Your SlideShare is downloading. ×
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Jeffery deaver đavolja suza
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Thanks for flagging this SlideShare!

Oops! An error has occurred.

×
Saving this for later? Get the SlideShare app to save on your phone or tablet. Read anywhere, anytime – even offline.
Text the download link to your phone
Standard text messaging rates apply

Jeffery deaver đavolja suza

542

Published on

0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total Views
542
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
0
Actions
Shares
0
Downloads
9
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

Report content
Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
No notes for slide

Transcript

  • 1. Deaver Jeffery - Đavolja suza POSLJEDNJI DAN U GODINI Pomna analiza anonimnog pisma moţda će u velikoj mjeri umanjiti broj potencijalnih autora i, moguće, odmah odbaciti neke osumnjičenike. Način korištenja točke-zareza ili ispravno korištenje apostrofa mogu eliminirati i cijelu skupinu autora. Osborn i Osborn: Problemi u vezi s ispitivanjem dokumenata 08.55 Kopač je u gradu. Kopač izgleda poput vas, Kopač izgleda poput mene. Zimskim ulicama hoda kao i svi, pognutim ramenima štiti se od vlaţnog prosinačkog zraka. Nije visok i nije nizak, nije debeo i nije mršav. Prsti pod tamnim rukavicama mogu biti kratki i punašni, ali i ne moraju. Njegova se stopala doimaju velikima, no moţda je stvar samo u veličini cipela. Kada biste mu pogledali u oči, ne biste primijetili ni oblik ni boju, nego samo to da ne izgledaju posve ljudski, a kada bi Kopač pogledao vas, dok biste vi tako gledali njega, te bi oči mogle biti posljednje što ste ikada vidjeli. Nosi dugačak crni kaput ili, pak, tamnoplavi, i nitko ţiv na ulici ne primjećuje njegov prolazak, premda svjedoka ima puno washingtonske su ulice prepune jer još traje jutarnja guţva. Kopač je u gradu i Stara je godina. S papirnatom vrećicom iz Fresh Fieldsa u ruci, Kopač zaobilazi parove, samce i obitelji i nastavlja hodati. Ispred sebe vidi postaju podzemne. Rečeno mu je da dođe točno u devet i neće kasniti. Kopač nikada ne kasni. Vrećica koju nosi u moţda punašnoj ruci poprilično je teška. Ima gotovo pet kilograma, iako će, kada se Kopač vrati u svoju motelsku sobu, biti znatno lakša.
  • 2. Neki muškarac sudara se s njim, smiješi se i govori: - Oprostite ali Kopač ga i ne gleda. Kopač nikada ne gleda nikoga i ne ţeli da netko gleda u njega. - Ne dopusti... - Klik. - Ne dopusti da ti netko vidi lice. Odvrati pogled. Jesi zapamtio? Zapamtio. Klik. Gledaj svjetla, razmišlja, gledaj... klik... blagdanske ukrase. Debelu novorođenčad koja resi natpise: Vrijeme prolazi. Neobični ukrasi. Neobična svjetla. Neobično je kako su lijepa. Ovo je Dupont Circle, sjedište novca, sjedište umjetnosti, sjedište mladih i otmjenih. Kopač to zna, ali samo zato što mu je to ispričao onaj čovjek koji mu sve govori. Dolazi do ulaza u tunel postaje podzemne ţeljeznice. Jutro je osvanulo oblačno, a kako je zima, grad nadvija prigušeno svjetlo. Kopač za takvih dana razmišlja o svojoj ţeni. Pamela nije voljela tamu i hladnoću, pa je... klik... ona... Sto je ono učinila? Tako je. Sadila je crveno i ţuto cvijeće. On sada gleda ulaz u podzemnu i razmišlja o slici koju je jednom vidio. On i Pamela bili su u nekom muzeju. Ondje su na zidu vidjeli nekakav stari crteţ. A Pamela je rekla: - Uţasno. Idemo. Bio je to prikaz ulaza u pakao. Tunel podzemne ţeljeznice gubi se na dubini od dvadeset metara, jedni se putnici uspinju, drugi spuštaju. Sve izgleda kao na tom crteţu. Ulaz u pakao. Ovdje su mlade ţene kratke kose i s aktovkama. Ovdje su mladići sa sportskim torbama i mobilnim telefonima. I tu je Kopač s vrećicom iz prodavaonice hrane. Moţda je debeo, moţda je mršav. Izgleda poput vas, izgleda poput mene. Kopača nikad nitko ne primjećuje i to je jedan od razloga zbog kojih je u svojem poslu tako dobar. - Najbolji si - rekao mu je prošle godine onaj čovjek koji mu sve govori. Ti si... klik, klik... najbolji.
  • 3. U 8.59 Kopač stupa na pokretne stube koje se spuštaju do postaje, stube prepune ljudi koji se gube u rupi. Uvlači ruku u vrećicu i prstom obavija ugodan drţak strojnice, koja moţe biti Uzi ili Mac-10 ili Intertech, ali posve izvjesno teţi pet kilograma, i u kojoj se svakako nalazi okvir sa stotinu puščanih metaka kalibra .22. Kopač je gladan, ţudi za juhom, ali se ne obazire na taj osjećaj. Jer je... klik... najbolji. Pogledava prema masi ljudi, ali je ne gleda. Ljudi čekaju u redu kako bi stupili na stube koje će ih odvesti u pakao. Ne gleda parove, kao ni muškarce s telefonima ni ţene s pomodnim frizurama, frizurama iz Supercutsa, kamo je odlazila i Pamela. Ne gleda obitelji. Vrećicu privija na prsa, kao netko tko nosi punu vrećicu boţičnih darova. Jednu ruku drţi na dršku te strojnice, o kojem god modelu bila riječ, dok drugom - s vanjske strane vrećice - drţi nešto za što bi čovjek na prvi pogled pomislio da je kruh koji bi lijepo išao uz juhu, ali je zapravo veliki prigušivač, ispunjen mineralnim vlaknima i komadićima gume. Zvučni signal s njegovog ručnog sata. Točno devet. On poteţe otponac. U trenutku kada kiša metaka počinje zasipavati putnike na stubama koji se pod paljbom bacaju naprijed, isprva se čuje samo pištanje. Prigušeni zvukovi strojnice ubrzo nestaju, zagušeni krikovima. - O Boţe pogledaj Isuse što se događa pogođen sam padam. - I slične stvari. Strojnica prigušeno pisti. I onaj uţasni zveket promašaja - metaka koji pogađaju metal i keramičke pločice. Taj je zveket vrlo bučan. Meci koji pogađaju metu puno su tiši. Svi gledaju uokolo, ne znaju što se događa. I Kopač gleda uokolo. Svi se mršte. I on se mršti.
  • 4. Nitko ne misli da netko puca. Svi su uvjereni da je netko pao i pokrenuo lančanu reakciju ljudi koji se kotrljaju stubama. Zveket i lom dok telefoni, aktovke i sportske torbe ţrtvama ispadaju iz ruku. Stotinu metaka izletjelo je za samo nekoliko trenutaka. Nitko ne primjećuje Kopača koji pogledava oko sebe, kao i svi. Mršti se. - Zovite hitnu policiju policiju Boţe moj djevojci treba pomoći treba joj pomoć netko ovaj je mrtav o Isuse Boţe moj njezina noga pogledajte joj nogu dijete moje dijete moje dijete... Kopač spusta vrećicu. Pri dnu ima malenu rupicu kroz koju su izišli meci. Unutra su sve vruće mjedene čahure. - Isključite ih isključite stube o Isuse pogledaj neka ih netko zaustavi zaustavite stube vuku ih i gnječe... I slične stvari. Kopač gleda. Jer gledaju i svi ostali. Ali teško je vidjeti što se događa u paklu. Dolje se vidi samo hrpa tijela koja raste, sve veća masa tijela koja se migolje... Neka su ţiva, neka mrtva, neka se pokušavaju izvući iz te hrpe koja se skuplja u podnoţju pokretnih stuba. Kopač se polagano vraća unatrag, u masu. A onda nestaje. Pravi je majstor u nestajanju. - Kada odlaziš, moraš se ponašati kao kameleon - rekao mu je čovjek koji mu sve govori. - Znaš što je to. - Gušter. - Tako je. - Koji mijenja boje. Vidio sam na televiziji. Kopač prolazi pločnicima prepunima ljudi. Trče čas ovamo čas onamo. To je smiješno. Smiješno... Nitko ne primjećuje Kopača. Koji izgleda poput vas i izgleda poput mene i izgleda poput drva. I čije je lice blijedo poput jutarnjeg neba. Ili mračno poput ulaza u pakao. Dok tako hoda - polagano, polagano - razmišlja o svom motelu. Gdje će ponovno napuniti strojnicu i ponovno napuniti
  • 5. prigušivač, čekinjastim mineralnim vlaknima, i sjesti u svoj udobni naslonjač, uz bocu vode i tanjur juhe. Sjedit će i opuštati se do popodneva, a onda - ako mu onaj čovjek koji mu sve govori ne ostavi poruku u kojoj će mu reći da to ne čini ponovno će navući onaj dugački crni ili tamnoplavi kaput i izići. I sve obaviti još jednom, ispočetka. Stara je godina. I Kopač je u gradu. Dok su kola hitne pomoći jurila prema Dupont Circleu, a spasitelji se probijali kroz jezoviti rudnik tijela na postaji podzemne ţeljeznice, Gilbert Havel hodao je prema Gradskoj vijećnici, na udaljenosti od tri kilometra. Na uglu Četvrte i ulice D, pokraj nekog usnulog stabla javora, Havel je zastao, otvorio omotnicu koju je nosio i još jednom, posljednji put, pročitao poruku. Gradonačelnice Kennedv, Kraj je blizu. Kopač je na slobodi i nema načina da ga zautavite. Opet će ubit - u četiri, osam i pol noći, ako ne platite. Traţim $20 miliona dolara u gotovini, koje ćete ostavit meni u vreći, tri kilometra juţno od autoceste 66 na zapadnoj strani BeltwayaI. Nasred Polja. Vi meni platit Novac do 12.00. Samo ja znat kako zaustavit Kopača. Ako me ohti uzmete, nastavit će ubijat. Ako me ubijete, nastavit će ubijat. Ako mislite da je prijetnja laţna, neki od Kopačevih metaka bili obojeni crnom bojom. To znam samo ja. 1 Prsten autocesta koje okruţuju Washington - prev. To je, zaključi Havel, jedna od najgenijalnijih uopće mogućih ideja. Mjeseci planiranja. Predviđene sve moguće reakcije policije i FBI-a. Kao u šahu. Osokoljen tom mišlju vratio je poruku u omotnicu, zatvorio je, ali ne i zalijepio, i nastavio ulicom. Havel je hodao pognuto i dugačkim koracima, spuštena pogleda, a sve to trebalo je nekako umanjiti njegovu visinu: stotinu osamdeset sedam centimetara.
  • 6. To mu, međutim, nije bilo lako; više je volio hodati uspravljen i odozgo zastrašivati ljude pogledom. Osiguranje u Gradskoj vijećnici, na broju jedan Judiciarv Squarea, bilo je upravo smiješno. Nitko ga nije ni primijetio kada je prošao pokraj glavnog ulaza u bezlično kameno zdanje i zastao kod automata s novinama ispred njega. Postavivši omotnicu ispod postolja, polagano se okrenuo i uputio u smjeru ulice E. Toplo je za Staru godinu, razmišljao je Havel. Zrak je mirisao na jesen - trulo lišće i vlaţni dim. Taj miris u njemu je izazvao neodređenu ali ipak bolnu nostalgiju za domom u kojem je odrastao. On sada zastane kod telefonske govornice na uglu, ubaci nekoliko novčića i okrene broj. Neki glas rekao je: - Gradska vijećnica. Sluţba osiguranja. Havel prisloni diktafon uz mikrofon i pritisne dugme za reprodukciju. Kompjutorski generirani glas tada reče: "Omotnica ispred zgrade. Ispod Postovog automata za novine. Odmah pročitajte. Radi se o ubojstvima u podzemnoj". Spustivši slušalicu, prešao je ulicu, ubacio diktafon u papirnatu čašu i sve zajedno odloţio u kantu za smeće. Havel ude u neki kafić i sjedne u separe kod prozora, odakle je dobro vidio onaj automat za prodaju novina i pokrajnji ulaz u Gradsku vijećnicu. Ţelio se uvjeriti da je netko uzeo omotnicu - i doista, netko ju je uzeo prije nego što je Havel uspio svući jaknu. Zanimalo ga je i tko će doći savjetovati gradonačelnika. I hoće li se pojaviti novinari. Kada mu je prišla konobarica, naručio je kavu i, iako je još bilo vrijeme doručka, sendvič s odreskom, najskuplju stvar u jelovniku. A zašto ne? Ubrzo će postati vrlo imućan. 10.00 - Tata, pričaj mi o Lađaru. Parker Kincaid zastane i odloţi tavu od lijevanog ţeljeza koju je do tog trenutka prao. Već je naučio da se ne smije uzbunjivati ni zbog kojeg dječjeg pitanja - točnije, nikako ne smije pokazati da je uzbunjen - tako
  • 7. da se sada nasmiješio dječaku, brišući ruke papirnatim ubrusima. - O Lađaru? - upita devetogodišnjeg sina. - Nema problema. Sto te zanima? Kuhinja Parkerove kuće u Fairfaxu, u Virginiji, odisala je mirisima blagdanskog objeda koji je pripremao. Luk, kadulja, ruţmarin. Dječak pogleda kroz prozor. Ne reče ništa. - Hajde - ponuka ga Parker. - Reci mi. Robby je imao plavu kosu i majčine plave oči. Nosio je grimiznu košulju Izod i ţućkastosmeđe hlače, u struku stisnute remenom Ralpha Laurena. Meki čuperak tog mu se prijepodneva naginjao na desnu stranu. - Zanima me... - započne dječak. - Znam da je mrtav i sve to... - Tako je - reče Parker, ne dodajući više ništa. ("Djetetu nikada ne reci više nego što pita". Bilo je to jedno od pravila iz Priručnika za samohrane roditelje Parkera Kincaida - priručnika koji je postojao samo u njegovoj glavi, ali kojim se ipak sluţio svakodnevno). - Stvar je samo u tome što vani... neki put izgleda kao da je on. Hoću reći, pogledao sam van i učinilo mi se da ga vidim. - A što radimo kada ti se to učini? - Uzimam štit i kacigu - izrecitira dječak - a ako je mrak, uključujem svjetla. Parker je ostao nepomično stajati. Obično bi se za ozbiljan razgovor s djecom spuštao kako bi im se oči našle u istoj razini. Ali kada bi se pojavila tema Lađara, psihoterapeut je preporučio da Parker stoji - kako bi se dječak osjećao sigurno u nazočnosti snaţne zaštitničke pojave odrasle osobe. A nešto na Parkeru Kincaidu uistinu je ulijevalo sigurnost. Tek napunivši četrdeset, bio je visok - oko metar osamdeset pet - i gotovo u jednako dobroj formi kao za studentskih dana. I to ne zahvaljujući aerobiku ili fitnessu, nego zahvaljujući brizi za dvoje djece - i njihovom nogometu, košarci, frizbiju i redovitom trčanju nedjeljom ujutro (no, dobro, trčao je Parker - obično iza njihovih bicikala dok bi oni kruţili obliţnjim parkom).
  • 8. - Pogledajmo. Moţe? Sto ti se učinilo, gdje si ga vidio? - U redu. - Imaš štit i kacigu? - Ovdje su. - Dječak se potapša po glavi i, poput kakvog viteza, podigne lijevu ruku. - Odlično. I ja imam svoj. - Parker je oponašao dječakove pokrete. Zajedno su prišli straţnjim vratima. - Vidiš, u onom grmlju - reče Robby. Parker pogleda preko svojih pola jutra zemlje u jednom starom stambenom naselju tridesetak kilometara zapadno od Washingtona. Vrt su najvećim dijelom pokrivali trava i cvjetni nasadi. No na samome završetku parcele nalazili su se gusti isprepleteni grmovi forzicije, kudzua i bršljana koje je već cijelu godinu namjeravao porezati. I dakako, ako bi čovjek malko stisnuo kapke, dio te vegetacije nalikovao je na ljudske obrise. - Izgleda pomalo sablasno - prizna Parker. - U to nema sumnje. Ali znaš da se Lađar pojavio još davno - Nije kanio umanjivati dječakov strah naglašavanjem činjenice da su ga prestrašili samo nekakvi zapušteni grmovi. Ali ţelio je Robbvju usaditi osjećaj o određenoj vremenskoj distanci. - Znam. Ali... - Koliko je otada prošlo godina? - Četiri - odgovori Robby. - Je li to puno vremena? - Poprilično... čini mi se. - Pokaţi mi. - On raširi ruke. - Ovako puno? - Moţda. - Mislim da je još više. - Parker još više razmakne dlanove. - To je vrijeme dugačko poput one ribe koju smo uhvatili u jezeru Braddock? - Ona je bila ovakva - reče dječak, sada već smiješeći se i pokazujući rukama. - Ne, ovako dugačka. - Parker se teatralno namršti.
  • 9. - Ne, ne, ovako. - Dječak je poskakivao s noge na nogu, visoko podignutih ruku. - Bila je duţa! - šalio se Parker. - Duţa! Robby otrči na suprotnu stranu kuhinje i podigne jednu ruku, a onda dotrči natrag i podigne drugu. - Bila je ovako dugačka! - Takav je morski pas - poviče Parker. - Ne, kit, ne, divovska lignja. Ne, znam... Čupava Mazurka! - Stvorenje iz knjige Kada bih ja vodio zoološki vrt. Robby i Stephie oboţavali su dr. Seussa2. Parker je djecu zvao "Whoovima", po stvorenjima iz knjige Horton čuje Whoa, njima apsolutno najdraţe priče svih vremena, draţe čak i od medvjedića Pooha. Parker i Robby nekoliko su se minuta lovili po kući, a onda je on uhvatio dječaka i još ga nekoliko trenutaka škakljao. - Znaš što? - reče Parker, već zadihan. - Što? - Što kaţeš da sutra uklonimo sve one grmove? - Mogu lija rezati pilom? - upita dječak brzo. Oh, kako su samo spremni za svaku priliku, pomisli on, u sebi se smiješeći. - Vidjet ćemo - reče Parker. - Super! - Robby veselo poskakujući iziđe iz kuhinje. Sjećanje na Lađara sada je već posve zasjenila euforija zbog mogućnosti da nešto radi motornom pilom. On otrči na kat i Parker začuje blago natezanje između brata i sestre oko toga koju će igricu igrati na Nintendu. Činilo se da je prevagu odnijela Stephanie, jer je zarazna špica Mario Brosa ispunila kuću. Parker zadrţi pogled na onom grmlju iza kuće. Lađar... on samo odmahne glavom. Uto se oglasi zvonce na ulaznim vratima. On pogleda u dnevnu sobu, no djeca ga nisu čula. Zatim priđe vratima i širom ih otvori. Privlačna se ţena smiješila. Naušnice su joj visjele ispod ravno podrezane kose koja je zbog sunca bila još svjetlija nego inače (Robby je imao takvu boju kose, dok je Stephanie imala
  • 10. 2 Theodor Seuss Geisel (1904-1991.), autor brojnih i silno popularnih dječjih knjiga s ekscentričnim likovima koje je sam ilustrirao -prev. više smeđu kosu, poput Parkera). Preplanula je koţa bila besprijekorna. - Pa, bok - reče Parker nesigurnim tonom. On pogleda pokraj nje i s olakšanjem uvidi da je motor ţutobijelog Cadillaca na prilaznom putu još uvijek uključen. Richard je sjedio za upravljačem i čitao Wall Street Journal. - Bok, Parker. Upravo smo sletjeli na Dulles. - Ona ga zagrli. - Bili ste... gdje ono? - St. Croix. Bilo je divno. Oh, opusti se. Boţe, kako se samo drţiš... Svratila sam samo na minutu. - Dobro izgledaš, Joan. - Dobro se osjećam. Doista dobro. Ne mogu točno odrediti izgledaš li i ti dobro, Parkeru. Nekako si blijed. - Djeca su na katu... - On se okrene kako bi ih dozvao. - Ne, nema problema - zausti Joan. - Robby, Stephie! Došla je mama. Mukli udarci na stubama. Whoovi brzo iziđu iza ugla i dotrče do Joan. Ona se smiješila, no Parker je jasno vidio da se ljuti jer ih je pozvao. - Mama, kako si preplanula! - reče Stephie, zabacujući kosu poput Spajsice. Robby je bio pravi mali anđeo; Stephanie je imala izduţeno, ozbiljno lice, koje će, nadao se Parker, kada napuni dvanaest-trinaest godina, dječacima izgledati intelektualno i stoga zastrašujuće. - Gdje si bila, mama? - upita Robby, mršteći se. - Na Karibima. Tata vam nije rekao? - Kratak pogled upućen Parkeru. Da, rekao im je. Joan ne moţe shvatiti da djeca nisu uzrujana zbog pogrešne informacije o njezinom odredištu nego zbog činjenice da za Boţić nije bila u Virginiji. - Jeste li se lijepo proveli za blagdane? - upita ih.
  • 11. - Dobili smo zračni hokej i ja sam danas već tri puta pobijedila Robbvja. - Ali ja sam četiri puta za redom zabio gol! - reče on. - Jesi nam nešto donijela? Joan pogleda prema automobilu. - Svakako. Ali znate, stvari su mi ostale u kovčegu. Svratila sam samo na minutu, kako bih vas pozdravila i popričala s vašim ocem. Darove ću donijeti sutra, kada vas posjetim. Stephie reče: - Oh, da, i dobila sam loptu 2a nogomet i novi Mario Bros i cijeli komplet Wallacea i Gromka... Robby prekine sestru. - A ja sam dobio Death Star i Millennium Falcon. I hrpe Micro Machinesa! I palicu Sammvja Sose. I gledali smo Oralara. - Jeste li dobili moje darove? - upita Joan. - A-ha - reče Stephanie. - Hvala. - Djevojčica je bila besprijekorno uljudna, ali Barbika u haljini za izbor ljepote više je nije osobito zanimala. Današnje osmogodišnjakinje više nisu iste kao osmogodišnjakinje u doba Joanina odrastanja. - Tata je vratio moju košulju - reče Robby. - Zamijenili smo je za moju veličinu. - Rekla sam mu da to učini ako ti ne bude odgovarala - reče Joan brzo. - Ţeljela sam vam dati barem nešto. - S tobom se za Boţić nismo čuli - reče Stephie. - Oh - reče Joan kćeri - iz tog je našeg mjesta bilo uţasno teško telefonirati. Gotovo kao na pustom otoku. Telefoni najčešće nisu radili. - Ona sada sinu promrsi kosu. - Osim toga, vas i nije bilo kod kuće. Sada je krivnju pripisivala njima. Joan nije naučila da djeca nikada nisu kriva ni za što, barem ne u toj dobi. Ako ti u nečemu pogriješiš, ti si kriv; ako oni u nečemu pogriješe, opet si kriv ti. Oh, Joan... Upravo su takve sitne pogreške - blago prebacivanje krivnje - jednako teške kao i pljuske. Unatoč tome, on nije rekao ništa. ("Nikada ne dopusti da djeca vide kako se roditelji prepiru").
  • 12. Joan se pridigne. - Richard i ja sada moramo poći. Moramo pokupiti Elma i Sainta. Jadnici su u kavezima već cijeli tjedan. Robby je odjednom ponovno ţivnuo. - Mi večeras imamo tulum i gledat ćemo vatromet na televiziji i igrati monopolv, Katove zvijezda. - Oh, pa to će biti zabavno - reče Joan. - Richard i ja idemo u Kennedy Center. Na operu. Volite operu, zar ne? Stephie slegne ramenima, onako široko i zagonetno, kako je to u posljednje vrijeme sve češće činila kada bi je netko od odraslih nešto upitao. - To je drama u kojoj ljudi pjevaju priču - reče Parker djeci. - Moţda bismo vas Richard i ja jednom mogli odvesti na operu. Biste li to ţeljeli? - Valjda - reče Robby. Nijedan se devetogodišnjak ne bi mogao čvršće obvezati na odlazak na elitnu kulturnu predstavu. - Čekaj malo - izlane odjednom Stephie. Zatim se okrene i pojuri stubama. - Dušo, nemam puno vremena. Moramo... Djevojčica se već trenutak kasnije vratila s novom opremom za nogomet, predala je majci u ruke. - O, Boţe - reče Joan - kako je lijepa. - S nelagodom je drţala dres, kao dijete koje je ulovilo ribu pa točno ne zna što će s njom. Parker Kincaid razmišlja: najprije Ladar, sada još Joan... Kako nam danas prošlost ne da mira. Ali, zašto ne? Ipak je Stara godina. Vrijeme za pogled unatrag... Joan je očito laknulo kada su djeca otrčala natrag, u Stephieinu sobu, razdragana zbog obećanja o novim darovima. A onda je osmijeh s njezina lica iznenada iščeznuo. Sto je bilo najironičnije, u toj dobi - bilo joj je trideset devet godina - najbolje je izgledala s mrzovoljnim izrazom na licu. Vrškom prsta dodirnula je prednje zube kako bi provjerila jesu li umrljani ruţem. Bila je to njezina navika još iz doba kada su bili u braku. - Parker, ovo nisam morala... - Već je uvukla ruku u svoju torbicu marke Coach.
  • 13. Dobijesa, kupila mi je boţični dar. A ja njoj nisam. On stane brzo razmišljati: ima li još kakav dar viška, nešto što je kupio a još nije dao? Nešto što bi mogao... Ali onda je vidio da ona iz torbice vadi sveţanj papira. - Mogla sam jednostavno pustiti da to u ponedjeljak sredi dostavljač poziva. Dostavljač poziva? - Ali ţeljela sam s tobom razgovarati prije nego što učiniš nešto nepromišljeno. U zaglavlju dokumenta stajalo je: "Prijedlog za modifikaciju Naloga o skrbništvu nad djecom". On osjeti udarac duboko u trbušnoj šupljini. Čini se da Joan i Richard ipak nisu došli izravno iz zračne luke, nego su najprije svratili njezinom odvjetniku. - Joan - reče on s očajem u glasu - nisi valjda... - Ţelim ih, Parkeru, i dobit ću ih. Nemojmo se oko toga natezati. Moţemo zajednički nešto smisliti. - Ne - prošapće on. - Ne. - Osjećao je kako mu snaga napušta tijelo pred naletom vala panike. - Četiri dana s tobom, petkom i vikendom sa mnom. Ovisno o tome što Richard i ja imamo u planu... u posljednje vrijeme često putujemo. Čuj, imat ćeš više vremena za sebe. Mislim da bi se radovao... - Apsolutno ne. - To su moja djeca... - započne ona. - U strogo sluţbenome smislu. - Parker je puno skrbništvo imao već četiri godine. - Parkeru - reče ona razumnim tonom - moj je ţivot sada stabilan. Ide mi dobro. Ponovno vjeţbam. Udala sam se. Za drţavnog sluţbenika u lokalnoj vladi jednog okruga koji je, prema pisanju Washington Posta, za dlaku izbjegao suđenje za prošlogodišnje primanje mita. Richard je tek ptičica koja se hrani mrvicama, ostacima washingtonske politike. Usto i muškarac s kojim je Joan spavala tijekom posljednje godine braka s Parkerom.
  • 14. Pribojavajući se da bi ga mogla čuti djeca, on prošapće: - Robbvju i Stephanie stranac si praktički otkako su se rodili. - A onda dlanom udari po papirima, posve podlijeţući napadaju bijesa. - Razmišljaš li uopće o njima? O tome što će im ovo donijeti? - Potrebna im je majka. Ne, pomisli Parker, Joan treba nešto novo za svoju zbirku. Prije nekoliko godina to su bili konji. Potom čistokrvni vajmaraneri. Zatim antikviteti. I kuće u otmjenim četvrtima: ona i Richard iz Oaktona su se preselili u Clifton, pa u McLean, pa u Alexandriju. "Napredujemo", rekla mu je tada, iako je Parker znao da se ona jednostavno zasitila dotadašnje kuće i četvrti čim je uvidjela da u novoj sredini nije uspjela steći prjatelje. Sada pomisli na to kako bi na djecu djelovale tako česte selidbe. - Zašto? - upita je. - Ţelim obitelj. - Imaj djecu s Richardom. Mlada si. Ali to nikako ne bi ţeljela i Parker je to dobro znao. Koliko je god voljela trudnoću - nikada nije bila ljepša - potpuno se raspala kada je trebalo ţivjeti s novorođenčadi. Čovjek teško moţe imati dijete kada je, u emocionalnome smislu, i sam dijete. - Za to si posve neprikladna - reče Parker. - O, Boţe, doista si naučio kako se skidaju rukavice, zar ne? No, dobro, moţda i nisam bila prikladna. Ali ta je faza sada iza mene. Ne, to ti je u prirodi. - Borit ću se protiv toga, Joan - odvrati on jednostavno. - To dobro znaš. Ona sada Ijutito reče: - Doći ću sutra u deset. I dovodim socijalnu radnicu. - Molim?!? - Ostao je posve zatečen. - Samo da popriča s djecom. - Joan... Unatoč prazniku? - Parker nije mogao ni zamisliti da bi netko od socijalnih radnika pristao na takvo što, no onda uvidi da je Richard zacijelo potegnuo određene veze.
  • 15. - Ako si tako dobar otac kao što misliš, nećeš imati problema bude li ona razgovarala s njima. - I nemam nikakvih problema. Samo mislim na njih. Pričekaj do sljedećeg tjedna. Što misliš, kako će se osjećati bude li ih neka nepoznata osoba tako ispitivala na praznik? To je krajnje apsurdno. Ţele se vidjeti s tobom. - Parkeru - reče ona, već na rubu strpljivosti - ona je profesionalka. Neće ih ispitivati. Čuj, moram ići po pse. Ubrzo zatvaraju, zbog blagdana. A ti jadni psići... Oh, hajde, Parkeru. Nije baš smak svijeta. Ali, da, razmišljao je on, upravo je tako: ovo je smak svijeta. On je već zamahnuo kako bi zalupio vratima, no zastao je negdje na pola puta, znajući da bi taj zvuk uznemirio djecu. Zatvorio je vrata uz odlučan škljocaj. Navukao zasun i učvrstio lanac, kao da nastoji svim sredstvima prepriječiti put pravom uraganu loših vijesti. Presavivši papire a da ih nije ni pogledao, ušao je u radnu sobu i samo ih ubacio u pisaći stol. Još je nekoliko minuta hodao amo-tamo, a onda se uspeo na kat i provirio u Robbvjevu sobu. Djeca su se smijala i jedno na drugo bacala svemirske brodove. - Nema bombardiranja na Staru godinu - reče Parker. - Sutra, znači, moţemo? - upita Robby. - Vrlo duhovito, mladiću. - On je počeo! - reče Stephie, a onda se vrati čitanju knjige. Malena kuća u preriji*. - Tko će mi pomoći u uredu? - upita on sada. - Ja - poviče Robby. Otac i sin zajedno se spuste do njegovog ureda u podrumu. Nekoliko minuta kasnije Parker je ponovno začuo elektroničku glazbu, kada je Stephie knjiţevnost zamijenila računalima i neustrašivog Marija još jednom uputila u novu pustolovinu. *** Gradonačelnik Gerald Kennedv - demokrat, da, ali ne iz onog klana Kennedvja - pogleda list bijelog papira koji mu je leţao na stolu.
  • 16. Gradonačelnice Kennedv, Kraj je blizo. Kopač je na dohodi i nema načina da ga zautavite. Za taj list bio je spojen i jedan FBI-ev dopis, s naslovom: "Priloţeni dokument je kopija. METSHOOT - slučaj ubojstava u podzemnoj, 31/12". METSHOOT, pomisli Kennedv. Ubojstva u podzemnoj ţeljeznici. FBI oboţava te svoje nazive, prisjeti se sada. Sjedeći, pognut poput medvjeda, za bogato ukrašenim radnim stolom u svojem georgijanskom uredu u vrlo negeorgijanskoj washingtonskoj Gradskoj vijećnici, Kennedv još jednom pročita poruku. A onda podigne pogled prema dvoje ljudi koji su mu sjedili nasuprot. Vitka, privlačna plavuša i visoki, vitki 3 Jedna iz niza povijesnih poluautobiografskih knjiga za djecu autorice Laure Ingalls Wilder (1867-1957.) -prev. sjedokosi muškarac. Kennedy koji je počeo ćelaviti ljude je često kategorizirao prema kosi. - Sigurni ste da je on odgovoran za ono divljanje? - Ono što je rekao o mecima - reče ţena - da su obojeni... ? To je provjereno. Sigurni smo da je poruku poslao počinitelj. Kennedy, krupan čovjek koji se u tom tijelu osjećao ugodno, divovskim dlanovima okrene poruku na stolu. Uto se otvore vrata i neki mladi crni muškarac u dvorednom talijanskom odijelu i ovalnim naočalama ude u ured. Kennedv mu pokaţe prema stolu. - Ovo je Wendell Jefferies - reče gradonačelnik. - Moj glavni pomoćnik. Agentica kimne. - Margaret Lukas. Onaj agent samo načini neki pokret koji je Kennedvju izgledao kao slijeganje ramenima. - Cage. - Nakon toga svi su se rukovali. - Oni su iz FBI-a - reče Kennedv. Jefferies kao da je kimanjem ţelio reći: Očito. Kennedv kopiju poruke odgurne prema svom pomoćniku. Jefferies popravi poloţaj skupih naočala i pogleda poruku. - Sranje. Sprema se za novi napad? - Tako izgleda - reče agentica.
  • 17. Kennedv promotri dvoje agenata. Cage je došao iz Devete ulice sjedišta FBI-a - a Lukasica je bila v.d. šefa FBI-eve Ťvvashingtonske podruţnice. Njezin je šef bio na putu, tako da je ona vodila slučaj ubojstava na postaji podzemne. Cage je bio stariji i činilo se da ima dobre veze u FBI-u; Lukasova je bila mlada i ostavljala je dojam ciničnije i energičnije osobe. Jerry Kennedv bio je washingtonski gradonačelnik sada već tri godine i grad je odrţavao iznad površine ne zahvaljujući iskustvu i vezama, nego ciničnosti i energiji. Bilo mu je drago što slučaj vodi Lukasica. - Idiot ne zna čak ni pisati - promumlja Jefferies, spuštajući sjajno lice kako bi ponovno pročitao poruku. Imao je uţasno loš vid, manu koja je mučila sve njegove sestre i braću. Dobar dio mladićeve plaće odlazio je njegovoj majci, još dvojici njezinih sinova i dvjema kćerima u jugoistočnome dijelu Washingtona. Dobro djelo koje Jefferies nikada nije spominjao - to je tajio jednako kao i činjenicu da mu je otac ubijen dok je u Istočnoj trećoj ulici kupovao heroin. Za Kennedyja je mladi Wendell Jefferies bio najplemenitije srce Washingtona. - Ima li tragova? - upita pomoćnik. Lukasica reče: - Ništa. U istragu smo uključili i VICAP4, gradsku policiju, psihološki odjel na našoj akademiji, kao i policijske organizacije u okruzima Fairfax, Prince William i Montgomerv. Ali još nemamo ništa konkretno. - Isuse - reče Jefferies, pogledavajući na ručni sat. Kennedv pogleda mjedeni sat koji je stajao na njegovom stolu. Bilo je nekoliko minuta nakon deset. - Dvanaest sati... podne - reče zamišljeno, pitajući se zašto se ucjenjivač posluţio 24-satnim sustavom biljeţenja vremena, kao u Europi, ili u vojsci. - Imamo dva sata. Jefferies reče: - Morat ćeš dati izjavu, Jerry. Ubrzo. - Znam. - Kennedv ustane. Zašto se to moralo dogoditi sada? Zašto ovdje?
  • 18. Zatim pogleda Jefferiesa - čovjek je mlad, ali, Kennedv je to znao, pred njim je velika politička karijera. Upućen je, snalaţljiv i vrlo brz; na Jefferiesovom zgodnom licu pojavi se ogorčen izraz i Kennedv uvidi da i on misli isto to: Zašto baš sada? Kennedv pogleda dopis o posebnim tribinama za gledatelje vatrometa, večeras, u ponoć, na Mallu5. On i Claire, njegova supruga, trebali bi sjediti s kongresnikom Paulom Lanierom i drugim glavnim gradskim zvjerkama. Odnosno, tako bi bilo da nije došlo do ovoga. Zašto baš sada? Zašto u mojem gradu? Zatim upita: - Sto činite kako biste ga uhvatili? Odgovorila mu je Lukasica, i to odmah. - Ispitujemo PD-e... povjerljive doušnike... i svoje ljude koji su na bilo kakav način povezani s domaćim ili stranim terorističkim skupinama. Zasada nismo došli ni do čega. A ja procjenjujem 4 Violent Crime Apprehension Program - program praćenja podataka o počiniteljima teških zločina -prev. 5 Velika zelena površina u središtu Washingtona -prev. da tu i nema terorističkih prstiju. Meni cijela stvar smrdi na školski primjer zločina radi stjecanja materijalne koristi. Imam i agente koji uspoređuju slučajeve iznude iz prošlosti, ne bi li nekako došli do zajedničkog obrasca. Proučavamo sve ostale prijetnje koje su u protekle dvije godine došle na adresu grada ili gradskih duţnosnika. Zasada još nemamo ništa. - I gradonačelnik je primio određene prijetnje, znate - reče Jefferies. - U vezi sa slučajem Moss. - Sto je to? - upita Cage. Odgovorila je Lukasica: - Tip koji je otkucao Upravu za školstvo. Tip kojeg sam čuvala. - Ah, taj. - Cage slegne ramenima. Agentica Lukas sada se obrati Jefferiesu: - Znam za te prijetnje. Proučila sam ih. Ali ne bih rekla da je ovo povezano s tim. Ono
  • 19. su bile obične anonimne prijetnje s javnih govornica. U igri nije bio novac i nije bilo drugih zahtjeva. Obične anonimne prijetnje, pomisli Kennedv cinično. Osim što ne zvuče tako obično ako ti se ţena u tri u noći javi na telefon i čuje: "Prestanite čeprkati po Mossu. Ili ćete biti jebeno mrtvi, jednako kao on". Margaret Lukas nastavi: - Kada govorimo o standardnoj istrazi, dio mojih agenata provjerava registracijske oznake svih automobila koji su jutros bili parkirani u okolici Gradske vijećnice. Provjeravamo i tablice automobila u blzini Dupont Circlea. Kao i područje određeno za isporuku kod kruţne autoceste, sve hotele, stanove, prikolice i kuće u tom području. - Po vašem se tonu ne bi reklo da ste optimistični - progunđa Kennedv. - I nisam. Nema svjedoka. Barem ne pouzdanih. A u ovakvom slučaju trebamo svjedoka. Kennedv još jednom pogleda poruku. Učinilo mu se nobičnim da nekakav luđak, ubojica, ima tako lijep rukopis. Obraćajući se agentici Lukas, sada reče: - Onda... izgleda da pitanje glasi... platiti ili ne? Lukasica sada pogleda Cagea. On odgovori: - Osim ako platite traţeni iznos ili se pojavi neki doušnik s konkretnim informacijama o tome gdje je Kopač, drţimo da ga do četiri popodne nećemo moći spriječiti. Jednostavno nemamo dovoljno tragova. - Ona još pridoda: - Ne predlaţem da platite. To je samo naša procjena onoga što će se dogoditi ako ne platite. - Dvadeset milijuna - reče on zamišljeno. Vrata ureda uto se otvore bez kucanja i na njima se pojavi neki visoki muškarac, pribliţno šezdesetogodišnjak, u elegantnom sivom odijelu. Oh, divno, pomisli Kennedv. Još jedan kuhar u našoj maloj kuhinji.
  • 20. Zastupnik u Kongresu Paul Lanier stisne gradonačelnikovu ruku i predstavi se agentima FBI-a. Wendellu Jefferiesu nije poklonio ni tračak pozornosti. - Paul je - reče Kenndv Lukasici - na čelu odbora za upravljanje D.C.-om6. Iako je D. C. imao određeni stupanj autonomije, Kongres je nedavno preuzeo financiranje grada, te je gradskim vlastima dijelio novac poput roditelja koji daje dţeparac nepromišljenom djetetu. Osobito nakon nedavnog skandala s Upravom za školstvo, Lanier je Kennedvju bio ono što je revizor za knjige prihoda i rashoda. Lanier nije čuo omalovaţavajući ton u Kennedvjevom glasu iako se činilo da agentici Lukas nije promaknuo - i sada upita: Moţete li me upoznati sa situacijom? Lukasica još jednom ponovi svoje procjene. Lanier je i dalje stajao, a sva tri dugmeta na njegovom odijelu bila su čvrsto zakopčana. - Zašto baš ovdje? - upita Lanier - Zašto baš u Washingtonu? Kennedv se u sebi nasmije. Gad mi je ukrao čak i retoričko pitanje. Margaret Lukas odgovori: - Ne znamo. Kennedv nastavi: - Doista mislite da će to ponovno učiniti? - Da. Kongresnik upita: - Jerry, ne razmišljaš valjda ozbiljno o plaćanju? 6 District of Columbia - izdvojeni dio američke federacije, po statusu ravnopravan saveznim drţavama; teritorijalno obuhvaća područje grada Washingtona - prev. - Razmatram sve mogućnosti. Lanier mu uputi sumnjičav pogled. - Ne brineš se za to kako će sve to izgledati? - Ne, to me ni najmanje ne zanima - reče ljutite No kongresnik je samo nastavio svojim besprijekornim političarskim baritonom. - Bit će to pogrešna poruka. Popuštanje teroristima.
  • 21. Kennedv pogleda Lukasicu, koja reče: - O tome bi doista valjalo razmisliti. O teoriji velike brane. Popustite jednom iznudivaču, pojavit će se i drugi. - Ali nitko ne zna za ovo, zar ne? - Kennedv glavom pokaţe prema poruci. - Dakako da znaju - reče Cage. - A ubrzo će znati puno ljudi. Takva stvar ne moţe dugo ostati ispod poklopca. Takve poruke imaju krila. Budite uvjereni. - Krila - ponovi Kennedv. Taj mu se izraz nikako nije sviđao, te je tim više bio sretan što predstavu vodi Lukasica. On je sada upita: - Sto moţete poduzeti kako biste ga pronašli ako ipak platimo? Ponovno je odgovorila agentica Lukas. - Naši će tehničari preurediti torbu... postaviti odašiljač. Dvadeset milijuna teţit će stotinjak kilograma - objasni još. - To čovjek ne moţe tek tako sakriti pod automobilsko sjedalo. Pokušat ćemo ga slijediti do skloništa. Bude li sreće, doći ćemo i do njega i do ubojice... tog Kopača. - "Sreće" - ponovi Kennedv skeptičnim tonom. Zgodna je to ţena, pomisli sada, iako je gradonačelnik - koji je u braku sa svojom suprugom bio trideset sedam godina i ni u jednom trenutku nije ni pomislio da bi je mogao prevariti - znao da se ljepota najvećim dijelom sastoji od izraza očiju, usta i drţanja, a ne Bogom dane grade. A lice Margaret Lukas nije se nijednom smekšalo, otkako je ušla u ured. Nije bilo ni osmijeha, ni suosjećanja. Glas joj je sada bio nesmiljen: - Ne moţemo vam dati ništa u postocima. - Ne, dakako. - Dvadeset milijuna - reče zamišljeno Lanier, čovjek koji je imao ključeve blagajne. Kennedv ustane, odgurne naslonjač unatrag i priđe prozoru. Pogleda na smeđi travnjak i drveće prošarano smeđim lišćem. Zima je u sjevernoj Virginiji posljednjih nekoliko tjedana bila sablasno topla. Meteorolozi su za večeras prognozirali prvi pravi snijeg te zime, no zrak je zasada još bio topao i vlaţan, tako da je u sobu dolazio miris bilja u raspadanju. Sve je to čovjeka
  • 22. nekako uznemiravalo. Na suprotnoj strani nalazio se park, na čijoj je sredini stajao neki veliki, tamni, suvremeni kip; Kennedvja je podsjećao na jetru. On sada načas pogleda Wendella Jefferiesa, koji shvati znak i pridruţi mu se. Njegovog je pomoćnika obavijao miris muškog losiona; na sebi je imao barem dvadeset različitih mirisa. Gradonačelnik prošapće: - Onda, Wendy, pritisak je gadan, ha? Pomoćnik, koji nikada nije bio poznat po suzdrţanosti, odgovori: - Lopta je u vašim rukama, šefe. Ispustite je i gotovi smo, i vi i ja. I ne samo to. 7 ne samo to... A Kennedv je mislio kako se nakon skandala s onom Upravom za školstvo stanje više ne moţe pogoršati. - Zasada - reče Kennedv - nema tragova. Nema ničega. Zasada imaju dvadeset troje poginulih. Zasada znaju samo da će taj psihopat u četiri poslije podne pokušati ubiti još ljudi, pa još nakon toga i onda još nakon toga. Vani se taj sablasno topli zrak pokrenuo. Pet čipkastih smeđih listova odlepršalo je prema tlu. On se okrene i stane za stol. Pogleda na mjedeni stolni sat. Bilo je 10.25. Lanier reče: - Ja predlaţem da ne platimo. Hoću reći, čini mi se da bi, kada shvati da na slučaju radi i FBI, mogao jednostavno odustati i nestati u brdima. Agentica Lukas reče: - Ali pretpostavio je da će se FBI umiješati i prije nego što se upustio u to. Kennedv je odmah uočio sarkazam u njezinu glasu. Lanier ni ovaj put nije bio svjestan takvih stvari. Kongresnik nastavi, obraćajući se njoj: - Nisam mislio da ste skloni plaćanju. - I nisam. - Ali mislite da će nastaviti pucati ako ne platimo. - Da - reče ona.
  • 23. - No, da... - Lanier uzdigne ruke. - Ali nije li to onda nekako nedosljedno? Ne mislite da trebamo platiti... ali on će nastaviti pucati. - Tako je. - To nam nije od osobite pomoći. Lukasica reče: - Riječ je o čovjeku koji je pripravan ubiti koliko je god potrebno ljudi, samo da dođe do novca. S takvim se ljudima ne moţe pregovarati. - Hoće li vam isplata otezati posao? - upita Kennedv. - Hoće li ga biti teţe uhvatiti? - Neće - reče ona. Trenutak kasnije još i: - Onda... hoćete li platiti ili nećete? Stolna svjetiljka obasjavala je poruku. Kennedvju se činilo da taj papir blista poput plamena. - Ne, nećemo - reče Lanier. - Zauzet ćemo odlučan stav. Nećemo popuštati terorizmu, nego ćemo... - Ja ću platiti - reče Kennedv. - Sigurni ste? - upita ga agentica Lukas. Činilo se da joj je svejedno hoće li odluka biti ovakva ili onakva. - Posve siguran. Dajte sve od sebe kako biste ga uhvatili. Ali grad će platiti. - Čekaj malo - reče kongresnik. - Nećemo baš tako brzo. - Nije uopće brzo - reče Kennedv ljutito. - O tome razmišljam sve otkako sam dobio tu prokletu stvar. - Pritom pokaţe prema onoj plamenoj poruci. - Jerry - započne Lanier, s gorčinom se nasmijavši - nemaš pravo donositi takvu odluku. - Ali zapravo ima - reče Wendell Jefferies, koji je ispred svog imena imao pravo stavljati titule magistra prava i doktora pravosudnih znanosti. - Kongres ima jurisdikciju - reče Lanier razdraţljivo. Cage se obrati Lanieru: - Ne, nema. Odluku donosi isključivo D. C. Prije nego što sam došao ovamo, pitao sam ministra pravosuđa.
  • 24. - Ali mi nadziremo novac - reče Lanier ljutito. - I ja tu isplatu neću odobriti. Kennedv načas pogleda Wendyja Jefferiesa, koji se na trenutak zamisli. - Dvadeset milijuna? Moţemo posuditi sredstva za trošenje po diskrecionom pravu. - On se nasmije. Ali sredstva ćemo morati posuditi iz rezervi Uprave za školstvo. Njihov je račun jedini toliko likividan. - To je jedino mjesto? - Tako je. Na svim ostalim računima imamo samo dugove ili sitniš. Kennedv odmahne glavom. Kakva prokleta ironija: novac za spašavanje grada postoji isključivo zahvaljujući tome što je netko muljao i time gradsku vladu uvukao u skandal divovskih razmjera. - Jerry, pa to je apsurdno - reče Lanier. - Čak i ako uhvate te tipove, netko bi istu stvar mogao pokušati sljedeći mjesec. Nikada ne pristaj na dogovore s teroristima. To je washingtonsko pravilo. Čitaš li dopise s preporukama State Departmenta7? - Ne, ne čitam - reče Kennedv. - Nitko mi ih ne šalje. Wendy, počni raditi na tom novcu. A vi, agentice Lukas... uhvatite tog kučkinog sina. Sendvič je bio OK. Ne super, ne vrhunski. Gilbert Havel zaključi kako će, pošto dobije novac, otići u Jockev Club i pojesti pravi odrezak. Filet mignon. I popiti bocu pjenušca. On sada dovrši kavu, i dalje motreći ulaz u Gradsku vijećnicu. Šef washingtonske policije brzo je došao i brzo otišao. Desetak novinara i televizijskih ekipa odvraćeno je od ulaza, usmjereno prema pokrajnjem ulazu u zgradu. Činilo se da time nisu oduševljeni. A onda je u vijećnicu prije nekoliko minuta ušlo dvoje ljudi, očito agenata FBI-a, muškarac i ţena, koji se nakon toga, barem zasada, nisu pojavili. Na slučaju posve izvjesno radi FBI. No, dobro, to je očekivao. Zasada nema iznenađenja.
  • 25. Havel pogleda na ručni sat. Vrijeme je za odlazak u bazu, treba nazvati iznajmljivača helikoptera. Treba pripremiti puno 7 Američko ministarstvo vanjskih poslova - prev. toga. Planovi za podizanje tih dvadeset milijuna dolara bili su vrlo sloţeni i pomno razrađeni - a planovi za bijeg još sloţeniji. Havel plati - starim, izguţvanim novčanicama od jednog dolara i ponovno navuče kaput i kapu. Izišavši iz kafića, skrenuo je s pločnika i brzo, oborena pogleda, prošao kroz jednu uličicu. Postaja podzemne ţeljeznice Judiciarv Square nalazila se točno ispod gradske vijećnice, no on je znao da će ta postaja biti pod nadzorom policije ili agenata, tako da se uputio prema aveniji Pennsvlvania, odakle će autobusom otići do jugoistočnog dijela grada. Bijelac u crnačkoj četvrti. Ţivot je katkada doista neobičan. Gilbert Havel izišao je iz uličice i skrenuo u jednu pokrajnju ulicu koja će ga odvesti do Pennsvlvanije. Na semaforu se pojavilo zeleno. Havel stupi na kolnik. Iznenada mu na lijevoj strani bljesne nešto veliko i mračno. On se okrene u tom smjeru. Sranje, ne vidi me! Ne vidi me, ne vidi... - Hej! - poviče Havel. Vozač jednog velikog dostavnog kamiona gledao je račun koji je drţao u ruci i tako projurio kroz crveno. Uţasnut, sada podigne pogled. Uz zaglušujuću škripu kočnica, kamion izravno pogodi Havela. Vozač je vrištao: - Kriste, ne! Kriste... Havel je ostao između prednjeg branika kamiona i jednog parkiranog automobila, sav zgnječen. Vozač iskoči i u šoku ga pogleda. - Nisi gledao! Ja nisam kriv! - A onda pogleda oko sebe i uvidi da je prošao kroz crveno. - O, Isuse. - U tom trenutku ugleda dvoje ljudi kako s ugla trče prema njemu. Još je nekoliko trenutaka neodlučno stajao. No onda ga je obuzela panika, te je potrčao prema kamionu. Pritisnuvši papučicu gasa do kraja, krenuo je unatrag i odmah zatim pojurio dalje ulicom, i uz naginjanje i škripu guma skrenuo na prvome raskriţju.
  • 26. Prolaznici, dvojica muškaraca tridesetih godina, pritrčali su Havelu. Jedan se sagnuo kako bi mu opipao puls. Drugi je samo stajao iznad njega, zagledan u divovsku lokvu krvi. - Onaj kamion - prošapće muškarac koji je stajao - samo je odjurio! Jednostavno je pobjegao! - A onda upita prijatelja: - Je li mrtav? - O, da - reče drugi. - O, da, još kako. 12.45 Gdje? Margaret Lukas leţala je na vitkom trbuhu, na jednoj uzvisini s koje se vidio Beltway. Promet je jurio autocestom, nepresušna rijeka vozila. Ona ponovno pogleda na ručni sat. I pomisli: pa, dobro, gdje si?!? Bolio ju je trbuh, boljela su je leda, boljeli su je laktovi. Nije bilo načina da se mobilno zapovjedno mjesto postavi u blizini mjesta određenog za ostavljanje novca - čak ni zakamuflirano - a da ih iznuditelj ne vidi, ako je negdje u blizini. I tako se našla na tom mjestu, u trapericama, jakni i kapi sa zaslonom okrenutim unatrag, poput snajperista ili kakvog rappera, ispruţena na tvrdoj zemlji. Gdje su se nalazili već puni sat. - Zvuk podsjeća na vodu - reče Cage. - Što to? - Promet. I on je leţao na trbuhu, uz nju, gotovo je dodirujući bedrom onako kako bi, recimo, leţalo dvoje ljubavnika na plaţi, dvoje ljudi zagledanih u zalazak sunca. Pomno su promatrali nekakvo polje udaljeno stotinu metara. Gledali su mjesto određeno za ostavljanje novca u blizini Gallows Roada - da, "Gallows8"... ironija je bila toliko izraţena da je nitko od agenata nije čak ni komentirao. - Znaš kako do toga dolazi? - nastavi Cage. - Nešto ti se uvuče pod koţu i ti pokušavaš o tome ne razmišljati. Ali ne moţeš si pomoći. Hoću reći, zvuči kao voda.
  • 27. Agentici Lukas ništa nije zvučalo kao voda. Ona je čula automobile i kamione. Gdje je počinitelj? Čeka ga dvadeset milijuna dolara, a on ih ne uzima. - Gdje je, dovraga? - promumlja neki drugi glas. Bio je to namrgođen muškarac od tridesetak godina, vojničke 1 engl. "vješala" -prev. frizure i drţanja. Leonard Hardy bio je iz washingtonske policije, a u ovoj se ekipi našao jer bi, iako operaciju vodi FBI, izgledalo loše kada s njima ne bi bio i netko iz gradske policije. Agentica Lukas inače bi se pobunila zbog sudjelovanja ljudi koji nisu u FBI-u, ali usputno je poznavala Hardvja s njegovih zadaća u FBIevoj podruţnici u blizini Gradske vijećnice i njegova joj nazočnost nije smetala - sve dok bude radio ono što je radio dotada: bio miran, drţao se za sebe i ne gnjavio odrasle. - Zašto kasni? - reče Hardy zamišljeno, očito ne očekujući odgovor. Njegove besprijekorne ruke, sa savršeno njegovanim noktima, i dalje su marljivo pisale bilješke za izvještaj šefu policije i gradonačelniku. - Ima li novosti? - Ona okrene glavu i šaptom se obrati Tobeu Gelleru, mladom agentu kovrčave kose koji je također bio u trapericama i jednoj od tamnoplavih jakna s dvostrukim licem kakvu je nosila i agentica Lukas. Geller, također tridesetih godina, imao je intenzivno vedro lice dječaka koji pronalazi potpuno zadovoljstvo u svakom proizvodu koji u sebi ima nekakav mikročip. On pogleda jedan od triju prijenosnih monitora koji su se nalazili ispred njega. A onda nešto upiše u prijenosno računalo i pogleda ekran. - Ništa reče. Da se u blizini torbi s novcem, u krugu od stotinu metara, nalazilo nešto ţivo veće od rakuna, Gellerova bi oprema to otkrila. Kada je gradonačelnik dao zeleno svjetlo za isplatu novca, novčanice su na putu do mjesta predaje imale malo skretanje. Lukasica i Geller zatraţili su od Kennedvjeva pomoćnika da
  • 28. novac dostavi na jednu adresu u Devetoj ulici - malenu, neobiljeţenu garaţu, nedaleko od sjedišta FBI-a. Ondje je Geller novac prepakirao u dvije velike sigurnosne naprtnjače tipa Burgess Securitv Svstems KL-19, čije je platno izgledalo posve uobičajeno, ali je zapravo bilo impregnirano nitima oksidiranog bakra - koji je sluţio kao vrlo djelotvorna antena. Elektronički su se sklopovi nalazili u plastičnim ručicama, dok su baterije bile smještene u plastičnu dugmad na dnu. Torbe su tako emitirale GPS-signal jači i čišći od signala televizijske mreţe CBS i nije ga bilo moguće pokriti, osim kada bi netko preko njih stavio nekoliko centimetara debelu metalnu ploču. Geller je usto presloţio i ponovno omotao četrdeset sveţnjeva novčanica od stotinu dolara, a novi su omoti bili njegovo djelo u njima su se nalazili ultratanki predajnici. Čak i ako bi zločinac prebacio novac iz platnenih torbi ili ako bi ga suučesnici podijelili, Geller bi i dalje znao kako doći do njega - do udaljenosti od oko stotinu kilometara. Torbu su postavili točno prema uputama u onoj poruci. Svi su se agenti potom povukli. I stali čekati. Agentica Lukas dobro je poznavala osnove zločinačkog ponašanja. Iznudivači i otmičari nerijetko se prestraše neposredno prije podizanja otkupnine. Ali tko god je voljan ubiti dvadeset troje ljudi, sada posve sigurno neće odustati. Nikako joj nije bilo jasno zašto se tip nije barem pribliţio torbama. Sada se već preznojavala: vrijeme je bilo neuobičajeno toplo s obzirom na posljednji dan u godini, a zrak slatkast toliko da je izazivao mučninu. Kao da je jesen. A Margaret Lukas mrzila je jesen. I radije bi leţala u snijegu nego čekala u tom čistilištu od godišnjeg doba. - Gdje si? - promumlja sada. - Gdje? - Sada se blago zaljulja, osjećajući bol od pritiska u kukovima. Bila je mišićava ali mršava, tako da ju je od tvrdoće tla štitilo vrlo malo mekog tkiva. Još je jednom promotrila polje, iako bi Gellerovi sloţeni sustavi
  • 29. senzora osumnjičenika otkrili još davno prije njezinih plavosivih očiju. - Hmmm. - C. E Ardell, krupno građeni agent s kojim je Lukasica povremeno radila, pritisne slušalicu u uhu i stane slušati. A onda kimne ćelavom, blijedom glavom. Pogleda agenticu Lukas. Poloţaj Charlie. Nitko s ceste nije otišao u šumu. Agentica Lukas zastenje. U redu, moţda je pogriješila. Milisla je da će iznudivač po novac doći sa zapadne strane - kroz niz drveća na kojih osamsto metara od autoceste. Drţala je da će voziti Hummer ili Range Rover. Da će ščepati jednu od torba drugu ţrtvujući u ime brzine - i izgubiti se negdje u šumi. - Poloţaj Bravo? - upita ona. - Provjerit ću - reče C. P. koji je često radio u civilu, jer je imao nesreću da nalikuje na nekakvog dilera iz Manassasa9 ili pripadnika Hell's Angelsa. Činilo se da on od svih agenata ima najviše strpljenja u takvim zasjedama; otkako su se smjestili, tijelo teško gotovo stotinu petnaest kilograma nije pomaknuo nijednom, ni za centimetar. On sada nazove najjuţniju promatračku točku. - Ništa. Klinci u terencu, ništa više. Nitko nema više od dvanaest godina. - Naši ih nisu rastjerali, zar ne? - upita Lukasica. - Te klince? - Nisu. - Odlično. Samo pazi da tako i ostane. Prošlo je još nešto vremena. Hardy je pisao bilješke. Geller je tipkao. Cage se nemirno vrpoljio, C. E nije. - Ţena ti se ljuti? - upita Lukasica Cagea. -Jer radiš na praznik? Cage slegne ramenima. To mu je bio najdraţi pokret. Raspolagao je pravim malenim rječnikom takvih slijeganja. Cage je bio viši agent u sjedištu FBI-a i premda su ga zadaci vodili širom zemlje, najčešće je vodio slučajeve povezane s Washingtonom; on i agentica Lukas često su radili zajedno. Zajedno s njezinim šefom, specijalnim agentom koji je vodio washingtonsku podruţnicu FBI-a. Ovaj tjedan, međutim, glavni specijalni agent Ron Cohen slučajno se nalazio negdje u brazilskim prašumama, na prvom
  • 30. godišnjem odmoru u šest godina, tako da je slučaj preuzela Lukasica. Velikim dijelom na Cageovu preporuku. Bilo joj je ţao i Cagea i Gellera i C. P.-a koji su morali raditi na neradni dan. Za navečer su imali ili nekakav dogovor ili suprugu. A kada je bila riječ o Lenu Hardvju, zbog njegove joj je nazočnosti bilo drago; on je imao podosta dobrih razloga za rad neradnim danima i upravo ga je zato spremno primila u ekipu koja je radila na METSHOOT-u. Agentica Lukas, pak, imala je udobnu kuću u Georgetownu, kuću prepunu antiknog namještaja, čipki i vezova, pokrivača koje je sama osmislila i izradila. Imala je i ekscentričnu zbirku vina, gotovo pet stotina knjiga, više od tisuću CD-a i svog 1 jedno od washingtonskih predgrađa -prev. labradora mješanca, Jeana Luča. Bilo je to ugodno mjesto za blagdansku večer, iako ona u tri godine koliko je ondje ţivjela u takvim prilikama nikada nije bila kod kuće. Sve dok na pager nije primila obavijest da joj je dodijeljeno zapovjedno mjesto u operaciji METSHOOT, planirala je večer provesti čuvajući onog tipa koji je izdao krivce u skandalu s Upravom za školstvo, Garvja Mossa, čovjeka koji je razotkrio prijevare povezane s nezakonitim provizijama kod gradnje škola. Moss je nosio prislušni uređaj i tako omogućio snimanje mnoštva različitih konkretnih razgovora koji su teško optuţivali sudionike. Ali otkrili su ga i neki je dan netko na njegovu kuću bacio zapaljivu bombu, pri čemu su mu zamalo poginule kćeri. Moss je obitelj poslao rodbini u Sjevernu Karolinu, a vikend je trebao provesti pod zaštitom saveznih vlasti. Agentica Lukas bila je zaduţena za njegovu zaštitu, kao i za vođenje istrage o napadu na kuću. Ali onda se pojavio Kopač i Moss je, u tom trenutku, bio tek stanar koji se silno dosađuje u vrlo skupom stambenom kompleksu koji su policajci i agenti nazivali "Devetom ulicom" - u sjedištu FBI-a. Ona sada ponovno pogleda polje. Ni traga iznudivaču. - Moţda je on u zasjedi i promatra nas - reče jedan taktički agent koji je čučao iza nekog stabla. - Da pretraţimo vanjski rub? - Ne.
  • 31. - To je uobičajeni postupak - ustrajao je on. - Mogli bismo upotrijebiti pet-šest taktičkih vozila. Ne bi nas vidio. - Odviše riskantno - reče ona. - Mmm... Sigurni ste? - Sigurna sam. Takvi su odgovori agentici Lukas unutar FBI-a priskrbili glas o arogantnosti. Ali ona je drţala da arogancija nuţno nije loša stvar. Ona usađuje samopouzdanje u one koji rade za tebe. Na taj način čovjeka šefovi lakše primjećuju. Zatreptala je očima u trenutku kada je uz pucketanje u slušalici začula neki glas: izgovorio je njezino ime. - Izvolite - reče u mikrofon, prepoznavši glas zamjenika direktora FBI-a. - Imamo problema - reče on. Mrzila je takvo dramatiziranje. - Sto je bilo? - upita, ni najmanje ne mareći za zajedljiv ton u svom glasu. Zamjenik direktora reče: - Maločas smo u blizini Gradske vijećnice imali prometnu nesreću. Pješak pregaţen, vozač pobjegao. Pješak je bijeli muškarac. Poginuo je. Nema nikakve isprave. Ništa od dokumenata, baš ništa, samo ključ stana, bez adrese, i nešto novca. Policajac koji je došao na mjesto nesreće čuo je za pokušaj ucjene, a budući da se sve odigralo u blizini Gradske vijećnice, pomislio je kako bi to moglo biti nekako povezano. Odmah je shvatila stvar. - Usporedili su otiske? - upita. - Njegove s otiscima na onoj poruci? - Tako je. Tip koji je poginuo napisao je poruku. To je ubojičin partner. Agentica Lukas prisjeti se dijela poruke. Glasio je pribliţno ovako: Ako me ubijete, nastavit će ubijat. Kopača ništa ne moţe zaustaviti... - Morate pronaći tog ubojicu, Margaret - reče direktorov zamjenik. Kratka stanka dok je, kako se činilo, gledao na sat. Morate ga pronaći u roku od tri sata.
  • 32. Je li autentično, pitao se Parker Kincaid. Bio se nagnuo nad pravokutni komad papira, promatrao ga kroz jako ručno povećalo. Joan je otišla još prije nekoliko sati, no djelovanje njezina dolaska - taj očaj i uzbunjenost - još je uvijek jasno osjećao duboko u sebi, koliko god pokušavao sve zaboraviti posvećivanjem poslu. Pismo koje je proučavao - na papiru koji je počeo ţutjeti - nalazilo se u tankom, ali jakom plastičnom omotaču, no kada ga je polagano pribliţio, to je činio vrlo oprezno. Onako kako bi čovjek dodirnuo crveno punašno lice kakvog novorođenčeta. Sada prilagodi svjetlo i usmjeri ţarište na donji dio malog slova "y". Je li autentično? Tako izgleda. Ali Parker Kincaid u svom poslu izgledu nikada nije pridavao osobitu teţinu. Silno je ţelio dodirnuti taj dokument, osjetiti taj komad papira, izrađen s toliko malo kiseline da je bio trajan poput čelika. Ţelio je osjetiti jedva primjetno uzdignuti rub traga tinte s galnom kiselinom, koji bi pod njegovim osjetljivim prstima izgledao poput Brailleova pisma. Ali nije se usudio izvaditi papir iz plastike; čak bi i najmanja količina masnoće iz njegove koţe počela nagrizati tanahni papir. Sto bi bila prava katastrofa, budući da pismo vrijedi moţda i 50.000 dolara. Ako je autentično. Gore, na katu, Stephie je vodila Marija kroz njegov nestvarni svijet. Robby je sjedio Parkeru pod nogama, u društvu Han Soloa i Chewbacce. Radna soba u podrumu bila je malen i ugodan prostor, obloţen tikovinom, s mekim zelenim sagom. Na zidovima su se nalazili uokvireni dokumenti - manje vrijedni dijelovi Parkerove zbirke. Pisma koja su napisali Woodrow Wolson, FDR, Bobby Kennedv, crtač Charles Russell. I mnogi drugi. Na jednome se zidu nalazila galerija laţnjaka - zbirka falsifikata na koje je Parker naišao u svojoj karijeri. Njemu najdraţi zid, međutim, bio je onaj koji se nalazio nasuprot naslonjaču u kojem je sjedio. Na njemu su bili izloţeni dječji
  • 33. crteţi i pjesme nastali u posljednjih osam godina. Od šara i naţvrljanih, nečitljivih četvrtastih slova do uzoraka njihovog krasopisa. Pri radu bi često zastajao i gledao te papire. Upravo je tako došao na ideju da napiše knjigu o tome kako rukopis odraţava djetetov razvoj. Sada je sjedio u udobnom naslonjaču za besprijekorno bijelim stolom za ispitivanje. Sobom je vladala tišina. Inače bi imao uključen radio, slušao jazz ili klasiku. Ali u Washingtonu je došlo do strašnog masovnog ubojstva, tako da su sve postaje imale posebne izvještaje o masakru. Parker nije ţelio da Robby sluša te vijesti, osobito nakon što se ponovno sjetio Ladara. On se sada nagne nad pismo, ţeljno, onako kako draguljar procjenjuje nekakav predivni ţuti kamen, pripravan proglasiti ga krivotvorinom ako stekne takav dojam, ali se u sebi nadajući da je ipak riječ o nekakvom rijetkom topazu. - Što je to? - upita Robby, ustajući i gledajući pismo. -To je pismo jučer došlo onim kombijem - reče Parker, ţmirkajući dok je provjeravao jedno veliko "K", slovo koje je moguće napisati na niz različitih načina i koje je stoga vrlo korisno pri analiziranju rukopisa. - Oh, u onom oklopljenom vozilu. To je bilo super. I doista je bilo super. Ali to nije bio odgovor na dječakovo pitanje. Parker nastavi: - Znaš tko je Thomas Jefferson? - Treći predsjednik. Oh, da, i ţivio je u Virginiji. Kao mi. - Odlično. Za ovo pismo netko misli da ga je napisao upravo on. Ţele da provjerim i utvrdim je li tako. Jedan od teţih razgovora koje je vodio s djecom odnosio se na njegov posao. Cime točno zarađuje za ţivot? Nije se odnosio na tehničku stranu posla ispitivača spornih dokumenata. Nego na razloge zbog kojih ljudi pokušavaju krivotvoriti pisma i dokumente, pokušavaju tvrditi da su pravi. - Sto piše? - upita dječak. Parker mu ne odgovori odmah. Oh, odgovori su njemu bili vaţni. On je, naposlijetku, ipak majstor za zagonetke - hobi kojim se bavio cijeli ţivot bile su upravo zagonetke, igre riječima i
  • 34. mozgalice. Vjerovao je u odgovore i nastojao nikada ih ne odgađati kada bi ga djeca nešto pitala. Kada majka ili otac kaţu "kasnije", to obično čine jer tako odgovara njima, u nadi da će dijete zaboraviti pitanje. Ali sadrţaj ovog pisma i njega je naveo na izvlačenje. Nakon trenutka oklijevanja, reče: - To je pismo Jefferson napisao najstarijoj kćeri. - To je bilo točno. Ali Parker dječaku nakon toga nije rekao da je tema pisma Mary - njegova druga kći - koja je umrla od komplikacija pri porodu, kao i, ranije, Jeffersonova supruga. On sada pročita: A ovdje u Washingtonu, ţivim pod ţalobnim pokrovom, progone me slike u kojima Polly jaše na konju i trči trijemom, onako se dobroćudno opirući mojim savjetima da iskaţe više opreza... Parker je, kao profesionalni ispitivač dokumenata, davao sve od sebe kako se ne bi obazirao na tugu koju je osjećao čitajući te riječi. Koncentriraj se, govorio je samome sebi, premda mu se u misli neprestano vraćala uţasna slika oca koji je ostao bez jednog djeteta. - Ţalobni pokrov... Koncentriraj se. Sada je uočio da je djevojčin nadimak u pismu upravo nadimak kojim se koristio Jefferson - krsno ime bilo joj je Mary, ali članovi obitelji zvali su je Polly - i da je stil obiljeţen oskudnom interpunkcijom tipičan za Jeffersona. To je govorilo u prilog autentičnosti. Kao i neki događaji koji se spominju u pismu; štoviše, dogodili su se za Jeffersonova ţivota i to pribliţno u vrijeme kada je pismo navodno napisano. Da, barem na razini teksta, pismo se doimalo autentičnim. Ali to je bila samo polovica igre. Stručnjaci koji ispituju dokumente nisu samo lingvisti i povjesničari, nego i znanstvenici. Parker je još trebao obaviti i fizičko ispitivanje pisma. Upravo kada se spremao staviti ga pod jedan od svojih sloţenih mikroskopa marke Bausch & Lomb, ponovno se oglasilo zvonce na ulaznim vratima.
  • 35. Oh, ne... Parker zatvori oči. Joan. Znao je da je ona. Pokupila je pse i vratila se kako bi mu dodatno zakomplicirala ţivot. Moţda je s njom sada i socijalna radnica. Iznenadan napad komandosa... - Ja ću - reče Robby. - Ne - reče Parker ţurno. Odviše ţurno. Dječaka je ta neočekivana reakcija prestrašila. Otac mu se sada nasmiješi. - Ja ću otvoriti. - I tada ustane i uspne se stubama. Sada je već bio bijesan. Čvrsto je odlučio da će se djeca, unatoč majci, na Staru godinu zabaviti. On naglo otvori vrata. Ali... - Bok, Parkeru. Trebao mu je još pokoji trenutak kako bi se prisjetio imena tog visokog sjedokosog muškarca. Tog agenta nije vidio već godinama. A onda se sjeti. - Cage. Ţenu koja je stajala uz njega nije prepoznao. 13.15 - Kako si, Parkeru? Nisi očekivao da bi me mogao vidjeti ni u.mjesecu s trideset nedjelja, zar ne? Čekaj malo, pobrkao sam izreke. Ali shvaćaš što ţelim reći. Agent se u međuvremenu promijenio tek neznatno. Još malko posijedio. Izgledao još malo ispijenije. Doimao se i malo višim. Parker se sada prisjeti da je Cage točno petnaest godina stariji od njega. I jedan i drugi rodili su se u lipnju. Blizanci. Yinyang. Krajičkom oka Parker opazi da se Robby pojavio u hodniku zajedno sa suzavjerenicom, Stephie. Novost o posjetiteljima u domu u kojem ima djece širi se brzo. Oni se polagano pribliţe vratima, zagledani u Cagea i onu ţenu. Parker se okrene i sagne. - Zar vas dvoje nemate posla u svojim sobama? Nešto vrlo vaţno? - Nemamo - reče Stephie. - A-ha - potvrdi Robby. - Ali ja mislim da imate. - Što?
