Fulvio Tomizza - Bolji život

Ono što sam vidio i doživio
Ruka mi drhti kao onoga davnog uskrsnog jutra kad je otac, zauze...
činilo mi se da je
uznemiren, a kad mi je pažnju odvratio nekakav zvuk s ulice, on na me podviknu,
otkrivajući time kako
c...
ja takvih čuda nikada nisam
vidio. Svim nevjernicima iz sela uvijek sam odgovarao da noću na groblju nisam
viđao ničega os...
papučama čvorove mladih lukovica, prelazio preko živica J bagrema i kupine što su
pucketale bezopasno poput
lozinih izdana...
kao da se suočavam s prijestupom što mi ga je otac nametnuo. Podsjećalo me na
tajnovite postupke učinjene bez
župni-kova z...
dijalektalni oblik hrvatskog
jezika kakav se govori u donjoj Bujštini. (Op. prev.)
2 ljetina, prirod. (Op. pisca)
11Velibo...
1 Potok stoji i u izvorniku. (Op. prev.)
K
2 cotole (mlet.), suknje. (Op. pisca)
12
isprepletene bršljanom okruživale su r...
prije nisam bio uzdigao do
onoga što se smatra i samo po sebi nameće kao vidik, nisam mislio da bi osamljena
polja krumpir...
zmije. Spuštajući se niz bijelu cestu, sličio sam nekome tko se žuri na posljednju
misu da bar stigne na dobar dio
poslije...
zahtijevao mrtvački odar postavljen usred crkve među rodbinom pokojnika, uvijek
sam mislio da se ostali,
drugih boja, upot...
tiče i onih što su živjeli izvan svetišta, donoseći o njima nimalo laskav sud počeo
sam shvaćati koji sat kasnije,
kada ni...
prebaciti misnicu preko stole (koja
mu se tako podizala na zatiljak), zgrabiti kalež i drugu ruku držati slobodnom kako
bi...
smrti, moj joj blagoslov ne vrijedi
ni suhe smokve!"
Prije nego što su otišli, ta dva brata kojima je uskoro valjalo posta...
Pocrvenio je i raskolačio oči, postavši u jednoj od rijetkih zgoda pravi pop. "Dakle
ti ideš ispred Božjih nakana?!"
Napus...
forinta, što bi po riječima
stručnjaka bilo dovoljno i za sat na zvoniku. Župnik otrča u crkvu da se pomoli a
osobito da p...
im pripadne zadatke. Naši
Trevi-gini, zidari nedjeljom a ostalih dana težaci, bijahu svedeni na zidarske
pomoćnike, ovi po...
bez njihova odobrenja. Projekt
je bio odbačen, općinski je poslužnik došao na vlastitom kljuse-tu da objavi
obustavu radov...
našim bojažljivim i mrkim
radnicima, i onim drugima koji su se samo dosađivali, prljav i neobri-jan ukočeno
je stajao Ginc...
nepretej je razčinija i On jenega
dana mu je reka: vrag, to ni jušto razčinjati ono ča je tvoj Bog odlučija načiniti".2
•'...
pomirenih sa sudbinom i
sakupljenih odasvud, koji nemaju sustavnosti jer nemaju nade; ali nekom se strancu
to moglo činiti...
dviju žena koje su se
27
m
*tm
r?w
• ! i'zaustavljale na raskršću da malo popričaju: u najmanju ruku razgovarali su o
zabr...
sklenice ili misal; kad sam to jedva čujnim glasom potvrđivao, os28
tavljao je sve da bi pošao ispred mene u sakristiju i ...
S?'je od još zelene trave koja neće da se upali te više dimi nego što gori. čim sam
odložio misal na klupu u
sakristiji, p...
ma da ih drvosječa mora strpljivo otkrivati i zatim sjeći, onako kako to čini liječnik
s tumorom u žena, koje često
uspije...
tolikoj novorođenčadi, možda i darovavši ga pokojemu; i na svakom od četiriju
obreda bila je neka vrsta
svjedoka ili kršte...
je bilo pridodano župnom dvoru. Svirači na harmonici, obično kovači-kolari
slobodni-subotom popodne i nedjeljom, odredili ...
A kad mi se povratila mlaka krv, dok je ona navlačila čarape i zadirkivala me
govoreći kako je mislila da me je
župnik dao...
tjedna.
Došao je i dan kad je uklonjen don Michele Ribari, ali kasnije nego što se
predviđalo: premnoge su i raznolike
bil...
prozorskim kapkom koji se potresao bez daška vjetra, pute-Ijak za Kružiće, bijelu
cestu što se spajala s cestom za
kola i ...
vlastitu upotrebu. Otrčao sam
kući da naručim kavu; kad sam se vratio da ga pozovem, odgovorio mi je da
"ćemo" prije reći ...
svećenik onakav kakvima sam zamišljao da svećenici moraju biti.
Zatekao me s majkom u župnom dvoru kako postavljamo željez...
dana njegove misije.
Zastao je da dovrši neku misao i dao mi znak da šutim, zatim me sa sobom poveo
iz crkve, popeo se u d...
nastavio objašnjavati: "Zacijelo su
vrlo bogati ti Radovani i ti grofovi Lazarići; No evo još mojih carskih i austrijskih ...
lutajuća služavka kojoj se ne zna
otac, umrije pod krovom gospodina grofa Lazarića... Anđela Kri-vičić Benetov u
dobi od 1...
nastale mnoge naše obitelji koje su sada odmjeravale kruh ili zatvarale vrata novim
skitnicama koji se još zovu
Petohleb i...
nio na moju ruku smijući se zbog neobjašnjivo klecavih koljena.
činio je i više od onoga što mu je nalagala dužnost koju j...
primoravala da ga puštam samog i
bez drva za dugih zimskih večeri, da se vraćam kući u doba
večere.
Umio je prihvatiti i c...
kajali. No stvorio se u meni dojam kao da je zgusnuti zrak crkve, s kolutima tamjana kojima su bile prožete čak i
klupe, š...
deset kruna i kupujući sve
ulaznice na nekom plesu da bi na daščani pod pustio samo one koji su mu se
sviđali. Mlađi se pa...
svaki put opravdano. Tko temeljito poznaje seljačku stvarnost, ili se prepušta
življenju, pa nikada neće osjetiti
ništa uz...
Nikada nije pokazivao da cijeni tanjur juhe ili šalicu kave kao sada kad mu ih je
pružala ruka djevojke koja se
tek suočil...
otjera svaku neugodnu misao uzvikujući: "Mladost, mladost"1, a zatim je
zadržavao pogled više na njoj nego na
meni.
Svaka ...
zvuka na koji su žene spremne
već kao djevojčice. Moja je majka ležala nauznak s glavom na jastuku, rastvorenih
očiju i us...
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Fulvio tomizza bolji život
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×

Fulvio tomizza bolji život

302

Published on

0 Comments
0 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

  • Be the first to like this

No Downloads
Views
Total Views
302
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
0
Actions
Shares
0
Downloads
4
Comments
0
Likes
0
Embeds 0
No embeds

No notes for slide

Transcript of "Fulvio tomizza bolji život"

  1. 1. Fulvio Tomizza - Bolji život Ono što sam vidio i doživio Ruka mi drhti kao onoga davnog uskrsnog jutra kad je otac, zauzet dvjema misama i blagoslovom jaja, poslao mene, dvanaestogodišnjaka, da svetom vodom poškropim četiri kraja župe da se očuva od ljetne tuče. U bočicu s vodom krštenom prethodnog dana u vedrici podno krstionice dodao je kap voska uskršnje svijeće, komadić hostije koja je ostala kao kruh u sakristiji, zlatnu nit izvučenu iz pluvijala i srebrnu otpalu s planite. Neprestano sam drhtao dok je on, samo u hlačama i žutih brkova, ponovo posvećivao, ili, kako se meni činilo, oskvrnjivao vodu kojom se čini znak križa na čelu. Između tihe mise za žene i pjevane mise za muškarce i žene koje ne kuhaju bili smo nas dvojica sami u crkvenoj spremnici koja je uvijek bila dio crkve.
  2. 2. činilo mi se da je uznemiren, a kad mi je pažnju odvratio nekakav zvuk s ulice, on na me podviknu, otkrivajući time kako crkvenjaci smiju u crkvi glasno govoriti; ali mi dade i razumjeti da bi mu to župnik osporio, i možda ga i otpustio, jer je samo njemu bilo dopušteno zaustavljati oluje. Osim crkvene zemlje moj je otac obrađivao i naš vinograd. Uzgajao je samo crnu lozu kako ne bi morao davati od svoga ako slučajno ponestane misnoga vina; zato je znao da će o svetom Martinu (htio me usrećiti krstivši me tim imenom), prođe li ljeto bez grada, imati pun badanj. Sad je bio nestrpljiv u zabranjenom poslu, jer je bio svjestan da se bavi čaranjem, i to u crkvi, ali ne od strahazbog skrnavljenja od kojega se meni grlo stezalo; njegovo često pogledavanje prema pritvorenim vratima nije bilo ništa drugo nego mjera opreza da ga župnik ne zatekne. Postojala je onih godina knjiga meni strasnija od brevijara, trebalo je znati otvoriti je na pravom mjestu i čitati stavak izmijenjenim glasom: bila je to knjižica uvezana u crno platno sa žutim križem utisnutim u koricu, koji se sam po sebi činio kao pečat prokletstva. Jednog mi je prethodnog dana otac bio ispričao da su se u njegovoj mladosti, dok je služio u nekoga dobrog popa, vraćali s magaricom iz Umaga kad se, netom prođoše posljednje kuće Radovana, podiže oluja. Magaricu su tjerali da kaska kroz kovitlac suprotnih vjetrova, velečasni je na nju vikao da ide još brže i stalno pogledavao u nebo koje nije obećavalo nikakva dobra u proljetno doba: nije imao uza se knjigu prokletstava. Na posljednjem usponu, kad se župni dvor već vidio između vijugavih munja, a magarica išla više natrag nego naprijed zbog prasaka, skoči on s kola i poče trčati. Cijelo se nebo zacrnjelo nad glavom moga oca koji osta sam sa živinom da plače i moli, zatim se oblačina polako pomače udesno od njega i poče se izlijevati tamo gdje to nikada prije nije smjela. Stigavši kolima na crkvi-šte, moj roditelj zateče popa u bijeloj halji i ljubičastoj sto-li kako na kamenitim stepenicama čita iz knjige, a u drugoj ruci drži voštanicu s uspravnim plamenom na vjetru. Vrtložeći se, grad se u hrpama skupljao samo u njegovu vrtu, a na pošteđenim poljima, odmah preko živice, ponovo su se javljali cvrčci. Budući da je suđeno da nam život bude siromašniji u usporedbi sa životom otaca,
  3. 3. ja takvih čuda nikada nisam vidio. Svim nevjernicima iz sela uvijek sam odgovarao da noću na groblju nisam viđao ničega osim čempresa i kri-ževa, i da nikada nisam čuo glasa ili zvuka da bi se uzdigao iz crkve. I danas me još navode da lažem, ne sumnjajući da upravo u meni, koji sam na tim mjestima proveo dug život, sad mozgajući o dobru, sad umujući kako se događa zlo, postoji savršena izvjesnost o stvarnom i bjelodanom. I pomalo mi je žao što se uvijek s nježnošću sjećam dječaka u sakristiji uznemirenog blijeskom munje. 8 Iziđoh s bočicom u džepu, kao što današnji svećenici nose posljednju pomast umirućima. I bilo je kao da sam prvi put zamijetio ona svoja mjesta, i kao da ih je moje pri-laženje i ulaženje u njih kušalo i blagoslivljalo, zadržavajući ih zauvijek u stanju u kojem se pojaviše. Ali sam od njih zauzvrat dobio spasenje i krštenje, ne više kao dječak koji ide krasti voće po najzabačenijim poljima ili uhoditi s drugovima parove iza živica, nego kao sin Zvane Kružića1 cr-kvenjaka, iz obitelji koja je oduvijek davala crkvenjake, koji se pripremao da stupi u svoju službu i da bude na korist zajednici, posebnu korist poput one da odvraća oluju od vinograda, kukuruza i žita koji su mi dolazili u susret poznati i već lelujavi u travanjskom jutru. Potrčah prema Orehima. Ljudi me, jedni svečano odjeveni, a drugi s nogama u umivaoniku, pitaju na hrvatskom: "Kamo tako trčiš, dječače?" Što sam mogao odgovoriti? Da idem u polje u štetu, ili da tamo prvi put nosim sveti lijek koji ga je u mojim mislima morao očistiti i od štetnih trava, ličinki i crva? Odgovarao sam smiješkom, shvatili ga oni kako im drago, jer u to doba godine na poljima nije bilo plodova, a za moju obitelj nije bilo sitijeg dana, krune tjedna, u kojemu se na crkvenom podu, izribanom i ispranom tako da se s njega moglo jesti kao s tanjura, svaka stvar bila blagoslovila, voda, vatra, debele voštanice, čak i tamjan. A za me je bilo čudesno što se gotovo svaka stvar blagosiljala istom stvari, voda vodom, vatra vatrom, tamjan također tamjanom, da bi se označilo Itako se sve mora preporoditi u crkvi kao i vani, gdje također popov blagoslov ne traje dulje od godine dana. Hitajući prema Lazarima, provlačio sam se između starih trstika zapuštenog trščaka, osjećajući pod prtenim
  4. 4. papučama čvorove mladih lukovica, prelazio preko živica J bagrema i kupine što su pucketale bezopasno poput lozinih izdanaka, spuštao se na široki poljski put posut samo sipkom zemljom, sada kad su stabla tek bila u cvatu, a sunce već jačalo, s rukom stalno u džepu, toplom na toplu 1 U izvorniku Crusich. Autor je to prezime našao u starim spisima na mletačkoistarskom dijalektu zapisano kao Cruxich, pa je logičnije (i po suzvučju) izgovarati ga kao Kružić. (Op. prev.) 9staklu. Od svega onoga što sam prije iskusio, ta moja jutarnja trka naličila je na lunjanje u potrazi za gnijezdima kad sam strepio hoću li ih naći, na odlaženje u gljive samo da ih vidim, bijele, crvene i žute u još posve zelenoj šumi. Jedan nepisani zakon, a vjerojatno nikad ni usmeno određen, utvrđivao je da sve što nije poteklo od nečijega pojedinačnog rada pripada svima, a jednako se mogla prisvojiti i ljetina promakla rukama marnoga skupljača. To mi se činilo jednim ugovorom koji je bio prešutno prihvaćen među nama; i hulja je bio tko ga nije priznavao, nedostojan čovjekova imena tko je kao gazda obilazio vinograd nakon berbe, ili protezao prava na gnijezda, gljive i šparoge u vlastitoj šumi, na klasje zaostalo među strnji-kom. Naprotiv, mogao se snalaziti u gospodarevom ili općinskom otkupu, ako bi mu uspjelo turnuti nešto u tustu ruku upravitelja ili poreznika, mogao je čak ne biti kod kuće za Martinja kad se skuplja redovina i prevariti župnika koji je uvijek bio stranac, ali nije smio zaboraviti vreću ni badanj siromaha Zvane Kružića koji nije imao druge plaće, a bio je rođen tu, zvonom objavljivao tri doba svakog dana, zvonio cijelu noć o Danu mrtvih i kopao im grobove, stojeći između njih i popa ne poput upravitelja i poreznika, ljudi koji misle samo na se i zato ih se prezire, već bliži njima nego popu kao na Uskrs ujutro. Odmah poviše kuća u Krastima, na raskršću što jednim krakom vodi prema župi Karšete, a drugim prema župi Lovrečica, našao sam izbrežinu gole zemlje, možda mravinjak, koju mi je otac označio. Ruka, koja mi poče ponovo drhtati, nagna me da poštujem njegovu preporuku, da tu izlijem više nego drugdje, jer se treba bojati ponajviše oblaka što dolaze s mora tjerani vjetrom lebićem. Ali, gledajući kako tekućina vlazi crvenu zemlju, koja je odmah upija, obuze me dijelom novo čuvstvo, kao kad se odrasli igraju zabranjenih dječjih igara, i više od toga,
