Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Upcoming SlideShare
Loading in...5
×
 

Like this? Share it with your network

Share

Alyson noel besmrtnici - 3.zemlja sjena

on

  • 874 views

 

Statistics

Views

Total Views
874
Views on SlideShare
874
Embed Views
0

Actions

Likes
0
Downloads
20
Comments
0

0 Embeds 0

No embeds

Accessibility

Categories

Upload Details

Uploaded via as Adobe PDF

Usage Rights

© All Rights Reserved

Report content

Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
  • Full Name Full Name Comment goes here.
    Are you sure you want to
    Your message goes here
    Processing…
Post Comment
Edit your comment

Alyson noel besmrtnici - 3.zemlja sjena Document Transcript

  • 1. www.balkandownload.org
  • 2. Alyson Noel Serijal Besmrtnici ZEMLJA SJENA treća Knjiga tre a Shadowland: Naslov izvornika : Shadowland: Book three of The Immortals series engleskoga: Prevela s engleskoga: Maša Nobilo 2
  • 3. Snydera, Sjećanje na Blakea Snydera, Učitelj koji je nadahnjivao i čiji su velikodušnost, entuzijazam i iskrena strast za pomaganjem drugima nenadmašni. Neka njegov duh nastavi živjeti kroz njegove knjige i kroz njegovo učenje. Sudbina nije ništa doli djela počinjenih u prijašnjem stanju postojanja. RALPH WALDO EMERSON 3
  • 4. Zahvale Zahvale Potrebno je više ljudi kako bi se jedna knjiga realizirala i imam nevjerojatnu sreću raditi s jednom tako fantastičnom ekipom! Veliko, golemo, blistavo hvala ide: Billu Contardiju - savršenom spoju mozga, srca i prikrivenog smisla za humor - najbolji mogući agent kojeg autor može poželjeti! Matthewu Shearu i Rose Hillard - izvanredni izdavač i urednica - ne bih uspjela bez njih! Anne Marie Tallberg i Brittany Kleinfelter - genijalni umovi koji stoje iza stranice immortalseries.com - hvala vam na kreativnim idejama i prijeko potrebnoj tehničkoj podršci! Katy Hershberger koja ne samo da ima odličan glazbeni ukus, nego je k tome i sjajna publicistkinja! Nevjerojatno talentiranim ljudima u umjetničkom odjelu, Angeli Goddard i Jeanette Levy koje dizajniraju najljepše naslovnice vrijedne divljenja! Zajedno sa svima ostalima u prodaji, marketingu, produkciji i drugim odjelima koje sam sigurno zaboravila - hvala vam na svemu što radite - zakon ste! Također, zagrljaji za Sandy jer mi predstavlja nepresušan izvor nadahnuća, smijeha i zabave - moj vlastiti Damen Auguste! I bilo bi sasvim nemarno od mene da ne spomenem vas, čitatelje - vaše poruke, e-mailovi, pisma i umjetnički radovi uvijek mi uljepšaju dan. Hvala vam što ste tako nevjerojatno fenomenalni! 4
  • 5. Prvo „Sve je energija.“ Damenove tamne oči fokusiraju moje, zahtijevaju od mene da slušam, da ovaj put doista slušam. „Sve oko nas...“ Zamahne rukama ispred sebe, prateći horizont koji tek što se nije smračio. „Sve u ovom našem naoko čvrstom svemiru uopće nije čvrsto - to je energija - čista, vibrirajuća energija. Iako nas naša percepcija može uvjeriti da su stvari ili čvrste ili tekuće ili plinovite - na kvantnoj su razini to sve čestice unutar čestica - sve je to samo energija.“ Stisnem usne i kimnem, a glas u mojoj glavi nadjača njegov, vapeći: Reci mu! Odmah mu reci! Prestani odugovlačiti i završi s tim! Požuri prije nego što ponovno počne pričati! Ali ne učinim to. Ne kažem ni riječ. Samo čekam da nastavi, kako bih mogla i dalje odugovlačiti. „Podigni ruku.“ Kimne i pomakne svoj dlan prema mojem. Polako i oprezno podižem ruku, odlučna sam da izbjegnem bilo kakav fizički kontakt, zatim on kaže: „Dakle, reci mi, što vidiš?“ Zaškiljim, ne znajući sa sigurnošću na što cilja, zatim slegnem ramenima i kažem: „Pa, vidim blijedu kožu, dugačke prste, par pjegica, nokte koji vape za manikurom...“ „Točno.“ Nasmiješi se kao da sam upravo položila najlakši ispit na svijetu. „Ali kada bi je mogla vidjeti onakvu kakva doista je, ne bi uopće vidjela to. Umjesto toga, vidjela bi hrpu molekula koje sadrže protone, neutrone, elektrone i kvarkove. I unutar tih malenih kvarkova, sve do najsićušnijeg dijela, vidjela bi samo čistu vibrirajuću energiju koja se kreće dovoljno sporo da djeluje čvrsto i gusto, no i dovoljno brzo da se ne može uočiti njezino pravo stanje.“ Suzim oči, nisam sigurna vjerujem li u to. Na stranu činjenica da on proučava te stvari već stotinama godina. „Ozbiljno, Ever. Ništa nije odvojeno.“ Nagne se prema meni, sada već sasvim zagrijan za tu temu. „Sve je jedno. Stvari koje se čine čvrstima poput mene i tebe i ovog pijeska na kojem sjedimo zapravo su samo masa energije koja vibrira dovoljno sporo da djeluje čvrsto, dok stvari poput duhova i utvara vibriraju tako brzo da je većini ljudi gotovo nemoguće vidjeti ih.“ „Ja vidim Riley“, kažem jer ga želim podsjetiti na sve ono vrijeme koje sam nekada provodila sa svojom sablasnom sestrom. „Odnosno, nekoć sam 5
  • 6. je vidjela, znaš, prije nego što je prešla preko mosta i krenula dalje.“ „Upravo je zbog toga više ne možeš vidjeti.“ Kimne. „Njezine vibracije prebrzo se kreću. Iako ima onih koji vide i kroza sve to.“ Gledam u ocean pred nama, plima nadolazi u valovima. Beskrajni, neprestani, besmrtni - poput nas. „Sada ponovno podigni ruku i približi je mojoj tako da se gotovo dodirujemo.“ Oklijevam, punim si dlan pijeskom, nisam to voljna učiniti. Za razliku od njega, znam cijenu toga, strašne posljedice i najmanjeg dodira kože o kožu. Zbog toga izbjegavam njegov dodir još od prošlog petka. Ali kada ga ponovno pogledam, njegov ispruženi dlan koji čeka moj, duboko udahnem i podignem svoj - ostanem bez daha kada se toliko približi da prostor koji nas dijeli postane tanak poput papira. „Osjećaš li to?“ Nasmiješi se. „To peckanje i toplinu? To se naša energija spaja.“ Pomiče svoju ruku naprijed-natrag, manipulirajući tako snagom energetskog polja između nas. „Ali ako smo svi spojeni kao što kažeš, zašto onda sve nema isti osjećaji“ Šapnem privučena neporecivom magnetnom strujom koja nas spaja i zbog koje mi predivna toplina prostruji tijelom. „Svi smo povezani, svi smo napravljeni iz istog vibrirajućeg izvora. Ali dok te neka energija ostavlja hladnokrvnom a neka mlakom, što s onom koja ti je suđena? Ona ti daje upravo ovaj osjećaj.“ Zatvorim oči i okrenem se, pustivši suze da mi teku niz obraze, ne mogavši ih više suspregnuti. Znam da mi je zabranjen osjećaj njegove kože, dodir njegovih usana, čvrsta i topla utjeha njegova tijela na mojemu. Ovo električno energetsko polje koje treperi između nas najviše je što ću dobiti, zahvaljujući groznoj odluci koju sam donijela. „Znanost tek sada sustiže ono što metafizičari i veliki spiritualni učitelji znaju već stoljećima. Sve je energija. Sve je jedno“ Čujem smiješak u njegovu glasu dok se približava, nestrpljiv da ispreplete svoje prste s mojima. Ali brzo se izmaknem, uhvatim njegov pogled dovoljno dugo da vidim povrijeđen izraz koji mu prelazi preko lica izraz kojim me gleda otkako sam ga natjerala da popije protuotrov koji ga je vratio u život. Pita se zašto sam tako tiha, tako daleka, tako udaljena - zašto odbijam dodirnuti ga, kada ga se prije samo nekoliko tjedana nisam mogla zasititi. Netočno je zaključio da je to zbog njegova ponašanja kojim me povrijedio - zbog njegova flertovanja sa Staciom, njegove okrutnosti prema meni - ali istina nema veze s tim. Bio je pod utjecajem Romanovih čini, kao i 6
  • 7. cijela škola. Nije on kriv. Ali ono što ne zna jest da sam, iako ga je protuotrov vratio u život, onog trenutka kada sam dodala svoju krv, osigurala da više nikada nećemo moći biti zajedno. Nikad. Ikad. Za vijeke vjekova. „Ever?“ šapne dubokim i iskrenim glasom. Ali ne mogu ga pogledati. Ne mogu ga dodirnuti. I pogotovo ne mogu promrmljati riječi koje zaslužuje čuti: Zabrljala sam - tako mi je žao - Roman me nasamario, a ja sam bila dovoljno očajna i glupa da padnem u njegovu zamku - i sada nema nade za nas, jer ako me poljubiš, ako razmijenimo DNK - ti ćeš umrijeti— Ne mogu. Ja sam najgora moguća kukavica. Jadna sam i slaba. I nema šanse da pronađem snage za to. „Ever, molim te, što je?“ pita, uznemiren zbog mojih suza. „Ovakva si danima. Je li to zbog mene? Jesam li nešto učinio? Jer znaš da se ne sjećam puno toga što se dogodilo, a sjećanja koja počinju navirati, pa, sigurno sada već znaš da to nisam bio pravi ja. Nikada te ne bih namjerno povrijedio. Nikada te ni na koji način ne bih povrijedio.“ Čvrsto se obujmim rukama, primivši se za ramena i sagnem glavu. Želim se smanjiti do te mjere da me više ne može vidjeti. Znam da su njegove riječi istinite, da me nije sposoban povrijediti i da jedino ja mogu učiniti nešto tako bolno, tako nepromišljeno, tako smiješno impulzivno. Jedino ja mogu biti dovoljno glupa da zagrizem Romanov mamac. Toliko sam se htjela dokazati kao Damenova jedina prava ljubav - htjela sam biti jedina koja ga može spasiti - i gle sada nered koji sam stvorila. Krene prema meni zagrli me, rukom držeći moj struk i privlačeći me bliže. Ali ne mogu riskirati blizinu, moje su suze sada ubojite i moram ih držati podalje od njegove kože. Naglo ustanem i potrčim prema oceanu, savinem nožne prste na njegovu rubu i dopustim hladnoj bijeloj pjeni da mi zapljuskuje listove. Htjela bih zaroniti u njegovo prostranstvo i biti nošena njegovom strujom. Sve samo da izbjegnem riječi koje moram izgovoriti - sve kako ne bih morala reći svojoj jedinoj istinskoj ljubavi, svojem vječnom partneru, svojoj srodnoj duši u posljednjih četiristo godina, da iako mi je on dao vječnost, ja sam nam donijela kraj. Ostanem tako, tiha i nepomična. Čekam da sunce zaroni, a zatim se 7
  • 8. konačno okrenem prema njemu. Upijam njegove tamne, sjenovite obrise koji su noću gotovo neprimjetni i govorim uz osjećaj peckanja u grlu dok mrmljam: „Damene... srce... moram ti nešto reći.“ 8
  • 9. Drugo Drugo Kleknem pokraj njega s rukama na koljenima i nožnim prstima zarinutima u pijesak, nadajući se da će me pogledati, očekujući da će progovoriti. Čak i da mi samo kaže ono što već znam - da sam počinila tešku i glupu pogrešku koju možda nikad neću moći ispraviti. Rado bih to prihvatila - zaslužujem to, kvragu. Ono što ne mogu podnijeti jest njegova potpuna tišina i dalek pogled. I upravo krenem reći nešto, bilo što, kako bih prekinula tu nepodnošljivu mirnoću, kada me pogleda očima tako umornima da savršeno odaju njegovih šesto godina. „Roman.“ Uzdahne, tresući glavom. „Nisam ga prepoznao, nisam imao pojma...“ Glas mu odluta zajedno s pogledom. „Nisi nikako mogao znati“, kažem, želeći izbrisati svu krivnju koju možda osjeća. „Od prvog si dana bio pod utjecajem njegovih čini. Vjeruj mi, on je to sve isplanirao, osigurao je da sva sjećanja budu potpuno izbrisana.“ Njegove oči pažljivo pretražuju moje lice prije nego što ustane i okrene se. Gleda u ocean s rukama stisnutima u šake dok govori: „Je li te ozlijedio? Je li te proganjao ili povrijedio na bilo koji način?“ Odmahnem glavom. „Nije morao. Dovoljno me povrijedio time što je povrijedio tebe.“ Okrene se, oči mu postanu tamnije dok mu crte lica postaju grublje, duboko uzdahne i kaže: „Ja sam kriv za ovo.“ Gledam ga u čudu, pitajući se kako uopće može pomisliti takvo što nakon svega što sam mu upravo rekla. Ustanem i stanem pokraj njega, vapeći: „Ne budi smiješan! Naravno da nisi kriv! Jesi li čuo išta što sam ti govorila?“ Odmahnem glavom. „Roman je otrovao tvoj eliksir i hipnotizirao te. Ti nisi imao veze s tim, samo si radio ono na što te natjerao - nisi imao kontrolu nad time!“ Ali jedva sam dovršila, a on već sve to odbacuje, mašući rukom. „Ever, zar ne vidiš? Ne radi se o Romanu ni o tebi, ovo je karma. Ovo je odmazda za šesto godina sebičnog života.“ Zavrti glavom i nasmije se, iako ne smijehom koji me poziva da se pridružim. To je druga vrsta smijeha - ona od koje se ledi krv. „Nakon svih tih godina tijekom kojih sam te volio i gubio, svaki put nanovo, bio sam siguran da mi je to kazna za način na koji živim, nisam imao pojma da te Drina ubila. Ali sada vidim istinu koja mi je cijelo 9
  • 10. vrijeme promicala. Upravo kada sam bio siguran da sam izbjegao karmu tako što sam te učinio besmrtnom i zauvijek te zadržao pokraj sebe, karma je ta koja ima posljednju riječ, dopušta nam zajedničku vječnost, ali možemo se samo gledati i više se nikada ne dodirnuti.“ Posegnem za njim, želim ga držati, utješiti, uvjeriti ga da to nije istina. Ali jednako se brzo povučem, prisjetivši se da je naša nemogućnost da se dodirujemo upravo ono što nas je i dovelo u ovu nevolju. „To nije istina“, kažem, pogledom uperenim u njega. „Zašto bi ti bio kažnjen kada sam ja pogriješila? Zar ne vidiš?“ Odmahnem glavom, frustrirana njegovim jednostranim načinom razmišljanja. „Roman je to cijelo vrijeme planirao. Volio je Drinu - kladim se da to nisi znao, zar ne? On je jedno od siročadi koje si spasio od kuge u renesansnoj Firenci i volio ju je stoljećima, bio bi učinio sve za nju. Ali Drina nije marila za njega, voljela je samo tebe - a ti si volio samo mene - a zatim... pa, nakon što sam je ubila, Roman me odlučio napasti - samo što je to učinio kroz tebe. Htio je da osjetim bol zbog nemogućnosti da te ikada ponovno dotaknem - baš kao što je i on osjeća zbog Drine! I sve se dogodilo tako brzo, samo sam...“ Zaustavim se, znajući da nema smisla i da uzalud trošim riječi. Prestao je slušati čim sam počela govoriti, uvjeren da je on kriv. Ali odbijam uopće pomisliti na to i neću ni njemu to dopustiti. „Damene, molim te! Ne možeš samo odustati. Za to nije kriva karma - ja sam! Počinila sam groznu, užasnu pogrešku. Ali to ne znači da je ne možemo ispraviti! Sigurno postoji način.“ Hvatam se za lažne nade i forsiram entuzijazam koji zapravo ne osjećam. Damen stoji preda mnom, tamna silueta u noći, a toplina njegova tužnog, umornog pogleda služi nam kao jedini zagrljaj. „Nikad nisam trebao ni početi“, kaže. „Nikad nisam trebao napraviti eliksir - trebao sam pustiti da se sve odvije prirodnim tokom. Ozbiljno, Ever, samo pogledaj rezultat - nije nam donio ništa osim boli!“ Odmahne glavom s pogledom tako tužnim, tako punim kajanja da mi se srce slama. „No za tebe još uvijek ima vremena. Imaš cijeli život pred sobom - vječnost u kojoj možeš biti tko god poželiš i raditi što god poželiš. Ali ja...“ Slegne ramenima. „Okaljan sam. Mislim da svi vidimo rezultat mojih šesto godina.“ „Ne!“ Glas mi zadrhti, a usne mi tako jako trepere da se to proširi i na moje obraze. „Ne možeš otići, ne možeš me ponovno ostaviti! Prošlih mjesec dana prolazila sam kroz pakao kako bih te spasila i sigurno neću odustati sada kada si zdrav. Stvoreni smo jedno za drugo, sam si to rekao! Samo smo naišli na privremene prepreke, to je sve. Ali kada bismo samo skupa 10
  • 11. razmišljali, znam da bismo smislili način kako da...“ Zaustavim se, glas mi odluta jer vidim da je on već krenuo dalje, povukao se u svoj tmurni, jadni svijet u kojem je on jedini krivac. I znam da je vrijeme da mu ispričam ostatak priče, tužne dijelove zbog kojih žalim i koje bih najradije izostavila. Možda će onda drugačije gledati na stvari, možda će zatim... „Ima još“, kažem žurno, iako nemam pojma kako da sročim ono što slijedi. „Stoga, prije nego što pretpostaviš da se karma obrušila na tebe ili što god, moraš znati još nešto, nešto čime se ne ponosim, no ipak...“ Zatim duboko udahnem i ispričam mu o svojim putovanjima u Ljetozemlje - onu magičnu dimenziju između dimenzija gdje sam naučila kako da se vratim u prošlost - i kada sam morala birati između svoje obitelji i njega - odabrala sam njih. Bila sam uvjerena da mogu nekako obnoviti budućnost za koju sam bila sigurna da je ukradena, no ipak se to na kraju svelo samo na lekciju koju sam već naučila: Ponekad nam je sudbina izvan dohvata ruke. Teško progutam i buljim u pijesak, oklijevajući da vidim Damenovu reakciju kad pogleda u oči one koja ga je izdala. Ali umjesto da se naljuti ili uznemiri, kao što sam očekivala, okruži me najljepšom sjajnom bijelom svjetlošću - svjetlošću koja je tako utješna, opraštajuća, čista - kao portal u Ljetozemlju - samo bolja. Zatvorim oči i ja njega okružim svjetlošću, a kada sam ih ponovno otvorila obavijeni smo prekrasnim toplim magličastim sjajem. „Nisi imala izbora“, kaže nježnim glasom, umirujućim pogledom čineći sve što može da izbriše sav moj sram. „Naravno da si odabrala svoju obitelj. To je bilo ispravno. Ja bih isto učinio da sam imao izbor...“ Kimnem, činim njegovu svjetlost još sjajnijom i stvaram telepatski zagrljaj. Znam da nije ni približno utješno kao prava stvar, ali zasad će biti dovoljno. „Znam za tvoju obitelj, sve znam. Sve sam vidjela...“ Pogleda me tako mračnim i intenzivnim pogledom da se natjeram da nastavim. „Uvijek si tako tajnovit u vezi sa svojom prošlosti, odakle dolaziš, kako si živio - stoga sam jednom kad sam bila u Ljetozemlju pitala za tebe - i, otkrila se cijela tvoja životna priča.“ Stisnem usne i gledam ga kako stoji preda mnom u tišini, sasvim miran. Uzdiše dok gleda u moje oči i telepatski prelazi prstima preko linije mojeg obraza, stvarajući sliku tako jasnu, tako dodirljivu da mi djeluje gotovo stvarna... ňeŀå012 11
  • 12. „Oprosti“, kaže i mentalno mi pogladi bradu svojim palcem. „Oprosti što sam bio tako zatvoren i nespreman podijeliti to s tobom da si bila prisiljena na to. No iako se to dogodilo davno, još uvijek radije ne bih o tome raspravljao.“ Kimnem, nemam nikakvu namjeru nastaviti s tim. Njegovo svjedočenje ubojstvu roditelja nakon čega su uslijedile godine zlostavljanja nije tema koje se namjeravam držati. „Ali ima još“, kažem, nadajući se da ću možda obnoviti malo nade tako što ću podijeliti s njim još nešto što sam doznala. „Kada sam gledala kako se tvoj život odvija, na kraju te Roman ubio. Ali, iako se činilo da sudbina tako želi, ipak sam te uspjela spasiti.“ Gledam ga, osjećam da nije ni najmanje uvjeren pa se požurim prije nego što ga potpuno izgubim. „Hoću reći: da, možda nam je sudbina ponekad određena i nepromjenjiva, ali ponekad je oblikovana samo djelima koja počinimo. Stoga, kada nisam uspjela spasiti svoju obitelj povratkom u prošlost, to se dogodilo jer je to sudbina koja se ne može promijeniti. Ili kako je Riley rekla nekoliko sekunda prije druge nesreće koja ih je ponovno odnijela: Ne možeš promijeniti prošlost, ona jednostavno jest. No kada sam se ponovno našla ovdje u Laguni i uspjela te spasiti, mislim da to dokazuje da budućnost nije uvijek konkretna i da sudbina ne upravlja svime.“ „Možda.“ Uzdahne pogledom uperenim u mene. „Ali ne možeš pobjeći od karme, Ever. Ona jest to što jest. Ona ne sudi, nije ni dobra ni loša, kao što većina ljudi misli. Rezultat je svih djela, pozitivnih i negativnih - konstantno balansiranje događaja - uzrok i posljedica - milo za drago - kako šiješ, tako žanješ - sve se vraća, sve se plaća.“ Slegne ramenima. „Kako god da to formuliraš, na kraju je sve isto. I koliko god bi željela misliti drugačije, to je točno ono što se ovdje događa. Svako djelovanje izaziva reakciju. I upravo su ovamo mene doveli moji postupci.“ Odmahne glavom. „Sve ovo vrijeme govorim si da sam te preobratio iz ljubavi - ali sada vidim da je to zapravo bilo iz sebičnih razloga - jer nisam mogao biti bez tebe. Zato se ovo sada događa.“ „Znači, to je to?“ Odmahnem glavom, jedva vjerujući da je odlučio tako lako odustati. „Tako će završiti? Tako si prokleto siguran da te karma uhvatila da se nećeš niti pokušati boriti? Toliki si put prešao samo kako bismo bili skupa, a sada kada si naišao na prepreku, nećeš se niti pokušati popeti preko zida koji ti se našao na putu?“ „Ever.“ Pogled mu je topao, pun ljubavi, sveobuhvatan, ali to ne poništava poraz koji mu se čuje u glasu. „Žao mi je, ali jednostavno znam 12
  • 13. neke stvari.“ „E pa...“ Odmahnem glavom i gledam u pod, zakopavajući nožne prste duboko u pijesak. „Samo zato što si u prednosti nekoliko stoljeća ne znači da je tvoja riječ posljednja. Jer ako smo doista skupa u ovome, ako su naši životi, kao i naše sudbine, doista isprepleteni, shvatit ćeš da se ovo ne događa samo tebi. I ja sam dio toga. I ne možeš to napustiti - ne možeš napustiti mene. Moramo raditi zajedno! Mora postojati način...“ Zaustavim se, tijelo mi se trese, a grlo mi je toliko stisnuto da više ne mogu pričati. Mogu samo stajati pred njim i tiho ga moliti da mi se pridruži u borbi koju nisam sigurna da možemo dobiti. „Nemam te namjeru ostaviti“, kaže s pogledom punim čežnje duge četiristo godina. „Ne mogu te ostaviti, Ever. Vjeruj mi, pokušao sam. Ali na kraju te uvijek ponovno nađem. Ti si sve što sam ikada htio - sve A to sam ikada volio - ali, Ever...“ „Nema ali.“ Odmahnem glavom, želeći da ga mogu zagrliti, dotaknuti stisnuti svoje tijelo čvrsto uz njegovo. „Mora postojati način, neka vrsta lijeka. I zajedno ćemo ga pronaći. Jednostavno znam da hoćemo. Predaleko smo došli da bismo dopustili Romanu da nas razdvoji. Ali ne mogu to sama. Ne mogu bez tvoje pomoći. Zato, molim te, obećaj mi - obećaj da ćeš pokušati.“ Pogleda me, njegov me pogled vabi. Zatvara oči dok puni plažu s toliko tulipana da je uvala pretrpana crvenim voštanim laticama na krivudavim zelenim peteljkama - glavni simbol naše vječne ljubavi prekriva svaki centimetar pijeska. Zatim provuče svoju ruku kroz moju i odvede me natrag do svojeg automobila. Našu kožu odvaja samo njegova mekana crna kožnata jakna i moja majica od organskog pamuka. Dovoljno da se poštedimo posljedica ikakve slučajne razmjene DNK, ali nedovoljno da prekrije peckanje i toplinu koja pulsira između nas. 13
  • 14. Treće „Pogodi što!“ Miles me gleda dok ulazi u moj automobil, njegove velike smeđe oči šire su nego inače, a njegovo slatko dječje lice pretvara se u osmijeh. „Ne, znaš što? Nemoj pogađati. Jednostavno ću ti reći jer nikada nećeš povjerovati! Nikada nećeš pogoditi!“ Nasmiješim se jer čujem njegove misli nekoliko trenutaka prije nego što ih uspije izgovoriti i suzdržavam se od toga da kažem: Ideš u glumački kamp u Italiji! samo nekoliko trenutaka prije nego što kaže: „Idem u glumački kamp u Italiji! Ne, ispravak, u Firenci, Italija! Dom Leonarda da Vincija, Michelangela, Raphaela...“ I tvojeg dobrog prijatelja Damena Augustea koji je zapravo poznavao sve te umjetnike! „Već tjednima znam za tu mogućnost, ali tek je sinoć postalo službeno i još uvijek ne mogu vjerovati! Osam tjedana u Firenci, samo ću glumiti, jesti i slijediti nevjerojatno zgodne Talijane...“ Pogledam ga dok izlazim u rikverc s njegova prilaznog puta. „I Holtu sve to ne smeta?“ Miles me pogleda. „Hej, znaš kako to ide. Što se dogodi u Italiji, ostaje u Italiji.“ Osim kada nije tako. Misli mi odlutaju na Drinu i Romana, pitam se koliko još besmrtnih nitkova luta vani i čeka da se pojave u Laguna Beachu kako bi me terorizirali. „Kako bilo, uskoro odlazim, odmah nakon završetka škole. I moram toliko toga pripremiti do tada! Da, skoro sam zaboravio najbolji dio - pa jedan od najboljih dijelova. Slučajno je sve ispalo savršeno jer moja predstava Hairspray završava tjedan dana prije mog odlaska pa ću imati svoj posljednji naklon kao Tracy Turnblad - mislim, ozbiljno, nije li to savršeno?“ „Ozbiljno savršeno.“ Nasmiješim se. „Stvarno. Čestitam. To je odlično. I zasluženo, ako smijem dodati. Kada bih samo mogla poći s tobom.“ U trenutku kada to izgovorim, shvaćam da je to istina. Bilo bi tako lijepo pobjeći od svih problema, ukrcati se u avion i odletjeti od svega ovoga. Osim toga nedostaje mi druženje s Milesom. Zadnjih nekoliko tjedana kad su on i Haven (zajedno s ostatkom škole) bili pod utjecajem Romanovih čini bili su jedni od najosamljenijih dana u mojem životu. Nemati Damena pokraj sebe bilo je više nego što mogu podnijeti, ali biti bez potpore dvoje 14
  • 15. najboljih prijatelja gotovo me dokrajčilo. Ali Miles i Haven uopće se ne sjećaju toga. Jedino Damen uspijeva proniknuti u male djeliće i osjeća se grozno krivim zbog onoga čega se prisjeti. „I ja bih htio da možeš ići sa mnom“, kaže, prtljajući po radiju kako hi pronašao savršenu glazbu za svoje dobro raspoloženje. „Možda nakon mature možemo svi otići u Europu! Možemo nabaviti Eurail karte, Odsjedati u hostelima, putovati s ruksacima - to bi bilo zakon, zar ne? Samo nas šestero, znaš, ti i Damen, Haven i Josh, ja i tko god...“ „Ti i tko god.“ Pogledam ga. „Što to znači?“ „Ja sam realan.“ Slegne ramenima. „Molim te.“ Zakolutam očima. „Otkad?“ „Od sinoć, kada sam saznao da idem u Italiju.“ Nasmije se, prolazeći nikom kroz svoju kratku smeđu kosu. „Čuj, Holt je super, nemoj me krivo shvatiti. Ali ja se ne zavaravam. Ne pretvaram se da je to više od onoga što jest. Kao da imamo rok trajanja, znaš? Puna tri čina s jasnim početkom, sredinom i krajem. Nismo mi poput tebe i Damena. Vas dvoje ste drugačiji. Vi ste doživotnjaci.“ „Doživotnjaci?“ Zagledam se u njega, tresući glavom dok usporavam na semaforu. „Zvuči više poput zatvorske kazne, nego ljubavi do kraja života.“ „Znaš što želim reći.“ Provjeri manikuru, okrećući svoje kričavo ružičaste Tracy Turnblad nokte. „Vas dvoje ste tako usklađeni, tako povezani. I usput, mislim to doslovce jer se gotovo uvijek hvatate.“ Ne više. Teško progutam, sjednem na gas iste sekunde kada se upali zeleno na semaforu i prijeđem raskrižje uz glasno škripanje guma, ostavljajući za sobom debeo trag. Odbijam usporiti dok ne dođem na parkiralište i pogledam gdje je Damen koji uvijek parkira na drugom najboljem parkirališnom mjestu do mojeg. Ali i nakon što sam parkirala, nigdje ga ne vidim. I upravo kada sam krenula izaći iz automobila pitajući se gdje bi mogao biti, pojavi se pokraj mene s rukom u rukavici na mojim vratima. „Gdje ti je auto?“ pita Miles, gledajući ga dok zatvara svoja vrata i prebacuje ruksak preko ramena. „I što ti je s rukom?“ „Riješio sam ga se“, kaže Damen pogleda uperena u mene. Pogleda u Milesa i, vidjevši njegov izraz lica, doda: „Auta, ne ruke.“ „Jesi li ga zamijenio?“ pitam, ali samo zato što Miles sluša. Damen nema potrebe kupovati, zamjenjivati ili prodavati poput normalnih ljudi. On može svojevoljno manifestirati bilo što. Odmahne glavom i otprati me do ulaza, smiješeći se dok govori: 15
  • 16. „Ne, samo sam ga ostavio uz rub ceste s ključem u bravi i upaljenim motorom.“ „Molim?“ zacvili Miles. „Želiš mi reći da si ostavio svoj sjajni crni BMW M6 Coupe - uz rub ceste?“ Damen kimne. „Ali to je auto od sto tisuća dolara!“ Miles se zajapuri i lice mu postane crveno poput paprike. „Sto deset tisuća.“ Damen se nasmije. „Nemoj zaboraviti da je bio s punom opremom.“ Miles bulji u njega, oči su mu gotovo izletjele iz glave jer ne može shvatiti kako netko može učiniti nešto takvo - zašto bi itko učinio takvo nešto. „Hm, dobro, da vidim jesam li shvatio - jednostavno si se probudio i odlučio - Hej, kvragu, zašto ne? Mislim da ću jednostavno odbaciti svoj smiješno skupi luksuzni auto uz rub ceste - GDJE GA BILO TKO MOŽE UZETI?“ Damen slegne ramenima. „Manje-više.“ „Jer, ako nisi primijetio,“ kaže Miles, gotovo hiperventilirajući u tom trenutku, „neki od nas lišeni su auta. Neki od nas imaju tako okrutne i neobične roditelje da su primorani ovisiti o dobroti prijatelja ostatak svojeg života!“ „Oprosti.“ Damen slegne ramenima. „Valjda mi to nije palo na pamet. Iako, ako će ti zbog toga biti lakše, sve je imalo vrlo dobar razlog.“ Kada me pogleda, kada njegov pogled sretne moj na njemu svojstven način i preplavi me uobičajena toplina, dobijem grozan osjećaj da je napuštanje automobila samo početak njegovih planova. „Kako si došao do škole?“ pitam u trenutku kad stižemo do glavnog ulaza gdje nas čeka Haven. „Dovezao se autobusom.“ Haven nas pogleda, a nedavno obojene tamnoplave šiške padaju joj na lice. „Ne šalim se. Ne bih ni ja vjerovala, ali vidjela sam to svojim očima. Gledala sam ga kako izlazi iz tog velikog žutog autobusa s ostalim brucošima, šmokljanima, retardosima i promašajima koji, za razliku od Damena, nemaju drugog izbora nego voziti se.“ Odmahne glavom. „Taj me prizor tako šokirao da sam trepnula nekoliko puta kako bih se uvjerila da je to doista on. Zatim, kad još uvijek nisam bila uvjerena, fotografirala sam ga mobitelom i poslala Joshu koji mi je potvrdio.“ Podigne ga kako bismo vidjeli. 16
  • 17. Pogledam Damena, pitajući se što to sprema, i u tom trenutku shvatim da se riješio svojeg uobičajenog pulovera od kašmira i obukao običnu pamučnu majicu, a dizajnerske traperice zamijenio je običnima bez potpisa. Čak je i crne motociklističke čizme, po kojima je praktički bio poznat, zamijenio smeđim gumenim japankama. I iako mu nije potrebno bilo to šminkanje kako bi izgledao jednako fantastično naočit kao i prvog dana kada smo se upoznali - ovaj novi ležerni izgled jednostavno mu ne stoji. Barem ne onom njemu na kojeg sam se naviknula. Hoću reći, iako je Damen nesumnjivo pametan, drag, pun ljubavi i darežljiv - također je i mrvicu razmetljiv i tašt. Uvijek je opsjednut svojom odjećom, svojim autom, općenito svojim izgledom. I ne mogu niti pokušati odrediti točan datum njegova rođenja jer za nekoga tko je odabrao biti besmrtan ima jasne komplekse zbog svojih godina. Premda me inače nije ni najmanje briga za odjeću koju nosi ili za automobil koji vozi u školu, kada ga ponovno pogledam dobijem grozan osjećaj u trbuhu - uporno probadanje koje ne mogu ignorirati. Sigurno upozorenje da je ovo samo početak. Da u ovoj iznenadnoj transformaciji ima nešto mnogo više od altruizma i brige za okoliš. Ne, ovo ima veze su sinoćnjim događajem. Nešto u vezi s tim da ga karma proganja. Kao da se uvjerio da će sve izbalansirati ako se odrekne svoje najvrednije imovine. „Hoćemo li?“ Nasmiješi se i uhvati mi ruku kada zvono zazvoni, odvlačeći me od Milesa i Haven koji će provesti sljedeća tri sata dopisujući se i pokušavajući shvatiti što se događa s Damenom. Pogledam ga, njegova pokrivena ruka je u mojoj dok hodamo niz hodnik, šapćući: „Što se događa? Što se doista dogodilo s tvojim autom?“ „Već sam ti rekao.“ Slegne ramenima. „Ne treba mi. To je nepotreban luksuz na koji više ne želim trošiti.“ Nasmije se, gledajući me. Ali kada mu se ne pridružim, odmahne glavom i kaže: „Nemoj biti tako ozbiljna. Nije ništa strašno. Kada sam shvatio da nije nešto što mi treba, odvezao sam ga u napušteno područje i ostavio ga uz rub ceste gdje ga netko može pronaći.“ Stisnem usne i gledam ravno ispred sebe, želeći mu se uvući u glavu i vidjeti misli koje drži za sebe, saznati o čemu se ovdje zapravo radi. Jer, unatoč načinu na koji me gleda, unatoč nehajnom slijeganju ramenima, ništa od ovoga što je rekao nema smisla. „Pa, to je sve u redu, mislim, ako je to ono što trebaš učiniti, onda super, zabavi se.“ Slegnem ramenima potpuno uvjerena da nije sve u redu, ali znam da to ne smijem reći naglas. „Ali kako se misliš voziti sada kada si 17
  • 18. odbacio auto? Mislim, ako nisi primijetio, ovo je Kalifornija, ne možeš nigdje doći bez auta.“ Pogleda me očito zabavljen mojim ispadom, što nije reakcija koju sam očekivala. „Što nedostaje autobusu? Besplatan je.“ Gledam ga i tresem glavom, jedva vjerujući svojim ušima. Otkada tebe brinu troškovi, gospodine Zarađujem Milijune Na Konjskim Utrkama I Jednostavno Manifestiram Sve Ostalo Što Poželim? Odmah zatim shvatim da sam zaboravila zaštititi misli. „Tako me vidiš?“ Zaustavi se pred vratima razreda, očito povrijeđen mojom neobazrivom procjenom. „Kao plitkog, materijalističkog, narcisoidnog majmuna kojeg vodi konzumerizam?“ „Ne!“ poviknem dok odmahujem glavom i stišćem mu ruku. Nadala sam se da ću ga uvjeriti, iako na neki način jesam to mislila. Samo ne na loš način kao što on misli. Više na način dečko mi cijeni lijepe stvari u životu, a manje na način dečko mi je muška verzija Stacije. „Ja samo...“ zaškiljim i poželim da sam barem upola elokventna kao on, no ipak nastavim: „Valjda jednostavno ne razumijem.“ Slegnem ramenima. „I što ti znači ta rukavica?“ Podignem njegovu ruku obučenu u kožu da je oboje vidimo. „Nije li očito?“ Odmahne glavom i povuče me prema vratima. Ali ostanem na mjestu i odbijam pomaknuti se. Ništa nije očito. Više ništa nema smisla. Zastane s rukom na kvaki i prilično je povrijeđen dok govori: „Mislio sam da je to zasad dobro rješenje. No možda ti je draže da te uopće ne dodirujem?“ Ne! Nisam to mislila! Prebacim se na telepatiju istog trenutka kada su se pojavile neke kolege iz razreda, podsjetim ga koliko je bilo teško izbjegavati bilo kakav kontakt naše kože tijekom posljednja tri dana. Pravila sam se da sam prehlađena, iako oboje znamo da mi ne obolijevamo, koristila sam druge smiješne tehnike izbjegavanja zbog kojih sam se osjećala duboko posramljeno. Bila je to čista tortura. Imati dečka koji je tako zgodan, tako seksi, tako nevjerojatno predivan - i ne smjeti ga dotaknuti najgora je vrsta agonije. „Mislim, znam da ne smijemo riskirati i slučajno razmijeniti znoj s dlana ili nešto slično, ali ipak, ne misliš li da izgleda pomalo-neobično?“ šapnem istog trena kada smo ostali sami. „Nije me briga za to.“ Pogled mu je otvoren, iskren i uperen u mene. „Nije me briga što drugi misle. Stalo mi je jedino do tebe.“ 18
  • 19. Stisne mi prste i otvori vrata mislima, vodeći me ravno pokraj Stacije Miller na putu prema klupama. Iako je nisam vidjela od petka kada se probudila iz Romanovih čini, sigurna sam da njezina mržnja prema meni nije nimalo splasnula. Ali sam ja u punom stanju pripravnosti za njezin uobičajeni trik kada mi ostavi svoju torbu na putu kako bih se spotaknula danas je previše zaokupljena Damenovim novim izgledom da igra tu staru igru. Polako ga prelazi pogledom, od glave do pete, zatim krene ispočetka. Ali to što me ignorira, ne znači da se mogu opustiti ili vjerovati da je gotovo s tim. Jer istina je da nikad nije gotovo sa Staciom. To je jasno naglasila. Ako išta, možda je još nabrijanija i zlobnija nego ikada - zbog čega bi ovaj mali predah bio samo zatišje pred oluju. „ Ignoriraj je“, šapne Damen i pomakne klupe tako blizu da se krajevi gotovo preklapaju. Iako kimnem kao da to i radim, istina je da ne mogu. Koliko god bih se voljela pretvarati da je nevidljiva - ne mogu. Sada je ispred mene i potpuno sam opsjednuta. Virim joj u misli, želim vidjeti je li se što uopće dogodilo između njih. Jer, iako znam da je Roman odgovoran za sve ono flertovanje, ljubljenje i maženje, nisam imala izbora nego gledati, iako sigurno znam da je Damen bio lišen svoje slobodne volje - to ne mijenja činjenicu da se to dogodilo - da su se Damenove usne spojile s njezinima dok su mu ruke klizile po njezinoj koži. Iako sam prilično sigurna da nije išlo dalje od toga, ipak bih se mnogo bolje osjećala kada bih barem imala dokaze koji bi potvrdili moju teoriju. Unatoč tome koliko je to ludo, bolno i potpuno mazohistički - ne bih se zaustavila dok joj sjećanje ne bi popustilo i svaki grozan, bolan, mučan detalj, do zadnjega, konačno ne bi bio otkriven. Upravo krenem kopati dublje, putovati do same srži njezina mozga, kada mi Damen stisne ruku i kaže: „Ever, molim te. Prestani se mučiti. Već sam ti rekao, nemaš što vidjeti.“ Progutam s mukom, pogleda uperena u njezin potiljak, gledam je kako trača s Honor i Craigom i jedva ga slušam kada doda: „Nije se dogodilo. Nije ono što misliš.“ „Mislila sam da se ne sjećaš?“ Okrenem se i preplavljena sam sramom istog trena kada vidim bol u njegovim očima dok me gleda i vrti glavom. „Samo mi vjeruj.“ Uzdahne. „Ili barem pokušaj. Molim te“ Duboko udahnem i gledam ga, želeći to učiniti i znajući da bih trebala. „Ozbiljno, Ever. Prvo se nisi mogla pomiriti sa šesto godina mojeg izlaženja sa ženama, a sada si opsjednuta prošlim tjednom?“ Podigne obrvu i 19
  • 20. nagne se bliže, njegov me glas moli i nagovara kada doda: „Znam da su ti osjećaji nevjerojatno povrijeđeni. Doista znam. Ali što je, tu je. Ne mogu se vratiti, ne mogu to promijeniti. Roman je to namjerno učinio - ne možeš mu dopustiti da pobijedi.“ Teško progutam, znajući da je u pravu. Ponašam se smiješno, iracionalno, dopuštam si da skrenem s onog važnog. Osim toga, pomisli Damen, prebacujući se na telepatiju sada kada je stigao naš profesor, gospodin Robins, znaš da nema nikakva značaja. Jedina koju sam ikada volio si ti. Zar to nije dovoljno? Prinese palac u rukavici mojoj sljepoočici, gledajući me u oči dok mi pokazuje našu povijest, moje mnoge inkarnacije. Kad sam bila mlada sluškinja u Francuskoj, puritanska kći u Novoj Engleskoj, britanska koketa iz visokog sloja, umjetnikova muza s predivnom crvenom kosom... Gledam ga raširenih očiju jer nikad prije nisam vidjela baš taj život. Ali on se samo nasmiješi i pogled mu postane topliji dok mi pokazuje glavne događaje tog doba, brzi bljesak trenutka kada smo se upoznali - na otvorenju galerije u Amsterdamu - naš prvi poljubac odmah ispred galerije te iste večeri. Prikazuje mi samo najromantičnije trenutke i poštedi me moje smrti koja uvijek neizbježno dođe prije nego što uspijem ići dalje. I nakon gledanja svih tih prekrasnih trenutaka, njegove nepokolebljive ljubavi koja je tako otvorena, pogledam ga u oči i mislima odgovorim na pitanje: Naravno da je dovoljno. Ti si uvijek bio dovoljan. Zatim ih posramljeno zatvorim i dodam: No jesam li ja tebi dovoljna? Konačno sam priznala pravu istinu - svoj strah da će mu uskoro dosaditi držanje za ruke preko rukavice i telepatski zagrljaj te da će potražiti pravu stvar kod normalne djevojke sa sigurnom DNK. Kimne, držeći moju bradu prekrivenom rukom dok me prima u tako topao, siguran i utješan mentalni zagrljaj da mi svi strahovi iščeznu. Odgovara na ispriku u mojem pogledu, naginjući se naprijed i govoreći s usnama pokraj mojeg uha: „Dobro. Sada kada smo to riješili, što se tiče Romana...“ Nove knjige na ẅẅẅ.бalkanďownloåd.org 20
  • 21. Četvrto Dok idem na sat povijesti, pitam se što će biti gore - vidjeti Romana ili gospodina Munoza. Jer, iako nisam vidjela nikoga od njih niti sam razgovarala s njima od prošlog petka kada mi se cijeli svijet srušio - nema sumnje da sam ih obojicu ostavila na čudan način. Moj posljednji kontakt s Munozom sastojao se od moje krajnje sentimentalnosti, i ne samo da sam mu se povjerila o svojim psihičkim moćima - što ja nikada ne radim - nego sam ga i ohrabrivala da izađe s mojom tetom Sabine - zbog čega ozbiljno počinjem žaliti. I koliko god je to bilo grozno, može se mjeriti jedino s posljednjim trenucima s Romanom kada sam usmjerila šaku prema njegovoj pupčanoj čakri, odlučna ne samo da ga ubijem, nego i da ga potpuno izbrišem s kugle zemaljske. I bila bih to učinila da se nisam posve ustrtarila i da mi nije pobjegao. Iako je, sada kada gledam unatrag, to ispalo najbolje, još uvijek sam jako ljuta na njega, i tko kaže da neću ponovno pokušati? Ali istina je da ja znam da neću ponovno pokušati. I ne samo zato što je Damen proveo cijeli sat engleskog držeći mi predavanje o tome da osveta nikada nije rješenje, da je karma jedini i pravi pravni sustav i još mnogo bla bla bla poput toga - nego većinom zato što to nije u redu. Unatoč činjenici da me Roman prevario na najgori mogući način i nije mi ostavio apsolutno nikakva razloga da mu ikada više vjerujem - ipak ga nemam pravo ubiti. To neće riješiti moj problem. Neće ništa promijeniti. Iako je on grozan, zao i sve što je u suštini loše, ipak ga nemam pravo... „Eno moje pametnjakovićke!“ Klizne pokraj mene sa svojom plavom, razbarušenom kosom, tirkizno plavim očima i sjajnim, bijelim zubima, ležerno protegne jaku preplanulu ruku preko vrata učionice, sprečavajući me da uđem. I samo je toliko potrebno. Iritantno predenje njegova fingiranog britanskog naglaska i posvemašnja jezivost njegova pohotnog pogleda, i samo tako ponovno dođem u napast da ga ubijem. Ali neću. Obećala sam Damenu da ću sigurno i bez iskušenja otići na sat. „I, reci mi, Ever, kako je tebi prošao vikend? Jeste li ti i Damen uživali u lijepom ponovnom susretu? Je li te uspio kojim slučajem preživjeti?“ Stisnem šake uz bok, zamišljajući kako bi izgledao kao samo hrpica dizajnerske odjeće i prašine, unatoč mojem zavjetu nenasilja. „Jer ako nije, ako si se oglušila na moj savjet i izvela tog dinosaura n i vožnju, pretpostavljam da ti trebam izraziti najdublju sućut.“ Kimne, 21
  • 22. pogledom fiksiranim na mene, i stiša glas dok dodaje: „No bez brige, noćeš dugo biti sama. Kada prođe pristojno vrijeme žalovanja, rado ću uskočiti i popuniti prazninu koju je ostavilo njegovo izumiranje.“ Koncentriram se na disanje, održavam ga sporim i ravnomjernim dok upijam snažnu, tamnu, mišićavu ruku koja mi priječi put, znajući da bi bio potreban samo jedan pravilno usmjeren potez iz karatea da je slomim napola. „Kvragu, čak i ako si se uspjela suzdržati i održati ga na životu, samo trebaš reći i ja ću biti uz tebe.“ Naceri se, a njegov pogled prelazi mojim tijelom na najintimniji način. „Ali ne trebaš prebrzo odgovoriti niti se još obvezati. Uzmi si vremena koliko ti treba. Jer, Ever, uvjeravam te da sam ja, za razliku od Damena, muškarac koji zna čekati. Osim toga ionako je samo pitanje vremena kada ćeš me potražiti.“ „Od tebe želim samo jedno.“ Suzim oči dok se sve oko nas ne zamagli. „A to je da me ostaviš na miru.“ Toplina mi udara u obraze dok se njegov pogled pretvara u čežnju. „Bojim se da neću, draga moja.“ Nasmije se, pregledavajući me i odmahujući glavom. „Vjeruj mi, želiš mnogo više od toga. Ali, bez brige, kao što sam rekao - čekat ću koliko god treba. Damen je taj koji me brine. I ti bi se trebala brinuti. Koliko sam ja vidio u tih posljednjih šesto godina, on je nestrpljiv čovjek. Zapravo je pomalo hedonist. Nije baš mnogo toga čekao, koliko ja znam.“ Teško progutam i silno se trudim ostati mirna, podsjećajući se da ne nasjedam na njegov mamac. Roman točno zna locirati moju bolnu točku, moj takozvani psihološki kriptonit, i manje-više živi za to da ga izrabljuje. „Nemoj me krivo shvatiti, uvijek je držao do izgleda - nosio je crnu maramu oko ruke, činio se neutješnim na bdjenju - ali, vjeruj mi, Ever, lijes još nije bio ni položen prije nego što se vraćao u lov. Tražio je načine da utopi tugu u čemu god ili - bolje rečeno - u komu god je mogao. I iako ti je draže ne vjerovati, slušaj nekoga tko je cijelo vrijeme bio tamo. Damen nikoga ne čeka. I sigurno nije nikada čekao tebe“ Duboko udahnem i napunim glavu riječima, glazbom, matematičkim jednadžbama koje su daleko iznad mojih mogućnosti, bilo čime što će nadglasati riječi koje djeluju poput pažljivo brušenih strijela usmjerenih ravno u moje srce. „Aha. Vidio sam to vlastitim očima, o da!“ Smiješi se dok ubacuje svoj teški londonski naglasak i ponovno ga izbacuje. „I Drina je vidjela. To joj je slamalo srce. Iako, za razliku od mene - i bojim se, pogotovo za razliku od 22
  • 23. tebe - Drinina ljubav bila je bezuvjetna. Bila je spremna primiti ga natrag bez obzira na to gdje je bio, bez pitanja. Priznajmo, nešto što ti nikada ne bi učinila.“ „To nije istina!“ Povičem promuklim, suhim glasom kao da je to prvi put danas da sam progovorila. „Imam Damena od trenutka kada smo se upoznali - ja...“ Zaustavim se, znajući da nisam trebala ni počinjati. Besmisleno je ulaziti u ovu borbu. „Oprosti, srce, ali nisi u pravu. Nikada nisi zapravo imala Damena. Tu i tamo koji čedan poljubac, malo znojnog držanja za ruke...“ Slegne ramenima, rugajući mi se pogledom. „Ozbiljno, Ever, misliš li da neki bijedni pokušaji pipanja grudi zaista mogu zadovoljiti pohlepnog, samoživog narcisa poput njega? I to četiristo godina.“ Teško progutam, forsirajući mirnoću koje nemam i kažem: „To je mnogo dalje nego što si ti ikada došao s Drinom.“ „Zahvaljujući tebi“, pljune i fiksira me oštrim pogledom. „Ali, kao što sam rekao, ja sam muškarac koji zna čekati. Damen nije.“ Odmahne glavom. „Šteta što si tako odlučna glumiti neosvojivu. Ti i ja mnogo smo sličniji nego što misliš. Oboje patimo za nekim koga nikada nećemo doista imati...“ „Mogla bih te ubiti istog trena“, šapnem drhtećim glasom i rukama, iako sam obećala Damenu da to neću učiniti i da sam pametnija od toga. „Mogla bih...“ Uvučem dah, ne želeći da zna ono što znamo samo Damen i ja, da je najbrži način uništavanja besmrtnika ciljanje u njegovu najslabiju čakru, jednu od sedam energetskih centara u tijelu. „Što bi mogla?“ Nasmiješi se i lice mu se nadvije nada mnom, tako blizu da mi njegov dah hladi obraz. „Možda me udariti u sakralni centar?“ Razjapim usta, pitajući se gdje je to mogao naučiti. Ali on se samo nasmije i odmahne glavom dok govori: „Nemoj zaboraviti, srećo, da je Damen bio pod utjecajem mojih čini, što znači da mi je rekao sve, odgovorio mi je na sva postavljena pitanja uključujući dobar dio o tebi“ Stojim na mjestu i odbijam reagirati, odlučna u tome da djelujem sabrano, hladnokrvno - ali prekasno je. Sredio me. Točno ondje gdje boli. I itekako je svjestan toga. „Bez brige, srce. Nemam te nikakve namjere proganjati. Iako mi tvoj jasni manjak moći rasuđivanja i tragična zlouporaba znanja govore da bi bio dovoljan samo brz udarac u grlenu čakru da te zauvijek uništim...“ Nasmiješi se i zmijolikim pokretom obliže usnice. „Previše se zabavljam 23
  • 24. gledajući te kako se meškoljiš da bih pokušao nešto slično. Osim toga još malo i meškoljit ćeš se poda mnom. Ili čak na meni. Može i jedno i drugo.“ Nasmije se, a njegove plave oči uperene su u moje i gledaju me na lakav sveznajući, tako intiman i dubok način da mi se digne želudac. „Tebi ostavljam detalje. No bez obzira na to koliko ćeš to htjeti, nećeš ni ti ići za mnom. Većinom zbog toga što imam ono što želiš. Protuotrov za protuotrov. Uvjeravam te u to. Morat ćeš pronaći način da ga zaslužiš. Jednostavno ćeš morati platiti pravu cijenu.“ Gledam u njega suhih usta i nakrivljene čeljusti, prisjećajući se prošlog petka kada je tvrdio isto to. Toliko me omelo Damenovo buđenje da sam sve dosad zaboravila na to. Stisnem usne i dignem pogled prema njemu, pojavi mi se nada prvi put nakon toliko dana jer znam da je samo pitanje vremena kad će protuotrov postati moj. Samo trebam pronaći način da ga uzmem od njega. „Vidi ti to.“ Naceri se. „Čini se da si sasvim zaboravila naš susret na sudbinom.“ Podigne ruku i ja se krenem probijati, zatim je jednako brzo spusti, smijući se kad me zarobi na mjestu. „Duboko udahni“, zaguguče i usne mu okrznu rub mojeg uha, a prsti mu skliznu preko mojeg ramena, ostavljajući za sobom leden trag. „Nema potrebe za panikom. Nema potrebe da ponovno prošvikaš. Siguran sam da se možemo dogovoriti i pronaći neko rješenje.“ Suzim oči, gadi mi se cijena koju je postavio te polaganim i jasnim riječima kažem: „Nema toga što možeš reći ili učiniti što bi me uvjerilo da spavam s tobom!“ upravo kada gospodin Munoz otvara vrata i tako dopusti cijelom razredu da čuje. „Opa...“ nasmiješi se Roman i podigne ruke u stav lažne predaje dok korača unatrag u učionicu. „Tko je spominjao ikakvo taslačenje, curo?“ Zabaci glavu i nasmije se, prikazujući svoju jezivu Uroboros tetovažu. „Mislim, ne želim te razočarati, draga, ali da tražim dobru ševu, djevica je posljednja osoba koju bih tražio!“ Odjurim prema svojoj klupi s užarenim obrazima i pogledom uperenim u pod provedem sljedećih četrdeset minuta, ježeći se dok se moji kolege iz razreda grče od smijeha svaki put kada Roman uputi ljigav, mokar poljubac u mojem smjeru, unatoč Munozovim bezbrojnim pokušajima da ih stiša. Istog trena kada se oglasi zvono pojurim prema vratima. Očajnički želim doći do Damena prije Romana, jer sam uvjerena da će ga Roman previše 24
  • 25. izazivati i da će on puknuti - a to bi bio čin koji si nijedno od nas ne može priuštiti sada kada je ključ u Romanovim rukama. Ali upravo kada okrećem kvaku čujem: „Ever? Imaš li minutu?“ Zastanem, a kolege iz razreda nagomilaju se iza mene, nestrpljivi da dođu do hodnika gdje mogu pratiti Romanov mig i još mi se malo rugati. Njegov zadirkujući smijeh gubi se u daljini iza mene kada se okrenem prema Munozu da vidim što želi. „Učinio sam to.“ Nasmiješi se, ukočena držanja i napeta glasa, no svejedno nestrpljiv da doznam. Neugodno se namjestim i prebacim ruksak s jednog ramena na drugo, žaleći što si nisam dala truda da naučim gledanje na daljinu kako bih mogla baciti oko na stolove u kantini i uvjeriti se da se Damen drži plana. „Prišao sam joj. Baš kao što si mi rekla.“ Kimne. Zaškiljim, usmjerim pogled na njega i utroba mi se stisne dok počinjem shvaćati. „Ženi iz Starbucksa? Sabine? Vidio sam je jutros. Čak smo i kratko razgovarali i...“ Slegne ramenima i pogled mu odluta jer je očito još uvijek pod dojmom tog događaja. Stojim pred njim bez daha, znajući da to trebam zaustaviti na bilo koji način prije nego što se otme kontroli. „I imala si pravo. Ona je vrlo draga. Zapravo, možda ti ne bih trebao reći, ali idemo na večeru u petak navečer.“ Kimnem, osjećam se tupo i osupnuto, riječi ne dopiru do mene dok virim u njegovu energiju i gledam kako se to odvija u njegovoj glavi: Sabine stoji u redu i gleda svoje poslove kada joj Munoz prilazi - zbog čega se okrene i dobaci mu osmijeh koji je - koji je - sramotno koketan! Međutim u tome nema nikakve sramote. Barem ne sa Sabinine strane. Ni s Munozove. Ne, samo se ja trebam sramiti. Njih dvoje ne mogu biti sretniji. To se ne smije dogoditi. Iz previše se razloga tu večeru treba spriječiti. Jedan od njih je taj da mi Sabine nije samo teta, nego i starateljica, skrbnica, moja jedina rodbina na cijelome svijetu! Još je jedan, možda čak i važniji, razlog činjenica da, zahvaljujući mojem patetičnom, plačljivom, pretjerano sentimentalnom, krivo tempiranom trenutku slabosti prošlog petka, Munoz zna za moje telepatske sposobnosti, dok Sabine ne zna! Jako sam se trudila sačuvati svoju tajnu od nje i nema šanse da me raskrinka moj zatelebani profesor povijesti. 25
  • 26. Ali upravo kada se spremam reći mu da apsolutno ne može, ni pod kakvim mogućim uvjetima, izvesti moju tetu na večeru i/ili odati bilo kakvu informaciju koju sam mu možda slučajno priznala tijekom trenutka slabosti, kada sam bila sigurna da ga više nikada neću vidjeti, pročisti grlo i kaže: „Uglavnom, ti bi trebala otići na ručak dok još možeš. Nisam te htio toliko zadržati, samo sam mislio...“ „O, ne, u redu je“, kažem. „Ja samo...“ Ali ne da mi da dovršim. Gotovo me izgura kroz vrata i maše mi dok mi govori: „Idi sada. Idi pronaći svoje prijatelje. Samo sam ti htio zahvaliti, to je sve.“ нёla012....b a l ķ a n d o w n l o a d 26
