bell joj je naredio da ugasi svjetla, naredio joj da ostane zaključana u svojoj sobi. Svi su bili gore na najvišem katu. Čula je udar eksplozije. Očekivala ga je. Ali nije očekivala strah koji joj je donio. Nepodnošljivo. Bila bi dala sve da može pogledati kroz prozor. Otišla je do vrata, otključala ih i stupila u hodnik. I tamo je bilo mračno. Kao u noći... Sve večernje zvijezde... Osjetila je snažan kemijski miris. Od onoga što je izazvalo eksploziju, pretpostavljala je. Hodnik je bio napušten. Na kraju je primijetila nekakvo kretanje. Sjena sa stepeništa. Pogledala je prema tamo. Nije se ponovilo. Soba Brita Halea bila je udaljena samo tri metra. Silno je željela razgovarati s njim, ali nije htjela da je on vidi ovakvu, blijedu, a ruke joj se tresu. Oči suzne od straha... Bože, izvukla je Sedam tri sedam iz opakog pada i bila smirenija nego sad, gledajući niz hodnik. Vratila se u svoju sobu. Je li čula korake? Zatvorila je vrata, vratila se u krevet. Još koraka. *** "Izbornik za komande", naredio je Lincoln Rhyme. Taj se prozorčić poslušno pojavio na ekranu. U daljini je čuo tihi zvuk sirene. I u tom trenutku je Rhyme shvatio svoju grešku. Vatrogasna kola... Ne! Na to nisam mislio. Ali Plesač je. Naravno! Ukrao je vatrogasnu ili bolničarsku uniformu i upravo je ušetao u sklonište! "O, ne", promrmljao je. "Ne! Kako sam mogao tako pogriješiti?" I kompjutor je čuo posljednju Rhymeovu riječ i zatvorio program za komunikaciju. "Ne!" viknuo je Rhyme. "Ne!" Ali sistem nije mogao razumjeti njegov glasan i uzrujani glas i uz tihi bljesak na ekranu se pojavila poruka - Želite li stvarno ugasiti svoj kompjutor? "Ne!" prošaptao je očajno. Na trenutak se ništa nije dogodilo, ali sistem se nije ugasio. Pojavila se poruka - Što biste željeli sada učiniti? "Thom!" viknuo je. "Netko... molim vas. Mel!" Ali vrata su bila zatvorena; nitko se nije javljao odozdo.
  • 191. Rhymeov lijevi prstenjak se dramatično tresao. Jedno vrijeme je imao mehaničke kontrole i mogao je svojim jedinim funkcionalnim prstom obavljati pozive. Kompjutorski sistem ga je zamijenio i morao je upotrijebiti program za diktiranje da nazove sklonište i kaže im da je Plesač na putu prema njima, odjeven kao vatrogasac ili bolničar. "Pripremi se za naredbu", rekao je u mikrofon. Trudio se biti smiren. Ne razumijem što ste rekli. Molim vas pokušajte ponovno. Gdje je sada bio Plesač? Je li već bio unutra? Je li se spremao ubiti Percey Clay ili Brita Halea? Ili Ameliju Sachs? "Thom! Mel!" Ne razumijem... Zašto nisam bolje razmislio? "Pripremi se za naredbu", rekao je bez daha, pokušavajući savladati paniku. Pojavila se poruka za primanje komandi. Strelica kursora se nalazila na vrhu ekrana. Iznimno daleko, na samom dnu, nalazila se ikona komunikacijskog programa. "Spusti kursor", uzdahnuo je. Ništa se nije dogodilo. "Spusti kursor", rekao je glasnije. Ponovno se pojavila poruka - Ne razumijem što ste rekli. Molim vas pokušajte ponovno. "O, prokletstvo..." Ne razumijem... Nježnije, prisiljavajući se da govori normalnim tonom, rekao je: "Spusti kursor." Blještava bijela strelica počela se lagano spuštati niz ekran. Još imamo vremena, rekao je sam sebi. I nije bilo kao da su ljudi u skloništu nezaštićeni ili nenaoružani. "Kursor lijevo." Ne razumijem... Ma, daj! Ne razumijem... "Kursor gore... kursor lijevo." Kursor se poput puža pomicao preko ekrana dok nije stigao do ikone. Smireno, smireno... "Zaustavi kursor. Klikni dvaput." Poslušno, na ekranu se pojavila ikona i walkie-talkie. Zamislio je Plesača bez lica kako se nalazi iza Percey Clay s nožem ili konopcem za davljenje.
  • 192. Najsmirenijim glasom koji je mogao proizvesti naredio je kursoru da se smjesti na oznaku za namještanje frekvencije. Savršeno se postavio. "Četiri", rekao je Rhyme, pažljivo izgovarajući tu riječ. Na oznaci se pokazalo 4. Zatim je rekao: "Osam." U drugoj kućici se pojavilo slovo O. Bože na nebesima! "Izbriši lijevu oznaku." Ne razumijem... Ne, ne! Učinilo mu se da čuje korake. "Halo?" viknuo je. "Je li netko tamo? Thom? Mel?" Nije dobio odgovor, osim od svog smirenog prijatelja kompjutora koju mu je ponovno spokojno ponudio tvrdoglavi odgovor. "Osam", rekao je polako. Taj se broj pojavio. Njegov sljedeći pokušaj - tri - pojavio se u kućici bez problema. "Zarez." Pojavila se riječ zarez. Prokletstvo! "Izbriši oznaku s lijeve strane." A zatim: "Oznaka decimale." Pojavio se zarez. "Četiri. " Ostalo je još jedno mjesto. Sjeti se, kaže se ništica, a ne nula. Niz lice mu je curio znoj. Dodao je posljednju znamenku u frekvenciju operacija za zaštitu bez greške. Radio se uključio. Da! No, prije nego što je mogao početi svoje emitiranje, čula se glasna mikrofonija i sledenog je srca čuo muški glas kako panično viče: "Deset-trinaest, trebamo pomoć, federalna zaštićena lokacija broj šest." Sklonište. Prepoznao je glas Rolanda Bella. "Dvoje mrtvih i... O, Isuse, još uvijek je ovdje... Prešao nas je, napao nas je. Trebamo..." Čula su se dva pucnja. Zatim još desetak. Glasna pucnjava. Zvučala je poput velikog vatrometa za Dan nezavisnosti. "Trebamo..." Prijenos je završio. "Percey!" viknuo je Rhyme. "Percey..." Na ekranu se pojavila jednostavno napisana poruka - Ne razumijem što ste upravo rekli. Molim vas pokušajte ponovno.
  • 193. *** Noćna mora. Stephen Kall, sa skijaškom maskom i u teškom vatrogasnom kaputu, ležao je pripijen uz pod u hodniku skloništa, iza tijela jednog od policajaca kojeg je upravo ubio. Još jedan pucanj, bliži, odnio je komadić poda blizu njegove glave. Ispalio ga je detektiv prorijeñene smeñe kose - onaj kojeg je vidio na prozoru skloništa tog jutra. Čučao je na vratima i bio dobra meta, ali Stephen nije mogao precizno nanišaniti. Detektiv je držao automatske pištolje u obje ruke i bio odličan strijelac. Stephen je otpuzao još jedan metar prema naprijed, do otvorenih vrata. U panici, ježeći se, zaogrnut crvima... Ponovno je zapucao i smedokosi detektiv se povukao natrag u sobu, viknuo nešto u svoj odašiljač, ali brzo se vratio i smireno zapucao. Noseći dugačak vatrogasni crni kaput - isti kao i trideset ili četrdeset drugih muškaraca i žena ispred skloništa - Stephen je razvalio vrata iz uličice i utrčao u kuću, očekujući da će zateći raznesenu unutrašnjost, Ženu i Prijatelja, kao i polovicu ostalih ljudi unutra, raznesene ili teško ranjene. Ali Lincoln Crv ga je još jednom prevario. Otkrio je da je telefon bomba. Jedino što nisu očekivali je da će on opet napasti sklonište; vjerovali su da će napasti prijevoznike. Ipak, kad je ušao unutra, dočekala ga je pucnjava dvojice policajaca. Ali bili su iznenañeni njegovim ulaskom i uspio ih je tamo ubiti. Tada se iza ugla pojavio smeñokosi detektiv pucajući s obje ruke, pogañajući dva puta Stephenov zaštitni prsluk, dok je Stephen uspio jednom pogoditi njegov i obojica su istovremeno pala unatrag. Uslijedilo je još pucnjave i još, zamalo, pogodaka. Policajac je bio skoro jednako dobar strijelac kao i on. Najviše jedna minuta. Nije imao više vremena od toga. Osjećao se tako crvljivo da je poželio plakati... Napravio je ovaj plan najbolje što je mogao. Nije mogao biti pametniji, a Lincoln Crv ga je ipak nadmudrio. Je li to bio on? Proćelav detektiv s dva pištolja? Još jedan nalet iz Stephenova pištolja. I... prokletstvo... smeñokosi detektiv se bacio prema naprijed i nastavio približavati. Svaki drugi policajac na svijetu bi pobjegao u zaklon. Ali ne i on. Približio se još pola metra, a onda još tridesetak centimetara. Stephen je napunio oružje, ponovno zapucao, pužući otprilike jednakom razdaljinom prema vratima sobe svoje mete. Nestani u zemlji, dječače. Možeš se napraviti nevidljivim ako želiš. Želim, gospodine. Želim biti nevidljiv... Još metar, skoro sam pred vratima. "Ovdje Roland Bell ponovno!" viknuo je policajac u svoj mikrofon. "Odmah trebamo pojačanje."
  • 194. Bell, Stephen je primijetio ime. Znači, to nije Lincoln Crv. Policajac je napunio oružje i nastavio pucati, deset metaka, dvadeset... Stephen se mogao samo diviti njegovoj tehnici. Ovaj Bell je pazio na to koliko je metaka ispalio iz svakog pištolja i onda ih punio tako da nikada nije bio bez punog oružja u ruci. Policajac je napravio rupu u zidu nekoliko centimetara od Stephenova lica i Stephen mu je uzvratio jednako bliskim pucnjem. Dopuzao je još pola metra. Bell je podignuo pogled i vidio da je Stephen konačno stigao do vrata zamračene sobe. Pogledi su im se sreli te iako nije bio pravi vojnik, Stephen Kall je bio u dovoljno bitaka i znao je da je nit realnosti kod ovog policajca puknula i postao je najopasnija moguća stvar - sposoban vojnik koji ne mari za vlastitu sigurnost. Bell je ustao i krenuo prema naprijed, pucajući iz oba pištolja. Zato su koristili 45-ice u Pacifičkom cirkusu, momče. Veliki naboji da zaustave one lude male Japance. Kad bi oni krenuli na tebe, nije ih bilo briga hoće li poginuti, samo nisu željeli biti zaustavljeni. Stephen je spustio glavu, bacio minu sa sekundom zakašnjenja prema Bellu i zatvorio oči. Granata je eksplodirala uz zapanjujuće glasan zvuk. Čuo je policajčev uzvik i vidio ga kako pada na koljena, s rukama preko lica. Stephen je pretpostavio, zbog čuvara i Bellovih strastvenih napora da ga zaustavi, da su ili Žena ili Prijatelj bili u toj sobi. Stephen je takoñer pretpostavljao da će se, tko god je bio unutra, skrivati u ormaru ili ispod kreveta. Bio je u krivu. Pogledavši kroz vrata, vidio je obris lika koji je krenuo prema njemu, držeći lampu kao oružje i mrmljajući izraze straha i bijesa. Pet pucnjeva izašlo je iz Stephenova pištolja. U glavu i grudi, dobro rasporeñenih. Tijelo se brzo okrenulo i poletjelo unatrag, prema podu. Dobro obavljeno, vojniče. Zatim je čuo još koraka koji su se spuštali niz stepenice. Ženski glas. I još glasova. Nije imao vremena dokrajčiti Bella, nema vremena za traženje druge mete. Evakuiraj se... Otrčao je do stražnjeg ulaza i provirio van, pozvao nekoliko vatrogasaca. Pet ili šest ih je oprezno dotrčalo. Stephen im je kimnuo da uñu. "Upravo je eksplodirao plin. Treba ih sve izvući van. Idemo!" I nestao je u uličici. Zatim je stupio na ulicu, izbjegavajući vatrogasna kola marke Mack i Seagrave, kola hitne pomoći i policijske automobile. Bio je potresen, da. Ali zadovoljan. Obavio je dvije trećine posla.
  • 195. *** Amelia Sachs je prva odgovorila na prasak, glasni ulazak i povike. Zatim je čula glas Rolanda Bella s prvog kata: "Pojačanje! Pojačanje! Policajac je ranjen!" I pucnjavu. Desetak oštrih praskova, još deset. Nije znala kako je to Plesač učinio i nije ju bilo briga. Željela je samo dovoljno dobar pogled na svoju metu i dvije sekunde da pošalje pola spremnika 9milimetarskih šupljih metaka u njega. S laganim Glockom u ruci ušla je u hodnik na drugom katu. Iza nje su bili Sellitto i Dellray i jedan mladi uniformirani policajac. Poželjela je da je proučila podatke o njegovom ponašanju pod pucnjavom. Jodie je ležao na podu, bolno svjestan da je izdao jako opasnog čovjeka koji je bio naoružan i udaljen jedva desetak metara. Koljena Sachsove su vrištala dok se brzo spuštala niz stepenice, ponovno artritis, i tiho je zajaukala od bola, prelazeći posljednje tri stepenice do prvog kata. Kroz slušalice je čula Bellov novi poziv za pojačanjem. Krenula je niz mračan hodnik, držeći pištolj blizu tijela kako ga nitko ne bi mogao odgurnuti (samo policajci na televiziji i gangsteri u filmovima falično pružaju pištolje ispred sebe prije nego što skrenu za ugao ili okreću oružje na stranu). Na brzinu bi pogledala u svaku sobu pokraj koje je prošla, čučnuvši ispod visine grudiju gdje je cijev bila uperena. "Ja ću preuzeti prednji dio", viknuo je Dellray i nestao niz hodnik iza nje, s velikim Sig-Saureom u ruci. "Čuvajte nam leda", viknula je Sachsova Sellittu i policajcu u uniformi, ne mareći za činove. "Da, gospoño", odgovorio joj je mladić. "Čuvam. Naša leña." To je činio i uspuhani Sellitto, pomičući glavu s jedne na drugu stranu. U slušalicama joj je zakrčala mikrofonija, ali nije čula glasove. Skinula je slušalice - ne treba joj odvlačenje pažnje - i pažljivo nastavila kretati se niz hodnik. Na podu pokraj njezinih nogu ležala su dva mrtva policajca. Miris kemijskog eksploziva bio je snažan. Pogledala je prema stražnjem ulazu u sklonište. Vrata su bila čelična, ali on ih je snažnim dinamitom raznio kao da su od papira. "Isuse", rekao je Sellitto, preveliki profesionalac da bi se sagnuo nad poginule policajce, ali prečovječan da ne bi s užasom pogledao njihova unakažena tijela. Sachsova je ušla u jednu sobu, zaustavila se na vratima. Dvojica Haumannovih ljudi ušla su kroz uništena vrata.
  • 196. "Štitite me", viknula je i prije nego što ju je itko stigao zaustaviti, brzo je iskočila kroz vrata. Podignula je Glock i pregledala sobu. Ništa. Nije bilo čak ni mirisa kordita. Ovdje se nije pucalo. Vratila se u hodnik. Krenula prema novim vratima. Pokazala je prema sebi, a onda prema vratima. Pripadnici 3 2-E su kimnuli. Sachsova se okrenula prema vratima, spremna za pucanje, a specijalci su joj bili iza leña. Smrznula se vidjevši cijev pištolja uperenu u svoje grudi. "Gospode", promrmljao je Roland Bell i spustio oružje. Kosa mu je bila raskuštrana, a lice čañavo. Dva metka su mu poderala košulju i oštetila zaštitni prsluk. Zatim joj je pogled zahvatio grozan prizor na podu. "O, ne." "Zgrada je osigurana", viknuo je patrolni policajac iz hodnika. "Vidjeli su ga kako odlazi. Nosio je vatrogasnu uniformu. Nestao je. Izgubio se u gužvi pred ulazom." Amelia Sachs, ponovno kriminalistkinja, a ne taktički policajac, promotrila je prolivenu krv, oštar miris ostataka baruta, srušeni stolac, koji je mogao naznačiti borbu i time bi bio logično početno mjesto za traženje dokaza, čahure metaka, za koje je odmah vidjela da su 7.62-milimetarski iz automatskog pištolja. Primijetila je i kako je tijelo palo, što joj je govorilo da je žrtva bila napala napadača, očito lampom. Mjesto zločina joj je moglo reći još neke stvari, i zato je znala da bi trebala pomoći Percey Clay da ustane i odvesti je od tijela njezinog ubijenog prijatelja. Ali Sachsova to nije učinila. Mogla je samo promatrati sitnu ženu s nelijepim zgužvanim licem kako drži krvavu glavu Brita Halea u rukama i mrmlja: "O, ne, o, ne...." Lice joj je bilo maska, bez osjećaja, bez suza. Naposljetku je Sachsova kimnula Rolandu Bellu koji je obgrlio Percey Clay i odveo je u hodnik, još uvijek na oprezu, još uvijek držeći svoje oružje. *** Dvjesto trideset metara od skloništa. Crvena i plava svjetla s desetak vozila hitnih službi bliještala su i pokušavala ga zaslijepiti, ali on je gledao kroz svoj Redfield teleskop i nije primjećivao ništa osim nišana. Pregledavao je zonu ubijanja naprijed-natrag. Stephen je svukao vatrogasnu uniformu i ponovno se odjenuo kao kasno procvjetali student. Uzeo je svoj Model 40 ispod vodenog tornja gdje ga je
  • 197. jutros bio sakrio. Oružje je bilo napunjeno i spremno za uporabu. Omotao je remen oko ruke i bio je spreman za ubojstvo. U tom trenutku nije tražio Ženu. Niti Jodieja, malog pederskog Judu. Tražio je Lincolna Crva. Čovjeka koji ga je ponovno nadmudrio. Tko je on bio? Koji od njih? Ježio se. Lincoln. Princ crva. Gdje si? Jesi li upravo sada ispred mene? U toj gužvi, stojiš ispred zgrade koja se dimi? Je li on bio onaj okrugli policajac koji se znoji poput svinje? Visoki, mršavi crnac u sivom odijelu? Izgledao mu je poznato. Gdje ga je Stephen već vidio? Stigao je neoznačeni policijski auto i iz njega je izašlo nekoliko muškaraca u odijelima. Možda je Lincoln bio jedan od njih. Iz kuće je izašla crvenokosa policajka. Nosila je gumene rukavice. Istražuješ mjesto zločina, je li? Ja pazim na svoje čahure i metke, dušo, rekao joj je potiho, premještajući nišan teleskopa na lijepu metu na njezinom vratu. I morat ćeš odletjeti u Singapore ako želiš ući u trag mojoj pušci. Procijenio je da ima vremena za samo jedan pucanj i onda bi bio stjeran u uličicu paljbom koja bi uslijedila. Tko si? Lincolne? Lincolne? Ali, nije imao pojma. A onda su se ulazna vrata naglo otvorila i pojavio se Jodie. S nelagodom je prošao kroz vrata. Osvrnuo se, zaškiljio, ponovno se stisnuo uz zgradu. Ti... Ponovno je osjetio električni naboj. Čak i s ove udaljenosti. Stephen je lagano premjestio nišan na njegove grudi. Hajde, vojniče, pali. On je logična meta, može te identificirati. Gospodine, prilagodavam nišan udaljenosti i vjetru. Stephen je pojačao otpor na svom okidaču. Jodie... On te izdao, vojniče. Sredi... ga. Razumijem, gospodine. Gotov je. Nema ga više. Gospodine, već se iznad njega nadvijaju lešinari. Vojniče, priručnik ovog vojnog snajpera kaže da na Modelu 40 treba neprimjetnom silom pritiskati okidač, tako da ne budeš svjestan točnog trenutka u kojem ćeš opaliti. Je li to točno, vojniče? Da, gospodine.
  • 198. Zašto onda to, k vragu, ne činiš? Jače je stisnuo. Polako, polako... Ali puška nije opalila. Podignuo je nišan na Jodiejevu glavu. I u tom su ga trenutku Jodiejeve oči, koje su pregledavale krovove, ugledale. Predugo je čekao. Pucaj, vojniče. Pucaj! Pričekao je još trenutak... A zatim je povukao obarač, poput dječaka koji na streljani u ljetnom kampu puca dvadeset dvojkom. Baš u trenutku kada se Jodie bacio u stranu, povukavši sa sobom i policajce kraj sebe. Kako si, dovraga, to promašio, vojniče? Pucaj ponovno! Da, gospodine. Ispalio je još dva naboja, ali Jodie i svi drugi su bili u zaklonu ili brzo puzali niz pločnik i ulicu. I onda je počela uzvratna vatra. Najprije desetak metaka, onda još deset. Uglavnom iz pištolja, ali bilo je i nekoliko H&K pušaka koje su izbacivali metke takvom brzinom da su zvučali poput glasnih automobilskih motora. Meci su pogañali toranj dizala iza njega, zbog čega je po njemu padala kiša krhotina cigle, cementa i olova te oštrih, grubih mjedenih košuljica metaka, koje su mu stvarale sjekotine po podlakticama i šakama. Stephen se odmaknuo i prekrio lice rukama. Osjetio je porezotine i ugledao sitne kapljice krvi kako padaju na tanki krov prekriven smolom. Zašto sam čekao? Zašto? Mogao sam ga pogoditi i otići. Zašto? Čuo je zvuk helikoptera koji je jurio prema zgradi na kojoj se nalazio. I još sirena. Evakuiraj se, vojniče! Evakuiraj. Pogledao je prema dolje i vidio Jodieja kako se uvukao na sigurno iza jednog auta. Stephen je ubacio Model 40 u kutiju, prebacio ruksak preko ramena i sišao u uličicu niz požarne stepenice. *** Druga tragedija. Percey Clay se presvukla i stupila u hodnik, naslonivši se na krupnu figuru Rolanda Bella. On ju je zagrlio. Druga od tri. Nije se računalo to što im je mehaničar dao otkaz, niti problemi s čarterom. Već smrt njezina prijatelja. O, Brit...
  • 199. Zamišljala ga je, raširenih očiju, usta otvorenih u tihom kriku, kako napada tog groznog čovjeka. Pokušavajući ga zaustaviti, zgrožen time što ga netko uopće pokušava ubiti. Ili Percey. Više se osjećao ogorčenim i izdanim nego prestrašenim. Tvoj je život bio tako precizan, rekla mu je u mislima. Čak su i rizici koje si poduzimao bili proračunati. Let naglavačke na petnaest metara, akrobacije, naglo spuštanje. Gledateljima je to izgledalo nemoguće. Ali ti si znao što radiš i ako si mislio na mogućnost rane smrti, mislio si da bi se to dogodilo zbog loših veza ili začepljenog dovoda goriva ili nekog neopreznog učenika koji bi ti se ubacio u zračni prostor. Veliki pisac o zrakoplovstvu, Ernest K. Gann, napisao je da je sudbina lovac. Percey je smatrala da je mislio na prirodu ili okolnosti - nepouzdane vremenske uvjete, neispravne mehanizme koji se dogode i pošalju avion na zemlju. Ali sudbina je bila složenija od toga. Sudbina je bila jednako složena kao i ljudski um. I jednako zla. Tragedije su uvijek dolazile po tri odjednom... I što će biti posljednja? Njezina smrt? Kompanijina? Nekog drugog? Stišćući se uz Rolanda Bella, tresla se od ljutnje zbog slučajnosti cijele situacije. Prisjećala se - ona i Ed i Hale, ošamućeni od nespavanja, stajali su obasjani svjetlima iz hangara oko aviona Lear Charlie Juliet, očajnički se nadajući da će sklopiti ugovor s Američkim zdravstvenim, tresući se u vlažnoj noći dok su pokušavali odgonetnuti kako će najbolje opremiti avion za taj posao. Bilo je kasno, a noć maglovita. Aerodrom napušten i mračan. Kao u posljednjoj sceni Casablance. Čuli su škripanje kočnica i pogledali prema van. Neki čovjek je izvukao velike platnene vreće iz svog auta, stavio ih na asfalt, ubacio u letjelicu i zapalio Beachcraft. Čulo se karakteristično zavijanje klipnog stroja. Sjetila se kako je Ed rekao, zapanjeno: "Što on to radi? Aerodrom je zatvoren." Sudbina. To što su se tamo zatekli te noći. To što je Phillip Hansen izabrao baš taj trenutak da se riješi okrivljujućih dokaza. To što je Hansen bio čovjek koji bi ubio da taj let ostane tajna. Sudbina... A zatim je poskočila kad se na vratima skloništa začulo kucanje. Ispred njih su stajala dvojica muškaraca. Bell ih je prepoznao. Bili su iz Odjela za zaštitu svjedoka newyorške policije. "Mi smo ovdje da vas prebacimo u objekt u Shorehamu na Long Islandu, gospoño Clay." "Ne, ne", rekla je, "to je greška. Ja moram ići na aerodrom Mamaroneck." "Percey", rekao je Roland Bell.