  • 36. - Koliko je lego-kockica još na podu? Koliko letjelica? - Dvije - pokuša Robby. - Dvije stotine? - Pa... - reče dječak, smiješeći se. - Gore, odmah... Gore, gore, ili će te čudovište samo V V odnijeti gore. Ţeliš li čekati čudovište? Ţeliš? - Ne! - vrisne Stephie. - Hajde - reče Parker kroza smijeh. - Pustite tatu da ovdje popriča s prijateljem. U trenutku kada su krenuli stubama, Cage reče: - Oh, ne baš prijateljem. Nije li tako, Parkeru? On ne odgovori. Zatvorivši vrata za sobom, naslonio se na njih, sada promatrajući onu ţenu. Bila joj je trideset i koja, imala je usko, glatko lice. Bila je blijeda, ni slična onoj Joaninoj neumoljivoj preplanulosti. Gledala je Parkera, ali je zapravo promatrala Robbyja kako se penje stubama, kroz prozor sa čipkastom zavjesom koji se nalazio pokraj vrata. Zatim svu pozornost usmjeri na njega i ispruţi snaţnu ruku s dugačkim prstima. Čvrsto mu je stisnula ruku. -Ja sam Margaret Lukas. ASAC u washingtonskoj podruţnici. Parker se prisjeti da se unutar FBI-a pomoćnici zapovjednika specijalnih agenata nazivaju kraticom, koja se izgovara "ejsek", dok su šefovi ureda "sekovi", S-A-C. Bio je to još jedan aspekt nekadašnjeg ţivota o kojem nije razmišljao već godinama. Ona nastavi: - Bismo li na trenutak mogli ući? U njemu se oglasi roditeljski alarm. - Bi li vam smetalo da ostanemo ovdje? Djeca... Njezine oči sijevnu i on se upita smatra li to odbijanjem. Ali on tu ne moţe ništa; veza djece s FBI-em ograničena je na pokoji ukradeni pogled na Scullv i Muldera u Dosjeima X, kada bi preko noći ostali kod nekog od prijatelja. On je kanio učiniti sve kako bi tako i ostalo.
  • 37. - Nema problema - reče Cage i u svoje i u njezino ime. - Hej, posljednji sam te put vidio... čovječe, bilo je to davno. Za Jimmvja, znaš, ono u Devetoj ulici. - Tako je. To je zapravo bilo posljednji put kada je Parker Kincaid bio u sjedištu FBI-a. Stajao je u velikom dvorištu, okruţen sumornim kamenim zdanjem. Bilo je to jednog vrućeg srpanjskog dana prije dvije godine. Još bi uvijek s vremena na vrijeme dobio pokoju email poruku o tome kako je odrţao divan govor na pogrebu Jima Huanga, jednog od bivših pomoćnika. Huang je ubijen prvog dana na toj duţnosti. Parker je i dalje samo šutio. Cage glavom pokaţe prema djeci. - Rastu. - Tako to ide - odgovori Parker. - Što točno trebaš, Cage? Agent samo pokretom ramena pokaţe prema kolegici. - Potrebna nam je vaša pomoć, gospodine Kincaid - reče brzo, prije nego što se raspršio oblak pare koji je popratio Parkerovo pitanje. Parker nakrivi glavu. - Lijepo je ovdje - reče Cage, gledajući uvis. - Svjeţi zrak. Linda i ja trebali bismo se preseliti. Kupiti zemlju. Moţda u okrugu Loudon. Gledaš vijesti, Parkeru? - Slušam. - Ha? - Radio. Ne gledam televiziju. - Tako je. Nikada nisi gledao. - Cage se sada obrati agentici Lukas: - "Pustoš", tako je nazivao televizijski program. Puno je čitao. Parkerovo su područje riječi. Njegov fah, njegov teritorij, kako god hoćeš. Rekao si mi da ti kći čita kao luda. Još uvijek? - Onaj tip u podzemnoj - reče Parker. - Zato ste došli? - METSHOOT - reče agentica Lukas. - Sluţimo se tom skraćenicom. Ubio je dvadeset tri osobe. Ranio trideset sedam. Šestero djece teško je ozlijeđeno. Još je... - Sto trebate? - prekine je on, pribojavajući se da bi je mogla čuti njegova djeca.
  • 38. Agentica Lukas odgovori: - Stvar je vaţna. Potrebna nam je vaša pomoć. - Što biste, zaboga, mogli trebati od mene? Ja sam se povukao. Cage reče: - A-ha. Kako da ne. Baš tako. Agentica Lukas se namršti, pogledavajući čas jednog, čas drugog. Je li to nekakva uvjeţbana točka? Predstava u kojoj nastupaju jedan dobar i jedan zbunjeni policajac? Činilo se da nije. Ipak, jedno drugo vaţno pravilo u njegovom nevidljivom priručniku za roditelje glasilo je: "Navikni se na to da te obraduju udruţenim snagama". Sada je već bio na oprezu. -Još uvijek ispituješ dokumente. Broj ti je u poslovnom imeniku. I imaš stranice na Internetu. I to lijepe. Sviđa mi se ona plava pozadina. On odlučno reče: - Sada sam civilni stručnjak za dokumente. Agentica Lukas reče: - Cage mi kaţe da ste šest godina bili na čelu Odjela za dokumente. Kaţe da ste u svom poslu najbolji u zemlji. Kako samo ima umorne oči, pomisli Parker. Vjerojatno joj je tek trideset šest-trideset sedam godina. Divno tijelo, vitko, sportsko, prelijepo lice. Ipak, ono što je vidjela... Pogledaj samo te oči. Poput plavosivog kamena. Parkeru su takve oči bile dobro poznate. Tata, pričaj mi o Ladaru. - Radim samo komercijalne stvari. Znate ono, je li neko JFK-evo pismo autentično ili krivotvoreno. Ne bavim se kriminalističkom forenzičnom obradom. - Bio je i kandidat za šefa područnog ureda za istočni Washington. Da, da, ne šalim se. - Cage je to rekao kao da nije čuo Parkerove prethodne riječi. - Osim što je odbio ponudu. Agentica Lukas uzdigne blijede obrve. - A to je bilo davno, davno - odgovori Parker. - Svakako - reče Cage. - Ali nisi 2ahrdao, nije li tako, Parkeru? - Cage, prijeđi na stvar.
  • 39. - Pokušavam te izmoriti - reče posijedjeli agent. - Nemoguće. - Ah, ja sam čudotvorac. Zar si zaboravio? - Obraćajući se kolegici, reče: - Znaš, Parker nije pronalazio samo krivotvorine; često je pronalazio ljude zahvaljujući onome što su napisali, gdje su kupovali papir, olovke, slične stvari. Najbolji u struci. - Već je rekla da si to rekao - reče Parker oštrim tonom. - Dejf vu, još jednom - reče Cage. Parker je sada već drhtao - ali ne od hladnoće. Od nevolja koje ovo dvoje ljudi simboliziraju. Pomislo je na svoju djecu. Na njihovu večerašnju zabavu. Pomislio na svoju bivšu suprugu. Već je otvorio usta kako bi krakatom Cageu i Lukasici mrtvih očiju rekao neka se nose iz njegovog ţivota. Ali ona ga je preduhitrila. Bez okolišanja, jednostavno je rekla: - Samo poslušajte. Nek... Parker se prisjeti: neidentificirani krivac. Nepoznati počinitelj... - .. .i njegov partner, ubojica, upustili su se u iznuđivanje. Ubojica automatskim oruţjem svaka četiri sata puca na masu ljudi, od četiri danas popodne, ako grad ne isplati novac. Gradonačelnik pristaje i ostavljamo lovu. Ali tip se ne pojavljuje. Zašto? Jer je mrtav. - Vjeruješ u sreću? - upita Cage. - Dok je išao pokupiti dvadeset milijuna dolara, na njega je naletio dostavni kamion. Parker upita: - Zašto ubojica nije podignuo novac? -Jer ubojica ima upute samo za ubijanje - reče agentica Lukas. On nema veze s novcem. Klasičan odnos lijeve i desne ruke. Činilo se da je iznenađena što nije pomislio na tu mogućnost. -Ucjenjivač šalje ubojicu s uputama da nastavi ubijati ako ga ovaj ne nazove i kaţe mu neka prestane. Zbog toga se nećemo samo tako usuditi ukokati ucjenjivača. A ako ga uhvatimo, imat će dovoljno instrumenata da postigne nagodbu s tuţiteljem u zamjenu za sprečavanje novih ubojstava. - I tako... - reče Cage. - Moramo ga pronaći. Ubojicu. Vrata iza njega počela su se otvarati. Parker ţurno reče Lukasici: - Zakopčajte sako.
  • 40. - Molim? U trenutku kada je Robby izišao pred kuću, Parker je ispruţio ruku i povukao sako, te tako sakrio veliki pištolj na njezinom pojasu. Ona se na to namršti, no on prošapće: - Ne ţelim da vidi vaše oruţje. On tada zagrli sina. - Hej, mali. Kako si mi? - Stephie je sakrila joystick. - Nisam - poviče ona. - Nisam, nisam. - Ja sam vodio i onda ga je sakrila. Mršteći se, Parker reče: - Čekaj, je li povezan ţicom? - Izvukla ju je. - Steeephiiiee... Hoće li se taj joystick pojaviti za pet sekundi? Četiri, tri, dva... - Pronašla sam ga! - dovikne ona. - Ja sam na redu! - poviče Robby i ponovno pojuri stubama. Parker još jednom uoči da Margaret Lukas prati dječakov uspon na prvi kat. - Kako se zove? - upita agentica. - Robby. - Ali kako ste ga maločas nazvali? - Oh... Rekao sam "Who". Tako zovem svoje klince. - Prema Wahooima? - upita ona. - Momčadi vašeg faksa? - Ne. To je ime iz jedne knjige doktora Seussa. - Parker se upita odakle zna da je studirao na sveučilištu Virginia. - Čuj, Cage, ţao mi je. Ali doista ti ne mogu pomoći. - Je li ti jasno u čemu je problem, mladiću? - nastavi Cage. -Jedina veza koju imamo... i jedini trag... jest ta poruka. - Daj je PERT-u. FBI-eva specijalna jedinica za fizičke dokaze. Tanke usnice agentice Lukas još se malko stanje. - Budemo li morali, hoćemo. I s akademije ćemo dovesti psiholingvista. I agenti će pročešljati sve proklete tvrtke koje izrađuju papir i pisaći pribor u ovoj zemlji. Ali... - Ali nadamo se da ćeš to preuzeti ti - nadoveţe se Cage. -- Ti bi to mogao pogledati, moţeš nam reći što je što. Stvari koje ne
  • 41. moţe nitko drugi. Moţda gdje je ţivio. Moţda gdje bi ubojica mogao udariti u sljedećem naletu. Parker upita: - Sto je sa Stanom? Stanlev Lewis bio je sadašnji šef FBI-eva Odjela za ispitivanje dokumenata. Parker je znao da je čovjek dobar; još je davno zaposlio Lewisa kao ispitivača. Sjećao se kako su jedne večeri, uz pivo, pokušavali jedan drugoga nadmašiti u krivotvorenju potpisa Johna Hancocka. Lewis je tada pobijedio. - Na Havajima je, na suđenju Sanchez. Čak ni nadzvučnim avionom ne moţemo ga dovesti prije sljedećeg roka. - U četiri sata - reče Lukasica. - Neće biti kao prošli put, Parkeru - reče Cage tiho. - To se više nikada neće ponoviti. Agentica Lukas ponovno stane pogledavati čas jednog, čas drugog. Ali Parker nije objasnio što je Cage time ţelio reći. On ne govori o prošlosti; prošlosti mu je za taj dan bilo dovoljno. - Zao mi je. Moţda nekom drugom prilikom. Ali sada ne mogu. Sada je zamišljao što bi se dogodilo kada bi Joan doznala da radi na istrazi koja je u tijeku. - Dovraga, Parkeru, što još moram učiniti? - Nemamo ništa - reče agentica Lukas ljutito. - Nikakvih tragova. Imamo još samo nekoliko sati do trenutka kada će taj luđak pobiti još jednu hrpu ljudi. Pogođena su i djeca... Parker naglo zamahne rukom kako bi je ušutkao. - Sada ću vas morati zamoliti da odete. Puno sreće. Cage slegne ramenima, pogleda kolegicu. Ona Parkeru uruči svoju posjetnicu, sa zlatnim logotipom Ministarstva pravosuđa10. I Parker je nekoć imao takve posjetnice. Font: zgusnuti Cheltenham. Devet točaka. 10 Department of Justice, u hrv. sustavu drţ. uprave odgovara i Ministarstvu pravosuđa i Ministarstvu unutarnjih poslova prev. - Na dnu je broj mobitela... Čujte, pojave li se neka pitanja, smijemo li vas barem nazvati? Parker je oklijevao. - Da, moţete.
  • 42. - Hvala. - Dovidenja - reče Parker i vrati se u kuću. Vrata se zatvore. Robby je stajao na stubama. - Tko je to bio, tata? On reče: - Čovjek s kojim sam nekoć radio. - Je li ona imala pištolj? - upita Robby. - Ona gospođa? - Jesi li ga vidio?- upita ga Parker. - Jesam. - Onda je valjda imala. - I s njom si radio? - upita dječak. - Ne, samo s muškarcem. - Oh... Bila je zgodna. Parker već zausti kako bi rekao: zgodna za policajku. Ali nije. V •!• *»• Ovdje u Washingtonu ţivim pod ţalobnim pokrovom, progone me slike u kojima Polly jaše... *l* *i* I* Vrativši se u radnu sobu u podrumu, sada sam, Parker se zatekao kako pismo koje pred njim leţi u sebi naziva Ql. Prema uobičajenoj laboratorijskoj proceduri u FBI-u, sva dvojbena pisma dobivala su oznaku Q. Autentični dokumenti i rukom pisani uzorci dobivali su naziv K. Već godinama nije mislio na sumnjive oporuke i ugovore koje je analizirao pod oznakama ' Q. To zadiranje policijskog načina razmišljanja u njegov osobni ţivot donijelo mu je nemir. Mučilo ga gotovo koliko i Joanino pojavljivanje. Zaboravi Cagea, zaboravi Lukasicu. Usredotoči se... Vratio se pismu, s povećalom ispred lica. Sada je uočio da se autor - bio to Jefferson ili ne - posluţio čeličnim perom; jasno je vidio to jedinstveno ulaţenje tinte u vlakna koja je poderao šiljak. Mnogi krivotvoritelji drţe da su se svi stari dokumenti pisali guščjim perima, tako da se sluţe samo njima. Ali početkom devetnaestog stoljeća čelična su pera već
  • 43. bila vrlo popularna i Jefferson je većinu pisama pisao upravo njima. Još jedan mali argument u prilog autentičnosti. U ovim teškim vremenima mislim i na Tvoju majku i premda draga moja nikako ne ţelim oteţavati breme koje nosiš, pitam se bih li te mogao zamoliti da pronađeš onaj portret na kojem su Polly i Tvoja majka zajedno? Sjećaš li se? Onaj koji je naslikao g. Chabroux, gdje one stoje pokraj bunara? Kanio sam ga ponijeti kako bi mi njihova lica davala snagu u mračnijim trenucima. Samog sebe prisiljavao je na to da ne razmišlja o kontekstu pisma, te je sada stao proučavati jednu crtu koja je prelazila pregib papira. Ondje je uočio da tinta nije curila u udubinu. A to je značilo da je pismo napisano, pa tek potom presavijeno. Znao je da je Thomas Jefferson bio vrlo pedantan u vezi s pisanjem i da pismo nikada ne bi napisao na već presavijenom papiru. Još jedan bod u prilog dokumentu... Parker podigne pogled, protegne se. Zatim ispruţi ruku i uključi radio. Nekomercijalna postaja NPR emitirala je vijesti, još jedan izvještaj o ubojstvima u podzemnoj ţeljeznici. "...broj ţrtava dosegnuo je dvadeset četiri. Petogodišnja LaVelle Williams preminula je od rane zadobivene u pucnjavi. Njezina je majka ranjena u napadu i vodi se na popisu osoba u kritičnom stanju..." On isključi aparat. Vratio je pogled na pismo, preko njega polagano prelazio povećalom. Koncentrirao se na jedan završetak - mjesto na kojem autor završava riječ i podiţe pero s površine papira. To je mjesto bilo tipično za način na koji je Jefferson završavao poteze. A širenje tinte na papiru? Način na koji papir upija tintu govori puno o vrsti upotrijebljenog materijala i tome kada je dokument nastao. S vremenom se tinta sve više i više uvlači u papir. Ovdje širenje ukazuje na to da su slova napisana davno - bez poteškoća i prije dvije stotine godina. Ali, kao i uvijek, on je i tu informaciju
  • 44. ubiljeţio s rezervom; postoje načini na koje se i to moţe krivotvoriti. Na stubama je začuo topot dječjih nogu. Potom kratak prekid, a onda jače udarce, u trenutku kada je prvo, pa potom i drugo dijete, s treće stube doskočilo na pod. - Tata, gladni smo - poviče Robby s vrha stuba koje su vodile u podrum. - Dolazim odmah. - Moţemo li jesti pečeni sir? - Molim te! - pridoda Stephie. Parker isključi jarko bijelo svjetlo na radnome stolu i spremi pismo u sef. Još je nekoliko trenutaka ostao stajati u prigušeno osvijetljenoj sobi u kojoj je još bila uključena samo laţna Tiffanvjeva svjetiljka u kutu, pokraj starog kauča. Kanio sam ga ponijeti kako bi mi njihova lica davala snagu u mračnijim trenucima. On se uspne stubama. 13.45 - Oruţje - reče Margaret Lukas iznenada. - Trebam dete o ubojičinom oruţju. - Što to trebaš? - upita Cage. - Dete. De-ta-lje, pojedinosti. - Bila se naviknula raditi s uobičajenom ekipom, ljudima koji su znali njezine izraze. I njezine osobitosti. - Samo što ih nismo dobili - dovikne C. E Ardell. - Tako mi barem kaţu. . Nalazili su se u jednoj od soba bez prozora u novom FBI-evom Centru za strateške informacije i operacije, na četvrtom katu sjedišta u Devetoj ulici. Cijeli je prostor bio velik gotovo poput nogometnog terena, a nedavno je i proširen, kako bi se ondje istodobno moglo voditi i do pet velikih kriznih operacija. Cage prođe pokraj Margaret i pritom šapne: - Ide ti super. Ona ne odgovori. Na jednom od videoekrana na zidu, dimenzija metar i pol sa četiri i pol, na kojem je bila prikazana ucjenjivačeva poruka, u tom je trenutku načas ugledala vlastiti
  • 45. odraz. Sada pomisli: Da? Doista mi ide super? Nadala se da je tako. Boţe, kako se tome svim srcem nada. FBI-em je kruţila legenda da svaki agent u karijeri ima samo jednu priliku domoći se zlatne ţile. Jednu priliku da ga zapaze, jednu priliku da odjednom preskoči više hijerarhijskih stuba. No, da, ovo je vraški sigurno ta njezina prilika. Sada je v.d. glavnog specijalnog agenta i zaduţena je upravo za takav slučaj. Takvo se što još nije dogodilo. Ni... kako je ono rekao Cage? Ni u mjesecu s trideset nedjelja. Sada ponovno pogleda poruku, ispod svog odraza, poruku koja je blistala, onako bijela, s crnim razvučenim slovima na divovskom ekranu. Što mi promiče, o čemu ne vodim računa, pitala se agentica Lukas. U mislima je prelazila sve ono na što jest mislila. Otiske prstiju mrtvog počinitelja poslala je u sve glavne baze podataka u svijetu. Više od dvadeset washingtonskih policajaca pokušavalo je pronaći dostavni kamion koji ga je udario, za slučaj da je poginuli vozaču uputio neke završne riječi (a od čudotvorca Cagea izvukla je mogućnost davanja imuniteta od krivičnog gonjenja za izazvanu nesreću i bijeg s mjesta događaja, kako bi vozača navela na to da lakše propjeva). Više od dvadeset agenata traţilo je tragove. Provjeravale su se stotine oznaka i brojeva. Posrednici su cijedili izvore širom zemlje. Provjeravali su se dolazni i odlazni pozivi iz Gradske vijećnice u posljednja dva tjedna. Već je... Uto zazvoni telefon. Prema njemu je već krenuo Len Hardy, no Cage je bio brţi. Hardy je u međuvremenu skinuo baloner, tako da je sada bio u bijeloj sintetičkoj košulji s tankim smeđim prugama, besprijekorno izglačanim hlačama i smeđoj kravati. Unatoč tome što je sat vremena leţao u jednom polju u Sjevernoj Virginiji, frizura kao u kakvog vojničkog časnika bila je i dalje besprijekorna, a na njemu nije bilo ni traga zemlji. Izgledao je manje kao detektiv, a više kao neki uglađeni Jehovin svjedok koji se sprema ponuditi knjiţice o spasenju. Agentica Lukas koja je nosila novi Glock 10, tanki Smith & Wessonov .38 na Hardvjevom boku smatrala je krajnje neobičnim.
  • 46. - Sve u redu, detektive? - upita ga ona, uočivši razočaran izraz njegova lica kada mu je Cage odnio slušalicu ispred nosa. -Jasno k'o dan - promumlja on, ne odviše sarkastično. Ona se jedva čujno nasmije tom izrazu, za koji je znala da je uobičajen na Srednjem zapadu. Sada ga upita odakle je. - Odrastao sam u okolici Chicaga. Dolje, tako to kaţu, iako se moj rodni grad nalazi sjeverozapadno od grada. On sjedne. Njezin je osmijeh hhi)edk>. Jasno k'o dan... Cage spusti slušalicu. - Imam ti dete. Zvali su iz Odjela za vatreno oruţje. Pištolj je bio Uzi. Star oko godinu dana i s podosta tragova u cijevi. Izgleda da mu nije nedostajalo akcije. Mineralna vlakna u prigušivaču. Punjena rukom, čini se. Ništa komercijalno. Ubojica točno zna što radi. - Odlično! - reče Margaret Lukas. Zatim zazove C. P. Ardella, koji se nalazio na suprotnoj strani sobe: - Neka netko provjeri stranice na Internetu na kojima se nalaze upute za prigušivače domaće izrade i za pretvaranje Uzija u posve automatsko oruţje. Zanimaju me e-mail adrese posjetitelja tih stranica u skorije vrijeme. - Oni te podatke moraju otkriti? - upita C. P. - Ne bez naloga. Ali neka misle da moraju. Budi uvjerljiv. Agent nekog nazove i u razgovoru se zadrţi još nekoliko minuta. A onda je izvjesti: - Kom-teh radi na tome. - Bila je to FBI-eva jedinica za kompjutore i komunikacijsku tehnologiju, koja je imala sjedište u Marvlandu. Margaret Lukas reče Cageu: - Hej, imam ideju. Agent uzdigne jednu obrvu. Ona nastavi: - Moţemo dobiti onog tipa iz kadrovske? - Kojeg? - upita Cage. Margaret nastavi: - Onog tipa koji proučava rukopise podnositelja zahtjeva i onda na temelju toga ocjenjuje njihov karakter. - To radi i Washington - reče Len Hardy. - Na taj način trebali bi se eliminirati luđaci. - Kako to misliš? - upita C. P. agenticu Lukas. - To
  • 47. smo već poslali u Quantico. Krupni je agent govorio o kopiji one poruke koja je upućena u Behavioralni odjel FBI-a, radi izrade psiholingvističkog profila. Tobe Geller sjedio je za obliţnjim kompjutorskim terminalom i čekao rezultate. - Ne, ne, to bi ga trebalo povezati sa sličnim načinom djelovanja i dati nam sliku o njegovoj obrazovanosti i inteligenciji - reče Margaret Lukas. - Govorim o profilu njegovog karaktera. Grafološkoj analizi. - Nemojte se truditi - reče neki glas iza njih. Margaret Lukas se okrene i ugleda nekog muškarca u trapericama i koţnoj jakni. On sada uđe u laboratorij. Oko vrata je imao posjetiteljsku iskaznicu, a u ruci oveći četvrtasti kovčeg. Trebalo joj je nekoliko trenutaka kako bi ga prepoznala. Cage već otvori usta, ali odmah zastane. Moţda se bojao da bi ga mogao prestrašiti, otjerati. - Artie me pustio - reče Parker Kincaid. Noćni čuvar na ulazu za osoblje FBI-a. - Još me se sjeća. Nakon toliko godina. Ovo je jedan vrlo drukčiji Kincaid, pomisli Margaret Lukas. Kod kuće je izgledao neugledno. A baš mu i nije pomoglo to što je nosio nekakav uţasan pulover i široke hlače. Taj sivi pulover bez ovratnika koji je nosio sada, preko crne košulje, pristajao mu je neusporedivo bolje. - Gospodine Kincaid-reče agentica Lukas, pozdravljajući ga kimanjem glave. -- Nemojte se truditi... s čime? - Grafološkom analizom. Iz rukopisa nije moguće utvrditi tip karaktera. Taj joj je njegov oštar nastup bio nekako odbojan. - Mislila sam da to čini puno ljudi. - Ljudi tumače i karte i razgovaraju s umrlima. Sve su to laţi. - Čula sam da moţe pomoći - ustrajavala je ona. - Obično gubljenje vremena - reče on praktičnim tonom. Koncentrirat ćemo se na druge stvari. - No, da... U redu - reče agentica Lukas, samoj sebi obećavajući da će pokušati prema njemu ne osjećati pretjeranu antipatiju.
  • 48. Cage tada reče: - Hej, Parkeru, znaš Tobea Gellera? Večeras je naš čovjek za računala i komunikacije. Pronašli smo ga kada je već bio na putu za skijanje u Vermontu. - U New Hampshireu - ispravi ga elegantni agent, Kincaidu upućujući jedan od unaprijed pripremljenih osmijeha. - Učinit ću bilo što za blagdansku plaću. Otkazati čak i spoj. Bok, Parkeru. Čuo sam za tebe. Njih su se dvojica rukovali. Cage glavom pokaţe prema drugom stolu. - Ovo je C. E Ardell. On je iz washingtonske podruţnice. Nitko ne zna što znači to C. E, ali čovjeka tako zovu. Čini mi se da ne zna ni on. - Znao sam jednom davno - reče C. P. lakonskim tonom. - A ovo je Len Hardy. On je naša veza s washingtonskom policijom. - Drago mi je, gospodine - reče detektiv. Kincaid mu stisne ruku. - Nema potrebe za tako sluţbenim oslovljavanjem. - Nema problema. -Ti is iz Forenzičnog? Ili iz Istraga? - upita ga Kincaid. Činilo se da je Hardvju neugodno dok je govorio: - Zapravo sam iz Istraţivanja i statistike. Svi su već bili na terenu, tako da su za vezu odredili mene. - Gdje je poruka? - upita on Lukasicu. - Mislim... original? - Na Odjelu za identifikaciju. Zanimalo me moţemo li pokupiti još pokoji otisak. Kincaid se namršti, no prije nego što je uspio nešto reći, ona doda: - Rekla sam im neka koriste samo laser. Bez ninhidrina. On uzdigne obrve. - Odlično... radili ste na forenzici? Imala je dojam da joj je, iako je imala pravo i nije upotrijebila kemijsko sredstvo, uputio izazov. - Sjećam se s Akademije - reče mu mirno i podigne slušalicu. - Sto je to? - upita Hardy. - Taj nin... Dok je utipkavala broj Margaret Lukas reče: - Ninhidrin se obično koristi za skidanje otisaka s papira.
  • 49. - Ali - Kincaid dovrši njezinu misao - upropaštava udubljenja od pisanja. Ne smije se koristiti na sumnjivim dokumentima. Agentica Lukas nastavi s pozivom - uputila ga je Odjelu za identifikaciju. Tamošnji tehničar rekao joj je da na dokumentu nema drugih otisaka i da će dostavljač poruku u Krizni centar donijeti odmah. Ona to prenese ekipi. Kincaid kimne. - Zašto si se predomislio? - upita ga Cage. - U vezi s dolaskom? On je još nekoliko trenutaka šutio. - Znaš da si spomenuo onu djecu? Ranjenu u podzemnoj? Jedno je umrlo. Jednako svečanim tonom Margaret Lukas reče: - LaVelle Williams. Čula sam. On se obrati Cageu. - Ovdje sam samo pod jednim uvjetom. Nitko osim najuţe ekipe ne zna da radim na tome. Procuri li informacija i moje ime dođe u javnost, bez obzira u kojoj smo fazi istrage, odlazim. I poričem da vas uopće poznajem. Margaret Lukas reče: - Ako tako ţelite, gospodine Kincaid, ali... - Parker, budimo na ti__ Cage reče: - Dogovoreno. Smijem li pitati zašto? - Zbog moje djece. - Ako te brine sigurnost, ispred kuće ćemo postaviti automobil. Koliko god ţeliš agenata... - Brine me bivša supruga. Margaret Lukas uputi mu upitan pogled. Kincaid reče: - Od našeg razvoda, prije četiri godine, imam skrbništvo nad djecom. A jedan od razloga za to jest što radim kod kuće i ne činim ništa čime bih njih ili sebe doveo u opasnost. Zato se i bavim samo komercijalnim dokumentima. A sada izgleda da moja ţena ponovno pokreće pitanje skrbništva. Ne smije doznati za ovo. - Najmanji problem na cijelom svijetu, Parkeru - reče mu Cage umirujućim tonom. - Bit ćeš netko drugi. Sto ţeliš? - Svejedno mi je, mogu biti i John Smith ili Thomas Jefferson, samo da nisam ja. Joan sutra u deset dolazi s darovima za djecu.
  • 50. Otkrije li da sam na Staru godinu otišao raditi na nekakvom slučaju... bit će gadno. - Sto si rekao njima? - upita Margaret. - Da mi se prijatelj razbolio i da ga moram posjetiti u bolnici. On prstom pokaţe na Cageova prsa. - Mrzim lagati im. Bilo mi je uţasno. Prisjetivši se njegovog predivnog dječaka, Margaret Lukas reče: Dat ćemo sve od sebe. - Nije stvar u tome - reče joj Kincaid, bez poteškoća je postojano gledajući u oči, što je uspijevalo tek malom broju muškaraca. - Ili moram biti daleko od svjetla ili me više nema. - Tada će tako i biti - reče ona jednostavno, pogledavajući uokolo. I C. P. Geller i Hardy spremno su kimnuli. - U redu. - Kincaid svuče jaknu i odbaci je na jedan stolac. Onda, kakav je plan? Margaret Lukas upozna ga s razvojem istrage. Kincaid je kimao, ne govoreći ništa. Ona je pokušavala nešto pročitati s njegova lica, utvrditi odobrava li njezine postupke. Pitala se je li joj uopće stalo do njegovog mišljenja. A onda reče: - Gradonačelnik će se ubrzo preko radija i televizije obratiti ubojici. Predloţit će isplatu novca njemu. To neće baš i reći tim riječima, ali će ukazati na takvu mogućnost. Nadamo se da će nam se ubojica javiti. Novac je dolje, u dvije vreće koje moţemo pratiti. Ostavit ćemo ih gdje god poţeli. Nastavak priče preuzeo je Cage. - Onda će ga Trobe pratiti do skrovišta. Taktička jedinica Jerrvja Bakera u stanju je pripravnosti. Nagazit ćemo ga čim se vrati kući. Ili ga upucati vani. - Koliko je vjerojatno da će pasti na lovu? - Ne znamo - reče Margaret Lukas. - Kada pogledaš poruku, uvidjet ćeš da je ucjenjivač, tip koji je poginuo, bio poprilično glup. Ako je njegov partner, taj Kopač, jednako glup, moţda ne zagrize. - Razmišljala je o kriminalističkoj psihologiji koju je slušala na Akademiji. Gluplji su zločinci neusporedivo sumnjiviji od inteligentnih. Uglavnom ne improviziraju čak ni kada se
  • 51. promijene okolnosti. Margaret Lukas još doda: - A to znači da bi mogao jednostavno nastaviti ubijati, prema nalogu koji je dobio. Cage reče: - A ne znamo čak ni hoće li ubojica čuti Kennedvjevo obraćanje javnosti. No jednostavno nemamo ni jedan jedini prokleti trag. Margaret Lukas uočila je da je Kincaid načas pogledao Izvještaj o većim zločinima. Odnosio se na zapaljivu bombu bačenu na kuću Garvja Mossa. U takvim izvještajima detaljno se opisivao zločin, radi prenošenja konkretnih informacija duţnosnicima koji bi se kasnije uključili u rad. U ovom se izvještaju spominjalo kako je Mossovo dvoje djece za dlaku izbjeglo smrt u plamenu. Parker Kincaid u dokument se zagledao duţe nego što je to, kako se činilo, ţelio, očito uzbunjen nesmiljenim opisima pokušaja ubojstva jedne obitelji. Dvoje djece uspjelo je pobjeći samo uz manje ozljede. On na koncu odgurne papir. Pogleda oko sebe, uočavajući nizove telefona, računala, radnih stolova. Pogled mu se zaustavio na monitoru na kojem je bila prikazana ona poruka. - Moţemo li bazu postaviti negdje drugdje? - Ovo je krizni centar - reče agentica Lukas, promatrajući ga dok je čitao poruku. - Što nedostaje ovom prostoru? - Ne koristimo sve njegove prednosti - istakne Kincaid. - I gotovo ništa od opreme. Lukasica razmisli o tim riječima. - Na što si mislio? - Gore - reče on odsutnim tonom, i dalje zagledan u onu blještavu poruku. - Idemo na kat. Parker je prolazio kroz znanstveni laboratorij za ispitavanje dokumenata povezanih s kaznenim djelima, pregledavao opremu koju je tako dobro poznavao. Dva Leitzova dvogledna stereo-mikroskopa s izvorom svjetla od optičkih vlakana Volpi Intralux, stari Foster + Freeman VSC4, uređaj za uspoređivanje u videospektru i njihov najnoviji proizvod, VSC 2000, opremljen Rofin PoliLightom i s programom QDOS u okruţenju Windowsa NT. U kutu se nalazio i više nego iskorišteni Foster + Freemanov ESDA - aparat
  • 52. za elektrostatičku detekciju - kao i plinski kromatograf za analizu tinte i tragova. On sada uoči staklene prozore pokraj kojih svakodnevno paradiraju turisti, od devet do četiri, u sklopu organiziranog posjeta FBI-u. Taj je hodnik sada bio mračan i izgledao zlokobno. Parker je promatrao ostale članove ekipe kako pronalaze mjesta za pisaćim i laboratorijskim stolovima. Soba je bila pretrpana, smrdljiva i neudobna, kao svi pravi radni laboratoriji. Ali njemu je bilo ugodnije ondje - bolje nego u raskošnom Kriznom centru jer je čvrsto vjerovao u nešto što je naučio od svog oca, povjesničara koji se specijalizirao za Rat za neovisnost. "Bitke uvijek vodi na poznatom terenu", govorio bi profesor svome dječaku. Lukasici to nije rekao namjerno; još jedna stvar koju je William Kincaid običavao govoriti sinu glasila je: "Saveznicima ne moraš povjeriti sve". On sada ponovno pogleda ured Stana Lewisa. Ugleda knjige koje je i sam koristio dok je radio u tom odjelu: Harrisonove Sumnjive dokumente, Houslevev i Farmerov Uvod u identificiranje rukopisa, te Hiltonovo Znanstveno proučavanje sumnjivih dokumenata. I pravu Bibliju njihove struke: knjigu Sumnjivi dokumenti Alberta S. Osborna. Pogledao je i ormariće iza uredskog naslonjača i prepoznao četiri bonsai-drvca koja je uzgojio i prepustio Lewisu. - Gdje je poruka? - upita Cage nestrpljivo. - Na putu je. Na putu je. Parker uključi nekoliko instrumenata. Neki su zujali, neki škljocali. A neki su bili posve nečujni, na njima su svijetlili samo prigušeni indikatori, nalik na oprezne oči. Čekati, čekati... I pokušavati ne misliti na onaj razgovor s djecom otprije sat vremena - kada im je rekao da se blagdanski planovi mijenjaju. Oboje su bili u Robbvjevoj sobi, a pod je još uvijek bio preplavljen kockicama i raznovrsnim letjelicama. - Bok, klinci.
  • 53. - Došla sam do treće razine - rekla je Stephie, glavom pokazujući prema Nintendu. - A onda me zeznuo. Robby je izvodio napad svim sredstvima na vlastiti krevet helikopterima i amfibijskim vozilima. Parker je sjeo na krevet. - Znate one ljude koji su danas bili ovdje? - Ona zgodna dama u koju si stalno pogledavao - reče njegov sin afektiranim tonom. ("Pametniji su nego što uopće moţete zamisliti", stoji u Priručniku.) - E, pa, rekli su mi da mi je jedan prijatelj bolestan, pa ga nakratko moram posjetiti. Koga ţelite za čuvanje? Osim* uobičajene ekipe srednjoškolki i studentica, Parker je u susjedstvu imao i niz prijatelja - roditelja s kojima se druţio - a koji bi navečer rado pričuvali njegovu djecu. Imao je i prijateljicu Lynne, koja je ţivjela u Washingtonu. Ona bi se dovezla u Fairfax kako bi mu pomogla, no on je bio uvjeren da za večeras već ima nekakav dogovor (nemoguće je da Lynne na Staru godinu nema društvo), a njihov odnos više i nije bio na razini na kojoj bi mogao traţiti takvu ţrtvu. - Moraš ići? - upitao ga je Robby. - Večeras? Kada bi se razočarao, dječak bi postao vrlo miran, nepromijenjena izraza lica. Nikada se ne bi durio, nikada gunđao - što bi Parkeru bilo draţe. Samo bi zastao kao paraliziran, kao da bi ga tuga svakog trenutka mogla posve preplaviti. Kada je Robby podignuo pogled prema njemu, posve nepomičan, s malenim plastičnim helikopterom u ruci, Parker je u svom srcu osjetio dječakovo razočaranje. Stephie je bila manje emotivna i ti su osjećaji u njoj bili manje očiti; ona je samo zabacila kosu s lica i namrštila se, upitavši: Hoće li s njim sve biti u redu... s tim tvojim prijateljem? - Siguran sam da će sve biti u redu. Ali bilo bi dobro da ga obiđem. Onda... ţelite li da nazovem Jennifer? Ili gospodu Cavanaugh?
  • 54. - Gospođu Cavanaugh! - rekli su, gotovo jednoglasno, a Robby je odmah izišao iz faze ţalosti. Gospođa Cavanaugh, baka iz susjedstva, čuvala ih je utorkom - kada bi Parker bio na partiji pokera, samo nekoliko kuća dalje. Parker je ustao, okruţen morem igračaka. - Ali vratit ćeš se prije ponoći - upitao ga je Robby - zar ne? ("Nikada nemoj davati obećanja ako postoje i najmanji izgledi da ih nećeš moći ispuniti".) - Dat ću sve od sebe. Parker je zagrlio oboje djece i otišao do vrata. - Tata? - rekla je Stephie, oličenje neduţnosti u širokim crnim trapericama i majici s natpisom Hello Kitty. - Bi li tvoj prijatelj volio da mu napravim čestitku za brzo ozdravljenje? Parker je posljedice svoje laţi sada osjetio kao fizički udarac. Sve je u redu, dušo. Mislim da bi mu bilo draţe da se vas dvoje večeras samo dobro zabavite. Prekidajući te teške misli, vrata laboratorija za dokumente sada se širom rastvore. Neki vitak, zgodan agent s unatrag začešljanom plavom kosom uđe u prostoriju. - Jerry Baker - reče, prilazeći Parkeru. - Vi ste Parker Kincaid. Njih se dvojica rukuju. On pogleda na suprotnu stranu laboratorija. - Margaret - dovikne u znak pozdrava. Agentica Lukas kimne. - Vi ste stručnjak za taktiku? - upita ga Parker. - Tako je. Margaret Lukas reče: - Jerry u pripremi ima ljude iz PN-a. Pretraţivanje i nadzor, prisjeti se Parker. - I nekolicinu odličnih strijelaca - reče Baker. - Ţude za prilikom da rastrgaju tu zvijer. Parker se spusti u sivi naslonjač. Zatim se obrati Lukasici: - Obradili ste ucjenjivačevo tijelo? - Da - reče ona. - Imate izvještaj? - Još ne.
  • 55. - Ne? - Parkera je to sada počelo mučiti. Imao je vrlo jasnu sliku o načinu na koji bi ţelio vidjeti napredovanje istrage, a bilo mu je jasno da bi i Lukasica mogla imati vrlo čvrste stavove o tome. Pitao se koliko će s njom imati problema. Postupati oprezno ili ne? Pošto je načas pogledao njezino nepopustljivo lice - blijedo poput bijelog mramora - Parker zaključi kako nema vremena za ljubaznost. U slučaju u kojem ima tako malo tragova potrebno im je što više poznatih činjenica o ucjenjivaču. - Bit će najbolje da dođemo do toga - reče on. . Odgovorila mu je posve smireno: - Naredila sam da nam ga dostave što hitnije. Parker bi bio nekoga poslao po dokument - moţda Hardyja. Ali sada odluči ne upuštati se u borbu oko toga. Pričekat će još pet minuta. Sada pogleda Bakera. - Koliko je dobrih ljudi? - Trideset šestorica naših, četrdeset osmorica iz washingtonske policije. Parker se namršti. - Trebat ćemo više. - To će biti problematično - reče Cage. - Većina aktivnih podignuta je zbog blagdana. U grad su došle dvije stotine tisuća ljudi. A velik dio agenata drugih ministarstava angaţiran je na poslovima osiguranja, s obzirom na sve te diplomatske i vladine zabave. Len Hardy promumlja: - Šteta što se to događa baš večeras. Parker se kratko nasmije. - Zato baš... I ne bi se događalo neki drugi dan. Mladi ga agent upitno pogleda. - Kako to misliš? Već se spremao odgovoriti, kada Margaret Lukas reče: Ucjenjivač je odabrao ovaj dan, jer je znao da ćemo imati malo ljudi. - A zbog guţve u gradu - doda Parker. - Ubojica ima pravu jebenu streljanu. I još... Tada zastane, tek sada svjestan svojih riječi. Nisu mu se dopale. Ţiveći s djecom, radeći uglavnom sam, smekšao se u odnosu na
  • 56. vrijeme kada je odlazio iz FBI-a; više nije bilo onih grubih elemenata. Nikada ne bi psovao, a sve što bi govorio ublaţavao bi misleći na djecu. I sada se ponovno našao u onom nekadašnjem ţivotu, teškom ţivotu. Kao lingvist, Parker je znao da došljak, kako bi se prilagodio novoj skupini, prije svega uvijek prihvaća njihov ţargon. Parker sada otvori svoju torbu - prijenosni komplet za ispitivanje dokumenata. Bila je prepuna pomagala neophodnih u njegovom zanatu. Kako se pokazalo, u njoj je bila i figurica Dartha Vadera. Robbvjev dar. - "Neka sila bude s tobom" - reče Cage. - Naša večerašnja maskota. Moji unuci oboţavaju te filmove. Parker figuricu postavi na stol za ispitivanje. - Da je barem Obi Wan Kenobi. - Tko? - Margaret Lukas se namršti, odmahne glavom. Hardy izlane: - Zar ne znaš? - a onda se zarumeni kada mu je ona uputila hladan pogled. I Parker se iznenadio. Kako uopće moţe biti da netko ne zna za Ratove zvijezda? - Samo još jedan lik iz filma - reče joj C. P. Ardell. Uopće ne reagiravši, ona samo nastavi čitati dokument kojim se dotada bavila. Parker pronađe svoje povećalo, umotano u crni baršun. Bio je to Leitzov proizvod. Povećavalo je dvanaest puta, i bilo neophodno pomagalo svakog ispitivača dokumenata. Joan mu ga je darovala za drugu godišnjicu. Hardy sada u Parkerovoj torbi uoči jednu knjigu. Parker primijeti kamo je usmjerio pogled, te mu je izvadi. Zagonetke za mozganje, V. dio. Hardy je prolista, a onda je doda Lukasici. - Hobi - objasni Parker, načas pogledavši njezine oči, dok je listala stranice. Cage reče: - Oh, ovaj je čovjek oboţavao zagonetke. To mu je ovdje bio i nadimak. Majstor za zagonetke. - To su vjeţbe za neortodoksno razmišljanje - reče Parker. Pogledavši preko ramena Margaret Lukas naglas pročita: -
  • 57. "Čovjek ima tri novčića ukupne vrijednosti sedamdeset šest centa. Novčići su izrađeni u Sjedinjenim Drţavama u posljednjih dvadeset godina i još su u optjecaju, a jedan od njih nije novčić od jednog centa. Koje su vrijednosti tih kovanica"? - Čekaj malo, jedan mora biti novčić od jednog centa - reče Cage. Hardy je gledao u strop. Parker se upita je li mu i um sređen kao i izgled. Policajac se na trenutak zamisli. - To su nekakvi prigodni novčići. - Ne, rekao sam... još su u optjecaju. - Da - reče detektiv. Margaret Lukas pogledom je pretraţivala pod. Činilo se da su joj misli negdje drugdje. Parker nije znao odrediti o čemu razmišlja. Geller je nekoliko trenutaka razmišljao, a onda reče: - Neću trošiti moţdane stanice na to. - Zatim se vratio radu na računalu. - Predajete se? - upita Parker. - Kako glasi odgovor? - upita Cage. - Ima novčić od pedeset centa, jedan od dvadeset pet i jedan od centa. - Čekaj malo - pobuni se Hardy - rekao si da nema jedan cent. - Ne, nisam. Rekao sam da jedan od njih nije novčić od jednog centa. Kovanice od pedeset i dvadeset pet to nisu. Ali jedan od njih jest. - To je varanje - progunda Cage. - Zvuči tako lagano - reče Hardy. - Zagonetke su uvijek lagane kada znaš odgovor - reče Parker. Kao i ţivot, zar ne? Margaret Lukas okrene stranicu. Onda pročita: - "Tri jastreba ubijala su kokoši na farmi. Jednog dana farmer ugleda sva tri kako stoje na krovu njegova kokošinjca. U pušci ima samo jedan metak, a jastrebovi su toliko razmaknuti da njime moţe pogoditi samo jednog. On nacilja prvog slijeva, pogađa ga i ubija. Metak se ne odbija ni od čega. Koliko je jastrebova ostalo na krovu?" - To je previše očito - primijeti C. P.
  • 58. - Čekaj malo - reče Cage - moţda je stvar upravo u tome. Čovjek misli kako bi stvar morala biti komplicirana, ali zapravo je vrlo očita. Ubiješ jednoga i ostala su dva. I zagonetka je riješena. - To je tvoj odgovor? - upita ga Parker. Cage nesigurno reče: - Ne znam točno. Margaret Lukas otvori jednu stranicu u straţnjem dijelu knjige. - To je varanje - Parker. Ona je i dalje nešto traţila. A onda se namršti. - Gdje su rješenja? - Nema ih. Ona upita: - Kakva je to knjiga sa zagonetkama? - Odgovor do kojeg ne dođeš sam nije pravi odgovor. - Parker pogleda na ručni sat. Gdje je, dovraga, ta poruka? Margaret Lukas ponovno se usredotoči na zagonetku, proučavajući je. Lice joj je bilo lijepo. Joan je bila fantastično prelijepa, s onim zavodljivim jagodičnim kostima, bujnim bokovima i raskošnim grudima. Margaret Lukas, u uskom crnom puloveru, u gornjem je dijelu bila manja i uţa. Imala je uska, mišićava bedra koja su se dobro vidjela pod pripijenim trapericama. Na gleţnju je uočio dio posve bijelih čarapa vjerojatno od onih dokoljenki kakve je Joan običavala nositi ispod hlača. Bila je zgodna, tata. Za jednu policajku... Neki mladić u preuskom sivom odijelu uto ude u laboratorij. Jedan od mladih sluţbenika koji rade u Odjelu za dostavu pošte i dopisa, zaključi Parker. - Agente Cage - reče on. - Timothv, što nam donosiš? - Traţim agenta Jeffersona. Da nije bilo Cagea, koji ga je spasio, Parker bi bio upitao "Koga?". -Toma Jeffersona? - Tako je, gospodine. On pokaţe na Parkera. - To je on. Parker je oklijevao još samo trenutak, a onda je uzeo omotnicu, potpisao primitak, pomno ispisujući slova "Th. Jefferson", onako
  • 59. kako je to činio i veliki drţavnik, premda neusporedivo nehaj nij im pokretima. Timothv je otišao, a Parker uzdigne obrvu prema Cageu, koji reče: - Ţeliš biti anoniman. Hokus-pokus... I anoniman si. -= Ali, kako.. - Ja sam čudotvorac. To ti neprestano govorim. Kopač stoji u sjeni ispred svog motela "39,99 dolara na dan s priručnom kuhinjom i besplatnom kablovskom imamo slobodnih mjesta". Ovo je ušljivi dio grada. Kopača podsjeća na... klik... gdje, što? Boston, ne, White Plains... klik... u blizini New... New Yorka. Klik. Stoji pokraj smrdljivog kontejnera i gleda ulazna vrata svoje udobne sobe. Promatra ljude kako dolaze i odlaze, onako kako mu je čovjek koji mu govori stvari rekao. Pazi na svoja ulazna vrata. Promatra sobu kroz razmaknute zastore. Dolaze i odlaze. Automobili jure na ušljivoj ulici, ljudi prolaze ušljivim pločnikom, Kopač izgleda kao i oni, Kopač ne izgleda kao nitko. Nitko ne vidi Kopača. - Oprostite - govori neki glas. - Gladan sam. Nisam jeo već... Kopač se okreće. Čovjek se načas zagleda u Kopačeve prazne oči i ne uspijeva dovršiti rečenicu. Kopač ga ubija dvama prigušenim hicima. Ovaj pada, a Kopač tijelo baca u veliki plavi kontejner, razmišljajući o tome kako prigušivač treba ponovno napuniti; nije stvar u... klik... više toliko ne prigušuje. Ali nitko nije čuo. Promet je odviše gust. On podiţe čahure i sprema ih u dţep. Kontejner je obojen lijepom plavom bojom. Kopač voli boje. Njegova je ţena uzgajala crveno cvijeće i njegova je ţena uzgajala ţuto cvijeće. Ali ne i plavo cvijeće, čini mu se. Gleda uokolo. U blizini nema nikoga.
  • 60. - Ako te netko pogleda u lice, ubij ga - rekao mu je čovjek koji mu sve govori. - Nitko ti ne smije vidjeti lice. To zapamti. - Zapamtit ću - odgovorio mu je Kopač. On sada osluškuje kontejner. Tišina. Neobično je to kako si... klik... kada si mrtav, kako ne proizvodiš nikakve zvukove. Čudno... On ponovno počinje promatrati vrata, promatrati prozor, promatrati ljude na pločniku. Pogledava na ručni sat. Čeka već petnaest minuta. Sada moţe ući. Pojest će malo juhe, napuniti pištolj, staviti novo punjenje u prigušivač. To je naučio raditi jednog lijepog jesenskog dana prošle godine - je li to bilo prošle godine? Sjedili su na kladama i čovjek mu je rekao kako treba napuniti pištolj i staviti novo punjenje u prigušivač, a posvuda oko njih nalazilo se lišće prelijepih boja. Potom bi vjeţbao pucanje, ciljanje, okretao se uokolo poput vrtuljka, okretao se s Uzijem, dok su lišće i grančice samo otpadali. Sjećao se mirisa vrućeg, mrtvog lišća. U šumi mu se sviđalo više nego ovdje. Otvara vrata, ulazi. Zove sandučić govorne pošte i metodičnim pokretima ukucava šifru. Jedan dva dva pet. Čovjek koji mu govori stvari nije mu ostavio nikakvu poruku. Čini mu se da je malo tuţan jer mu se ovaj nije javio. Nije mu se javio od jutra. Čini mu se da je tuţan. Ali nije siguran što je točno tuga. Nema poruka, nema poruka. A to znači da mora staviti novo punjenje u prigušivač, napuniti pištolj i pripremiti se za još jedan izlazak. Ali najprije će pojesti malo juhe i uključiti televizor. Pojesti malo fine tople juhe. 14.05 Gradonačelnice Kennedv,
  • 61. Kraj je blizo. Kopač je na slobodi i nema načina da ga zautavite. Opet će ubit - u četri, osam i pol noći, ako ne platite. Traţim $20 miliona dolara u gotovini, koje ćete ostavit meni u vreći, tri kilometra juţno od autoceste 66 na zapadnoj strani Beltwaya. Nasred Polja. Vi meni platit Novac do 12.00. Samo ja znat kako zaustavit Kopača. Ako me nhti uzmete, nastavit će ubijat. Ako me ubijete, nastavit će ubijat. Ako mislite da je prijetnja laţna, neki od Kopačevih metaka bili obojeni crnom bojom. To znam samo ja. Dokumenti imaju osobnost, svaki ima svoj karakter. Ono Jeffersonovo pismo koje se nalazi u Parkerovom kućnom sefu bilo krivotvoreno ili ne - upravo je kraljevski lijepo. Vitičasto i raskošno poput jantara. Ali ucjenjivačeva poruka koja leţi na stolu za ispitivanje u FBI-u, ovdje, sada, pred njim, oskudna je i isprekidana. Ipak, Parker ju je proučavao onako kako bi pristupao svakoj zagonetki: bez pretpostavki, bez unaprijed stvorenih stavova. Kada rješava zagonetke, um je nalik na gips koji se brzo suši; prvi dojmovi zadrţavaju se dugo. Opirat će se svakom zaključku sve dok posve ne proanalizira poruku. A potiskivanje takvih sudova jedan je od najteţih aspekata njegova posla. Tri jastreba ubijala su kokoši na farmi... - Medu onim mecima u podzemnoj... - reče on sada. - Pronašli ste i neke obojene? - Jesmo - reče Jerry Baker. - Desetak. Crna boja. Parker kimne. Jesam li dobro čuo... Jeste li naloţili psiholingvističku obradu? - Jesmo. - Geller glavom pokaţe prema ekranu svog računala. Još uvijek čekamo rezultate iz Quantica. Parker pogleda omotnicu u kojoj je dostavljena poruka. Nalazila se u acetatnom ovitku za koji je bila pričvršćena kartica s ispisanom riječju METSHOOT. Na prednjoj strani omotnice, istim rukopisom kao u poruci, stajalo je: Gradonačelniku - ţivot ili smrt.
  • 62. On navuče gumene rukavice - ne brinući se zbog otisaka prstiju, nego zbog mogućnosti kontaminacije svih eventualnih tragova materijala koje bi bilo moguće pronaći na papiru. Potom odmota Leitzovo povećalo. Imalo je promjer od petnaest centimetara, drţak od ruţina drva i blistavi čelični okvir oko savršene staklene leće. Parker pogleda ljepljivi preklopni dio omotnice. "Što to imamo, što to imamo. Bilo što..." promumlja. Dok bi analizirao dokumente, često bi razgovarao sa samim sobom. Ako bi se djeca nalazila u njegovoj radnoj sobi dok bi radio, zaključili bi da su te riječi upućene njima i silno bi se radovala što sudjeluju u tatinom poslu. Jedva primjetne brazde koje je u tvornici ostavio stroj za nanošenje ljepila bile su netaknute. - Na ljepilu nema sline - reče on i ljutito pucne jezikom. Iz ostataka sline na ljepilu omotnica moguće je doći do seroloških informacija i podataka o DNA. - Nije je zalijepio. Margaret Lukas odmahne glavom, kao da je Parkeru promaknulo nešto krajnje očito. - Ali to nam i ne treba, zar si zaboravio? Uzeli smo krv iz tijela poginulog i usporedili je s bazom podataka o DNA. Ništa. - I mislio sam da ćete analizirati njegovu krv - reče Parker bezbojnim glasom. - Ali nadao sam se da je Kopač moţda polizao omotnicu, pa da ćemo moći usporediti njegovu slinu. Ona nakon nekoliko trenutaka prizna: - To je dobra zamisao. Nije mi pala na pamet. Nije previše puna sebe da bi se ispričala, primijeti Parker. Cak i ako je izgledalo da to ne misli iskreno. On odgurne omotnicu u stranu i ponovno pogleda samu poruku. A onda upita: - I što točno znače te gluposti s "Kopačem"? - Da - reče C. P. Ardell. - To je nekakav luđak? Cage reče: - Još jedan Samov sin11? Onaj Leonard Bernstein? - David Berkowitz - ispravi ga Lukasica prije nego što je uvidjela da je riječ o šali. C. P. i Hardy se nasmiju. Čovjek nikada ne bi bio u stanju točno odrediti kada se Cage šali a kada ne, prisjeti se
  • 63. Parker. Taj se agent često šalio kada bi istraga bila u najbezizglednijoj fazi. Bio je to svojevrsni nevidljivi štit - poput Robbvjevog - kako bi se zaštitio čovjek u agentovoj koţi. Parker se upita ima li i Margaret Lukas nekakve štitove. Moţda, kao i sam Parker, svoj oklop katkada nosi posve neskriveno, a ponekad ga skriva. - Nazovimo psihologe - reče Parker - pa ćemo vidjeti imaju li oni nešto u vezi s imenom Kopač. Margaret Lukas se sloţi i Cage nazove Quantico. - Imamo nekakav opis ubojice? - upita Parker, pregledavajući bilješku. - Ne - reče Cage. - Stvar je bila poprilično sablasna. Nitko nije vidio oruţje, nitko nije vidio bljesak iz cijevi, nitko nije čuo ništa osim metaka koji su pogodili zid. No, dobro, i ţrtve. Parker s nevjericom upita: - Za prometne špice? I nitko nije ništa vidio? - Pojavio se i nestao - reče C. P. 11 monstruozni serijski ubojica David Berkowitz, koji je tijekom trinaest mjeseci, od srpnja 1976. do kolovoza 1977., u New Yorku ubio šest osoba, od kojih su pet bile ţene. U pismima tuţitelju koji je vodio slučaj i medijima navodio je da je monstrum i Belzebub. Kasnije je ustvrdio da djeluje prema nalozima 6000 godina starog čovjeka koji nastanjuje tijelo njegovog susjeda Sama Carra - prev Hardy još doda: - Poput duha. - Parker pogleda detektiva. Bio je uredan, dotjeran, zgodan. Nosio je vjenčani prsten. U svim elementima pokazivao da vodi zadovoljan ţivot. Ali činilo se da ga obiljeţava i svojevrsna melankoličnost. Parker se sjetio da mu je, kada je napuštao FBI, psihološki savjetnik, posve nepotrebno, objasnio da je pojava depresije medu policajcima i pripadnicima pravosudnih sluţbi vrlo česta. Ponovno se nadvio nad pismo, stao proučavati hladan papir i crna slova. Tekst je pročitao više puta. Kraj je blizo...
  • 64. Parker sada uoči da poruka nije potpisana. To bi moglo biti i beznačajno opaţanje, osim što je on pomagao u nekoliko slučajeva kada su počinitelji čak i potpisali poruke kojima su traţili otkupninu ili predaju novca. Jedan je potpis bio laţan, cilj mu je bio zavesti ih na pogrešan trag (iako je naţvrljani potpis bio dovoljno velik uzorak rukopisa da počinitelja na koncu osude). U jednom drugom slučaju, otmičar se potpisao pravim imenom, moţda ga i bez razmišljanja naţvrljao u svom onom kaosu povezanom s otmicom. Počinitelj je uhićen sedamnaest minuta pošto je obitelj ţrtve primila zahtjev za otkupninom. Parker snaţno svjetlo pribliţi papiru. Nagne se nad poruku. Začuje škljocaj kostiju negdje u vratu. Pričaj mi, obrati se bez glasa listu papira. Ispričaj mi svoje tajne... U pušci ima samo jedan metak, a jastrebovi su toliko razmaknuti da njime moţe pogoditi samo jednog... On se sada upita je li ucjenjivač pokušao promijeniti rukopis. Mnogi kriminalci - primjerice otmičari koji pišu poruke kojima traţe otkupninu - pokušat će prikriti svoj rukopis kako bi oteţali uspoređivanje. Stoga se sluţe neobičnim nagibima i oblicima slova. No to najčešće ne uspijevaju izvesti posve prirodno i tečno; vrlo je teško potisnuti prirodne pokrete i proučavatelji dokumenata najčešće otkrivaju "drhtaj" - nesigurne poteze - kada netko pokušava sakriti pravi rukopis. No ovdje nije bilo takvih drhtaja. Ovo je bio pravi rukopis tog čovjeka. U slučaju anonimnog pisma sljedeći bi korak inače bio sumnjivi dokument usporediti s poznatima - usporediti Q s K-om - tako što bi agenti s kopijom poruke obišli javne arhive i stali prekopavati dosjee, kako bi pronašli ono što najviše odgovara. Na veliku ţalost ekipe koja je radila na METSHOOTu, većina zapisa u javnim ustanovama sastoji se od velikih tiskanih slova ("Molimo pišite velikim tiskanim slovima", glase redovita upozorenja na obrascima), dok njhova poruka sadrţi kosa pisana slova. Čak i stručnjak za dokumente u rangu Parkera Kincaida ne bi bio u stanju velika tiskana slova usporediti s kosim pisanim slovima.
  • 65. Ali postojala je jedna stvar koja bi im mogla omogućiti pretraţivanje arhiva. Čovjekov rukopis sadrţi i opće i osobne karakteristike. Opće su elementi rukopisa potekli od metode pisanja naučene u školi. Prije više godina postojale su raznovrsne metode poučavanja pisanja i medu sobom su se bitno razlikovale; stručnjak za dokumente bio bi u stanju odrediti dio zemlje iz koje je potekao osumnjičenik. Ali ti sustavi pisanja onaj cvjetoliki ţenski sustav, primjerice - sada su daleka prošlost i preostalo je još samo nekoliko metoda pisanja, ponajprije sustav Zaner-Bloser, te Palmerova metoda. No i jedna i druga odviše su općenite da bi po njima bilo moguće odrediti autora. S osobnim je karakteristikama, međutim, drukčije. To su oni mali potezi koji su jedinstveni kod svakog od nas - vitice, miješana tiskana i pisana slova, dodavanje nepotrebnih poteza - poput malene crtice preko dijagonalne linije na slovu Z ili brojci 7. I upravo je jedna takva osobna karakteristika stručnjacima bila prvi znak da su Hitlerovi "dnevnici" otkriveni prije nekoliko godina zapravo laţni. Hitler je svoje prezime pisao s vrlo izraţenim velikim H, no takvo je slovo koristio samo kod potpisivanja a ne i općenito u pisanju. Krivotvoritelj se tim kićenim velikim H sluţio u cijelom dnevniku, što Hitler nikako ne bi učinio. Parker je nastavio povećalom proučavati tu poruku, traţeći eventualne osobne karakteristike u tom rukopisu. Tata, baš si smiješan. Izgledaš kao Sherlock Holmes... A onda je konačno nešto uočio. Točkicu iznad malog slova /'. Većina točkica na slovima / iy nastaje ili laganim kratkim udarcem po površini papira ili, ako netko piše brzo, crticom kod koje točka tinte ostaje na lijevoj, a maleni rep usmjeren je na desnu stranu. Ali ovaj je ucjenjivač na malim slovima / radio neobičan trag repić točke išao je prema gore, tako da je točkica nalikovala na kapljicu vode u padu. Parker je sličnu točku vidio jednom davno - kod serije prijetećih pisama koja je nekoj ţeni slao muškarac
  • 66. koji ju je potajno slijedio i na koncu je ubio. Ta su pisma bila napisana vlastitom ubojičinom krvlju. Parker je tu neobičnu točku nazvao "đavoljom suzom" i njezin opis naveo u jednom od svojih udţbenika o forenzičnom proučavanju dokumenata. - Ovdje imam nešto... - reče sada. - Što? - upita Cage. Parker mu objasni što je opazio u vezi s tom točkicom, te kako ju je nazvao. - Đavolja suza? - upita Margaret Lukas. Činilo se da joj se taj naziv ne dopada. On zaključi kako se agentica osjeća lagodnije kada pred sobom ima znanost i opipljive činjenice. Sada se prisjeti da je slično reagirala i kada je Hardy rekao da je Kopač nalik na nekakvog duha. Ona se sada nagne naprijed. Kratka plava kosa pala je prema naprijed i djelomično joj zaklonila lice. Ima li kakve veze s onim tvojim počiniteljem? - upita. - U slučaju praćenja i ubojstva? - Ne, ne - reče Parker. - Tip je smaknut još davno. Ali ovo... - on glavom pokaţe prema poruci - ovo bi mogao biti ključ pronalaţenja mjesta na kojem je naš mladić ţivio. - Kako? - upita Jerry Baker. - Uspijemo li suziti područje na određeni okrug... ili, još bolje, gradsku četvrt, pretraţit ćemo arhive. Hardy se samo kratko nasmije. - I na taj način doista moţeš nekoga pronaći? - Oh, još kako. Znate za Michelea Sindonu? C. R odmahne glavom. Hardy upita: - Koga? Margaret Lukas stala je pretraţivati svoju, kako se činilo, veliku mentalnu arhivu, te rekla: - To je bio onaj financijaš? Tip koji je vodio vatikanske financije? •- Tako je. Uhićen je zbog bankovnih prijevara, ali je nestao neposredno prije suđenja. Pojavio se nekoliko mjeseci kasnije, tvrdeći da su ga oteli... ubacili u auto i nekamo odveli. Ali govorkalo se da uopće nije otet, nego da je otputovao u Italiju, a onda se vratio u New "Vbrk. Mislim da je jedan ispitivač
  • 67. u Juţnom Distriktu dobio uzorke Sindonina rukopisa i tako utvrdio da ima tu jednu osobitost... kada bi pisao brojku devet, u kruţić bi stavio i točkicu. Agenti su tako pregledali tisuće carinskih prijava za letove iz Italije do New Yorka. Točkicu u brojci devet pronašli su na jednoj adresi na kartici koju je ispunio putnik koji se, kako se pokazalo, posluţio laţnim imenom. S nje su uzeli jedan od Sindoninih otisaka. - Čovječe - promumlja C. P. - uhvaćen zbog točkice. Takve sitnice. - Oh - reče Parker - kriminalci se često spotaknu upravo o takve sitnice. Ne uvijek. Ali najčešće. On sada poruku stavi pod VSC-skener. Taj uređaj koristi različite izvore svjetla - od ultraljubičastih do infracrvenih - kako bi ispitivaču omogućio da pronikne kroz pokušaje prikrivanja i ugleda izbrisana slova. Parkera je zanimala ona prekriţena riječ prije riječi "uzmete". Pregledao je cijelu poruku i nije otkrio nijedno izbrisano mjesto osim precrtane riječi. Zatim je ispitao omotnicu, ali ni na njoj ništa nije bilo izbrisano. - Što si otkrio? - Reći ću ti za nekoliko trenutaka. Nemoj me tako progoniti, Cage. - Sada je dva i dvadeset - podsjeti ga agent. - Znam se sluţiti satom, hvala - promumlja Parker. - Klinci su me naučili. Zatim je prišao aparatu za elektrostatičku detekciju. Taj uređaj, u stručnim krugovima poznat kao ESDA, koristi se za traţenje udubljenja na dokumentima - riječi ili oznaka koje su u papir utisnute tako što je netko pisao na papiru koji se nalazio na dokumentu koji se ispituje. ESDA je izvorno konstruirana radi otkrivanja otisaka prstiju na dokumentima. Ali pokazalo se da je u tu svrhu najvećim dijelom beskorisna, jer je pokazivala i udubljenja, a to je zakrivalo sve latentne otiske. U televizijskim serijama detektiv prelazi preko papira poloţenom olovkom i tako otkriva udubljenja. U stvarnosti bi to sa stručnog stajališta bila pogreška; na taj bi se način vjerojatno uništio veći dio
  • 68. udubljenih tragova. Uređaj ESDA, koji funkcionira poput aparata za fotokopiranje, otkriva slova napisana i do deset listova iznad ispitivanog dokumenta. Nitko točno ne zna zašto je ESDA tako učinkovita, ali nema stručnjaka za ispitivanje dokumenata koji radi bez nje. Jednom, nakon smrti nekog imućnog bankara, Parkera su angaţirali da analizira oporuku po kojoj su njegova djeca ostala bez ičega, dok je svo nasljedstvo ostavio mladoj sluškinji. Parker je već bio na korak do potvrđivanja autentičnosti dokumenta. Potpisi su izgledali besprijekorno, datumi i dodaci bili su logični. Ali posljednji test - ESDA - otkrio je udubljenja - riječi koje su glasile: "Ovo bi moralo zavarati budale". Sluškinja je nakon toga priznala da je angaţirala nekoga da joj krivotvori oporuku. Parker sada poloţi poruku u aparat. Podignuvši plastični pokrov, stao je proučavati papir. Ništa. On sada pokuša s omotnicom. Pridignuo je tanki papir i prinio ga svjetlu. U tom trenutku osjeti bolan grč u ţelucu: ugledao je slabašne sive tragove pisanja. - Daaa! - reče uzbuđeno. - Imamo nešto! Margaret Lukas nagne se naprijed i Parker osjeti jedva primjetan cvjetni miris. Parfem? Ne. Poznaje je samo sat, ali već je zaključio da je od ţena koje ne nose parfeme. Vjerojatno mirisni sapun. - Imamo dvije udubine - reče Parker. - Ucjenjivač je nešto pisao na komadu papira koji je stajao na omotnici. Parker je objema rukama drţao elektrostatički list i okretao ga kako bi bolje vidio slova. - U redu, neka netko zapisuje. Prva riječ. Mala slova c, I, e, pa razmak. Veliko M, malo e. Nakon toga ništa. Cage zapiše slova na ţuti list iz bloka i pogleda ih. - Sto to znači? - Agent je samo zbunjeno slegnuo ramenima. C. P povuče usnu resicu s naušnicom i reče: - Nemam pojma. Geller: - Ako nisu bitovi i bajtovi, ja sam bespomoćan. Margaret Lukas samo odmahne glavom.
  • 69. Ali Parker tek jednom pogleda slova i odmah shvati. Iznenadio se što to nije nikome sinulo. - To je mjesto prvog zločina. - Kako to misliš? - upita Jerry Baker. - Tako je - reče Lukasica. - Dupont C-i-r-c-1-e, Veliko M... metro. - Naravno - prošapće Hardy. Zagonetke su uvijek lagane kada znaš odgovor. - Mjesto prvog napada - reče Parker zamišljeno. - Ali nešto piše i ispod toga. Vidiš? Moţeš pročitati? - Ponovno je stao okretati list, sada ga pokazujući Margaret. - Isuse, kako se teško vidi. Ona se nagne naprijed i pročita: - Samo tri slova. Ne razabirem ništa više. Mala slova t, e i /. - Još nešto? - upita Hardy. Parker zaškilji. - Ne, ništa. - T, e, I - razmišljala je naglas Margaret Lukas. - Telefon, telefonska kompanija, telekomunikacije? - upita Cage. Televizija? C. P. reče: - Moţda će napasti neki od studija... za vrijeme emitiranja programa. - Ne, ne - reče Parker. - Pogledajte poloţaj slova u odnosu na gornji red. Ako piše u razmjerno pravilnim stupcima, onda su ova slova na završetku riječi. - I onda shvati. Reče: - To je neki... Lukasica reče: - Hotel. Druga je meta neki hotel. - Tako je. - Ili motel - reče Hardy. - Ne - reče Parker. - Ne bih rekao. Traţi mase ljudi. U motelima je sve malo. Svi večerašnji događaji odvijat će se u hotelskim salama. - I - doda Lukasica - vjerojatno se drţi pješačenja ili javnog prijevoza. Moteli su u udaljenijim dijelovima grada. A promet je večeras pregust da bi se oslonio na auto. - Odlično - reče Cage, a onda doda: - Ali u gradu ima najmanje dvije stotine hotela. - Kako suziti krug? - upita Baker.
  • 70. - Ja bih se ograničio na veće hotele... - Parker kimne prema Lukasici. - Imaš pravo... vjerojatno u blizini javnog prijevoza i negdje gdje je visoka koncentracija ljudi. Uz glasan tresak, Baker na stol dobaci poslovni telefonski imenik. - Samo u Washingtonu? - Zatim ga otvori. C. P. Ardell priđe stolu i stane mu gledati preko ramena. Parker sada razmisli o tom pitanju. - Novac traţi od grada Washingtona, ne ni od Virginije ni od Marylanda. Ja bih ostao pri Washingtonu. - Slaţem se - reče Margaret Lukas. - Trebali bismo eliminirati i sva mjesta koja u nazivu na prvome mjestu imaju riječ "hotel", na primjer "Hotel New York". Zbog poloţaja slova na toj omotnici. I sve "Innove" i "Lodgeove" i slične stvari. Cage i Hardy pridruţili su se C. P.-u i Bakeru. Svi su se sada nadvili nad imenik. Počeli su zaokruţivati mogućnosti, razmatrati što je od toga logično a što nije. Nakon deset minuta dobili su popis od dvadeset dva hotela. Cage ih zapiše svojim urednim rukopisom i popis preda Jerrvju Bakeru. Parker predloţi: - Prije nego što nekoga pošaljete na ta mjesta, raspitajte se je li koji od večerašnjih događaja namijenjen diplomatima ili političarima. Njih moţemo odmah eliminirati. - Zašto? - upita Baker. Odgovorila mu je Margaret Lukas: - Naoruţani tjelohranitelji, ne? Parker kimne. - I tajna sluţba. Ucjenjivač bi to svakako izbjegao. - Točno - reče Baker i ţurno iziđe iz sobe, već otvarajući mobilni telefon. Ali čak i uz eliminiranje takvih hotela, koliko će im mjesta preostati, pitao se Parker. Puno. Previše. Previše mogućnosti... Tri jastreba ubijala su kokoši na farmi... 14.4$ Dragi sugrađani... Na čelo su mu nanijeli puder, u uho stavili minijaturnu slušalicu i uključili zasljepljujuću rasvjetu.