  • 27. Peto Kada dođem do stola u kantini, sjednem pokraj Damena i lakne mi jer vidim da je sve normalno kao bilo koji drugi dan. Damenova ruka u rukavici stišće moje koljeno dok brzinski pregledavam dvorište tražeći Romana, a on pomisli: Nema ga. Nema ga? Zurim u njega, nadajući se da misli nema ga kao nema ga u blizini, za razliku od nema ga kao prohujao s vihorom. Ali Damen se samo nasmije i gladak, melodičan zvuk odjekne iz njegove glave u moju. Nije istrijebljen. Uvjeravam te. Samo je odsutan, to je sve. Odvezao se prije nekoliko minuta s nekim tipom kojeg nikada prije nisam vidio. Jeste li razgovarali? Je li te pokušao izazvati? Damen odmahne glavom očiju uperenih u moje dok dodajem: Dobro. Jer si ne možemo priuštiti da ga proganjamo - bez obzira na sve! Kod njega je protuotrov! Sam je priznao! Što znači da je sve što sada trebamo učiniti... Ever. Namršti se. Nije moguće da mu vjeruješ! To Roman radi. Laže i manipulira svima oko sebe. Moraš se držati podalje od njega - iskorištava te ne može mu se vjerovati... Odmahnem glavom. Ovaj je put drugačije. Osjećam to. I potrebno mi je da i Damen to osjeća. Ne laže - ozbiljno - rekao je... Nisam ni dovršila misao, kada se Haven nagne naprijed i pogledom leti od jednog prema drugome dok govori: „OK, dosta mi je. Što se, kvragu, ovdje događa? Ozbiljno, dosta već jednom.“ Okrenem se i primijetim kako njezina prijateljska žuta aura sjaji u oštrom kontrastu naspram namjerne gruboće njezina darkerskog outfita. Znam da ne misli ništa loše, iako je definitivno uznemirujemo. „Ozhiljno. Kao da - kao da vas dvoje imate neki jeziv način komuniciranja. Kao jezik blizanaca ili nešto. Samo što je vaš nijem. I zloslutniji.“ Slegnem ramenima i otvorim vrećicu s ručkom, prolazeći radnje odmotavanja sendviča koji ne namjeravam pojesti, odlučna sakriti koliko me uznemirilo njezino pitanje. Udarim Damenovo koljeno svojim i telepatski ga molim da uskoči i riješi to jer nemam pojma što da kažem. „Nemojte se pretvarati da se to ne događa.“ Oči joj se sumnjičavo suze. „Gledam vas već neko vrijeme i stvarno me počinje hvatati jeza.“ „Od čega te hvata jeza?“ Miles podigne pogled sa svojeg mobitela, no 27
  • 28. samo na trenutak prije nego što se vrati pisanju poruke. „Od njih dvoje.“ Uperi u nas kratak crno nalakirani nokat s trunkom i ljubičaste glazure na vrhu. „Kunem se, svakim danom postaju sve čudniji.“ Miles kimne i spusti mobitel da nas na trenutak odmjeri. „Da, htio sam to spomenuti. Vas dvoje ste čudni.“ Nasmije se. „Da, i taj cijeli izgled Michaela Jacksona s jednom rukavicom?“ Zavrti glavom i stisne usne. „Uopće ti ne stoji. Ta moda je tako stara da je čak ni ti ne možeš vratiti.“ Haven se namršti, iživcirana Milesovom šalom dok ona pokušava biti ozbiljna. „Smij se koliko hoćeš“, kaže ona čvrstim, nepokolebljivim pogledom. „Ali nešto se događa s njima dvoma. Možda ne znam što, ali dokučit ću ja to. Sve ću saznati. Vidjet ćete.“ I upravo želim progovoriti kada Damen zavrti glavom, promiješa svoje crveno piće i, nagnuvši se prema Haven, kaže: „Nemoj trošiti vrijeme. Nije tako mračno kako ti se čini.“ Nasmiješi se uz pogled kojim fiksira. „Samo vježbamo telepatiju, to je sve. Pokušavamo jedno drugome čitati misli umjesto da cijelo vrijeme razgovaramo. Kako ne bismo upadali u nevolje pod satom.“ Nasmije se, zbog čega tako jako stisnem sendvič da majoneza iscuri sa strane. Zurim u svojeg dečka koji je samovoljno odlučio prekršiti naše glavno pravilo - Nemoj nikome reći tko smo ni što možemo! Samo se malčice smirim kada Haven zakoluta očima i kaže: „Molim te, nisam idiotkinja.“ „Nisam ni rekao da jesi.“ Damen se nasmiješi. „Vrlo je stvarno, uvjeravam te. Želiš li isprobati?“ Zaledim se, tijelo mi je kruto i nepomično kao da gledam nesreću na cesti - samo što sam ja u ovom slučaju nesreća. „Zatvori oči i pomisli na broj između jedan i deset.“ Kimne, i njegov uzvišeni pogled sretne njezin. „Koncentriraj se na taj broj najjače što možeš. Vidi ga u glavi najjasnije što možeš i potiho stalno ponavljaj njegov zvuk. Jesi li shvatila?“ Slegne ramenima i obrve joj se spoje kao da se duboko koncentrira. Iako je potreban samo kratak pogled na njezinu auru, koja se preobražava u podmuklu tamnozelenu, i njezine misli da se vidi da se samo pretvara. Odabrala je koncentrirati se na plavu boju umjesto na nasumičan broj kao što je Damen rekao. Pogledam jedno pa drugo, znam da ga pokušava uloviti na foru jer vrlo 28
  • 29. dobro zna kakve su mu šanse da pogodi pravi broj. Ostaje pri svome dok on gladi bradu i odmahuje glavom govoreći: „Čini se da ništa ne čujem. Jesi li sigurna da misliš na broj između jedan i deset?“ Ona kimne i jače se fokusira na prekrasnu nijansu pulsirajuće plave boje. „Onda sigurno nismo uspostavili vezu.“ On slegne ramenima. „Uopće ne dobivam nikakav broj.“ „Pokušaj sa mnom!“ Miles pusti mobitel i nagne se prema Damenu. Damenu su oči jedva zatvorene, a misli mu gotovo nisu usredotočene kada se začudi: „Ideš u Firencu?“ Miles odmahne glavom. „Tri. Za tvoju informaciju, broj je bio tri.“ Zakoluta očima i naceri se: „I usput, svi znaju da idem u Firencu. Dakle - dobar pokušaj.“ „Svi osim mene“, kaže Damen stisnute čeljusti i lice mu najednom problijedi. „Pa, siguran sam da ti je Ever rekla. Znaš, telepatski.“ Nasmije se i vrati mobitelu. Pogledam prema Damenu, pitajući se zbog čega je tako uznemiren oko Milesova putovanja. Mislim, da, nekoć je živio tamo, ali to je bilo prije nekoliko stotina godina! Stisnem mu ruku moleći ga da me pogleda, ali on samo bulji u Milesa tim istim pogođenim izrazom lica. „Dobar ti je pokušaj s tom telepatijom“, kaže Haven, prijeđe prstom preko vrha svojeg kolača, prekrivajući ga glazurom od jagoda. „Ali bojim se da ćeš se morati malo više potruditi. Uspio si samo dokazati da ste vas dvoje čak i čudniji nego što sam mislila. Ali, bez brige, saznat ću ja već. Otkrit ću ja uskoro vašu prljavu malu tajnu.“ Obuzdam nervozan smijeh, nadajući se da se samo šali, zatim zavirim u njezinu glavu i vidim da misli ozbiljno. „Kada odlaziš?“ pita Damen, no samo radi konverzacije jer je već otkrio odgovor u Milesovoj glavi. „Ubrzo, ali ne dovoljno brzo“, kaže Miles i oči mu zasjaje. „Neka odbrojavanje započne!“ Damen kimne i pogled mu se smekša dok govori: „Svidjet će ti se. Svima se svidi. Firenca je prekrasno, šarmantno mjesto.“ „Bio si?“ pitaju Miles i Haven u isto vrijeme. 29
  • 30. Damen kimne i pogled mu je dalek. „Jednom sam živio tamo - prije mnogo vremena.“ Haven nas gleda, oči su joj ponovno sužene, i kaže: эďěς „Drina i Roman također su tamo živjeli.“ Damen slegne ramenima, bezizražajna lica, kao da mu ta poveznica ništa ne znači. „Zar ne misliš da je to pomalo neobično? Svi ste živjeli u Italiji na istom mjestu, zatim ste svi završili ovdje - u razmaku od nekoliko mjeseci?“ Nagne se prema njemu i ostavi svoj kolač u potrazi za odgovorima. Ali Damen je čvrst, odbija se slomiti ili učiniti nešto čime bi se odao. Jednostavno pijucka svoje crveno piće i ponovno slegne ramenima, kao da je ta tema jedva vrijedna pažnje. „Postoji li nešto posebno što trebam vidjeti dok sam tamo?“ pita Miles, no više kako bi razbio napetost. „Nešto što ne smijem propustiti?“ Damen zaškilji, praveći se da razmišlja, ali ipak mu brzo odgovori. „Trebaš vidjeti cijelu Firencu. No definitivno trebaš posjetiti Ponte Vecchio, prvi most preko rijeke Arno i jedini koji je ostao čitav nakon rata. O, moraš posjetiti i Galeriju dell'Accademia u kojoj se nalazi Michelangelov David zajedno s drugim važnim djelima i možda ...“ „Definitivno ću posjetiti Davida“, kaže Miles. „Kao i most, poznati Duomo i sve druge znamenitosti koje su uvrštene na top deset ljestvicu svih vodiča za putovanje, ali više me zanimaju manja, skrovitija mjesta znaš, gdje idu svi kul Firentinci. Roman je hvalio ono jedno mjesto, zaboravio sam ime, ali navodno drži neke nepoznate renesansne i rukotvorine, slike i stvari za koje malo ljudi zna. Znaš li za nešto takvo? Ili čak klubove, šoping, tako nešto?“ Damen ga pogleda tako intenzivnim pogledom da me prođe jeza. „Ništa ovako napamet“, kaže, pokušavajući ublažiti pogled, iako mu glas odaje jasnu oštrinu. „No bilo koje mjesto koje tvrdi da sadrži remek-djela a ne nalazi se u vodiču, vjerojatno je lažno. Sajam antikviteta krcat je lažnjacima. Nemoj trošiti vrijeme na to kada ima toliko drugih zanimljivijih stvari koje treba vidjeti.“ Miles slegne ramenima, razgovor mu dosadi pa se vrati pisanju poruka. „Svejedno“, promrmlja, a palčevi mu brzo ukucavaju. „Bez brige. Roman je rekao da će mi sastaviti popis.“ 30
  • 31. Šesto „Zadivljen sam tvojim napretkom.“ Damen se nasmiješi. „Sve si to sama naučila?“ Kimnem i gledam po velikoj praznoj prostoriji, zadovoljna sobom prvi put u posljednjih nekoliko tjedana. Onog trenutka kada je Damen spomenuo da želi izbaciti iz kuće sav unikatni namještaj kojim ju je natrpao tijekom Romanove strahovlade, primila sam se posla. Iskoristila sam priliku da raščistim niz crnih kožnatih naslonjača i flatscreen televizora, biljarski stol s crvenim filcem i kromirani šank - sve su to simboli i fizičke manifestacije najtmurnijeg razdoblja naše veze. Usredotočila sam se na svaki komad s takvim entuzijazmom da - pa nisam ni sigurna kamo je sve otišlo. Znam samo da više nije ovdje. „Čini se da ti više nije potrebna moja poduka.“ Zavrti glavom. „Ne budi tako siguran.“ Okrenem se, smiješeći se dok mu mičem tamnu, valovitu kosu s lica rukom netom obučenom u rukavicu, nadajući se da ćemo uskoro dobiti protuotrov od Romana ili barem smisliti manje čudnu alternativu. „Nemam pojma kamo su te stvari otišle - da ne spominjem kako zasigurno ne mogu napuniti ovu prostoriju kada nemam pojma gdje si stavio stvari koje si nekoć imao.“ Posegnem za njegovom rukom sekundu prekasno i namrštim se kada krene prema pro/oru. „Namještaj je“, gleda van prema svojem njegovanom travnjaku i glas mu je tih i dubok, „vraćen tamo gdje je i nastao. Vraćen je u svoje izvorno stanje čiste vibrirajuće energije s potencijalom da postane bilo što na svijetu. A što se tiče ostalog...“ Slegne ramenima, snažne crte njegovih ramena malčice se podignu prije nego što se ponovno spuste. „Pa nije više uopće važno, zar ne? Više mi ne treba.“ Buljim u njegova leđa, upijajući njegovu vitku građu i ležeran stav. Pitam se kako može biti tako nezainteresiran za povrat tih dragocjenih rukotvorina iz svoje prošlosti - Picassov portret njega u ozbiljnom plavom odijelu, Velasquezov portret njega na propetom bijelom pastuhu - da ne spominjem sve druge nevjerojatne stoljećima stare relikvije. „Ali ti su predmeti neprocjenjivi! Moraš ih vratiti. Ne možeš ih nikada nadoknaditi!“ „Ever, smiri se. To su samo stvari.“ Glas mu je čvrst i rezigniran dok se ponovno okreće prema meni. „Ništa od ovoga nema nekog pravog smisla. Ti si jedino što ima smisla.“ Iako je nesumnjivo slatko i dolazi iz srca, svejedno ne djeluje na mene 31
  • 32. onako kako bi trebalo. U posljednje mu je vrijeme stalo jedino do iskupljenja karme i do mene. Iako mi savršeno odgovara da to zauzima prvo i drugo mjesto na njegovu popisu, problem je u tome što je ostatak stranice prazan. „Ali tu se varaš. To nisu samo stvari.“ Krenem prema njemu, a moj ga glas moli i nagovara, nadajući se da ću doprijeti do njega i natjerati ga da ovaj put sluša. „Potpisane knjige Shakespearea i sestara Bronte, lusteri iz doba Marije Antoanete i Luja XVI. - teško da se to može nazvati stvarima. To je povijest, pobogu! Ne možeš ih odbaciti kao da se radi samo o kutiji starih predmeta koje doniraš Crvenom križu.“ Gleda me i pogled mu postaje mekši dok prelazi vrškom svoje zamotane ruke od moje sljepoočice do moje brade. „Mislio sam da mrziš moju prašnjavu staru sobu kako si je jednom nazvala.“ „Ljudi se mijenjaju.“ Slegnem ramenima. Poželim, ne prvi put, da se pretvori natrag u starog Damena kojeg poznajem. „Kad smo kod promjena, zašto si tako uznemiren oko Milesova odlaska u Firencu?“ Primijetim da se ukočio pri samom spomenu te riječi. „Je li to zbog cijele situacije s Drinom i Romanom? Poveznica za koju ne želiš da on zna?“ Pogleda me na trenutak i usne mu se razdvoje kao da će progovoriti, a zatim se okrene i promrmlja: „Teško da sam ono što bi ti nazvala uznemirenim.“ „Znaš što? Imaš potpuno pravo. Za normalnu osobu to bi se jedva moglo nazvati uznemirenim. Ali za tipa koji je uvijek najsmirenija, najstaloženija osoba u prostoriji - potrebno je samo neznatno sužavanje očiju i vrlo slab stisak tvoje čeljusti da znam da si uznemiren.“ Uzdahne, a njegove oči traže moje dok se ponovno kreće prema meni. „Vidjela si što se dogodilo u Firenci.“ On zaškilji. „Unatoč svim svojim vrlinama, to je također mjesto nepodnošljivih uspomena koje radije ne bih istraživao.“ Teško progutam, prisjećajući se prizora koje sam vidjela u Ljetozemlju Damen kako se skriva u malenom tamnom ormaru i gleda ubojstvo svojih roditelja od ruke razbojnika koji su namjeravali ukrasti eliksir - zatim kako je zlostavljan kao štićenik crkve dok crna kuga hara Firencom te kako ohrabruje Drinu i ostalu siročad da popiju sok besmrtnosti, nadajući se da će ih to samo izliječiti i ne znajući da će im donijeti vječni život - i ne mogu si pomoći da se ne osjećam kao najgora cura na svijetu jer sam to spomenula. „ Radije se koncentriram na sadašnjost.“ Kimne, pokazujući na veliku praznu sobu. „A sada doista trebam tvoju pomoć oko namještanja ovog 32
  • 33. prostora. Kako kaže moj agent nekretnina, kupci vole lijep i uredan, moderan izgled kada kupuju kuću. Iako sam je mislio ostaviti praznom kako bih zaista naglasio veličinu soba, pretpostavljam da bismo trebali pokušati...“ „Tvoj agent nekretnina?“ Začudim se i gotovo se zagrcnem svojim riječima jer mi se pri kraju glas povisi za nekoliko oktava. „Što će tebi, pobogu, agent nekretnina?“ „Prodajem kuću.“ Slegne ramenima. „Mislio sam da si shvatila?“ Pogledam oko sebe, tražeći onaj prastari baršunasti dvosjed s kvrgavim jastucima i znam da bi mi pružio savršeno slijetanje kada mi se tijelo sruši a glava tiho eksplodira. Ali umjesto toga samo stojim na mjestu, odlučna u tome da ostanem pribrana. Gledam u svojeg nevjerojatno zgodnog dečka s kojim sam posljednjih četiristo godina kao da se prvi put upoznajemo. „Nemoj izgledati tako uznemireno. Ništa se nije promijenilo. To je samo kuća. Užasno prevelika kuća. Osim toga nikada mi nije bilo potrebno toliko prostora. Nikada i ne koristim većinu ovih soba.“ „I čime je onda točno misliš zamijeniti? Šatorom?“ „Mislio sam samo uzeti nešto manje, to je sve.“ Njegov me pogled moli i preklinje da shvatim. „Nema nikakva zla u tome, Ever. Ništa što bi te trebalo povrijediti.“ „Hoće li ti agent nekretnina pomoći i s time? S pronalaženjem manje kuće?“ Pažljivo ga proučavam, pitajući se što ga je spopalo i ima li tome kraja. „Mislim, Damene, ako ozbiljno misliš tražiti nešto manje, zašto nisi jednostavno manifestirao nešto manje? Zašto si odabrao ovaj klasični put?“ Prijeđem pogledom od njegove veličanstvene glave s podužom, tamnom, sjajnom kosom do njegovih savršenih stopala obučenih u gumene japanke, prisjećajući se kako sam ne tako davno priželjkivala da ponovno budem normalna kao i svi ostali. Ali sada kada se navikavam na svoje moći ne vidim smisla u tome. „O čemu je tu zapravo riječ?“ Zaškiljim, osjećajući se više nego izdano. „Mislim, ti si taj koji me doveo do ovoga. Ti si taj koji me učinio ovakvom. I sada kada sam se konačno prilagodila, ti odlučiš napustiti brod? Ozbiljno. Zašto to radiš?“ Umjesto odgovora, on zatvori oči. Projicira sliku nas dvoje kako se smijemo sretni i razigrani na prekrasnoj plaži s ružičastim pijeskom. No ja samo odmahnem glavom i jače prekrižim ruke, odbijajući se igrati dok mi ne odgovori na pitanja. 33
  • 34. On uzdahne i gleda kroz prozor, okrene se prema meni i kaže: „Već sam ti rekao da je jedini način, jedini put bijega iz ovog pakla koji sam si stvorio, iskupljenje moje karme. I jedini je način da to učinim odricanje od manifestiranja, života na visokoj nozi, trošenja do besvijesti i svih drugih luksuza u kojima sam uživao tijekom posljednjih šesto godina, kako bih mogao živjeti životom običnog građanina. Poštenog, radišnog i skromnog, s istim svakodnevnim borbama kao i svi ostali.“ Buljim u njega i vrtim njegove riječi u glavi, jedva vjerujući u to što sam upravo čula. „I kako točno to misliš izvesti?“ Zaškiljim. „Ozbiljno. Jesi li u svojih šesto godina života ikada uspio zadržati pravi posao?“ No, iako sam mrtva ozbiljna i uopće se ne šalim, on zabaci glavu i smije se kao da je riječ o šali. Na kraju se dovoljno primiri da kaže: „Stvarno misliš da me nitko neće zaposliti?“ Odmahne glavom i počne se još jače smijati. „Ever, molim te. Zar ne misliš da sam dovoljno dugo živ i da sam uspio steći nekoliko vještina?“ Htjela sam mu reći da iako je doista izuzetno gledati ga kako jednom rukom slika Picassovu sliku bolje od Picassa dok istovremeno nadmašuje Van Gogha drugom, stvarno mislim da mu to neće pomoći da dobije traženi posao bariste u Starbucksu na uglu. Ali prije nego što to uspijem izgovoriti, već stoji pokraj mene i kreće se takvom brzinom i gracioznošću da uspijem reći samo: „Pa, za nekoga tko je okrenuo leđa svojem daru, i dalje se krećeš užasno brzo.“ Svjesna sam tih toplih, prekrasnih trnaca koji mi preplavljuju kožu kada ovije ruku oko mojeg struka i privuče me bliže svojim prsima, oprezno izbjegavajući dodir kože. „A što je s telepatijom?“ Šapnem. „Planiraš li se i toga odreći?“ Tako sam smetena njegovom blizinom da jedva uspijevam ispljunuti riječi. „Nemam nikakve namjere odbaciti ništa što me zbližava s tobom“, kaže i drži svoj mirni i nepokolebljivi pogled na meni. „A za ostalo...“ Slegne ramenima, gleda po velikom praznom prostoru i ponovno me pronađe pogledom. „Reci mi, što je važnije, Ever? Veličina moje kuće ili veličina mojeg srca?“ Ugrizem se za usnicu i skrenem pogled, jer se zbog istinitosti njegovih reči osjećam malenom i posramljenom. „Zar je doista važno izaberem li autobus umjesto BMW-a i normalne robne marke umjesto Guccija? Jer auto, odjeća, poštanski broj - to su samo imenice, stvari koje je zabavno imati uza se, naravno, ali na kraju one 34
  • 35. nemaju veze s pravim ja. Nemaju veze s onim tko sam ja zapravo.“ Teško progutam i koncentriram se na bilo što osim na njega. Nije da mi je stalo do njegova BMW-a ili lažnog francuskog dvorca, mislim, da želim te stvari, sama bih si ih manifestirala. No, iako nisu važne, moram bili iskrena i priznati da su dio onoga što me na početku privuklo k njemu - pridonosile su njegovu dotjeranom, sjajnom, misterioznom imidžu koji me privukao. Ali kada ga konačno ponovno pogledam kako stoji preda mnom bez sveg tog uobičajenog sjaja i šminke, sveden na samu bit onoga što doista jest, shvatim da je i dalje onaj isti, prekrasni dečko pun ljubavi kakav je i oduvijek bio. Što samo dokazuje da je u pravu. One druge stvari i nisu važne. Ništa od toga nema veze s njegovom dušom. Nasmiješim se jer se odjednom sjetim jedinog mjesta gdje možemo biti skupa - sigurni i izvan opasnosti. Posegnem za njegovom pokrivenom rukom, uzimam je u svoju i kažem: „Dođi, želim ti nešto pokazati“, povlačeći ga za sobom. 35
  • 36. Sedmo U početku sam se brinula da će odbiti posjetiti mjesto koje zahtijeva ne samo određenu količinu čarolije za ulaz, nego se i sastoji samo od čarolije. Ali odmah po slijetanju na to široko mirisno polje, obriše stražnji dio traperica i ponudi svoju ruku, gledajući oko sebe dok govori: „Opa. Mislim da nikada nisam uspio tako brzo napraviti portal.“ „Molim te, ti si taj koji me naučio.“ Nasmiješim se i gledam livadu pulsirajućeg cvijeća i dršćućeg drveća, primjećujući da je sve svedeno na svoj apsolutno najčišći oblik ljepote i energije. Zabacim glavu unatrag i zatvorim oči prema toplom maglovitom sjaju i svjetlucavoj maglici. Prisjetim se kako sam, kad sam prošli put bila ovdje, plesala s manifestacijom Damena na ovom istom polju i odgađala trenutak odlaska. „Znači, ne smeta ti što smo ovdje?“ pitam jer nisam sigurna koliko se daleko proteže njegova zabrana čarolije. „Ne ljutiš se?“ Odmahne glavom i uzme mi ruku. „Ljetozemlje mi nikad neće dosaditi. To je manifestacija ljepote i obećanja u svojem najčišćem obliku.“ Krećemo se pašnjakom, podupire nas trava pod nogama dok nam prsti prelaze preko vrhova zlatnog divljeg cvijeća koje se savija i njiše pokraj nas. Znam da je sve moguće na ovom divnom mjestu, baš sve, možda čak i mi. „Nedostajalo mi je ovo.“ Nasmiješi se i gleda oko sebe. „Nije da se sjećam posljednjih nekoliko tjedana bez toga, no ipak mi se čini kao da je prošlo jako mnogo vremena otkada smo posljednji put bili ovdje.“ „Bilo mi je čudno doći bez tebe“, kažem, vodeći ga prema prekrasnoj baraci u balineškom stilu koja stoji pokraj potoka u duginim bojama. „Iako sam otkrila cijelu drugu stranu koju ti jedva čekam pokazati. No poslije - ne sada.“ Pomaknem bijelu, poput gaze tanku tkaninu u stranu i, smiješeći se, bacim se na mekane bijele jastuke, dok Damen padne odmah pokraj mene, ležimo jedno pokraj drugog i gledamo gore prema savršeno izrezbarenim kokosovim gredama. Glave su nam jedna pokraj druge, a tabani na samo nekoliko centimetara udaljenosti - što je rezultat mojeg naglog rasta izazvanog eliksirom. „Što je ovo?“ Okrene se na bok dok ja mislima zatvaram zastore. Želim izbaciti sve što nas okružuje kako bismo mogli uživati u našem privatnom prostoru. 36
  • 37. „Vidjela sam jednu na naslovnici časopisa za putovanja koja je prikazivala neko egzotično mjesto i toliko mi se svidjela da sam je manifetestirala. Znaš, kako bismo se mogli - družiti - i tako.“ Skrenem pogled, srce mi lupa, lice mi se crveni i znam da sam vjerojatno najjadnija zavodnica koju je upoznao u posljednjih šesto godina. No on se samo nasmije i privuče me tako blizu da se gotovo dodirujemo. Dijeli nas samo tanani veo svjetlucave energije, pulsirajuća mreža koja lebdi između nas - dopuštajući nam da budemo blizu, a da si ne naškodimo. Zatvorim oči, predavajući se valu topline i trnaca kada nam se tijela spoje. Dva srca kucaju u savršenom ritmu, uzdižu se i povlače, šire i stišću, ritam je savršeno sinkroniziran, kao da kucaju poput jednog. Sve u vezi s tim daje mi tako dobar osjećaj, tako je prirodno, tako ispravno i ja se privijem bliže. Gnijezdim lice u udubini gdje mu se spajaju rame i vrat, želim okusiti njegovu kožu i udahnuti njegov topli, mošusni miris. Tihi jecaj pobjegne mu duboko iz grla kada zatvorim oči i priljubim se uz njegove bokove, vrhom jezika dodirujem njegovu kožu, no on tako brzo nestane iz mojeg dohvata da me dočekaju puna usta jastuka. Brže-bolje ustanem i vidim ga kako se kreće takvom brzinom da je zamagljen. Zaustavi se tek kada je na sigurnom s druge strane zastora, oči mu gore, a tijelo drhti, i molim ga da mi kaže što se dogodilo. Krenem prema njemu, želeći pomoći. No upravo kada se približim, ponovno se pomakne, stavi ruku ispred sebe i pogledom me upozorava da se ne približavam. „Nemoj me dirati“, kaže. „Molim te, ostani gdje jesi. Nemoj se približavati.“ „Ali-zašto?“ Glas mije promukao i nestabilan, a ruke mi se tresu uz bok. „Jesam li nešto krivo napravila? Samo sam mislila - pa - s obzirom na to da smo ovdje i ništa se loše ne može dogoditi u Ljetozemlju... samo sam pomislila da bi bilo OK ako možda pokušamo...“ „Ever, nije to, radi se o...“ Odmahne glavom, oči su mu tamnije nego ikada. Tako tamne da se šarenice ne mogu razlikovati od zjenica, sasvim su se izmiješale. „I tko kaže da se ovdje ne može dogoditi ništa loše?“ Ton njegova glasa tako je oštar, a pogled tako grub da je jasno da se daleko odmaknuo od svojeg uobičajenog stanja savršene mirnoće. Teško progutam i buljim u pod, osjećajući se blesavo i smiješno - kad samo pomislim da sam tako očajnički htjela biti sa svojim dečkom da sam riskirala njegov život. „Valjda sam samo pretpostavila...“ Glas mi odluta jer vrlo dobro znam što se dogodi kada čovjek pretpostavlja. Ne samo da se blamira i ta i druga 37
  • 38. osoba, nego i u ovom određenom slučaju druga može završiti mrtva. „Žao mi je.“ Odmahnem glavom, znajući da to nije ni približno dovoljno s obzirom na okolnosti života i smrti u kojima se nalazimo. „Ja... ja valjda nisam promislila o tome. Ne znam što da kažem.“ Uvučem ramena i primim se rukama oko struka, pokušavajući se učiniti manjom, tako malenom da mu nestanem iz vida. No ipak se pitam što bi se to točno loše dogodilo na mjestu gdje čarolija tako lako dolazi, a rane zacjeljuju istog trena. Mislim, ako tu nismo sigurni, onda gdje jesmo? Damen me pogleda i odgovori na pomisao u mojoj glavi: „Ljetozemlje sadrži mogućnost svega. Zasad smo vidjeli samo svijetlu stranu, no tko kaže da ne postoji i tamna? Možda nije uopće onakvo kakvim ga zamišljamo.“ Gledam ga i prisjetim se trenutka kada sam upoznala Romy i Rayne te kako su one rekle nešto slično. Gledam ga kako manifestira prekrasno izrezbarenu drvenu klupu, a zatim mi pokazuje da sjednem. „Dođi.“ Kimne, pozivajući me prema sebi, i ja sjednem na drugi kraj jer se ne želim previše približiti i riskirati da on ponovno eksplodira. „Moraš nešto vidjeti - moraš nešto razumjeti. Zato, molim te, samo zatvori oči i pročisti um od svih nasumičnih misli i nereda najbolje što možeš. Budi otvorena i prijemljiva prema svim vizijama koje ti šaljem. Možeš li to učiniti?“ Kimnem i čvrsto zatvorim oči, trudeći se najbolje što mogu da pročistim um od misli poput: Što se događa? Ljuti li se na mene? Naravno da se ljuti na mene! Kako sam mogla biti tako glupa? No koliko je ljutit? Mogu li mu promijeniti mišljenje i krenuti ispočetka? Moja uobičajena paranoična play-lista neprekidno se ponavlja. No i nakon što pročistim um i pričekam, kako mi se čini, razumno vreme, dobijem samo tešku prazninu tamne, čvrste crnine. „Ne razumijem“, kažem i otvorim jedno oko, vireći u njega. No on samo odmahne glavom, očiju čvrsto sklopljenih i obrva spojenih dok se koncentrira i nastavlja fokusirati najjače što može. „Slušaj“, kaže. „I pogledaj duboko u sebe. Samo zatvori oči i primaj.“ Duboko udahnem i pokušam ponovno, no još uvijek dobivam samo zloslutnu tišinu i osjećaj crnog, praznog prostora. „Žalim, zaista mi je žao“, šapnem, ne želeći ga uznemiriti, no sigurna sam da nisam shvatila poentu. „Ne dobivam baš ništa osim tišine i tame.“ „Upravo tako“, šapne on, nimalo uznemiren mojim riječima. „Sada, molim te, uzmi moju ruku i odi dublje, prokopaj kroz površinu svim tvojim 38
  • 39. čulima i zatim mi reci što vidiš.“ Duboko udahnem i učinim kao što mi je rekao, uzimajući njegovu ruku i gurajući kroz čvrsti zid crnine, no ništa se ne događa. Sve dok... Sve dok... Usisana sam u crnu rupu, udovi mi lamataju, ne mogu se zaustaviti niti usporiti. Slobodni pad vuče me u tamu, a moj grozni visoki vrisak jedini je zvuk. I upravo kada pomislim da nema kraja tom padu - sve prestaje. Vrisak. Pad. Sve. Ostavi me da visim. Slobodna. Obješena. Potpuno samu na tom osamljenom mjestu bez početka ili kraja. Izgubljena u toj tami i tužnom bezdanu bez ikakva tračka svjetlosti. Napuštena u toj beskrajnoj praznini, u tom izgubljenom i osamljenom svijetu u kojem je trajno ponoć. Polako počinjem shvaćati groznu istinu - Ovdje sada živim. U paklu bez izlaza. Pokušam trčati, vrištati, vikati upomoć - ali nema smisla. Zamrznuta sam i, paralizirana, ne mogu govoriti - potpuno sam sama za cijelu vječnost. Namjerno sam udaljena od svega što poznajem i volim - odsječena od svega što postoji. Znam da nemam drugog izbora nego se predati dok mi se glava prazni, a tijelo mlohavi. Nema smisla boriti se kada me nitko ne može spasiti. Ostanem tako, sama, vječna, nejasna svijest mi se prikrada, vuče me odnekuda tik izvan mojeg dosega... Sve dok... Sve dok... Iščupana sam iz tog pakla ravno u Damenove ruke i lakne mi kad ugledam njegovo prekrasno, zabrinuto lice iznad sebe. „Tako mi je žao - pomislio sam da sam te izgubio - mislio sam da se nikada nećeš vratiti!“ Poviče, držeći me čvrsto i jecajući mi u uho. Prilijepim se uz njega, tijelo mi se trese, srce mi tuče, a odjeća mi je natopljena znojem. Nikad se prije nisam osjećala tako izoliranom - tako odcijepljenom - od svega. Od svega živoga. Grlim ga čvršće, ne želim ga pustiti, moj se um spaja s njegovim i pita zašto je odlučio pustiti me da prolazim kroz to. Odmakne se i drži mi lice u rukama dok njegove oči traže moje. „Oprosti. Nisam te pokušavao kazniti niti ti ikako nauditi. Samo sam ti htio nešto pokazati, nešto što si trebala iskusiti iz prve ruke kako bi shvatila.“ Kimnem j er ne vjerujem svojem glasu. Još uvijek sam potresena tako 39
  • 40. groznim iskustvom koje je bilo poput smrti moje duše. „Bože moj!“ Oči mu se rašire. „To je to! To je točno to. Duša prestaje postojati!“ „Ne razumijem“, kažem promuklim i nesigurnim glasom. „Što je bilo to užasno mjesto?“ Skrene pogled, stišćući svojim prstima moje kada kaže: „Budućnost. Zemlja sjena. Vječni bezdan za koji sam mislio da je namijenjen samo meni - nadao sam se da je namijenjen samo meni...“ Sklopi oči i odmahne glavom. „Ali sada sam pametniji. Sada znam da ako nisi pažljiva, izuzetno pažljiva - i ti ćeš tamo otići.“ Pogledam ga i hoću nešto reći, ali prekine me prije nego što uspijem doći do riječi. „Posljednjih nekoliko dana dobivam neke vizije - zapravo bljeskove raznih trenutaka iz moje prošlosti - i daleke i bliske.“ Pogleda me i pažljivo mi pretraži lice. „No onog trenutka kada smo došli ovamo...“ Pokaže rukom oko sebe. „Počelo je ponovno kapati, isprva polako, zatim je sve navrlo, uključujući i trenutke kad sam bio pod Romanovim utjecajem. Također sam ponovno proživio svoju smrt. Onih nekoliko kratkih trenutaka prije nego što si se probila kroz krug, prije nego što si mi dala da pijem protuotrov, umirao sam, kao što znaš. Gledao sam kako mi cijeli život prolazi pred očima, šesto godina neobuzdane taštine, narcisizma, sebičnosti i pohlepe. Poput neprekidne role svih mojih postupaka, svih zlodjela koje sam počinio – popraćeno posljedicama koje sam izazvao - mentalni i fizički utjecaj mojeg lošeg ponašanja prema drugima. Iako je tu i tamo bilo pokoje dobro djelo, Većina se svela na stoljeća u kojima sam se fokusirao samo na svoju dobrobit i vrlo malo razmišljao o bilo čemu ili bilo kome drugome. Koncentrirao sam se isključivo na fizički svijet, što me dovelo do propadanja duše. Zbog toga bez sumnje znam da sam cijelo vrijeme u pravu, moja je karma kriva za to kroza što sada prolazimo.“ Odmahne glavom i sretne moj pogled s takvom nepokolebljivom iskrenošću da ga poželim dotaknuti, zagrliti ga, reći mu da će sve biti u redu. Umjesto da ostanem na mjestu, osjećajući da slijedi još i da će postati još gore. „Zatim, u trenutku moje smrti, umjesto da dođem ovamo u Ljetozemlje...“ Glas mu pukne, no natjera se da nastavi. „Ja sam... otišao sam na mjesto koje je totalna suprotnost ovome. Mjesto tako tamno i hladno da bi se moglo zvati Zemlja sjena. Osjetio sam isto to što i ti sada. Napušten, viseći, sam - ostavljen tako za cijelu vječnost.“ Pogleda me želeći da shvatim. 40
  • 41. „Točno onako kako si se ti osjećala. Kao da sam izoliran, bez duše - bez ikakve veze s bilo čime ili s kime drugim.“ Buljim u njegove oči i zloslutna jeza prekriva mi kožu jer ga nikada nisam vidjela tako umornog, tako iscrpljenog, tako punog kajanja. „ I sada shvaćam upravo ono što mi je promicalo svih ovih godina...“ Privučem koljena na prsa, štiteći se tako od onoga što slijedi. „Samo su naša fizička tijela besmrtna. Duše nam zasigurno nisu.“ Skrenem pogled, ne mogu ga gledati, ne mogu disati. „Našla si se pred budućnošću. Pred onom koju sam ti ja dao, mislim, ako ti se, Bože sačuvaj, nešto ne dogodi.“ Prsti mi instinktivno polete prema grlu kad se prisjetim onoga što je Roman rekao o mojoj slaboj čakri, o mojem manjku oštroumnosti i o mojoj slabosti te se pitam postoji li način da je nekako zaštitim. „Ali...kako možeš biti siguran?“ Pogledam ga kao da sam zarobljena u snu u nekoj groznoj noćnoj mori iz koje nema bijega. „Mislim, postoji velika šansa da griješiš, budući da se dogodilo tako brzo. Moguće da je to bilo samo privremeno stanje. Znaš, kao da sam te tako brzo oživila i nisi imao vremena doći ovamo.“ Odmahne glavom, njegov pogled sretne moj kada kaže: „Reci mi, Ever, što si ti vidjela kada si umrla? Kako si provela onih nekoliko trenutaka između vremena kada ti je duša napustila tijelo i trenutka kad sam te vratio u život?“ Teško progutam i skrenem pogled, gledajući prema drveću, cvijeću i šarenom potoku koji teče u blizini - prisjećajući se onog dana kada sam se našla na ovom istom polju. Toliko me se dojmio njegov opojni miris, svjetlucava maglica i sveobuhvatan osjećaj bezuvjetne ljubavi, da sam bila u iskušenju ostati zauvijek, nisam nikada htjela otići. „Nisi vidjela bezdan zato što si još uvijek bila smrtna. Umrla si smrću smrtnika. No onog trenutka kada sam ti dao da piješ eliksir, podarivši ti tako vječni život, sve se promijenilo. Umjesto vječnosti u Ljetozemlju ili na mjestu preko mosta - Zemlja sjena postala je tvoja sudbina.“ Odmahne glavom i skrene pogled, toliko duboko uronjen u svoj privatni svijet žaljenja da se bojim da više nikada neću doprijeti do njega. No jednako brzo njegove oči pronađu moje kada kaže: „Možemo skupa proživjeti vječnost na Zemlji. No dogodi li se išta, umre li jedno od nas dvoje...“ Odmahne glavom. „Idemo u bezdan i nikada se više nećemo vidjeti.“ Počnem govoriti jer očajnički želim to osporiti i reći mu da griješi, no ne 41
  • 42. mogu. Nema smisla. Trebam ga samo pogledati u oči da vidim pravu istinu. „I koliko god vjerujem u moćnu iscjeliteljsku čaroliju ovog mjesta pogledaj samo kako mi je izliječilo pamćenje...“ Slegne ramenima i odmahne glavom. „Ne mogu si priuštiti da popustim, bez obzira na to koliko se sigurnom čini moja želja za tobom. Previše je riskantno. I nemamo nikakva dokaza da će ovdje biti imalo drugačije nego na Zemlji. To je rizik koji ne mogu preuzeti. Ne kada trebam učiniti sve kako bih te zaštitio.“ „Zaštititi mene!“ Razjapim usta. „Ti si taj kojeg treba spasiti! Ja sam kriva što se sve ovo uopće dogodilo! Da nisam...“ „Ever, molim te“, kaže on ozbiljnim glasom, tjerajući me da slušam. „Ti nisi ni za što kriva. Kada pomislim na svoj način života - na stvari koje sam učinio...“ Odmahne glavom. „Ne zaslužujem ništa bolje. I ako je bilo ikakva pitanja oko toga je li moja karma kriva, pa, mislim da smo dobili odgovor. Proveo sam veći dio vremena od šesto godina tako da sam se posvetio fizičkom zadovoljstvu i zanemario svoju dušu - i ovo je rezultat - poziv na buđenje. Nažalost, povukao sam i tebe. Stoga budi sigurna da si moja jedina briga ti i samo ti. Ti si mi prioritet. Moj je život važan jedino iz razloga da ostanem živ dovoljno dugo da te zaštitim od Romana i bilo koga drugog kome bi on mogao nauditi. I to znači da nikada ne možemo biti skupa. Nikada. To je rizik koji si ne možemo priuštiti.“ Okrenem se prema potoku i tisuću misli juri mi kroz mozak. Iako trnu čula sve što je upravo rekao, iako sam i sama doživjela bezdan, ipak ne bih promijenila to što jesam. „A ostala siročad?“ šapnem, prisjetivši se da sam ih izbrojila šestero, zajedno s Romanom. „Što se njima dogodilo? Znaš li jesu li postali zli poput Romana i Drine?“ Damen slegne ramenima, ustajući s klupe i šećući lijevo-desno preda mnom. „Uvijek sam pretpostavljao da su dosad već prestari i nemoćni da bi predstavljali ikakvu stvarnu prijetnju. To je ono što se dogodi nakon prvih sto pedeset godina - stariš. I jedini je način da se taj proces preokrene ponovno ispijanje eliksira. Nagađam da ga je Drina sakupljala dok smo bili vjenčani i da ga je dala Romanu, koji je na kraju naučio kako napraviti svoj, a zatim ga je proslijedio drugima.“ Zavrti glavom. „Znači, Drina je sada tamo“, šapnem, preplavljena kajanjem kada shvatim istinu. Bez obzira na to koliko je bila zla, nije to zaslužila. Niko to ne zaslužuje. „Poslala sam je u Zemlju sjena - i sada je...“ odmahnem glavom i ne mogu dovršiti. 42
  • 43. „Nisi ti to učinila, ja sam.“ Sjedne na mjesto pokraj mene, tako blizu da između nas pulsira samo sloj energije. „Onog trenutka kada sam je učinio besmrtnom, zapečatio sam joj sudbinu. Baš kao i tvoju.“ Teško progutam, utješena njegovom toplinom, kao i njegovom željom da me uvjeri kako zapravo nisam odgovorna za to što sam poslala najveću neprijateljicu svih mojih života u taj pakao. „Tako mi je žao“, šapne, očiju punih kajanja. „Žao mi je što sam te uključio u sve ovo. Trebao sam te pustiti na miru - trebao sam odavno otići. Bilo bi ti mnogo bolje da me nikada nisi upoznala...“ Odmahnem glavom, ne želeći uopće ulaziti u to, prekasno je za gledanje u prošlost ili za preispitivanje. „No ako nam je suđeno da budemo zajedno - možda je ovo naša sudbina.“ Znam da i dalje nije uvjeren čim sam mu pročitala izraz lica. „Ili sam možda forsirao nešto što nikada nije bilo suđeno.“ Namršti se. „Je li ti to ikada palo na pamet?“ Skrenem pogled i upijam ljepotu oko nas, znajući da same riječi nikada neće moći promijeniti ništa od toga. Samo djelovanje može pomoći. I, na našu sreću, znam točno odakle krenuti. Ustanem, podižući ga pokraj sebe i kažem: „Hajde. Ne treba nam Roman - nitko nam ne treba - znam pravo mjesto!“ 43
  • 44. Osmo Krenemo prema Velikim dvoranama znanja. Zaustavimo se nadomak njihovim strmim mramornim stepenicama i gledam ga pitajući se (nadajući se!) vidi li isto što i ja - fasadu koja se stalno mijenja, potrebnu za ulazak. „Znači, doista si ih pronašla“, kaže on i u glasu mu se čuje primjesa divljenja dok gledamo rotirajuću zbirku najsvetijih i najljepših mjesta na svijetu. Taj Mahal pretvara se u Partenon, koji se pretvara u Lotosov hram koji se pretvara u Velike piramide u Gizi i tako dalje. Naše zajedničko priznanje njihove ljepote i čudesnosti dopušta nam da uđemo u veliku mramornu dvoranu s detaljno izrezbarenim stupovima ravno iz stare Grčke, Damen gleda oko sebe i lice mu je preplavljeno začuđenošću dok sve upija. „Nisam bio ovdje od...“ Pogledam ga i zadržim dah jer umirem od želje da saznam detalje kad je posljednji put bio tamo. „Otkada sam došao da te pronađem.“ Zaškiljim, nesigurna što to znači. „Ponekad...“ Digne pogled prema meni. „Imao sam dovoljno sreće da jednostavno nabasam na tebe, završili bismo na istom mjestu u pravo vrijeme. Iako bih najčešće morao čekati nekoliko godina prije nego što je bilo prikladno da te upoznam.“ „Hoćeš reći da si me špijunirao?“ Gledam ga u čudu, nadajući se da ipak nije tako jezivo kao što zvuči. „Dok sam bila dijete?“ Posrami se i skrene pogled kada kaže: „Ne, nisam te špijunirao, Ever. Molim te. Na što ti ja sličim?“ Nasmije se i odmahne glavom. „Više sam pratio tvoje stanje. Strpljivo sam čekao pravo vrijeme. No posljednjih nekoliko puta kada te nisam mogao pronaći, bez obzira na to koliko bi se trudio - i vjeruj mi, trudio sam se, živio sam poput nomada, lutao od mjesta do mjesta, uvjeren da sam te zauvijek izgubio - odlučio sam doći ovamo. I susreo sam neke prijatelje koji su mi pokazali put.“ „Romy i Rayne.“ Kimnem, no nisam niti čula niti vidjela odgovor u njegovoj glavi, nego sam jednostavno osjetila da je to istina. Odmah me preplavio nalet krivnje jer ih se dosad uopće nisam sjetila. Nisam ne niti pitala kako su i gdje su sve do prije nekoliko sekundi. „Poznaješ ih?“ Zaškilji, očito iznenađen. Stisnem usne, znajući da ću mu morati ispričati ostatak priče, dijelove 44
  • 45. za koje sam se nadala da ću ih moći izostaviti. „I mene su dovele ovamo...“ Zaustavim se, duboko udahnem i pogledam u stranu, radije ću upijati prostoriju, nego susresti njegov upitni pogled. „Bile su kod Ave - ili je barem Rayne bila. Romy je bila vani...“ Odmahnem glavom i krenem ispočetka. „Bila je vani i pokušavala ti je pomoći kada si...“ Zatvorim oči i uzdahnem jer sam mu odlučila jednostavno pokazati. Sve. Baš sve. Uključujući dijelove kojih sam se previše sramila da ih sročim u riječi. Projicirala sam događaje tog dana sve dok više nije bilo tajni među nama. Dala sam mu do znanja kako su se jako borile da ga spase, dok sam ja bila previše tvrdoglava i odbijala sam slušati. No umjesto da se uznemiri kao što sam se pribojavala, stavi ruke na moja ramena i gleda me s oprostom u očima dok misli: Što je, tu je. Maramo krenuti dalje, nema osvrtanja. Teško progutam i sretnem njegov pogled, znajući da je u pravu. Vrijeme je da krenemo, no odakle da počnemo? „Bolje je da se razdvojimo.“ Kimne, njegove me riječi iznenade, upravo kada krenem progovoriti, doda: „Ever, razmisli malo. Pokušavaš pronaći nešto što će obrnuti efekt eliksira koji sam popio, dok te ja pokušavam spasiti od Zemlje sjena, a to baš nisu iste stvari.“ Razočarano uzdahnem, no moram se složiti. „Valjda se onda vidimo kod kuće. Kod mene, dobro?“ Stavim ruku preko njegove i stisnem je, ne želim ponovno posjetiti njegovu depresivno praznu sobu i nisam sigurna što on misli o tom cijelom prokletstvu karme sada kada mu se pamćenje vratilo. I nestane mi iz vida istog trena kada kimne i sklopi oči. Stoga duboko udahnem, također sklopim oči i razmišljam: Trebam pomoć. Napravila sam ogromnu i groznu pogrešku i ne znam tlo da radim. Moram ili pronaći protuotrov za protuotrov - nešto što će obrnuti efekte onoga što je Roman učinio - ili pronaći način da dođem do njega i uvjerim ga da surađuje sa mnom - no samo ako se zbog toga neću morati - hm - ozbiljno kompromitirati i ako mi zbog toga neće biti ugodno... ako me shvaćate... Pokušavam se usredotočiti, u sebi neprestano ponavljajući te riječi, Nadam se da ću time steći ulaz do arhiva akaše, trajnog arhiva svega što je ikada bilo, jest ili će biti. Molim se da ne ostanem izvana kao prošli put kada sam bila tamo. No ovaj put, kada čujem poznati šum, umjesto u uobičajenom dugačkom hodniku koji vodi do misterioznih vrata, nađem se u samom centru kompleksa kina, predvorje mu je prazno, a bife napušten i nemam pojma 45
  • 46. Što bih trebala učiniti, dok se ispred mene ne otvore dvokrilna vrata. Zakoračim u tamnu dvoranu s ljepljivim podovima, otrcanim sjedalima i mirisom kokica s maslacem koji se širi zrakom. Provlačim se kroz prolaz i odabirem najbolje sjedalo u dvorani, ono na pola puta i u samom centru, podignem noge na sjedalo odmah ispred sebe, dok se svjetla smanjuju i velika kantica kokica pojavi se u mojem krilu. Gledam kako se crvene zavjese povlače dok veliki kristalni ekran počinje treperiti, bliještati obiljem prizora koji se brzo izmjenjuju. No umjesto rješenja kojemu sam se nadala, dobijem samo seriju isječaka iz filmova koje sam već gledala. To rezultira nekakvom kućnom montažom najsmješnijih trenutaka moje obitelji, izvučenih ravno u mojeg starog života u Oregonu, koji se odvijaju uz glazbu koju je samo Riley mogla odabrati. Na jednom od isječaka Riley i ja rasturamo na pozornici kućne izrade u našem dnevnom boravku, plešemo i pjevamo na playback za publiku koja se sastoji od naših roditelja i psa. Nakon toga uslijedi prizor Buttercup, naše slatke žute labradorice. Muči se jezikom dosegnuti nos liže kao luda jer pokušava doći do komada maslaca od kikirikija koji joj je Riley namazala po nosu. Iako to uopće nije ono čemu sam se nadala, znam da je ipak važne Riley je obećala da će pronaći način da komunicira sa mnom i uvjeri me da ne znači da je više nema samo zato što je više ne mogu vidjeti Stoga zanemarim svoju potragu i uvalim se u sjedalo. Znam da sjedi pokraj mene, tiha i neprimjetna. Želim podijeliti taj trenutak s njom, dvije sestre dijele kućnu verziju onoga što je nekada bilo. 46
  • 47. Deveto Kad sam se vratila u sobu, Damen me već čekao, sjedeći na rubu mojeg kreveta dok je u pokrivenoj ruci držao satensku vrećicu. „Koliko me dugo nije bilo?“ pitam i padnem pokraj njega dok virim prema satu pokraj mojeg kreveta i računam razliku. „U Ljetozemlju vrijeme ne postoji“, podsjeti me on. „No po zemaljskom vremenu, rekao bih da te nije bilo neko vrijeme. Jesi li išta saznala?“ Pomislim na kućne filmove koje sam gledala, na Rileynu verziju Šaljivog kućnog videa obitelji Bloom, zatim odmahnem glavom i slegnem remenima. „Ništa korisno. Ti?“ Nasmiješi se i preda mi svilenu vrećicu, govoreći: „Otvori i vidi.“ Potegnem vezicu, uvučem prst unutra i izvadim crni svileni konopčić na kojem se nalazi hrpa šarenih kristala vezanih tankim zlatnim prstenima. Gledam kako hvataju i reflektiraju svjetlost dok ih držim pred sobom i razmišljam kako su predivni, čak i pomalo neobični. „To je amajlija“, kaže, gledajući me pažljivo dok proučavam svaki kamen pojedinačno, svaki od njih različitog oblika, veličine i boje. „Godinama se nose i imaju čarobna svojstva zacjeljivanja, zaštite, boljitka i ravnoteže. A ova je, s obzirom na to da je napravljena za tebe, jaka na zaštiti, jer je to ono što ti treba.“ Pogledam ga, pitajući se kako mi to može pomoći. Zatim se sjetim kristala koje sam koristila da napravim protuotrov koji ga je spasio i da je doista mogao djelovati - da me Roman nije prevario i nagovorio da dodam svoju krv u smjesu. „Potpuno je unikatna, sastavljena je i osmišljena s tvojim osobnim putem na umu. Nigdje ne postoji nijedna druga poput nje. Znam da to ne rešava naš problem, no barem će pomoći.“ Skeptično pogledam tu hrpicu kamenja, ne znajući što da kažem Upravo krenem stavljati preko glave i vidjeti kako funkcionira, no on se nasmiješi i kaže: „Dopusti mi.“ Skupim svoju dugu kosu i prebacim je preko ramena, a on posegne iza mene i učvrsti malu zlatnu kopču prije nego što ju je spremio ispod moje majice da je nitko ne vidi. „Zar je to tajna?“ pitam i očekujem da će mi kristali biti hladni tvrdi uz kožu, no iznenađeno otkrijem da su ipak prilično topli i utješni. 47
  • 48. Prebaci mi kosu natrag preko ramena, puštajući je da padne odmah iznad struka. „Ne, nije tajna. Iako se ne bi trebala ni šepiriti njome. Nemam pojma koliko je Roman napredovao pa je bolje da mu ne privlači pozornost.“ „Zna za čakre“, kažem i vidim iznenađenje u njegovu pogledu odlučim ispustiti činjenicu da je on zapravo odgovoran za to. Nehotice je otkrio svakakve tajne dok je bio pod Romanovim činima. Već se osjeća dovoljno loše pa nema razloga da to dodatno pogoršavam. Potapšem prstima amajliju ispod majice, iznenađena koliko je čvrst pod rukama s vanjske strane, za razliku od unutarnje strane i dijela koji mi stoji uz kožu. „A što je s tobom? Ne trebaš li i ti zaštitu?“ Gledam ga dok vadi sličnu amajliju ispod svoje majice dugih rukava i smiješi se dok je njiše preda mnom. „Kako to da tvoja izgleda toliko drugačije?“ pitam i zaškiljim prema grozdu blistavog kamenja. „Rekao sam ti, ne postoje dvije iste. Baš kao što ne postoji ni dvoje istih ljudi. Ja moram prevladati svoje probleme.“ „Ti imaš probleme?“ Nasmijem se, no doista se pitam koji bi to mogli biti. Dobar je u svemu što radi. I stvarno mislim u svemu. Odmahne glavom i nasmije se, a to je prekrasan zvuk koji više ne čujem dovoljno često. „Vjeruj mi, imam ja svoje probleme“, kaže on ponovno se nasmije. „I siguran si da će nas one zaštititi?“ Pritisnem je uz svoja prsa primijetim kako je sada osjećam kao dio sebe. „To je plan.“ Slegne ramenima, ustajući s kreveta i krećući prema vratima dok dodaje: „No, Ever, molim te, učini nam uslugu i nemoj je testirati, OK?“ „Što je s Romanom?“ pitam, upijajući njegov dugački, vitki stas dok se odmara uz dovratnik. „Ne misliš li da bismo trebali smisliti nekaka plan? Pronaći način da ga natjeramo da nam da ono što trebamo završimo sa svime time?“ Damen me pogleda suženih očiju. „Ne postoji nikakav plan, Ever. Roman upravo želi da se bavimo njime. Bolje nam je da sami nađemo rješenje, a ne da ovisimo o njemu.“ „Ali kako? Sve što smo dosad pokušali neslavno je propalo.“ Odmahnem glavom. „I zašto bismo se iscrpljivali i tražili odgovore, kada je Roman već priznao da ima protuotrov? Rekao je da samo trebam platiti pravu cijenu i on će ga predati - koliko to može biti teško?“ 48
  • 49. „I spremna si platiti tu cijenu?“ pita Damen mirna i duboka glasa dok njegov tamni pogled upija moj. Skrenem pogled, a obrazi mi se užare na tisuću stupnjeva. „Naravno da ne! Ili barem ne cijenu na koju ti misliš!“ Privučem koljena na prsa i obgrlim ih rukama. „Samo...“ Odmahnem glavom, frustrirana jer se moram izjašnjavati. „Ja samo...“ „Ever, to je upravo ono što Roman želi.“ Čeljust mu se stisne i crte lica mu postanu grublje, a zatim mi sretne pogled i ponovno se smekša. „On nas želi razdvojiti, natjerati nas da sumnjamo jedno u drugo. Također želi da pođemo za njim i pokrenemo nekakav rat. Nema razloga da mu vjeruješ, on će lagati, manipulirati i, bez sumnje, igra vrlo opasnu igru. I dok ja obećavam da ću učiniti sve što mogu da te zaštitim, i ti mi u tom moraš pomoći. Moraš obećati da ćeš ga se kloniti, ignorirati sve njegove izazove i nećeš nasjedati na njegove fore. Ja ću pronaći rješenje. Smislit ću nešto. Samo, molim te, od mene potraži odgovore, a ne od Romana, dobro?“ Stisnem usne i skrenem pogled, pitajući se trebam li obećati išta od toga kada mi je lijek nadohvat ruci. Osim toga ja sam ta koja je uzrokovala ovu situaciju. Ja sam ta koja nas je usosila. Stoga bih ja trebala biti ta koja će nas oboje spasiti. Vratim pogled na njega i počne mi se oblikovati ideja jedna koja bi mogla upaliti. „Znači, slažemo se oko Romana?“ On nakrivi glavu i podigne obrvu, ne želeći otići dok se ne složim. Jedva kimnem, no ipak dovoljno da ga uvjerim da krene niza stepenice tako brzo da mu jedva razaznajem oblik. Jedini su trag njegove prisutnosti kamenčići uz moja prsa i jedan crveni tulipan koji mi je ostavio na krevetu. 49