  5. 5. kao da se suočavam s prijestupom što mi ga je otac nametnuo. Podsjećalo me na tajnovite postupke učinjene bez župni-kova znanja, kojima se utjecala i pobožna čeljad kad je imala u toru svinju koja nije jela ili ovcu koju je ugrizla zmija. Neka starica iz Rupe znala je vještije od svake druge 10 hitat uglevle^. hvatala je žeravu mašicama, gasila je u zdjeli vode, i ugašenom ali još dimljivom pravila znakove, mrmljala zaklinjanja nad živinom. Ili je liječila djecu od hri-pavca, starce od ukočenosti vrata, namještala iščašene kosti, savjetovala prevarene žene i ismijane prosce, u zamjenu za koje jaje ili nešto drugo od intrade2, kao bocu ulja ili komad slanine. Možda bi to činila i besplatno, da bi se vjerovalo ne toliko u njezine moći koliko u umijeće, koje je druga vjera siromasima i neznalicama, a cilj mu je samo da izliječi i ne popušta čak ni onda kad pop i liječnik zavrte glavom, kad ni svijeće ni devetnice ni plaćene mise nemaju nikakva uspjeha, i kad ništa drugo ne preo-staje nego se obratiti đavlu koji može čak više od Boga, a ne traži suradnju ni dobro ponašanje. Ali ono što sam nosio u džepu i što mi je upravo ovla-žilo prste bilo je uzeto u crkvi, i nije se moglo ni reći da je bilo ukradeno, jer nije bilo udovice koja ne bi poslije mise uronila skupljenu šaku u kamenicu i otvorila je da poškropi muževljev grob. Uostalom, uza sve poštovanje, moglo se i to smatrati gotovo smećem, makar i crkvenim, isto tako osuđenim da završi pod metlom. Običan otpadak iz najveličajnijega mjesta župe nosio sam ljudima koji su na veliku misu već hitali prečacima, s jajima i pogačom da ih blagoslove i dijelom ostave na stolu župnoga dvora. I moja mati, koja se vratila s tihe mise, pa je sada bila zaokupljena uskrsnim ručkom, složila se s tim da ja te godine obiđem četiri kraja župe, unatoč prijekorima premještenog i još goroj šutnji sadašnjeg župnika, ona koja je vezla oltarnik na koji se polagala posvećena hostija, koja je vlastitim rukama prala lanene pokrove kaleža natopljene vinom pretvorenim u krv, i koja je svaki put kad je prolazila ispred tabernakula pokleknula, makar je i ne vidjeli. Pomislivši na nju nasmiješenu, uvijek bijelih ruku koje su sat prije završile prekrajanje okrenutog očeva odijela za me, grudi mi se ispunjahu radošću. Trčao sam kroz 1 butar i bronzi, vraćati u žeravicu (mletačko-istarsko narječje); u prijevodu je
  6. 6. dijalektalni oblik hrvatskog jezika kakav se govori u donjoj Bujštini. (Op. prev.) 2 ljetina, prirod. (Op. pisca) 11Velibošak, tik uz vinograd lozovih mladica povijenih u visoku luku, nalik tankovitim jarmovima, osjećajući da pripadaju području Lovrečice gdje je i govor bio više talijanski i ljudi mi se činili uvijek drski; pribojavali smo se njihovih dječaka malo manje od onih iz Umaga kojima nisi smio u oči pogledati. Zamalo da nisam pjevao crkvene pjesme kao pomalo udareni mladići za koje se govorilo da su nevini iako su se oblačili kao odrasli muškarci, sam sam prvi put osjećao oporiju tkaninu kako mi prianja uz bedra, i pozdravljao u sebi vinograd Lakota s lješnjacima, zanjihanih cvjetova poput resa na baldahinu, trščak Sita-ra, polja ječma, gotovo modra prema kukuruzu, neočekivanu bujnost još neiskrčene šume grofova Lazarića, uvijek spremnih da poklone panjeve onom tko ih izvadi, dok su trupce slali u Mletke. Bio bih volio imati veliku bocu umjesto bočice, pa držati palac na grliću i ostavljati trag iza sebe, preskačući tu šiprag, sklanjajući se tamo u debeli javorov hlad da marendam, nikomu ne dajući, ni od koga ne uzimajući; bio bih zauvijek pogledom upio zemlju i nebo nad njom koje sam osjećao samo našima. Prijeđoh cestu kojom su prolazile kočije i teška trgovačka kola što su od Buja silazila k Umagu, sijekući župu gotovo po sredini; a malo dalje, u dolu Potoka1, gdje je i za crljenicu trajno svježe ljeto, nađoh kamen koji je dijelio posjed grofova Lazarića od posjeda gospode Bonifazija. Oluje koje su se odande dizale dolazile su iz Furlanije već istutnjale, bile su češće, ali manje štetne od drugih, iako su ljudi upozoravali da se treba čuvati kada se podižu fur-lanske kotule2, ali su si namigivali kao da misle baš na žene iz Furlanije. Izlih dobar gutljaj svuda oko te uspravne i bezoblične stijene kao da je neki poljski kip. Ta je zemlja bila sama mekota, među trsovima i maslinama raslo je povrće za hranu svinjama; mogao sam trčati ravno prema potoku. Hvatajući se za busenje šaša i korijenje vrba spustih se dolje, preskočih prugu blata, savijene grane visjele su i s druge obale. Zemlja je postajala tamnija, trave su bivale žilave i bodljikave, živice kupine >f
  7. 7. 1 Potok stoji i u izvorniku. (Op. prev.) K 2 cotole (mlet.), suknje. (Op. pisca) 12 isprepletene bršljanom okruživale su razvaline dviju kuća u kojima je tko zna kad i tko zna tko stanovao. Počinjalo je kamenito tlo, a tako i uspon sa svojim trnovim grmljem, s klekovom šikarom, sa slabašnim hrašćem koje je jedva dohvaćalo vodu: upravo promatrajući prirodu držim da se u čovjeku rodila misao o đavlu i paklu, odmah potvrđena postojanjem ljudi osuđenih već na ovoj zemlji mjestom na koje ih je Bog postavio. Kuće u Rupi nisu se uzdizale na živcu kamenu, iskrsle su iznenada preda mnom kao kažuni1 građeni suhozidom gdje se sprema oruđe i sklanja jedino za nevremena, a neki u njima provode i tople noći čuvajući dinje. Iznenađivao je i dim što je nevidljivo izlazio kroz vrata i prozore, ali je grebao grlo i pekao oči kao podjarena vatra u pećinama. Pojavi se dječak odjeven donle gdje bi morao biti pokriven, kroz dovratak proviri povijeni profil žene koja ga pozva natrag ne pokazujući da me je primijetila, neki pas napade me s leđa i natjera da odskočim van dosega lanca. Siromašniji od nas, nestalni i divlji čak i za nas same, nekada su zacijelo morali biti Cigani: rubac na glavi Maričice vračare, koja se pomolila i sakrila sa svojim zlatnim naušnicama iza razbijena stakla na oknu, bio je izbli-jedio ali još uvijek kričavih boja. Prođoh ispred nje, a bio sam još toliko mlad te me je gledala bez pretvaranja, preskočih gomilu samo njezina izmeta i krenuh malim drvoredom mendula koji me odvede na bijelu cestu. Bio sam na najudaljenijoj i najvišoj točki župe koja se ne zove slučajno Vršić. Od vijugave i sjenovite crte Potoka prostirala se valovita kotlina s gotovo neprekidnim nježnim zelenilom koje je postajalo bujnije i tamnije oko rasutih sela s crvenim krovovima poput netom uzoranih čestica. Udolina se spuštala s kamenitog obronka i pitomije šume koja se protezala prema istoku duž luka moje lijeve ruke, a tamo gdje su završavali prsti te ruke opet se lagano penjala da bi odjednom zastala kao da visi nad provalijom. Tamo se moglo zamisliti more, dok je meni zdesna svjetlucalo, daleko i ujedno vrlo blisko, nepomično 1 Naziv za kamene kućice po istarskim poljima. U izvorniku čuče. (Op. prev.) 13i uznemireno u modrom režnju što je nalijegao na umaški lukobran. Nikad se
  8. 8. prije nisam bio uzdigao do onoga što se smatra i samo po sebi nameće kao vidik, nisam mislio da bi osamljena polja krumpira, kukuruza i djeteline brisala međe svojih gospodara i spajala se sa šumama i vinogradima, oblikujući tako cjelovitu površinu koja zadržava pogled. No neobično je bilo to što se najudaljeniji dio uzdizao upravo u točki pod kojom se okupljala samo župa potiskujući sve ostalo osim uskog prolaza prema Umagu o kojem je uvijek bila ovisna. Njezino značenje i sudbina potjecali su upravo odatle što je bila zaleđe morske luke. Dovle se bila uspela čeljad koja se iskrcala na pristaništu, a nije bila rođena za to da živi u spletu kuća, ovdje su se zaustavili oni koji su silazili iz unutrašnjosti, kojima je misao nastajala i nestajala s dahom zemlje. Sela, polja, ceste, crkva drugačija od ostalih zgrada po onoj vrsti kliješta ili jelenjih rogova na pročelju, nicali su kao slučajno, kamen na kamenu, grumen zemlje do grumena; trebalo se popeti gore i vidjeti ih kako su neizlječivo određeni i vječno privremeni. Udarih kroz kamenjar ispod ceste da bih prošao, izbjegavajući ga, selo Vršić. I među tim kamenjem, gdje tuča ne bi nanijela velike štete, bilo je Božjeg blaga koje je trebalo zaštititi: šmrca što pucketajući gori na velikom zimskom ognju, sagovi majčine dušice što su je samo ovce mogle brstiti, divlje šparoge koje se prže s jajima. Iza seoskih staja vijugava se crta dizala gotovo vrletno prema Mariji na Krasu, prekidana kućama koje su gledane odozdo stršile bijele i osamljene, svaka sa svojim čempresom sa strane poput pera u tintarnici. Kako je ta površina bila sva kamenita, prikladnu je među činila divlja trešnja koja se, glatka i nježna, razlikovala od ostalog drveća, mahom šumskoga. Iz ovog se kraja spuštala bura koju nikada nije pratila oluja, čak je i razgonila oblake, ali bi prije toga uzmutila vrijeme s kojim se sukobljavala donoseći bičevitu kišu i ledeni snijeg, stvarajući najstrašniju nepogodu upravo onda kad se nebo, zastrto sa svih strana, spremalo raspući na suncu. Bura je ovdje tiha pratilja dana, kao što je rosa noći; sveta teku14 čina izli se koso i u brizgajima podno rascvale trešnje, gotovo nestrpljiva da se oslobodi u počelima. Nastavih obilazak jer je dan dulji ujutro, i na onom obronku šume na gomilama kamenja već su se klupčale
  9. 9. zmije. Spuštajući se niz bijelu cestu, sličio sam nekome tko se žuri na posljednju misu da bar stigne na dobar dio poslije prikazanja no malo je njih iz tih mjesta dolazilo u crkvu u svečanom odijelu i pješice. Rijetki vjernici radije su odlazili u bližu župu Marije na Krasu koja im je bila mnogo srodnija i po govoru koji je od hrvatskog naginjao k slovenskom. Nakon drvenog mosta na Potoku, slijeva se nastavljala šuma puna zelenbaća i zmija, ali ne otrovnica, s rijetkom pak smrčom, tako vlažna da su se tu mogle brati gljive i ciklame; gore, na Golom Vrhu, ona je pastirska obitelj imala vrt ograđen trstikom, ko u selima iza kotača za svinje. Zemlja koja je tu bila opet crna postajala je bljeđom među redovima i brazdama kukuruza na padinama drugog brežuljka, i Vrh mi se približavao s tri kuće pokrivene kamenim pločama i hrastom što ih je nadvisivao. Prošavši tik uz ogradu od trnja postavljenu protiv lisica i kuna da se obrani kokošinjac, nađoh se već na glinastoj zemlji koja je davala najbolje plodove: smokve, grožđe, slatke kruške; popeh se prema Muškatima duž ljepljivog puteljka što je zadržavao vonj na presahle barice. Budući da je sve podijeljeno tako da među običnim svijetom ne smije biti previše sretnih ljudi, ovdje je zemlja, oteta znojem i mjenicama od prostranih površina Radovana, bila izvrsna, ali oskudna, tako da se mogla obrađivati jednom rukom, toliko te je čak i njezin jalovi dio bio obradivo tlo, a ne kamenjar. Na jednom sadrenom brežuljku, na granici sa župama Buja i Karšeta, ispraznio sam bočicu; a tekućina nije propadala, nego se spuštala u sporom potočiću, kao da je bila obilna i zdrava voda koja se ljeti moli od nebesa. Za sobom je ostavila zlatnu nit što se u svoj onoj svjetlosti činila kao da je ognjem planula, te zadrža moju ruku ispruženu da je pokrije. 15u Moj otac nije donio odluku slučajno; kao da je osjećao svoj skori konac, pa je namjeravao da me malo-poma-lo postavi na mjesto što su ga zauzimali svi prvorođeni muškarci u obitelji. Idućih mi je dana pokazivao redom, prislonivši ih uz tijelo i pridržavajući ih bradom, živopisne misnice za uporabu pri svečanim misama, pri mučeničkim, pokajničkim i mrtvačkim misama, pri misama rado-snicama. Osim crnih paramenata koje je