  • 71. Kroz to jarko svjetlo gradonačelnik Jerry Kennedv jedva je razabirao nekoliko lica u tami studija televizijske postaje WPLT, u neposrednoj blizini Dupont Circlea. Vidio je svoju ţenu, Claire. Vidio je svog tajnika za odnose s javnošću. Vidio je Wendella Jefferiesa. Dragi sugrađani, uvjeţbavao je Kennedv u sebi. Ţelio bih vas uvjeriti da gradska policija i FBI, ne, savezne vlasti čine sve što je u njihovoj moći kako bi pronašli počinitelje, ne, osobe odgovorne za ova uţasna ubojstva. Jedan od glavnih producenata ove postaje, neki mršavi muškarac s kratkom sijedom bradom, priđe mu i reče: - Brojat ću vam sedam sekundi. Nakon četiri ću zašutjeti i pokazivati vam prstima. Na jedan pogledajte u kameru. To ste već radili. - To sam već radio. Producent spusti pogled i ispred Kennedvja ne ugleda nikakve papire. - Imate nešto za blesimetar? - Sve mi je u glavi. Producent se kratko nasmije. - To danas više nitko ne radi. Kennedv samo nešto progunda. .. .odgovorne za ovaj uţasan zločin. I toj osobi sada govorim, molim vas, molim... ne, samo jednom, molim... Molim vas da ponovno stupite u vezu s nama, kako bismo mogli nastaviti dijalog. Danas, posljednjeg dana jedne teške godine, ostavimo nasilje iza sebe i surađujmo kako ne bi bilo novih smrti. Molim vas da se javite osobno meni... ne... Molim da me osobno nazovete ili mi dostavite poruku... - Pet minuta - dovikne mu producent. Kennedv pokretom ruke odvrati vizaţisticu i pokaţe Jefferiesu neka mu priđe. -Jesu ti se javili iz FBI-a? Bilo što? - Ništa. Ni riječi. Kennedv nije mogao vjerovati. Nekoliko sati nakon početka operacije, dok se novi rok neumoljivo pribliţava, njegov jedini kontakt sa saveznim agentima bio je kratak telefonski poziv koji mu je uputio neki washingtonski detektiv po imenu Len Hardy, a koji je zvao u ime one agentice, Margaret Lukas, kako bi
  • 72. zamolio Kennedvja da se posredstvom televizije obrati ubojici. Lukasica se, pomisli sada Kennedv ljutito, nije udostojala čak ni osobno ga nazvati. Hardy, washingtonski policajac koji je zvučao kao da ga svi ti savezni agenti s kojima je trebao odrţavati vezu nekako zastrašuju, nije znao nikakve pojedinosti o istrazi - odnosno, što je vjerojatnije, nije imao dopuštenje iznijeti nešto od pojedinosti. On je pokušao nazvati Lukasicu, no ona je bila odviše zauzeta da bi se javila. Cage također. Gradonačelnik je kratko razgovarao sa šefom washingtonske policije, ali osim što je dao ljude koji će raditi pod nadzorom FBI-a, on sa slučajem nije imao nikakve veze. Kennedv je kiptio od bijesa. - Ne shvaćaju nas ozbiljno. Isuse. Ţelim nešto poduzeti. Hoću reći, nešto osim ovoga. - On rukom pokaţe prema kameri. - Izgledat će kao da ga preklinjem. - To je problematično - prizna Wendy Jefferies. - Sazvao sam konferenciju za novinare, ali pola postaja i novina neće poslati nikoga. Svi su u Devetoj ulici, čekaju da im se obrati netko iz FBIa. - Kao da grad i ne postoji, kao da ne ţelim mrdnuti dupetom. - Tako nekako izgleda. Producent već krene prema njemu, no gradonačelnik mu se uljudno nasmiješi. - Još trenutak. - Onaj se muškarac vrati u tamu. - Onda? - upita Kennedv svog pomoćnika. Iza Armanijevih naočala na mladićevim je očima ugledao oprezan pogled. - Vrijeme je da pribavimo malu pomoć - prošapće Jefferies. - Ja to mogu obaviti. Kirurški. Znam kako treba postupati u takvim situacijama. - Ne ţelim... - Ni ja ne ţelim raditi na takav način - reče Jefferies gorljivim glasom. On savjete nikada nije davao u rukavicama. - Ali nemamo izbora. Čuo si komentar na WTGN-u. Dakako da je čuo. Ta postaja, koju na širem gradskom području sluša pribliţno pola milijuna ljudi, upravo je objavila uvodnik o
  • 73. tome kako je Kennedv za vrijeme kampanje obećao da će ulice Washingtona preoteti iz ruku kriminalaca, a ipak je drage volje teroristima danas isplatio više milijuna dolara zatraţenih ucjenom. Komentator, taj mrzovoljni stari novinar, još je naveo i drugo Kennedvjćvo obećanje o raščišćavanju korupcije u Washingtonu, dok istovremeno nije ni primjećivao, ili je moţda čak i sudjelovao u skandalu povezanom s gradnjom škola. Jefferies ponovi: - Doista nemamo izbora, Jerry. Gradonačelnik još malo promisli o tome. Kao i obično, savjetnik je imao pravo. Kennedv ga je i angaţirao jer mu je, kao bijelome gradonačelniku, bio potreban visoko pozicionirani crni pomoćnik. Nije se ispričavao zbog takvog taktičkog zapošljavanja. Ali zapanjilo ga je to koliko je mladić imao političkog njuha za stvari koje su nadilazile odnose s izbornom bazom. Njegov pomoćnik sada reče: - Vrijeme je za oštru igru, Jerry. Na kocki je previše toga. - U redu, čini što moraš. - Nije se ni trudio dodati: Pazi. Znao je da će Jefferies biti oprezan. - Dvije minute - začuo se neki glas sa stropa. Kennedv se u mislima obrati Kopaču: Gdje si? Gdje? A onda pogleda prema zamračenoj kameri i zagleda se u nju kao da kroz objektiv i kablove vidi nekakav televizor, negdje daleko... kao da kroz njegov ekran vidi samog Kopača. Sada mu u mislima još reče: Tko si? I zašto ste ti i partner odabrali moj grad, posjetili ga kao anđeli smrti? ... u duhu mira, posljednjeg dana godine, javi mi se kako bismo se dogovorili... Molim te... Jefferies se nagne prema gradonačelnikovom uhu. - Zapamti prošapće, rukom pokazujući uokolo - ako nas sluša, taj ubojica, ovo bi mogao biti kraj. Moţda ode po novac pa ga uhvate. Prije nego što je Kennedv uspio odgovoriti, onaj glas s visoka reče: - Minuta. Kopač ima novu vrećicu.
  • 74. Sjajna je, crvena, prava boţična, prepuna sličica psića koji oko vrata nose ukrasne vrpce. Kopač ju je kupio u Hallmarku12. To je jedna od onih vrećica kakvima bi se inače ponosio iako nije siguran što ponos točno znači. Otkako mu je metak prosvirao lubanju i raznio neke od spuţvastih moţdanih stanica, ostale ostavljajući netaknutima, nije siguran u puno toga. Neobično je kako to funkcionira. Neobično je kako... 12 specijalizirane knjiţare s čestitkama, prigodnim darovima i si. -prev. Neobično. Kopač sjedi u svom udobnom naslonjaču u svom ušljivom motelu, a pokraj sebe ima čašu vode i prazan tanjur od juhe. Gleda televiziju. Nešto je na ekranu. Nekakva reklama. Poput reklame koje se sjeća nakon što mu je metak probušio rupu iznad oka i svom se silinom zario u njegovu lubanju. (Netko je tako opisao metak. Ne sjeća se tko. Moţda njegov prijatelj, onaj čovjek koji mu govori stvari. Vjerojatno je tako.) Nešto treperi na televizijskom ekranu. U sjećanje mu doziva neobičnu uspomenu, iz jednog davnog vremena. Gledao je neku reklamu - pse kako jedu pseću hranu, psiće kako jedu hranu za psiće, poput psića na onoj vrećici. Gledao je tu reklamu kada ga je čovjek koji mu sve govori uhvatio za ruku i kada su otišli u dugačku šetnju. Rekao mu je, kada Ruth bude sama... - Znaš Ruth? - Ja, ovaj, hm, znam Ruth. Kada Ruth bude sama, Kopač treba razbiti ogledalo, uzeti komad stakla i zariti ga u njezin vrat. - Misliš... - Kopač je samo zašutio. - Mislim da trebaš razbiti ogledalo, pronaći dugačak komad stakla i zariti ga Ruth u vrat. Sto mislim? - Trebam razbiti ogledalo, pronaći dugačak komad stakla i zariti joj staklo u vrat. Nekih se stvari Kopač sjeća kao da mu ih je Bog osobno upisao u mozak.
  • 75. - Odlično - rekao je onaj čovjek. - Odlično - ponovio je Kopač. I učinio sve što mu je bilo rečeno. Sto je usrećilo čovjeka koji mu govori stvari. Sto god to bilo. Kopač sada sjedi s onom vrećicom s psićima u krilu, u svojoj sobi, u motelu, čajne kuhinje, besplatna kabelska, razumne cijene. Gleda svoj tanjur s juhom. Prazan je, a to znači da ne bi trebao biti gladan. Čini mu se da je ţedan, stoga pije vodu. Na televiziji se pojavljuje neka druga emisija. On čita riječi, a.ondaih naglas mumlja: - "Specijalni izvještaj". Hmm. Hmmmm. Ovo je... Klik. Ovo je... Klik. Specijalni izvještaj postaje WPLT. Ovo je vaţno. Trebao bih poslušati. Neki muškarac kojeg Kopač prepoznaje pojavljuje se na ekranu. Već je vidio njegove fotografije. To je... Gradonačelnik Washingtona, Gerald D. Kennedy. Tako piše na ekranu. Gradonačelnik govori, a Kopač sluša. - Dragi sugrađani, dobar dan. Kao što sada već svi znate, jutros je na postaji podzemne Dupont Circle počinjen stravičan zločin u kojem je više ljudi tragično izgubilo ţivot. Ubojica ili ubojice trenutačno su još uvijek nedostupni policiji. Ali uvjeravam vas da naša policija i savezne vlasti daju sve od sebe kako bi zajamčili da ne dođe do novog sličnog događaja. - Obraćam se i osobama odgovornima za to krvoproliće: od srca ih molim... molim vas, molim vas... javite mi se. Trebamo ponovno uspostaviti komunikaciju, kako bismo nastavili dijalog. Danas, posljednjeg dana u godini, ostavimo nasilje iza sebe i surađujmo kako više ne bi bilo smrti ili ranjavanja. Tako moţemo... Dosadno... Kopač isključuje prijemnik. Puno su mu draţe reklame za pseću hranu sa slatkim psićima. I reklame za automobile. Ooooooh,
  • 76. ljudi, svaki dan... Kopač naziva pretinac glasovne pošte i utipkava šifru, jedan-dva-dva-pet. Datum na koji pada Boţić. Ona ţena, koja ne zvuči kao Pamela, njegova ţena, ali zvuči kao Ruth - neposredno prije nego što joj je staklo ušlo u vrat, dakako - kaţe mu da nema novih poruka. A to znači da je vrijeme da učini ono što mu je čovjek koji mu govori stvari rekao. Ako radiš što ti ljudi govore, to je dobro. Bit ćeš im drag. Zauvijek će ostati s tobom. Voljet će te. Sto god bila ta ljubav. Sretan Boţić, Pamela, kupio sam ti ovo... I ti imaš nešto za mene! Oh, Boţe, oh... Dar. Klik klik. Kako je predivan taj ţuti cvijet koji drţiš u ruci, Pamela. Hvala za kaput. Kopač sada navlači taj zimski kaput, moţda crn, moţda plav. Oboţava svoj kaput. Odnosi tanjur u kuhinju i odlaţe ga u sudoper. Ponovno se pita zašto mu se nije javio čovjek koji mu sve govori. Ovaj mu je i rekao da moţda neće nazvati, no Kopač u glavi ipak osjeća blagu bol i ţao mu je što nije čuo muškarčev glas. Jesam tuţan? Hmmmm. Hmmmmm. Pronalazi koţne rukavice i to su vrlo lijepe rukavice, s rebrima na gornjoj strani prstiju. Njihov ga miris podsjeća na nešto u prošlosti, iako se ne moţe sjetiti što. Kada u Uzi stavlja metke, na rukama ima gumene rukavice. Ali koţa ne miriše lijepo. Koţne rukavice nosi kada otvara vrata i dodiruje stvari koje su u blizini mjesta na kojem puca i promatra ljude kako padaju poput lišća u šumi. Kopač zakopčava tamni kaput, moţda plavi, moţda crni. Ponovno udiše miris rukavica. Neobično. Stavlja pištolj u onu vrećicu s psićima i u nju sprema još metaka.
  • 77. Izišavši kroz glavni ulaz u motel, Kopač za sobom zatvara vrata. Pomno ih promatra, onako kako to treba činiti. Kopač zna sve o tome kako se rade stvari koje treba raditi. Na primjer, kako ţeni u vrat zariti staklo. Supruzi kupiti dar. Jesti juhu. Pronaći lijepu, blistavu vrećicu. Sa slikama psića. - Zašto psića? - upitao je Kopač. - Tek tako - rekao je čovjek koji mu govori stvari. Oh. I kupio je upravo takvu. 8 15.00 Sjedeći u istom onom sivom okretnom naslonjaču koji je naručio osobno, još davno, obavio je test koji izvodi premali broj ispitivača sumnjivih dokumenata. Pročitao je poruku. Pa zatim još jednom. I još pet-šest puta. Parker je vjerovao da sam sadrţaj dokumenta moţe otkriti određene stvari o autoru. Jednom su od njega zatraţili da ispita autentičnost pisma koje je Abraham Lincoln navodno poslao Jeffersonu Davisu, a u kojem je Lincoln rekao da će, ako se Konfederacija preda, nekim drţavama dopustiti da se otcijepe. Potreseni direktor Američke udruge povjesničara poslao je Parkeru pismo koje bi američku povijest gotovo izokrenulo naglavce. Znanstvenici su već bili utvrdili da je papir proizveden šezdesetih godina devetnaestog stoljeća, a da je u tinti upotrijebljena galna kiselina, koja se i koristila u tom razdoblju. Na dokumentu su se vidjeli primjereni tragovi upijanja tinte u vlakna papira, a rukopis je očito, već na prvi pogled, bio Lincolnov. Parker ipak nije čak ni izvadio povećalo kako bi provjerio početke i završetke linija. Samo je jednom pročitao pismo i u izvještaju o analizi napisao: "Ovaj dokument ima sumnjivo podrijetlo". Sto je u krugovima ispitivača dokumenata ravno podrugljivom smijehu i zviţdanju.
  • 78. A razlog? Pismo je potpisao "Abe Lincoln". Šesnaesti se predsjednik uţasavao skraćenog oblika svog imena i nikada ne bi dopuštao da se koristi kada bi bila riječ o njemu, tako da bi tim nadimkom još manje potpisao nekakav vaţan dokument. Krivotvoritelj je uhićen, izveden pred sud i - kao što je čest slučaj kod krivotvorenja - osuđen na uvjetnu kaznu. Dok je sada još jednom čitao ucjenjivačevu poruku, Parker je pomno pratio autorovu sintaksu - poredak rečenica i njihovih dijelova - kao i gramatiku, opće konstrukcije kojima se sluţio pri pisanju. Tako se pred njim počela pojavljivati slika duše čovjeka koji je napisao poruku - čovjeka koji hladan i nepokretan leţi šest etaţa ispod njih, u FBI-evoj mrtvačnici. Tobe Geller u tom trenutku poviče: - Evo ga. - Nagnuo se naprijed. - Psiholingvistički profil iz Quantica. Parker se zagleda u ekran. Dok je bio šef odjela često se sluţio tom vrstom kompjutorske analize. Cijeli tekst prijeteće poruke rečenice, dijelovi, interpunkcija - ubacuje se u računalo, koje analizira poruku i uspoređuje je s podacima u divovskom "rječniku prijetnji" koji sadrţi više od 250.000 riječi, a potom još i sa standardnim rječnikom u kojem su milijuni riječi. Stručna osoba, koja upravlja računalom, uspoređuje pismo s ostalim pismima u bazi podataka i zaključuje je li ih napisala ista osoba. Na taj je način moguće utvrditi i određene osobine autora teksta. Geller sada pročita: - "Psiholingvistički profil nepoznatog počinitelja 12-31A (preminuo), METSHOOT. Podaci ukazuju na to da se gore spomenuti nepoznati počinitelj rodio u inozemstvu i da je u ovoj zemlji dvije do tri godine. Neobrazovan je i vjerojatno nije proveo više od dvije godine u nečemu što bi odgovaralo američkoj srednjoj školi. IQ je vjerojatno oko 100, plus-minus jedanaest. Prijetnje navedene u dokumentu ne odgovaraju nijednoj poznatoj prijetnji u postojećim bazama. Međutim, jezik odgovara stvarnim prijetnjama iznijetima i kod
  • 79. zločina kojima je cilj bila zarada i kod onih kojima je cilj bio terorizam". On isprinta primjerak analize i preda ga Parkeru. - Stranac - reče agentica Lukas. - Znala sam. - Ona sada pridigne fotografiju tijela, snimljenu na mjestu na kojem ga je usmrtio onaj kamion. - Meni izgleda srednjoeuropski. Srbin, Čeh, Slovak. - Nazvao je osiguranje gradske vijećnice - reče Len Hardy. - Zar oni ne snimaju dolazne pozive? Mogli bismo doznati je li imao nekakav strani naglasak. Parker reče: - Zacijelo se posluţio sintetizatorom glasa. Nije li tako? - Tako je - potvrdi Lukasica. - Kao onaj glas koji ti kaţe: "Imate nove poruke". Geller reče: - Trebali bismo nazvati MU. FBI-ev Odjel za međunarodna ubojstva i terorizam. Ali Parker samo zguţva onaj psiholingvistički izvještaj i baci ga u koš za papir. - Ali...? - zausti Margaret Lukas. Iz debelog vrata C. P Ardella izišao je zvuk koji je mogao biti samo nezadrţivi smijeh. Parker reče: - Pogodili su jedino da je prijetnja stvarna. Ali to već znamo, zar ne? Ne podiţući pogled s poruke, on sada reče: - Ne ţelim reći da MU ne treba sudjelovati, ali mogu tvrditi da je bio stranac i da je posve sigurno bio pametan. Ja bih procijenio da mu je IQ bio iznad stotinu šezdeset. - Odakle si to izvukao? - upita Cage, rukom pokazujući prema poruci. - I moj unuk piše bolje od njega. - Oh, da je barem bio glup - reče Parker. - Sve bi bilo neusporedivo manje strašno. - On prstom kucne po fotografiji. Svakako, europskog podrijetla, ali vjerojatno četvrta generacija. Bio je iznimno pametan, obrazovan, vjerojatno se školovao u nekoj privatnoj školi i rekao bih da je puno vremena proveo za računalom. Stalna mu je adresa bila negdje izvan ovog područja; ovdje je nešto samo unajmio. Oh, i bio je klasični sociopat.
  • 80. Margaret Lukas nasmijala se tako da je to bilo gotovo otvoreno izrugivanje. - Odakle ti, pak, to? - Odavde - reče Parker jednostavno, prstom kuckajući po poruci. Kao forenzični lingvist, Parker je godinama analizirao dokumente bez pomoći psiholingvističkih kompjutorskih programa - na temelju izraza kojima bi se autor sluţio i njegovih rečeničnih konstrukcija. Same riječi mogu imati presudnu ulogu u rješavanju zločina. Prije nekoliko godina Parker je svjedočio na suđenju nekom mladom osumnjičeniku uhićenom zbog ubojstva. Osumnjičeni i njegov prijatelj krali su pivo u nekoj prodavaonici kada ih je prodavač zatekao i na njih navalio palicom za bejzbol. Prijatelj je ščepao palicu i počeo prijetiti prodavaču. Osumnjičenik - mladić kojem se sudilo - povikao je: Daj mu! - Prijatelj je zamahnuo i ubio prodavača. Tuţitelj je tvrdio da je rečenica "Daj mu" značila "Udari ga", "Pokaţi mu". Obrana je tvrdila da je osumnjičenik time ţelio samo reći: "Vrati mu palicu". Parker je pred sudom ustvrdio da je izraz "daj mu", u jednoj fazi povijesti slanga, doista značio nekome nešto učiniti, ozlijediti ga - ustrijeliti, ubosti ili udariti. Ali to je bilo zastarjelo značenje koje se prestalo koristiti zajedno s riječima poput "superiška" i "kit". Parker je drţao da je osumnjičenik prijatelju htio reći neka vrati palicu. Porota je povjerovala Parkerovom iskazu i, premda je osuđen za pljačku, mladić je izbjegao optuţbu za ubojstvo. - Ali tako govore stranci - istakne Cage. - "Vi meni platit", "Samo ja znat". Sjećate se otmice Lindberghovog malog? S Akademije? Svi polaznici FBI-eve akademije u Quanticu čuli su na predavanjima iz forenzike za tu priču. Prije nego što je Bruno Hauptmann uhićen i optuţen za otmicu Lindberghova djeteta, ispitivači dokumenata u FBI-u iz izraza u porukama kojima se traţila otkupnina zaključili su da je osoba koja ih je napisala njemački useljenik koji u Sjedinjenim Drţavama boravi vjerojatno dvije-tri godine - što je bio točan Hartmannov opis. Ta analiza pomogla je suţavanju potrage za otmičarem, koji je
  • 81. osuđen prvenstveno na temelju uspoređivanja rukopisa u onome za što se pouzdano znalo da je napisao i poruka kojima je ucijenio obitelj. - No, dobro, krenimo u analizu - reče Parker i poruku postavi na staromodni zidni projektor. - Nećeš je skenirati i prikazati na videoekranu? - upita Tobe Geller. - Neću - odgovori Parker odlučno - ne volim digitalne stvari. Moramo biti koliko je moguće bliţi originalu. - On podigne pogled i brzo se nasmiješi. - S njim moramo biti u krevetu. Poruka se sada pokaţe na velikome platnu učvršćenom na jedan zid laboratorija. Izgledalo je kao da taj blijedi dokument pred njima stoji poput osumnjičenika pod istragom. Parker mu priđe, zagleda se u velika slova pred sobom. Gradonačelnice Kennedv, Kraj je blizo. Kopač je na slobodi i nema načina da ga zautavite. Opet će ubit - u četri, osam i pol noći, ako ne platite. Traţim $20 miliona dolara u gotovini, koje ćete ostavit meni u vreći, tri kilometra juţno od autoceste 66 na zapadnoj strani Beltwaya. Nasred Polja. Vi meni platit Novac do 12.00. Samo ja znat kako zaustavit Kopača. Ako me nhti uzmete, nastavit će ubijat. Ako me ubijete, nastavit će ubijat. Ako mislite da je prijetnja laţna, neki od Kopačevih metaka bili obojeni crnom bojom. To znam samo ja. Dok je govorio, Parker je pokazivao određene dijelove poruke. "Vi meni platit" i "samo ja znat" zvuče kao da je riječi pisao stranac, svakako. Taj oblik glagola tipičan je za slavenske ili germanske indoeuropske korijenske jezike. Recimo njemački, češki, poljski. Ali prijedlozi kojima se sluţi u kombinaciji s glagolima nisu uobičajeni za te jezike. U tim jezicima, kao i kod nas, reklo bi se "Platite mi". Ova je konstrukcija uobičajenija u nekom azijskom jeziku. Ja mislim da je samo nasumično ubacio nekoliko fraza koje zvuče strano. Pokušao nas zavarati, navesti na to da pomislimo da je stranac. Kako bi nas naveo na pogrešan trag.
  • 82. - Ne znam - započne Cage. - Ne, ne - ustrajao je Parker. - Pogledajte kako je to pokušao učiniti. Te su navodne strane fraze blizu jedna drugoj... kao da je odradio te tragove kojima nas treba zavarati, pa onda nesmetano nastavio dalje. Da mu je neki strani jezik doista materinji, bio bi puno dosljedniji. Pogledajte posljednju rečenicu u pismu. Vraća se tipičnim engleskim konstrukcijama: "To znam samo ja". A ne "Samo ja to znat". Usput, zato i mislim da je dosta radio s računalom. Ja sam često na Internetu, pregledavam stranice posrednika u prodaji rijetkih dokumenata i news-grupe koje se bave tim područjem. Mnogi od tih ljudi upravo su stranci, ali pišu na engleskome. Takvo se degradiranje engleskoga vida svakodnevno. - S time se slaţem... to u vezi s računalima - reče Margaret Lukas Parkeru. - Ne znamo pouzdano, ali vjerojatno je na Internetu naučio izrađivati prigušivače i od Uzija načiniti posve automatsko oruţje. Tako svi danas doznaju slične stvari. - Ali što je s tim prikazivanjem vremena u formatu od 24 sata? upita Hardy. - Zatraţio je isplatu do "12.00". To je nekako jako europski. - Još jedan trag s ciljem zavaravanja. O vremenu tako ne govori na početku... kada piše kako će Kopač ponovno napasti. Ondje govori: "četiri, osam i pola noći". - No, da - reče C. P. - ako nije stranac onda mora biti glup. Pogledajte samo sve te pogreške. - Onda se još obrati Lukasici: Zvuči kao oni zadrti idioti koje smo sredili u parku Manassas. Odgovorio mu je Parker: - Sve su to laţne greške. - Ali - pobuni se Margaret Lukas - već i sama prva rečenica: "Kraj je blizo"... Treba pisati blizu. Tu je... - Oh... - nastavi Parker - ali to nije nekakva logična pogreška, kao kada ljudi u govoru nekakve ustaljene izraze prepravljaju tako da zvuče logičnije. Ali ovo nema veze s logikom, bez obzira na to koliko je obrazovan.
  • 83. - A što je onda sa svim tim pogrešno napisanim riječima? - upita Hardy. - I velikim slovima i pogrešnom interpunkcijom? Detektiv je pogledom pomno pregledavao pismo. Parker reče: - Oh, grešaka ima još cijelo more. Pogledajte kako je napisao i znak za dolar i još riječima napisao "dolara". To je redundancija. A kada govori o novcu ima neprikladan objekt u rečenici. - Parker dodirne jedan dio platna, prstom prolazeći ispod riječi: Traţim $20 miliona dolara u gotovini, koje ćete ostavit meni u vreći, tri kilometra juţno od autoceste 66 na zapadnoj strani Beltwaya. - Vidite, kaţe "ostaviti meni", to "meni" je posve nepotrebno. Samo što to nije logična pogreška... većina gramatičkih pogrešaka odraţava pogreške u govoru. A u svakodnevnom govoru jednostavno ne dodajemo nepotrebne objekte. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što smo lijeni... uglavnom smo ekonomični u izraţavanju i izbacujemo nepotrebne riječi. - A pogrešno napisane riječi? - nastavi Parker. Polagano je koračao amo-tamo ispred slike na zidu, dok su mu slova pritom prelazila preko lica i ramena poput nekakvih crnih kukaca. Pogledajte rečenicu "nema načina da ga zautavite". Većina ljudi takve pogreške radi samo kada piše brzo, najčešće na računalu, ili pisaćem stroju. Kod pisanja rukom to se događa rijetko. - A velika slova? - On pogleda Hardvja. - Na takve pogreške nailazimo samo kada za to postoje nekakvi logični temelji... pojmovi poput umjetnosti, ljubavi ili mrţnje. Katkada kod zanimanja ili titula. Ne, on nas samo pokušava navesti na to da pomislimo da je glup. Ali nije glup. - To sve govori ti ta poruka? - upita Margaret Lukas, zagledana kao da vidi neku posve drugu poruku, nikako onu koju proučava Parker. - Još kako - odgovori ispitivač dokumenata. Onda se nasmije. Druga mu je pogreška to što nije načinio neke pogreške koje je trebao. Primjerice, ispravno koristi zarez kod zavisnih rečenica. Zavisna rečenica kojom počinje proširena rečenica treba
  • 84. završavati zarezom. To je takozvana "if-rečenica". On je pokaţe na zidu. Ako me uzmete, nastavit će ubijat. - Ali ako je zavisna rečenica na završetku, zarez nije potreban. Opet će ubit - u četri, osam i pol noći, ako ne platite. - Stavio je zarez i prije "koje". Traţim $20 miliona dolara u gotovini, koje ćete ostavit meni u vreći... - To je standardno gramatičko pravilo... zarez prije nerestriktivnog "koji", a ne prije restriktivnog "koji". Ali toga se općenito drţe samo ljudi koji se pisanjem bave profesionalno i oni koji su išli u najbolje škole. - Prije "koji" treba pisati zarez? - progunda CP - Koga je još briga za takve stvari? Parker u sebi odgovori: Nas. Jer nas upravo takve sitnice dovode do istine. Hardy reče: - Izgleda da je pokušao napisati "uhitite", pa nije uspio. Što misliš o tome? - Tako izgleda - reče Parker. - Ali znaš što je ispod tih crta? Skenirao sam papir infracrvenim uređajem. - Što? - Črčke. - Črčke? - upita Margaret Lukas. - Umjetničko djelo - reče Parker ironično. - Nije ništa napisao. Samo je ţelio da pomislimo kako je pokušao napisati "uhitite", pa nije znao kako se to točno piše. - Ali zašto bi se toliko trudio navesti nas na zaključak da je glup? - upita Hardy. - Kako bismo mi onda traţili ili nekog glupog Amerikanca ili malčice manje glupog stranca. Još jedna dimna zavjesa. - Parker još pridoda: - I kako bismo ga i dalje podcjenjivali. Dakako da je pametan. Samo pogledajte mjesto koje je odredio za ostavljanje novca. - Mjesto...? - upita Margaret Lukas. C. P. upita: - Misliš na Gallows Road? Zašto bi to bilo pametno?
  • 85. - Pa... - Parker podigne pogled, a onda pogleda jednog, pa drugog agenta. - Helikopteri... - Kakvi helikopteri? - upita Hardy. Parker se namršti. - Zar ne provjeravate unajmljivanje helikoptera? - Ne - reče Margaret Lukas. - Zašto? Parker se sjeti jednog pravila iz doba kada je radio u FBI-u. Nikada ništa ne zaključuj unaprijed, ali baš ništa. - Ono polje na kojem je traţio isporuku novca nalazi se u blizini nekakve bolnice, zar ne? Geller je kimao. - Bolnica Fairfax. - Sranje - prosikće Lukasica. - Bolnica ima heliodrom. - Pa što? - upita Hardy. Margaret Lukas stane odmahivati glavom, bijesna na samu sebe. - Tip je to mjesto odabrao kako bi se ekipa za promatranje naviknula na dolaske helikoptera. On je već rezervirao jednu letjelicu i namjeravao se spustiti, uzeti lovu i ponovno uzletjeti. Vjerojatno nisko iznad drveća odletjeti do automobila kojim bi pobjegao. - To mi ni u jednom trenutku nije palo na pamet - reče Hardy ogorčenim tonom. - Nije palo na pamet nikome od nas - reče C. P Cage reče: - Imam prijatelja u Saveznoj upravi za zrakoplovstvo. Reći ću mu neka provjeri. Parker pogleda na zidni sat. - Nema reakcije na Kennedyjevu konferenciju za novinare? Poziv je obavila Margaret Lukas. Pošto je nekoliko trenutaka razgovarala s nekim, prekinula je vezu. - Šest poziva. Sve laţno predstavljanje. Nitko od njih nije znao ništa o obojenim mecima, tako da su svi eliminirani. Imamo imena i brojeve. Nagazit ćemo ih kasnije zbog ometanja policijskog rada. - Misliš da počinitelj nije bio odavde? - upita Hardy Parkera.
  • 86. - Tako je. Da je drţao kako bismo njegov rukopis mogli usporediti s rukopisom u nekoj ovdašnjoj arhivi, bio bi promijenio način pisanja ili se posluţio izrezanim slovima. A to nije učinio. Znači nije iz Washingtona, Virginije ni Marvlanda. Uto se širom otvore vrata. U sobu je ušao Timothv, dostavljač koji je donio i poruku. - Agentica Lukas? Imam rezultate mrtvozorničke istrage. Parker pomisli: Bilo je i vrijeme. Ona uzme izvještaj, a dok ga je čitala, Cage upita: - Parkeru, rekao si da je sociopat. Kako si to utvrdio? - Pa... - reče Parker odsutno, ne odvajajući pogled od Margaret Lukas - tko bi učinio takvo što osim jednog sociopata? Margaret Lukas dovrši čitanje i preda izvještaj Hardvju. On upita: - Ţeliš li da ga pročitam? - Čitaj - odgovori ona. Parker primijeti da se mladiću podignulo raspoloţenje, moţda zato što je, barem na trenutak, postao dijelom ekipe. Detektiv se nakašlje. - "Bijeli muškarac star pribliţno četrdeset pet godina. Visina metar osamdeset osam. Osamdeset pet kilograma. Nikakvih osobitih znakova. Bez nakita, osim ručnog sata marke Casio, s višestrukim alarmom" - Hardy podigne pogled. - Pazite ovo: "Namješten na četiri, osam i ponoć". Vraćamo se izvještaju: "Obične traperice, podosta izlizane. Vjetrovka od poliestera. Radna košulja marke J. C. Pennev, također izblijedjela. Donje rublje Jockev. Pamučne čarape, jeftine teniske iz Wal-Marta. Stotinu dvanaest dolara u gotovini, nešto kovanica". Parker je piljio u slova na velikom ekranu ispred njih, kao da riječi koje Hardy čita opisuju ne počinitelja nego samu poruku. - "Malo elemenata u tragovima. Prašina od opeka u kosi, prašina od ilovače pod noktima. U ţelucu pronađeni kava, mlijeko, kruh i govedina, vjerojatno jeftini odrezak, konzumirani unutar posljednjih osam sati". I to je sve. - Hardy pročita još jedan dopis u slučaju METSHOOT, pridodan mrtvozornikovom izvještaju. Nema tragova u vezi
  • 87. s onim dostavnim kamionetom koji ga je udario. - Hardy načas pogleda Parkera. - To čovjeka tako frustrira... dolje imamo počinitelja, a ne moţe nam reći ni riječi. Parker pogleda jedan drugi primjerak Izvještaja o većim zločinima, onaj koji je već pogledao ranije. O zapaljivoj bombi ubačenoj u kuću Garvja Mossa. Stravični opis događaja u kojem su zamalo poginule čovjekove kćeri Parkera je gadno uzdrmao. Pošto je vidio taj izvještaj, zamalo se okrenuo i izišao iz laboratorija. Parker sada isključi projektor, vrati poruku na stol za ispitivanje. Cage pogleda na ručni sat. A onda navuče kaput. - No, da, imamo još četrdeset pet minuta. Bit će najbolje da se pokrenemo. - Kako to misliš? - upita ga Lukasica. Stariji agent doda joj vjetrovku, a Parkeru njegovu koţnu jaknu. On je nesvjesno prihvati. - Idemo van. - On glavom pokaţe prema vratima. - Pomoći ekipi Jerrvja Bakera u provjeri hotela. Parker je već odmahivao glavom. - Ne. Moramo nastaviti ovdje. Tada pogleda Hardvja. - Imaš pravo, Len. Počinitelj nam ne moţe reći ništa. Ali poruka još moţe. Moţe nam reći još puno toga. - Potreban im je svaki čovjek - ustrajao je Cage. Na trenutak je sobom zavladala tišina. Parker je, pognute glave, stajao nasuprot Margaret Lukas, sa suprotne strane jarko osvijetljenog stola za ispitivanje, a između njih je leţala ta blistavobijela poruka. On podigne pogled i bezbojnim tonom reče: - Ne vjerujem da ćemo ga uspjeti pronaći na vrijeme. Za četrdeset pet minuta, nikako. Mrzim samog sebe što to uopće govorim, ali mislim da je ovo najbolji način korištenja naših snaga: ostati ovdje. Nastaviti s porukom. C. R reče: - Misliš... samo ih tako otpisati? Nove ţrtve? On na trenutak zastane. A onda reče: - Da, vjerojatno tako mislim. Da. Cage upita Lukasicu: - Što kaţeš?
  • 88. Ona načas pogleda Parkera. Pogledi su im se u tom trenutku susreli. Margaret se obrati Cageu: - Slaţem se s Parkerom. Ostajemo ovdje. Nastavljamo. 15.15 Krajičkom oka Margaret Lukas ugledala je Lena Hardvja kako stoji posve nepomično. Trenutak kasnije popravio je frizuru, uzeo kaput i prišao joj. Jasno k'o dan... - Dopusti da pođem barem ja - reče joj. - Pomoći s hotelima. Ona pogleda to iskreno mlado lice. Velikom desnom šakom, na kojoj su nokti bili besprijekorno odrezani, čisti i njegovani, gnječio je baloner. To je muškarac, zaključi ona, koji utjehu pronalazi u pojedinostima. - Ne mogu. Zao mi je. - Agent Cage ima pravo. Dobro će im doći svaka pomoć. Margaret Lukas načas pogleda Parkera Kincaida, no on se ponovno izgubio u onom dokumentu; sada ga je pomno vadio iz prozirne zaštitne folije. - Dođi ovamo, Len - reče Lukasica, pokazujući mu neka za njom pode u kut laboratorija. Cage ih je jedini primijetio, no nije rekao ništa. Za dugotrajne sluţbe u FBI-u, nebrojeno je puta vodio takve razgovore s potčinjenima i znao je da takvi susreti mogu biti jednako delikatni kao ispitivanje osumnjičenika. Još i delikatniji - jer su to ljudi s kojima mora svakodnevno ţivjeti i surađivati. I o kojima bi mogao ovisiti, koji bi mu mogli čuvati leda. Margaret Lukas osjećala je zahvalnost jer joj Cage daje slobodne ruke da se s Hardvjem pozabavi onako kako smatra najprikladnijim. - Reci mi - reče ona. - Sto te grize? - Ţelim nešto poduzeti- odgovori detektiv. - Znam da sam ovdje u drugoj postavi. Iz gradske sam policije. Istraţivanje i statistika... Ali ţelim pomoći. - Ovdje si samo kao veza. Za to si jedino ovlašten. Ovo je operacija na saveznoj razini. Nemamo mješovitu skupinu.
  • 89. On se s gorčinom nasmije. - Veza? Ovdje sam kao stenograf. To znamo i ti i ja. Dakako da je to znala. Ali Margaret Lukas zbog toga ne bi oklijevala kada bi mu trebala dodijeliti aktivniju ulogu, samo ako bi smatrala da bi negdje drugdje donio više koristi. Margaret Lukas nije bila od ljudi koji ţive isključivo prema propisima i odredbama i da je Hardy bio najbolji snajperist na svijetu, izbacila bi ga iz sobe i uputila u neku od snajperskih ekipa Jerrvja Bakera, istog trenutka, bez obzira na sva pravila. Trenutak kasnije, ona reče: - U redu, odgovori mi na jedno pitanje. - Svakako. - Zašto si ovdje? - upita ga. - Zašto? - On se namršti. - Prijavio si se dobrovoljno, zar ne? - upita ga ona. - Da, jesam. - Zbog ţene, nije li tako? - Zbog Emme? - Davao je sve od sebe kako bi ostavio dojam da je zapanjen, no Margaret ga je odmah prozrela. On spusti pogled. - Razumijem, Len. Ali učini samome sebi uslugu. Piši bilješke, s nama se poigravaj idejama i kloni se vatrene linije. A onda, kada ga pronađemo, idi kući. - Ali... to je... teško - reče on, izbjegavajući njezin pogled. - Biti kod kuće? On kimne. - Znam - reče Margaret Lukas iskreno. On je drţao baloner kao što uplašeno dijete drţi dekicu pod kojom spava. Zapravo, da se kao veza iz gradske policije kod njih pojavio bilo tko osim Lena Hardvja, ona bi ga odmah izbacila i vratila odakle je i došao. Nije imala strpljenja s prikrivanjem pogrešaka i ratovanjem oko teritorija između različitih agencija, a nije imala ni vremena tetošiti djelatnike jednog korumpiranog grada na rubu bankrota. Ali znala je tajnu Hardvjeva ţivota - to da mu je supruga u komi, što je posljedica prometne nesreće u kojoj je
  • 90. Jeepom Cherokeejem skliznula s ceste za velikog pljuska u blizini Middleburga, u Virginiji, te udarila u stablo. Hardy je nekoliko puta dolazio u washingtonsku podruţnicu FBI-a kako bi prikupio statističke podatke o zločinima na širem gradskom području i tako je upoznao Betty, pomoćnicu Margaret Lukas. Ona je isprva mislila da tip samo ţeli pokupiti zgodnu ţensku, ali je jednom čula kako vrlo emotivno govori o supruzi i njezinom stanju. Činilo se da nema puno prijatelja, baš kao i Margaret Lukas. Ona ga je malko bolje upoznala i doznala više o Emmi. Nekoliko puta zajedno su popili kavu u Policijskom memorijalnom parku, u neposrednoj blizini sjedišta FBI-eve podruţnice. On se u međuvremenu pomalo otvorio, ali je, također kao Lukasica, pomno skrivao emocije. Budući da je znala za njegovu tragediju, da je znala koliko bi mu bilo teško kada bi za blagdana morao sam sjediti kod kuće, objeručke ga je primila u ekipu i čvrsto odlučila večeras mu malo popustiti. Ali Margaret Lukas nikada ne bi u opasnost dovela operaciju samo zbog nečijeg emocionalnog zdravlja, o kome god bila riječ. Jasno k'o dan... On joj sada reče: - Ne mogu samo nepomično sjediti. Ţelim barem malo dohvatiti tog tipa. Ne, pomisli ona. Zapravo ţeli malo dohvatiti Boga ili Sudbinu ili onu prirodnu silu koja je ţivot Emme Hardy, i njezinog supruga, rastrgnula na tisuće komadića. - Len, ne mogu na terenu imati nekoga tko... - Sada potraţi neduţniju riječ: - Tko je rastresen. Točnije bi bilo da je rekla "nepromišljen", dok je zapravo mislila na "samoubilačke nagone". Hardy kimne. Bio je bijesan. Usna mu je podrhtavala. Ali ipak je samo odloţio baloner na stolicu i vratio se za stol. Jadnik, pomisli ona. Ali pošto je vidjela kako kroz tu osobnu bol i dalje blistaju njegova inteligencija, smisao za doličnost i savršenstvo, znala je da će s njim sve biti u redu. Preţivjet će to uţasno razdoblje. Oh, nakon toga će biti drukčiji, svakako, da, ali
  • 91. promijenit će se onako kako se u visokim pećima ţeljezo pretvara u čelik. Promijeniti... Onako kako se promijenila i ona. Tko bi pogledao rodni list Jacqueline Margaret Lukas, vidio bi da se rodila posljednjeg dana u studenome 1963- No u srcu je znala da ima tek malo više od pet godina, da se zapravo rodila tek kada je diplomirala na FBI-evoj akademiji. Prisjećala se jedne knjige koju je pročitala još davno, jedne dječje priče. Podmetnuto dijete iz Wyckhama. Slika nasmiješenog vilenjaka na naslovnici nikako nije nagovještavala sablasnu priču koja se nalazila unutra. Priča je govorila o zloduhu koji bi se usred noći kriomice uvlačio u kuće i zamjenjivao novorodenčad oteo bi dijete i na njegovom mjestu ostavljao podmetnuto dijete vilenjačko dijete. Knjiga je govorila o dvoje roditelja koji otkrivaju da im je kći zamijenjena te kreću u potragu za njom. Margaret Lukas sjećala se kako je čitala tu knjigu, šćućurena na kauču u svojoj udobnoj dnevnoj sobi u Staffordu, u Virginiji, u blizini Quantica, dok je zbog neočekivane snjeţne mećave odgađala odlazak u samoposlugu. Jednostavno ju je morala pročitati do kraja - da, roditelji su pronašli djevojčicu i za nju zamijenili malog zloduha - no ona je ipak zadrhtala od neugodnog okusa koji joj je knjiga ostavila u ustima, tako da ju je na koncu bacila. Te se priče više nije sjetila dok nije diplomirala na Akademiji, kada su je dodijelili washingtonskoj podruţnici. A onda, jednog jutra, dok je pješice išla na posao, s Coltovim Pvthonom ugodno prislonjenim uz bok, dok je pod rukom nosila jedan dosje, uvidjela je: To sam ja - zamijenjeno, podmetnuto dijete. Jackie Lukas radila je kao honorarna knjiţničarka u FBI-evom istraţivačkom odjelu na Akademiji, amaterski se bavila i dizajniranjem odjeće, te bi prijateljima i njihovoj djeci preko vikenda bila u stanju srediti novu odjeću. Izrađivala je pokrivače, čipke, skupljala vino (i pila), redovito pobjeđivala u lokalnim utrkama na deset kilometara. Ali te ţene nije bilo već dugo, a na
  • 92. njezino je mjesto došla specijalna agentica Margaret Lukas, ţena koja se isticala na području kriminalistike, istraţiteljskih tehnika, poznavanja svojstava eksploziva C4 i Semtex, bavljenja povjerljivim doušnicima. - FBI-eva agentica? - upitao ju je zbunjeni otac kada je posjetila roditeljski dom u San Franciscu, u kući u središtu grada. Došla je kako bi im priopćila tu novost. - Bit ćeš agentica. Ne valjda onako... s pištoljem? Hoćeš reći da ćeš raditi u uredu ili tako nešto... - S pištoljem. Ali uvjerena sam da će mi dati i ured. - Ne shvaćam - rekao je taj krupni muškarac, umirovljeni sluţbenik za zajmove u tvrtki Bank of America. - Bila si tako dobra studentica. Ona se nasmije toj naoko nelogičnoj izjavi, no točno je znala što joj otac ţeli reći. Odlikašica i u srednjoj školi St. Thomas u Russian Hillu i na Stanfordu. Ta mršava djevojka koja je prerijetko prihvaćala pozive za izlaske i prečesto dizala ruku u razredu, bila je predodređena za visoke poloţaje u akademskome svijetu ili Wall Streetu. Ne, ne, ne smeta mu što će Jackie nositi pištolje i hvatati ubojice; stvar je samo u tome što se neće sluţiti umom. - Ali to je FBI, tata. To su policajci koji razmišljaju. - Da, valjda. Ali... to ţeliš raditi? Ne, to mora raditi. Između tih dvaju glagola, ţeljeti i morati, velik je jaz. Ali nije znala razumije li to i on. Tako da je jednostavno rekla: - Da. - Onda sam i ja zadovoljan. - Obrativši se supruzi, tada je rekao: - Ova naša mala ima petlju. Znaš što je petlja? P-e-t-lj-a. - Znam - doviknula je njezina majka iz kuhinje. - Rješavam kriţaljke. Zar si zaboravio? Ali, čuvat ćeš se, Jackie? Obećaj mi da ćeš dobro paziti. Kao da se sprema prijeći neku prometnu ulicu. - Pazit ću, mama. - Odlično. Za večeru sam spravila coq au vinn. To voliš, zar ne?
  • 93. I Jackie je tada zagrlila majku i oca i dva se dana kasnije vratila u Washington, kako bi postala Margaret. Nakon diplome rasporedili su je u područni ured. Upoznala je grad, počela raditi s Cageom, u kojem nije mogla naći boljeg oca koji bi pred nju postavljao više izazova. I zacijelo je nešto radila kako valja, jer su je prošle godine promaknuli u pomoćnicu glavnog specijalnog agenta. A sada, dok njezin šef fotografira majmune i guštere u brazilskoj dţungli, ona vodi slučaj kakvog u Washingtonu nije bilo već godinama. 13 franc. "pijetao u vinu"; piletina u vinu, s lukom, gljivama, slaninom... -prev. Sada je promatrala Lena Hardyja kako u kutu laboratorija piše bilješke. Pritom pomisli: Preţivjet će on i ovo, sve će biti u redu. Margaret Lukas znala je da je to moguće. Samo pitaj nekoga tko je tako zamijenjen... - Hej! - Misli joj je prekinuo neki muški glas. Ona pogleda na suprotnu stranu sobe i uvidi da se Parker Kincaid obraća upravo njoj. - Riješili smo lingvističku stranu - reče on. - Sada bih volio obaviti fizičku analizu poruke. Osim ako planiraš nešto drugo. - Ovo je tvoje poluvrijeme, Parkeru - reče ona i sjedne uz njega. Prvo je ispitao papir na kojoj je bila napisana poruka. Dimenzije su iznosile petnaest puta dvadeset tri centimetra, bio je to jedan od onakvih papira kakvi se koriste za poruke koje se ostavljaju u kuhinji. Veličina papira varirala je kroz povijest, no dimenzija dvadeset jedan sa dvadeset osam u Americi je standardna već dvije stotine godina. Petnaest sa dvadeset tri druga je po uobičajenosti. Odviše uobičajena. Same dimenzije neće mu reći ništa o izvoru. Kod sastava papira uočio je da je jeftin, izrađen mehaničkim, a ne kemijskim pulpiranjem - čime se dobiva kvalitetniji papir. - Papir nam neće biti od osobite koristi - reče na koncu. - Običan papir. Nije recikliran, s visokim udjelom kiseline, gruba pulpa s minimumom optičkih posvjetljivača i niskom razinom svjetlucavosti. Trgovačkim lancima proizvođači i veletrgovci
  • 94. prodaju ih u rinfuzi. A prodavači ga onda pakiraju kao vlastitu marku. Nema vodenog ţiga i nema načina da se odredi tko ga je proizveo ili prodao naveliko, kao ni gdje je zatim točno prodan. On uzdahne, - Prijeđimo sada na tintu. On oprezno podigne poruku i postavi je pod jedan od sloţenih laboratorijskih mikroskopa. Najprije ju je promotrio pod povećanjem od deset, a potom i od pedeset puta. Na temelju udubljenja koje je vršak olovke ostavljao na papiru, povremenog klizanja i neujednačene boje, Parker je zaključio da je autor poruke upotrijebio vrlo jeftinu kemijsku olovku. - Vjerojatno iz tvornice AWI, American Writing Instruments. U najjeftinijim dućanima prodaju se po trideset devet centi. - On pogleda kolege. Nitko nije shvatio vaţnost njegovih riječi. - I? - upita Margaret Lukas. - To je lose - objasni on. - Nemoguće im je ući u trag. Prodaju se praktički u svakom američkom diskontu i dućanu s mješovitom robom. Kao i papir. A AWI se ne sluţi privjescima. - Privjescima? - ponovi Hardy. Parker objasni da neki proizvođači u svoju tintu stavljaju kemijske oznake, "privjeske", kako bi identificirali svoj proizvod i olakšali utvrđivanje mjesta i vremena proizvodnje. Tvrtka o kojoj je bila riječ, međutim, to nije činila. Parker već počne vaditi poruku iz mikroskopa. A onda zastane, uočivši nešto neobično. Dio papira bio je izblijedio. Učinilo mu se da to nije proizvodačev propust. Optički posvjetljivači papiru se dodaju već gotovo pedeset godina i vrlo je neuobičajeno, čak i kod ovako jeftinog papira, da svjetlucavost nije ravnomjerna. - Moţeš li mi dodati PoliLight? - zamoli C. P. Ardella. - Što? - Ono. Krupni agent uzme jedan od aparata s alternativnim izvorom svjetla. Zračio je na niz različitih načina nevidljivih ljudskom oku. Parker na oči stavi naočale i uključi ţutozeleno svjetlo.
  • 95. - Hoće li me to ozračiti ili tako nešto? - upita taj krupni muškarac, šaleći se, kako se činilo, samo napola. Parker aparatom prijeđe preko omotnice. Da, desna je trećina svjetlija od ostalih dijelova. Na samoj je poruci uočio svjetliji dio u obliku slova L na gornjoj i desnoj strani papira. To je već bilo zanimljivo. On ponovno prouči taj dio. - Vidiš kako je ugao izblijedio? Mislim da je razlog to što je papir, i dio omotnice, bio izloţen suncu. - Gdje, u njegovoj kući ili u prodavaonici? - upita Hardy. - Moţe biti i jedno i drugo - odgovori Parker. - Ali s obzirom na stanje pulpe, prije bih rekao da je papir do razmjerno nedavno bio zatvoren. To bi značilo da je suncu bio izloţen u prodavaonici. - Ali - reče Margaret Lukas - morao bi biti na nekom mjestu koje je okrenuto prema jugu. Da, pomisli Parker. Odlično. Njemu to nije palo na pamet. - Zašto? - upita Hardy. - Jer je zima - istakne Parker. - Iz drugih smjerova nema dovoljno sunca koje bi izblijedilo papir. Parker ponovno stane koračati amo-tamo. Bila je to jedna od njegovih navika. Kada je umrla supruga Thomasa Jeffersona, njegova najstarija kći, Martha, napisala je da je otac hodao amotamo "gotovo bez prestanka, danju i noću, a za to bi se vrijeme ispruţio tek tu i tamo, kada bi se posve iscrpio". Kada bi Parker radio na nekom dokumentu ili se borio s nekom osobito teškom zagonetkom, djeca bi ga često korila jer "ponovno hoda ukrug". Sada mu se u sjećanje vraćao raspored u laboratoriju. Prišao je jednom ormariću, otvorio ga i iz njega izvadio ploču za ispitivanje te nekoliko listova papira za skupljanje uzoraka. Drţeći poruku za jedan ugao, četkom s devinom dlakom prešao je njezinom površinom kako bi uklonio elemente u tragovima. Na papiru nije bilo praktički ničega. To ga nije iznenadilo. Papir je jedan od onih materijala koji najbolje upijaju; zadrţava mnoštvo tvari s mjesta na kojima je bio, no te tvari najčešće ostaju čvrsto medu vlaknima.
  • 96. Parker iz svoje torbe izvadi veliku špricu i iz poruke i omotnice izvuče nekoliko minijaturnih krugova tinte i papira. - Znaš kako to funkcionira? - upita Gellera, glavom pokazujući prema plinskom kromotografu/spektrometru mase u kutu. - Oh, svakako - reče ovaj. - Jednom sam rastavio jedan takav uređaj. Tek tako, iz zabave. - Odvojena analiza, jednom za poruku, jednom za omotnicu reče Parker, predajući mu uzorke. -- Dogovoreno. - Sto time dobivamo? - upita C. P. ponovno. Agenti koji rade u civilu i u taktičkim skupinama općenito nemaju previše strpljenja za laboratorijske postupke i znaju vrlo malo 0 forenzičnoj znanosti. Parker mu objasni. Taj aparat kemijske spojeve pronađene na mjestu zločina odvaja na komponente i potom ih identificira. Stroj je sada uzbunjujuće zagrmio - u biti je spaljivao uzorke 1 analizirao isparavanja koja bi zbog toga nastala. Parker četkom pokuša skinuti još nešto s poruke i omotnice i ovaj put uspije doći do nečega. Stakalca je postavio na dva različita sloţena Leitzova mikroskopa. Pogledao je u jedan, pa u drugi, okretao kotačiće za izoštravanje koji su se, zahvaljujući preciznim i nauljenim mehanizmima, pomicali polagano, gotovo senzualno. Pošto je još nekoliko trenutaka promatrao sliku, podignuo je pogled i obratio se Gelleru: - Trebao bih digitalizirati slike ovog traga. - Glavom je pokazao prema jednom mikroskopu. - Kako se to radi? - Ah, prava sitnica, kao u priči. - Mladi agent u postolje mikroskopa ukopča optičke kablove. Vodili su do nekakve velike sive kutije, iz koje su druge ţice vodile dalje. Te je ţice Geller ukopčao u jedno od dvanaest računala u laboratoriju. Pošto ga je uključio, slika čestica našla se na zaslonu. On otvori jedan meni, a onda reče Parkeru: - Samo pritisni ovo dugme. Bit će pohranjeni u formatu JPEG. - I kasnije ih mogu slati e-mailom?
  • 97. - Samo mi reci kome ih šalješ. - Samo trenutak... Morat ću doznati adresu. Najprije me zanimaju razna povećanja. Parker i Geller sa svakog su mikroskopa presnimili tri slike i pohranili ih na disk u računalu. Upravo kada je završio, oglasio se PK/SM i na zaslonu računala povezanog s tim aparatom počeli su se pojavljivati podaci. Margaret Lukas reče: - Dvojica stručnjaka spremno čekaju na odjelima za tvari i elemente. - Bila su to dva FBI-eva odjela za analizu tragova. - Pošalji ih kući - reče Parker. - Ţelio bih da nam pomogne netko drugi. - Tko? - upita Lukasica, mršteći se. - U New Yorku je. - U newyorškoj policiji? - upita Cage. - Bio je. Sada je civil. - A zašto ne netko tko je ovdje? - upita Margaret Lukas. - Jer je - odgovori Parker - taj moj prijatelj najbolji kriminalist u zemlji. On je osnovao i organizirao PERT. - Našu ekipu za prikupljanje dokaza? - upita C. R - Tako je. - Parker potraţi broj i nazove ga. - Ali - reče Hardy - Stara je godina. Vjerojatno ga nema. - Ne - reče Parker. - Gotovo uopće ne izlazi. - Čak ni za blagdana? - Čak ni tada. - Parker Kincaid - začuo se neki glas u zvučniku. - I pitao sam se hoće li se javiti netko odozdo. - Čuo si za problem koji je pred nama, zar ne? - upita Parker Lincolna Rhvmea. - Ah, čujem ja sve - reče ovaj, a Parker se prisjeti da Rhyme ima nedostiţan smisao za dramatičnost. - Zar ne, Thom? Zar ne čujem sve? Parkeru, sjećaš se Thoma, zar ne? Thoma koji tako dugo pati? - Bok, Parker. - Bok, Thom. Muči te?
  • 98. - Dakako - reče Lincoln osorno. - Mislio sam da si se povukao, Parkeru. - I jesam. Do prije pribliţno dva sata. - Neobična stvar, ha? To kako nam nikada ne daju mira. Parker se s Rhvmeom vidio jednom. Bio je to zgodan muškarac, pribliţno Parkerov vršnjak, tamne kose. Usto je bio i paraliziran od vrata naniţe. Radio je u svojoj kući u ulici Central Park West. - Uţivao sam u tvom seminaru, Parkeru - reče Rhyme. - Prošle godine. Parker se sjećao Rhymea, kako je sjedio u skupim i elegantnim crvenim invalidskim kolicima, u prednjem redu predavaonice na newyorškom pravosudnom fakultetu John Jay. Tema je bila forenzična lingvistika. Rhyme nastavi: - Znaš da smo zahvaljujući tebi osudili čovjeka? - Nisam znao. - Ubojstvu je nazočio i svjedok. Nije vidio ubojicu; skrivao se. Ali čuo je počinitelja kako ţrtvi nešto govori neposredno prije nego što ju je ubio. Rekao je: "Da sam u tvojoj koţi, govno jedno, pomolio bih se". A onda, i ovo je zanimljivo... slušaš li me, Parkeru? - Još kako. - Kada bi Lincoln Rhyme govorio, sugovornik bi uvijek slušao. - A onda je za ispitivanja u policiji rekao jednom od detektiva: "Kada bih i priznao, nikada ne bih priznao tebi". Znaš kako smo ga sredili? - Kako, Lincolne? Rhyme se nasmije poput sretnog tinejdţera. - Zbog tog "bih". "Pomolio bih se". "Kada bih i priznao...". Statistički gledano, tim se oblikom još sluţi samo sedam posto stanovništva. To si znao? - Zapravo znam - reče Parker. - I to je bilo dovoljno da ga porota osudi? - Nije, ali je bilo dovoljno za priznanje u sklopu nagodbe s tuţiteljem - objavi Rhyme. - A sada dopusti da pogodim. Imaš tog nepoznatog počinitelja koji ubija ljude u podzemnoj, a jedini
  • 99. ti je trag... što? Prijeteće pismo? Poruka kojom se iznuđuje novac? - Odakle to zna? - upita Margaret Lukas. - Čuo sam još nekoga! - dovikne Rhyme. - Odgovor na pitanje: Za poruku znam jer je to jedini logičan razlog zbog kojeg bi Parker Kincaidzvao mene... Tko... oprosti, Parkeru... kome sam upravo odgovorio? - Specijalnoj agentici Margaret Lukas - reče ona. - Ona obavlja duţnost glavnog specijalnog agenta u washingtonskoj podruţnici. Vodi slučaj. - Ah, FBI. Dakako. Upravo me posjetio Fred Dellray - reče Rhyme. - Znate Freda? Iz manhattanske podruţnice? - Poznajem ga - odgovori Margaret Lukas. - Prošle je godine vodio neke naše ljude u civilu. Prepad na krijumčare oruţja. Rhyme nastavi: - Dakle, nepoznati počinitelj, poruka. A sada mi pričajte... jedno od vas. Margaret Lukas reče: - Imate pravo. Tip je traţio novac. Pokušali smo platiti, no glavni je osumnjičenik poginuo. A sada smo poprilično uvjereni da bi njegov partner, ubojica, mogao nastaviti s ubijanjem. - Oh, pa to je jako nezgodno. I problematično. Procesuirali ste tijelo? - Ništa - reče mu Margaret. - Nema dokumenata, nema nikakvog bitnijeg traga. - I tako je moj zakašnjeli boţični dar jedan poprilično teţak slučaj. - Dio omotnice i pisma stavio sam u PK... - Bravo, Parkeru. Spali dokaze. Zeljet će ih sačuvati za suđenje, ali ti spali što moraš. - Ţelim ti poslati podatke. I snimke tragova. Mogu ti sve poslati e-mailom? - Da, da, svakako. Uz povećanja? - Deset, dvadeset i pedeset. - Odlično. Koji je rok? - Svaka četiri sata, počinje u četiri, nastavlja do ponoći.
  • 100. - Četiri popodne? Danas? - Tako je. -- Presveti Boţe. Ona nastavi. - Imamo određeni trag za napad u četiri. Mislimo da bi meta mogao biti neki hotel. Ali ne znamo ništa konkretnije. - Četiri, osam i ponoć. Taj je vaš tip bio čovjek sa smislom za dramatičnost. - Bi li to trebao biti dio njegova profila? - upita Hardy, koji je pisao nove bilješke. Parker zaključi kako će čovjek vjerojatno cijeli vikend pisati izvještaj gradonačelniku, šefu policije i Gradskom vijeću - izvještaj koji nitko neće čitati mjesecima. Moţda nikada. - Tko je to? - upita ljutito Rhyme. - Len Hardy, gospodine. Iz washingtonske policije. - Vi radite psihološke profile? - Ja sam zapravo u istraţivanju. Ali na Akademiji sam slušao predavanja s područja pripremanja profila, dok sam na American Universityju išao na postdiplomski iz psihologije. - Čujte - reče mu Rhyme - ja ne vjerujem u te profile. Vjerujem u dokaze. Psihologija je skliska poput ribe. Pogledajte mene. Prepun sam neuroza. Je li tako, Amelia?... Ova moja prijateljica neće govoriti, ali slaţe se. U redu. Moramo krenuti dalje. Pošaljite mi što imate. Javit ću vam se čim uzmognem. Parker zapiše Rhvmeovu elektronsku adresu i preda je Gelleru. Već trenutak kasnije agent je poslao slike i izvještaj o kemijskoj analizi. - I on je najbolji kriminalist u zemlji? - upita Cage sumnjičavo. Ali Parker nije odgovorio. Gledao je na zidni sat. Negdje na području Washingtona onim ljudima koje su on i Margaret Lukas bili voljni ţrtvovati preostalo je još samo pola sata ţivota. 10 1530 Ovaj je hotel lijep, ovaj je hotel divan. Kopač ulazi u zgradu, s psićima na vrećici iz dućana, i nitko ga ne primjećuje.
  • 101. Ulazi u bar i od barmena naručuje mineralnu vodu. Mjehurići mu nadraţuju nosnice. Neobično... Ispija čašu i ostavlja novac i napojnicu, onako kako mu je objasnio čovjek koji mu sve govori. U predvorju vlada guţva. U hotelu se događaju razne stvari. Zabave raznih tvrtki. Mnoštvo ukrasa. Još mnoštvo onih bucmastih beba na novogodišnjim natpisima. Boţe, kako su... kako su... kako su zgodne. A tu je i to Vrijeme, izgleda poput Smrti s kosom. On i Pamela... klik... i Pamela išli su na zabave na takva mjesta. Kopač kupuje USA Today. Sjedi u predvorju i čita novine. Vrećica je uz njega. Pogledava na ručni sat. Čita članke. To su lijepe novine. Govore mu mnoštvo zanimljivih stvari. Kopač proučava vrijeme u raznim dijelovima zemlje. Sviđa mu se boja fronte visokog tlaka. Čita o sportu. Čini mu se da se nekoć davno bavio nekim sportom. Ne, to je bio njegov prijatelj, William. Njegov je prijatelj volio sport. I neki drugi prijatelji. Kao i Pamela. U novinama ima puno slika zgodnih košarkaša. Svi izgledaju visoko i snaţno i kada zakucavaju lopte lete zrakom poput ptica, okreću se poput vrtloga. Kopač zaključuje kako se vjerojatno ipak nije bavio sportom. Ne zna točno zašto bi Pamela ili William ili bio tko poţelio tako nešto. Zabavnije je jesti juhu i gledati televiziju. Neki dječak prolazi pokraj njega i zastaje. Spušta pogled na vrećicu. Kopač zatvara gornji dio vrećice, tako da dječak ne moţe vidjeti Uzi kojim će ubiti pedeseterošezdesetero ljudi. Dječaku moţe biti oko devet godina. Ima tamnu kosu i vrlo pomno načinjen razdjeljak. Nosi odijelo koje mu nije posve po mjeri. Rukavi su predugački. A vesela crvena boţična kravata nepravilno mu nabire ovratnik. Promatra vrećicu. Gleda one psiće. Kopač odvraća pogled od njega.
  • 102. "Ako ti netko pogleda lice, ubij ga. To zapamti." Zapamtio sam. Ali ne moţe prestati gledati dječaka. Dječak se smiješi. Kopač se ne smiješi. (Prepoznaje osmijeh, ali točno ne zna što je to.) Dječak, s tim smeđim očima i tračkom osmijeha na licu, stoji opčinjen vrećicom i psićima. Njihovim veselim vrpcama. Poput vrpca koje nose one bucmaste novogodišnje bebe. Zelene i zlatne vrpce na vrećici. I Kopač gleda vrećicu. - Dušo, dođi - doziva ga neka ţena. Stoji pokraj tegle s boţičnim zvijezdama, crvenima poput one ruţe koju je Pamela prošle godine za Boţić nosila na haljini. Dječak još jednom gleda Kopačevo lice. Kopač zna da bi trebao odvratiti pogled, ali to ipak ne čini. Dječak tada odlazi do ljudi okupljenih oko stolova pretrpanih točkicama hrane. Hrpe krekera, sira, škampa i mrkve. Nema juhe, primjećuje Kopač. Dječak prilazi djevojčici koja mu je vjerojatno sestra. Ima oko trinaest godina. Kopač gleda na ručni sat. Dvadeset do četiri. Iz dţepa vadi mobilni telefon, pomno utipkava brojke i naziva svoj sandučić govorne pošte. Sluša. "Nemate novih poruka". Sprema telefon. Pridiţe vrećicu u krilo i pogledava gomilu. Dječak nosi plavi sako s mjedenom dugmadi, a njegova sestra ruţičastu haljinu. Haljina ima široku vrpcu oko struka. Kopač steţe vrećicu. Osamnaest minuta. Dječak stoji kod stola s hranom. Djevojčica razgovara s nekom starijom ţenom. U hotel ulaze novi ljudi. Prolaze pokraj Kopača. On drţi vrećicu i one lijepe novine u kojima je prikazano vrijeme u cijeloj zemlji. Ali nitko ga ne primjećuje. U laboratoriju za dokumente zazvonio je telefon. Kao i uvijek kada bi se oglasio a on bi bio negdje bez djece, Parker bi istog trenutka osjetio blagu paniku, iako bi gospoda
  • 103. Cavanaugh, da se nekome od djece nešto dogodilo, dakako, nazvala njega na mobitel, a ne FBI. On pogleda na telefonski displej i uoči da netko zove s područja New Yorka. Istog trenutka ščepa slušalicu. - Lincolne... Ovdje Parker. Imamo još petnaest minuta. Ima li kakvih tragova? Stručnjakov je glas bio izmučen. - Oh, ne baš, Parkeru. Ozvuči me... Zar vi lingvisti ne mrzite kada ljudi od imenica rade glagole? Parker uključi spikerfon. - Neka netko uzme olovku - dovikne Rhyme. - Reći ću vam do čega sam došao. Jeste li spremni? Jeste spremni? - Spremni smo, Lincolne - reče Parker. - Najizrazitiji je trag granitna prašina. - Granit - ponovi Cage. - Postoje tragovi o skidanju slojeva i klesanju kamena. I nešto poliranja. - Sto misliš, od čega? - upita Parker. - Ne znam. Odakle bih znao? Ne poznajem Washington. Poznajem New York. - A da smo u New Yorku? - upita Margaret Lukas. Rhyme odgovori bujicom riječi: - Gradilište neke nove zgrade, mjesto renoviranja stare ili rušenja nekog objekta, izrada kupaonica, kuhinja i pragova, izrada nadgrobnih spomenika, kiparski ateljei, krajobrazni arhitekti... Popisu nema kraja. Potreban vam je netko tko poznaje teren. Shvaćate? A to nisi ti, Parkeru, zar ne? - Nisam. Ja sam... Kriminalist ga prekine. - .. .stručnjak za dokumente. I ti poznaješ nepoznate počinitelje. Ali ne i grad. - To je točno. Parker pogleda Margaret Lukas. Ona je piljila u sat na zidu. Sada ga pogleda uz izraz lica na kojem nije bilo emocija. Cage je potisnuo potrebu za slijeganjem ramenima; Lukasica je čekala s kamenom maskom.
  • 104. Rhyme nastavi: - Postoje i tragovi crvene ilovače i prašine iz starih opeka. Tu je još i sumpor. I puno ugljika... pepela i čađe, što bi odgovaralo pečenju mesa ili spaljivanju smeća u kojem ima mesa. Nego... u podacima s omotnice bilo je nešto istih tvari u tragovima koje sam pronašao i na pismu. Ali tu je bilo još nečega... značajnih količina slane vode, petroleja, rafinirane nafte, sirove nafte, maslaca... - Maslaca? - ponovi Margaret Lukas. - Upravo sam to i rekao - potuţi se Rhyme. Zatim još s gorčinom pridoda: - Ne znam proizvođača. I ima još nekih organskih tvari koje bi mogle odgovarati mekušcima. I stoga svi dokazi ukazuju na Baltimore. - Baltimore? - upita Hardy. Margaret Lukas: - Odakle vam to? - Morska voda, petrolej, loţ-ulje i sirova nafta znače da je riječ o luci. Nije li tako, nije li tako? Sto bi još moglo biti? A Washingtonu najbliţa luka u kojoj se prekrcava nafta jest Baltimore. I Thom mi kaţe, a on se razumije u hranu, da u samoj luci postoji hrpa restorana s morskim specijalitetima. Bertha's. Neprestano mi priča o dagnjama iz restorana Bertha's. - Baltimore - promumlja Margaret Lukas. - Znači, poruku je napisao kod kuće, dan ranije večerao u luci. Došao je u Washington i ostavio omotnicu u Gradskoj vijećnici. A onda... - Ne, ne, ne - reče Rhyme. - Što? - upita Margaret Lukas. Parker, majstor za zagonetke, reče: - Tragovi su laţni. To je samo odglumio, nije li tako, Lincolne? - Baš kao u nekoj broadwayskoj predstavi - reče Rhyme. Po njegovom se glasu činilo da mu je drago što je Parker shvatio. - Kako to mislite? - upita Cage. - Jedan detektiv s kojim sam radio... Roland Bell. Iz newyorške policije. Jako dobar čovjek. On je iz Sjeverne Karoline. I on ima tu izreku: "Nekak' malo prebrzo i prelagano". E, pa, tako, svi ti tragovi... Tih elemenata ima previše. Puno, puno previše. Tip je u ruke uzeo nekakvu tvar i njome premazao omotnicu. Tek tako, da nas skrene s pravog puta.
  • 105. - A onaj trag na pismu? - upita Hardy. - Ne, to je u redu. Količina materijala u vlaknima odgovara elementima koji se pronalaze u okolini. Ne, ne, pismo će nam reći gdje je ţivio. Ali omotnica... ah, omotnica nam govori nešto drugo. Parker reče: - Da sve u vezi s njim nije onako kako izgleda na prvi pogled. - Upravo tako - potvrdi kriminalist. Parker sada rekapitulira cijelu priču. - Znači, na mjestu na kojem je ţivio, bilo je granita, prašine od ilovače, prašine od opeke, sumpora, čađe i pepela od pečenja ili spaljivanja mesa. - Sva ta prašina... mogla je poteći s nekog mjesta na kojem se nešto ruši - reče Cage. - To izgleda najvjerojatnije - reče Hardy. - Vjerojatno? A kako to moţe biti vjerojatno? - upita Rhyme. - To je samo jedna mogućnost. Ali, s druge strane, nije li sve moguće dok se ne dokaţe jedna alternativa? Razmislite malo o tome... Rhvmeov se glas načas stišao, jer je počeo govoriti nešto nekome tko je s njim bio u sobi. - Ne, Amelia, ne govorim nadmeno. Samo točno prenosim značenje činjenica... Thom! Thom! Još malo onog nemiješanog viskija. Molim te. - Gospodine Rhyme - reče Margaret Lucas - Lincolne... Sve je to dobro i jako cijenimo pomoć. Ali imamo deset minuta do sljedećeg napada. Imate nekakvu ideju o tome koji bi hotel mogao odabrati za cilj? Rhyme odgovori ozbiljnošću od koje se Parker sledio. - Bojim se da ne - reče. - U tome vam ne mogu pomoći. - U redu. Parker reče: - Hvala, Lincolne. - Sretno svima. Sretno. - U zvučniku se začuje klik i veza se prekine. Parker pogleda bilješke. Granitna prašina... sumpor... Oh, to su divni tragovi, konkretni tragovi. Ali ekipa nema ni pribliţno dovoljno vremena da ih istraţi. Nikako prije šesnaest sati. Moţda čak ni prije dvadeset.