  • 200. "Moram." "Ne znam ništa o tome, gospoño", rekao je jedan od detektiva. "Mi smo dobili naredbu da vas odvedemo u Shoreham i tamo vas držimo pod zaštitom dok se ne pojavite pred porotom u ponedjeljak." "Ne, ne, ne. Nazovite Lincolna Rhyme. On zna za to." "Pa..." jedan je policajac pogledao drugog. "Molim vas", rekla je, "nazovite ga. On će vam reći." "Zapravo, gospoño Clay, Lincoln Rhyme je naredio da vas premjestimo. Poñite s nama, molim vas. Ne brinite. Mi ćemo se dobro pobrinuti za vas, gospoño." 27. Sat 28. od 45 "Nije ugodno", Thom je rekao Ameliji Sachs. Kroz vrata spavaće sobe je čula: "Želim bocu i želim je odmah." "Što se dogaña?" Lijepi mladić je napravio grimasu. "Ma, on ponekad zna biti takav gad. Nagovorio je jednog od patrolnih policajaca da mu natoči whiskey. Protiv bolova, rekao je. Rekao je da ima recept za single-malt. Možeš li vjerovati? O, nepodnošljiv je kad pije." Iz njegove sobe se čuo urlik bijesa. Sachsova je znala da je jedini razlog zbog kojeg ne baca stvari to što ne može. Primila je kvaku. "Možda bi trebala malo pričekati", upozorio ju je Thom. "Ne možemo čekati." "Prokletstvo"', Rhyme je zarežao. "Želim tu jebenu bocu." Otvorila je vrata i Thom je prošaptao: "Nemoj reći da te nisam upozorio." Kad je ušla, Sachsova se zaustavila na vratima. Rhyme je grozno izgledao. Kosa mu je bila raskuštrana, imao je pljuvačke na bradi, a oči su mu bile crvene. Boca Macallana je bila na podu. Vjerojatno ju je pokušao zgrabiti zubima i srušio je. Primijetio je Sachsovu, ali rekao je samo kratko: "Podigni je." "Imamo posla, Rhyme." "Podigni tu bocu!" To je i učinila. I stavila je na policu. Bjesnio je: "Znaš što mislim. Želim piti." "Zvuči kao da si popio i više nego dovoljno." "Natoči whiskey u moju prokletu čašu. Thom! Dolazi ovamo... Kukavica." "Rhyme", prekinula ga je. "Imamo dokaze koje moramo pregledati."
  • 201. "K vragu i dokazi." "Koliko si popio?" "Plesač je ušao unutra, nije li? Kao lisica u kokošinjac. Lisica u kokošinjcu." "Imam filter iz usisivača pun tragova. Imam čahuru. Imam uzorak njegove krvi." "Krvi? Pa, to je pošteno. On je uzeo dovoljno naše." Uzvratila mu je: "Trebao bi se ponašati kao dijete za roñendan s obzirom na to koliko dokaza imam. Prestani se sažaljevati i idemo na posao." Nije odgovorio. Pogledala ga je i vidjela da su mu zamućene oči usmjerene prema vratima. Okrenula se. Tamo je stajala Percey Clay. Rhymeu su se oči odmah usmjerile u pod. Utihnuo je. Naravno, pomislila je Sachsova. Ne želi se nepristojno ponašati pred svojom novom ljubavi. Ušla je u sobu i pogledala nered koji se zvao Lincoln Rhyme. "Lincolne, što se dogaña?" Sellitto je dopratio Percey, pretpostavila je. Ušao je u sobu. "Troje mrtvih, Lon. Odnio je još troje. Lisica u kokošinjcu." "Lincolne", javila se Sachsova. "Prestani. Sramotiš se." To je bila greška. Rhymeu se na licu pojavio divljački izraz. "Mene nije sram. Izgledam li kao da me sram? Recite? Je li me sram? Je li rat jebeno sram?" "Imamo..." "Ne, nemamo ništa. Završeno. Gotovo. Kraj. Nema više. Povlačimo se. Hoćeš li nam se pridružiti Amelia? Predlažem ti da to učiniš." Konačno je pogledao Percey. "Što vi radite ovdje? Trebali biste biti na Long Islandu." "Želim razgovarati s vama." Isprva nije ništa rekao, a onda: "Dajte mi barem piće." Percey je pogledala Sachsovu i krenula prema polici, natočila čaše sebi i Rhymeu. Sachsova ju je mrko gledala, što je ona primijetila, ali nije odgovorila. "To je otmjena dama", rekao je Rhyme. "Ja joj ubijem partnera, a ona podijeli piće sa mnom. Ti to nisi učinila, Sachsova." "O, Rhyme, znaš biti takav kreten", gorko je rekla. "Gdje je Mel?" "Poslao sam ga kući. Nema više što raditi... Zamotat ćemo je i poslati na Long Island, gdje će biti sigurna." "Molim?" pitala je Sachsova. "Činimo ono što smo trebali od početka. Natočite mi još jednu." Percey je to počela činiti. Sachsova je rekla: "Dovoljno je popio." "Nemojte je slušati", Rhyme se ubacio. "Ljuta je na mene. Kad ne učinim nešto što ona želi, naljuti se."
  • 202. O, hvala ti, Rhyme. Zašto ne bismo iznosili prljavo rublje u javnosti? Okrenula je svoje prekrasne hladne oči prema njemu. On nije ni primijetio. Gledao je u Percey Clay koja je rekla: "Bili smo se dogovorili. A onda se pojave dva agenta koja me žele odvesti na Long Island. Mislila sam da vam mogu vjerovati." "Ali ako mi vjerujete, umrijet ćete." "Postojao je rizik", rekla je Percey. "Rekli ste nam da postoji mogućnost da će se on uvući u sklonište." "Da, ali niste znali da sam ja znao da će se to dogoditi." "Da ste... što?" Sachsova se namrštila i slušala. Rhyme je nastavio: "Shvatio sam da će napasti sklonište. Shvatio sam da je u uniformi vatrogasca. Jebeno sam shvatio i da će upotrijebiti naboje da probije stražnja vrata. Kladim se da je koristio sistem za preciznost Pet dvadeset jedan ili Pet dvadeset dva s Instadet sistemom za paljenje. Jesam li u pravu?" "Ja..." "Jesam li u pravu?" "Pet dvadeset jedan", rekla je Sachsova. "Vidite? Sve sam povezao. Znao sam to pet minuta prije nego što je ušao. Ali nisam jebeno mogao nikoga nazvati i to im reći. Nisam mogao... podignuti... jebenu slušalicu i reći nekome što će se dogoditi. I vaš prijatelj je umro. Zbog mene." Sachsova je osjetila žaljenje prema njemu i to gorko. Njegova bol ju je razdirala, ali nije znala što bi mogla reći da ga utješi. Na bradi je imao tekućine. Thom je krenuo prema naprijed s maramicom, ali on ga je otjerao snažnim kimanjem svoje lijepe brade. Kimnuo je prema kompjutoru. "O, postao sam uobražen. Počeo sam misliti da sam skoro normalan. Vozikao sam se okolo poput vozača relija u Storm Arrowu, palio svjetla, mijenjao CD-e... Koje sranje!" Zatvorio je oči i pritisnu glavu unatrag, na jastuk. Oštar smijeh, koji je sve iznenadio, ispunio je sobu. Percey Clay natočila je još malo whiskeyja u svoju čašu. A onda još malo i za Rhymea. "Sranje, u to nema sumnje. Ali samo ono što čujem od vas." Rhyme je otvorio oči, mrko je gledajući. Percey se ponovno nasmijala. "Nemojte", Rhyme ju je dvosmisleno upozorio. "Ma, molim vas", promrmljala je zanemarujući ga. "Nemojte što?" Sachsova je promatrala kako se Perceyine oči sužuju. "Što govorite?" počela je Percey. "Da je netko mrtav zbog... tehničke pogreške?" Sachsova je primijetila da je Rhyme očekivao da će ona reći nešto drugo. Bio je nespreman. Nakon nekoliko trenutka je rekao: "Da. Upravo to kažem. Da sam mogao podignuti slušalicu..."
  • 203. Prekinula ga je. "I što? To vam daje pravo za prokletu provalu bijesa? Da prekršite svoja obećanja?" Nagnula je svoje piće i ispustila razdraženi uzdah. "Za Boga miloga... znate li uopće čime se ja bavim?" Sachsova je sa zaprepaštenjem primijetila da je Rhyme sada miran. Počeo je govoriti, ali Percey ga je prekinula. "Razmislite o ovome." Ponovno je počela zatezati. "Ja sjedim u malenoj aluminijskoj cijevi i jurim četiristo čvorova ma sat, devet kilometara iznad zemlje. Vani je 45 stupnjeva ispod nule, a vjetar od 150 kilometara na sat. Ni ne spominjem osvjetljenje, vjetrobrane i led. Isuse Kriste. Ja sam živa jedino zahvaljujući strojevima." Još jednom se nasmijala. "Kako se to razlikuje od vas?" "Ne razumijete", rekao je. "Ne odgovarate mi na pitanje. Kako?" zahtijevala je, ne popuštajući. "Po čemu se to razlikuje?" "Možete hodati, možete podignuti slušalicu. "Mogu hodati? Nalazim se na visini od petnaest kilometara. Ako otvorim vrata, krv će mi zakuhati u nekoliko sekundi." Prvi put otkad ga poznaje, pomislila je Sachsova, Rhyme je sreo sebi ravnog. Ostao je bez riječi. Percey je nastavila: "Žao mi je, detektive, ali ja ne vidim nikakvu razliku izmeñu nas. Mi smo proizvodi znanosti dvadesetog stoljeća. K vragu, da imam krila, letjela bih sama. Ali nemam, niti ću ih ikada imati. Da bismo činili to što moramo, oboje... oslanjamo se." "U redu...", vragolasto se nasmiješio. Hajde, Rhyme, pomislila je Sachsova. Reci joj svoje! Sachsova je snažno željela da Rhyme pobijedi, da je potjera na Long Island i zauvijek završi s njom. Kriminalist je rekao: "Ali ako ja pogriješim, netko će umrijeti." "O? I što se dogodi ako meni zataji antifriz? Što se dogodi ako mi zakaže sprava za držanje kursa? Što ako mi golub uleti u motor prilikom slijetanja? Ja... ću... umrijeti. Požari, greške u hidraulici, mehaničari koji zaborave promijeniti pokvarene prijenosnike... greške u dodatnim sistemima. U vašem slučaju, ljudi se ponekad mogu oporaviti od prostrijelnih rana. Ali ako moj avion padne brzinom od četiristo kilometara na sat, ne ostaje ništa." Rhyme je sada izgledao potpuno trijezan. Oči su mu kružile sobom kao da traži nepogrešiv dokaz kojim bi opovrgnuo Perceyine tvrdnje. "Onda", rekla je Percey ujednačenim glasom, "koliko razumijem, Amelia ima neke dokaze koje je pronašla u skloništu. Predlažem da ih pregledate i zaustavite tog gada jednom zauvijek. Zato što ja sada krećem prema Mamaronecku kako bih završila popravke na svom avionu i onda ću večeras poletjeti. Sada ću vas direktno pitati: 'Hoćete li me pustiti da odem na aerodrom kao što smo se dogovorili? Nadam se da ne moram nazvati svog odvjetnika'."
  • 204. Još uvijek nije znao što bi rekao. Prošlo je nekoliko trenutaka. Sachsova je poskočila kad je Rhyme svojim glasnim baritonom viknuo: "Thom! Thom! Dolazi ovamo." Pomoćnik je sumnjičavo provirio kroz vrata. "Napravio sam svinjac ovdje. Vidi, srušio sam čašu. I kosa mi je raskuštrana. Bi li ti bilo teško malo pospremiti? Molim te." "Zafrkavaš li nas, Lincolne?" pitao je s nevjericom. "I Mel Cooper? Hoćeš li ga nazvati, Lon? Izgleda da me ozbiljno shvatio. Šalio sam se. On je takav prokleti znanstvenik. Nema smisla za humor. Treba nam ovdje." Amelia Sachs željela je pobjeći. Izjuriti odavde, sjesti u svoj auto i spržiti cestu u New Jerseyju ili okrugu Nassan brzinom od što osamdeset kilometara na sat. Nije više ni trenutka mogla podnijeti da bude u istoj prostoriji s ovom ženom. "U redu, Percey", rekao je Rhyme, "uzmite detektiva Bella sa sobom i povedite dovoljno Boovih ljudi. Otiñite na svoj aerodrom. Učinite ono što morate." "Hvala, Lincolne." Kimnula je i nasmiješila se. Taman dovoljno da se Amelia Sachs počne pitati je li dio govora Percey Clay bio upućen i njoj, da bude jasno tko je ovdje jasan pobjednik. Pa, u nekim je sportovima Sachsova vjerovala da je osuñena na propast. Prvakinja u streljaštvu, nagrañivana policajka, opaka vozačica i prilično dobra kriminalistkinja, Sachsova je ipak imala nezaštićeno srce. To je osjetio i njezin otac koji je takoñer bio romantičar. Nakon što je prije nekoliko godina proživjela tešku vezu, rekao joj je: "Trebali bi napraviti zaštitni oklop za dušu, Amie. To bi trebali napraviti." Zbogom, Rhyme, pomislila je. Zbogom. A njegov odgovor na ovaj nijemi oproštaj? Beznačajan pogled i grube riječi: "Pregledajmo te dokaze, Sachsova. Vrijeme nam ističe." 28. Sat 29. od 45 Individualizacija je cilj svakog kriminalista. To znači proces povezivanja komadića dokaza s njegovim izvorom i isključivanja svih ostalih izvora. Lincoln Rhyme je sada gledao u najindividualniji mogući dokaz - krv iz Plesačeva tijela. Polimorfijski test DNK za restrikciju fragmenata bi mogao ukloniti gotovo svaku mogućnost da krv potječe od bilo koga drugoga. No, taj mu je dokaz mogao malo toga reći. KSID - kompjutorski sistem za identifikaciju DNK - sadržavao je podatke o nekim osuñenim kriminalcima, ali
  • 205. baza podataka je bila mala, činili su je uglavnom silovatelji i ograničeni broj nasilnih zločinaca. Rhyme nije bio iznenañen kad je njegova potraga za Plesačevom krvi dobila negativne rezultate. Ipak, Rhyme je gajio tiho zadovoljstvo zato što su sada imali komadić samog ubojice, uzet brisom i gurnut u epruvetu. Za većinu kriminalista počinitelji su obično bili "tamo negdje". Rijetko su ih sretali licem u lice, često ih uopće nisu ni vidjeli, osim ponekad na suñenju. Zato je bio duboko uznemiren što je bio u blizini čovjeka koji je tolikim ljudima, a i njemu, nanio toliko boli. "Što si još pronašla?" pitao je Sachsovu. Usisala je sobu Brita Hale u potrazi za tragovima, ali ona i Cooper su ih pregledali povećalima i nisu pronašli ništa osim ostataka pucnja, komadiće metaka, cigle i žbuke. Bila je pronašla čahure od poluautomatskog pištolja koji je koristio. Njegovo oružje bila je 7.62-milimetarska Beretta. Vjerojatno je bila stara, pokazivala je tragove oštećenosti. Čahure, Sachsova ih je sve skupila, bile su gurnute u sredstva za čišćenje kako bi se uklonili čak i otisci radnika, proizvoñača municije, tako da nitko ne bi mogao povezati robu s nekom odreñenom smjenom u jednoj od Remingtonovih tvornica i onda slijediti isporuku do odreñene lokacije. I čini se da ih je Plesač stavljao u pištolj pomoću zglobova prstiju, kako bi izbjegao ostavljanje dokaza. Stari trik. "Nastavi", rekao je Rhyme Sachsovoj. "Meci iz pištolja." Cooper je pregledao dokaze. Tri su bila spljoštena. I jedan u jako dobrom stanju. Bili su prekriveni crnom krvlju Brita Halea koja je iscurila iz njegovih rana. "Pregledaj ima li otisaka na njima", naredio je Rhyme. "Jesam", odgovorila je isprekidanim glasom. "Probaj laserom." Cooper je to učinio. "Ništa, Lincolne." Tehničar je pogledao komadić pamuka u plastičnoj vrećici. Pitao je: "Što je to?" Sachsova je rekla: "O, našla sam i jedan metak iz njegove puške." "Molim?" "Zapucao je nekoliko puta na Jodieja. Dva metka su pogodila zid. Jedan se zabio u zemlju, meñu cvijeće, i nije eksplodirao. Pronašla sam rupu u jednom od geranija i..." "Čekaj", Cooper je trepnuo. "To je jedan od eksplozivnih metaka." Sachsova je rekla: "Da, ali nije eksplodirao." Polako je spustio vrećicu na stol i udaljio se, povukavsi Sachsovu - pet centimetara višu od njega - zajedno sa sobom. "U čemu je problem?"
  • 206. "Eksplozivni meci su jako nestabilni. Zrnca baruta bi mogla upravo sada tinjati... Mogao bi svakog časa eksplodirati. Komadić šrapnela bi te mogao ubiti." "Vidio si ostatke ostalih, Mel", rekao je Rhyme. "Kako su napravljeni?" "Gadno je, Lincolne", rekao je tehničar s nelagodom, a na ćelavoj kruni su mu se pojavila zrnca znoja. "PETN5 punjenje. Glavni sastojak je barut koji se ne dimi. Zbog toga su nestabilni." Sachsova je pitala: "Zašto nije eksplodirao?" "Zemlja je bila premekana podloga. I on ih sam radi. Možda ga nije dovoljno kvalitetno napravio." "Sam ih radi?" pitao je Rhyme. "Kako?" Očiju prikovanih za plastičnu vrećicu, tehničar je rekao: "Pa, najčešće se probuši rupa od vrha zamalo do dna. Ubaciš unutra zrno za zračnu pušku i nešto crnog baruta ili onog koji se ne dimi. Zamotaš komadić plastike i usipaš to unutra. Zatim ga ponovno zapečatiš - u ovom slučaju keramičkim čepićem na vrhu. Kad pogodi cilj, metak za zračnicu se sudari s barutom i pokrene PETN." "Smota plastiku?" pitao je Rhyme. "Meñu prstima?" "Obično." Rhyme je pogledao Sachsovu i na trenutak je nestalo sukoba meñu njima. Nasmiješili su se i istovremeno rekli: "Otisci prstiju!" Mel Cooper je rekao: "Možda. Ali kako ćete saznati? Morate ga rastaviti." "Onda ćemo ga", rekla je Sachsova, "rastaviti." "Ne, ne, ne Sachsova", rekao je Rhyme kratko. "Ne ti. Čekat ćemo antiterorističku jedinicu." "Nemamo vremena." Nagnula se nad vrećicu i počela je otvarati. "Sachsova, kog vraga hoćeš dokazati?" "Ništa ne pokušavam dokazati", hladno je odgovorila. "Pokušavam uhvatiti ubojicu." Cooper je bespomoćno stajao pokraj nje. "Pokušavaš li spasiti Jerryja Banksa? Pa, prekasno je za to. Odustani od njega. Nastavi raditi svoj posao." "Ovo je moj posao." "Sachsova, nisi ti kriva", viknuo je Rhyme. "Zaboravi na to. Odustani od mrtvih. To sam ti rekao već deset puta." Smireno je rekla: "Stavit ću svoj zaštitni prsluk preko njega, i raditi." Skinula je bluzu i otvorila vezice spojene na čičak na svom zaštitnom prsluku marke 5 Skraćenica za pentaeritritol tetranitrat, visoko eksplozivan organski spoj koji spada u istu kemijsku vrstu kao i nitroglicerin.
  • 207. American Body Armour. Postavila ga je kao maleni šator preko vrećice koja je sadržavala metak. Cooper je rekao: "Ti si iza zaštite, ali ruke ti neće biti." "Ni uniforme antiterorističkih jedinica nemaju zaštitu za ruke", istaknula je i iz džepa izvadila zaštitne čepiće za uši kod pucanja. "Morat ćete vikati", rekla je Cooperu. "Što da radim?" Ne, Sachsova, ne, pomislio je Rhyme. "Ako mi ne kažete, ja ću ga samo razrezati." Uzela je forenzičarsku oštru pilu. Oštrica je visjela iznad vrećice. Zaustavila se. Rhyme je uzdahnuo i kimnuo Cooperu. "Reci joj što da radi." Tehničar je glasno progutao. "U redu. Razmotaj vrećicu. Ali pažljivo. Evo, stavi ga na ovaj ručnik. Nemoj ga tresti. To je najgore što možeš učiniti." Iznijela je metak na vidjelo, iznenañujuće malen komad metala s bjelkastim vrhom. "Taj vrh..." nastavio je Cooper. "Ako metak eksplodira, taj vrh će proletjeti kroz tvoju zaštitu i barem jedan ili dva zida. Omotan je teflonom." "U redu." Okrenula ga je na stranu, prema zidu. "Sachsova", rekao je Rhyme umirujuće. "Koristi forceps, a ne vrhove prstiju." "To neće imati veze ako eksplodira, Rhyme. A trebam kontrolu." "Molim te." Oklijevala je i ipak uzela hemostatike koje joj je Cooper pružio. Primila je donji dio metka. "Kako da ga otvorim? Da ga prerežem?" "Ne smiješ rezati kroz olovo", viknuo je Cooper. "Vrućina od trenja će pokrenuti crni barut. Morat ćeš skinuti vrh i izvući smotuljak plastike." Niz lice joj je curio znoj. "Dobro. Kliještima?" Cooper je s radnog stola uzeo par kliješta s vrhovima tankim poput igala i prišao joj. Stavio ih je u njezinu desnu ruku, a onda se povukao. "Morat ćeš ga primiti i snažno okretati. Zalijepio ga je smolom. To se ne slaže baš dobro s olovom, pa bi trebao samo otpasti. Ali ne stisći ga prejako. Ako pukne, nećeš ga moći skinuti bez bušenja, a to će pokrenuti eksploziju." "Snažno, ali ne presnažno", promrmljala je. "Sjeti se svih onih auta na kojima si radila, Sachsova", rekao je Rhyme. "Molim?" "Kao da pokušavaš izvući stare svjećice. Dovoljno snažno da ih oslobodiš, ali ne želiš slomiti keramiku." Odsutno je kimnula i nije znao je li ga čula. Sachsova je sagnula glavu iza šatorčića od svog zaštitnog prsluka. Rhyme je vidio kako je čvrsto zatvorila oči. O, Sachsova...