  10. 10. zahtijevao mrtvački odar postavljen usred crkve među rodbinom pokojnika, uvijek sam mislio da se ostali, drugih boja, upotrebljavaju prema popovu raspoloženju ili zbog promjene po preporuci moga oca da bi dulje trajali. Te su mi se boje činile kao da odgovaraju i ruhu godišnjih doba, podsjećajući na oltaru na zelenilo hrastova, na žutilo žitarica, na rumenu krv živica u jesen, na ljubičasta brda u zimska jutra. Sada mi se činilo ispravnijim, ali me malo i razočaralo što je svećenik morao poštivati datume običnoga kalendara; a još me više iznenađivalo, gotovo rastuživalo, stanje paramenata viđenih s naličja, zamašćenih i rasukanih rubova, izlizanih uzica učvršćenih uzlovima. Najviše me mučila prisnost kojom ih je moj roditelj dodirivao žulja-vim rukama što su čas prije u staji stezale vile, tim istim prstima koji su mi pokazivali zakrpe na misnoj košulji (srećom nisu se vidjele - primjećivao je - kad ih pokrije misnica) i zatim prolazile kroz rupu na najviše rabljenom pluvijalu za pogrebe, kao da mi je kanio pokazati da su to tkanine kao i svake druge, bez obzira na čipke i pozlaćeni vez: noćne košulje i teški kaputi što su prelazili s oca na sina, jednako osjetljivi na prenagle pokrete i na zimske kiše. Kao ministrant, što sam do tada bio, uvijek sam nalazio vino u kostarici. Moj je otac napuni uzimajući iz kredence bocu bez slamnatog ovitka, koju sam toliko puta vidio na našem kuhinjskom stolu, i pred mojim je očima is-kapi uz zadovoljan usklik, brišući brkove rukavom. Meni, koji sam ga promatrao s nevjericom i potišten, zauzvrat pruži veliku i neokrnjenu hostiju kakva se bjelasa nad glavom misnika kad poklekne u trenutku posvećenja i koju je samo on mogao dotaknuti. 16 Umro je baš onda kad sam ga sa stanovitim uspjehom pokušavao popraviti, a on me možda slušao zato da me ne ozlovolji. Postao je opet otac sina jedinca, čim je župnik izišao iz sobe udijelivši svetu pomast onomu koji ga je pratio po tolikim sobama što su bile uređivane podbuhlim očima. "Sinko, ne napuštaj nikada popove", rekao mi je s uvjerenjem. "Oni znaju sve i mogu sve." Umjesto da učvrsti u meni ono borbeno i upravo suprotno što sam u tome napokon spoznao, on mi na času smrti otkri svu poniznost poziva koji mi je prenosio da ga prigrlim bez ustezanja. Ali da se njegova posljednja poruka
  11. 11. tiče i onih što su živjeli izvan svetišta, donoseći o njima nimalo laskav sud počeo sam shvaćati koji sat kasnije, kada nitko nije došao ponuditi pomoć te smo ga ja i majka morali okupati i obući, pri čemu se ona bavila onim dijelovima za koje, prema shvaćanju moga uzrasta, ne bi smjela znati, a ja sam, kao muškarac prema muškarcu, nastojao oko vanjskog izgleda zahvaljujući prvim iskustvima sa škarama i britvom. Ljudi su umorni od vlastitih nesreća, ali činilo se da je svakomu smrt Zvane nonculcč, koji je zvonio na svim pogrebima, bila najprirodnija stvar na svijetu. Malo ih se pojavilo na njegovu pogrebu, nitko ni suze nije prolio, čak ni moja mati, stalno na oku župniku kojemu je smrt bila prijelaz u bolji život. Ni ja nisam bio ucviljeni sin iza nosila, nego budući crkvenjak, podijeljen između konopa u zvoniku i konopa prebačenih preko rake. Za me otpoče posao što ga malobrojni smatraju poslom, možda zato što se ne vidi znoj i što obvezuje da se čovjek stalno odijeva i ponaša kao da je usred svečanosti. Sa zanosom početnika koji je sklon da pretjeruje držao sam se povlaštenim spram svojih prijatelja koji su, iako zaokupljeni grabljama i motikom, ipak mogli ukrasti pola sata za vlastitu razonodu, gotovo nikada nevinu. Moj trud, međutim, između klupa u crkvi i ormara u sakristiji nije se mogao nazvati ni plemenitom razbibrigom ni pravim i doličnim poslom, jer sam osjećao da sam napet od stalne 1 nonzolo - zvonar, crkvenjak. (Op. pisca) 2 - Bolji život 17 L brige da se održim na visini povjerenog mi zadatka. Ako čovjek oćuti bol kad vidi lozu zasječenu nespretnim udarcem motike, prava je muka bila pomisao da nepažnja ili neiskustvo može pokvariti večernju, ili još gore, dovesti u pitanje misu za radnoga dana koju se služi nasamo sa župnikom. Don Kuzma, Poljak, od jutra kad se našao s novim podređenim iza leđa koji mu je pomagao obući misnu košulju, pokazivao je malo strpljenja da me ispravi i uputi, suprotno onom što je činio prije, kad sam se zabunjivao s dječacima na vjeronauku. Dahtao je kako bi mi pokazao uz bok ispružene dlanove spremne da prihvate pasac, pa ako to još ne bih primijetio, bio je sposoban istrgnuti mi ga iz ruku, žurno
  12. 12. prebaciti misnicu preko stole (koja mu se tako podizala na zatiljak), zgrabiti kalež i drugu ruku držati slobodnom kako bi sam povukao konopac zvonca, ružeći me pritom osornim glasom i iskaljujući svoj gnjev prije nego bi pristupio oltaru. U svim svojim postupcima bio je netrpeljiv, previše krupan da duže izdrži u tijesnom prostoru između dva kandelabra, već u gunđavoj dobi što više ne poštuje klanjanja i klečanja koja zahtijeva obred. Presijecajući me već u početku odgovora, nalijevajući sam sebi vino i vodu iz sklenica i prenoseći misal na drugu stranu oltara, svodio je moju nazočnost na nazočnost običnoga vjernika; a pri užurbanom završnom blagoslovu pokazivao je da uistinu ne drži do mene upravljajući desnicu preko moje glave, prema nepomičnom zraku među praznim klupama. No ako bi u tom trenutku opazio kojega drugog svjedoka što se prikrao na vršcima prstiju, umjesto da mu bude stalo do njegova suda (s obzirom na to da se uvijek radilo o nekom iz obitelji koja je naredila misu), odloživši kalež na klupu u sakristiji upitao bi me zašto nisam išao pokupiti milostinju. Kad smo odlazili u pohod bolesniku iz ugledne obitelji (nekom Radovanu, nekom Lazariću, nekom Bonifaziju), obraćao mi se riječju tek na izlasku, da bi doznao koliko su stavili u škrabicu za milodare koju sam na svoju sramotu morao nositi vidljivu pred grudima, kao što sveci drže evanđelje. Međutim, nije me pripuštao vjenčanjima i kr18 štenjima, kao da se ručak imao dijeliti nadvoje. Pri povratku je mrzovoljno izvlačio iz nevidljivog džepa ispod talara zgnječeni kolač i pružao mi ga uvijek s nekom preporukom, kao da nisam vrijedan niti te nagrade koja se trajno sastojala od slatkiša, premda sam bio prerastao vjeronauk i imao majku na skrbi. Jedne ga noći pozvaše da odnese posljednju pomast nekoj starici. Puhala je bura da se i kamenje treslo, a velečasni je bio prehlađen. Po razrokoj sestri, koju je držao u župnom dvoru zbog istoga razloga zbog kojega i mene u sakristiji, poruči da leži u groznici. Dva mladića ne po-pustiše, ponovo mu poslaše služavku iste krvi kojom se uostalom nikada nitko ne bi oženio. "Reci im da sam je ispovjedio prošle sedmice", zagrmi don Kuzma na njihovom poljskom jeziku, "pa ako je mogla počiniti smrtni grijeh i na času
  13. 13. smrti, moj joj blagoslov ne vrijedi ni suhe smokve!" Prije nego što su otišli, ta dva brata kojima je uskoro valjalo postati siročad, dođoše pokucati i kod mene da ga nagovorim. "Ništa!" o< -govori mi on u prazninu stubišta. A ja, kipteći više zbog njegove sramote nego zbog svoga gnjeva, pokupih se i otrčah u sakristiju, stavih u džep dvije voštanice i prstovet tamjana što se poklanjao za blagosliv-Ijanja kuća prema tome koliko se dobivalo. Bolesnica je bila iz Fruškare, i jedva u selu sustigoh braću koja su se i s fenjerom držala zajedno u vijavici. Pustiše me unutra, misleći da se iza mene vuče župnik. Zatvorih vrata jer je vjetar udarao ravno u postelju umiruće koja je ležala u najdaljem kutu te jedine prostorije osvijetljene plamenom s ognjišta: Nikada nisam zaboravio tjeskobu onih užagrenih očiju koje unatoč patnji i nestrpljenju zbog utjehe ne po-bjegoše odmah od mojih da bi potražile oči moga gospodara iza leđa; ni pometenost, ni užas koji je zatim uslijedio, kad je vidjela da stojim sam sa svijećama u ruci, kao da predvodim njezin pogreb. Iznenađivala me činjenica što su njezini sinovi, ne mnogo stariji od mene, imali majku "staricu" od možda četrdeset godina, dok je mene, koji sam izlazio poput lopova da joj tamo unutra povratim tračak nade, uznemirivala dvojaka i jedinstvena misao kao 19L još zatvorena mahuna: da siromašni nemaju ni Boga, da siromašnima ostaje uistinu samo Bog. Plakao sam, a ledeni zapuši vjetra prvi put ostaviše moje suze bez pratnje; bilo mi je svejedno hoću li se vratiti kući usprkos studeni. Utrošio sam više vremena nego što ga je trebalo mojim nogama, i sutradan sam cvokotao zubima kao i uvijek kad me spopadala prava groznica. Želio sam da je iščupam iz tijela samo da ne slušam don Kuzmu kako stalno dolazi i pita za moje stanje, dok mi je iz kuhinje dopirao miris kave koja se priprema za velike prigode. Napokon ga pripustiše mom krevetu, i još danas se više pitam o naravi toga čovjeka nego o bijedi popa. Reče mi da je ujutro pošao onoj sirotici koja je noću izdahnula uz blagoslov njegove molitve; ali tko je meni dao dopuštenje da joj odnesem one svijeće i tamjan? Zbunjen, slagah tvrdeći da sam se već onda slabo osjećao i strahovao da mu neću moći pomoći pri pogrebu.
  14. 14. Pocrvenio je i raskolačio oči, postavši u jednoj od rijetkih zgoda pravi pop. "Dakle ti ideš ispred Božjih nakana?!" Napustio je sobu odbijajući kavu i srušivši nešto na ulazu. Njegova je škrtost, više nego preklinjanja i obećanja moje majke, spriječila moje otpuštanje. Ipak moram priznati da se samo pod upravom čovjeka takvog kova župa podičila jedinom novom građevinom koja je poslije mnogih stoljeća bila pridodana crkvi, a njezine zgode i nezgode još i sada izazivaju prepirke malobrojnih danguba starih poput mene. Živio u početku ovog stoljeća neki vremešni neženja koji se u nas, ljudi podložnijih svemu nego ustaljenom redu, nije mogao nipošto oženiti. Kad je kao dijete gol i uprljan izašao na gumno tražeći kakav list, sustigla ga krmača i tako ga okrutno obrisala da je zauvijek ostao bez onoga što ga je obvezivalo na vojnu službu. čim je odrastao i uvidio da se razlikuje od drugova u hlačama, svom silom je pokušavao nadoknaditi što je više moguće, i kako god je bilo moguće, nepopravljivu štetu jedne već zacije20 Ijene rane. Svi se sjećamo Gincastra1, starijeg nego, što je zapravo bio, jer su ga i naši očevi rijetko susretali izvan njegova polja, i još mnogih polja kupljenih za male novce uz međe drugih župa; kad su prolazile žene s ručkom, on je puhao u žlicu upozoravajući da je i njegova juha upravo bila izlivena. Budući da je ostao momak, gajio je neku vrstu dječjega sna sve do praga starosti: toliko se obogatiti da može crkvi darovati svoj zvonik. Kad se pojavio među svijetom, držao se nastrano povjeravajući zemlju nadničarima i oblačeći se kao prosjak: uvijek isti par hlača, izvrnuti šešir, ista jaketa što ju je za sprdnju jednog nedjeljnog popodneva tobože zaboravio na poljani Radovanovih, a poslije nekoliko sati živnuo izvrćući džepove pune novaca. Posuđivao je novac s kamatama, pa se pričalo da su Šavrinke2 silazile da isplaču odgodu i pri tome pristajale da se ispruže na njegovu krevetu pokazujući mu u potpunosti žensku prirodu; a zatim su uz njegov neprestani kriještavi smijeh dopuštale da ih zadovolji onaj koji je u selu bio najgladniji žena. Iako mu je slamarica bila puna novčanica, nije promijenio košulje kad je pošao u Umag da se posavjetuje s arhitektom; vratio se popodne i uručio don Kuzmi masne bisage sa sedam tisuća
  15. 15. forinta, što bi po riječima stručnjaka bilo dovoljno i za sat na zvoniku. Župnik otrča u crkvu da se pomoli a osobito da potraži utjehe, a kad je izlazio spustio je ruku na moju kosu i odmah je povukao kao da je pogriješio osobu. Jezikom koji je sadržavao sve slavenske govore kojima se govorilo u Carstvu, s oltara bijahu pozvani, naravno ne za plaću, svi zidari i zidarski pomoćnici, kopači i re-zači kamena, priučeni radnici i obrtnici kojima je raspolagala župa: sad će se vidjeti tko služi Bogu, a tko je njegov smrtni "dušmanin". Stari Jure Radovan, jedini koji je tada posjedovao bicikl što je tjerao prolaznike i s ruba ceste, ponudi četiri para volova, šest pari stavi na raspolaganje grof Lazarić, pola od toga Bonifazijevi kojima je bogatstvo, prepušteno ženskim rukama, već odavno kopnilo. U 1 Gincastra, nadimak koji znači uškopljenika. (Op. prev) ' 2 Šavrinke (savrine), Slovenke s brda oko Kopra. (Op, pisca) 21kamenolomu podno Muškata vadile se ploče mrka kamena, masenja, za koji se govorilo da je tvrđi od željeza; sjekli su ih i obrađivali na posvećenoj čistini, gdje se prvi put zabijala motika bez uzdaha. Na vrhuncu sreće što vidim žup-Ijane kako rade za zajedničko dobro koje me se neposredno ticalo, donosio sam im najsvježiju vodu koju sam mogao naći, a i vina iz svoga podruma. Don Kuzma je počeo preskakati svakodnevnu misu, sada kad ga je dužnost zvala pod vedro nebo, na tlo također posvećeno i u njegovu djelokrugu. Bilo mu je sve neugodnije što mu se oko nogu plete Gincastra koji nikada nije prisustvovao nekom vjerskom obredu, a ovuda se motao sa šeširom na glavi i s rukama na leđima. Kočijom je došao arhitekt koji je imao vlastito poduzeće. Sutradan je došla skupina ljudi u sivoj platnenoj odjeći: najprije su zatražili užinu. Mrmljajući, župnik me posla da ih odvedem do gostionice na cesti za Huje i Umag, koja je u vrijeme kad je u nas voda bila rjeđa nego vino bila krštena "Fontanom". Arhitekt ih zateče kako se siti i napiti već mašaju za pregaču lijepe Elvire koja je sa svoje strane bila počela udarati najdrskije ruke. On ih prozva jednog po jednog njihovim talijanskim prezimenima, Zon-ta, Comiso, Fachin, Beladona, sve zanatlije ostale u morskoj luci još iz vremena Mletačke republike, i povede ih na radno mjesto dajući