  • 106. Zamišljao je ubojicu kako stoji negdje u guţvi, spremno drţi pištolj. Sprema se povući otponac. Koliko će ljudi poginuti ovaj put? Koliko obitelji? Koliko djece poput LaVelle Williams? Djece poput Robbvja i Stephie? Svi u poluzamračenom laboratoriju ostali su šutjeti, kao da ih je paralizirala ta nemogućnost da prodru kroz veo koji zakriva istinu. Parker ponovno pogleda poruku. Imao je dojam da mu se izruguje. I tada je zazvonio telefon Margaret Lucas. Ona je nekoliko trenutaka slušala, a onda su joj se usne razvukle u prvi pravi osmijeh koji je Parker taj dan vidio na njezinom licu. - Imamo ga! - objavi ona. - Kako? - upita Parker. - Dvojica Jerrvjevih mladića pronašla su nekoliko crno obojenih metaka ispod jednog naslonjača u hotelu Four Seasons u Georgetownu. Svi raspoloţivi agenti i policajci već jure onamo. 11 15.50 - Je li tamo guţva? - U hotelu? - reče Cage odgovarajući na Parkerovo pitanje, podiţući pogled sa svog mobilnog telefona. - Dovraga, još kako. Naš čovjek kaţe da je bar u predvorju prepun... imaju nekakav prijem. U dvoranama u prizemlju odvijaju se četiri dočeka Nove godine. Puno je tvrtki ranije završilo s radom. Ondje zasigurno ima i tisuću ljudi. Parker pomisli što automatsko oruţje moţe učiniti u zatvorenom prostoru kakav je hotelska sala. Tobe Geller operativnu je radijsku frekvenciju prebacio na zvučnike. Ekipa je u laboratoriju slušala glas Jerrvja Bakera. Voda 2 Nova godina svim jedinicama. Kod 12 u Four Seasonsu u ulici M. Kod 12. Osumnjičenik je u zgradi, nema opisa. Drţi se da
  • 107. ima potpuno automatski Uzi i prigušivač. Imate zeleno svjetlo. Ponavljam, imate zeleno svjetlo. A to je značilo da mogu pucati a da prethodno ne zatraţe predaju. Deseci policajaca i agenata već za nekoliko minuta naći će se u hotelu. Hoće li ga uhvatiti? Čak i ako ga ne uhvate, računao je Parker, mogli bi ga prestrašiti tako da pobjegne a nikoga ne ozlijedi. Ali bi ga mogli i uhvatiti. Uhititi ili, bude li se opirao, ubiti. I uţas bi time završio; Parker bi se mogao vratiti kući, djeci. Što sada rade njih dvoje, upita se. Muči li njegovog sina još uvijek Ladar? Oh, Robby, kako ti mogu reći da se ne brineš? Ladar je mrtav već godinama. Ali pogledaj ovo, večeras, imamo novog Ladara, koji je još gori. I tako ti je to sa zlom, sine moj. Neprestano se iznova penje iz groba i ne moţeš ga zaustaviti... Tišina iz radio-uredaja. Čekanje je uvijek bilo najteţe. Parker je tijekom godina otkako se povukao zaboravio na taj dio. Čovjek se nikada ne moţe naviknuti na čekanje. - Prvi automobili upravo dolaze onamo - dovikne Cage, koji je slušao nekoga na mobitelu. Parker se ponovno nadvije nad onu poruku. Gradonačelnice Kennedv, Kraj je blizo. Kopač je na slobodi i nema načina da ga zautavite. A onda pogleda omotnicu. Pogledavao je i one uzorke s tragovima elemenata. Ponovno gledao rezultate iz ESDA-e, one jedva vidljive slike udubljenih slova. U ušima su mu odzvanjale Rhvmeove riječi. Ali omotnica nam govori nešto drugo. Sve u vezi s njim nije onako kako izgleda na prvi pogled... Parker je čuo i vlastite riječi, od maločas, kada je Margaret Lukas objašnjavao kako je psiholingvistički profil iz Quantica pogrešan, kako je ucjenjivač zapravo genijalac.
  • 108. On sada naglo pridigne glavu. Pogleda Lukasicu. - Što je? - upita ona, uzbunjena izrazom njegova lica. On smirenim glasom reče: - Griješimo. Pogrešno smo shvatili. Neće udariti na Four Seasons. Svi ostali zastali su kao ukopani, zagledani u njega. - Prekinite akciju. Policiju, agente... gdje god se nalazili... zaustavite ih. - O čemu ti pričaš? - upita ga Margaret Lukas. - Ta poruka... laţe nam. Cage i Lukasica se pogledaju. - Odvraća nas s pravog mjesta. - Tko nas odvraća? - upita C. P Ardell nesigurno. Pogleda Margaret Lukas. - Sto ţeli reći? Parker se nije obazirao na te riječi, nego samo poviče: Zaustavite ih! Cage već podigne slušalicu. Margaret Lukas rukom mu pokaţe neka pričeka. - Javi im! - poviče Parker. - Ekipe za brzu reakciju moraju ostati mobilne. Ne moţemo ih vezati za jedan hotel. Hardy reče: - Parkeru, on je tamo. Pronašli su metke. To ne moţe biti podudarnost. - Dakako da ne moţe. Kopač ih je ondje ostavio. A onda je otišao na neko drugo mjesto... do prave mete. Na neko mjesto koje nije hotel. - On pogleda Cagea. - Zaustavi automobile! - Ne - reče Margaret Lukas. Na njezinom mršavom licu sada je blistao bijes. Ali Parker, koji nije odvajao pogled od poruke, nastavi: Prepametna je da bi slučajno ostavila nešto što bi ukazivalo na hotel. Pokušala nas je zavesti tim tragom na omotnici. Isto vrijedi i za udubljena slova. Za ono "-tel". - Zamalo i nismo vidjeli udubljenja - uzvrati Margaret Lukas. - I ne bismo ih vidjeli da nam nisi pomagao. -- Ona zna... - Činilo se da to što o poruci govori kao o ţivom biću u njima izaziva nelagodu. Stoga reče: - Ucjenjivač je znao protiv čega će se boriti. Sjećate se mog
  • 109. lingvističkog profila? - On prstom kucne po fotografiji mrtvog počinitelja. - Bio je pravi genijalac. Strateg. Jednostavno je morao ponuditi sofisticirane dokaze. Inače ne bismo povjerovali. Ne, ne, moramo zaustaviti taktičke jedinice. Gdje god bile. I pričekati da odgonetnemo gdje je prava meta. - Pričekati? - reče Hardy i u očaju podigne ruke. C. P. prošapće: Sada je pet do četiri! Cage slegne ramenima, pogleda Margaret Lukas. Odluka je ovisila o njoj. - Moraš - reče Parker ljutito. Vidio je kako Margaret Lukas podiţe bezizraţajne oči do sata na zidu. Veća kazaljka pomaknula se još za jednu crticu. Hotel je bio ljepši od ovog mjesta. Kopač gleda oko sebe i nešto u tom kazalištu nikako mu se ne sviđa. Ona vrećica s psićima izgledala mu je dobro dok je bio u onom lijepom hotelu. Ovdje mu ne izgleda primjereno. Ovo je... ovo je... klik... kazalište Mason, na istočnome rubu Georgetowna. Kopač je u predvorju i promatra drvene rezbarije. Vidi cvijeće koje nije ţuto ni crveno, nego od drva, tamno poput tamne krvi. Oh, a što je to? Zmije. Zmije izrezbarene u drvu. I ţene s velikim grudima poput Pamelinih. Hmmmm. Ali nema ţivotinja. Ovdje nema psića. Ne, ne. U kazalište je ušao a da ga nitko nije zaustavio. Predstava se primicala završetku. Potkraj izvedbe čovjek moţe ući u većinu dvorana, rekao je onaj čovjek koji mu govori stvari, a da ga nitko ne primijeti. Svi misle da si došao po nekoga. Ovdje se nitko od redara ne obazire na njega. Razgovaraju o sportu, restoranima i dočeku Nove godine. I sličnim stvarima. Već je gotovo četiri poslije podne.
  • 110. Kopač već nekoliko godina nije bio ni na kakvom koncertu ili kazališnoj predstavi. Pamela i on išli su... klik... nekamo slušati glazbu. Ne gledati predstavu. Ne balet. Sto je to bilo? Negdje gdje su ljudi plesali. Slušali glazbu... Ljudi u neobičnim šeširima, nalik na kaubojsku odjeću. Svirali gitare, pjevali. Kopač se sjeća jedne pjesme. Sada je tiho pjevuši, ne otvara usta. Kad pokušam te voljet' manje, volim te volim samo više. Ali danas nitko ne pjeva. Na pozornici je balet. Matineja. Kakve neobične riječi, razmišlja. Vrlo čudne. Balet... matineja...14 Kopač gleda prema zidu... gleda neki poster. Nekakvu zastrašujuću sliku koja mu se ne sviđa. Uţasnija je od slike ulaza u pakao. Na toj je slici neki vojnik s divovskom donjom vilicom i na glavi ima plavu kapu. Čudno. Ne... klik... ne, ne, to mi se uopće ne sviđa. Prolazi kroz predvorje, razmišlja kako bi Pamela više voljela vidjeti muškarce u kaubojskim šeširima nego takve vojnike s velikom vilicom. Ona bi odjenula nešto u bojama jarkim poput cvijeća i izišla kako bi pogledala muškarce u kaubojskim šeširima kako pjevaju. Kopačev prijatelj William nekoć je nosio takve šešire. Svi su zajedno izlazili. Čini mu se da su se zabavljali, ali nije siguran. Kopač ulazi u bar u predvorju - koji je sada zatvoren - i pronalazi ulaz za osoblje, te kreće stubama koje imaju miris po prolivenoj sodi. Pokraj kartonskih kutija s plastičnim čašama, ubrusima, gumenim medvjedićima i čokoladicama. volim te volim samo više. Na katu, kod vrata na kojima piše "BALKON", Kopač ulazi u hodnik i polagano nastavlja mekim sagom. "Uđi u loţu broj pedeset osam", rekao mu je čovjek koji mu govori stvari. "Zakupio sam sva mjesta u toj loţi, tako da će biti prazna. Na razini balkona. Na desnoj strani potkove". - Potkove? - upitao ga je Kopač. Što to znači, potkove? - Balkon je zaobljen poput potkove. Uđi u tu loţu. - Ući ću... - Klik. - .. .u tu loţu. Sto je loţa?
  • 111. 14 u engl. se izgovor tih dviju riječi rimuje: "ballet" i "matinee" prev. - Bit će iza zastora. Malena sobica s koje se pruţa pogled na pozornicu. - Ah. Sada, nekoliko minuta do četiri poslije podne, Kopač polagano prilazi loţi i nitko ga ne primjećuje. Neka obitelj prolazi pokraj štanda s osvjeţavajućim pićima; otac pogledava na ručni sat. Odlaze prije završetka. Majka u hodu pomaţe djevojčici da navuče kaput. Obje izgledaju uzrujano. Djevojčica u kosi ima cvijet, ali nije ni ţut ni crven; ima bijeli cvijet. Ono drugo dijete, dječak od kojih pet godina, pogledava štand i zaustavlja se. Kopača podsjeća na onog dječaka u zgodnom hotelu. - Ne, zatvoren je - govori mu otac. - Idemo. Zakasnit ćemo na večeru. Dječak izgleda kao da će se svakog trenutka rasplakati, a otac ga odvodi bez gumenih medvjedića i čokoladica. Kopač je sam na hodniku. Čini mu se da se zbog tog dječaka osjeća loše, ali nije siguran. Prelazi na jednu stranu potkove. Prema njemu sada ide neka mlada ţena u bijeloj bluzi. U ruci drţi baterijsku svjetiljku. - Dobar dan - kaţe. - Izgubili ste se? Zagledava mu se u lice. Kopač joj uz dojku prislanja jednu stranicu one vrećice s psima. - Što...? - zausti ona. Tup, tup... Dva metka i ona pada na sag, a on je hvata za kosu i odvlači u praznu loţu. Zaustavlja se odmah na suprotnoj strani zastora. O, Boţe, pa ovo je... klik... ovo je doista lijepo. Hmmm. On sada gleda u dvoranu. Kopač se ne smiješi, ali nekako zaključuje da mu se to mjesto ipak sviđa. Tamno drvo, cvijeće, gipsani ukrasi, zlato i luster. Hmmm. Pogledaj samo to. Ljepše nego u onom lijepom hotelu. Iako mu se čini da nije baš najpogodnije mjesto za pucnjavu. Betonski ili zidovi od blokova bili bi bolji; na taj bi se način meci više odbijali, a oštri komadići
  • 112. olova zveckali bi unutrašnjošću te kazališne lubanje i prouzročili neusporedivo više štete. Promatra ljude koji plešu na pozornici. Sluša glazbu orkestra. Ali je zapravo ne čuje. Još uvijek pjevuši u sebi. Nikako ne uspijeva iz misli izbaciti tu pjesmu. Gledam u budućnost. Pitam se što me čeka. Sto u sudbini nam piše i volim te volim samo više. Kopač gura ţenino tijelo do baršunastog zastora. Vruće mu je i otkopčava kaput iako mu je onaj čovjek koji mu govori stvari rekao neka to ne čini. Ali sada se bolje osjeća. Uvlači ruku u vrećicu i prstima obavija drţak pištolja. Lijevom hvata prigušivač. Spušta pogled prema publici. Prema djevojčicama u ruţičastom satenu, dječacima u plavim sakoima s mjedenom dugmadi, ţenama kojima se u V-izrezima haljina vidi koţa, ćelavim muškarcima i muškarcima s gustom kosom. Gledatelji kroz male dalekozore promatraju ljude na pozornici. Nasred stropa nalazi se veliki luster, s milijun ţaruljica. Sam je strop pokriven slikama bucmastih anđela koji lete kroz ţute oblake. Poput onih novogodišnjih beba... Vrata nema puno i to je dobro. Čak i ako ne ustrijeli više od tridesetero-četrdesetero ljudi, mnogi će drugi umrijeti nagnječeni na izlazima. A to je dobro. To je dobro... Četiri sata. Njegov se ručni sat oglašava zvučnim signalom. On kreće naprijed, kroz izguţvanu vrećicu čvrsto drţi prigušivač, pogledava lice jednog psića. Jedan od njih ima ruţičastu vrpcu, jedan plavu. Ali nema crvene, nema ţute, razmišlja Kopač u trenutku kada počinje povlačiti otponac. A onda čuje nečiji glas. Pojavio se iza njega, u hodniku, kroz onu zgodnu baršunastu zavjesu. - Isuse Kriste - prošaptao je taj muški glas. - Imamo ga! Ovdje je! - Muškarac u tom trenutku povlači zavjesu i istovremeno pridiţe crni pištolj.
  • 113. Ali Kopač ga je čuo na vrijeme i baca se na zid u trenutku kada agent ispaljuje hitac, tako da ga metak promašuje. Kopač ga je vatrom od jedne sekunde iz Uzija gotovo raspolovio. Još jedan agent, iza onog prvog, ranjen je kišom metaka. Pogledao je Kopačevo lice, a Kopač se odmah sjetio što mu je činiti. Ubija i tog agenta. Kopač se nije uspaničio. Njega nikad ne hvata panika. Strah za njega nije ni trunka prašine. Ali zna da su neke stvari dobre, a neke loše, zna da je loše ako ne čini ono što mu je rečeno. Ţeli pucati u masu u gledalištu, ali ne moţe. Na balkon munjevito dolaze i mnogi drugi agenti. Imaju FBI-eve vjetrovke, pancirne prsluke, neki i kacige, neki od njih i strojnice koje pucaju vjerojatno jednako brzo kao i njegov Uzi. Desetak agenata, dvadesetak agenata. Nekolicina ih se pojavila iza ugla. Trče prema mjestu na kojem leţe tijela njihovih prijatelja. Kopač gura vrećicu kroz zastor, u predvorje, i još nekoliko trenutaka drţi otponac. Staklo se rasprskava, ogledala se raspadaju, čokoladice i gumeni medvjedići lete zrakom. Trebao bi... klik... trebao bi pucati u publiku. Zato je došao... Došao... On je... Na trenutak, iz uma mu nestaje svake misli. Trebao bi... klik. Novi agenti, novi policajci. Viču. Neopisiva zbrka... Deseci agenata ubrzo će se naći u hodniku ispred loţe. Na njega će baciti ručnu granatu, omamiti ga i moţda ga ubiti, a meci se neće odbijati posvuda uokolo - pogodit će ga točno u srce i ono će prestati kucati. Ili će ga odvesti natrag u Connecticut i gurnuti kroz ulaz u pakao. Ondje će ovaj put ostati zauvijek. Više nikada neće vidjeti čovjeka koji mu sve govori. Vidi ljude kako s balkona skaču na publiku koja sjedi ispod njih. Balkon nije osobito visok. Viču. Agenti i policajci. Ima ih posvuda.
  • 114. Kopač skida prigušivač i cilja prema lusteru. Povlači otponac. Grmljavina nalik na zvuk motorne pile. Meci kidaju ţice i velika hrpa stakla i metala uz tresak pada na pod, pod sobom zarobljujući mnoge gledatelje. Stotine krikova. Sve obuzima panika. Kopač se prebacuje preko ograde balkona i spušta se točno na pleća nekog krupnog muškarca, četiri i pol metra niţe. Zajedno padaju na pod. Kopač odmah skače na noge. A onda ga masa u ludoj jurnjavi gura kroz poţarni izlaz. I dalje grozničavo drţi onu vrećicu. Van, na hladan zrak. Zasljepljuju ga reflektori i bljeskajuća svjetla pedeset-šezdeset policijskih automobila i kombija. Ali vani nema puno policajaca i agenata. Većina je u kazalištu, zaključuje. S jednim sredovječnim parom polagano trči nekakvom uličicom, udaljavajući se od kazališta. Trči iza njih. Oni ga ne primjećuju. Pita se bi li ih trebao ubiti, ali to bi značilo ponovno staviti prigušuvač, a sada bi bilo teško uskladiti poloţaj markera. Usto, ne gledaju mu lice, što znači da ih ne mora ubiti. On skreće u jedan drugi prolaz i pet minuta kasnije već korača nekom ulicom u stambenoj četvrti. Vrećicu drţi pod rukom, rukom koja je u njegovom crnom ili plavom kaputu. Tamna kapa ugodno mu pokriva uši. Volio bih te i u bolesti Volio bih te i bez novca. Kopač pjevuši bez glasa. Cak i kad si daleko, daleko volim te volim samo više... *«* - Čovječe... Parkeru - reče Len Hardy, odmahujući glavom, prepun mladenačkog divljenja: - Bravo, pun pogodak! C. P. Ardell mislio je isto tako kada je rekao: - Nemojte se zajebavati s tim čovjekom, nikako, samo dobro pazite. Margaret Lukas, koja je nešto slušala na svom telefonu, Parkeru nije rekla ništa. Na njezinom se licu još uvijek nisu vidjele nikakve emocije, no sada ga je pogledala i kimnula. Bio je to njezin način izraţavanja zahvalnosti.
  • 115. Ipak, Parker Kincaid nije traţio zahvalnost. Zanimale su ga samo činjenice. Zanimao ga je samo broj ţrtava. I je li među poginulima Kopač. Postavljeni na konzolu, zvučnici su pucketali dok su se Jerry Baker i ekipe hitne pomoći sudarali na frekvencijama. Parker je razabirao vrlo malo od njihovih riječi. Margaret Lukas nagnula je glavu u stranu dok je slušala kako joj netko nešto govori preko telefona. Sada podigne pogled i reče: Dvojica agenata mrtva, dvojica ranjena. Jedna hostesa ubijena, a jedan čovjek iz publike poginuo je pod lusterom, dvanaestero ih je ozlijeđeno, neki od njih teško. I neka su djeca gadno ozlijeđena usred panike. Izgaţena. Ali, preţivjet će. Preţivjet će, pomisli Parker sumorno. Ali njihov ţivot više nikada neće biti isti. Tata, pričaj mi o Ludaru... Parker upita: - A on je pobjegao? - Da, jest - reče Margaret Lukas i uzdahne. - Opis? Ona odmahne glavom i pogleda Cagea. Koji je također telefonirao. On promumlja: - Nitko, nitko ga nije vidio. No, dobro, vidjela su ga dvojica. Ali njih je sredio. Parker zatvori oči i nasloni glavu na sivi naslon uredskog naslonjača. To je zacijelo bio jedan od onih naslonjača koje je naručio još prije više godina; taj karakteristični ustajali miris plastike u njemu je pobudio mnogobrojne uspomene - neka od onih mnogobrojnih sjećanja koja su te večeri izbijala na površinu. Sjećanja koja nije ţelio iznova proţivljavati. - Forenzika? - upita on. - PERT sada pretraţuje mjesto mikroskopom - reče Cage. - Ali, ne shvaćam... puca iz automatskog oruţja, a nigdje nema čahura. Parker reče: - Oh, pištolj drţi u nekoj vreći ili nečem sličnom. Čahure padaju u nju. - Odakle znaš? - upita Hardy. - Ne znam. Ali to bih ja učinio na njegovom mjestu. Je li ga u onom hotelu netko vidio kako ostavlja metke?
  • 116. - Nije - promumlja Cage. - A ondje su pročešljali i ispitali sve. Jedan klinac rekao je da je vidio Krampusa. Ali nije se mogao sjetiti ničeg konkretnog. Krampus, pomisli Parker ironično. Fantastično. Bio je to fotofiniš. Margaret Lukas na koncu je pristala na Parkerov prijedlog, ledenim tonom govoreći: - U redu, u redu, prekinut ćemo akciju. Ali, Bog ti pomogao ako griješiš, Kincaid. - Ekipama na terenu naloţila je da ostanu na mjestu. A oni su onda još nekoliko minuta izbezumljeno pokušavali pogoditi kamo je Kopač mogao otići. Parker je drţao da je metke u hotelu ostavio tek nešto prije četiri... tako da je imao najviše deset minuta za dolazak do prave mete. Ubojica se nije mogao pouzdati u taksi, jer je bio blagdan i već je bilo kasno, a autobusi u Washingtonu vrlo su nepredvidljivi; morao je ići pješice. Sto je značilo da mu je dostupan krug od oko pet ulica. Parker i ekipa pomno su proučili plan Georgetowna. A on je onda odjednom pogledao na zidni sat i upitao: - Ima li danas u kazalištima matineja? Margaret Lukas ščepala ga je za ruku. - Ima. Jutros sam vidjela nekoliko najava u Postu. Tobe Geller bio je ljubitelj glazbe i spomenuo je kazalište Mason, na samo pet minuta hoda od Four Seasonsa. Parker je rastvorio primjerak Washington Posta i tako doznao da je predstava Orašara'* počela u dva i da će završiti oko četiri. Prepuno kazalište bilo bi idealna meta za Kopača. Zamolio je Margaret Lukas da nazove Jerrvja Bakera i kaţe mu neka sve ljude uputi onamo. - Sve? - Sve. Bog ti pomogao ako griješiš, Kincaid... Ali nije pogriješio. Ipak, kakvom se riziku izloţio... I premda je spašen velik broj osoba, bilo je i poginulih. A ubojica je pobjegao. Parker pogleda onu poruku. Čovjek koji ju je napisao je mrtav, ali sama poruka izgledala je kao da je puna ţivota. Činilo se da
  • 117. mu se izruguje. On osjeti suludu potrebu da uzme skalpel i zarije ga poruci u srce. Cageov telefon ponovno zazvoni i on se javi. Razgovarao je još nekoliko minuta - kakve god bile novosti, činilo se da ohrabruju, barem na temelju izraza njegova lica. A onda je prekinuo vezu. Javio mi se jedan psihić. Predaje 15 klasični balet Petra Iljiča Čajkovskog -prev. kriminalističku psihologiju na Georgetownu. Kaţe da ima neke informacije o imenu. - O "Kopaču"? - upita Parker. - Da. Dolazi ovamo. Cage upita: - Što sada? Margaret Lukas još je nekoliko trenutaka oklijevala, a onda upita Parkera: - Što misliš? Ne moraš se ograničavati na dokument. On reče: - Pa... ja bih utvrdio je li loţa iz koje je pucao bila prazna, a ako jest, je li ucjenjivač zakupio cijelu loţu... kako bi Kopač imao dobro mjesto za pucanje? I onda bih utvrdio je li se posluţio nekom kreditnom karticom. Margaret Lukas kimne C. P.-ju, koji otvori svoj telefon i nazove Jerrvja Bakera, prenese mu pitanja. Još je nekoliko trenutaka čekao, slušao odgovor. C. R potom prekine vezu. - Zgodan pokušaj. - I tada zakoluta očima. - Ali - nagađao je Parker - kupio je ulaznice prije dva tjedna i platio gotovinom. - Prije tri tjedna - promumlja agent, grubim dlanom trljajući sjajno tjeme. - I platio gotovinom. - Dobijesa - reče Parker frustrirano. Nema druge nego poći dalje. On sada usmjeri pozornost na papir na kojem je zabiljeţio opaţanja Lincolna Rhvmea. - Trebat ćemo zemljovide. Dobre. Ne ovakve. - On prstom kucne po planu grada na kojem su pokušavali utvrditi kamo je Kopač otišao nakon Four Seasonsa. Parker nastavi: - Ţelim utvrditi odakle je potekao onaj kemijski trag u pismu. Odrediti točan dio grada u kojem je boravio. Margaret Lukas kimne Hardvju. - Uspijemo li u tome, upotrijebit ćemo Jerrvjevu ekipu, uz neke vaše ljude iz gradske policije, i sve pročešljati. Pokazivati njegovu fotku, pa ćemo doznati je li ga tko
  • 118. vidio u blizini neke kuće ili stana. - Ona Gelleru uruči primjerak ucjenjivačeve fotografije snimljene u mrtvačnici. - Tobe, daj nam još stotinu primjeraka ove fotke. - Nema problema. Parker pogleda popis tragova koje je identificirao Rhyme. Granit, ilovača, prašina od opeka, sumpor, pepeo... Odakle je sve to poteklo? Onaj mladi sluţbenik koji im je ranije donio poruku Timothy, prisjetio se Parker - pojavi se na vratima. - Agentice Lukas? - Da? - Dvije stvari koje biste trebali znati... Najprije... Moss? Gary Moss. Parker se prisjeti izvještaja o djeci koja su zamalo izgorjela u kući. - Malko je izvan sebe. Vidio je čistača i pomislio da je plaćeni ubojica. Margaret Lukas se namršti. - Tko je to bio? Netko od naših ljudi? - Da. Netko od čistača. Provjerili smo stvar. Ali Moss je totalno paranoičan. Ţeli da ga odvedemo iz grada. Misli da bi tako bio sigurniji. - No, da, ne moţemo ga baš iseliti. On nam trenutačno nije među prioritetima. - Samo sam mislio da bih vam trebao reći - odgovori Timothv. Ona pogleda oko sebe. Činilo se da se dvoumi. A onda se obrati Lenu Hardvju: - Detektive, biste li ga mogli neko vrijeme drţati za ruku? - Ja? - Molim vas. Hardy nije izgledao presretno. To je još samo jedna fina pljuska. Parker se sada sjećao da je najteţi dio posla, kada je vodio odjel, bio ne baviti se sumnjivim dokumentima, nego osjetljivim egom pojedinih zaposlenika. - No, dobro, moţe - reče Hardy. - Hvala. - Margaret Lukas mu se nasmiješi. A onda se obrati Timothyju: - Rekao si da postoji još nešto...
  • 119. - Iz Primarne zaštite zatraţili su da vam kaţem... Netko je dolje, u prizemlju. Došao s ulice... - I? - Kaţe da zna nešto o ubojici u podzemnoj. Kad god bi se dogodio nekakav veliki zločin, prisjećao se Parker, iz raznih bi rupa izmiljeli čudaci - katkada kako bi priznali zločin, katkada kako bi pomogli. U blizini glavnog ulaza u sjedište postojalo je nekoliko "prijemnih" soba za takve pojedince. Kad bi netko tko bi navodno nešto znao o nekom zločinu svratio do FBI-a, tog bi dobrog građanina odveli u jednu od soba za posjetitelje i suočili sa stručnim ispitivačem, koji bi od njega pokušao izvući informacije. - Osnovni podaci? - upita Margaret Lukas. - Tvrdi da je novinar, da piše o nizu neriješenih ubojstava. Provjerena vozačka i matični broj. Nije kaţnjavan, nitko ga ne traţi. Nisu išli dalje od druge faze ispitivanja. - Što kaţe o Kopaču? - Rekao je samo da je tip to već radio... u drugim gradovima. - U drugim gradovima? - ponovi C. P Ardell. - Tako kaţe. Margaret Lukas pogleda Parkera, koji reče: - Mislim da će biti najbolje da popričamo s gospodinom. PODMETNUTO DIJETE Prvi korak u suţavanju kruga osumnjičenih za autorstvo upitnog dokumenta sastoji se u identificiranju nacionalnih, klasnih i skupnih karakteristika. Daljnja se eliminacija sumnjivih osoba postiţe identifikacijom, tabelacijom i procjenom individualnih osobina. Edna W Robertson: Osnove ispitivanja dokumenata 12 16.150 - Znači, sada je u Washingtonu, ne? - upita muškarac. Nalazili su se u prizemlju, u Prijemnoj sobi B. To je, ispisano zgodnim slovima, stajalo na vratima. Među pripadnicima FBI-a,
  • 120. međutim, prostorija se nazivala "plavom sobom za ispitivanje", prema pastelnoj boji interijera. Parker, Margaret Lukas i Cage sjedili su mu nasuprot za ofucanim stolom. Bio je to krupan muškarac neobuzdane sijede kose. Na temelju lingvističke analize njegove rečenice, Parker je znao da čovjek nije iz Washingtona. Ljudi koji u njemu ţive, za grad uvijek kaţu "District", nikada "D.C."16. - I tko bi to bio? - upita Margaret Lukas. - Znate tko - odgovori muškarac skromno. - Ja ga zovem Mesarom. Kako ga vi zovete? - Koga? - Ubojicu s čovjekovim umom i đavoljim srcem - reče on dramatičnim tonom. Taj je tip moţda i lud, ali Parker sada zaključi da njegove riječi poprilično dobro opisuju Kopača. Henry Czisman bio je u čistoj ali vrlo pohabanoj odjeći. Bijela košulja, napeta preko velikog trbuha, kravata s prugama. Nije nosio sportski sako, nego gornji dio sivog odijela s tankim prugama. Parker je u odjeći osjetio gorak miris cigareta. Ofucana aktovka leţala je na stolu. On dlanovima obuhvati šalicu vode s ledom koja je stajala na stolu ispred njega. - Ţelite nam reći da se čovjek koji je sudjelovao u pucnjavi u podzemnoj i u onom kazalištu zove Mesar? - Onaj koji je pucao, da. Ne znam kako se zove njegov suučesnik. Lukasica i Cage još su nekoliko trenutaka šutjeli. Ona je pomno promatrala tog čovjeka i pitala se odakle Czisman zna da je Kopač imao partnera. Novosti o poginulom osumnjičeniku nisu objavljene novinarima. - Koji je vaš interes u svemu tome? - upita Parker. Czisman otvori aktovku i izvadi nekoliko primjeraka starih novina. The HartfordNeivs-Times. Prošlogodišnji brojevi. On pokaţe članke koje je napisao. Kao novinar prati-ili je pratiozločince. - Uzeo sam neplaćeni dopust i pišem dokumentarnu knjigu o Mesaru. - Zatim još doda: - Slijedim krvavi trag.
  • 121. - Dokumentarnu knjigu? - upita Cage. - Ljudi vole takve knjige, ha? - Oh, oboţavaju ih. To su pravi bestseleri. Ann Rule. Ona knjiga o Tedu Bundvju.. .17 Čitali ste je? 16 Grad Washington ne nalazi se ni u jednoj od 50 američkih saveznih drţava, nego na posebnom, federaciji ravnopravnom teritoriju pod nazivom District of Columbia -prev. 17 Ann Rule je jedna od najpopularnijih američkih autorica krimića; Ted Bundy bio je najveći američki serijski ubojica sedamdesetih godina. Divljački je ubio vjerojatno i više od 30 mladih ţena -prev. - Moguće - reče Cage. - Ljudi jednostavno gutaju sve što ima veze sa zločinom. A to nešto govori i o našem društvu, zar ne? Moţda bi netko trebao napisati knjigu o tome. Zašto ljudi toliko vole takve stvari. Margaret Lukas zausti: - Taj Mesar kojeg spominjete... Czisman nastavi. - To mu je bio nadimak u Bostonu. Početkom godine. No, dobro, čini mi se da su ga u jednim novinama nazvali Đavlom. Đavolja suza, pomisli Parker. Margaret Lukas upravo ga je pogledala i on se upita misli li isto što i on. Zatim upita: - Što se dogodilo u Bostonu? Czisman ga pogleda. Načas pogleda njegovu posjetiteljsku propusnicu. Na njoj nije bilo imena. Cage je Parkera predstavio kao savjetnika, gospodina Jeffersona. - Došlo je do pucnjave u jednom restoranu u blizini Faneuil Hilla. Lokal se zove Lucv's Tacos. Parker za to nije bio čuo - ili je zaboravio, ako se taj događaj uopće našao medu vijestima. Ali Margaret Lukas kimne. Četvero poginulih, sedmero ranjenih. Počinitelj se dovezao do restorana i kroz prozor počeo pucati iz automatske puške. Motiv nije utvrđen. Parker zaključi kako ona čita sve sluţbene izvještaje Programa hvatanja nasilnih kriminalaca.
  • 122. Ona nastavi: - Ako se dobro sjećam, ni tu nije bilo nikakvog opisa počinitelja. - Oh, isti je. Još kako. I, ne, nije bilo opisa. Samo nagađanja. Bijelac je. Ali ne nuţno. Koliko mu je godina? Trideset i koja, četrdeset i koja. Visina? Srednja. Građa? Srednja. Moţe biti bilo tko. Nije poput onih nabildanih zlikovaca iz televizijskih filmova, s kosom svezanom u rep. Njih je poprilično lako uočiti. Ali Mesar... To je tek prosječan čovjek na ulici. Poprilično strašno, zar ne? Margaret Lukas već se spremala nešto upitati, no Czisman je prekine. - Agentice Lukas, rekli ste da kod te pucnjave u restoranu nije bilo motiva? -r Barem prema VICAP-u. - Ali jeste li znali da je deset minuta nakon pucnjave u kojoj su ubijene ţene i djeca opljačkana jedna draguljarnica koja je od tog mjesta udaljena oko šest kilometara? - Ne. Toga nije bilo u izvještaju. Czisman nastavi: - I jeste li znali da su pripadnici svih taktičkih snaga u krugu od barem tri kilometra u to vrijeme već bili u restoranu? I tako, iako je vlasnik draguljarnice uključio nečujan policijski alarm, policija do prodavaonice nije mogla doći za uobičajene četiri minute. Dolazak na mjesto trajao je dvanaest minuta. Za to je vrijeme lopov ubio vlasnika i jednu mušteriju. To su bili jedini svjedoci. - A taj lopov__To je bio Mesarov suučesnik? Czisman reče: - A tko drugi? Margaret Lukas uzdahne. - Potrebne su nam sve informacije kojima eventualno raspolaţete. Ali nekako imam osjećaj da ovamo niste došli zbog neizdrţive potrebe da ispunite građansku duţnost. Czisman se nasmije. Ona još upita: - Sto točno ţelite? - Pristup - reče on brzo. - Samo pristup. - Informacijama. - Tako je. Za knjigu.
  • 123. - Pričekajte ovdje - reče ona i ustane. Zatim Parkeru i Cageu rukom pokaţe neka podu za njom. U neposrednoj blizini Plave sobe u prizemlju sjedišta, Tobe Geller sjedio je u malenoj zamračenoj prostoriji ispred velike konzole s mnoštvom tipaka i uređaja. Cijeli razgovor s Henrvjem Czismanom dotada je gledao na šest različitih monitora. Czisman ne moţe znati da su ga gledali, jer se FBI u svojim sobama za ispitivanje ne sluţi providnim zrcalima -onakvima kakva se viđaju u gradskim policijskim postajama. Umjesto toga, na zidovima one sobe nalazile su se tri impresionističke slike. Njih nije odabrao neki FBI-ev logističar niti civilni stručnjak za unutarnje uređenje, nego osobno Tobe Geller, zajedno s nekolicinom ljudi iz FBI-evog kompjutorsko-tehničkog odjela. Bile su to reprodukcije djela Georgea Seurata, pionira pointilističke tehnike. Šest sićušnih točkica na svakoj od triju slika bile su zapravo objektivi minijaturnih videokamera, usmjereni toliko precizno da su pokrivali svaki kvadratni centimetar sobe. Snimali su se i razgovori - na tri različita digitalna uređaja, od kojih je jedan bio spojen s kompjutorom programiranim za otkrivanje zvukovne sekvence koja se čuje kada netko izvlači oruţje. Czisman je, poput svih ljudi koji bi dolazili na razgovor, na ulasku pregledan, ali u tom poslu višak opreza nikada nije na odmet. Margaret Lukas, međutim, Gelleru je rekla da mu glavna zadaća nije toliko osiguranje koliko analiza podataka. Czisman će spomenuti neku činjenicu - primjerice tu pucnjavu u Bostonu - a Geller će podatak odmah prenijeti Sušan Nance, mladoj specijalnoj agentici koja će biti u pripravnosti na katu, u centru za vezu. Ona će, pak, stupiti u vezu s odgovarajućom podruţnicom i pokušati provjeriti informacije. Czisman nije otpio ni gutljaj vode koju mu je donio Cage, ali nije nervozno stiskao šalicu, što bi svi inače činili dok bi sjedili u FBIevoj sobi za ispitivanje. Šalica je imala površinu osjetljivu na
  • 124. pritisak, te mikročip, bateriju i predajnik u ručici koji je Czismanove otiske prstiju u digitaliziranome obliku slao na Gellerovo računalo. On bi ih dalje prosljeđivao u automatiziranu bazu za identifikaciju otisaka. Jedna od videokamera - na reprodukciji Seuratove glasovite slike Nedjeljno popodne na otoku ha Grande Jatte, vrlo sloţenoj slici u koju bi sve osobe na razgovoru pogledavale vrlo često - bila je usmjerena na Czismanove oči i obavljala je skeniranje očne mreţnice radi "analize sklonosti istinoljubivosti". Drugim riječima, bio je to detektor laţi. Geller je provodio i analizu stresa u glasu, a razlog je bio identičan. Margaret Lukas sada povede Cagea i Kincaida u sobu za promatranje. - Imaš li što? - upita Lukasica Gellera. - Sve je prioretizirano - reče on, i dalje mahnito tipkajući. Trenutak kasnije zazvonio je njegov telefon i Margaret Lukas uključi zvučnik. - Tobe? - reče neki ţenski glas. - Izvoli - reče on. - Ovdje operativna ekipa. - Bok, Sušan - reče Margaret Lukas. - Ovdje Margaret. Reci. Daj nam pojedinosti. Što imaš? - U redu, kada je riječ o uhićenjima i osudama, otisci su negativni. Ime Henry Czisman nije laţno. Prebivalište mu je u Hartfordu, u Connecticutu. Kupio je kuću prije dvanaest godina. Porezi na imovinu su podmireni, a prošle je godine otplatio i kredit. Snimka koju ste poslali uz vjerojatnost od devedeset pet posto odgovara fotografiji u njegovoj vozačkoj dozvoli, izdanoj u Conecticutu. - Je li to dobro? - prekine je Kincaid. - Moja sadašnja slika poklapa se devedeset dva posto - odgovori Nance. - Sada imam dulju kosu. - Ona nastavi s izvještajem: Podaci Uprave za socijalno osiguranje i Porezne uprave pokazuju da kao novinar radi od 1971., iako pojedinih godina praktički nije imao prihoda. Tih je godina navodio da radi kako slobodni pisac. To znači da je često bio slobodan. Ove godine nije
  • 125. platio kvartalni paušal, što je u prošlosti činio. A to ukazuje na činjenicu da ove godine ne namjerava prijaviti nikakav dohodak. Prije deset godina imao je vrlo visoke odbitke za medicinske troškove. Izgleda da se liječio od alkoholizma. Samostalnu djelatnost ima prijavljenu otprije godinu dana, kada je napustio posao u novinama u Hartfordu, gdje je imao godišnju plaću od pedeset jedne tisuće dolara. Izgleda da sada ţivi od ušteđevine. - Dao je otkaz, dobio otkaz ili je uzeo neplaćeni? - upita Kincaid. - Ne znam točno. - Nance zastane. A onda nastavi: - Nismo uspjeli doći do onoliko podataka o kreditnim karticama do koliko smo ţeljeli, zbog blagdana, ali pod pravim je imenom upisan u knjigu gostiju u Renaissanceu. I u hotel je došao nakon podnevnog leta iz Hartforda. United Expressom. Kartu nije kupio unaprijed. Rezervirao ju je jutros u deset. - Znači, krenuo je odmah nakon prve pucnjave - reče Margaret Lukas zamišljeno. - Karta u jednome smjeru? - Kincaid ju je preduhitrio s tim pitanjem. - Da. - Sto kaţemo? - upita Lukasica. - Prokleti novinar, ništa više, rekao bih ja - reče Cage. - A ti? - Ona pogleda Kincaida. On reče: - Što ja mislim? Predlaţem da se s njim nekako nagodimo. Kada analiziram dokumente, potrebna mi je svaka, i najmanja, informacija koju mogu dobiti o autoru. - Ako znaš da je to doista autor - reče Margaret Lukas skeptičnim tonom. Pošto je još na trenutak zastala, reče: - Meni izgleda kao čudak. Jesmo li baš toliko očajni? - Jesmo - reče Kincaid, pogledavajući na digitalni sat iznad Gellerovog monitora. - Mislim da jesmo. Pošto su se ponovno našli u zagušljivoj sobi za ispitivanje, Margaret Lukas reče Czismanu: - Ako sada moţemo nesluţbeno... i ako ovo nekako uspješno privedemo kraju... Czisman se nasmije na taj eufemizam, rukom joj pokaţe neka nastavi.
  • 126. - Uspijemo li u tome, dat ćemo vam pristup materijalima i svjedocima za vašu knjigu. Još točno ne znam koliko. Ali imat ćete određene ekskluzivne informacije. - Ah, to mi je najdraţa riječ: ekskluziva. Da, ne treba mi ništa više. - Ali sve što vam kaţemo sada - nastavi Lukasica - bit će krajnje povjerljivo. - Dogovoreno - reče Czisman. Margaret Lukas kimne Parkeru, koji upita: - Znači li vam što ime Kopač? - Kopač? - Czisman odmahne glavom. - Ne. To je nešto kao kopač grobova? - Ne znamo. To je ime ubojice... onog kojeg vi nazivate Mesarom - reče Margaret Lukas. - Tako ga zovem jer su ga tako nazvale bostonske novine. The New York Post nazvao ga je Đavlom. U Philadelphiji je bio Udovičar. - New York? I Philadelphija? - reče Margaret Lukas, uzbunjena tim novostima. - Isuse - promumlja Cage. - Kriminalac s jasno izraţenim obrascem ponašanja. Czisman reče: - Spuštaju se Istočnom obalom. Do kuda, pitamo li se? Idu na Floridu kako bi se konačno povukli iz posla? Vjerojatnije na neke otoke. - Što se dogodilo u drugim gradovima? - upita Parker. - Slučaj tvrtke International Beverage? - odgovori Czisman. Čuli ste za to? Margaret Lukas svakako je bila upućena u povijest kriminalnih djela. - Predsjednik tvrtke, ne? Oteli su ga. - Pojedinosti? - upita je Parker, kojeg se silno dojmilo njezino poznavanje grade. Czisman pogleda Lukasicu, koja mu glavom pokaţe neka nastavi. - Policija je morala sastavljati slagalicu, ali izgleda, nitko nije posve siguran, izgleda da je Mesar kao taoce uzeo
  • 127. predsjednikovu obitelj. Supruga mu je rekla neka skupi nešto novca. On je pristao... - Je li tu postojalo nekakvo pismo? - upita Parker, misleći kako moţda postoji neki dokument koji bi mogao ispitati. - Poruka? - Ne. Sve je obavljeno telefonom. No, dobro, predsjednik otmičaru kaţe da će platiti. Onda zove policiju i specijalci okruţuju kuću i tako dalje i tako dalje, sve po PS-u, dok predsjednik odlazi u svoju banku po otkupninu. Ali čim su otvorili sef, netko od mušterija vadi pištolj i počinje pucati. Pobio je sve u banci: predsjednika International Beveragea, dvojicu čuvara, troje mušterija, troje sluţbenika, dvojicu potpredsjednika koji su bili na duţnosti. Videokamera pokazuje nekog drugog muškarca, koji je bio s njim, kako ulazi u sef i izlazi s vrećom punom novca. - Znači, u kući nije bilo nikoga? - upita Margaret Lukas, shvaćajući plan. - Nikog ţivog. Mesar... Kopač... već je bio pobio obitelj. Parker reče: - Ubio ih je u najosjetljivijoj fazi otmice. Policija bi imala prednost u pregovorima ili pri preuzimanju novca. Jednostavno ih je preduhitrio. - Nije naglas rekao što misli: da je to savršeno rješenje jedne teške zagonetke... ako čovjeku ne smeta nekoga ubiti. -Jesu li kamere u banci snimile nešto što bi nam moglo koristiti? upita Cage. - Mislite, koje su boje bile vunene kape? Cage je slegnuo ramenima kao da ţeli reći: Morao sam pitati. - A što je bilo u Philadelphiji? - upita Margaret Lukas. Czisman ciničnim tonom reče: - Oh, to je bila jako dobra stvar. Kopač se počeo voziti autobusima. Ušao bi, sjeo uz nekoga i ispalio jedan hitac s prigušivačem. Ubio je troje ljudi, a onda je njegov suučesnik zatraţio otkupninu. Grad je pristao isplatiti traţeni iznos, ali je postavio ljude kako bi ga nadzirali i uhvatili. Ali suučesnik je znao u kojim bankama grad ima novac. Čim su golobradi policajci koji su čuvali novac izišli iz banke, Kopač ih
  • 128. je ustrijelio u potiljak i tako su pobjegli. -- Za to nisam čula - reče Margaret Lukas. - Ne, taj su slučaj ţeljeli prikriti. Šestero mrtvih. Parker reče: Massachusetts, New Yotk, Pennsvlvania, Washington.. Imate pravo... putovao je prema jugu. Czisman se namršti: - Putovao? Parker načas pogleda Lukasicu. Ona Czismanu reče: - mrtav je. - Molim? - činilo se da je Czisman istinski šokiran. - Partner... ne Kopač. - Sto se dogodilo? - prošapće Czisman. - Pregazio ga je neki vozač koji je pobjegao. Pošto je u Gradskoj vijećnici ostavio poruku. I prije nego što je uspio pokupiti novac koji je iznudio. Czismanovo je lice još nekoliko dugih trenutaka bilo nepomično. Parker zaključi da razmišlja: Više nema izgleda za eksluzivni intervju s počiniteljem. Oči tog krupnog muškarca sada su jurcale u svim smjerovima. On se malko premjesti. - Koji je ovaj put bio plan? Margaret Lukas nije bila voljna samo ga tako upoznati s pojedinostima, no Czisman je pogodio i bez njezine pomoći. Mesar ubija ljude dok grad ne plati traţeni iznos... Ali sada grad nema kome platiti i Mesar će jednostavno nastaviti pucati. Izgleda da tako funkcioniraju. Imate li kakvih tragova koji bi pokazali gdje bi mogla biti njegova jazbina? - Istraga se nastavlja - reče Margaret Lukas oprezno. Czisman se zagleda u jednu od reprodukcija na zidu. Pastoralni prizor. Sada je dlanovima manijakalno stiskao šalicu. Parker upita: - Kako ste ga slijedili sve do Washingtona? - Čitam sve što uspijem pronaći o zločinima u kojima se netko ne ustručava ubiti. Znate, većini ljudi to ipak pada teško. Osim ako im je ubijanje raison d'ptre... kao Bundyju, Gacyju ili Dahmeru. Ne, većina profesionalnih kriminalaca oklijeva kada treba povući otponac. Ali Mesar? Ni slučajno. A kada bih čuo za višestruka ubojstva u slučaju pljačke ili iznude, otišao bih u grad u kojem se to dogodilo i razgovarao s ljudima.
  • 129. Margaret Lukas upita: - Zašto još nitko nije povezao te slučajeve? Czisman slegne ramenima: - Izolirani zločini, malo ţrtava. Oh, ja sam ovo već pričao policiji u White Plainsu i Philadelphiji. Ali na mene se nitko nije obazirao. - On se s gorčinom nasmije, rukom pokaţe uokolo. - Trebalo je, koliko... dvadeset petero mrtvih da netko malo naćuli uši i posluša me. Parker upita: - Što nam moţete reći o Kopaču? Zar ga baš nitko nije vidio? - Nije - reče Czisman - nalik je na pramen dima. Sada je tu, trenutak kasnije više ga nema. Pravi duh... i još... Margaret Lukas nije imala strpljenja za takve priče. - Mi ovdje pokušavamo riješiti jedan zločin. Ako nam moţete pomoći, bit ćemo vam zahvalni. Ako ne, bit će najbolje da nastavimo s istragom. - Svakako, ispričavam se, oprostite. Stvar je samo u tome što posljednjih godinu dana ţivim s tim čovjekom. Kao da se uspinjem na nekakvu liticu... moţe biti visoka i kilometar-dva, ali vidim samo taj minijaturni dio stijene na petnaest centimetara od lica. Znate, imam jednu teoriju o tome zašto ga ljudi ne vide. - Kako glasi? - upita Parker. - Razlog je to što se svjedoci sjećaju emocija. Sjećaju se nekakvog mahnitog pljačkaša koji u očaju nekoga ubija, policajca koji se uspaničio pa uzvraća vatru, ţene koja vrišti jer ju je netko ubo noţem. Ali čovjek se ne sjeća mirnoće. - A Kopač je uvijek smiren? - Kao smrt - reče Czisman. - Nemate ništa o njegovim navikama? Odjeća, hrana, poroci? -- Ne, ništa. - Činilo se da je Czisman nekako rastresen. - Smijem li vas upitati što ste vi doznali o suučesniku? O onom koji je poginuo? - Ni o njemu nemamo ništa - reče Margaret Lukas. - Kod sebe nije imao nikakve isprave. Usporedba otisaka bila je negativna. - Biste li... Bih li mogao pogledati tijelo? Je li u mrtvačnici? Cage odmahne glavom. Margaret Lukas reče: - Zao nam je, to bi bilo protiv pravila.
  • 130. - Molim vas. - U njegovom glasu gotovo se začuo očaj. Margaret Lukas to, međutim, nije dirnulo. Ona samo kratko reče: - Ne. - Moţda fotografiju - ustrajao je Czisman. Margaret Lukas uz malo oklijevanja otvori fascikl i izvadi fotografiju nepoznatog počinitelja na mjestu nesreće u blizini Gradske vijećnice, te mu je uruči. Njegovi oznojeni prsti ostavljali su masne tragove na sjajnoj površini papira. Czisman ju je još dugo promatrao. A onda kimne. - Smijem li je zadrţati? - Po završetku istrage. - Svakako. - On je sada vrati. - Volio bih ići s vama. Slučaj kada novinar prati policiju u istrazi. Ali Margaret Lukas odmahne glavom. - Ţalim. To moram odbiti. - Mogao bih vam pomoći - reče on. - Mogao bih imati određenih spoznaja ili ideja. Stvari koje bi mogle pomoći. - Ne - reče Cage odlučno. Još jednom pogledavši fotografiju, Czisman ustane. Pošto se rukovao s njima, reče: - Odsjeo sam u Renaissanceu, u centru. Razgovarat ću sa svjedocima. Dođem li do nečega što bi moglo pomoći, javit ću vam se. Margaret Lukas mu zahvali i oni ga otprate do čuvara na ulazu. - Još samo jedna stvar - reče Czisman - ne znam kakve je rokove... - Czisman glavom pokaţe prema onom fasciklu, misleći na nepoznatog počinitelja - smislio. Ali sada kada njega nema, Mesara više nitko ne nadzire__tog Kopača. Jasno vam je što to znači, zar ne? - Što? - upita ona. - Da bi mogao jednostavno nastaviti ubijati. Čak i nakon posljednjeg navedenog roka. - Zašto tako mislite? - Jer je to jedino u čemu je dobar. U ubijanju. A svatko voli raditi ono što mu ide od ruke. To je sada ţivotno pravilo, zar ne? Ponovno su se okupili u sobi za nadzor, natisnuti oko Tobea Gellera i njegova računala.
  • 131. Margaret Lukas u mikrofon reče: - Sto je s ostalim zločinima koje je naveo? Sušan Nance odgovori: - Nisam uspjela dobiti nikog od agenata koji su radili na tim slučajevima u Bostonu, White Plainsu i Philadelphiji. Ali deţurni su mi ljudi potvrdili da su svi slučajevi još uvijek otvoreni. Međutim, nitko nije čuo za Mesara. - Forenzičari? - upita Parker, upravo kada je Lukasica već zaustila: - Foren...? - Ništa. Nema otisaka, nema tragova. A svjedoci... oni koji su preţivjeli kaţu da ni u jednom trenutku zapravo nisu vidjeli ni nepoznatog počinitelja ni Kopača... ako je to bio Kopač. Postavila sam zahtjeve za dodatnim informacijama o tim slučajevima. Agente i detektive sada zovu kući. - Hvala, Sušan - reče Margaret Lukas i prekine vezu. Geller reče: - Imam drugu analizu... - On pogleda ekran. - U redu, vrijednosti stresa u glasu i skeniranja mreţnice... normalne. Stres je na vrlo niskoj razini, osobito kada je riječ o osobi koju ispituju savezni agenti. Ali rekao bih da je sve u redu. Ništa ne ukazuje na veliku prijevaru. No, s druge strane, uz malo vjeţbe, čovjek većinu poligrafa moţe prevariti s nekoliko tableta valija i sanjarenjem o najdraţoj glumici. Uto se oglasi telefon Margaret Lukas. Ona stane slušati. Podigne pogled. - Osiguranje. - Već je gotovo izišao iz kruga primarnog nadzora. Puštamo ga? Parker reče: - Ja sam za. - Slaţem se - reče Cage. Lukasica kimne. U telefon reče: - Ne zadrţavamo ispitanika. - Prekinuvši vezu, pogledala je na ručni sat. - Onaj psihić? Tip iz Georgetowna? - Na putu je ovamo - reče Cage. Sada se oglasi i Gellerov telefon. Pošto se javio, još je nekoliko trenutaka razgovarao. Prekinuvši vezu, objavi: - Kompjutorski... Pronašli su stotinu šezdeset sedam aktivnih siteova na Internetu koji sadrţe informacije o punjenju prigušivača i preuređivanju oruţja u posve automatske naprave. I znate što? Niti jedan site
  • 132. ne ţeli predati e-mail adrese. Čini se da nisu spremni pomoći saveznoj vladi. - Slijepa ulica - reče Lukas. - To nam ionako ne bi bilo od osobite pomoći - primijeti Geller. Zbrojili su broj posjeta na stotinjak siteova. Više od dvadeset pet tisuća ljudi bilo je na tim stranicama u posljednja dva mjeseca. - Kakav sjebani svijet - promumlja Cage. Uto se otvore vrata i u sobu ude Len Hardy. - Kako je Moss? - upita Margaret Lukas. - U redu. Netko ga je dvaput nazvao kući i samo prekinuo vezu kada se javila telefonska sekretarica, pa je pomislio da bi mogle biti prijeteće poruke. Margaret Lukas reče: - Ljudi iz veze trebali bi... Pogleda prikovanog za bezbrojnu dugmad na konzoli, Hardy je prekine: - Jednog od vaših ljudi traţio sam da provjeri. Jedan poziv uputio je Mossov brat. Drugi neka tvrtka za telefonsku prodaju iz Iowe. Nazvao sam i provjerio oba broja. Margaret Lukas reče: - Upravo sam to ţeljela zatraţiti, detektive. - Tako sam i mislio. - Hvala. - Grad Washington uvijek vam je na usluzi - reče on. Parkeru se učinilo da je ironičnost u njegovom glasu poprilično prigušena; činilo se da Margaret Lukas to uopće nije primijetila. Parker upita: - Što radimo po pitanju zemljovida? Moramo analizirati trag. Geller reče: - Najbolje što mi pada na pamet nalazi se u topografskoj arhivi. - Arhivi? - ponovi Cage, odmahujući glavom. - Onamo ne moţemo ni slučajno. Parker je mogao samo zamišljati koliko je teško pronaći civilne drţavne sluţbenike koji bi bili voljni u blagdansku večer otvoriti prostorije svoje sluţbe. Margaret Lukas otvori mobilni telefon. Cage reče: - Ni slučajno.
  • 133. - Ah - reče ona - ti zapravo ne vjeruješ u čuda, znaš. 16.50 Taj mjedeni sat. Značio mu je tako puno. Gradonačelnik Jerry Kennedv sada pogleda sat koji je imao istaknuto mjesto na njegovom pisaćem stolu u Gradskoj vijećnici. Dar učenika osnovne škole Thurgood Marshall, koja se nalazila točno usred ratne zone osmog okruga, u jugoistočnome dijelu Washingtona. Kennedvja je ta njihova gesta silno dirnula. Grad Washington nitko ne shvaća ozbiljno. Washington je političko središte, Washington je savzena vlada, Washington je mjesto na kojem se događaju nebrojeni skandali - oh, da, to svima privlači pozornost. Ali nitko ne zna, nikome nije stalo, kako funkcionira sami grad, niti tko ga vodi. Djeci iz Thurgood Marshalla do toga je, međutim, bilo stalo. S njima je razgovarao o poštenju, marljivosti i izbjegavanju droge. Fraze, dakako. Ali nekolicina ga je djece, u toj smrdljivoj, vlaţnoj dvorani, pogledala s draţesnim izrazom divljenja na licu. U znak zahvalnosti za taj govor, darovali su mu sat. Kennedv ga sada dodirne. Pogleda kazaljke. 16.50. Znači, FBI je zamalo spriječio onog luđaka. Ali nije. Nekoliko mrtvih, nekoliko ranjenih. I sve više panike širom grada. Histerija. Dogodila su se već tri slučaja nenamjernog pucanja... krivci su bili ljudi koji su za zaštitu nosili oruţje bez dozvole. Učinilo im se da su vidjeli Kopača na ulici ili u vlastitom dvorištu i samo su tako počeli pucati, poput zaraćenih susjeda u Zapadnoj Virginiji. Tu su još bili i medijski izvještaji koji su kritizirali Kennedvja i gradsku policiju jer, po njihovom sudu, nisu dorasli takvom izazovu. Jer su popustljivi prema zločinima i jer se skrivaju. U jednom se izvještaju navodilo čak i da je za vrijeme pucnjave u kazalištu Kennedv bio nedostupan - da je telefonom pokušavao doći do ulaznica z&football do kojih mu je bilo jako stalo. Ni reakcije na onaj televizijski nastup nisu bile povoljne. Neki je
  • 134. politički komentator čak i ponovio riječi kongresmena Laniera: "popuštanje teroristima". U komentar je ubacio i riječ "kukavički". I to dvaput. Uto je zazvonio telefon. Wendell Jefferies, koji je sjedio nasuprot gradonačelniku, prvi podigne slušalicu. - A-ha. U redu... - On zatvori oči i odmahne glavom. Još je malo slušao. A onda spusti slušalicu. - Da? - Pretraţili su cijelo kazalište i nisu uspjeli pronaći ni komadić dokaza. Nema otisaka. Nema svjedoka... barem ne pouzdanih. - Isuse, pa kakav je to tip... nevidljiv? - Imaju određene tragove koje su dobili zahvaljujući onom bivšem agentu. - Bivšem agentu? - ponovi Kennedv s nevjericom. - Stručnjaku za dokumente. On je otkrio nešto, ali ne puno. Gradonačelnik se pobuni: - Potrebni su nam vojnici, treba nam policija na svakom raskriţju, ne trebaju nam nekakvi birokrati. Jefferies cinično nakrivi glatku glavu. Dakako, pomisao na policajce na svakom uličnom uglu u Washingtonu bila je privlačna, ali i obična fantazija. Kennedv uzdahne. - Moţda me nije čuo. U onoj televizijskoj emisiji. - Moguće. - Ali radi se o dvadeset milijuna dolara! - prepirao se Kennedv sa svojim nevidljivim neprijateljem, Kopačem. - Zašto nam se, dovraga, ne javlja? Moţe dobiti dvadeset milijuna dolara. - Zamalo su ga uhvatili. Moţda sljedeći put uspiju. Kennedy zastane kod prozora. Pogleda termometar na kojem je bila prikazana vanjska temperatura. Jedan iznad ništice. Prije samo pola sata bilo je četiri. Temperatura pada... Na nebu se skupljaju snjeţni oblaci. Zašto si ovdje, upita u sebi Kopača. Zašto ovdje? Zašto baš sada? On podigne pogled prema bijeloj kupoli Kongresa. Kada je Pierre L'Enfant 1792. Predstavio "Plan grada Washingtona",
  • 135. jednom je geodetu zadao da povuče liniju od sjevera prema jugu, po sredini, a potom još jednu, okomitu u odnosu na prvu. Tako je podijelio grad na četiri kvadranta koji su se odrţali i do danas. Zgrada Kongresa na Capitol Hillu nalazi se na sjecištu tih linija. - Središte nišana - rekao je jedan zagovornik stroge kontrole vlasnika oruţja za sjednice kongresnog odbora pred kojim je iskaz davao gradonačelnik Kennedv. Ali taj simbolični teleskopski nišan mogao bi lako biti usmjeren i izravno u Kennedvjeve grudi. Grad od stotinu šezdeset kvadratnih kilometara pada i koprca se pod površinom, a gradonačelnik je strastveno naumio ne dopustiti da potone. On se rodio u Washingtonu, a to je već samo po sebi vrsta koja izumire - broj stanovnika s rekordnih se 800.000 smanjio na oko pola milijuna. I dalje se smanjuje iz godine u godinu. Kao neobičan hibrid izborne baze, grad je samostalnu upravu stekao tek sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća (osim onog razdoblja od nekoliko godina u prethodnom stoljeću, iako su korumpiranost i nesposobnost grad tada brzo gurnuli u bankrot i vratili ga pod okrilje Konresa). Prije dvadeset pet godina savezni su zakonodavci predali upravu samome gradu. I sve otada gradonačelnik i trinaestočlano gradsko vijeće muče se kako bi pod nadzorom odrţali kriminal (u pojedinim razdobljima Washington je imao najvišu stopu ubojstava u Sjedinjenim Drţavama), osigurali funkcioniranje obrazovnog sustava (uspjeh učenika na standardiziranim testovima niţi nego u bilo kojem drugom većem gradu), uspješno vodili financije (bez prestanka u dugovima) i ublaţavali međurasne napetosti (Azijci protiv crnaca protiv bijelaca...). Postojali su vrlo stvarni izgledi da se Kongres ponovno umiješa i preuzme vođenje grada; članovi Kongresa gradonačelniku su već oduzeli pravo neograničenog raspolaganja proračunskim novcem.
  • 136. A to bi bila katastrofa - jer Kennedv je vjerovao da samo njegova gradska vlada moţe spasiti grad i njegove stanovnike prije nego što cijelo područje proguta vulkan kriminala, beskućništva i razorenih domova. Više od četrdeset posto crnih mladića u Washingtonu boravi unutar nekog od "sustava" - u zatvoru, ili je, pak, na uvjetnoj slobodi ili ga neka drţavna sluţba traţi. Sedamdesetih je godina jedna četvrtina obitelji u Washingtonu imala samo jednog roditelja; sada je ta brojka već bila blizu tri četvrtine. Jerry Kennedv osobno je iskusio što bi se gradu moglo dogoditi nastavi li tako strmoglavo tonuti. Godine 1975., dok je još bio odvjetnik pri gradskoj Upravi za školstvo, u povodu Dana čovjekova milosrđa, događaja posvećenog rasnom jedinstvu, otišao je na Mali - travnati prostor s drvećem kojim dominira Washingtonov spomenik. Kada je u masi došlo do međurasnih sukoba, postao je jednim od stotina ozlijeđenih posjetitelja. I upravo je tog dana odustao od planova da se preseli u Virginiju i kandidira za Kongres. Odlučio je postati gradonačelnikom glavnoga grada. Tako mi Boga, sredit ću ovaj grad. Za Kennedvja je odgovor bio vrlo jednostavan. A glasio je: školovanje. Djecu treba navesti na to da ostanu u školi; uspiješ li u tome, oni će i steći samopoštovanje i uvidjeti da mogu odlučivati o vlastitom ţivotu. (Da, znanje te moţe spasiti. Spasilo je njega. Izdignulo ga iz siromaštva sjeveroistočnog dijela grada, dovelo na studij prava na fakultetu William and Mary. Zahvaljujući njemu, došao je do predivne, sposobne i pametne supruge, dvojice uspješnih sinova i karijere kojom se ponosi.) Nitko, dakako, nije izraţavao neslaganje s temeljnom premisom da obrazovanje moţe spašavati ljude. Ah' kako riješiti zagonetku i zajamčiti da će djeca nešto naučiti... to je već bilo posve drugo pitanje. Konzervativci su neprestano grintali o tome kakvi bi ljudi trebali biti, a ako ne vole susjede i ne ţive u skladu s obiteljskim vrijednostima, to je onda njihov problem. Mi djecu školujemo i odgajamo kod kuće; zašto to onda ne mogu svi? Liberali su cendrali i usmjeravali više novca u škole, ali taj je
  • 137. novac samo usporavao raspadanje infrastrukture. Učenike nije navodio na to da ostaju u ustanovama. I to je bio taj veliki izazov pred Geraldom Davidom Kennedvjem. Nije mogao zamahnuti čarobnim štapićem i vratiti očeve majkama, nije mogao izumiti sredstvo protiv kokaina, nije mogao oduzeti oruţje iz ruku ljudi koji ţive samo dvadesetak kilometara od sjedišta Nacionalne udruge za oruţje. No imao je viziju o tome kako zajamčiti da se washingtonska djeca nastave školovati. A taj njegov plan mogao se poprilično dobro saţeti u jednu jedinu riječ: mito. Iako su on i Wendell Jefferies za cijeli plan imali jedan drugi naziv: Projekt 2000. U posljednjih godinu dana Kennedv je uz pomoć svoje supruge, Jefferiesa i još nekolicine bliskih suradnika, s članovima kongresnog odbora za Washington pregovarao o uvođenju još jednog poreza tvrtkama koje posluju u gradu. Taj bi novac usmjerili u jedan fond iz kojeg bi učenici dobivali gotovinu kada bi završili srednju školu - pod uvjetom da se klone droge i da nisu osuđeni ni za kakav zločin. Jednim jedinim potezom, Kennedv je uspio na sebe navući bijes cijelog političkog spektra. Liberali su njegovu zamisao odbacili kao potencijalni izvor masovne korupcije i problema s obvezatnim testiranjem na drogu, kao pitanje građanskih sloboda. Konzervativci su se jednostavno nasmijali. Tvrtke kojima je namjeravao uvesti porez imale su, dakako, svoje mišljenje. I odmah su stale pljuštati prijetnje - prijetnje velikih tvrtki da će se povući iz Washingtona, prijetnje da će sredstva za političke odbore za neposredno djelovanje, kao i legalan i polulegalan novac za političke kampanje nestati iz riznice Demokratske stranke, čak i najave razotkrivanja seksualnih indiskrecija (kojih nije bilo - ali pokušaj to objasniti medijima pošto su se već dokopali mutnih videosnimaka nekog muškarca i ţene koji ulaze u Motel Six ili Holidav Inn). Ipak, Kennedv je bio više nego pripravan izloţiti se i tom riziku. A tijekom mjeseci i mjeseci pregovaranja i natezanja u
  • 138. Kongresu, u cilju izglasavanja prijedloga u odboru, činilo se da bi mjera na koncu mogla proći, velikim dijelom i zahvaljujući potpori javnosti. Međutim, tada je jedan gradski zaposlenik - Gary Moss - skupio hrabrost i FBI-u dostavio dokaze o megalomanskom planu podmićivanja i izvlačenja provizija iz poslova gradnje i odrţavanja škola. Prema prvim rezultatima istrage, instalacije i zidarski dio posla u pojedinim su školama bili izvedeni toliko nekvalitetno da su se nastavnici i učenici nalazili u ozbiljnoj opasnosti. Skandal se samo širio, a obuhvaćao je, kako se pokazalo, i niz izvođača radova i visokih gradskih duţnosnika, od kojih je neke osobno imenovao Kennedy i od kojih su neki bili njegovi dugogodišnji prijatelji. Sam je Kennedy na sva usta pohvalio Mossa i bacio se na zadaću iskorjenjivanja korupcije. Ali novinari, kao i njegovi politički protivnici, nastavili su s pokušajima da i njega povezu sa skandalom. Sa svakim medijskim izvještajem o isplatama unutar "Kennedvjeve gradske vlade" - a njih je bilo u izobilju - sve je više slabila potpora Projektu 2000. Uzvraćajući udarac, gradonačelnik je učinio ono u čemu je najbolji: odrţao je desetke govora u kojima je opisao vaţnost svog plana, natezao se i davao ustupke Kongresu i nastavničkom sindikatu kako bi od njih izvukao potporu, čak je pratio djecu iz škole kako bi s njihovim zapanjenim roditeljima popričao o tome zašto je Projekt 2000 vaţan za sve stanovnike grada. Razina popularnosti i potpore u anketama se stabilizirala, tako da se Kennedyju i Wendyju Jefferiesu već učinilo da bi mogli i uspjeti. No onda se pojavio taj Kopač... i počeo nekaţnjeno ubijati, bjeţati s mjesta zločina, ponovno napadati. I tko je ponio teret krivnje? Ne nevidljivi FBI. Nego svačija omiljena meta: Jerry Kennedy. Ubije li taj luđak još nekoga, procijenio je on, Projekt 2000 - nada za budućnost grada - vjerojatno će postati tek gorkom uspomenom u Kennedyjevim sjećanjima. I to je bio razlog zbog kojeg je Jefferies u tom trenutku bio na telefonu. Njegov savjetnik rukom pokrije mikrofon.
  • 139. - Ovdje je - reče Jefferies. - Gdje? - upita Kennedy s gorčinom u glasu. - Ispred vrata. Na hodniku. - A onda pomnije pogleda gradonačelnika. - Ponovno te muče sumnje? Kako je taj čovjek samo uredan i elegantan, pomisli Kennedv, kako izgleda upravo savršeno, u tom inozemnom odijelu, s izbrijanom glavom, svilenom kravatom koja se nabire pod vratom. - Dakako da me muče. Gradonačelnik pogleda kroz jedan drugi prozor - prozor s kojeg se nije vidio Kongres. Ondje je u daljini vidio iz svakog kuta prepoznatljivi zvonik sveučilišta Georgetown. Ondje je stekao prvu visokoškolsku diplomu18. On i Claire ţivjeli su u blizini fakulteta. Sjećao se kako su, prošle jeseni, njih dvoje hodali onim strmim stubama niz koje pada svećenik na završetku Istjerivača đavla. Svećenik koji se ţrtvovao kako bi spasio djevojku koju je opsjeo zloduh. Eto ti znaka. Kennedv kimne. - U redu. Razgovaraj s njim. Jefferies također kratko kimne. - Preţivjet ćemo ovo, Jerry. Hoćemo. - A onda u slušalicu reče: - Dolazim odmah. U hodniku ispred gradonačelnikova ureda, neki zgodan muškarac u dvorednom odijelu stajao je naslonjen na zid, točno ispod portreta nekog političara iz devetnaestog stoljeća. Wendell Jefferies mu priđe. - Hej, Wendy. - Slade. - Bilo je to muškarčevo krsno ime, njegovo pravo ime, vjerovali ili ne, i čovjek bi - s obzirom na prezime Phillips pomislio da su njegovi roditelji nekako predvidjeli da će to zgodno dijete jednog dana biti privlačan voditelj na jednoj televizijskoj postaji. Sto je zapravo i bio. - Čuo sam priču na policijskom skeneru. Tip je zabljesnuo dvojicu agenata, kao fantom iz opere sredio desetak jadnika na tribinama.
  • 140. U eteru, uz ţicu koja mu se iz uha spuštala niz izbrijani 18 Studij prava u SAD-u po stupnju odgovara postdplomskom studiju u Hrvatskoj --prev. vrat, Phillips je pričao drukčije. S ljudima je razgovarao drukčije. Ali Jefferies je bio crnac i Slade je kod njega ţelio ostaviti dojam da zna spiku. Phillips nastavi: - Mislim da je jednoga ukokao. Jefferies novinaru nije ukazao na činjenicu da u gangsterskom slengu "ukokati" znači "ustrijeliti, upucati", a ne "usmrtiti lusterom". - Zamalo su uhvatili počinitelja ali je zbrisao. - I ja sam tako čuo - reče Jefferies. - I tako če nam tip trljati nos pa ćemo se osjećati bolje? - Pritom je mislio na Kennedvjevu konferenciju za novinare koja je već bila zakazana. Jefferies danas nije imao strpljenja za maţenje Sladea Phillipsa i njemu sličnih. Nije se nasmiješio. - Evo kako stoje stvari... Tip će nastaviti ubijati. Nitko ne zna koliko je točno opasan. - Koliko je opasan... Jefferies ga ušutka pokretom ruke. - Gore ne moţe biti. - To znam. - Svi će ga gledati. Njega. Njega s velikim Nj. Jerrvja Kennedvja. Phillips će to razumjeti. - Svakako. - I stoga nam je potrebna određena pomoć - reče Jefferies i stiša glas tako da je sada odzvanjao prizvukom razmjene dobara. - Pomoć. - Za ovo moţemo ići i na dvadeset pet. - Dvadeset pet. - Još se cjenkaš? - upita Jefferies. - Ne, ne. Samo... to je puno. Sto ţeliš da učinim? - Ţelim da on... - Kennedv.
  • 141. Jefferies uzdahne. - Da. On. Tako da na koncu priče izgleda da je junak. Hoću reći, pravi i jedini junak. Ljudi su poginuli i vjerojatno će biti još mrtvih. Koncentrirajte se na njega, kako posjećuje ţrtve i odupire se teroristima i, ne znam, smišlja neko genijalno sranje o tome kako uhvatiti ubojicu. I prestanite u krupnom planu pratiti svaki zajeb. - Prestati...? - S gradonačelnikom - reče Jefferies. - On ne... - Ne, on ne vodi slučaj. - Phillips se nakašlje, pročisti taj skladni bariton. - To si kanio reći? - Tako je - reče Jefferies. - Ako dođe do nekakve greške, pobrini se za to da on nije bio informiran i da daje sve od sebe kako bi ispravio stvar. - No, da, operaciju vodi FBI, ne? Moţemo jednostavno... - To je točno, Slade, ali ne ţelimo ni za što kriviti njih. - Ne? A zašto? - Jednostavno ne. I Sladeu Phillipsu, naviknutom na čitanje s blesimetra, sada je na koncu bilo dosta. - Ne kuţim, Wendy. Što ţeliš da učinim? - Ţelim da za promjenu igraš pravog novinara. - Svakako. - Phillips u glavi već počne pripremati izvještaj. Znači Kennedv je zauzeo čvrst stav. Organizira i potiče policajce. Obilazi bolnice... Čekaj, bez ţene? - S njom - reče Jefferies strpljivim tonom. Phillips glavom pokaţe prema konferencijskoj dovrani. - Ali, čekaj... rekli su., hoću reći, onaj tip iz Posta rekao je da Kennedv nije nikoga posjetio. Da će ga zbog toga nagaziti u sutrašnjem uvodniku. - Ne, ne, posjetio je obitelji koje su ţeljele ostati anonimne. To radi cijeli dan. - Oh, doista? Upravo je nevjerojatno što se moţe kupiti za 25.000 dolara, pomisli Jefferies. Phillips još reče: - To je bilo lijepo od njega. Doista lijepo. - Nemoj pretjerivati - upozori ga Jefferies.