  • 208. Nije primijetio nikakav pokret. Samo je čuo tihi zvuk lomljenja. Na trenutak se smrznula, a onda pogledala preko prsluka. "Skinula sam ga. Otvoren je." Cooper je rekao: "Vidiš li eksploziv?" Pogledala je unutra. "Da." Pružio joj je limenku laganog ulja za strojeve. "Kapni malo unutra i onda ga nagni. Plastika bi trebala ispasti. Ne smijemo ga povući jer će otisci biti uništeni." Dodala je ulje, zatim nagnula metak, otvoreni kraj prema dolje, prema ručniku. Ništa se nije dogodilo. "Prokletstvo", promrmljala je. "Nemoj..." Protresla ga je. Snažno. ".. .ga tresti!" viknuo je Cooper. "Sachsova!" Rhyme je uzdahnuo. Još jače ga je protresla. "Prokletstvo!" "Ne!" Ispao je maleni bijeli smotuljak, a nakon toga nešto zrna i crni barut. "U redu", rekao je Cooper, izdahnuvši. "Sada je sigurno." Prišao joj je i koristeći tanku sondu, prebacio plastiku na stakalce. Hodao je laganim hodom kriminalista diljem svijeta - uspravnih leña, podignute glave i potpuno mirno držeći uzorak - prema mikroskopu. Stavio je eksploziv ispod njega. "Magna-Brush?" pitao je Cooper, misleći na fini sivi puder za otiske. "Ne", odgovorio je Rhyme. "Upotrijebi ljubičasti encijan. Otisak je na plastici. Treba nam samo malo kontrasta." Cooper ga je posprejao, a onda stavio stakalce ispod mikroskopa. Slika se istovremeno pojavila i na Rhymeovu kompjutoru. "Da!" povikao je. "Evo ga." Zavoji i razdvajanja bili su vidljivi. "Pronašla si ga, Sachsova. Odlično obavljeno." Dok je Cooper polako okretao eksplozivno punjenje, Rhyme je radio slike iz svih kuteva - u bitmap formatu - i spremao ih na svoj disk. Zatim ih je skupio i isprintao jedan dvodimenzionalni uzorak otiska. Ali kad ga je tehničar proučio, uzdahnuo je. "Što je?" pitao je Rhyme. "Još uvijek nije dovoljno za usporedbu. Imamo samo šest milimetara s jedne i petnaest s druge. Niti jedna baza podataka na svijetu ne može iz toga napraviti točnu usporedbu." "Isuse", Rhyme je ogorčeno rekao. "Sav taj trud... ni za što." Čula se provala smijeha.
  • 209. Iz usta Amelije Sachs. Buljila je u zid, u tabele s dokazima. MZ-1, MZ-2... "Spojite ih", rekla je. "Molim?" "Imamo tri djelomična otiska", objasnila je. "Vjerojatno su svi s kažiprsta. Ne možete ih spojiti?" Cooper je pogledao Rhymea. "Nikada nisam čuo da se to radi." Nije niti Rhyme. Većina forenzičarskog posla bila je analiziranje dokaza koji će se predstaviti na suñenju - forenzika znači služiti sudskom, istražnom i dokaznom postupku. Odvjetnik optuženog brzo bi reagirao ako bi policajci počeli skupljati djeliće počiniteljevih otisaka. Ali njihov prioritet je bio pronaći Plesača, ne složiti slučaj protiv njega. "Naravno", rekao je Rhyme. "Učini to!" Cooper je uzeo ostale slike Plesačevih otisaka i stavio ih na stol ispred sebe. Bacili su se na posao, Sachsova i tehničar. Cooper je napravio fotokopije otisaka, smanjivši dva kako bi svi bili iste veličine. Zatim su ih on i Sachsova počeli slagati kao puzzle. Bili su kao djeca, isprobavajući razne varijante, premještajući ih, zaigrano se svañajući. Sachsova je otišla toliko daleko da je izvukla olovku i spojila nekoliko linija preko rupa u otisku. "Varaš", Cooper se našalio. "Ali se slaže", rekla je pobjedničkim glasom. Naposljetku su spojili otisak. Predstavljao je otprilike tri četvrtine rubnog otiska, vjerojatno desnog kažiprsta. Cooper ga je podignuo. "Nisam baš siguran u ovo, Lincolne." Ali Rhyme je rekao: "To je umjetnost, Mel. Divan je." "Nemoj nikome u Udruzi za identifikaciju pričati o ovome jer će nas izbaciti." "Ubaci ga u sistem. Traži hitnu potragu. U cijeloj zemlji." "Ooooo", rekao je Cooper. "To će koštati koliko iznosi moja godišnja plaća." Skenirao je otisak u kompjutoru. "Moglo bi potrajati sat vremena", rekao je Cooper, više realno nego pesimistično. Ali nije uopće trajalo tako dugo. Pet minuta kasnije - dovoljno jedino za to da Rhyme razmisli o tome tko bi mu bio voljniji natočiti piće, Sachsova ili Cooper - ekran je zabljesnuo i pojavila se nova poruka. Vaš zahtjev ima... jedan rezultat. 14 točaka usporedbe. Statistička vjerojatnost identifikacije: 97%. "O, Bože", promrmljala je Sachsova. "Imamo ga." "Tko je on, Mel?" Rhyme je tiho pitao, kao da će riječi raznijeti krhke elektrone s kompjutorskog ekrana. "On više nije Plesač", rekao je Cooper. "On je Stephen Robert Kall. Trideset i šest godina. Trenutno prebivalište nepoznato. Ubojstvo počinjeno prije petnaest godina, broj državnog zatvora u Cumberlandu, Zapadna Virginia."
  • 210. Takvo dosadno ime. Rhyme je odjednom počeo osjećati neobjašnjivo razočaranje. Kall. "Zbog čega ima dosje?" Cooper je rekao: "Kao što je rekao Jodieju... odgulio je dvadeset mjeseci za ubojstvo iz nehata s petnaest godina." Tiho se nasmijao. "Plesač mu očito nije usput rekao da je žrtva bio njegov očuh." "Očuh, ha?" "Nije lijepo štivo", rekao je Cooper, gledajući u ekran. "Čovječe." "Što je?" pitala je Sachsova. "Zapisi iz policijskih izvještaja. Evo što se dogodilo. Čini se da je postojao niz svaña u domaćinstvu. Dječakova majka je umirala od raka i njezin muž Kallov očuh - ju je udario zato što je nešto učinila. Pala je i slomila ruku. Umrla je nekoliko mjeseci poslije i Kall je odlučio da je Lou bio kriv za to." Cooper je nastavio čitati i činilo se da se stresao. "Želite li čuti što se dogodilo?" "Nastavi." "Nekoliko mjeseci nakon što je umrla, Stephen i njegov očuh su išli u lov. Klinac ga je onesvijestio, svukao do gola i zavezao ga za drvo u šumi. Ostavio ga je tamo nekoliko dana. Samo ga je htio uplašiti, tvrdio je njegov odvjetnik. Kad ga je policija pronašla, pa recimo samo da je zaraza bila dosta gadna. Crvi, uglavnom. Živio je još dva dana. U bunilu." "Čovječe", prošaptala je Sachsova. "Kad su ga pronašli, dječak je bio tamo, sjedio je pokraj njega, promatrao", Cooper je dalje čitao. "Osumnjičeni se predao bez otpora. Činilo se da nije pri svijesti. Samo je ponavljao: 'Sve može ubiti. Sve može ubiti...' Odveli su ga u lokalnu mentalnu ustanovu u Cumberlandu na procjenu." Psihološki profil Rhymea nije jako zanimao. Svojim forenzičarskim tehnikama profiliranja vjerovao je puno više nego policajcima bihevioristima. Znao je da je Plesač sociopat - kao i svi profesionalni ubojice - a tuge i traume koje su ga učinile time što jest trenutno nisu bile od velike pomoći. Pitao je: "Fotografija?" "Nema slika iz zatvora za maloljetnike." "Dobro. K vragu. A vojska?" "Ništa. Ali još jednom je bio osuñen", rekao je Cooper. "Pokušao je postati marinac, ali su ga odbili zbog psihološkog profila. Nekoliko mjeseci je progonio časnike za regrutaciju po Washingtonu i naposljetku je napao jednog poručnika. Nagodio se za uvjetnu kaznu." Sellitto je rekao: "Provjerit ćemo njegovo ime u federalnom kompjutoru, popisu pseudonima i saveznoj bazi podataka o kriminalcima." "Neka Dellray kontaktira neke ljude u Cumberlandu, pa nek' mu počnu ulaziti u trag", naredio je Rhyme.
  • 211. "Dobro." Stephen Kall... Nakon toliko godina. Bilo je to kao da si konačno posjetio hram o kojem si cijelog života čitao, ali ga nikada nisu vidio svojim očima. Kucanje na vratima ih je sve preplašilo. Ruke Sachsove i Sellitta su se nagonski trgnule prema oružju. Ali posjetitelj je bio jedan od policajaca iz prizemlja. Nosio je veliku vreću. "Isporuka." "Što je to?" pitao je Rhyme. "Policajac iz Illinoisa. Rekao je da je iz protupožarnog i spasilačkog odreda okruga Du Page." "Što je to?" Policajac je slegnuo. "Rekao je da je to sranje s nekih tragova guma. Ali to je ludo. Sigurno se šalio." "Ne", rekao je Rhyme. To je upravo to." Pogledao je prema Cooperu. "Ostaci s mjesta nesreće." Policajac je trepnuo: "To ste željeli? Da vam pošalju iz Chicaga?" "Čekali smo to susprežući dah." "Pa, život je ponekad čudan, zar ne?" A Lincoln Rhyme se mogao samo složiti s time. *** Profesionalno letenje samo se djelomično sastoji od letenja. Letenje se takoñer sastoji od papirologije. Stražnji dio kombija koji je prevozio Percey Clay na aerodrom Mamaroneck zagañivala je hrpa knjiga, mapa i dokumenata. Katalog aerodroma i drugih objekata, Informacijski priručnik za pilote, savjetnici i upute za letače u izdanju Državne zrakoplovne službe, Jeppesonov Oglasnik i Imenik aerodroma i informacija. Tisuće stranica. Brdo podataka. Percey, kao i većina pilota, velik je dio toga znala napamet. Ali ne bi ni pomislila da sjedne za upravljač bez da uzme izvorne materijale i prouči ih, doslovno, od početka do kraja. S tim podacima i kalkulatorom ispunjavala je dva osnovna dokumenta prije polijetanja: navigacijski dnevnik i plan leta. U dnevnik je zapisala njihov stav, izračunala varijacije u kursu zbog vjetra i razlike izmeñu pravog i magnetskog kursa, odredila njihovo PVL - procijenjeno vrijeme leta - i izračunala najvažniji broj, količinu goriva koja im je potrebna za taj let. Šest gradova, šest različitih dnevnika, desetak lokacija za provjeru izmeñu njih... A tu je. bio i plan leta Državne zrakoplovne udruge, obrnuta stvar od navigacijskog dnevnika. Kad polete, kopilot će aktivirati taj plan, nazvavši Postaju letačke službe na Mamaronecku koja će onda nazvati Chicago i reći im
  • 212. predviñeno vrijeme dolaska Foxtrot Brava. Ako se avion ne bi pojavio na cilju pola sata nakon predviñenog vremena dolaska, proglasio bi se zakašnjelim i pokrenula bi se akcija potrage i spašavanja. To su bili složeni dokumenti i morali su biti savršeno izračunati. Da je avion imao neograničenu zalihu goriva, mogli bi se osloniti na radijsku navigaciju i provesti koliko god vremena žele, leteći od odredišta do odredišta na kojim god visinama žele. Ali ne samo da je gorivo bilo skupo (i dvostruki Darrettovi turbopropeleri gutali su zapanjujuće količine); bilo je i strašno teško i puno je koštalo - u naknadama za dodatno gorivo - samo da ga se ponese. Na dugačkim letovima, posebno onima s brojnim polijetanjima koja zahtijevaju puno goriva, ako bi se nosilo puno goriva, drastično bi smanjila zaradu kompanije na tom letu. Državna zrakoplovna udruga je zahtijevala da se na svaki let nosi dovoljno goriva, koliko je potrebno da se stigne na odredište, plus rezerva, u slučaju noćnog leta, za četrdeset pet minuta leta. Ukucavajući u kalkulator, Percey Clay je ispunjavala formulare svojim preciznim rukopisom. Nepažljiva prema toliko ostalih stvari u svom životu, u vezi s letenjem bila je iznimno pedantna. Najsitniji čin popunjavanja frekvencija zrakoplovnog prometa ili varijacija magnetskih polja ispunjavao ju je zadovoljstvom. Nikada nije škrtarila, nije pretpostavljala kad su precizni proračuni bili potrebni. Danas se posvetila poslu. Roland Bell je bio pokraj nje. Bio je ispijen i mrzovoljan. Dobro raspoloženje je odavno nestalo. Žalila ga je, jednako kao i sebe. Činilo se da je Brit Hale bio prvi svjedok kojeg je izgubio. Osjećala je neshvatljivu potrebu da mu dotakne ruku, kao što je i on učinio prema njoj. Ali činilo se da je on bio jedan od onih ljudi koji se, suočeni s gubitkom, povuku u sebe; i svako suosjećanje bi ga potreslo. Vjerovala je da joj je jako sličan. Bell je gledao kroz prozor kombija, a rukom je često dodirivao karirano crnu dršku svog pištolja u futroli. Upravo je bila završila posljednju stranica plana leta kad je kombi skrenuo i ušao na aerodrom. Zaustavili su se kod naoružanih čuvara koji su im provjerili isprave i pustili ih da proñu. Percey im je pokazala put do hangara, ali primijetila je da su u uredima svjetla još upaljena. Rekla je autima da se zaustave i izašla, a Bell i ostali čuvari su pošli za njom, na oprezu i napeti, u glavni dio ureda. Ron Talbot, zaprljan mašću i iscrpljen, sjedio je u uredu, brišući svoje znojno čelo. Lice mu je bilo uznemirujuće crveno. "Ron..." Krenula je prema naprijed. "Jesi li dobro?" Zagrlili su se. "Brit", rekao je, odmahujući glavom, uzdišući. "Sredio je i Brita. Percey, ne bi smjela biti ovdje. Poñi negdje na sigurno. Zaboravi na let. Nije vrijedan toga." Udaljila se. "Što nije u redu? Jesi li bolestan?" "Samo sam umoran."
  • 213. Uzela mu je cigaretu iz ruke i ugasila je. "Jesi li sam obavljao popravke? Na Foxtrot Bravu?" "Ja... " "Ron?" "Većinu. Gotovo je završen. Tip iz Northeasta je isporučio aparat za gašenje požara i paljenje. Prije sat vremena počeo sam ih ugrañivati. Samo sam se malo umorio." "Bol u grudima?" "Ne, zapravo ne." "Ron, poñi kući." "Mogao bih..." "Ron", prekinula ga je. "U posljednja dva dana sam izgubila dvojicu dragih ljudi. Neću izgubiti i trećega... Mogu i sama ugraditi paljenje. To je lagan posao." Talbot je izgledao kao da ne može podignuti ni ključ, a kamoli teški dio motora. Percey je pitala: "Gdje je Brad?" Njezin kopilot na večerašnjem letu. "Na putu je. Doći će za sat vremena." Poljubila ga je u znojno čelo. "Poñi kući. I prestani pušiti, za ime Boga. Zar si lud?" Zagrlio ju je: "Percey, što se tiče Brita…" Ušutkala ga je stavivši mu prst na usta. "Doma. Naspavaj se. Kad se probudiš, ja ću biti na jezeru Erie i imat ćemo taj ugovor. Potpisan, zapečaćen i isporučen." Teško je ustao. Na trenutak je gledao kroz prozor prema Foxtrot Bravu. Na licu mu se vidjela teška ogorčenost. Bio je to isti pogled kojeg se sjećala, u njegovim mliječnim očima, kada joj je rekao da nije prošao na liječničkom te da više ne smije letjeti. Talbot je krenuo prema vratima. Bilo je vrijeme da se krene na posao. Zavrnula je rukave, pokazala Bellu da joj priñe. Spustio je glavu prema njoj na način koji joj se učinio šarmantnim. U istom položaju koji bi i Ed zauzeo kad mu je nešto tiho govorila. Rekla je: "Trebat ću nekoliko sati biti u hangaru. Možete li tog kurvinog sina do tada držati dalje od mene?" Bez aforizama iz rodnog kraja, bez velikih obećanja. Roland Bell, čovjek s dva pištolja, ozbiljno je kimnuo glavom, a oči su mu se pomicale sa sjene na sjenu. *** Pred sobom su imali misterij.
  • 214. Cooper i Sachsova pregledali su tragove pronañene na gumama vatrogasnih kola i policijskih automobila iz Chicaga, koji su se nalazili na mjestu gdje se srušio avion Eda Carneya. Našli su beskorisnu prljavštinu, pseća govna, travu, naftu i smeće, što je Rhyme i očekivao da će pronaći. Ali pronašli su još nešto što mu se učinilo važnim. Samo što nije imao pojma što to znači. Jedina grupa dokaza, koji su mogli biti naznaka ostataka bombe, bili su komadići elastične tvari bež boje. Plinski kromatograf i spektrometar mase ih je izvijestio da je to C5H8. "Izopren", rekao je Cooper. "Što je to?" pitala je Sachsova. "Guma", odgovorio je Rhyme. Cooper je nastavio: "Dobivam i masne kiseline. Boje, talk." "Imali li agenata za stvrdnjavanje?" pitao je Rhyme. "Ilovače? Magnezijkarbonata? Cink-oksida?" "Nema." "Znači, mekana guma. Poput lateksa." "Ima i komadića gumenog cementa", dodao je Cooper, gledajući uzorak ispod mikroskopa. "Pogodak", rekao je. "Nemoj nas zafrkavati, Mel", progunñao je Rhyme. "Ima tragova lemljenja i sitnih djelića plastike utisnutih u gumu. Prekidača." "Dio tajmera?" pitala se Sachsova na glas. "Ne, on je bio čitav", podsjetio ju je Rhyme. Osjećao je da su na tragu nečega. Ako je ovo bio još jedan dio bombe, mogao bi im reći nešto o izvoru eksploziva ili nekog drugog njezinog sastojka. "Moramo sa sigurnošću znati je li ovo dio bombe ili samog aviona, Sachsova. Želim da odeš na aerodrom." "Na... " "Mamaroneck. Pronañi Percey i reci joj da ti da uzorke svega u čemu ima lateksa, gume ili prekidača, koji bi mogli biti u trbuhu aviona poput onog kojim je Carney upravljao. Blizu mjesta eksplozije. I, Mel, pošalji ove podatke u Biroovu zbirku podataka o eksplozivima i provjeri Vojni odjel za kriminalne istrage - možda postoji nekakav vodootporni omot koji vojska koristi za eksplozive. Možda mu tako uñemo u trag." Cooper je počeo utipkavati zahtjev u kompjutor, ali Rhyme je primijetio da Sachsova nije bila zadovoljna svojim zadatkom. "Želiš da odem razgovarati s njom?" pitala je. "Percey?" "Da. To sam rekao." "U redu", uzdahnula je. "Dobro." "I nemoj je gnjaviti kao do sada. Treba nam njezina suradnja."
  • 215. Rhyme nije imao pojma zašto je tako Ijutito navukla prsluk i izjurila kroz vrata bez pozdrava. 29. 29. Sat 31. od 45 Stigavši na Mamaroneck, Amelia Sachs je vidjela Rolanda Bella kako se mota ispred hangara. Još je šest agenata čuvalo taj ogromni objekt. Pretpostavljala je da u blizini ima i snajpera. Ugledala je brežuljak na kojem se bacila na zemlju za vrijeme pucnjave. Sjetila se, s odvratnim osjećajem u želucu, mirisa zemlje pomiješanog sa slatkastim mirisom kordita od njezinih neučinkovitih metaka. Okrenula se prema Bellu. "Detektive." Na trenutak ju je pogledao. "Hej." A zatim su mu se oči vratile pregledavanju aerodroma. Njegova južnjačka ljubaznost je nestala. Promijenio se. Sachsova je shvatila da dijele nešto strašno. Oboje su bili pucali na Plesača u lijesu. I promašili. Takoñer su oboje bili u njegovoj zoni ubijanja. I preživjeli. Iako Bell slavnije nego ona. Njegov zaštitni prsluk, primijetila je, imao je tragove - oštećenja od dva metka koja su se odbila od njega za vrijeme napada na sklonište. On se časno branio. "Gdje je Percey?" pitala je Sachsova. "Unutra. Završava popravke." "Sama?" "Mislim da jest. Posebna je, stvarno. Mislili biste da žena koja nije baš, pa, privlačna, ne bi privlačila toliko pažnje. Znate što mislim?" Uf. Nemojte me podsjećati. "Je li još netko ovdje? Iz kompanije?" Kimnula je prema zgradi ureda Hudson Aira. Unutra je gorjelo svjetlo. "Percey ih je gotovo sve poslala kućama. Momak koji će joj biti kopilot trebao bi stići svakog trenutka. I netko iz operativnog odjela je unutra. Mora biti dežuran ako netko leti, pretpostavljam. Provjerio sam ga. U redu je." "Znači, ona će stvarno letjeti?" pitala je Sachsova. "Tako izgleda." "Avion je čitavo vrijeme nadgledan?" "Da, od jučer. Što vi ovdje radite?" "Trebaju mi neki uzorci za analizu." "Taj Rhyme, i on je poseban." "A-ha." "Vas dvoje se već dugo poznajete?"
  • 216. "Radili smo na nekoliko slučajeva", rekla je, pokušavajući izbjeći nastavak razgovora. "Spasio me od državnih službi." "To je bilo dobro djelo. Recite, čuo sam da jako dobro zabijate." "Da dobro...?" "Gañate. Bočnim oružjem. Članica ste ekipe." I evo me na mjestu mog najnovijeg natjecanja, ogorčeno je pomislila. "To je samo zabava preko vikenda", promrmljala je. "I ja ponekad gañam iz pištolja, ali kažem vam, čak i kada je dan lijep, a ja s pravom, dugačkom cijevi ispaljujem jedan po jedan metak, najdalje što mogu precizno gañati je pedeset ili šezdeset metara." Cijenila je njegove riječi, ali je shvatila da je to samo pokušaj da je ohrabri zbog jučerašnjeg fijaska. Te joj riječi nisu ništa značile. "Trebala bih sada porazgovarati s Percey." "Samo ravno, policajko." *** Sachsova je ušla u ogromni hangar. Polako je hodala, gledala prema svim mjestima gdje bi se Plesač mogao skrivati. Sachsova se zaustavila pokraj visokog reda kutija. Percey je nije vidjela. Ta je žena stajala na malenim skelama, s rukama na bokovima, i promatrala složenu mrežu cijevi i tuba otvorenog motora. Bila je zavrnula rukave i ruke su joj bile prekrivene mašću. Kimnula je sama sebi, a onda se nagnula prema jednom odjeljku. Sachsova je bila zadivljena promatrajući prste te žene kako lete po mašineriji, namještaju, ispituju, stavljaju metal na metal i pričvršćuju dijelove snažnim zamasima svojih mršavih ruku. Namjestila je veliki crveni cilindar, za gašenje požara, pretpostavljala je Sachsova, za ravno deset sekundi. Ali jedan dio - izgledao je kao velika metalna tuba iz unutrašnjosti - nikako nije htio pravilno sjesti. Percey je sišla sa skela, izabrala francuski ključ i ponovno se popela. Olabavila je neke matice, skinula jedan dio kako bi imala više mjesta za manevriranje i ponovno pokušala staviti veliki prsten na njegovo mjesto. Nije sjedao. Snažno je upirala. Nije se pomaknuo ni centimetra. Skinula je još jedan dio, pažljivo stavljajući vijke i matice na plastični poslužavnik pokraj svojih nogu. Perceyino lice je žarko pocrvenjelo dok je pokušavala namjestiti taj metalni prsten. Grudi su joj se podizale dok se s njima borila. Odjednom je skliznuo, potpuno ispao sa svog mjesta i odgurnuo je unatrag sa skele. Pala je dočekavši se četveronoške. Alati i matice, koje je tako pažljivo bila slagala, rasuli su se po podu ispod repa aviona.