  • 50. Deseto „Ever?“ Zatvorim prozor na ekranu svojeg kompjutora i prebacim na esej koji bih trebala pisati za sat engleskoga. Znam da bi Sabine poludjela da me uhvati kako na Googleu pretražujem drevne alkemijske formule, umjesto da radim domaću zadaću koju očekuje vidjeti. Jer, iako je lijepo ležati pokraj Damena dok nam srca kucaju u istom ritmu, to, dugoročno gledajući, jednostavno nije dovoljno. Želim normalnu vezu sa svojim besmrtnim dečkom, bez ikakvih prepreka, u kojoj mogu doista uživati u dodiru kože umjesto da ga se sjećam u svojoj glavi. I učinit ću manje-više sve da to i dobijem. „Jesi li jela?“ Stavi ruku na moje rame dok gleda u ekran. Pošto se nisam pripremila i nisam se zaštitila od njezina dodira, to je dovoljno da vidim njezinu verziju zloglasnog upoznavanja i pozdravljanja u Starbucksu. Koja se, nažalost, ne razlikuje mnogo od Munozove verzije - njih dvoje ponašali su se vrlo sretno i veselo, smiješili su se jedno drugome s obiljem nade. Iako mi ona djeluje vrlo sretno i bez sumnje zaslužuje biti sretna, pogotovo nakon onoga što sam joj priuštila, ipak se tješim vizijom koju sam imala prije nekoliko mjeseci - onom u kojoj ona očito završi s nekim zgodnim frajerom koji radi u njezinoj zgradi. Pitam se trebam li reći ili učiniti nešto da joj smanjim uzbuđenje jer taj mali flert nikamo ne vodi. Ali znam da sam već previše riskirala time što sam se otkrila Munozu, stoga ne kažem ništa. Ne mogu si priuštiti da i ona sazna. Vrpoljim se na stolici i izmigoljim njezinu stisku. Želim izbjeći vidjeti više od onoga što sam već vidjela i čekam da izblijedi njezin tok energije. „Damen mi je napravio večeru“, kažem mirnim i tihim glasom, unatoč činjenici da to baš nije istina. Osim ako se ne broji eliksir koji sam popila. Ona me pogleda i pogled joj odjednom postane zabrinut kada se spoji s mojim. „Damen?“ Zakorači unatrag. „To ime nisam dugo čula.“ Trznem se, poželjevši da to nisam spomenula na takav način. Trebala bih je polako uvesti i priviknuti je na ideju da ga ponovno viđam. „Znači li to da ste ponovno zajedno?“ Slegnem ramenima i pustim da mi kosa padne na lice tako da je djelomično sakriveno. Uhvatim pramen i zaokrenem ga, praveći se da tražim ispucale vrhove, iako ih više nemam. „Da, hm, još uvijek smo - prijatelji.“ Slegnem ramenima. „Zapravo, 50
  • 51. mislim, više smo od prijatelja, više smo kao...“ U vezi i prokleti - osuđeni na vječnost u bezdanu - ludo zaljubljeni, no bez mogućnosti dodira... „Pa da, mislim, valjda bi se moglo reći da smo ponovno skupa.“ Natjeram se na tako širok osmijeh da mi se usne praktički rascijepe po sredini, no svejedno ga zadržim, nadajući se da će je to ohrabriti da mi se pridruži. „I to ti je OK?“ Prođe rukom kroz svoju zlatnoplavu kosu, kakva je bila i moja dok nisam počela piti eliksir zbog kojeg mi je postala još svjetlija, a zatim sjedne na rub mojeg kreveta, prekriži noge i spusti aktovku na pod - to su četiri vrlo loša znaka da se priprema na jedan od svojih dugih, nespretnih govora. Prijeđe me pogledom, upijajući moje isprane traperice, moju potkošulju i plavu majicu, tražeći simptome, znakove, tragove, neki očit znak adolescentskog čemera. Tek je nedavno isključila mogućnost anoreksije ili bulimije kada sam zbog eliksira porasla za deset centimetara i ojačala stas tankim slojem mišića, iako nikada ne vježbam. Ali ovaj se put ne uzrujava oko mojeg izgleda, nego oko moje malo jesmo/malo nismo veze s Damenom zbog koje joj se upalila crvena lampica. Nedavno je pročitala još jednu knjigu o roditeljstvu koja tvrdi da je burna veza ozbiljan razlog za brigu. Iako je to možda istina, ništa o mojoj vezi s Damenom ne može se svesti na jedno poglavlje knjige. „Nemoj me krivo shvatiti, Ever. Damen mi se sviđa, stvarno. Drag je, pristojan i bogme vrlo sređen - no ipak ima nešto u njegovoj mirnoj samouvjerenosti, nešto što mi se čini neobičnim za mladića njegovih godina. Kao da je nekako prestar za tebe ili...“ Slegne ramenima jer ne može odrediti o čemu je riječ. Odmaknem kosu s lica da je bolje vidim. Ona je druga osoba koja je tog dana primijetila nešto neobično u vezi s njim - u vezi s nama. Prva je bila Haven s cijelom pričom oko telepatije, a sada Sabine vidi problem u njegovoj zrelosti i držanju. Iako se može lako objasniti, zabrinjava me činjenica da su uopće primijetile. „Iako znam da vas dijeli samo nekoliko mjeseci, nekako mi djeluje iskusnije. Previše iskusno.“ Slegne ramenima. „I ne bih htjela da te prisiljava na nešto na što nisi spremna.“ Stisnem usne i pokušavam suspregnuti smijeh, razmišljajući o tome kako je sve pobrkala. Pretpostavlja da sam ja nevina djeva koju natjerava veliki, zločesti vuk i nije joj palo na pamet da sam ja zapravo grabežljivac u 51
  • 52. toj priči i da opasno proganjam svoj plijen, do te mjere da mu riskiram život. „Jer, bez obzira na to što on kaže, ti si ta koja ima kontrolu nad sobom, Ever. Ti si ta koja određuje tko, gdje i kada. I bez obzira na to što osjećaš za njega ili za bilo kojeg dečka, kad smo kod toga, nema nikakvo pravo da ti nameće...“ „Nije tako“, kažem joj, ubacujući se prije nego što postane neugodnije nego što već jest. „Damen nije takav. On je savršen kavalir, idealan dečko. Ozbiljno, Sabine, potpuno si zastranila. Vjeruj mi na riječ, OK?“ Pogleda me na trenutak, njezina svježa narančasta aura treperi, želi mi vjerovati i nije sigurna treba li. Zatim podigne svoju aktovku i krene prema vratima, zastajući tik pred njima kada kaže: „Mislila sam...“ Pogledam je u iskušenju da joj povirim u misli, unatoč svojem obećanju da nikada neću namjerno provaljivati u njezinu privatnost na taj način osim ako se ne radi o nečemu hitnom, naravno, a ovo očito nije bilo. „S obzirom na to da je škola uskoro gotova i da nisi spominjala nikakve planove za ljeto, mislila sam da bi bilo dobro za tebe da pronađeš posao, da provedeš nekoliko sati dnevno radeći na nečemu. Što misliš?“ Što mislim? Zinem raširenih očiju, suhih usta i bez riječi. Pa mislim da sam ti ipak trebala poviriti u misli jer se ovo očito kvalificira kao velik uzbuna! „Ništa na puno radno vrijeme ili slično. Imat ćeš dovoljno vremena za plažu i prijatelje. Samo sam mislila da bi bilo dobro za tebe da...“ „Radi li se o novcu?“ Mozak mi radi sto na sat i očajnički traži izlaz. Ako se radi samo o sudjelovanju u hipoteci i namirnicama, rado ću skupiti što god treba. Kvragu, može čak uzeti i ono što je ostalo od police osiguranja mojih roditelja, što se mene tiče. Ali ne može dobiti moje ljeto. Ne. Nema šanse. Nijedan dan. „Ever, naravno da se ne radi o novcu.“ Skrene pogled kada joj obrazi dobiju blagu ružičastu boju. Za nekoga tko se bavi korporativnim pravom, neobično nerado razgovora o financijskim pitanjima. „Samo sam mislila da bi to bilo dobro za tebe, znaš, da upoznaš neke nove ljude, naučiš neke nove stvari. Da izađeš iz svoje uobičajene okoline na nekoliko sati dnevno i...“ I maknem se od Damena. Ne moram joj čitati misli da bih znala o čemu se doista radi. Sada kada zna da smo ponovno skupa, odlučnija je nego ikada da nas rastavi. Iako shvaćam koliko je bila zabrinuta zbog svih mojih promjena raspoloženja i depresije koje sam joj priuštila dok smo bili razdvojeni, ovaj je put sve krivo shvatila. Nije onako kako misli. No nemam 52
  • 53. pojma kako da joj to objasnim bez odavanja svojih tajni. „... i sasvim slučajno, upravo se otvorilo stažiranje u firmi i sigurna sam da mogu samo porazgovarati sa starijim partnerima i posao je tvoj.“ Ona se nasmiješi, ozarena lica i sjajnih očiju te očekuje da ću se i ja pridružiti slavlju. „Ali nisu li ti poslovi obično za studente prava?“ pitam jer sam sigurna da imam daleko preskromne kvalifikacije za tu određenu poziciju. No ona samo odmahne glavom. „Nije to takvo stažiranje. Ovo je više poput administracije i javljanja na telefon. I nema nikakve plaće, iako ćeš dobiti bodove za školu i mali bonus na kraju sezone. Samo sam mislila da bi ti dobro došlo. Da i ne spominjem kako će ti to poboljšati dojam na prijavama za fakultete.“ Fakultet. Još jedna stvar oko koje sam se prije brinula, a sada više ne. Mislim, što će mi sva ta predavanja i profesori, kada samo moram položiti ruku na knjigu ili poviriti u glavu profesora kako bih znala sve odgovore? „Ne bih voljela da dođe netko drugi kada znam da si ti savršena za taj posao.“ Buljim u nju, nesigurna što da kažem. „To je dobro iskustvo za nekoga tvojih godina“, doda, a njezin srditi ton odgovor je na moju šutnju. „To se preporučuje u svim knjigama. Kažu da to gradi karakter, predanost i disciplinu potrebnu da se pojavljuješ na vrijeme i obavljaš posao.“ Super. Znači, mogu zahvaliti doktoru Philu na uništenom ljetu. Sabine me strašno nervira, a onda se sjetim kakva je bila kada sam tek došla mirna, opuštena i smirena, davala mi je svu potrebnu slobodu i prostor. Ja sam kriva što se promijenila. Moj ukor pred isključenje,; odbijanje da unesem u sebe išta osim crvenog eliksira i sva drama oko Damena doveli su je do ruba. I dovelo nas je dovde - do groznog ljetnog stažiranja za koje je zapela da mi ga osigura. Ali nema šanse da provedem ljeto prebacujući hrpu spisa i neprestano se javljajući na telefon, kada će mi biti potrebno sve moguće slobodno vrijeme da pronađem protuotrov za Damena. I jednostavno ne dolazi u obzir rad u Sabininu uredu s njom i njezinim kolegama meni za vratom. No, ne mogu to izravno reći. Upalit će joj se sve lampice upozorenja. Moram to mirno odigrati, dati joj do znanja da, iako nemam ništa protiv gradnje discipline i karaktera, draže mi je da se sama snalazim. „Sasvim mi je u redu da radim“, kažem i trudim se ne stiskati usne, vrpoljiti se ili skrenuti pogled, jer su to tri jasna znaka da nisam sasvim iskrena. „No budući da već toliko toga radiš za mene, osjećala bih se puno bolje kad bih sama pronašla posao. Mislim, jednostavno nisam sigurna da 53
  • 54. sam ja za uredski posao pa bih možda mogla malo potražiti nešto drugo i vidjeti koje su mi opcije. Čak ću i pripomoći u plaćanju hipoteke i hrane. To je najmanje što mogu učiniti.“ „Koja hrana?“ Nasmije se i odmahne glavom. „Ti jedva da jedeš! Osim toga, ne želim tvoj novac, Ever. Iako ću ti pomoći da uštediš ako želiš.“ „Može.“ Slegnem ramenima, pokušavajući se prisiliti da osjetim barem malo entuzijazma koji zapravo niti ne mogu osjećati jer nemam nikakvu potrebu za takvim konvencionalnim stvarima. „To bi bilo super!“ nadodam, znajući da je bolje za mene da joj što dulje držim misli podalje od stažiranja. „Onda dobro.“ Zabubnja prstima po okviru vrata dok dovršava svoj plan. „Imaš tjedan dana da sama nešto pronađeš.“ Teško progutam i trudim se ne razrogačiti oči. Tjedan dana? Kakva je to prednost kada i ne znam otkuda da počnem? Nikada prije nisam radila. Je li moguće jednostavno manifestirati posao? „Znam da to nije mnogo vremena“, kaže ona, čitajući mi izraz lica. „No ne bih voljela da popune to mjesto kada znam da bi ti bila savršena.“ Krene u hodnik i zatvori vrata između nas, ostavljajući me ošamućenom i zabezeknutom, buljim u treptave ostatke njezine narančaste aure magnetnog energetskog polja koje uporno lebdi na mjestu na kojem je stajala. Razmišljam o tome kako je ironično da sam se maloprije rugala Damenu jer je pretpostavio da će pronaći posao bez ikakva iskustva, a nada se ja nalazim u istoj situaciji. 54
  • 55. Jedanaesto Jedanaesto Vrtim se cijelu noć. Krevet je zapetljani nered znojem natopljenih jastuka i pokrivača, a tijelo i um su mi iscrpljeni snovima. Nakratko se probudim, hvatam zrak, no ponovno me povuče dolje i vratim se na ono isto mjesto s kojeg sam htjela pobjeći. I jedini je razlog zbog kojeg želim da to prestane Rileyna prisutnost. Sretno se smije i hvata me za ruku, vodi me u razgled vrlo čudne zemlje. No, iako poskakujem zajedno s njom i pravim se da i ja uživam u tom putovanju, onog trenutka kada mi okrene leđa, pokupim se prema površini i želim se maknuti iz tog prizora. Jer istina je da to zapravo nije Riley. Riley nema. Prešla je most na moj nagovor i otišla dalje, na neko nepoznato mjesto. Iako me još uvijek povlači natrag, viče mi da obratim pozornost, da joj vjerujem i da prestanem trčati odbijam poslušati. Sigurna sam da je to neka vrsta kazne zbog toga što sam naudila Damenu, poslala Drinu u Zemlju sjena i riskirala sve do čega mi je stalo - dopuštajući da mi podsvijest stvori prizore uzrokovane krivnjom, tako uljepšane srećom da nema šanse da su istiniti. No ovaj posljednji put, upravo kada se spremam potrčati, Riley se pojavi odmah ispred mene, blokirajući mi izlaz i vičući mi da ostanem na mjestu. Stoji pred velikom pozornicom i polako povlači zastore, otkrivajući visok, uzak pravokutnik - poput staklenog zatvora - u kojem se nalazi Damen koji se očajnički bori. Požurim mu se pomoći dok nas Riley samo gleda, moli ga da izdrži dok mu ja pomažem da se oslobodi. No on me ne može čuti. Ne može me ni vidjeti. Samo se nastavlja boriti dok ga iscrpljenost i apsolutna uzaludnost ne savladaju do te mjere da zatvori oči i iščezne ravno u bezdan. U Zemlju sjena. U dom za izgubljene duše. Iskočim iz kreveta, uzdrhtala tijela, natopljena znojem, stojim u sredini svoje sobe s jastukom stisnutim na prsima. Savladao me ne samo osjećaj potpunog poraza, nego i grozna poruka koju mi je poslala moja zamišljena sestra - govori mi da, bez obzira na to koliko se trudila, ne mogu spasiti svoju srodnu dušu od sebe. Potrčim prema svojem ormaru, presvučem se, zgrabim tenisice i krenem prema garaži. Znam da je prerano da odem u školu, prerano je da bilo kamo odem. No odbijam odustati. Odbijam vjerovati noćnim morama. Moram nekamo krenuti. Moram iskoristiti to što imam. No upravo kada se spremam ući u svoj automobil, malo bolje razmislim, Shvatim da bi cijeli 55
  • 56. proces otvaranja garaže i paljenja automobila možda probudio Sabine. Iako mogu lako izaći van i manifestirati drugi automobil, bicikl, Vespu ili što god drugo poželim, umjesto toga odlučim trčati. Nikad nisam bila neka trkačica. Više sam naviknuta vući se po svakom nasilu otrčanom krugu na tjelesnom, nego težiti k svojem najboljem rezultatu. No to je bilo prije nego što sam postala besmrtna. Prije nego što sam dobila dar nevjerojatne brzine, brzine čije granice još nisam ni počela iskušavati jer nisam ni trčala otkako sam dobila taj dar. No sada imam savršenu priliku vidjeti koliko daleko i brzo mogu ići prije nego što se zaustavim, strovalim ili padnem na pod uz probadajuće grčeve u stomaku. Jedva čekam to isprobati. Iskradem se kroz bočni ulaz i krenem prema ulici. U početku mislim da se trebam zagrijati i krenuti lijepim, polaganim trkom prije nego što se bacim na asfalt u punom zamahu. No čim sam krenula, udari me ogroman nalet adrenalina i prolazi mi tijelom poput najkvalitetnijeg goriva za rakete. U sljedećem trenutku već sam u punoj brzini. Trčim tako brzo da su susjedne kuće dok prolazim mimo njih kao u magli u kojoj nazirem obrise žbuke i kamena. Preskačem prevrnute kante za smeće i zaobilazim loše parkirane automobile, jureći od ulice do ulice gracioznošću i spretnošću mačke iz džungle. Gotovo nisam svjesna svojih nogu i stopala, jednostavno vjerujem da me neće iznevjeriti i da će me odvesti na odredište u rekordnom vremenu. Nakon samo nekoliko sekundi nađem se ispred jedinog mjesta za koje sam se zaklela da se na njega nikada neću vratiti i spremna sam učiniti jedinu stvar koju sam obećala Damenu da neću učiniti - prilazim Romanovim vratima i nadam se da ću uspjeti postići nekakav dogovor, No prije nego što sam uopće uspjela podići ruku da pokucam, tamo stoji Roman. Odjeven je u tamnoljubičasti ogrtač preko plave svilene pidžame, a ispod ruba mu vire baršunaste papuče u istom tonu s izvezenim zlatnim lisicama. Pogled mu je prepreden, oči sužene i pregledava me, nimalo iznenađen. „Ever.“ Nagne glavu u stranu, pružajući nesmetan pogled na svoju upadljivu Uroboros tetovažu. „Što te dovodi u ove krajeve?“ Prsti mi se igraju amajlijom odmah ispod majice, a srce mi luđački lupa, i nadam se da će mi pružiti potrebnu zaštitu - dođe li do toga. „Moramo razgovarati“, kažem, trudeći se ostati mirna dok njego pogled kruži po meni uživajući u lijepoj, dugoj, opuštenoj vožnji. Zaškilji prema mraku, a zatim natrag prema meni. „Moramo li?'„ Podigne obrvu. „A ja nisam imao pojma.“ 56
  • 57. Gotovo zakolutam očima, no sjetim se razloga zbog kojeg sam došla i zadovoljim se stiskanjem usana. „Prepoznaješ li vrata?“ Pokuca po drvu, prilično glasno, a ja se pitam što je naumio. „Naravno da se ne sjećaš“, kaže on i usne mu zatrepere u kutovima. „Zato što su nova. Morao sam zamijeniti stara nakon tvoje posljednjeg posjeta. Sjećaš se? Kada si provalila unutra kako bi mogla izliti moju zalihu eliksira u odvod?“ Nasmije se i odmahne glavom. „To je bilo vrlo zločesto od tebe, Ever. I stvorila si priličan nered, moram reći. Nadam se da ćeš se danas uspjeti bolje ponašati.“ Nasloni se na okvir vrata i mahne mi da uđem, gledajući me pritom na tako prodoran, intiman način da se ne mogu suzdržati od vrpoljenja. Krenem niz hodnik u dnevni boravak i primijetim da se od prošli put kad sam bila ovdje nisu samo vrata promijenila. Nestale su uramljene Botticellijeve reprodukcije i obilje cicanog materijala, sve je to zamijenjenoj mramorom i kamenom, teškim tamnim tkaninama, grubim gipsanim zidovima i crnim željeznim predmetima u obliku svitka. „Toskansko?“ Okrenem se i preplašim se kada shvatim da mi stoji tako blizu da mogu vidjeti pojedinačne tamnoljubičaste mrlje u njegovinj očima. Slegne ramenima, odbijajući uzmaknuti kako bi mi dao malo prostora. „Ponekad me uhvati nostalgija za starom zemljom.“ Nasmiješi se, polako šireći obraze i pokazujući sjajne, bijele zube. „Kao što dobro znaš, Ever, doma je najljepše.“ Teško progutam i okrenem se, pokušavajući odrediti najbrži izlaz jer si ne mogu priuštiti ni najmanju pogrešku. „Pa, reci mi čemu dugujem ovu izvanrednu čast?“ Pogleda preko ramena dok ide prema šanku. Izvadi bocu eliksira iz hladnjaka za vino i ulije ga u izrezbarenu kristalnu čašu, a zatim mi je ponudi. No ja samo odbijem i odmahnem rukom, gledam ga dok je nosi do kauča na koji se baci. raširi noge i spusti čašu na koljeno. „Pretpostavljam da nisi svratila u gluho doba noći kako bi se divila mojem posljednjem preuređenju. Nego mi reci zbog čega si došla?“ Pročistim grlo i prisilim se da ga pogledam ravno u oči, bez trzanja i kolebanja, vrpoljenja ili pokazivanja drugih znakova slabosti. Svjesna sam da se cijela ova situacija može promijeniti u sekundi - kako se lako mogu pretvoriti iz blago znatiželje osobe u neodoljivu lovinu. „Ovdje sam da se pomirimo“, kažem i stojim, napeto očekujući ma kakvu reakciju, no dobivam samo njegov uporni pogled. „Znaš, da mašemo bijelim zastavicama, da proglasimo primirje...“ 57
  • 58. „Molim te.“ Mahne rukom. „Poštedi me definicije, srećo. Ja to mogu reći na dvadeset jezika i četrdeset dijalekata. A ti?“ Slegnem ramenima, znajući da sam sretna što sam to uspjela reći i na jednom jeziku. Gledam ga kako miješa piće, sjajna crvena tekućina se peni i bliješti dok klizi uza stijenke i pljusne natrag dolje. „Kakvo točno primirje tražiš? Ti bi od svih ljudi trebala znati kako to ide Ne namjeravam ti ništa dati, osim ako nisi spremna odreći se nečega svojeg.“ Potapše uzak prostor tik do sebe, smiješeći se kao da je moguće da mu se pridružim. „Zašto to radiš?“ pitam jer ne mogu kontrolirati svoju frustriranost. „Mislim, manje-više pristojno izgledaš, besmrtan si, imaš sve darove koji dolaze s tim - možeš imati gotovo svakoga koga poželiš, pa zašto onda ustrajavaš u tome da gnjaviš mene?“ Zabaci glavu unatrag i nasmije se grohotom koji ispuni sobu. Konačno se dovoljno smiri da spusti pogled i, gledajući me, kaže: „Pristojno kažeš?“ Odmahne glavom i ponovno se nasmije, stavljajući čašu na stol i uzimajući zlatnu grickalicu za nokte iz kutijice optočene biserima. „Pristojno izgledaš“, promrmlja, odmahne glavom i na trenutak si odmjeri nokte prije nego što vrati pozornost na mene. „No vidiš, srećo, o tome se i radi. Ja mogu dobiti sve što poželim. Sve i svakoga. Sve mi tako lako dolazi. Previše lako.“ Uzdahne i baci se na posao oko svojih noktiju, tako zaokupljen time da se pitam hoće li nastaviti, no zatim kaže: „Sve to dojadi nakon prvih - pa - stotinjak godina. No iako si previše nova da shvatiš išta od toga, jednog ćeš dana shvatiti koliku sam ti uslugu učinio.“ Zaškiljim i nemam pojma što time želi reći. Uslugu? On to ozbiljno? „Sigurna si da nećeš sjesti?“ Zamahne svojom grickalicom prema previše napunjenom naslonjaču s moje desne strane, nutkajući me da sjednem. „Ispada da sam vrlo loš domaćin jer inzistiraš da stojiš. Osim toga imaš li pojma kako privlačno izgledaš? Pomalo -boležljivo - naravnoj no na najprivlačniji mogući način.“ Suzi oči dok mu ne postanu sjajne poput mačjih, a usne mu se razmaknu upravo dovoljno da mu pobjegne jezik. No ja samo ostanm na mjestu i pretvaram se da ne primjećujem. S Romanom je sve igra i kada bih sjela, to bi se smatralo prepuštanjem porazu. Ipak nemam osjećaj da sam pobijedila dok tako stojim i gledam kako jezikom vlaži usne, dok mu se pogled zadržava na svim krivim mjestima. „U još si većoj zabludi nego što sam mislila ako smatraš da mi činiš uslugu“, kažem hrapavim, ispucanim glasom koji je daleko od jakog. „Ti si 58
  • 59. lud!“ nadodam i požalim istog trena kada sam to izgovorila. No Roman samo slegne ramenima, nepokoleban mojim ispadom i vrati se svojim noktima. „Vjeruj mi, to je više od usluge, srećo. Dao sam ti svrhu. Raison d'etre, kako bi se reklo.“ Pogleda me podignutih obrva. „Reci mi, Ever, nisi li potpuno zaokupljena time da pronađeš način da - konzumiraš - vezu s Damenom? Zar si toliko očajna da ti se čak i dolazak ovamo čini kao dobra ideja?“ Teško progutam i buljim u njega. Trebala sam biti pametnija, trebala sam pažljivije poslušati Damenov savjet. „Previše si nestrpljiva.“ Kimne, gladeći krajeve svojih svježe podrezanih noktiju. „Čemu žurba kada imaš cijelu vječnost pred sobom? Razmisli malo, Ever, da nema mene, kako bi provela vječnost? Obasipali biste jedno drugo ogromnim buketima prokletih crvenih tulipana? Toliko biste se često hvatali da bi neminovno postalo dosadno?“ „Ovo je smiješno.“ Gledam ga bijesno. „I činjenica da ti to tako vidiš kao da se radi o nekom tvojem kavalirskom djelu...“ Odmahne glavom, znajući da nema potrebe da nastavim. On je u potpunoj zabludi lud je i odlučan u tome da vidi stvari na svoj sebični način. „Šesto godina patio sam za njom“, kaže on, bacajući svoju grickalicu u stranu, a njegov pogled ni u jednom trenu ne napušta moj. „I zašta pitaš se? Zašto se tako dugo gnjavim s istom ženom kada mogu imat bilo koju?“ Pogleda me kao da čeka odgovor, ali oboje znamo da nemam namjeru u to ulaziti. „Nije se radilo samo o njezinoj ljepoti kao što ti misliš, iako priznajem da je to pokrenulo stvari u početku.“ Nasmiješi se i oči mu zasjaje. „Ne, radilo se o jednostavnoj činjenici da je nemogu imati. Bez obzira na to koliko se trudio, bez obzira na to koliko dugo žudio, nikada nisam dobio“ pogleda me teškim, intenzivnim pogledom - „dopuštenje, tako rečeno.“ Zakolutam očima. Ne mogu si pomoći. Činjenica da je potrošio stoljeća čeznući za tim čudovištem uopće me ne zanima. No on samo nastavi, ignorirajući moj bolni izraz dok govori: „Budi sigurna, Ever, upravo ću podijeliti s tobom nešto vrlo važno, nešto što bi stvarno trebala imati na umu.“ Nagne se naprijed s rukama na koljenima, glas mu je miran i tih i odiše važnošću. „Uvijek želimo ono što ne možemo imati.“ Nagne se unatrag, kimajući kao da je upravo podijelio sa mnom ključ prosvjetljenja. „To je ljudska priroda. Takav nam je sklop. I koliko god ne želiš vjerovati u to, to je jedini razlog zbog čega je Damen proveo posljednjih četiristo godina žudeći za tobom.“ 59
  • 60. Pogledam ga s blijedim izrazom lica i potpuno mirna, svjesna da me pokušava povrijediti, ubada uobičajena mjesta, znajući da je to jedan od mojih strahova od trenutka kada sam doznala za našu povijest. „Shvati, Ever, čak ni Drinina nevjerojatna ljepota nije bila dovoljna da zadrži njegovo zanimanje. Siguran sam da si svjesna koliko mu je i bila dosadila.“ Teško progutam, a želudac mi je poput tvrdog, gorkog mramora. Otkad se dvjesto godina smatra brzim? No pretpostavljam da kada barataš vječnošću, sve postane relativno. „Ovo nije natjecanje ljepote“, kažem i trznem se kada čujem te riječi izgovorene naglas. Mislim, ozbiljno, zar je to najbolje što mogu? „Naravno da nije, srećo.“ Roman odmahne glavom i u pogledu mu se vidi sažaljenje. „Da jest, Drina bi pobijedila.“ Ponovno se smjesti s rukama raširenim preko jastuka i čašom odloženom na vrhu, izazivajući me na odgovor. „Da pogodim, uvjerila si samu sebe da se radi o spajanju dviju duša koje su sudbinski upućene jedna na drugu i to sve - nevina zaljubljenost?“ Nasmije se, kimajući glavom i dodajući: „To jest ono što misliš, zar ne?“ „Ne želiš znati što ja mislim.“ Oči mi se suze i žarko želim doći do poente, sada kada mi je strpljenje ishlapjelo. „Nisam došla ovdje da mi dosađuješ svojim filozofskim litanijama, došla sam jer...“ „Jer nešto želiš od mene“ Kimne, spuštajući svoje piće na drveni stol. „U tom slučaju, ja sam taj koji je na vozačevu mjestu, što znači da ti nisi ni u kakvoj poziciji da postavljaš uvjete.“ „Zašto to radiš?“ Odmahnem glavom jer mi je dojadila ta igra, „Zašto se trudiš kada znaš da me ne zanimaš? Sigurno shvaćaš da što god napraviš Damenu i meni, to nikada neće vratiti Drinu. Što je učinjeno, učinjeno je. Nikada se ne može promijeniti. I na kraju, sve tu igrice i besmislice u koje se upuštaš - samo te sprečavaju u tome da živiš svoj život - da kreneš dalje.“ Nastavim zuriti svojim nepokolebljivim i uvjerljivim pogledom. Projiciram prizor njega kako mi predaje protuotrov i surađuje sa mnom. „Zato te molim najrazumnije što mogu - molim te, pomozi mi ispraviti ono što si učinio Damenu kako bismo svi mogli živjeti u miru.“ Odmahne glavom čvrsto zatvorenih očiju. „Žao mi je, srce, cijena je određena. Sada se samo radi o tome jesi li je spremna platiti.“ Naslonim se na zid, umorna i poražena, no ne pokazujem to. Znam da je jedino što on želi jedino što ja nikada neću dati. To je ista stara igra na koju me Damen upozorio. 60
  • 61. „Nikada me nećeš imati, Romane, Nikad, baš nikad, koliko god ja...“ Prije nego što sam stigla do degradirajućeg uvredljivog dijela svog monologa, on ustane s kauča takvom brzinom da osjećam njegov dah na obrazu prije nego što uspijem trepnuti. „Opusti se“, šapne, a lice mu je toliko zloslutno blizu da mogu razaznati svaku besprijekornu poru na njegovoj koži. „Koliko god bi to bilo zabavno ili bi barem bila zabavna razbibriga, bojim se da se ne radi o tome. Tražim nešto mnogo više ezoterično od djevičanske ševe. Iako, ako bi se htjela okušati u tome bez obaveza, uvjeravam te, draga, da sam doista dorastao tom zadatku.“ Nasmiješi se, njegove duboke plavi oči uperene su u moje i projicira mi film koji vrti u glavi, u kojem smo glavni glumci on, ja i veliki bračni krevet. Skrenem pogled, dah mi postane rascjepkan i prebrz, prizivajući svaki gram snage volje da mu ne zabijem koljeno u prepone dok mu nos klizi po mojem uhu, obrazu i vratu, udišući moj miris. „Znam kroza što prolaziš, Ever“, promrmlja i usnama okrzne vrh mojeg uha. „Čezneš za nečim što je tako blizu, no ipak - nikad to možeš zapravo okusiti. To je vrsta boli koju većina ljudi nikada neće doživjeti. No mi znamo, zar ne? Ti i ja smo spojeni na taj način.“ Opustim šake i borim se da ostanem pribrana. Znam da ne mogu riskirati i učiniti nešto brzopleto, ne mogu si priuštiti burnu reakciju. „Ne brini se.“ On se nasmiješi i isklizne mi iz dohvata ruke. „Pametna si djevojka. Siguran sam da ćeš dokučiti. Ako nećeš...“ Slegne ramenima. „Pa ništa se ne mijenja, zar ne? Sve ostaje apsolutno isto. Ti i ja sa svojim ukrštenim sudbinama - za cijelu vječnost.“ Sklizne niz hodnik, kreće se tako brzo da mi je potreban trenutak da razaznam njegov oblik. Nakrivi glavu i požuruje me prema vratima, gotovo me odgurujući prema stepenicama dok govori: „Oprosti što skraćujem. Iako to radim misleći na tvoj ugled. Sazna li ikada Damen da si bila ovdje - pa, to bi moglo biti prilično tragično za tebe, zar ne?“ Nasmiješi se, pokazujući svoje sjajne bijele zube, plavu kosu, preplanulu kožu i plave oči - pravi je kalifornijski dečko s reklame koji doziva - Dođi živjeti lijep život u Laguna Beachu! A ja sam bijesna na sebe bijesna što sam bila tako glupa da nisam slušala Damena i da sam nas dovela u još veću opasnost. Predala sam Romanu još jednu stvar kojom će me moći ucjenjivati. 61
  • 62. „Žao mi je što nisi dobila ono po što si došla, srećo“, zaprede on, a pozornost mu skrene stari crni Jaguar koji se doveze na prilazni put, a predivan tamnokosi par krene ravno unutra. Zatvori vrata za njima dodajući: „Što god da učiniš, ne diraj Marcov auto na izlasku, poludjet će čak ako ga samo zamrljaš.“ 62
  • 63. Dvanaesto Hodam prema kući. Ili je to barem smjer u kojem sam se uputila na početku. No putem negdje skrenem. Zatim opet. I opet. Noge mi se tako sporo kreću da ih gotovo vučem, jer znam da nema potrebe za trčanjem, nemam ništa za dokazivanje, unatoč snazi i brzini, nisam dorasla Romanu. On je glavni u ovoj igri, a ja sam samo njegov pijun. Nastavim ići duboko u srce Lagune, odnosno u takozvano Selo. Previše razbuđena da odem doma i previše posramljena da odem k Damenu, nastavim kroz mračne, prazne ulice dok se ne zaustavim pred malenom dobro održavanom kolibom s biljkama u cvatu sa svake strana vrata i uredno postavljenim pletenim otiračem, što daje dojam topline, ljubaznosti i potpune benignosti. Ali nije. Ni blizu. Sada više sliči mjestu zločina. I, za razliku od prošli put kada sam bila tamo, sada se ne trudim kucati. Nema smisla. Ave odavno nema. Nakon što je ukrala eliksir i ostavila Damena da se sam snalazi, nema se namjere vratiti. Otključam vrata svojim umom i zakoračim unutra, na brzinu gledajući uokolo prije nego što prođem pokraj dnevnog boravka i uđem u kuhinju. Iznenađena sam kad vidim da je inače uredno održavana prostorija u potpunom neredu - sudoper je krcat prljavim čašama i tanjurima, a smeće je iscurilo do poda. Iako sam sigurna da to nije učinila Ava, očito je netko ovdje. Šuljam se niz hodnik, vireći u niz praznih soba dok ne dođem do vrata indigo boje na kraju - onih koja vode do Avina takozvanog svetog prostora, gdje je znala meditirati i pokušavala dosegnuti daleke dimenzije. Samo odškrinem vrata i zavirim u mrak, razaznajući dvije uspavane figure na podu. Tapkam rukom po zidu i bezuspješno tražim svjetlo, a zatim se sjetim svoje sposobnosti da sama osvijetlim prostoriju - te pronađem dvije osobe koje bih najmanje očekivala vidjeti. „Rayne?“ Kleknem pokraj nje, zadržavajući dah dok se ona okreće i otvara jedno oko. „O, bok, Ever.“ Protrlja oči i pokuša sjesti. „No ja nisam Rayne, ja sam Romy. Rayne je tamo.“ Pogledam njezinu blizanku na drugom kraju sobe, primjećujući mrk pogled koji joj prijeđe preko lica onog trenutka kada shvati da sam to ja. „Što radite ovdje?“ pitam i vratim pozornost na Romy jer je uvijek bila ljubaznija od svoje sestre. 63
  • 64. „Živimo ovdje.“ Ona slegne ramenima i gura svoju izgužvanu bijelu košulju u plavu kariranu suknju dok ustaje s poda. Pogledam jednu pa drugu, upijajući njihovu blijedu kožu, velike tamne oči i ravnu crnu kosu do ramena s oštro ošišanim šiškama i primjećujući da su obje još uvijek obučene u iste školske uniforme kao i prvog dana kada smo se upoznale. No, za razliku od Ljetozemlja, gdje su uvijek djelovale tako čiste i neokaljane, sada su manje-više čista suprotnost - tužno razbarušene i potpuno nezbrinute. „Ali ne možete živjeti ovdje. Ovo je Avina kuća.“ Odmahnem glavom. Sama ideja da njih dvije žive ovdje potpuno me izbacuje iz takta. „Možda biste trebale razmisliti o odlasku kući. Znate, natrag u Ljetozemlje.“ „Ne možemo.“ Rayne navuče svoje dokoljenke, pazeći da su potpuno iste visine i tako mi nenamjerno dajući jedini znak koji će mi pomoći da ih razlikujem. „Zahvaljujući tebi, zauvijek smo zapele ovdje“, promrmlja, na trenutak me bijesno gledajući. Pogledam Romy, nadajući se da će mi ona objasniti. No samo odmahne glavom prema svojoj sestri prije nego što me pogleda. „Ave nema.“ Slegne ramenima. „No nemoj da te Rayneino ponašanje zavara. Vrlo smo sretne što te vidimo. Kladile smo se oko toga kada ćeš se pojaviti.“ Pogled mi leti između njih dvije i nervozno se smijem dok govorim: „Stvarno? Tko je pobijedio?“ Rayne zakoluta očima i pokaže prstom na svoju sestru. „Ona. Ja sam bila sigurna da si nas zauvijek napustila.“ Zaustavim se zbog nečega u načinu na koji je to rekla... „Čekaj, želiš reći da ste vas dvije bile ovdje sve ovo vrijeme?“ „Ne možemo se vratiti.“ Romy slegne ramenima. „Izgubile smo svoju čaroliju.“ „Pa, sigurna sam da vam mogu pomoći da se vratite. Mislim, želite se vratiti, zar ne?“ Pogledam ih i vidim da se Rayne podsmjehuje, a Romy samo kimne. Znam da će to biti mnogo lakše nego što misle, jer samo trebam napraviti portal, spremiti ih, pozdraviti i vratiti se sama u Lagunu. „To bismo stvarno htjele“, kaže Romy. „I htjele bismo otići odmah“, doda Rayne suženih očiju. „Na kraju krajeva, to je najmanje što možeš učiniti.“ Teško progutam. Zaslužujem to, no ipak se pitam tko više želi da odu, one ili ja? Krenem prema futonu, pitajući se zašto se nijedna od njih nije sjetila spavati na njemu umjesto na podu. 64
  • 65. „Dođite“, kažem i pogledam preko ramena. „Ti mi sjedni zdesna, a ti, Romy, sjedni ovdje.“ Potapšem kvrgavi jastuk. „Sada me uhvatite za ruke i sklopite oči, a zatim se svom svojom snagom koncentrirajte na to da vidite portal. Zamislite taj zlatni bljesak svjetlosti kao da je pred vama. I čim prizor postane jasan, želim da se vidite kako prolazite kroz njega i znate da sam ja odmah pokraj vas i da vas čuvam. Dobro?“ Povirim prema njima da vidim da kimaju prije nego što krenemo prolaziti sve potrebne korake. No kada zakoračim kroz svjetlost u široko mirisavo polje, otvorim oči i vidim da sam sama. „Rekla sam ti“, kaže Rayne iste sekunde kada sam se vratila. Stoji preda mnom ljutog i osuđujućeg pogleda, blijede ruke držeći na bokovim u kariranoj suknji. „Rekla sam ti da smo izgubile čaroliju. Sada smo zapele ovdje bez ikakve mogućnosti da se vratimo. A sve zbog toga što smo pokušale pomoći tebil“ „Rayne!“ Romy odmahne glavom prema svojoj sestri, a zatim me pogleda s izrazom isprike na licu. „Pa istina je!'' Rayne se namrgodi. „Rekla sam ti da ne bismo smjele riskirati. Rekla sam ti da nas neće poslušati. Meni je to bilo jasno kao dan. Postojala je ogromna mogućnost da će krivo odabrati - što je i učinila, ako smijem dodati!“ Odmahne glavom i namršti se. „Bilo je točno onako kako sam predvidjela. I sada mi plaćamo cijenu.“ O, niste jedine, pomislim. Nadam se da su izgubile i sposobnost čitanja misli, jer se istog trena posramim zbog toga. Bez obzira na to koliko me iritira, znam da je u pravu. „Čuj“, kažem i teško progutam dok gledam jednu pa drugu, moram smiriti situaciju. „Znam da se jako želite vratiti. Vjerujte mi, znam i učinit ću sve što mogu da vam pomognem.“ Kimnem i vidim da se pogledavaju; dva identična lica s izrazom potpune nevjerice. „Mislim, nisam sasvim sigurna kako ću to učiniti, no samo mi vjerujte da hoću. Učinit ću sve što mogu da vam pomognem da se vratite. A u međuvremenu, učinit ću sve što mogu da vam bude ugodno i da ste na sigurnom. Časna riječ. Dobro?“ Rayne me pogleda, zakoluta očima i uzdahne. „Samo nas vrati u Ljetozemlje“, kaže i prekriži ruke preko prsa. „Samo to želimo. Ništa manje od toga ne prolazi.“ Kimnem, odbijajući da me uznemiri pa kažem: „Shvaćam. No ako vam pomognem, morat ćete mi odgovoriti na neka pitanja.“ Pogledaju se, Raynein pogled pokazuje tihi: Nema šanse, a Romy se 65
  • 66. okreće i kima mi, govoreći: „OK.“ ................................................................bålĸandowнload Iako nisam sigurna kako da to kažem, to je nešto što se već dulje vrijeme pitam, stoga samo ispalim. „Oprostite ako će vas to uvrijediti, no moram znati - jeste li vas dvije mrtve?“ Zadržim dah jer očekujem da će biti ljutite ili barem vrlo uvrijeđene - očekujem manje-više bilo koju reakciju osim smijeha koji je uslijedio. Gledam ih kako se valjaju, Rayne se nagnula i udara si koljeno, dok se Romy otkotrljala s flutona i gotovo se grči od smijeha. „Pa, pitanje stoji.“ Namrštim se jer sam definitivno ja ta koja je uvrijeđena. „Mislim, upoznale smo se u Ljetozemlju gdje dolazi mnogo mrtvih ljudi. Da ne spominjem kako ste obje neprirodno blijede.“ Rayne se nasloni na zid, potpuno oporavljena od cerekanja i sada mi se ruga. „Blijede smo. Velika stvar.“ Pogleda svoju sestru pa opet mene. „Nisi ni ti baš nešto preplanula. No mi ipak ne pretpostavljamo da si članica društva mrtvih.“ Trznem se jer znam da je to istina, no ipak. „Da, pa vi ste imale nepravednu prednost. Zahvaljujući Riley, znale ste sve o meni mnogo prije nego što smo se upoznale. Znale ste točno tko sam i što sam ja, i ako ima ikakve nade da vam pomognem, i ja moram znati par stvari. Stoga, koliko god se protivile, koliko god se želite odupirati, jedini je način da napredujemo taj da mi ispričate svoju priču.“ „Nikada“, kaže Rayne i zuri u svoju sestru, upozoravajući je da se ne buni. No Romy je ignorira i okrene se ravno prema meni. „Nismo mrtve. Ni blizu. Više smo poput - izbjeglica. Izbjeglica iz prošlosti, recimo.“ Pogledam ih, misleći kako samo trebam spustiti štit, fokusirati svoj kvantni daljinski i dodirnuti ih kako bi njihova cijela životna priča bila otkrivena, no zaključim da bih prvo barem trebala pokušati čuti njihovu verziju. „Prije mnogo vremena“, započne ona, gledajući svoju sestru koja ne odobrava to što ona govori, prije nego što duboko udahne i nastavi. „Prije jako mnogo vremena, zapravo, došle smo pred...“ Spoji obrve, tražeći pravu riječ, zatim mi kimne i, kaže: „Pa, recimo samo da smo trebale postati žrtve vrlo mračnog događaja, jednog od najsramotnijih vremena naše povijesti, no pobjegle smo odlaskom u Ljetozemlje. Zatim smo, pa, izgubile pojam o 66
  • 67. vremenu i od tada smo tamo. Ili barem do prošlog tjedna, kada smo ti došle pomoći.“ Rayne zastenje i padne na pod s licem u rukama, no Romy je samo ignorira i dalje me gleda dok govori: „No sada se obistinio naš najgori strah. Izgubile smo čaroliju, nemamo kamo otići i nemamo pojma kako da preživimo na ovom mjestu.“ „Od kakvog ste progona pobjegle?“ pitam, pažljivo je gledajući i tražeći nekakve znakove. „I prije koliko je to jako mnogo vremena bilo? S čime zapravo imamo posla?“ Pitam se doseže li njihova povijest daleko koliko i Damenova ili su dio bliže prošlosti. Pogledaju se i bez riječi uspostavljaju komunikaciju iz koje sam isključena. Stoga krenem prema Romy i uhvatim je za ruku tako brzo da nema vremena reagirati. Odmah sam uvučena u njezin um - njezin svijet vidim kako se priča odvija kao da sam tamo. Stojim sa strani kao neprimjetan promatrač i potpuno sam uronjena u kaos i strah koji osjećaju tog dana, svjedočim tako groznim prizorima da dolazim u napast da se povučem. Gledam kako bijesna rulja opkoljava njihovu kuću, glasovi su povišeni! baklje su visoko - njihova teta blokira vrata najbolje što može, stvara portal i požuruje blizanke prema sigurnosti Ljetozemlja. Upravo se sprema zakoračiti kroz portal i pridružiti im se, kad vrata popuste i blizanke nestanu. Odvojene su od svega što su neko poznavale i nisu imale pojma što se dogodilo s njihovom tetom dok nisu posjetile Veliku dvoranu znanja koja im je pokazala mučno suđenje na temelju neistinitih optužbi koje je morala podnijeti. Odbijala je priznati bilo kakvo vračanje jer je postupala po wiccanskoj izreci: Ako ne šteti, radi po svome, i znala je da nije ništa krivo napravila pa se opirala svojim tlačiteljima i visoko držala glavu sve do vješala, gdje su je brutalno objesili. Posrnem unatrag, prstima tražeći amajliju ispod majice, nešto u izgledu njihove tete učinilo mi se tako poznatim i ostavilo me potresenom i nemirnom; morala sam se podsjetiti da sam na sigurnom, da su one na sigurnom - da se takve stvari danas ne događaju. „Pa, sada znaš.“ Romy slegne ramenima dok Rayne trese glavom. „Cijelu našu priču. Sve o nama. Kriviš li nas jer smo odlučile skrivati se?“ Pogledam ih i nisam sigurna što bih rekla. „Ja...“ Pročistim grlo i počnem ispočetka. „Tako mi je žao. Nisam imala pojma.“ Pogledam prema Rayne i vidim da me odbija pogledati, zatim pogledam prema Romy koja mirno spusti glavu. „Nisam imala pojma da ste 67
  • 68. vas dvije pobjegle progonu vještica u Salemu.“ „Nismo baš“, kaže Rayne prije nego što se Romy ubaci. „Želi reći da nam nikada nisu sudili. Naša je teta bila okrivljena. Jednog je dana bila hvaljena kao najtraženija babica, a sljedećeg je bila progonjena i odvedena.“ Uvuče dah i oči joj zasuze kao da je to bilo jučer. „Bile bismo išle s njom, nismo imale što skrivati“, kaže Rayne podignute brade i suženih očiju. „I Clara sigurno nije bila kriva što je ona jadna beba umrla. Otac je to učinio. Nije htio ni dijete ni njegovu majku. Pa ih se riješio i okrivio Claru. Vikao je vještica tako glasno da je cijeli grad čuo - no tada je Clara napravila portal i natjerala nas da se sakrijemo, htjela nam se pridružiti kada - pa znaš ostatak.“ „Ali to je bilo prije više od tristo godina!“ povičem, još uvijek nenaviknuta na ideju tako dugog postojanja, unatoč svojoj besmrtnosti. Blizanke slegnu ramenima. „Znači, ako se otada niste vratile ...“ Odmahnem glavom jer se zastrašujuća veličina tog problema tek počinje nazirati. „Mislim, imate li pojma koliko su se stvari promijenile otkada ste posljednji put bile ovdje? Ozbiljno. To je potpuno drugi svijet od onoga koji ste napustile.“ „Nismo idiotkinje.“ Rayne odmahne glavom. „Stvari se razvijaju i u Ljetozemlju, znaš. Novi ljudi stalno dolaze i manifestiraju stvari kojima su privrženi, sve stvari kojih se nemaju srca odreći.“ Ali nisam to mislila, zapravo ni blizu. Nisam samo mislila na automobile nasuprot kočijama s konjskom zapregom i na trendovske butike nasuprot ručnom radu - nego više na njihovu sposobnost da se snađu u svijetu - da se uklope, prilagode i da se ne ističu na tako jasan način! Gledam njihove oštro ošišane šiške, njihove velike tamne oči i ekstremno blijedu kožu, znajući da za njihov novi izgled dvadeset prvog stoljeća nije potrebna samo promjena uniforme nego i kompletan preokret. „Osim toga, Riley nas je pripremila“, kaže Romy, izazivajući kod Rayne glasno neodobravanje i moju potpunu pozornost. „Manifestirala je privatnu školu i uvjerila nas da se upišemo. Otuda ove uniforme. Bila je naša učiteljica, podučavala nas je svemu modernom, uključujući i govoru. Htjela je da se vratimo i bila je odlučna u tome da nas pripremi za putovanje. Djelomično zbog toga što je htjela da pazimo na tebe, djelomično zbog toga što je mislila da smo lude jer propuštamo svoje tinejdžerske godine.“ Zaledim se, odjednom shvaćajući Rileyno zanimanje za njih koje nema toliko veze sa mnom, nego se sve vrtjelo oko nje. „Koliko imate godina?“ šapnem i gledam Romy da mi odgovori. „Ili bolje 68
  • 69. Rečeno, koliko ste imale godina kada ste stigle u Ljetozemlje?“ Znam da otada nisu ostarjele ni dan. „Trinaest“, kaže Romy, podižući obrvu. „Zašto?“ Zatvorim oči i odmahnem glavom, prigušujući smijeh dok mislim; Znala sam! Riley je uvijek sanjala o danu kada će napuniti trinaest godina i postati punopravna tinejdžerica jer je konačno došla do važnog dvoznamenkastog broja. No nakon što je umrla s dvanaest godina, odlučila je ostati na zemlji i proživljavati svoju zamjensku adolescenciju kroz mene. Stoga ima smisla da je pokušala uvjeriti Romy i Rayne da se vrate jer nije htjela da još netko propusti to doba kao ona. I ako Clara može pronaći snagu, a Riley nadu u situacijama koje su tako nevjerojatno tmurne i crne, sigurno ja mogu savladati Romana. Pogledam blizanke, znajući da ne mogu ostati ovdje same ili doći živjeti sa mnom i sa Sabine, no postoji netko tko je u mogućnosti, spreman je, premda ne sasvim voljan pomoći nam. „Uzmite svoje stvari“, kažem i krenem prema vratima. „Vodim vas u vaš novi dom.“ 69
  • 70. Trinaesto U trenutku kada zakoračimo van shvatim da nam treba automobil. I budući da me više zanima brzina nego udobnost, pogotovo nakon što sam vidjela kako se blizanke grčevito drže jedna druge dok oprezno gledaju oko sebe, manifestiram nešto što će nas brzo odvesti i žurno ih uguram unutra. Naredim Romy da sjedne u Rayneino krilo, a ja se smjestim i nagazim na gas, navigirajući ulicama iznenađujućom brzinom, dok blizanke gotovo vise kroz prozor i zure u sve pokraj čega prolazimo. „Zar ste vas dvije cijelo vrijeme bile unutra?“ Pogledam ih, nikad nisam ni vidjela da je netko reagirao na ljepote Laguna Beacha na sličan način. One kimnu, no ne skrenu pogled ni na sekundu. Vrpolje se u sjedalu kada se zaustavim kod ulaza. Dopustim uniformiranom čuvaru da pogleda kroz prozor i prouči ih prije nego što nas pusti unutra. „Kamo nas vodiš?“ Rayne me sumnjičavo gleda. „Što znače ovi čuvari i velike ograde? Je li ovo neka vrsta zatvora?“ Krenem uzbrdo, bacajući pogled na nju kada kažem: „Zar nemate ograđene zajednice u Ljetozemlju?“ Nikada ih zapravo nisam vidjela, no ipak ja nisam živjela ondje posljednjih tristo godina kao one. Odmahnu glavama, oči su im raširene i očito su napete. „Bez brige.“ Skrenem u Damenovu ulicu i na njegov prilazni put. „To nije zatvor, ograde ne služe tome. One služe više za to da drže ljude vani, a ne unutra.“ „No zašto bi htjeli držati ljude vani?“ pitaju one i njihova se dva dječja glasa spoje u jedan. Zaškiljim i nemam pojma kako da odgovorim jer ni ja nisam tako odgojena; sve zajednice u mojem starom kvartu bile su otvorenog tipa. „Valjda služe tome da se ljudi osjećaju...“ Počnem govoriti sigurni, no ne radi se ni o tome. „No svejedno.“ Odmahnem glavom. „Ako budete živjele ovdje, morat ćete se naviknuti. To je manje-više sve.“ „Ali mi nećemo živjeti ovdje“, kaže Rayne. „Rekla si da je ovo samo privremeno rješenje dok ne pronađeš način da nas vratiš, sjećaš se?“ Duboko udahnem i jače primim volan, podsjećajući se kako je sigurno uplašena, bez obzira na to kako zna biti ohola. „Naravno da je privremeno.“ Kimnem i natjeram se na osmijeh. Ili bi barem trebalo biti, jer će inače netko biti izuzetno nezadovoljan. Izađem iz automobila i pokažem im rukom da me prate, govoreći: „Jeste li spremne vidjeti svoj novi privremeni dom?“ 70
  • 71. Krenem prema vratima, njih dvije su mi za petama kada stanem ravno pred njih, razmatram trebam li pokucati i pričekati Damena da mi otvori ili jednostavno ušetati jer on vjerojatno spava. I upravo se spremam učiniti ovo posljednje, kada Damen otvori vrata, pogleda me i kaže: „Jesi li dobro?“ Nasmiješim se, emitirajući telepatsku poruku: Prije nego što išta kažem - baš išta - samo se potrudi ostati miran i dati mi priliku da objasnim. Oči su mu znatiželjne i upitne dok ja govorim: „Možemo li ući?“ Pomakne se u stranu, a oči mu se rašire od šoka kada Romy i Rayni zakorače iza mene i bace se ravno na njega. Mršave ruke zamotaju mu se oko struka i gledaju ga s obožavanjem dok cvile: „Damene! To si ti! To si zaista ti!“ I koliko god lijep taj ponovni susret bio, ne mogu ne primijetiti da je njihova reakcija na njega, sa svom tom ljubavi u uzbuđenjem, manje-više suprotnost njihovoj reakciji na mene. „Hej.“ Nasmiješi se on, mrseći im kosu i saginjući se da ih poljubi „Koliko je prošlo?“ Odmakne se i zaškilji. „Od prošlog tjedna“, kaže Rayne s izrazom potpunog obožavanju na svom licu. „Nekoliko sekundi prije nego što je Ever dodala svoju krv u protuotrov i sve uništila.“ „Rayne!“ Romy pogleda svoju sestru pa mene i odmahne glavom. No ja se ne obazirem. To je bitka koju nikada neću dobiti. „Mislio sam, prije toga.“ Damen zaškilji u daljinu, pokušavajući se prisjetiti datuma. Pogledaju ga s nestašnim sjajem u očima i kažu: „To je bilo priji više od šest godina, kada je Ever imala deset godina!“ Rajapim usta i oči mi gotovo izlete iz glave kada se Damen nasmije. „Ali, da. I moram zahvaliti vama dvjema jer ste mi pomogle da je pronađem. I budući da znate koliko mi znači, cijenio bih da budete dobre prema njoj. Ne tražim previše- zar ne?“ Dodirne Rayne ispod brade, što joj izmami osmijeh i jarkoružičastu boju u obrazima. „Komu dugujem ovu nevjerojatnu čast?“ Uvede nas u još uvijek praznu dnevnu sobu. „Ponovno sam sa svojim davno izgubljenim prijateljicama, koje, ako smijem dodati, nisu ostarjele ni dana otkada smo se upoznali.“ Njih se dvije pogledaju i zahihoću, očito pripremljene da ih šarmira sve što on kaže. I prije nego što uopće uspijem smisliti odgovor i pronaći prave riječi da ga polako uvedem i naviknem na ideju da će one živjeti s njim, one se pogledaju i poviču: 71
  • 72. „Ever je rekla da možemo živjeti s tobom !“ Damen me pogleda i dalje s osmijehom na licu, no pogled čistog užasa pojavi se u njegovim očima. „Privremeno“, dodam, susrećući njegov pogled i šaljući mu pregršt telepatskih crvenih tulipana. „Samo dok ne pronađem način da ih vratim u Ljetozemlje ili dok im se ne vrati čarolija, što god se od toga prije dogodi.“ Dodam u glavi primjedbu: Sjećaš li se da si rekao da želiš poboljšati karmu i iskupiti se za svoju prošlost? Pa ima li boljeg načina nego pomoći nekome u nevolji? I na taj način možeš zadržati kuću jer će ti biti potrebno više prostora. To je savršeno rješenje. Svi dobivaju! Kimam i smiješim se tako žustro da sam poput onih klimavih lutki. Damen prvo pogleda mene, zatim blizanke, smije se i trese glavom i govori: „Naravno da možete ostati. Koliko god trebate. Što kažete na to da svi krenemo gore pa da odaberete svoje sobe?“ Uzdahnem, moj savršeni dečko pokazao se još savršeniji. Pratim ih dok se blizanke utrkuju uza stepenice - sretne, nasmiješene, potpuno preobražene sada kada su kod Damena. „Možemo li dobiti ovu sobu?“ Pitaju one s nadom u očima dok stoje na pragu Damenove posebne sobe u kojoj još uvijek nedostaju njegove stvari. „Ne!“ odgovorim prebrzo i trznem se kada se okrenu, oči su im sužene i bijesno me gledaju. No, iako se osjećam loše zbog krivog početka, odlučna sam u tome da vratim tu sobu u prvobitno stanje, a to ne mogu učiniti ako one kampiraju u njoj. „Zauzeta je“, dodam i znam da nisam time nimalo pomogla. „No ima ih još mnogo, ova je kuća ogromna, vidjet ćete. Čak ima i bazen!“ Romy i Rayne se pogledaju prije nego što odjure niz hodnik, glave im se zajedno njišu, tiho šapću i ne trude se sakriti koliko im smetam. Mogla si im je jednostavno dati, pomisli Damen i dovoljno je blizu da me prođu trnci. Odmahnem glavom i tiho hodam pokraj njega, odgovarajući telepatijom: Želim je vidjeti ispunjenu tvojim stvarima. Iako ti više ništa ne znače, meni znače mnogo. Ne možeš samo tako baciti prošlost - ne možeš samo okrenuti leđa stvarima koje su te odredile. On se zaustavi, okrećući se prema meni dok govori: „Ever, ne određuju nas naše stvari. To nije odjeća koju nosimo, umjetnine koji posjedujemo - nije mjesto na kojem živimo - nego nas određuje način na koji živimo.“ Njegov pogled ureže se u moj dok me uzima u 72