  • 142. - Ali kako ću doći do snimaka? Hoću reći, ako govorimo o njemu i bolnicama... Jefferies sada pobijesni. - Samo bezbroj puta pokaţi istih pet sekundi, kao što to neprestano radite. Ne znam... prikaţi kola hitne pomoći kod postaje podzemne. - Oh, u redu. A što ćemo s tim zajebima? Zašto misliš da će ih biti? - Jer u ovakvim situacijama uvijek dolazi do zajeba. - U redu, treba ti netko koga ćeš okriviti. Ali ne... - Ne savezne agente... - Ne savezne agente. - U redu - reče Phillips. - Ali kako ću to točno izvesti? - To je tvoj posao. I zapamti: tko, što, kada, gdje i zašto. Ti si novinar. - Tada uhvati Phillipsa pod ruku i povede ga hodnikom. - Idi izvještavati. 14 17.00 - Ne izgledate dobro, agentice Lukas. - Naporan dan. Gary Moss bio je na pragu pedesetih, krupno građen, kratko podšišane kovrčave kose koja je upravo počela sijedjeti. Koţa mu je bila vrlo tamna. Sjedio je na krevetu u Objektu 2, malenom stanu u prizemlju sjedišta FBI-a. Ondje je bilo nekoliko stanova, a koristili su ih uglavnom šefovi policijskih organizacija i agencija koji bi dolazili u posjet, te direktor ili njegov zamjenik kada bi u sjedištu trebalo ostati i preko noći, ako bi u tijeku bila neka velika operacija. On se ovdje našao jer se drţalo da bi, s obzirom na to što zna i protiv koga će ubrzo svjedočiti, Moss pod zaštitom gradske policije preţivio maksimalno dva sata. Stan nije bio loš. Vladina oprema, ali i udoban bračni krevet, pisaći stol, naslonjač, stolovi, kuhinja, televizor, najvaţniji programi. - Gdje je onaj mladi detektiv? On mi se sviđa. - Hardy? U sobi za operacije. - Ljuti se na vas.
  • 143. - Zašto? Jer mu ne dopuštam da se igra policajca? - Da. - Ne bavi se istragama. - Znam, rekao mi je. Vozi pisaći stol, kao ja. Ali samo ţeli malo akcije. Pokušavate uhvatiti tog ubojicu, zar ne? Gledao sam na televiziji. Zato ste me svi zaboravili. - Nitko vas nije zaboravio, gospodine Moss. Muškarac se nasmiješi, ali pritom je izgledao tako napušteno i usamljeno, da ona osjeti griţnju savjesti. Ali Margaret Lukas ovamo nije došla samo tješiti. Svjedoci koji su nesretni ili osjećaju nesigurnost katkada zaboravljaju što su čuli ili vidjeli. Drţavni tuţitelj koji je vodio slučaj ţelio je da Moss pod svaku cijenu bude sretan svjedok. - Kako ste? - Nedostaje mi obitelj. Nedostaju mi moje djevojčice. Čini mi se da nije u redu, kad su se tako prestrašile, to što ne mogu biti s njima. Moja će ţena dobro odraditi posao. Ali muškarac u ovakvim trenucima treba biti s obitelji. Margaret Lukas prisjeti se djevojčica, blizankinja, starih oko pet godina. Sićušne plastične igračke upletene u kosu. Mossova je supruga bila mršava ţena, uz oprezan pogled kakav bi čovjek i očekivao kod nekoga tko je upravo gledao kako mu kuća gori do temelja. - Slavite? - Ona glavom pokaţe prema zlatnoj šiljatoj kapi na kojoj je stajao natpis "Sretna Nova godina". Imao je i dvije pištaljke. Moss podigne kapu. - Netko mi ju je kupio. A ja sam pitao što trebam raditi s polovicom Madonninog grudnjaka. Margaret Lukas se nasmije. A onda se uozbilji. - Upravo sam razgovarala preko zaštićenog telefona. S vašom je obitelji sve u redu. Čuva ih hrpa ljudi. Dobro se brinu za njih. - Ni u snu nisam pomislio da bi netko mogao pokušati nešto učiniti meni i mojoj obitelji. Hoću reći, dok sam razmišljao o tome hoću li FBI-u prijaviti što sam otkrio u firmi. Mislio sam da
  • 144. ću dobiti otkaz, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da bi netko mogao pokušati tako nam nauditi. Nije? U planu koji je razotkrio vrtjeli su se deseci milijuna dolara, a posljedica će vjerojatno biti optuţbe protiv desetaka zaposlenika i gradskih duţnosnika. Margaret Lukas iznenadila se što je Moss uopće poţivio tako dugo da je dospio pod zaštitu saveznih vlasti. - Što ste večeras namjeravali raditi? - upita ga ona. - S obitelji? - Otići na Mali i gledati vatromet. Dopustiti djevojkama da dugo ostanu budne. To bi ih obradovalo više od vatrometa. A vi, agentice Lukas? Sto ste vi planirali? Ništa. Nije imala nikakav plan. To nije nikome rekla. Margaret Lukas pomisli na nekolicinu prijatelja - jednu policajku u Fairfaxu, vatrogasca u Burkeu, nekolicinu susjeda, muškarca kojeg je upoznala na nekoj degustaciji vina, osobu koju je upoznala na tečaju za pse, gdje je bezuspješno pokušavala uvjeţbati Jeana Luča. Manje-više bila je bliska sa svim tim ljudima, kao i s još nekolicinom njih. S nekima bi ogovarala, s nekima popila podosta vina. S jednim od muškaraca povremno bi i spavala. Svi su je oni pozvali na doček Nove godine. A ona je svima rekla da ide na neku veliku proslavu u Marvland. No to je bila laţ. Posljednju noć u godini ţeljela je provesti sama. I nije ţeljela da netko za to dozna - velikim dijelom i stoga što to ne bi mogla objasniti. Ali zbog nekog je razloga sada pogledala Garvja Mossa, odvaţnog čovjeka, čovjeka nemoćnog usred plamene oluje washingtonske politike, i rekla mu istinu. - Namjeravala sam večer provesti sa svojim psom i nekim filmom. Nije pokazao previše suosjećanja. Umjesto toga samo je vedrim tonom rekao: - Oh, imate psa? - Svakako. Crnog labradora. Zgodna je poput manekenke, ali i neizlječivo glupa. - Koliko je dugo imate? - Dvije godine. Dobila sam je za Dan zahvalnosti. Moss reče: - Ja sam svojim curama prošle godine dao
  • 145. mješanca. Pronađeno štene. Ţensko stvorenje. Mislili smo da smo je izgubili u napadu, ali se izvukla. Bila je toliko pametna i ostavila nas, jednostavno pobjegla, umaknula od vatre. Koji ste film namjeravali gledati? - Ne znam točno. Neki ţenski filmić, vjerojatno. Nešto dobro i sentimentalno, tako da se rasplačem. - Mislio sam da agenti FBI-a ne smiju plakati. - Samo kada su na duţnosti. Evo kako ćemo, gospodine Moss: ovdje ćemo vas drţati do ponedjeljka, a onda ćemo vas prebaciti u čuvanu kuću koju vode savezni šerifi. - Ha! Tommy Lee Jones. Bjegunac. Nije li to bio dobar film? - Nisam gledala. - Posudite ga jednom. -- Moţda i hoću. Sve će biti u redu, Gary. Ne moţete biti na sigurnijem mjestu. Ovdje nitko ne moţe do vas. - Sve dok me oni čistači ne prestanu nasmrt plašiti. On se nasmije. Pokušavao je biti optimističan. Ali Margaret Lukas u njemu je jasno vidjela strah - kao da mu pulsira kroz istaknute vene na koščatome čelu. Boji se za sebe, boji se za obitelj. - Donijet ćemo vam lijepu večeru. - Moţda i pivo, ha? - upita on. - Moţe paket sa šest boca? - O, dovraga, da. - Samo recite koje. - Pa, Sam Adams. - A onda nesigurno upita: - To je unutar proračuna? - Ako mi ga daju. - Ja ću ga lijepo rashladiti. Vratite se na pivo kada uhvatite tog luđaka. Poigravao se kapom. Na trenutak joj se učinilo da će je staviti na glavu, ali je zacijelo uvidio da bi to izgledalo jadno. On je sada odbaci na krevet. - Doći ću kasnije - reče ona. - Kamo idete?
  • 146. - Pogledati neke zemljovide. - Zemljovide. Hej, puno sreće, agentice Lukas. Ona iziđe. Jedno drugome nisu poţeljeli sretnu novu godinu. Vani, na svjeţem zraku, Parker, Cage i Margaret Lukas prolazili su prigušeno osvijetljenim pločnikom prema Topografskom arhivu, šest ulica od sjedišta. Washington je grad povremene ljepote i određene arhitektonske genijalnosti. Ali u zimsko predvečerje postaje vrlo mračan i neprivlačan. Boţićni ukrasi kupljeni novcem iz gradskog proračuna nisu nimalo uljepšali sivu ulicu. Parker Kincaid pogleda prema nebu. Bilo je oblačno. Sada se prisjeti da su meteorolozi predvidjeli snijeg i da će se djeca sutra moţda ţeljeti sanjkati. Posjeći će grmove iza kuće, kao što je obećao Robbvju, a onda se odvesti prema zapadu, prema planinama Massanutten, sa sanjkama i termosicom punom vruće čokolade. Margaret Lukas te je misli prekinula pitanjem: - Kako si se počeo baviti dokumentima? - Thomas Jefferson - odgovori Parker. - Kako to? v - Namjeravao sam postati povjesničarem. Ţelio sam se specijalizirati za Jeffersona. Zato sam išao na UVA19. - On je projektirao tu zgradu, zar ne? - Da, izvorni kompleks. Proveo sam dane i dane u tamošnjem arhivu i Kongresnoj knjiţnici. Jednog sam se dana našao u Charlottesvilleu20, u knjiţnici, i pregledavao neko pismo koje je Jefferson napisao svojoj kćeri, Marthi. Radilo se o ropstvu. Ali u tom pismu, napisanom neposredno prije smrti, gorljivo se zalagao za ropstvo i time opovrgnuo svoje ranije stavove. Rekao je da je ropstvo jedan od gospodarskih kamena temeljaca ove zemlje i da ga treba zadrţati. To mi se učinilo neobičnim... još čudnijim da bi o tome pisao kćeri. Silno ju je volio, no u korespondenciji su se uglavnom bavili obiteljskim pitanjima. Što sam više čitao to pismo, to sam više počeo uviđati da rukopis ne
  • 147. izgleda kako treba. Kupio sam jedno jeftino povećalo i rukopis usporedio s poznatim primjericima njegova rukopisa. - Bilo je krivotvoreno? - Tako je. Odnio sam ga prvom ispitivaču dokumenata na kojeg sam naišao i on ga je analizirao. To je podignulo popriličnu prašinu... netko je u Jeffersonov arhiv podmetnuo krivotvoreni dokument, pa još i takav. O meni su pisali i u novinama. - Tko je to učinio? - upita Margaret Lukas. - Nitko ne zna. Pismo je nastalo šezdesetih godina... to je bilo moguće odrediti po stupnju upijanja tinte. Ljudi u arhivu drţe da je krivotvoritelj bio neki desničar koji je pismo podmetnuo kako bi potkopao pokret za građanska prava. U svakom slučaju, bio je to početak moje ovisnosti. Parker Lukasici potom iznese svoj ţivotopis. Magisterij s područja forenzike na sveučilištu George Washington. Dozvola koju je izdao Američki odbor za forenzično ispitivanje dokumenata iz Houstona. Član je i Američke udruge ispitivača 19 University of Virginia -prev. 20 Sjedište sveučilišta Universitv of Virginia -prev. sumnjivih dokmenata, Nacionalne udruge ispitivača dokumenata i Svjetske udruge ispitivača dokumenata. - Neko sam vrijeme radio za honorar, kao slobodnjak, ali onda sam načuo da FBI traţi agente 2a ispitivanje dokumenata. Otišao sam u Quantico i ostalo pripada povijesti. Margaret Lukas upita: - Što te privuklo Jeffersonu? Parker o tome nije trebao razmišljati. Odmah odgovori: - Bio je junak. - U današnje ih vrijeme baš i ne viđamo puno - reče Cage. - Oh, ljudi danas nisu drukčiji nego nekoć - usprotivi se Parker. Nikada nije bilo puno pravih junaka. Ali Jefferson je bio junak. -Jer je bio renesansni čovjek? - upita Margaret Lukas. - Mislim da je to bilo zbog njegovog karaktera. Supruga mu je umrla pri porodu. To ga je zamalo posve dotuklo. Ali se uzdignuo i iznad toga. Preuzeo je podizanje kćeri. Jednaki trud ulagao je i u odluku o tome koju haljinu kupiti Mary i u planiranje sustava navodnjavanja farme ili tumačenje Ustava.
  • 148. Pročitao sam najveći dio njegovih pisama. Za njega nije bilo prevelikog izazova. Margaret Lukas zastane, pogleda neku crnu haljinu u izlogu otmjenog butika. On primijeti da je Margaret ne promatra s divljenjem; pogledom ju je obuhvatila onako kako je pogledala ucjenjivačevu poruku, analitički. Parker se iznenadi što joj je nešto takvo uopće odvratilo pozornost. Ali Cage reče: - Margaret, ovo je jedna vraški dobra, kako se to zove... dizajnerica. Radi vlastitu odjeću. Super je. - Cage - ona ga odsutno ukori. - Ti znaš nekoga tko to radi? Ne, Parker nije znao nikoga. Nije rekao ništa. Ona se okrene od izloga i njih troje nastave Pennsvlvania Avenueom, dok se veličanstveni Capitol vidio ispred njih. Margaret Lukas upita ga: - I doista si odbio mjesto prvog čovjeka u podruţnici? - Da. Jedva čujan smijeh koji je odraţavao nevjericu. Parker se prisjeti dana kada su Cage i tadašnji zamjenik direktora došli u ured upitati ga bi li napustio Odjel za ispitivanje dokumenata i vodio područni ured. Kao što je Cage ranije tog dana primijetio pred njegovim ulaznim vratima, Parker nije bio dobar samo u analiziranju dokumenata; bio je dobar i u hvatanju zlikovaca. Pokoji agent ili pomoćnik drţavnog tuţitelja došao bi mu s jednostavnim pitanjem u vezi s nekim dokumentom. Moţda eventualnom krivotvorinom, mogućom vezom između počinitelja i mjesta zločina. A Parker bi, sjedeći u svom uredu ispunjenom bonsai-drvcima, nemilice ispitivao nesretnog čovjeka, kojeg bi zanimalo samo nekoliko tehničkih podataka o dokumentu. Parkeru to, međutim, nije bilo dovoljno. Gdje ste pronašli pismo? Ne, ne... u kojoj ladici? Ima li osumnjičenik ţenu? Gdje ona ţivi? Je li imao psa? Pod kakvim je okolnostima posljednji put uhićen?
  • 149. Kako je jedno pitanje vodilo do novog pitanja, Parker Kincaid ubrzo bi počeo govoriti manje o tome odgovara li rukopis potpisu na prijavi za izdavanje vozačke dozvole, a više o tome gdje bi se osumnjičenik, po svakoj logici, mogao skrivati. I gotovo je bez iznimke imao pravo. Ali onda je morao odbiti ponudu. Specijalni agent koji vodi podruţnicu ima vrlo rastezljivo radno vrijeme, a on je u toj fazi morao biti kod kuće. Zbog djece. No Margaret Lukas sada nije ţelio povjeriti ništa od toga. Pitao se hoće li ga pitati još nešto, ali nije. Izvukla je mobilni telefon i nazvala neki broj. Parkera je zanimao Topografski arhiv. Sada upita: - Sto je točno...? - Tiho - prošapće Margaret Lukas. - Sto...? - zausti on. - Tiho. Samo nastavi dalje. I ne okreći se. On uvidi da ona ne telefonira, nego samo glumi. Cage je upita: - I ti si skuţila? Mislim da je dvadesetak metara iza nas. - Prije će biti trideset. Nema vidljivo oruţje. I nekako je nemiran i nesiguran. Pokreti su mu nedosljedni. Parker sada shvati da je Margaret Lukas zato onako neobavezno razgovarala s njim, da se zato zaustavila i pogledala one haljine u izlogu - učinilo joj se da ih netko prati i ţeljela je da taj netko pomisli kako ga nije primijetila. I on je načas pogledao jedan izlog pokraj kojeg su prolazili i ugledao nekog muškarca kako polagano trči na suprotnu stranu ulice, na njihovu stranu. Parker sada primijeti da i Cage i Lukasica u ruci drţe pištolj. Još ih nije vidio da poteţu oruţje. Bili su to crni automatski pištolji koji su na nišanu imali tri sićušne blistavocrvene točkice. On je u sluţbi imao nekakav glomazni revolver, a u vezi s njim najviše se sjećao koliko je mrzio pravilo prema kojem je u svakom trenutku morao biti naoruţan; pomisao na napunjeni pištolj negdje u blizini djece uţasno ga je uznemiravala.
  • 150. Margaret Lukas nešto promumlja Cageu, a on kimne. Obraćajući se Parkeru, reče: - Ponašaj se prirodno. Oh, svakako... - Misliš da je Kopač? - upita on. - Mogao bi biti - reče ona. - Plan? - prošapće Cage. - Uhvatiti ga - odgovori ona smirenim tonom. Boţe sveti, pomisli Parker. Kopač je iza njih! S onom strojnicom. Motrio je sjedište i doznao da njih troje vode slučaj. Zamalo smo ga uhvatili u kazalištu; moţda mu je ucjenjivač rekao da ukoka istraţitelje, ako mu se učini da su mu se pribliţili. - Ti preuzmi ulicu - reče Margaret Lukas Cageu. - Kincaid, ti pokrivaj onaj prolaz. Za slučaj da ima pomagače. -Ja... pvvv - Ssss. - Na tri. Jedan... dva... - Ali ja... - zausti Parker. - Tri! Razdvojili su se vrlo brzo. Cage je stupio na ulicu i zaustavio automobile. Margaret Lukas se okrenula i pojurila u smjeru iz kojeg su upravo došli. - Savezni agenti! - poviče. - Ti, ti! Stani i ruke na glavu! Parker pogleda u onaj prolaz i upita se što bi točno trebao učiniti ako ondje ugleda nekog suučesnika. On izvadi mobilni telefon, utipka broj hitne i poloţi palac na dugme za uspostavljanje veze. Nije uspio smisliti ništa bolje. Zatim pogleda iza sebe, prema Margaret Lukas. Iza nje, onaj se muškarac naglo zaustavio, a onda se okrenuo i pojurio sredinom ulice, koliko su ga noge nosile. - Zaustavi se! Margaret Lukas jurila je pločnikom. Onaj je muškarac naglo skrenuo udesno, nestao u prometu. Ona je pokušala krenuti za
  • 151. njim, ali neki se automobil brzo našao iza ugla; vozač je nije vidio i zamalo ju je udario. Margaret Lukas brzo poskoči na pločnik, samo nekoliko centimetara od branika automobila. Kada je ponovno krenula za njim, onog muškarca više nije bilo. Parker ju je vidio kako vadi telefon i nešto govori. Već trenutak kasnije tri vozila bez oznaka, s crvenom rotirkom na ploči s instrumentima, uz škripu su se guma zaustavila na raskriţju. Pošto je razmijenila nekoliko riječi s jednim od vozača, automobili su odjurili dalje. Polagano trčeći, vratila se do Parkera. Cage im se pridruţio. Margaret Lukas malodušno podigne ruke. Cage slegne rameniam. - Ti si ga vidio? - Nisam - odgovori Parker. - Ni ja - promumlja Lukasica. A onda pogleda Parkerove ruke. Gdje ti je oruţje? - Što?!? - Pokrivao si onaj prolaz. Imali smo pokušaj uhićenja a ti nisi izvukao oruţje? - Pa kad ga nemam. To sam ti i pokušavao reći. - Nisi naoruţan? - upita ona s nevjericom u glasu. - Civil sam - reče Parker. - Zašto bih imao pištolj? Margaret Lukas uputi preziran pogled Cageu, koji reče: - Pretpostavljao sam da ima... Ona se zatim sagne i podigne nogavicu traperica. Iz drţača na gleţnju izvuče maleni automatski pištolj i doda ga Parkeru. On odmahne glavom. - Ne, hvala. - Uzmi ga - ustrajala je ona. Parker pogleda pištolj koji je drţala u ruci. - S pištoljem se ne osjećam ugodno. Bio sam u znanstveno-tehničkom, ne taktičkom... Osim toga, duţio sam revolver, ne automatski pištolj. Posljednji put pucao sam u Quanticu, prije šest, sedam godina. - Trebaš samo naciljati i povući - reče ona, sada već bijesna. Osigurač je deaktiviran. Prvi je za dvostruk hitac, drugi
  • 152. jednostruki. Tome prilagodi ciljanje. - Parker se upita odakle se pojavio taj iznenadni bijes. Nije uzeo pištolj. Ona uzdahne, zbog čega joj je iz usta izišao velik oblak pare, budući da se temperatura vani sve više spuštala. Nije rekla ništa, samo je još više gurnula pištolj prema njemu. On zaključi kako ne vrijedi ulaziti u takav sukob. Ispruţivši ruku, uzme pištolj. Načas ga pogleda i spremi u dţep. Margaret Lukas se okrene, više ne rekavši ni riječi, i njih troje nastavi hodati ulicom. Cage ga sumnjičavo pogleda, suzdrţi se od slijeganja ramenima, a zatim nekog nazove s mobilnog telefona. Dok su prolazili ulicom, Parker je u dţepu osjećao teţinu pištolja - veliki pritisak, puno veći od onih četrdesetak dekagrama koliko je pištolj doista teţio. Pa ipak, oruţje mu nije pruţalo ni najmanju utjehu. Pitao se koji je tome razlog. Shvatio je tek nakon nekoliko trenutaka. Ne zato što ga taj vrući komad metala podsjeća na činjenicu da je prije samo nekoliko treuntaka iza njih moţda bio Kopač, koji je namjeravao ubiti njega, Cagea i Lukasicu. Čak ni zbog toga što ga je podsjećao na Ladara od prije četiri godine, niti na uţas koji je osjećao njegov sin. Ne... nego zato što mu se činilo da pištolj ima nekakvu mračnu moć, poput magičnog prstena u jednoj od knjiga J. R. R. Tolkiena, moć koja ga obuzima i odnosi sve dalje i dalje od djece, iz minute u minutu. Moć kojom bi ga od njih mogao odvojiti zauvijek. Kopač je u uličici. Stoji nepomično i gleda oko sebe. Ovdje nema ni agenata ni policije. Nitko ga ne traţi. Nitko ga ne ţeli ustrijeliti. Ili ga uhvatiti i vratiti u Connecticut, gdje voli šume, ali mrzi sobe s rešetkama u kojima mora sjediti satima i satima i ne raditi ništa, gdje mu ljudi kradu juhu i mijenjaju televizijske programe, tako da ne moţe gledati reklame za automobile i psiće, kako bi oni mogli gledati sport.
  • 153. Pamela mu je rekla: - Debeo si. Više nisi u formi. Kako bi bilo da počneš trčati? Kupi Nike... - Klik.- Kupi Nikeice za trčanje. Hajde. Pođi u trgovački centar. Imam posla. Kopaču se sada čini da je na trenutak ugledao Pamelu. Ţmirka. Ne, ne, to je samo goli zid u prolazu. Obećaješ li da ćeš voljeti, poštivati, cijeniti i... klik... slušati? Jednom je trčao s Pamelom, bio je jesenski dan, kroz crveno i ţuto lišće. Pokušavao je odrţavati tempo, znojio se, dok je u prsima osjećao bol nalik na bol u mozgu pošto mu se metak nekoliko puta odbio unutar lubanje. Pamela je otrčala naprijed i on je tako na koncu trčao sam. Nakon svega sam otpješačio kući. Kopač je zabrinut zbog stvari koje su u kazalištu pošle krivim smjerom. Zabrinut je zbog policije i agenata i zabrinut jer bi čovjek koji mu govori stvari mogao biti nesretan, budući da nije pobio onoliko ljudi koliko je trebao. Kopač u daljini čuje sirene. Nebrojene sirene. Kreće prolazom. Pušta vrećicu da se ljulja u ruci. Uzi je u njoj i ponovno je teţak jer ga je napunio. Ispred sebe vidi nekakvo kretanje. Zastaje. Ondje vidi nekog mladog dječaka. Crn je i mršav. Moţe imati desetak godina. Dječak sluša nekoga tko mu nešto priča. Netko koga Kopač ne vidi. Kopač iznenada čuje Pamelin glas: -Jesu... jesu... jesu... djeca s tobom? Jesi... jesi... jesi... svoje dijete? Kad imali bismo dijete, dvoje ili više, još bih te volio i volio samo više A onda se sjećanje na pjesmu raspršuje, jer se čuje nekakvo paranje i pištolj s prigušivačem pada kroz dno vrećice. On se saginje i uzima pištolj, a pritom podiţe pogled. Hmmmm. To nije nimalo smiješno. Onaj dječak i neki stariji muškarac, u prljavoj odjeći, muškarac koji je razgovarao s dječakom, prilaze mu uličicom. Dječak plače, a nos mu je krvav.
  • 154. I jedan i drugi gledaju Kopača. Čini se da dječak osjeća olakšanje. Odmiče se od onog muškarca i trlja rame. Muškarac ga ponovno energično hvata za ruku. Muškarac spušta pogled na Uzi. Lukavo se smiješi Kopaču. Kaţe: - Što god radiš, mene se ne tiče. Ja samo idem dalje, za svojim poslom. - Pusti mi ruku - cendra dječak. - Začepi. - Muškarac podiţe stisnutu šaku. Dječak prestrašeno ustukne. Kopač ispaljuje dva metka muškarcu u prsa. Ovaj pada na leda. Dječak je na prasak poskočio. Prigušivač je još uvijek na tlu. Kopač usmjerava pištolj prema dječaku, koji nepomično pilji u ono tijelo. "Ako ti netko vidi lice. Kopač počinje povlačiti otponac. "Jesu... jesu... jesu... djeca s tobom?" Te mu riječi odzvanjaju u glavi. Dječak i dalje pilji u tijelo muškarca koji ga je do maločas tukao. Kopač ponovno počinje povlačiti otponac. A onda spušta pištolj. Dječak se okreće i gleda Kopača. Tada prošapće: - Hej, ukok'o si ga! Čovječe, sam' tak'... Dječak pilji u Kopačevo lice. S udaljenosti od tri metra. Riječi odzvanjaju. Ubij ga, vidio ti je lice, ubij ga, ubijgaubijgaubijgaubijga. I slične stvari. Kopač kaţe: - Hmmmm. - Saginje se i podiţe čahure, zatim i prigušivač, pa ga zajedno s pištoljem ornata poderanom vrećicom s psićima i izlazi iz prolaza, za sobom ostavljajući dječaka koji stoji pokraj nekakve hrpe smeća i pilji u ono tijelo. Vrati se u motel i... klik... vrati se u motel i čekaj. Pojest će malo juhe i čekati. Preslušat će poruke. Vidjeti je li ga čovjek koji mu sve govori nazvao i rekao da prestane pucati. Kada čujem da ulaziš... Malo juhe sada bi mu dobro došlo. Znam da te volim samo vise.
  • 155. On je Pameli spravljao juhe. Pameli je kuhao juhu i one večeri kada je... klik. Bio je Boţić. Dvanaest dvadeset pet. Jedan dva dva pet. Ovakva noć. Hladna. Posvuda raznobojna svjetla. Izvoli zlatni kriţić, rekao je. A ova je kutija za mene?... Dar? Oh, pa to je kaput! Hvala hvala hvala... Kopač stoji na prijelazu, čeka zeleno svjetlo. Odjednom osjeća kako mu je nešto dodirnulo ruku. Nije uzbunjen. Kopač se nikada ne uzbunjuje. Čvrsto stišće pištolj u poderanoj vrećici s psićima. Polagano se okreće. Dječak stoji uz njega, čvrsto ga drţi za lijevu ruku. Netremice gleda pred sebe. Volim te volim te volim te... Na semaforu se pojavljuje zeleno za pješake. Kopač se ne miče. Sve više... - Hej, moţemo ići - kaţe dječak, koji sada promatra psiće na poderanoj vrećici. Kopač uočava onog zelenog čovječuljka na semaforu. Zeleni čovječuljak doima se sretnim. Drţeći se za ruke, njih dvojica prelaze ulicu. 15 17.15 Washingtonski Topografski i geološki arhiv nalazi se u bezličnom starom zdanju u blizini kriţanja Sedme i ulice E. Nimalo slučajno, nalazi se i u blizini široj javnosti nepoznatog ureda Tajne sluţbe i Ureda za specijalne operacije Vijeća za nacionalnu sigurnost. Ovaj se arhiv ne spominje ni u jednom turističkom vodiču, a posjetitelji koji i vide natpis na zgradi i udu u predvorje od jednog od trojice naoruţanih čuvara na recepciji dobivaju uljudnu obavijest da arhiv nije otvoren za javnost i da ondje nema nikakvih izloţaba. Ipak, hvala na zanimanju. Ugodan dan. Dovidenja.
  • 156. Cage, Parker i Margaret Lukas - ona na stalno prisutnom telefonu - čekali su u predvorju. Ona isključi aparat. - Ništa. Jednostavno je nestao. - Nema svjedoka? - Dvojica vozača vidjela su nekog muškarca u tamnoj odjeći kako trči. Čini im se da je bio bijelac. Drţe da je bio srednje visine. Ali nitko se ne moţe zakleti. Isuse... Cage pogleda oko sebe. - Kako si nas ubacila ovamo, Lukas? Ja nisam uspio osigurati pristup. Sada je došao red na Margaret Lukas da zagonetno slegne ramenima. Činilo se da je Stara godina pravo vrijeme za uzimanje ţetona i ulaţenje u dugove. U predvorju im se pridruţio Tobe Geller, koji je u zgradu ušao ţurnim korakom. Ostale članove ekipe pozdravio je kimanjem glave. Nakon toga jednim su im aparatom provjerili otiske prstiju, a oruţje im pospremili u sef. Sve su ih usmjerili prema jednom dizalu. Pošto su ušli, Parker je očekivao da će krenuti prema gore, no dizalo je, kako se činilo, išlo samo do prizemlja. Margaret Lukas pritisne dugme na kojem je pisalo B7 i dizalo se stane spuštati. Tako su tonuli još, kako im je izgledalo, čitavu vječnost. Iz dizala su izišli u samom arhivu. Pokazalo se da nije riječ o hrpama prašnjavih starih knjiga i zemljovida - kojima se Parker, kao ovlašteni ispitivač dokumenata, radovao - nego o divovskoj prostoriji prepunoj najsuvremenije opremljenih radnih stolova, telefona, mikrofona i nizova NEC-ovih kompjutorskih zaslona od dvadeset četiri inča. Čak i večeras, na Staru godinu uvečer, dvadesetak muškaraca i ţena sjedilo je pred tim ekranima na kojima su blistali pomno razrađeni zemljovidi. Svi su nešto utipkavali ili govorili u mikrofon. Gdje sam se to, dovraga, našao, upita se Parker, gledajući oko sebe i zaključujući kako pitanje pristupa Arhivu nema nikakve veze s pronalaţenjem drţavnog sluţbenika koji ima ključ ulaznih vrata. - Što je, zaboga, ovo? - upita Gellera.
  • 157. Mladi agent taktično pogleda Cagea, koji mu glavom pokaţe da moţe ispričati sve. Geller odgovori: - Topografska i kartografska baza podataka područja od dvjesto šezdeset kvadratnih kilometara oko Washingtona. Središnja je točka Bijela kuća, iako ne vole kada to netko spomene. U slučaju neke prirodne katastrofe, terorističkog napada, nuklearne prijetnje, bez obzira čega... ovdje odlučuju je li najbolje da vlada ostane gdje jest ili da napusti grad, a ako je tako, onda kako i kojim putem. Koji su smjerovi najsigurniji, koliko će kongresnika preţivjeti, koliko senatora. I slične stvari. Kao u filmu. Super, ha? - Sto onda mi radimo ovdje? - Traţio si zemljovide - reče on, uzbuđeno promatrajući svu tu opremu, onako kako to moţe samo rođeni hacker - a ovo je najtemeljitija baza podataka o fizičkim karakterisitkama određenog područja na svijetu. Lincoln Rhyme rekao je kako moramo upoznati područje. Mi ga moţda ne poznajemo, ali oni bez sumnje znaju sve. - Gotovo s ljubavlju, glavom je pokazao prema dugačkome redu dva metra visokih kompjutorskih kućišta. Margaret Lukas reče: - Dopuštaju nam da se posluţimo njihovom bazom, nevoljko i pod uvjetom da sa sobom ne ponesemo ništa isprintano, ništa presnimljeno. - Na izlazu će nas pretresti - reče Geller. - Kako to da znaš toliko o tome? - upita ga Parker. - Oh, malo sam pomagao pri opremanju i organiziranju. Margaret Lukas još doda: - Usput, Parkeru, za ovo mjesto nisi ni čuo. - Nema problema - reče Parker, pogledavajući dvojicu čuvara sa strojnicama koji su stajali kod ulaza u dizalo. Margaret Lukas reče: - A sada, koje je materijale pronašao Rhyme? Parker pogleda bilješke koje je ponio, stane čitati: - Granit, sumpor, čađa, pepeo, ilovača i opeka. Tobe Geller sjedne za jedan monitor, uključi ga i stane nešto manijakalno utipkavati. Na ekranu se pojavi prikaz
  • 158. washingtonskog područja. Rezolucija je bila upravo nevjerojatna. Prikaz je izgledao trodimenzionalno. Parker pomisli, posve besmisleno, kako bi Robby i Stephie samo voljeli na takvom monitoru igrati Super Marija. Margaret Lukas obrati se Parkeru: - Odakle počinjemo? - Idemo stvar po stvar - odgovori on. - Onako kako se rješavaju zagonetke. Tri jastreba ubijala su kokoši na farmi... - Prvo granit, prašina od opeka i ilovača - reče on zamišljeno. Ukazuju na mjesto na kojem se nešto ruši, gradi... - On se sada obrati Gelleru. - Bi li to bilo u bazi podataka? - Ne bi - odvrati mladi agent. - Ali moţemo doći do nekoga tko radi na građevinskim dozvolama. - Pronađi ga - naloţi Parker. Geller je nazvao s obične linije - nijedan mobilni telefon ne bi funkcionirao ovako duboko pod zemljom, a usto, pretpostavio je Parker, kao i u svim osiguranim prostorima u Washing^tonu, zidovi su bili obloţeni metalnim pločama. - Sto je sljedeće? - upita se naglas Parker. - Sumpor i čađa... To nam govori da je područje industrijsko. Tobe, moţeš nam označiti područja s obzirom na zagađivače? - Svakako. Imamo datoteku Agencije za zaštitu okoliša. - Vedrim tonom još doda: - Sluţi za izračunavanje razine penetracije nervnog plina i biološkog oruţja. Još nekoliko tipki. Glavna djelatnost u Washingtonu vladini su poslovi, ne proizvodnja, a komercijalne se četvrti ponajviše bave skladištenjem i distribucijom proizvoda. No na ekranu su se pojedini dijelovi grada počeli pojavljivati u različitim nijansama prikladno odabrane ţute boje zagađenja. Uglavnom je bila riječ o jugoistočnome dijelu grada. - Ondje negdje vjerojatno ţivi - podsjeti ih Margaret Lukas. Koja su industrijska područja u blizini stambenih četvrti? Geller nastavi unositi podatke, traţiti poklapanje industrijskih i rezidencijalnih četvrti. Na taj način eliminirao je neka, ali ne
  • 159. brojna proizvodna područja; većinu njih okruţivala su manja stambena naselja. - Još ih je uvijek previše - reče Lukasica. - Dodajmo još jedan trag. Pepeo - reče Parker. - U biti, sagorjelo ţivotinjsko meso. Gellerove ruke zastanu iznad tipkovnice. On zamišljeno reče: Što bi to moglo biti? Margaret Lukas odmahne glavom. A onda upita: - Ima li u tom području nekih pogona koji se bave preradom mesa? To je bila dobra ideja, mogućnost koju se Parker upravo spremao iznijeti. Geller odgovori: - Na popisu nema ničeg sličnog. - Restorani? - reče Cage. - Njih je vjerojatno previše - reče Parker. - Stotine - potvrdi Geller. - Gdje bi još bilo izgorjelog mesa? - reče Margaret Lukas, ne obraćajući se nikome ponaosob. Zagonetke... - Veterinari - upita se naglas Parker. - Rješavaju li se oni nekako ţivotinjskih ostataka? - Vjerojatno - reče Cage. Geller nešto utipka, a onda pročita podatke s ekrana. - Ima ih na desetke. Posvuda. Margaret Lukas potom podigne pogled prema Parkeru i on uvidi da se ona hladnoća od ranije sada već raspršila, da ju je zamijenilo nešto drugo. Moţda čak nekakvo uzbuđenje. Njezine su plave oči moţda još uvijek bile kamene, ali to su sada bili blistavi dragulji. Ona reče: - A ljudski ostaci? - Krematorij! - reče Parker. - Da! I ulašteni granit... to bi moglo biti od nadgrobnih spomenika. Potraţimo neko groblje. Cage pogleda zemljovid. Zatim pokaţe prstom. - Arlington? Nacionalno je groblje zauzimalo velik prostor na zapadnoj obali rijeke Potomac. Područje oko njega zacijelo je zasićeno granitnom prašinom.
  • 160. Ali Parker istakne: - U blizini nema industrije. Ničeg što bi značajnije zagađivalo atmosferu. Margaret Lukas tada ugleda nešto: - Ondje! - Pokaţe prstom, na čijem je vrhu bio neobojen, ali besprijekorno oblikovan nokat. Gravesend. Tobe Geller na karti označi spomenuto područje, uveća gaGravesend... Ta je četvrt pripadala u jugoistočni kvadrant: Parker ga je poznavao tek neodređeno. Bio je to oronuli polukrug gotovo ruševnih i prenapučenih stambenih zgrada, tvornica i praznih parcela oko groblja Memorial, nekoć groblja za robove, još s početka devetnaestog stoljeća. Parker pokaţe jedan drugi dio Gravesenda. - Ovdje je postaja podzemne. Ucjenjivač je mogao izravnom linijom doći do Judiciarv Squarea, do Gradske vijećnice. U blizini je i postaja gradskih autobusa. Margaret Lukas promisli o tome. - Znam tu četvrt... ondje sam već hvatala počinitelje. Ondje se puno ruši i gradi. I čovjek moţe ostati potpuno anoniman. Nitko ne pita ništa o drugima. I puno ljudi najamninu plaća gotovinom, a da to ne pobuđuje sumnju. Bilo bi to savršeno mjesto za sigurno sklanjanje. Neki mladi tehničar u njihovoj blizini javio se na telefon i predao slušalicu Tobeu Gelleru. Dok je slušao, na licu mladog agenta pojavio se gorljiv osmijeh. - Odlično - reče u mikrofon. - Što prije dopremi je u laboratorij za dokumentaciju. - Zatim prekine vezu. - Čujte ovo... Netko ima videosnimku pucnjave u kazalištu Mason. - Snimku Kopača? - upita uzbuđenim tonom Cage. - Ne znaju što je točno na snimci. Izgleda da je kvaliteta poprilično loša. Ţelim odmah početi s analizom. Vi idete u Gravesend? - Da - reče Parker i pogleda na ručni sat. Još dva i pol sata do novog napada. - MZM? - upita Geller Lukasicu. - Da. Zatraţi.
  • 161. Parker se prisjeti: mobilno zapovjedno mjesto. Kamp-kućica opremljena vrhunskom opremom za komunikaciju i nadzor. Nekoliko je puta radio u takvom vozilu, analizirao dokumente na mjestu zločina. - Instalirat ću uređaj za analizu videopodataka - reče Geller - i početi raditi na snimci. Gdje ćete biti? Lukasica i Parker uglas izgovore: - Ondje. - Utvrdili su da su prstom pokazali na isto prazno mjesto pokraj groblja. - Ondje nema puno stanova - reče Cage. Parker reče: - Ali mjesto je blizu prodavaonica i restorana. Agentica Lukas ga pogleda i kimne. - Moramo suziti područje tako što ćemo najprije pročešljati ta mjesta. Oni zacijelo imaju najviše dodira s ljudima koji ţive u toj četvrti. Tobe, pokupi C. Ra i Hardvja i dovedi ih MZM-om. Agent je oklijevao, sumnjičava izraza na licu. - I Hardvja? Doista ga trebamo? Parker je u sebi postavio identično pitanje. Hardy je izgledao kao drag momak, poprilično dobar policajac. Ali ovaj je slučaj bio daleko iznad njegovih mogućnosti, a to je značilo da bi on, ili netko drugi, mogao nastradati. Ali Margaret Lukas reče: - Ako nije on, Washington će jednostavno ekipi pridruţiti nekog drugog. Hardvja barem moţemo kontrolirati. Čini mi se da mu ne smeta sjediti na straţnjem sjedalu. - Politika je uţas - promumlja Cage. Dok je Geller navlačio jaknu, Margaret Lukas reče: - A onaj psihić? Tip s Georgetowna? Ako nije u sjedištu, neka ga netko odveze u Gravesend. - Nema problema. - Geller potrči prema dizalu, gdje su ga, kao što je i predvidio, temeljito pretraţili. Margaret Lukas nepomično je piljila u grafički prikaz Gravesenda. - Tako je prokleto velik. - Imam jednu drugu zamisao - reče Parker. Sada je razmišljao o stvarima koje je o ucjenjivaču doznao iz one poruke. Stoga reče: -
  • 162. Drţimo da je vjerojatno određeno vrijeme radio na računalu, sjećate se? - Da - reče Margaret Lukas. - Pokušajmo doći do popisa sviju stanovnika Gravesenda koji se sluţe nekakvim uslugama na Internetu. Cage se pobuni. - To bi mogle biti tisuće ljudi. Ali Margaret Lukas istakne: - Ne, sumnjam. To je jedan od najsiromašnijih dijelova grada. Ljudima računala nisu ni na kraj pameti. Cage reče: - Istina. U redu, traţit ću Komunikacije da nam dostave popis. -- I uz to će trebati pokriti još puno ljudi - promumlja Margaret Lukas. - Imam još nekoliko ideja - reče Parker i priđe vratima dizala, gdje su oni neumoljivi straţari i njega pretraţili temeljito kao da je kradljivac. Kennedv je polagano kruţio oko tamnozelenog saga u svom uredu. Jefferies je razgovarao na mobilnom telefonu. Sada ga isključi. - Slade ima nekoliko zamisli, ali ništa od toga neće se događati brzo. Kennedv rukom pokaţe prema radiju. - No, da, ali ovi su bili vraški brzi kada je trebalo izvijestiti da sjedim na dupetu dok netko puca po cijelom gradu. I brzo su objavili da nisam ukinuo zabranu primanja novih ljudi u policiju, kako bismo imali više novca za Projekt 2000. Isuse, po medijima bi čovjek zaključio da sam. ja suučesnik. Kennedv je upravo obišao tri bolnice, kako bi posjetio ljude ranjene u Kopačevim napadima i njihove obitelji. No činilo se da nikome od njih nije bilo stalo do njegova dolaska. Svi su samo pitali zašto ne čini više kako bi uhvatio ubojicu. - Zašto niste u sjedištu FBI-a? - upitala ga je jedna ţena u suzama.
  • 163. Jer me jebeni gadovi nisu pozvali, pomislio je Kennedv bijsno, iako je blagim glasom odgovorio: - Posao prepuštam stručnjacima. - Ali oni ne rade svoj posao. Kao i vi. Kada je odlazio od njezina kreveta, Kennedv nije ispruţio ruku; desna joj je ruka bila toliko gadno oštećena da su je amputirali. - Slade će već nešto smisliti - reče sada Jefferies. - Premalo i prekasno. Taj je čovjek prokleto prezgodan - reče Kennedv bijesno. - Zgodni ljudi... njima nikada ne vjerujem. - A onda je shvatio koliko paranoje nose te njegove riječi, pa se nasmijao. Nasmijao se i Jefferies. Gradonačelnik upita: Pretvaram li se u mrzovoljnu babu, Wendy? - Upravo tako, gospodine. A moja je duţnost reći vam da vam se mozak raspao. Gradonačelnik sjedne za stol. Pogleda na stolni kalendar. Da se nije pojavio Kopač, večeras bi se našao na četiri proslave. Jednoj u francuskom veleposlanstvu, jednoj na sveučilištu na kojem je diplomirao, Georgetownu, jednoj u sjedištu sindikata gradskih sluţbenika i - što je bilo najvaţnije i gdje bi dočekao Novu godinu - u Udruzi crnih nastavnika u srcu jugoistočnog dijela grada. Upravo je ta skupina medu kolegama nastavnicima širom grada neumorno lobirala za prihvaćanje njegovog Projekta 2000. On i Claire trebali su večeras biti ondje, kako bi im iskazali potporu. A on ipak neće moći otići ni na jednu proslavu, neće moći uopće slaviti dok taj luđak vreba i prijeti njegovim sugrađanima. Val bijesa prostrujao mu je cijelim tijelom i on ščepa slušalicu. - Sto se - upita Jefferies oprezno - spremaš učiniti? - Nešto - odgovori on. - Nešto ću, dovraga, jednostavno poduzeti. - I tako počne utipkavati broj s jedne kartice u okretnom stolnom adresaru. - Sto? - upita Jefferies, sada s još više nelagode. Ali veza sa sjedištem FBI-a već je bila uspostavljena i Kennedv mu ne odgovori. Spojili su ga na više mjesta. Neki muški glas na koncu reče: - Da?
  • 164. - Ovdje gradonačelnik Jerry Kennedv. S kime imam čast? Stanka. Kennedv, koji je često sam upućivao telefonske pozive, bio se naviknuo na tišinu koja bi popratila njegovo predstavljanje sugovorniku. - Ovdje specijalni agent C. P. Ardell. Kako vam mogu pomoći? - Ona agentica Lukas... još uvijek vodi operaciju METSHOOT? - Tako je. - Mogu li je dobiti na telefon? - Nije ovdje, gospodine, ne. Mogu vas prebaciti na njezin mobitel. - Nema potrebe. Zapravo pokušavam doći do gradskog časnika za vezu, detektiva Hardvja. Agent Ardell reče: - Samo trenutak. Ovdje je. Već trenutak kasnije neki glas nesigurno reče: - Molim? - Hardy? - Len Hardy, da. - Ovdje je ponovno gradonačelnik. - Oh, da... Kako ste, gospodine? - Mladosti u muškarčevom glasu pridruţio se i oprez. - Moţete li me upoznati s najnovijim momentima u istrazi? Nisu mi se javili ni agentica Lukas ni Cage. Imate li neku predodţbu o tome koja će biti sljedeća Kopačeva meta? Još jednom stanka. - Ne, gospodine. Stanka je bila preduga. Hardy u vezi s nečim laţe. - Baš nemate pojma? - Ja baš i nemam pristup svim informacijama. - Ali, duţnost vam je povezivanje... zar ne? - Naloţeno mi je samo da napišem izvještaj o operaciji. Agentica Lukas rekla je da će izravno stupiti u vezu sa zapovjednikom Williamsom. - Izvještaj? To je samo čuvanje dupeta. Poslušajte me. Imam veliko povjerenje u FBI. Oni se neprestano bave takvim pucnjavama. Ali koliko su blizu tome da spriječe ubojicu? Kratko i jasno. Bez sranja.
  • 165. U Hardvjevom se glasu jasno čula nelagoda. - Imaju nekoliko tragova. Drţe da znaju u kojoj je četvrti ucjenjivačevo skrovište... gdje je bio onaj tip koji je poginuo pod kamionom. - Gdje? Još jednom stanka. Zamišljao je jadnog Hardvja kako se vrpolji na vjetrometini, između saveznih agenata s jedne i šefa s druge strane. No, da, jebena šteta... - Taktičke informacije ne smijem odavati nikome, gospodine. Zao mi je. - Napadnut je moj grad i tip ubija moje građane. Traţim odgovore. Ponovno tišina. Kennedv podigne pogled prema Wendellu Jefferiesu, koji je odmahivao glavom. Kennedv potisne bijes. U sljedećoj rečenici pokušao je zvučati razumno: - Reći ću samo što mislim. Cijeli je plan za cilj imao to da se ona dvojica domognu novca. Cilj nije ubijanje. - Mislim da je to točno, gospodine. - Kada bih samo imao priliku razgovarati s ubojicom... u toj kući ili na mjestu na koje će udariti u osam... mislim da bih ga mogao uvjeriti da odustane. Pregovarat ću s njim. To mogu. Kennedv je doista vjerovao u to. Jer je između ostalog (a u tom je smislu bio sličan svom slavnom prezimenjaku iz šezdesetih) bio nadaren za uvjeravanje sugovornika. Dovraga, svojom je slatkorječivošću dvadesetak najnepopustljivijih predsjednika i generalnih direktora u gradu nagovorio da prihvate porez kojim će se financirati Projekt 2000. Čak je i jadnog Garvja Mossa nagovorio da oda imena ljudi upletenih u skandal s Upravom za školstvo. Samo dvadeset minuta s tim ubojicom - čak i kada bi morao gledati u otvor cijevi te njegove strojnice - bilo bi mu dovoljno. Već bi postigao nekakav dogovor. - Po tome kako ga opisuju - reče Hardy - ne bih rekao da je od onih s kojima moţete pregovarati. - Ocjenu o tome prepustite meni, detektive. Nego, gdje mu je ta baza?
  • 166. - Pa... - Recite mi. Na liniji se začulo brujanje. Ipak, detektiv je i dalje šutio. Kennedv sada nastavi prigušenijim glasom. - Sinko, saveznim agentima ne duguješ ništa. Znaš što oni misle o tome što si se našao u njihovoj skupini. Samo što nisi zaduţen isključivo za kavu. - Tu griješite, gospodine. Agentica Lukas učinila je sve kako bih postao dijelom ekipe. - Doista? - Uglavnom, da. - Ne osjećaš se kao trinaesto prase? To pitam zato što se ja tako osjećam. Da je bilo po Lanierovom... znaš kongresmena Laniera? - Znam, gospodine. - Da je bilo po njegovom, večeras bi mi jedini posao bio sjediti na tribinama na Mallu i gledati vatromet... Tebi i meni... Washington je nas grad. Stoga, hajde, sinko, gdje je ta prokleta kuća? Kennedv je promatrao Jefferiesa kako u nadi stiska palčeve. Molim te... Bilo bi to upravo savršeno. Pokaţem se ondje, pokušavam razgovrati s muškarcem koji izlazi uzdignutih ruku. Ili se predaje ili ga ubijaju. U svakom slučaju, moja vjerodostojnost preţivljava. U svakom slučaju, više nisam gradonačelnik koji je ubojstvo svoga grada gledao na CNNu, dok se opuštao uz pivo. Kennedv na suprotnoj strani linije začuje nečije glasove. A onda je ponovno začuo Hardvja. - Ţao mi je, gradonačelnice, moram ići. Ovdje su neki ljudi. Uvjeren sam da će vam se agentica Lukas javiti. - Detektive Hardy... Veza se već prekinula. Gravesend. Automobil u kojem su se vozili Parker i Cage poskakivao je preko velikih rupa u asfaltu i zaustavio se kod pločnika na jednom mjestu na kojem se hrpa smeća prelijevala i na ulicu.
  • 167. Izgorjela karoserija neke Tovote naslanjala se, kakve li ironije, na hidrant za vodu. Izišli su iz automobila. Agentica Lukas došla je svojim autom, crvenim Fordom Explorerom, i već se nalazila na onoj praznoj parceli na kojoj su se trebali naći. Stajala je s rukama na bokovima i gledala uokolo. Smrad urina, izmeta i nagorjelog drva bio je prodoran. Parkerovi roditelji, koji su, pošto je njegov otac prestao predavati povijest, počeli putovati širom svijeta, jednom su se našli u nekoj siromašnoj četvrti Ankare, u Turskoj. Parker se još uvijek sjećao pisma koje mu je poslala majka, koja ga je gorljivo izvještavala o svemu. Bilo je to njihovo posljednje pismo pred smrt. Stajalo je uokvireno na zidu njegove radne sobe u podrumu, uz najbolje dječje radove. "Ţive u uţasnoj neimaštini i to je glavni razlog zbog kojeg su kamena srca, ne rasne razlike, ne kultura, ne politika, ne religija. On sada promisli o tim riječima, zagledan u pustoš oko sebe. Dvojica crnih tinejdţera, koji su se dotada naslanjali na zid išaran bojama uličnih bandi, pogledali su muškarce i ţene koji su nailazili, očito policajce, i polagano se udaljili, uz izraz nelagode i prkosa na licu. Parker je bio uznemiren - premda razlog nije bila opasnost; izvor nelagode bilo je to koliko je sve izgledalo veliko. Oko njih je bilo desetak četvornih kilometara sirotinjskih ulica s ruševnim zgradama, kuća u nizu, malenih tvornica i praznih parcela. Kako u takvoj urbanoj divljini pronaći ucjenjivačevo skrovište? Neke zagonetke Parker nikada nije uspio riješiti. Tri jastreba... Pokraj njega sada promakne oblak dima. Potekao je od plamena u bačvama za naftu u kojima su beskućnici i ulični kriminalci spaljivali drvo i smeće, ne bi li se ugrijali. Uočio je nekoliko karoserija izgorjelih automobila. Na suprotnoj strani ulice nalazila se zgrada koja je izgledala posve opustjelo; jedini znak
  • 168. ţivota bila je uključena ţarulja iza nekakvog crvenog ručnika koji je pokrivao razbijeni prozor. Neposredno iza postaje podzemne ţeljeznice, iznad visokog, oronulog zida od opeke, dimnjak krematorija dizao se prema noćnome nebu. Iz njega nije izlazio dim, ali nebo iznad samog otvora treperilo je od topline. Moguće je da je vatra ondje uvijek upaljena. Parker zadrhti. Taj prizor podsjetio ga je na stare slike... - Pakao - promumlja Margaret Lukas. - Izgleda kao pakao. Parker je pogleda. Cage slegne ramenima, izraţavajući slaganje. Uto do njih dođe još nekakav automobil. Bio je to Jerry Baker, koji je nosio veliku vjetrovku i pancirni prsluk. Parker uoči da, kao što i priliči agentu iz taktičke jedinice, nosi kaubojske čizme. Cage mu uruči hrpu kompjutoriziranih snimaka ucjenjivača snimke iz mrtvačnice. - Upotrijebit ćemo ih u pretraţivanju područja. Na dnu? To nam je jedini opis Kopača. - Nije Bog zna što. Još jednom slijeganje ramenima. Tada se u blizini počelo zaustavljati još nekoliko neobiljeţenih automobila i kombija, čije su se rotirke postavljene na ploču s instrumentima odraţavale u nizovima izloga. FBI-eva sluţbena vozila. I bijelozelenoplava vozila washingtonske policije, s bljeskajućim svjetlima na krovu. Ukupno oko dvadeset petero muškaraca i ţena, pola savezni agenti, pola uniformirani policajci. Baker im rukom pokaţe neka priđu i svi se sada okupe oko vozila Margaret Lukas. On podijeli isprintani materijal. Margaret Lukas obrati se Parkeru: - Ţeliš ih upoznati sa situacijom? - Svakako. Ona dovikne: - Molim da obratite pozornost... Govorit će vam agent Jefferson. Tek nakon nekoliko trenutaka Parker je shvatio da je spomenula njegovo umjetničko ime. Zaključi kako bi bio krajnje neuspješan na tajnim zadaćama. Sada reče: - Muškarac kojeg imate na slikama odgovoran je za ubojstva u podzemnoj i kazalištu
  • 169. Mason. Drţimo da je imao bazu negdje ovdje, u Gravesendu. Sada je mrtav, ali njegov suučesnik... ubojica... još je uvijek u bijegu. Stoga trebamo pronaći to njegovo skrovište i to brzo. - Imate ime? - upita jedan od policajaca. - Ucjenjivač... taj mrtvi osumnjičenik... nepoznatog je identiteta reče Parker, svima pokazujući sliku. - Ubojica ima nadimak. Kopač. I to je sve. Njegov opis imate pri dnu stranice. Parker nastavi: - Područje koje ćemo pročešljati moţete malko i suziti. Skrovište se vjerojatno nalazi u blizini mjesta na kojem se nešto ruši ili gradi i najvjerojatnije nije daleko od groblja. Usto, tip je nedavno kupio i nešto ovakvog papira... - Parker pridigne prozirne omote u kojima su se nalazili poruka i omotnica. - Papir je bio izblijedio od sunca, tako da je moguće da ga je kupio u nekoj prodavaonici koja pribor za pisanje izlaţe u ili u blizini izloga okrenutog prema jugu. Stoga pregledajte sve prodavaonice mješovite robe, prodavaonice lijekova, namirnica i kioske u kojima se prodaje papir. Oh, da, potraţite i olovku kojom se posluţio. Crna kemijska olovka marke AWI. Vjerojatno je stajala trideset devet ili četrdeset devet centi. Na pamet mu nije padalo više ništa. Kimanjem glave riječ je prepustio Margaret Lukas. Ona stupi pred agente. Pogleda ih, bez riječi, sve dok se nije uvjerila da je svi pozorno gledaju. - A sada me poslušajte. Kao što je rekao agent Jefferson, ucjenjivač je mrtav, ali ubojica je i te kako na ţivotu. Ne znamo je li u Gravesendu i ne znamo ţivi li u tom skrovištu. Ali ţeljela bih da svi vi pretpostavite da je na tri metra iza vas i da mu je put do mete otvoren. Nema problema s pucanjem u policiju i agente. Stoga, dok pretraţujete ovu četvrt, ţelim da svi pazite na moguća mjesta za zasjede. Traţim slobodnu ruku za oruţje, traţim otkopčane jakne i kapute, otvorene futrole. Ona na trenutak zašuti. Imala je njihovu nepodijeljenu pozornost, ta ţena srebrnoplave kose. - U osam sati... da, tako je, za malo više od dva sata, naš će počinitelj pronaći neko mjesto prepuno ljudi i na njih ponovno isprazniti oruţje. Ne ţelim obrađivati to mjesto zločina i gledati
  • 170. u oči nekome tko je upravo ostao bez roditelja ili djeteta. Ne ţelim biti prisiljena govoriti koliko mi je ţao... ali nismo uspjeli pronaći tu zvijer i spriječiti je. To se neće dogoditi. Ja to neću dopustiti. Vi također. Parker u jednom trenutku shvati da je posve obuzet tim njezinim riječima, riječima koje je izgovorila odlučnim, smirenim glasom. On se prisjeti onog govora o bratstvu u Shakespeareovom Henriku V, predstavi koja je Robbvja uvela u svijet kazališta. Dječak je dan nakon povratka iz Kennedv Centra govor znao napamet. - U redu - reče Margaret Lukas. - Ima li pitanja? - Znate još nešto o tome kako je naoruţan? - Imao je posve automatski Uzi s dugačkim okvirima i prigušivačem. Ne znamo ništa više. - Koliko su nam slobodne ruke? - upita jedan od agenata. - Da ubijete ubojicu? - uzvrati Margaret Lukas. - U tome imate potpunu slobodu. Još nešto? - Nitko nije podignuo ruku. - U redu. Bit ćemo na frekvenciji za hitne situacije. Ne ţelim čuti nikakvo nepotrebno brbljanje. Nemojte mi javljati da niste ništa pronašli. To me ne zanima. Ugledate li sumnjivca, pozovite pomoć, pokrijte leda i krenite na njega. A sada krenite u potragu za tim skrovištem. Parker je osjećao kako su ga njezine riječi nekako neobično dirnule. Već godinama nije ispalio ni metak, ali sada je odjednom ţelio i sam dobiti priliku pucati u Kopača. Margaret Lukas usmjeravala je agente i policajce prema onim dijelovima Gravesenda koje je ţeljela pretraţiti. Na Parkera je ostavila vrlo snaţan dojam; imala je izniman smisao za prostor. Neki su ljudi, pomislio je, jednostavno rođeni policajci. Polovica agenata dalje se uputila pješice, ostali su ušli u vozila i odjurili. Cage, Lukasica i Parker tako su ostali sami na rubu pločnika. Cage je izvadio telefon. Nekoliko je trenutaka razgovarao. A onda je prekinuo vezu.
  • 171. - Tobe je nabavio MZM. Već su krenuli ovamo. Analizira onu snimku iz kazališta. Oh, da, na putu ovamo je i onaj psiholog s Georgetowna. Većina svjetiljki ulične rasvjete nije radila - neke su, kako se činilo, razmrskali meci. Blijedozeleni sjaj na ulici potjecao je iz fluorescentnih svjetala onih malobrojnih otvorenih prodavaonica. Dvojica su agenata pretraţivala suprotnu stranu ulice. Cage pogleda uokolo i ugleda dvojicu mladih muškaraca koji su trljali ruke iznad jedne bačve s vatrom. Cage reče: Razgovarat ću s njima. - Potom stupi na praznu parcelu. Činilo se da ona dvojica ţele otići, ali su zaključili kako bi tako izgledali sumnjivije. Kada im se pribliţio, pogledi su im se prikovali za vatru i obojica su ušutjeli. Margaret Lukas glavom pokaţe prema nekoj pizzeriji udaljenoj pola uličnog bloka. - Ja ću pruzeti to - reče Parkeru. - Hoćeš ovdje pričekati Tobea i psihića? - Svakako. Margaret Lukas uputi se ulicom i ostavi Parkera samog. Temperatura je i dalje padala. Zrak je sada već bio oštar: bila je to ona svjeţina koju je tako volio ujesen - u njemu je budila uspomene na trenutke kada je vozio djecu u školu, istodobno ţonglirao sa šalicama vruće čokolade, kupovao namirnice za Dan zahvalnosti, ubirao bundeve u okrugu Loudon. Ali večeras je bio svjestan samo bolne oštrine u nosnicama, na ušima i vršcima prstiju; bilo je to kao da mu netko koţu zarezuje britvicom. On ugura ruke duboko u dţepove. Moţda zbog toga što je većina agenata otišla, mjesno se stanovništvo počelo vraćati na ulice. Dvije ulice dalje, jedan ni po čemu uočljiv muškarac izišao je iz nekog bara i polagano krenuo ulicom, a onda stupio u mračnu nišu u kojoj se nalazio bankomat - kako bi se pomokrio, zaključi Parker. Neka visoka ţena, ili transvestit, očito uličarka, izišla je iz prolaza u kojem je čekala raspršivanje gomile.
  • 172. Trojica mladih crnaca izišla su iz nekakvog lokala s videoigricama i otvorila bocu viskija, gromoglasno se smijući dok su nestajala u nekom prolazu. Parker odvrati pogled i slučajno pogleda na suprotnu stranu ulice. Ondje je ugledao neku prodavaonicu rabljene robe. Bila je zatvorena i isprva joj nije posvetio osobitu pozornost. No onda je uočio kutije s kompletima jeftinog pisaćeg pribora, na policama u blizini blagajne. Je li moguće da je ucjenjivač ovdje kupio papir i onu omotnicu? On priđe izlogu i pogleda kroz umrljano staklo, štiteći oči rukama, kako bi neutralizirao bljesak jedne od obliţnjih uličnih svjetiljaka koje su još radile, i pokuša promotriti pakete s papirom. Ruke su mu drhtale na hladnoći. Pokraj njega, štakor je prebirao po hrpi smeća. Parker Kincaid pomisli: Ovo je ludo. Nemam što traţiti ovdje. Ipak, podignuo je onu prozirnu omotnicu i, sluţeći se krznenom podstavom na završetku rukava svoje koţne jakne, obrisao prljavo staklo ispred sebe poput savjesnog perača prozora, kako bi bolje pogledao izloţenu robu. 16 17.55 - Moţda sam ga vidio. Da, moţda. Margaret Lukas osjeti kako joj srce počinje brţe udarati. Ona pribliţi ucjenjivačevu sliku, a posluţitelj za šankom one pizzerije u Gravesendu - punašni Juţnoamerikanac u bijeloj odjeći umrljanoj umakom od rajčice - nastavi je pomno proučavati. - Samo polako, nema ţurbe - reče ona. Molim te, pomisli. Samo neka nam se ovdje malo posreći... - Moţda. Nisam baš siguran. Stvar je to... ovd'e imamo hrpe ljudi. Kuţite? - Stvar je vrlo vaţna - reče ona. Prisjetila se da je mrtvozornik u trbuhu poginulog ucjenjivača pronašao odrezak, a ovdje na jelovniku nije bilo ničeg sličnog. Ipak, to je u ulici bio jedini restoran otvoren
  • 173. dvadeset četiri sata i još blizu postaje podzemne, pa je stoga nekako računala da je tijekom posljednjih nekoliko tjedana tip onamo u jednom trenutku ipak mogao svratiti. Moţda je ovdje čak i osmislio plan iznude - mogao je sjediti pod tim nezdravo bljedunjavim svjetlom, za jednim od reckama ispunjenih stolova, i pisati radne verzije one poruke, dok je oko sebe gledao tuţne ljude koji jedu masnu hranu i razmišljao, arogantno, koliko je pametniji od njih. Koliko će biti bogatiji. Ona se u sebi nasmije. Moţda je bio pametan i arogantan poput nje. Poput Parkera Kincaida. Njih troje... posve slični. Tri jastreba na krovu. Jedan je mrtav; na krovu ostaju dva. Ti i ja, Parkeru. Prodavačeve se smeđe oči podignu, zagledaju u njezine plave. Zatim se stidljivo vrate na papir. Činilo se kao da je doţivio osobni poraz kada je na koncu odmahnuo glavom. - Ne, ne bi' rek'o. Ţalim. Hej, ţelite komad pizze? Sa sirom, svjeţa je... Upravo sam je izvadio. Ona odmahne glavom. -Još netko radi ovdje? - Ne, večeras samo ja. Zapao me blagdan. Vidim, i vas. - Svim silama nastojao je nešto reći. - Cesto radite na blagdane? - Ponekad - reče ona. - Hvala. Margaret Lukas priđe vratima. Načas zastane, pogleda van. Agenti iz washingtonske podruţnice pretraţivali su suprotnu stranu ulice. Cage je razgovarao s nekim drugim sumnjivim tipovima na onoj praznoj parceli, dok je Kincaid virio u neku staretinarnicu, kao da su u njoj izloţeni kraljevski dragulji. Ostali su se agenti raspršili na mjesta na koja ih je uputila. Ali, je li imala pravo, pitala se sada. Tko zna? Čovjek moţe pročitati sve ikada napisane knjige o istraţnim tehnikama, ali sve se na koncu svodi na improvizaciju. Ovo je doista kao rješavanje jedne od onih Kincaidovih zagonetki. Čovjek mora gledati dalje od formula i pravila.
  • 174. Pred sobom, kroz masne izloge, vidjela je kako se oronule ulice Gravesenda gube u dimu i tami. Sve je izgledalo tako veliko i neprobojno. Ţeljela je što prije vidjeti Tobea Gellera, ţeljela je onog psihologa s Georgetowna, ţeljela je popis korisnika Internet-usluga... Sve traje tako dugo! A tragova je tako malo! Ona stisne šaku, zarije nokte u dlan. - Gospojo?! - začula je glas iza sebe. - Gospojo agent? Ovdje. Ona se okrene. Bijes se raspršivao poput pare. Onaj posluţitelj nudio joj je kavu u čaši od stiropora. U drugoj je ruci drţao dva paketića šećera, malenu plastičnu posudicu s mlijekom i štapić za miješanje. Prije toga je rukama začešljao kosu i sada ju je promatrao jadno poput napuštenog psića. Jednostavno reče: - Vani je sve hladnije. Dirnuta tim neizravnim znakom poštovanja i divljenja, nasmiješila se, uzela čašu i u nju stavila jedan šećer. - Nadam se da ćete večeras barem malo slaviti - reče on. - I vi - reče ona i iziđe na ulicu. Hodala je hladnim ulicama Gravesenda. Polagano je pila lošu kavu, osjećala vruću paru kako kruţi ustima. Doista je sve hladnije. No, dobro, samo nastavi, razmišljala je. Neka samo bude što hladnije. Danas je vrijeme za njezin ukus ionako odviše podsjećalo na jesen. Molim te... Neka snijeg počne padati kao lud. Promatra ulicu. Ona dvojica agenata više se nisu vidjela, vjerojatno su prešla na susjedni blok. I Cage je u međuvremenu nestao. A Kincaid je još uvijek piljio u onu prodavaonicu. Kincaid... Kako točno glasi njegova priča? Odbio je mjesto glavnog specijalnog agenta? Margaret Lukas to nikada neće moći shvatiti - upravo je to bila sljedeća točka na njezinom putu do mjesta zamjenika direktora. I dalje. Ipak, iako nije mogla pojmiti da nije ţelio preuzeti duţnost, zbog toga što je rekao ne poštivala ga je više nego da je posao preuzeo iako ga nije ţelio.
  • 175. Sto je razlog za sve te zidove koje je podignuo oko svog ţivota? Nije bila u stanju pogoditi, ali ih je jasno vidjela; Margaret Lukas znala je sve o zidovima. Podsjećao ju je na nju samu - točnije, na pojavne oblike njezinog "ja". I na Jackie i na Margaret. Razmišljajući o onoj priči o podmetnutoj djeci koju je pročitala prije više godina, upitala se kakve knjige Parker čita svojoj djeci. Doktora Seussa, svakako - zbog onog nadimka za djecu. I Vjerojatno Winnie Pooh. Sve one Disnevjeve imitatore. Zamišljala ga je u onoj udobnoj kući u predgrađu - kući vrlo sličnoj domu u kojem je ţivjela Jackie - kako sjedi u dnevnoj sobi, uz vatru u kaminu, kako im čita dok oni leţe uz njega. Pogled joj slučajno zapne za neki mladi par Juţnoamerikanaca koji je pločnikom prilazio onoj praznoj parceli. Supruga omotana crnom maramom, suprug u tankoj jakni s logotipom Texaca na prsima. Gurao je kolica, a u njima je Margaret Lukas ugledala sićušno novorođenče, umotano tako da mu se vidjelo samo sretno lice. Ona instinktivno stane razmišljati o tome kakav bi flanel kupila kako bi djetetu skrojila pidţamu. Par je otišao dalje. U redu, Parkeru, ti barem voliš zagonetke, zar ne? E, pa, evo ti jedne. Zagonetka o ţeni i majci. Kako moţeš biti ţena bez muţa? Kako moţeš biti majka bez djeteta? Nije lagana, ha? Ali ti si pametan, i arogantan, ti si treći jastreb. Ti to moţeš prokljuviti, Parkeru. Sama na gotovo opustjeloj ulici, Margaret Lukas se nasloni na jedan rasvjetni stup, obavije ga rukom, desnom, ne obazirući se na nalog koji je sama maločas izdala: ruka za pucanje mora u svakom trenutku biti slobodna. Snaţno je stiskala taj metal, očajnički se hvatala za stup. Davala sve od sebe kako ne bi zajecala. Ţena bez muţa, majka bez djeteta... Odustaješ, Parkeru?
  • 176. Ja sam rješenje zagonetke. Jer ja sam supruga muškarca koji leţi u ledenoj zemlji groblja Alexandria. Jer ja sam majka djeteta koje leţi uz njega. Zagonetka o ţeni i majci... Evo još jedne: Kako led moţe gorjeti? Kada zrakoplov s neba padne na zemlju, u polje, jednog mračnog jutra u studenome, dva dana prije Dana zahvalnosti, šest dana prije tvog rođendana, i rasprsne se na milijune krhotina metala, plastike i gume. I ljudskog mesa. Eto kako led moţe gorjeti. I tako sam ja postala podmetnuto dijete. Oh, zagonetke su doista lagane kada znaš odgovor, Parkeru. Tako su jednostavne, tako jednostavne. Čekaj malo, pomisli ona i otpusti stup. Duboko udiše. Obuzdava tu potrebu za plakanjem. Dosta je toga. Specijalna agentica Lukas nikako nije tolerirala stvari koje odvraćaju pozornost. Imala je dva pravila koja je u beskraj ponavljala novacima u područnom uredu. Prvo je glasilo: "Pojedinosti nikada nema previše". Drugo je bilo: "Usredotoči se". Sada je samoj sebi naredila upravo to: usredotoči se. Još jedan duboki udah. Ona pogleda oko sebe. Uoči nekakve pokrete na praznoj parceli u blizini - neki klinac, s oznakama ulične bande. Stajao je uz bačvu, čekao nekog od kompića. Drţao se onako tinejdţerski, što je, znala je dobro, bilo neusporedivo opasnije od drţanja kakvog tridesetogodišnjaka. On je odmjeri od glave do pete. A onda, dalje niz ulicu, pribliţno jedan blok dalje, učinilo joj se da je ugledala nekog muškarca u niši ureda za unovčavanje čekova. Ona sada ţmirkajući pogleda u tom smjeru. Je li netko ondje? Netko se skriva u polutami? Ne, više se ništa nije kretalo. Zasigurno je samo nekoga zamislila. Ovo je svakako mjesto na kojem čovjek moţe doţivjeti strah. Gravesend...