  • 217. "Ne", viknula je Percey. "Ne." Sachsova je krenula prema naprijed da vidi je li se povrijedila, ali odmah je shvatila da izljev emocija nema veze s boli - Percey je zgrabila veliki ključ i snažno njime lupila u pod hangara. Policajka se zaustavila i vratila u sjenu pokraj velike kartonske kutije. "Ne, ne, ne..." vikala je Percey udarajući u beton. Sachsova je ostala na mjestu. "O, Ed..." Bacila je alat. "Ne mogu ovo sama." Boreći se za zrak, smotala se u klupko. "Ed, o, Ed... tako mi nedostaješ!" Ležala je, smotana poput krhkog lista, na blještavom podu, i plakala. Onda je, odjednom, napad prestao. Percey se uspravila, duboko udahnula, ustala, obrisala suze s lica. Ponovno je u njoj zavladao pilot, pa je pokupila matice i alate i iznova se popela na skelu. Na trenutak je piljila u prsten koji joj je zadavao muke. Pažljivo je proučila njegove zareze, ali nije mogla vidjeti gdje bi se ti metalni dijelovi uklapali. Sachsova se vratila do vrata, snažno njima udarila i onda ponovno zakoračila po hangaru, glasno udarajući nogama. Percey se okrenula, vidjela je i zatim se ponovno okrenula motoru. Nekoliko puta je obrisala lice rukavom, a onda nastavila s poslom. Sachsova je došla do skele i gledala kako se Percey bori s prstenom. Niti jedna od njih nije progovorila neko vrijeme. Naposljetku je Sachsova rekla: "Probajte s klinom." Percey ju je pogledala. Ništa nije rekla. "Zato što je u dobrom položaju", nastavila je Sachsova. "Treba vam samo malo više snage. Dobra stara tehnika prisile. To vas ne nauče u školi za mehaničare." Percey je pažljivo promatrala navoje na komadima metala. "Ne znam baš." "Ja znam. Razgovarate sa stručnjakom." Percey je pitala: "Sastavljali ste dijelove motora Leara?" "Ne. Svjećice u Chevy Monzu. Morate rastaviti motor da biste došli do njih. Točnije, samo u V-osmici. Ali, tko bi uopće kupio auto s četiri cilindra? Mislim, kakvog to ima smisla?" Percey je ponovno pogledala motor. "Onda?" Sachsova je ustrajala. "Klin?" "Oštetit ću vanjska kućišta." "Ne ako ga tamo stavite." Sachsova je pokazala na dio koji je povezivao motor s odvodom koji je vodio prema trupu motora. Percey je gledala prema tom dijelu. "Nemam klin. Ne dovoljno malen koji bi tu stao." "Ja imam. Idem po njega."
  • 218. Sachsova je otišla do službenog vozila i vratila se s odgovarajućim alatom. Popela se na skelu, protiv čega su se bunila njezina koljena. "Probajte ovdje." Dotaknula je donji dio motora. "To je čelična greda." Dok je Percey namještala klin, Sachsova se divila složenosti motora. "Koliko ima konjskih snaga?" Percey se nasmijala. "Ne mjerimo u konjskim snagama. Mjerimo to po kilogramima udara. Ovi su Garrett TFE sedam tri jedinice. Daju otprilike tisuću dvjesto pedeset kilograma svaki." "Nevjerojatno", nasmijala se Sachsova. "Čovječe." Namjestila je dršku na klin, a zatim osjetila poznati otpor kad je počela okretati alat. "Nikada nisam bila ovako blizu turbomotoru", rekla je. "Oduvijek sanjam o tome da vozim auto na mlazni pogon." "Ovo nije čisto turbinski. Takvih više nema puno. Osim Concordea. Vojnih mlažnjaka, naravno. Ovi su s turbopropelerima. Kakve koriste zrakoplovne kompanije. Pogledajte naprijed. Vidite one elise? To je običan sklepani propeler. Čisti mlažnjaci nisu učinkoviti na malim visinama. Ovi su oko četrdeset posto učinkovitiji po pitanju goriva." Sachsova je duboko disala, pokušavajući okrenuti ručku klina. Percey je stavila rame uz prsten i gurnula. Taj se dio nije činio velikim, ali je bio jako težak. "Razumijete se u aute, ha?" pitala je Percey, takoñer teško dišući. "Zbog oca. Obožavao ih je. Provodili smo popodneva rastavljajući ih i ponovno sklapajući. Kad nije patrolirao." "Patrolirao?" "I on je bio policajac." "A vi ste se zarazili ljubavlju za motore?" pitala je Percey. "Ne, ja sam se zaljubila u brzinu. A u tom slučaju je bolje da se zaljubiš i u kočnice i u prijenos i u motor, jer inače brzo nećeš nikuda ići." Percey je pitala: "Jeste li ikada vozili avion?" "Vozila?" Sachsova se nasmijala. "Ne. Ali možda ću razmisliti o tome, kad znam koliku snagu imate ispod haube." Još je malo uprla, a mišići su je boljeli. Prsten je malo zacvilio i zagrebao, namjestivši se na navoje. "Ne znam baš", rekla je Percey nesigurno. "Još samo malo!" Uz glasan metalni udar prsten se savršeno smjestio na svoj položaj. Perceyino ravno lice se blago nasmiješilo. "Snažno ih pričvršćujete?" pitala je Sachsova, stavljajući šarafe u udubine na prstenu i tražeći ključ. "Da", rekla je Percey. "Moj je moto - sve dok ne postoji nikakva šansa da će popustiti." Sachsova je pričvrstila matice ključem za zapornike.
  • 219. Lupkanje alata vratilo ju je u sjećanju u srednju školu, hladna subotnja popodneva koja je provodila s ocem. Miris benzina, jesenskog zraka, tjestenine i mesa koji su se kuhali u njihovoj kući u Brooklynu. Percey je provjerila što je Sachsova učinila, a onda rekla: "Ja ću obaviti ostalo." Počela je ponovno spajati žice i elektroničke dijelove. Sachsova je bila zbunjena, ali zadivljena. Percey se zaustavila. Dodala je tiho: "Hvala." Nekoliko trenutaka kasnije: "Što radite ovdje?" "Pronašli smo još neke materijale koji bi mogli biti dijelovi bombe, ali Lincoln nije znao jesu li to dijelovi aviona ili ne. Komadići lateksa bež boje, prekidači. Zvuči li vam poznato?" Percey je slegnula ramenima. "Na Learu postoji tisuću brtvila. Mogli bi biti od lateksa. Nemam pojma. A prekidači? Njih takoñer ima na tisuće." Kimnula je prema kutu, prema ormaru i radnoj klupi. "Prekidači se posebno naručuju, ovisno o sastavnim dijelovima. Ali tamo bi trebala postojati dobra zaliha dijelova. Uzmite uzorke svega što vam treba." Sachsova je otišla do radne klupe i počela ubacivati sve komade gume bež boje na koje je naišla u vrećicu za dokaze. Ne gledajući Sachsovu, Percey je rekla: "Mislila sam da ste me došli uhititi. Ponovno odvesti u zatvor." I trebala bih, pomislila je policajka. Ali rekla je: "Došla sam samo po uzorke." Nakon nekoliko trenutaka je rekla: "Što još treba napraviti? Na avionu?" "Samo moram ponovno kalibrirati neke instrumente. Zatim slijedi provjera svih prijenosnih dijelova. Moram provjeriti i prozor, onaj koji je Ron zamijenio. Ne želite da vam prozor ispadne kad jurite šesto kilometara na sat. Možete li mi dodati ovaj šesterokutni odvijač? Ne taj, metrički." "Jednom sam ga izgubila na što pedeset", rekla je Sachsova, pružajući joj alat. "Što?" "Prozor. Kriminalac kojeg sam slijedila imao je pušku. Dvocijevku. Na vrijeme sam se sagnula, ali mi je odnio prozor... Priznajem, nekoliko buba mi je zapelo meñu zube prije nego sam ga uhvatila." "A ja sam mislila da ja vodim pustolovan život", rekla je Percey. "Većinom je moj posao dosadan. Plaćaju nas zbog onih pet posto koji podižu adrenalin." "Slažem se", rekla je Percey. Spojila je laptop kompjutor s dijelovima motora. Utipkala je nešto, pogledala na ekran. Bez da je podigla pogled, pitala je: "Onda, o čemu se radi?" Gledajući u ekran brojeve koji prolaze, Sachsova je pitala: "Na što mislite?" "Ova... hmm... napetost izmeñu nas. Vas i mene." "Prijatelj mi je skoro poginuo zbog vas." Percey je odmahnula glavom. Razumno je rekla: "To nije razlog. U vašem poslu postoje rizici. Vi odlučujete hoćete li ih prihvatiti ili ne. Jerry Banks nije
  • 220. bio početnik. Radi se o nečemu drugome - osjetila sam to i prije nego što je Jerry ranjen. Kad sam vas prvi put vidjela. U sobi Lincolna Rhymea." Sachsova nije ništa rekla. Izvukla je klin iz odjeljka u motoru i položila ga na stol, odsutno ga složila. Tri komada metala sjela su na svoje mjesto oko motora i Percey se služila odvijačem kao da je dirigentski štapić. Imala je stvarno čarobne ruke. Naposljetku je rekla: "Radi se o njemu, zar ne?" "Kome?" "Znate na koga mislim. Lincolnu Rhymeu." "Mislite da sam ljubomorna?" Sachsova se nasmijala. "Da, mislim." "Smiješno." "Izmeñu vas postoji nešto više od poslovne veze. Mislim da ste zaljubljeni u njega." "Naravno da nisam. To je ludo." Percey ju je značajno pogledala, pažljivo smotala suvišnu žicu u klupko i smjestila je u udubinu u jednom odjeljku motora. "Što god da ste vidjeli, to je bilo samo poštovanje prema njegovom daru, to je sve." Podignula je mašću zamazanu ruku prema sebi. "Dajte, Amelia, pogledajte me. Ja bih bila grozna ljubavnica. Niska sam, zahtjevna, nisam lijepa." "Vi ste...", Sachsova je započela. Percey ju je prekinula: "Priča o ružnom pačetu? Znate, ptica za koju su svi mislili da je ružna dok se nije pretvorila u labuda. Pročitala sam je milijun puta kad sam bila mala. Ja se nisam pretvorila u labuda. Možda sam naučila letjeti kao oni", rekla je s hladnim osmijehom, "ali to nije isto. Osim toga", Percey je nastavila, "ja sam udovica. Upravo sam izgubila muža. Nitko drugi me nimalo ne zanima." "Žao mi je", počela je Sachsova polako, osjećajući se protiv svoje volje uvučena u ovaj razgovor, "ali moram reći... pa... ne činite se previše ožalošćena." "Zašto? Zato što se svim silama trudim održati svoju kompaniju u poslu?" "Ne, nije samo to u pitanju", Sachsova je oprezno odgovorila. "Nije li tako?" Percey je proučila lice Sachsove. "Ed i ja smo bili strašno bliski. Bili smo muž i žena, i prijatelji, i poslovni partneri... I, da, on se bio viñao s nekim." Oči Sachsove su odlutale prema uredima Hudson Aira. "Točno", rekla je Percey. "S Lauren. Upoznali ste je jučer." Brineta koja je jako plakala. "To me razdiralo. Dovraga, razdiralo je i Eda. Volio me, ali trebao je lijepe ljubavnice. Oduvijek je bilo tako. I znate što, mislim da je njima bilo još teže. Zato što se uvijek vraćao meni." Na trenutak se zaustavila i borila sa suzama. "Mislim da to dokazuje ljubav. Kome dolaziš kući." "A vi?"
  • 221. "Jesam li bila vjerna?" Percey je pitala. Još jednom se suho nasmijala - kao netko tko je posve svjestan svoje situacije, ali mu se baš ne sviña. "Nisam imala puno prilika. Ja baš nisam žena kojoj se udvaraju dok hoda po ulici." Odsutno je promotrila francuski ključ. "Ali da, kad sam prije nekoliko godina saznala za Eda i njegove ljubavnice, bila sam ljuta. Jako me boljelo. Viñala sam se s nekim muškarcima. Ron i ja - Ron Talbot - proveli smo neko vrijeme zajedno, nekoliko mjeseci." Nasmiješila se. "Čak me bio i zaprosio. Rekao mi je da zaslužujem bolje od Eda. Vjerojatno i jesam. Ali čak i s tim drugim ženama u svojem životu, Ed je čovjek s kojim sam morala biti. To se nije mijenjalo." Perceyine oči su se na trenutak izgubile. "Upoznali smo se u mornarici, Ed i ja. Oboje smo bili borbeni piloti. Kada me zaprosio... Vidite, tradicionalan način prošenja u vojsci je da kažete: 'Hoćeš li postati dijelom moje obitelji?' To je svojevrsna šala. Ali oboje smo bili poručnici nižeg ranga, pa je Ed rekao: 'Postanimo jedno drugome članovi obitelji.' Želio mi je kupiti prsten, ali mene je otac bio razbaštinio. "Stvarno?" "Da. Bila je to prava sapunica, u koju sad nećemo ulaziti. U svakom slučaju, Ed i ja smo pazili na svaki novčić kako bismo otvorili svoju čarter kompaniju, nakon što smo bili otpušteni iz vojske i bili potpuno bez novaca. Ali, jedne noći je rekao: 'Poñimo u zrak.' Pa srno posudili jedan stari Norseman koji su imali pri ruci. Gadan avion. Imao je stari motor koji se hladio zrakom... S tim ste avionom mogli raditi što ste htjeli. Pa, ja sam bila na pilotskom sjedištu. Poletjela sam i dovela nas na otprilike devet tisuća metara. Odjednom me poljubio i zaljuljao upravljač, što je značilo da preuzima kontrolu. Dopustila sam mu. Rekao je: 'Ipak sam ti kupio dijamant'." "Stvarno je to učinio?" pitala je Sachsova. Percey se nasmiješila. "Dodao je gas, do kraja, i povukao upravljač prema natrag. Nos je bio okrenut ravno prema nebu." Sada su se suze brzo slijevale niz lice Percey Clay. "Na trenutak, prije nego je okrenuo kormilo, nakon čega smo se počeli ispravljati, gledali smo ravno prema noćnom nebu. Nagnuo se prema meni i rekao: 'Biraj. Sve večernje zvijezde - možeš izabrati koju god želiš'." Percey je spustila glavu, smirila disanje. Sve večernje zvijezde... Nakon toga je obrisala oči rukavom i okrenula se prema motoru. "Vjerujte mi, nemate se zbog čega brinuti. Lincoln je fascinantan čovjek, ali ja sam željela Eda." "Radi se o još nečemu", uzdahnula je Sachsova. "Podsjećate ga na nekoga. Nekoga u koga je bio zaljubljen. Vi se pojavite i odjednom se osjeća kao da je ponovno s njom."
  • 222. Percey je slegnula ramenima. "Imamo nekoliko zajedničkih točaka. Razumijemo jedno drugo. Ali, što onda? To ništa ne znači. Otvorite oči, Amelia. Rhyme vas voli." Sachsova se nasmijala: "O, ne bih rekla." Percey ju je još pogledala na način koji je govorio - kako hoćete... i počela zamjenjivati opremu u kutijama jednako pažljivo kao s alatima i kompjutorima. Roland Bell je ušetao unutra, provjeravajući prozore i ispitujući sjene. "Sve je tiho?" pitao je. "Ništa se ne čuje." "Dobio sam poruku koju vam moram prenijeti. Ljudi iz Američkog zdravstvenog su upravo krenuli iz bolnice Westchester. Isporuka će doći za sat vremena. Moji ljudi ih za svaki slučaj slijede u autu. Ali ne bojte se da će ih preplašiti i loše utjecati na posao - moji ljudi su vrhunski. Vozač neće primijetiti da ga prate." Percey je pogledala na sat. "U redu." Pogledala je prema Bellu koji je nevino gledao u izloženi dio motora, poput zmije koja gleda mungosa. Pitala je: "Ne trebamo dadilje za sam let, zar ne?" Bell je glasno uzdahnuo. "Nakon onoga što se dogodilo u skloništu", rekao je dubokim, ozbiljnim glasom, "ne ispuštam vas iz vida." Odmahnuo je glavom i gledao je kao da mu je već zlo od leta. Otišao je do ulaznih vrata i nestao u hladnom, kasnom popodnevnom zraku. S glavom u motoru, pažljivo proučavajući svoj rad, Percey je glasom koji je odjekivao rekla: "Gledajući Rhymea i gledajući vas, ne bih vam dala veće šanse od pedeset-pedeset, moram reći." Okrenula se i pogledala dolje prema Sachsovoj. "Ali, znate, davno sam imala jednog instruktora leta." "I?" "Kad smo vozili avione s više motora, on se znao igrati tako da bi ugasio jedan motor i zaustavio propelere, a onda nam rekao da sletimo. Brojni instruktori će vam prekinuti struju na nekoliko minuta, u zraku, samo da vide kako ćete se ponašati, ali uvijek bi je ponovno uključili prije slijetanja. Ali ovaj instruktor - nipošto. Tjerao bi nas da sletimo s jednim motorom. Učenici bi ga uvijek pitali: 'Nije li to opasno?' Odgovorio bi: 'Bog nam ništa ne daje pod garancijom. Ponekad morate riskirati'." Percey je spustila poklopac aviona i pričvrstila ga na mjesto. "U redu, ovo je završeno. Prokleti avion će možda čak i poletjeti." Pljesnula je blještavu kožu poput kaubojke koja lupka jahača rodea po stražnjici.
  • 223. 30. Sat 32. od 45 U nedjelju u šest popodne pozvali su Jodieja koji je bio zaključan i pod nadzorom u Rhymeovoj spavaćoj sobi u prizemlju. Nevoljko se uspeo uz stepenice, vukući noge i držeći u ruci svoju blesavu knjigu Prestanak ovisnosti kao da je Biblija. Rhyme se sjetio tog naslova. Mjesecima je bio na Timesovu popisu najprodavanijih knjiga. U to je vrijeme bio mračnog raspoloženja i, primijetivši knjigu, cinično je pomislio kako će on uvijek biti ovisan. Tim federalnih agenata letio je iz Quantica prema Cumberlandu u Zapadnoj Virginiji, mjestu gdje je Stephen Kall odrastao, nadajući se da će tamo pronaći nešto što bi im reklo gdje sada živi. Ali Rhyme je vidio kako je on pažljivo čistio svoja mjesta zločina i nije imao razloga misliti da bi ovaj čovjek bio manje pažljiv u prikrivanju ostalih tragova. "Rekao si nam neke stvari o njemu", rekao je Rhyme Jodieju. "Neke činjenice, neke korisne informacije. Želim znati više." "Ja…" "Dobro razmisli." Jodie je zaškiljio. Rhyme je pretpostavljao da razmišlja o tome što bi mogao reći da ih smekša, neke površne dojmove. Ali, iznenadio se kad je Jodie rekao: "Pa, znam sigurno da vas se boji." "Nas?" pitao je Rhyme. "Ne. Samo vas osobno." "Mene?" pitao je zapanjen. "On zna za mene?" "Zna da se zovete Lincoln i da ga pokušavate uhvatiti." "Kako?" "Ne znam", rekao je čovječuljak, a onda dodao: "Znate, obavio je nekoliko poziva putem mobitela. A dugo je i slušao. Mislio sam da je..." "O, k vragu sve", Dellray je rekao. "On prisluškuje nečiju liniju." "Naravno!" viknuo je Rhyme. "Vjerojatno u uredu Hudsona Aira. Tako je saznao za sklonište. Zašto se toga nismo sjetili?" Dellray je rekao: "Moramo pregledati urede. Ali prislušni ureñaj bi mogao biti i u jednoj od razvodnih kutija. Pronaći ćemo ga." Nazvao je Biroov tehničarski ured. Rhyme je Jodieju rekao: "Nastavi. Što još zna o meni?" "Zna da ste detektiv. Mislim da ne zna gdje živite, niti zna vaše prezime. Ali strašno ga plašite." Da je Rhymeov trbuh bio sposoban osjetiti trnce uzbuñenja - i ponosa - sada bi ih sigurno osjetio.
  • 224. Da vidimo, Stephene Kall, možemo li vam dati još nešto čega ćete se bojati. "Jednom si nam već pomogao, Jodie. Trebam te da nam opet pomogneš." "Jeste li ludi?" "Začepi", zarežao je Dellray. "I slušaj što ti čovjek govori, u redu? U redu?' "Učinio sam što sam rekao da ću učiniti. Neću učiniti ništa više." Ovo cviljenje je bilo previše. Rhyme je pogledao Sellitta. Za ovo je trebao stručnjak za odnose s ljudima. "Ako nam pomogneš", rekao je Sellitto razumnim glasom, "to je za tvoje dobro." "Za moje dobro je da mi pucaju u leña? A-ha. Vidim. Možete li mi to objasniti?" "Dobro, objasniti ću ti", progundao je Sellitto. "Plesač zna da si ga izdao. Nije morao ciljati na tebe u skloništu, točno? Jesam li u pravu?" Uvijek natjeraj budale da pričaju. Sellitto je često objašnjavao metode ispitivanja Lincolnu Rhymeu. "Da, valjda." Sellitto je savijenim prstom pokazao Jodieju da mu priñe. "Najpametnije bi mu bilo da je odmah otišao. Ali potrudio se da si namjesti snajperski položaj i pokuša te ubiti. Znači, što nam to govori?" "Ja…" "To nam govori da se neće smiriti dok te ne sredi." Dellray, sretan što za promjenu glumi iskrenog čovjeka, rekao je: "I mislim da ne želiš da ti netko takav pokuca na vrata u tri u noći - ovoga tjedna, sljedećeg mjeseca ili sljedeće godine. Razumijemo li se?" "Onda", Sellitto je brzo preuzeo, "slažeš li se da je za tvoje dobro uputno da nam pomogneš?" "Ali bit ću, ono, zaštićeni svjedok?" "Da i ne." "Ha?" "Ako nam pomogneš, da. Ako ne, ne." Jodiejeve su oči bile vodene i crvene. Izgledao je strašno uplašeno. U godinama nakon svoje nesreće Rhyme se bojao za druge - Ameliju i Thoma i Lona Sellitta. Ali on sam se nije bojao smrti, sigurno ne nakon nesreće. Pitao se kako je to živjeti tako plahim životom. Poput miša. Previše načina za umiranje... Sellitto, postajući dobar policajac, blago se nasmiješio Jodieju. "Bio si prisutan kad je ubio onog agenta, u podrumu, zar ne?" "Da, bio sam tamo." "Taj čovjek je mogao biti živ. I Brit Hale je mogao biti živ. I puno drugih ljudi... da nam je netko pomogao zaustaviti ovog gada prije nekoliko godina. Pa, ti
  • 225. nam sada možeš pomoći da ga zaustavimo. Možeš nam pomoći da spasimo Percey, možda i desetak drugih. To ti možeš učiniti." Ovo je bio Sellittov genij na djelu. Rhyme bi prijetio i gnjavio i, u krizi, podmitio tog čovječuljka. Ali nikada mu ne bi palo na pamet da se pozove na djelić poštenja koji je, barem taj detektiv, vidio u njemu. Jodie je odsutno listao stranice svoje knjige prljavim palcem. Naposljetku je podignuo pogled - s iznenañujućom trijeznošću - i rekao: "Kad sam ga vodio k sebi, kroz podzemnu, nekoliko puta sam ga poželio gurnuti u odvodnu kanalizacijsku cijev. Tamo voda stvarno brzo teče. Ili, znam gdje drže hrpe željeznih šiljaka. Mogao sam uzeti jedan i udariti ga po glavi kad nije gledao. Ali, prepao sam se." Podignuo je knjigu. "Treće poglavlje. Suočavanje s vlastitim demonima. Uvijek sam bježao, znate. Nikada se ničemu nisam suprotstavio. Mislio sam da bih se možda mogao njemu suprotstaviti, ali nisam imao snage." "Evo, sada imate priliku za to", rekao je Sellitto. Ponovno listajući po oštećenim stranicama, uzdahnuo je. "Što moram učiniti?" Dellray je usmjerio svoj strašno dugačak palac prema stropu. To je bio njegov znak odobravanja. "To ćemo obaviti malo kasnije", rekao je Rhyme, osvrćući se po sobi. Odjednom je povikao: "Thom! Thom! Doñi ovamo, trebam te." Lijepo, izmoreno lice njegovog pomoćnika provirilo je kroz vrata. "Daaa?" "Osjećam se tašto. Treba mi ogledalo." "Želiš ogledalo?" "Veliko. I hoćeš li mi, molim te, počešljati kosu. Nekoliko sam te puta zamolio, ali stalno zaboravljaš. *** Kombi tvrtke Američko zdravstveno parkirao se na asfaltu. Ako su dvojica zaposlenika, odjevena u bijele kute, noseći ljudske organe vrijedne četvrt milijuna dolara, bila zabrinuta zbog policajaca naoružanih strojnicama koji su šetali po aerodromu, nisu to uopće pokazivala. Jedino su se stresla kada je King, veliki njemački ovčar antiterorističkog odjela, pomirisao teret, tražeći eksploziv. "Ovaj, ja bih pripazio na tog psa", rekao je jedan od dostavljača s nelagodom. "Pretpostavljam da je za njih jetra jetra, a srce srce." Ali King se ponašao kao pravi profesionalac i odobrio teret bez da ga je okusio. Dostavljači su ukrcali teret i stavili ga u hladnjake. Percey se vratila u pilotsku kabinu gdje je Brad Torgeson, mladi pilot kose boje pijeska koji je povremeno vozio avione za Hudson Air, obavljao provjere prije leta.