  16. 16. im pripadne zadatke. Naši Trevi-gini, zidari nedjeljom a ostalih dana težaci, bijahu svedeni na zidarske pomoćnike, ovi potorji na kopače temelja, klesari da pripremaju šljunak. Uz evanđenje don Kuzma je istaknuo i žrtve pilića i kokošiju koje su žive donosili u ko-košinjac Elvire, koja je imala plavu i našušurenu kosu, okruženu aureolom što po mom sudu nije bila dostojna štovanja. Upravo je trebalo da se uda za najstarijega sina Radovanovih, kad se ženidba razvrgla na zahtjev Jure s biciklom. Svi su govorili o toj neviđenoj ljubavi, tako silnoj da je mladu navela na strašan grijeh, ili na nešto što se činilo grijehom: neki župnik u vrijeme moga oca odredio joj je za pokoru da načini tri kruga oko crkve točno u ponoć s upaljenom svijećom u desnoj ruci, kao da se radilo o trudnici što je rodila repato dijete. Zatim, videći da ni za22 ručnik Gašpar nije više htio za nju čuti (opijao se već ponedjeljkom ujutro), završi ona s nekim Baštjanom koji se hvalio kako ga je s vremena na vrijeme primala u svoju postelju, a malo tko mu je vjerovao. Arhitekt se zastalno preselio pod njezinu odrinu odakle je preko volje davao upute podređenima koji su prečesto dolazili da se s njim posavjetuju. Nekog mjesnog sto-godišnjaka, rođenog pod Napolionon, ovo komešanje stranih muškaraca i danguba selom podsjećalo je na francuske vojnike koji su se bili ugnijezdili u muljači Radovano-vih, i za vrijeme mira navikli da se služe bajunetama po kokošinjcima i svinjcima i u mnogoj obitelji ostavili svoje sjeme. Rad je tekao, iako sporo, zahvaljujući ponajviše našim ljudima koji su ostavljajući žito da se kruni po poljima uzimali građanima iz ruku zidarsku žlicu i libelu. Udarci čekića budili su mrtve, od povika najmarljivijih blijedjeti su sveci. Gincastra se mjerio prema rastu zida, već zadovoljan poput svakog svojeglavca što se njegova zamisao ostvaruje. Ali kad je gradnja doprla do prvog zidnog vijenca nad vratima, izbi spor. Poglavari umaške općine, djeca sinova Serenissime1 koji su ostali u primorskom gradiću da se najprije lukavo natežu s francuskim vlastima a poslije s bečkim, nisu trpjeli ni pomisao da se u područnoj slavenskoj župi, koja je oduvijek tražila vlastitog slavenskog popa, usuđuju podići javnu građevinu, i to
  17. 17. bez njihova odobrenja. Projekt je bio odbačen, općinski je poslužnik došao na vlastitom kljuse-tu da objavi obustavu radova. Ljudi su bili tako ozlojeđeni tim tko zna kojim dokazom neprijateljstva i prezira, da su odlučili zadržati gradske radnike, smjestivši ih o vlastitom trošku u Elvirin raj; rasuđivanjem vječno podložnih s pravom su mislili da će, ako se stručnjaci zapute cestom nizbrdo, građenje biti zauvijek obustavljeno. Sa svoje strane slavenski je pop prigovorio da tlo na kojemu se građevina podiže pripada matičnoj crkvi a ne upravi državnih dobara, te da prema tome svaku odluku treba donijeti dekan. prev.) Serenissima ("Prejasna"), pridjevak Mletačke republike. (Op. 23Naredio mi je da upregnem magaricu koju je uvijek štedio za obilaske župe, i mi krenusmo prema Umagu. Žene su izlazile na balkone na škripu željeznih kotača što je odjekivala u sjeni uličica, okretali su se brodari da gledaju ta kola kojima je upravljao dječak vozeći na slami krupna popa. Videći njega kako se penje stubištem dekanata, onako snažan i neuglađen s dva pedlja hlača izvan halje, počeh i ja sumnjati u ishod poslanstva, i oćutjeh prema njemu malo nježnosti. Sišao je namrgođen kako sam i predviđao, popeo se i oštro mi pokazao cestu povratka, sijekući zrak spojenim prstima kao da me podsjeća da je naše selo na uzbrdici, ali i da ono za nas predstavlja jedino utočište. činilo mi se da smo se toliko zbližili među onim zidovima nagrizenim od posolice i iznenada prekinutim režnjem zasljeplju-jućeg mora, ili sam pak i nadalje za nj ostao neka neodređena pojava na tim kolima, te mi tek što minusmo mlin i muljaču dade znak da stanem, siđe u skoku i ode da se dvaput raskopča iza živice. Kada je to završio, reče "Do vraga!" i strese se malo više nego što je trebalo da bi pokazao svijetu kako je i njegovo strpljenje moglo imati granica. Sutradan dođoše gradonačelnik i dekan u istoj kočiji. Prvi ustvrdi da smo i mi dio općine, odobravajući glavom kao da i on sam u to sumnja i ujedno zbog toga žali; drugi podsjeti na to da su Božja djela zacijelo namijenjena ljudima, ali ostaju Njegovo isključivo vlasništvo. Nitko ništa nije shvatio, čak ni don Kuzma koji je stajao na vratima crkve da spriječi ulazak pa makar i svom neposredno nadređenom. Među
  18. 18. našim bojažljivim i mrkim radnicima, i onim drugima koji su se samo dosađivali, prljav i neobri-jan ukočeno je stajao Gincastra s prstima pod naramenicama, dajući jasno naslutiti da nikada ne bi mogao biti prihvaćen kao financijer svoga vlastitog spomenika. Bili su članovi općinskog vijeća i Jure Radovan i grof Lazarić, koji su bili poslali pred crkvu volove i zapregu, ali su se oni držali po strani, bilo zato što je takva zamisao morala pasti na pamet njima a ne jednom uškopljenom lihvaru, bilo zato da se ne zamjere općinskim vlastima i 24 tako dovedu u opasnost povlastice i poštede koje su uživali. No, zbog osebujne naravi dugo odvojenih i nepriznatih ljudi, uvijek je u svakom od nas opstojao neki osjećaj upravo suučesničkog zajedništva kojemu se ne možeš oteti, osobito u stranoj sredini u kojoj i najmanja napomena o čudnoj župi kao da sadrži i sud o našoj ličnosti. Njihova dva predstavnika, koji su ovdje gore bili prestavnicf, svakako su morali podignuti svoje piskave glasove, i vijeće je pristalo na sporazum: dopustiti nastavak radova, ali uz općinski dodatak od osam tisuća na onih sedam tisuća izvjesnoga Virginija Trdića pokojnoga Antuna, povjeravajući izvedbu arhitektu iz Umaga koji je uživao puno povjerenje uprave, dok je onaj prvotni iz Trsta bio osumnjičen kao austrofil i socijalist. Na mjesto plavokosog arhitekta s brčićima u 'Fontani" se smjestio s kutomjerima i šestarima neki crnoma-njasti dugonja koji je govorio "ti" i starcima i stalno bio opsjednut sumnjama. Zatražio je uviđaj odgovornih iz građevinske komisije, iz savjeta vještaka i savjeta geometara, koji su stizali prašnjavi i umorni, te su ih odmah pojili i kljukali, a navečer su im isplaćivali putne troškove. Najugledniji građani Umaga napustili su toga ljeta pristanište da bi izmakli pasjoj vrućini u hladovini murvi, primoravajući don Kuzmu da segne rukom u bisage očekujući obećano odobrenje, te da za nedjeljne mise doda svojoj dosadnoj propovijedi na hrvatskom pokoju besjedu na jadnom talijanskom koji je bio naučio iz našega dijalekta. No starom je bilo puklo pred očima i nedovoljno poznavanje jezika gospode nije ga sprečavalo da ih podsjeti kako je "iz početka Bog učinija svitlost i učinija zemlju, učinija tiće na nebu i ribe u moru, i to ča bi Bog učinija njegov
  19. 19. nepretej je razčinija i On jenega dana mu je reka: vrag, to ni jušto razčinjati ono ča je tvoj Bog odlučija načiniti".2 •'l ". M 1 U izvorniku stoji namjesto rappresentanti - presentanti. (Op. prev.) ' 2 U izvorniku na ovom mjestu je iskvareni mletačko-istarski dijalekt: "In prinzipio Dio fava la luze e fava la tera, fava li useli del ziel e il pesse del mar, e zio che Dio fava il suo inimico disfava e Lui un zorno li disse: dimonio, no xe justo disfare zio che il tuo Dio ga deziso di cre-hare". (Op. prev.) 15Pod konac kolovoza zvonik još nije bio dopro do drugoga vijenca, kad je župnik sišao niza stepenice župnog dvora i preokrenuo bisage nad jamom za vapno, vraćajući ih vlasniku koji se počešao po glavi misleći na novu hrpicu koja se opet bila stvorila u strunjači. "Hoćemo novac od Općine!" prasnuo je don Kuzma u lice arhitektu. Ovaj je uvijek imao spreman smiješak, ali mu toga dana zadrhta usnica. "Nedostaje samo potpis blagajnika", mucao je, "to je pitanje dana..." Njegovi su ga radnici gledali zaustavivši oruđe; on naredi da nastave posao i ponudi se da osobno pođe podići novac. Nije se vraćao: jednoga je dana nedostajao gradonačelnikov potpis, drugoga dana odobrenje nadležnoga okružnog ureda Radnici su prosvjedovali da neće više raditi bez plaće, te je jedan primijetio da ima bolesnu ženu, drugi da mora odvesti dijete na liječnički pregled, treći se sjetio sitnog posla na koji se bio obvezao prije nekoliko mjeseci. Odlazili su s ponovo čistim i suhim alatom u platnenoj torbi među ostacima užine. Don Kuzma naloži našim prestavnicima da zaprijete ostavkama. Nijedan se od njih dvojice ne pomače. Samo je on odlazio i dolazio iz župnog dvora u općinu i dekanat, izlažući se opasnosti da ubije magaricu, to jest stavljajući sve na kocku. Jednoga dana krenu uzbrdicom prema Bu-jama, s razrokom sestrom na kočijaševu mjestu i kožnatim kovčegom na slami. I don Kuzma nas napusti bez riječi, možda zato da ne bi morao previše reći. Smatralo se to protjerivanjem koje mu je nekoliko godina prije umirovljenja, jedva jedvice spasilo svećeničku halju. Ostade krnjadak zvonika, čak nije bio ni poravnat, s gomilama kamenja rasutoga svud naokolo, po kojemu se ubrzo nahvatala mahovina i drijemale gušterice. Bio je to dokaz nehaja ljudi
  20. 20. pomirenih sa sudbinom i sakupljenih odasvud, koji nemaju sustavnosti jer nemaju nade; ali nekom se strancu to moglo činiti i kao kakva svetogrdna građevina napola zbrisana Božjom rukom. Gincastra se malo zatim ugasio, niti ne posumnjavši da su spomenici često preuveličana slika onoga koji ih je novčano pripomogao. 26 II Novi je župnik stigao s dvojim kolima i kočijom, s vlastitim pokućstvom, s majkom i kanarincem, očevidno nakan da ovdje pusti korijen. Pomagao sam pri iskrcavanju, dok mi je starica zapovijedala gunđavim prijetnjama i poprijeko me gledala, kao da se naše poznanstvo bližilo koncu. čudio sam se što me velečasni tjera okositim pokretom ruke i povišenim glasom svaki put kad sam prolazio vrlo blizu debele gospođe što se na ulazu zavalila u naslonjač od vrbova pruća i na kraju je često dodirivao. Isto se to događalo nosačima koji su stali namigivati i udaljavati se pognuti više od smijeha nego od tereta. Velečasni ih je otpustio uputivši ih dekanu po plaću, i dok je namještaj još bio položen uza zid a prtljaga u sredini, poče me mučiti pitanjima iz katekizma izmjenjujući ih s pitanjima o misi, pred prividno rastresenim očima te kvočke. Don Michele Ribari rodio se na nekom kvarnerskom otoku, a svećeničko je zvanje prigrlio da spriječi ludu trku svijeta prema vječnom prokletstvu. Svima bez razlike govorio je "ti", pokazujući svakomu da ga već poznaje kao krivca za jedini grijeh, uključući starce i djecu koji su mu bili oličenje pravedne kazne odnosno crvljiva ploda. S oltara, iz ispovjedaonice, s visoke stolice župnog ureda, pri iznenadnom susretu na putu, pljuštale su natuknice i optužbe i preporuke istog sadržaja. Pa kako mu je bila nedovoljna riječ, upletao se u slučajeve i mjesta gdje je pogibelj bila veća. Onako omalenu i debeljuškastu, masne kože i ćelavu možda od rođenja (nekoj vrsti teleta što osta ovijeno pometinom), bila mu je nagonska kretnja, kaskati prema tamnoj mrlji nekog para, i razlučivati, razlučivati, poput ovčara na vratima tora, kako bi muškarci i žene proslijedili odvojeno i čak u suprotnom smjeru, jednako onom što se zbiva u neprestanoj vrevi mrava. Zbog tjelesne kratkovidnosti i stalne sumnje koja nam je zauvijek ostala pomalo nejasna, upadao je i između dvaju muškaraca koji su raspravljali o poslu, između