  • 177. Ona baci ostatak kave i krene prema onom tinejdţeru na praznom prostoru kako bi ga upitala zna li nešto o njihovom zagonetnom ucjenjivaču. Dok je iz dţepa izvlačila onu isprintanu fotografiju, s lakoćom je vijugala između zahrdalih autodijelova i hrpa smeća - jednako kao što jejackie Lukas nekoć vijugala između polica s parfemima u Macv'su, na putu prema fantastičnoj rasprodaji ţenske sportske odjeće. Parker se udalji od izloga, razočaran. Papiri koje je vidio u prodavaonici nisu odgovarali onoj poruci i omotnici. On sada pogleda oko sebe. Sav je drhturio. Sada pomisli: Stephie je prerasla jaknu s perjem. Morat ću joj kupiti novu. A Robby? On ima jaknu punjenu umjetnim vlaknima, crvenu, no Parker će mu moţda kupiti koţnu jaknu. Očeva mu se jako svidjela. Sada ponovno zadrhti i malko se zaljulja. Gdje je, dovraga, taj kombi? Potreban im je popis korisnika usluga na Internetu. I informacije o dozvolama za rušenje i gradnju. Pitao se i što će se vidjeti na onoj videosnimci pucnjave u kazalištu. Parker još jednom pogleda oko sebe, te opustošene ulice. Nema Lukasice, nema Cagea. Promatrao je neki mladi par - vjerojatno hispanskog podrijetla - kako mu prilazi s dječjim kolicima. Nalazili su se na desetak metara od njega. On se sjeti razdoblja neposredno nakon Robbvjeva rođenja, kada su on i Joan tako nakon večere odlazili u šetnju. Pogled mu ponovno zapne za onog muškarca šćućurenog u niši s bankomatom. Odsutno se upita zašto je još uvijek ondje. Sada odluči biti koristan i u dţepu potraţi onu fotografiju. I on će sam malo pročešljati teren. Ali događalo se nešto neobično... Onaj je muškarac podignuo pogled i, iako Parker nije dobro vidio zbog tog prigušenog svjetla i dima iz bačava, uvukao ruku u kaput i izvukao nešto, nešto crno, sjajno.. Parker zastane kao paraliziran. Bio je to onaj muškarac koji ih je pratio u blizini Arhiva!
  • 178. Kopač! Parker uvuče ruku u dţep, potraţi pištolj. Ali pištolja nije bilo. Sjećao se kako mu je pritiskao bedro dok je sjedio u Cageovom automobilu i tada mu je promijenio poloţaj u dţepu. Zacijelo je ispao na prednje sjedalo. Onaj muškarac načas pogleda bračni par, koji se sada nalazio između njega i Parkera, i podigne ono što je jednostavno morao biti Uzi s prigušivačem. - Dolje! - poviče Parker onom paru. Oni su se zaustavili, nesigurno ga pogledali. - Dolje! Kopač se okrene prema njemu i podigne pištolj. Parker pokuša skočiti u tamu nekog prolaza. Ali pritom se spotakne 0 hrpu smeća i svom teţinom padne na tlo. Ostavši bez daha, leţao je na boku, bez daha, ne uspijevajući se ni pomaknuti, dok mu se onaj muškarac malo-pomalo pribliţavao. Parker još jednom zazove onaj par, no glas koji je izišao iz njegova grla bio je više nekakav šapat. Gdje je Cage? Parker ga nije vidio. Ili Lukasica ili netko drugi od agenata? - Cage! - zazove, no glas mu je i dalje bio tek šapat. Kopač se pribliţi onom paru, na samo tri metra od njega. Još ga uvijek nisu vidjeli. Parker se pokuša pridignuti na noge, očajnički mašući onom muškarcu i ţeni, pokazujući im neka se sagnu. Kopač krene naprijed, okruglog lica koje je više nalikovalo na nekakvu masku bez emocija. Samo jedan pritisak na otponac i ono dvoje 1 njihovo dijete istog će trenutka umrijeti. Ubojica nacilja. - Do-lje! Poviče Parker promuklim glasom. A onda se začuje neki neumoljivi ţenski glas: - Ni korak dalje! FBI! Baci oruţje ili pucamo! Napadač se okrene, prigušeno krikne u trenutku kada se par naglo okrenuo. Muškarac odgurne ţenu na tlo i svojim tijelom zaštiti kolica.
  • 179. - Baci ga, baci ga, baci ga! - nastavi Margaret Lukas, sada već vičući, prilazeći korak po korak, ruke ispruţene ispred tijela, ciljajući prema savršenoj meti, napadačevim širokim prsima. Kopač ispusti pištolj i naglo podigne ruke. Cage je trčao sa suprotne strane ulice, s pištoljem u ruci. - Na trbuh! - poivše Lukasica. - Na trbuh! Glas joj je bio toliko neljudski, toliko sirov, da ga Parker gotovo nije prepoznao. Muškarac padne ničice, poput klade. Cage je nešto govorio u telefon, pozivao pomoć. Parker je vidio još nekolicinu agenata kako punim trkom jure prema njima. Sada se nesigurno uspravi. Margaret Lukas čučala je uz ubojicu, vrškom cijevi pritiskala mu uho. - Ne, ne, ne - cendrao je on. - Ne, molim vas... Ona mu stavi lisice, sluţeći se samo lijevom rukom, ni u jednom trenutku ne odvajajući pištolj od mete. - Sto je, dovraga... - gušio se on. - Zaveţi! - poviče bijesno Margaret Lukas. Vrškom pištolja još je snaţnije pritisnula njegovu glavu. Iz muškarčevih prepona počela se dizati para; od straha je ispraznio mjehur. Parker se drţao za slabine, s mukom pokušavao ispuniti pluća zrakom. I sama zadihana, Margaret Lukas zakorači unatrag i spremi pištolj. Stupivši na ulicu, ledenih i stisnutih očiju pogledala je Parkera, a potom i osumnjičenika. Prišla je onom potresenom paru i nekoliko se trenutaka zadrţala u razgovoru s njima. Pošto je zapisala imena, otpravila ih je dalje. Otac je nesigurno pogledao Parkera, a onda poveo suprugu nekom sporednom ulicom, dalje od mjesta događaja. Dok je Cage pretraţivao napadača, jedan drugi agent podignuo je njegovo oruţje. - Nije pištolj. To je videokamera. - Molim? - reče Cage.
  • 180. Parker se namršti. Bila je to doista kamera. Razbila se pri padu na beton. v Cage ustane. - Čist je. - On sada pregleda čovjekovu lisnicu od zmijske koţe. - Andrew Sloan. Ţivi u Rockvilleu. Jedan drugi agent izvadi radiouredaj i zatraţi provjeru tjeralica. Savezne, Marvland i Virginia. - Ne moţete... - pobuni se Sloan. Margaret Lukas zakorači prema njemu. - Ti šuti dok ti ne kaţemo da odgovoriš! - poviče bijesno. -Je li ti jasno? - Bilo je gotovo neugodno slušati taj bijes. Kada nije odgovorio, čučnula je i šapnula mu na uho: - Jesi li me shvatio? - Shvatio sam - odgovori ovaj omamljenim glasom. Cage iz lisnice izvadi jednu od Sloaneovih posjetnica. Pokaţe je Lukasici i Parkeru. Na njoj je stajalo: TVRTKA ZA OSIGURANJE NORTHEAST. Cage reče: - Privatni istraţitelj. - Nema potjernica - reče onaj agent koji je zatraţio provjeru. Margaret Lukas glavom da znak Cageu. - Tko ti je klijent? - upita Cage. - Ne moram odgovoriti. - Da, Andy, moraš odgovoriti - reče Cage. - Identitet mog klijenta povjerljiva je stvar - reče Sloan. Tada su došla još dvojica agenata. - Sve pod nadzorom? - upita jedan od njih. - Da - promumlja Cage. - Podigni ga. Grubim pokretima povukli su ga u sjedeći poloţaj. Sloan pogleda prednju stranu hlača. Nije mu bilo toliko neugodno zbog one mu mokre mrlje koliko je bio bijesan. - Supak promumlja Cageu. - Diplomirao sam pravo. Znam koja su mi prava. Ako vas ţelim snimiti kako tu nešto pretraţujete, to mi je dopušteno. Ovo je javna površina i... Margaret Lukas priđe mu straga i sagne se. - Tko... ti... je... klijent?
  • 181. Ali Parker se nagne, pokaţe Cageu neka se makne s uličnog svjetla kako bi bolje pogledao osumnjičenika. - Čekajte. Poznajem ga. - Stvarno? - upita Margaret Lukas. - Da. Vidio sam ga u kafiću, bio mi je blizu. I mislim da sam ga u posljednjih nekoliko dana vidio još negdje. Cage cipelom lagano udari čovjeka u nogu. - Pratiš ovog mog prijatelja? Ha? Time se baviš? Oh, ne, pomisli Parker kada mu je konačno sinulo. O, Isuse... Sada reče: - Klijentica mu je Joan Marel. - Tko? - Moja bivša ţena. Na Sloaneovom licu nije bilo reakcije. Parkera je obuzimao očaj. Sada zatvori oči. Sranje, sranje, sranje... Sve do večeras svi kadrovi na snimci privatnog detektiva pokazivali bi da je Parker marljiv otac, da odlazi na roditeljske sastanke, da na dan automobilom prelazi gotovo četrdeset kilometara kako bi djecu odvezao u školu i na treninge, kako kuha, odlazi u nabavku, briše suze i s djecom vjeţba na klaviru Suzuki. Ali večeras... baš večeras. Sloan je bio svjedok Parkerovog sudjelovanja u najopasnijoj policijskoj akciji u gradu. Vidio je kako je usred opasnosti, dok je djeci lagao i na blagdan ih ostavio s paziteljicom... Gospodine Kincaid, kao što znate, pravosudni će sustav učiniti sve što moţe samo da djecu vrati majci. U ovom slučaju, međutim, skloni smo povjeriti ih vama, pod uvjetom da uvjerite sud da neće biti mogućnosti da vaša karijera na bilo koji način ugrozi njihovu dobrobit... - To je istina? - upita Cage Sloana prijetećim tonom. - Da, da, da. Ona me angaţirala. Cage ugleda izraz Parkerova lica i upita: - To je problematično? - Da, jako. To je smak svijeta...
  • 182. Cage sada promotri privatnog istraţitelja. - Stvar je u borbi za skrbništvo, ne? - upita Parkera. - Da. Margaret Lukas s gađenjem reče: - Miči ga odavde. Vrati mu kameru. - Razbila se - reče Sloan bijesno. - Platit ćete je. Oh, još kako ćete je platiti. Cage otkopča lisice. Sloan nesigurno ustane. - Mislim da sam iščašio palac. Uţasno me boli. - Ţalim zbog toga, Andy - reče Cage. - A kako su ti ručni zglobovi? - Bole. Moram vam reći da ću morati uloţiti prituţbu. Previše ih je stegnula. I ja sam ljudima stavljao lisice. Ne moraju se tako stezati. Što će sada učiniti, razmišljao je Parker. Piljio je u tlo, ruku uguranih duboko u dţepove. - Andy - reče Cage - jesi li nas ti večeras slijedio u Devetoj? Prije sat vremena? - Moţda jesam. Ali ni ondje nisam kršio zakon. Proučite upute. Na javnome mjestu mogu činiti što god me volja. Cage priđe Lukasici. Nešto joj došapne. Ona načini grimasu, pogleda na ručni sat i nevoljko kimne. - Čujte, gospodine Sloan - reče Parker. - Postoji li način da o ovome popričamo? - Popričamo? A o čemu? Ja klijentici dajem snimku, govorim joj što sam vidio. I to je sve. Mogao bih tuţiti i vas. - Andy, ovdje ti je lisnica. - Cage mu priđe i vrati mu je. Visoki agent u tom trenutku pogne glavu i nešto mu šapne na uho. Sloan već nešto zausti, ali Cage samo uzdigne prst. Sloan je i dalje slušao. Dvije minute kasnije Cage je zašutio. Tada se zagleda u Sloaneove oči. Sloan postavi jedno pitanje. Cage uz osmijeh odmahne glavom. Agent se vrati do Lukasice i Parkera, Sloan dođe za njim. Cage reče: - A sada, Andy, reci gospodinu Kincaidu tko ti je poslodavac.
  • 183. Onako izgubljen u beznađu, Parker je slušao samo s pola uha. - Tvrtka za osiguranje Northeast - reče privatni detektiv, drţeći ruke ispred sebe, spojene kao da su još uvijek povezane lisicama. - I koja je tvoja duţnost unutar tvrtke? - Ja sam savjetnik za pitanja sigurnosti. Cage upita: - I za kojeg klijenta večeras radiš? - Za gospodu Joan Marel - reče on vrlo smirenim tonom. - Zašto te angaţirala? - upita Cage kao odvjetnik za ispitivanja pred sudom. - Kako bih slijedio njezinog muţa. Hoću reći, bivšeg muţa. I kako bih protiv njega svjedočio u postupku za određivanje skrbništva nad djecom. - I jesi li vidio nešto što bi gospodi Marel u tome moglo koristiti? - Ne, nisam. To je već zaokupilo Parkerovu pozornost. Onaj muškarac nastavi: - Štoviše, čini mi se da je gospodin Kincaid... - Sloanov se glas načas izgubi. Cage mu pomogne: - Besprijekoran. - Besprijekoran otac... - Sloan je još malo oklijevao, a zatim reče: Znate, vjerojatno bih rekao "savršen". To bi mi nekako bilo ugodnije. - U redu - reče Cage. - Moţeš reći "savršen". - Savršen otac. I još nikada nisam vidio nešto tako... hmmm. -Još se na trenutak zamisli. - Nikada nisam vidio da čini nešto čime bi ugrozio svoju djecu ili njihovu sreću. - I nisi ga snimio kako radi nešto opasno? - Nisam gospodine. Nisam ništa snimio. Nisam vidio ništa što bi mojoj klijentici moglo pomoći u smislu dokaza. - Što ćeš, kada se vratiš, reći klijentici? Mislim, o ovoj večeri? Sloan reče: - Reći ću joj istinu. - A ona glasi? - Da je gospodin Kincaid otišao posjetiti prijatelja u bolnicu. - Koju bolnicu? - upita Cage Sloana. - Koju bolnicu? - upita Sloan Parkera. - Fair Oaks. - Da - reče Sloan - onamo sam išao.
  • 184. - Poradit ćeš na tome? - upita ga Cage. - Izvedba ti je bila malčice neuvjeţbana. - Da. Poradit ću na tome. Uvjeţbat ću nastup koliko bolje mogu. - U redu, a sada se nosi odavde. Sloan iz onoga što je ostalo od videokamere izvadi vrpcu. Preda je Cageu, koji je baci u jednu bačvu s vatrom. Istraţitelj se izgubi, s nelagodom se osvrćući, kao da ţeli vidjeti tko će ga od agenata ustrijeliti s leda. - Kako si to, dovraga, izveo? - promumlja Parker. Cage slegne ramenima na način koji Parkeru nije bio poznat. To je shvatio kao: "Ne pitaj". Čudotvorac Cage... - Hvala - reče Parker. - I ne znaš što bi se dogodilo da... - Kincaid, gdje ti je, dovraga, oruţje? - prekine ga grubi glas Margaret Lukas. On se okrene prema njoj. - Mislio sam da ga imam. Valjda je u autu. - Zar se ne sjećaš protokola djelovanja? Kad god dolaziš na mjesto, provjeravaš je li sve u redu s oruţjem. To si učio u prvom tjednu na akademiji. - Samo sam... Ali lice Margaret Lukas ponovno je bilo izobličeno od hladnog bijesa. Nesmiljenim šaptom sada reče: - Sto misliš, što ovdje radimo? Parker započne: - Već duţe ponavljam... nisam bio u taktičkim... Ne razmišljam u okvirima oruţja. - "Ne razmišljaš u okvirima"? - ponovi ona cinično. - Čuj, Kincaid, ti posljednjih nekoliko godina ţiviš u ulici Sezam. Moţeš se odmah sada vratiti u taj svijet i Bog te blagoslovio i hvala na pomoći. Ali ako ostaješ s nama, nosit ćeš oruţje i svoj dio tereta. Ti moţda jesi naviknut na čuvanje djece, ali mi nismo. Onda... odlaziš ili ostaješ? Cage se nije ni pomaknuo. Nije čak ni jedva primjetno slegnuo ramenima. - Ostajem. - U redu.
  • 185. Na Margaret Lukas nije se vidjelo niti da je zadovoljna njegovim pristankom niti da se nekako ispričava za svoj ispad. Samo je rekla: - A sada uzmi taj pištolj, pa se vratimo poslu. Nemamo vremena na bacanje. 17 18.15 Veliko kamp-vozilo marke Winnebago polagano se ljuljalo ulicama Gravesenda. Bio je to MZM. Mobilno zapovjedno mjesto. S vanjske strane, sve je bilo prepuno naljepnica: IZLOŢBA PASA, SJEVERNA KAROLINA. UPOZORENJE: KOČIM KOD SVAKE IZLOŢBE PASA. SVE ZA PSE. Pitao se jesu li te naljepnice postavljene s namjerom - kako bi zavarale počinitelje - ili je FBI vozilo kupio od nekog pravog uzgajivača pasa. Vozilo se sada zaustavi uz pločnik i Margaret Lukas pokaţe Cageu i Parkeru neka udu. Čim su se otvorila vrata, na tamelju mirisa odmah je zaključio da je vozilo nekoć doista pripadalo vlasnicima pasa. Ipak, unutra je bilo toplo - uz hladnoću i strah od onog privatnog istraţitelja Parker je drhturio i sada mu je bilo drago što je na toplome. Za konzolom s računalom sjedio je Tobe Geller. Nepomično je promatrao nešto na monitoru. Slika je bila podijeljena na tisuću kvadratnih piksela, pravi apstraktni mozaik. Pritisnuo je nekoliko tipki, pomaknuo miša, utipkao nove naloge. Detektiv Len Hardy sjedio je u blizini, a C. P. Ardell, u svojim trapericama veličine 56, bio je natisnut u jedan od separea do zida. Onaj psiholog s Georgetowna još nije došao. - Videosnimka iz kazališta Mason - reče Geller, ne odvajajući pogled od ekrana. - Nešto korisno? - upita Margaret Lukas. - Baš i ne - promumlja mladi agent. - Barem zasada. Ovako izgleda u punoj veličini i stvarnome vremenu. On pritisne nekoliko tipki i slika se smanji, postane prepoznatljiva. Bio je to polumračni prizor iz unutrašnjosti
  • 186. kazališta, vrlo nejasan i mutan. Ljudi su trčali, bacali se na pod, traţili zaklon. - Kada je Kopač zapucao - objasni C. P - neki je turist u publici uključio kameru. Geller još nešto utipka i slika postane malko oštrija. Potom je zaustavi. - Ovo? - upita Cage, dodirujući ekran. - To je on? - Da - reče Geller. Tada ponovno pokrene snimku, ovaj put usporeno. Parker nije vidio praktički ništa što bi bilo moguće raspoznati. I samo mjesto snimanja bilo je tamno, a kamera je poskakivala dok je snimatelj traţio zaklon. Dok se vrpca vrtjela, usporeno, blijedo svjetlo iz cijevi zabljesnulo je posred one mrlje koju je Geller označio kao Kopača. Hardy reče: - Ovako je gotovo još strasnije... kada točno ne vidiš što se događa. Parker se u sebi sloţi s njim. Margaret Lukas, nagnuta naprijed, koncentrirano je gledala ekran. Geller nastavi: - Evo, ovo je pribliţno najjasniji dio. - Slika se zaustavi. Pojedinosti se počnu povećavati, ali kako su pikseli postajali veći, tako su sve više gubili svaki smisao. Ubrzo se na ekranu vidjela samo zbrka svijetlih i tamnih kvadratića. Pokušavam izvući lice. Devedeset sam posto siguran da je bijelac. Ali to je praktički sve što moţemo utvrditi. Parker je nešto vidio. - Vrati malo, smanji uvećanje - reče. Polagano. Kako je Geller pritiskao tipke, tako je slika postajala manjom, počela se spajati u cjelinu. - Zaustavi - naloţi Parker. Slika Kopača od prsa naviše. - Pogledajte ovo. - Što? - upita Margaret Lukas. - Ne vidim ništa - reče Hardy, ţmirkajući. Parker prstom kucne po ekranu. U središtu onoga što su vjerojatno bila Kopačeva prsa nalazilo se nekoliko bijelih točkica,
  • 187. oko njih nešto tamnije točkice u obliku slova V, a oko njih još vrlo tamno područje. - To je samo nekakav odraz - promumlja Margaret Lukas, dekoncentrirana i nestrpljiva. Sada pogleda na ručni sat. Parker je ustrajavao. - Ali od čega se odraţava to svjetlo? Svi su još nekoliko trenutaka nepomično promatrali snimku. A onda: - Ha - reče Geller, dok se na njegovom zgodnom licu počeo pojavljivati osmijeh. - Čini mi se da kuţim. - Što to, Tobe? - upita Parker. - Nisi li ti odan katolik, Parkeru? - Ni slučajno. - Bio je posrnuli prezbiterijanac kojem je teologija Zvjezdanih staza bila prihvatljivija od većine religija. -Ja sam išao u isusovačku školu - reče Hardy. - Ako to nešto pomaţe. Ali Gellera nisu zanimala ničija iskustva s duhovnim pitanjima. On se s naslonjačem na kotačićima odgurne na suprotnu stranu minijaturnog prostora. - Pokušajmo s ovim. - Otvorivši neku ladicu, izvadio je maleni digitalni fotoaparat i predao ga Parkeru. Zatim ga je povezao s računalom. Nakon toga spajalicu za papir savio je u oblik slova X, otkopčao dva dugmeta na košulji i stavio spajalicu na prsa. - Snimi me - reče. Samo pritisni dugme. Parker pritisne i vrati mu aparat. Geller se vrati računalu, nešto utipka i na ekranu se pojavi tamna slika mladog agenta. - Zgodan tip - reče Geller. Potom pritisne još nekako tipki, postavi onu sjajnu srebrnu spajalicu u sredinu i poroe zumirati. Pošto se slika izgubila, na ekranu je ostao raspored svijetlih točkica identičan onom detalju s Kopačeve snimke. - Jedina je razlika - istakne Geller - što njegova ima ţućkasti sjaj. A to znači da naš mali nosi zlatni kriţić. - To dodajte našem opisu napadača, obavijestite sve - naloţi Margaret Lukas. - I recite im da smo potvrdili da je bijelac. Cage radiovezom obavijesti Jerrvja Bakera, te mu reče neka informacije prenese ljudima koji pročešljavaju teren. Jedina osobina za identificiranje Kopača - činjenica da nosi kriţić.
  • 188. Je li religiozan? Nosi li ga za sreću? Ili ga je strgnuo s tijela neke ţrtve, kao trofej? Uto zazvoni Cageov telefon. Još je nekoliko trenutaka slušao. Spustio slušalicu. Slegnuo ramenima, obeshrabren. - Moja veza u Saveznoj upravi za zračni promet. Nazvali su sve stalne agencije na ovom području i raspitali se za unajmljivanje helikoptera. Čovjek koji odgovara opisu ucjenjivača potpisao je ugovor o najmu helikoptera s jednom tvrtkom u Clintonu, u Marvlandu. Predstavio se kao Gilbert Jones. -Jones? - ponovi C. P. sarkastičnim tonm. - Dovraga, kako je samo originalan. Cage nastavi: - Platio je gotovinom. Pilot je trebao pokupiti neki teret u Fairfaxu, a putovanje je zatim trebalo imati još jednu etapu, no Jones nije rekao kamo. Daljnje upute pilotu trebao je dati telefonom danas u pola jedanaest. Ali nije nazvao. Pilot je čist. - Je li mu Jones dao adresu ili broj telefona? Cageovo slijeganje ramenima govorilo je: "Jest, ali i jedno i drugo laţno". Uto se otvore vrata i neki muškarac u FBI-evoj vjetrovci kimne prema Margaret Lukas. - Bok, Steve - reče. - Agentice Lukas. Ovdje je dr. Evans. S Georgetowna. Onaj psiholog. Čovjek ude. - 'Večer - reče. - John Evans. - Bio je niţi nego što se moglo zaključiti po njegovom smirenom, dubj&om glasu. Tamna mu je kosa bila prošarana sjedinama i irrraoje uredno podšišanu bradu. Parkeru se odmah dopao. Osmijeh mu je bio opušten poput starih hlača od kepera koje je nosio i sivog pulovera na kopčanje. Umjesto aktovke, imao je tešku, ofucanu naprtnjaču. Pogled mu je bio brz i još prije nego što je posve stupio unutra, pomno je promotrio sve nazočne. - Hvala što ste došli - reče Margaret Lukas. - Ovo su agenti Cage i Geller. Ono je agent Ardell. Detektiv Hardy.
  • 189. Ja sam Margaret Lukas. - Načas pogleda Parkera, koji joj kimanjem glave pokaţe da ga moţe predstaviti pravim imenom. - A ovo je Parker Kincaid... stručnjak za dokumente. Nekoć je radio u FBI-u. - Zatim još doda: - Njegova je suradnja s nama povjerljive naravi, tako da bi nam bilo drago da nigdje ne spominjete njegovo sudjelovanje. - Razumijem - reče Evans. - I ja puno toga radim anonimno. Već sam namjeravao otvoriti svoje stranice na Internetu, ali sam zaključio da će me na njima početi opsjedati luđaci i čudaci. - On sada sjedne. - Čuo sam za događaje u kazalištu Mason. Sto se točno zbiva? Cage mu ukratko prepriča događaje, ucjenjivačevu smrt, poruku i ono što su dosada doznali o ubojici. - Znači, pokušavate utvrditi gdje će njegov partner sljedeći put napasti. - Upravo tako - reče Margaret Lukas. - Treba nam samo petnaest minuta da postavimo taktičku jedinicu na ţeljeno mjesto i ubijemo ga. Ali bez tih petnaest minuta ne moţemo. Moramo doći onamo. Parker upita: - Već ste čuli to ime? "Kopač"? - Imam poprilično veliku arhivu s podacima o kriminalcima. Kada sam čuo za ovaj slučaj, malo sam je pretraţio. Pedesetih godina pojavio se neki čovjek u Kaliforniji. Zvali su ga Kopač Grobova ili samo Grobar. Ubijen je u zatvoru, nekoliko mjeseci po dolasku. Obispo Men's Colonv. Nije imalo veze ni sa kakvim kultom ili nečim sličnim... Neki članovi glumačke druţine pod nazivom Kopači, šezdesetih godina u San Franciscu, uhićeni su desetak puta zbog sitnih krađa - uglavnom u prodavaonicama. Ništa strašno. Došao sam još i do nekakve motociklističke skupine u Scottsdaleu koja se zvala Grobari. Oni su sudjelovali u više kaţnjivih napada. No raspali su se sredinom sedamdesetih, a ja nemam podatke ni o jednom od pojedinačnih motociklista. Margaret Lukas obrati se Gelleru: - Nazovi policiju u Scottsdaelu i raspitaj se imaju li što o njima. Agent podigne slušalicu. - Ime "Kopač", u jednini, spominje se samo u Engleskoj, tridesetih godina. Čovjek se zvao John Barnstall. Bio je plemić...
  • 190. vikont ili tako nekako. Ţivio je u Devonu. Tvrdio da ima obitelj, no činilo se da ţivi sam. Pokazalo se da je Barnstall ubio ţenu i djecu, te još dvojicu-trojicu farmera iz okolice. Pod svojom je vilom iskopao pravi kompleks tunela i tijela drţao u njima. Sve ih je balzamirao. - Odvratno - promumlja Hardy. - Novinari su ga tako prozvali Kopačem... zbog tih tunela. Neka londonska banda sedamdesetih je godina preuzela njegovo ime, ali to su bile isključivo sitne ribe. - Ima li kakvih izgleda - upita Margaret Lukas - da je netko od naše dvojice čuo za Barnstalla? Nekako ga upotrijebio kao uzor? - To zasada odista ne mogu odrediti. Potrebno mi je više informacija. Trebalo bi utvrditi obrasce u njihovom ponašanju. Obrasce, pomisli Parker. Otkrivanje dosljednih obrazaca u sumnjivim dokumentima jedini je način otkrivanja krivotvorina: kut nagiba u pisanju slova, početak i završetak linija, oblik donjih vijuga na malim slovima y,g i q, stupanj podrhtavanja. Krivotvorinu nikada nije moguće procijeniti samo na temelju jednog dokumenta. On sada reče Evansu: - Trebali biste znati jedno... ovo moţda nije prvi put da su Kopač i njegov suučesnik učinili nešto ovakvo. Margaret Lukas reče: - Javio nam se jedan slobodni novinar. Uvjeren je da su ova ubojstva dio obrasca sličnih zločina. - Gdje? - U Bostonu, predgrađu New Yorka i Philadelphiji. Uvijek ista stvar... krađa ili iznuđivanje bili su glavni zločin, a taktička su ih ubojstva samo potpomagala. Evans upita: - Traţio je novac? - Tako je - reče Parker. - No dobro, jednom i nakit. - Onda mi se čini da nema nikakve veze s Barnstallom. Kod njega je dijagnoza vjerojatno bila paranoidna shizofrenija, a ne općenito antidruštveno ponašanje... kao kod ovog vašeg počinitelja. Ali zanimalo bi me više o zločinima u drugim gradovima. I ţelio bih doznati još o načinu funkcioniranja koji je pokazao danas.
  • 191. Hardy reče: - Mi ovdje pokušavamo pronaći njegovo skrovište. Ondje bismo mogli naići na mnoštvo informacija. Margaret Lukas razočarano odmahne glavom: - Nadala sam se da to ime Kopač nešto znači. Mislila sam da bi to moţda mogao biti nekakav ključ. Evans reče: - Oh, to još ne znači da ne moţemo doći do takvog ključa... samo ako dođemo do još informacija. Dobro je da ime nije uobičajenije. Ako je suučesnik, onaj poginuli, smislio ime Kopač, to nam govori nešto o njemu. Ako je bio Kopačev nadimak, to nam tada govori nešto o njemu. Znate, davanje imena, pridavanje nekog naziva, vaţno je za oblikovanje psihičkog profila. On pogleda Parkera. - Primjerice, kada vi i ja za sebe govorimo da smo "savjetnici", to ima određene psihološke implikacije. Time govorimo da smo voljni odreći se određenog dijela nadzora nad situacijom u zamjenu za određenu mjeru zaštićenosti od odgovornosti i rizika. To je sto posto točno, pomisli Parker. - Znate - reče Evans - rado bih se malo zadrţao ovdje. - Ponovno se nasmije, glavom pokaţe prema onoj slici iz mrtvačnice. - Još nikada nisam analizirao mrtvo tijelo. Bit će to pravi izazov. - Pomoć bi nam svakako dobro došla - reče Margaret Lukas. Bila bih vam zahvalna. Evans otvori svoju uprtnjaču i izvadi vrlo veliku metalnu termos-bocu. Otvorivši poklopac, ulio je crnu kavu u metalnu čašu. - Ovisnik sam - reče. A onda se nasmiješi. - To je nešto što jedan psiholog, vjerojatno, nikako ne bi trebao priznati. Ţeli li netko? Svi su odbili i Evans spremi termosicu. Liječnik izvuče mobilni telefon i nazove suprugu, kako bi joj rekao da će raditi dokasna. A to je Parkera podsjetilo na djecu, tako da je izvadio svoj telefon i nazvao kući. - Molim? - začuje se briţni glas gospode Cavanaugh. - Ja sam - reče Parker. - Kako je u utvrdi?
  • 192. - Zbog njih ću bankrotirati. I sav taj neobični novac iz Zvjezdanih staza... Nikako ne uspijevam shvatiti što je to. Namjerno me zbunjuju. - Uz njezin smijeh začuo je i djecu kako se smiju. Svakako su uz nju. - Kako je Robby? - upita Parker. -Je li još uzrujan? Ona sada nastavi prigušenim glasom. - Nekoliko je puta postao pomalo zlovoljan, ali Stephie i ja izvukle smo ga iz tog raspoloţenja. Bili bi presretni kada biste se do ponoći vratili kući. - Dajem sve od sebe. Je li Joan zvala? - Nije. - Gospoda Cavanaugh se nasmije. - I što je najneobičnije, Parkeru... Ali kada bi i nazvala i kada bih na displeju vidjela da je to njezin broj, moţda bih bila odviše zautzeta da se javim. A ona bi moţda pomislila da ste svi u kinu ili na salatama u Ruby Tuesdayju. Sto kaţeš na to? - To bi bilo vrlo zgodno, gospođo Cavanaugh. - Tako sam i mislila. Taj prikaz broja divan je izum, zar ne? - Da sam barem vlasnik tog patenta - reče joj on. - Nazvat ću kasnije. Prekinuli su vezu. Cage je čuo dio razgovora. Sada upita: - Tvoj mali? Sve u redu? Parker uzdahne. - Dobro je. Samo ima ruţne uspomene na... znaš, ono prije nekoliko godina. Evans uzdigne obrve, a Parker mu reče: - Dok sam radio za FBI, jedan je osumnjičenik provalio u našu kuću. - Primijetio je da ga sluša i Lukasica. - I vaš ga je sin vidio? - upita Evans. Parker reče: - Pokušavao je upasti upravo kroz Robbvjev prozor. - Isuse - promumlja C. P. - Mrzim kada se ruţne stvari događaju klincima. To stvarno mrzim, jebemu... - PTSP? - upita Margaret Lukas. Posttraumatski stresni poremećaj. Parker se brinuo da bi dječaka mogao pogoditi taj oblik poremećaja, pa ga je odveo specijalistu. Liječnik ga je, međutim, uvjerio da je sve u redu, jer je Robby bio vrlo mlad, a Lađar ga nije ni na koji način ozlijedio, tako da vjerojatno nema PTSP.
  • 193. Parker sve to objasni i pridoda: - Ali to se dogodilo neposredno prije Boţića. Tako da u ovo doba godine ima puno više takvih uspomena nego inače. Hoću reći, sve je u redu. Ali... Evans reče: - Ali dali biste sve na svijetu da se to nije dogodilo. - Upravo tako - reče Parker tiho, zagledan u uznemireno lice Margaret Lukas, pitajući se zašto joj je taj sindrom poznat. Terapeut upita: - Ali s njim je sve u redu. Mislim, večeras? - Posve u redu. Samo se ranije malo prestrašio. - I ja imam djecu - reče Evans. Tada pogleda Lukasicu. - Vi imate djecu? - Ne - reče ona. - Nisam udana. Evans joj reče: - Kada imate djecu, to vam je kao da ste izgubili dio uma. Oni vam ga ukradu i više nikada ne vrate. Bez prestanka se brinete da su uzrujani, da su se izgubili, da su tuţni. Katkada se čudim što roditelji uopće nekako funkcioniraju. - Doista? - reče ona, ponovno odsutna. Evans se vrati onoj poruci. Uslijedila je dugotrajna tišina. Geller je nešto tipkao. Cage se bio nadvio nad zemljovid. Margaret Lukas poigravala se pramenom plave kose. Ti bi pokreti bili koketni i privlačni da njezine oči nisu bile onako okamenjene. Nalazila se na nekom drugom mjestu. Geller se malčice uspravi u trenutku kada je nešto bljesnulo na njegovom ekranu. - Izvještaj iz Scottsdalea... - On sada počne čitati s ekrana. - U redu, u redu... Policija je znala za postojanje te bande, Grobara, ali nemaju nikakve veze s nekim tko je bio u njoj. Većina ih se povukla. Sada su obiteljski ljudi. Još jedna slijepa ulica, pomisli Parker. Evans uoči jedan drugi dokument i privuče ga. Izvještaj o većim zločinima - o Garvju Mossu i bombaškom napadu na njegovu kuću. - On je svjedok, ne? - upita Evans. - U onom skandalu s Upravom za školstvo. Margaret Lukas kimne.
  • 194. Dok je čitao, Evans je odmahivao glavom. - Ubojice uopće nije zanimalo hoće li ubiti i njegovu djecu... Strašno. - Zatim pogleda Margaret Lukas. - Nadam se da su dobro zbrinuti - reče liječnik. - Moss je pod zaštitom u našem sjedištu, a njegova je obitelj u drugoj saveznoj drţavi - reče mu Cage. - Ubijanje djece - promumlja psiholog, odmahujući glavom, te odgurne papir. I tada je stvar nekako krenula. Parker se iz svojih dana provedenih u FBI-u sjećao takvih situacija. Sati i sati, nerijetko i dani, čekanja; a onda se odjednom događa nešto zbog čega se sav trud isplatio. Iz telefaksa je izišao jedan jedini list papira. Hardy pročita tekst. - Iz Uprave za građevinske dozvole. Mjesta na kojima se u Gravesendu ruši i gradi. Geller na velikom monitoru prikaţe zemljovid tog područja i crvenom bojom označi mjesta koja je Hardy čitao s papira. Bilo ih je dvanaest. Margaret Lukas nazove Jerrvja Barkera i prenese mu lokacije. On joj se nekoliko trenutaka kasnije javio, govoreći kako već upućuje ekipe na traţena mjesta. Deset minuta nakon toga, u zvučniku na zapovjednom mjestu kroz pucketanje se začuo neki glas. Bio je to Baker. Novogodišnji voda dva Novogodišnjem vodi jedan. - Slušam - reče Margaret Lukas. - Jedna od mojih ekipa pronašla je neku prodavaonicu. Na uglu Mockingbirda i Sedamnaeste. Tobe Geller istog trenutka na karti označi to kriţanje. Molim te, razmišljao je Parker. Molim te... - Ondje prodaju papir i olovke kakve ste opisali. I izloţena je roba okrenuta prema izlogu. Neki paketi papira izblijedjeli su od sunca. - To! - prošapće Parker. Svi članovi ekipe nagnuli su se naprijed, zagledani u kartu na Gellerovom ekranu.
  • 195. - Jerry - reče Parker, uopće se ne trudeći oko kodnih imena koja taktički agenti toliko vole - jedno od mjesta na kojima se nešto ruši a o kojima smo govorili... nalazi se dvije ulice istočno od te prodavaonice. U Mockingbirdu. Neka ljudi krenu u tom smjeru. - Dogovoreno. Novogodišnji vođa dva. Prekidam. Na sljedeći poziv javila se Margaret Lukas. Nekoliko je trenutaka slušala. - Reci njemu - reče i preda telefon Tobeu Gelleru. Geller je slušao, kimao. - Odlično. To pošalji ovamo... na prioritetnu telefaks liniju MZM-a četiri. Imaš broj? Odlično. - Prekinuvši vezu, reče: - Ponovno iz Kompjutorsko-tehničke. Imamo popis iz ISP-ova na području Gravesenda. - Što to? - upita Cage. - Pretplatnika ISP-ova, davatelja usluga na Internetu - odgovori Geller. U tom trenutku zazvonio je telefaks i iz aparata iziđe još jedan papir. Parker ga obeshrabreno pogleda. U Gravesendu je bilo više pretplatnika nego što je očekivao - pedesetak. ->- Pročitaj mi adrese - reče Geller. - Ja ću ih unijeti. - Hardy ga posluša. Geller je na tipkovnici pisao brzo poput munje i čim bi detektiv pročitao adresu, na ekranu bi se pojavila crvena točkica. Za nepune dvije minute, sve su adrese bile označene. Parker uvidi da njegova zabrinutost nije imala valjane temelje. Unutar četiristo-petsto metara od one prodavaonice i mjesta rušenja nalazile su se samo četiri točkice. Margaret Lukas nazove Jerrvja Barkera i izdiktira mu adrese. Koncentrirajte se na te četiri. Vidimo se kod prodavaonice. To će biti nova polazna točka. - Dogovoreno. Prekidam. - Idemo - dovikne ona vozaču, nekom mladom agentu. - Čekaj! - poviče Geller. - Idite preko one prazne parcele. - On prstom kucne po ekranu. - Pješice. Doći ćete brţe nego automobili. Mi ćemo doći ulicom i vidimo se ondje.
  • 196. Hardy navuče jaknu. Ali Margaret Lukas odmahne glavom. Zao mi je, Len... O čemu smo ono razgovarali? Ţeljela bih da ostaneš u MZM-u. Mladi policajac podigne ruke, pogleda Cagea i Parkera. - Ţelim učiniti nešto. - Len, ovo bi mogla biti taktička situacija. Trebamo ljude za pregovaranje i pucnjavu. - On ne puca - reče Hardy, glavom pokazujući prema Parkeru. - On je forenzičar. Bit će u ekipi za pregled mjesta zločina. - Znači, ja trebam samo sjediti ovdje i vrtjeti palčeve? Je li tako? - Ţao mi je. Tako mora biti. - Nema veze. - On svuče jaknu i sjedne. - Hvala - reče Margaret Lukas. - C. E, i ti ostani ovdje. Pazi na utvrdu. A to, zaključi Parker, znači da treba paziti kako Hardy ne bi učinio nekakvu glupost. Veliki je agent shvatio poruku i kimnuo. Margaret Lukas naglo rastvori vrata. Cage iziđe. Parker navuče koţnu jaknu i pode za agentom. U trenutku kada je prolazio kroz vrata, Lukasica već zausti: - Imaš...? - U dţepu je - odgovori on kratko, dlanom udarajući po teškom pištolju kako bi se uvjerio da je kod njega, te dostigne Cagea, koji je polagano trčao preko zadimljene prazne parcele. Henry Czisman otpije maleni gutljaj piva. Alkohol mu nikako nije bio stran, no u tom je trenutku ţelio biti što trezveniji. Ali čovjek koji se uvečer na Staru godinu zatekne u nekom baru u Gravesendu postupit će pametnije bude li nešto pio, jer će u protivnom izazvati sumnju sviju nazočnih. Taj je krupni čovjek pola sata među dlanovima drţao Budweiser. Bar se zvao Joe Higgins' i Czisman je razdraţeno uočio da se apostrof nalazi na pogrešnome mjestu. Samo imenice, u posvojnom obliku, u mnoţini dobivaju apostrof na završetku, bez dodatnog s. Lokal se trebao zvati Joe Higgins's. Još jedan gutljaj piva. Uto se otvore vrata i Czisman ugleda nekolicinu agenata kako ulaze. Očekivao je da će netko ući tijekom potrage i silno ga je
  • 197. brinula mogućnost da tako naiđe na Lukasicu, Cagea ili onog savjetnika. Oni bi ga prepoznali i upitali se zašto ih prati. No ove ljude nije vidio nikada u ţivotu. Onaj mršavi starac koji je sjedio do njega nastavi: - I onda ja kaţem: "Blok je puknuo. Sto ću s blokom koji je puknuo? Recite mi što da radim!" I na to mi nije znao odgovoriti. Jebote patak! Što je, jebemu, mislio... da neću vidjeti? Czisman pogleda tog ispijeno mršavog tipa koji je na sebi imao poderane sive hlače i tamnu majicu s kratkim rukavima. Posljednji je dan u prosincu, a on nema kaput. Ţivi li u blizini? Na katu. Pio je viski koji je imao miris po antifrizu. - Nije znao odgovoriti, ha? - reče Czisman, pogleda prikovanog za agente. Pomno ih je proučavao. - Nije. I ja mu kaţem da ču ga sjebat' ako mi ne da novi blok. Znaš? Tom je crncu platio piće jer će agentima biti manje sumnjivo kada vide jednog crnca i jednog bijelca kako u baru kakav je Joe Higgins', bez obzira na apostrof, pognutih glava sjede zajedno uz pivo i smrdljivi viski, nego kada bi vidjeli samog bijelca. A kada nekome platiš piće, moraš mu dopustiti da ti priča. Agenti su nekakav papir - vjerojatno snimku poginulog Kopačevog suučesnika - pokazivali za stolom za kojim su sjedile tri lokalne vještice, napirlitane poput harlemskih kurvi. Czisman pokraj njih pogleda prema Winnebagu parkiranom na suprotnoj strani ulice. Czisman je promatrao FBI-evo sjedište u Devetoj ulici kada je vidio troje agenata kako jure na ulicu, zajedno s još dvanaestak ljudi. No, dobro, nisu mu dopustili da ide s njima, pa se on pobrinuo za vlastiti aranţman. Hvala Bogu što se u koloni našlo čak desetak vozila, tako da je jednostavno lijepo krenuo za njima - kroz crveno svjetlo na raskriţjima, vozeći brzo, bljeskajući dugim svjetlima, što policajci rade kada su u potjeri ali nemaju rotirku. Parkirali su se u skupini u blizini tog bara i, nakon kratkog dogovora, razmiljeli se na sve strane u potrazi za informacijama. Czisman se parkirao malo dalje u ulici i neopaţeno se uvukao u bar. U dţepu je imao digitalni
  • 198. fotoaparat i nekoliko je puta snimio agente i policajce kako se dogovaraju. Nakon toga više nije imao što raditi osim sjediti i čekati. Sada se pitao koliko su blizu pronalaţenju - kako je on to nazvao? - Kopačeve jazbine. - Hej - reče onaj crnac, koji je tek sada primijetio agente. - Koji su ovi? Murjaci? - To ćemo ubrzo doznati. Već trenutak kasnije jedan od njih prišao je šanku. - 'Večer. Mi smo savezni agenti. - Uredno je pokazao iskaznicu. - Zanimalo bi me je li tko od vas dvojice vidio ovog muškarca. Czisman pogleda fotografiju poginulog muškarca koju je vidio u sjedištu FBI-a i reče: - Ne. Crnac reče: - Izgleda mi mrtvo. Je'l mrtav? Agent upita: - Niste vidjeli nikoga tko bi mu mogao biti sličan? - Ne, gospodine. Czisman odmahne glavom. - Traţimo još nekog. Bijelca, trideset i nešto ili četrdeset i nešto godina. U tamnom kaputu. Ah, Kopača, pomisli Czisman. Neobično je čuti kako nekoga koga je u posljednje vrijeme tako dobro upoznao, netko drugi opisuje iz tako udaljene perspektive. On reče: - Ovdje ima puno takvih. - Imate pravo, gospodine. O njemu znamo samo da nosi zlatni kriţić. I da je vjerojatno naoruţan. Moţda je govorio o oruţju, hvalio se u vezi s tim. Kupač nikada ne bi činio takvo što, pomisli Czisman. Ali nije ih ispravio, nego je samo rekao: - Ţalim. - I odmahnuo glavom. - Ţalim - ponovi kao jeka onaj ljubitelj viskija. - Ako ga vidite, moţete li, molim vas, nazvati ovaj broj? - Agent i jednom i drugom uruči posjetnice. - Svakako. - Svakako. Pošto su agenti otišli, Czismanov pajdaš reče: - Što sve to znači? - Nemam pojma.
  • 199. - Ovdje se neprestano nešto događa. Droga. Kladim se da je droga. Nego, tako ja imam kamion kojem je puk'o blok. Čekaj. Jesam ti prič'o o svom kamionu? - Počeo si. - Pričat ću ti o tom kamionu. Czisman odjednom pomno pogleda muškarca koji je sjedio uz njega i osjeti istu onu znatiţelju koja ga je davno dovela do novinarskog posla. Ţelju za upoznavanjem ljudi. Ne kako bi ih eksploatirao, ne kako bi ih iskoristio, ne kako bi ih razotkrio. Nego kako bi ih razumio i objasnio. . Tko je taj čovjek? Gdje ţivi? Sto sanja? Sto je sve hrabro učinio? Ima li obitelj? Sto voli jesti? Je li pritajeni glazbenik ili slikar? Je li bolje, je li pravednije, da ţivi taj svoj bezvrijedni ţivot? Ili je bolje da umre sada, brzo, prije nego što ga bol - prije nego što ga tuga - poput snaţne struje povuče na dno? Ali Czisman u tom trenutku krajičkom oka ugleda kako se otvaraju vrata kamp-kućice i kako nekolicina ljudi ţurno izlazi. Ona ţena - agentica Lukas - izišla je trenutak kasnije. Svi su trčali. Czisman dobaci novac na šank i ustane. - Hej, ne ţeliš slušati o mojem kamionu? Bez riječi, krupni muškarac brzo priđe vratima, otvori ih i krene za agentima koji su polagano trčali preko pustih parcela Gravesenda. 18 1835 U trenutku kada se ekipa našla s njim, dvojica agenata Jerrvja Baker a već su bila pronašla skrovište. Pokazalo se da je riječ o ofucanoj kući s dva stana, dva ulaza od jedne stare zgrade koju su rušili - bilo je to jedno od gradilišta koja su pronašli. Posvuda je bilo ilovače i prašine od opeke. Baker reče: - Jednom paru na suprotnoj strani ulice pokazali smo ucjenjivačevu sliku. U posljednjih nekoliko tjedana vidjeli su ga tri ili četiri puta. Uvijek bi gledao dolje i hodao brzo. Nikada se ne bi zaustavljao i nikada se nikome nije obraćao.
  • 200. Dvadeset četvorica agenata i policajaca bila su raspoređena oko zgrade. - Koji je stan bio njegov ? - upita Margaret Lukas. - Donji. Izgleda da je prazan. Provjerili smo gornji kat. - Razgovarali ste s vlasnikom? Kako se zove? - upita Parker. - U tvrtki kaţu da se stanar zove Gilbert Jones - reče jedan agent. Dovraga... Ponovno to laţno ime. Agent nastavi: - A broj socijalnog osiguranja izdan je nekoj osobi koja je umrla prije pet godina. Ucjenjivač se prijavio za primanje usluga na Internetu, ponovno pod imenom Gilbert Jones, kreditnom karticom na to ime, ali to je jedna od onih rizičnih kartica. Poloţiš novac u banku kako bi je pokrio i vrijedi samo dok u banci imaš novac. Prema podacima iz banke, ovo mu je adresa. Sve ranije bile su laţne. Baker upita: - Ulazak sada? Cage pogleda Lukasicu. - Samo izvoli. Baker se posavjetuje s Tobeom Gellerom, koji je pomno pratio nešto na zaslonu svog prijenosnog računala. Nekoliko senzora bilo je usmjereno prema stanu u prizemlju. - Hladan poput ribe - izvijesti Tobe. - Infracrveni senzori ne hvataju ništa, a od zvukova imam samo zrak u radijatoru i kompresor na hladnjaku. Izgledi su deset prema jedan da je prazan, ali ako baš ţelite, moţemo provjeriti tjelesnu toplinu. I neki opaki tipovi mogu biti vrlo, vrlo tihi. Margaret Lukas doda: - Zapamtite... Kopač sam izrađuje prigušivače, tako da zna što radi. Baker kimne, a onda navuče pancirni prsluk i kacigu, te pozove još petoricu taktičkih agenata. - Dinamični ulazak. Isključit ćemo svjetla, ući kroz glavna vrata i istodobno kroz prozor u straţnjoj spavaćoj sobi. Imate zeleno svjetlo za neutralizaciju ako se pojavi i najmanja opasnost. Ja idem prvi kroz vrata. Ima pitanja? Nije ih bilo. I agenti su brzo zauzeli poloţaj. Jedini zvuk bilo je jedva čujno zveckanje njihove opreme. Parker se drţao u pozadini, iz profila gledao Margaret Lukas koja je koncentrirano stajala kod ulaznih vrata. Odjednom se
  • 201. okrenula i uhvatila ga kako je promatra. Uzvratila je hladnim pogledom. Dovraga i ona, pomisli Parker. Bio je bijesan jer mu je onako natrljala uši zbog pištolja. To je bilo posve nepotrebno, razmišljao je. A onda su se u kući ugasila sva svjetla i začuo se prasak, u trenutku kada su agenti mecima velikog kalibra razvalili ulazna vrata. Parker je promatrao snopove svjetla iz baterijskih svjetiljaka učvršćenih uz cijevi strojnica kako osvjetljavaju unutrašnjost stana. Očekivao je da će svakog trenutka začuti riječi: Ni makac! Na pod! FBI! Ali čula se samo tišina. Nekoliko minuta kasnije Jerry Baker iziđe iz kuće i skine kacigu. - Sve je čisto. Ponovno su se uključila svjetla. - Samo provjeravamo ima li kakvih eksplozivnih naprava. Još samo nekoliko minuta. I tako je na koncu jedan od agenata doviknuo kroz ulazna vrata: - Stan je čist. Dok je trčao prema ulazu, Parker je izgovarao svjetovnu molitvu: Molim te, daj da pronađemo nešto - neki trag dokaza, otisak prsta, poruku u kojoj će stajati koje je sljedeće mjesto napada. Ili barem nešto što će nam pokazati gdje je ucjenjivač ţivio, pa ćemo moći pretraţiti javne arhive i pronaći đavolju suzu iznad nekog slova / ili j.,. Dopusti da dovršimo ovaj naporan, naporan posao i vratimo se obitelji. Cage je ušao prvi, za njim Parker i Lukasica. Njih dvoje hodali su jedno uz drugo, bez riječi. U stanu je bilo hladno. Svjetla su jarko blistala. Bio je to deprimantan prostor, obojen blijedozelenim lakom. Pod je bio smeđ, ali se velik dio boje već bio oljuštio. Četiri su prostorije bile uglavnom prazne. U dnevnoj je sobi Parker vidio računalo na stalku, radni stol, prastari naslonjač iz kojeg je izlazio materijal za punjenje, nekoliko stolova. Ali, na svoje veliko razočaranje, nije vidio nikakve poruke, komade papira ili neke druge dokumente.
  • 202. - Imamo odjeću - dovikne neki agent iz spavaće sobe. - Provjerite etikete - naloţi Lukasica. Trenutak kasnije: - Nema ih. - Dovraga - reče ona Ijutito. Parker pogleda prozor dnevne sobe i upita se kakve je ucjenjivač imao prehrambene navike. Na napola otvorenom prozoru hladilo se četiri-pet velikih boca Mottovog soka od jabuka, te ofucana tava od lijevanog ţeljeza ispunjena jabukama i narančama. Cage pokaţe voće. - Moţda je gad imao zatvor. Nadam se samo da ga je jako boljelo. Parker se nasmije. Margaret Lukas nazove Tobea Gellera i zamoli ga da dođe provjeriti računalo i eventualne dokumente i elektronske poruke koje je ucjenjivač pohranio na hard disk. Geller je došao nekoliko minuta kasnije. Sjeo je za stol i prstima prošao kroz kovrčavu kosu, pomno promatrajući uređaj. A onda je podignuo glavu, pogledao oko sebe. - Ovdje tako smrdi - reče. - Zašto za promjenu ne bismo imali neke imućnije počinitelje? Sto je, pak, to? I Parker je osjećao taj miris. Nešto slatkasto, kemijsko. Jeftina boja na vrućim radijatorima, zaključi. Mladi agent uhvati električni vod računala i omota ga oko lijeve ruke. Zatim objasni: - U sebi bi mogao imati bombu za formatiranje... ako ga ne uključiš točno kako treba, aktivira program koji će izbrisati cijeli disk. Tada ga moţeš samo isključiti iz struje i pokušati do podataka doći kasnije, u laboratoriju. U redu, da vidimo... On pritisne prekidač. Računalo počne tiho zujati. Geller je već bio pripravan izvući ţicu iz zida, no samo trenutak kasnije široko se nasmiješio. Riješili smo prvu prepreku - reče i ispusti ţicu iz ruke. - Ali sada nam treba lozinka. Margaret Lukas promumlja: - Neće li to potrajati cijelu vječnost?
  • 203. - Ne. Trajat će... - Geller otvori kućište, uvuče ruku i izvadi nekakav maleni čip. Na ekranu se iznenada pojavi znak Windows 95. Geller reče: - Pribliţno toliko. - I to je sve što treba učiniti kako bi se zaobišla lozinka? - A-ha. - Geller otvori svoju torbu i izvadi tamnoplavi Zipuredaj. Uključivši ga u jedan port, instalirao ga je na računalo. Presnimit ću njegov hard na ove. - On na stol izbaci šest Zipdisketa. Uto zazvoni telefon Margaret Lukas. Ona se javi. Pošto je nekoliko trenutaka slušala, reče: - Hvala. - Prekinula je vezu. Na njoj se jasno vidjelo da nije ni najmanje zadovoljna. - Ispis brojeva nazivanih s ove linije. Zvao je samo vezu s Internetom. Nikakvih drugih poziva, ni dolaznih ni odlaznih. Dobijesa. Tip je bio pametan, razmišljao je Parker. Pravi majstor za zagonetke. Tri jastreba ubijala su kokoši na farmi... - Pronašli smo nešto u spavaćoj sobi - začuo se neki glas. Jedan agent s gumenim rukavicama na rukama ušao je u dnevnu sobu. U ruci je imao ţuti blok na kojem su bila napisana neka slova i oznake. Parker osjeti kako mu je srce ubrzalo rad. Otvorivši svoj kovčeg, izvadio je vlastite gumene rukavice. Uzevši blok, poloţio ga je na stol uz Gellera i nad njega povukao stolnu svjetiljku. Ručnim povećalom promotrio je prvu stranicu i odmah uočio da je slova napisao ucjenjivač - u onu je poruku piljio tako dugo da je rukopis sada već poznavao jednako dobro kao svoj i rukopis svoje djece. Đavolja suza iznad malog /... Parker je proučavao djelić po djelić papira. Veći dio činile su besmislene šare. Kao stručnjak za ispitivanje dokumenata, Parker Kincaid vjerovao je u psihičku povezanost čovjekovog uma i ruku: karakter ne otkriva to kako oblikujemo slova (to je grafološka glupost koja je, kako se čini, toliko prirasla srcu Margaret Lukas), nego bit onoga što pišemo i crtamo kada o
  • 204. tome zapravo ne razmišljamo. Kako pišemo bilješke, što crtamo na rubovima kada nam je mozak zaokupljen nečim drugim. Parker je na dokumentima koje je proučavao vidio tisuće crteţa noţeve, pištolje, obješene ljude, zaklane ţene, nekoliko genitalija, demone, iskešene zube, čovječuljke, zrakoplove, oči. Ali nikada nije vidio ono što je njihov ucjenjivač ostavio na ovim papirima: labirinte. Doista je majstor za zagonetke. Parker iskuša jedan-dva labirinta. Većina ih je bila vrlo sloţena. Na stranici je bilo i drugih crteţa, no njemu su pogled privlačili upravo labirinti. Osjećao je neodoljivu potrebu da ih riješi. Bio je to dio njegove prirode; Parker tu potrebu nije mogao nadzirati. Sada osjeti kako mu se netko pribliţio. Bila je to Margaret Lukas. Gledala je u blok. - Vrlo su sloţeni - reče. Parker podigne pogled prema njoj, osjeti kako ga je ovlaš dodirnula nogom. Bedreni mišići bili su joj vrlo snaţni. Zacijelo trči, zaključi on. Zamišljao ju je nedjeljom ujutro, u tajicama, oznojenu i zajapurenu, kako se nakon pet pretrčanih kilometara vraća kući... Sada vrati pogled na labirint. - To je zacijelo dugo crtao - reče ona, glavom pokazjući prema labirintu. - Nije - reče Parker. - Labirinte je teško rješavati, ali kada treba izraditi zagonetku, najlakši su upravo labirinti. Najprije nacrtaš pravi prolaz, a kada završiš, samo dodaješ slojeve i slojeve laţnih smjerova. Zagonetke su uvijek lagane kada znaš odgovor... Ona ga još jednom pogleda i udalji se, pomogne jednom tehničaru s otvaranjem madraca, u potrazi za novim dokazima. Baš kao u ţivotu, zar ne? Parker se pogledom vratio na ţuti blok. Podignuvši prvi list, na stranici ispod ugledao je gusto ispisane bilješke, stotine riječi napisanih ucjenjivačevim rukopisom. Pri dnu lista ugledao je nekakav stupac. Prve su dvije natuknice glasile:
  • 205. Postaja Dupont Circle, na vrhu pomičnih stuba, 9 h. Kazalište George Mason, loţa broj 58, 16 h. Boţe moj, pomisli, ovo su stvarne mete. Ovo nije varka! On podigne pogled i zazove Cagea: - Ovamo! Upravo u tom trenutku Margaret Lukas pojavila se na vratima i povikala: - Osjećam benzin. Miris benzina. Odakle dolazi? Benzin? Parker pogleda Tobea, koji se mrštio. I tada uvidi: da, to je onaj miris koji su uočili maločas. - Oh, Isuse. - Parker pogleda boce sa sokom od jabuke. Bila je to zamka - za slučaj da agenti udu u skrovište. - Cage! Tobe! Svi van! - Parker skoči na noge. - Boce! Ali Geller ih pogleda i reče: - Sve je u redu... Pogledajte: nema detonatora. Moţete.. I u tom trenutku kroz prozor je uletjela bujica metaka koja je stol pretvorila u komadiće svijetlog drva, razmrskala boce i ruţičastim benzinom prekrila zidve i pod. 19 18.50 Tisuće nevidljivih metaka, milijun. Više metaka nego što ih je Parker vidio ili čuo za svih onih tjedana obuke u Quanticu. Staklo, drvo, komadići metala poletjeli su dnevnom sobom. Parker se šćućurio na podu, a onaj dragocjeni ţuti blok još se uvijek nalazio na stolu. Pokušao je doći do njega, no kiša metaka zasula je pod ispred njega, tako da je poskočio i stisnuo se uza zid. Lukasica i Cage provukli su se kroz ulazna vrata i samo beţivotno sjeli u hodniku, izvučenih pištolja, kroz prozor traţeći metu. Povici, zahtjevi za novim ljudima, pozivi u pomoć. Tobe Geller odgurnuo se od stola, ali noge stolca zapele su za neravni pod, tako da je pao na leda. Kompjutorski ekran urušio se uz prasak, pogođen desecima metaka. Parker ponovno pokuša dohvatiti ţuti blok, ali se samo baci na trbuh u trenutku kada je jedan rafal zasuo zid, usmjeren točno prema njemu. Izbjegavši zrna, ostao je nepomično leţati na podu.
  • 206. Razmišljao je, kao i prethodne večeri, kako se gotovo jednako boji ranjavanja kao i smrti. Ne bi mogao podnijeti pomisao na to da ga djeca gledaju ozlijeđenog, u bolnici. I da se ne moţe brinuti za njih. Tijekom kratkog predaha, Parker krene prema Tobeu Gelleru. A Kopač, negdje vani, moţda na nekom krovu, tada spusti cijev i počne pucati prema onoj metalnoj tavi u kojoj se nalazilo voće. I ona je na tom mjestu bila s određenim ciljem. Meci su se uz zveket odbijali od metala, a iskre su počele padati na benzin. Uz pravu grmljavinu, tekućina prodorna mirisa u tom se trenutku zapalila. Parkera je eksplozija kroz vrata izbacila na hodnik. Leţao je na boku, pokraj Cagea i Lukasice. - Ne, Tobe! - krikne Parker, pokušavajući se vratiti. Ali divovski plameni val ispunjavao je vrata i prisilio ga na povlačenje. Njih je dvoje čučalo u hodniku bez prozora. Margaret Lukas bila je na telefonu, Cage na drugome: - ... moţda krov! Ne znamo... Zovi vatrogasce... Jedan agent pogođen. Ne, dva... Još je tamo. Gdje je, dovraga? A Kopač je samo pucao. - Tobe! - poviče ponovno Parker. - Hej! - poviče Geller. - Pomognite mi. Parker načas na suprotnoj strani vatre koja je bjesnjela unutra ugleda mladića. Leţao je sklupčan na podu. Vatra je gutala stan, no Kopač je i dalje pucao. Iz te uţasne strojnice u dnevnu sobu u plamenu ispaljivao okvir za okvirom. Geller se ubrzo više nije vidio. Činilo se da stol na kojem se nalazio onaj ţuti blok guta vatra. Ne, ne! Tragovi koji vode do sljedećih ciljeva pretvaraju se u pepeo! Nekakvi glasovi: - ...gdje je? - ... se događa? Gdje? Prigušivač i potiskivač bljeska. Ne moţemo ga pronaći... Nema vizualnog... nema vizualnog! - Jebemu, ne, još uvijek puca! Netko je vani! Isuse... - Tobe! - poviče Cage i također pokuša ponovno utrčati u stan, ispunjen uskovitlanim narančastim plamenima koji su se miješali
  • 207. s crnim, crnim dimom. Ali agenta je u hodnik vratila nevjerojatna vrućina - i još jedna serija uţasnih crnih rupa od metaka koje su se ţarile u zid kraj njega. Novi hici. I još i još. - .. .onaj prozor... Ne, pokušaj s onim. Cage poviče: - Dovedi vatrogasna kola! Odmah! Lukasica poviče: - Već su na putu! Zvuk s uređaja ubrzo se izgubio pod grmljavinom plamena. U toj su buci jedva razaznavali glas jadnog Tobea Gellera. Pomozite mi! Molim vas! Pomozite mi... - Postajao je sve tiši. Margaret Lukas još jednom, posljednji put, pokuša ući. No, načinila je samo nekoliko koraka, a onda je sa stropa pala jedna greda i zamalo je zgnječila. Ona krikne i ustukne. Posrćući i gušeći se od dima, Parker joj pomogne da se pribliţi ulaznim vratima u trenutku kada je pravi tornado plamenova uletio u hodnik i neumoljivo krenuo prema njima. - Tobe, Tobe... - vikala je ona, nezadrţivo kašljući. - Umire... - Moramo izići - poviče Cage. - Odmah! Korak po korak pribliţavali su se ulaznim vratima. Izluđen panikom i hipoksijom zbog zraka zahvaćenog plamenom, Parker je svim srcem ţelio oglušiti, samo da ne čuje te povike iz stana. Svim srcem ţelio da oslijepi kako ne bi vidio gubitke i bol koje im je nanio Kopač, svim tim dobrim ljudima, ljudima koji imaju obitelj, ljudima koji imaju djecu kao on. Ali Parker Kincaid nije bio ni gluh ni slijep i bio je ondje, itekako je bio ondje, u samome srcu tog uţasa - s pištoljem u desnoj ruci, dok je lijevom obavijao Margaret Lukas i pomagao joj da iziđe kroz dimom ispunjeni hodnik. Čuj, Kincaid, ti posljednjih nekoliko godina ţiviš u ulici Sezam... - ...nema lokacije... nema vidljivog bljeska... Isuse, što je to... vikao je Jerry Baker, ili netko drugi. U blizini vrata Cage je posrnuo. Ili netko drugi. Već trenutak kasnije Parker i dvoje agenata kotrljali su se stubama pred ulazom prema hladnome zraku. Unatoč tome što
  • 208. su uţasno kašljali i što im je pogled bio zamagljen od suza, Cage i Lukasica dočekali su se u obrambenom poloţaju, kao i ostali agenti koji su već stajali ondje. Obrisali su oči i pogledom prešli preko vrhova zgrada, traţeći mete. Parker, koji je klečao iza nekog stabla, poveo se za njima. Čučeći iza zapovjednog vozila, C. P. Ardell drţao je M-16 u blizini debelog obraza, dok je Len Hardy prijetio malenim revolverom. Detektiv je pomicao glavu naprijed-natrag, dok su mu se na licu odraţavali strah i smetenost. Margaret Lukas uhvati pogled Jerrvja Bakera i prošapće: - Gdje? Gdje je, dovraga? Taktički agent rukom pokaţe prema nekom prolazu iza njih i vrati se radiouređaju. Cage je bolno iskašljavao dim koji je progutao. Bez hica su protekle dvije minute. Baker je govorio u Motorolu: - Novogodišnji voda dva... Počinitelj je bio istočno od nas, činilo se da puca odozgo, pod blagim kutem. U redu... Gdje? ...u redu. Samo pazite. - Još dugo nije rekao ništa, samo je pogledom pretraţivao obliţnje zgrade. A onda je nagnuo glavu kada se netko vratio na vezu. Baker je još nekoliko trenutaka slušao. A onda reče: - Mrtvi su? O, Boţe... Nema ga? Tada se pridigne, spremi oruţje u futrolu. Priđe Cageu koji je brisao usta papirnom maramicom. - Ušao je u zgradu iza nas. Ubio par koji je ţivio na katu. Nestao je u onom prolazu. Nema ga. Nitko ga nije vidio. Parker pogleda prema mobilnom zapovjednom mjestu i na prozoru ugleda Johna Evansa. Liječnik je stravični prizor promatrao sa znatiţeljnim izrazom na licu: onako kako dijete katkada gleda mrtvu ţivotinju, bez emocija, omamljeno. Moţda i jest stručnjak za teoriju kriminalnog nasilja, ali vjerojatno nikada iz prve ruke nije vidio slučaj u praksi. Parker potom ponovno pogleda kuću, sada obavijenu plamenom. Nitko ne moţe preţivjeti taj pakao. Oh, Tobe...
  • 209. Sirene su parale noćnu tamu. Vidio je bljeskajuća svjetla kako se odraţavaju na oba kraja ulice dok su se vatrogasna kola sve više primicala. Nestali su i svi dokazi. Dovraga, drţao ih je u ruci! Onaj ţuti blok s mjestima na kojima će biti izvedena sljedeća dva napada. Zašto ih, dovraga, nije pogledao deset ssekundi ranije? Zašto je dragocjene sekunde uludo utrošio na one labirinte? Parker je ponovno stekao osjećaj da je sam dokument neprijatelj, te mu je hotimice odvraćao pozornost, kako bi Kopač imao vremena napasti ih. Dovraga. Da je... - Hej - poviče netko. - Hej, ovdje! Treba mi pomoć! Parker, Lukasica i Cage okrenu se prema agentu u FBIevoj vjetrovki. Trčao je uskim prolazom uz kuću u plamenu. - Netko je ovdje - dovikne agent. Na zemlji je leţala neka pojava, na boku, okruţena aureolom plavičastog dima. Parker zaključi da je čovjek mrtav. No on odjednom podigne glavu i poviče: - Ugasite ga! - Bio je to promukli šapat. - Dovraga, ugasite ga! Parker iz očiju obriše suze izazvane dimom. Onaj muškarac na tlu bio je Tobe Geller. - Ugasite ga! - poviče on ponovno, a glas mu se izgubi u stravičnome kašlju. - Tobe! - Margaret Lukas potrči prema njemu, zajedno s Parkerom. Mladi je agent zacijelo iskočio kroz plamen i kroz prozor. Ovdje, u prolazu, bio je izloţen Kopačevim hicima, ali ga ubojica moţda nije vidio. Ili se nije ni potrudio pucati u čovjeka koji je očito tako gadno ranjen. Jedan bolničar dojuri do njega i upita: - Jeste li ozlijeđeni? Je li vas nekamo pogodio? Ali Geller je samo sluđeno vikao: - Ugasite ga, ugasite ga! - Svakako će ugasiti poţar, sinko. Kamioni su već ovdje. Ugasit će ga za koju minutu. - Bolničar čučne. - Ali moramo...
  • 210. - Ne, dovraga! - Geller bolničara odgurne iznenađujućom snagom i pogleda izravno Parkera: - Onaj papir, blok! Ugasite ga! - Rukom je pokazivao malenu vatru pokraj svoje noge. O tome je govorio cijelo vrijeme, ne o poţaru u kući. Parker pogleda papir. Vidio je kako plamen guta jedan od onih kompliciranih labirinata. Bio je to ţuti blok. Donijevši odluku u djeliću sekunde, Tobe Geller napustio je svoje diskete i ščepao ucjenjivačeve bilješke. Ali blok je sada gorio, stranica s bilješkama savijala se i pretvarala u crni pepeo. Parker svuče jaknu i pomno je poloţi preko bloka, kako bi ugasio plamen. - Pazi! - dovikne netko. Parker podigne pogled upravo u trenutku kada je komad drvene oplate u plamenu tresnuo na zemlju, na metar od njega. S tog mjesta uvis je poletio roj narančastih iskrica. Parker se nije obazirao na njih, nego je oprezno podignuo jaknu i pogledao štetu. Plamen je počeo šikljati kroz zid iza njih. Činilo se da cijela kuća nekako tone i premješta se. Bolničar reče: - Moramo se pomaknuti. - Zatim domahne svom partneru koji pritrči s nosilima. Pošto su Gellera oprezno poloţili na njih, odjurili su, izmičući se krhotinama koje su padale posvuda uokolo. - Moramo se povući! - poviče neki muškarac u crnom vatrogasnom ogrtaču. - Gubimo zid! Srušit će se na vas! - Samo trenutak - reče Parker i načas pogleda Margaret Lukas. Bjeţite odavde! - Ne moţeš ostati ovdje, Parkeru. - Pepeo je odviše krhak! Ne mogu ga samo tako uzeti. - Podigne li blok, pepeo će se pretvoriti u prah i tako će ostati i bez posljednje mogućnosti da rekonstruiraju stranice. On pomisli na svoj kovčeg koji je ostao u stanu i koji je sada uništen, te na bocu posebnog parafinskog ulja koja je u njemu, a kojim bi mogao ojačati uništeni papir i zaštititi ga. Ali sada je još mogao samo pomno pokriti pepeo i nadati se da će ga moći ponovno sastaviti u laboratoriju. S krova uto padne oluk i jednim
  • 211. se krajem, na samo nekoliko centimetara od njega, zarije u zemlju. - Slušajte me, gospodine! - poviče vatrogasac. - Parkeru! - zazove ga ponovno Lukasica. - Hajde! Povukla se za nekoliko metara, ali je zastala, nepomično zagledana u njega. Parkeru tada nešto sine. Otrčao je do susjedne kuće, otkinuo lagana vrata s mreţom i udarcem cipele razbio staklo. Zatim je podignuo četiri veća komada stakla. Vratio se bloku, koji je na tlu leţao poput ranjenog vojnika, te se spustio na koljena. Pomno i oprezno dva lista oprţenog papira - jedine na kojima je nešto pisalo - poloţio je između dvaju komada stakla. Tako su ispitivači dokumenata u FBI-u nekoć štitili uzorke koje bi dobili na analizu. Bilo je to prije izuma tankih plastičnih folija. Komadi drva u plamenu padali su oko njega. Osjetio je mlaz vode u trenutku kada su vatrogasci usmjerili šmrk prema plamenu iznad njega. - Prestanite! - poviče im, mašući rukom. Pribojavao se da će voda dodatno uništiti njegovo dragocjeno blago. Nitko se nije obazirao na njegove prosvjede. - Parkeru - poviče Margaret Lukas. - Odmah! Zid samo što nije pao! Na zemlju su pale još nebrojene drvene grede. No on je i dalje bio nepomičan, na koljenima, i pomno stavljao komadiće pepela u stakleni sendvič. A onda, dok su posvuda oko njega padali komadi drva, opeke i zapaljeni komadi oplate, Parker je polagano ustao, ispred sebe drţeći staklo, i udaljio se od plamena, savršeno uspravljen i oprezna koraka, poput posluţitelja koji na nekom otmjenom prijemu donosi pladanj s vinom. Toš jedna snimka. Skljoc. Henry Czisman stajao je u prolazu na suprotnoj strani ulice u odnosu na kuću u plamenu. Iskre su polagano i skladno letjele uvis, nalik na vatromet promatran s velike udaljenosti. Kako je to samo vaţno. Biljeţiti događaj.