  • 226. Oboje su već obišli avion, pri čemu ih je pratio Bell, trojica policajca i King. Nije bilo nikakve šanse da je Plesač uopće prišao avionu, ali taj je ubojica sada bio na glasu da se pojavljuje niotkuda; ovo je bila najpažljivija provjera prije leta u povijesti zrakoplovstva. Gledajući prema putničkom odjeljku, Percey je vidjela svjetlo iz hladnjaka. Osjetila je ono sitno zadovoljstvo koje bi je uvijek obuzelo kada bi beživotni predmeti, napravljeni i dotjerani, oživjeli. Dokaz za postojanje Boga za Percey Clay mogao se naći u brujanju motora ili lebdenju glatkog metalnog krila u trenutku kada se u zračnom prostoru stvori negativni tlak pa dospijete u bestežinsko stanje. Nastavljajući provjeru, Percey je preplašio zvuk teškog disanja pokraj nje. "Opa", rekao je Brad kada je King odlučio da meñu njegovim nogama nema eksploziva i nastavio provjeravati unutrašnjost aviona. Rhyme je nedavno bio razgovarao s Percey i rekao joj da su on i Amelia Sachs pregledali brtvila i cijevi te da nisu pronašli ništa slično lateksu pronañenom na mjestu nesreće u Chicagu. Rhymeu je palo na pamet da je on možda upotrijebio gumu kako bi zaštitio eksploziv od toga da ga pas nanjuši. Zato je rekao Percey i Bradu da izañu na nekoliko trenutaka dok tehničari ne pretraže čitav avion, iznutra i izvana, superosjetljivim mikrofonima kojima su tražili zvuk tajmera. Nisu ništa našli. Kad je avion napustio hangar, policajci u uniformama su čuvali pistu. Fred Dellray je nazvao Državnu zrakoplovnu udrugu i s njima dogovorio da plan leta drže u tajnosti, kako Plesač ne bi saznao kamo avion leti - ako je uopće znao da će Percey upravljati letom. Agent je takoñer nazvao područni ured FBI-a u svakom mjestu gdje su trebali sletjeti i dogovorio da ih prilikom dostave čekaju taktički agenti. Sada, s upaljenim motorima, Brad je sjedio na kopilotovu sjedištu, a Roland Bell nervozno se premještao u jednom od dva preostala putnička sjedala. Percey Clay se obratila tornju: "Lear Šest Devet Pet Foxtrot Bravo iz Hudson Aira. Spremni smo za uzletište." "Primljeno, Devet Pet Foxtrot Bravo. Odobreno vam je uzletište nula devet desno." "Nula devet desno, Devet Pet Foxtrot Bravo." Nakon dodira na papučicu gasa lepršavi avion skrenuo je na uzletište i nastavio put kroz sivu ranoproljetnu večer. Percey je bila za upravljačem. Kopiloti smiju voziti za vrijeme leta, ali samo pilot smije upravljati avionom na zemlji. "Zabavljate li se, policajče?" viknula je Bellu. "Sav sam uzbuñen", rekao je, gledajući kiselo kroz veliki okrugli prozor. "Znate, mogu sve vidjeti. Mislim, svuda su prozori. Zašto su ih tako napravili?"
  • 227. Percey se nasmijala. Viknula je: "Kod putničkih aviona pokušavaju te spriječiti da gledaš kako letiš. Imaš filmove, hranu i male prozore. Gdje je tu zabava? Koji je smisao?" "Nekoliko mi ih pada na pamet", rekao je, energično žvačući svoju Wrigley's. Navukao je zastor. Percey je gledala na uzletište, provjeravajući lijevu i desnu stranu, oprezna kao i uvijek. Bradu je rekla: "Sada ću ih izvijestiti, u redu?" "Da, gopoño." "Ovo će biti brzo uzlijetanje s krilcima namještenim na 15 stupnjeva", rekla je Percey. "Ja ću pojačati gas, vi očitajte zračnu brzinu, osamdeset čvorova, provjerite, V jedan, okrenite, V dva, pozitivna stopa. Ja ću narediti uzlijetanje, a vi ga podignite. Razumjeli ste?" "Brzina osamdeset, V jedan, okret, V dva, pozitivna stopa. Uzlet." "Dobro. Vi ćete nadgledati sve instrumente i ploču s obavijestima. Zatim, ako dobijemo crveno svjetlo na ploči ili motor zakaže prije V jedan, viknite: 'Prekid', jasno i glasno, i ja ču odlučiti idemo li ili ne. Ako doñe do kvara kad smo na ili preko V jedan, nastavit ćemo s uzlijetanjem i baviti se problemom kao uzbunom u zraku. Nastavit ćemo s kretanjem i vi ćete tražiti odobrenje za što brži povratak na aerodrom, vizualnim upravljanjem. Razumjeli ste?" "Razumio." "Dobro. Hajdemo malo letjeti... Jeste li spremni, Rolande?" "Ja sam spreman. Nadam se da ste i vi. Nemojte izgubiti slatkiše." Percey se ponovno nasmijala. Njihova spremačica u Richmondu je koristila taj izraz. Značio je - nemojte zaribati. Malo je pojačala pritisak na papučici gasa. Motori su zabrujali i avion je pojurio prema naprijed. Nastavili su sve do mjesta na kojem se zaustavljao, gdje je ubojica stavio bombu na Edov avion. Pogledala je kroz prozor i vidjela dva policajca na stražarskim mjestima. "Lear Devet Pet Foxtrot Bravo", Kontrola leta je viknula kroz radio: "nastavite i zaustavite se ispred uzletišta pet lijevo." "Foxtrot Bravo. Zaustaviti se ispred nula pet lijevo." Upravljala je prema uzletištu. Lear je bio prilično nizak, ali kad god je Percey Clay sjedila za njegovim upravljačem, bilo u zraku ili na tlu, osjećala se kilometrima visoko. Bilo je to mjesto na kojem ste se osjećali utjecajno. Sve je odluke donosila ona i slijedilo ih se bez pitanja. Sva je odgovornost bila na njoj. Ona je bila zapovjednik. Gledala je instrumente. "Krilca petnaest, petnaest, zeleno", rekla je, ponavljajući stanje. Ponavljajući njezine nepotrebne riječi, Brad je rekao: "Krilca petnaest, petnaest, zeleno."
  • 228. Kontrola leta je rekla: "Lear Devet Pet Foxtrot Bravo, postavite se na položaj. Odobreno uzlijetanje, pista pet lijevo." "Pet lijevo, Foxtrot Bravo. Odobreno uzlijetanje." Brad je završio provjeru prije uzlijetanja. "Tlak normalan. Promjena temperature automatska. Odašiljač i vanjska svjetla uključeni. Paljenje, grijanje pilota i stroboskop, s vaše strane." Percey je provjerila te komande i rekla: "Paljenje, grijanje pilota i stroboskop uključeni." Skrenula je Lear na pistu, ispravila upravljač i avion s linijom na stazi. Pogledala je na kompas. "Svi glavni pokazatelji provjereni nula pet. Pista pet L. Dodajem snagu." Dodala je gas. Počeli su juriti posred linije na betonu. Osjetila je kako njegova ruka prima ručicu gasa, točno ispod njezine. "Snaga dovoljna." Zatim je Brad viknuo: "Zračna brzina pokrenuta." U trenutku kad su pokazatelji zračne brzine poskočili i kazaljka se počela uspinjati, dvadeset čvorova, četrdeset čvorova... Papučica je bila stisnuta skoro do kraja i avion je jurio prema naprijed. Čula je: "Zasje ... "iz usta Rolanda Bella i suzdržavala osmijeh. Pedeset čvorova, šezdeset čvorova, sedamdeset... "Osamdeset čvorova", viknuo je Brad, "provjera." "Provjereno", rekla je nakon što je pogledala na pokazatelj zračne brzine. "V jedan", viknuo je Brad. "Okret." Percey je maknula desnu ruku s papučice za gas i primila upravljač. Donedavno labav, plastični upravljač je naglo očvrsnuo od zračnog otpora. Ona se opustila, okrećući Lear prema naprijed do uobičajenih sedam i pol stupnjeva uspona. Motori su nastavili lagano brujati, pa je još malo povukla upravljač kako bi povećala uspon na deset stupnjeva. "Stopa je pozitivna", viknuo je Brad. "Dižemo se. Krilca gore. Uključena kontrola promjene kursa." Kroz slušalice se čuo glas iz Kontrole leta: "Lear Devet Pet Foxtrot Bravo, skrenite lijevo prema dva osam nula. Javite se kontroli za odlaske." "Dva osam nula, Devet Pet Foxtrot Bravo. Hvala, gospodine." "Dobra večer." Još malo povlačeći upravljač, jedanaest stupnjeva, dvanaest, četrnaest... ostavljajući razinu brzine na istoj razini kao pri uzlijetanju, više nego što je uobičajeno, nekoliko minuta. Čula je slatko brujanje propelera iza sebe, ravnomjerno. I u ovoj glatkoj srebrnoj igli Percey Clay je osjećala kako leti u srce neba, ostavljajući iza sebe sve krupno, teško i bolno. Ostavljajući Edovu i Britovu smrt, ostavljajući onog groznog čovjeka, Vraga, Plesača. Sva bol, sva nesigurnost, sva ružnoća bili su zarobljeni daleko ispod nje. Bila je slobodna.
  • 229. Činilo se nepravednim što tako lako može pobjeći od tih teških problema, ali takva je bila stvarnost. Jer Percey Clay koja je sjedila na upravljačkom sjedištu Leara D695FB nije bila Percey Clay, niska djevojka s ravnim licem, ili Percey Clay, djevojka čija je jedina seksualno privlačna strana bio novac koji je njezin otac zaradio uzgajajući duhan. Nije bila Ružna Percee, Tužna Percey. Percey Trol, čudna brineta koja se na svom vlastitom balu mučila s rukavicama koje nisu bile odgovarajuće veličine, držeći pod ruku roñaka na mukama, okružena lepršavim plavušama koje su joj kimale uz ljubazne osmijehe, a čuvale pogled na ovaj prizor za kasnije ogovaranje. To nije bila prava Percey Clay. Ovo je. Roland Bell je još jednom uzdahnuo. Sigurno je bio provirio kroz zavjesu za vrijeme njihovog uznemirujućeg uspona. "Kontrola odlaska s Mamaronecka, Lear Devet Pet Foxtrot Bravo se javlja sa sedamsto metara." " 'Večer, Pet Foxtrot Bravo. Uspinjite se i zadržite na dvije tisuće." I tada su započeli dosadni zadatak namještanja navigacijskih komandi na visoke frekvencije dometa radioodašiljača koje će ih odvesti do Chicaga, ravno kao po samurajevoj strijeli. Na dvije tisuće metara probili su kroz oblake do neba koje je bilo zadivljujuće, poput bilo kojeg zalaska sunca koji je Percey vidjela. Iako nije baš voljela prirodu, nikada joj nije dosadio pogled na prekrasno nebo. Percey si je dopustila jednu sentimentalnu misao - da bi bilo jako lijepo ako je posljednje što je Ed vidio bilo lijepo poput ovoga. Na sedam tisuća metara je rekla: "Avion je vaš." Brad je odgovorio: "Razumijem." "Kavu?" "Vrlo rado." Otišla je u stražnji dio aviona, natočila tri šalice, odnijela jednu Bradu, a onda sjela pored Rolanda Bella, koji je uzeo šalicu drhtavom rukom. "Kako ste?" pitala je. "Nije da mi je zlo. Samo sam" - lice mu se izobličilo -"pa, nervozan poput..." Vjerojatno je postojalo tisuće osmijeha iz njegovog rodnog kraja meñu kojima je mogao izabrati, ali ovoga puta su ga njegovi južnjački roñaci iznevjerili. "Samo sam nervozan", zaključio je. "Pogledajte", rekla je, pokazujući prema prozoru na kabini. Nagnuo se prema naprijed u stolcu i pogledao kroz prozor. Gledala je kako mu je mučno lice procvjetale od iznenañenja dok su gledali u ždrijelo zalaska sunca. Bell je zafućkao. "Ajme. Vidi ti to... Čujte, to je stvarno bilo uzbudljivo polijetanje."
  • 230. "Ovo je slatka ptica. Jeste li ikada čuli za Broke Knapp?" "Ne vjerujem da jesam." "Poslovna žena iz Kalifornije. Postigla je svjetski brzinski rekord oko svijeta u Learu 35A - avionu u kakvom smo mi sada. Trebalo joj je nešto više od pedeset sati. Ja ću ga jednog dana srušiti." "Ne sumnjam u to." Sada je bio smireniji. Gledao je komande. "Izgleda složeno." Popila je malo kave. "U letenju postoji jedan trik koji ne govorimo ljudima. To je svojevrsna profesionalna tajna. Puno je jednostavnije nego što mislite." "O čemu je riječ?" s iščekivanjem je pitao. "Kakav je trik?" "Pa, pogledajte van. Vidite li ona svjetla u boji na vrhovima krila?" Nije želio gledati, ali je ipak to učinio. "U redu, vidim." "Isto takvo postoji i na repu." "A-ha. Sjećam se da sam ga vidio, čini mi se." "Sve što moramo činiti je da se pobrinemo da avion ostane izmeñu tih svjetala, i sve će biti u redu." "Izmeñu..." Trebao mu je trenutak da shvati šalu. Pogledao je u njezino ozbiljno lice, a onda se nasmijao. "Je li puno ljudi palo na to?" "Nekoliko." Ali ta ga šala nije baš jako zabavila. Oči su mu još uvijek bile na tepihu. Nakon dugačkog trenutka šutnje ona je rekla: "Brit Hale je mogao reći ne, Rolande. Znao je da postoje rizici." "Ne, nije", odgovorio je Bell. "Ne. On je pristao na ono što smo mi imali u planu, ne znajući ni za što drugo. Trebao sam razmisliti prije. Trebao sam pretpostaviti o vatrogasnim kolima. Trebao sam pretpostaviti da će ubojica znati gdje su vaše sobe. Mogao sam vas smjestiti u podrum ili negdje drugdje. A mogao sam i bolje gañati." Bell se činio tako razočaranim da Percey nije znala što bi još rekla. Stavila je svoju ruku prošaranu venama na njegovu podlakticu. Izgledao je mršavo, ali zapravo je bio prilično snažan. Slabašno se nasmiješio: "Želite čuti nešto?" "Što?" "Ovo je prvi put otkad sam vas upoznao da izgledate barem djelomično opušteno." "Jedino se ovdje osjećam kao kod kuće", rekla je. "Jurimo tristo kilometara na sat, kilometar i pol u zraku, i vi se osjećate sigurno?" uzdahnuo je Bell. "Ne, jurimo šesto na sat, šest kilometara u zraku." "O, hvala na obavijesti." "Postoji jedna stara pilotska izreka", rekla je Percey. "Sveti Petar ne računa vrijeme provedeno u zraku, ali udvostručuje sate koje provedeš na zemlji."
  • 231. "Duhovito", rekao je Bell. "I moj ujak je govorio tako nešto. Osim što je on pričao o pecanju. Ja bih uvijek radije glasao za njegovu verziju nego za vašu. Ništa osobno." 31. Sat 33. od 45 Crvi... Stephen Kall je, znojeći se, stajao u prljavom zahodu u stražnjem dijelu kubansko-kineskog restorana. Ribajući iz sve snage. Crvi koji gloñu, crvi koji jedu, crvi koji plaze... Očisti ih... Očisti ih!!! Vojniče! Gospodine, zauzet sam, gospodine. Vojn... Ribaj, ribaj, ribaj, ribaj. Lincoln Crv me traži. Gdje god Lincoln Crv pogledao, pojave se crvi. Odlazi!!! Četka se snažnim pokretima pomicala naprijed-natrag sve dok mu zglobovi nisu prokrvarili. Vojniče, ta krv je dokaz. Ne možeš... Odlazi!!! Osušio je ruke, zgrabio kutiju od Fender gitare i ruksak te ušao u restoran. Vojniče, tvoje rukavice... Uznemireni su gosti buljili u njegove krvave ruke, njegov luñački izraz lica. "Crvi", prošaptao je, objašnjavajući čitavom restoranu. "Jebeni crvi." Zatim je izjurio na ulicu. Jurio je niz pločnik, smirivao se. Razmišljao je o tome što mora učiniti. Morao je ubiti Jodieja, naravno. Moram ga ubiti, moram ga ubiti, moram... Ne zato što je bio izdajica, već zato što mu je otkrio toliko podataka... A zašto si to učinio, vojniče? ...O sebi. I morao je ubiti Lincolna Crva zato... zato što bi ga Crv mogao uhvatiti ako to ne učini. Moram ubiti, moram moram mor... Slušaš li me, vojniče? Slušaš? To je sve što mora biti učinjeno. A onda ćemo napustiti ovaj grad. Vratiti se u Zapadnu Virginiju. Natrag u brda.
  • 232. Lincoln, mrtav. Jodie, mrtav. Moram ubiti, moram moram moram. Ništa ga drugo ne zadržava ovdje. Što se tiče Žene - pogledao je na svoj sat - upravo je prošlo sedam; pa, vjerojatno je već mrtva. *** "Otporan je na metke." "Protiv onih metaka?" pitao je Jodie. "Rekli ste da eksplodiraju!" Dellray ga je uvjeravao da je učinkovit. Prsluk je bio od debelog zaštitnog materijala stavljenog preko čelične ploče. Težio je preko dvadeset kilograma i Rhyme nije znao niti jednog policajca koji je nosio takav prsluk, ili bi to želio. "Ali, što ako mi puca u glavu?" "Mene želi puno više nego tebe", rekao je Rhyme. "A kako će znati da sam ovdje?" "Kako misliš, budalo?" Dellray ga je Ijutito prekinuo. "Ja ću mu reći." Agent je čvrsto stegnuo čovječuljka u prsluk i dobacio mu vjetrovku. Bio se otuširao - nakon što se žalio - i dobio je čistu odjeću. Velika tamnoplava jakna, koja je prekrivala zaštitni prsluk, bila je malo napuhnuta, ali to mu je zapravo davalo dojam mišićavosti. Ugledao se u zrcalu - čist i svježe odjeven - i nasmiješio se po prvi put otkad je došao ovamo. "U redu", rekao je Sellitto policajcima na tajnom zadatku, "odvedite ga u centar grada." Policajci su ga izgurali kroz vrata. Nakon što je otišao, Dellray je pogledao Rhymea, koji je kimnuo glavom. Vitki agent je uzdahnuo, rasklopio svoj mobitel, nazvao Hudson Air Charters, gdje je jedan drugi agent čekao njegov poziv. Federalna grupa tehničara pronašla je daljinski prislušni ureñaj u jednoj od razvodnih kutija blizu aerodroma, spojen na linije Hudson Aira. No, agenti ga nisu uklonili. Zapravo su na Rhymeovo inzistiranje provjerili radi li i zamijenili slabe baterije. Kriminalist se oslanjao na tu napravu za svoju novu zamku. Na zvučniku se čulo nekoliko zvonjenja, a onda klik. "Agent Mondale", rekao je duboki glas. Mondale nije bio Mondale i čitao je dogovoreni scenarij. "Mondale", rekao je Dellray, zvučavši bijelo poput snijega, kao da je roñen u centru Connecticuta. "Ovdje agent Wilson, mi smo kod Lincolna." (Ne Rhymea, Plesač ga je znao kao Lincolna.) "Kako je na aerodromu?" "Još uvijek je sigurno."
  • 233. "Dobro. Slušaj, imam pitanje. Imamo doušnika koji radi za nas, Joea D'Oforia." "To je onaj koji se..." "Točno." "... predomislio. Sad radite s njim?" "Da", rekao je Wilson, točnije Fred Dellray. "Malo je blesav, ali surañuje. Odvest ćemo ga do njegovog skrovišta, a onda natrag ovamo." "Što znači ovamo? Misliš, natrag kod Lincolna?" "Točno. Želi svoje stvari." "Zašto to radite?" "Dogovorili smo se s njim. Ako cinka ovog ubojicu, Lincoln je obećao da može otići po svoje stvari u mjesto gdje je živio. Jednu staru stanicu podzemne... U svakom slučaju, nećemo napraviti kolonu. Vozimo ga u jednom autu. Zovem zato što nam treba dobar vozač. Ti si radio s nekim dobrim, zar ne?" "Vozačem?" "U slučaju s Gambinom?" "O, da... čekaj da razmislim." Razvlačili su. Rhyme je, kao i uvijek, bio zadivljen Dellrayevom izvedbom. Bio je tko god je želio biti. Lažni agent Mondale, koji je i sam zaslužio nagradu za sporednu ulogu, rekao je: "Sjećam se. Tony Glidden. Ne, Tommy. Plavokosi momak, zar ne?" "To je taj. Želim njega. Je li dostupan?" "Ne. U Philadelphiji je. Ona operacija s krañom automobila." "Philadelphiji? Šteta. Mi krećemo za dvadesetak minuta. Ne možemo dulje čekati. Pa, onda ću sam to učiniti. Ali onaj Tommy. On..." "Taj stvarno zna voziti! Izgubi pratnju u dva stambena bloka. Nevjerojatan je." "Stvarno bi nam dobro došao. Slušaj, hvala, Mondale." "Čujemo se." Rhyme je namignuo, što je kod kvadriplegičara jednako pljesku. Dellray je prekinuo vezu, duboko i polako izdahnuo. "Vidjet ćemo. Vidjet ćemo." Sellitto je optimistično promrmljao: "Treći put mu postavljamo zasjedu. Ovo bi trebalo upaliti." Lincoln Rhyme nije vjerovao da je to pravilo u provoñenju zakona, ali je rekao: "Nadajmo se." *** Sjedeći u ukradenom autu nedaleko od Jodiejeve stanice podzemne željeznice, Stephen Kall je promatrao kako se službeni vladin Sedan zaustavlja. Iz njega su izašli Jodie i dva policajca u uniformi koji su pregledavali krovove. Jodie je utrčao unutra i pet minuta kasnije se vratio s dva smotuljka ispod ruke.