  21. 21. dviju žena koje su se 27 m *tm r?w • ! i'zaustavljale na raskršću da malo popričaju: u najmanju ruku razgovarali su o zabranjenim stvarima. Pokazao mi je prilično rano mogućnost da nađem oduška na način koji je čovjeku najjednostavniji i najneprirodniji, upitavši me da li imam običaj da se dodirujem u krevetu; to otkriće unijelo je u me nemir i odbojnost koji su i te kako bili povezani i s njegovom osobom, i s njegovim iskrivljenim načinom gledanja na spolnost i na život, kao da je rođen iz nekoga takvog osakaćenog čina ili kao da je bio upravo ona ista narasla sluz što mi je štrc-nula po slami u staji. Već sam počinjao zavidjeti Toninu i Ernestu od kojih je jedan, u dobi u kojoj djevojke postaju žene i ne žele da se više igraju doktora, prekinuo nit nevinosti s tikvom, a drugi kroz rupu u bačvi. Ali za razliku od njih dvojice ja izbrbljah sve na klecalu u sakristiji, i vid-jeh njegovo lice kako postaje crveno, a zatim ljubičasto, poput lignje na dnu čamca. Obuzdavao se dok je imao stolu na ramenima, da bi to nadoknadio odmah poslije odrješenja, to jest kada je opet postajao običan čovjek. Nitko mu nije mogao oprostiti upravo to njegovo iskorištavanje trenutka iskrenosti, slabosti i straha (žene s pravom preziru muškarčev dugi jezik). Toga dana, ustavši sa stolice, naredi mi da kleknem na zemlju i pitam oproštenje u nekoliko kipova s kojih sam se povremeno spominjao obrisati prašinu. I on je bio kleknuo i htio da zajedno rečemo očenaš. Osobito je naglašavao "i ne uvedi nas u napast", a na "amen" prislonio je svoj vrući obraz uz moj šapćući gotovo preklinjućim glasom: "Obećaj mi da to nećeš nikada više učiniti, zakuni mi se". Trenuci blagosti, ili jednostavno primirja, javljali su se u njemu samo onda kada je njegov bližnji bio bez mrlje; ali su bili rijetki i kratki, jer čim bi se taj udaljio zbog bilo kojeg razloga, opet bi zgriješio. Zapravo, uskoro bi nešto opet natuknuo i zagledao se u oči, pitajući me zar ne smatran1! da je došao čas da se ponovo ispovjedim. U slučaju da sam to poricao, povlačio se u gunđavu šutnju punu uvrijeđenosti, piljeći u moje ruke koje su držale
  22. 22. sklenice ili misal; kad sam to jedva čujnim glasom potvrđivao, os28 tavljao je sve da bi pošao ispred mene u sakristiju i ispitao me. Nije priznavao česte ponovne padove, ali ni suviše dugotrajnu nedužnost u koju nije vjerovao. Jednoga me jutra iznenada upita zna li mati za moj grijeh, pa čak jesam li joj pružio priliku da to primjeti. Žestoko sam prosvjedovao osjećajući prvi put da za izvjesne ljage nije Božji sud ono čega se najviše bojimo i čega se iznad svega sramimo. Više nisam griješio, bar ne na onaj način što sam ga bio naučio od njega koji se, kad ga je tako dobro poznavao, morao njime služiti, a možda ga nije ni smatrao krajnjim smrtnim grijehom. Don Michele je u strahu mrzio i ugušivao upravo ono o čemu je imao nejasne spoznaje, kakve obično imamo o nečastivom kojega on nije slučajno poistovećivao sa ženom i njezinim nepoznatim prirodnim dijelom. O spolnom općenju nije znao ništa do li neizbježne tehničke mogućnosti da se može počiniti, ne poimajući što stvarno pruža, što oduzima a što ostavlja, gdje, kako, kada i zapravo koliko; vjerojatno je zamišljao da je sljubljivanje moguće u trenu oka i posvuda, kao u ptica i kukaca. Zato je kao župnik bio najmanje podoban da se ukorijeni u ovoj župi gdje je vjenčanje, prema običaju koji su svi poštovali, češće bilo nastavak nego početak, a nerijetko mu je prethodilo i neko žurno krštenje. Isprva se služio datumima kojima je raspolagao da sastavi dugu crnu listu vanbračne i nezakonite djece, priležnih i rastavljenih parova, čak ponovo vjenčanih udovaca i udovica, s porodom i bez njega. Ne objavljujući imena, pozvao je sve prijestupnike da se jave u župni dvor na razgovor; ali svi su osjećali da im je savjest čista i da su svi pod optužbom. Iduće nedjelje razvio je svoje listine i stao čitati pomažući se kažiprstom; njegova majka, najljepši cvijetak u vrtu, sjedila je u prvoj klupi i potvrđivala glavom. Ako je srce udaralo u grudima od samog spomena vlastitog imena, prezimena i očeva imena kada su se pri kraju propovijedi objavljivale mise naručene za idući tjedan, to pogibeljno mučno čitanje, koje nije poštedjelo ni stupanj srodnosti nekih nepopravljivih priležnika ni ljubavnika za jednu noć, prosu između klupa žestok i prigušen muk kao da 29
  23. 23. S?'je od još zelene trave koja neće da se upali te više dimi nego što gori. čim sam odložio misal na klupu u sakristiji, potrčah pogasiti svijeće na oltaru; crkva je bila prazna, prostor pred njom pust. Nijedna žena nije prošla kroz grobljanska vrata s pregršću svete vode, kao da se sramota protegla i na mrtve; nijedan se muškarac nije zadržao da izmjeni cigaretu sa svojim međašnikom ili s vjenčanim kumom, kao da je i te veze što su nadomještale rodbinstvo vrlo rašireno u župi trebalo tajiti. Stanovništvo je postalo složno, jer nije bilo obitelji koja nije bila neposredno ili posredno orođena sa svakom drugom; pala je ograda između bogatih i siromašnih, splasnulo podrugivanje koje je dijelilo lukave od bezazlenih, nestala ona crta, još neodređena i krivudava, koja je ulazila u istu kuću s dva ognjišta i iz nje izlazila da bi ovamo smjestila Talijane, a onamo Hrvate. Ali to se nije dogodilo samo zbog toga svojevrsnog žigosanja; župljani su - a s njima i ja i moja majka - osjećali duboku nastranost i neprirodnost zakona don Michelea Ribarija. Po našem načinu govorenja i našem poimanju, sve što je postojalo na životu i od sebe davalo život, to "se primalo": grožđe i masline u cvatu, cijep na trešnji ili kruški, ali i neka kupoprodaja, zamjena zemljišta ili razmjena volova. Kad je dvoje mladin počinjalo jedno drugom udvarati, njihovi su očevi, ako im je to bilo po volji, govorili: "Možda se primi". Slika je zacijelo potjecala od prizora dvoje pasa koji su se stvarno "primali" i tako prianjali da smo i mi dječaci morali priskakati u pomoć izlijevajući lonac mlake vode na njihov upaljeni kraj. Neizbježno i trajno oplođivanje (koje se, ako bi se jedne zime i preskočilo u kojoj kući, ponavljalo svakoga mjeseca u staji, svakoga sata i svake minute među granjem i travama u polju) navodilo je na nedvosmisleno razlikovanje, ali i na stapanje u jedan jedinstveni pojam muško i žensko koje se ne zove uzalud još i muškinjom. Za nas su muško i muškinja čak i stabla iste vrste: muški se hrast probija ravno u zemlju samo s jednim glavnim korijenom usred panja i teškom se mukom izvlači, valja se latiti konopa i dovesti volove da potegnu; hrast muškinja širi se površinski s tolikim ograncij' 30
  24. 24. ma da ih drvosječa mora strpljivo otkrivati i zatim sjeći, onako kako to čini liječnik s tumorom u žena, koje često uspijevaju da se izvuku, dok se tumor u muškaraca nemilosrdno probija u vitalni organ i nijedan se ne spašava. Bagrem muškinja pruža grane obrasle više mahunama nego lišćem, a ti plodovi čak i osušeni ne opadaju ni zimi, dok ogoljelo muško (kao što je i drug mu hrast bez ijed-nog žira) raste uvis kao povrće posijano za mlada mjeseca. Pojam nerazdvojiva para nalazi potvrdu upravo u obrtničkim proizvodima koji dolaze iz stolarove i kovačeve radionice: u drvenim i željeznim vijcima, u prozorskim šarka-ma, u lokotima pribijenim na vrata, gdje se sve sastoji od muškog i muškinje koji jedino spojeni mogu djelovati. I čovjeku, ponajviše čovjeku, prvi je i posljednji zadatak da se spaja i daje plod, tako da žena kad rodi kćer sama po sebi postaje stara makar imala šesnaest godina, poput mjeseca na dan kad postaje pun, a tako je i otac stari prema sinu, pa oba roditelja mogu dvoma prve djece dati svoje ime, jer će se po pridjevku mlađi i mlađa, stariji i starija, razlikovati dva Antuna i dve Marije. U staji s govedima također postoje mladi Gajardo i stari Gajardo, mlada Rusina i stara Rusina, dok silazeći u svinjac i u kokošinjac ostaje razlika između samca i samice, što ili skače ili se šćućuri, te između mladoga i staroga prepoznatljivijih po skoku. Kad se dobro razmisli, samo se netko rođen kao don Michele Ribari (nekoć Ribarić) u seljačkoj otočnoj isto toliko zatvorenoj sredini mogao takvom žestinom opirati viđenju života, prozirnom i zbijenom poput kristala. Dok su crkveni nadstojnici i dva općinska vijećnika različito nastojali kod crkvenih i građanskih vlasti da ga odaleče, on nije odstupao. Nedjeljom je iščekivao prorijeđeno stado samih starica stražareći na gomili sivog kamenja koje se sada činilo kao da je palo s neba; i na te malobrojne crne rupce zauz-lane ispod brade, koji su ponajviše prigušivali zvukove i glasove, osipao je usplamtjelu propovijed namijenjenu opakoj župi koja je sada odbijala priznavati i zapovjedne blagdane, dok mu je odgovarala jedino majka koja je uvijek, kao da je balzamirana, sjedila u prvoj klupi, nalik na božanstvo neposredno ranjeno našom pohotljivošću.r Zahvaljujući ispovijedima ugrabljenim u malaksalosti nakon grešnog ali uspjelog poroda, vratio je četiri oca isto
  25. 25. tolikoj novorođenčadi, možda i darovavši ga pokojemu; i na svakom od četiriju obreda bila je neka vrsta svjedoka ili krštenika više, srodnika koji od sebe dugo nije davao glasa i kojega su, iznenada iskrsnuloga, obično sakrivali od drugih iza nekog zastora. U dvojbi sve do posljednjeg trenutka hoće li se svečano obući ili se pretvarati da se tamo našao slučajno, ulovljeni otac primicao se bojažljivo i smeteno malom skupu s babicom, važeći kao zamjenik kuma bez poklona. Don Ribari je otimao svijeću pravom kumu i gurao je njemu u ruku namećući mu obrazac priznanja koje bi ovaj ponovio i da je bio siguran da se igra glavom. Tek se tada velečasni naginjao da izagna sve demone iz usta, iz ušiju i iz očiju djeteta, nad kojim će opet imati punu vlast u dan posljednjeg pomazanja; i odmah je trčao u župni dvor da se veseli s majkom, i da zabilježi u knjigu krštenih crvenim slovima "patrem se declaravit".1 Stara je sa svoje strane izmamljivala novosti o onoj glavnoj koja nije bila prisutna tom obredu, podvrgavajući mučnom preslušavanju moju majku koja joj je poklečke ribala pod, i koja mi je pri povratku kući više puta suznim očima dala razumjeti kako je gospođa bila prema njoj još ljubaznija nego njezin sin prema meni. Držim da su to bili jedini neuredni porođaji u razdoblju u kojem se najviše bludničilo, s većim užitkom i slobodom nego i u kojem drugom. Pobačaj prvi put nije bio osobna stvar žene naoružane pletačem iglom ili guščjim perom: imala je svjedoka u najpovjerljivijoj prijateljici, posebno u sestri ili snahi, koja je uzvraćala uslugu istim instrumentima i sa suučesničkom pribranošću. Obavljala ga je i starica iz Rupe, slaveći ga svečano ispiranjem i škrop-Ijenjem, dok su one bolje stojeće jurile ravno babici, kad ne bi dale upregnuti konja da bi se vratile iz Buja ili Umaga previše namazanih obraza. Ali malo je kuća imalo više od jedne spavaće sobe, a djevojke, videći kako to čini tetka s bolesnim mužem u kuhinji, možda i vlastita obudovLatinski: "Priznao je očinstvo". (Op. prev.) 32 jela mati u obitelji s mnogobrojnim muškarcima, koristile su se time da što dobrohotnije ocijene ono što su odlagale sebi dopustiti. Umnožiše se vjenčanja jer mlada srca osjećaju zahvalnost, a u isto su vrijeme žurili da prevare žensko oko koje
  26. 26. je bilo pridodano župnom dvoru. Svirači na harmonici, obično kovači-kolari slobodni-subotom popodne i nedjeljom, odredili su sebi plaću, jer su morali zatvoriti radionicu cijele sedmice, podižući cijene od petog kolovoza kojim se otvarao mjesec sajmova. Plesovi po blagovaonicama proširivali su se i po gumnima za nepozvane, omogućavajući susrete i stvarajući podlogu za nove brakove. Don Ribari je zbunjeno upadao kao u neki vinograd zaglu-šen cvrčcima koji bi odjednom zamukli te iznova zacvrčali malo dalje i iza leđa. Ali čak ni njegova mašta, koja je željela još napučeniji svijet, nije sezala dotle da posumnja u prevrtanja po žitu i zreloj djetelini u satima kada su još samo šturci pjevali. Toga je ljeta proslavljena najraskošnija svadba koju pamti župa između najmlađeg sina Radovanovih i najstarije kćeri Bonifazijevih: dva dana neprekidnog pirovanja u Boni-ma i dva ista takva u Radovanima. Dva stara posjednika podijelila su troškove za izgaženo žito oko njihovih dvora; zatim su se morali složiti i za ono što se protezalo uz prijeki put između dva sela i koje je u po bijela dana prihvatilo pijanu povorku (netko se zaletio i otkrio da je mlada prevarila muža još prije nego što je bila posvećena bračna postelja). I ja se prikrpih rulji vršnjaka pomamljenih poput pasa koje .nikakav lanac ne može zadržati kad se zrakom raširi miris uspaljene kuje; ali zbog obuzdavanja poteklog od zvanja i budnosti starješine ja sam izgubio korak i pao u naručje Elvire koja je već odavno bila ostala sama u lokalu s metlom u ruci i dvije muhe u litrenjači na tezgi. Koliko se nauživah na njezinoj strunjači od bijele vune. Bio sam malo popio i pravio sam se da joj pomažem u spremanju sobe za posjet nekoga presvijetloga. Ona me poče prva zadirkivati polazeći upravo od moga zanimanja, ali joj spremno uzvratih da bih se odmah rado objesio o 3 - Bolji život 33zvona koja su joj virila iz prsluka. Vidjeh kako se mijenja, gotovo u času kvari poput mlijeka koje nije uspjelo usku-hati, pa to i na mene prijeđe te se nađoh na njoj; malo me je privlačila k sebi, malo se odmicala, da bi me opet potražila vatrenije nego prije, dok joj se gjas mijenjao u prikladnije zvukove. U toploj mekoći u koju sam bio utonuo da se posve rastopim jedva sam uspio pomisliti kako bih pristao da budem sve u životu samo ne pop.