  • 212. Tragedija je tako brza, tako prolazna. Ali bol nije. Bol ostaje zauvijek. Skljoc. On svojim digitalnim aparatom snimi još jednu sliku. Policajac leţi na zemlji. Moţda mrtav, moţda ranjen. Moţda glumi da je mrtav. Kada Kopač dođe u grad, ljudi čine što god je potrebno, samo da bi ostali ţivi. Odbacuju hrabrost i leţe sklupčani još dugo pošto mine opasnost. Henry Czisman sve je to već vidio. Slika: zid kuće pada usred plamene eksplozije prelijepih uţarenih komada drva. Slika: policajka kojoj niz lijevi obraz klize tri potočića krvi. Slika: svjetlo plamena odraţava se na kromu vatrogasnih kola. Skljoc, škljoc, škljoc... Nikako mu nije bilo dovoljno snimaka. Jednostavno je morao zabiljeţiti svaku pojedinost tragedije. On sada pogleda prema jednoj strani ulice i ugleda nekolicinu agenata koji su razgovarali s prolaznicima. Čemu se uopće gnjaviti, pomisli. Kopač je došao i Kopač je otišao. Znao je da bi i on trebao otići. Nikako ga ne smiju vidjeti ovdje. I tako je već počeo spremati aparat u dţep. Ali onda je ponovno pogledao kuću u plamenu i nešto ugledao. Da, da. To ţelim. To mi treba. Podignuo je aparat, usmjerio ga i pritisnuo dugme. Slika: onaj muškarac koji se predstavlja kao Jefferson, iako mu to nije pravo ime - čovjek koji je sada toliko neraskidivo povezan s ovim slučajem - odloţio je nešto na poklopac motora nekog automobila, nagnut naprijed, i iz tog nečeg nešto čita. Je li to knjiga? Časopis? Ne, blista kao komad stakla. Na slici se zapravo vidjela samo ukočena, krajnja koncentriranost tog muškarca koji je staklo omotao svojom koţnom jaknom, onako kako bi otac za izlazak na hladan noćni zrak umotao novorođenče. Skljoc. Dakle, ovako... Zaštititi gradonačelnika. I ne kritizirati savezne agente.
  • 213. Voditelj Slade Phillips nalazio se u jednom kafiću na Dupont Circleu. U blizini je još uvijek bilo nekoliko desetaka vozila hitne pomoći čija su svjetla bljeskala u sivoj večeri. Ţute policijske trake vidjele su se posvuda. Phillips je pokazao svoju novinarsku propusnicu i našao se s druge strane tih oznaka. Ono što je vidio pri dnu pokretnih stuba silno ga je potreslo. Kaša krvi koja se još uvijek sušila. Komadići kostiju i kose. On je... - Oprostite - reče neki ţenski glas. - Vi ste Slade Phillips. S WPLT-a. Televizijskim je voditeljima zla sudbina namijenila da zauvijek budu poznati i po imenu i po prezimenu. Nitko nikada ne kaţe "gospodin". On podigne pogled s kave i ugleda neku koketnu mladu plavušu. Traţila je autogram. On joj se potpiše. - Tako ste, onak', dobri - reče ona. - Hvala. Odlazi. - I ja bih ţeljela jednog dana biti na televiziji. - To je lijepo. Samo idi. Ona se zadrţala još nekoliko trenutaka, a kada je on nije pozvao da mu se pridruţi, udaljila se na visokim potpeticama, korakom koji je Phillipsa podsjećao na antilopin hod. Polagano je pio kavu bez kofeina. Taj pokolj u podzemnoj nikako nije mogao prestati razmišljati o tome. Isuse... Posvuda krv. Oštećenja na pločicama i udubljenja na metalu__ Komadići mesa i komadići kostiju. I cipele. Šest cipela leţalo je u krvi u podnoţju pokretnih stuba. Zbog nekog nejasnog razloga, to je bio najuţasniji prizor. Bila je to priča o kakvoj većina novinara sanja u ambicioznome srcu. Izvjestitelj si, idi, izvještavaj. Ipak, Phillips je uvidio da ne ţeli pokrivati taj zločin. Nasilje mu je odbojno, u svakom obliku. Bolestan ubojičin um u njemu izaziva strah. I sada je razmišljao: čekaj malo.
  • 214. Nisam izvjestitelj. Da se to barem sjetio reći onom ljigavcu, Wendyju Jefferiesu. Ja sam zabavljač. Zvijezda televizijskih sapunica. Ja sam televizijska zvijezda. Ali već je bio preduboko ušao u Jefferiesov dţep da bi odjednom postao toliko iskren. I tako je radio što bi mu ovaj naloţio. Pitao se zna li gradonačelnik Kennedy za njegov dogovor s Jefferiesom. Vjerojatno ne. Kennedy je moralan kučkin sin. Bolji i od svih dosadašnjih gradonačelnika zajedno. Jer, ako Salde Phillips već nije Peter Arnett ili Tom Brokaw21, barem poznaje ljude. I zna da Kennedy doista ţeli dobiti priliku srediti grad koliko god moţe prije nego što ga birači izbace s tog mjesta. Sto će se nesumnjivo dogoditi na sljedećim izborima. A taj njegov Projekt 2000... Čovječe, stvarno moraš imati petlje kada se odlučiš nametnuti nove poreze tvrtkama u gradu. Tu je pokupio puno neprijatelja. Usto, Kennedy je u onom skandalu s Upravom za školstvo ispao kao nekakav veliki inkvizitor. Govorkalo se da je onom tipu koji je odao tajne dogovore, Garvju Mossu, ţelio isplatiti dodatnu nagradu iz gradskih proračunskih zaliha, pod uvjetom da ovaj bude pripravan izloţiti ţivot opasnosti i svjedočiti pred sudom (taj trošak, dakako, kongresmen Lanier kasnije je odbio odobriti). Govorkalo se i da će Kennedy razapeti sve koji imaju veze s korupcijom - čak i dugogodišnje prijatelje. Stoga je Phillips mogao opravdati ublaţavanje oštrice usmjerene prema Kennedyjevoj gradskoj vladi. Sve je to bilo podvrgnuto višim ciljeivma. Još kave bez kofeina. Uvjeren da bi prava kava utjecala na njegov veličanstveni bariton, ţivio je na bezolovnom. Pogledavši kroz prozor, ugledao je čovjeka kojeg je čekao. Sitnog, niskog muškarca. Radio je kao sluţbenik u sjedištu FBI-a, a Phillips se njegovim uslugama sluţio posljednjih godinu dana. Bio je to jedan od onih izvora "koji ţele ostati anonimni", a koji se neprestano spominju... izvori čiji je odnos s poštenjem pomalo
  • 215. nejasan. Ali kakve to ima veze? Riječ je o televizijskom novinarstvu, a to znači da vrijede drukčija pravila. Muškarac u trenutku kada je ušao u kafić načas pogleda 21 Dvojica vrlo uglednih američkih televizijskih novinara -prev. Phillipsa. Pogled mu je sijevao na sve strane, oprezno kao u kakvog nespretnog špijuna. On sada svuče kaput, ispod kojeg se pojavi loše krojeno sivo odijelo. Tip je u biti bio dostavljač, iako je Phillipsu rekao da je "upoznat" (daj, molim te...) s većinom "primarnih aktivnosti u vezi s donošenjem odluka" u FBI-u. Ego je tako gadna stvar, pomisli Phillips. - Bok, Timothv. - Sretna Nova godina - reče onaj muškarac i sjedne. Izgledao je poput leptira pribadačom učvršćenog za podlogu. - Da, da - reče Phillips. - Onda, što večeras imamo od dobrih stvari? Imaju musaku? Oboţavam musaku. - Nemaš vremena za jelo. Imaš vremena za pričanje. - Samo piće? Phillips rukom dozove konobaricu i naruči još kave bez kofeina za sebe, te običnu kavu za Timothv ja. - No, dobro... - Doimao se razočaranim. - Nadao sam se pivu. Televizijski se voditelj nagne naprijed. Prošapće: - Onaj luđak. Ubojica iz podzemne. Sto se događa na tom planu? - Ne znaju previše. Stvar je čudna. Neki spominju terorističku ćeliju. Neki govore o desničarskoj miliciji. Par ljudi misli da je riječ o običnom slučaju iznuđivanja love. Ali nema konsenzusa. - Treba mi malo više fokusa- reče Phillips. - Fokusa? Kako to misliš, fokusa? - Timothv pogleda obliţnji stol, za kojim je neki muškarac jeo musaku. - Za sve okrivljuju Kennedvja. A to nije fer. - A zašto ne bi bilo? Tip je idiot. Televizijski voditelj onamo nije došao kako bi raspravljao o gradonačelnikovim sposobnostima. Sto god povijest zaključila o mandatu Geralda D. Kennedvja, Slade Phillips dobiva 25.000
  • 216. dolara kako bi svijetu rekao da gradonačelnik nije idiot. Stoga nastavi: - Kako je FBI pristupio slučaju? - Stvar je komplicirana - reče Timothv, koji je ţelio postati agentom, ali je zauvijek bio osuđen na promašivanje svakog cilja koji bi si u ţivotu postavio. - Daju sve od sebe. Pronašli su počiniteljevo skrovište. Čuo si? - Čuo sam. Čuo sam i da je pobjegao, a prije toga se još vraški dobro raspucao po vama. - Još nikada nismo imali takvog protivnika. I on? Phillips suosjećajno kimne. - Čuj, samo vam pokušavam pomoći. Ne ţelim izići s pričom da je u postaji došlo do sabotaţe. Zato sam večeras ţelio razgovarati s tobom. Timothvjeve oči, nalik na oči kakvog psića, zablistaju i on upita: Priča? Da se radi o sabotaţi? - Tako je - reče Phillips. - Ali, što? - upita Timothv. - Kako glasi priča? - Zajeb u kazalištu Mason. - Kakav zajeb? Spriječili su ga. Gotovo i nije bilo poginulih. - Ne, ne, ne - reče Phillips. - Stvar je u tome da su mogli ukokati ubojicu. Ali su ga pustili. - FBI nije zeznuo stvar - reče Timothv, kao da se brani. - Bila je to sloţena tak-op. A njih je uţasno teško voditi. Sloţena tak-op. Taktička operacija, znao je dobro Phillips. Znao je i da je Timothv taj izraz naučio ne u FBI-u, nego vjerojatno iz nekog romana Toma Clancvja. - Svakako, ali kada to pribrojiš ostalim glasinama... - Kakvim glasinama? - Da je Kennedv ţelio isplatiti lovu, ali je FBI postavio nekakvu zamku. Samo što su zajebali stvar i ubojica ih je prokuţio, pa sada ubija tek tako, radi ubijanja. - To je sranje. - Nisam rekao... - zausti Phillips. - To nije fer. - Timothv je već praktički cendrao. - Hoću reći, imamo agente po cijelome gradu, kada bi trebali biti s obitelji. Blagdan je. Cijelu večer šaljem faksove... - Glas mu se izgubio u
  • 217. trenutku kada je uvidio da je spala krinka kojom je prikrivao svoju stvarnu funkciju u FBI-u. Phillips brzo reče: - Ne ţelim reći da i ja tako mislim. Ţelim samo reći da se priča kako su nasjeli i zeznuli stvar. Taj šupak ubija ljude. Ljudi traţe krivca. - Pa... - Postoji li još nešto na što se mogu koncentrirati? Netko drugi, ne samo FBI. - Oh, to je bilo to fokusiranje. - Jesam spominjao fokusiranje? - Da, ranije... Što kaţeš na gradsku policiju? Oni bi mogli biti faktor koji je doveo do zajeba. Phillips se upita koliko bi Wendy Jefferies platio za priču da je stvar zeznula gradska policija, koja u biti odgovara gradonačelniku Kennedvju. - Samo nastavi. To me ne uzbuđuje. Timothv se na trenutak zamisli. Potom se nasmiješi. - Čekaj malo. Nešto mi pada na pamet. - Je li dobro? - upita Phillips. - Pa, bio sam u sjedištu. I čuo nešto čudno. - Timothv se namršti, a glas mu se izgubi. Voditelj reče: - Hej, ta musaka doista izgleda dobro. Sto kaţeš... da naručimo? - U redu - reče Timothv. - I, da, mislim da je to što imam dobro. TRI JASTREBA Proučavanje varijacija u pismu osobito je vaţno. Te karakteristike valja ispitati osobito pomno. Riječi koje se ponavljaju treba usporediti, razmotriti prirodne varijacije i neprirodnu uniformnost. Osborn i Osborn: Problemi u vezi s ispitivanjem dokumenata 20 19.00
  • 218. Prijestolnica slobodnoga svijeta. Srce posljednje supersile na svijetu. A Cage je još jednom zamalo slomio osovinu kada je vladinom Crown Victorijom upao u još jednu rupetinu na cesti. - Prokleti grad - promumlja. - Oprezno - naloţi Parker, glavom pokazujući prema pomno umotanim komadima stakla koji su mu poput novorođenčeta počivali u krilu. Načas je bio pogledao ţute komade papira. Ali bili su gadno oštećeni i nije uspio vidjeti ništa što bi ukazivalo na mjesto trećeg i četvrtog napada. Morat će ih analizirati u laboratoriju. Asfaltom koji se raspadao, pod uličnom rasvjetom koja se ugasila još prije više mjeseci, a koju nitko nije popravljao, pokraj praznih stupova na kojima su se nekoć nalazili putokazi, odavno ukradeni ili raznijeti. Nove rupe na cesti. - Ne znam zašto uopće ţivim ovdje. - Cage slegne ramenima. U društvu Parkera i dr. Johna Evansa, agent je mračnim washingtonskim ulicama jurio prema sjedištu. - I ako padne snijeg, totalno smo sjebani - doda još. Čišćenje snijega također nije bilo jedna od jačih strana gradske uprave, tako da bi mećava mogla vrlo negativno utjecati na taktička djelovanja Jerrvja Bakera ako otkriju Kopačevo utočište ili mjesto sljedećeg napada. Evans je bio na mobitelu, razgovarao, kako se činilo, s obitelji. Zvučao je raspjevano, gotovo tepao, kao da razgovara s nekim djetetom, no na temelju nekoliko rečenica moglo se zaključiti da je na drugoj strani linije njegova supruga. Parker pomisli kako je neobično da jedan psiholog tako razgovara s drugom odraslom osobom. Ali kako on uopće moţe nešto govoriti o vezama? Kad bi Joan bila pijana ili neraspoloţena, Parker bi se često uhvatio kako se prema njoj odnosi kao prema kakvom desetogodišnjaku. Cage umješno otvori svoj telefon i nazove bolnicu. Zanimalo ga je u kakvom je stanju Geller.
  • 219. Pošto je prekinuo vezu, obrati se Parkeru: - Sretnik. Udisanje dima i iščašen noţni prst od iskakanja kroz prozor. Ništa više. Zadrţat će ga do sutra. Obične mjere opreza. - Trebalo bi ga javno pohvaliti - reče Parker. - Oh, bez brige. I Parker je podosta kašljao. Prodorni okus dima u njemu je izazivao mučninu. Tek šest ulica dalje Cage je Parkeru značajnim tonom rekao: - I tako... - I tako - ponovi Parker. A onda: - Što to znači? - Heeej, još ćemo se zabavljati? - reče agent i pljesne po upravljaču. Parker se nije obazirao na njega, nego je samo vratio komadić nagorjelog papira pod staklo koje je čuvalo one bilješke. Cage projuri oko nekog automobila koji se kretao sporo. Nekoliko trenutaka kasnije upita: - Kako ti u posljednje vrijeme ide ljubavni ţivot? Viđaš se s nekim? - Trenutačno ne. Od završetka posljednje stalnije veze, razmišljao je sada on, prošlo je već devet mjeseci. Lynne mu je nedostajala. Bila je deset godina mlađa od njega, zgodna, sportski tip. Zajedno su se odlično zabavljali - trčali, izlazili na večere, odlazili na jednodnevne izlete u Middleburg. Nedostajala mu je njezina ţivahnost, njezin smisao za humor (kada je prvi put došla k njemu, pogledala je potpis Franklina Delana Roosevelta22 i savršeno glumeći ozbiljnost rekla: "Oh, za njega sam čula. On je osnovao Franklin Mint23. Imam zbirku metalnih naprstaka."). Ali majčinska strana njezine ličnosti još nije bila procvjetala iako joj je bilo gotovo trideset godina. Kada je bila riječ o njegovoj djeci, odlično se zabavljala dok je s njima odlazila u muzeje i kino, no Parker je jasno uvidio da bi veća predanost djeci - i njemu - za nju ubrzo postala teretom. I u ljubavi, kao i u humoru, drţao je Parker, najvaţnije je vrijeme. Na koncu su se razišli, uz dogovor da za nekoliko godina, kada ona bude spremna za
  • 220. djecu, eventualno ponovno razmisle o nečem trajnijem. (Oboje su pritom, dakako, znali da se, kao ljubavnici, rastaju zauvijek.) Cage sada reče: - Aa-ha. Znači samo tako sjediš kod kuće? - Da - reče Parker. - S glavom u pijesku, kao noj Norman. - Tko? - Ma to ti je nekakva dječja knjiga. - Nemaš osjećaj da se oko tebe nešto događa, a da ti to propuštaš? - Ne, Cage, nemam. Imam samo osjećaj da mi djeca 22 (1882-1945.), 32. predsjednik SAD-a (1933-1945.) -prev. 25 Tvrtka koja proizvodi ukrasne predmete, lutke, stvari za kolekcionare -prev. odrastaju i to mi ne nedostaje. - To je vaţno. A-ha. Jasno mi je kako bi to moglo biti nekako vaţno. - Vrlo vaţno. Evans, koji je još uvijek telefonirao, supruzi je upravo govorio da je voli. Parker pokuša ne slušati. Te su ga riječi deprimirale. - Sto kaţeš na Lukasicu? - upita Cage na koncu. - Sto mislim? Dobra je. Daleko će dogurati. Moţda i do vrha. Ako prije toga ne implodira. - Eksplodira? - Ne, implodira. Rasprsne se prema unutra. Poput ţarulje. - Ta ti je dobra. - Cage se nasmije. - Ali ne pitam te to. Sto misliš o njoj kao ţeni? Parker se nakašlje. Zadrhti pri pomisli na metke i plamen. - Pokušavaš mi je namjestiti? - Dakako da ne. - A onda reče: - Samo mi je ţao što nema više prijatelja. Već sam zaboravio da si ti zabavan tip. Mogli biste se malo druţiti. - Cage... - Nije udana. Nema dečka. I, ne znam jesi li primijetio - reče lukavi agent - ali zgodna je. Nije tako?
  • 221. Svakako, čini mi se. Za jednu policajku... Dakako da je Parkeru bila privlačna - i to ne samo zbog izgleda. Prisjetio se tog njezinog pogleda kada je ranije tog dana promatrala Robbvja kako trči stubama. Do muškarčeva srca dolazi se preko njegove djece... Ali Cageu je rekao samo: - Jedva čeka da ovaj slučaj završi, pa da me više ne mora gledati. - Misliš? - upita agent, ovaj put cinično. - Čuo si je... u vezi s mojim oruţjem. - Dovraga, samo te nije ţeljela vratiti djeci s dupetom u crnoj vreći. - Ne, nije samo to. Gazim joj po prstima i to joj se ne sviđa. Ali i za nju imam novosti. Nastavit ću tako budem li mislio da sam u pravu. - Hej, bravo! - Kako to misliš? - Isto to rekla bi i ona. Pravi ste par... - Cage, ohladi malo... - Čuj, Margaret ima samo jedan cilj: hvatati kriminalce. Ego joj je velik, to svakako, ali to je dobar ego. Po kvaliteti je drugi istraţitelj kojeg poznajem. - Parker se nije obazirao na pogled koji je pratio tu izjavu. Cage se na trenutak zamisli. - Znaš što je kod Lukasice dobro? Brine se za sebe. - Što to znači? - Reći ću ti. Prije dva mjeseca provalili su joj u kuću. - Gdje ţivi? - U Georgetownu. - Takve se stvari ondje događaju, da - reče Parker. Koliko god volio Washington, u njemu nikada ne bi i ţivio. S djecom ni u snu. Broj zločina je uţasan. Cage nastavi: - Vratila se kući iz ureda i skuţila da su joj vrata nasilno otvorena. Kuţiš? Pas je iza kuće i... - Ima psa? Kakvog? - Ne znam. Odakle bih znao? Velikog crnog psa. Dopusti da dovršim. Najprije se uvjerila da je s njim sve u redu, a onda,
  • 222. umjesto da ga pozove unutra, vraća se u auto, navlači pancirku, uzima MP-5 i sama rješava pitanje sigurnosti. Parker se nasmije. Pomisao na bilo koju drugu mršavu i privlačnu plavušu koja se iskrada kroz vlastitu kuću, naoruţana strojnicom s laserskim nišanom, izgledala bi krajnje apsurdno. Ali u slučaju Margaret Lukas izgledala je savršeno prirodno. - I dalje ne kuţim što mi ţeliš reći, Cage. - Ništa. Samo ti govorim da joj ne treba nitko tko će se za nju brinuti. Ljudi kada su zajedno, Parkeru... znaš, muškarac i ţena... ne misliš da je tako nekako najbolje? Da se nitko ne treba brinuti za onog drugog? To je pravilo. Zapisi. Parker zaključi da agent misli na Joan. Cage je njega i Joan zajedno vidio više puta. I, svakako, Parkera je bivša supruga privukla jer je upravo traţila nekog tko će se za nju brinuti, a Parker je, budući da je u vrijeme kada su se upoznali tek bio ostao bez roditelja, imao očajničku ţelju za time da na nekoga pazi. Parker se u mislima vrati nekoliko sati, na trenutak kada se Margaret Lukas obraćala svojim ljudima u Gravesendu. Moţda ga je upravo to toliko uznemirilo, dok ju je slušao: ne toliko njezina stručnost koliko neovisnost. Još su se neko vrijeme vozili bez riječi. - MP-5? - upita Parker, zamišljajući tešku crnu strojnicu marke Heckler & Koch. - Da. Kaţe da ju je najviše brinulo to što bi, bude li morala pucati na počinitelja, mogla upropastiti neke od zidnih ukrasa. Ţenska čak i veze. Radi pokrivače... ne bi vjerovao. - To si mi već rekao. A taj počinitelj... uhvatila ga je? - Ne. Već je bio otprašio. Parker se prisjeti njezina bijesa u Gravesendu, pa upita Cagea: Što onda misliš, što joj je? Zašto je onako navalila na mene? Agent odgovori nakon nekoliko trenutaka: - Moţda ti zavidi. - Zavidi mi? Kako to misliš? Ali ovaj nije bio voljan odgovarati. - To ja ne mogu reći. Samo misli na to, pa kada te malo oprţi, nemoj joj jako zamjeriti, imaj malko razumijevanja.
  • 223. - To što mi govoriš uopće nema smisla, Cage. Zavidi mi? - To shvati kao jednu od onih svojih zagonetki. Ili ćeš je ti riješiti ili će ti ona dati rješenje. To ovisi o njoj. Ali ja ti neću pokazivati nikakve tragove. - A zašto bi me zanimalo rješenje zagonetke koja se zove Margaret Lukas? No Cage samo zaobiđe još jedan ponor na cesti i ne reče ništa. Evans zatvori telefon i iz termosice ulije novu šalicu kave. U njoj je bilo barem dvije litre tekućine. Parker ovaj put prihvati ponuđeni napitak i otpije nekoliko gutljaja jake kave. - Kako je obitelj? - upita ga Parker. - Djeci sam veliki duţnik. - Psihić se tuţno nasmiješi. - Koliko ih imate? - Dvoje. - I ja - reče Parker. - Koliko su stari? - Tinejdţeri. Pune ruke posla. - Nije odao pojedinosti i nije ţelio reći više od toga. - Vaši? - Osam i devet. - Ah, vi još imate nekoliko godina mira. Cage reče: - Najbolji su unuci. Vjerujte meni. S njima se igrate, uprljate ih od glave do pete, puštate ih da sladoled curi posvuda, razmazite ih do ludila, a onda ih lijepo vratite kući roditeljima. Uzmete pivce i pogledate tekmu. Ima nešto bolje od toga? Još su se nekoliko trenutaka vozili u tišini, a onda Evans na koncu upita: - Onaj incident koji ste spomenuli... U vezi s vašim sinom? Sto se dogodilo? - Čuli ste za Ladara? - upita Parker. Cage oprezno pogleda Parkera. Zatim vrati pogled na ulicu. Evans reče: - Sjećam se ponešto iz novina. Ali nisam siguran. Parkera je to iznenadilo; ubojica se u vijestima pojavljivao mjesecima. Moţda se liječnik tek doselio na područje Washingtona. - Bio je serijski ubojica u sjevernoj Virginiji, juţnom Marvlandu. Prije četiri godine. Oteo bi neku ţenu, silovao je i ubio, a tijelo bi ostavio u nekakvom čamcu,
  • 224. gumenom, drvenom, većem, manjem... Dvaput na Potomacu. Shenandoah. Jezero Burke u Fairfaxu. Tragovi su vodili do nekog tipa koji je ţivio u Arlingtonu, ali nikako nisu uspijevali prikupiti dovoljno dokaza. Ja sam ga na koncu uspio povezati s jednim od ubojica na temelju uzorka rukopisa. Uhitili su ga specijalci. Osuđen je, no pobjegao je na putu do saveznog zatvora. Upravo u to vrijeme ja sam bio usred bitke s bivšom oko skrbništva nad djecom. Sud mi je bio dodijelio privremeno skrbništvo. Djeca, domaćica i ja ţivjeli smo u kući u Falls Churchu. A onda je jedne noći, oko ponoći, Robby počeo vrištati. Otrčao sam u njegovu sobu. I ondje sam vidio Ladara... kako pokušava ući. Evans kimne, mršteći se od koncentriranosti. Oči su mu bile blijede i njima je sada pomno promatrao Parkera. Čak i sada, nakon toliko godina, Parkeru bi od tog sjećanja zadrhtalo srce: ne samo zbog prizora u kojem to manijakalno četvrtasto lice gleda kroz prozor spavaće sobe, nego i zbog čistog uţasa koji je osjetio Robby. Suze su mu klizile iz divovskih očiju, ruke nezaustavljivo drhtale. Evansu i Cageu nije spomenuo onih pet minuta, tada je imao dojam da je riječ o satima, trenucima krajnjeg uţasa: odveo je djecu u sobu u kojoj je spavala domaćica, čuvao vrata dok je slušao Ladara kako jurca kućom. Na koncu, a policajci iz okruga Fairfax još se uvijek nisu bili pojavili, ušao je u hodnik, sa sluţbenim revolverom u ruci. Sada uvidi da ga Evans promatra još pomnije. Osjećao se kao njegov pacijent. Uočivši taj izraz lica, liječnik odvrati pogled. Sada upita: - I ustrijelili ste ga? - Da, jesam. Pištolj je prebučan, pomislio je mahnito Parker u trenutku kada je opalio, znajući da taj prasak kod djece samo pojačava uţasnutost. Pištolj je prebučan! U trenutku kada se Cage zaustavio ispred sjedišta, Evans je već spremio termosicu u naprtnjaču i sada je poloţio ruku na
  • 225. Parkerovu podlakticu. Još jednom pomno je promotrio ispitivača dokumenata. - Znate što ćemo? Parker uzdigne obrvu. - Uhvatit ćemo tog kučkinog sina, pa ćemo se i vi i ja vratiti obitelji. Onamo kamo i pripadamo. Parker Kincaid pomisli: Amen. U laboratoriju za dokumente u sjedištu FBI-a ponovno se okupila cijela ekipa. Margaret Lukas bila je na telefonu. Parker je načas pogleda. Zagonetan pogled koji mu je uputila u sjećanje mu je vratio Cageove riječi iz automobila. Moţda ti zavidi... Ona vrati pogled na bilješke koje je pisala. On sada uoči njezin rukopis. Palmerova metoda. Zavidna preciznost i ekonomičnost. Bez nepotrebnih gluposti. Hardy i C. P. Ardell stajali su u blizini, također razgovarali mobilnim telefonima. Parker komade stakla poloţi na stol. Margaret Lukas zatvori telefon. Pogleda Cagea i ostale. - Kuća je posve izgorjela, PERT sve pregledava, ali nije ostalo ništa. Računalo i diskete posve su uništeni. Cage upita: - A zgrada s koje je Kopač pucao? - Cista kao Oswaldova soba u Dallasu - reče ona s gorčinom u glasu. - Ovaj su put došli do čahura, ali tip je... - Imao gumene rukavice - reče Parker uz uzdah. -Tako je. Kada je punio strojnicu. I koţne dok je boravio u stanu. Ni jednog jedinog traga. Uto se oglasi telefon i Margaret Lukas se javi: - Molim? .. .Oh, u redu. - Ona podigne pogled. - Sušan Nance. Ima nove informacije iz Bostona, White Plainsa i Philadelphije... o onim drugim napadima koje nam je spomenuo Czisman. Uključit ću zvučnik. Ona pritisne jedno dugme. - Izvoli, Sušan.
  • 226. - Došla sam do detektiva koji su radili na tim slučajevima. Kaţu da, kao i ovdje, nije bilo čvrstih forenzičnih dokaza. Nije bilo otisaka, nije bilo svjedoka. Svi su slučajevi i dalje otvoreni. Imaju fotografije našeg osumnjičenika koje smo poslali i nitko ga ne prepoznaje. Ali svi su rekli nešto slično. Nešto neobično. - A to je? - upita Parker. Pomno je čistio staklo pod kojim su se nalazili nagorjeli ţuti papiri. - U biti da su razmjeri nasilnog čina u velikom nesrazmjeru s plijenom. U Bostonu, u onoj draguljarnici..? Uzeo je samo jedan ručni sat. - Samo jedan sat? - upita C. P Ardell. - Samo je to uspio pokupiti? - Ne. Izgleda da je samo to i ţelio. Bio je Rolex, ali ipak... Vrijedio je samo oko dvije tisuće. U White Plainsu je pokupio trideset tisuća. U Philadelphiji, s onim ubojstvima u autobusu...? Na ime otkupnine traţio je samo stotinu tisuća. A od Washingtona traţi dvadeset milijuna, pomisli Parker. Tip traţi sve veći i veći plijen. Margaret Lukas očito je razmišljala na jednak način. Ona sada upita Evansa: - Progresivni počinitelj? Progresivni su počinitelji serijski kriminalci kod kojih zločini iz slučaja u slučaj postaju sve teţima. Ali Evans je odmahivao glavom. - Ne. Tako samo izgleda, ali progresivce uvijek vodi poţuda. To su najčešće sadoseksualni ubojice. - On koščatom nadlanicom protrlja bradu. Dlake su bile kratke, kao da je tek nedavno pustio bradu, i koţa ga je zacijelo svrbjela. - Postaju sve nasilnijima jer zločin ne zadovoljava njihovu potrebu. Ali kod zločina čiji je cilj profit progresivno se ponašanje susreće rijetko. Parker je predosjećao da je ta zagonetka puno kompliciranija nego što izgleda. Ili puno jednostavnija. U svakom slučaju, osjećao je frustriranost jer ne uspijeva uočiti moguća rješenja. Parker dovrši čišćenje stakla i svu pozornost usmjeri na dokaze. Počeo je proučavati ono što je ostalo od dviju stranica. Tako je
  • 227. obeshrabreno uočio da se velik dio pepela raspao. Šteta izazvana poţarom veća je nego što je mislio. Ipak će biti moguće na većim komadima pepela pročitati dio ucjenjivačevih biljeţaka. To se postiţe infracrvenim svjetlom na površini pepela. Izgorjeli tragovi tinte ili olovke odraţavaju drukčije valne duljine od izgorjelog papira i obično je moguće rekonstruirati velik dio slova. Parker stakla sa ţutim papirima oprezno poloţi jedno pokraj drugog pod Foster & Freemanov uređaj s infracrvenim svjetlom. Pognuvši se, uzeo je povećalo koje je pronašao na stolu (pritom je bijesno razmišljao: taj prokleti Kopač upravo mi je uništio antikni Leitz vrijedan pet stotina dolara). Hardy pogleda papir s lijeve strane. - Labirinti. Crtao je labirinte. Parker se, međutim, nije obazirao na taj list, nego je počeo proučavati onaj na kojem se spominjalo kazalište Mason. Pretpostavljao je da je ucjenjivač zapisao i posljednje dvije mete - određene za dvadeset sati i ponoć. Ali ti su komadići bili gadno ispremiješani i nagorjeli. - No, dobro, vidim nekoliko stvari - promumlja. Ţmirkajući, usmjerio je povećalo na jedan drugi dio papira. - Kriste - reče bijesno, odmahujući glavom. - Što? - upita C. P - Oh, ciljevi koje je Kopač već napao jasno se vide na papiru. Podzemna i kazalište Mason. Ali sljedeća dva... Ne mogu ih pročitati. Napad u ponoć, posljednji... lakše ga je čitati nego treći. Piši... - reče Hardvju. Detektiv uzme olovku i blok sa ţutim listovima. - Počni. Parker stisne kapke. - Izgleda kao "Mjesto na koje sam..." Da vidimo. "Mjesto na koje sam... te odveo". Potom crta. I još dio riječi "crn". Tu je onda rupa u papiru. Taj je dio posve nestao. Hardy pročita zapisano: - "Mjesto na koje sam te odveo - crn..." - I to je sve. Parker podigne pogled. - O čemu, dovraga, govori?
  • 228. Ali nitko nije imao pojma. Cage pogleda na ručni sat. - A što je s napadom u osam? Trebali bismo se koncentrirati na to. Imamo manje od sata. Parker pomnije pogleda treći redak, ispod natuknice u kojoj se spominjalo kazalište Mason. Proučavao ju je više od minute, nadvijen nad stol. Sada stane diktirati: - ..."Tri kilometra juţno. R...", veliko R. Ali nakon toga pepeo je posve izguţvan. Vidim puno tragova, ali riječ je samo o dijelovima slova. Parker uzme prijepis i priđe školskoj ploči na jednom zidu laboratorija. Sada prepiše riječi kako bi ih svi vidjeli: .. .tri kilometra juţno. R... ...mjesto na koje sam te odveo - crn... Sto to znači? - upita Cage. - O čemu to, dovraga, govori? Parker nije imao pojma. On se sada okrene od ploče i nagne nad staklo, kao da ţeli zastrašiti nekog nasilnog dječaka u školskom dvorištu. Ali komadići papira bez poteškoća su nadjačali protivnika. - Tri kilometra juţno od čega? - promumlja on. - "R". Što je R? Samo je nemoćno uzdahnuo. Uto se otvore vrata laboratorija i Parker prema njima pogleda jednom, pa još jednom. - Tobe! Tobe Geller nesigurnim korakom ude u prostoriju. Mladić se u međuvremenu preodjenuo i izgledalo je da se otuširao, ali i dalje je smrdio po dimu i s vremena na vrijeme bi zakašljao. - Hej, mali, ti ovdje nemaš što raditi - reče Cage. Margaret Lukas reče: -Jesi li ti poludio? Idi kući. - U svoj jadni samački stan? Pošto sam već otkazao dogovor sa sada već nesumnjivo bivšom djevojkom? Neće ići. - On se nasmije, ali i taj smijeh prekinuo je kašalj. Uspjevši ga zaustaviti, počeo je duboko disati. - Kako ide, stari? - upita ga C. P. Ardell, čvrsto ga zagrlivši. Na licu krupnog agenta jasno se odraţavala iskrena zabrinutost koju taktički agenti bez stida pokazuju. - Za moje opekline čak nema ni oznake stupnja - objasni Geller. Kao da sam se sunčao u Novoj Engleskoj. Sve je OK. - On
  • 229. ponovno zakašlje. - No, dobro, osim pluća. Za razliku od nekih predsjednika, ja jesam uvlačio. Nego... Kako stojimo? - Onaj ţuti blok...? - reče Parker tuţnim glasom. - Ţao mi je što ti moram reći, ali ne pomaţe nam puno. - Au! - reče agent. - Da, au... Margaret Lukas priđe stolu na kojem su se nalazili papiri. Zastane uz Parkera. On više nije osjećao ugodan miris sapuna, samo jedak miris dima. - Hmm - reče ona nakon nekoliko trenutaka. - Što? Prstom je pokazala komadiće pepela. - Neki od tih komadića mogli bi dolaziti nakon slova R, je li tako? - Moguće. - A na što te to podsjeća? Parker spusti pogled. - Na slagalicu - prošapće. - Tako je - reče ona. - A ti si majstor za takve zagonetke. Moţeš li ih ponovno sastaviti? Parker je sada promatrao stotine sićušnih komadića pepela. Stvar bi mogla potrajati satima, ako ne i danima; za razliku od pravih dijelova slagalica, rubovi komadića pepela bili su oštećeni i nuţno se nisu morali poklapati. Ali Parkeru je nešto palo na pamet. - Tobe... - Da? - Mladi agent zakašlje, pogladi sprţenu obrvu. - Postoje kompjutorski programi koji rješavaju anagrame, zar ne? - Anagrami, anagrami? Sto je to... još jednom...? Odgovorio mu je C. P. Ardell - muškarac s tetovaţama od kojeg se na području intelektualnih aktivnosti ne bi očekivali veći napori od uspoređivanja cijena piva u diskontnim prodavaonicama. - Premetaljke, sastavljanje različitih riječi od zadanih slova. Na primjer "sok" i "kos". Geller reče: - Oh, svakako. Ali ti, Parkeru, nikada ne bi upotrijebio nekakav software da ti pomogne u rješavanju zagonetke, zar ne?
  • 230. - Ne, to bi bilo varanje. - On se nasmiješi Lukasici, na čijem se nepomičnom licu pojavio tek kratak pogled u njegovom smjeru. Odmah potom vratila se komadićima pepela. Parker nastavi: - Nakon slijeda "...tri kilometra. R..."... Vidiš one komadiće slova na pepelu? Moţeš li ih ponovno sastaviti? Geller se nasmije. - Genijalna ideja - reče. - Skenirat ćemo uzorak rukopisa s one poruke. Na taj način dobit ćemo standarde za rekonstrukciju svih njegovih slova. Ja ću onda komadiće pepela snimiti digitalnim aparatom s infracrvenim filterom, izbaciti tonsku vrijednost nagorjelog papira. I tako ćemo dobiti fragmente slova. I kompjutor će ih onda sastaviti. - To će upaliti? - upita Hardy. - Oh, hoće - ocijeni samopouzdano Geller. - Samo ne znam koliko će trajati. Geller priključi digitalni aparat i načini nekoliko snimaka pepela te jednu snimku poruke. Pošto je aparat priključio na serijski port na računalu, počeo je prebacivati snimke. Prsti su mu letjeli tipkovnicom. Svi su samo šutjeli. Zbog toga je prodorno zvečanje Parkerovog telefona, samo trenutak kasnije, još više trgnulo sve nazočne. On iznenađeno poskoči i otvori mobilni telefon. Prije toga na ekranu je uočio svoj kućni broj. - Molim? - javi se. Krv mu se sledila kada je začuo napeti glas gospode Cavanaugh: - Parker. U pozadini je čuo Robbvja kako jeca. - Sto se dogodilo? - upita, dajući sve od sebe kako se ne bi prepustio panici. - Sve je u redu - reče ona ţurno. - Robby je dobro. Samo se malo prestrašio. Učinilo mu se da je iza kuće vidio onog muškarca. Ladara. Oh, ne... - U vrtu nije bilo nikoga. Uključila sam svjetla iza kuće. Pas gospodina Johnsona ponovno se oslobodio i skakao je kroz grmlje. Ništa više. Ali prestrašio se. Istinski prestrašio.
  • 231. - Dajte mi ga. - Tata? Tata! - Dječakov je glas bio slabašan od siline straha. Parkera je taj zvuk uzrujavao više od svega na svijetu. - Hej, Robby! - reče Parker vedrim tonom. - Sto je bilo? - Pogledao sam van. -Još je nekoliko trenutaka plakao. Parker zatvori oči. Robbvjev strah osjećao je kao svoj. Njegov sin nastavi. - I učinilo mi se da sam ga vidio. Boatmana. To je bilo... Prestrašio sam se. - Zapamti. To je samo grmlje. Sutra ćemo ga posjeći. - Ne, ovo je bilo u garaţi. Parker se sada ljutio na samog sebe. Iz čiste je lijenosti ostavio garaţna vrata otvorenima, a unutra je bilo više nego dovoljno smeća koje je moglo nalikovati na nekog uljeza. Parker sada upita sina: - Sjećaš se što radimo? Nije bilo odgovora. - Robby? Sjećaš se? - Imam štit. - Odlično. A kacigu? - Parker podigne pogled i uvidi da ga Margaret Lukas opčinjeno promatra. - Imaš kacigu? - Da. - odgovori dječak. - A svjetla? - Uključit ćemo ih. - Koliko svjetala? - upita Parker. - Sve do posljednjeg - odrecitira dječak. Oh, bilo je to tako teško, čuti glas vlastitog sina... I znati što sada mora učiniti. Pogledao je oko sebe, lica ljudi koji su mu večeras postali braćom. I pomisli: Moţeš se, uz sreću i snagu, na silu odvojiti od supruga i ljubavnica i kolega. Ali ne i od djece. Od djece nikada. Tvoje je srce zauvijek njihovo. U mikrofon sada reče: - Dolazim odmah. Budi bez brige. - Stvarno? - reče dječak. - Vozit ću koliko brţe budem mogao. Potom prekine vezu. Svi su ga promatrali, posve nepomično. - Moram ići - reče, pogledavajući Cagea. - Vratit ću se. Ali sada moram ići.
  • 232. - Mogu li kako pomoći? - upita Hardy. - Ne, hvala, Len - odgovori Parker. - Isuse, Parker - započne Cage, pogledavajući na zidni sat. - Ţao mi je što se uplašio, ali... Margaret Lukas podigne ruku i ušutka starijeg agenta, te reče: Kopač nikako ne moţe znati za tebe. Ali poslat ću dvojicu agenata pred tvoju kuću. Pomislio je kako je to njezin uvod, nakon kojeg će ga nagovarati da ostane. Ali ona nakon toga tiho doda: - Tvoj mali dečko? Idi kući. Usreći ga. Koliko god trajalo. Parker ju je još nekoliko trenutaka gledao u oči. Pitao se: je li pronašao ključ za labirint specijalne agentice Lukas? Ili je to samo pogrešan trag? Već joj je počeo zahvaljivati, ali je iznenada uvidio da bi svako pokazivanje zahvalnosti, svaka reakcija, poremetila tu osjetljivu ravnoteţu između njih dvoje. Stoga je jednostavno kimnuo i ţurno izišao. Dok se udaljavao, jedini zvuk u laboratoriju bio je Gellerov promukli glas, koji se obraćao računalu: - Hajde, hajde, hajde. Onako kako očajni kladitelj moli konja koji na stazi zaostaje za ostalima. 21 19.20 Točkicu po točkicu. Promatrali su kako sličice dolaze svaka na svoje mjesto. Na ekranu Tobea Gellera. I dalje potpuna zbrka. Margaret Lukas hodala je amo-tamo, razmišljala o anagramima, o pepelu. Razmišljala o Parkeru Kincaidu. Kada dođe kući, kako će tješiti sina? Hoće li ga drţati? Citati mu? S njim gledati televiziju? Bit će od onih očeva koji s njim razgovaraju o problemima? Ili će dječaku pokušati odvratiti pozornost, misli mu udaljiti od straha? Odnijeti mu dar kako bi mitom raspršio tugu i bol? Nije imala pojma. Margaret Lukas znala je samo da ţeli da se Kincaid vrati, odmah, da stoji uz nju.
  • 233. No, dobro, to je ţelio jedan dio nje. Drugi je dio ţelio da se nikada ne vrati, da zauvijek ostane skriven u svojoj maloj utvrdi u predgrađima. Mogla bi... Ne, ne... No, hajde. Koncentriraj se. Margaret Lukas okrene se prema sićušnom doktoru Evansu, stane promatrati kako pomno proučava onu poruku s ucjenom, kako dlanom trlja kratku bradu. Njegove su blijede oči čovjeka uznemiravale i ona zaključi kako ne bi voljela da je to njezin terapeut. On iz termos-boce u šalicu ulije još kave. A onda objavi: - Imam određena opaţanja u vezi s ucjenjivačem. - Samo izvolite - reče mu ona. - Svakako ih uzmite s dozom rezerve - upozori liječnik. - Za valjanu bih analizu trebao još tonu podataka i barem dva tjedna vremena. Margaret Lukas reče: - Tako mi ovdje funkcioniramo. Nabacujemo zamisli. Ni za što vas nećemo drţati za riječ. - Na temelju onoga što smo vidjeli, rekao bih da je Kopač samo stroj. U stručnom ţargonu rekli bismo da je "zaštićen od profila". Nema smisla analizirati ga. To je kao da radite psihološki profil pištolja. Ali počinitelj, onaj muškarac u mrtvačnici... to je već druga priča. Znate za organizirane počinitelje? - Svakako - reče Margaret Lukas. Osnove kriminalističke psihologije. - Eto, ovo je bio visokoorganizirani počinitelj. Pogled Margaret Lukas skrenuo je na poruku dok je Evans opisivao muškarca koji ju je napisao. Doktor sada nastavi. - Sve je savršeno isplanirao. Termine, lokacije. Savršeno je, gotovo znanstvenički objektivno, poznavao ljudsku prirodu... znao je da će gradonačelnik platiti, primjerice, premda većina predstavnika vlasti ne bi pristala na takvo što. Imao je nebrojene slojeve rezervnih planova. Mislim na onu zapaljivu bombu u njegovom skrovištu. I pronašao je savršeno oruţje... Kopača, ljudsko biće koje funkcionira ali ne čini ništa osim ubijanja. Na sebe je preuzeo nemoguću zadaću i vjerojatno bi bio uspio da nije poginuo u onoj prometnoj nesreći.
  • 234. - U torbe smo postavili uređaje za praćenje, tako da se vjerojatno ne bi izvukao, ne, vjerojatno ne bi - istakne Margaret Lukas. - Oh - reče Evans - mogao bih se okladiti da je imao plan i za takav slučaj. Margaret Lukas uvidi da čovjek vjerojatno ima pravo. Liječnik nastavi. - Traţio je dvadeset milijuna. I za to je bio voljan pobiti stotine ljudi. Nije progresivni zločinac, ali je podizao uloge jer je znao, odnosno barem vjerovao, da se moţe izvući. Drţao je da je dobar... i bio je dobar. Drugim riječima, njegova je arogancija imala temelje u nadarenosti. - Zbog čega je gad samo još opasniji - progunda C. P. - Upravo tako. Ne bi se spotaknuo na nekakvu laţnu sliku o vlastitom egu. Tip je bio genijalan... - Kincaid je rekao da je bio visokoobrazovan - reče Margaret Lukas, ponovno ţaleći što ispitivač dokumenata nije s njima, kako bi zajednički razmatrali najrazličitije ideje. - To je u onoj poruci pokušao sakriti, no Parker je to odmah prozreo. Evans se na trenutak zamisli. - Sto je imao na sebi kada su ga prebacili u mrtvačnicu? C. R pronađe popis i pročita ga. Evans zaključi: - Znači, jeftinu odjeću. - Tako je. - A to baš i nije očekivano od osobe koja je dovoljno inteligentna da sve to organizira i koja traţi dvadeset milijuna dolara. - Istina - reče Cage. - A to znači... što? - upita Margaret Lukas. - Ja u tome vidim klasno pitanje - objasni Evans. - Mislim da je najviše volio ubijati bogate ljude, iz društvene elite. Smatrao se boljim od njih. Svojevrsnim narodnim junakom. Hardy istakne: - Ali u prvom napadu on i Kopač pobili su sve, ne samo imućne. Evans reče: - Ali razmislite malo o lokaciji. Dupont Circle. To je pravo vuppiejevsko područje. Nije baš Jugoistok. A kazalište Mason? Ulaznice za balet prodavale su se vjerojatno po šezdeset dolara. Tu je još i treća lokacija", podsjeti ih Evans. - Four
  • 235. Seasons. Iako ondje nije napao, poslao nas je onamo. Poznavao je to mjesto. I ono je vrlo otmjeno. Margaret Lukas kimne. To joj je sada izgledalo očito i bila je uzrujana jer joj ta činjenica nije sinula ranije. Sada se ponovno sjeti Parkera... toga kako on pristupa zagonetkama. Razmišlja o vrlo širokom kontekstu. Sto je, međutim, katkada vrlo teško. Koncentriraj se... - Mislim da je bio bijesan na bogataše. Na društvenu elitu. - Zašto? - upita Cage. - Još ne znam. Imamo premalo činjenica. Ali mrzio je elitu. Oh, bio je prepun mrţnje. I to ne smijemo smetnuti s uma dok pokušavamo odgonetnuti sljedeći cilj. Margaret Lukas pribliţi snimku iz mrtvačnice i pomno se zagleda u poginulog čovjeka. Sto se događalo u njegovoj glavi? Kojim se motivima rukovodio? Evans je pogleda i kratko se nasmije. - Sto je? - upita ona. On glavom pokaţe prema onoj poruci. - Imam osjećaj da sam analizirao poruku. Da je ona počinitelj. Ona je razmišljala na jednak način. Upravo to rekao je i Parker Kincaid. Koncentriraj se... - Samo malo, ljudi - reče Geller. - Nešto se pojavljuje. - Svi su se nagnuli prema ekranu na kojem su se vidjele riječi ".. .tri kilometra juţno. R. Iza tih riječi, računalo je ubacivalo kombinacije slova s onih komadića pepela. Program bi ih odbacivao kada potez olovke na jednom slovu ne bi odgovarao potezu na slovu s lijeve strane. Ali sustav je sada iza velikog slova R dodao malo /. Iza toga se formiralo novo slovo. - To je ono čudno i s točkom o kojoj nam je govorio Parker - reče Geller. - Đavolja suza - prošapće Margaret Lukas. - Tako je - reče Geller. - A nakon toga... slovo /. Je li to t? Proklete suze, ne vidim ništa.
  • 236. - Da - reče Margaret. - Nema sumnje... t. R-i-t. - Koje je sljedeće slovo? - upita Hardy, naginjući se prema ekranu. - Ne razaznajem... - promumlja Margaret Lukas. Odviše je nejasno. Neko kratko slovo... bez... kako ih je ono nazvao Parker... uzlaznih i silaznih linija. Nagnula se preko tehničareva ramena. Miris dima na njemu je još uvijek bio jak. Slova na ekranu jedva su se razaznavala, ali, da, to su svakako / i t. Sljedeće je slovo, međutim, bilo tek mutan skup točkica. - Dobijesa - promumlja Geller. - Računalo kaţe da je to slovo koje odgovara nizu. Potezi se poklapaju. Ali ne prepoznajem ga. Vidi li netko bolje od mene? - Izgleda mi kao nekakva cik-cak linija - reče Margaret Lukas. Moţda a ili x... Cage naglo podigne glavu. - Cik-cak? Moţe li biti z? - Ritz! - izlane Hardy. - Moţda Ritz-Carlton? - To će biti to! - reče Margaret Lukas, glavom pokazujući prema Evansu. - Navalit će na još bogatije ljude. - Svakako! - reče Evans. - I to je logično... s obzirom na sklonost zavaravanju... misli da ćemo prekriţiti hotele jer je jedan već upotrijebio. Geller se na pokretnom naslonjaču odgurne do drugog računala. Već pet sekundi kasnije na zaslonu je imao poslovni telefonski imenik. - U traţenom su području dva Ritza. Jedan u Tvsons Corneru. I drugi u Pentagon Citvju. Margaret Lukas reče: - Parker je rekao da se trebamo drţati samog Washingtona. Najbliţi je Pentagon City. Nazvala je Jerrvja Bakera i rekla mu koji je najnoviji cilj. Mobiliziraj sve taktičke agente u Washingtonu i Sjevernoj Virginiji. I u hotel u Tvsonsu pošalji temeljne ekipe. - Zatim još pridoda: - Znam da te neću usrećiti, ali bez kaciga. Mislila je na Kevlarove kacige - to je u FBI-evom ţargonu značilo da će agenti biti u civilu.
  • 237. - Sigurna si? - upita Baker nesigurno. Kada se agenti odijevaju za tajno promatranje, ne mogu nositi toliko štitnika kao u otvorenoj taktičkoj operaciji. Stvar je neusporedivo opasnija, osobito kada je počinitelj naoruţan automatskim oruţjem. - Moramo tako, Jerry. Jednom smo ga zamalo nagazili, tako da će sada biti plašljiv poput srne. Uoči li samo jednu neobičnu stvar, odjurit će poput munje. Ja preuzimam odgovornost. - U redu, Margaret. Dajem se na posao. Ona prekine vezu. Podignuvši pogled, uvidjela je da je Len Hardy nepomično promatra. Lice mu je odjednom izgledalo starije, nepopustljivije. Pitala se hoće li se još jednom s njom suočiti u vezi sa sudjelovanjem u taktičkoj ekipi. Ali on upita: - Operaciju izvodite u civilu? - Tako je. Nešto nije u redu, detektive? - To znači da nećete evakuirati hotel? - Ne, nećemo - odgovori ona. - Ali ondje će večeras biti tisuću ljudi. Margaret Lukas reče: - Bit će to uobičajena večer. Kopač ne smije ni u što posumnjati. - Ali ako prođe pokraj nas... hoću reći, ne znamo čak ni kako točno izgleda. - Znam, Len. On odmahne glavom. - Ne moţeš tako. - Nemamo izbora. Detektiv reče: - Znaš što je moj posao... prikupljam statističke podatke. Zanima te koliko slučajnih prolaznika pogine u tajnim taktičkim operacijama? Pokušate li s takvom taktikom, izgledi za ozbiljne ozljede medu neduţnim promatračima vjerojatno se kreću oko osamdeset posto. - Sto ti predlaţeš? - upita ga ona ljutito, dopuštajući mu da načas uoči i njezin temperament. - Zadrţi ljude u civilu, ali ukloni sve goste. Ako baš moraš, ostavi zaposlenike, no neka svi ostali iziđu. - U najboljem slučaju, u hotelu bismo imali pedeset-šezdeset agenata - istakne ona. - Kopač ude, očekujući pet stotina gostiju,
  • 238. a vidi ih tako malo? Odmah bi pobjegao. I otišao pucati na neko drugo mjesto. - Za ime svijeta, Margaret - promumlja Hardy - izvuci barem djecu. Margaret Lukas zašuti, pogleda prikovanog za poruku. - Molim te - ustrajao je detektiv. Ona ga pogleda u oči. - Ne. Kada bismo pokušali evakuirati samo jednu osobu, to bi se pročulo i došlo bi do panike. - Znači, jednostavno ćete se nadati najboljemu? Ona pogleda poruku. Kraj je blizo... Imala je dojam da joj se podsmjehuje. - Ne - reče. - Nego ćemo ga spriječiti. Eto što ćemo. - Načas pogleda Evansa: - Doktore, molila bih da ostanete ovdje. - Potom još Hardvja: - Ti se brini za komunikaciju. On bijesno uzdahne. - Idemo - reče Lukasica Cageu. - Moram svratiti do svog ureda. - Zašto? - upita Cage, glavom pokazujući prema njezinom drţaču na gleţnju. - Oh, još jedna rezerva? - Ne, idem po odjeću za proslavu. Moramo se dobro uklopiti u okolinu. - Za nas ima par dobrih stvari - reče Wendell Jefferies, s visoko podignutim rukavima na skupoj košulji krojenoj po mjeri. Ispod njih su se vidjeli mišići oblikovani u dvorani za fitness. Pritom je mislio na Sladea Phillipsa, znao je gradonačelnik Kennedv. Njih su se dvojica nalazila u uredu u Gradskoj vijećnici. Gradonačelnik je upravo odrţao još jednu neugodnu konferenciju za novinare, na kojoj je bilo tek desetak novinara, koji su se, još dok je govorio, javljali na mobilne telefone i pogledavali na pagere, u nadi da će iz nekih drugih izvora doći do boljih novosti. Tko bi ih za to zapravo mogao kriviti? Kriste, nije im imao što reći. Mogao ih je samo izvijestiti o moralu nekih od ţrtava koje je posjetio u bolnicama.
  • 239. - U programu će se pojaviti u devet - reče sada Jefferies gradonačelniku. - Sa specijalnim izvještajem. - Što će imati u njemu? - Ne ţeli mi reći - reče Jefferies. - Nekako misli da bi to bilo neetično. Kennedv se protegne i nasloni na kauču - laţnoj georgijanskoj sofi koju je kupio njegov prethodnik. Lak se Ijuštio s naslona za ruke. A tabure na koji je poloţio stopala veličine 46 bio je jeftin; pod jednom nogom bio je podmetnut komad presavijenog kartona kako se ne bi ljuljao. Još jedan pogled na mjedeni sat. Dragi naš gradonačelnice, veliko hvala što ste danas došli razgovarati s nama. Bila je čast slušati vas. Divna ste osoba za nas djecu i učenike i vaš posjet ţeljeli bi... bis... bismo obi... obiljeţiti prigodnim darom. Nadamo se da će vam se svidjeti... Velika kazaljka pomaknula se za jednu crticu. Za sat vremena, pomisli... koliko će ljudi umrijeti? Uto zazvoni telefon. Kennedv ga letargično pogleda i pusti Jefferiesa da se javi. - Molim? Stanka. - Svakako. Samo trenutak. - Slušalicu mu je dodao uz riječi: - Ovo je zanimljivo. Gradonačelnik uzme slušalicu. - Da? - Gradonačelnik Kennedv? - Tako je. - Ovdje Len Hardy. - Detektiv Hardy? - Tako je. Sluša... još netko nas sluša? - Ne. Ovo je moja privatna linija. Nakon još malo oklijevanja, detektiv reče: - Malo sam razmišljao... O onome o čemu smo razgovarali. Kennedv se pridigne, spusti noge na pod. - Reci, sine. Gdje si? - U Devetoj ulici. U sjedištu FBI-a. Tišina. Gradonačelnik ga potakne: - Hajde.
  • 240. - Više nisam mogao samo tako sjediti. Morao sam nešto učiniti. Mislim da griješi. - Lukasica? Hardy nastavi: -Otkrili su što će večeras napasti. Kopač, ubojica. - Jesu? - Kennedy snaţnom rukom čvrsto stisne slušalicu. Jefferiesu pokaţe neka mu doda olovku i papir. - Gdje? - Ritz-Carlton. - Koji? - Ne znaju točno. Vjerojatno u Pentagon Cityju... Ali, gradonačelnice, neće ih evakuirati. - Molim?!? - poviče bijesno Kennedy. - Lukasica ne ţeli evakuirati ljude. Samo će... - Čekaj malo - reče Kennedy. - Znaju gdje će pucati, a ona neće nikome reći? - Ne, goste će upotrijebiti kao mamac. Hoću reći, to se ne moţe drukčije reći. U svakom slučaju, razmišljao sam o onome što ste rekli. I odlučio nazvati. - I dobro si postupio. - Nadam se, to se svim srcem nadam. Više ne mogu razgovarati, gradonačelnice. Samo sam vam morao reći. - Hvala. - Jerry Kennedv prekine vezu i ustane. - Što je bilo? - upita Jefferies. - Znamo gdje će napasti. Ritz. Nazovi Reggieja, odmah ţelim auto. I policijsku pratnju. Dok je dugačkim koracima odlazio prema vratima, Jefferies upita: - A jedna zgodna televizijska ekipa? Kennedv pogleda pomoćnika. Značenje tog pogleda bilo je nedvosmisleno. Značio je: Dakako da ţelimo televizijsku ekipu. Obojica stoje nelagodno, jedan uz drugog, četiri prekriţene ruke, u Kopačevoj motelskoj sobi. Obojica gledaju televiziju. Neobično. Slike na televizoru Kopaču izgledaju poznato. Prikazuju ono kazalište. Mjesto na kojem se trebao onako zavrtjeti oko osi, kao u onoj šumi u Connecticutu, i mecima
  • 241. zasuti milijun listova. Kazalište u kojem se ţelio zavrtjeti, gdje se trebao zavrtjeti, ali nije mogao. Kazalište u kojem ga je... klik... onaj uţasni muškarac s divovskim vilicama i cilindrom došao ubiti. Ne, nije bilo tako... Gdje ga je došla ubiti policija. Promatra dječaka kako gleda televiziju. Dječak kaţe: - Sranje. Bez razloga, čini se. Baš kao Pamela. Kopač naziva sandučić glasovne pošte i čuje elektronički ţenski glas kako govori: - Nemate novih poruka. Spušta slušalicu. Kopač nema puno vremena. Gleda na ručni sat. I dječak gleda na njegov sat. Mršav je i krhak. Područje oko desnog oka pomalo je tamnije od njegove tamne koţe i Kopač zna da je onaj muškarac kojeg je ubio često udarao dječaka. Čini mu se da je sretan što ga je ustrijelio. Sto god značila riječ "sretan". Kopač se pita što bi čovjek koji mu govori stvari mislio o tom dječaku. A izričito mu je naloţio da ubije svakoga tko mu vidi lice. Dječak mu je dobro promotrio lice. Ali to ne... klik... ne izgleda... klik... u redu... to... ubiti ga. Izgleda mi da svaki dan volim te volim samo vise... Odlazi u minijaturnu kuhinju i otvara konzervu juhe. Dio ţlicom stavlja u tanjur. Gleda dječakove mršave ruke i dodaje još juhe. Rezance. Uglavnom rezance. Grije je u mikrovalnoj, točno šezdeset sekunda, kako stoji u uputama, kako bi juha bila "okrepljujuće vruća". Postavlja tanjur pred dječaka. Dodaje mu ţlicu. Dječak u usta stavlja prvu ţlicu juhe. Potom još jednu. A onda prestaje jesti. Promatra televizijski ekran. Malena glava oblikovana poput metka, klima se čas na jednu, čas na drugu stranu, kapci mu se spuštaju i Kopač uvida da je umoran. To se događa i njemu kada je umoran. On i dječak jako su slični, zaključuje.
  • 242. Kopač mu pokazuje prema krevetu. Ali dječak ga samo gleda sa strahom i ne reagira. Kopač rukom pokazuje prema kauču i dječak ustaje i odlazi na kauč. Lijeţe. I dalje ne odvaja pogled od televizora. Kopač uzima pokrivač i prebacuje ga preko dječaka. Kopač gleda televiziju. Ponovno vijesti. Pronalazi program s reklamama. Nude hamburgere, automobile i pivo. I slične stvari. Obraća se dječaku. - Kako... - Klik...- Kako se zoveš? Dječak ga gleda napola zatvorenih kapaka. - Tye. - Tye. - Kopač samome sebi nekoliko puta ponavlja to ime. - Sada idem... idem van. - Alvraćasse? Kako to misli? Kopač odmahuje glavom - glavom koja iznad sljepoočice ima malenu udubinu. - Vratit ćeš se? - mumlja dječak još jednom. - Vratit ću se. Dječak zatvara oči. Pokušava smisliti nešto drugo što bi mogao reći Tyeu. Neke bi riječi ţelio reći, ali ne sjeća se koje. To ionako nije vaţno jer dječak spava. Kopač mu navlači pokrivač prema glavi, da mu bude toplije. Odlazi do ormara, otključava ga i vadi jednu od kutija sa strjeljivom. Vadi gumene rukavice i puni dva Uzijeva okvira, a nakon toga još petnaest minuta ponovno priprema prigušivač. Zatim zaključava ormar. Dječak i dalje spava. Kopač ga čuje kako diše. Kopač promatra poderanu vrećicu s psićima. Već se spremao zguţvati je i baciti kada se sjetio da ju je Tye pogledao i da mu se, kako se činilo, dopala. Svidjeli su mu se psići. Kopač je ravna i polaţe pokraj dječaka, tako da će, probudi li se dok Kopača nema, vidjeti psiće i neće se bojati. Kopaču više ne treba vrećica s psićima. - Treći put upotrijebi običnu smeđu papirnu vrećicu - rekao mu je čovjek koji mu sve govori. Stoga Kopač sada ima običnu smeđu vrećicu. Dječak se okreće, ali i dalje spava.
  • 243. Kopač stavlja Uzi u smeđu vrećicu, navlači tamni kaput i rukavice i izlazi iz sobe. Dolje ulazi u automobil, lijepu Tovotu Corollu. Oboţava one reklame. Ooooh, svakodnevni ljudi... To mu se više sviđa od pjesme Oh, kakav osjećaj... Kopač zna voziti automobil. Vrlo je dobar vozač. Nekoć se vozio s Pamelom. Ona bi uvijek vozila brzo, a on polagano. Ona je dobivala kazne, on nikada. Otvara pretinac ispred suvozačeva mjesta. Unutra se nalazi nekoliko pištolja. Uzima jedan i sprema ga u dţep. - Nakon kazališta - upozorio ga je čovjek koji mu govori stvari - traţit će te više policajaca. Morat ćeš paziti. Zapamti, ako ti netko vidi lice... Zapamtio sam. iznad sljepoočice ima malenu udubinu. - Vratit ćeš se? - mumlja dječak još jednom. - Vratit ću se. Dječak zatvara oči. Pokušava smisliti nešto drugo što bi mogao reći Tyeu. Neke bi riječi ţelio reći, ali ne sjeća se koje. To ionako nije vaţno jer dječak spava. Kopač mu navlači pokrivač prema glavi, da mu bude toplije. Odlazi do ormara, otključava ga i vadi jednu od kutija sa strjeljivom. Vadi gumene rukavice i puni dva Uzijeva okvira, a nakon toga još petnaest minuta ponovno priprema prigušivač. Zatim zaključava ormar. Dječak i dalje spava. Kopač ga čuje kako diše. Kopač promatra poderanu vrećicu s psićima. Već se spremao zguţvati je i baciti kada se sjetio da ju je Tye pogledao i da mu se, kako se činilo, dopala. Svidjeli su mu se psići. Kopač je ravna i polaţe pokraj dječaka, tako da će, probudi li se dok Kopača nema, vidjeti psiće i neće se bojati. Kopaču više ne treba vrećica s psićima. - Treći put upotrijebi običnu smeđu papirnu vrećicu - rekao mu je čovjek koji mu sve govori.
  • 244. Stoga Kopač sada ima običnu smeđu vrećicu. Dječak se okreće, ali i dalje spava. Kopač stavlja Uzi u smeđu vrećicu, navlaci tamni kaput i rukavice i izlazi iz sobe. Dolje ulazi u automobil, lijepu Tovotu Corollu. Oboţava one reklame. Ooooh, svakodnevni ljudi... To mu se više sviđa od pjesme Oh, kakav osjećaj... Kopač zna voziti automobil. Vrlo je dobar vozač. Nekoć se vozio s Pamelom. Ona bi uvijek vozila brzo, a on polagano. Ona je dobivala kazne, on nikada. Otvara pretinac ispred suvozačeva mjesta. Unutra se nalazi nekoliko pištolja. Uzima jedan i sprema ga u dţep. - Nakon kazališta - upozorio ga je čovjek koji mu govori stvari - traţit će te više policajaca. Morat ćeš paziti. Zapamti, ako ti netko vidi lice... Zapamtio sam. Gore, u Robbyjevoj sobi, Parker je sjedio uz sina. Dječak je sjedio u krevetu, Parker u drvenom naslonjaču za ljuljanje koji je kupio u jednoj antikvarnici i neuspješno ga pokušavao ponovno obojati. Na podu je bilo najmanje dvadeset igračaka, a Nintendo 64 bio je uključen u stari televizor. Na zidovima posteri iz Ratova zvijezda. Luke Skywalker. I Darth Vader... Naša večerašnja maskota. To je rekao Cage. Ali Parker je nastojao ne razmišljati o Cageu. Ni o Margaret Lukas. Ni o Kopaču. Čitao je sinu. Čitao Hobita24. Robby se posve uţivio u priču, iako mu ju je otac već čitao više puta. Toj bi se knjizi vraćali kad god bi se Robby bojao, zbog prizora ubijanja onog uţasnog zmaja. Taj bi dio knjige dječaku uvijek ulio hrabrost. Kada je maločas ušao u kuću, dječakovo se lice ozarilo. Parker je uhvatio sina za ruku i tako su zajedno izišli na straţnji trijem. Još mu je jednom strpljivo pokazao da ni iza kuće ni u garaţi nema
  • 245. nikakvih uljeza. Zaključili su da je ludi stari gospodin Johnson ponovno pustio psa, a nije zatvorio ogradu. I Stephie je zagrlila oca i upitala ga kako je prijatelj, onaj koji je u bolnici. - Dobro je - odgovorio je Parker, traţeći ali ne pronalazeći ni tračak istine koji bi mogao pridati toj izjavi. Oh, taj roditeljski osjećaj krivnje... Kako samo prţi savjest. Stephie je suosjećajno gledala kako Robby i Parker odlaze na kat čitati priču. U nekoj bi im se drugoj situaciji moţda pridruţila, no sada je instinktivno znala da ih treba ostaviti nasamo. To je bila još jedna od stvari u vezi s djecom koju je Parker naučio: prepiru se i nateţu kao zdrava djeca, pokušavaju nadmašiti jedno drugo, bave se uobičajenim bratsko-sestrinskim podmetanjima. Ipak, kada se dogodi nešto što utječe na samu bit jednog djeteta poput Ladara - drugo instinktivno zna što mu je činiti. Djevojčica se izgubila u kuhinji, govoreći: - Pripremit ću Robbyju iznenađenje za desert. Dok je čitao, s vremena na vrijeme pogledao bi Robbyjevo lice. Imao je zatvorene oči i izgledao posve zadovoljno. (Iz 24 Fantastični roman J. R. R. Tolkiena (1892.-1973.) iz 1937. -prev. Priručnika: "Katkada ti nije duţnost racionalno se nadmudrivati s djecom, ili ih podučavati ili čak primjerom pokazivati iznimnu zrelost. Trebaš samo biti s njima. Ne trebaš ništa više".) - Ţeliš da nastavim čitati? - prošapće. Dječak ne odgovori. Parker odloţi knjigu u krilo i ostane u naslonjaču koji se ljuštio. Polagano se ljuljao naprijed-natrag. Promatrao sina. Supruga Thomasa Jeffersona, Martha, umrla je nedugo nakon rođenja treće kćeri (i sama je djevojčica umrla u dobi od dvije godine). Jefferson, koji se više nije ţenio, mučio se samostalno podiţući druge dvije kćeri. Kao političar i drţavnik, često je morao biti odsutan, što je istinski mrzio. Vezu s djecom odrţavao je pismima. Djevojkama je napisao tisuću stranica, pruţao im potporu, savjete, ţalio se i izraţavao ljubav. Parker je Jeffersona poznavao dobro kao i svog oca, napamet znao neka od pisama.
  • 246. Jednog takvog pisma sjetio se i sada. Jefferson ga je napisao kada je bio potpredsjednik i usred ţestokih političkih bitaka između tada suparničkih stranaka. Tvoje pismo, draga moja Maria, od 21. siječnja, došlo je prije dva dana. Bile su to blistave mjesečeve zrake na pustome polju. Okruţen prizorima neprekidnog mučenja, zlobe i okrivljavanja, sveden na stanje u kojem nikakav pokušaj sluţenja ne moţe poboljšati ništa, postojanje smatram blagoslovom tek kada mi nešto u sjećanje vrati obitelj. Dok je sada tako promatrao sina, slušao kako kći u prizemlju zvecka posuđem, zabrinuto je razmišljao o pitanju, što bi činio često, podiţe li djecu na ispravan način. Koliko je samo puta noću leţao budan i brinuo se o tome. Naposljetku, to je dvoje djece odvojio od majke. To što su se sudovi i svi njegovi (kao i većina Joaninih) prijatelji sloţili da je to jedino razumno rješenje, značilo mu je vrlo malo. Samohranim ocem nije postao slučjano, zbog smrti, poput Jeffersona; ne, Parker je tu odluku donio sam. Ali je li to doista učinio zbog djece? Ili kako bi pobjegao od vlastite nesreće? To ga je tako često mučilo. Joan je prije braka bila tako draga, izgledala tako šarmantno. Ali velik dio toga, uvidio je kasnije, bila je gluma. Zapravo je bila prepredena i proračunata. Raspoloţenja su joj varirala od jedne krajnosti do druge - neko bi vrijeme bila vedra, a onda utonula u dane i dane bijesa, sumnjičavosti i paranoičnosti. Kada je upoznao Joan, tek je počeo doznavati koliko se ţivot mijenja kada kao mlad čovjek izgubiš roditelje. U partneru tada traţiš ili nekoga tko će se brinuti za tebe ili, kao Parker, nekoga za koga ćeš se ti brinuti. Ne misliš li da je tako najbolje? Da se nitko ne brine ni za koga? To je pravilo. Zapisi. Stoga nije bilo neobično što je pronašao ţenu koja je, iako lijepa i draţesna, imala i ćudljivu, bespomoćnu stranu. Prirodno, nedugo po rođenju djece, kada je njihov bračni ţivot počeo zahtijevati odgovornost i, katkada, jednostavno trud, rad i
  • 247. velike ţrtve, Joan se posve prepustila svome nezadovoljstvu i mračnim raspoloţenjima. Parker je pokušao sve čega se mogao sjetiti. S njom je išao psihoterapeutu, preuzeo lavovski dio duţnosti vezanih za djecu, pokušavao je šalama izvući iz neraspoloţenosti, planirao zabave, vodio je na putovanja, za obitelj priređivao doručke i večere. Ali medu tajnama koje je Joan pred njim sakrila bio je i alkoholizam u obitelji, tako da se iznenadio kada je uvidio da pije više nego što je mislio. S vremena na vrijeme iskušala bi dvanaest koraka ili neku drugu tehniku odvikavanja. Ali uvijek bi se vratila čašici. Sve se više udaljavala od njega i djece, vrijeme ispunjavala hobijima i hirovima. Polazila tečej kuhanja, kupovala sportski automobil, ovisnički kupovala, poput olimpijske sportašice trenirala u otmjenom fitness-klubu (gdje je i upoznala budućeg supruga Richarda). Ali bi se uvijek vraćala; njemu i djeci davala upravo onoliko koliko je bilo dovoljno. A onda se dogodio Incident. U lipnju, prije četiri godine. Parker se vratio kući s posla, u FBI-evom laboratoriju za ispitivanje dokumenata. Joan nije bilo kod kuće, a djecu je čuvala djevojka koju bi često angaţirali. To samo po sebi nije bilo neobično, niti je moglo posluţiti kao razlog za uznemirenost. Ali kada je otišao na kat kako bi se poigrao s djecom, odmah je uvidio da nešto nije u redu. Stephie i Robby, njoj su tada bile četiri, a njemu pet godina, sjedili su u svojoj zajedničkoj sobi i sastavljali Tinkertovse. Ali Stephie je bila nekako omamljena. Pogled joj je bio mutan, a lice ljepljivo od znoja. Parker je uočio da je na putu do kupaonice povraćala. Stavio ju je u krevet i izmjerio temperaturu. Nije bila povišena. Parker se nije iznenadio zbog toga što djevojka nije primijetila da je Stephanie bolesna; djeci je neugodno kada povraćaju ili uprljaju gaćice, pa često pokušavaju takve stvari zadrţati u tajnosti. Ali djevojčica - i njezin brat - nekako su izbjegavali izravne odgovore više nego što je Parker bio očekivao.