  • 234. Stephen nije vidio nikakva pojačanja, nikakvu pratnju. Ono što je čuo preko prislušnog ureñaja bilo je točno. Uvukli su se u promet i on ih je počeo pratiti, razmišljajući kako ne postoji mjesto poput Manhattana na kojem možeš nekoga pratiti, a ne biti primijećen. Ovo ne bi mogao raditi u Iowi ili Virginiji. Neoznačeni auto se brzo kretao. Ali i Stephen je bio dobar vozač i slijedio ih je dok su se kretali prema sjeveru. Sedan je usporio kad su se približili Central Park Westu i prošli pokraj kuće u jednoj od sedamdesetih ulica. Ispred nje su bila dva muškarca, u civilu, ali očito su bili policajci. Izmijenili su signal vjerojatno, sve u redu - s vozačem neoznačenog Sedana. Znači, to je to. To je kuća Lincolna Crva. Auto je nastavio ići prema sjeveru. I Stephen takoñer, neko kratko vrijeme, a onda je brzo parkirao, izašao iz auta i pojurio prema drveću s kutijom od gitare. Znao je da će okolica kuće biti nadgledana, pa se tiho kretao. Poput jelena, vojniče. Da, gospodine. Nestao je u jednom grmu i otpuzao natrag do kuće, pronašavši dobar položaj ispod rascvjetana jorgovanova drveta. Otvorio je kutiju s gitarom. Auto u kojem je bio Jodie sada se kretao prema jugu i naglo zaustavio ispred kuće. Standardni postupci u izbjegavanju, okrenuli su se u gustom prometu i vratili ovamo. Promatrao je dvojicu policajaca kako izlaze iz Sedana i prate jako preplašenog Jodieja niz pločnik. Stephen je skinuo presvlake s teleskopa i pažljivo naciljao u leña izdajice. Odjednom je crni auto prošao pokraj njih i preplašio Jodieja. Oči su mu se raširile, otrgnuo se od policajaca i pobjegao u uličicu iza kuće. Njegovi pratioci su se okrenuli, s rukama na oružju, gledajući u auto koji ga je preplašio. Vidjeli su četiri hispanske djevojke unutra i shvatili da je riječ o lažnoj uzbuni. Policajci su se nasmijali. Jedan je pozvao Jodieja. Ali Stephena trenutno nije zanimao taj čovječuljak. Nije mogao u isto vrijeme srediti i Crva i Jodieja, a sada je morao ubiti Lincolna. Mogao je to osjetiti. Bila je to glad, potreba snažna poput ribanja ruku. Upucati lice na prozoru, ubiti crva. Moram moram moram moram... Gledao je kroz teleskop, pregledavajući prozore kuće. I pojavio se. Lincoln Crv. Trnci su prošli čitavim Stephenovim tijelom. Poput elektriciteta koji je osjetio kad se Jodiejeva noga očešala o njegovu... Samo tisuću puta jače. Ovoga puta je uzdahnuo od uzbuñenja. Iz nekog razloga Stephen nije bio uopće iznenañen time što je Crv bio bogalj. Zapravo, tako je i znao da je privlačan muškarac u modernoj invalidskoj stolici bio Lincoln. Zato što je Stephen vjerovao da je potreban izniman čovjek da bi
  • 235. se njega uhvatilo. Netko tko nije bio ometan svakodnevnim životom. Netko kome je bit bila u glavi. Crvi su mogli puzati po Lincolnu čitav dan i on ih uopće ne bi osjetio. Mogli bi mu upuzati pod kožu i on ih ne bi primijetio. Bio je imun. I Stephen ga je još više mrzio zbog te neranjivosti. Znači, lice na prozoru za vrijeme ubojstva u Washingtonu... To nije bio Lincoln. Ili možda je? Prestani razmišljati o tome! Prestani! Crvi će te napasti ako to ne učiniš. Eksplozivni naboji su bili u magazinu. Ubacio je jednog u cijev i opet pregledao sobu. Lincoln Crv je razgovarao s nekim koga Stephen nije mogao vidjeti. Soba na prvom katu je, činilo se, bila laboratorij. Vidio je kompjutorski ekran i još neku opremu. Stephen je omotao remen oko ruke, prislonio si kundak uz obraz. Bila je hladna, vlažna večer. Zrak je bio težak; lako će podnositi eksplozivan metak. Nije bilo potrebe za dodatnim podešavanjem; meta je bila udaljena samo osamdeset metara. Skini sigurnosnik, diši, diši... Gañaj u glavu. Trebalo bi biti lagano odavde. Diši... Udahni, izdahni, udahni, izdahni... Gledao je kroz nišan, usmjerio ga na uho Lincolna Crva koji je buljio u ekran kompjutora. Pritisak na obaraču je počeo rasti. Udahni. Poput seksa, poput svršavanja, poput dodirivanja čvrste kože... Snažnije. Snažnije... A onda je Stephen primijetio. Jako slabu, malenu nejednakost na rukavu Lincolna Crva. Ali to nije bio nabor. Slika je bila iskrivljena. Opustio je svoj prst na obaraču i na trenutak proučavao prizor kroz teleskop. Stephen je pojačao rezoluciju na Redfieldovu teleskopu. Pogledao je natpise na kompjutorskom ekranu. Slova su bila naopaka. Zrcalo. Ciljao je u zrcalo. Radilo se o još jednoj zamci. Stephen je zatvorio oči. Zamalo je odao svoj položaj. Počeo se ježiti. Gušio se u crvima, crvi su ga davili. Osvrnuo se. Znao je da postoji desetak P&N policajaca u parku, s mikrofonima, koji samo čekaju da odrede odakle pucanj dolazi. Naciljali bi ga s puškama M-16, sa Starlight teleskopima i sredili ga iz nekoliko pravaca. Odobreno im je pucanje. Bez pokušaja uhićenja.
  • 236. Brzo, ali u potpunoj tišini drhtavim je rukama skinuo teleskop i spremio ga, kao i pušku, u kutiju od gitare. Boreći se s vrtoglavicom, ježenjem. Vojniče... Gospodine, odlazite, gospodine. Vojniče, što to... Gospodine, jebite se, gospodine! Stephen se kroz drveće provukao do stazice i polako krenuo preko livade prema istoku. I da, sada je bio još sigurniji nego ranije da mora ubiti Lincolna. Novi plan. Trebao mu je sat ili dva da razmisli, da odluči što će učiniti. Naglo je skrenuo sa stazice, dugo se zadržao u grmlju, osluškujući, osvrćući se. Toliko su se brinuli da će postati sumnjičav ako park bude napušten, pa nisu zatvorili ulaze. Tu su pogriješili. Stephen je ugledao skupinu muškaraca svojih godina - yuppieji činilo se odjevenih u trenirke i tenisice. Nosili su opremu za rocquetball i ruksake, kretali se prema Upper East Sideu, glasno razgovarajući u hodu. Kosa im se sjajila od tuširanja koje su upravo obavili u dvorani. Stephen je pričekao da proñu pokraj njega, a zatim se uvukao iza njih, kao da je dio grupe. Jednom od njih se nasmiješio. Žustro je hodao, njišući kutiju za gitaru. Slijedio ih je prema tunelu koji je vodio na East Side. 32. Sat 34. od 45 Sumrak ih je okruživao. Percey Clay, ponovno sjedeći za komandama aviona, ispred njih je vidjela skupinu svjetala koja su predstavljala Chicago. Chicago center im je odobrio spuštanje na četiri tisuće metara. "Započinjemo spuštanje", objavila je, popuštajući pritisak na papučicu gasa. "Automatski informacijski prometni sustav." Brad je uključio radio na automatski informacijski sustav i glasno ponavljao ono što mu je snimljeni glas govorio. "Čikaške informacije. Whiskey. Jasno i zauvijek. Vjetar dva pet nula na tri. Temperatura petnaest stupnjeva. Visinomjer trideset zarez jedan jedan." Brad je namjestio visinomjer kako je Percey i rekla na mikrofon. "Chicago, približavamo se. Ovdje Lear Devet Pet Foxtrot Bravo. Kod vas smo na visini od četiri tisuće. Krećemo se pod dva osam nula." "Dobra večer, Foxtrot Bravo. Spustite se i ostanite na tri tisuće. Očekujte usmjeravanje na pistu dvadeset sedam desno."
  • 237. "Razumijem. Spuštamo se i ostajemo na tri. Usmjeravanje, dva sedam desno. Devet Pet Foxtrot Bravo." Percey je odbila gledati dolje. Negdje ispod i ispred njih bio je grob njezinog muža i njegove letjelice. Nije znala je li i njemu bilo odobreno slijetanje na O'Hare pistu 27 desno, ali moguće je da jest. I ako je tako bilo, Kontrola leta ga je provela kroz isti zračni prostor kroz koji ona upravo leti. Možda ju je počeo zvati upravo ovdje negdje... Ne! Nemoj razmišljati o tome, naredila je sama sebi. Upravljaj avionom. Dubokim, smirenim glasom je rekla: "Brad, ovo će biti vizualni prilaz pisti dvadeset sedam desno. Nadzirite prilaženje i viknite sve zabilježene visine. Kad doñem do posljednje faze, molim vas pazite na brzinu, visinu i bilježite spuštanje. Upozorite me ako tonemo brže od tristo metara u minuti. Kruženje će početi na devedeset i dva posto." "Razumio." "Krilca deset stupnjeva." "Krilca deset, deset, zeleno." Radio je počeo krčati: "Lear Devet Pet Foxtrot Bravo, skrenite lijevo, krećući prema dva četiri nula, spustite se i ostanite na tisuću tristo metara." "Pet Foxtrot Bravo, s tri tisuće na tisuću tristo. Krećemo se dva četiri nula." Popustila je pritisak na papučicu gasa i avion se malo smirio, brujanje se smanjilo i mogla je čuti zujanje zraka poput šapata vjetra preko plahti pored otvorenog prozora noću. Percey je viknula Bellu: "Upravo ćete doživjeti svoje prvo slijetanje u Learu. Da vidimo mogu li ga spustiti bez da vam prolijem kavu. "Tražim samo da budem u jednom komadu", rekao je Bell i snažno se primio za stolac, kao da je uže za uprezanje. *** "Ništa, Rhyme." Kriminalist je s gañenjem zatvorio oči. "Ne vjerujem, jednostavno ne vjerujem." "Nema ga. Bio je tu, prilično su sigurni u to. Ali mikrofoni nisu pokupili nikakav zvuk." Rhyme je pogledao prema velikom zrcalu; naredio je Thomu da ga postavi preko sobe. Čekali su da se eksplozivni meci zabiju u njega. Central Park bio je pun Haumannovih i Dellrayevih taktičkih operativaca koji su samo čekali pucanj. "Gdje je Jodie?" pitao je Rhyme. Dellray se podsmjehnuo. "Skriva se u uličici. Vidio je neki auto kako prolazi i prepao se."
  • 238. "Koji auto?" pitao je Rhyme. Agent se nasmijao. "Ako je to bio Plesač, onda se pretvorio u četiri portorikanske djevojke. Mali seronja je rekao da neće izaći dok netko ne ugasi javnu rasvjetu ispred tvoje kuće." "Ostavite ga. Vratit će se kad mu postane hladno." "Ili će doći po novac", podsjetila ih je Sachsova. Rhyme se mrštio. Bio je gorko razočaran što niti ovaj trik nije uspio. U čemu je griješio? Ili se radilo o nekom nevjerojatnom instinktu koji je Plesač posjedovao? Šestom čulu? Ta se pomisao gadila Lincolnu Rhymeu, znanstveniku, ali nije ju mogao u potpunosti odbaciti. Ipak, čak je i newyorška policija povremeno koristila pomoć vidovnjaka. Sachsova je krenula prema prozoru. "Ne", Rhyme joj je rekao. "Još uvijek nismo sigurni da je otišao." Sellitto je bio odmaknut od stakla dok je navlačio zavjese. Začudo, strašnije je bilo ne znati točno gdje je Plesač, nego misliti da je uperio veliku pušku kroz prozor, udaljen sedam metara. U tom je trenutku zazvonio Cooperov telefon. Odgovorio je na poziv. "Lincolne, to su antiteroristički stručnjaci iz Biroa. Provjerili su svoju zbirku podataka o eksplozivima. Kažu da su pronašli mogući izvor onih komadića lateksa." "Što kažu?" Cooper je neko vrijeme slušao agenta. "Nemaju tragove za konkretno taj tip gume, ali kažu da nije u skladu s materijalom koji se koristi na visinskim detonatorima. Postoji balon od lateksa napunjen zrakom. On se širi kad se avion uspinje, zbog niskog tlaka na većim visinama, i na odreñenoj visini balon pritisne prekidač na jednom dijelu bombe. Time je kontakt upotpunjen i bomba eksplodira." "Ali ovu bombu je detonirao tajmer." "Oni su mi samo rekli za lateks." Rhyme je gledao prema plastičnim vrećicama koje su sadržavale dijelove bombe. Oči su mu pale na tajmer i pomislio je: "Zašto je u tako savršenom stanju?" Zato što je bio postavljen iza metalne pregrade. Ali Plesač ga je mogao staviti bilo gdje, utisnuti ga u sam plastični eksploziv koji bi ga raznio na mikroskopske komadiće. Isprva mu se činilo da je to što je ostavio tajmer neoštećen bila neopreznost. Ali sada nije bio siguran u to. "Reci mu da je avion eksplodirao dok se spuštao", rekla je Sachsova. Cooper je prenio tu obavijest, a onda slušao. Zatim ih je tehničar izvijestio: "Kaže da je mogla biti samo varijanta u načinu izrade bombe. Dok se avion penje, balon koji se širi pomakne prekidač koji naoruža bombu; kad se avion spušta, balon se smanjuje i zatvori krug. I to je detonira."
  • 239. Rhyme je prošaptao: "Tajmer je lažan! Stavio ga je iza metalne pregrade kako ne bi bio uništen. Kako bismo mi mislili da je bomba bila na tajmer, a ne na visinu. Koliko je visoko bio Carneyev avion kad je eksplodirao?" Sellitto je pogledao izvještaj Državne službe za sigurnost u prometu. "Bio se spuštao s tisuću sedamsto metara." "Znači, dobila je naboj kad je prešao tisuću sedamsto iznad Mamaronecka i eksplodirala kad se spustio ispod te visine u Chicagu", rekao je Rhyme. "Zašto prilikom spuštanja?" pitao je detektiv. "Kako bi avion bio što dalje", predložila je Sachsova. "Točno", rekao je Rhyme. "Kako bi Plesač lakše pobjegao s aerodroma prije nego eksplodira." "Ali", rekao je Cooper, "zašto se toliko trudio da nas zavara da se radi o jednoj vrsti bombe umjesto o drugoj?" Rhyme je vidio da je Sachsova shvatila zašto u isti čas kada i on. "O, ne", viknula je. Sellitto još uvijek nije shvatio: "Što?" "Zato", rekla je, "što je antiteroristička jedinica tražila bombu na tajmer kad su večeras pretraživali Perceyin avion. Osluškivali su, tražeći zvukove tajmera." "Što znači", ubacio se Rhyme, "da Percey i Bell takoñer imaju visinsku bombu u avionu." *** "Spuštamo se četiristo metara po minuti", objavio je Brad. Percey je lagano popustila pritisak na upravljaču, smanjujući pad. Prošli su tisuću osamsto metara. A onda je čula. Čudan cvrkutavi zvuk. Nikada nije čula taj zvuk, ne u Learu 35A. Zvučalo je kao nekakvo zvono za upozoravanje, ali u daljini. Percey je pogledala kontrolnu ploču, ali nije vidjela crveno zvono. Ponovno je zacvrkutalo. "Tisuću sedamsto pedeset metara", viknuo je Brad. "Kakav je to zvuk?" Naglo je prestao. Percey je slegnula ramenima. U sljedećem trenutku je čula glas pokraj sebe. "Diži se! Penji se! Odmah!" Osjetila je brzo disanje Rolanda Bella na obrazu. Čučao je pokraj nje, držeći mobitel. "Molim?" "Nosimo bombu! Visinsku bombu. Aktivira se kad se spustimo ispod tisuću sedamsto metara." "Ali, mi smo iznad..." "Znam! Penji se! Gore!" Percey je viknula: "Namjesti gas, devedeset osam posto. Recite visinu."
  • 240. Bez trenutka oklijevanja Brad je gurnuo papučicu prema naprijed. Percey je zaokrenula Lear za deset stupnjeva. Bell je zateturao unatrag i snažno pao na pod. Brad je rekao: "Tisuću sedamsto pedeset, tisuću osamsto, tisuću osamsto pedeset, tisuću devetsto, tisuću dev... dvije tisuće metara." Percey Clay u svim svojim godinama pilotiranja nikada nije objavila uzbunu. Jednom je bila prijavila probleme - kada je nesretno jato pelikana odlučilo počiniti samoubojstvo u njezinom motoru broj dva i pritom zakrčiti i njezine pilotske kablove. Ali sada, po prvi put u karijeri, rekla je: "Pomoć, pomoć, Lear Šest Devet Pet Foxtrot Bravo." "Slušam, Foxtrot Bravo." "Upozoravam vas, pristajanje u Chicagu. Primili smo obavijest o bombi u letjelici. Trebamo odmah dobiti odobrenje za tri tisuće metara i put prema nenastanjenom području." "Razumio, Devet Pet Foxtrot Bravo", rekao je kontrolor leta smireno. "Ostanite pri trenutnoj brzini od dva četiri nula. Odobreno vam je tri tisuće metara. Preusmjeravamo sve avione oko vas. Promijenite kod odašiljača na sedam sedam nula nula i uključite razglas." Brad je s nelagodom pogledao Percey dok je ona mijenjala skalu odašiljača na kod koji je automatski slao signal upozorenja svim radarskim objektima da je Foxtrot Bravo u nevolji. Uključivanje razglasa je značilo da šalju signal s odašiljača svima u Kontroli leta kako bi avioni znali točno koja je točka na radaru Lear. Čula je kako Roland Bell govori u telefon: "Jedina osoba koja se približila avionu osim mene i Percey je poslovni upravitelj Ron Talbot. Ništa osobno nemam protiv njega. Moji dečki i ja smo ga pažljivo nadgledali dok je radio, čitavo smo mu vrijeme stajali iza leña. O, i došao je onaj tip koji je dostavio nekoliko dijelova motora iz Notheast Aircraft Distributors iz Greenwicha. Ali, detaljno sam ga provjerio. Čak sam tražio njegov broj telefona, nazvao mu ženu i tražio da popričaju - da provjerim da je pravi." Bell je još trenutak slušao, a onda prekinuo vezu. "Nazvat će nas." Percey je pogledala Brada i Bella, a onda se vratila zadatku upravljanja avionom. "Gorivo?" pitala je. "Koliko još vremena?" "Ispod smo onoga što smo procijenili. Imali smo povoljan vjetar." Izračunao je. "Sto pet minuta." Zahvalila je Bogu, ili sudbini, ili svojoj intuiciji što je odlučila da neće puniti rezervoar u Chicagu, već će napuniti dovoljno da stignu do Saint Louisa, uz rezervu za četrdeset pet minuta koju propisuje zrakoplovna udruga. Bellov telefon je ponovno zacvrkutao.
  • 241. Slušao je, uzdahnuo, a zatim pitao Percey: "Je li ta Northeastern kompanija dostavila opremu za gašenje požara?" "Sranje, zar ju je tamo stavio?" pitala je ogorčeno. "Čini se. Kombiju za dostavu se probušila guma čim je napustio skladište i krenuo prema vama. Vozač je imao dvadesetak minuta posla. Policajac u Connecticutu je upravo pronašao hrpu nečega što izgleda kao ugljikodioksidna pjena u grmlju blizu mjesta gdje se to dogodilo." "Prokletstvo!" Percey je protiv svoje volje pogledala prema motoru. "A ja sam ga sama ugradila." Bell je pitao: "Rhymea zanima vrućina. Hoće li to pokrenuti bombu?" "Neki dijelovi su vrući, neki nisu. Pokraj protupožarnih aparata nije baš vruće." Bell je to prenio Rhymeu, a zatim rekao: "On će vas izravno nazvati." Trenutak kasnije Percey Clay je na radioodašiljaču čula prespajanje poziva. Zvao je Lincoln Rhyme. "Percey, čujete li me?" "Jasno i glasno. Onaj gad nas je zeznuo, ha?" "Čini se. Koliko još imate vremena u zraku?" "Sat i četrdeset pet minuta. Otprilike." "U redu, u redu", rekao je kriminalist. Stanka. "Dobro. Možete li prići motoru s unutarnje strane?" "Ne. " Još jedna stanka. "Biste li nekako mogli isključiti cijeli motor? Otkačiti ga ili nešto slično? Pustiti ga da padne?" "Ne iznutra." "Postoji li način da napunite gorivo u zraku?" "Napunimo? Ne s ovim avionom." Rhyme je pitao: "Možete li letjeti dovoljno visoko da zamrznete mehanizam bombe?" Bila je zapanjena time koliko brzo mu je mozak radio. To su bile stvari koje njoj ne bi pale na pamet. "Možda. Ali čak i za spuštanje u slučaju opasnosti mislim na strmoglavljenje - treba mi osam, devet minuta da se spustim. Mislim da niti jedan dio bombe ne bi ostao zamrznut toliko dugo. A vjerojatno bi nas tresenje Macha rastrgnulo." Rhyme je nastavio: "Dobro, a što da dovezu avion ispred vas i bace vam padobrane?" Prva joj je reakcija bila da nikada neće napustiti svoju letjelicu. Ali realistični odgovor - onaj koji mu je dala - bio je da, s obzirom na gubitak kritične brzine Leara 35A, oblika vrata, krila i motora, postoji mala vjerojatnost da netko može iskočiti iz aviona bez da ga nešto ne udari i ubije. Rhyme je ponovno na trenutak šutio. Brad je glasno progutao i obrisao ruke o svoje savršeno izglačane hlače. "Ajme."
  • 242. Roland Bell se ljuljao naprijed-natrag. Beznadno je, pomislila je buljeći u mutni plavi sumrak. "Lincolne?" pitala je. "Jesi li tamo?" Čula je njegov glas. Zvao je nekoga u svom laboratoriju - ili spavaćoj sobi - i nervoznim je glasom zahtijevao: "Ne tu mapu. Znaš na koju mislim. Pa zašto bih htio tu? Ne, ne. Tišina. O, Ed, pomislila je Percey. Naši su životi uvijek išli sličnim putevima. Možda će i naše smrti činiti isto. No, najviše je bila uznemirena zbog Rolanda Bella. Pomisao da će njegova djeca ostati siročad bila joj je nepodnošljiva. A onda je čula kako Rhyme pita: "Koliko još možete letjeti na gorivu koje vam je ostalo?" "Na najpovoljnijim uvjetima..." Pogledala je Brada koji je ukucavao brojeve. Rekao je: "Ako dobijemo na visini, rekao bih tisuću dvjesto kilometara." "Imam ideju", rekao je Rhyme. "Možete li stići do Denvera?" 33. Sat 36. od 45 "Aerodrom je na visini od tisuću sedamsto trideset metara", rekao je Brad čitajući Vodič za pilote Denverskog meñunarodnog. "Bili smo na toliko ispred Chicaga i sprava nije eksplodirala." "Koliko je daleko?" pitala je Percey. "Od trenutne lokacije, tisuću tristo pedeset četiri kilometra." Percey je razmišljala ne više od nekoliko sekundi, i kimnula. "Probat ćemo. Dajte mi procjenu kursa, tek nešto čime ćemo se zabaviti dok ne dobijemo službene upute." Zatim je u radio rekla: "Probat ćemo, Lincolne. Bit će gusto s gorivom. Imamo puno posla. Javit ću vam se." "Bit ćemo tu." Brad je gledao mapu i pomagao se planom leta. "Skrenite lijevo prema dva šest šest." "Dva šest šest", ponovila je. Zatim je nazvala Kontrolu leta. "Centar u Chicagu, Devet Pet Foxtrot Bravo. Krećemo prema Denverskom meñunarodnom. Čini se da je... Imamo bombu osjetljivu na visinu. Moramo se spustiti na tisuću sedamsto metara ili više. Tražimo hitne upute za usmjeravanje prema Denveru." "Razumijem, Foxtrot Bravo. Dobit ćete ih za minutu." Brad je zamolio: "Molim vas vremenski izvještaj za put, čikaški centre."