  27. 27. A kad mi se povratila mlaka krv, dok je ona navlačila čarape i zadirkivala me govoreći kako je mislila da me je župnik dao uško-piti, osjetih kako mi je dužnost da pomalo dam za pravo tom nesmiljenom dušobrižniku: put koji je vodio crkvi nikada se ne bi sreo s onim kojim sam se tek bio uputio, jer se s jedne strane činilo upravo nepravednim da čovjek uživa u tako potpunoj radosti, a s druge ludini da se nje odriče. Moji su drugovi morali doći do istoga zaključka, ali su bili slobodniji od mene pa su postupili prema dobi i ćudi onih koje uvijek uzbuđuje novo iskustvo. Podijeljeni u parovima iza živica, sačekali su župnika koji se vraćao s večernje šetnje koja ga je vodila sve do kolnog puta da pogledom zaroni u pakao kod Elvire koja je stajala na vratima s rukama na bokovima i grudi obnaženih više nego obično. Jedan je stanjio glas a drugi ga produbio, te su besramnim ponudama i zahtjevima, stenjanjem i prigušenim smijehom od zadovoljstva hinili zagrljaj tuđ njihovoj mašti, a vjerojatno primjeren popovoj. Prispodobljavanje je bilo uspješno i don Michele, slušajući kao svjedok prvi put taj jedini grijeh, bojažljivo odgovori na latinskom i otrča u crkvu da probudi svece. Iduće večeri oboruža se štapom i mene primora da ga pratim s fenjerom. Isprva se čuo samo ženski glas koji je poput ševe pjevao o svojim čežnjama. Župnik poče udarati po kupinama i ote mi svjetlo da potraži ulaz; ali iz druge se živice izvi objesno ćurlikanje kosa koji je tražio ono što mu je pripadalo. Sala se morala izroditi u najbezazlenije i najprostije razmetanje. Po onim razdešenim glasovima i šumovima, više nego po mom nastojanju da prigušim smijeh, shvatio je da su to bili dječaci. Uspio sam izbjeći 34 pljusku, ali mi stade uvrtati ruku iskaljujući na meni dobar dio svoga bijesa, sve dok ne stigosmo do kuća u Kružićima. Uputio sam se duljim puteljkom, tobože zbog blata, i moji su drugovi, iako odjeveni, već bili u postelji. Najviše me iznenadilo to što su roditelji prvi put prikrili ne-valjalštinu svoje djece. Takvo stanje nije moglo potrajati, župa je upravo u razdoblju najveće netrpeljivosti upala u posvemašnju raspuštenost. Rijetke još bogobojazne osobe išle su na misu u susjedne crkve, a drugi su i nedjeljom stalno ujarmljivali volove i udarali po nakovnju, dopuštajući sebi jedva pola dana praznovanja u najmilijem danu
  28. 28. tjedna. Došao je i dan kad je uklonjen don Michele Ribari, ali kasnije nego što se predviđalo: premnoge su i raznolike bile optužbe, i ne sve na njegovu štetu, što su ih pretresali crkveni nadstojnici i izaslanici da bi se prikrila jedina istinita. Zamjeralo mu se da misi na talijanskom, ali bez obzira na činjenicu što je vjernost "slatkom jeziku"1 bila sve prije nego greška, kako u obližnjem općinskom sjedištu tako i u biskupskom sijelu u Trstu, on nikada nije pravio razlike između Talijana i Hrvata, jer ga je drugo tištilo. Optuživali su ga da je odbijao blagosloviti staje i održavati molitve za usjeve u poljima, kad je već dobar dio crkve bio sklon da u tim starim obredima vidi ostatak poganstva. Bio je nagnao neke očeve da priznaju vlastitu djecu, ali porod je i onako bio zaštićen. Pokušavao je ometati plesove, ali ih t (zapravo nikada nije spriječio. Suđeno nam je da nikada ne i možemo izreći istinu koja nas iznutra muči, bojeći se uvijek da je samo ona koja se tiče nas prostija nego gola. Drugi pop iz moje priče razriješen je dužnosti dušobrižnika u župi M. zbog neodređenog nezadovoljstva njegovih župljana, ali je zbog svojih nesumnjivih zasluga bio unaprijeđen u duhovnika nedalekog sjemeništa; bila je to odluka koju je, držim, nadahnuo sam đavao. Naprotiv, naša osveta mogla je poteći samo iz neke bojažljivo ponosne naravi koja nas je navela da se zabijemo u kuću na dan njegova premještaja. 1 Poznata iredentistička uzrečica "dolce favella". (Op. prev.) I *III Uvijek ga se sjećam ovako: sjedio je na najvišoj stepenici župnog dvora na svojoj studentskoj torbi u kojoj su bile samo knjige i brevijar, tako mlad da je ostavljao dojam da su ga ostavili ispred zaključanih vrata. Javljala se prva svjetlost zore kad su me čavli njegovih teških cipela privukli pukotini pritvorenih prozorskih kapaka. Pušio je polovinu cigarete utisnute u cigarnik, udišući polagano, ali s uživanjem. Ustao je, imao je kretnje visoke i koščate osobe; prešao je čistinu sve do crkve, promatrajući najprije vrt pa opet župni dvor, zatim prijeki put prema Radovanima utonuo u mrak, krnjadak zvonika s razasutim kamenjem, drvenu nadstrešnicu u kojoj su s greda nepomično visjela tri zvona. Nasuprot pročelju crkve zatvorio je drugi polukrug obuhvativši moju kućicu s
  29. 29. prozorskim kapkom koji se potresao bez daška vjetra, pute-Ijak za Kružiće, bijelu cestu što se spajala s cestom za kola i kočije s koje je vjerojatno netom bio sišao. Podigao se na prste da pročita natpis na gornjem pragu, zatim se nagnuo na rupu ključanice skinuvši naočale. No odmah je uspravio gornji dio trupa kao da je osjetio da ga je moj pogled zatekao u prijestupu i da svaki oprezan pokret između noći i dana ima u sebi nešto lopovsko. Bio je poda mnom, plave kose razdijeljene savršenim razdjeljkom, okrugle i bijele tonzure na zatiljku poput male hostije. Gotovo mlječnoj nježnosti obličja činile su opreku dvije debele žile na vratu i pramen crnih dlaka koji je virio iz ovratnika. Začuo se tihi glas na najčišćem hrvatskom što sam ga do tada čuo: "Stanuje li možda ovdje gospodin zvonar?". Sišao sam u žurbi i mi se pogledasmo. Nadvisivao me za pola glave, ali sam ga još mogao dostići. Očekivao je da će ugledati kakva barba Zvanu*, pognuta i brkata, a ne da 1 Barba na mletačkom narječju znači stric, ujak; ali i naziv iz poštovanja koji se daje svim starijim muškarcima koji je prodro u hrvatsko narječje kojim se govori u Istri i Dalmaciji. Tome u ženskom rodu odgovara gnagna, što znači strina, ujna.(Op. pisca) 36 će se ogledati u zabrinutom licu početnika. Nije mogao zadržati smiješak koji mu je ublažio nepravilnost pomalo namrgođena lica, zbog kojega se - prema mom prvom sudu - još kao dječak odijelio od pristalijih drugova, smireno misleći na sjemenište. Popeo sam se da uzmem ključeve i na pogled svoje majke, više uznemiren nego radoznao, odgovorio sam s hinjenom ravnodušnošću: "Neki mladi". Otpratio sam ga do župnog dvora. Zastao je na prvoj stepenici i svratio po prvi puta moju pozornost na obrise pluga, lopatice za čišćenje zemlje s lemeša i sjekire uklesane u kamenu. Upitao me tko ga je tamo postavio, a ja sam slegnuo ramenima da pokažem kako se oduvijek tamo nalazio. Otvorio je torbu, izvadio iz nje crtaću mapu i stao je listati sve do stranice na kojoj su bili istovjetni crteži objašnjeni sitnim i ujednačenim rukopisom. "To je nadgrobni kamen hrvatskih seljaka iz šesnaestoga stoljeća." činilo se da ga je to otkriće tako obradovalo te je veselo prolazio iz jedne sobe u drugu koje su ostale gotovo prazne, sretan zbog ono malo pokućstva što ga je nalazio i u mislima određivao za
  30. 30. vlastitu upotrebu. Otrčao sam kući da naručim kavu; kad sam se vratio da ga pozovem, odgovorio mi je da "ćemo" prije reći misu i lukavo mi namignuo. Dok sam ga vodio po crkvi i sakristiji osjetio sam da sam uznapredovao u svom poslu; međutim upravo mi je toga jutra pripalo da prvi put poslužujem i pomažem kod mise. Držeći jednom rukom kalež pod velom, a drugu položivši na patenu, zastao je i tiho me upitao za ime, i ohrabrio me smiješkom neka pođem naprijed, kao da potvrđuje kako smo spremni krenuti, i kadri pokušati. Očekivao je moje odgovore kao da su zaista njemu bili upućeni i kao da su rnu dopuštali da nastavi; sa svoje strane čitao je ili naizust govorio svoj dio upravo za me, uključujući me u zajednički zaziv da misa uspije, da se žrtva obnovi, da Bog uistinu siđe k nama. Za razliku od svakog prijašnjega puta, neki šum ili prejak zvuk što bi dopro izvana da nas suoči s ravnodušnom postojanošću života nije nam smetao; brzo se gasio valjajući se među praznim 37klupama kao još daleka tutnjava, a naši budni i snažni glasovi bili su sami po sebi odgovor da i tu unutra bije život ne isključujući onaj vanjski. Suprotno drugim svećenicima što su se jedino za posvećenja i pričesti čini se sjećali, a možda i žalili mladenačku žarku želju, neovisno o bilo kakvu obziru, što ih je navela da prihvate svećeničko zvanje, on pokaza istu odmjerenu i čak neusiljenu pribranost, sve dok se opet ne nađosmo u sakristiji gdje je, skinuvši misno ruho i ostavši kao gol u redovničkoj haljini, protr-Ijao ruke i lako me udario po ramenu da me uvjeri kako smo uspjeli. Zatim pođosmo na kavu mojoj majci, i mladi je kapelan zatražio da mu u nju utoči malo lozovače. Cijelo vrijeme što je prospavao na mom krevetu poslije putovanja koje je vjerojatno neprekidno trajalo svu noć, uz majčinu sam pomoć oslobađao kuću svega što nam nije trebalo, a njemu je moglo poslužiti; zatim se da-doh u potragu za drugim namještajem u četiri kuće u Kružićima, gdje su mi spočitnuli da sam stao na popovsku stranu. Pokretao me neki novi i još nejasni osjećaj da nešto damo nekome tko, iako bi s pravom to mogao tražiti, ne pokazuje čak ni da to očekuje; a ujedno i neka nada, koja se razvijala na još potisnutim razočaranjima, da je taj
  31. 31. svećenik onakav kakvima sam zamišljao da svećenici moraju biti. Zatekao me s majkom u župnom dvoru kako postavljamo željezni umivaonik. Prekrižio je ruke ogledavajući se naokolo i mašući glavom: "Ljudi moji, sve ste ovo za me učinili...". Pustio sam ga da ode u crkvu izmoliti krunicu, a kad mi se učinilo da bi ga trebalo pozvati na večeru, nađoh ga na koljenima nasred crkvene lađe kako pažljivo na list papira ne prepisuje dobro uočljiv napis na grobnici Radova-novih, nego čudne poluizlizane znakove stisnute u krugu na susjednoj grobnoj ploči, nalik gustom nizu sitnih grab-Iji i vila. "Bogat ulov", pozdravi me ustajući, "vrlo zanimljiv glagoljski natpis koji će mi poslužiti za doktorsku tezu". I poče mi sa sve više žara objašnjavati otkriće. Pokaza kažiprstom najniži red onih uspravnih znakova koji su mogli 38 podsjećati i na skupine muzičkih nota, pročitavši 1524. godinu. Uvijek smo mislili da je župa nastala dolaskom starješine Zorzija Radovana prebjeglog za turske najezde na Albaniju i pokopanog, kako je stajalo na nadgrobnoj ploči, godine 1676. Vjerojatno se borio na strani Mlečana protiv Turaka, jer mu je crni povez presijecao čelo; i stigavši u Umag s jednim bragocom1 punim sinova i nevjesta, naredio je muškarcima da krenu u šumu i da se ne zaustavljaju dok ne nađu travu habat2 koja raste samo na dobroj zemlji. Njegovo je ime, s naslovima kapetana i gastalda, bilo urezano i na gornjem pragu vrata. Sad sam doznao da je postojala prije toga također pod mletačkom vladavinom, mala zajednica vjerojatno uništena kugom 1630, koja je imala vlastitu crkvicu kojom je upravljao ilirski pop i služio se glagoljicom, prvim slavenskim pismom što ga je donio sveti Metod u Moravsku, a raširili njegovi učenici, od kojih su neki poslije njegove smrti prebjegli u Bugarsku, a drugi u Istru i Dalmaciju. Iza riječi mladoga učenjaka dirnula me bojažljiva i priprosta tajnovitost tih istrošenih i neodgonetljivih slova, gotovo poruka, znak raspoznavanja za druge prognanike koji su se iz šuma po unutrašnjosti otiskivali sve do granice s koje su mogli gledati more. Ali još me više zbunjivao zanos kojim me je kapelan poučavao, i ono njegovo zadovoljstvo koje nije proistjeca-lo iz neke stvarne koristi niti iz osobnog uspjeha postignutih prvoga
  32. 32. dana njegove misije. Zastao je da dovrši neku misao i dao mi znak da šutim, zatim me sa sobom poveo iz crkve, popeo se u dva skoka uza stepenice župnog dvora i otišao u posljednju sobu koja je služila kao župni ured. Otvorivši klimavi ormar, njegova je spretna desnica prelazila preko hrbata matičnih knjiga uvezanih u pergament; izvukao je jednu tako usku i visoku da se mogla uvući u džep. Njegov je kažiprst brzo listao debele požutjele stranice ispisane i na rubovima, zaustavljajući se povremeno kako bi istaknuo koju rečenicu poprativši je smiješkom ili gorkim boranjem usana. Odjednom na otvorenu knjigu spusti cijelu 1 Bragoc (tal. bragozzo), ribarska jedrilica (Op. prev.) 2 Divlja bazga. (Op. pisca) 39ruku. čitao je pomno, redak po redak, pokazujući da dobro poznaje talijanski jezik i dijalekt, i nesvjesno se naslonio leđima na prozor kroz koji je prodirala zadnja svjetlost sa zapada. Kad je završio, zadrža stranice između dva prsta i po-zva me k sebi. Prepoznah isto pismo kao u crkvi, ali tako brižljivo i zbijeno da se činilo kao da je tiskano. "Nisu zadržali više od koju godinu popa šćava1 Ivana đuretića", primjeti s prizvukom mržnje bliske preziru; "i velečasni Danelletti uspio se vratiti". Opet je stao listati preskačući cijele skupine stranica. S vremena na vrijeme čitao je glasno, oponašajući ravnodušnost nepoznatog preteče razlaganjem zapisa: Prijeđe iz ovoga u bolji život sinoć o večernjoj Gospar Rušnjak pastir ovčar Carskih Imanja u službi grofova Lazarića u dobi od 35 godina. Pristupi sakramentu ispovijedi prethodnoga dana, ali zbog svoje neumjerenosti u piću rakije i vina naprasno izdah-nu. Odjeven izvuče se iz postelje i ispružen kraj vatre govoreći tako osta, i danas u nazočnosti mene, plovana Lucija Danel-lettija, bje pokopano tijelo na ovom groblju. A nakon stanke ispunjene šuštanjem okrenutog lista nastavio je sricati: Prešao je u bolji život Domenico Tomat Furlan pastir i sluga gospode Radovana, bješe pokopan na ukopištu slugu ili pak putnika kako ih naziva prosti puk... Odletje na nebo jedan anđeo od Radovanovih i bje pokopan u crkvi u obiteljskoj grobnici... Odletje na nebo Zvane sin Zvane Poropata od Mafije Ciganina u dobi od 6 godina, putnik potucalo, poslije više 4 dana bolovanja pogođen bolešću groznice sa proljevom i glistama u selu Lazarima ispred peći grofa Nikole Lazarića pod ciganskom daščarom... Prirodnim je glasom