  • 73. telepatski zagrljaj i sve se doima tako stvarnim da mi zastane dah. „Naša djela pamte se dugo nakon što nestanemo“, doda, gladeći mi kosu dok su njegove usne telepatski spoje s mojima. Istina. Nasmiješim se, pojačavajući prizor koji je stvorio tulipanima, zalaskom sunca, dugom, Kupidonima i svim mogućim romantičnim klišejima zbog kojih se oboje nasmijemo. Osim što smo besmrtni, dodam, odlučna da ga privolim na svoju stranu. Što znači da ništa od toga zapravo ne vrijedi. Stoga, s tim na umu, možda samo možemo... No ne uspijem dovršiti prije nego što nas blizanke dozovu povikujući. „Ova soba! Želim ovu sobu!“ Budući da su se blizanke naviknule biti zajedno, bila sam sigurna da će htjeti dijeliti isti prostor i čak uzeti krevet na kat ili nešto. No onog trena kada su vidjele veličinu sljedeće sobe i one nakon nje, obje su izabrale svoj prostor i nikada se nisu osvrnule. Sljedećih nekoliko sati provele su upućujući Damena i mene kako da uredimo sobe, do najsitnijih detalja; tražile su da manifestiramo krevete, komode, police, no zatim bi se predomislile, natjerale nas da ispraznimo sobu i krenemo ispočetka. No dokle god je Damen koristio svoju čaroliju, nisam se žalila. Bilo mi je veliko olakšanje vidjeti ga kako ponovno manifestira, iako je dalje odbijao manifestirati išta za sebe. Kada smo dovršili, sunce je počelo izlaziti i znala sam da je bolje da se vratim doma prije nego što se Sabine probudi i primijeti da me nema. „Nemoj se iznenaditi ako danas ne dođem u školu“, kaže dok me prati do vrata. Uzdahnem jer mi je mrska pomisao da idem bez njega. „Ne mogu ih ovdje ostaviti same. Ne dok se ne smjeste.“ On slegne ramenima i pokaže palcem preko ramena prema gornjem katu gdje su blizanke konačno, hvala Bogu, zaspale u svojim krevetima. Ja kimnem, znajući da je u pravu i zakunem se da ću ih uskoro vratiti u Ljetozemlje, prije nego što se previše udomaće ovdje. „Nisam siguran da je to rješenje“, kaže nakon što osjeti moje misli. Zaškiljim, nisam sigurna što želi reći, no svejedno me uhvati neugodan osjećaj u trbuhu. „Razmišljao sam...“ Nagne glavu u stranu, palcem prelazeći preko izrasle brade. „Mnogo su toga prošle - izgubile su dom, svoju obitelj, sve što su ikada poznavale i voljele - životi su im tako naglo oduzeti da ih nisu imale kada proživjeti...“ Odmahne glavom. „Zaslužuju pravo detinjstvo, znaš? Nov početak u svijetu...“ 73
  • 74. Buljim u njega i želim odgovoriti, no riječi ne izlaze. Jer, iako i ja želim da budu sretne i sigurne i sve, nismo više na istoj valnoj duljini što se tiče ostalog. Ja sam planirala malen, kratak posjet, nekoliko dana, u najgorem slučaju, tjedana. Nikada mi nije pala na pamet ideja da postanemo zamjenski roditelji, pogotovo ne blizankama koje su samo nekoliko godina mlađe od mene. „To je samo ideja.“ On slegne ramenima. „Na kraju će to biti njihova odluka. To je njihov život.“ Teško progutam i skrenem pogled, govoreći si da to nije nešto što ćemo sada riješiti, te pođem prema svojem manifestiranom automobilu, kada Damen kaže: „Ever. Ozbiljno? Lamborghini?“ Trznem se i pocrvenim od njegova pogleda. „Trebalo mi je nešto brzo.“ Slegnem ramenima, znajući da mi nije povjerovao čim sam mu pogledala lice. „Bojale su se biti vani pa sam ih morala brzo dovesti.“ „I morao je biti i crven i sjajan?“ Nasmije se, gledajući prvo automobil pa mene i vrteći glavom. Stisnem usnice i skrenem pogled, odbijajući više išta reći. Mislim, nije kao da sam ga planirala zadržati. Riješit ću ga se čim dođem doma i parkiram na svoj prilazni put. Otvorim vrata i uđem, odjednom se prisjećajući onoga što sam ga htjela ranije pitati. Upijam elegantne crte njegova lica dok govorim: „Hej, Damene, kako si tako brzo otvorio vrata? Kako si znao da smo tu?“ Pogleda me i njegov se pogled spoji s mojim dok mu smiješak polako blijedi s lica. „Mislim, bilo je četiri ujutro. Nisam imala prilike ni pokucati, a ti i se već pojavio. Zar nisi spavao?“ Iako između nas stoji hrpa sjajnog crvenog metala, imam osjećaj da je odmah pokraj mene i od njegova me pogleda prođu trnci dok govori „Ever, uvijek osjetim kada si blizu.“ 74
  • 75. Četrnaesto Nakon dugog dana u školi bez Damena, istog trena kada zazvoni zadnje zvono, uđem u automobil i krenem prema njegovoj kući. No umjesto da skrenem lijevo na semaforu, napravim protuzakonito polukružno okretanje. Kažem si da mu trebam dati više prostora i šansu da se zbliži s blizankama no istina je da zbog njihova slijepog obožavanja Damena i Rayneina jasnog neprijateljstva prema meni - pa, jednostavno nisam spremna ponovno se suočiti s njima. Krenem prema centru Lagune gdje sam planirala svratiti do Mystics and Moonbeams, metafizičke knjižare u kojoj je Ava nekoć radila. Mislila sam da mi Lina, vlasnica dućana, može pomoći da pronađem rješenje svojih mističnih problema, a da ne otkrijem što točno tražim. Što bi s obzirom na to koliko je sumnjičava moglo biti pravi izazov. Nakon što sam manifestirala najbolje parkirališno mjesto, što je u prenatrpanoj Laguni dvije ulice dalje, ubacim brdo kovanica u automat i krenem prema vratima, no dočeka me veliki crveni znak na kojem piše: VRAĆAM SE ZA DESET MINUTA! Stojim ispred znaka stisnutih usnica dok gledam oko sebe, provjeravajući da nitko ne gleda dok mentalno okrećem znak i otvaram bravu. Utišavši zvono na vratima, ušuljam se unutra i krenem prema policama knjiga, uživajući u prilici da sama razgledavam, a da mi Lina nije za vratom. Vrhovima prstiju prelazim preko dugog reda hrptova, čekam neku vrstu znaka, neko naglo upozorenje, svrab u vrhovima prstiju, nešto što će me upozoriti na pravu knjigu. No ne osjećam ništa pa uhvatim jednu na kraju police, zatvorim oči i pritisnem dlanove na prednju i stražnju koricu, želeći vidjeti što je unutra. „Kako si ušla?“ Poskočim i sudarim se s policom iza sebe, rušeći hrpu CD-a na pod, Posramljena zbog nereda pod mojim nogama, svugdje oko meng razbacane kutije CD-a, neke od njih su napuknute, kažem: „Preplašila si me - ja...“ Bacim se na koljena, srce mi luđački lupa, lice mi porumeni i pitam se ne samo tko je on nego i kako mi se mogao prišuljati kada bi to trebalo biti nemoguće. Energija smrtnika najavi se mnogo prije nego njegova stvarna prisutnost. Znači moguće je da on - nije smrtnik? Na brzinu ga pogledam dok kleči pokraj mene, upijajući njegovu 75
  • 76. potamnjelu kožu, lijepo oblikovane ruke i tešku hrpu zlatnosmeđih dreadlocksa koji mu se prelijevaju preko ramena do polovice leđa. Gledam ga dok rukama skuplja oštećene kutijice, tražeći nekakav znak koji će mi odati da je besmrtnik, možda čak i nitkov. Lice koje je previše savršeno Uroboros tetovaža - no kada me uhvati da gledam, nasmiješi se pokazujući nevjerojatno privlačne, razoružavajuće rupice na obrazima i zube koji su dovoljno nakrivljeni da dokažu da nije nimalo poput mene. „Dobro si?' pita on i gleda me očima koje su tako zelene da se jedva mogu prisjetiti svojeg imena. Kimnem, smušeno stojeći i trljajući dlanove o traperice, pitajući i zašto sam ostala bez daha, zašto sam uznemirena, te natjeram riječi iz sebe da bih rekla: „Aha. Ja sam - dobro.“ Na kraju nehotice ubaci nervozan smijeh koji je tako piskutav da se posramim i okrenem. „Ja... hm, samo sam razgledavala robu“, dodam i odmah nakon što sam to izgovorila shvatim da vjerojatno imam više prava biti tamo nego on, Pogledam preko ramena i vidim da gleda u mene na način koji i mogu pročitati, duboko udahnem i ispravim ramena. „Mislim da pravo pitanje kako si ti ušao.“ Pogled mi upija njegove bose noge pune pijeska i mokre kupaće kratke hlače koje vise opasno nisko na njegovim kukovima, no skrenem pogled prije nego što uspijem više vidjeti. „Ja sam vlasnik dućana.“ On kimne i posloži CD-e koji su pali, oni koji nisu napukli, natrag na policu prije nego što se okrene prema meni. „Stvarno?“ Okrenem se i dodam, skeptično ga gledajući: „Jer slučajno znam vlasnicu i uopće joj ne sličiš.“ Nakrivi glavu u stranu, zaškilji, praveći se da razmišlja i gladeći bradu dok govori: „Stvarno? Većina ljudi tvrdi da vidi sličnost. Iako, moru priznati, slažem se s tobom jer je ni ja nikad nisam vidio.“ „U rodu si s Linom?“ razjapim usta i nadam se da njegovim ušima moj glas ne zvuči tako panično kao mojima. „Ona mi je baka.“ Kimne. „Zovem se Jude, usput rečeno.“ Ponudi svoju dugu crnu ruku ispruženih prstiju i čeka moju. Iako sam znatiželjna, ne mogu to učiniti. Unatoč svom zanimanju, unatoč tomu što se pitam zbog čega se pokraj njega osjećam tako uzbuđena i izbačena iz ravnoteže, ne mogu riskirati teret znanja koji bi mi donio jedan jedini dodir kada mi je psiha uznemirena. Kimnem i odgovorim s nekakvim glupim, sramotnim polumahanjem i mumljanjem svojeg imena. Pokušavam se ne trznuti kada 76
  • 77. me čudno gleda i ponovno spusti ruku. „Dakle sada kada smo to riješili...“ Prebaci svoj vlažni ručnik preko ramena, lansirajući pijesak po prostoriji. „Vraćam se na svoje prvobitno pitanje: Što radiš ovdje?“ Okrenem se i hinim da me zanima knjiga o interpretaciji snova kada kažem: „Ja ostajem pri svojem prvobitnom odgovoru, a to je razgledavanje, ako si zaboravio. Sigurno dopuštaš da se ovdje razgledava.“ Okrenem se i sretnem njegov pogled - te čudesne oči kao zeleno more podsjećaju me na reklamu za putovanje u tropske krajeve. U njima je nešto neopisivo zaprepašćujuće - no ipak neobično poznato – iako sam sigurna da ga nikada prije nisam vidjela. On se nasmije, mičući snop zlatnih dreadlocksa s lica i razotkrivajući ožiljak koji mu je prelazio ravno preko obrve, pogled mu se zaustavi odmah meni zdesna i kaže: „No ipak, tijekom svih ljeta koje sam proveo ovde i gledao kupce kako razgledavaju robu, baš nikad nisam vidio nekoga da razgledava kao ti.“ Usne mu se trznu u kutovima, a njegove oči proučavaju moje. Zatim se okrenem, obrazi mi gore, srce ludo lupa i uzmem trenutak da se sredim prije nego što se okrenem natrag da kažem: „Nikad nisi vidio nekoga da gleda stražnju stranu korica? To je pomalo čudno, zar ne?“ „Nisu imali zatvorene oči.“ Nakrivi glavu u stranu i opet proučava prostor s moje desne strane. Teško progutam, uznemirena, potresena, znajući da moram promijeniti temu prije nego što utonem još dublje. „Možda bi te više trebalo brinuti kako nam ušla, nego što radim ovdje“, kažem i istog trena poželim da to mogu povući. Gleda me suženih očiju. „Pretpostavio sam da sam opet ostavio vrata otvorena. Želiš li reći da nisam?“ „Ne!“ Odmahnem glavom, nadajući se da ne primjećuje kako da mi se obrazi žare i mijenjaju boju. „Ne, to je - to je upravo ono što želim reći. Ostavio si vrata otvorena“, dodam i pokušavam ne vrpoljiti se, trepnuti stisnuti usne ili se odati na bilo koji drugi način.“Širom otvorena, zapravo, što nije samo trošenje klime, nego i potpuno...“ Zaustavim se i osjetnu nešto čudno u trbuhu kada vidim osmijeh kako titra na njegovu licu. „Znači, Linina prijateljica, ha?“ Krene prema blagajni i baci ručnik na pult uz mokar, pjeskovit zvuk. „Nikad te nije spomenula.“ 77
  • 78. „Zapravo nismo prijateljice.“ Slegnem ramenima i nadam se da to nije izgledalo baš tako šlampavo kao što sam osjetila. „Mislim, jednom sam je upoznaia i pomogla mi je s - čekaj, zašto si to tako rekao? Zna sve u prošlom vremenu. Je li Lina dobro?“ Kimne, sjedajući na rub visoke stolice, uzimajući ljubičastu kartonsku kutiju iz ladice i prebirući po hrpi računa. „Otišla je na jedno od svoji godišnjih povlačenja u osamu. Svake godine izabere nešto drugo. Ovaj je put to Meksiko. Pokušava saznati jesu li Maye imali pravo i hoće doći do smaka svijeta 2012. godine. Što ti misliš?“ Pogleda me, a njegove zelene oči, pune znatiželje i upornosti, prodru u moje. No ja samo počešem ruku i slegnem ramenima jer nikad prije nisam čula tu teoriju, pitajući se odnosi li se to na Damena i mene. Je li to vrijeme kada ćemo krenuti prema Zemlji sjena ili ćemo biti primorani lutati ogoljelom Zemljom - posljednje dvoje preživjeli koji su odgovorni za buduće naraštaje na Zemlji - osim što - koje ironije - ako se dodirnemo, Damen će umrijeti... Odmahnem glavom jer želim pobjeći takvim mislima prije nego što me doista dohvate i poigraju se mojom glavom. Osim toga tu sm s razlogom i moram se držati plana. „Pa kako je onda poznaješ? Ako niste baš prijateljice“ „Upoznala sam je preko Ave“, kažem, no mrzim osjećaj njezinog imena na usnama. Zakoluta očima, mrmljajući nešto nerazgovijetno i odmahujući glavom. „Poznaješ je?“ Pogledam ga i dopustim svojem pogledu da putje njegovim licem, vratom, ramenima, glatkim crnim prsima i spušta se do njegova pupka, dok se ne natjeram da ponovno skrenem pogled, „Da, poznajem je.“ Odgurne kutiju u stranu i njegov pogled sretne moj. „Jednostavno je nestala neki dan - isparila, kako mi se čini..,“ O, ne znaš ti ni pola toga, pomislim dok mu pažljivo gledam lice. „...zvao sam je doma, na mobitel, no ništa. Na kraju sam se odvezao do njezine kuće da provjerim je li dobro i svjetla su bila upaljena pa je jasno da me izbjegava.“ Odmahne glavom. „Ostavila me s hrpom ljutih klijenata koji zahtijevaju čitanja. Tko bi rekao da će ispasti takva čuđakinja?“ Da, tko bi rekao? Sigurno ne osoba koja je bila dovoljno blesava da servira svoje najdublje, najmračnije tajne ravno u njezine pohlepne, ispružene ruke... „Još uvijek nisam pronašao nekoga tko je dovoljno dobar da je zamijeni. 78
  • 79. I da ti kažem, gotovo je nemoguće baviti se čitanjima i brinuti o dućanu. Zato sam maloprije izašao.“ Slegne ramenima. „Surfanje me dozivalo i bila mi je potrebna pauza. Valjda sam opet ostavio vrata otvrena.“ Njegove sjajne i duboke oči sretnu moje. I ne mogu dokučiti vjeruje li zaista da je ostavio vrata otvorena ili me sumnjiči. No kada pokušam ući u njegovu glavu da sama vidim, zaustavi me zid koji je podigao kako bi obranio misli od ljudi poput mene. Mogu samo nagađati po sjajnoj ljubičastoj auri koju ranije nisam zapazila - boja joj se presijava i blješti, doziva me. „Dosad sam dobio samo hrpu prijava od amatera. No očajnički želim ponovno imati slobodne vikende, toliko da sam spreman ubaciti njihova imena u zdjelu i jednostavno odabrati jedno da se riješim toga.“ Mahne glavom i ponovno mi pokaže te svoje rupice na obrazima. Iako dio mene ne može vjerovati onome što se upravo spremam učiniti. drugi dio, onaj praktičniji, ohrabruje me jer prepoznaje savršenu priliku koja stoji preda mnom. „Možda mogu pomoći.“ Zadržim dah dok čekam njegov odgovor. No kada za odgovor dobijem samo komplet spuštenih kapaka zajedno s jedva primjetnim pomicanjem usnica, dodam: „Ozbiljno. Čak mi ne moraš ni platiti!“ On još više zaškilji i te nevjerojatne zelene oči gotovo nestanu. „Time mislim da mi ne moraš mnogo platiti“, kažem jer ne želim ispasti neka čudna, očajna frikuša koja se daje besplatno. „Radit ću za minimalac no samo zato što sam tako dobra da ću živjeti od napojnica.“ „Vidovita si?“ Prekriži ruke i nagne glavu unatrag, gledajući me s potpunom nevjericom u očima. Uspravim leđa i pokušam ne vrpoljiti se. Nadam se da ću izgledati profesionalno, zrelo i kao netko kome može povjeriti vođenje svojeg dućana. „Da.“ Kimnem i ne mogu se suzdržati od trzanja jer nišani naviknuta na to da nekome priznajem svoje sposobnosti, kamoli nekomu nepoznatom. „Nekako znam stvari - informacije mi samo nekako dođu - teško je to objasniti.“ Pogleda me, kolebajući se, zatim se usredotoči na točku odmah meni zdesna dok govori: „Pa što si ti onda?“ Slegnem ramenima, igram se prstima po patentu na svojoj majici s kapuljačom, povlačim ga gore-dolje i nemam pojma na što on misli, „Čuješ li glasove, vidiš li budućnost, primaš li tuđe emocije, osjećaš li okuse, mirise ili opipe? Što od toga?“ Slegne ramenima. „Sve od navedenog.“ Kimnem, nemam pojma što pola toga znači, no pretpostavljam da, ako ima ikakve veze s psihičkim sposobnostima, ja to 79
  • 80. vjerojatno mogu učiniti. „No ti nisi medij“, kaže on kao da je to činjenica. „Vidim duhove.“ Slegnem ramenima. „No samo one koji su još uvijek ovdje, ne one koji su prešli...“ Zaustavim se, praveći se da pročišćujem grlo jer znam da je bolje ne spominjati most, Ljetozemlje ni išta od toga. „... ne mogu vidjeti one koji su prešli na drugu stranu.“ Slegnuti ramenima, nadajući se da neće kopati po toj temi jer neću ići dalje. On zaškilji, pogledom lutajući s vrha moje blijedoplave glave skroz do mojih stopala u nikeicama. Od tog mi pogleda zatreperi cijelo tijelo, Posegne za majicom dugih rukava koju drži pod pultom i navuče ju preko glave prije nego što me pogleda i kaže: „Pa, Ever, ako želiš raditi ovdje, morat ćeš proći audiciju.“ 80
  • 81. Petnaesto Jude zaključa prednja vrata, a zatim me odvede niz kratak hodnik u malu sobu s desne strane. Slijedim ga s rukama skvrčenim na bokovima, gledajući u znak mira na stražnjoj strani njegove majice i podsjećajući se da ga, ako pokuša nešto čudno, mogu brzo svladati i natjerati ga da požali dan kada me napao. Pokaže prema podstavljenoj stolici na rasklapanje koja je okrenuta prema malenom, četvrtastom stolu, prekrivenom sjajnom plavom tkaninom; zauzme mjesto nasuprot meni, postavi svoju bosu nogu na koljeno i kaže: „Pa, koja je tvoja specijalnost?“ Gledam ga prekriženih ruku i koncentriram se na polagano, duboko disanje dok pokušavam ne vrpoljiti se. „Tarot? Rune? Knjiga promjene? Psihometrija? Što od toga?“ Pogledam prema vratima, znajući da mogu doći do njih u djeliću sekunde, što bi izazvalo komešanje, no koga briga? „Ti ćeš mi čitati, zar ne?“ Njegov pogled ostane na meni. „Shvaćaš da sam to mislio pod audicijom?“ Nasmije se i pokaže rupice na obrazima dok prebacuje dreadlockse preko ramena pa se opet nasmije. Buljim u stolnjak, prstima prateći kvrgavu sirovu svilu, a obrazi mi se zarumene kada se prisjetim posljednjih Damenovih riječi, kako me uvijek može osjetiti i nadam se da je to govorio bez veze - da me sada tu može osjetiti. „Ne treba mi ništa“, promrmljam i još uvijek ne želim sresti njegov pogled. „Sve što trebam je kratak dodir tvoje ruke i mogu krenuti.“ „Čitanje iz dlana.“ On kimne. „Nije ono što bih očekivao, no dobro.“ On se nagne prema meni otvorenih i podignutih dlanova, spreman na pokret. Teško progutam i gledam duboko urezane crte, no nije tamo priča barem ne za mene. „Nije da ih zapravo čitam“, kažem, a glas mi odaje nervozu dok skupljam hrabrost da ga dodirnem. „Radi se više o - energiji - ja se samo spojim na nju. Tamo su sve informacije.“ Uzmakne, proučavajući me tako pomno da ga ne mogu gledati u oči. Znam da ga trebam samo dodirnuti i riješiti se toga. I moram to učiniti sada. „Samo s rukama ili...?“ Savije prste, a zadebljanja koja mu ocrtavaju dlanove dižu se i spuštaju. Pročistim grlo i pitam se zašto sam tako nervozna, zašto imam osjećaj da izdajem Damena kada samo pokušavam dobiti posao koji će mi usrećiti 81
  • 82. tetu. „Ne, može biti bilo što. Tvoje uho, nos, čak i nožni palac - nema veze, sve isto čitam. Ruka je samo dostupnija, znaš?“ „Dostupnija od nožnog palca?“ Nasmiješi se, onim očima boje mora tražeći moje. Duboko udahnem i razmišljam kako mu ruke djeluju hrapavo i grubo, pogotovo u usporedbi s Damenovim koje su gotovo mekše od mojih, nekako se samo zbog te pomisli cijeli trenutak čini pogrešnim. Sada kada se ne smijemo dotaknuti, činjenica da sam sama s nekim tipom znači da je to prljavo, zabranjeno, loše. Posegnem za njim, očiju čvrsto zatvorenih, podsjećajući se daje to samo razgovor za posao - da zapravo nema razloga da to ne odradim brzo i bezbolno. Pritisnem prstom središte njegova dlana i osjetim njegovo mekano, nježno meso. Dopustim toku njegove energije da proteče kroz mene - tako je miran, spokojan, poput prelaska preko najmirnijeg mora, Toliko je drugačije od naleta trnaca i topline na koje sam se navikla m Damenom barem dok se ne otkrije šokantnost Judeove životne priče. Povučem ruku natrag kao da me nešto ubolo, petljam tražeći amajliju ispod majice i primijetim uznemiren pogled na njegovu licu pa se požurim objasniti. „Oprosti.“ Odmahnem glavom, ljuta na sebe jer sam preburno reagirala. „Obično to ne radim. Obično sam mnogo diskretnija. Samo sam se pomalo iznenadila - to je sve. Nisam očekivala da ću vidjeti nešto tako...“ Zaustavim se jer znam da moje nepovezano blebetanje samo pogoršava stvari. „Obično, kada čitam, uspijem svoju reakciju mnogo bolje sakriti.“ Kimnem i natjeram se da sretnem njegov pogled, znajući da ništa što ću reći ne može sakriti činjenicu da sam zaribala poput najgoreg amatera. „Ozbiljno.“ Nasmiješim se, šireći usnice na način koji ne može biti uvjerljiv. „Imam valjda najbolje pokeraško lice.“ Ponovno ga pogledam i vidim da to baš ne djeluje. „Pokeraško lice koje je isto tako puno empatije i suosjećajnosti“, lupetam i ne mogu zaustaviti taj odbjegli vlak. „Mislim, stvarno - ja samo - blebećem...“ Posramim se i odmahnem glavom dok skupljam svoje stvari kako bismo završili. Nema šanse da me sada zaposli. On sklizne na rub svoje stolice i nagne se tako blizu da se borim s dahom. „Pa reci mi“, kaže on, a njegov pogled djeluje poput ruke oko zapešća, drži me na mjestu. „Što si točno vidjela?“ Teško progutam, zatvorim oči na trenutak i prevrtim film koji sam 82
  • 83. upravo vidjela u svojoj glavi. Slike su tako jasne, plešu preda mnom, a ja kažem: „Ti si drugačiji.“ Pogledam ga, njegovo tijelo je mirno, pogled mu je staložen i ne odaje mi nikakve znakove jesam li na pravom putu ili ne. „No ti si uvijek bio drugačiji. Vidiš ih otkad si bio mali.“ Teško progutam i skrenem pogled, sada mi je u glavu urezan prizor njega u dječijem krevetiću kako se smiješi i maše baki koja je umrla godinama prije njegova rođenja. „I kada...“ Zaustavim se, ne želim to izreći, no znam da, ukoliko želim taj posao, trebam sve iznijeti. „Ali kada se tvoj otac - upucao - kada si imao deset godina mislio si da si ti kriv. Bio si uvjeren da ga je tvoje inzistiranje na tome da vidiš svoju majku koja usput rečeno, umrla godinu dana prije toga, nekako bacilo preko ruba. Prošle su godine prije nego što si prihvatio istinu, da je tvoj otac samo bio osamljen, depresivan i nestrpljiv da ponovno bude s tvojom majkom. Unatoč tome ponekad još sumnjaš u to.“ Gledam ga i primjećujem da se nije niti trznuo, iako nešto u tim dubokim, zelenim očima ukazuje na istinu. „Pokušao te posjetiti nekoliko puta. Htio se ispričati za to što je učinio, no iako si ga osjetio, blokirao si to. Dojadilo ti je da ti se kolege rugaju, da te časne sestre grde - da ne spominjem tvojeg očuha koji...“ Odmahnem glavom, ne želeći nastaviti, no znajući da moram. „Samo si htio biti normalan.“ Slegnem ramenima. „Da se ljudi odnose prema tebi kao prema bilo kome drugom.“ Prijeđem prstima preko stolnjaka, grlo mi se počne stezati jer znam točno kakav je osjećaj željeti uklopiti se, no cijelo vrijeme znati da to nikada nećeš moći postići. „No nakon što si pobjegao i upoznao Linu koja, usput rečeno, nije tvoja prava baka, tvoji pravi baka i djed su umrli.“ Ponovno ga pogledam i pitam se je li iznenađen što to znam, no on ništa ne odaje. „Uglavnom, ona te primila k sebi, nahranila te, obukla te, ona...“ „Spasila mi je život.“ Uzdahne i nagne se natrag na svojoj stolici, a njegovi dugački, preplanuli prsti trljaju oči. „Na više načina. Bio sam tako izgubljen, a ona...“ „Prihvatila te onakvog kakav doista jesi“ Kimnem i vidim cijelu priču pred sobom kao da sam tamo. „I tko je to?“ pita on, rukama prebačenim preko koljena, gledajući me. „Tko sam ja doista?“ Pogledam ga, ne zastajući kada kažem: „Dečko koji je tako pametan da je u drugom razredu završio srednju školu. Dečko s takvim nevjerojatnim sposobnostima medija da je pomogao 83
  • 84. stotinama ljudi i tražio vrlo malo zauzvrat. No ipak, unatoč svemu tome, ti si isto tako dečko koji je tako...“ Pogledam ga i krajevi usana mi se podignu. „Pa htjela sam reći lijen - no budući da doista želim ovaj posao, ipak ću reći opušten.“ Nasmijem se i lakne mi kada se i on nasmije sa mnom, „I da imaš izbora, ne bi više ni dana radio. Proveo bi ostatak vječnosti tražeći onaj jedan savršeni val.“ „Je li to metafora?“ pita on s nakrivljenim osmijehom na licu. „U tvojem slučaju ne.“ Slegnem ramenima. „U tvojem je slučaju je činjenica.“ On kimne, naginjući se natrag na stolici i gledajući me na način od kojeg mi trbuh zapleše. Ponovno se nagne, noge su mu čvrsto na podu, i kaže: „Kriv sam.“ Pogled mu je zamišljen i traži moj. „A sada kada više nema tajni, budući da si mi zavirila ravno u središte duše - moram pitati, vidiš li išta u mojoj budućnosti - možda neku plavušu?“ Promijenim položaj na svojoj stolici i počnem govoriti kada me prekine, „I mislim na blisku budućnost, tipa petak navečer. Hoće li Stacia ikada pristati izaći sa mnom?“ „Stacia?“ Glas mi pukne, a oči mi gotovo izlete iz glave. Toliko o pokeraškom licu kojim sam se hvalila. Gledam ga dok zatvara oči i trese glavom, ti dugi zlatni dreadlocksi pružaju tako lijep kontrast njegovoj prekrasnoj tamnoj koži. „Anastasia Pappas, zvana Stacia“, kaže, nesvjestan mojeg uzdaha olakšanja, a ja sam oduševljena što se radi o nekoj drugoj groznoj Staciji, a ne o onoj koju poznajem. Priključim se na energiju njezina imena i odmah znam da se nikada neće dogoditi - barem ne onako kako on misli. „Zaista želiš znati?“ pitam jer znam da bih ga mogla poštedjeti mnogo uzaludnog truda tako da mu odmah kažem, no sumnjam da doista želi čuti istinu kao što tvrdi. „Mislim, zar ne bi radije pričekao i vidio kako će se to odigrati?“ Pogledam ga, nadajući se da će se složiti. „To ćeš reći i svojim klijentima?“ pita, vraćajući se ponovno na posao. Odmahnem glavom i gledam ravno u njega. „Hej, ako su oni dovoljno blesavi da pitaju, ja sam dovoljno blesava da kažem.“ Nasmiješim se. „Stoga mislim da je pravo pitanje: koliko si ti blesav?“ Zastane, tako dugo oklijevajući da se počnem brinuti jesam li otišla 84
  • 85. predaleko. No zatim se nasmiješi i ustane sa svoje stolice s desnom rukom ispruženom. „Dovoljno blesav da te zaposlim. Sada znam zašto se nisi htjela rukovati prvi put.“ Kimne i stisne moju ruku nekoliko sekunda predugo. „To je jedno od najnevjerojatnijih čitanja koje sam ikada imao.“ „Jedno od?“ Podignem obrvu, hineći uvrijeđenost, posegnem za torbom i hodam uz njega. On se nasmije, krene prema vratima i pogledava me dok govori: „Svrati sutra ujutro, recimo oko deset?“ Zastanem jer znam da nema šanse da to učinim. „Što? Draže ti je dugo spavati? Dobro došla u klub.“ On slegne ramenima. „No vjeruj mi, ako ja mogu, možeš i ti“ „Ne radi se o tome.“ Zastanem, pitajući se zašto toliko oklijevam oko toga da mu kažem. Mislim, sada kada imam posao, što me briga što misli? Pogleda me, čeka, a pogled mu zbraja sekunde. „Radi se o tome - da imam nastavu.“ Slegnem ramenima i mislim kako nastava zvuči mnogo odraslije od škole, kao da sam na fakultetu ili tako nešto.“ On zaškilji i ponovno me pregleda. „Gdje?“ „Hm, u Bay Viewu“, promrmljam i trudim se ostati mirna dok to izovaram naglas. „U srednjoj školi?“ Oči mu se još više suze zbog nove informacije. „Opa, ti stvarno jesi vidovit.“ Nasmijem se, znajući da zvučim nervozno i glupo pa priznam: „Završavam treći razred.“ Pogleda me na trenutak - predugačak trenutak - zatim se okrene i otvori vrata. „Izgledaš starije“, kaže, a riječi su tako apstraktne da nisam sigurna jesu li namijenjene meni ili njemu. „Svrati kada budeš mogla. Pokazat ću ti kako se radi na blagajni i druge stvari po dućanu.“ „Želiš da prodajem stvari? Mislila sam da se samo bavim čitanjima?1' Iznenađuje me da mi se opis posla tako brzo proširio. „Kada ne budeš čitala, onda ćeš raditi vani. Je li to problem?“ Odmahnem glavom dok mi on pridrži vrata. „Samo - samo jednu stvar.“ Zagrizem usnicu, ne znajući kako da nastavim. „Pa zapravo dvije stvari. Prva - smeta li ti ako koristim drugo ime - mislim, za čitanja i te stvari? Živim s tetom i iako je ona totalno kul i to, ne zna baš za moje sposobnosti pa...“ „Budi tko god želiš.“ Slegne ramenima. „Bez brige. No budući da trebam 85
  • 86. početi ugovarati čitanja, tko želiš biti?“ Zastanem jer nisam dosad razmišljala o tome. Pitam se trebam li odabrati Rachel, po svojoj najboljoj prijateljici u Oregonu, ili nešto uobičajenije poput Anne, Jenny ili slično. No znam da ljudi uvijek očekuju da vidovnjaci budu što je dalje moguće od normalnog, pogledam prema plaži i odaberem treću stvar koju vidim nakon što sam odbacila drvo i teren za košarku pa kažem: „Avalon.“ Odmah mi se svidjelo kako zvuči. „Znaš, kao mjesto na otoku Catalina?“ On kimne i otprati me van pitajući me: „A druga stvar?“ Okrenem se, duboko udišući i nadajući se da će me poslušati kad mu kažem: „Možeš ti bolje od Stacije.“ On me pogleda, prelazeći pogledom po mojem licu i očito se prepuštajući istini, iako nije baš oduševljen što to čuje od mene. „Imaš ozbiljnu povijest zaljubljivanja u krive djevojke.“ Odmahnem glavom. „Znaš to, zar ne?“ Pričekam odgovor ili nekakvo priznanje za to što sam upravo rekla, no on samo slegne ramenima i odmahne mi. I dalje me gleda dok ide prema svojem automobilu i nema pojma da ga mogu čuti dok razmišlja. Kao da ne znam. 86
  • 87. Šestnaesto Onog trenutka kada se dovezem na prilazni put, Sabine me nazove na mobitel da mi kaže da slobodno naručim pizzu za večeru jer ona mora dokasna raditi. Iako dolazim u napast da joj kažem za svoj novi posao, ipak, to ne učinim. Mislim, očito je moram obavijestiti, ako ni zbog čega, onda zbog toga da se poštedim onog posla koji mi je namijenila, no ipak, nema šanse da priznam da sam dobila ovaj posao. Smatrat će to čudnim. Čak i ako izostavim sve o tome da će mi plaćati da radim čitanja (i vjerujte mi, nikada mi ne bi palo na pamet da to spomenem), ona će i dalje misliti da je posao u metafizičkoj knjižari čudan. Možda čak i šašav. Tko zna? Sabine je previše razumna i racionalna da ikada prihvati nešto takvo. Radije će živjeti u svijetu koji je čvrst i solidan, koji savršeno ima smisla, za razliku od onog pravog koji je sve samo ne to. I premda joj mrzim stalno lagati, stvarno ne vidim imam li drugog izbora? Jednostavno nema šanse da ikada sazna istinu o meni, a kamoli da ću raditi čitanja pod pseudonimom Avalon. Jednostavno ću joj reći da sam pronašla nekakav lokalni posao, na nekom normalnom mjestu poput obične knjižare ili možda čak u Starbucksu. Onda ću, naravno, morati pronaći način da potvrdim tu pričuu u slučaju da odluči provjeriti. Parkiram u garaži i krenem uza stepenice, nemarno bacim svoju torbu na krevet, a zatim pođem prema ormaru, skidajući majicu. Upravo krenem otkopčavati traperice, kada Damen kaže: „Ne obaziri se na mene, ja samo sjedim ovdje i uživam u pogledu.“ Prekrijem prsa rukama i srce mi lupa trostruko brže, dok Damen tiho i slatko zazviždi i nasmiješi mi se. „Nisam te vidjela. Nisam te ni osjetila, kad smo kod toga“, kažem i ponovno posegnem za majicom. „Valjda si bila previše smetena.“ Nasmiješi se, potapše mjesto pokraj sebe i lice mu se zgužva od smijeha kada navučem majicu prije nego što mu se pridružim. „Što radiš ovdje?“ pitam, no ne zanima me doista, samo mi je drago da sam ponovno pokraj njega. „Mislio sam, budući da Sabine radi dokasna...“ „Kako si...“ No zatim odmahnem glavom i nasmijem se. Naravno da zna. On može čitati svačije misli, uključujući moje, no samo kada ja to želim. Iako obično 87
  • 88. držim štit spuštenim i tako mu činim svoje misli dostupnima, sada jednostavno ne mogu. Imam osjećaj da moram objasniti, ispričati svoju stranu priče prije nego što mi on zaviri u glavu i sam donese zaključke. „Budući da nisi svratila nakon škole...“ Nagne se prema meni, očima tražeći moje. „Htjela sam ti dati malo vremena s blizankama.“ Privučem jastuk na svoj trbuh i prstom prolazim po šavu. „Znaš, kako biste se mogli naviknuti na to da ste skupa i - tako...“ Slegnem ramenima i sretnem njegov pogled, znajući da ne vjeruje toj priči ni na sekundu. „O, prilično smo naviknuti jedni na druge.“ Nasmije se. „Uvjeravam te u to.“ On odmahne glavom. „Bio je velik dan - vrlo aktivan i vrlo zanimljiv, u nedostatku bolje riječi. No nedostajala si nam.“ Nasmije se, očima mi pretražujući kosu, lice i usne, poput najslađeg dugog poljupca. „Bilo bi mnogo bolje da si bila s nama.“ Skrenem pogled, sumnjajući da je išta od toga istina. Promrmljam jedva čujno: „Mogu se kladiti.“ Dotakne mi bradu, natjera me da se okrenem prema njemu, a na licu mu se iščitava briga kada pita: „Hej, o čemu se radi?“ Stisnem usne i skrenem pogled, tako jako gnječeći jastuk da gotovo pukne i želeći da nisam ništa rekla jer sada trebam objašnjavati. „Samo sam...“ Odmahnem glavom. „Samo nisam sigurna da bi se blizanke složile.“ Slegnem ramenima. „One me manje-više krive za sve. I nije da nemaju pravo. Mislim...“ No prije nego što uspijem dovršiti, shvatim nešto - Damen me dodiruje Stvarno me dodiruje. Zaista. Bez rukavice, bez telepatskog zagrljaja, samo dobar stari kontakt kože ili barem gotovo kontakt. „Kako si...?“ Pogledam ga, a njegove oči zasjaje od smijeha kada vidi da razjapljenih usta gledam njegove gole ruke bez rukavica. „Sviđa ti se?“ Nasmiješi se, uhvati mi ruku i visoko je podigne dok gledamo kako tanak sloj energije, jedina stvar koja odvaja moju kožu od njegove, pulsira između nas. „Cijeli sam dan radio na tome. Ništa me neće držati podalje od tebe, Ever. Ništa.“ On kimne i uhvati moj pogled. Pogledam ga, um mi užurbano obrađuje mogućnosti, što bi sve to trebalo značiti. Uživam dok gotovo dodirujem 88
  • 89. njegovu kožu dok nas razdvaja samo najtanji veo čiste, vibrirajuće energije, nevidljiv svima osim nama. Iako donekle može zamijeniti uobičajeni nalet trnaca i topline, i iako se nikada neće moći usporediti s pravom stvari, tako mi nedostaje jednostavno biti s njim, ali uzimam što mogu. Nagnem se prema njemu i gledam kako se veo širi od naših glava do peta. Dopušta nam da ležimo skupa kao prije - ili barem gotovo kao prije. „Mnogo bolje.“ Nasmiješim se dok mi ruke lutaju njegovim licem, rukama, prsima. „Da ne spominjem kako je manje sramotno od crne kožnate rukavice.“ „Sramotno?“ Odmakne se i pogleda me s lažnim izrazom bijesa na licu. „Daj.“ Nasmijem se. „Čak i ti moraš priznati da je to bilo potpuni modni promašaj. Mislila sam da će Milesa strefiti kap svaki put kada bi ih ugledao“, promrmljam i udahnem njegov predivni, topli, mošusni miris dok gnijezdim lice uz njegov vrat. „I, kako si to učinio?“ Moje usne okrznu njegovu kožu, čeznući da okuse svaki centimetar. „Kako si uhvatio čaroliju Ljetozemlja i donio je natrag ovamo?“ „Nema to nikakve veze s Ljetozemljem“, šapne dok mu se usne nalaze na rubu mojeg uha. „To je samo čarolija energije. Osim toga već bi trebala znati da sve što možeš učiniti tamo, možeš i ovdje.“ Gledam ga, prisjećajući se Ave i svega onog detaljnog zlatnog nakita i tli dizajnerske odjeće koje je tamo znala manifestirati i kako se uvijek uzrujavala kada ne bi preživjeli povratak doma. No prije nego što to uopće uspijem spomenuti, kaže: „Premda je istina da stvari koje su tamo manifestirane ne mogu biti prenesene ovamo, ako shvatiš kako čarolija funkcionira, ako uistinu shvatiš kako je sve doista napravljeno od energije, nema razloga da te iste stvari manifestiraš ovdje. Poput tvojeg Lamborghinija, recimo.“ „Ne bih ga baš nazvala mojim Lamborghinijem“, kažem i obrazi mi porumene unatoč činjenici da je donedavno i on volio egzotični automobile. „Vratila sam ga istog trena kada mi više nije trebao. Mislim, nije da sam ga zadržala.“ On se nasmiješi, zaroni ruke u moju kosu i pogladi krajeve vrhovima prstiju. „Usavršio sam se dok sam manifestirao stvari za blizanke.“ „Kakve stvari?“ pitam, pomičući se tako da ga bolje vidim, no odmah mi pažnju odvrati pogled na njegove usne i prisjetim se kako su znale biti tople i svilene na mojima, pitam se hoće li nam ovo novo energetsko polje dopustiti da to ponovno doživimo. 89
  • 90. „Sve je počelo LCD televizorom.“ Uzdahne. „Ili, bolje rečeno, televizorima jer su na kraju zahtijevale jedan za svaku od njihovih soba plus još dva za dnevni boravak koji će dijeliti. I nedugo nakon što sam ih uključio, sjele su gledati i nakon ni pet minuta bile su preplavljene prizorima stvari bez kojih ne mogu živjeti.“ Zaškiljim, iznenađena što to čujem to jer mi se činilo da blizankama nikada nije bilo stalo do materijalnih stvari u Ljetozemlju, no možda se radi o tome da materijalne stvari izgube na vrijednosti kada možeš manifestirati sve što poželiš. Valjda su zbog gubitka čarolije postale poput svih ostalih žude za svime što im je nadohvat ruci. „Vjeruj mi, one su san svakog oglašivača.“ Nasmiješi se i zavrti glavom. „Pale su ravno na to poželjno tržište mladih od trinaest do trideset!“ „Osim činjenice da ti nisi zapravo kupio nijednu tu stvar, zar ne. Samo si zatvorio oči i stvorio ih. Nije baš isto kao odlazak u dućan, peglanje kartice. Zapravo, imaš li ti uopće kreditnu karticu?“ Nikad nisam vidjela ni da nosi novčanik, a kamoli hrpicu plastike. „Nemam potrebe.“ Nasmije se, prstom prelazeći preko ruba mojeg nosa prije nego što usnama dotakne vrh. „No iako zapravo ne izlazim van kupiti sve te stvari, kako si ljubazno spomenula...“ Nasmiješi se „To ne čini te reklame ništa manje učinkovitima, to sam htio reći.“ Uzmaknem jer znam da očekuje da se nasmijem ili barem odgovorim nešto lakomisleno, no ne mogu. Iako mrzim kada ga razočaram, svejedno odmahnem glavom i kažem: „U svakom slučaju, trebaš biti oprezan.“ Promijenim položaj tijela kako bih ga mogla bolje gledati. „Nebi ih smio toliko razmaziti ili učiniti da se osjećaju tako udobno da ne požele otići.“ Zažmiri prema meni, očito ne shvaćajući što želim reći i požurim objasniti. „Želim reći da trebaš imati na umu da je boravak kpd tebe privremeno rješenje. Naš je glavni cilj brinuti se o njima dok im ne povratimo čaroliju i vratimo ih u Ljetozemlje gdje i pripadaju.“ Prevrne se na leđa i zagleda u strop. Okrene se licem prema meni i govori: „Što se toga tiče.“ Zadržim dah i pogledam ga, a želudac mi se malčice stisne. „Razmišljao sam...“ On zaškilji. „Tko kaže da one pripadaju Ljetozemlju?“ Opirem se i s usana mi krene argument kada on podigne prst i zaustavi me. „Ever, pitanje hoće li se vratiti ili ne, pa, ne misliš li daje to nešto o čemu 90
  • 91. bi one trebale odlučiti? Nisam siguran da smo mi ti koji trebaju donositi te odluke.“ „Ali mi ne biramo“, kažem nemirnim i oštrim glasom. „To je ono štoone žele! Ili su barem tako rekle one noći kada sam ih pronašla. Bile su bijesne na mene, krivile su me za gubitak svoje čarolije, zato što sam ih napustila ili me barem Rayne krivila; Romy - pa Romy, je jednostavno bila Romy.“ Slegnem ramenima. „No ipak. Želiš li reći da se to promijenilo?“ Zatvori oči na trenutak prije nego što nam se pogledi opet sretnu. „Nisam siguran da one u ovom trenutku uopće znaju što žele“, kaže on. „Malo su zatečene, uzbuđene su zbog mogućnosti koje im donosi boravak ovdje, no ipak previše uplašene da zakorače van. Samo mislim bismo im trebali dati malo vremena i prostora i biti otvorena uma i mogućnosti da ostanu malo dulje nego što je planirano. Ili barem dok se potpuno ne prilagode i budu spremne same odlučivati. Osim toga, dugujem im, to je najmanje što mogu učiniti. Nemoj zaboraviti da su mi pomogle da te pronađem.“ Teško progutam i skrenem pogled, rastrgana između želje za dobrobit blizanki i brige oko toga kako će to utjecati na Damena i mene. Mislim, tu su manje od jednog dana, a ja već žalim za svojim pristupom Damenu, što je totalno sebičan način gledanja na dvoje ljudi u nevolji. Ipak, mislim da čovjek ne treba biti vidovit da bi znao da će uz njih ih dvije koje zahtijevaju svakojaku pomoć, trenuci poput ovog - kada smo Damen i ja sami - biti vrlo rijetki. „Tada ste se prvi put upoznali? U Ljetozemlju?“ pitam i čini mi se da se sjećam da je Rayne rekla nešto o tome kako je Damen pomogao njima, a ne obrnuto. Damen zatrese glavom i pogled mu je prikovan za moj kada kaže: „Ne, to je samo prvi put da ih vidim nakon dugo vremena. Zapravo se dugo poznajemo - još iz Salema.“ Pogledam ga razjapljeniih usta i pitam se je li bio tamo tijekom suđenja, iako on to brzo odbaci. „To je bilo upravo prije nego što su neprilike počele i ja sam samo bio u prolazu. One su upale u neke nevolje i nisu se znale vratiti kući pa sam ih povezao u svojoj kočiji, a njihova teta nije znala ništa o tome.“ Nasmije se. I upravo želim dati neki mali usrani komentar, nešto o tome kako ih tetoši i potpomaže od samog početka, kada on kaže: „Život im je bio iznimno težak - izgubile su sve što su ikada poznavale i voljele u vrlo mladoj dobi - sigurno se možeš poistovjetiti s tim? Znam da ja 91
  • 92. mogu.“ Uzdahnem, osjećajući se malenom, sebičnom i posramljenom što me uopće treba podsjećati na to. Odlučna da ostanem pri praktičnoj strani, kažem: „Ali tko će ih odgajati?“ Nadam se da će djelovati kao da su moje brige mnogo manje vezane za mene, a više za njih. Mislim, s tom svojom neviđenom čudnošću, a da i ne spominje njihovu totalno bizarnu prošlost, kamo bi otišle? Tko bi se uopće mogao brinuti o njima? „Mi ćemo se brinuti o njima.“ Damen se preokrene na bok i ponovi me natjera da se okrenem prema njemu. „Ti i ja. Zajedno. Mi smo jedini koji to mogu.“ Uzdahnem, želeći se okrenuti i otići, no privlači me toplina njegovog prožimajućeg pogleda. „Nisam baš sigurna da smo sposobni za roditeljstvo.“ Slegnem ramenima, ruka mi se kreće preko njegova ramena, izgubi se u klupku njegove kose. „Ni za to da budemo uzori, staratelji, bilo što. Premladi smo!“ dodam, misleći da je to dobar i valjan argument očekujući bilo kakvu reakciju osim smijeha koji uslijedi. „Premladi?“ Odmahne glavom. „Govori u svoje ime! Ja sam tu neko vrijeme, znaš. Dovoljno dugo da se kvalificiram kao dostojan staratelj blizankarna. Osim toga“, nasmiješi se, „koliko to može biti teško?“ Zatvorim oči i zavrtim glavom, prisjetivši se svojih slabih pokušaja da usmjerim Riley i u ljudskom i u obliku duha te kako sam očajni podbacila. I, da budem iskrena, jednostavno nisam sigurna da se to da ponovno prolaziti „Nemaš pojma u što se upuštaš“, kažem mu. „Ne možeš ni zamisliti što znači usmjeravati dvije svojeglave trinaestogodišnjakinje. Kao da pokušavaš voditi mačke u stadu - potpuno nemoguće.“ „Ever“, kaže on tihim i nagovarajućim glasom, odlučan u tome da me smiri i rastjera sve tamne oblake. „Znam što te doista muči, Vjeruj mi, znam. No samo još pet godina dok ne postanu punoljetne i osamostale se, a zatim ćemo biti slobodni činiti što želimo. Što je pet godina u usporedbi s vječnošću?“ No ja ponovno odmahnem glavom, odbijajući da me pokoleba. „Ako se osamostale“, kažem. „Ako. Vjeruj mi, ima dosta klinaca koji ostanu i motaju se po kući dugo nakon toga.“ „Da, no razlika je u tome što im ti i ja to nećemo dopustiti.“ On se nasmiješi, njegove me oči gotovo mole da se opustim te da se i ja nasmiješim. 92
  • 93. „Poučit ćemo ih svoj čaroliji koja će im biti potrebna da steknu samostalnost i same se snađu. Zatim ćemo ih otpraviti i sami otići nekamo.“ I zbog načina na koji se nasmiješi, zbog načina na koji se zagleda u moje oči i zagladi kosu s mojeg lica, gotovo mi je nemoguće ostati ljuta na njega, nemoguće mi je trošiti još više vremena na takvu temu kada mi je tijelo tako blizu njegova. „Pet godina nije ništa kada već živiš šesto“, kaže on, a usne su mu kod mojeg obraza, vrata, uha. Privijem se bliže, znajući da je u pravu, unatoč činjenici da je moje mišljenje drugačije od njegova. Budući da nisam provela više od dvadeset godina ni u jednoj od inkarnacija, pet godina čuvanja blizanki čini mi se kao cijela vječnost. Privuče me k sebi, rukama čvrsto stegnutima oko mene, tješeći me na način koji bih htjela da zauvijek traje. „Dobro smo?“ šapne on. „Jesmo li završili s time?“ Kimnem, pritišćući tijelo jače uz njega, bez potrebe za riječima. Jedina stvar koju sad želim, jedina stvar zbog koje ću se osjećati bolje je utješan osjećaj njegovih usana. Premjestim tijelo tako da prekriva njegovo, prilagođavajući se konturi njegovih prsa, dolini njegova torza, masi blizu njegovih kukova. Srca nam lupaju savršeno usklađeno, jedva sam svjesna tankog vela energije koja pulsira između nas dok spuštam usne na njegove - pritišću se, gutaju i gnječe zajedno - tjedni žudnje izlaze na površinu - sve dok spajanje mojeg tijela s njegovim ne postane jedino što želim. On zastenje tihim, iskonskim zvukom koji dolazi iz dubine, rukama se uhvati za moj struk, privlačeći me bliže dok između nas ne ostanu jedino dva kompleta odjeće koje treba skinuti. Petljam po njegovu rasporku dok on navlači moju majicu, dah nam se spaja u kratkim, isprekidanim izdisajima, dok nam se prsti žure najviše što mogu ipak ne uspijevajući biti dovoljno brzi. Upravo kada otkopčam njegove traperice i krenem ih spuštati, shvatim da smo se toliko približili da je veo energije istisnut. „Damene!“ zadahnem i gledam ga kako skače s kreveta, dah mu izlazi tako teško i brzo da ne može dovršiti riječi. „Ever-ja...'' Zavrti glavom. „Žao mi je - mislio sam da je sigurno - nisam shvatio...“ Posegnem za majicom i pokrijem se, rumenih obraza i užarenu nutrine, znajući da je u pravu i da ne možemo riskirati - ne možemo priuštiti da nas 93
  • 94. tako ponese. „I meni je žao - mislim - mislim da sam ga ja odgurnula i...“ Sagnem glavu i pustim kosu da mi padne na lice, osjećajući se malo i kao da sam pod povećalom, sigurna da sam ja kriva. Madrac se nagne kada se on vrati pokraj mene, veo se potpuno obnovio, a on mi podigne bradu i natjera me da ga ponovno pogledam. „Nisi ti kriva - ja - izgubio sam fokus - tako sam se zanio tobom da ga nisam mogao zadržati.“ „U redu je. Stvarno“, kažem. „Nije. Stariji sam od tebe - trebao bih imati više kontrole...“ Zavrti glavom i zabulji se u zid stisnute čeljusti, daleka pogleda i oči mu se odjednom suze dok se okreće natrag prema meni i kaže: „Ever - kako i znamo da je ovo uopće istinito?“ Zaškiljim, nemam pojma na što misli. „Kakav dokaz imamo? Kako znamo da se Roman samo ne igra nama i malo se zabavlja na naš račun?“ Duboko udahnem i slegnem ramenima, shvaćajući da nemam nikakvih dokaza. Oči nam se susretnu dok u glavi vrtim prizor onog dana, sve do kraja kada sam dodala svoju krv u mješavinu i natjerala Damena da pije, shvatim da je jedini dokaz koji imam Romanova vrlo nepouzdana riječ. „Tko kaže da ovo uopće drži vodu?“ Oči mu se rašire kada počne formirati ideju. „Roman je lažljivac - nemamo razloga da mu vjerujemo.“ „Da, ali - nije da to možemo provjeriti. Mislim, što ako nije sve samo velika igra, što ako drži vodu? Ne možemo riskirati - zar ne?“ Damen se nasmije, ustajući iz kreveta i krećući prema mojem stolu gdje zatvori oči i manifestira veliku bijelu svijeću u raskošnom zlatnom svijećnjaku, oštar srebrni bodež s velikom glatkom oštricom i ručkom optočenom kristalima i draguljima te ogledalo sa zlatnim okvirom koje položi pokraj sebe dok me zove da mu se pridružim i govori: „Inače bih dao dami prednost - no u ovom slučaju...“ Drži ruku nad staklom i podigne bodež, prinoseći oštricu dlanu i prateći krivulju svoje crte života, gledajući kako mu krv teče na ogledalo, skuplja se i koagulira, zatim zatvori oči i pali svijeću. Rana je već zacijeljela do trenutka kada prolazi oštricom kroz plamen, čisteći i pročišćujući prije nego što mi je doda i nagovara me da učinim isto. Nagnem se prema njemu, duboko udišući dok brzo režem svoje meso. U prvom se trenu trznem zbog oštrog i bolnog uboda, a zatim fascinirano gledam kako mi krv curi iz dlana na ogledalo i polako se šulja prema 94
  • 95. njegovoj. Stojimo skupa, mirni, čak i ne dišemo, gledajući kako se dvije jarkocrvene mrlje susreću, miješaju i srastaju - savršen prikaz kako se spaja naša genetika - upravo ono na što nas je Roman upozorio. Čekamo da se nešto dogodi, neka vrsta katastrofalne kazne zbog onoga što smo oboje učinili - no ništa se ne dogodi - nema nikakve reakcije. „Pa vidi ti vraga...“ kaže Damen i sretne moj pogled. „U redu je! Savršeno...“ Riječi mu prekine iznenadan bljesak i cvrčanje kada nam krv počne kipjeti i stvarati toliko topline da ogroman oblak dima eksplodira s ogledala i ispuni zrak - pucketa i prska dok krv sasvim ne ispari. Ostaje samo tanak sloj prašine na spaljenom ogledalu. Točno bi se to dogodilo Damenu da se naš DNK spoji. Razjapimo usta bez riječi, ne znajući što da kažemo. No riječi više nisu potrebne, značenje je jasno. Roman se ne igra. Njegovo je upozorenje stvarno. Damien i ja nikada nećemo moći biti skupa. Osim ako ne platim njegovu cijenu. „Pa.“ Damen kimne, trudeći se izgledati mirno, iako mu se na licu jasno vidi zapanjenost. „Očito Roman nije ni približno onakav lažljivac za kakvog sam ga optužio - barem ne u ovom slučaju.“ „Što također znači da ima protuotrov - i sada samo trebam...“ No ne uspijem dovršiti prije nego što me Damen prekine. „Ever, molim te, nemoj ulaziti u to. Samo mi učini uslugu i drži se podalje od Romana. Opasan je i neuravnotežen i ne želim da si igdje blizu njega, dobro? Samo...“ Odmahne glavom i prođe rukom kroz kosu, ne želeći da vidim koliko je zapravo uznemiren, pa krene prema vratima i kaže: „Samo mi daj malo vremena da smislim što ćemo. Smislit ću način.“ Pogleda me, tako potresen tim događajima da je odlučan u tome da se drži podalje. Manifestira jedan crveni tulipan u moj zacijeljeni dlan umjesto poljupca pa krene niza stepenice i kroz vrata. Sĸen: gig@, naнica OCR i obrada: nєla012(эдєς) www.b@lkanдownŀoad.org 95