  • 243. "Fronta visokog tlaka upravo se kreće prema Denveru. Vjetrovi variraju izmeñu petnaest i četrdeset na tri tisuće, rastu do šezdeset, sedamdeset čvorova na osam tisuća." "Ajoj", promrmljao je Brad, a onda se vratio svojim proračunima. Nakon nekoliko trenutaka je rekao: "Goriva bi moglo nestati otprilike osamdeset kilometara prije Denvera." Bell je pitao: "Možete li se spustiti na autocestu?" "Možemo... u vatrenoj lopti", rekla je Percey. Kontrola leta je pitala: "Foxtrot Bravo, jeste li spremni za kopiranje frekvencija?" Dok je Brad zapisivao podatke, Percey se rastezala, pritisnula glavu na naslonjač. Ta joj se gesta učinila poznatom i sjetila se da je vidjela Lincolna Rhymea kako čini to isto u svom ogromnom krevetu. Razmišljala je o malenom govoru koji mu je održala. Govorila je iskreno, naravno, ali nije bila svjesna koliko su istinite bile njezine riječi. Koliko su ovisni bili o krhkim dijelovima metala i plastike. A možda će i umrijeti zbog njih. Sudbina je lovac... Osamdeset kilometara manje. Što da učine? Zašto joj um nije bio dalekosežan kao Rhymeov? Nije li se mogla sjetiti ničega što bi uštedjelo gorivo? Letenje na većim visinama trošilo je manje goriva. Kao i kad si lakši. Mogu li baciti nešto iz aviona? Teret? Teret Američkog zdravstvenog težio je točno 239 kilograma. On bi im kupio nekoliko milja. Ali čak i dok je razmišljala o tome, znala je da to neće učiniti. Ako postoji bilo koji način da spasi ovaj let, spasi kompaniju, ona će to učiniti. Hajde, Lincolne Rhyme, pomislila je, daj mi neku ideju. Daj mi... Zamislila je njegovu sobu, kako sjedi pokraj njega, sjetila se njegovog mužjaka sokola kako se širi na prozorskoj dasci. "Brad", pitala je naglo, "kako stojimo s lebdenjem?" "Lear 35A? Nemam pojma." Percey je upravljala Schweizer 2-32 jedrilicom. Prvi model napravljen je 1962. godine i postavio uzor za sve jedrilice do danas. Spuštao se čudesnih četrdeset metara na minutu. Težio je otprilike šesto pedeset kilograma. Ipak, avion će lebdjeti, bilo koji avion. Lear kojim je upravljala težio je sedam tona. Prisjetila se incidenta iz Air Canada otprije nekoliko godina - piloti su još uvijek pričali o tome. Jumbo jetu je ponestalo goriva zbog kombinacije kompjutorske i ljudske pogreške. Oba su motora zakazala na trinaest tisuća metara visine i letjelica je postala jedrilica od 143 tone. Prisilno se spustio bez ijedne žrtve.
  • 244. "Pa, razmislimo. Kakva bi bila brzina padanja s potpuno mirnim motorima?" "Mogli bi je održati na sedamsto pedeset, mislim." Što je značilo okomiti pad od otprilike četrdeset pet kilometara na sat. "Onda? Izračunajte da trošimo gorivo da nas dovede na osamnaest tisuća metara. Kada bismo potrošili rezervoar?" "Osamnaest tisuća?" pitao je Brad iznenañeno. "Točno." Ukucao je te brojke. "Maksimalno penjanje je tisuću četiristo metara po minuti; ovdje bismo dosta trošili, ali nakon što prijeñemo dvanaest tisuća, učinkovitost jako raste. Dobili bismo..." "Da koristimo samo jedan motor?" "Tako je. Mogli bismo to učiniti." Ukucao je još brojeva. "U tom slučaju, iscrpli bismo gorivo što dvadeset i četiri kilometra prije cilja. Ali naravno, tada bismo imali visinu." Percey Clay, koja je imala pet iz matematike i fizike i znala je računati bez pomoći kalkulatora, vidjela je kako joj se brojevi motaju po glavi. Potrošit će gorivo na osamnaest tisuća metara, padali bi sedamsto... mogli bi prijeći malo više od što dvadeset kilometara prije nego se spuste. Možda i više ako ih posluži vjetar. Brad je pomoću kalkulatora i brzih prstiju došao do sličnog zaključka. "No, bit će tijesno." Bog nam ne daje garanciju... Rekla je: "Centar u Chicagu. Lear Foxtrot Bravo traži hitno dopuštenje za osamnaest tisuća metara." Ponekad moraš riskirati. "Hm, ponovite, Foxtrot Bravo." "Moramo otići visoko. Na osamnaest tisuća metara." Glas kontrolora leta se umiješao. "Foxtrot Bravo, vi ste Lear tri pet, je li tako?" "Točno." "Maksimalna operativna visina je petnaest tisuća." "To je točno, ali moramo ići više." "Jesu li vam zatvarači nedavno provjereni?" Zatvarači pod pritiskom. Na prozorima i vratima. Koji su sprečavali da avion ne eksplodira. "Dobri su", rekla je, zaboravivši napomenuti da je Foxtrot Bravo bio nedavno izbušen mecima i skrpan tog popodneva. Kontrola leta je odgovorila: "Razumjeli smo vas, odobreno vam je osamnaest tisuća metara, Foxtrot Bravo." l Percey je rekla nešto što je malo koji, ili možda niti jedan pilot Leara rekao: "Razumijem, s tri tisuće penjemo se na osamnaest tisuća metara."
  • 245. Percey je naredila: "Gas na osamdeset osam posto. Javljajte nam stopu uspona i visinu na dvanaest, sedamnaest i osamnaest tisuća." "Razumio", rekao je Brad poslušno. Okrenula je avion i počeli su se uspinjati. Lebdjela je prema gore. Sve večernje zvijezde... Deset minuta kasnije Brad je viknuo: "Dvanaest tisuća metara." Ispravili su se. Percey se činilo da može stvarno čuti stenjanje aviona po šavovima. Sjetila se fiziologije na velikim visinama. Ako prozor koji je Ron zamijenio izleti ili jedan od zatvarača prsne - ako ne raznese avion onesvijestit će ih za pet sekundi. Čak i da imaju maske, krv bi im zakuhala od razlike u tlaku. "Pojačajte tlak u kabini na tri i pol tisuće." "Tlak na tri i pol", rekao je. To će barem dijelom oslabiti snažan pritisak na krhki trup. "Dobra ideja", rekao je Brad. "Kako ste se toga sjetili?" Majmunske vještine... "Ne znam", odgovorila je. "Isključimo motor broj dva. Kontakt s papučicom gasa prekinut. Automatski dovod onesposobljen." "Prekinut, onesposobljen", ponovio je Brad. "Crpke za gorivo isključene, paljenje isključeno." "Crpke isključene, paljenje isključeno." Osjetila je slabo ljuljanje kada im je na desnoj strani nestalo zamaha. Percey je to nadomjestila malim preinakama na položaju upravljača. Nije dugo potrajalo. Zato što su se motori nalazili na stražnjem dijelu aviona, a ne na krilima, gubitak jednog izvora snage nije jako utjecao na ravnotežu letjelice. Brad je pitao: "Što sada činimo?" "Ja ću popiti šalicu kave", rekla je Percey i ustala iz sjedala poput dječačića koji skače s kućice na drvetu. "Hej, Rolande, kakvu vi ono pijete?" *** Mučkih četrdeset minuta u Rhymeovoj sobi je vladala tišina. Telefoni nisu zvonili. Faksovi nisu stizali. Kompjutorski glasovi nisu javljali: "Imaš poštu!" Onda je, konačno, zabrujao Dellrayev telefon. Kimao je dok je govorio, ali Rhyme je vidio da vijesti nisu dobre. Isključio je telefon. "Cumberland?" Dellray je kimnuo. "Ali bez uspjeha. Kall godinama nije bio tamo. Lokalci još uvijek pričaju o tome kako je mali zavezao svog očuha za drvo i pustio da ga izjedaju crvi. To je tamošnja legenda. Ali nema više obitelji na tom području. I nitko ništa ne zna. Ili barem ne želi reći."
  • 246. U tom je trenutku zacvrkutao Sellittov telefon. Detektiv ga je rasklopio i rekao: "Da?" Trag, Rhyme se molio, molim te da bude trag. Gledao je u policajčevo tjestasto, stoičko lice. Sklopio je telefon. "Zvao je Roland Bell", rekao je. "Samo nam je htio javiti da su ostali bez goriva." 34. Sat 38. od 45 Tri različita indikatora upozorenja javila su se u isto vrijeme. Nedostatak goriva, nizak pritisak ulja i niska temperatura motora. Percey je pokušavala malo namjestiti visinu aviona kako bi dobila nešto goriva u cijevi, ali rezervoari su bili potpuno suhi. Uz tiho zveckanje, motor broj jedan je prestao kašljucati i utihnuo. I u kabini je zavladao mrkli mrak. Kao u ormaru. O, ne... Nije mogla vidjeti niti jedan instrument, niti jednu kontrolnu ručicu ili dugme. Jedino što je sprečavalo da ne zapadne u potpuno sljepilo bila je blijeda skupina svjetala koja su predstavljala Denver - jako daleko ispred njih. "Što je sad to?" pitao je Brad. "Isuse, zaboravila sam na generatore." Generatorima upravljaju motori. Bez motora nema struje. "Spustite KZT", naredila je. Brad je pipkao u mraku, tražeći kontrolnu ručicu. Pronašao ju je. Povukao je polugu i klip zračne turbine spustio se ispod aviona. Bio je to mali propeler povezan s generatorom. Te su elise okretale spravu koja je davala snagu generatorima. Davala je osnovni napon kontrolama i svjetlima. Ali ne krilcima, papučici gasa i kočnicama. Trenutak kasnije su se upalila neka od svjetala. Percey je piljila u pokazatelj okomite brzine. Pokazivao je pristojan stupanj od tisuću dvjesto metara po minuti. Puno brže nego što su planirali. Padali su skoro sedamdeset pet kilometara na sat. Zašto?, pitala se. Zašto su toliko pogriješili u proračunu? Zbog prorijeñenog zraka ovdje! Ona je računala stopu pada u gušćoj atmosferi. I sada, kada je to uzela u obzir, sjetila se da će i zrak oko Denvera biti rjeñi. Nikada nije upravljala jedrilicom na više od kilometar i pol visine. Povukla je upravljač kako bi umanjila pad. Smanjio se na sedamsto metara po minuti. Ali, smanjila se i brzina leta, i to jako. U ovako rijetkom zraku kritična
  • 247. brzina je bila oko tristo čvorova. Upravljač se počeo tresti i kontrole su postale mutne. U ovakvom avionu nije bilo spasa od tresenja bez goriva. Kut za lijes... Gurnula je upravljač prema naprijed. Počeli su brže padati, ali se i brzina povećala. Ovako se igrala više od sedamdeset kilometara. Kontrola leta im je rekla gdje će vjetrovi biti najjači i Percey je pokušavala pronaći savršenu kombinaciju visine i kursa - vjetrove dovoljno snažne da ih podignu, ali ne presnažne koji bi ih usporili. Naposljetku je Percey - koju su mišići boljeli od upravljanja avionom obrisala znoj sa čela i rekla: "Nazovite ih, Brad." "Centar u Denveru, ovdje Lear Šest Devet Pet Foxtrot Bravo, javljamo se sa šest tisuća tristo metara. Udaljeni smo trideset i jedan kilometar od aerodroma. Brzina je dvjesto dvadeset čvorova. Nemamo goriva i tražimo usmjeravanje na najdužu moguću pistu u skladu s našim smjerom od dva pet nula." "Razumio, Foxtrot Bravo. Očekivali smo vas. Visinomjer je trideset zarez pet. Skrenite lijevo na dva četiri nula. Usmjeravamo vas na pistu dva osam lijevo. Imat ćete tri i pol tisuće metara da pristanete." Nešto ju je opet mučilo. Opet ono stezanje u želucu. Isto koje je osjećala kad se sjetila crnog kombija. O čemu se radilo? Samo praznovjerje? Tragedije uvijek dolaze po tri... Brad je rekao: "Dvadeset tisuća do slijetanja. Pet tisuća tristo metara." "Foxtrot Bravo, javite se pristajalištu u Denveru." Dao im je frekvenciju, a onda rekao: "Uputili smo ih u vašu situaciju. Sretno, gospodo. Svi mislimo na vas." "Laku noć, Denver. Hvala vam." Brad je premjestio radioodašiljač na novu frekvenciju. U čemu je problem?, ponovno se pitala. Postoji nešto na što nisam mislila. "Pristajalište u Denveru, ovdje Lear Šest Devet Pet Foxtrot Bravo. Javljamo vam se sa četiri tisuće tristo metara, dvadeset kilometara do slijetanja." "Vidimo vas, Foxtrot Bravo. Skrenite desno na kurs dva pet nula. Shvaćam da nemate goriva. Je li to točno?" "Mi smo najveća prokleta jedrilica koju ste ikada vidjeli, Denver." "Imate li krilca i opremu za slijetanje?" "Nemamo krilca. Kotače ćemo spustiti ručno." "Razumio. Hoćete li kamione?" Što je značilo vozila hitnih službi. "Mislimo da imamo bombu u avionu. Želimo sve što imate." "Razumio." I onda se, stresavši se od užasa, sjetila - tlak zraka. "Pristajalište u Denveru", pitala je, "što kažu visinomjeri?" "Hmmm, kaže tri nula točka devet šest, Foxtrot Bravo."
  • 248. U posljednjoj se minuti živa popela za dva i pol milimetra. "Raste?" "Točno, Foxtrot Bravo. Stiže nam velika fronta visokog tlaka.' Ne! To će povećati tlak na području oko bombe, što će smanjiti balon, kao da su niže nego što stvarno jesu. "Govno na cesti", rekla je. Brad ju je pogledao. Rekla mu je: "Koliki je bio tlak na Mamaronecku?" Pogledao je u zapisnik. "Dvadeset devet cijelih šest." "Uračunajte visinu od tisuću sedamsto metara pod tim pritiskom, u usporedbi s trideset jedan cijelih nula." "Trideset jedan? To je prilično visoko." "U to ulazimo." Buljio je u nju. "Ali bomba..." Percey je kimnula. "Izračunajte." Mladić je sigurnom rukom ukucao brojeve. Uzdahnuo je, njegov prvi vidljivi iskaz emocija. "Tisuću sedamsto metara na Mamaronecku je isto kao tisuću šesto ovdje." Ponovno je pozvala Bella da doñe naprijed. "Situacija je ovakva. Dolazi fronta velikog pritiska. Kad stignemo do piste, bomba bi mogla protumačiti atmosferu kao nižu od tisuću sedamsto metara. Mogla bi eksplodirati kada smo dvadeset ili trideset metara iznad zemlje." "U redu." Smireno je kimnuo. "U redu." "Nemamo krilca, pa ćemo brzo slijetati, blizu tristo kilometara na sat. Ako eksplodira, izgubit ćemo kontrolu i srušiti se. Neće biti puno vatre jer nemamo goriva. I ovisno o tome što će biti ispred nas, mogli bismo neko vrijeme kliziti prije nego se počnemo tresti. Ništa ne možemo učiti, osim da se dobro svežemo i držimo glave spuštene." "U redu", rekao je kimajući i gledajući kroz prozor. Pogledala mu je u lice: "Mogu li vas nešto pitati, Rolande?" "Naravno." "Ovo vam nije prvi let avionom, zar ne?" Uzdahnuo je. "Znate, kad većinu života proživite u Sjevernoj Karolini, nemate baš puno prilike putovati. I kad sam dolazio u New York, pa, oni vlakovi su tako lijepi i udobni." Zastao je. "Istina je da nikada nisam bio više nego što me dizalo dovelo." "Nisu svi letovi ovakvi", rekla je. Stisnuo joj je rame i rekao: "Nemojte izgubiti slatkiše." Vratio se na svoje sjedište. "U redu", rekla je Percey, pregledavajući u Vodiču za pilote podatke o Denverskom meñunarodnom aerodromu. "Brad, ovo će biti noćni vizualni
  • 249. pristanak na pistu dvadeset osam lijevo. Ja ću upravljati letjelicom. Vi ćete ručno spustiti kotače i javljati stupanj spuštanja, udaljenost do piste i visinu. Govorite mi pravu visinu iznad tla, ne nadmorsku visinu, i brzinu." Pokušavala se sjetiti još nečega. Nemaju goriva, nemaju krilca, nemaju kočnica. Nije se imalo što za reći; bio je to najkraći dogovor prije slijetanja u povijesti njezine letačke karijere. Dodala je: "Samo još nešto. Kad se zaustavimo, samo izañite i odjurite što dalje možete." "Petnaest kilometara do piste", viknuo je. "Brzina dvjesto čvorova. Visina tri tisuće metara. Moramo usporiti padanje." Lagano je podigla upravljač i brzina padanja se izrazito smanjila. Indikator turbulencije je zavibrirao. Ako se sada počnu tresti, mrtvi su. Ponovno naprijed. Trinaest kilometara do slijetanja... dvanaest... Snažno se znojila. Obrisala je lice. Na nježnoj koži izmeñu palčeva i kažiprsta imala je žuljeve. Deset... devet. "Sedam i pol kilometara do slijetanja, sedam. Brzina dvjesto deset čvorova." "Spustite kotače", Percey je naredila. Brad je okrenuo volan koji je ručno spuštao teške kotače. Sila teža mu je pomagala, ali ipak je zadatak bio naporan. No, oči su mu bile prilijepljene za instrumente i javljao je, kao računovoña koji čita poslovni izvještaj: "Šest kilometara do slijetanja, tisuću tristo metara...." Borila se s tresenjem na nižim visinama i snažnim vjetrom. "Kotači spušteni", rekao je Brad, "tri zeleno." Brzina je pala na što osamdeset čvorova - otprilike tristo kilometara na sat. Bili su prebrzi. Izrazito prebrzi. Bez stražnjih potiskivača izgorjeli bi i na najdužoj pisti. "Pristajalište u Denveru, kakvo je stanje?" "Tri nula devet osam", rekao je smireni kontrolor leta. Raste. Sve više i više. Duboko je udahnula. Za bombu je pista bila nešto ispod tisuću sedamsto metara nadmorske visine. Koliko je precizan bio Plesač na lijesu kad je izrañivao detonator. "Kotači se vuku. Padamo devetsto." Što je značilo okomitu brzinu od oko pedeset pet kilometara na sat. "Prebrzo padamo, Percey", viknuo je Brad. "Past ćemo ispred svjetala koja označavaju dolazak. Sto metara ranije, možda dvjesto." I kontrolor leta je to primijetio. "Foxtrot Bravo, morate dobiti na visini. Prenisko ste." Dodirnula je upravljač. Brzina se smanjila. Upozorenje o turbulenciji. Pomaknula je upravljač prema naprijed.
  • 250. "Tri i pol kilometra do slijetanja, visina šesto pedeset metara." "Prenisko, Foxtrot Bravo!" ponovno je upozorio kontrolor leta. Pogledala je preko srebrnog nosa. Vidjela je sva ta svjetla - snopovi svjetala koji su označavali pistu i zvali ih prema naprijed, plave točke na uzletištu, narančasto-crvene na pisti... I svjetla koja Percey nikada ranije nije vidjela prilikom slijetanja. Stotine blještavih svjetala. Bijelih i crvenih. Od vozila hitnih službi. Posvuda su bila svjetla. Sve večernje zvijezde... "Još uvijek smo nisko", rekao je Brad. "Udarit čemo dvjesto metara prerano." Ruke su joj se znojile, s naporom gurale prema naprijed. Percey se ponovno sjetila Lincolna Rhymea, svezanog u stolcu, kako se i sam naginje prema naprijed, proučavajući nešto na kompjutorskom ekranu. "Prenisko ste, Foxtrot Bravo", ponovila je Kontrola leta. "Premjestit ću hitna službena polja ispred piste." "Ne činite to", rekla je Percey odlučno. Brad je viknuo: "Visina četiristo pedeset metara. Dva kilometra do slijetanja." Imamo trideset sekundi. Što da učinim? Ed? Reci mi? Brit? Netko... Hajde, majmunske vještine... Što da, k vragu, učinim? Pogledala je kroz prozor kabine. Pod mjesečinom je mogla vidjeti predgraña i gradove, neke oranice, ali takoñer, s lijeve strane, i komadiće pustinje. Colorado je država puna pustinja... Pa naravno! Odjednom je naglo skrenula ulijevo. Brad, nemajući pojma što se dogaña, govorio je: "Stupanj pada tisuću sto, visina tristo pedeset metara, tristo metara, dvjesto ped..." Brzo izgovarajući pad visine aviona. Kontrola leta je viknula: "Foxtrot Bravo, ne skrećite. Ponavljam, ne skrećite! Ni ovako nemate dovoljnu visinu." Ispravila se iznad komadića pustinje. Brad se kratko nasmijao. "Visina miruje... Visina raste, na tristo smo metara, tristo pedeset, četiristo. Četiristo pedeset... Ne shvaćam." "Termalno", rekla je. "Pustinja tijekom dana upija toplinu, a noću je ispušta." I Kontrola leta je shvatila. "Dobro, Foxtrot Bravo! Dobro. Kupili ste si tristotinjak metara. Skrenite desno dva devet nula... dobro, sada lijevo dva osam nula. Dobro. Na pravom ste kursu. Slušajte, Foxtrot Bravo, ako želite srušiti ona svjetla na dolasku, samo naprijed." "Hvala na ponudi, Denver, ali mislim da ću se spustiti tristo metara nakon oznaka." "I to je u redu, gospoño."
  • 251. Sada su imali novi problem. Mogli su stići do piste, ali brzina je bila prevelika. Krilca su inače usporavala avion kako bi mogao sporije sletjeti. Brzina prilikom slijetanja obično je bila oko 160 kilometara na sat. Bez krilaca bit će skoro 270. Po toj brzini će i pista, dugačka tri kilometra, začas nestati. Zato je Percey zalelujala. To je jednostavan manevar u privatnom avionu koji se koristi prilikom vjetrovitih slijetanja. Skreneš lijevo i pritisneš desnu papučicu upravljača. To značajno uspori avion. Percey nije znala je li itko upotrijebio tu tehniku u avionu od sedam tona, ali nije se mogla sjetiti ničega drugog. "Trebam vašu pomoć", rekla je Bradu, stenjući od napora i bola koji joj je prolazio kroz ruke. On je primio upravljač i gurnuo papučicu. To je usporilo avion, iako je vidljivo spustilo lijevo krilo. Ona ga je ispravila trenutak prije kontakta s pistom. Nadala se da je tako. "Brzina?" pitala je. "Sto pedeset čvorova." "Izgleda dobro, Foxtrot Bravo." "Dvjesto metara od piste, visina devedeset metara", viknuo je Brad. "Svjetla uzletišta ravno ispred nas." "Stupanj pada?" pitala je. "Osamsto pedeset." Prebrzo. Slijetanje pod takvom brzinom pada moglo bi uništiti trbuh aviona. A to bi moglo aktivirati bombu. Točno ispred nje nalazile su se oznake uzletišta koje su ih navodile prema naprijed. Dolje, dolje, dolje... Upravo u trenutku kad su jurili prema skelama sa svjetlima, Percey je povikala: "Preuzimam!" Brad je pustio upravljač. Percey je ispravila avion nakon lelujanja i podigla mu nos. Avion se lijepo podignuo i zagrabio zrak, zaustavljajući vidljiv pad točno iznad brojeva na kraju piste. Tako je dobro zagrabio zrak da nije želio sletjeti. U gušćem zraku relativno niže atmosfere jureći avion - lakši bez goriva odbio je dotaknuti tlo. Pogledala je prema žuto-zelenim vozilima hitnih službi razbacanih po pisti. Tristo metara nakon oznaka, još uvijek deset metara iznad betona. Zatim šesto metara nakon. Onda tisuću. K vragu, zabij se u zemlju.
  • 252. Percey je lagano gurnula upravljač. Avion je dramatično zaronio i Percey je gurnula upravljač do kraja. Srebrna ptica se protresla i onda se nježno smirila na betonu. Bilo je to najljepše slijetanje koje je ikada izvela. "Kočnice do kraja!" Ona i Brad su gurnuli stopala na papučice i čuli škripanje štitnika, snažne vibracije. Dim je ispunio kabinu. Već su bili prešli više od pola piste, ali i dalje su jurili preko sto pedeset kilometara na sat. Trava, pomislila je. Skrenut ću prema njoj ako moram. Uništit ću trbuh, ali ću spasiti teret... Sto, devedeset... "Požarni alarm, desni kotač", viknuo je Brad. A zatim: "Požarni alarm, kotač na nosu." Sranje, pomislila je, i pritisnula kočnice svom težinom. Lear je počeo vijugati i tresti se. Nadoknadila je to kotačem na nosu. Još dima je ušlo u kabinu. Devedeset kilometara na sat, sedamdeset pet, šezdeset... "Vrata", viknula je Bellu. Detektiv je odmah ustao, gurnuo vrata prema van. Pretvorila su se u stepenice. Vatrogasna kola su okruživala avion. Uz divlje škripanje kočnica, koje su se dimile, Lear N695FB se zaustavio tri metra prije kraja piste. Prvi glas koji je ispunio kabinu bio je Bellov: "U redu, Percey, van! Kreči." "Moram..." "Ja sada preuzimam", povikao je detektiv. "Izvući ću te odavde ako moram. Kreči, odmah!" Bell je nju i Brada požurio prema vratima, a onda i sam iskočio na beton i odveo ih od aviona. Pozvao je spasitelje koji su počeli bacati pjenu na kotače. "U avionu je bomba, mogla bi svakog trenutka eksplodirati. Nemojte se približavati." Imao je jedan od pištolja u ruci i pregledavao je skupinu spasitelja koji su okruživali avion. Percey bi još nedavno mislila da je paranoičan. Danas nije. Zaustavili su se tridesetak metara od aviona. Prišao im je kamion antiterorističkog odjela denverske policije. Bell im je mahnuo da im priñu. Mršavi policajac, koji je izgledao kao kauboj, izašao je iz kombija i prišao Bellu. Pokazali su jedan drugom isprave i Bell mu je objasnio sve o bombi, gdje su mislili da je smještena. "Znači", rekao je policajac iz Denvera, "niste sigurni da je u avionu?" "Nismo. Ne što posto."