  • 248. Dječaku je pogled neprestano bjeţao prema sanduku s igračkama. ("Prvo gledaj oči", nalaţe njegov Priručnik. "Potom slušaj riječi".) Parker priđe sanduku i Robby počne plakati, moliti ga neka ne podiţe poklopac. Ali on ga je, dakako, otvorio. I ostao stajati, nepomičan, zagledan u boce s votkom koje je Joan onamo sakrila. Stephanie je bila pijana. Pokušala je oponašati mamu, piti Absolut - iz šalice sa slikom Winnie Pooh. - Mama je rekla da ne kaţemo ni riječi o njezinoj tajni - rekao mu je dječak kroz suze. - Rekla je da ćeš se ljutiti na nas ako ih pronađeš. Rekla je da ćeš vikati na nas. Dva dana kasnije podnio je zahtjev za razvod. Angaţirao je sposobnog odvjetnika i obavijestio Sluţbu za zaštitu djece, a Joan se tek potom potuţila na zlostavljanje. Bio je to pokušaj koji je njegov odvjetnik i očekivao. Ţena se borila, i to svim sredstvima - ali onako kako se netko bori kako bi zadrţao zbirku poštanskih maraka ili sportski automobil, a ne nešto što voliš više od samog ţivota. Na koncu, nakon nekoliko uţasnih mjeseci i desataka tisuća dolara, djeca su konačno bila njegova. Mislio je da će se moći koncentrirati na to da iznova organizira ţivot i djeci pruţi normalan dom. To je i radio - posljednje četiri godine. No ona je sada ponovno navalila na sve to, pokušavala promijeniti odluku o skrbništvu. Oh, Joan, zašto mi to radiš? Zar baš nikada ne misliš na njih? Nije ti jasno da se naš ego - ego roditelja - kada je riječ o našoj djeci mora raspršiti u blagonakloni dašak? Da je doista mislio da bi Robbvju i Stephie bilo bolje kada bi jednake količine vremena provodili i s ocem i s majkom, pristao bi a da ne bi ni trepnuo; to bi uništilo dio njegova bića. Ali pristao bi. Ipak, drţao je da bi to za njih imalo katastrofalne posljedice. I stoga će se nemilice boriti pred sudom i istovremeno štititi djecu od ogorčenosti tih rasprava. U ovakvim trenucima čovjek se mora boriti na dvjema frontama: protiv neprijatelja i protiv silne
  • 249. ţelje u sebi da i sam bude dijete i sa svojom djecom podijeli bol. Ali to jednostavno nije moguće. - Tata - reče Robby iznenada - prestao si čitati. - Mislio sam da spavaš. - On se nasmije. - Samo sam odmarao kapke. Umorili su se. Alija nisam umoran. Parker pogleda na sat. Petnaest do osam. Još petnaest minuta do... Ne, ne razmišljaj sada o tome. On upita sina: - Imaš štit? Ovdje je. - I moj. Uzevši knjigu u ruke, ponovno je počeo čitati. 22 19.45 Margaret Lukas promatrala je obitelji u hotelu Ritz-Carlton. Ona i Cage stajali su na glavnome ulazu, gdje su se okupljale stotine ljudi. Svi su došli zbog raznih zabava i svečanih večera. Margaret Lukas na sebi je imala tamnoplavi kostim koji je nacrtala i izradila sama. Bio joj je pripijen uz tijelo, izrađen od skupe češljane vune, i imao je dugačku plisiranu suknju. U sakou je načinila poseban urez kako bi bila sigurna da joj Glock 10, smješten na boku, neće pokvariti elegantan kroj. Kostim bi bio kao stvoren za operu ili neki otmjeni restoran, ali ovako ga je nosila samo na vjenčanja i pogrebe. Zvala ga je vjenčanosmrtnim kostimom. Petnaest minuta do osam. - Ništa, Margaret -^- začula je nekakav grubi glas u slušalici. C. P. Ardell. On se nalazio dolje, na jednome ulazu u hotel, u garaţi za parkiranje, i pretvarao se da je malčice pijani slavljenik. Krupni je agent nosio neusporedivo svakodnevniji kostim od Margaret Lukas - umrljane traperice i crnu koţnu bikersku jaknu. Na glavi je imao kapu sa znakom Redskinsa25, koju je nosio ne zbog hladnoće nego zato što nije imao kosu kojom bi prikrio ţicu od slušalice u uhu do radio-uredaja. U i oko hotela nalazilo se još šezdeset pet agenata u civilu, ukupno s više oruţja nego što bi čovjek zatekao na kakvoj izloţbi naoruţanja.
  • 250. Svi su traţili muškarca čijim opisom praktički i nisu raspolagali. Vjerojatno bijelac, vjerojatno prosječne grade. Vjerojatno nosi zlatni kriţić. Margaret Lukas i Cage u predvorju su promatrali lica gostiju, hotelske posluţitelje i sluţbenike. Nitko nije bio ni blizu njihovog slabašnog opisa Kopača. Ona u jednom trenutku uvidi da stoje prekriţenih ruku, baš kao elegantno odjeveni savezni agenti u zasjedi. - Reci nešto zabavno - prošapće ona. - Što? - upita Cage. - Odudaramo od okoline. Pretvaraj se da razgovaramo. - U redu - reče Cage uz širok osmijeh. - Onda, što kaţeš na Kincaida? To ju je pitanje zbunilo. - Kincaida? Kako misliš? - Samo pokušavam razgovarati. - On slegne ramenima. - Što misliš o njemu? - Ne znam. - O, još kako znaš - ustrajao je Cage. - Pametan je, ali kao počinitelj, ne onako svakodnevno, kao tip s ulice. Ovaj je put Cage slijeganjem ramena priznao da sugovornica ima pravo. - To je dobro. To mi se sviđa. -Još nekoliko trenutaka nije rekao ništa. - Na što ciljaš? - upita ona. - Ništa. Ne ciljam ni na što. Samo se pretvaramo da razgovaramo. 25 Football-momčad iz Washingtona - prev. To je dobro, pomisli ona. Koncentriraj se... Pomno su promotrili još desetak mogućih osumnjičenika. Odbacivala ih je zbog razloga koji su joj bili jasni na intuitivnoj razini, ali ih nije znala racionalno objasniti. Ulični instinkt... Trenutak kasnije Cage reče: - Dobar je to čovjek, taj Kincaid. - Znam. Puno je pomogao.
  • 251. Cage se nasmije na onaj svoj iznenađeni način... kao da ţeli reći: kuţim. Sada ponovi: - Pomogao. Još jednom tišina. Cage reče: - Ostao je bez roditelja neposredno nakon diplome. Onda je prije nekoliko godina imo bitku oko skrbništva nad djecom. Ţena je bila psihijatrijski slučaj. - To je gadno - reče ona i uputi se u masu. Okrznula se o nekog gosta koji je pod rukom imao sumnjivo izbočenje. Odmah je prepoznala mobilni telefon, te se vratila Cageu. Samu sebe zatekla je kako bez razmišljanja pita: - Sto se dogodilo? S njegovima? - Automobilska nesreća. Jedna od onih ludih stvari. Kod njegove su majke upravo bili otkrili rak i izgledalo je da su ga dijagnosticirali na vrijeme. Ali na njih je na devedeset jedinici naletio nekakav kamion. Išli su u Johns Hopkins na kemoterapiju. Stari je bio sveučilišni profesor. Nekoliko sam puta bio s njim u društvu. Drag tip. - Doista? - promumlja ona, pozornosti ponovno usmjerene na nešto drugo. - Povijest. - Što? - To je njegov stari predavao. Povijest. Ponovno tišina. Margaret Lukas na koncu reče: - Trebam samo malo glumljenog razgovora, Cage, ne ţelim da mi namještaš tipove. On odgovori: - A ja to radim? Zar bih ti ja to radio? Samo ti ţelim reći da čovjek ne susreće puno ljudi kakav je Kincaid. - A-ha. Moramo biti koncentrirani, Cage. - Ja jesam. I ti si koncentrirana. Nije mu jasno zašto se ljutiš na njega. - Stvar je vrlo jednostavna. Nije pazio na sebe. To sam mu rekla. Stvar smo riješili. Završetak priče. - Pošten je - pokuša Cage. - Častan momak. I pametan je... taj ti je njegov um čudna stvar. Trebala bi ga vidjeti s tim njegovim zagonetkama. - Da. Uvjerena sam da je genijalan. Koncentriraj se.
  • 252. Ali nije se koncentrirala. Razmišljala je o Kincaidu. Znači, i on je imao svoje incidente s velikim I - smrti i razvod. Napornu ţenu i borbu sa samostalnim podizanjem djece. To je bilo objašnjenje za dio onoga što je ranije uočila. Za one zidove. Kincaid... I dok je razmišljala o njemu, o stručnjaku za ispitivanje dokumenata, ponovno se sjetila one razglednice. Joevjeve razglednice. Tijekom puta s kojeg se nisu vratili, Tom i Joey posjetili su i njegove roditelje u Ohiju. Bilo je to neposredno uoči Dana zahvalnosti. Šestogodišnji sin poslao joj je razglednicu iz zračne luke, prije ukrcavanja u onaj prokleti, na propast osuđeni zrakoplov. Vjerojatno ni pola sata prije nego što se 737 srušio na nekakvo zaleđeno polje. Ali dječak tada nije znao da za slanje razglednica treba i poštansku marku. Zacijelo ju je ubacio u sandučić prije nego što je otac shvatio što radi. Dobila ju je tjedan nakon pogreba. Trebalo je platiti poštarinu. Platila je i sljedeća tri sata pomno skidala poštansku naljepnicu koja je pokrivala dio rukopisa njezinog sina. Zabavljamo se, mama. Baka i ja pekli smo koloče Fališ mi. Volim te mama... Razglednica od duha njezinog sina. I u ovom trenutku nalazila se u njezinoj torbici, nekakva kičasta snimka zalaska sunca na Srednjem zapadu. Vjenčani prsten drţala je u kutiji s nakitom, no njegovu je razglednicu uvijek imala sa sobom i tako će biti do konca ţivota. Šest mjeseci nakon avionske nesreće Margaret Lukas odnijela je razglednicu grafologinji i dala analizirati dječakov rukopis. Ţena joj je rekla: - Tko god da je to pisao kreativan je i šarmantan. Bit će to zgodan muškarac. Genijalan i neće imati strpljenja za laţi. Sposobnost da nekoga voli kod njega je bezgranična. Velika ste sretnica što imate takvog sina.
  • 253. Za dodatnih deset dolara ţena je svoja opaţanja snimila na audiovrpcu. Margaret Lukas tu bi kasetu slušala svakih nekoliko tjedana. Sjedila bi sama u mračnoj dnevnoj sobi, uz svijeću i piće - ili dva - i slušala kakav bi joj bio sin. A onda se u sjedištu FBI-a pojavi Parker Kincaid i tim svojim sveznajućim glasom objavi da su analize rukopisa obična glupost. Ljudi tumače i karte i razgovaraju s umrlima. Sve su to laţi. Nisu, bjesnjela je sada u sebi. Ona je vjerovala u sve što je ondje čula. Morala je vjerovati. Inače bi poludjela. Kada imate djecu, to vam je kao da ste izgubili dio uma. Oni vam ga ukradu i više nikada ne vrate... Katkada se čudim što roditelji uopće nekako funkcioniraju. Riječi dr. Evansa. To tada nije pokazala, ali je znala da su posve istinite. A Cage joj sada pokušava namjestiti tipa. Znači, ona i Kincaid doista su slični. Pametni su (i, da, arogantni). I jedno i drugo izgubili su određeni dio ţivota. I jedno i drugo imali su zaštitne zidove - on kako bi se zaštitio od opasnosti, ona kako bi samu sebe spriječila od povlačenja unutra, gdje se nalazila najgora opasnost. Ipak, isti oni instinkti zahvaljujući kojima je bila dobar policajac govorili su joj - iako nije znala artikulirati razloge - da njih dvoje ne mogu imati zajedničku budućnost. Ona se do maksimuma vratila "normalnome" ţivotu. Ima psa, Jeana Luča. Ima nekoliko prijatelja. Ima svoje CD-e. Ima svoj klub maratonaca. Ima krojenje. Ali Margaret Lukas došla je do emocionalnog vrhunca. Bio je to FBI-ev izraz za agenta koji više neće napredovati. Ne, znala je da nakon današnje večeri više nikada neće vidjeti Parkera Kincaida. I to je posve u redu... U slušalici se začulo pucketanje. - Margaret... Isuse Kriste. - Bio je to C. E Ardell, u ga.ra.ZL Ona istog trenutka izvuče pištolj. - Imaš ga? - prošapće gorljivo u mikrofon na suvratku sakoa.
  • 254. - Ne - reče agent. - Ali imamo problema. Ovdje vlada prokleti kaos. I Cage je slušao. I njegova ruka došla je do oruţja. Sada pogleda Margaret Lukas, mršteći se. C. P. nastavi. - Gradonačelnik. Ovdje je s desetak drotova i, jebemu... ima i televizijsku ekipu. - Ne! - poviče bijesno Margaret Lukas, privlačeći pozornost desetak obliţnjih gostiju. - Imaju reflektore i sve. Ako ih ubojica vidi, odmah će odlepršati. Ovdje je kao u cirkusu. - Dolazim odmah. - Uza svo poštovanje, gradonačelnice, ovo je operacija na saveznoj razini i morat ću vas zamoliti da odete i to odmah. Nalazili su se na natkrivenom parkiralištu. Margaret Lukas odmah je primijetila da i na ulazu i na izlazu postoji kontrola - za ulazak vozač mora uzeti karticu. A to je značilo da se biljeţe registarske oznake, što je pak značilo da Kopač vjerojatno neće doći tim putem - ucjenjivač mu je vjerojatno rekao neka ne ostavlja trag o dolasku. Ali gradonačelnik Kennedv, zajedno s tom prokletom svitom, uputio se prema glavnom ulazu u hotel, gdje bi ubojica njega i njegovu uniformiranu tjelesnu straţu uočio za tili časak. I još je, za ime svijeta, doveo i televizijsku ekipu!?! Kennedv spusti pogled prema Margaret Lukas. Bio je za glavu viši. Tada reče: - Morate izvući goste. Evakuirati ih. Kada se pojavi ubojica, dopustite da ja razgovaram s njim. Margaret Lukas nije se obazirala na njega, nego se samo obrati C. P.-ju: -Je li netko od njih u samom hotelu? - Ne, zaustavili smo ih ovdje. Kennedv nastavi. - Evakuirati! Istjerajte ih odavde! - To ne moţemo učiniti - reče ona. - Kopač će znati da nešto nije u redu. - Onda im barem recite da odu u sobe. - Promislite malo, gradonačelnice - reče ona ljutito. - Većina nisu gosti hotela. Došli su samo na večeru i proslavu.
  • 255. Margaret Lukas promotri ulaz u hotel i ulicu ispred njega. Nije bilo guţve... sve prodavaonice bile su zatvorene zbog blagdana. Ona sada razjareno prošapće::- Mogao bi se pojaviti svakog trenutka. Morat ću vas zamoliti da odete. - Već je pomislila da bi mogla dodati "gospodine". Nije dodala. - U tom ću slučaju ja morati ići preko vas. Tko vam je nadređeni? - Ja sam - reče Cage. Sada nije slijegao ramenima. Samo je hladno piljio preda se. - U ovom slučaju nemate nikakvu jurisdikciju. Sada je eksplodirao gradonačelnik: - Tko je onda vaš nadređeni? - Netko koga ne ţelite zvati, vjerujte mi. - Dopustite da o tome sudim ja. - Ne - reče Margaret Lukas odlučno, pogledavajući na ručni sat. - Kopač je moţda već u zgradi. Nemam vremena prepirati se s vama. Ţelim da vi i vaši ljudi odmah napustite hotel! Kennedv pogleda svog pomoćnika - kako se ono zove? Jefferies, ako je sjećanje ne vara. U blizini je bio i snimatelj. Snimio je svaku riječ. - Neću dopustiti da FBI ţivote svih tih ljudi izlaţe opasnosti. Ja ću... - Agente Ardell - reče ona - privedite gradonačelnika. - Ne moţete ga uhititi - reče bijesno Jefferies. - Da, moţe - reče sada bijesno Cage, uz praktički neprimjetno slijeganje ramenima. - Moţe i vas. - Vodite ga odavde - reče Margaret Lukas. - Da ga zatvorimo? Margaret Lukas se malko zamisli. - Ne. Samo ostani s njim i neka nam ne smeta do završetka operacije. - Nazvat ću svog odvjetnika i... U njoj sada sijevne pravi bijes, jarko svjetlo jednako onome zbog kojeg je eksplodirala na Kincaida. Podignuvši pogled prema njemu, vrškom kaţiprsta dodirnula je njegova prsa. Gradonačelnice, ovu operaciju vodim ja, a vi mi smetate i miješate mi se u posao. Pustit ću vas da odete s agentom Ardellom ili ću vas, tako mi Bog pomogao, dati zatvoriti u našem sjedištu. Stvar u cijelosti ovisi o vama.
  • 256. Uslijedila je stanka. Margaret Lukas gradonačelnika nije čak ni gledala; pogledom je pretraţivala parkiralište, pločnike, sjene. Nigdje nije bilo ni traga nekome tko bi mogao biti Kopač. Kennedv reče: - U redu. - Glavom je pokazao prema hotelu. - Ali dođe li večeras do krvoprolića, vaše će ruke biti krvave. - To meni ide u rok sluţbe - promumlja ona, prisjećajući se kako je iste riječi u vezi s krvoprolićem uputila i Kincaidu. - Idemo, C. P. Agent povede gradonačelnika do njegove limuzine. Njih dvojica uđoše. Jefferies je još trenutak-dva prkosno piljio u Lukasicu, ali ona se brzo okrenula i s Cageom krenula prema hotelu. - Sranje - reče Cage. - Ne, ja mislim da je sve OK. Ne bih rekla da je Kopač mogao nešto vidjeti. - Nisam mislio na to. Razmisli malo... ako je Kennedv otkrio da smo ovdje, to znači da negdje nešto curi. Sto misliš, gdje? - Oh, to znam. - Ona otvori mobilni telefon. *** - Detektive - reče Margaret Lukas, dajući sve od sebe kako bi odrţala bijes pod nadzorom - znate da su informacije o taktičkim operacijama povjerljive. Moţete mi dati razlog zbog kojeg to što ste učinili ne bih trebala prijaviti saveznom tuţitelju? Očekivala je da će Len Hardy poreći ili barem dati nekakav neuvjerljiv izgovor o pogrešci, moţda reći kako ga je netko dobro nasamario. Ali on ju je iznenadio oštrim odgovorom: - Prijavite što ţelite, ali Kennedv je htio dobiti priliku za pregovaranje s ubojicom. Ja sam mu je dao. - Zašto? -Jer si voljna dopustiti da umre... koliko ljudi, desetak? Dvadesetero, dvadesetpetero? - Ako bi to značilo da ćemo zauvijek onesposobiti ubojicu, da, tada sam spremna upravo na to. - Kennedv je rekao da bi mogao razgovarati s njim. Nagovoriti ga da uzme novac. Samo je...
  • 257. - Znaš da se pojavio s prokletom televizijskom ekipom? Hardvjev glas više nije bio toliko samouvjeren. - Sto... molim? - S televizijskom ekipom. To radi zbog medija. Da je Kopač vidio reflektore, policijsku pratnju... jednostavno bi otišao i potraţio drugu metu. - Rekao je da s njim ţeli razgovarati - reče Hardy. - Nisam mislio da će to upotrijebiti za promociju. - Ali je pokušao. - Je li Kopač...? - Mislim da nije mogao ništa vidjeti. Nekoliko trenutaka tišine. - Ţao mi je, Margaret. - On uzdahne. Samo sam ţelio nešto učiniti. Nisam ţelio da još netko pogine. Oprosti. Margaret Lukas čvrsto stisne telefon. Znala je da bi ga trebala otpustiti, izbaciti iz ekipe. Vjerojatno i podnijeti izvještaj policiji. Ipak, u glavi je vidjela mladića kako se pokunjeno vraća kući, u kuću utihlu poput kuće u koju se ona vraćala onih godinu dana nakon što su Tom i Joey poginuli - u tišinu koja boli poput Ijubavnikove pljuske. Blagdane bi proveo sam, prisiljen patiti zbog laţne ţalosti - ţalosti za Emmom, suprugom koja nije ni ţiva ni mrtva. Činilo se da je naslutio kako ona polagano popušta: - Neće se ponoviti. Daj mi još jednu priliku. Da? Ne? - U redu, Len. O tome ćemo kasnije. - Hvala, Margaret. - Moramo se vratiti zasjedi. Ona naglo isključi telefon i ako je Hardy rekao još nešto, nije ga čula. Vratila se u predvorje Ritz-Carltona. Margaret Lukas još jednom skine pištolj s boka. Drţeći ga uz tijelo stane kruţiti masom. Cage prstom kucne o ručni sat. Bilo je nekoliko minuta do osam. Preko ograde su promatrali tamnu vodu i šalili se na temu Titanica, jeli su škampe i ostavljali pileću jetru, razgovarali su o
  • 258. vinu i o kamatnim stopama, o predstojećim izborima, skandalima u Kongresu i televizijskim komedijama. Većina muškaraca bila je u smokinzima, većina ţena u tamnim haljinama čiji su rubovi lebdjeli na samo dva-tri centimetra iznad lakirane palube. - Nije li ovo divno? Kakav pogled. - Hoćemo li moći gledati vatromet? - Kamo je nestao Hank? Kod njega je moje pivo. Stotine gostiju rasporedilo se po cijeloj dugačkoj jahti. Jahta je imala tri palube i četiri bara, tako da su se svi koji su se spremali svečano dočekati Novu godinu osjećali odlično. Odvjetnici i liječnici koji su pronašli nekoliko sati mira, malo predaha od nedaća kojima su izloţeni njihovi klijenti i pacijenti. Roditelji, koji uţivaju u kratkotrajnom odmoru od djece. Ljubavnici, koji razmišljaju o pronalaţenju neke prazne kabine. - Onda, što će čuo sam da će se kandidirati ali ankete su loše zašto bi onda oh a Sally Claire Tom jesu li stvarno kupili onu kuću u Warrentonu ne znam samo kako si mogu priuštiti... Minute su prolazile i osam je sati bilo sve bliţe. Svi su bili sretni. Ugodni ljudi koji uţivaju u zabavi, uţivaju u društvu prijatelja. Zahvalni za divan pogled na vatromet u ponoć, zahvalni za mogućnost da slave i, barem jednu večer, budu daleko od pritisaka glavnoga grada. Zahvalni za osjećaj ugode koji su im osigurali posada i dobavljači hrane na luksuznoj jahti Ritzy Lady, koja je dostojanstveno plutala na svome vezu na Potomacu, točno tri kilometra juţno od mosta u Četrnaestoj ulici. 20.05 Robby je s J. R. R. Tolkiena prešao na Nintendo. Činilo se da više nije uzrujan i Parker više nije bio u stanju podnositi takvu situaciju; mora doznati što je s Kopačem, znati za najnoviji napad. Jesu li Lukasica i Cage uspjeli? Jesu li ga pronašli? Jesu li ga ubili?
  • 259. Izbjegavajući igračke na podu, uputio se prema prizemlju, gdje je Stephie bila u kuhinji s gospodom Cavanaugh. Djevojčica je ţmirkala od silne koncentriranosti dok je prala jedan od Parkerovih lonaca od nehrdajućeg čelika. Priredila je boţično drvce od kukuruznog brašna, posuto zelenim šećerom. Stajalo je, simpatično asimetrično, na jednom tanjuru na radnoj plohi. - Predivno, mala - reče joj. - Pokušala sam staviti i srebrne kuglice, ali otpale su. - Robby će se oduševiti. Već je krenuo prema dnevnoj sobi, ali je u tom trenutku uočio njezino bezizraţajno lice. On je zagrli. - S tvojim je bratom sve u redu, znaš. - Znam. - Zao mi je što je večeras sve ovako naopako. - Sve je u redu. A to je dakako značilo da nije posve u redu. - Sutra ćemo se zabaviti... Ali, dušo, znaš onog mog prijatelja...? Moţda ću ga morati opet posjetiti. - Oh, znam - reče Stephie. - Stvarno? - Bilo mi je jasno. Neki si put cijeli ovdje, a neki samo djelomično. A večeras, kada si se vratio, nisi bio potpuno ovdje. - Sutra ću posve biti ovdje. Trebao bi pasti snijeg. Hoćemo otići na sanjkanje? - Da! Mogu li ja napraviti vruću čokoladu? - Nekako sam se i nadao da ćeš nam je skuhati. - On zagrli kći, a onda ustane i ude u dnevnu sobu kako bi nazvao Margaret Lukas. Nije ţelio da Stephie slučajno čuje razgovor. Ali kroz zastor na prozoru uočio je nekakvo kretanje na pločniku. Nekakvog muškarca, učinilo mu se. Brzo je prišao prozoru i pogledao van. Nije vidio nikoga - samo neki nepoznati automobil. Sada uvuče ruku u dţep. I stisne hladni metal pištolja Margaret Lukas.
  • 260. Oh, ne još jednom... Razmišljao je o Ladaru, prisjećao se one uţasne noći. Pištolj je prebučan...! Zvonce na vratima. - Ja ću - dovikne on istog trenutka, pogledavajući prema kuhinjskim vratima. Vidio je kako je Stephie trepnula. Nepromišljeno drţanje ponovno je uzbunilo jedno od njegove djece. Ipak, nije imao vremena tješiti je. S rukom u dţepu, pogledao je kroz staklo na vratima i ugledao jednog FBI-evog agenta kojeg je te večeri već vidio. Istog se trenutka opustio, naslonio glavu na okvir vrata. Duboko udahnuo kako bi se smirio, a onda drhtavom rukom otvorio vrata. Drugi agent prilazio mu je stubama. Sada se sjetio kako je Margaret Lukas rekla da će poslati nekoga tko će pripaziti na kuću. - Agent Kincaid? On kimne. Osvrne se kako bi se uvjerio da ih Stephie ne moţe čuti. - Margaret Lukas poslala nas je kako bismo pripazili na vašu obitelj. - Hvala. Samo se, molim vas, parkirajte negdje gdje se auto neće vidjeti. Ne bih ţelio uznemiriti djecu. - Svakako, gospodine. On pogleda na ručni sat. Osjeti olakšanje. Da je Kopač ponovno napao, Cage ili Lukasica već bi ga nazvali. Moţda su čak i uhvatili tog gada. - Onaj ubojica iz podzemne...? - upita on sada. - Kopač. Uhvatili su ga? Pogled koji su razmijenila ova dvojica Parkeru je sledio krv u ţilama. Oh, ne... - Pa, gospodine... U kući je počeo zvoniti telefon. Vidio je da se gospoda Cavanaugh javlja. - Ubojica se ukrcao na slavljenički brod na Potomacu. Ubio je jedanaestero, ranio više od dvadesetero. Mislio sam da znate.
  • 261. Oh, Boţe. Ne... Osjećao je kako se duboko u njemu diţe val mučnine. Ja ovdje čitam dječje knjige dok ljudi umiru. Ţivot u ulici Sezam... Sada upita: - Agentica Lukas... je li s njom sve u redu? A agent Cage? - Jest, gospodine. Nisu bili ni blizu brodu. Pronašli su neki trag na kojem je stajalo "Ritz", pa su mislili da će Kopač napasti jedan od hotela Ritz. Ali nije bilo tako. Brod se zvao Ritzy Lady. Ušljiva sreća, ha? Drugi agent reče: - Čuvar je uspio ispaliti nekoliko metaka, pa je to preplašilo ubojicu. Tako nije bilo gadno kako je moglo biti. Ali čini im se da ga nisu pogodili. Ušljiva sreća, ha? Ne, to uopće nije pitanje sreće. Kada ne riješiš zagonetku, ne moţeš se izvlačiti na sreću. Tri jastreba... Začuo je glas gospode Cavanaugh: - Gospodine Kincaid? Pogleda prema kući. Jedanaestero mrtvih... - Telefon za vas. Parker ude u kuhinju. Podigne slušalicu, očekujući glas Margaret Lukas ili Cagea. Ali to je bio uglađeni, ugodni bariton koji nije prepoznao. Gospodin Kincaid? - Da? Tko je to? - Slade Phillips, WPLT News. Gospodine Kincaid, radimo specijalni prilog o ovom divljanju u gradu. Neimenovani izvor kaţe nam da ste sudjelovali u istrazi i da ste moţda odgovorni za zbrku zbog koje je FBI otišao u Ritz-Carlton dok je ubojica zapravo planirao napad na jednu drugu lokaciju. U devet ćemo objaviti taj prilog. Ţeljeli bismo vam pruţiti priliku da iznesete svoju verziju. Imate li izjavu? Parker kratko udahne. Učinilo mu se da mu je srce na trenutak prestalo kucati. To je to... Joan će doznati. Svi će doznati.
  • 262. - Gospodine Kincaid? - Nemam izjavu. - Spustio je slušalicu, promašio postolje. Promatrao je slušalicu kako pada i uz tresak se sudara s podom. Kopač se vraća u svoju udobnu motelsku sobu. Razmišlja o onom brodu - gdje se okretao poput... klik... poput vrtloga medu crvenim i ţutim lišćem i pucao iz Uzija i pucao i pucao i pucao... I promatrao ljude kako padaju, vrište i trče. Sve takve stvari. Nije bilo kao u kazalištu. Ne, ne, ovaj put ih je zahvatio puno. A to će usrećiti čovjeka koji mu govori stvari. Kopač zaključava vrata i najprije prilazi kauču kako bi pogledao Tyea. Dječak još uvijek spava. Pokrivač je spao s njega i Kopač ga ponovno pokriva. Kopač uključuje televizor i gleda snimke Ritzy Lady. Ponovno vidi onog čovjeka kojeg prepoznaje - ovaj... klik... gradonačelnika. Gradonačelnik Kennedv. Stoji ispred broda. Na sebi ima lijepo odijelo i lijepu kravatu i neobično je promatrati ga kako nosi tako elegantno odijelo ispred svih tih ţutih vreća s tijelima. Govori u mikrofon ali Kopač ne čuje što govori jer nije uključio ton jer ne ţeli probuditi Tyea. Još neko vrijeme gleda, ali kako nema reklama, osjeća razočaranje i gasi aparat, misleći: "Laku noć, gradonačelnice". Počinje pakirati stvari, bez ţurbe. Moteli su lijepi, moteli su zabavni. Svakodnevno dolaze i čiste sobu, odnose prljave ručnike i donose čiste. To nije činila čak ni Pamela. Ona je bila dobra s cvijećem i onim stvarima koje se rade u krevetu. Onim... klik, klik... onim stvarima. Um se rasprskava na sve strane, meci zveče u mozgu... luba... lubanji. Misli, zbog nepoznatog razloga, na Ruth. - Oh, Boţe, ne - rekla je Ruth. - Ne čini to! Ali rečeno mu je neka to učini - neka joj u grlo uvuče dugački komad stakla - pa je to i učinio. Zadrhtala je dok je umirala. Toga se sjeća. Ruth kako drhti.
  • 263. Drhti kao na Boţić, dvanaest dvadeset pet, jedan dva dva pet, kada je Pameli spravio juhu i dao joj dar. Gleda Tyea. Povest će dječaka... klik... povesti ga na Zapad. Čovjek koji mu sve govori rekao je da će mu se javiti pošto završe u Washingtonu i reći mu kamo idu nakon toga. - Kamo ćemo ići? - upitao ga je Kopač. - Ne znam. Moţda na Zapad. - Gdje je Zapad? - upitao je on. - U Kaliforniju. Moţda Oregon. - Oh - odgovorio je Kopač, koji nije imao pojma gdje je to. Ali katkada, kasno noću, kada se najede juhe i kada se smiješi zbog smiješnih reklama, razmišlja o odlasku na Zapad i zamišlja što će ondje raditi. Sada, dok sprema stvari, odlučuje da će svakako povesti dječaka. Na Zapad, na... klik. Na Zapad. Da, to bi bilo dobro. To bi bilo lijepo. To bi bilo zabavno. Mogli bi jesti juhu i čili i mogli bi gledati televiziju. Mogao bi dječaku pričati o reklamama. Pamela, Kopačeva ţena, s cvijetom u ruci i zlatnim lančićem među grudima, s njim je običavala gledati reklame. Ali nisu imali dijete poput Tyea s kojim bi gledali reklame. - Ja? Da imam dijete s tobom? Jesi ti lud, skrenuo, jebote... - Klik. - ...skroz sjeban? Ma nosi se! Još si tu? Uzmi taj svoj jebeni poklon i nosi se. Nosi se. Kuţiš ti... Klik... Ali volim te volim samo više... - Hoćeš da ti nacrtam? Godinu dana ševim se s Williamom. To je za tebe nešto novo? Znaju svi u gradu osim tebe. Da se odlučim za dijete, imala bih ga s njim. Ali volim te volim samo vise... - Sto to radiš? O, Isu... Klik. - ...se. Spusti to! Uspomene mu kroz glavu jurcaju poput štakora.
  • 264. - Ne, nemoj! - vrišatala je ona, ne odvajajući pogled od noţa koji je drţao u ruci. - Nemoj! Ali jest. Zario joj je noţ u prsa, točno ispod tog zlatnog kriţića koji joj je dao tog jutra, na boţično jutro. Kakvi su to samo bili lijepi cvjetovi ruţe na njezinoj bluzi! Još je jednom zario noţ, a ruţa se povećala... I krvareći, tako krvareći, krvareći, Pamela je otrčala... kamo? Kamo? U ormar, da, u ormar na katu. Krvarila je i vrištala: - O, Isuse Isuse Isuse... Pamela je vrištala, podizala pištolj, ciljala prema njegovoj glavi, a ruka joj je procvjetala, pretvorila se u predivan ţuti cvijet u trenutku kada je on osjetio snaţan udar u sljepoočici. Volim te volim samo više... Kopač se nešto kasnije probudio. Prvo je vidio ljubazne oči čovjeka koji će mu govoriti sve stvari. Klik, klik... Sada zove broj govorne pošte. Nema poruka. Kamo je, zaboga, nestao čovjek koji mu govori stvari. Ali nema vremena razmišljati o tome, o tome je li sretan ili tuţan, što god to bilo. Ima vremena samo spremiti se za posljednji napad. Kopač otključava ormar. Vadi drugi automatski pištolj, također Uzi. Navlači smrdljive gumene rukavice i počinje puniti okvire. Ovaj put dva pištolja. I bez vrećica. Dva pištolja i kiša metaka. Čovjek koji mu sve govori rekao je da ovaj put mora ubiti više ljudi nego ijednom dotada. Jer to će biti posljednje minute posljednjeg sata posljednjeg dana u godini. 24 20.55 Oznojeni Parker Kincaid utrčao je u sobu FBI-evog Odjela za ispitivanje dokumenata. Margaret Lukas priđe mu istog trenutka. Lice joj prošli put nije bilo tako blijedo. - Primila sam tvoju poruku - reče ona. - Taj
  • 265. novinar... Phillips... došao je do jednog od ljudi iz interne pošte. Nekako je otkrio tvoje pravo ime. - Obećala si - reče on bijesno. v v - Zao mi je, Parkeru - odgovori ona. - Zao mi je. Nije izišlo odavde. Ne znam što se dogodilo. Dr. Evans i Tobe Geller samo su šutjeli. Znali su što se događa, moţda vidjeli taj pogled u Parkerovim očima, i nisu ţeljeli imati veze s tim. Cagea nije bilo u sobi. Parker ih je nazvao mobilnim telefonom dok je jurio - uz crvenu rotirku na ploči s instrumentima, posuđenu od agenata stacioniranih ispred njegove kuće - iz Fairfaxa u grad. Misli su mu se vrtoglavo rojile. Kako odrţati katastrofu pod nadzorom? Ţelio je samo pomoći u spašavanju ţivota. To mu je bio jedini motiv, spasiti pokoje dijete. I eto što se dogodilo... A sada će mu oduzeti njegovu vlastitu djecu. Smak svijeta... Zamišljao je noćnu moru koja bi uslijedila čak i da Joan dobije samo djelomično skrbništvo. Ubrzo bi izgubila zanimanje za majčinsku ulogu. Ako ne bi mogla dobiti djevojku za čuvanje, ostavila bi ih, same, u trgovačkom centru. S njima bi gubila ţivce. Morali bi se sami brinuti za hranu, sami prati odjeću. Hvatao ga je potpuni očaj. Zašto je, dovraga, uopće razmišljao o Cageovoj molbi za pomoć? Maleni televizijski prijemnik stajao je na obliţnjem stoliću. Parker uključi vijesti. Bilo je točno devet. Nakon reklame, na ekranu se pojavila slika nasmiješene "novinarske ekipe" WPLT-a. - Gdje je Cage? - upita on bijesno. - Ne znam - odgovori mu Margaret Lukas. - Negdje gore. Bi li se mogli iseliti iz drţave, pitao se izbezumljeno. Ali, ne, Joan bi se tome usprotivila, a virginijski sudovi i dalje bi imali jurisdikciju. Na ekranu je onaj kučkin sin Phillips podignuo pogled s hrpe papira i pogledao u kameru s groteskno iskrenim izrazom lica.
  • 266. - Dobra večer. Ja sam Slade Phillips... Prije sat vremena, u trećem u nizu masovnih ubojstava koja su danas uţasnula Washington ubijeno je jedanaest, a ranjeno dvadeset devet osoba. U ovom posebnom izvještaju objavljujemo razgovore sa ţrtvama i policijom na mjestu događaja. Usto, WPLT ima ekskluzivnu snimku mjesta na kojem se dogodilo najnovije ubojstvo... na jednoj jahti usidrenoj na rijeci Potomac. Parker je gledao bez riječi, stisnutih šaka. - WPLT doznaje i da su policija i FBI-evi agenti otišli u jedan hotel, jer se pogrešno drţalo da će ubojica sljedeći put udariti na tom mjestu, tako da je na pucnjavu na brodu reagiralo premalo policajaca i agenata. Pouzdano se ne zna tko je kriv za tu zabunu, ali dobro obaviješteni izvori rekli... rekli su nam... Phillipsov se glas izgubio. Voditelj je nagnuo glavu, vjerojatno osluškujući kako mu netko nešto govori u sićušnu slušalicu boje koţe koju je imao u uhu. On pogleda desnu kameru, a licem mu na trenutak prijeđe nekakva sjena. Nakon kratke stanke, njegova su usta pokazala da je poraţen. Sada izdeklamira: - Dobro obaviješteni izvori rekli su nam da su savezne vlasti privele washingtonskog gradonačelnika Geralda D. Kennedvja, vjerojatno u vezi s tom neuspjelom operacijom... A sada, s mjesta najnovije tragedije, javlja nam se Chervl Vandover. Chervl, moţeš li nam reći... Cage ude u laboratorij, u zimskom kaputu. Istog trenutka isključi prijemnik. Parker zatvori oči i teško uzdahne. - Isuse. - Ţao mi je, Parkeru - reče Cage. - Stvari ponekad ne idu po planu. Ali ja sam se s tobom nešto dogovorio i mi ćemo se drţati svog dijela pogodbe. Oh, da, još jedna stvar... nemoj me nikada pitati kako sam uspio u ovoj stvari. To posve sigurno ne bi ţelio znati. A sada, imamo još jednu priliku. Hajdemo nagaziti tog idiota. I ovaj put bez zezanja. Limuzina se polagano zaustavila uz pločnik ispred gradske vijećnice, poput jahte koja pristaje. Gradonačelniku Jerrvju Kennedvju ta se usporedba nije dopala, ali si nije mogao pomoći. Upravo se vratio s Potomaca, gdje je
  • 267. tješio preţivjele i pogledao razmjere onoga što je ondje učinio Kopač. S njim je bila njegova visoka, mršava supruga, Claire, i oboje su ostali zaprepašteni time kako su meci razmrskali palube, kabine i stolove. Mogao je samo zamišljati kako su izgledala tijela ţrtava. On se nagne naprijed i isključi televizor. - Kako je mogao? - prošapće Claire, misleći na Phillipsovu aluziju o tome kako je Kennedv na nekakav zagonetan način odgovoran za tragediju koja se dogodila na brodu. Wendell Jefferies nagne se naprijed i poloţi sjajnu glavu na dlanove. - Phillips... Već sam ga isplatio. Samo sam... Kennedv mu rukom pokaţe neka šuti. Činilo se da je njegov pomoćnik zaboravio da sprijeda sjedi divovski, ćelavi savezni agent. Podmićivanje medija nesumnjivo je ovakav ili onakav savezni prijestup. Da, Jefferies je Sladeu Phillipsu isplatio dvadeset pet tisuća. I, ne, taj novac neće dobiti natrag. - Sto god se dogodilo - reče Kennedv svečanim tonom Jefferiesu i Claire - ne ţelim angaţirati Phillipsa kao predstavnika za tisak. Kao i uvijek, to je izgovorio smrtno ozbiljno, tako da im je trebalo još nekoliko trenutaka kako bi shvatili da se šalio. Claire se nasmije. Činilo se da je Jefferies još uvijek u šoku. Najironičnije je bilo to što Kennedv više nikada neće imati predstavnika za tisak. Bivši političari ne trebaju takve pomoćnike. Ţelio je vrištati, ţelio je plakati. - Što ćemo sada? - upita Claire. - Popit ćemo piće i otići na zabavu Udruge nastavnika afričkog podrijetla. Tko zna, moţda se Kopač još javi i zatraţi novac. Moţda mi se još ukaţe prilika da se s njim nađem oči u oči. Claire odmahne glavom. - Nakon onoga što se dogodilo na brodu? Ne moţeš mu vjerovati. Ubio bi te. Nakon ovoga što su mi večeras učinili mediji, ne mogu biti mrtviji, pomisli Kennedy. Claire mlazom iz malene bočice s mirisom poprska tanku kosu. Kennedy je oboţavao taj miris. Smirivao ga je. Ta ţivahna
  • 268. pedesetdevetogodišnjakinja uvijek budna pogleda postala mu je glavnom savjetnicom još davno, kada je prvi put stupio na javnu duţnost. Glavnom gradonačelnikovom pomoćnicom nije postala samo zbog toga što je imala bijelu koţu: i ona sama ustrajno je ponavljala da bi ga to dovelo u nezavidan poloţaj u gradu u kojem 60 posto stanovnika čine crnci. - Koliko je sve to gadno? - upita ona. - Ne moţe biti gadnije. Claire Kennedv kimne i poloţi dlan na suprugovu krupnu nogu. I jedno i drugo još su nekoliko trenutaka šutjeli. - Ima li ovdje pjenušca? - upita on iznenada, glavom pokazujući prema minibaru. - Pjenušca? - Svakako. Počnimo odmah slaviti moj poniţavajući poraz. - Ţeljeli ste predavati - reče ona. A onda namignuvši doda: Profesore Kennedv. - I vi, profesorice Kennedv. Na Williamu i Mary reći ćemo da ţelimo susjedne predavaonice. Ona mu se nasmiješi i otvori minibar. Ali Jerry Kennedy nije se smiješio. Predavati bi bilo ravno porazu. Uspješan posao u nekoj uglednoj odvjetničkoj tvrtki također bi bio nuspjeh. Kennedy je duboko u srcu znao da mu je ţivotna misija od tog nesretnog, neobično oblikovanog komada močvarne zemlje stvoriti ugodniji i bolji grad sa svu mladeţ koja se nekim slučajem rada ondje, te da je njegov Projekt 2000 jedino što mu je koliko-toliko nadohvat ruke, a što bi ujedno značilo određeni pomak. No sada su se i te nade raspršile. On pogleda suprugu. Ona se smijala. Pokazivala je prema minibaru. - Gallo i Budweiser. Što se drugo i moglo očekivati u Washingtonu? Kennedy se pridigne naslanjajući se na ručku na vratima i iziđe u hladnu noć. Pištolji su konačno bili puni. Prigušivač kojim se već sluţio bio je ponovno spreman, a novi postavljen na drugi pištolj.
  • 269. Kopač, u svojoj udobnoj sobi, provjerava dţep. Da vidimo. Kod sebe ima jedan pištolj i još dva u pretincu u automobilu. I puno, puno streljiva. Kopač odnosi kovčeg u automobil. Čovjek koji mu govori stvari rekao mu je da je soba plaćena. Kada za to dođe vrijeme, treba samo otići. Posprema konzerve s juhom, posude i čaše, i u kutiji ih odnosi u Tovotu za svakodnevne ljude. Kopač se vraća u sobu i još nekoliko minuta promatra mršavog Tyea, ponovno se pita gdje... klik... gdje je Zapad, a onda ga omotava dekom. I nosi dječaka, laganog poput psića, do automobila, polaţe ga na straţnje sjedalo. Kopač sjedi za upravljačem, ali odmah ne pokreće motor. Okreće se i još malo promatra dječaka. Dekom mu čvrsto umata stopala. Ofucane teniske. Sjećanje na nekoga tko govori. Na koga? Pamelu? Williama? Onog čovjeka koji mu govori stvari? - Spavaj... Klik, klik. Čekaj, čekaj, čekaj. - Ţelim da... - Klik, klik. Odjednom više nema Pamele, nema ni Ruth sa staklom u vratu, nema čovjeka koji mu sve govori. Postoji samo Tye. - Ţelim da dobro spavaš - govori Kopač prema Tyevom nepomičnom obrisu. To su riječi koje mu je ţelio reći. Ne zna baš točno što znače. Ali ih ipak izgovara. Kad večeras na počinak pođem volit ću te satno vise... Pokreće motor. Aktivira pokazivač smjera i pogledava u retrovizor, uključuje se u promet. 25 22.05 Posljednje mjesto. mjesto koje sam ti pokazao - crn... Parker Kincaid stajao je ispred školske ploče u laboratoriju Odjela za ispitivanje dokumenata. S rukama na bokovima.
  • 270. Zagledan u zagonetku koja je bila pred njim... mjesto koje sam ti pokazao - crn... - Crno što? - upita zamišljeno dr. Evans. Cage slegne ramenima. Margaret Lukas telefonom je razgovarala s PERT-ovim stručnjacima koji su se nalazili na Ritzy Lady. Prekinuvši vezu, članovima ekipe rekla je da, prema očekivanjima, konkretnih tragova ima vrlo malo. Pronašli su čahure s vrlo malo tragova. Sada ih pokušavaju usporediti s nečim u AFIS-u, a Odjel za identifikaciju rezultate će e-mailom poslati Margaret. Drugih fizičkih dokaza nema. Svjedoci govore o nekom bijelcu neodređene dobi u tamnom kaputu. Nosio je smeđu vrećicu, u kojoj se vjerojatno nalazila strojnica. Pronađeno je nešto malo vlakana. Od vrećice, procijenili su stručnjaci, ali materijal je bio posve običan i ničim nije ukazao na izvor. Parker pogleda oko sebe: - Gdje je Hardy? Cage mu prepriča incident u Ritzu. -Je li ga otpustila? - upita Parker, glavom pokazujući prema Lukasici. - Nije. Trebala je, ali ga je dobro isprašila i pruţila mu još jednu priliku. Sada je dolje, u knjiţnici. Pokušava se iskupiti. Parker ponovno pogleda Gellera. Mladi agent nije odvajao pogled od ekrana koji je stajao pred njim dok je improvizirani program za premetanje uzaludno pokušavao sastaviti slova nakon riječi "crn". Pepeo iza te riječi, međutim, bio je puno oštećeniji od pepela u blizini natuknice o Ritzy Lady. Parker je još nekoliko trenutaka hodao amo-tamo, a onda se zaustavio. Ponovno pogledao riječi na ploči. Imao je nelagodan osjećaj da je na samome pragu rješenja, ali da ga nikako ne moţe prijeći. Sada uzdahne. Odjednom se zatekao uz Margaret Lukas. Ona ga upita: - Tvoj mali... Robby? Sve je u redu? - Dobro je. Samo malo prestrašen. Ona kimne. Na jednom obliţnjem računalu uto se začuje mehanički glas: "Imate novu poruku". Ona mu priđe i pročita je. Odmahne glavom. - Otisci na čahurama pripadaju jednom od
  • 271. putnika koji je skupljao suvenire. Sve je čisto. - Ona pritisne dugme za pohranjivanje poruke. Parker pogleda ekran. - To znači da sam posve nepotreban, pregazilo me vrijeme. - Molim? - E-mail - reče on. Pogleda Lukasicu i doda: - Hoću reći... kao ispitivač dokumenata. Oh, ljudi zahvaljujući tome pišu više nego ikada, ali... - Ali danas se sve manje piše rukom - reče ona, nadovezujući se na njegovu misao. - Tako je. - To će biti gadno - reče ona. - Na taj se način gubi puno dobrih dokaza. - Istina. Ali meni je tuţno nešto drugo. - Tuţno? - ona ga pogleda. Oči joj više nisu bile onako nepopustljive. Sada se činilo da je još jednom oprezna pred jednim nespretnim terminom koji je odjeknuo u tako poznatom forenzičnom laboratoriju. - Za mene je - reče joj on - rukopis dio bića. Poput čovjekovog smisla za humor ili maštu. Promisli malo... to je jedna od vrlo rijetkih stvari koje preţive čovjekovu smrt. Rukopis se moţe odrţati stotinama godina. Tisućama. Na taj se način pribliţavamo besmrtnosti koliko je to uopće moguće. - Dio osobe? - upita ona. - Ali rekao si da je grafologija obična prijevara. - Ne, mislim da je sve što je netko napisao odraz njegove osobe. Nije vaţno kako su riječi napisane ili što govore, čak i ako su pogrešne ili nelogične. Vaţna je sama činjenica da ih je netko smislio i stavio ih na papir. Meni je to ravno nekakvom čudu. Ona je piljila u pod, pognute glave. Parker nastavi: - Rukopis oduvijek smatram otiskom srca i uma. - Na te se riječi smeteno nasmijao, misleći kako bi ona mogla još jednom grubo reagirati na tako sentimentalne stavove. Ali dogodilo se nešto neobično. Margaret Lukas je kimnula i brzo odvratila pogled. Parker pomisli, na trenutak, da se na
  • 272. obliţnjem računalu pojavila nova poruka i tako joj odvratila pozornost. Ali nije bilo novih poruka. Kako joj je glava bila okrenuta od njega, vidio joj je lice u odrazu na ekranu i učinilo mu se da joj oči blistaju od suza. To je bilo nešto što od nje nikako ne bi očekivao, ali, da, brisala je lice. Upravo se spremao upitati je li sve u redu, kada je ona samo naglo prišla staklenim plohama pod kojima se nalazio nagorjeli ţuti papir. Ne pruţajući mu mogućnost da kaţe još nešto o suzama, Margaret Lukas reče: - Ti labirinti koje je crtao... Misliš da u tome ima nečeg? Moţda neki trag? Nije joj odgovorio. Samo ju je i dalje nepomično promatrao. Ona se načas okrene prema njemu i ponovi: - Labirinti...? On spusti pogled, pomnije promotri ţuti papir. Samo psihopati ostavljaju kriptograme kao tragove, a čak je i u njihovom slučaju to rijetkost. No Parker zaključi kako ne bi bilo loše provjeriti; preostalo im je još tako malo mogućnosti. On postavi stakla na površinu projektora. Margaret Lukas stajala je pokraj Parkera, prekriţenih ruku. - Sto traţimo? - upita Cage. - Čine li linije neko slovo? - reče Margaret Lukas. - Odlično - reče Parker. Počela je shvaćati način na koji se rješavaju zagonetke. Pomno su proučavali linije. Ali nisu otkrili ništa. - Moguće je - reče ona - da je riječ o zemljovidu, nekakvom planu. Još jedna dobra zamisao. Svi su piljili u crte na papiru. Kao čelna osoba washingtonske podruţnice FBI-a, Margaret Lukas bila je stručnjak za snalaţenje u gradu. Ali na pamet joj nisu padale ulice ili četvrti kojima bi odgovarali ti labirinti. Nešto slično nije padalo na pamet ni drugima. Geller ponovno pogleda ekran računala. Sada samo odmahne glavom. - Ovo s premetanjem ne pali. Jednostavno nema dovoljno pepela za još barem jedno slovo.
  • 273. - Stvar ćemo morati otkriti na staromodan način. - Parker je šetao amo-tamo, zagledan u ploču. - .. .crn... - Neka organizacija Amerikanaca afričkog podrijetla? - reče Evans. - Moguće - reče Parker. - Ali ne smetnite s uma da je ucjenjivač bio pametan. Obrazovan. Cage se namršti. - Kako to misliš? Odgovorila mu je Lukasica. - Riječ "crn" napisana je malim početnim slovom. Da je mislio na demografsku skupinu, vjerojatno bi stavio veliko slovo. - Upravo tako - reče Parker. - Rekao bih da je to nekakav opis. Postoje dobri izgledi da se odnosi na rasu, ali sumnjam da je riječ o nekoj konkretnoj organizaciji. - Ali ne zaboravite - reče Cage - da nas jednako tako voli i zavitlavati. - Istina - prizna Parker. Crn... Parker priđe stolu za ispitivanje, zagleda se u onu ucjenjivačevu poruku. Poloţi po jedan dlan sa svake njezine strane. Zagleda se u đavolju suzu iznad slova /. Zagleda se u jasne tragove tinte. Sto sve znaš, upita dokument, bez glasa. Sto nam govoriš? Koje tajne čuvaš? Što...? - Imam nešto - dovikne neki glas s vrata. Svi se učas okrenuše. Detektiv Len Hardy utrči u laboratorij, sa sveţnjem papira pod rukom. Sada se zaustavi, zadihan od trčanja. - U redu, Margaret, imala si pravo. Ne pucam i ne vodim istrage. Ali nitko nije bolji istraţivač građe od mene. Pa sam zaključio da bih mogao pokušati s tim. Pronašao sam neke stvari o imenu. O Kopaču. On odloţi papire na stol i počne ih prelistavati. Zatim načas pogleda ostale članove ekipe. - Ţao mi je zbog onog ranije. Mislim, to s gradonačelnikom... Zeznuo sam stvar. Samo sam ţelio učiniti nešto kako nitko ne bi stradao. - Sve je u redu, Len - reče Margaret Lukas. - Sto imaš? Hardy se obrati dr. Evansu: - Kada ste provjeravali ime, koje ste baze pretraţili? - Uobičajene - odogvori liječnik. Drţao se kao da se brani.
  • 274. - Kriminalne? - upita Hardy. - VICAP, newyorške nasilne zločince, John Jay? - To da, svakako - reče Evans. - To je bilo u redu - reče Hardy - ali ja sam pomislio da bih mogao pogledati i nekriminalne izvore. I na koncu sam pronašao... Baza podataka pri Odsjeku za povijest religija sveučilišta Cambridge. - Hardy otvori biljeţnicu. - Ona skupina koju ste spomenuli... U San Franciscu, šezdesetih godina? - reče dr. Evansu. - Nazivali su se Kopačima. - Ali njih sam provjerio - reče liječnik. - Bili su to obični glumci. - Ne, to nije točno - odvrati Hardy. - Bio je to radikalni podzemni politički i društveni pokret, a središte mu je bilo u Haight-Ashburyju. Provjerio sam njihovu filozofiju i povijest i tako se pokazalo da su naziv preuzeli od jedne skupine u Engleskoj, u sedmnaestom stoljeću. A oni su, pak, bili neusporedivo radikalniji. Zagovarali su ukidanje privatnog vlasništva nad zemljom. Evo što je u cijeloj priči vaţno. Uglavnom su se bavili gospodarskim i društvenim pitanjima, ali su surađivali s jednom drugom skupinom, koja je djelovala politički i bila puno aktivnija... katkada i militantna. Oni su se zvali "Poravnači". - "Poravnači" - promumlja Cage. - I to je vraški sablasno ime. Hardy nastavi: - Protivili su se nadzoru nad ljudima od strane elite, viših klasa i od strane središnje vlasti. - Ali što to znači za nas? - upita Margaret Lukas. Hardy reče: Moglo bi nam pomoći u pronalaţenju posljednje mete. Što bi mogao pogoditi kako bi "poravnao", izjednačio naše nepravedno kapitalističko društvo? Parker reče: - Prije nego što budemo u stanju odgovoriti na to pitanje, moramo znati zašto je toliko kivan na društvo. - Vjerski fanatik, luđak? - reče Geller. - Sjećate se kriţića? - Moguće - reče Evans. - Ali većina vjerskih fanatika ne bi traţila novac, nego pola sata na CNN-u. - Moţda se naljutio na nekoga - reče Parker. - Svakako. Osveta. - To je rekla Margaret Lukas.
  • 275. - Netko ga je povrijedio - reče Parker. - I ţeli poravnati račune. Evans kimne. - To već ima smisla. - Ali, tko? Tko mu je naudio? - razmišljao je naglas Hardy, ponovno zagledan u onu sablasnu ucjenjivačevu poruku. - Netko ga je otpustio? - reče Cage. - Nezadovoljni zaposlenik. - Ne - reče Evans - psihotična osoba mogla bi zbog toga ubiti, ali ovaj nije bio takav. Bio je odviše pametan i pod nadzorom. Geller promuklim glasom reče: - Velike tvrtke, korporacije, krupne ribe... - Čekajte malo - reče Hardy - da su mu to bile mete, ne bi li bio u New Yorku, a ne u Washingtonu? - I bio je - istakne Cage. - U White Plainsu. Ali Hardy odmahne glavom. - Ne, sjetite se... White Plains, Boston, Philadelphia... To su za njega bili samo pokusi. Ovo je veliko finale. - Zašto onda Washington? - upita Hardy zamišljeno. - Što je ovdje? - Vlada - reče Parker. - Zato je ovdje. Hardy kimne. - Poravnači su se protivili središnjoj vladi. Znači, moţda uopće nije stvar u višim društvenim slojevima. On pogleda Evansa. - Nego u saveznoj vladi. Margaret Lukas reče: - To je to. Mora biti to. Parker: - Vlada je bila odgovorna za nešto što ga je povrijedilo ili mu jako naškodilo. - Pogledava članove ekipe. - Ima li tko neku ideju... što je to moglo biti? - Ideologija? - upita se Cage naglas. - Komunist je ili pripada nekoj desničarskoj miliciji... Evans odmahne glavom. - Ne, do sada bi već objavio nekakav proglas. Stvar je osobnije naravi. Lukasica i Hardy pogledaju se u oči. Parkeru se učinilo da im je istodobno sinula identična pomisao. Detektiv prvi reče: - Smrt voljene osobe. Margaret Lukas kimne. - Moguće - reče psiholog.
  • 276. - U redu - reče Cage - kako je mogao glasiti scenarij? Tko je umro? Zašto? - Smaknuće? - reče Hardy. Cage odmahne glavom. - Gotovo i nema smrtnih kazni za savezne zločine. Sve je uglavnom na razini savezne drţave. - Neuspjela akcija spašavanja na moru - reče Geller. - To je nategnuto - reče Lukasica. Hardy pokuša još jednom: - Vladin auto ili kamion u sudaru, pomahnitali poštar koji puca uokolo, nesreća u nekom nacionalnom parku... diplomati... - Vojska - reče Cage. - Većina smrti koje imaju veze sa saveznom vladom vjerojatno su povezane i s vojskom. - Ali - reče Margaret Lukas - u vojsci svake godine vjerojatno ima na stotine smrtnih slučajeva. Nesretni slučaj? Vjeţba? Borba? - Pustinjska oluja? - reče Cage. - Koliko je ucjenjivač imao godina? - upita Parker. Margaret Lukas uzme mrtvozornikov preliminarni izvještaj. Pročita, podigne pogled. - Oko četrdeset pet. Crn... I Parker tada shvati. Reče: - Crni zid! Margaret Lukas kimne. - Spomenik vijetnamskim ţrtvama. - Netko koga je poznavao - reče Hardy - poginuo je u Vijetnamu. Brat, sestra. Moţda mu je supruga bila medicinska sestra. Cage reče: - Ali to je bilo prije trideset godina. Bi li nešto tako moglo na površinu isplivati sada? - Oh, svakako - reče Evans. - Ako se taj vaš tip s bijesom nije suočio na terapiji, onda je to u njemu samo bujalo. A Stara je godina prilika za nove odluke i ljudi poduzimaju odvaţne korake - čak i destruktivne. Večeras će biti više samoubojstava nego bilo koje noći u godini. - Oh, Isuse - reče Margaret Lukas. - Što? - Upravo mi je sinulo... spomenik je na Mallu. Ondje će biti dvjesto tisuća ljudi. Zbog vatrometa. Moramo zatvoriti taj dio parka.
  • 277. - Već je prepun - reče Parker. - Ljudi čekaju već satima. - Ali, Isuse - reče Cage - Treba nam još ljudi. On nazove Artieja, noćnog čuvara na ulazu, koji preko razglasa obavijesti sve slobodne agente da se spuste u predvorje zbog hitne zadaće. Margaret Lukas nazvala je Jerrvja Bakera i rekla mu neka svoje taktičke agente prebaci u sjeverozapadni dio Malla. Zatim je poslala poruku i od zamjenika direktora zatraţila da bude dostupan cijelu večer. Javio se odmah. Nekoliko trenutaka provela je u razgovoru s njim, a onda prekinula vezu. Sada pogleda članove ekipe. - Zamjenik direktora dolazi ovamo. Dočekat ću ga dolje, kako bih ga izvijestila o osnovnim činjenicama, a onda se s vama vidim kod Spomenika. Cage navuče kaput. Geller ustane i provjeri pištolj. U njegovim je rukama izgledao neprikladno, budući da su one nesumnjivo bile više naviknute na drţanje kompjutorskog miša. Margaret Lukas reče: - Čekaj malo, Tobe. Ti ideš kući. - Mogu... - To je naređenje. Učinio si dovoljno. On se još nekoliko trenutaka bunio. No na koncu je odnijela pobjedu - iako tek pošto mu je obećala da će ga nazvati bude li trebala još stručne tehničke pomoći. - Kod sebe ću imati laptop reče on, kao da ne moţe ni zamisliti da bi i u jednom trenutku mogao biti na metar dalje od računala. Margaret Lukas priđe Hardvju. - Hvala, detektive. Vraški dobro obavljen policijski posao. On se nasmiješi. - Ţao mi je što sam onako zajebao stvar s gradonačelnikom. On je... Ona samo odmahne rukom, prihvaćajući ispriku. Čak se i malko nasmiješi. - Sve je jasno k'o dan. - A onda ga upita: - I dalje ţeliš još malo akcije večeras? - Oh, još kako. - U redu, ali drţi se straga. Reci mi istinu... Doista znaš pucati? -Još kako. I poprilično sam dobar... ako nije vjetrovito. - Mladi detektiv, još uvijek nasmiješen, navuče baloner.
  • 278. Parker odjene jaknu u kojoj je osjećao teţinu pištolja. Margaret Lukas sumnjičavo ga pogleda. - Idem - reče on odlučno, odgovarajući na njezin pogled. Ona reče: - Ne moraš, Parkeru. Sve je u redu. I ti si učinio dovoljno. On joj se nasmiješi. - Samo naciljaš i pucaš, ne? Nakon trenutka oklijevanja, ona reče: - Samo naciljaš i pucaš. Evo ih, evo ih... Boţe moj, pogledaj samo koliko ih je! Desetak, dvadesetak agenata istrčava iz sjedišta FBI-a. Neki u pancirkama, neki bez njih. Henry Czisman otpije posljednji gutljaj Jim Beama i odloţi smeđu bocu na straţnje sjedalo unajmljenog automobila koji je vonjao po duhanu i viskiju. U pretrpanoj pepeljari ugasi Marlboro. Svi su trčali prema automobilima. Jedan po jedan, kretali su i već jurili niz ulicu. v Nije pošao za njima. Još ne ide. Čekao je, strpljiv poput guje. A onda je ugledao onog visokog sjedokosog agenta, Cagea, kako izlazi na ulicu. Pogledao je i iza njega. Da! I on je tu: Parker Kincaid. Iako agentima FBI-a nije ispričao sve, Czisman je veći dio ţivota doista radio kao novinar. I to dobar. Uočavao je i čitao ljude kao svaki policajac s iskustvom s ulice. I dok su oni u onoj sobi nesumnjivo snimali njegovu mreţnicu i analizirali razinu stresa u glasu, on je provodio svoja ispitivanja. Manje tehnički sofisticirana i neusporedivo intuitivni)a, ali ipak jednako točna. A jedna od stvari koje je zaključio: Jefferson ni slučajno nije Jefferson. Kada je prije nekoliko sati onako ţurno izišao iz zgrade i sjeo u vlastiti automobil, Czisman je broj njegove registarske pločice proslijedio jednom privatnom detektivu u Hartfordu, u Connecticutu, i tako došao do stvarnog identiteta. Parker Kincaid. Običnim pretraţivanjem Interneta, doznao je da je
  • 279. nekoć bio prvi čovjek FBI-evog Odjela za ispitivanje dokumenata. Ako je FBI kao stručnog konzultanta angaţirao nekadašnjeg agenta, onda je zacijelo dobar. A to je značilo da vrijedi slijediti njega. Ne birokrata Cagea. Ne bezosjećajnu Lukasicu. Zastavši kako bi zatvorio patentni zatvarač na jakni, Kincaid pogleda oko sebe i orijentira se, a potom s Cageom i još jednini mladim agentom ili policajcem, muškarcem poštena izgleda, u baloneru, ude u neoznačeno vozilo. Uključili su crveno svjetlo na ploči s instrumentima i brzo pojurili na zapad i jug - prema Mallu. Czisman se bez poteškoća uvukao u povorku automobila koji su jurili toliko mahnito da ga nitko nije primijetio. Oko Osamnaeste ulice, međutim, u blizini avenije Constitution, guţva je bila toliko velika, a promet tako gust da su se FBI-eva vozila morala zaustaviti, tako da su agenti izišli i otrčali na Mali. Czisman ih je pratio u stopu. Cage i Kincaid zastali su jedan uz drugog, promatrali okupljenu masu. Kincaid rukom pokaţe prema zapadnoj strani spomenika vijetnamskim ţrtvama, a Cage glavom prema istočnoj. Razdvojivši se, krenuli su svatko u svom smjeru, dok je onaj muškarac u baloneru polagano trčao, udaljavao se i od jednog i od drugog, prema Constitutionu. Czisman je bio krupan čovjek i nije bio u formi. Zrak je s mukom ulazio i izlazio iz njegovih preopterećenih pluća, dok mu je srce udaralo poput neispravnog klipa. Ali lako je odrţavao Kincaidov tempo, zastavši tek na trenutak, kako bi iz oznojenog pojasa hlača izvukao pištolj i stavio ga u dţep kaputa. 26 23.20 Kopačev je kaput teţak. Prema zemlji ga vuku pištolji. Priteţu ga okviri s mecima, sa stotinama metaka kalibra .22... Klik, klik... ...kalibar... kalibar .22. takvi meci za puške s dugom
  • 280. cijevi mogu letjeti i do kilometar i pol, ne dopusti djeci da pucaju bez nadzora. Ali Kopač nikada ne bi dopustio takvo što... omogućio djetetu da puca bez nadzora. Tyeu to nikako ne bi dopustio. Nikada, nikada, nikada Tyeu. Dva lijepo pripremljena prigušivača. Pamuk i guma, pamuk i guma. Ti si ti si ti si najbolji... Automatski su pištolji u unutarnjim dţepovima njegovog lijepog plavog ili crnog kaputa, Pamelinog boţičnog dara. Jedan od pištolja iz pretinca u autu nalazi se u desnom vanjskom dţepu kaputa. Još četiri okvira za Uzije spremio je u lijevi dţep. Nema vrećica, nema psića... Stoji u sjeni i nitko od obliţnjih ljudi čak ga i ne primjećuje. Pogledom traţi policiju ili agente, ali ne vidi nikoga. Tye spava na straţnjem sjedalu automobila, samo ulicu dalje. Kada ga je Kopač ostavio, ruke nalik na štapiće bile su prekriţene na prsima. To ga najviše brine - ako policija počne pucati ili ako on bude morao pucati pištoljima bez prigušivača, Tye bi se od tog zvuka mogao probuditi. A onda više neće dobro spavati. Brine ga i mogućnost da bi dječaku moglo biti hladno. Temperatura i dalje pada. Ali Kopač se sjeća da je Tyea pokrio trostrukim slojem pokrivača. Sve će biti u redu. Spava. A s djecom je uvijek sve u redu kada spavaju. Stoji sam i promatra neke od ljudi koji će uskoro umrijeti. Posljednji put mobilnim telefonom zove onaj broj, a ona mu gospoda, koja glasom podsjeća na Ruth pred trokutom od stakla govori: - Nemate novih poruka. Znači, u redu je, moţe pobiti te ljude. Popadat će na zemlju poput tamnog lišća. Tup tup tup tuptuptup... On će... klik... on će se okretati, kao vrtuljak, kao neka igračka koja bi se mogla dopasti Tyeu, i mecima će zasipati masu. Mecima iz dvaju pištolja.
  • 281. A onda će ući u automobil, poslušati eventualne poruke, i ako ga onaj čovjek koji mu govori stvari dotada ne nazove, onda će se on i Tye voziti dok ne pronađu... klik... pronađu Kaliforniju. Netko će im reći gdje je Kalifornija. Ne moţe biti tako teško pronaći je. Negdje je na Zapadu. Toga se sjeća. Je li Kopač iza njega? Ispred? Uz njega? Odvojen od ostalih agenata, Parker Kincaid radio je veliki, mahniti krug u blizini spomenika, izgubljen u moru ljudi. Traţio muškarca u tamnom kaputu. S vrećicom. I kriţićem. Previše ljudi. Tisuće ljudi. Deset tisuća. Cage se nalazio na suprotnoj strani spomenika. Len Hardy u aveniji Constitution. Baker i ostali članovi taktičke ekipe češljali su teren sa suprotne strane Malla. Parker se već spremao zaustaviti jednu skupinu i spriječiti je da dođe do samog spomenika, poslati je na sigurno, medu agente, ali onda je ipak zastao. Odjednom je uvidio da dosada nije valjano razmišljao. Zagonetke. Sjeti se zagonetaka. Tri jastreba ubijala su kokoši na farmi... I tada je uvidio u čemu je griješio. Traţio je na pogrešnim mjestima. Sada zakorači u stranu, skloni se pred masom i promotri prostor u blizini spomenika. Prisjetio se ucjenjivačevih labirinata i uvidio da je taj tip zasigurno znao da će agenti nakon trećeg napada imati barem kakav-takav opis Kopača. Ubojici je zacijelo rekao neka ne prilazi spomeniku jednim od pločnika, gdje bi ga bilo lakše uočiti; treba prići kroz drveće. Parker se brzo okrene i nestane u šumarku javora i trešanja. I taj je dio bio prepun ljudi koji su prilazili Mallu, ali on se nije zaustavljao kako bi im rekao neka napuste to područje. Duţnost mu sada nije bila brinuti se za druge, pomagati, biti otac, nego
  • 282. biti lovac - kao one davne noći kada se šuljao vlastitom kućom, traţio Lađara. U dţepu stiskao teški pištolj. Traţi plijen. Traţi čovjeka u tamnom kaputu, bez lica. Čovjeka s kriţićem. Henry Czisman nalazio se na manje od deset metara iza Kincaida, prolazio pokraj spomenika, kada je Kincaid iznenada skrenuo i ušao u nekakav šumarak. Czisman pode za njim, gledajući uokolo, promatrajući more ljudi. Kakav bi ovo samo bio cilj za Kopača! Mogao bi ih pokositi kao travu. Czisman je u ruci drţao svoj pištolj, usmjeren prema tlu. Nitko ga nije vidio; ljudi su bili zbunjeni, uz tolike policajce i savezne agente koji su im govorili neka se udalje od Malla. Kincaid je postojanim korakom prolazio između drveća, a Czisman je sada bio pet-šest metara iza njega. Ipak, ljudi je bilo posvuda - deseci ljudi odvajali su ga od Kincaida - a ispitivač dokumenata nije imao pojma da ga netko prati. Našli su se na desetak metara od dostojanstvenog crnog zida s imenima poginulih kada je Czisman ugledao nekog muškarca u crnom kaputu kako izlazi iz zaklona nekog stabla. Bio je to oprezan, potajan pokret koji je govorio da se čovjek dotada skrivao. A kad se uputio prema spomeniku, kretao se odviše promišljeno, pognute glave, bez ikakva razloga koncentriran na tlo, kao da daje sve od sebe kako ga nitko ne bi uočio. Nestao je u gomili nedaleko od Kincaida. Czisman polagano potrči za njim. Kincaid se odjednom okrene. Pogleda Czismana, odvrati pogled, a onda ponovno njega, namršti se, uvidi da je to lice negdje već vidio, ali ga ne moţe nikamo smjestiti. Czisman se okrene na drugu stranu i sakrije iza nekolicine krupnih muškaraca koji su nosili prijenosni hladnjak. Bio je uvjeren da ga Kincaid više ne vidi. Vratio se potrazi, ponovno stao traţiti onog muškarca u tamnom kaputu.
  • 283. Gdje...? Da, da, tu je! Muškarac četrdesetih godina, krajnje običan, neuočljiv. Otkopčavao je kaput, zamućena pogleda