  • 96. Sedamnaesto Sedamnaesto aest Sljedeći dan kada sam se vratila doma nakon škole, Haven je na mojim stjenicama s razmazanom maškarom oko očiju, tamnoplavim šiškaka koje joj mlitavo padaju na lice i hrpicom zamotanom u deku koju čvrsto drži u rukama. „Znam da sam trebala nazvati.“ Brzo ustane, lice joj je crveno i natečeno dok šmrca. „Valjda nisam znala što da radim pa sam došla ovamo.“ Raširi deku i pokaže mi krupnu crnu mačku s nevjerojatnim zelenim očima koja djeluje vrlo slabašno. „Tvoj je?“ Pogledam jedno pa drugo i primijetim da su im oboma aure istrošene i blijede. „Ona“ Haven kimne, petljajući po deki i podižući je natrag prema prsima. „Nisam znala da imaš mačku.“ Zaškiljim, želeći joj pomoći, no ne znam što da radim. Moj je tata bio alergičan pa smo uvijek imali pse. „Zato danas nisi bila u školi?“ Ona kimne, prateći me do kuhinje gdje uzmem bocu vode i ulijem je u zdjelicu. „Koliko je dugo imaš?“ pitam i gledam je kako stavlja mačku u krilo i prinosi joj zdjelu k licu. No mačku to ni najmanje ne zanima i brzo se okrene. „Nekoliko mjeseci.“ Slegne ramenima, odustane od vode i pogladi vrh njezine glave. „Nitko ne zna. Pa, osim Josha, Austina i spremačice koja se zaklela na tajnost, nitko drugi. Mama bi mi poludjela. Bože sačuvaj da joj stvarna živuća stvar pokvari dizajnersku dekorativnu shemu.“ Odmahne glavom. „Živi u mojoj sobi, većinom pod krevetom. No ostavim prozor odškrinut kako bi povremeno mogla izaći i lutati. Mislim, znam da navodno dulje žive ako su unutra, no kakav je to život?“ Pogleda me, a njezina uobičajeno jarka i sunčana aura postala je siva od brige. „Kako se zove?“ Povirim prema mački, šapćem i pokušavam sakriti svoju zabrinutost. Koliko vidim, neće još dugo. „Sreća.“ Kutovi njezinih usana blago se uzdignu dok gleda jednu pa drugu. „Tako sam je nazvala jer je sretna - barem se tada tako činilo, Pronašla sam je pod svojim prozorom prvi put kada smo se Josh i ja poljubili. Činilo mi se to vrlo romantičnim.“ Slegne ramenima. „Poput dobrog znaka. No sada...“ Odmahne glavom i skrene pogled. „Možda mogu pomoći“, kažem i počne mi se stvarati ideja. Nisam 96
  • 97. sigurna da će djelovati, no ipak, po onome što vidim, čini mi se da nemam što izgubiti. „Nije baš mače. Sada je već starica. Veterinar mi je rekao da je držim na udobnom što dulje mogu. I bila bih je ostavila doma jer joj se jako sviđa pod mojim krevetom, no mama je odlučila preurediti sve spavaćoj sobe, iako moj tata prijeti da će prodati kuću, i sada je dekorater tamo zajedno s agentom za nekretnine, svi se svađaju i kuća je u rasulu. Budući da Josh ide na audicije za novi bend, a Miles se sprema za večerašnji nastup, palo mi je na pamet da dođem ovamo.“ Pogleda me. „Nije da si mi bila posljednji izbor.“ Trzne se, shvativši što je upravo rekla. „Radi se o tome da si uvijek bila tako zaokupljena Damenom i nisam ti htjela smetati. No ako si zauzeta, ne moram ostati. Mislim, ako ti on dolazi, mogu samo...“ „Vjeruj mi.“ Naslonim se na šank i odmahnem glavom. „Damen ti je...“ Buljim u zid, pitajući se kako da to kažem. „Damen je vrlo zauzet u posljednje vrijeme. Pa sumnjam da će uskoro svratiti.“ Pogledam nju i Sreću, čitam joj auru i znam da je uzrujanija nego što se čini. Iako znam da to nije u redu ni etički ni bilo kako, iako znam da je to životni krug i da se ne smijem petljati u to, ne mogu podnijeti da mi prijateljica tako pati, ne kada mi u torbi sjedi pola bočice eliksira! „Samo sam... tužna!' Uzdahne i počeše Sreću ispod brade. „Mislim, očito je proživjela lijep, dug život i to sve, no ipak. Zašto mora biti tako tužno kada tome dođe kraj?“ Slegnem ramenima, jedva je slušajući, a glava mi bruji od potencijala nove ideje. „Toliko je čudno kako je jedne minute sve u redu - ili možda i nije u redu - no ipak, barem si ovdje. Zatim u sljedećem trenutku - nema te. Poput Evangeline. Nitko te više nikada ne vidi i ne čuje za tebe.“ Zabubnjam prstima po granitnom šanku, znajući da to nije baš tačno, no ne želeći to pobijati. „Valjda jednostavno ne shvaćam poentu. Mislim, zašto bismo se uopće vezali uz išta kada pod A: to nikada ne potraje i pod B: boli ko sam vrag kada završi?“ Odmahne glavom. „Jer ako sve ima svoj kraj, ako sve ima određeni početak, sredinu i kraj, zašto bismo uopće započinjali? Koja je svrha ako sve vodi kraju?“ Otpuhne šiške iz očiju i pogleda me. „I ne mislim na smrt kao...“ Kimne glavom prema svojoj mački. „Iako tako svi završimo - bez obzira na to koliko se borili.“ Pogledam nju pa Sreću, kimajući glavom kao da sam prisutna. Kao da sam poput svih ostalih. Čekam svoj red u dugačkom morbidnom redu. 97
  • 98. „Mislim na smrt više na metaforički način. Na način: ništa ne traje zauvijek, znaš? Jer to je istina, ništa ne traje. Ništa. Ništa.“ „Ali Haven...“ krenem, no zaustavim se istog trena kada mi dobaci pogled koji je namijenjen da me ušutka. „Čuj, prije nego što mi pokušaš prodati sve te gluposti koje jedva čekaš izgovoriti o vedroj strani, nabroji mi jednu stvar koja nema kraj.“ Suzi oči na način koji me uznemiri i počnem se pitati zna li ona za mene i pokušava li me nekako namamiti. Zatim duboko udahnem i ponovno je pogledam, jasno je da se ona bori sa svojim kompletom demona, a ne sa mnom. „Ne može, je 1' da?“ Zavrti glavom. „Osim ako nisi htjela reći Bog ili vječna ljubav ili što god, no ionako ne pričam o tome. Mislim, Sreća umire, roditelji su mi pred razvodom i, budimo iskreni, Josh i ja ćemo i kad tad završiti. I ako je to samo neizbježna činjenica, onda...“ Ona odmahne glavom i obriše nos. „Pa... bolje mi je preuzeti kontrolu nad situacijom i biti ona koja će odlučiti kada će to biti. Povrijediti ga prije nego što on povrijedi mene. Jer dvije stvari su sigurne, pod A: završit će i pod B: netko će sigurno biti povrijeđen. I zašto bih ja bila taj netko?“ Skrene pogled, nos joj curi, a usne su joj iskrivljene. „Zapamti moje riječi, od ovog trenutka, ja sam cura od teflona. Sve klizi s mene, ništa ne ostaje.“ Pogledam je i osjećam da to nije baš cijela priča, no voljna sam joj vjerovati na riječ. „Znaš što? Imaš pravo. Imaš potpuno pravo“, kažem i vidim kako iznenađeno podiže pogled. „Sve ima kraj.“ Sve osim Romana, Damena i mene! „I također imaš pravo da ćete ti i Josh u nekom trenutku završiti, i ne samo zbog toga što svemu dođe kraj, kao što ti kažeš, nego i zbog toga što stvari tako idu. Većina veza iz srednja škole ne potraje nakon mature.“ „Tako vidiš i sebe i Damena?“ Čeprka po Srećinoj deki dok me gleda. „Da nećete potrajati dulje od maturalne večeri?“ Stisnem usne i skrenem pogled, znajući da sam manje-više najgora lažljivica na svijetu kada kažem: „Ja - pokušavam ne razmišljali o tome prečesto. No htjela sam reći da samo zato što nešto završava, to ne znači da je to loše ili da će netko sigurno biti povrijeđen ili da se to uopće nije ni trebalo dogoditi. Jer ako nas svaka stepenica dovodi do sljedeće, kako ćemo onda ikamo stići, kako ćemo rasti ako izbjegavamo sve što nas može povrijediti?“ Pogleda me, jedva primjetno kimajući, kao da vidi što želim reći, no neće potpuno priznati. „Pa nemamo baš nekog izbora nego nastaviti, jednostavno se baciti van 98
  • 99. i nadati se najboljem. I tko zna, možda čak usput ponešto i naučimo! Pogledam je, znam da nije baš sasvim uvjerena pa nadodam: „Valjda pokušavam reći da ne možeš pobjeći samo zato što nešto neće potrajali, Moraš izdržati i pustiti da se stvari same odvijaju. To je jedini način da ikako napreduješ.“ Slegnem ramenima, želeći da sam malo rječitija, no to je to. „Razmisli o tome, da nisi spasila mačku, da nisi rekla da kada te Josh pozvao van - pa, ima mnogo predivnih trenutaka koje bi propustila.“ Pogleda me, još uvijek se želeći prepirati, no ne kaže ni riječ. „Josh je vrlo drag dečko i lud je za tobom. Mislim da ga ne bi trebala tako brzo odbaciti. Osim toga“, kažem, znajući da me čuje, iako me ne sluša doista, „ne bi trebala donositi takve odluke kada si pod takvim stresom.“ „Što je onda sa selidbom? Je li to dovoljno dobar razlog?“ „Josh se seli?“ zaškiljim. Nisam to predvidjela. Ona odmahne glavom, češući Sreću po mjestu između ušiju dok govori: „Ne Josh, nego ja. Moj tata stalno govori o tome da će prodati kuću, no ne bi ni mene ni Austina pitao što mislimo o tome.“ Pogledam je, dolazeći u napast da joj zavirim u glavu i sama gledam, no ipak ostanem pri svojem ranijem obećanju da neću zadirati privatnost svojih prijatelja. „Ono što zasigurno znam jest da često spominju izraz preprodajna vrijednost.“ Odmahne glavom i pogleda me dok govori: „No znaš što to zapravo znači ako je išta od toga doista istina? To znači da sljedeće godine neću ići u Bay View. Neću moći maturirati sa svojim razredom. Neću pohađati nijednu srednju školu u okrugu Orange, što se toga tiče.“ „Neću to dopustiti“, kažem i ne mičem pogled s nje. „Nema šanse ida odeš. Moraš maturirati s nama...“ „Pa, to je sve lijepo.“ Slegne ramenima. „No nisam sigurna da ti to možeš zaustaviti. To je izvan našeg dometa, ne misliš li?“ Gledam nju pa mačku, znajući da nije sve izvan mojeg dometa, Pronalazak protuotrova za Damena? Možda. Pomoći najboljoj prijateljici da ostane u svojem gradu i da spasi svoju mačku? Ne baš. Mogu mnogo toga učiniti. Mnogo. No ipak je samo pogledam i kažem: „Nešto ćemo smisliti. Samo mi vjeruj, OK? Možda se možeš useliti k meni i Sabini?“ Kimam kao da to i mislim, iako Sabine nikada ne bi pristala. No ipak moram nešto predložiti i ponuditi nekakvu utjehu, jer nije da mogu reći ono što mislim učiniti. „To bi učinila?“ zaškilji. „Stvarno?“ „Naravno.“ Slegnem ramenima. „Što god treba.“ 99
  • 100. Teško proguta i pogleda oko sebe, odmahujući glavom dok govori: „Znaš da nikada ne bih prihvatila tu ponudu, no ipak je lijepo znati da si mi najbolja prijateljica unatoč svim našim poteškoćama.“ Zaškiljim jer sam uvijek pretpostavljala da je to Miles, a ne ja. „Pa, ti i Miles.“ Nasmije se. „Mislim, mogu imati dvoje najboljih prijatelja - nasljednika i zamjenika, kao što kažu.“ Ponovno obriše oči, vrteći glavom dok dodaje: „Kladim se da grozno izgledam, zar ne? Hajde, reci mi, mogu to podnijeti.“ „Ne izgledaš grozno“, kažem i pitam se zašto je odjednom brine njezin izgled. „Izgledaš tužno. To je velika razlika. Osim toga zar je važno?“ „Važno je ako razmišljaš o tome trebaš li me zaposliti.“ Slegne ramenima. „Imam razgovor za posao, no nema šanse da mogu ići ovakva. Ne mogu ni ponijeti Sreću.“ Pogledam mačku, promatrajući kako joj polako ponestaje životne energije; znajući da moram brzo djelovati, prije nego što bude prekasno. „Ja ću je pričuvati. Ionako nije da idem nekamo.“ Pogleda me i nećka se oko toga treba li ostaviti svoju jadnu, umiruću mačku kod mene ili ne. No samo kimnem, prilazeći njezinoj strani šanka i podižući Sreću iz njezina naručja dok govorim: „Ozbiljno. Slobodno idi učiniti što trebaš, a ja ću je pripaziti.“ Nasmiješim se, nagovarajući je da se složi. Oklijeva, gledajući mene i Sreću te prekopa svoju preveliku torbu, tražeći malo, ručno ogledalo. Zatim ovlaži prst i obriše tragove maškare s obraza. „Ne bih se trebala dugo zadržati.“ Ugrabi crnu olovku i nacrta debelu, zamrljanu crtu oko svakog oka. „Možda sat? Najviše dva?“ Pogleda me i zamijeni olovku rumenilom. „Samo je trebaš držati i dati joj vode ako želi. No vjerojatno neće htjeti. Sada ne želi gotovo ništa.“ Premaže usne sjajilom i namjesti šiške prije nego što prebaci torbu preko ramena i krene prema vratima. Uđe u automobil, zatim se okrene prema meni i kaže: „Hvala. Treba mi ovaj posao više nego što misliš. Moram počeli štedjeti lovu kako bih se mogla osamostaliti poput Damena. Dosta mi je ovog sranja.“ Pogledam je, no nisam sigurna što da kažem. Damenova je situacija jedinstvena. Uopće nije onako kako se čini. „I da, znam, vjerojatno se neću moći uzdržavati baš na isti način kao i Damen, no ipak bih radije živjela negdje u nekoj šugavoj garsonjeri, nego bila u nemilosti impulzivnih odluka i hirova svojih roditelju. Uglavnom, jesi li sigurna da ti je to OK?“ 100
  • 101. Kimnem i privijem Sreću bliže, moleći je u glavi da izdrži samo još malo dok joj ne uspijem pomoći. Haven ubaci ključ u bravu i motor se pokrene kada ona kaže: „Obećala sam Romanu da neću zakasniti. Ako se požurim, možda dođem na vrijeme.“ Provjeri kako izgleda u retrovizoru dok ubacuje u rikverc, „Roman?“ zaledim se i izraz lica pretvori mi se u čistu paniku, no ne mogu ga promijeniti. Ona slegne ramenima i izlazi u rikverc iz mojeg dvorišta, govoroći: „On je taj koji mi je sredio razgovor.“ Maše mi dok nestaje niz ulicu ostavljajući me s umirućom mačkom u naručju i bez riječi upozorenja. 101
  • 102. Osamnaesto „Ni možeš to učiniti“, kaže on, jedva otvarajući vrata, a već odmahujući glavom. „I ne znaš zašto sam došla.“ Namrštim se, privijajući Sreću čvrsto na grudi i želeći da nisam došla ovamo. „Mačka umire i želiš znati je li u redu da je spasiš, a ja ti govorim da nije. Ne možeš to učiniti.“ Slegne ramenima i čita situaciju više nego moj um, koji sam namjerno blokirala kako on ne bi mogao vidjeti moj posjet Romanu jer bi zbog toga stvarno poludio. „Pod ne možeš misliš nije moguće? Kao da eliksir neće djelovati na životinju? Ili ne možeš u moralnom smislu kao nemoj glumiti Boga, Ever?“ „Zar je bitno?“ Podigne obrvu, stane u stranu i pusti me unutra. „Naravno da je važno“, šapnem, a s gornjeg se kata čuje buka televizije, dnevna doza reality showa za blizanke. On krene u dnevni boravak, bacajući se na kauč i tapšući mjesto pokraj sebe. Iako me nervira način na koji se ponaša, uopće mi ne daje priliku da objasnim, ipak mu se pridružim, namjestim deku i nadam se da će ga jedan pogled na Sreću uvjeriti. „Samo mislim da ne bi trebao žuriti sa zaključkom“, kažem, namjestivši se tako da sam okrenuta prema njemu. „Nije tako jednostavno kao što misliš. Nije sve crno-bijelo, većinom je sve sivo.“ Nagne se prema meni, pogled mu postaje blaži dok pomiče prst naprijed-natrag ispod Srećine krznate brade. „Žao mi je, Ever. Stvarno.“ Pogleda me prije nego što uzmakne. „No čak i da eliksir djeluje - usput rečeno, nisam siguran da bi djelovao jer to nikad nisam pokušao na životinji, no čak i da djeluje...“ „Stvarno?“ pogledam ga, iznenađena što to čujem. „Nikad nisi imao ljubimca od kojeg se nisi mogao oprostiti?“ Moj pogled prijeđe preko njega i upija ga. „Nijednog kojeg nisam mogao izgubiti, ne.“ Odmahne glavom. Suzim oči, nesigurna kako da se osjećam u vezi s tim. „Ever, u moje vrijeme nismo se ovako odnosili prema kućnim ljubimcima. I nakon što sam popio eliksir, nisam htio posjedovati ništa za što bih se mogao vezati.“ Kimnem, primjećujući način na koji gleda Sreću i nadajući se da ima prostora za pregovore. 102
  • 103. „Dobro. Nema ljubimaca. Shvatila sam“, kažem, „No možeš li shvatiti da netko može postati tako privržen svojoj maci da ne može podnijeti rastanak?“ „Pitaš me shvaćam li što znači privrženost?“ Pogleda me teškim, mirnim pogledom koji fiksira moj. „Ljubav i nepodnošljiva tuga koja dolazi nakon njezina gubitka?“ Pogledam u svoje krilo, osjećajući se djetinjasto i blesavo. Trebala sam to predvidjeti. „Mnogo je više na kocki osim spašavanja mačke i darivanja vječnog života - ako to uopće postoji u životinjskom svijetu. Pravo pitanje je kako ćeš to objasniti Haven? Što ćeš joj reći kada se vrati i vidi da je njezinu umiruća mačka, koju je ostavila tebi na čuvanje, čudom izliječena - možda čak ponovno postaje mače, tko zna? Kako ćeš joj to objasniti?“ Uzdahnem jer nisam razmišljala o tome. Nije mi palo na pamet da, ako uspije, Sreća neće samo biti izliječena, nego i fizički izmijenjena. „Ne radi se o tome da neće uspjeti - nemam pojma o tome. I ne radi se o tvojem pravu da se igraš Boga - i ti i ja znamo da sam ja posljednja osoba koja bi trebala suditi o tome. Više se radi o čuvanju naših tajni. Iako znam da imaš isključivo najbolje namjere, na kraju ćeš pomaganjem prijateljici samo potaknuti njezinu sumnju. Postavljat će pitanja na koja nikada nećeš moći jednostavno ili logično odgovoriti bez previše otkrivanja. Osim toga Haven ionako misli da smo sumnjivi, stoga je sada više nego ikada važno da se ne ističemo.“ Stisnem usne, gutajući preko knedle u grlu, mrzeći činjenicu da imam toliko nevjerojatnih alata pri ruci, sve te čarobne sposobnosti, no ne mogu ih koristiti i pomoći onima koje volim. „Žao mi je“, kaže i drži dlan iznad moje ruke, oklijevajući s dodirom dok se veo ne pojavi. „No koliko god se to činilo tužno, to je zapravo prirodan tijek stvari. I, vjeruj mi, životinje to mnogo bolje prihvaćaju nego ljudi.“ Nagnem se na njegovo rame i dodirnem ga zadivljena njegovom sposobnošću da me utješi bez obzira na to koliko su stvari loše. „Samo mi je tako žao Haven - roditelji joj se uvijek svađaju - možda će se rastati ili seliti - zbog toga preispituje smisao svega. Otprilike kao i ja kada se moj svijet raspao.“ „Ever...“ krene on, pogled mu je blag, a usne lebde tako blizu mojih da si ne mogu pomoći da ne pritisnem svoje uz njegove - a trenutak je prekinut skvičanjem blizanki dok jure niz stepenice. „Damene - Romy mi ne da...“ Rayne se zaustavi, stoji ispred nas, a 103
  • 104. tamne oči su joj raširene više nego inače kada kaže: „Omojbože, je li to mačka?“ Pogledam Damena. Otkada Rayne koristi izraze poput „omojbože“? No on samo odmahne glavom i nasmije se. „Nemojte se previše približavati.“ Pogleda jednu pa drugu. „I stišajte se. Ovo je vrlo bolesna mačka. Bojim se da joj nije preostalo mnogo vremena.“ „Zašto je onda ne spasite?“ pita Rayne i pokazuje Romy da potvrdno kimne, nas tri gledamo u Damena širokim i molećivim očima. „Jer mi ne radimo takve stvari“, kaže on ozbiljnim i očinskim glasom. To se tako ne radi.“ „Ali spasio si Ever, a ona nije ni približno tako slatka“, kaže Rayne, klečeći preda mnom u ravnini sa Srećom. „Rayne...“ krene Damen. No ona se samo nasmije, gledajući nas oboje kada kaže: „Samo se šalim. Znaš da se šalim, zar ne?“ Pogledam je, znajući da nije tako, no ne želim forsirati. Upravo krenem ustati, kada Romy klekne pokraj mene i stavi ruku na Srećinu glavu, zatvarajući oči dok pjevuši seriju nerazgovijetnih riječi. „Bez čarolije“, ukori je Damen. „Ne u ovom slučaju.“ No Romy samo uzdahne i sjedne na pete. „To ionako ne djeluje“, reče, gledajući i dalje u Sreću. „Izgleda baš kao i Jinx u toj dobi, zar ne?“ „Koji put?“ zahihoće se Rayne i trkne svoju sestru pa se obje počnu smijati. „Možda smo joj produžili život nekoliko puta“, kaže Romy rumenih obraza dok nas gleda, zbog čega pogledam Damena i pomislim: Vidiš? No on samo odmahne glavom. I opet - Haven? „Možemo li nabaviti mačku?“ pita Romy. „Crnu mačku poput ove!“ Povlači njegov rukav dok ga gleda na način kojemu je teško odoljeli „One su divne družice i vrlo su dobri kućni ljubimci. Što kažeš? Možemo li? Molim te?“ „To će nam pomoći da nam se vrati čarolija“, nadoda Rayne, kimajući prema njemu. Pogledam Damena, čitajući njegov izraz lica i znajući da je stvar riješena. Što god blizanke požele, to i dobiju. Vrlo jednostavno. „Kasnije ćemo raspravljati o tome“, kaže Damen i pokuša nabaciti ozbiljan pogled, no gesta je isprazna i svi to znaju osim njega. 104
  • 105. Ustanem s kauča i krenem prema vratima jer moram vratiti Sreću kući prije nego što se Haven vrati. „Jesi li ljuta na mene?“ Damen me uhvati za ruku i vodi me do automobila. Odmahnem glavom i nasmiješim se. Nemoguće je ljutiti se na njegu, ili barem ne dugo. „Neću ti lagati, nadala sam se da ćeš biti na mojoj strani.“ Slegnem ramenima, gurajući Sreću u njezinu nosiljku prije nego što se naslonim na vrata i privučem ga bliže. „No nije da ne shvaćani što želiš reći. Samo sam htjela pomoći Haven.“ „Samo budi uz nju.“ Kimne, a njegov tamni pogled fiksira moj, „Ionako samo to i želi od tebe.“ Nagne se da me poljubi, uhvati me u naručje i njegove ruke lutaju mojim tijelom, grijući me do srži. Odmakne se da me pogleda tim dubokim toplim očima, moja srodna duša, moj savršeni partner čije su namjere tako čvrste i dobre da se mogu samo nadati da nikada neće saznati za moju izdaju, kada sam prekršila svoje obećanje da neću posjetiti Romana. Primi moje lice među svoje dlanove i zaviri mi u oči. S takvom lakoćom osjeća moje promjene raspoloženja, kao da su njegove. Skrenem pogled i razmišljam o Haven, Romanu, mački i cijeloj hrpi pogrešaka koje kao da ne mogu prestati činiti. Zatim raščistim misli, protresem glavom, ne želim ulaziti u to pa kažem: „Vidimo se sutra.“ Jedva izgovorim te riječi prije nego što se ponovno nagnuo da me poljubi, a sloj energije pulsira između njegovih usana i mojih. Zadržavamo taj trenutak što dulje možemo, nijedno se od nas ne želi odmaknuti sve dok ne čujemo: „Fuj! Bljak! Moramo li to doista gledati?“ s prozora na katu. „Sutra.“ Damen se nasmiješi, gledajući jesam li sigurno ušla u automobil, a zatim krene unutra. 105
  • 106. Devetnaesto Sve je krenulo dobro. Dobro i normalno kao i bilo koji drugi dan. Probudila sam se, istuširala, obukla, svratila do kuhinje kako bih ubacila malo žitarica u sudoper zajedno s malo soka od naranče kojim sam isplahnula čašu - to je moja uobičajena jutarnja rutina kako bi Sabina mislila da sam pojela doručak koji mi je napravila. Kimam i smiješim se cijelim putem do škole dok Miles blebeće o školi u, o Firenci ili o Holtu i Firenci, a ja sjedim pokraj njega, zaustavljam se, skrećem, ubrzavam, usporavam, ganjam žuta svjetla, čekajući trenutak kada ću ponovno moći vidjeti Damena. Znam da će zbog samog pogleda na njega sve postati svjetlije, makar samo privremeno. No onog trenutka kada dođem na parkiralište prvo što vidim je gigantski terenac odmah pokraj mjesta koje mi Damen čuva. A pod gigantski mislim velik i ružan. I prošla me jeza zbog nečega pri pogledu na Damena naslonjenog na tu mrcinu od automobila. „Koji vrag?“ Miles je razjapio usta. „Odrekao si se vožnje autobusom kako bi mogao voziti autobus?“ Izađem iz svoje Miate, gledajući tu veliku grdosiju pa Damena, jedva vjerujući svojim ušima kada on počne nabrajati niz statistika o njegovoj izvanrednoj sigurnosti i prostranim stražnjim sjedalima. Mislim, sjećam se da se ikada brinuo za ocjenu sigurnosti dok je mene vozio! To je zato šte si besmrtna, pomisli jer mi osjeća misli dok idem prema ulazu. No da te podsjetim, blizanke nisu, i s obzirom na to da se ja sada brinem za njih, moj je posao zaštititi ih. Odmahnem glavom i suzim oči dok pokušavam smisliti britki odgovor. Misli mi prekine Haven koja kaže: „Opet to radite.“ Prekrsti ruke i pogleda mene pa njega. „Znate, onu čudnu pseudotelepatiju“ „Koga uopće briga za to?“ Miles vrisne. „Damen vozi autobus!“ Preko ramena pokazuje palcem prema velikom, crnom čudovištu i trzne se pri pogledu na njega. „To je autobus ili auto za mame?“ Haven zaškilji, štiteći oči od sunca. Pogleda nas oboje. „Što god da je, jedno je sigurno: to je za sredovječne ljude.“ Miles kimne, sada već potpuno zagrijan za temu. „Prvo rukavica, pa sad ovo?“ Namršti se prema Damenu i razočaranje mu prekrije lice. „Nemam pojma što smišljaš, ali, stari, ozbiljno gubiš svoj 106
  • 107. stil. Nisi ni blizu onom frajeru koji si bio kada si došao u ovu školu.“ Pogledam ga a pogled mi tiho odaje da se slažem. No Damen se samo nasmije, previše zaokupljen pravilnom brigom i skrbi za blizanke da bi se brinuo oko toga što netko misli - uključujući mene. Iako je to očito u, način na koji bi dobra, odgovorna roditeljska figura trebala razmišljati, nešto me u tome jako smeta. Miles i Haven nastave zadirkivati Damena o njegovu novom, iznenađujuće dosadnjikavom ponašanju, dok ih ja pratim, a veo energije pulsira između nas kada mi uhvati ruku i pomisli: Što se događa? Zašto se tako ponašaš? Je li to zbog mačke? Mislio sam da si to shvatila. Buljim ravno pred sebe, usredotočujem se na Milesa i Haven, duboko uzdišući dok odgovaram u glavi: Ne radi se o mački. To smo jučer riješili. Vratila sam je Haven i odbrojava si dane. Samo se radi o tome da - pa, kao ja se izluđujem pokušavajući pronaći rješenje kako bismo mogli biti skupa, a tebi je samo stalo do toga da manifestiraš plazma televizore i najružniji auto na svijetu koji je siguran za djecu kako bi mogao razvoziti blizanke po gradu! Odmahnem glavom, znajući da se trebam zaustaviti prije nego što odem dalje i stvarno kažem nešto zbog čega ću požaliti. „Sve se mijenja“, kažem, ne shvaćajući da sam to rekla naglas sve dok mi riječi ne odzvone u ušima. „I žao mi je ako se ponašam poput razmaženog derišta, no jednostavno sam tako frustrirana jer ne možemo biti zajedno na način na koji želimo. I nedostaješ mi, nedostaješ mi toliko da to ne mogu podnijeti.“ Zaustavim se na trenutak, oči me peku, a grlo mi je vruće i usko, čini se da će se potpuno stisnuti. „I sada kada blizanke žive s tobom, a ja krećem na svoj novi posao i sve to, pa, kao da smo odjednom bačeni u taj neki strašno stresan sredovječni život. Vjeruj mi, nije mi pomoglo vidjeti tvoj novi auto.“ Pogledam prema njem i mislim kako nema šanse da se vozim u tome. Istog trena sam izbezumljena kada vidim kako me gleda s ljubavlju i suosjećanjem pa odlučim popustiti. „Valjda sam se nadala da će ovo ljeto biti super, znaš? Nadala sam se da ćemo se malo zabavljati - samo nas dvoje. No sada mi ne djeluje tako dobro. I povrh svega, jesam li ti uopće spomenu da Sabine izlazi s Munozom? Mojim profesorom povijesti? Ovaj petak navečer, večera u osam!“ Namrštim se jer jedva mogu vjerovati da ovaj patetični život doista pripada navodno moćnoj novopečenoj besmrtnici kojoj je gotovo sedamnaest godina. „Dobila si posao?“ Zaustavi se na mjestu dok njegove oči pretražuju moje. „Od svega što sam sada rekla, ti se koncentriraš na to?“ Odmahnem 107
  • 108. glavom i povučem ga da krene, smijući se protiv svoje volje. No on me samo pogleda i pogled mu ostaje prikovan za moj dok govori: „Gdje?“ „Mystics and Moonbeams.“ Slegnem ramenima, gledajući Milesa i Haven kako mašu dok skreću niz hodnik i idu prema učionici. „Što ćeš raditi?“ pita, nije još spreman odbaciti tu temu. „Uglavnom prodaju.“ Gledam ga. „Znaš, rad na blagajni, punjenje polica, čitanja, takve stvari.“ Slegnem ramenima, nadajući se da se neće previše obazirati na posljednji dio. Vidovnjačka čitanja? On razjapi usta, zaustavljajući se odmah ispred naše učionice. Kimnem, sa žaljenjem gledajući u svoje kolege kako upadaju u razred jer bi mi bilo draže pridružiti im se nego dovršiti ono što sam započela, „Misliš li da je to pametno? Privlačiti takvu vrstu pozornosti na sebe?“ Vratili smo se na razgovor sada kada smo ostali sami u hodniku. „Vjerojatno nije.“ Slegnem ramenima, znajući da definitivno nije. „No Sabine inzistira na tome da će mi dobro doći disciplina i stabilnost! Ili barem tako kaže. Samo me želi držati na oku. I, osim instaliranja kamere za dadilje, ovo bi bio najlakši i najmanje invazivan način. Čak je imala spreman jedan grozan posao koji bi mi dušu isisao, i kada je Jude rekao da mu je potrebna pomoć u dućanu, pa, nisam imala izbora nego - što?“ zaustavim se na trenutak jer vidim izraz njegova lica i oči koje je zaštitio i učinio teško čitljivima. „Jude?“ Oči mu se suze toliko da ih jedva vidim. „Mislio sam da si rekla da netko tko se zove Lina drži taj dućan.“ „Lina je vlasnica dućana. Jude je njezin unuk“, kažem, no to nije sasvim točno. „Pa, nije njezin pravi unuk, ona se više brine za njega. Odgojila ga je nakon što je pobjegao od svoje posljednje udomiteljske obitelji - ili čega god.“ Odmahnem glavom. Zadnje što sam htjela je pokrenuti razgovor o Judeu, pogotovo nakon što je Damen na najvišem stupnju opreza. „Mislila sam da bi to moglo biti korisno, znaš, dati nam neograničen pristup knjigama i stvarima koje bi nam mogle pomoći. Osim toga nije da tamo radim pod svojim pravim imenom. Koristim se pseudonimom.“ „Da pogodim.“ Zaviri mi u oči i vidi odgovor u mojim mislima. „Avalon. Slatko.“ Nasmiješi se, no samo nakratko, a onda ponovno postane ozbiljan. „Ali znaš kako to ide, zar ne? Nije to poput ispovijedi gdje si zaštićena zaslonom. Ljudi očekuju kontakt licem u lice. Žele te vidjeti kako bi znali mogu li ti vjerovati ili ne. Pa što točno planiraš učiniti kada netko koga 108
  • 109. poznaješ slučajno ušeta na nenajavljeno gatanje? Ili ti to uopće palo na pamet?“ Namrštim se i pitam se zašto mora ono što sam ja mislila da je vrlo dobra prilika pretvoriti u problem. I upravo krenem odbrusiti neki odgovor, reći nešto poput: Halo? Ja sam vidovita. Znat ću prije nego što uopće uđu kroz vrata! kada se pojavi Roman. Roman i - netko drugi - netko tko mi je nekako poznat - netko po imenu Marco, kojeg sam posljednji put vidjela u starom Jaguaru kako parkira ispred njegove kuće. Hodaju jedan uz drugog, koraci su im brzi, a pogledi prikovani za moj. Roman mi se ruga pogledom, podsmjehuje se jer je ponosni vlasnik moje male, prljave tajne. Damen se pomakne kako bi me zaštitio, gleda Romana dok razmišlja: Budi mirna. Nemoj ništa učiniti. Ja ću ovo riješiti. Povirim preko njegova ramena, gledajući kako Roman i Marco idu prema nama poput nadolazećeg vlaka. Gleda me očima koje su tako duboke, tako plave i sve postane mutno osim njegovih vlažnih, nacerenih usana i upadljive Uroboros tetovaže. Posljednje što pomislim prije nego što sam potpuno uvučena je da je to moja krivnja. Da sam održala svoje obećanje dano Damenu i držala se podalje od njega, sada se ne bih nalazila u ovoj situaciji. Njegova energija vijuga prema meni, vuče me, privlači, uvlači u spiralu tame, bombardira me prizorima Damena - iskvarenog protuotrova - mojeg nesmotrenog posjeta - Haven - Milesa - Firence - blizanki - svi mi tako brzo nadolaze da ih jedva razlikujem. No pojedinačne slike nisu važne - želi da vidim cjelinu. Sve to treba ilustrirati jednu stvar: Roman je sada glavni - mi ostali samo smo marionete čije konce povlači on. „Jutro, drugovi!“ zapjeva on i pusti me iz svojeg stiska, a tijelo mi mlohavo padne uz Damena. No unatoč njegovim slatkim šaputanjima dok me odvodi od Romana u prostoriju, unatoč nježnim i utješnim riječima koje bi trebale umirivati jer je uvjeren da smo upravo izbjegli metak i da je zasada gotovo, ja znam da je tek krenulo. Dolazi još. Nema sumnje. Romanov sljedeći udarac namijenjen je samo meni. 109
  • 110. Dvadeseto Nakon ručka krenem prema knjižari Mystics and Moonbeams. Jedva i čekam započeti svoju obuku na poslu, nadajući se da će mi to lijepo odvratiti misli od nereda poznatog kao moj život. Bilo je dovoljno loše kada je Damen stalno nestajao između satova kako bi išao provjeriti blizanke, no do ručka, kada sam ga uvjerila da sam dobro i da me Roman neće gnjaviti i da bi on jednostavno trebao otići doma, krenem prema našem stolu i shvatim da se Haven pridružila Romanu. Vidim je kako čeprka po kolaču s glazurom od vanilije dok blebeće o velikoj ulozi koju je on odigrao kada je dobila posao u dućanu s vintage stvarima unatoč tome što je kasnila na razgovor deset minuta. A ja uspijevam samo povremeno promrmljati pokoju riječ neslaganja, što nije prošlo baš dobro. Stoga nakon njezina trećeg neizdrživo dramatičnog kolutanja očima, nakon što mi je rekla da se opustim i smirim po milijunti put, bacim svoj nepojedeni sendvič i krenem prema izlazu. Obećavam samoj sebi da ću pripaziti na nju i učiniti sve što je potrebno da se oni ne spoje. Samo još jedna stvar na mojem rastućem nopisu stvari koje moram učiniti. Parkiram u uličici na jedno od dva mjesta iza dućana prije nego što krenem prema prednjem ulazu, nekako očekujući da ću naići na zaključana vrata jer Jude nije mogao odoljeti zovu savršenih valova u tako lijep dan, no s iznenađenjem vidim da su širom otvorena i da Jude sedi za blagajnom. „O, hej, upravo dolazi Avalon.“ On kimne. „Baš sam govorio Susan našoj novoj vidovnjakinji i ti se pojaviš kao naručena.“ Susan se okrene, pregleda me, ocjenjuje, procjenjuje, zbraja sve dijelove u glavi. Sigurna je da je briljirala sa zaključivanjem kada kaže: „Nisi li malo - premlada da radiš čitanja?“ Dobaci mi samodopadan pogled. Nasmiješim se nespretnim nagibom usana dok mi pogled leti između njih dvoje, ne znam kako da odgovorim, pogotovo zbog načina na koji me Jude gleda. „Vidovitost je dar“, promrmljam i gotovo se ugušim dok to izgovaram Prisjetim se kako sam ne tako davno ismijavala tu riječ jer sam bila sigurna da je sve samo ne to. „Nema to veze s godinama“, dodam i gledam kako joj aura treperi i sjaji, znajući da je nisam uspjela uvjeriti. „To ili imate ili ne.“ Slegnem ramenima i ukopavam se u vrlo duboku rupu. „Da te zapišem za čitanje?“ pita Jude, smiješeći se neodoljivo. No Susan to ne smatra neodoljivim. Odmahne glavom i ugrabi svoju 110
  • 111. torbu, krene prema vratima i kaže: „Samo me nazovi kada se Ava vrati.“ Zvono glasno zazveči kada se vrata zatvore za njom. „Dakle to je dobro prošlo.“ Slegnem ramenima, okrenem se prema Judeu i gledam ga kako posprema račun prije nego što dodam: „Hoće li moje godine biti problem?“ „Imaš šesnaest godina?“ pita me on, jedva me pogledavši. Stisnem usne i kimnem. „Onda si dovoljno stara da radiš ovdje. Susan je ovisnica o čitanjima i neće dugo odoljeti. Bit će ti na listi začas.“ „Ovisnica o čitanjima? Je li to nešto poput obožavatelja?“ Pratim ga iza u ured, primjećujući da na sebi ima iste hlače i majicu sa znakom mira kao i prošli put. „Ne može ništa učiniti bez konzultiranja karata, zvijezda ili čega god.“ Kimne. „Iako pretpostavljam da si skupila određenu količinu stalnih mušterija tijekom svih čitanja koje si izvela.“ Pogleda preko ramena dok otvara vrata, oči su mu sužene i pokazuje mi da zna. „Što se toga tiče...“ krenem i mislim da mogu slobodno priznati kada me očito ionako prokužio. No on se samo okrene, podigne ruku, odlučan u tome da me zaustavi i kaže: „Molim te, bez priznanja.“ Nasmiješi se i odmahne glavom. „Ako ima ikakve nade da ću uživati u onim ogromnim valovima, ne mogu si priuštiti da požalim svoju odluku. Iako bi mogla ponovi razmisliti o tome da je to dar“ Pogledam ga i iznenađuje me da to kaže jer svi vidovnjaci koje sam upoznala, što se, priznajem, manje-više svodi samo na Avu, no većina misli daje to definitivno nešto s čime se rodiš. „Razmišljam o tome da dodam neki tečaj u raspored, nešto vezano za razvoj vidovitosti, možda bih čak ubacio i malo Wicce i, vjeruj mi, dobit ćemo mnogo više polaznika ako svi misle daj e to moguće naučiti.“ „No mogu li?“ pitam i gledam ga kako ide prema užasno neurednom stolu i kako prebire po hrpi papira pri rubu. „Naravno.“ Kimne, podigne jedan list, pregleda ga, a zatim odmahne glavom i zamijeni ga drugim. „Svi imaju potencijal, to je samo pitanje razvijanja vještina. Nekima to dođe prirodno, ne bi to mogli ignorirati ni da pokušaju, a ostalima - oni moraju kopati malo dublje da to pronađu. A ti? Kada si ti znala?“ Pogleda me, te oči sretnu moje na način od kojeg mi trbuh zapleše. 111
  • 112. Mislim, u jednom trenutku odsutno priča, petlja po papirima kao da jedva razmišlja o svojim riječima, a u sljedećem sve prestane, njegov je pogled prikovan za moj i vrijeme kao da je stalo. Teško progutam, ne znajući što da kažem, dio mene želi priznati da znam da je on jedna od rijetkih osoba koje bi shvatile, no drugi dio se opire Damen je jedini koji zna moju priču i osjećam da bi tako trebalo i ostati. „Jednostavno sam rođena s tim, valjda.“ Podignem ramena i trznem ih zbog načina na koji mi se glas povisio na kraju. Pogled mi leti po prostoriji, nadam se da ću uspjeti izbjeći temu, kao i njegov pogled, zatim nadodam: „Dakle - tečaj. Tko predaje?“ Slegne ramenima i nagne glavu tako da mu dreadlocksi padnu na lice. „Valjda ja“, kaže, odgurujući ih prema natrag i otkrivajući ožiljak na obrvi. „To je ionako nešto što već neko vrijeme želim učiniti, no Lina je uvijek bila protiv toga. Mislim da bih mogao iskoristiti to što je nema da vidim ima li to uopće smisla.“ „Zašto je ona protiv?“ pitam, a trbuh mi se opet preokrene kada se nagne unatrag i postavi noge na svoj stol. „Ona voli da sve bude jednostavno - knjige, glazba, anđeoske figurice i povremeno čitanje. Sigurno. Benigno. Misticizam za mase gdje nitko ne nastrada.“ „A tvoj način? Ljudi nastradaju?“ Proučavam ga i pokušavam odrediti što me točno kod njega izbacuje iz takta. „No, uopće. Moj je cilj osnažiti ljude, pomoći im da žive boljim, ispunjenijim životom tako da stupe u dodir sa svojom intuicijom, to je sve.“ Pogleda me, njegove zelene oči uhvate me kako buljim i zbog toga mi ponovno postane čudno u trbuhu. „A Lina ne želi osnažiti ljude?“ pitam osjećajući se potpuno smeteno pod njegovim pogledom. „Sa znanjem dolazi i moć. I budući da moć zna korumpirati čovjeka, ona misli da je to prevelik rizik. Iako nemam nikakve namjere ni približili se tamnim umijećima, uvjerena je da će ona sama pronaći način da uđu i da će tečaj samo dovesti do težih, tamnijih stvari.“ Kimnem, pomišljajući na Romana i Drinu te definitivno vidim što je Lina htjela reći. Moć u krivim rukama doista je opasna stvar. „Uglavnom, jesi li zainteresirana?“ On se nasmiješi. Naši se pogledi susretnu; nisam sigurna što želi reći. „Predavati?“ Prenem se, pitajući se šali li se ili je ozbiljan, zatim vidim da nije ni 112
  • 113. jedno ni drugo, nego samo predlaže. „Vjeruj mi, ne znam nišla o Wicci ili - zapravo o ničemu u vezi s tim. Nemam pojma kako to sve funkcionira. Bolje mi je da povremeno radim čitanja i možda čak pokušam organizirati ovaj nered.“ Pokažem rukom prema njegovu stolu i policama, gotovo svaka moguća površina bila je zatrpana hrpama papira i smeća. „Nadao sam se da ćeš to reći.“ Nasmije se. „I da, tek toliko da znaš, odjavio sam se onog trenutka kada si ušla. Otišao sam surfati ako netko pita.“ On ustane i krene prema dasci za surfanje naslonjenoj uz najdalji zid. „Ne očekujem da ćeš to do kraja pospremiti ili išta slično, prevelik je to nered. No kada bi uspjela to dovesti u nekakav red, pa...“ On kimne, gledajući me. „Mogla bi dobiti zlatnu zvjezdicu.“ „Radije bih dobila plaketu“, kažem, pretvarajući se da ozbiljno mislim. „Znaš, nešto lijepo što bih mogla objesiti na zid. Ili čak kipić, ili trofej - trofej bi bio dobar.“ „Što kažeš na svoje parkirališno mjesto iza? To bih vjerojatno mogao srediti.“ „Vjeruj mi, već jesi.“ Nasmijem se. „Da, no ovo će imati tvoje ime. Bit će rezervirano za tebe. Nitko drugi neće smjeti parkirati na njemu, čak ni izvan radnog vremena. Postavit ću veliki znak upozorenja: OPREZ! OVO JE MJESTO REZERVIRANO ISKLJUČIVO ZA AVALON SVI OSTALI BIT ĆE ODVEZENI O SVOJEM TROŠKU.“ „Učinio bi to? Zaista?“ Nasmijem se i ulovim njegov pogled. On zgrabi svoju dasku, prsti mu obavijaju rub dok je diže pod ruku. „Sredi ili ovo mjesto i nema granica nagradama koje će te čekati. Danas zaposlenik mjeseca, sutra...“ Slegne ramenima, prebaci dreadlockse preko čela i otkrije svoje nevjerojatno slatko lice. Pogledi nam se spoje i znam da me ponovno uhvatio - uhvatio me u gledanju - ispitivanju - razmišljanju o tome kako je sladak. Zato brzo skrenem pogled, češući ruku, petljajući po rukavu, čineći bilo što samo da prođe taj neugodni trenutak. „Tamo u kutu je ekran.“ Kimne prema udaljenom zidu, opet je u poslovnom izdanju. „To, u kombinaciji sa zvonom na vratima, trebalo bi te upozoriti ako netko ulazi dok ti radiš tu iza.“ „To, zvono na vratima i činjenica da sam vidovita“, kažem, pokušavajući zvučati bezbrižno, iako mi se glas pomalo trese jer se nisam sasvim oporavila od ranije neugode. 113
  • 114. „Kao što si koristila svoje moći kada sam ti se prišuljao?“ pita, smiješeći se na lijep otvoren način, iako mu pogled nije tako pristupačan. „To je bilo drugačije.“ Slegnem ramenima. „Očito znaš zaštititi svoju energiju. Većina ljudi to ne zna.“ „A ti znaš zaštititi svoju auru.“ Zaškilji, glava mu je nagnuta u stranu, zlatni dreadlocksi padaju mu niz ruku dok gleda prema nečemu meni zdesna. Teško progutam, praveći se da ne primjećujem kako njegova treptava žuta aura postaje pomalo ružičasta na rubovima. „Uglavnom, sve se da lako shvatiti. Spise treba poredati po abecednom redu, i ako ih možeš odvojiti po temi, to bi bilo super. O, i nemoj se truditi označavati kristale ili bilje ako ih ne poznaješ, ne bih ih htio izmiješati. No ako ih poznaješ...“ Nasmiješi se i podigne obrvu na lukav način da istog trena počnem ponovno češati ruku. Gledam u sjajne hrpice kristala, neke od njih prepoznajem iz eliksira koji sam napravila i iz amajlije koju nosim oko vrata, no većina mi je toliko strana da mi nisu nimalo poznati. „Imaš li knjigu ili nešto?“ pitam, nadajući se da ima, jer bih voljela naučiti više o njihovim nevjerojatnim svojstvima. „Znaš, kako bih mogla“ pronaći način da jednog dana spavam sa svojim besmrtnim dečkom - „kako bih ih mogla sve označiti kako treba.“ Kimnem, nadajući se da djelujem poput dobrog radnika, a ne neradnika s vlastitim motivacijama, što i jesam. Gledam ga dok spušta svoju dasku i okreće se natrag prema stolu, tražeći po hrpi knjiga i vadeći mali, debeli, izlizani svezak s dna hrpe. Okreće ga u rukama i gleda u poleđinu dok govori: „U ovome je sve, Ako neki kristal nije unutra, ne postoji. Krcat je slikama pa ih možeš prepoznati. Uglavnom, to bi trebalo pomoći“, doda, dobacujući mi ga. Uhvatim ga dlanovima, njegove stranice vibriraju životom dok sadržaj prolazi kroz mene. Cijela je knjiga sada utisnuta u moj mozak te se nasmiješim i kažem: „Vjeruj mi, već je pomoglo.“ 114
  • 115. Dvadeset prvo Buljim u ekran, uvjeravajući se da je Jude otišao, prije nego što sjednem za stol i gledam hrpicu kristala. Znam da sama knjiga nije bila dovoljna, moram ih držati u rukama kako bih ih razumjela. No upravo kada posegnem za velikim crvenim kamenom prošaranim žutim crtama, moje koljeno udari o stranu stola i cijelo mi tijelo postane svrabljivo i toplo - to je siguran znak da na nešto trebam obratiti pozornost. Odgurnem stolicu i nagnem se naprijed, vireći pod stol, primjećujući kako mi se osjećaj povećava što idem niže. Pratim taj osjećaj dok ne skliznem sa stolice i spustim se na pod, petljajući naokolo tražeći izvor, a vrhovi prstiju postanu mi nepodnošljivo vrući istog trenutka kada dotaknem donju lijevu ladicu. Nagnem se unatrag na petama, škiljeći prema starom mjedenom lokotu, to je ona vrsta zapreke kojoj je namjena da pošteni ljudi ostanu pošteni i da odvrati one koji ne znaju manipulirati energijom poput mene, zatvorim oči i s lakoćom otvorim ladicu, a unutra pronađem hrpicu visećih spisa koji više ne vise, prastari kalkulator i gomilu starih, požutjelih računa. Upravo je krenem ponovno zatvoriti, kada napipam lažno dno. Podignem papire i stavim ih sa strane prije nego što podignem vratašca, otkrivajući stari, izlizani, kožnati svezak sa savinutim stranicama, pohaban poput izgubljenog drevnog svitka, a na naslovnici su ispisane riječi Knjiga sjena. Postavim knjigu na stol ispred sebe, a zatim sjednem i buljim u nju. Pitam se zašto se netko tako potrudio sakriti ovu knjigu - i od koga? Krije li je Lina od Judea? I obrnuto? Budući da postoji samo jedan način da saznam, zatvorim oči i pritisnem dlanove na naslovnieu, planirajući je pročitati na svoj uobičajeni način, no zapljusne me tako intenzivan val energije, tako frenetičan, tako kaotičan da mi gotovo popucaju kosti. Odbačena sam unatrag, stolica mi udari u zid takvom silinom du 1 ostane ogromna udubina. Bliješteći ostaci nasumičnih slika i dalje mi trepere pred očima i sada jako dobro znam zašto je bila sakrivena - to je knjiga čarolija i vraćanja. Proricanja i čarobnjaštva. Sadrži tako jake moći da bi bilo apsolutno katastrofalno da dospije u krive ruke. Duboko dišem i gledam u naslovnicu, smirujući se prije nego što je ponovno pokušam prolistati. Prsti mi se trzaju, dodirujući samo krajeve, dok virim u tako sitan kurziv da ga je gotovo nemoguće dešifrirati ga. Većina stranica ispisana je svakakvim simbolima i podsjeća me na alkemičarske 115
  • 116. dnevnike kakve je Damenov otac vodio - pažljivo napisani u šifri kako bi se sačuvale tajne koje su unutra sakrivene. Prevrtim do sredine, upijajući fin, detaljan crtež grupe ljudi koji plešu ispod punog mjeseca, zatim drugi crteži sličnih ljudi u neobičnim ritualima. Prsti mi lebde iznad hrapavog, starog papira i odjednom duboko u sebi znam da ovo nije slučajnost. Suđeno mi je da pronađem ovu knjigu. Baš kao što je Roman hipnotizirao moje kolege iz razreda i očarao ih, ja samo trebam pokrenuti pravu čaroliju kako bih ga uvjerila da mi da informaciju koju trebam! Okrenem stranicu, žurno želeći pronaći pravu, no upravo tada zazvoni zvono na vratima dućana i pogledam prema ekranu da to potvrdim. Ne želim se pomaknuti dok ne budem sigurna da se neće okrenuti i otići nego da si je ta osoba doista zacrtala da ostane. Gledam dok se malu tanka, crno-bijela figura probija kroz prostoriju - nervozno gledajući preko ramena kao da očekuje da će nekoga vidjeti. I upravo kad se ponadam da će otići, krene ravno prema pultu, postavi ruke na staklo i strpljivo čeka. Super. Ustanem od stola. Baš mi to treba - mušterija. Povičem „Mogu li vam pomoći?“ prije nego što uopće uspijem skrenuti iza ugla vidjeti da je to Honor. Istog trena kada me ugleda, razjapi usta, čeljust joj padne, oči joj se rašire, djeluje gotovo - uplašeno? Nas dvije buljimo jedna u drugi pitajući se kako da prekinemo ovaj neugodan trenutak. „Hm, trebaš li nešto?“ kažem glasom koji zvuči samouvjerenije nego što se osjećam, kao da sam doista ja ovdje glavna. Upijam njezinu dugu, tamnu kosu i nedavno nadodane brončane pramenove koji se sjaje pod svjetlima, shvaćajući da je do tog trenutka nikada nisam vidjela samu. Nijednom se nisam nasamo sukobila s njom bez Stacije ili Craiga. Misli mi odlutaju prema knjizi u stražnjoj prostoriji, onoj koju sam ostavila na stolu, onoj koju moram odmah vratiti, nadajući se da to što ona želi mogu brzo i lako riješiti. „Možda sam na krivom mjestu.“ Uvuče ramena, neprestano preokrećući srebrni prsten dok joj obrazi poprimaju jarkoružičastu boju. „Mislim da sam...“ Teško proguta i poviri natrag prema vratima, nespretno gestikulirajući dok govori: „Mislim da sam pogriješila pa ću , jednostavno ću...“ Gledam je dok se okreće i aura joj postaje kolebljivo siva dok ide prema vratima. Iako to ne želim učiniti, iako se moram vratiti knjizi koja mi potencijalno može promijeniti život i riješiti probleme, ipak kažem: 116
  • 117. „Nisi pogriješila.“ Ona se zaustavi, ramena su joj pogrbljena i izgleda maleno i sićušno bez pomoći svoje prijateljice nasilnice. „Ozbiljno“, nadodam. „Htjela si doći ovamo. I tko zna? Možda ti mogu pomoći.“ Duboko udahne, tako dugo ništa ne kaže da upravo odlučim ponovno nešto reći, no tada se okrene. „Postoji jedan tip.“ Čeprka po rubu svojih kratkih hlača i gleda u mene. „Jude.“ Osjećam odgovor bez čitanja njezinih misli ili dodirivanja njezine kože, jednostavno znam onog trena kada nam se susretnu pogledi. „Da, hm, valjda. Uglavnom, ja, hm...“ Odmahne glavom i krene ispočetka. „Pa, samo sam se pitala je li ovdje. Dao mi je ovo.“ Izvuče zgužvani komadić papira iz džepa i položi ga na staklo, izgladi rubove i pogleda me. „Nije ovdje“, promrmljam, pogledom prijeđem preko letka koji reklamira njegov prvi stupanj tečaja Razvoj vidovnjaštva i mislim kako nije gubio vrijeme. „Želiš li ostaviti poruku? Ili se upisati?“ Pažljivo proučavam, nikad je nisam vidjela da se osjeća tako nelagodno sramežljivo - stalno vrti taj prsten, nemirno luta pogledom i trza koljenom - i znam da je to zbog mene. Slegne ramenima i gleda na pult kao da je fascinirana nakitom koji je unutra. „Ne, hm, nemoj ništa reći. Jednostavno ću svratiti neki drugi put.“ Duboko udahne i ispravi ramena, pokušavajući prizvati ono uobičajeno gađenje koje je rezervirano samo za mene, no uopće ne uspijeva. Iako je dio mene želi utješiti, smiriti i uvjeriti je da zapravo nema nikakva razloga da se tako ponaša - ipak to ne učinim. Jednostavno je gledam kako odlazi, uvjeravajući se da su se vrata zatvorila za njom, a zatim se vratim knjizi. 117
  • 118. Dvadeset drugo „I, kako ti je prošao prvi dan na poslu?“ Bacim se na kauč, šutnem cipele s nogu i podignem stopala na izrezbareni drveni stolić, zatvarajući oči i dramatično uzdišući dok govorim: „Zapravo, bilo je mnogo lakše nego što sam mislila.“ Damen se nasmije i spusti se pokraj mene. Pogladi me i makne mi kosu s lica te kaže: „Onda, zbog čega sav taj umor i teatralnost?“ Slegnem ramenima, još se niže spustim i uvalim se najdublje što mogu u plišane, pretjerano napunjene jastuke, a oči su mi još uvijek zatvorene dok govorim: „Ne znam. Možda je to zbog knjige koju sam pronašla. Nakon nje se osjećam nekako - rascjepkano. No opet, možda to ima veze s mojim iznenadnim posjetom...“ „Pročitala si knjigu?“ Njegove usne klize duž mojeg vrata, zbog čega mi tijelom prođu trnci i toplina. „Misliš, na klasičan način?“ Približim se, prebacujući nogu preko njegove i gnijezdeći se, željna skoro pa dodira njegove kože. „Vjeruj mi, pokušala sam na lakši način, jednostavno je osjetiti, no kao da - ne znam - bilo je to vrlo čudno iskustvo.“ Pogledam ga, priželjkujući da sretnem njegov pogled, no njegove oči ostanu zatvorene dok uranja lice u moju kosu. „Kao da - kao da je znanje sadržano unutra presnažno da ga pročitam na taj način, znaš? I grozno me stresla strujom - poput udara koji me protresao do kostiju. Zbog čega sam postala samo još više znatiželjna, zbog čega sam je i pokušala pročitati na klasičan način. No nisam daleko došla.“ „Ispala si iz štosa?“ On se nasmiješi, a usne su mu kod mojeg uha. „Više kao da je nisam shvaćala.“ Slegnem ramenima. „Većina teksta je u šiframa. A oni dijelovi koji su na engleskom, kao da su pisani – na staroengleskom. Znaš, kao onaj koji si ti nekoć govorio.“ Odmaknem se i pogledam ga te se nasmiješim kada vidim izraz lažnog bijesa na njegovu licu. „Da ne spominjem kako je font sitan i bilo je mnogo onih čudnih crteža i simbola koji tvore čarolije i čini, takve stvari. Što - zašto me tako gledaš?“ Zaustavim se na trenutak, osjećajući velik pomak u njegovoj energiji dok mu tijelo postaje napeto. 118