  33. 33. nastavio objašnjavati: "Zacijelo su vrlo bogati ti Radovani i ti grofovi Lazarići; No evo još mojih carskih i austrijskih i nadvoj-vodskih sunarodnjaka, gurnutih iz našeg prirodnog i feudalnog pakla u zemlje koje im se pokazaše gostoljubljivi-jima". Prije se zadržavao na najzanimljivijim zabilješkama, sada je čitao ne preskačući nijedan smrtni slučaj, toliko su morale biti tužne te godine. činilo mi se da slušam litanije 1 S'ciavo venecijanski rob (talijanski schiavo), pogrdna igra riječi kojom su Mlečani nazivali Slavene: šćavo umjesto slavo. (Op. prev.) 40 svetaca prigodom molitava za usjeve: Prijeđe u bolji život Zvana Levaković od 30 godina, reče da su je izbatinali Martin Dubac i sestra mu, pripadala Svetom Ivanu gdje je služila i gdje je vidješe kako leži među grmljem ispod kuća... Katarina žena Mafije Sinkovića iz Sovinjaka, gornja Bujština, oko 30 godina, jer bješe pretučena, kako je to po vidljivim tragovima na licu i vlast utvrdila... Antun sin Zvane Radina zvanog Ce-rišnja od 33 godine poslije jednomjesečne stalne bolesti koju donese nakon izlaska iz rovinjske tamnice, i od vodene bolesti, i umoran od duga puta tu izdahnu... Antonija Zvane Sker-lića zvanog Tirittvanti u dobi od oko 56 godina uboga prosja-kinja u stanju trajnog oporavljanja skupljajući milostinju u selu Lazari nanovo oboljela i pritisnuta kostobolnom groznicom i gladovanjem, skloni se u straćaru iza kuće Zvane Schiavuzija gdje sam joj ja župnik Bassanese podijelio sakramente... Jela kći Simuna Kljuna od 6 godina rodom iz Momjana, prosjakinja, poslije dva mjeseca bolovanja umrije u straćari gospodina Nikole Radovana... Andrija Burla oko 30 godina rodom iz Rovinja bje u vojnoj službi pod francuskom vlašću a napokon i pod sadašnjom austrijskom vlašću već dvije godine odsutan iz čete s otpusnicom iz Venecije i zatim prosja-čeći naokolo po ovoj župi bolestan iscrpljen od groznice i slabosti ... Odletje na nebo Francesco nezakoniti sin Marije đoniš Manjine rodom iz Krasice, gornja Bujština, sada služavke gospodina Carla Bonifazija, u dobi od 13 mjeseci, bje zbrinuta od nepoznata oca... Magdalena Nepomućena prijeđe u bolji život sedmoga dana svoje bolesti i upale, uzrokovane umorom, vrućinom i žeđu... Ana Krt rodom iz Senjaka, neudata u dobi od 30 godina,
  34. 34. lutajuća služavka kojoj se ne zna otac, umrije pod krovom gospodina grofa Lazarića... Anđela Kri-vičić Benetov u dobi od 10 godina, skitnica kao i otac mu i dva druga djeteta rodom iz Draguća u kotaru buzetskom... Magdalena Petohleb, od 52 godine, prijeđe u bolji život u selu Radovani, bijaše nakazna šepavica i prosjakinja... Bio sam se sasvim okrenuo prema zalazu sunca i, zamišljajući šumom obraslo i nepravilno nadizanje crvenih, i žutih i zelenih čestica zemlje poput zakrpa na hlačama i suknjama najbjednijih među skitnicama, ponovo sam ih vidio kako nesigurno tumaraju od kuće do kuće, kako ih 41ostavljaju pred vratima s jednim kruhom preostalim od prijašnjeg pečenja, kako ih s nepovjerenjem uzimaju na nadnicu i tjeraju jer ih zatekoše u krađi, kako bludniče i opijaju se, kako se divljački tuku otac i sin, žena i muž, brat i sestra. Bila je to dronjava i iscrpljena povorka, koja nije bila ograničena samo na mletačko doba; trajala je i do tih godina, iako smanjena na prorijeđenu, ali neprekidnu povorku. Smatralo se da su odgovorni i zaista zaslužni za svoje nevolje, Cigani zato što se jedan od njih prolazeći Palestinom spotaknuo o Gospin plašt i poderao ga, a Ona zauvijek proklela njihovu rasu, drugi (Cici,1 Savrini, Morla-ki2 ili jednostavno oni iz gornje Bujštine) zato što su ukrali iz crkve ulje iz kandila, udarili nekoga popa, jeli mrs u dane posta, držali odraslu djecu bez krštenja, svi pak zato što nisu imali nimalo volje raditi, činiti dobra djela, zarađivati i štedjeti. Bili su izloženi milosti i nemilosti pasa i djece; i ja sam sudjelovao u bacanju kamenja na Luču Ciganku; mladići iz Radovana opili su Joakima prvom rakijom od devedeset gradi; na nekom sjeniku u Lazarima jednu je noseću nadničarku silovalo nekoliko muškaraca i ostavilo je bez svijesti. Samo je župnik bio dužan da dozna dob i prezime kako bi zapisao rođenja, smrti i pokoji rijedak brak među njima koji nije obećavao ništa dobro, iako je istina da se jedan na svakih sto mladića vraćao kući s dugotrajne vojne službe kao čovjek i skromno stupao u neku radionicu da izuči zanat, ili je neka djevojčica uzeta u kuću služila kako treba i pokazivala više brige za obitelj nego kći štedeći, odlazeći na spavanje prije gospodara kako bi im na vrijeme pripremila kavu, nikada ne za-stajući putem da sluša razgovore čeljadi koji odvraćaju od vlastitih poslova: udavale su se ovdje, i tako su
  35. 35. nastale mnoge naše obitelji koje su sada odmjeravale kruh ili zatvarale vrata novim skitnicama koji se još zovu Petohleb ili Tirittvanti. Mladi svećenik bješe zaklopio matičnu knjigu i lupkajući zglavcima po pergamentu, kao da je pročitao moju 1 Nastanjuju visoravan koja se proteže od Trsta do Rijeke; smatra se da su podrijetlom iz Rumunjske. (Op. pisca) 2 Podrijetlom iz unutrašnjosti Dalmacije (Op. pisca) 42 posljednju misao, probudi me da je potvrdi i odredi: "Ovdje je cijela vaša povijest. Ni u jednoj tiskanoj knjizi nisam pročitao ime ove župe". Soba je bila utonula u mrak, no svejedno sam uspio opaziti blijesak njegovih zubi što je mnogo pridonijelo da ga smatram najiskrenijom osobom koju sam dotada sreo. Međutim, nisam odmah prepoznao svoju majku, zabrađenu crnim rupcem, koju moj otac bijaše doveo s brežuljaka gornje Bujštine. Zastala je na vratima noseći nam toplu večeru zamotanu ubrusom, kao dvojici nadničara na okrajku njive. Pokazao sam mu sva sela i sve putove i staze što su ih povezivali: Radovane, sve odlučnije da privuku u vlastitu gostionicu i u Radovanov dućan i muljaču Elvirine mušterije; Orehe i Kraste s ljudima u polju od zore do mraka i ženama što vade kruh iz peći i kuhaju napoj za svinje i kašicu za janjce; Lazare, obrtničko središte i najtalijanskije selo, s potkivačem, stolarom, mesarom i mlinarom, često u zavadi s kolonima grofova Lazarića; Frus-karu u cijelosti nastanjenu zidarima Trevigin; Bone, go-stoljubivije od svih ostalih, gdje su zapravo najprije poči-njale svečanosti uoči blagdana u dvoru Bonifazijevih i uvijek završavale na radni dan popraćene harmonikom; Fraš-kice poput Oreha, samo s ljudima više zaokupljenim stokom u stajama; Gorinjce, na straži za one koji idu na Kras ili s njega dolaze; Rupu i Monturu, među trnjem i kamenjem, gdje se žitelji nikada ne sastaju s drugima; Muškate, podjednako nepovjerljive koliko i nastrane zbog jakog vina s pjeskovita zemljišta. Ne propustismo ni osamljene kuće po brežuljcima, na Golom Vrhu i Vrhu, kamo se ide radi blagoslova na Uskrs umjesto na Božić, gdje bilo čiji posjet znači događaj u privatnom kalendaru. Toliko smo hodali, pop i zvonar prvi put bez brentice i bisaga, da se na povratku kući don Stipe više puta naslo-
  36. 36. nio na moju ruku smijući se zbog neobjašnjivo klecavih koljena. činio je i više od onoga što mu je nalagala dužnost koju je obavljao vrlo savjesno (stranice matičnih knjiga 43popunjene za njegova doba uzor su i krasopisa). Kada je obavljao krštenje, udarala je u oči bjelina njegove rokete koja se stapala s bjelinom krštenika u primaljinu naručju, kao da se htjelo istaknuti kako se taj jednostavan i svečan obred zbiva u prvom redu između njih dvojice; ako bi dijete stalo drečati, njegove usne nisu prikrivale smiješka koji je u mladiću što je ponosan i smeten stajao pokraj njega ublaživao prvu pojavu roditeljske odgovornosti. Rijetko je napuštao postelju umirućega pošto bi mu podijelio posljednju pomast; vidio sam ga i ne jednom, kako u sobi ustrajava sam i pojavljuje se da bi zamolio kakvu krpu da obriše uzglavlje ili vlastite ruke i haljinu uprljane povraćanjem i krvlju. Nisam još bio uvjeren. I u najboljih ljudi koje sam sreo, ubrajajući tu i svoju majku, uvijek sam otkrivao više nego prirodnu granicu što ju je njihovoj plemenitosti nametao umor, oprez, nevjerica u moguću ustrajnost. Don Stipe ju je s lakoćom svladavao, iako je bio u stalnoj borbi s vremenom zbog svojih studija; i ne samo da se nije razmetao dodatnom nezatraženom žrtvom, nego nije pokazivao ni da je njome previše zadovoljan. Zbunjivalo me naposljetku to što je u crkvi, na ulici i u kućama tako malo govorio o Bogu, Djevici i svecima. U njegovim razgovorima i nedjeljnim propovijedima javljao se osobito pridjev dostojan*; svatko je morao biti dostojan vlastitog položaja čovjeka i mjesta koje mu je namijenjeno u životu. Nastojao je da ne dolazi do zavada u obitelji i na poljskim međama, nego da ljudi radije pomažu jedni drugima, da se ne odbija milostinja siromahu, da bogataš plaća pravičnu naknadu radniku i da je radnik zahtijeva jer je njegovo prirodno pravo da je dobije. Bio je sve prije negoli blag čovjek, a sama dobrota u nekome tko je potjecao iz još manjeg i još siromašnijeg sela od našega nije se činila darom prirode. Viđao sam ga kako blijedi od bijesa kad se suočavao sa slučajevima nepravde; žile na njegovu vratu na-brecale su od gnjeva, debele su mu usnice znale pomo-dreti na najžešćim mjestima u propovijedi. Jedna bi me 1 U izvorniku na ovom mjestu stoji ta hrvatska riječ. (Op. prev.) njegova prijekorna riječ zatrla, i ta me je prekomjerna i nerazložna bojazan
  37. 37. primoravala da ga puštam samog i bez drva za dugih zimskih večeri, da se vraćam kući u doba večere. Umio je prihvatiti i cijeniti neizravan način kojim sam ga cijelog idućeg ljeta prinuđivao na bar dva redovita obroka. Za povoljna mjeseca u ožujku, posljednje četvrti prije mlađa, prihvatio sam se s motikom njegova vrta zapuštena od vremena don Kuzme koji ga je osobno obrađivao sopćući kao vezan bik. Posijao sam svega pomalo, od crvenog luka do patlidžana, od rajčica do tikvica i dinja. Bilo je to kišno proljeće i od svibnja je velečasni, koji nije mogao odbiti darove božanske Providnosti (ili, jednostavnije za njega seljaka, plodove zemlje), svake večeri morao napuniti košaru povrćem.Smiješio mi se prijeteći mi prstom. To je za nj bila dobrota: nešto više, neočekivano, što je pokretalo razum i moralo biti popraćeno tankoćutno-šću, čak i ironijom. Sa svoje me je strane silio da kušam nešto od njegove oskudne kuharske vještine i, kao da je toga bio svjestan, popravljao je stvar pozivajući me da mu se pridružim u njegovoj radnoj sobi, gdje mi je znao pročitati koju stranicu svoje doktorske teze o slavenskoj liturgiji u Istri ili bi mi, radeći šutke, tutnuo u ruke neku knjigu koja je neizostavno bila od Lava Tolstoja. Sve češće sam je ja u njega tražio, čak da je i kući ponesem. Bilo je čudnovato ono što sam nalazio i što nisam nalazio na tim stranicama koje sam isprva s naporom čitao, a zatim s priličnom lakoćom kao da proničem u neku glazbu kojoj sam otkrio nit vodilju, stalno sa stanovitom tjeskobom i gotovo kriomice, jer sam osjećao da me posrednim putem približavaju njemu. Naučio sam čitati iz crkvenih knjiga uz mog oca koji je i sam jedva u tome uspijevao, zatim pod strogim obrvama don Kuzme i katkada u odbojnom dodiru s primirenim don Ribanjem. Prva moja reakcija bila je u tome što sam se sada pitao kako se netko usudio pisati o svakodnevnom životu izvan crkvenoga kruga, baveći se osobama koje nisu bile sveci koji lutaju stazama svijeta prije nego što nađu jedini pravi put koji će ih uzdići do oltarske slave. A još sam se više čudio tome 45što mi je takve priče o ljubomorama i preljubima preporučivao jedan pop. Istina je bila i to da su vrline gotovo uvijek na koncu pobjeđivale, da su pakosnici bivali kažnjeni ili su se na vrijeme