  • 253. No, dok je Percey gledala prema Foxtrot Bravu - njegovoj prekrasnoj srebrnoj koži umrljanoj pjenom koja se sjajila ispod snažnih reflektora - čula se zaglušujuća eksplozija. Svi osim Bella i Percey su se brzo bacili na pod, a stražnja polovica aviona nestala je u ogromnom bljesku narančastog plamena, a komadići metala su poletjeli u zrak. "Oh", zastenjala je Percey, podignuvši ruku do usta. Naravno, više nije bilo goriva u spremnicima, ali unutrašnjost aviona - sjedala, žice, tepih, plastični dijelovi, i dragocjeni teret - bijesno je gorjela dok su vatrogasna kola jedan dugi trenutak čekala, a nakon toga pojurila prema naprijed, besmisleno bacajući još snježne pjene na uništeni metalni trup.
  • 254. 5. DANCE MACABRE6 Podignuo sam pogled i ugledao točkicu kako pada, pretvara se u naopako srce, poniruću pticu. Vjetar je vrištao kroz njezina zvona, stvarajući zvuk kakav se m može čuti nigdje drugdje na Zemlji, dok je pala četiristo metara kroz jasan jesenski zrak. U posljednjem je trenutku skrenula paralelno, u liniju leta, i udarila ga s leña uz glasan udarac velikokalibarskog metka koji pogaña meso. Bijes sokolova, Stephen Bodio 6 Od franc. Danse Macabre - mrtvački ples.
  • 255. 35. Sat 42. od 45 Bilo je iza tri ujutro, Rhyme je primijetio. Percey Clay se vraćala na istočnu obalu avionom FBI-a. Za samo nekoliko sati bit će na putu za sudnicu kako bi se pripremila za svoje pojavljivanje pred porotom. A on još uvijek nije imao pojma gdje je Plesač na lijesu, što planira ili čiji identitet preuzima. Zabrujao je Sellittov telefon. Lice mu se namrštilo. "Isuse, Plesač je upravo još nekog sredio. Pronašli su još jedno tijelo - s uništenim identifikacijskim oznakama - u tunelu u Central Parku. Blizu Pete avenije." "Potpuno uništene oznake?" "Učinio je sve potrebno. Uklonio mu šake, zube, donju vilicu i odjeću. Bijelac. Mladi. Kasne dvadesete, rane tridesete." Detektiv je opet slušao. "Nije bio propalica", izvijestio je. "Čist je, u dobroj formi. Sportski tip. Haumann misli da je neki yuppie s East Sidea." "U redu", rekao je Rhyme. "Donesite ga ovamo. Želim ga sam pregledati." "Tijelo?" "Točno." "Pa, dobro." "Znači, Plesač ima novi identitet", Rhyme je Ijutito razmišljao. "Koji? Kako će nas ovoga puta napasti?" Rhyme je uzdahnuo i pogledao prema prozoru. Dellrayu je rekao: "U koje ćeš ih sklonište smjestiti?" "Razmišljao sam o tome", rekao je vitki agent. "Čini mi se..." "U naše", čuo se jedan novi glas. Pogledali su prema krupnom čovjeku na vratima. "U naše sklonište", rekao je Reggie Eliopolos. "Mi ih preuzimamo." "Jedino ako imate...", Rhyme je počeo. Tužitelj je mahnuo papirom, prebrzo da bi ga Rhyme mogao pročitati, ali svi su znali da je nalog o zaštiti svjedoka pravi. "To nije dobra ideja", rekao je Rhyme. "Bolja je od vaše da pokušate ubiti našeg posljednjeg svjedoka, kako god znate." Sachsova je Ijutito istupila naprijed, ali Rhyme je odmahnuo glavom. "Vjerujte mi", rekao je Rhyme, "Plesač će otkriti gdje ćete ih odvesti. Vjerojatno je to veći saznao. Zapravo", dodao je zlokobno, "vjerojatno računa s time." "Za to bi morao biti vidovit." Rhyme je nagnuo glavu. "Počinjete shvaćati."
  • 256. Eliopolos se podsmjehnuo. Osvrnuo se po sobi. Ugledao je Jodieja. "Vi ste Joseph D'Oforio?" Čovječuljak mu je uzvratio pogled. "Ja... da." "I vi idete s nama." "Hej, stanite malo, rekli su mi da ću dobiti novac i da ću moći..." "Ovo nema veze s nagradom. Ako imate pravo na nju, dobit ćete je. Mi se samo želimo pobrinuti da budete na sigurnom do pojave pred porotom." "Porotom! Nitko mi nije spominjao svjedočenje!" "Pa", rekao je Eliopolos, "vi ste svjedok." Kimnuo je prema Rhymeu. "On je možda namjeravao ubiti nekog plaćenog ubojicu. Mi slažemo slučaj protiv čovjeka koji ga je angažirao. Čime se bavi većina predstavnika zakona." "Ja neću svjedočiti." "Onda ćete u zatvor zbog nepoštovanja suda. Meñu prave kriminalce. Mislim da znate koliko ćete tamo biti sigurni." Čovječuljak je pokušavao biti ljut, ali bio je previše prestrašen. Lice mu se treslo. "O, Isuse." "Nećete imati dovoljno zaštite", rekao je Rhyme Eliopolosu. "Mi ga poznajemo. Pustite nas da ih štitimo." "O, i Rhyme*?" Eliopolos se okrenuo prema njemu. "Zbog onog incidenta s avionom, optužit ću vas za miješanje u policijsku istragu." "Hoćete vraga", rekao je Sellitto. "Hoću", uzvratio mu je okrugli čovjek. "Mogao je upropastiti slučaj time što joj je dopustio da leti. U ponedjeljak ću mu uručiti nalog. I osobno ću nadgledati njegovo suñenje. On..." Rhyme je tiho rekao: "On je bio ovdje, znate." Pomoćnik državnog tužitelja je prestao govoriti. Nakon stanke je pitao: "Tko?" Iako je znao tko. "Bio je ispred ovog prozora prije manje od sata, uperivši snajpersku pušku, napunjenu eksplozivnim nabojima, u ovu sobu." Rhymeov pogled je pao na pod. "Vjerojatno upravo tu gdje stojite." Eliopolos ne bi ustuknuo ni za što na svijetu. Ali oči su mu odlutale prema prozoru kako bi se uvjerio da su zavjese spuštene. "Zašto...?" Rhyme je završio njegovu rečenicu: "Nije pucao? Zato što je došao na bolju zamisao." "Koju?" "Ah", rekao je Rhyme. "To je nagradno pitanje. Znamo samo da je ubio još nekoga - nekog mladića u Central Parku - i svukao ga. Uklonio je sve identifikacijske oznake i preuzeo njegov identitet. Ne sumnjam ni trenutka da već zna kako bomba nije eksplodirala i da je na putu kako bi završio posao. I učinit će vas svojim sudionikom."
  • 257. "On ne zna da ja uopće postojim." "Ako u to vjerujete." "Isuse, Reggie Boy", rekao je Dellray. "Uključi se malo." "Nemoj me tako zvati." Sachsova se pridružila. "Niste li shvatili? Nikada se niste suočili s nekim takvim." Gledajući je, Eliopolos se obratio Sellittu: "Izgleda da vi u gradu drugačije radite svoj posao. Kod nas federalaca ljudi znaju gdje im je mjesto." Rhyme se ubacio: "Ako ćete ga tretirati kao gangstera ili nekog propalog mafijaša, onda ste budala. Nitko se ne može sakriti od njega. Jedini način je da ga se zaustavi." "Da, Rhyme, to je bio vaš ratni poklič od samog početka. No, nećemo više žrtvovati ljude zato što se vama diže na tipa koji je ubio dvojicu vaših tehničara prije pet godina. Pod pretpostavkom da vam se može dignuti." Eliopolos je bio krupan čovjek i iznenadio se kada se tako lako našao pribijen uz pod, hvatajući zrak i piljeći u Sellittovo ljubičasto lice. Poručnikova šaka bila je povučena unazad. "Učinite to, policajce", prošištao je odvjetnik, "i bit ćete uhićeni za pola sata." "Lon", rekao je Rhyme, "pusti to, pusti to..." Detektiv se smirio, mrko pogledao tog čovjeka i odmaknuo se. Eliopolos je ustao. Ta uvreda zapravo nije ništa značila. On uopće nije mislio na Eliopolosa. Zapravo ni na Plesača. Pogledao je prema Ameliji Sachs i praznini u njezinim očima, očaju. I znao je što osjeća: očaj zbog gubitka lovine. Eliopolos joj je oduzimao priliku da uhvati Plesača. Kao i za Lincolna Rhymea, taj ubojica je postao mračni fokus njezinog života. Sve zbog jedne pogreške - incidenta na aerodromu, kad se bacila u zaklon. Malena stvar, minijaturna za svakoga, osim za nju. Ali, kako je glasio onaj izraz? Budala može baciti kamen u jezero, a ni deset mudraca ga ne može izvaditi. A što je bio Rhymeov život sada ako ne posljedica komada drva koji je slomio komad kosti? Život Sachsove pukao je u tom trenutku koji je ona smatrala kukavnim. Ali za razliku od Rhymea, postojala je - vjerovao je prilika da ga ispravi. O, Sachsova, kako me ovo boli, ali moram to učiniti. Rekao je Eliopolosu: "U redu, ali morate učiniti nešto zauzvrat." "Ili što?" podsmjehnuo se Eliopolos. "Ili vam neću reći gdje je Percey", rekao je Rhyme jednostavno. "Mi smo jedini koji znaju." Eliopolosovo lice, koje više nije bilo obasjano prepotentnošću, hladno je gledalo Rhymea. "Što želite?"
  • 258. Rhyme je duboko udahnuo. "Plesač je pokazao zanimanje za ubijanjem ljudi koji ga traže. Ako ćete zaštititi Percey, želim da zaštitite i glavnog forenzičarskog istražitelja u tom slučaju." "Vas?" pitao je odvjetnik. "Ne, Ameliju Sachs", odgovorio je Rhyme. "Rhyme, ne", rekla je, mršteći se. Neoprezna Amelia Sachs... A ja je stavljam točno u zonu ubijanja. Pokazao joj je da mu priñe. "Želim ostati ovdje" rekla je. "Želim ga pronaći." On je prošaptao: "O, ne brini se za to, Sachsova. On će pronaći tebe. Mi ćemo pokušati otkriti njegov identitet. Ali ako napadne Long Island, želim da budeš tamo. Želim te pokraj Percey. Ti si jedina koja ga razumije. Mislim, osim mene. A ja u skoroj budućnosti neću pucati." "Mogao bi se vratiti ovamo..." "Sumnjam. Postoji mogućnost da je ovo prva lovina koja bi mu mogla pobjeći i to mu se nimalo ne sviña. Napast će Percey. Očajno to želi. Znam to." Na trenutak je razmislila, a onda kimnula. "U redu", rekao je Eliopolos, "poći ćete s nama. Vani nas čeka kombi." Rhyme je rekao: "Sachsova?" Zaustavila se. Eliopolos je rekao: "Stvarno bismo trebali krenuti. " "Sići ću za minutu." "Pod značajnim smo pritiskom, policajko." "Rekla sam, za minutu." Lagano je dobila natjecanje u gledanju u oči. Eliopolos i njegov pratilac odveli su Jodieja niz stepenice. "Čekajte", viknuo je maleni čovjek iz hodnika. Vratio se, zgrabio svoju knjigu za pomoć samome sebi i spustio se niz stepenice. "Sachsova..." Mislio je reći nešto o tome da izbjegava junaštvo, o Jerryju Banksu, o tome da je prekritična prema sebi. O tome da zaboravi na mrtve... Ali znao je da će joj sve riječi upozorenja i ohrabrenja teško pasti. I zato se zadovoljio s - "pucaj prva." Stavila je desnu ruku na njegovu lijevu. Zatvorio je oči i trudio se osjetiti pritisak njezine kože na svojoj. Vjerovao je da je, makar samo na prstenjaku. Podignuo je pogled prema njoj. Rekla je: "Neka netko pazi na tebe, u redu?" Kimnula je prema Sellittu i Dellrayu. Zatim se na vratima pojavio mrtvozornikov pomoćnik, osvrćući se po sobi, gledajući Rhymea, opremu i prekrasnu policajku, pokušavajući shvatiti što to radi, što mu je rečeno da učini. "Netko je želio leš?" pitao je s nesigurnošću. "Mi!" viknuo je Rhyme. "Odmah! Treba nam odmah!"
  • 259. *** Kombi je prošao kroz vrata ograde, a onda i kroz jednotračni kolni ulaz. Činilo se da je kilometrima dugačak. "Ako je ovo kolni ulaz", promrmljao je Roland Bell, "jedva čekam da vidim kuću." On i Amelia Sachs su sjedili svaki s jedne strane Jodieju koji ih je sve beskrajno iritirao svojim nervoznim vrpoljenjem, udarao ih je svojim ogromnim zaštitnim prslukom dok je proučavao sjene, tamne prilaze i automobile koji su prolazili na autocesti. Iza njih su sjedila dvojica pripadnika jedinice 32-E, naoružani automatskim puškama. Percey Clay je sjedila naprijed na suvozačkom mjestu. Kad su pokupili nju i Bella na vojnom terminalu aerodroma La Guardia, na putu prema okrugu Suffolk, Sachsova je bila šokirana njezinim izgledom. Ne zbog iscrpljenosti - iako je bila vidno umorna. Ne od straha. Ne, Sachsovu je mučila Perceyina potpuna ravnodušnost. Kao uniformirana policajka vidjela je puno tragedija na ulicama. Prenijela je dosta loših vijesti, ali nikada nije vidjela nekoga tko je tako potpuno odustao kao Percey Clay. Percey je telefonski razgovarala s Ronom Talbotom. Sachsova je iz razgovora zaključila da Američko zdravstveno nije čekalo ni da se ostaci njezinog aviona ohlade, prije nego su otkazali ugovor. Nakon što je prekinula vezu, neko je vrijeme piljila u krajolik. Odsutno je rekla Bellu: "Osiguravajuće društvo neće platiti ni za teret. Kažu da sam znala da preuzimam rizik. Znači, to je to. To je to." Brzo je dodala: "Bankrotirali smo." Prolazili su pokraj borova, pješčanih površina. Sachsova, gradska djevojka, dolazila je u okruge Nassau i Suffolk kao tinejdžerka, ne zbog plaža i trgovačkih centara, već da pritisne kvačilo svog Chargera i potjera crvenosmeñi auto do što kilometara za 5.9 sekundi na neslužbenim utrkama na četiristo metara koje su proslavile Long Island. Cijenila je drveće, travu i krave, ali najviše je uživala u prirodi kad je jurila pokraj nje brzinom od 170 kilometara na sat. Jodie bi prekrižio i otkrižio ruke, gnijezdio se u središnjem sjedištu, igrao se s povezom i ponovno sudario sa Sachsovom. "Oprosti", promrmljao je. Željela ga je udariti. Kuća nije ispunila očekivanja koja je donio prilaz do nje. Bila je to nepravilna jednokatnica, kombinacija klada i šperploče. Klimava grañevina, na koju su s vremenom dodavani elementi, s puno vladina novca, ali malo mašte. Noć je bila oblačna i mjestimično puna guste magle, ali Sachsova je mogla dovoljno vidjeti da ugleda kako je kuća okružena drvećem. Zemljište je bilo
  • 260. očišćeno dvjesto metara oko kuće. Dobro su skrivali ljude u kući, a postojao je i otvoreni prostor na kojem se lako moglo ukloniti ljude koji su pokušavali napasti. Sivkasta masa u daljini označavala je nastavak šume. Iza kuće je postojalo veliko, mirno jezero. Reggie Eliopolos je izašao iz prvog kombija i pokazao svima da izañu. Uveo ih je kroz glavni ulaz u objekt. Predao ih je okruglom čovjeku koji je izgledao veselo, iako se niti jednom nije nasmiješio. "Dobrodošli", rekao je. "Ja sam šerif David Franks. Želio bih vas upoznati s vašim privremenim domom. Ovo je najsigurniji objekt za čuvanje svjedoka u zemlji. Na cijeloj površini kuće imamo ugrañene senzore za pokrete i težinu. Ne može se provaliti unutra, a da se ne pokrene nekoliko različitih alarma. Kompjutor je programiran da osjeti ljudske kretnje, u skladu s težinom, tako da se alarm ne uključuje u slučaju da jelen ili pas proñu pokraj senzora. Ako netko - neki čovjek - stane negdje gdje ne bi smio, čitava će kuća zasjati kao Times Square na Badnjak. Što ako netko pokuša ujahati? I na to smo mislili. Kompjutor s udaljenosti izračuna nesklad u težini meñu životinjskim kopitima, i alarm se uključuje. A svako kretanje - rakuna ili vjeverice uključuje infracrvene kamere. O, i pokriveni smo radarom s Hampton Regional aerodroma, pa bi svaki zračni napad bio na vrijeme primijećen. Ako se nešto dogodi, čut ćete sirenu i možda vidjeti svjetla. Samo ostanite gdje jeste. Nemojte izlaziti." "Kakve čuvare imate?" pitala je Sachsova. "Imamo četiri policajca unutra. Dva su naprijed, pokraj stražarske kućice na ulazu, a dvojica pokraj jezera. Ako pritisnete ono tamo dugme za paniku, čitav odred specijalaca doći će za dvadeset minuta." Jodiejevo lice je govorilo da je dvadeset minuta prilično dug period. Sachsova se morala složiti s njim. Eliopolos je pogledao na sat. Rekao je: "U šest ćemo ovdje dovesti oklopljeno vozilo koje će vas odvesti pred porotu. Žalim što nećete puno spavati." Pogledao je prema Percey. "Ali da je bilo po mojem, bili biste ovdje čitavu noć, mirni i sigurni." Nitko nije rekao ni riječ pozdrava kad je odlazio. Franks je nastavio: "Spomenuo bih još nekoliko stvari. Ne gledajte kroz prozore. Ne izlazite bez pratnje. Onaj telefon tamo je siguran." Pokazao je prema telefonu bež boje u kutu dnevne sobe. "Samo biste njega trebali koristiti. Isključite svoje mobitele i nemojte ih koristiti ni u kojem slučaju. Tako. To je sve. Imate li pitanja?" Percey je pitala: "Da, imate li pića?" Franks je otvorio bife iza sebe i izvadio bocu votke i burbona. "Mi volimo kad su nam gosti sretni." Stavio je boce na stol, zatim otišao do ulaznih vrata, navlačeći vjetrovku. "Ja idem kući. 'Noć, Tom", rekao je policajcu pokraj vrata i kimnuo četvorici
  • 261. čuvara, koji su nezgrapno stajali u sredini lakirane drvene lovačke sobe. Izmeñu su imali dvije boce pića, a oko sebe desetak jelenjih i losovih glava. Zazvonio je telefon i sve ih preplašio. Jedan od policajaca se javio nakon trećeg zvona. "Halo?..." Pogledao je prema dvjema ženama: "Amelia Sachs?" Kimnula je i uzela slušalicu. Zvao je Rhyme: "Sachsova, koliko je sigurno?" "Prilično", rekla je. "Visoka tehnologija. Jeste li imali sreće s tijelom?" "Za sada ništa. U posljednja četiri sata prijavljen je nestanak četvorice muškaraca na Manhattanu. Provjeravamo ih. Je li Jodie tamo?" "Pitaj ga je li Plesač ikada spominjao preuzimanje nekog odreñenog identiteta." Prenijela je pitanje. Jodie je razmislio. "Pa, sjećam se da je jednom nešto rekao... Mislim, ništa odreñeno. Rekao je da ako želiš nekoga ubiti, moraš se infiltrirati, procijeniti, prenijeti, zatim eliminirati. Ili nešto takvo. Ne sjećam se točno. Mislio je da preneseš pažnju na nekog drugog, da svi budu zaokupljeni, i tada bi napao. Mislim da je spomenuo dostavljača ili laštitelja cipela." Tvoje najsmrtonosnije oružje je prijevara... Nakon što je to prenijela Rhymeu, rekao je: "Mislimo da tijelo pripada mladom poslovnom čovjeku. Mogao bi biti odvjetnik. Pitaj Jodieja je li spominjao da će pokušati ući u sudnicu, pred porotu." Jodie je mislio da nije. Sachsova je to rekla Rhymeu. "U redu. Hvala." Čula je kako viče nešto Melu Cooperu. "Javit ću se kasnije, Sachsova." Nakon što su prekinuli vezu, Percey je pitala: "Jeste li za piće prije spavanja?" Sachsova nije mogla odlučiti je li ili nije. Od sjećanja na piće koje je prethodilo njenom fijasku u sobi Lincolna Rhymea se ježila. Ali nagonski je rekla: "Može." Roland Bell je odlučio da bi mogao prestati biti na dužnosti na pola sata. Jodie se odlučio na brzu, medicinsku čašicu whiskeyja, a zatim otišao u krevet, vukući svoju knjigu ispod ruke i buljeći u losovu glavu na zidu sa zadivljenošću gradskog momka. *** Vani, na gustom proljetnom zraku, cvrčci su cvrkutali, a velike žabe su podrigivale - njihovo tipično, uznemirujuće glasanje. Gledajući kroz prozor u ranojutarnju tamu, Jodie je mogao vidjeti svjetla lampi kako se probijaju kroz maglu. Sjene su se protezale postrance - sumaglica se pomicala preko drveća.
  • 262. Odmaknuo se od prozora i otišao do vrata svoje sobe, pogledao van. Ovaj hodnik su čuvala dvojica policajaca koja su sjedila u malenoj sobi osiguranja udaljenoj sedam metara. Činilo se da im je dosadno i da su samo djelomično na oprezu. Slušao je i čuo samo pucketanje i krckanje stare kuće kasno u noći. Jodie se vratio do svog kreveta i sjeo na madrac. Uzeo je svoju oštećenu, zamrljanu knjigu Prestanak ovisnosti. Hajdemo na posao, pomislio je. Širom je rastvorio knjigu, tako da je ljepilo popucalo, i odlijepio komadić trake s donjeg dijela korica. Na krevet je ispao veliki nož. Izgledao je kao da je od crnog metala, iako je bio napravljen od keramikom dopunjenog polimera i ne bi bio zabilježen na metal-detektoru. Bio je zamrljan i bez sjaja, s jedne strane oštar poput žileta, a s druge nazubljen kao kirurška pila. Ručka je bila omotana trakom. Sam ga je osmislio i napravio. Kao i većina najopasnijeg oružja, nije bio blještav niti seksi i služio je samo jednoj svrsi - ubijao je. I to je činio jako, jako dobro. Nije imao dvojbi oko držanja oružja - ili dodirivanja kvaka ili prozora - zato što je bio vlasnik novih otisaka. Koža na vrhovima svih prstiju prošlog mu je mjeseca bila spaljena kemijskim putem kod jednog kirurga u Bernu u Švicarskoj, a novi otisci urezani u tkivo laserom koji se koristi kod mikroskopske kirurgije. Njegovi vlastiti otisci će se opet pojaviti, ali tek za nekoliko mjeseci. Sjedeći na rubu svog kreveta, zatvorenih očiju, zamislio je zajedničku sobu i u mislima pro