  • 119. „Kako se zove ta knjiga?“ pita, pogleda uperena u mene. Zaškiljim, kriveći usne u stranu, pokušavajući se sjetiti što je pisalo elegantnim zlatnim slovima. „Knjiga - nečega...“ Zavrtim glavom, osjećajući se umornije i rascjepkanije nego što bih htjela pokazati, pogotovo nakon što sam vidjela brigu na njegovu licu. „Sjena“ On kimne, mršteći se. „Knjiga sjena. To je to?“ „Znaš za nju?“ namjestim se, postavljajući tijelo tako da sam potpuno okrenuta prema njemu, pogled mu je ozbiljan, fiksiran, kao da razmišlja o tome treba li mi nešto reći ili ne. „Poznata mi je.“ Proučava mi lice. „No samo po reputaciji. Nikad nisam imao prilike pročitati je. No, Ever, ako je to isti svezak na koji mislim...“ Odmahne glavom, a nemir mu prekrije lice. „Pa, unutra je sadržana izuzetno moćna čarolija - čarolija kojoj se treba pristupiti vrlo oprezno i pažljivo. Čarolija kojom se nikako ne treba igrati, shvaćaš li?“ „Želiš reći da djeluje.“ Nasmiješim se, nadajući se da ću razvedriti atmosferu, no znam da nisam uspjela jer mi nije uzvratio osmijehom. „To nije poput čarolije kojom se mi koristimo. Možda se tako čini u početku i pretpostavljam da zapravo jest jedna te ista stvar kada se ogoli do srži. No kada mi prizovemo energiju svemira kako bismo manifestirali formu, prizivamo samo najčišće i najsjajnije svjetlo bez imalo tame. I iako su većina čarobnjaka i vještica dobri, ponekad se ljudi koji petljaju s čarobnjaštvom uvale preko glave i na kraju polaze mnogo tamnijim putem i dozivaju mnogo zloćudniju silu kako bi obavili posao.” Gledam ga u čudu jer ga nikada prije nisam čula da priznaje postojanje mračne sile. „Sve što radimo uvijek se temelji na općem dobru ili na našem dobru. Nikada ništa ne radimo kako bismo počinili štetu.“ „Ne bih baš rekla nikada“, promrmljam, prisjećajući se svih onih situacija kada sam pobijedila Staciju u njezinoj igri ili kada sam barem pokušavala. „Sitničave školske prepirke nisu baš ono na što sam mislio.“ Odbaci moje primisli. „Želim reći da mi manipuliramo materijom, a ne ljudima. No bavljenje činima kako bi dobila ono što želiš...“ On zavrti glavom. „Pa to je sasvim druga igra. Pitaj Romy i Rayne.“ Pogledam ga. „One su vještice, znaš. Dobre vještice, naravno, one koje su vrlo dobro poučene - no, na njihovu nesreću, pouka im je naglo skraćena. No uzmimo 119
  • 120. Romana, na primjer, on je savršen primjer što može poći ukrivo kada nekoga ego, pohlepa i nezasitna potreba za moći i osvetom vode u mračnu stranu. Njegovo nedavno korištenje hipnoze savršen je primjer toga.“ Pogleda me i odmahne glavom. „Molim te, reci mi da nisi pronašla tu knjigu na polici gdje ju svatko može uzeti.“ Prekrižim noge i odmahnem glavom, prstima prateći šav na njegovu rukavu. „Nije bilo tako“, kažem. „Ovaj je primjerak bio - star. I pod tim mislim, vrlo, vrlo star. Znaš, krhak i drevan - kao da bi trebao biti u muzeju ili negdje. Vjeruj mi, vlasnik nije htio da itko zna za njega; jako se potrudio sakriti ga. No znaš da to mene ne može zaustaviti.“ Smiješim se, nadajući se da će se i on nasmiješiti, no njegov pogled ostane nepromijenjen, a zabrinute oči gledaju ravno u moje. „Što misliš, tko je koristi? Lina ili Jude?“ pita i izgovara njihova imena na tako ležeran način da bi čovjek pomislio da su prijatelji. „Zar je važno?“ Slegnem ramenima. Još me malo proučava, a onda skrene pogled. Misli mu odlutaju u neko davno doba, nekamo gdje ja nikada nisam bila. „Znači, to je to? Kratak susret s Knjigom sjena i sva si premorena?“kaže on, vrativši se na mene. „Premorena?“ Podignem obrvu i zavrtim glavom. Njegov neobični izbor riječi uvijek me nasmije. „Previše zastarjelo?“ Usne mu se nakrive u osmijeh. „Pomalo.“ Kimnem i nasmijem se zajedno s njim. „Ne bi se trebala rugati starijim osobama. To je prilično nepristojno, ne misliš li?“ Razigrano me potapše ispod brade. „Podosta.“ Kimnem smirena osjećajem njegovih prstiju dok prelaze preko mojeg obraza, niz vrat, sve do mojih prsa. Naslonimo glave na jastuke i gledamo se, ruke mu se spretno i umješno kreću preko moje odjeće, oboje priželjkujemo da možemo više od toga, no odlučni smo da se zadovoljimo ovime. „I što se još dogodilo na poslu?“ šapne on, pritišćući usne na moju kožu, a sveprisutan veo lebdi među nama. „Malo sam organizirala, katalogizirala, spremala - da, i onda je ušla Honor.“ On se odmakne i njegov izraz lica i njegov pogled kao da govore: rekao sam ti. „Opusti se. Nije htjela čitanje ni nešto slično. Ili se barem nije činilo 120
  • 121. tako.“ „Što je htjela?“ „Judea, valjda.“ Podignem ramena, uvlačeći prste pod rub njegove košulje, osjećajući glatku površinu njegove kože i priželjkujući da se i ja mogu zavući ispod. „No bilo je neobično vidjeti je samu. Znaš, bez Stacije ili Craiga. Kao da je potpuno druga osoba - sva je sramežljiva i smotana, potpuno je izmijenjena.“ „Misliš da joj se sviđa Jude?“ Njegovi prsti prate crtu moje ključne kosti, dodir mu je tako topao, tako savršen, jedva je ublažen velom. Slegnem ramenima, ukopavajući lice u plitak V-izrez njegove majice, udišući njegov topli, mošusni miris. Odlučno ignoriram način na koji mi je želudac poskočio kada je to rekao. Nemam pojma što to znači ni zašto bi me trebalo biti briga sviđa li se Honor Jude, no svejedno, radije to potisnem. „Zašto? Misliš da bih ga trebala upozoriti? Znaš, reći mu kakva je ona doista?“ Usne guram u šupljinu na dnu njegova vrata, odmah pokraj lančića s njegovom amajlijom. On se pomakne, premještajući svoje udove i odmičući se dok govori: „Ako je toliko nadaren kao što kažeš, trebao bi moći pročitati njezinu energiju i sam vidjeti.“ Gleda me, glas mu je pažljiv, odmjeren, pretjerano kontroliran na način na koji nisam naviknuta. „Osim toga znamo li uopće kakva je ona doista? Po onome što si opisala, znamo samo da je pod utjecajem Stacije. Možda bi inače bila jako draga.“ Zaškiljim, pokušavajući zamisliti ljepšu verziju Honor, no ne uspijeva mi. „No ipak“, kažem. „Jude ima običaj zaljubljivanja u krive djevojke i...“ Zaustavim se, susrećući njegov pogled i osjećajući da su stvari definitivno krenule nagore, iako ne znam zašto. „Znaš što? Zaboravi. Dosadno je i glupo i nije vrijedno našeg vremena. Razgovarajmo o nečemu drugom, dobro?“ Nagnem se prema njemu, krenem usnama prema rubu njegove čeljusti znajući kako će me bradica koja tamo raste škakljati i bockati. „Razgovarajmo o nečemu što nema veze s mojim poslom ni s blizankama ni s tvojim ružnim novim autom...“ Nadam se da ga je to više zabavilo nego uvrijedilo. „O nečemu zbog čega se neću osjećati tako - staro i dosadno.“ „Želiš li reći da ti je dosadno?“ Pogleda me zaprepašteno, raširenih očiju. Podignem ramena i namrštim se, želeći da se mogu praviti da je drugačije, no isto tako ne želim 121
  • 122. lagati. „Malo.“ Kimnem. „Mislim, žao mi je to reći, no to maženje na kauču dok djeca spavaju na gornjem katu...“ Odmahnem glavom. „Jedna je stvar kada čuvam djecu, no malo je jezivo kada su klinci zapravo tvoji. Mislim, još uvijek se privikavamo i sve to - no - pa - valjda pokušavam reći da se počinjem osjećati kao da smo upali u rutinu.“ Pogledam ga, usne su mi čvrsto stisnute, nisam sigurna kako će to primiti. „Znaš kako da se izvučemo iz rutine, zar ne?“ On poskoči na noge takvom brzinom da vidim samo sjajnu, tamnu mrlju. Zavrtim glavom jer prepoznajem taj pogled u njegovim očima od onog trenutka kada smo se upoznali. Onda kada su stvari bile zabavne, uzbudljive i nepredvidive na svaki način. „Bijeg je jedini spas.“ Nasmije se, hvatajući me za ruku i odvodeći me. 122
  • 123. Dvadeset treće Dvadeset Pratim ga kroz kuhinju i van u garažu, pitajući se kamo me to vodi, jer na lijepo putovanje u Ljetozemlje možemo krenuti s kauča. „A što s blizankama?“ šapnem. „Što ako se probude i vide da nas nema?“ Damen slegne ramenima, vodeći me do automobila i pogledavajući preko ramena dok govori: „Bez brige, čvrsto spavaju. Osim toga imam osjećaj da će tako i ostati neko vrijeme.“ „I imaš li ti ikakve veze s tim?“ pitam, prisjećajući se vremena kada je uspavao sve prisutne u školi - uključujući i zaposlenike i profesore – i još uvijek nisam sigurna kako je to učinio. On se nasmije i otvori mi vrata, pokazujući mi da uđem. No ja odmahnem glavom i ostanem pri svome. Nema šanse da se vozim u mamamobilu - utjelovljenju upravo te rutine u kojoj smo zapeli. Pogleda me na trenutak, zatim odmahne glavom i zatvori oči, obrve mu se spoje dok manifestira sjajan, crveni Lamborghini. Baš poput onog koji sam neki dan vozila. No ja ponovno odmahnem glavom, nemam potrebu za novim načinom zabave kada je stari sasvim dobar. Stoga zatvorim oči i poželim da nestane, zatim ga zamijenim točnom replikom sjajnog, crnog BMW-a koji je prije vozio. „Shvatio sam poentu.“ On kimne, mašući mi da uđem uz vragolast smiješak. I u sljedećem trenutku jurimo niz prilazni put i na ulicu, usporimo taman dovoljno da se ulazna vrata otvore prije nego što krenemo autocestom uz obalu maglovitom brzinom. Pogledam ga, pokušavajući mu zaviriti u glavu i vidjeti kamo točno idemo, no on se samo nasmije jer je namjerno podignuo svoj umni štit, odlučan u tome da me iznenadi. Skrene na autocestu i raspali muziku, iznenađeno se nasmije kada počnu svirati Beatlesi. „The White Album?” Pogleda me dok navigira cestom rekordnom brzinom. „Što god je potrebno da se vratiš u ovaj auto.“ Nasmiješim se jer sam (više puta) čula priču o tome kako je proveo vrijeme u Indiji i učio transcendentalnu meditaciju uz njih, još dok su John i Paul pisali većinu tih pjesama. „Zapravo, ako sam ga pravilno manifestirala - taj radio neće svirati ništa osim Beatlesa od sada pa nadalje.“ 123
  • 124. „Kako ću se ikada uklopiti u dvadeset prvo stoljeće kada si odlučna u tome da me zadržiš u prošlosti?“ Nasmije se. „Nekako sam se nadala da se nećeš uklopiti“, promrmljam, gledajući kroz prozor u maglicu tame i svjetla. „Promjena je precijenjena – ili barem ove tvoje posljednje promjene. I, što kažeš? Hoćeš li ga zadržati? Možemo li se riješiti velikog ružnog mamamobila?“ Okrenem se prema njemu, gledajući kako silazi s autoceste i nekoliko puta oštro skrene prije nego što se popne uz vrlo strmo brdašce i zaustavi se uz kip ispred ogromne zgrade od vapnenca. „Gdje smo mi to?“ Zaškiljim, znajući da smo negdje u Los Angelesu po izgledu i osjećaju grada, no ne točno gdje. „U Gettyju.“ On se nasmiješi, stane na kočnicu i iskoči kako bi mi otvorio vrata. „Jesi li već bila?“ Okrenem glavu i izbjegnem njegov pogled. Muzej umjetnosti otprilike je posljednje mjesto na koje bih očekivala - ili htjela - da ćeš me odvesti. „Ali - nije li zatvoren?“ Pogledam oko sebe, osjećajući da smo jedini ovdje, osim naoružanih čuvara koji se vjerojatno nalaze unutra. „Zatvoren?“ Pogleda me i odmahne glavom. „Misliš li da bih dopustio da nas zaustavi nešto jednostavno poput toga?“ Prebaci ruku oko mene i povede me uz kamene stepenice, usne su mu pokraj mojeg uha kada doda: „Znam da muzej nije tvoj prvi izbor, no, vjeruj mi, upravo ću dokazati jednu dobru tezu. Jednu koju, sudeći po onome što si upravo rekla, očito treba ilustrirati.“ „Što? Da znaš više o umjetnosti od mene?“ Zaustavi se i lice mu je ozbiljno dok dodaje: „Dokazat ću daje svijet doista naš biser. Naše igralište. Što god mi želimo da bude. Nema razloga da ikada više osjećamo dosadu ili upadnemo u rutinu kada shvatiš da obična pravila više ne vrijede - barem ne za nas. Možemo sve što želimo, Ever, baš sve. Otvoreno, zatvoreno, zaključano, otključano, dobrodošli, nepoželjni - ništa od toga nije važno, radimo ono što želimo i kada želimo. Nema ničega ni ikoga tko nas može zaustaviti.“ To nije sasvim istinito, pomislim, sjetivši se upravo one stvari koju nikada nismo mogli učiniti u posljednjih četiristo godina, što je, naravno, jedina stvar koju doista želim učiniti. No on se samo nasmiješi, ljubeći me u čelo prije nego što me uhvati za ruku i odvede me do vrata, govoreći: „Osim toga umirem od želje da vidim jednu izložbu i budući da nema gužve, ne bi trebalo dugo trajati. I obećavam da nakon toga možemo ići kamo god želiš.“ 124
  • 125. Buljim u impozantna zaključana vrata zaštićena najboljim high-tech alarmima, koji su vjerojatno zaštićeni drugim high-tech alarmima, koji su sigurno povezani s čuvarima s mitraljezima i prstima koji jedva čekaju pritisnuti okidač. Kvragu, sigurno nas sada prati skrivena kamera i gleda nas čuvar koji se ne zabavlja te je spreman pritisnuti gumb za hitne slučajeve ispod svojeg stola. „Zar ćeš stvarno pokušati provaliti?“ Teško progutam, dlanovi su mi vlažni, srce mi udara u prsima i nadam se da se šali, iako je jasno da to nije slučaj. „Ne“, šapne on, zatvori oči i nagovara me da i ja zatvorim svoje. „Neću pokušati, uspjet ću. I, ako nemaš ništa protiv, stvarno bi mi mogla pomoći tako da zatvoriš oči i pratiš što činim.“ Nagne se još bliže i usne su mu kod mojeg uha dok dodaje; „I obećavam da nitko neće biti uhvaćen, ozlijeđen ili uhapšen. Stvarno. Časna riječ.“ Pogledam ga, uvjeravajući se da je netko tko živi već šesto godina preživio određeni broj rana. Zatim duboko udahnem i priključim se. Oponašam niz koraka koje mi on prikazuje dok se vrata ne otvore, senzori se ugase i čuvari utonu u dubok dug san. Ili se barem nadam da je tako. Bilo bi dobro da jest. „Spremna?“ Pogleda me i usne mu se iskrive u smiješak. Oklijevam, ruke mi se tresu, oči mi lete posvuda i mislim kako mi rutina u koju smo upali počinje dobro izgledati. Zatim teško progutam i zakoračim unutra te se trznem kada moji gumeni đonovi stanu na polirani kameni pod, što rezultira najvišim škripavim zvukom od kojeg se čovjek zgrči. „Što misliš?“ kaže s ozarenim i uzbuđenim licem, nadajući se da se zabavljam koliko i on. „Razmišljao sam o tome da te odvedem u Ljetozemlje, no onda sam pomislio da je to upravo ono što bi očekivala. Stoga sam ti odlučio pokazati čaroliju ostanka ovdje na zemaljskom nivou.“ Kimnem, još uvijek daleko od uzbuđenja, no pokušavam to sakriti. Promatram tu ogromnu prostoriju s visokim stropom, staklenim prozorima i spletom hodnika i dvorana, zbog čega vjerojatno postaje vrlo jasna i ugodna po danu, no pomalo jeziva po noći. „Ovo je mjesto ogromno. Već si bio ovdje?“ Kimne i krene prema okruglom infopultu u sredini. „Jednom. Odmah pred službeno otvorenje. I iako znam da ima mnogo važnih djela koja treba vidjeti, postoji jedna određena izložba koja me izuzetno zanima.“ 125
  • 126. Uzme vodič za posjetitelje sa stalka, pritišćući dlan o naslovnicu dok mu se u glavi ne pojavi željena lokacija. Zatim ga spusti natrag u utor te me vodi nizom hodnika i uz neke stepenice, a put nam osvjetljava samo red sigurnosnih svjetala i sjaj mjeseca kroz prozore. „To je to?“ pitam i gledam ga dok stoji pred sjajnom slikom naziva Gospa na prijestolju sa Sv. Matejem, divi se potpuno mirna tijela, a lice mu se pretvori u izraz čistog zadovoljstva. On kimne, ne može pričati dok sve to upija, bori se doći k sebi prije nego što se okrene prema meni. „Mnogo sam putovao. Živio sam na mnogim mjestima. No kada sam prije četiristo godina konačno otišao iz Italije, zakleo sam se da se nikada neću vratiti. Renesansa je završila, a moj život - pa - bio sam više nego spreman krenuti dalje. No zatim sam čuo za tu novu školu slikara, obitelj Carracci iz Bologne, koja je naučila svoje umijeće od najvećih majstora, uključujući mojeg prijatelja Rafaela. Pokrenuli su nov način slikanja, čime su utjecali na sljedeću generaciju umjetnika.“ Pokaže na sliku pred nama, lice mu je ispunjeno čuđenjem dok blago vrti glavom. „Pogledaj samo tu mekoću - teksture! Intenzitet boje i svjetla! Jednostavno je...“ Zavrti glavom. „Jednostavno je briljantno!“ kaže glasom u kojem se nazire duboko poštovanje. Pogledam sliku pa njega, želeći da to mogu vidjeti na isti način kao i on. Ne kao neku staru, neprocjenjivu, strogo čuvanu sliku koja visi preda mnom, nego kao stvar čiste ljepote, predmet dike, svojevrsno čudo. Odvede me do sljedeće, ruke su nam spojene dok se divimo slici Svetog Sebastijana s jadnim, blijedim tijelom probodenim strijelama – sve mi to djeluje tako stvarno da se čak i trznem. I onda shvatim. Prvi put vidim ono što i Damen. Konačno shvatim da umjetnička djela zapravo nastaju tako što se neko iskustvo sačuva i interpretira pa zatim podijeli za sva vremena. „Sigurno se osjećaš tako...“ Zavrtim glavom i stisnem usne dok tražim pravu riječ. „Ne znam - valjda moćno. Jer si stvorio nešto tako lijepo poput ovoga.“ Pogledam ga, znajući da s lakoćom može stvoriti djelo koje je jednako lijepo i značajno poput tih koja ovdje vise. No on samo slegne ramenima, krećući dalje prema sljedećoj dok govori: „Osim naših satova likovnog u školi, godinama nisam slikao. Valjda sam sada više štovatelj nego stvaratelj.“ „No zašto? Zašto si okrenuo leđa takvom daru? Mislim, to je dar, zar ne? 126
  • 127. Nema šanse da to bude stvar besmrtnosti, jer smo svi vidjeli što se dogodi kada ja pokušam slikati.“ On se nasmiješi, vodeći me preko prostorije i zaustavljajući se pred prekrasnim prikazom naziva Josip i Potifarova žena. Njegov pogled pretražuje svaki centimetar dok govori: „Iskreno? Moćno ni približno ne opisuje način na koji se osjećam s kistom u ruci, praznim platnom pred sobom i punom paletom boja pokraj sebe. Šesto sam godina bio nepobjediv, nasljednik eliksira koji svi ljudi traže!“ Odmahne glavom. „No ipak, ništa se ne može usporediti s nevjerojatnim elanom koji mi donosi stvaralaštvo. Stvaranje nečega za što jednostavno znam da je suđeno da zauvijek bude veliko.“ Okrene se prema meni s rukom na mojem obrazu. „Ili sam barem tako vjerovao dok te nisam vidio. Jer kada sam te prvi put vidio...“ Zavrti glavom i uperi pogled u moje oči. „Ništa se ne može usporediti s tim prvim pogledom na našu ljubav.“ „Nisi valjda prestao slikati zbog mene - zar ne?“ Zadržim dah, nadajući se da nisam razlog njegove umjetničke smrti. Odmahne glavom i vrati pogled na sliku ispred sebe dok mu misli putuju daleko, daleko. „Nije to imalo veze s tobom. Jednostavno - pa – u nekom trenutku, shvatio sam stvarnost svoje situacije.“ Zaškiljim jer nemam pojma na što misli ili na što cilja. „Okrutna stvarnost koju sam vjerojatno ranije trebao podijeliti s tobom.“ Uzdahne, gledajući me. Pogledam ga, želudac mi se ispuni grozom i nisam sigurna želim li čuti odgovor kada pitam: „Kako to misliš?“ Iz njegova pogleda osjećam koliko se bori s tim. „Stvarnost beskrajnog života“, kaže on, a oči su mu tamne, tužne i usmjerene na moje. „Stvarnost koja se čini izuzetno prostranom, beskonačnom i moćnom, bez ikakvih vidljivih granica - sve dok ne shvatiš istinu koja se krije iza nje - istina gledanja svojih prijatelja kako propadaju i umiru dok ti ostaješ isti. No primoran si gledati to izdaleka jer jednom kada nepromjenjivost postane očita, nemaš izbora nego krenuti dalje, otići na neko novo mjesto i krenuti ispočetka. Stalno. I stalno.“ Zavrti glavom. „Zbog svega toga nemoguće je stvoriti ikakve prave veze. I ironija leži u tome što unatoč našem neograničenom pristupu moćima i čaroliji, iskušenje da se uvelike utječe na nešto ili da se stvori neka prava promjena moramo izbjegavati pod svaku cijenu. To je jedini način da ostanemo sakriveni, netaknutih tajni.“ 127
  • 128. „Jer...“ pripomognem, želeći da prestane biti tako zagonetan i da jednostavno dođe do biti. Jako me uznemiruje kada tako priča. „Jer privlačenje takve vrste pažnje garantira da će tvoje ime i pojava biti zabilježeni u povijesti, a to je nešto što moramo izbjegavati. Jer dok svi oko tebe stare i umiru. Haven, Miles, Sabine i da, čak i Stacia, Honor i Craig - ti i ja ćemo ostati potpuno isti, savršeno nepromijenjeni. I, vjeruj mi, ljudima ne treba mnogo prije nego što počnu primjećivati da se nisi nimalo promijenila od prvog dana kada su te upoznali. Ne možemo riskirati da nas pedeset godina od danas prepozna gotovo sedamdesetogodišnja Haven. Ne možemo riskirati da se naša tajna otkrije.“ Zgrabi me za zapešća, gledajući me s takvim intenzitetom da doista osjetim težinu njegovih šesto godina. I kao uvijek kada je tako uznemiren, moja je jedina želja da ga smirim. „Možeš li uopće zamisliti da Sabine, Haven ili Miles otkriju istinu o nama? Možeš li zamisliti što bi pomislili, što bi rekli, što bi učinili? Zato su ljudi poput Romana i Drine tako opasni - oni se razmeću onime što jesu, potpuno ignorirajući prirodni red stvari. Budi sigurna, Ever, da ciklus života postoji s razlogom. I premda sam to u mladosti ismijavao, jer sam bio pun sebe zbog toga što sam se uzdignuo iznad, to više nije slučaj. Uostalom, na kraju se ne možeš boriti protiv toga. Bilo da se reinkarniraš poput naših prijatelja ili da ostaneš ista poput nas, tvoja te karma uvijek uhvati. I sada kada sam iskusio Zemlju sjena, još sam više uvjeren da je jedini pravi način života onaj koji nam je priroda namijenila.“ „Ali - ako vjeruješ u to - gdje smo onda mi?“ pitam, a jeza mi prođe kožom unatoč toplini njegovih ruku. „Mislim, čuti te kako govoriš da trebamo ostati pritajeni i jednostavno živjeti sami za sebe umjesto da koristimo svoje nevjerojatne moći za neku pravu promjenu. Kako može biti dobro za tvoju karmu da ne koristiš svoje darove da drugima pomogneš? Pogotovo ako to činiš anonimno?“ Pomislim na Haven i svoje nade da joj pomognem. No prije nego što uspijem dovršiti, Damen već maše glavom, gledajući me kada kaže: „Gdje smo onda mi? Točno ondje gdje jesmo.“ Slegne ramenima. „Zajedno. Zauvijek. Sve dok smo vrlo, vrlo pažljivi i nastavimo nositi amajlije, tako je. A što se tiče korištenja naših moći? Pa bojim se da je to mnogo kompliciranije od jednostavnog ispravljanja svih zala. Dok mi određujemo je li nešto dobro ili loše, karma to ne čini. To je jednostavan slučaj privlačenja sličnosti, krajnje djelo ravnoteže, ništa više. ništa manje. I ako si odlučila popraviti svaku situaciju za koju smatraš da je loša, teška ili 128
  • 129. nekako neugodna, uskraćuješ osobi njezinu priliku da to sama popravi, da nauči nešto iz toga ili čak postane bolja osoba zbog toga. Neke stvari, bez obzira na to koliko su bolne, dogode se iz nekog razloga. Razloga koji ni ti ni ja možda ne možemo na prvi pogled razumjeti, ne bez poznavanja cijele životne priče te osobe – njezine nakupljene prošlosti. I jednostavno upasti i uplesti se, bez obzira na to koliko je to dobronamjerno, bilo bi kao da ih lišavaš njihova putovanja. A to je bolje ne činiti.“ „Da vidim jesam li shvatila.“ U glas mi se uvuče oštrina koju i ne pokušavam sakriti. „Haven mi priđe i kaže: Mačka mi ugiba. I iako sam prilično sigurna da to mogu ispraviti, ne učinim to jer bi dovelo do previše pitanja na koja nikada ne bih mogla odgovoriti i privuklo bi pretjeranu sumnju. U redu, shvaćam. Ne sviđa mi se, no shvaćam. No kada ona kaže: Roditelji mi se možda razvode, možda ću se morati odseliti i čini mi se kao da mi se cijeli svijet urušava - i kaže mi to bez ikakve primisli da sam u idealnom položaju da joj pomognem, da možda čak i obrnem neke od tih stvari - ne znam.“ Slegnem ramenima i sada se već osjećam vrlo frustrirano. „No uglavnom, moja je poenta – takvo se nešto događa našoj dobroj prijateljici i želiš mi reći da ne možemo pomoći? Jer bi to poremetilo njezino putovanje ili njezinu karmu ili što god da si rekao? Mislim, objasni mi kako mojoj karmi pomaže da zadržim svoj dar za sebe.” „Savjetujem ti da se ne miješaš“, kaže, okrećući se od mene natrag prema slici. „Havenini roditelji nastavit će se svađati bez obzira na to što ti učinila, čak i da joj nekim čudom otplatiš kuću, misleći da je možeš spasiti,” pogleda preko svojeg ramena i usmjeri prema meni oštar pogled, osjetivši daje to točno ono što sam planirala učiniti, „pa, vjerojatno bi je prodali kako bi mogli podijeliti imovinu i na kraju bi se ionako preselili.” Uzdahne, a glas mu se smekša kada me pogleda i doda; „Žao mi je, Ever. Ne želim zvučati kao neki dosadni starac, no možda to i jesam. Previše sam vidio i napravio toliko pogrešaka – nemaš pojma koliko mi je trebalo da sve ovo naučim. No doista postoji vrijeme za sve - baš kao što kažu. I možda je naše vrijeme vječno, ali nikad to ne smijemo odati.” „A ipak, koliko je poznatih umjetnika naslikalo tvoj portret? Koliko si darova dobio od Marije Antoanete?“ Odmahnem glavom. „Sigurna sam da su ti portreti preživjeli! Sigurna sam da je netko vodio dnevnik u koji je upisao tvoje ime! A što je s tvojim manekenskim danima u New Yorku? Što je s tim?“ „Ne poričem ništa od toga.“ Slegne ramenima. „Bio sam tašt, pun sebe, pravi narcis - i bogme sam se zabavljao.” Nasmije se, a lice mu se pretvori u 129
  • 130. ono koje poznajem i volim, lice seksi Damena, zabavnog Damena, toliko različitog od ovog proroka propasti. „No moraš shvatiti, svi ti portreti privatno su vlasništvo, čak i tada sam bio dovoljno pametan da ne dopustim da ih se javno prikazuje. A što se tiče manekenstva, to je bilo samo nekoliko fotografija za kratku reklamnu kampanju. Dao sam otkaz sljedeći dan.“ „Zašto si prestao slikati? Mislim, to mi se čini kao odličan način da se dokumentira neprirodno dugačak život.“ Počinje mi se vrtjeti u glavi od svega toga. Kimne. „Problem je u tome da je moj rad postajao vrlo poznat. Uzdizali su me i, vjeruj mi, bio sam uzvišen u svojoj uzvišenosti.” Nasmije se i zavrti glavom. „Slikao sam poput luđaka, bio sam potpuno opsjednut, nije me zanimalo ništa drugo. Prikupio sam vrlo veliku kolekciju koja je privlačila previše pozornosti na mene prije nego što sam shvatio pravi rizik, a zatim...” Pogledam ga i srce mi prepukne kada vidim prizor koji se odvija u njegovoj glavi. „Zatim se dogodio požar“, šapnem, vidim silovit narančasti plamen koji se uzdiže u tamno nebo. „Sve je uništeno.“ On kimne. „Uključujući, barem prividno, mene!“ Uvučem dah, susrećući njegov pogled, ne znam što da kažem. „Prije nego što su uopće uspjeli ugasiti vatru, ja sam nestao. Putovao sam po Europi, bježao s mjesta na mjesto poput nomada, Ciganina, vagabunda, čak sam i nekoliko puta promijenio ime, dok nije prošlo dovoljno vremena i ljudi počeli zaboravljali. Na kraju sam se smjestio u Parizu gdje smo se, kao što znaš, prvi put i upoznali – i, pa, znaš ostatak. Ali, Ever..“ Pogleda me u oči, poželi da to ne mora izreći, no zna da je potrebno da lo pretoči u riječi, iako ja već znam što slijedi. „Sve to znači da ćemo se u nekom trenutku - ne tako dalekom - ti i ja morati preseliti.“ I islog trenutka kada on to izgovori jedva mogu vjerovati da mi to nije prije palo na pamet. Mislim, tako je očito, skriveno pred očima. No ipak sam to nekako uspjela ignorirali, pogledati na drugu siranu, praviti se da će za mene biti drugačije, A to samo pokazuje što sve poricanje može učinili. „Vjerojatno više nećeš mnogo oslarjeti“, naslavi on i ruka mu miluje moj obraz. „I vjeruj mi, uskoro će i naši prijatelji početi primjećivati“ „Molim te.“ Nasmiješim se, očajnički želeći dodam malo vedrine u taj mračni, teški prostor. „Moram li te podsjetiti da živimo u okrugu Oraage.? Na mjestu gdje je plastična kirurgija gotovo standardna! Ovdje nitko ne stari. Ozbiljno. Nitko. Kvragu, možemo ovako nastavili sljedećih sto godina!“ Nasmijem se, no kada pogledam Damena i vidim kako me strijelja 130
  • 131. pogledom, jasno je da težina situacije poništava moju malu šalu. Krenem prema klupi u sredini prostorije, bacim se na nju i zakopam lice u ruke Što ću reći Sabine?“ šapnem dok Damen sjeda pokraj mene, prebacujući ruku preko mene i smirujući mi strahove. „Mislim, nije da mogu lažirati svoju smrt. Sva ta forenzika malo je naprednija nego u tvoje doba „ „Pozabavji ćemo se time kada dođe vrijeme“, kaže on. „Žao mi je, trebao sam to ranije spomenuti.“ No kada ga pogledam u oči, znam da to ne bi bilo važno Ne bi činilo ni najmanju razliku, Prisjetim se dana kada mi je prvi put izložio cijelu ideju o besmrtnosli i kako mi je pažljivo objasnio da nikada neću prijeći preko mosta, nikada više neću biti sa svojom obitelji. No ja sam unatoč tome pristala. Nisam se obazirala na tu pomisao. Mislila sam da ću sigurno pronaći neku caku, otkriti način da sve to zaobiđem - bila sam voljna uvjeriti se u gotovo sve ako je to značilo da ću zauvijek bili s njim. A ni sada nije ništa drugačije. Iako nemam pojma što da kažem Sabine ili kako da uopće počnem prijateljima objašnjavati naš iznenadni odlazak, na kraju samo želim bili s njim. Jedino tako imam osjećaj da mi je život ispunjen. „Vodit ćemo lijep život, Ever, to ti obećavam. Nikada ti ništa neće manjkati i nikada ti više neće biti dosadno. Ne nakon što shvatiš sjajne mogućnosti svega što postoji. No osim tebe i mene - sve naše vanjske veze trajat će iznimno kratko. To se jednostavno ne može izbjeći, nema cake, kao što ti misliš. To je nužno, jasno i jednostavno.“ Duboko udahnem i kimnem, prisjećajući se da je kada sam ga prvi put upoznala rekao nešto o tome kako mu ne idu rastanci. No on se samo nasmiješi i odgovara na moje misli kada kaže: „Znam. Pomislila bi da postaje lakše, zar ne? No zapravo nikada ne postane. Meni je obično lakše jednostavno nestati i potpuno ih izbjegavati.“ „Možda je tebi lakše, iako nisam sigurna za one koje ostavljaš za sobom.“ Kimne, ustajući s klupe i povlačeći me k sebi. „Ja sam tašt i sebičan muškarac, što da kažem?“ „Nisam tako mislila...“ Odmahnem glavom. „Ja samo...“ „Molim te.“ Pogleda me. „Nema potrebe da me braniš. Znam što sam - ili barem što sam bio.“ Ustane i odvede me dalje od slika koje je došao vidjeti. No ja nisam 131
  • 132. spremna otići. Ne još. Svatko tko je odustao od svoje najveće strasti i jednostavno odšetao poput njega zaslužuje drugu priliku. Pustim njegovu ruku i čvrsto zatvorim oči, manifestirajući veliko platno, širok izbor kistova, bogatu paletu boja i sve drugo što bi mogao zatrebati prije nego što me uspije zaustaviti. „Što je ovo?“ Pogleda štafelaj pa mene. „Opa, stvarno je prošlo mnogo vremena ako ne možeš prepoznati alate zanata.“ Nasmiješim se. Pogleda me intenzivnim pogledom, netremice, no dočekam ga istom jačinom. „Mislila sam da bi ti bilo lijepo slikati pokraj svojih prijatelja.“ Slegnem ramenima, gledajući ga dok uzima kist sa stola i okreće ga na dlanu. „Rekao si da možemo činiti sve što želimo,zar ne? Da uobičajena pravila više ne vrijede? Koja je poenta ovog putovanja?“ Pogleda me, a izraz mu je oprezan, no popustljiv. „Ako je to slučaj, mislim da bi trebao nešto naslikati ovdje. Stvoriti nešto prekrasno, velebno, vječno, što god želiš. I čim završiš, postavit ćemo je pokraj tvojih prijatelja. Ostaviti je nepotpisanom, naravno.“ „Daleko od toga da mi je potrebno da netko prepoznaje moje“ kaže, gledajući me i oči su mu ispunjene svjetlošću. „Dobro.“ Kimnem i pokažem prema praznom platnu. „Onda očekujem vidjeti djelo čistog inspiriranog genija bez upletanja ega.“ Stavim ruku na njegovo rame i pogurnem ga, te dodam: „No vjerojatno bi trebao započeti. Za razliku od nas, ova noć ima rok trajanja.“ 132
  • 133. Dvadeset Dvadeset četvrto Pogledam sliku pa Damena, dlan mi je pritisnut uz prsa i ostanem bez riječi. Znam da ništa što bih mogla reći ne može opisati ono što je preda mnom. Apsolutno nikakve riječi ne bi bile dovoljne. „Tako je...“ Zaustavim se na trenutak, osjećajući se malenom, nedostatnom, kao da nisam vrijedna tako velebnog prizora. „Tako je predivno - i transcendentalno - i,“ zavrtim glavom, „i nema šanse da sam to ja.“ On se nasmije, njegov pogled sretne moj kada govori: „O, bogme si to ti.“ Smiješi se dok upija sve pogledom. „Zapravo, to je utjelovljenje svih tvojih inkarnacija. Neka vrsta kompilacije tebe tijekom posljednjih četiristo godina. Tvoja vatrena kosa i kremasta koža dolaze iz tvojeg života u Amsterdamu, tvoja samouvjerenost i smjelost iz tvojih puritanskih dana, tvoja poniznost i unutarnja snaga uzete su iz tvojeg teškog života u Parizu, tvoja raskošna haljina i koketan pogled dolaze ravno iz tvojih društvenih dana u Londonu, dok same oči...“ Slegne ramenima i okrene se prema meni. „Ostale su iste. Nepromijenjene, vječne, bez obzira na to u kojem se obliku ti pojavila.“ „A sada?“ šapnem, pogled mi je fokusiran na platno, upijam najsjajnije, najblistavije, najuzvišenije biće s krilima - prava božica koja se spustila s nebesa, željna da daruje Zemlji svoje darove. Znam da je to vjerojatno najljepši prizor koji sam ikada vidjela, no i dalje ne shvaćam kako je moguće da sam to ja. „Koji je dio mene uzet od sada? Osim očiju, mislim.“ On se nasmiješi. „Pa tvoja delikatna krila, naravno.“ Okrenem se, pretpostavljajući da se šali, no zatim vidim niz izraza na njegovu licu. „Nisi ih baš svjesna, znam.“ On kimne. „No vjeruj mi, tu su. To što si u mojem životu je kao dar s neba, dar koji sigurno ne zaslužujem, no zahvaljujem na njemu svaki dan.“ „Molim te. Nisam uopće tako dobra - ni draga - ni uzvišena – ni izdaleka anđeoska kao što očito misliš.“ Odmahnem glavom. „Pogotovo ne u posljednje vrijeme, i ti to znaš“, dodam i poželim da je mogu objesiti u sobi gdje bih je mogla gledati svaki dan, no znam da je mnogo važnije ostaviti je tu gdje je. „Sigurna si u ovo?“ Balkandownload...nelǻ012 (edэs) 133
  • 134. Pogleda svoju prekrasnu nepotpisanu sliku, a zatim slike svojih prijatelja. „Apsolutno.“ Kimnem. „Zamisli koji će kaos nastati kada otkriju da je profesionalno uramljena i postavljena na ovaj zid. I mislim na dobar kaos, usput rečeno. Osim toga pomisli samo koliko će ljudi pozvati da je prouče i pokušaju dokučiti odakle dolazi, kako je dospjela ovamo i tko ju je mogao stvoriti.“ On kimne i pogleda je još jednom prije nego što se okrene. No ja zgrabim njegovu ruku i dovučem ga natrag k sebi, govoreći: „Hej, ne tako brzo. Ne misliš li da bismo joj trebali dati ime? Znaš, dodati i malu brončanu pločicu kao što imaju ostale?“ Pogleda prema svojem satu, sada već poprilično rastresen. „Nikada mi nije išlo imenovanje mojih djela, uvijek sam odabirao očita imena. Znaš: Zdjela s voćem ili Crveni tulipani u plavoj vazi.“ „Pa vjerojatno je bolje da joj ne damo ime Ever s krilima, Anđeoska Ever ili išta tome slično. Znaš, u slučaju da me netko prepozna. No što kažeš na nešto malo više - ne znam - poput priče? Manje doslovno i više figurativno.“ Nakrivim glavu i pogledam ga, odlučna u tome da to uspije. „Imaš li neki prijedlog?“ Kratko me pogleda prije nego što mu pogled počne lutati. „Što kažeš na - Začaranost - ili Začarana - ili - ne znam, nešto takvo?“ Čvrsto stisnem usnice. „Začaranost?“ Okrene se prema meni. „Pa ti si očito začaran ako misliš da to sliči meni.“ Nasmijem se, gledajući kako mu oči sjaje dok se smije zajedno sa mnom. „Onda će biti Začaranost!“ Kimne, ponovno je onaj stari. „No moramo brzo napraviti tu pločicu - bojim se da mi...“ Kimnem, zatvarajući oči, zamišljajući pločicu i šapćući: „Što da napišem za umjetnika - anoniman ili nepoznat?“ „Što god“, kaže, žurnim i napetim glasom, željan da krenemo dalje. Odaberem nepoznat jer mi se sviđa kako zvuči, nagnem se naprijed da pregledam svoje djelo i pitam: „Što ti se čini?“ „Čini mi se da moramo potrčati!“ Zgrabi me za ruku i vuče pokraj sebe, krećući se tako brzo da mi noge nijednom ne dotaknu tlo. Jurimo niz dugačak niz dvorana i žurimo se stepenicama kao da uopće ne postoje. Ulazna vrata upravo nam se pojave u vidokrugu kada cijela prostorija postane svijetla i oglasi se alarm. 134
  • 135. „O, moj Bože!“ zavapim, od panike mi se stisne grlo, dok on ubrza još više. Glas mu je promukao i hrapav kada kaže: „Nisam planirao tako dugo ostati - ja - ja nisam znao...“ Zaustavi se kod prednjeg ulaza upravo kada se spusti čelična rešetka. Okrenem se prema njemu, srce mi potone, koža mi je natopljena znojem, svjesna sam koraka iza nas i povika koji odzvanjaju. Stojim bez riječi pokraj njega, nepomično, ne mogu ni vrištati, oči su mu zatvorene u dubokoj koncentraciji, radi na tome da kompleksni alarmni sustav ponovno utihne. No prekasno je. Već su ovdje. Stoga podignem ruke u znak predaje, spremna sam prihvatiti svoju sudbinu, no zatim se čelična rešetka podigne i nešto me povuče kroz vrata prema poljima u cvatu u Ljetozemlju. Ili sam barem ja zamislila Ljetozemlje. Damen nas je zamislio sigurne u njegovu automobilu na putu prema doma. I tako se umjesto toga nađemo usred prometne autoceste – mnoštvo jurećih automobila trubi nam i pokušava nas zaobići dok žurno ustajemo i sklanjamo se u stranu, gledajući svugdje oko sebe i dolazeći do daha dok pokušavamo dokučiti gdje smo. „Mislim da ovo nije Ljetozemlje“, kažem i pogledam Damena koji prasne u smijeh koji je tako zarazan da se i ja počnem smijati. Nas smo dvoje šćućureni uz smećem zatrpanu autocestu na nekoj neodređenoj lokaciji i padamo jedno preko drugog. „Što kažešna taj prekid rutine?“ Udahne i ramena mu se tresu dok se nastavljamo smijati. „Tamo sam gotovo dobila srčani udar - bila sam sigurna da smo...“ Dođem do daha i odmahnem glavom. „Hej.“ Privuče me bliže. „Nisam li ti obećao da ću uvijek paziti na tebe i držati te na sigurnom?“ Kimnem, sjećajući se tih riječi no, nažalost, posljednjih nekoliko minuta još uvijek su urezane u mojoj glavi. „Što onda kažeš na auto? Auto bi nam sada dobro došao, zar ne?“ Zatvori oči, prebaci BMW odande ovdje, ili je možda manifestovao drugi umjesto njega, nemoguće je reći jer oba izgledaju isto. „Možeš li uopće zamisliti što su ti čuvari pomislili kada smo nestali, prvo mi, a zatim auto?“ Pridrži mi vrata i uvede me unutra, dodajući „Sigurnosne kamere!“, prije nego što zatvori oči i riješi i to. Gledam dok se uključuje u promet sa sretnim, širokim osmijehom na licu. Shvatim da doista uživa u tome i da su ga tih posljednjih nekoliko 135
  • 136. minuta opasnosti još više uzbudile nego slika. „Već dugo nisam bio tako blizu granice.“ Pogleda me. „No samo da znaš, smatram te djelomično odgovornom. Na kraju krajeva, ti si ta koja me uvjerila da ostanemo dulje.“ Pogledam ga, oči mi lutaju njegovim licem, upijajući svaki detalj. Iako mi se otkucaji srca možda nikada neće vratiti u normalu, prošlo je previše vremena otkada sam ga vidjela ovakvog - ovako – sretnog - ovako bezbrižnog - ovako - opasnog - na način zbog kojeg mi je u početku bio privlačan. „I, što slijedi?“ Probija se kroz prometnu gužvu kao da vozi slalom i ruka mu je na mojem koljenu. „Hm, doma?“ Pogledam ga, pitajući se što bi uopće moglo nadmašiti takav izlazak. Pogleda me, očito je raspoložen za još. „Sigurna si? Jer možemo ostati vani koliko god hoćeš, ne želim da ti ponovno postane dosadno.“ „Mislim da sam podcijenila dosadu.“ Nasmijem se. „Počinjem uviđati da to ima svoje čari.“ Damen kimne, naginjući se prema meni i pritišćući usne na moj obraz, gotovo udari u stražnji kraj nekog Escaladea istog trena kada makne pogled s ceste. Nasmijem se i gurnem ga natrag na sjedalo. „Doista. Mislim da smo dovoljno testirali svoju sreću za jednu noć.“ „Kako želiš.“ Nasmiješi se, stišćući mi koljeno dok se okreće natrag prema cesti, koncentriran na dolazak kući. 136
  • 137. peto Dvadeset peto Iako sam se nadala da ću već odavno otići kad Munoz svrati da pokupi Sabine, one sekunde kada parkiram na svoj prilazni put, pogledam u retrovizor i vidim da su odmah iza mene. Uranili su. Zapravo deset minuta. Istih onih deset minuta koje sam si odredila da se požurim doma s posla i presvučem u nešto prigodno mračno prije nego što nestanem s lica mjesta i krenem prema Haveninu dvorištu gdje će se održati Srećin pogreb. „Ever?“ Izađe iz svojeg sjajnog srebrnog Priusa, vrteći ključevima i škiljeći prema meni. „Što ti radiš ovdje?“ Nakrivi glavu dok mi prilazi, obavijajući me oblakom spreja Axe. Prebacim torbu preko ramena i zalupim vratima automobila mnogo jače nego što sam planirala. „Smiješna stvar. Ja - hm - ja zapravo živim ovdje.“ Pogleda me, lice mu je toliko mirno da nisam sigurna je li me čuo sve dok on ne zavrti glavom i ponovi: „Ti živiš ovdje?“ Kimnem i odbijam išta više reći. „Ali...“ On pogleda oko sebe, upijajući kamenu fasadu, ulazne stepenice, nedavno pokošen travnjak, cvjetnjake na početku cvata. „Ali ovo je Sabinina kuća - zar ne?“ Zaustavim se na trenutak, u napasti da mu kažem ne i da ova lažna toskanska vila u Laguna Beachu uopće nije Sabinina kuća. Da je očito pogriješio i umjesto toga završio ispred moje kuće. No upravo kada sam krenula, Sabine parkira odmah pokraj nas. Iskoči iz automobila s previše entuzijazma i kaže: „O! Paule! Žao mi je što kasnim - u uredu je bila ludnica i svaki put kada sam pokušala otići, nešto drugo bi me spriječilo...“ Odmahne glavom i gleda ga pogledom koji je previše koketan za prvi spoj. „No ako mi daš samo minutu, otrčat ću gore i presvući se kako bismo mogli krenuti. Neću dugo.“ Paul? Pogledam jedno pa drugo, primijetim njezin sretni, prpošni, pjevni ton i ne svidi mi se kako to zvuči, nimalo. Previše je intimno. Previše iskreno. Ona bi ga trebala zvati gospodin Munoz poput nas u školi. Barem do kraja današnje večeri, nakon čega će, naravno, obostrano odlučiti da svatko ide svojim putem... On se nasmiješi i prođe rukom kroz svoju podugu, valovitu smeđu kosu 137
  • 138. poput najgore vrste razmetljivca. Mislim, to što ima odličnu kosu za jednog profesora ne znači da se treba tako šepiriti njome. „Uranio sam nekoliko minuta“, kaže on i pogled mu je fiksiran na nju. „Stoga, molim te, uzmi koliko god ti je vremena potrebno. Mogu ovdje razgovarati s Ever.“ „Znači, upoznali ste se?“ Sabine nasloni svoju prenatrpanu aktovku uz bok i gleda nas. Odmahnem glavom, ispaljujući: „Ne!“ prije nego što se uspijem zaustaviti. Nisam sigurna govorim li ne na njezino pitanje ili na cijelu tu situaciju. No ipak, eto ga, nepobitno ne i nemam ga nikakve namjere povući. „Mislim, da, upoznali smo se i to sve, no - tek sada.“ Zaustavim se na trenutak, njihove su oči sužene i zbunjeni su koliko i ja jer ne znaju kamo to vodi. „Hoću reći, nije da smo se ranije poznavali ili nešto.“ Pogledam ih znajući da sam ih samo još više zbunila. „Uglavnom, ima pravo. Trebala bi samo - hm - otići gore i spremiti se - i...” Pokažem palcem prema Munozu jer nema šanse da ga zovem Paul, nema šanse da ga ikako zovem. „I mi ćemo se družiti dok se ti ne spremiš.” Nasmiješim se, nadajući se da ću ga zadržati vani na prilaznom putu, daleko od dnevnog boravka. No, nažalost, Sabina je odgojena bolje nego ja. I jedva sam uspjela dovršiti rečenicu kada ona odmahne glavom i kaže: „Ne budi smiješan. Uđi i opusti se. I, Ever, možeš naručiti pizzu ili nešto jer nisam imala vremena otići u dućan.” Pratim ih, vukući se za njima što sporije mogu. Djelomično iz pobune, djelomično jer ne mogu riskirati da se sudarim s ijednim od njih dvoje, ne vjerujem svojem štitu da će me držati podalje od uvida u njihov spoj. Sabine otključa prednja vrata, pogledavajući preko ramena kada kaže: „Ever? Dobro? Može pizza?” Slegnem ramenima, prisjećajući se dviju krišaka vegetarijanske pizze koje mi je Jude ostavio, koje sam rastrgala na komadiće i bacila u zahod čim je otišao. „U redu je. Pojela sam nešto na poslu.” Ulovim njezin pogled, misleći kako bi ovo mogao biti savršen trenutak da joj kažem da znam da neće poludjeti dok je Munoz (Paul!) blizu. „Dobila si posao?” Ona razjapi usta, oči su joj širom otvorene i čeljust je na podu dok stoji na ulazu. „Hm, da.” Uvučem ramena i krenem češati ruku, iako me ne svrbi. „Mislila sam da sam ti rekla, ne?” 138
  • 139. „Ne.” Dobaci mi značajan pogled - i to ne u dobrom smislu. „Definitivno si mi propustila reći.” Slegnem ramenima, čeprkajući po rubu košulje i trudeći se djelovati nehajno. „E pa, eto ga. Službeno sam zaposlena.” Pridodam i smijeh koji, čak i za moje uši, zvuči lažno. „I, gdje si dobila taj posao?” pita ona stišanim glasom i pogledom prati Munoza dok on kreće prema dnevnom boravku jer želi izbjeći svu tu lošu atmosferu koju sam tako briljantno stvorila. „U centru. U dućanu koji prodaje knjige i - slično.” Ona zaškilji. „Čuj”, kažem. „Zašto to ne bismo raspravile poslije? Ne bih htjela da vas dvoje zakasnite ili nešto.” Pogledam prema dnevnom boravku gdje se Munoz smjestio na kauč. Ona mrgodno pogleda prema dnevnom boravku te kaže stišanim i mirnim glasom: „Drago mi je da si pronašla posao, Ever, nemoj me krivo shvatiti. Samo bih voljela da si mi rekla, to je sve. Sada ti trebamo pronaći zamjenu na poslu i...” Zavrti glavom. „Pa, poslije ćemo razgovarati o tome. Večeras. Kada se vratim.” Iako sam oduševljena čuti da se njezini planovi s Munozom neće produljiti do jutra, ipak je pogledam i kažem: „Hm, evo u čemu je stvar. Havenina mačka je uginula, održat će pogreb i vrlo je uzrujana, što znači da bi to moglo potrajati dokasna, pa...” Slegnem ramenima, ne trudeći se niti dovršiti, dopuštajući joj da sama popuni praznine koje sam ostavila. „Onda sutra.” Ona se okrene. „Sada razgovaraj s Paulom dok se ja presvučem.” Otrči uza stepenice, mašući aktovkom i udarajući petama dok ja duboko udahnem i krenem prema dnevnom boravku te zauzmem mjesto iza velikog, robusnog naslonjača, jedva vjerujući da se nalazim u toj situaciji. „Samo da znate, neću vas zvati Paul”, kažem, upijajući njegovu dizajnerske traperice, košulju koja nije uvučena u hlače, trendovski šal i cipele koje su previše fora za jednog profesora. „To je olakšanje.” On se nasmiješi, pogled mu je lagan, blag i odmara se na mome. „Moglo bi postati pomalo neugodno u školi.” Teško progutam, petljajući po stražnjem dijelu naslonjača, nisam sigurna u kojem bih smjeru trebala nastaviti. Jer, iako je cijeli moj život nepobitno čudan, situacija u kojoj sam primorana čavrljati sa svojim 139
  • 140. profesorom povijesti koji zna jednu od mojih najvećih tajni, sve to dovodi na potpuno novu razinu. No čini se da je jedino meni neugodno. Munoz je potpuno opušten, naslonjen na kauču, noga mu se odmara na koljenu, apsolutna je sliku udobnosti. „I kakav je točno tvoj odnos sa Sabine?” pita on i široku raširi ruke preko jastuka. „Ona mi je teta.” Proučavam ga u potrazi za znakovima nevjerovanja, zbunjenosti, iznenađenja, no dobijem samo pogled zanimanja. „Postala mi je moja skrbnica kada su mi roditelji umrli.” Podignem ramena pogledam ga. „Nisam imao pojma. Tako mi je žao...” Lice mu se nabora i glas mu blijedi dok tuga popunjava prostor. „I moja sestra je umrla.” Kimnem, sada sam se već uvukla. „Kao i Buttercup. Ona je bila naš pas.” „Ever...” Zavrti glavom onako kako to ljudi čine kada ne mogli ni početi zamišljati kako je biti na tvojem mjestu. „Ja...” „I ja sam umrla”, dodam prije nego što uspije dovršiti. Ne želim čuti njegove nespretne izraze sućuti i kako se bori da pronađe prave riječi kada je istina da takve riječi ne postoje. „Umrla sam zajedno s njima - no samo na nekoliko sekundi i zatim sam...” dovedena natrag uskrsnula, popila eliksir koji daje vječni život - odmahnem glavom. „Pa onda sam se probudila.” Slegnem ramenima, pitajući se zašto sam upravo priznala sve to. „Tada si postala vidovita?” Gleda me netremice, pogleda fiksirana na mene. Pogledam prema stepenicama, provjeravajući da Sabine nije nigdje u blizini, zatim pogledam Munoza i samo kimnem. „Događa se”, kaže on, niti je iznenađen, niti me osuđuje, više to govori kao činjenicu. „Malo sam čitao o tome. Mnogo je češće nego što bi pomislila. Mnogi se ljudi vrate promijenjeni ili izmijenjeni na neki način.” Gledam dolje prema naslonjaču, prsti mi prate vrh jastuka i drago mi je čuti tu informaciju, no shvatim da nemam pojma kako da odgovorim. „I po načinu na koji se meškoljiš i gledaš prema stepenicama svakih par sekunda, pretpostavljam da Sabine ne zna?” Pogledam ga i pokušam razvedriti atmosferu pa kažem: „I tko je tu vidovit? Ja ili vi?” No on se samo nasmiješi, pretražujući mi lice s novim shvaćanjem koje, srećom, briše izraz sažaljenja koji je prije imao. I ostanemo tako, on me gleda, ja proučavam naslonjač, a tišina potraje tako dugo da na kraju 140
  • 141. zavrtim glavom i kažem: „Vjerujte mi, Sabine ne bi shvatila. Ona bi...” Zabijem vrh svoje tenisice u gusto tkanje tepiha, nisam sigurna kako da nastavim, no znam da je vrlo važno da budem jasna. „Mislim, nemojte me krivo shvatiti, ona je odlična osoba, vrlo je pametna, superuspješna odvjetnica i to sve, no...” Odmahnem glavom.„Pa recimo da je velika obožavateljica crno-bijelog. Baš ne voli sivo.” Stisnem usne i skrenem pogled, znajući da sam rekla i više nego dovoljno, no moram još samo nešto razjasniti. „No, molim vas, nemojte joj reći za mene, dobro? Mislim, nećete... zar ne?” Pogledam ga, držeći dah dok on razmišlja, daje si vremena dok Sabine silazi niza stepenice. I upravo kada postanem sigurna da ne mogu podnijeti više ni sekundu, on kaže: „Hajde da se dogovorimo. Ti prestani markirati s nastave i ja neću reći ni riječ. Što kažeš?” Što kažem? Zar se šali? Gotovo me ucjenjuje! Mislim, znam da nisam u najboljem položaju - pogotovo zato što sam jedina koja ima što izgubiti, no ipak. Pogledam preko ramena, vidim Sabine kako se zaustavlja pred ogledalom i provjerava zube u slučaju zalutalih tragova ruža dok se ja okrećem prema njemu i šapćem: „Zašto je to uopće važno? Ostalo je samo tjedan dana. I oboje znamo da imam peticu.” Kimne, ustane s kauča i osmijeh mu se raširi dok gleda Sabine, dok su njegove riječi upućene meni. „Zato i nemaš neki dobar razlog da ne budeš tamo, zar ne?” „Da ne bude gdje?” pita Sabine koja izgleda previše prekrasno sa svojom tamnom šminkom oko očiju, mekanom plavom kosom i odjećom za koju bi Stacia Miller vjerojatno prodala bubreg da je dvadeset godina starija. Počnem govoriti, ne vjerujući da Munoz neće odati moju tajnu, on mi uskoči i glas mu nadjača moj: „Upravo sam govorio Ever da slobodno nastavi sa svojim planovima. Nema potrebe da ostane i zabavlja me.“ Sabine nas promotri i pogled joj se zaustavi na Paulu. Iako je lijepo vidjeti je tako opuštenu, sretnu i željnu da se večer nastavi, onog trena kada on stavi ruku na donji dio njezinih leđa i odvede je prema ulaznim vratima, moram se suzdržati da ne povratim. 141