  38. 38. kajali. No stvorio se u meni dojam kao da je zgusnuti zrak crkve, s kolutima tamjana kojima su bile prožete čak i klupe, šireći se vani sve blago obavijao, ali je gubio snagu, zadovoljavajući se time da bude nekako nazočan i ništa više, odričući se gotovo pomireno svoje pune moći. U isto sam vrijeme osjećao da život prikazan u tim knjigama odgovara gotovo savršeno onom životu što sam ga oduvijek poznavao i zbog udobnosti nazivao običnim, ali se nije s njim posve poklapao, iako me je očaravao, iako mi je pomagao da otkrijem skrivene ili neistaknute strane pravoga života. Tu su vladali pretjerani red i logika, sve je bilo pripremljeno i zatim u tančine razjašnjeno, dok su u nas strasti (istinska i prava zasljepljenja) provaljivale iznenadno, bez uzroka i često bez posljedica. Meni i bilo kome od nas bilo je vrlo teško naći stvarni razlog zbog kojega je Frane Kerin udušio svoju ženu u lokvi. Dojadila mu? Bila mu na smetnju? Njezino već izobličeno tijelo? Hladna juha na stolu? Nije postojao neki jedini valjan i trajan razlog na koji bi se mogao na-kalemiti neki protivan osjećaj u stalnom rastu i na tome izgraditi bilo kakva priča. To je bio shvatio i sudac koji ga je nakon nekoliko godina tamnice poslao kući. A Tine iz Rupe bio je ubio majku "jedva je okrznuvši sjekirom". U našim je dušama bilo mnogo manje stvari, a tako spletenih da su izmicale svakom istraživanju. Primijetio sam to i ja koji sam živio među plemenitijim osobama, i često su me upravo u crkvi i na pogrebima spopadale misli i predodžbe koje ne bih mogao nikome povjeriti. I u onom što se ticalo života u poljima, sa svim onim dokonim plemićima, činilo se da se uvijek svetkuje, a i sam posao slugu kao da je bio previše omiljen, hinjen, obavljan gotovo za razonodu, kao što je don Stipe, kad bi dolazio da me iznenadi sa svojom motičicom, stizao me i prestizao radeći pokraj mene, a onda se brzo umarao i ostavljao iščupanu travu među grudama zemlje. Sam Jure Radovan okretao je tijesak muljače i držao plug, smeten među svo46 jim nadničarima i nakupcima. U usporedbi s njima bio je bogat jer je u staji držao vlastita goveda, i nije mu trebalo odlaziti u Pavlovićevu krčmu da popije kvarat vina. Njegov stariji sin, prije nego što se oženio Malicom umjesto Elvirom, pokazivao je svoje bogatstvo motajući duhan u novčanicu od
  39. 39. deset kruna i kupujući sve ulaznice na nekom plesu da bi na daščani pod pustio samo one koji su mu se sviđali. Mlađi se pak, kupuj danas kupuj sutra, razmetao da ima pedeset šešira; njegova ga je žena, Bonifa-zijevka, stalno varala kao na dan vjenčanja, ali to se događalo bez mahnitanja i tuge, kad se više udaljavala od kuće i zadržavala iza živice malo dulje nego drugih večeri. Grofovi Lazarići zabavljali su se time što su na paši skidali putila volovima i puštali ih da se pobodu. Stari je Bonifazi svaki put kad se posvađao sa ženom pljuvao u bunar, a sutra ga davao izliti i iznova napuniti šaljući po vodu čak u Umag. Njegova je mati bila kućna pomoćnica koja je zatrudnjela s gazdom od kojega je zatim zahtijevala dvostruku volovsku zapregu da se nedjeljom vozi na misu. Je li naš kraj bio nastran, ili je zemlja koja se mjeri vrstama bila osobito plemenita? Ovdje je vladala gotovo posvemašnja grubost i neukost, tamo je sve bujalo od mašte i duhovnog bogatstva jednog izvanrednog čovjeka. Don Stipe, treći od petorice braće što ostaše kopači i pastiri u Draguću, vjerojatno je smatrao surovi ruski svijet, u kojemu je Bog bio neka neodređena ili očevidna pojava, već prema stupnju bezazlenosti onih koji su ga napučivali, kao da je bio stvoren prema njegovoj mjeri, pa je nastojao da ga oživi u našemu. Uživao je u vlastitoj umjerenosti kojoj je podizao vrijednost ostavljajući bez moga znanja na prozoru najhladnije sobe dio onoga što sam ga primoravao da primi. Janje, koje se po starom običaju donesenom iz njegovih krajeva poklanjalo župniku odmah poslije krštenja, bomboni i drugi svadbeni slatkiši, kokoši, jaja i boce vina kojima se "plaćalo smetanje" zbog nekog krsnog lista, nikada se nisu potrošili u kuhinji župnog dvora. Viđao sam ga nadasve sretna kako pri sunčevu zalazu obilazi vrt čitajući brevijar i zastajkujući da pomiluje deblo kruške ili da baci pogled preko plota na koji za47r selak svoje župe. Mislim da su svako njegovo razmišljanje potaknuto čitanjem i svaka osobna misao nalazili osnovu uspoređivanja, ili polaznu točku, u uvijek postojanom i promjenjljivom čudu prirode, koje je vjerojatno i on sam upoznao u manje dirljivom i manje poetičnom izgledu. Zato bih se zakleo da uspoređivanje nije bilo
  40. 40. svaki put opravdano. Tko temeljito poznaje seljačku stvarnost, ili se prepušta življenju, pa nikada neće osjetiti ništa uzvišeno, ili je prisiljen da je uljepšava s njezine nezgodne strane, pa će stalno za njom čeznuti. (Gotovo svi obrazovani ljudi koje sam sretao žalili su što se nisu oženili drugaricom s pašnjaka, ali oni veoma rijetki koji su to htjeli iskušati na koncu su izbjegavali razgovor u dvoje.) Pothranjivao sam sumnju da se takva dvojba, koja uključuje potpuno mijenjanje života, javljala i u svijesti mladoga svećenika. Nju mi je pojačavala upravo jedna njegova šaljiva izreka koja je naprotiv trebalo da je otkloni. "Moj se otac", reče mi jednog dana zaklapajući neki debeli svezak, "toliko namučio da me pošalje na nauke, da mu nije bilo dosta don, nego je htio i doktorsku titulu." Drugi put na Elvirinu žaoku protiv popova otišao je još dalje, iskalivši se čim smo ostali sami: "Oni misle da nama voda teče u žilama, i da nam je slama u hlačama kao u strašila za ptice!" Vjerojatno ga je taj odušak stajao jedan dan posta i cijelu noć bdjenja jer, povrh toga što nije podnosio nikakvu prostotu, njegov odnos prema ženama bio je upravo dirljivo obziran. Osjećao je prema ženi takvo poštovanje da bi ga ono, da je bio pošao putem većine, pretvorilo u svojevrsnog vječnog čeznutljivca. Za njega je ona zaista objedinjavala sva fizička svojstva i vrline koje bi prilikom že-nidbenog obreda poželio mladoj: "Bila mila mužu kao Ra-hela, bila mudra kao Rebeka, bila vjerna kao Sara". Dao se nagovoriti od moje majke koja je sve više patila od kostobolje da uzme jednu djevojku iz Kružića koja bi mu pomagala u kućnim poslovima, tim više što nije tražila ni pare. Ta Palmira, sestra moga vršnjaka Ernesta, već je pomagala u crkvi uoči velikih svetkovina. Njezin je dakle prijelaz s vedrom i metlom iz sakristije u župni dvor bio 48 prilično razumljiv, ali nije prošao bez posljedica. Upoznao sam muke ljubomore, a što je najzanimljivije bio sam ljubomoran na savršeno nevina čovjeka, a ne na ženu koju sam držao krivom. Ono malo što sam pročitao i doznao iz knjiga, okrenu se na moju štetu. Sada je ona bila obasjana njegovom zrakom svjetlosti, i činila mi se zbog toga zbunjena, preobražena, dok su mi njegova pažnja i briga prema jednoj ženi postale nježnije i jače.
  41. 41. Nikada nije pokazivao da cijeni tanjur juhe ili šalicu kave kao sada kad mu ih je pružala ruka djevojke koja se tek suočila sa životom odraslih, čak ni onda kad ga je trud moje ogladnjele matere oko stola vjerojatno vraćao u sirotinjsku i veselu kuhinju u Draguću. činilo mi se da ni u uredu nije bio više onako sabran kao prije, da je suviše često prekidao rad i da je bilo samo izlika njegovo dolaženje da se uvjeri ima li dovoljno drva za tu večer, jesam li se pobrinuo da promijenim ulje u kandilima i jesam li se spremao zazvoniti zdravomariju. Njegovo ponašanje prema meni moralo mi se činiti osornijim, ako ne upravo neuljudnim i nesnosnim. Jednog dana kad me je ostavio samog s njegovim knjigama da bi otpratio nekog župljanina do ceste, otkrih da se njegov rad nije ograničavao na izučavanje i obradu teze za doktorat: punio je jednu bilježnicu mislima, slikama i sitnim dnevnim događajima. Iako radoznao, htjedoh odvratiti pogled, kad mi on pade na Palmirino ime. Nisam čitao dalje, ne samo zato što se on već vraćao: pomućene bi me oči u tome spriječile. Smatrao sam da su nedostojne njega te stranice koje je pisao gotovo kriomice da bi samom sebi povjerio ono o čemu nikada ne bi proslovio. Postupio sam poput dječaka sklanjajući se kod majke da bih okusio gorku zadovoljštinu što sam "ono dvoje" lišio svoje nezgodne nazočnosti i znao da je porasla njihova uzajamna i sramna naklonost. Kad je ona dolazila da me pozove radi nekog posla, odgovarao sam sporo i neuljudno, tako da je osjećala da ima pravo da mi spočitne: "Zar se ne sramiš što tako postupaš s gospodinom župnikom?". 4 - Bolji život 49Usne su joj podrhtavale, oči su joj crvenjele, a ja nikako nisam mogao odlučiti na koji bih tananiji način povrijedio tu djevojčicu koja je sve do prije nekoliko godina bosonoga pasla purane, a sada je tom jadniku bila postala uzorom vrline, ljupkosti i možda mudrosti. Znao sam je samo napasti: "On je kapelan, nije župnik", da bih vidio kako se one oči razrogačuju i pune prezirom kao pred najbesramnijom uvredom. Don Stipino držanje bilo je drugačije, pokazivao je prije svega iznenađenost i prijekor koji ga je stajao patnje. Samo je dodao: "Nešto smo se promijenili u posljednje vrijeme, zar ne, Martine?" Zatim je pljesnuo rukama da
  42. 42. otjera svaku neugodnu misao uzvikujući: "Mladost, mladost"1, a zatim je zadržavao pogled više na njoj nego na meni. Svaka bi se osoba iz naše župe koja bi se našla u mojoj koži sjetila stare priče o popu koji je pobjegao u Ameriku upravo s jednom djevojkom iz Kružića, ali pošteno govoreći osjećao sam da moj Ijubomor ima takoreći kulturne korijene, pa sam njemu predbacivao što nije uspijevao shvatiti i cijeniti, a njoj što nije bila na mojoj visini. Ipak sam opazio da stalno privlačim njegovu pažnju (inače kakav bi to bio Ijubomor?) i da je način na koji me je promatrao postajao sve radoznaliji i da ga je to čak zabavljalo. Uvažavao je moju šutnju putem kad smo nosili svetu popudbinu nekom starcu, on s piksidom pod plaštem, ja sa zvoncem u lijevoj i damastnim malim suncobranom u desnoj ruci, i pretvarao se da je prihvaća kao znak pobož-nosti. Ali je zato nasjedao, gotovo uživajući u tome unatoč pribranosti, cijelom nizu sitnih izazova, prkosnih kušnji kojima sam ga podvrgavao za vrijeme obreda. Ako sam, kad smo bili sami, užurbano i preko volje odgovarao na molitve opirući se iznenada svojim slabim poznavanjem latinskog, on se strpljivo vraćao na pitanje; naprotiv, prilikom jedne večernje vidjeh ga kako se smješka i gotovo prigušuje smijeh kad sam hinio rastresenost sa škropioni-com svete vodice i pustio ga da dvaput zagrabi škropilom u prazno. U izvorniku na ovom mjestu stoje hrvatske riječi. (Op. prev.) 50 Palmira je namjerno izbjegavala moj pogled, a kad bih se iznenada pojavio, njih je dvoje mijenjalo razgovor. Mojoj je majci bivalo sve gore, i premda pun boli što ga je u meni izazivala njezina patnja, gotovo sam uživao gledajući ih kako se moraju penjati našim drvenim stepenicama, ona da je navede da srkne šalicu juhe, on da joj dodirne čelo i opipa bilo. Jednog me kasnog popodneva obuze čudan i snažan osjećaj: uvidjeh da su njih troje zajedno u istoj sobi pod mojim krovom bili jedine osobe koje sam imao na svijetu. Bio sam ispunjen nježnošću i tugom, i žalio sam za potpunom radošću koja je za dlaku izmakla, vjerojatno mojom krivnjom. Ramena su mi se nezadrživo stala tresti kad se na njih spusti lagana, ali sigurna don Sti-pina ruka. Bilo je to kao neki udar koji je u istom trenutku zahvatio i Palmiru. Začuo sam tanak i prodoran jecaj svojstvena
  43. 43. zvuka na koji su žene spremne već kao djevojčice. Moja je majka ležala nauznak s glavom na jastuku, rastvorenih očiju i usta u jedinom kriku prosvjeda koji joj je ipak bio uskraćen. Istog popodneva kad je obavljen pogreb koji se samo nas ticao, don Stipe me pozva u svoj ured. "Sam si, Martine, i već ti je vrijeme da osnuješ dom. Zašto se ne oženiš Palmirom?" Pogledah ga smućeno a on dodade s pretjeranom ozbiljnošću: "Ispovjedna tajna", i namigujući prinese kažiprst usnama. Sad je moj pogled bio na nju upravljen. Veće povjerenje koje je za me čuvala kad smo bivali sami u kuhinji župnog dvora, tiho izraženo na našem narječju već prije, činilo mi se da dolazi odatle što smo oboje bili rođeni ovdje, par koraka jedno od drugoga; čak smo imali isto prezime. U tome sam prepoznavao i više neusiljenosti, sigurnosti i gotovo olakšanja u odnosu prema laganom nespo-kojstvu koje je uvijek stvaralo neki nemir u izravnom dodiru s don Stipom. Ona se više brinula oko toga da ne ostavi loš dojam u njegovoj nazočnosti i na njegovo mišljenje o njoj, nego da postane dostojnom njega, kakvom sam je pak ja zamišljao u svojoj preuzetnosti; da ne bude smatrana jednom od neotesanih seoskih djevojaka koje su se natjecale s muškarcima tko će biti okrutno korisniji obite51lji, vodeći s istom surovošću volove za vrijeme oranja i otimajući motiku iz ruku braće, jer su možda bile ipak svjesne očeva razočaranja nakon njihova rođenja. Kratko druženje s mladim svećenikom učenjakom i njegova urođena tankoćutnost u izravnom odnosu sa ženom pomogli su joj da otkrije vlastitu ženskost, ali u isto vrijeme i teret vlastitoga tijela koje ju je zadržavalo dolje, u skučenoj i često mučnoj stvarnosti župe. Ono je sijevalo pred mojim očima dok je neusiljeno odlazila s poslužavnikom prema radnoj sobi, pa se opet pojavljivalo čvrsto i kanda teže kad se vraćala opuštenih ruku i blistavih očiju koje su mu odavale suzdržanu bujnost. Za razliku od Elvire koja me samo fizičkom prisnošću bila povukla poput vrtloga, sada sam osjećao da bih doživio istu ako ne i veću omamu kada bih joj ruku položio na bilo koji dio tijela. I što mi se činila većom i bližom mogućnost da se zane-sem, to sam više gorio. Tome se pridružio nov osjećaj: neka potreba da pružim sigurnost i zaštitu, koja se međutim nije ispunjavala u zadovoljstvu što sam

×