  • 142. Dvadeset šesto Kad sam stigla do Havenine kuće svi su se već bili okupili i gledali u daljinu dok je Haven stajala ispred prozora gdje je pronašla svoju mačku. Izgovorila nekoliko riječi u sjećanje na Sreću, priljubljujući malenu urnu na prsa. „Hej”, šapnem, smještajući se uz Damena i gledajući prema blizancima. „Što sam propustila?” I on se nasmiješi i pogleda me dok misli: Puštene su suze - pročitalo se nekoliko pjesama. Slegne ramenima. Ipak sam siguran da će ti oprostiti što kasniš - prije ili poslije. Kimnem, odlučujući pokazati Damenu razlog svojeg kašnjenja Prezentiram mu cijeli debakl sa svim detaljima. Gledam dok Haven razbacuje Srećin pepeo po tlu, a prizori od prije samo nekoliko trenutaka teku iz moje glave u njegovu. Zavuče ruku oko mene, tješeći me na pravi način i stavljajući mi buket crvenih tulipana nakratko u ruku - pažljivo ih stvori i makne prije nego što itko vidi. Zar je stvarno bilo tako loše? Pogleda me dok Haven predaje urnu svojem mlađem bratu Austinu, koji se namršti i zaviri unutra. I gore. Odmahnem glavom i pitam se zašto sam se odlučila povjeriti Munozu - od svih ljudi. Pomaknem se bliže, naslonim glavu na njegovo rame i upitam: I blizanke? Što one rade ovdje? Mislila sam da ih je strah izaći? Stoje pokraj Haven, lica su im identična s njihovim sumornim, imunim očima i oštro odrezanim šiškama - no sličnosti tu prestaje jer su zamijenile svoje uobičajene odore privatne škole odjećom po svojem ukusu. Romy teži prema američkom, zdravom izgledu manekenke iz kataloga J. Crew, dok Rayneina odjeća dolazi ravno iz dućana Hot Topic, s oštrom, crnom minisuknjom, poderanim crnim tajicama i Mary Jano cipelama s debelim potplatima. Iako sumnjam da su doista kupovale u tim dućanima. Ne kada Damen to jednostavno može manifestirati. On odmahne glavom i stisne ruku oko mene dok odgovara na moje misli. Ne, tu griješiš. Usudile su se izaći. Žele istražiti svijet izvan televizije, časopisa i mojeg zatvorenog naselja Crystal Cove. On se nasmiješi, Vjerovala ili ne, same su odabrale odjeću. Čak su i same platile. Novcem koji sam im ja dao, naravno. Pogleda me. Samo pomisli, jučer trgovački centar, danas mačji pogreb, a sutra - tko zna? Okrene se, smiješeći se tako da mu lice zasjaji dok Haven daje posljednji pozdrav mački koju gotovo nitko od 142
  • 143. prisutnih nije poznavao. „Nismo li trebali nešto kupiti?” pitam. „Znaš - cvijeće ili nešto?” „Jesmo.” Damen kimne, a usne mu okrznu moje uho dok dodaje: „Ne samo da smo donijeli ono cvijeće” - on pokaže prstom prenut ogromnom buketu šarenog, proljetnog cvijeća - „nego smo i dali vrlo izdašnu, no anonimnu donaciju udruzi za zaštitu životinja u sjećanje na Sreću. Mislio sam da će joj to biti drago.” „Anonimno pomaganje ljudima?” pogledam ga, upijajući nagib njegove obrve, nakrivljenost njegovih usnica i žudeći za tim da se pritisnu uz moje. „Mislila sam da si protiv svega toga.” Pogleda me, očito krivo shvaćajući riječi koje su za mene bile šala. No upravo kada krenem objašnjavati, Josh nam pokaže rukom da dođemo, On pogleda prema Haven, uvjeravajući se da ona ne čuje, prije nego što se okrene prema nama i kaže: „Slušajte, trebam vašu pomoć, zaribao sam.” „Kako?” Zaškiljim, iako mi se odgovor upravo pojavio u glavi. Zabije ruke u džepove, a njegova obojena crna kosa pada mu u oči dok govori: „Nabavio sam joj malo mače. Jedan tip iz mojeg benda - pa, mačka njegove cure upravo se okotila i pomislio sam da bi joj to moglo pomoći da preboli Sreću pa sam uzeo jednu crnu - no ona sada neće ni razgovarati sa mnom. Govori mi da ne razumijem. Vrlo je ljutita.” „Sigurna sam da će se smiriti, samo joj daj malo vremena i ona će...“ No on već odmahuje glavom. „Šališ li se? Jesi li je čula maloprije?” Pogleda nas. „Način na koji je govorila da je Sreća bila jedinstvenu i da je nikada ništa neće moći zamijeniti.” On zavrti glavom i skrene pogled. „To je bilo namijenjeno meni, nesumnjivo.” „Svi se tako osjećaju nakon što izgube kućnog ljubimca. Sigurna sam da ako...” Zaustavim se jer gledam u oči koje su tako poražene da znam kako nemam nikakva utjecaja. „Nema šanse.” Podigne ramena, pogleda je i na njegovu se licu jasno vidi gubitak. „Mislila je to. Tužna je zbog Sreće, ljuta je na mene i sada imam tu mačkicu na stražnjem sjedalu auta i nemam pojma što da radim s njom. Ne mogu je odnijeti kući, mama bi me ubila, a Miles je ne može uzeti zbog svega toga s Italijom pa sam mislio da ćete je možda vas dvoje željeti ” Srećin pogled leti s njega na mene, kao da nas tiho optužuje. Duboko udahnem i pogledam prema blizankama, znam da bi one jako voljele svojeg kućnog ljubimca, pogotovo nakon što su onako reagirale na 143
  • 144. Sreću. No što će biti s njom kad se njihova čarolija vrati i one odu u Ljetozemlje? Je li moguće povesti mačku sa sobom? Ili će ona postati naša odgovornost? No kada se okrenu prema meni i pogledaju me, Romyno lice podigne se u osmijeh dok se Rayneino namršteno spusti i znam da mi je potrebna sva moguća pomoć što se tiče njih dvije, a slatki mali mačić mogao bi biti dobar početak. Pogledam Damena, znajući da smo na istoj valnoj duljini u trenu kada nam se pogledi sretnu. Krenemo prema Joshevu automobilu i on kaže: „Pogledajmo.” *** „O, Bože! Ti to ozbiljno? Ona je stvarno naša? Zaista?” Romy drži u naručju majušnu crnu mačkicu i gleda nas. „Vaša je.” Damen kimne. „No morate zahvaliti Ever, a ne meni. To je njezina ideja.” Romy me pogleda, osmijeh joj se raširi na licu, a Rayne nakrivi usta i namjesti usne kao da nam želi reći da je sigurna da ćemo je preveslati. „Kako ćemo je nazvati?” Romy nas pogleda prije nego što se fokusira samo na Rayne. „I nemoj reći Jinx junior ili Jinx na kvadrat ili nešto ulično jer ova maca zaslužuje svoje ime ” Stisne mačku čvrsto uza svoja prsa i poljubi je u vrh majušne crne glave. „Također zaslužuje mnogo ljepšu sudbinu nego druga Jinx ” Pogledam ih i upravo krenem pitati što se dogodilo, kada Rayne kaže: „To je sve dio prošlosti. No Romy je u pravu, moramo pronaći savršeno ime. Nešto moćno i mistično - nešto doista vrijedno mačkice poput ove.” Sjednemo, nas četvero razmješteni smo po raznim stolicama i kaučima u Damenovu prevelikom dnevnom boravku. Damen i ja dijelimo jastuk a udovi su nam isprepleteni dok nam umovi pretražuju dugačke popise prihvatljivih imena, a zatim pročistim glas i kažem: „Što kažete na ime Luna?” Pogledam ih, nadajući se da će im se svidjeti isto koliko i meni, „Znate, kao latinska riječ za mjesec?” „Molim te.” Rayne zakoluta očima. „Znamo što Luna znači. Zapravo, prilično sam sigurna da znamo mnogo više latinskog od tebe ” Kimnem, trudeći se držati glas mirnim i staloženim, odbijajući se uhvatiti na njezin mamac pa dodam: „Pa, mislila sam, budući da kažu da su mačke povezane s mjesecom i to sve...” Zaustavim se jer mi je dovoljan jedan pogled na njezino lice da vidim da nema smisla, oštro se protivi tome. 144
  • 145. „Znaš, prije se govorilo da su mačke mjesečeva djeca”, kaže Damen, odlučan ne samo u tome da me spasi, nego i da, jednom zauvijek, dokaže zašto sam dostojna njihova poštovanja. „Jer, baš poput mjeseca, ožive tijekom noći.” „Onda bismo joj možda trebali dati ime Mjesečevo Dijete”, kaže Rayne. Kima dok govori: „Da, to je to! Mjesečevo Dijete. To je toliko bolje nego Luna” „Nije.” Romy gleda prema uspavanoj mački u svojem krilu i gladi uski prostor među njezinim ušima. „Mjesečevo Dijete ne valja. Kvrgavo je. Previše. Ime treba biti samo jedna riječ. I ovoj mačkici očito paše Luna. Luna. Onda ćemo je tako zvati?” Ona nas pogleda, izbroji tri glave koje kimaju i jednu koja odbija trznuti samo da meni napakosti. „Žao mi je, Rayne.” Damen mi stisne ruku, veo energije jedinu je stvar koja razdvaja njegov dlan od mojega. „Bojim se da u ovom slučaju većina pobjeđuje.” On kimne, zatvarajući oči i manifestirajući predivnu baršunastu ogrlicu najdublje ljubičaste boje koja se u trenu pojavi oko Lunina vrata. Romy i Rayne ostanu bez daha i oči im zasjaje od oduševljenja kada on manifestira baršunasti krevetić u istom tonu. „Možda bi je sada trebala staviti tamo”, kaže on. „Ali baš nam je udobno ovako!” zacvili Romy jer se ne želi odvojili od svojeg ljubimca. „Da, no isto tako imamo lekcije koje moramo proći, zar ne?” Blizanke se pogledaju, zatim istovremeno ustanu, pažljivo stavljaju Lunu u njezin novi krevet te bdijući na rubu kako bi se uvjerile da udobno spava prije nego što se okrenu natrag prema Damenu, spremne za početak. Zauzmu mjesta nasuprot njemu, prekriže noge, ruke polože u krilo i poslušnije su nego ikada. Spremne su za što god da im je Damen isplanirao. O čemu se tu radi? Promijenim položaj kada odpetljamo udove. „O čaroliji.” On kimne i pogleda ih. „Moraju svakodnevno vježbati ako žele da im se moći vrate.” „Kako vježbate?” Zaškiljim, pitajući se sliči li to imalo tečaju koji Jude misli držati. „Mislim, ima li tu zadataka i ispita kao u školi?” Damen slegne ramenima. „Zapravo je to više serija meditacija i vizualizacija - iako su mnogo intenzivnije i dulje nego one kroz koje si ti morala prolaziti na našem prvom putovanju u Ljetozemlje, no, u druge strane, tebi nije bilo potrebno toliko. Iako blizanke potječu iz obitelji vrlo talentiranih vještica, bojim se da su se, kako stvari sada stoje, vratile na sam početak. No nadam se da će uz 145
  • 146. redoviti tempo ponovno usvojiti svoje sposobnosti za neko normalno vrijeme.” „Koliko dugo je normalno?” pitam. No ono što doista mislim je: Kada ćemo dobiti natrag svoj život? Damen slegne ramenima. „Za nekoliko mjeseci. Možda dulje.” „Bi li Knjiga sjena pomogla?” Odmah nakon što sam to izgovorila, shvatim da to nisam trebala reći. Damenov izraz lica nije nimalo sretan, iako su blizanke sada na rubu svojih sjedala. „Ti imaš Knjigu sjena?” pita Rayne, dok Romy samo sjedi na mjestu i gleda me. Pogledam Damena i vidim da nije nimalo sretan, no budući da im knjiga vrlo vjerojatno može pomoći onoliko koliko se nadam da će pomoći meni, kažem: „Pa nije baš da je imam, no imam pristup njoj.” „Misliš zapravo? Poput prave Knjige sjena?” Rayne formulira te riječi u upitnom obliku, iako mi njezin pogled govori da je sigurna da nije prava. „Ne znam.” Slegnem ramenima. „Postoji li više od jedne?” Ona pogleda Romy, odmahujući glavom i kolutajući očima prije nego što Damen uspije reći: „Nisam je vidio, no po Everinu opisu, siguran sam da je prava. I vrlo je moćna. Previše moćna za vas u ovom trenutku. No možda poslije, nakon što prođemo kroz meditacije, možemo...” No Romy i Rayne više ne slušaju, njihova pozornost fokusirana je isključivo na mene dok ustaju sa svojih mjesta i govore: „Odvedi nas tamo. Molimo te. Moramo je vidjeti.” 146
  • 147. Dvadeset sedmo „Kako ćeš ući?” Romy šapne, priljubljuje se uz mene i gleda prema vratima sa zabrinutim izrazom lica. „Halo!” Rayne odmahne glavom. „Njima je to lako. Samo trebaju otključati vrata svojim mislima.” „Istina.” Nasmiješim se. „No jednako je zgodno imati ključ.” Njišem ključem kako bi ga mogle vidjeti prije nego što ga stavim u bravu. Pažljivo izbjegavam Damenov pogled, iako ga ne trebam vidjeti kako bih znala da se ne slaže. „Znači, ovdje radiš”, kaže Romy, zakorači unutra i pogleda oko sebe. Polako se kreće, oprezno, kao da se boji da će nešto unerediti. Kimnem i stavim prst na usne oblikujući znak za ššš dok ih vodim prema stražnjoj prostoriji. „Ali ako je dućan zatvoren i mi smo jedini ovdje, zašto onda moramo biti tihi?” pita Rayne, njezin visoki glas gotovo se odbija od zidova, želeći da znam da, iako je sretna jer ću joj upravo pokazati Knjigu sjena, ta njezina sreća neće brujati zauvijek. Otvorim vrata stražnjeg ureda i pokažem im da uđu, govoreći im da sjednu dok Damen i ja raspravljamo u hodniku. „Ne sviđa mi se ovo”, kaže on, očiju tamnih i fokusiranih na mene, Kimnem, vrlo svjesna toga, no odlučna da ostanem pri svome. „Ever, ozbiljan sam. Nemaš pojma u što se upuštaš. Ta je knjiga moćna - a u krivim rukama i opasna.” Odmahnem glavom i kažem: „Čuj, blizanke su upoznate s tom vrstom magije mnogo bolje nego ti i ja. I ako one nisu zabrinute, koliko loše može biti?” On me pogleda i odbija odustati. „Postoje bolji načini.” Uzdahnem, želeći započeti i frustrirana što se moram baviti time. „Ponašaš se kao da ću ih upoznati sa zlim čarolijama ili ih pretvoriti u zle vještice s bradavicama i crnim šeširima, no samo želim istu stvar kao i ti - da im se vrati čarolija.” Pažljivo štitim svoj um kako ne bi mogao čuti neizgovoreni dio, no prava je istina ovog posjeta da sam provela većinu jučerašnjeg dana na poslu trudeći se shvatiti knjigu, no bez uspjeha - i potrebna mi je pomoć ako postoji ikakva nada da uvjerim Romana da mi preda protuotrov. Znam da je bolje da to ostane neizgovoreno. Damen se nipošto ne bi složio. 147
  • 148. „Postoji bolji način da se ovo učini”, kaže on strpljivim, no čvrstim glasom. „Pripremio sam njihove lekcije i ako samo daš vremena da...” „Koliko vremena? Govorimo o tjednima, mjesecima, godini dana?” Zavrtim glavom. „Možda si ne možemo priuštiti da gubimo toliko vremena, je li ti to ikada palo na pamet?” „Mi?” Njegove se obrve spoje u pogled koji proučava moj, a naznaka shvaćanja formira se u njegovim očima. „Mi, one, svejedno.” Slegnem ramenima, znajući da je bolje da krenem dalje. „Daj da im samo pokažem knjigu i vidim ako je uopće prava. Mislim, i ne znamo djeluje li uopće, možda je moja reakcija bila - pa, možda sam to samo ja. Daj, Damene, molim te? Kako može naškoditi?” On me pogleda, uvjeren da bi to moglo jako naškoditi. „Samo jedan brz pogled - samo da odredimo je li prava ili nije. Onda Idemo ravno natrag kući i krećemo s nastavom, dobro?” No on ništa ne kaže. Samo kimne i pokaže mi da uđem. Krenem prema stolici s druge strane stola, smještajući se i naginjući nema ladici kada Rayne kaže: „Samo da znaš, sve smo čule. Naš je sluh izuzetan. Možda biste se trebali držati telepatije.” Odlučno je ignoriram i postavim ruku na lokot, zatvarajući oči dok ga otvaram mislima, bacajući brzinski pogled na Damena dok se pokušavam probiti unutra. Prokopam iza hrpice papira i spisa, bacim kalkulator u stranu, a zatim posegnem za lažnim dnom, ugrabim knjigu i bacim je na stol. Kroz prste mi prolaze trnci i uši mi zuje od energije sadržane unutra. Blizanke se požure naprijed i gledaju prema drevnom svesku s više poštovanja nego što sam ikada vidjela na njima. „I, što mislite? Je li prava?” Moj pogled leti između njih dvije i toliko sam bez daha da jedva mogu formirati riječi. Romy nagne glavu upitna izraza lica, a Rayne posegne i otvori prvu stranicu. Istovremeno uzdahnu, a oči im se rašire dok sve upijaju. Rayne sjedi na rubu stola, okrećući knjigu prema sebi i sestri, a Romy se naginje preko njezina krila i prstom prati niz simbola - oznake koje su mi potpuno nerazumljive - iako po načinu na koji im se usne pomiču vidim da su njima sasvim jasne. Pogledam Damena koji stoji ravno iza njih, lica lišena ikakva izraza dok gleda blizanke kako mrmljaju i hihoću se, uzbuđeno se gurkajući dok listaju stranice. „I?” kažem, ne mogu podnijeti napetost i potrebna mi je verbalna 148
  • 149. potvrda. „Prava je.” Rayne kimne dok su joj oči još uvijek fokusirane na stranicu. „Tko god da je ovo sastavio, znao je što radi ” „Hoćeš reći da postoji više od jedne?” Zaškiljim, gledajući ih obje i jedva im mogu vidjeti oči od gustih trepavica i oštro odrezanih šiški, „Naravro.” Romy kimne. „Postoji ih hrpa. Knjiga sjena samo je generalno ime za knjigu čarolija. Pretpostavlja se da ime dolazi od činjenice da su te knjige morale biti sakrivene u sjeni, takoreći, zbog svojeg sadržaja.” „Da,” ubaci se Rayne, „no neki isto tako kažu da je to zbog toga što su često bile pisane i čitane pod svjetlošću svijeće koja, kao što znaš, baca sjene.“ Romy slegne ramenima. „Svejedno, pisane su u šiframa kako bi se izbjeglo da padnu u krive ruke. No one koje su doista moćne poput ove” - ubode stranicu svojim kažiprstom, koji je svježe nalakiran svijetloružičastom bojom poput svile baletne papuče - „izuzetno su rijetke i teško se pronalaze. Skrivene su upravo iz tog razloga ” „Znači, moćna je? I prava?” ponovim jer želim da se to još jednom potvrdi. Rayne me pogleda, odmahujući glavom kao da sam nevjerojatno spora, dok njezina sestra kimne i kaže: „Doista se može osjetiti energija riječi na stranici. Prilično je moćna, uvjeravam te.” „Znači, misliš da će biti korisna? Misliš da bi mogla pomoći nama - vama - s vašim potrebama?” Oči mi lete između njih, nadajući se da će reći da i pažljivo izbjegavajući Damenov pogled. „Malo smo zahrđale...” krene Romy. „Pa ne možemo sa sigurnošću reći...” „Govori u svoje ime”, kaže Rayne i lista natrag prema početku dok ne pronađe stranicu koju je tražila. Ponovi niz riječi koji nikako ne mogu razumjeti iako se radi o njezinu materinjem jeziku. „Vidiš li ovo?” Mahne rukom u zraku, smijući se dok se svjetla pale i gase. „Ne hih to nazvala hrđavim.” „Da, no budući da su se trebali zapaliti, imaš još dosta toga naučiti”, kaže Romy prekriženih ruku i podignute obrve. „Zapaliti?” pogledam Damena. Imao je pravo, ovo je opasno kad je u krivim rukama - njihovim rukama. No Romy i Rayne počnu se previjati od smijeha kada kažu: 149
  • 150. „Jesmo vas! Baš smo vas preveslale! Ha!” „Nevjerojatno ste naivni!” doda Rayne, prihvaćajući svaku priliku da napravi budalu od mene. „A vas dvije previše gledate televiziju”, kažem, brzo zatvarajući knjigu i mičući je. „Čekaj! Ne možeš je uzeti! Treba nam!” Dva para ruku mahnito posežu i grabe prema meni. „Nije moja. Pa nije da je možemo ponijeti kući ili nešto”, kažem, držeći je izvan njihova dosega. „No kako će nam se magija vratiti ako je skrivaš?” Romyno lice pretvori se u durenje. „Da”, doda Rayne i odmahne glavom. „Prvo smo zbog tebe morale napustiti Ljetozemlje, a sada...” Zaustavi se tek kada Damen podigne ruku da ih utiša. „Mislim da je najbolje da je spremiš”, kaže, njegove oči su na meni i čeljust mu je čvrsto stisnuta. „Odmah”, doda s novom žurnošću u glasu. Kimnem, misleći kako je uzrujaniji nego što mi se činilo jer zauzima takav stav i inzistira da se pridržavam našeg dogovora. Zatim pratim njegov pogled prema ekranu i gledam kako ulazi tamna, zamagljena figura. 150
  • 151. Dvadeset osmo Otvorim ladicu, mahnito gurajući knjigu unutra dok tihi zvukovi koraka stižu niz hodnik. Jedva je uspijem zatvoriti prije nego što Jude poviri unutra i kaže: „Radiš dokasna?” Zakorači u prostoriju i ponudi ruku Damenu koji oklijeva, jedan ga trenutak odmjerava prije nego što ponudi svoju ruku. Čak i nakon što pusti Judeov stisak, njegov pogled ostane fokusiran i nepokretan jer mu je um negdje daleko. „I, što se ovdje događa? Zar je danas dan otvorenih vrata za obitelj na poslu?” Jude se nasmiješi, iako prilično suzdržano. „Ne! Samo smo...” Teško progutam, nemajući pojma što slijedi, susrećući njegove duboke sveznajuće oči i brzo skrećući pogled. „Gledali smo tvoju Knjigu sjena”, kaže Rayne prekriženih ruku i suženih očiju. „I pitali smo se otkuda ti.” Jude kimne i usne mu se podignu u kutovima kada kaže: „A vi ste?“ „Romy i Rayne.” Ja kimnem. „One su moje...” Pogledam ih, pitajući se kako da ih predstavim. „Nećakinje”, kaže Damen pogleda uperena u Judea. „Bit će kod mene neko vrijeme.” Jude kimne, kratko pogleda Damena prije nego što se vrati na mene, Stoji se odmah pokraj stola dok govori: „Pa, ako je itko može pronaći, to si ti.” Teško progutam, gledajući Damena koji nastavlja gledati Judea onako kako nikad nikoga nije gledao. Kao da je cijelim svojim bićem u potpunom stanju opreza - držanje mu je ukočeno, izraz lica kontroliran, a oči sužene do najdublje, najtamnije točke dok ga cijelo vrijeme upija pogledom. „Jesam li otpuštena?” pitam smješkajući se, no uglavnom sam ozbiljna. Jude odmahne glavom. „Zašto bih otpustio svoju najbolju vidovnjakinju? Svoju jedinu vidovnjakinju?” Nasmiješi se. „Baš smiješno, knjiga je u toj ladici od prošlog ljeta, no ipak je nitko dosad nije pronašao.” Slegne ramenima. „No zašto te uopće zanima? Mislio sam da te ne zanima čarolija i slično.” Ljuljuškam se naprijed-natrag u stolici, neugodno mi je, meškoljim se, pogotovo zbog načina na koji ga Damen nastavlja gledati. „Ne zanima me, no blizanke jako zanima...” 151
  • 152. „Wicca”, kaže Damen i zaštitnički stavi ruke na njihova ramena. „Zanima ih više o Wicci i Ever je mislila da bi ta knjiga mogla pomoći. No očito je previše napredna.” Jude pogleda Damena. „Izgleda da sam upravo dobio svoju drugu i treću polaznicu tečaja.” „Ima još netko?” kažem brzo, bez razmišljanja, pogledam nakratko Damena i osjetim kako mi se obrazi neobjašnjivo počinju rumenjeti. Jude slegne ramenima. „Ako se pojavi. No činila se vrlo zainteresiranom.” Honor. Znam to a da uopće ne moram zaviriti u njegovu glavu. Honor je prva polaznica i nema sumnje da će se pojaviti. „Tečaj?” pita Damen s rukama koje su mu još uvijek na blizankama, a pogled mu leti između Judea i mene. „Razvoj vidovnjaštva, prvi stupanj.” Slegne ramenima. „S malim naglaskom na samoosnaživanje i magiju. Mislim da bismo trebali uskoro početi, možda čak sutra. Zašto čekati?” Romy i Rayne se pogledaju, oči im zasjaje od uzbuđenja. No Damen odmahne glavom i kaže: „Ne.” Jude ga pogleda, lica mirna, opuštena i nimalo uznemirena. „Ma daj, neću im ni naplatiti. Ionako sam nov u tome pa je to dobra prilika da sve isprobam i vidim što djeluje, a što ne. Osim toga to je jednostavan uvodni tečaj, ništa teško, ako te to brine.” Oči im se susretnu, i iako znam da je težina manje-više Damenova glavna briga, očito nije njegova jedina briga. Ne, ta iznenadna oštrina, taj nekarakteristični oprez ima veze s Judeom. I sa mnom. Sa mnom i Judeom zajedno. I da ga ne poznajem tako dobro, pomislila bih da je ljubomoran, No dobro ga poznajem i, nažalost, ta vrsta ponašanja tipična je samo za mene. Blizanke ga mole, njihove velike, smeđe oči gledaju u njega. „Molim te!” kažu visokim, isprepletenim glasovima. „Mi stvarno, stvarno, stvarno želimo pohađati taj tečaj!” „Pomoći će nam s našom magijom!” Romy kimne, smješkajući se dok mu povlači ruku. „I maknut ćemo se iz kuće pa se Ever više neće žaliti na manjak vaše privatnosti!” doda Rayne i uspije me usput uvrijediti. 152
  • 153. Jude me pogleda s obrvama podignutim kao da se zabavlja, no ja brzo skrenem pogled i držim dah dok ne čujem Damena kako govori: „Sami ćemo doći do toga, morate biti strpljive.” Riječi su mu konačne i ne ostavljaju prostora za pregovore. Jude kimne, gurajući ruke duboko u džepove dok nas gleda. „Bez brige. Ako se predomislite ili želite samo svratiti i pogledati, slobodno dođite. Tko zna, možda nešto i naučite.” Damenove se oči jedva primjetno suze, no ipak dovoljno da me uvjeri da ustanem i kažem: „Znači, još uvijek sam na rasporedu sutra? „U rano jutro ” Pažljivo me proučava dok se pomičem oko stola i do krivine Damenove ruke koja me poziva. „Ja ću doći kasnije”, doda, krećući prema stolici koju sam upravo ispraznila i smještajući se. „Pa ako ona cura...” On zaškilji, gledajući me. „Honor”, kimnem. Vidim kako je Damen iznenađeno zinuo, a Jude se nasmije i kaže: „Pa ti si stvarno vidovita. Uglavnom, ako ona dođe, reci joj da ćemo započeti sljedeći tjedan.” 153
  • 154. Dvadeset Dvadeset deveto „Dečko ti se čini super.” Jude me pogleda nagnut na rub pulta sa šalicom kave u ruci. „Zato što i je super.” Kimnem dok listam knjigu sa zakazanim sastancima, saznajući da sam rezervirana u dva poslijepodne, zatim u tri, četiri i pet - i s olakšanjem vidim da mi imena nisu ni najmanje poznata. „Znači, onda on jest tvoj dečko?” Na brzinu otpije gutljaj svoje kave, gledajući me preko ruba šalice. „Nisam bio siguran. Djeluje nekako staro, znaš?” Zalupim knjigu i posegnem za svojom vodom, iako bih radije popila gutljaj soka besmrtnosti. No otkada se Roman pojavio, obećala sam si da ću smanjiti konzumaciju u javnosti. „Idemo u isti razred.” Slegnem ramenima, uzvraćajući mu pogled. „Znači da smo istih godina, zar ne?” Nadam se da ću izbjeći daljnje ispitivanje ako tako oblikujem rečenicu. No Jude nastavi buljiti i pogled mu se produbi kada kaže: „Ne znam, zar je tako?” Teško progutam i skrenem pogled, a srce mi pretjerano brzo tuče dok mislim: Zar i on nešto osjeća? Prokužio nas je? „Može biti da je ponavljao...” Nasmiješi se i te njegove morskozelene oči zasjaje pune svjetlosti. „Nekoliko desetljeća - barem.” Podignem ramena i odlučno ignoriram uvredu, ako je to bilo to. Podsjetim se da Jude nije samo moj šef - daje mi posao koji mi skida Sabine s grbače - no i vlasnik je Knjige sjena, sveska do kojeg očajnički trebam ponovno doći. „I, kako si upoznao Honor?” pitam, naginjući se kako bih petljala po izlogu s nakitom. Premještam srebrne lančiće i privjeske s dragim kamenjem te spremam njihove naljepnice s cijenom. Nadam se da djelujem nonšalantno, nezainteresirano, kao da jednostavno popunjavam tišinu, a ne kao da mi je doista stalo. On ostavi šalicu na pultu i nestane negdje odostraga, gdje petlja po liniji dok se prostorija ne ispuni zvukovima zrikavaca i kiše, isti CD koji pušta svakog dana. „Lijepio sam letak na jednom mjestu.” Vrati se do pulta i pokaže prstom na ime na šalici. „Bila je sama ili s nekim?” zaškiljim i zamislim Staciju kako je maltretira i tjera je da mu priđe, kao nekoj vrsti izazova. 154
  • 155. Pogleda me i njegove oči tako dugo pretražuju moje lice da skrenem pogled i počnem se zabavljati prstenjem, sortirajući ga po boji i vrsti, dok me on nastavlja proučavati. „Nisam primijetio ” Slegne ramenima. „Samo je pitala za tečaj pa sam joj dao letak.” „Jeste li razgovarali? Je li ti rekla zašto je zanima?” Izdam samu sebe i prestanem biti osoba koja je samo blago znatiželjna istog trenu kada izgovorim te riječi. On zaškilji i pogled mu se produbi dok govori: „Rekla je da ima probleme s dečkom i zanima je znam li neku dobru čaroliju koju bi mogla isprobati.” Razjapim usta i nisam sigurna šali li se dok se nije nasmijao. „Zašto te toliko zanima? Zar ti je pokušala oteti dečka ili nešto slično?” Odmahnem glavom, zatvarajući kutiju s nakitom i susrećući njegov pogled, te kažem: „Ne, to je učinila njezina najbolja prijateljica.” Jude me promatra i glasom punim obzira kaže: „I, je li uspjela?” „Ne! Naravno da ne!” Obrazi mi porumene, srce mi počne jače lupati i znam da sam prebrzo odgovorila da bi bilo uvjerljivo. „No to je ne sprečava da pokušava”, dodam, premda znam da ni to nije bilo ništa bolje, „To je ne sprečava ili je nije sprečavalo? Još uvijek pokušava?” Podigne šalicu i otpije velik gutljaj, no njegov pogled ni na trenutak ne napusti moje lice. Slegnem ramenima, još se pokušavajući oporaviti od svojeg prijašnjeg ispada. Znam da sam ja ta koja je započela sve ovo. „Znači, ti isto tražiš neku čaroliju za sebe? Nešto što će držati cure podalje od Damena?” Podigne obrvu i glas mu nimalo ne odaje radi li se o šali ili ne. Vrpoljim se na stolici, uznemirena težinom njegova pogleda i ne sviđa mi se kako Damenovo ime zvuči kad ga on izgovara. „To valjda objašnjava tvoje iznenadno zanimanje za Knjigu sjena”, kaže Jude, odbijajući se maknuti s te teme. Zakolutam očima i odmaknem se od pulta, nije me briga ako to izgleda kao znak neposlušnosti. Ovaj je razgovor gotov. To želim naglasiti. „Hoće li to biti problem?” pita i glas mu sadrži ton koji ne mogu pročitati. Zaustavim se odmah do polica, nisam sigurna na što misli. Okrenem se 155
  • 156. kako bih pročitala njegovu sunčanu auru, no i dalje nemam pojma. „Znam da ne želiš da ljudi znaju za tebe i sada neka cura iz tvoje škole dolazi...” Slegne ramenima i dopusti mi da sama popunim ostatak. I ja slegnem ramenima, shvaćajući da doista počinje rasti popis ljudi koji znaju za moju tajnu o vidovitosti. Prvo Munoz, zatim Jude, uskoro i Honor, što znači da će uslijediti i Stacia (iako ona već sumnja) - onda, naravno, slijedi Haven, koja također tvrdi da nas je „prokužila”. I grozno je što se sve to može povezati sa mnom. Pročistim grlo, svjesna da trebam nešto reći, iako ne znam što. „Honor nije...” draga, ugodna, blaga, pristojna, uopće onakva kakvom se čini - no zapravo to više opisuje Staciju. Honor mi je mnogo veća enigma. Jude me pogleda, čekajući da dovršim. No ja se samo okrenem, lica sakrivena iza hrpe plave kose dok govorim: „Honor uopće ne poznajem tako dobro.” „Onda nas je dvoje.” Nasmiješi se, ispijajući zadnji gutljaj svoje kave prije nego što zdrobi šalicu i lansira je prema smeću, kamo upadne uz tup zvuk. Njegov pogled traži moj dok govori: „Iako mi djeluje pomalo izgubljeno i nesigurno, a točno takvom tipu osoba ovdje pokušavamo pomoći.” Do šest sati poslijepodne moj peti klijent, koji je ušetao u zadnji tren, nestane i ja u stražnjoj sobi ravnam kosu nakon crne perike koju sam odlučila nositi. „Bolje.” Jude kimne, nakratko podižući pogled s kompjutora prije nego što se vrati poslu. „Plava ti pristaje. Crna je kosa malo pregruba”, promrmlja dok tipka i vrti glavom. „Znam. Izgledala sam poput ekstremno anemične Snjeguljice”, kažem i gledam Judea dok se smijemo. „I, kako ti se čini?” pita, no već se vratio kompjutorskom ekranu. „Svidjelo mi se.” Kimnem, odmičući se od ogledala i približavajući se stolu gdje se smjestim uz rub. „Bilo je dobro. Mislim, dio je bio malo depresivan i to, no lijepo je moći pomoći nekome za promjenu, znaš?“ Gledam kako mu se prsti kreću po tipkovnici tako brzo da ih jedva uspijevam pratiti pogledom. „Jer, iskreno, nisam bila baš sigurna. No mislim daje dobro prošlo. Mislim, nisi dobio nikakve pritužbe, zar ne?“ Odmahne glavom, škiljeći dok kopa po hrpi papira pokraj sebe. „Jesi li se sjetila zaštititi?” Na trenutak me pogleda. Podignem ramena, nemam pojma na što misli. Jedina zaštita koju sam ikada koristila je ona kojom isključim svačiju energiju, zbog čega bi bilo manje-više nemoguće raditi čitanja. 156
  • 157. „Moraš se zaštititi”, kaže, odgurujući laptop kako bi se bolje fokusirao na mene. „I prije i nakon čitanja. Zar ti nitko prije nije pokazao kako da ostaneš otvorena dok se ipak štitiš od neželjenih dodataka?” Odmahnem glavom, pitajući se je li to uopće potrebno besmrtnici poput mene. Ne mogu zamisliti da bi ičija energija bila dovoljno snažna da me povuče dolje, no to mu baš i ne mogu reći. „Želiš li naučiti kako?” Slegnem ramenima, češkajući ruku dok gledam na sat, pitajući se koliko će to potrajati. „Neće dugo trajati”, kaže, čitajući mi izraz lica i već se odmičući od stola. „I vrlo je važno. Zamisli kao da se radi o pranju ruku - otpušta sve negativno što tvoji klijenti nose sa sobom, osiguravaš da ti to no kontaminira život.” Pokaže mi da sjednem na jednu od stolica, dok se on smjesti na onu pokraj moje, ozbiljno mi se obraćajući: „Vodio bih te kroz meditaciju koja bi ti pomogla da osnažiš auru - no budući da ne mogu zapravo vidjeti tvoju auru, nemam pojma treba li je osnaživati.” Stisnem usnice i prebacim desnu nogu preko lijeve, neudobno se vrpoljim na stolici i nisam sigurna kako da odgovorim. „Jednom ćeš mi morati reći kako je tako skrivaš. Volio bih naučiti tvoju tehniku ” Teško progutam i kratko kimnem, kao da bih to doista mogla jednom učiniti, no ne sada. Zadržavajući glas tihim i glatkim, gotovo poput šapta, kaže: „Zatvori oči i opusti se, polako i duboko diši dok zamišljaš vrtlog čiste zlatne energije sa svakim udisajem, zatim vrtlog tamne maglice sa svakim izdisajem. Udišeš dobro i rješavaš se lošeg. Ponavljaj taj ciklus, dopuštajući samo dobroj energiji da prolazi tvojim stanicama dok se ne počneš osjećati pročišćenom, cjelovitom i spremnom za početak.” Učinim tako kako mi je rekao, podsjeća me na meditaciju prizemljenja kroz koju me Ava jednom provela, koncentrirajući se na dah, održavajući ga sporim, mirnim i ravnomjernim. U prvi mah osjećam se posramljeno pod težinom njegova pogleda, znajući da me temeljitije proučava nego kada su mu oči otvorene, no uskoro me uvuče u ritam - puls mi se smiruje, um mi se bistri i počinjem se koncentrirati samo na disanje. „Zatim, kada budeš spremna, zamisli stožac najsjajnije zlatne svjetlosti koja dopire iz nebesa i spušta se na tebe - raste i širi se dok te posve ne preplavi - okružuje cijelo tvoje biće i ne dopušta nikakvim niskim 157
  • 158. energijama ili negativnim energetskim poljima da se ušuljaju unutra - neka sva tvoja pozitivnost ostane netaknuta i sigurna od onih koji bi je mogli okaljati.” Otvorim jedno oko, vireći prema njemu, nikada mi nije palo na pamet da bi se netko mogao sjetiti da mi ukrade chi. „Vjeruj mi”, kaže, zamahujući rukom i tako mi pokazujući da zatvorim oči i vratim se meditaciji. „Sada zamisli tu istu svjetlost kao moćnu tvrđavu koja odbija svu tamu dok te štiti.” Tako i učinim. U svojoj se glavi vidim kako sjedim na toj stolici sa stošcem svjetlosti koji se proteže odozgo preko moje kose, majice i dalje preko mojih traperica, sve do mojih japanki. Potpuno me obavija, zadržavajući sve dobro unutra i sve loše vani - baš kao što je i rekao. „Kakav je osjećaj?” pita i glas mu je mnogo bliži nego što sam očekivala. „Dobar.” Kimnem, zadržavajući stožac svjetlosti u glavi, i dalje je postojan i sjajan. „Osjećaj je topao i - ugodan - i dobar.” Slegnem ramenima, više me zanima uživanje u tom iskustvu, nego kopanje za pravom riječi. „Moraš to svaki dan ponavljati - no ovo je najdulje što bi trebalo trajati. Kada se jednom ogrneš stošcem svjetlosti, kako bi ga zadržala, trebaš učiniti samo nekoliko onih dubokih pročišćavajućih udaha, praćenih brzinskom slikom sebe dok te svjetlost štiti i spremna si. Iako nije loše obnoviti ga svako toliko - pogotovo jer ćeš uskoro ovdje postati vrlo popularna.” Stavi ruku na moje rame, dlan mu je ravan i otvoren, prsti mu se protežu preko pamuka moje majice i osjećaj je tako šokantan, uznemirujući, prizori mi toliko toga odaju da poskočim na noge. „Damene!” povičem promuklim i hrapavim glasom kada se okrenem i vidim ga na vratima kako me gleda - kako nas gleda. On kimne, njegov pogled susretne moj na, kao što se isprva čini, njegov uobičajeni način pun ljubavi - ispunjen potpunim i beskrajnim poštovanjem prema meni. No što dulje traje, to više osjećam nešto iza tog pogleda. Nešto tamno. Uznemirujuće. Nešto što želi zadržati za sebe, Krenem prema njemu, hvatajući njegovu ruku kada posegne za mojom, svjesna zaštitnog energetskog polja koje lebdi nad nama - energije za koju sam bila sigurna da je nitko ne može vidjeti, dok ne primijetim da Jude škilji. Pogledam Damena, ne mogu odrediti što se to veliko krije iza njegova pogleda, pitajući se što radi ovdje i je li moguće da je nekako osjetio ovo, Njegova se ruka stegne oko mene, privlačeći me bliže, kada kaže: „Oprosti što vas prekidam, no Ever i ja moramo biti negdje.” Podignem pogled, upijajući ga - glatke crte njegova lica, nabreklost 158
  • 159. njegovih usana - trnci i toplina koji struje od njegova tijela do mojeg. Jude ustane i otprati nas do hodnika, govoreći: „Oprosti. Nisam je htio toliko zadržati ” Njegova ruka posegne prema meni, no pogleda mi rame, povuče se i doda: „Joj, zaboravio sam - knjiga! Zašto je nisi uzela? Baš mi ovdje i ne treba.” Okrene se natrag prema stolu, da bi je izvadio iz ladice i, iako sam u napasti da je ugrabim i otrčim, zbog načina na koji se Damen ukočio, a Judeova aura postala svjetlija - pa, počinjem misliti da je to test. I jedva uspijem istjerati riječi iz usta kada kažem: „Hvala, no ne bih večeras, Damen i ja imamo planove.” Damenova se energija opusti i vrati u normalu, a Judeov pogled leti između nas dvoje. „Bez brige”, kaže. „Neki drugi put ” Gleda me tako dugo da sam ja prva odvratila pogled. Vodim Damena kroz vrata na ulicu, namjeravajući se otarasiti Judeove energije zajedno s mislima i prizorima koje je nesvjesno podijelio sa mnom. 159
  • 160. Trideseto Trideseto „Znači, zadržao si ga.” Nasmiješim se, smještajući se u njegov BMW i drago mi je vidjeti da vozi njega umjesto Velike Rugobe. On me pogleda, sa još uvijek ozbiljnim očima, no blagog glasa kada kaže: „Imala si pravo. Malo sam pretjerao sa svim tim pitanjem sigurnosti. Da ne spominjem kako je ovo mnogo bolji auto.” Gledam kroz prozor, pitajući se kakvu nam je avanturu isplanirao, no pretpostavim da me želi iznenaditi kao i uvijek. Promatram ga dok skreće na ulicu i leti kroz gužvu dok se ne riješimo svih automobila, a zatim ubrza. Stišće gas i toliko ubrzava da nemam pojma kamo idemo dok nismo stigli. „Što je ovo?” pogledam oko sebe, zadivljena njegovom sposobnošću da uvijek učini ono što najmanje očekujem. „Mislio sam da nikada nisi bila ovdje.” Otvori moja vrata i uzme mi ruku. „Jesam li bio u pravu?” Kimnem i upijam goli pustinjski pejzaž prošaran jedino pokojim grmom, planinskom pozadinom i tisućama vjetrenjača. Sve su visoke. Sve su bijele. Sve se okreću. „To je farma vjetrenjača.” Kimne, sjedajući na prtljažnik svojeg automobila i obriše mjesto pokraj za mene. „Stvaraju struju koristeći vjetar. U samo sat vremena može proizvesti dovoljno energije da mjesec dana opskrbljuje prosječno kućanstvo.” Pogledam oko sebe, upijajući lopatice koje se okreću i pitajući se koje li je značenje svega ovog. „I zašto smo došli ovamo? Malo sam zbunjena.” Duboko udahne, a pogled mu je dalek i izraz lica sjetan kada kaže: „Privlači me ovo mjesto. Valjda zato što sam svjedočio tolikim promjenama tijekom posljednjih šesto godina, a korištenje vjetra vrlo je stara ideja .” Zaškiljim, još uvijek ne shvaćajući koju važnost to ima, no nedvojbeno osjećam da postoji. „Unatoč svim tehnološkim promjenama i napretku koji sam vidio - neke stvari - stvari poput ove - ostaju manje-više iste.” Kimnem, potiho ga potičući da nastavi, osjećajući nešto mnogo dublje u njegovim riječima, no znam da ih je odlučio polako iznijeti. „Tehnologija tako brzo napreduje i zbog toga nam sve poznato zastari ubrzanim tempom. I dok se čini da stvari poput mode napreduju i mijenjaju 160
  • 161. se, ako živiš dovoljno dugo, vidiš da su stvari zapravo cikličnu - čine se nove zbog ponovne adaptacije starih ideja. No dok se čini da je sve oko nas u trajnom stanju protoka - ljudi u svojoj srži uvijek ostanu apsolutno isti. Svi i dalje tražimo ono što smo cijelo vrijeme tražili - utočište, hranu, ljubav, viši značaj...” Zavrti glavom. „Potragu koja je imuna na evoluciju.” Pogleda me tako dubokim i tamnim očima, ne mogu ni zamisliti kako je to biti on. Svjedočiti tolikim stvarima, učiniti toliko stvari - no ipak, unatoč tome što misli, nije nimalo iscrpljen. Još je uvijek pun snova. „I nakon što si osiguramo ono osnovno, hranu i zaklon, ostalo vrijeme provedemo tražeći ljubav.” Nagne se prema meni, usne su mu hladne i mekane kada okrznu moju kožu - kratkotrajno i prolazno poput ugodnog pustinjskog povjetarca. Odmakne se kako bi ponovno gledao prema vjetrenjačama i kaže; „Nizozemska je poznata po svojim vjetrenjačama. I budući da si provela život tamo, pomislio sam da bi je htjela posjetiti.” Zaškiljim i pomislim da je sigurno nešto krivo rekao. Nemamo vremena za to putovanje - zar ne? Gledam ga kako se smiješi i pogled mu postaje blaži dok govori: „Zatvori oči i dođi sa mnom.” 161
  • 162. Trideset prvo Survamo se naprijed, čvrsto se držeći za ruke kada se spustimo uz tup udarac. Na trenutak pogledam oko sebe i kažem: „O, Bože, ovo je...” „Amsterdam ” On kimne, oči mu se suze dok se privikava na maglicu. „No nije pravi Amsterdam, nego verzija u Ljetozemlju. Odveo bih te u pravi, no mislio sam da je ovo putovanje kraće ” Gledam oko sebe, upijam kanale, mostove, vjetrenjače, polja crvenih tulipana, pitajući se je li stvorio taj posljednji dio za mene, zatim se sjetim da je Nizozemska poznata po svojem cvijeću, pogotovo po tulipanima. „Ne prepoznaješ ga, zar ne?” pita on i pažljivo me proučava dok odmahujem glavom. „Daj si malo vremena, sjetit ćeš se. Stvorio sam ga po sjećanju, prema onome što pamtim još iz devetnaestog stoljeća kada smo ti i ja posljednji put bili ovdje. Vrlo je dobra kopija, ako smijem reći.” Vodi me preko ulice, zaustavljajući se dovoljno dugo da pusti praznu kočiju da prođe, zatim nastavi prema malenom izlogu, vrata su mu širom otvorena dok se unutra skuplja živahna skupina ljudi bez lica. Pažljivo me gleda, želi vidjeti vraća li mi se sjećanje, no ja se odmaknem, želeći sama dobiti osjećaj, pokušavajući zamisliti prijašnju sebe na tom mjestu crvenokosu, zelenooku sebe - hodam među tim bijelim zidovima, drvenim podom pod nogama, gledajući niz slika kojima je prostor prošaran dok se krećem među posjetiteljima koji počinju blijedjeti na rubovima, a zatim se ponovno izoštravati. Znam da ih Damen tamo drži jer je manifestirao samo njihovo postojanje. Krećem se uza zidove, pretpostavljajući da je ovo replika galerije gdje smo se prvi put upoznali, iako sam razočarana jer mi nije ni najmanje poznata. Primjećujem da sve slike blijede i nestaju iz vida dok ne postanu potpuno neprimjetne, osim one koja je ravno ispred mene, jedina koja je cijela. Nagnem se naprijed, škiljeći prema curi s gustom, crvenkastom kosom bogatom mješavinom crvenih, zlatnih i smeđih tonova koji su u tako prekrasnom kontrastu s njezinom blijedom kožom. Čini se tako opipljivo, tako glatko, tako prizivajuće - kao da se može ušetati unutra. Pogled mi upija cijelu njezinu dužinu i vidim da je gola, iako strateški prekrivena. Kosa joj je pri vrhovima vlažna, valovita i pada joj preko ramena i daleko ispod njezina struka, a ruke su joj položene jednu preko druge na ružičastom bedru koje je lagano razmaknuto. No oči su te koje me 162
  • 163. intrigiraju, tako duboko zelene boje, pogledom koji je tako direktan, tako otvoren, kao da gleda u ljubavnika i kao da nije nimalo posramljena što je uhvaćena u tom trenutku. Želudac mi se trzne dok mi srce počne treperiti i iako sam svjesna da Damen stoji odmah pokraj mene, ne mogu ga pogledati. Ne mogu ga uključiti u ovo. Nešto me spopada, povlači me ideja u nastanku, gura me i zahtijeva da je spoznam. I prije nego što uspijem trepnuti, vidim je. Sigurna sam u to, kao što sam sigurna da vidim pozlaćeni okvir oko platna, znam da sam ta žena ja! Prijašnja ja. Nizozemska ja. Umjetnikova muza ja koja se zaljubila u Damena one noći kada smo se upoznali u toj galeriji. No ono što me uznemiruje, ono zbog čega sam tiha i mirna, iznenadim je spoznaja da taj skriveni ljubavnik kojeg ona gleda nije Damen. To je netko drugi. Netko koga ne vidimo. „Znači, prepoznaješ je.” Damenov je glas gladak, izravan i nimalo iznenađen što je prepoznajem. „Zbog očiju, zar ne?” Pogleda me i lice mu je vrlo blizu mom kada doda: „Boja se može mijenjati, no srž ostaje ista.” Pogledam ga i upijam guste trepavice koje gotovo sakrivaju sjetnost njegova pogleda - zbog čega brzo skrenem pogled. Koliko sam godina imala? Ne usudim se to ni izgovoriti. Lice djeluju kao da nema bora i mlađahno, iako odiše samouvjerenošću žene, a ne djevojke. „Osamnaest.” Kimne i nastavi me proučavati. Njegov me pogled posmatra, ispituje, želeći da budem prva koja će to reći, moleći me da kažem nešto - da ga poštedim tog zadatka. Prati moj pogled do slike i doda: „Bila si prelijepa. Istinski. Baš kao što si naslikana. Tako te savršeno prikazao.” On. Znači, to je to. Oštrina njegova glasa govori u više razina - odaje sve na što njegove riječi samo ukazuju. Zna identitet umjetnika. Zna da on nije taj za koga sam se razodjenula. Teško progutam, oči mi se suze dok pokušavam dokučiti crnu, nakošenu črčkariju u donjem desnom kutu. Dešifriram niz suglasnika i samoglasnika, kombinaciju slova koja mi ništa ne znače. „Baastian de Kool”, kaže Damen dok me gleda. Okrenem se, srećući njegov pogled, ne mogu govoriti. 163
  • 164. „Baastian de Kool je umjetnik koji je ovo naslikao. Koji je naslikao tebe.” Okrene se prema portretu, njegove oči ponovno ga pregledavaju, u zatim opet pogleda prema meni. Zavrtim glavom, osjećajući se lagano i slabo - sve što sam nekoć mislila da znam - o sebi - o nama - cijeli temelj naših života odjednom je postao beznačajan i slab. Damen kimne, nema potrebe da forsira. Oboje prepoznajemo istinu koja je prikazana ravno ispred nas. „U slučaju da se pitaš, završilo je prije nego što se slika uopće osušila. Ili sam se barem u to uvjerio...” Odmahne glavom. „No sada - pa, nisam više siguran.” Gledam ga u čudu, širom otvorenih očiju i ne shvaćam. Kako ova slika ta sto godina stara verzija mene - ima ikakve veze s nama danas? „Želiš li ga upoznati?” pita, pogled mu je zasjenjen, udaljen i nečitljiv. „Baastiana?” To mi ime neobično ugodno leži na usnama. Damen kimne, spreman ga je manifestirati samo ako se složim. No upravo kada krenem odbiti, stavi ruku na moju ruku i kaže: „Mislim da bi trebala. Čini mi se da je to pravedno ” Duboko udahnem, fokusirajući se na toplinu njegove ruke kada zatvori oči u dubokoj koncentraciji, prizivajući visokog, vitkog, pomalo razbarušenog tipa iz onoga što je nekoć bila praznina. Pusti mi ruku dok se odmiče, dajući mi dovoljno prostora da proučim i pogledam prije nego što nam ponestane vremena i on izblijedi. Pomaknem se prema njemu, polako hodajući u širokim krugovima oko tog praznog, šupljeg stranca - tog sjajnog, praznog stvorenja bez duše i nestvarnog. Usputno primjećujem njegove crte - zbog visine izgleda još vitkije, naznake vretenastih, žilavih mišića lagano se formiraju oko njegovih kostiju - odjeća mu je čista, pristojne kvalitete i kroja, visi na njemu pomalo nakrivo, koža mu je tako blijeda i čista da je gotovo identičnu mojoj, a kosa mu je tamna, kovrčava, počešljana u stranu a šiške mu padaju u zapanjujuće oči. Ostanem bez daha, tjerajući zrak u svoja pluća čim on ispari i čujem Damena kako govori: „Želiš li da ga ponovno manifestiram?” Očito je da mu ništa ne bi bilo mrskije, no voljan je to učiniti ako ga zamolim. No ja samo nastavim stajati na mjestu, buljeći u vrtlog vibrirajućih piksela koji uskoro potpuno nestanu. Znam da ga ne trebam ponovno vidjeti 164
  • 165. da bih znala tko je. Jude. Tip koji je stajao preda mnom, nizozemski umjetnik po imenu Baastian de Kool iz devetnaestog stoljeća - u ovom je stoljeću reinkarniran kao Jude. Posegnem za nečim što će me pridržati, osjećajući se slabo, prazno, neuravnoteženo. Prekasno shvatim da nema ničega što bi me pridržalo, no Damen mi se brzo približi. „Ever!” povikne i u glasu mu se osjeti takva hitnost da ga osjetim u svojoj srži, njegove ruke stisnu se oko mene, štiteći me na način zbog kojeg se osjećam kao doma. Manifestira mekan, plišani kauč gdje me usmjeri da sjednem, njegov pogled stoji nada mnom, zabrinut je i uzrujan jer nije imao nikakvu namjeru tako me uznemiriti. Okrenem se, zadržavajući dah, kada moje oči sretnu njegove, bojim se da ću pronaći nešto drugačije, nešto što se promijenilo sada kada je sve na otvorenom. Sada kada oboje znamo da nije uvijek postojao samo on, Da je nekoć postojao netko drugi. I da ga danas poznajem. „Ja ne...” Odmahnem glavom, osjećajući se posramljeno, krivo, kao da sam ga nekako izdala jer sam ga, ne znajući, tražila. „Nisam sigurna što bih trebala reći - ja...” Damen odmahne glavom i položi ruku na moj obraz, privlačeći me blizu. „Nemoj to ni pomisliti”, kaže on. „Nisi kriva ni za što od ovog. Čuješ li me? Ni za što od ovog. To je samo karma.” Na trenutak se zaustavi i zadrži pogled na mojem. „To je samo nedovršeni posao, recimo to tako.” „No što tu može biti nedovršeno?” pitam, no imam trunčicu ideje o tome kamo ovo vodi i odbijam sudjelovati u tome. „To je bilo prije sto godina! I, kao što si rekao, završilo je prije nego što se boja uopće...” No prije nego što sam uspjela doći do toga, već odmahuje glavom, ruka mu je na mom obrazu, mom ramenu, mom koljenu i kaže: „Više nisam tako siguran u to.” Pogledam ga i borim se s nagonom da se odmaknem. Želim da prestane. Želim otići. Više mi se ne sviđa ovdje. „Čini se da sam se umiješao”, kaže on čvrsta lica punog osude, iako je ta osuda usmjerena jedino prema njemu samome. „Čini se da imam naviku gurati se u tvoj život, petljati se u odluke koje bi trebale biti tvoje. Guram se u sudbinu koja...” zaustavi se stisnute čeljusti i mirna pogleda, iako mu se usnica trese na način koji otkriva cijenu svega toga, „nikada nije trebala biti tvoja.” 165
  • 166. „O čemu pričaš?” povičem glasno i panično osjećajući energiju koja mu okružuje riječi i znam da će sve postati još gore. „Nije li očito?” On me pogleda i svjetlost u njegovim očima lomi se na milijun komadića - kaleidoskop tame koji se možda nikada neće moći popraviti. Ustane s kauča u jednom brzom i vijugavom pokretu te popuni prostor ispred mene. No prije nego što uspije progovoriti, prije nego što pogorša stvari, požurim se i kažem: „Ovo je smiješno! Sve ovo! Sve! Sudbina nas je stalno spajala. Mi smo srodne duše! I sam si to rekao! I po onome što sam naučila, stvari funkcioniraju upravo tako - srodne se duše stalno pronalaze unatoč svemu, bez obzira na sve!” Posegnem za njegovom rukom, no on se odmakne izvan mojeg dosega, hodajući preda mnom i izbjegavajući moj dodir. „Sudbina?” Odmahne glavom, glas mu je oštar, a pogled okrutan, no sve je to usmjereno prema njemu samome. „Zar je bila sudbina kada sam namjerno lutao svijetom tražeći te - stalno i stalno - i nisam mogao mirovati dok te nisam pronašao?” Zaustavi se i ulovi moj pogled. „Reci mi, Ever, zar ti to zvuči kao sudbina? Ili kao nešto što je isplanirano?” Krenem govoriti, usne mi se širom otvore ali ne dolaze nikakvo riječi, promatram ga dok se okreće prema zidu i gleda djevojku. Ili ponosnu i prekrasnu djevojku koja gleda odmah pokraj njega - prenut nekome drugome. „Nekako sam uspio sve to ignorirati i odgurnuti u posljednjih četiristo godina, uvjeravajući se da je to naša sudbina, da smo ti i ju stvoreni jedno za drugo. No neki dan, kada si svratila nakon poslu, osjetio sam nešto drugačije - promjenu u tvojoj energiji. Zatim sinoć u dućanu - znao sam.” Buljim u njegova leđa i u čvrstu liniju njegovih ramena - u njegov vitki, mišićavi stas. Sjetim se da se ponašao vrlo čudno, vrlo formalno, i pomislim kako sve ima savršenog smisla. „Onog trenutka kada sam mu vidio oči, znao sam.” Okrene se i pogledi nam se susretnu. „I reci mi, Ever, reci mi iskreno, nije li i tebi bilo isto?” Teško progutam, želeći skrenuti pogled, no znam da ne mogu. Krivo će protumačiti i pomisliti da se suzdržavam. Prisjetim se trenutka kad me Jude uhvatio u dućanu, načina na koji mi je srce počelo lupali, zarumenjela sam se i odvio se onaj neobični, nervozni ples u mojoj utrobi. U jednom sam trenutku bila u redu, a u sljedećem - raspad sistema, sve zbog toga što su Judeove duboke morskozelene oči srele moje... To ne može značiti da... 166
  • 167. Nije moguće da... Zar je moguće? Ustanem s kauča, krećući prema njemu, dok nam se tijela sasvim približe. Želim ga uvjeriti, uvjeriti sebe. Želim pronaći način da dokažem da sve to ništa ne znači. No ovo je Ljetozemlje. I misli su energija. I bojim se da je on upravo svjedočio mojima. „Nisi ti kriva”, kaže promuklim i grubim glasom. „Molim te, nemoj se osjećati krivom.” Uguram ruke u džepove što je moguće dublje, želeći osjetiti neku ravnotežu u svijetu koji više nije uravnotežen. „Želim da znaš koliko mi je žao. No ipak...” Zavrti glavom. „Žao mi je ipak nije dovoljno. To je žalosno nedostatno i zaslužuješ bolje od toga. Bojim se da je jedina stvar koju sada mogu učiniti - jedina stvar koja će sve ispraviti...” Glas mu pukne, zbog čega podignem lice u ravninu s njegovim. Nas dvoje je stojimo tako blizu da bi i najmanji pokret prema naprijed lako premostio prazninu. No upravo kada želim napraviti taj pokret, on se odmakne, mirna pogleda, čvrstih crta lica i odlučan u tome da ga poslušam kada kaže: „Odmaknut ću se u stranu. To je jedina stvar koju mogu učiniti u ovom trenutku. Od ovog trenutka neću se više miješati u tvoju sudbinu. Od ovog trenutka svaki je korak prema tvojoj sudbini tvoj i samo tvoj.” Pogled mi se zamagli, grlo mi je vruće i usko. Sigurno ne misli ono što ja mislim? Misli li? Gledam ga dok stoji preda mnom, moja savršena srodna duša, ljubav mojeg života, jedina osoba za koju sam bila sigurna da je moje utočište sada me napušta. „Nisam imao pravo uletjeti u tvoj život na taj način. Nikada ti nisam dao priliku da sama odabereš. I znaš što je najgore?” Pogleda me i oči su mu ispunjene tolikim prezirom prema sebi da moram skrenuti pogled. „Nisam bio ni dovoljno plemenit, dovoljno muškarac da to pošteno odigram.” Odmahne glavom. „Koristio sam sve moguće trikove, sve moći koje su mi bile na raspolaganju kako bih uništio konkurenciju, iako nema načina da promijenim posljednjih četiristo godina - ni besmrtnost koju sam ti nametnuo - nadam se da ću ti sada - kada se od maknem - dati barem malo slobode tako što ti dajem izbor.” 167
  • 168. „Između tebe i Judea?” Gledam ga u nevjerici, glas mi se podigne do razine histerije i želim da to izgovori. Da to jednostavno izgovori. Da prestane okolišati i da dođe do onog važnog. No on i dalje samo stoji na mjestu dok me promatra svojim pogledom umornim od života. „Pa, nemam izbora! Nikakva izbora! Jude mi je šef - nimalo se ne zanima za mene - ni ja za njega!” „Znači da ne vidiš ono što ja vidim”, kaže Damen kao da se radi o činjenici - nekakvom velikom, čvrstom predmetu meni pred očima. „Zato što se nema što vidjeti. Zar ne razumiješ? Vidim samo tebe!” Gledam ga, pogled mi je zamagljen, ruke mi se tresu, osjećam se tako grozno i prazno, kao da mi svaki sljedeći dah može biti posljednji. No čim sam to rekla, Damen ponovno istakne sliku koja zbog toga zasja na način koji se ne može ignorirati. No iako on misli da je to značajno, ta je djevojka za mene strankinja. Moja je duša možda nekoć bila u njezinu tijelu, no više joj to nije dom. Počnem govoriti, želeći to objasniti, no ne dolaze mi nikakve riječi, samo dugačak, probijajući jecaj koji teče iz moje glave u njegovu. Zvuk koji znači molim te i nemoj - beskrajan zvuk. „Ne idem nikamo”, kaže on, imun na moje moljenje. „Uvijek ću biti blizu, tu negdje. Kako bih te mogao osjetiti i štititi. No što se ostalog tiče...” Odmahne glavom, glas mu zvuči poraženo, tužno, no odlučno da ga se čuje. „Bojim se da više ne mogu... bojim se da ću morati...” No ne dam mu da dovrši, ne mogu mu dopustiti da dovrši, ubacim se, vapeći: „Već sam probala život bez tebe kada sam se vratila u prošlost. I pogodi što? Sudbina me poslala natrag!” pogled mi je zamagljen od suza, no ne skrenem ga. Želim da on to vidi. Želim da točno zna koliko me košta njegov krivo usmjereni altruizam. „Ali, Ever, to ne znači da ti je suđeno da budeš sa mnom, možda si se vratila da pronađeš Judea i sada kada si ga pronašla...” „Dobro”, kažem, ne dopuštajući mu da dovrši kada imam još mnogo dokaza da potvrdim svoje gledište. „Sjećaš li se kada si držao svoju ruku blizu i govorio mi da se fokusiram na naše trnce i toplinu, tvrdeći da se upravo tako osjećaju srodne duše? Što je s tim? Jesi li mislio to? Povlačiš li to?” „Ever...” Odmahne glavom i protrlja oči. „Ever, ja...” „Zar ne shvaćaš?” Odmahnem glavom, osjećajući njegovu energiju,. znajući da neće imati nikakva utjecaja, no svejedno nastavim. „Ne vidiš li da 168
  • 169. želim samo tebe?” Podigne ruku do mojeg obraza, prsti su mu tako mekani i puni ljubavi okrutan podsjetnik na ono čega više nemam - njegove misli prelaze udaljenost od njegove glave do moje, mole me da shvatim i da svemu tome dam malo vremena. Molim te, nemoj misliti da mi je ovo lako. Nisam imao pojma kako je bolno djelovati bez imalo vlastitog interesa - možda zbog toga to nisam nikada prije isprobao? Nasmiješi se, pokušavajući malo razvedriti atmosferu, no ja to odbijam. Želim da se osjeća grozno i prazno poput mene. Oduzeo sam ti mogućnost da ikada više vidiš svoju obitelj - riskirao sam samu tvoju dušu - njegov pogled sretne moj - ali, Ever, moraš me poslušati, moraš shvatiti, vrijeme je da izabereš jedinu stvar koju još možeš - bez mojeg upletanja! „Već sam odabrala”, kažem, glas mi je drven, umoran, previše iscrpljen da se borim. „Biram tebe i ne možeš to povući.” Pogledam ga, znajući da su moje riječi uzaludne i da je usmjeren na svoj plan. „Damene, ozbiljno, pa što ako sam ga poznavala prije stotinu godina u zemlji koju otada nisam posjetila. Velika stvar! Jedan život - od koliko njih?” Pogleda me na trenutak, zatim zatvori oči i jedva čujnim šapatom kaže: „Ne radi se samo o jednom životu, Ever.” Izblijedi galeriju, no ostavi vjetrenjače i tulipane dok manifestira cijeli svijet preda mnom zapravo nekoliko svjetova - Pariz - London - Nova Engleska - svi poredani, postavljeni usred Amsterdama gdje mi stojimo. Svjetovi koji mi vjeran odraz svojeg vremena - arhitektura, odjeća - sve ukazuje na epohu - no nedostaju građani - postojimo samo nas troje. Ja u svim svojim oblicima - ponizna pariška sluškinja - razmažena cura iz visokog društva u Londonu - kći puritanca - a Jude je uvijek pokraj mene francuski konjušar - britanski grof - dečko iz iste župe svatko od nas je drugačiji, no oči su nam iste. I gledam, usredotočujući se na svaku sliku zasebno, prizor se odvija preda mnom poput dobro uvježbane predstave. Moje zanimanje za Judea uvijek splasne onog trenutka kada Damen dođe na scenu - jednako je čaroban i očaravajući kao i danas, koristi sve svoje trikove da me otme. Stojim na mjestu bez daha i ne znam što da kažem. Znam samo da želim nestati. Okrenem se prema njemu, shvaćajući zašto se tako osjeća, no znajući da to nimalo ne mijenja stvari. Ne meni. Ne što se tiče mojeg srca. „Znači, odlučio si. Dobro. Ne sviđa mi se, ali dobro. No stvarno trebam 169
  • 170. znati o kojem je vremenu riječ. Par dana? Tjedan dana?” Zavrtim glavom. „Koliko će ti točno trebati da prihvatiš činjenicu da, bez obzira na to što se dogodi, bez obzira na to što misliš ili kažeš, bez obzira na to koliko se borba činila nepravednom, ja biram tebe. Uvijek sam tebe birala. Za mene postojiš samo ti.” „To nije nešto na što možeš staviti datum - moraš si dati vremena da se oslobodiš svoje povezanosti sa mnom - vremena da kreneš dalje...” „Samo zato što si ti to odlučio učiniti, samo zato što želiš ispraviti stvari unatoč tome što ja kažem, samo zato što si izmislio igru, ne znači da postavljaš sva pravila. Jer ako me doista želiš pustiti da odlučujem, onda ja biram do kraja dana.” Odmahne glavom, a oči mu djeluju pomalo svjetlije i, ako se ne varam, prošarane trunkom olakšanja. I u tom trenutku, znam - tračak nade zbog koje mi srce poleti. On to mrzi jednako kao i ja. Nisam jedina kojoj je potreban datum kraja. „Kraj godine”, kaže, a čeljust mu je stisnuta na način koji govori dn želi biti otmjen i galantan te izgleda pretjerano smiješno. „To će ti dati dovoljno vremena.” Odmahnem glavom, jedva mu dajući priliku da dovrši kada kažem „Do kraja sutrašnjeg dana. Sigurna sam da ću do tada donijeti odluku. No on ne pristaje, odbija uopće pregovarati i kaže: „Ever, molim te, imamo cijeli život pred sobom ako tako odlučiš. Vjeruj mi, doista nema žurbe.” „Do kraja sljedećeg tjedna.” Kimnem, glas mi se stisne, pitam sa kako ću uopće izdržati do tada. „Do kraja ljeta”, kaže on i riječi su mu konačne kada njegov pogled sretne moj. Stojim pred njim i ne mogu progovoriti. Razmišljam o tome kako se ljeto koje sam očekivala otkada smo počeli hodati - maštanje o tri mjeseca igre i zabave pod suncem Laguna Beacha - brzo srozalo na najosamljenije godišnje doba. Znam da si nemamo više što reći, stoga se odmaknem. Ignoriram njegovu ruku koja poseže za mojom, želeći da se zajedno vratimo kući. Ako je tako odlučan u tome da sama odaberem svoj put, onda odlučujem krenuti sada. Tako da izađem iz galerije i krenem ulicom idem kroz Amsterdam, Pariz, London i Novu Englesku bez osvrtanja. 170
  • 171. drugo Trideset drugo Čim sam skrenula iza ugla, počnem trčati. Noge mi se tako brzo kreću kao da mogu pobjeći od Damena, galerije, od svega. Ulice popločene kamenom najprije izblijede u asfalt, zatim u travu, trčim pokraj uobičajenih mjesta koja posjećujem u Ljetozemlju i odlučim manifestirati svoje mjesto mjesto na koje Damen ne može doći. Probijam se do vrha drvenih tribina kod moje stare škole, okrećući se prema ekranu na kojem piše „NAPRIJED, BEARSI!” i zauzimajući mjesto u udaljenom desnom kutu gdje sam isprobala svoju prvu (i posljednju) cigaretu, gdje sam prvi put poljubila svojeg bivšeg dečka Brandona i gdje smo moja bivša prijateljica Rachel i ja bile glavne, smijuljile smo se i koketirale u svojim opravama navijačica, potpuno nesvjesne toga koliko život može biti kompliciran. Postavim noge na klupu ispred sebe i privučem glavu koljenima, grcajući u velikim jecajima od kojih mi se ramena dižu dok pokušavam shvatiti što se dogodilo. Šmrcam u hrpu manifestiranih maramica dok mutnih očiju gledam teren za američki nogomet prepun igrača bez lica i imena koji prolaze kroz svoje vježbe, a njihove šminkerske cure tračaju i koketiraju sa strane. Nadala sam se da će me takav poznat, normalan prizor nekako utješiti - zatim ga izblijedim jer se osjećam samo još gore. To više nije moj život. Nije više moja sudbina. Damen je moja budućnost. Uopće ne sumnjam u to. Iako se sva usplahirim i postanem nervozna kad god je Jude u blizini, iako postoji nešto neporecivo kad god se sretnemo - to ništa ne znači. To ne znači da je on Taj. To je samo efekt našeg prošlog poznanstva, podsvjesno prepoznavanje, ništa više. Samo zato što je bio dio moje prošlosti, ne znači da će biti dio moje budućnosti, osim u ulozi šefa na ljetnom poslu koji nikada ne bih ni tražila da me Sabine nije natjerala. I kako uopće mogu biti kriva? Kako ovo može biti išta osim čudne slučajnosti, nezgodan dio moje prošlosti koji, bez moje krivnje, odbija umrijeti? Mislim, nije da sam to tražila - zar ne? Zar ne? No iako moje srce zna istinu, ne mogu si pomoći da se ne pitam što smo točno nekoć značili jedno drugome. Zar sam doista izronila iz jezera, ne brinući se vidi li me golu? Ili je taj portret naslikan prema njegovoj pretjeranoj mašti? 171
  • 172. Što samo vodi do još pitanja - nekih koje bih radije ignorirala, poput: Zar nisam djevica u posljednjih četiristo godina kao što sam mislila? Zar sam doista spavala s Judeom, a ne s Damenom? Pa, ako je tako, zar se zbog toga sada osjećam sramežljivo i čudno u njegovoj blizini? Gledam prema praznom terenu ispred sebe, pretvarajući ga u rimski Kolosej, egipatske piramide, Akropolu u Ateni, Grand Bazaaf u Istanbulu, sidnejsku Operu, Trg Sv. Marka u Veneciji, Medinu u Marakešu - gledam kako se prizori miješaju i mijenjaju, postajući sva mjesta za koja se nadam da ću jednog dana posjetiti i jednu slvar zasigurno znam: Imam tri mjeseca. Tri mjeseca bez Damena. Tri mjeseca tijekom kojih ću znati da je on negdje tamo, no neću ga moći dodirnuti, pristupiti mu i ponovno biti s njim. Tri mjeseca u kojima mogu naučiti dovoljno magije da riješim naše probleme i zauvijek ga vratim. Znam bolje nego što sam ikada išta znala da je samo on moja budućnost, moja sudbina, bez obzira na to što je bilo prije toga. Ponovno se usredotočim na prizore, Grand Canyon se pretvara u Machu Picchu, koji postaje veliki Kineski zid, znam da kasnije ima dovoljno vremena za to i da se sada moram vratiti. Natrag u zemaljsku sferu. Natrag u dućan. Nadam se da ću uhvatiti Judea prije nego što zatvori dućan, trebam ga da me poduči, jednom zauvijek, kako se čita ta knjiga. 172
  • 173. Trideset treće Cijeli sam tjedan izbjegavala Sabine. Nisam mislila da je to moguće, no sa školom, novim poslom i Milesovim posljednjim nastupom u predstavi Hairspray prošla sam manje-više glatko, do trenutka kada sam krenula baciti svoj doručak u sudoper. „Dakle.” Ona se nasmiješi, smještajući se uz mene, obučena u odjeću zu vježbanje i blista sjajem dobrog zdravlja i znoja. „Zar ne bismo trebale o nečemu razgovarati? Razgovor koji si se vraški trudila odgoditi?” Posegnem za čašom i slegnem ramenima, ne znam što bih trebala reći. „Kako ti je na novom poslu? Sve je u redu?” Kimnem lagano i bezizražajno, kao da me previše zanima ispijanje tog soka da bih odgovorila. „Jer te vjerojatno još uvijek mogu ubaciti na stažiranje ako želiš...” Odmahnem glavom i ispijem ostatak, uključujući i komadiće naranče. Isperem čašu i stavim je u stroj za pranje suda te kažem: „Nema potrebe.” Uhvatim izraz njezina lica i dodam: „Stvarno. Sve je u redu.” Proučava me intenzivnim pogledom, stvarno me upija. „Ever, zašto nisi spomenula da ti je Paul profesor?” Zamrznem se, no samo na trenutak prije nego što skrenem pozornost na zdjelu žitarica koje ne mislim pojesti. Zgrabim žlicu i miješam sadržaj dok govorim: „Jer taj Paul s kul cipelama i dizajnerskim trapericama nije moj profesor. Gospodin Munoz sa štreberskim naočalama i kaki hlačama na crtu jest.” Podignem žlicu do usta, pažljivo izbjegavajući njezin pogled. „Jednostavno ne mogu vjerovati da nisi ništa rekla.” Zavrti glavom i namršti se. Slegnem ramenima, praveći se da ne želim pričati punih usta, no istina je da ne želim razgovarati. „Smeta li ti to? Da izlazim s tvojim profesorom?” Ona zaškilji povlačeći ručnik sa svojeg vrata i pritišćući ga na čelo. Nastavim miješati žitarice, znajući da nema šanse da više pojedem, ne sada kada je pokrenula sve to. „Sve dok ne razgovarate o meni.” Pažljivo je proučavam, čitajući njezinu auru govor njezina tijela, primjećujući kako se upravo nelagodno pomaknula na stolici te se zaustavim prije nego što zavirim u njezinu glavu. „Mislim, ne razgovarate o meni, zar ne?” Dodam pogleda uperena u nju. 173
  • 174. No ona se samo nasmije i skrene pogled kada joj se obrazi zarumenili. „Izgleda da imamo više zajedničkog od toga ” „Da? Na primjer?” Gnječim žitarice svojom žlicom, prebacujem frustracije na njih i pretvaram ih u gnjecav nered. Pitam se trebam li joj sada reći ili sačuvati to za poslije. Zapanjujuća spoznaja da ta vezi neće potrajati - barem ne prema viziji u kojoj sam je vidjela u vezi s nekim zgodnim, bezimenim frajerom koji radi u njezinoj zgradi... „Pa, za početak, oboje smo fascinirani talijanskom renesansom..“ Pogledam je, boreći se s porivom da zakolutam očima. Nikad nisam čula da je to spomenula, a živim s njom već gotovo godinu dana. „Oboje volimo talijansku kuhinju...” Baš ste prave srodne duše. Jedine dvije osobe koje doista vole pizzu, tjesteninu i stvari natopljene umakom od rajčice i sirom... „I od petka će provoditi velik dio vremena u mojoj zgradi!” Zaustavim se. Zaustavim sve. Uključujući dah i treptanje, kako bih mogla stajati i začuđeno buljiti. „Radi kao stručni svjedok na slučaju koji...” Usne joj se nastave pomicati, ruke gestikuliraju, no ja sam prestala slušati prije nekoliko rečenica. Riječi joj proguta zvuk mojeg srca koje - se raspada, popraćen tihim vriskom koji isključuje sve drugo. Ne! Nemoguće. Nije. Moguće. Zar je? Prisjetim se vizije one večeri u restoranu - Sabine se spoji sa zgodnim frajerom koji radi u njezinoj zgradi - frajerom kojeg bez naočala nisam prepoznala kao Munoza! Odmah znam što to doista znači - to je to - njezina sudbina - Munoz je Taj! „Jesi li dobro?” Njezina ruka posegne za mojom dok joj briga preplavljuje lice. No ja se brzo odmaknem, izbjegavajući njezin dodir. Teško progutam i namjestim osmijeh na lice jer znam da zaslužuje biti sretna - kvragu, čak i on zaslužuje biti sretan. No ipak - zašto moraju biti sretni zajedno? Ozbiljno, od svih muškaraca s kojima je mogla izaći, zašto to mora biti moj profesor, onaj koji zna moju tajnu? Pogledam je, tjerajući se da kimnem dok ubacujem svoju zdjelu u sudoper i pobjegnem prema vratima, govoreći: „Da - sve je u redu, ozbiljno. Samo - samo ne želim zakasniti.” 174
  • 175. Trideset četvrto „Hej, nedjelja je i ne otvaramo do jedanaest.” Jude nasloni svoju dasku za surfanje uza zid i zaškilji. Kimnem, jedva dignem pogled s knjige i žarko želim da mi počne imati smisla. „Trebaš pomoć?” Baci ručnik na stolicu i krene oko stola te stane iza mene. „Ako uključuje još ovog korisnog prijevoda šifri koji si napravio“ potapšem list papira pokraj sebe, „ili išta slično tvojem dugačkom popisu meditacija, onda ne, hvala, dosta mi je. No ako ćeš mi konačno reći kako da ovo čitam bez zauzimanja lotosove poze, zamišljanja zraku bijele svjetlosti ili zamišljanja dugačkih, tankih korijena koji rast iz mojih tabana i protežu se duboko u zemlju, onda može, samo daj, pokušaj.” Gurnem knjigu prema njemu, pažljivo dodirujem samo njezin rub, brzinski bacajući pogled na izraz zabave na njegovu licu, taj tropski pogled, tu isprekidanu obrvu, a zatim skrenem pogled. Položi ruku na stol i nagne se prema knjizi, prsti su mu rašireni preko starog, izgrebenog drva i tijelo mu je tako blizu da osjećam val njegove energije kako se prostire u moj prostor. „Postoji drugi način na koji bi to moglo uspjeti. Barem nekome s tvojim darom. No po načinu na koji se odnosiš prema njoj, dodiruješ samo rubove, držiš se podalje, vrlo je jasno da se bojiš.” Njegov glas prolebdi preko mene, umiruje me i tješi. Potiče me da zatvorim oči na trenutak i dopustim si da je osjetim, da je stvarno osjetim, bez pokušaja da je zaustavim ili odgurujem. Želim dokazati da Damen nije u pravu, želim izvijestiti da sam pošteno pokušala i da nema ni traga trncima i toplini. Iako se Judeu sviđam - sviđam mu se na isti način kao što se sviđam Damenu i Damen meni - iako sam to vidjela u viziji koju mi je nehotice pokazao onaj dan - jednostrano je. Sve je to u njemu, ja nimalo ne uzvraćam. Jedino što osjećam jest smanjenje stresa i anksioznosti, spokoj koji je tako malaksao, tako opušten, smiruje moje napete živce i... Potapše me po ramenu, izvlačeći me iz mojeg sanjarenja i pokazujući mi da mu se pridružim na malenom kauču u kutu gdje drži knjigu na koljenima. Potiče me da stavim ruku na stranicu, zatvorim oči, razbistrim um i intuicijom osjetim poruku koja je unutra. U početku se ništa ne dogodi, no zato što sam puna otpora. Još sam na oprezu zbog posljednjeg udara energije koji me gotovo ispržio iznutra i 175
  • 176. ostatak večeri bila sam umorna i rascjepkana. No onog trena kada se odlučim prepustiti i vjerovati procesu, dopustiti zujanju da teče kroz mene, preplavi me hrpa energije koja je iznenađujuće i gotovo sramotno osobna. „Dobivaš li išta?” pita on sniženim tonom dok me pažljivo gleda. Slegnem ramenima, okrenem se prema njemu i kažem: „Kao da - kao da čitam nečiji dnevnik. Ili barem to osjećam - a ti?” On kimne. „Isto.” „No mislila sam da će biti više poput - ne znam, poput knjige s Čarolijama. Znaš, različite čarolije na svakoj stranici.” „Ti misliš na grimorij.” Nasmiješi se, pokazujući mi dvije predivne rupice na obrazima i šarmantno nakrivljene prednje zube. Namrštim se jer mi nije poznata ta riječ. „Kao knjiga recepata za čarolije, sadrži vrlo specifične informacije datume, vremena, rituale koji se obavljaju, rezultate rituala, takve utvari. Isključivo poslovno, ništa osim činjenica.” „A ovo?” Lupnem noktom po stranici. „Više je poput dnevnika, kao što si rekla. Vrlo osoban doživljaj napretka vještice - što je rekla, zašto je nešto učinila, kako se osjećala, rezultati i tako dalje. Zbog toga su često pisane u šifri ili na tebanskom poput ove.” Ramena mi padnu i nakrivim usta, pitajući se zašto svaki komadić napretka koji mi se pruža zapravo rezultira dvama velikim koracima unatrag. „Tražila si nešto određenije? Možda ljubavnu čaroliju?” Pogledam ga suženih očiju, pitajući se zašto je to upravo rekao. „Oprosti.” Slegne ramenima, očima pretražujući moje lice i malo se predugo zaustavljajući na mojim usnama. „Čini se kao da su se pojavili nevolje u raju po načinu na koji se ti i Damen izbjegavate u posljednju vrijeme.” Na trenutak zatvorim oči i borim se sa željom da se povučem. Prošlo je tjedan dana. Jedan tjedan bez Damena - bez njegovih slatkih telepatskih poruka - bez njegova toplog zagrljaja punog ljubavi. Jedini je trag njegova postojanja svježa zaliha eliksira koju sam pronašla u svojem hladnjaku. Sigurno je taj eliksir ubacio dok sam spavala i potrudio se na sve moguće načine da to obavi prije nego što se probudim. Svaki sat koji prolazi tako je bolan, tako mučan, tako osamljen - nemam pojmu kako ću preživjeti ovo ljeto bez njega. Judeova se energija promijeni i njegova se aura povuče upravo kada 176
  • 177. osjetljiva nijansa plave zasja na rubovima. „Pa, što god da tražiš”, kaže, vrativši se poslovnom tonu. „Naći ćeš to unutra.” Potapše stranicu palcem. „Samo si moraš dati malo vremena da sve upiješ. To je vrlo detaljan doživljaj i sadržaj ulazi u dubine.” „Gdje si je pronašao?” Pogledam par dreadlocksa koji mu padaju odmah blizu usana. „I koliko je dugo imaš?” dodam jer odjednom moram znati. Slegne ramenima i skrene pogled. „Pokupio sam je negdje - kod nekog tipa kojeg sam nekoć poznavao.” Odmahne glavom. „Bilo je to davno.“ „Malo si nedorečen?” Nasmiješim se i slabašno nasmijem, no on mi ne uzvrati. „Ozbiljno. Imaš samo devetnaest godina - koliko je to davno moglo biti?” Pažljivo ga proučavam, prisjećajući se kada sam to isto pitanje postavila Damenu - pa, prije nego što sam znala što je on. Odjednom me prođe jeza dok ga upijam, ti nakrivljeni zubi, taj ožiljak preko obrve, splet dreadlocksa koji pada u te poznate zelenu oči - uvjeravam se da je on samo netko koga sam poznavala u proslosti i da uopće nije poput mene. „Valjda mi ne ide poimanje vremena”, kaže on i uslijedi smijeh koji zvuči usiljeno i isforsirano. „Trudim se živjeti u trenutku - sada. No ipak mislim da je to bilo prije četiri - možda pet godina - kada sam počeo baviti ovim stvarima ” „Lina ju je pronašla? Zato je skrivaš?” On odmahne glavom i lice mu se zarumeni kada kaže: „Koliko god mi je to nelagodno priznati, naišla je na lutku koju sam napravio i potpuno je poludjela. Mislila je da je to vudu-lutka. Sve je krivo protumačila,“ „Lutka?” Fiksiram ga pogledom jer nemam pojma na što misli. „Nekakva čarobna lutka.” On slegne ramenima i njegov posramljeni pogled sretne moj. „Bio sam dijete, što da kažem? Bio sam tako neupućen da sam mislio da ću tako uvjeriti jednu curu da joj se sviđam.” „I, jesi li uspio?” Zadržim dah, pažljivo ga proučavajući i pitajući se zašto su mi te jednostavne riječi uzrokovale žmarce u trbuhu. „Lina ju je uništila prije nego što sam uspio. Bolje da je tako ” Slegne ramenima. „Ispalo je da ona donosi nevolje.” „Tvoj uobičajeni tip ” Riječi mi izlete prije nego što ih uspijem zaustaviti. Pogleda me i oči mu sjaje. 177
  • 178. „Stare navike teško umiru.” Sjedimo tako spojenih pogleda, držimo dah i taj trenutak raste, širi se sve dok se konačno ne otmem i vratim knjizi. „Volio bih ti pomoći”, kaže on stišanim i dubokim glasom. „Ali imam osjećaj da je tvoje putovanje previše privatno za mene.” Okrenem se i namjeravam progovoriti, kada on kaže: „Bez brige. Shvaćam. No ako te zanima bacanje čini, trebaš znati neke stvari.” Njegov pogled sretne moj, uvjeravajući se da ima moju potpunu pozornost prije nego što nastavi. „Kao prvo, to se radi samo ako ti više ništa drugo ne preostaje - to se koristi samo kada si iscrpila sve ostale mogućnosti. Kao drugo, čini su zapravo samo recepti za promjenu kako bi dobila ono što želiš ili promijenila neku situaciju kojoj je potrebna - promjena. No da bi to uspjelo, tvoji ciljevi moraju biti jasni - moraš vizualizirati rezultat koji želiš i usmjeriti svu svoju energiju prema tome.” „Poput manifestiranja”, kažem i poželim da nisam kada vidim kako mu se pogled mijenja. „Manifestiranje traje predugo - čarolija je više trenutačna - ili barem može biti.” Stisnem usne jer znam da nije pametno objašnjavati da i manifestiranje može biti trenutačno kada shvatiš kako svemir funkcionira. No, s druge strane, ne možeš manifestirati ono što ne poznaješ, zbog čega je protuotrov, između ostalog, nedohvatljiv. „Zamisli to kao veliku kuharicu.” Kucne po stranici noktom. „Kuharicu s dodatnim bilješkama.” Nasmiješi se. „No ovdje ništa nije nepromjenjivo, možeš mijenjati recepte kako bi odgovarali tvojim potrebama i prema tome odabrati svoj set pribora ...” „Pribora?” Pogledam ga. „Kristali, trave, elementi, svijeće, Mjesečeve faze - takve stvari.“ Prisjetim se eliksira koje sam napravila netom prije nego što sam se vratila u prošlost, razmišljajući o tome više kao o alkemiji nego mafiji, iako je na neki način to manje-više ista stvar. „Također pomaže ako bacaš čini u stihovima.” „Poput pjesmice?” Pogledam ga zaprepašteno. Možda mi to ipak neće uspjeti. Uglavnom sam grozna u takvim stvarima. „Ne mora biti Shakespeare, samo nešto što se rimuje i ima neko značenje za ono što želiš učiniti ” Namrštim se, osjećajući se obeshrabreno i prije nego što sam započela. „I Ever...” 178
  • 179. Pogledam ga. „Ako želiš baciti čini na osobu, možda bi trebala ponovno razmisliti o tome. Lina je imala pravo. Ako ne možeš uvjeriti nekoga da vidi stvari; na tvoj način ili da surađuje s tobom preko svjetovnih metoda, velike su šanse da vam nije suđeno.” Kimnem i skrenem pogled, znajući da je to istina za neke situacijo, no ne za moju. Moja je drugačija. 179
  • 180. peto Trideset peto „Svratila sam k tebi na posao.” Haven me pažljivo proučava, pogled joj se kreće od moje kose do crnog, svilenog konopčića koji pridržava moju amajliju i jedva se vidi na rubu moje majice, a zatim se vrati na moje lice. Kratko kimnem prije nego što vratim pozornost na Honor, gledam je kako se smije sa Staciom i Craigom i ostatkom popularne škvadre kao da je sve normalno - no nije. Za nju nije. Sada je uronjena u magiju ozbiljna je učenica umijeća, kako kaže Jude. I sve to bez dopuštenja njezina vođe. „Mislila sam da bismo mogle na ručak ili nešto, no zgodni frajer za pultom rekao je da si zauzeta.” Prstima kopa po glazuri kolača od čaja i mlijeka, a pogled joj nijednom ne skrene s mene. Miles digne pogled sa svojeg mobitela, obrve su mu spojene i pogled mu leti od mene do nje. „Molim? Postoji zgodan frajer i mene nitko nije obavijestio?” Okrenem se prema njima, Havenine riječi tek sada dopiru do mene. Došla mi je na posao! Zna gdje radim! Što još zna? „O, bogme je zgodan.” Haven kimne, gledajući me i dalje. „Muy valiente, garantirano. No čini se da Ever želi da to ostane tajna. Nisam ni znala da postoji dok ga nisam sama vidjela.” „Kako si znala gdje radim?” pitam, trudeći se ostati ležerna, nonšalantna i ne odati koliko sam zapravo uznemirena. „Blizanke su mi rekle.” Ovo je upravo krenulo od lošeg prema gorem. „Srela sam ih na plaži. Damen ih uči surfati.” Nasmiješim se, no osmijeh mi je slabašan i djeluje lažno na mojem licu. „Valjda to objašnjava zašto nam nisi rekla o svojem novom poslu nisi htjela da ti se najbolji prijatelji nabacuju zgodnom kolegi.” Miles bulji u mene, napuštajući pisanje poruka zbog nečeg mnogo sočnijeg. „On mi je šef“ odmahnem glavom. „I nije da je to tajna ili nešto, Samo to nisam imala prilike spomenuti, to je sve ” „Da, jer su naši razgovori za ručkom tako uzbudljivi da to jednostavno nisi mogla ugurati. Molim te.” Haven zakoluta očima. „Uopće to ne pušim.” „Mislim, halo? Opisi bi sada dobro došli!” Miles se nagne, lice mu je znatiželjno i oči mu lete s mene na nju. No ja samo slegnem ramenima, gledajući kako se Haven smiješi i odlaže svoj kolač, trese mrvice iz svojeg krila u crnom traperu i kaže: 180
  • 181. „Zamisli preplanulog, plavookog, opuštenog surfera sa zgodnim tijelom, zlatnim dreadlocksima, najveći komad cijelog klana Komada koji uopće možeš zamisliti - onda to pomnoži s deset i to je on” „Ozbiljno?” Miles začuđeno bulji u mene. „Kao, za istač?” Uzdahnem, trgajući svoj sendvič na komadiće dok Haven govori; „Vjeruj mi, nema riječi koje bi opisale taj ekstremni nivo zgodnoće. Jedini koji uopće mogu parirati su Damen i Roman, no, s druge strane, oni su manje-više u zasebnoj kategoriji pa se zapravo ne broje. Koliku uopće ima godina?” Pogleda me. „Djeluje mi premlado da bi bio sol“ „Devetnaest ” Slegnem ramenima, ne želeći razgovarati o poslu, Judeu ili gotovo ni o čemu na tom popisu. To je točno ono na što me Damen upozorio. Točno ono što trebam izbjegavati. „Kad smo kod komada, kako je Josh?” Nasmiješim se, pokušavajući neobičan preokret, no nadajući se da će uspjeti. Gledam kako joj aura treperi i bliješti dok se koncentrira na svoj kolač i kaže: „Bilo je gotovo one sekunde kada mi je pokušao dati mačića. Trebala si ga vidjeti kako se smješkao, kao da mi je dao neki čudesan dar ” Zakoluta očima i rastrga kolač napola. „Mislim, stvarno, koliko može biti blesav?” „Htio je učiniti nešto lijepo...” krene Miles, no Haven ne želi ni čuti. „Molim te” Namršti se. „Da je doista razumio kroza što prolazim, nikada mi ne bi pokušao nametnuti neku zamjenu za Sreću. Neku slatku mačku čija je jedina prava sudbina da ugine kada se povežem s njom kako bih mogla doživjeti maksimalnu količinu boli i patnje.“ Miles zakoluta očima, a ja kažem: „Ne mora uvijek biti tako...” No ona se samo ubaci. „Stvarno? Nabroji jednu stvar - jednu živu stvar - koja ne umre ili te ne ostavi. Zadnji put kada sam ti postavila to pitanje, nisi znala što da kažeš. Pa, Milese, ti koji kolutaš očima i smijuljiš se, hajde, kreni, nabroji jednu stvar koja...” Miles odmahne glavom, podigne ruke u znak predaje jer mrzi bilo kakve sukobe i rado odustaje od igre prije nego što i započne. Haven se naceri i zadovoljna je našim zajedničkim porazom kada kaže: „Vjerujte mi, ja sam ga samo pretekla. Ionako bi kad-tad završilo ” „Dakle.” Miles slegne ramenima i vrati se svojoj poruci. „Ako to išta znači, sviđao mi se. Mislim da ste bili dobri skupa.” „Onda ti izlazi s njim ” 181
  • 182. Haven se naceri i baci ukrasnu mrvicu s kolača prema njemu. „Ne, hvala. Previše je mršav i zgodan.” Nasmiješe se. „No što se tiče Everina šefa...” Pogledam Milesa, provjerim njegovu auru i vidim da se većinom šali većinom. „Zove se Jude.” Uzdahnem i predam se razgovoru kojem se ponovno vraćamo. „I, koliko vidim, sviđaju mu se samo cure kojima se on ne sviđa, no slobodno pokušaj.” Zatvorim svoju vrećicu s ručkom, ostavljajući unutra nepojedenu jabuku, punu vrećicu čipsa i rastrgani sendvič. „Možda bi ga trebala pozvati na moj oproštajni tulum”, kaže Miles. „Znaš, kako bih se mogao počastiti jednim lijepim, dugim pozdravom.” Potegne rukom kroz svoju ošišanu smeđu kosu i nasmije se. „Što se toga tiče...” kaže Haven, očiju djelomično sakrivenih umjetnim trepavicama kojima eksperimentira. „Mama mi je upravo uništila dnevni boravak - mislim, doslovce ga je rastrgala. Tepih je uništen, namještaj je odnesen, zidovi su srušeni - što je s jedne strane dobro jer nema šanse da uspiju prodati kuću kada je tako rasturena, no isto tako nema šanse da napravimo tulum u mojoj kući, pa sam se nadala...” „Naravno.” Kimnem i sretnem dva lica koja su tako šokirana da se posramim. Shvatim da su njihovi redoviti posjeti mojoj kući, jedenje pizze petkom navečer, rituali namakanja u jacuzziju završili onog trenutka kada je Damen ušao u moj život. No sada kada ga nema - ili sada kada je odlučio držati se podalje neko vrijeme - možda je vrijeme da ponovno počnemo. „Sigurna si da Sabine neće imati ništa protiv?” pita Miles glasom punim nade, no pažljivo. Odmahnem glavom. „Ako vama ne smeta da će svratiti Munoz, onda je sve u redu.” Zakolutam očima. „Munoz? Misliš, profesor povijesti?” Začuđeno me gledaju. Dvoje mojih najboljih prijatelja izgledaju jednako šokirano i začuđeno kao i ja kada sam saznala. „Oni izlaze”, kimnem, znajući da ih ne mogu zaustaviti koliko god to mrzila. Haven pomakne svoje tamnoplave šiške s lica i nagne se prema meni. „Čekaj - da vidim jesam li dobro shvatila, tvoja teta Sabine izlazi sa zgodnim profesorom povijesti?” „Tko se sada pali na profesora?” Miles se nasmije, gurkajući joj ruku. No Haven samo slegne ramenima. 182
  • 183. „Molim te. Nemoj se pretvarati da nisi primijetio. Mislim, za jednog starca, pogotovo za jednog koji nosi kaki hlače i naočale, on je komad.” „Molim te, nemoj ga zvati komadom.” Nasmijem se protiv svoji volje. „I samo da znaš, navečer ne nosi naočale i dockersice zamijeni dizajnerskim trapericama.” Haven se nasmiješi, ustajući s klupe. „To je onda to. Tulum kod tebe doma. To moram vidjeti.” „Dolazi li Damen?” Miles ubaci mobitel u džep, pažljivo me gledajući. „Hm - ne znam - možda.” Slegnem ramenima, stišćući usne i tako žustro češkajući ruku da slobodno mogu nositi natpis: HEJ - VIDITE ME! LAŽEM! „Mislim, vrlo je zauzet ovih dana dok pazi na blizanke i to...” „Zato je otkantao školu cijeli tjedan?” pita Haven. Kimnem, mrmljajući neke gluposti o tome kako će ranije na maturu, no srce mi nije u tome i to se vidi. Vidim kako kimaju potvrdno, no samo da me se riješe, njihove oči i aure govore drugačije i ne vjeruju mi ni riječ. „Samo osiguraj da Jude bude tamo”, kaže Miles, a trbuh mi zapleše od samog spomena njegova imena. „Da, trebat će mi kao rezerva u slučaju da mi spoj ne uspije onako kako se nadam.” Haven se nasmije. „Ideš na spoj?” pitamo i Miles i ja, glasovi nam se pomiješaju dok na trenutak razjapimo usta. „S kim?” pitam. U istom trenutku Miles kaže: „To je bilo brzo!” No Haven se samo nasmije, mašući preko ramena dok ide prema nastavi, pjevušeći: „Vidjet ćete!” 183
  • 184. Trideset šesto Budući da sam održala svoje obećanje Munozu tako što sam došla na sat povijesti (što je meni bilo mnogo neugodnije nego njemu) i budući da nisam obećala ništa slično svojim drugim profesorima, preskočih ostatak dana i krenem prema dućanu. Misli mi odlutaju prema Damenu dok se vozim autocestom uz obalu i tako ga jasno vizualiziram da se manifestira na sjedalu pokraj mene. Gleda me tim tamnim, zagasitim očima, usne su mu razdvojene, mame me dok on polaže stručak crvenih tulipana u moje krilo - time mi uzrokuje tako opipljivu bol i izbrišem ga prije nego što uspije izblijedjeti. Znam da mi manifestirani Damen nikada neće biti dovoljan. Ne kada je pravi tu vani negdje - i čeka da prođu tri mjeseca. Ali ja ne mogu čekati. Odbijam čekati. Jedini je način da se otarasim tog šupljeg, praznog osjećaja da probijem Romanovu šifru. Želim se domoći tog protuotrova jednom zauvijek i zatim će svi moji problemi biti riješeni. No osim da se vratim do njegove kuće, nemam pojma gdje da ga pronađem. Baš kao i Damen, on manje-više izbjegava školu posljednjih nekoliko dana. Parkiram u uličicu i zauzmem malo mjesto iza dućana, ulijećući kroz vrata takvom brzinom i snagom da Jude zbunjeno podigne pogled dok se krećem prema pultu i posežem za knjigom sa zakazanim sastancima. „Vjeruj mi, da sam znao da ćeš markirati, zakazao bih ti nekoliko čitanja, no čini se da nema ništa.” „Ne markiram.” Promrmljam, iako oboje znamo da markiram, „Dobro, možda ipak markiram.” Slegnem ramenima i pogledam ga. „No zadnji je tjedan škole pa nije problem. Nećeš nikome reći, zar ne?“ Odbaci tu pomisao tako da odmahne rukom i podiže ramena dok govori: „Samo mi je žao što nisam znao. Ponio bih svoju dasku.” „Još uvijek možeš otići po nju.” Krenem prema policama i počnem preslagivati neke knjige. Želim stvoriti udaljenost između nas kako bih izbjegla primamljiv val mirnoće koji mi donosi njegova blizina. „Ozbiljno”, dodam kad vidim da se nije pomaknuo. „Držat ću dućan pod kontrolom.” Uperi pogled u mene. „Ever...” počne on. Pogledam ga, osjećajući kamo to vodi i želeći mu razbiti sve strahove prije nego što uspije doći do toga. „Ne moraš mi platiti”, kažem s rukama krcatim knjigama. „Nisam ovdje 184
  • 185. zbog prekovremenih. Zapravo, uopće me nije briga hoćeš li mi platiti.” Na trenutak suzi oči. Nakrivi glavu u stranu kada kaže: „Doista te nije briga, zar ne?” Slegnem ramenima i vratim sve knjige, uzimajući si trenutak da ih sve savršeno poredam, zatim odgovorim: „Ne, doista nije.” Osjećam se dobro jer sam se rasteretila još jedne svoje iluzije, ma koliko god mala bila. „Zbog čega si zapravo ovdje?” pita i glas mu je privlačan na način koji ne mogu zanemariti. „Zbog knjige?” Okrenem se, osjećajući se nervozno i nemirno dok mi pogled zastane na njegovu. „Zar je tako očito?” Podignem ramena i natjeram se na smijeh. Lakne mi kada se nasmiješi i pokaže palcem preko svojeg ramena dok govori: „Samo daj, zabavi se. Neću reći Damenu čime se baviš.” Dobacim mu pogled po kojem je jasno da mi je dosta šala o Damenu, no zatim vidim da je ozbiljan. „Oprosti.” Slegne ramenima. „No vrlo je jasno da njega to ne zanima.” Slegnem ramenima, niti to potvrđujem niti poričem. Nema šanse da raspravljam o Damenu s njim. Krenem prema stražnjoj prostoriji i smjestim se za stol te se upravo spremam otključati ladicu svojim umom, u zatim vidim da me dopratio. „Aha, zaboravila sam da je zaključano”, promrmljam, osjećajući se lažno i smiješno dok se pretvaram da posežem za ladicom i znam da sam najgora glumica koja postoji, no ipak se i dalje pretvaram. On se nasloni na dovratnik i dobaci mi pogled po kojem je jasno da mi ne vjeruje ni riječ. „To te nije spriječilo prošli put”, kaže on sniženim dubokim glasom. „Ili prvi put kada sam te zatekao u dućanu.” Teško progutam, nisam sigurna što da kažem. Ako priznam svoje sposobnosti, prekršit ću Damenovo najvažnije pravilo. Težina Judeovog pogleda pritišće me dok govorim: „Ja ne mogu... ja...” Podigne obrvu jer vrlo dobro zna da mogu. „Ne mogu to učinitii pred tobom”, dovršim jer znam da je blesavu nastaviti ovu farsu. „Pomaže li ovo?” Stavi ruku preko očiju i nasmiješi se. Na trenutak ga gledam, nadajući se da neće proviriti kroz prsle te 185
  • 186. duboko udahnem i taktođer zatvorim oči, vidim kako se lokot otvara, a zatim izvadim knjigu. Postavim je na stol dok on sjeda, a glava mu je nakrivljena u stranu i noga oslonjena na koljeno kada kaže: „Znaš, vrlo si posebna, Ever.” Zamrznem se, prsti mi lebde nad drevnim sveskom i srce mi lupa k’o ludo. „Mislim, tvoj je dar poseban.” Pogleda me, zaškilji, podigne ramena i boja u njegovim obrazima postane dublja dok dodaje: „Nikad nisam upoznao nekoga s moćiima poput tvojih. Način na koji upijaš informacije iz knjige, iz čovjeka - no ipak...” Gledam ga, grlo mi je usko i vruće, osjećam početak nečega što bili radije izbjegla. „No ipak - nemaš pojma tko stoji pokraj tebe. Odmah pokraj tebe, zapravo.” Uzdahnem, pitajući se je li to trenutak kada bi on trebao baciti letak prema meni i prebaciti se u puni zamah priznanja, no on samo pokazo na moju desnu stranu, smiješeći se i kimajući glavom kao da netko tamo stoji. No kada se okremem da pogledam, vidim samo prazan prostor, „U početku sam bio siguran da si došla u dućan da me podučiš,“ Nasmiješi se i čita moj izraz dok dodaje: „Znaš da slučajnosti ne postoje svijet je previše precizan za nasumične događaje. Došla si ovamo s razlogom, shvaćala ti to ili ne i...” „Ava me dovela ovamo”, kažem, ne sviđa mi se kamo ovo vodi i želim prestati. „I vratilla sam se vidjeti Linu, a ne tebe ” No on samo kimne, uopće se ne dajući smesti. „No ipak, vratila si se u vrijeme kada Lina nije ovdje, zbog čega je postojala mogućnost da pronađeš mene” Premjestim se na stolici i koncentriram se na knjigu jer ga ne mogu pogledati. Ne nakon ovoga što je upravo rekao. Ne nakon mojeg putovanja u Amsterdam s Damenom. „Jesi li ikada čula izraz kada je učenik spreman, učitelj se pojavi?” Slegnem ramenima, kratko ga gledajući prije nego što ponovno spustim pogled. „Upoznajemo ljude koje trebamo upoznati kada je vrijeme prikladno, iako sam siguran da ima dosta toga što moram naučiti od tebe, doista bih te volio poučiti nečemu ako mi dopustiš - ako si otvorena za učenje.” Osjećam njegov teški i intenzivni pogled pa, znajući da nemam mnogo izbora, jednostavno slegnem ramenima. Vidim kako kima i gleda meni 186
  • 187. zdesna, nagne glavu kao da je netko tamo. „Netko te želi pozdraviti”, kaže i pogledom fiksira tu točku. „Iako me upozorava da si tako skeptična da ću se morati jako potruditi da te uvjerim.” Buljim u njega, ne trepćem i ne dišem. Mislim, ako je ovo šala - ako me nekako želi prevariti - onda ću... „Znači li ti išta ime Riley?” Teško progutam, ne mogu progovoriti. Mozak mi se vrti unatrag, pretražujući svaki razgovor koji smo ikada imali, tražeći trenutak kada sam to možda odala. Pogleda me strpljivo i čeka. No ja samo kimnem, to je sve što mogu. „Ona kaže da ti je sestra - tvoja mlađa sestra.” Ne da mi vremena da odgovorim kada doda: „Aha, i povela je nekoga sa sobom - ili bolje...” Nasmiješi se i odmakne dreadlockse s lica kako bi bolje vidio. „Ili, bolje rečeno, nešto - to je pas - žuti...” „Labrador”, kažem gotovo nehotice. „To je naš pas...” „Butterball.” Kimne. „Cup. Buttercup.” Oči mi se suze i pitam se kako je to pogriješio ako Riley doista stoji pokraj njega. No on samo kimne i nastavi govoriti: „Kaže da ne može dugo ostati jer je u posljednje vrijeme zauzeta, no želi da znaš da je s tobom češće nego što misliš.” „Stvarno?” Prekrižim ruke i naslonim se na stolici. „Zašto se onda ne pokaže?” Namrštim se, odbacujući svoje obećanje da ću šutjeti i popuštajući svoj frustraciji zbog nje. „Zašto ne učini nešto i pokaže mi da je tu?” Jude se slabašno nasmiješi i usne mu se lagano nakrive kada kaže „Pokazuje mi pladanj s.. ” zastane na trenutak i škilji dok nastavlja, „čokoladnim kolačima. Želi znati jesi li uživala u njima.” Zamrznem se, prisjećajući se čokoladnih kolača koje je Sabina napravila prije nekoliko tjedana i da je najmanji bio označen mojim inicijalima, a najveći Rileynim, baš kao što je činila kada bi nam ih mama pripremala... Pogledam Judea, a grlo mi je tako stisnuto da ne može proći ni riječ. Trudim se doći k sebi dok on govori: „Također želi znati jesi li uživala u filmu - onom koji ti je pokazala u...” Ljetozemlju. Zatvorim oči, boreći se sa suzama, pitajući se hoće li mu moja lajava sestra ispričati o tome, no on samo slegne ramenima. I tu se zaustavi. „Reci joj...” Krenem, glas mi je tako promukao i hrapav da sam prisiljena pročistiti grlo i krenuti ispočetka. „Reci joj da za sve - sve to reci 187
  • 188. joj da - da je volim - i da mi nedostaje - i da je molim da pozdravi mamu i tatu - i da mi stvarno treba pomoći da pronađem način kako da ponovno razgovaram s njom - jer trebam...” „Tu ja uskačem”, kaže on tihim, poniznim glasom dok mu oči traže moje. „Ona želi da budem posrednik jer ne može razgovarati izravno s tobom barem ne izvan tvojih snova. Iako želi da znaš kako te onu uvijek može čuti.” Pogledam ga i ponovno me preplavi skeptičnost. Naš posrednik? Zar bi Riley to doista htjela? Znači li to da mu vjeruje? I ako je tako, zašto? Zna li ona za našu prošlost? I što je mislila pod snovima - posljednji put kada mi se pojavila u snu, to je bilo više poput noćne more. Noćna mora puna zagonetki koje nisu imale nikakva smisla. Ponovno pogledam Judea, pitajući se mogu li mu vjerovati - izmišlja li to nekako? Možda su mu blizanke rekle - možda je na internetu čitao o nesreći i... „Ona odlazi”, kaže on, kimajući glavom dok se smiješi i maše mojoj navodno nevidljivoj sestri. „Želiš li nešto reći prije nego što ode?” Uhvatim se za stranice svoje stolice, gledajući dolje u stol dok se borim za dah. Prostorija mi odjednom djeluje skučeno i stisnuto, kao da se strop spušta dok se zidovi primiču. Nemam pojma mogu li mu vjerovati, je li Riley doista tu i je li išta od toga uopće istina. Samo znam da moram izaći odavde. Na zrak. Njegov me glas doziva dok skačem od stola i jurim prema vratima nemam pojma kamo sam krenula, no nadam se na neko prostrano mjesto, otvoreno i udaljeno od njega. 188
  • 189. Trideset sedmo Istrčim kroz vrata i krenem prema plaži, srce mi lupa, glava mi zuji i zaboravim usporiti do neke normalne brzine sve dok nisam stigla tamo. Prsti su mi nagnuti prema vodi, a iza sebe ostavljam oblak pijeska i začuđenih ljudi. Svatko od njih škilji i odmahuje glavom, govoreći si da su to umislili i da nije moguće. Nitko ne može trčati tako brzo. Nitko tko djeluje normalno poput mene. Odbacim svoje japanke i ušetam dublje u vodu, isprva se zaustavljajući da podignem rub traperica, a zatim odlučim da me nije briga kada naleti val i smoči ih do koljena. Samo želim osjetiti nešto - nešto dodirljivo, tjelesno problem koji se može riješiti. Za razliku od onih s kojima se borim. Iako mi osamljenost nije strana, nikada se nisam osjećala baš ovako osamljeno. Uvijek sam imala nekoga kome bih se obratila. Sabine - Riley Damena - prijatelje - no sada kada nemam nikoga iz obitelji, Sabine je zauzeta Munozom, s dečkom sam u prekidu, prijateljima sc ne mogu povjeriti - koja je svrha svega? Koja je svrha ovih moći, sposobnosti da manipuliram energijom i manifestiram stvari ako ne mogu manifestirati jedinu stvar koju doisla želim? Koja je svrha da vidim duhove kada ne mogu vidjeti one koji mi doista nešto znače? Koja je svrha vječnog života ako sam ga prisiljena živjeti na ovakav način? Odem dublje, do polovice bedara, nikada se nisam osjećala tako osamljeno na prepunoj plaži i tako bespomoćno u tako sjajan i sunčan dan. Odbijam se pomaknuti kada mi priđe odostraga, uhvati me za ramena i pokušava me odvući od valova. Uživam u prskanju vode dok mi moči kožu, u neprestanom guranju i povlačenju koje me privlači. „Hej.” Škilji prema suncu dok me pažljivo proučava i odbija popustiti stisak dok se ne uvjeri da sam dobro. „Što kažeš na to da se vratimo unutra?” Glas mu je miran, oprezan, kao da sam osjetljiva, krhka i kadra učiniti gotovo sve. Teško progutam i ostanem na mjestu, pogleda fiksirana na horizont, kada kažem: „Ako si se šalio - ako si se ikako poigravao sa mnom...” Zavrtim glavom, ne mogu dovršiti, no prijetnja se podrazumijeva. „Nikada.” Jače me stisne, čvrsto me držeći, povlačeći me gore preko 189
  • 190. nadolazećeg vala. „Pročitala si me, Ever. Onog prvog dana. Znaš što mogu što mogu vidjeti ” Duboko udahnem i krenem govoriti kada on doda: „I samo da znaš, bila je s tobom nekoliko puta odonda. Ne svaki put, no većinu vremena. Iako je ovo prvi put da je progovorila ” „No zašto?” Okrenem se i pogled mi sretne njegov. Nemam neki pravi razlog da ne vjerujem, ali moram biti što sigurnija. „Valjda je htjela steći malo povjerenja.” Slegne ramenima. „Nije kao ti ” Pogledam ga, gledajući u njegove oči, istina je na otvorenom i izložena da je vidim. On ne laže, uopće se ne poigrava i zasigurno ne izmišlja. Doista vidi Riley i njegov je jedini cilj da pomogne. „Mislim da smo se zato pronašli.” Kimne i stiša glas gotovo do šapta. „Pitam se je li Riley to namjestila ” Riley ili - nešto drugo - nešto veće od nas? Buljim u ocean, pitajući se prepoznaje li on mene kao što ja prepoznajem njega. Osjeća li leptire u trbuhu, ježi li mu se koža, osjeća li neobičnu no poznatu privlačnost - isto što ja osjećam? I ako je tako, što to znači? Imamo li doista nedovršenog posla karmu kojom se trebamo pozabaviti? Zar slučajnosti doista ne postoje? „Mogu te naučiti”, kaže i pogled mu je poput obećanja koje želi ispuniti. „Ništa ne garantiram - no mogu pokušati.” Odvojim se iz njegova stiska i uđem dublje, nije me briga što mi se donja polovica kvasi dok je ostatak mene suh. „Svi imaju tu sposobnost. Baš kao što je svatko vidovit - ili u najmanju ruku intuitivan. Radi se samo o tome koliko je osoba otvorena, koliko je voljna popustiti i naučiti. No s tvojim darovima - nema razloga da je i ti ne naučiš vidjeti.” Pogledam ga, no samo nakratko, nešto mi je privuklo pozornost, nešto što... „Tajna je u tome da podigneš svoje vibracije - dovedeš ih do razine kada...” Ne vidimo val sve dok se ne počne urušavati, ne ostavljajući nam vremena da uronimo ili barem potrčimo. Jedino što me sprečava od potpunog i kompletnog potopa su Judeovi nevjerojatno brzi refleksi i snaga njegovih ruku. „Jesi li dobro?” pita, a pogled mu je uperen u mene. No moja je pažnja negdje drugdje, privlači je ona topla, divna energija, ona poznata srž puna ljubavi koja pripada samo jednoj osobi - pripada samo njemu... 190
  • 191. Gledam kako Damen klizi kroz vodu, daska mu je pod rukom, a tijelo mu je tako oblikovano i preplanulo da bi i Rembrandt zaplakao. Voda se slijeva iza njega poput vrućeg noža kroz maslac, čisto, tečno, kao da razdvaja more. Usne mi se razdvoje, očajnički želim progovoriti, dozvati ga i dovesti ga natrag k sebi. No upravo kada se spremam to učiniti, oči mi sretnu njegove i vidim ono što on vidi: mene s mokrom i razbarušenom kosom, neurednom odjećom priljubljenom uz tijelo - zabavljam se u oceanu, vruće je i sunčano, a Judeove preplanule snažne ruke i dalje su omotane oko mene. Odvojim se iz Judeova stiska, no prekasno je. Damen me već vidio. Već je krenuo dalje. Ostavi me s osjećajem praznine, bez daha, a na njegovu mjestu ostane samo bezdan. båŀķaňdōẅnlōaď♥ňeŀå012 191
  • 192. Trideset osmo Jude me prati dok izlazim iz mora i do pola puta niz plažu, dozivajući me, pokušavajući držati korak sa mnom, konačno se predajući kada prijeđem ulicu i krenem prema dućanu u kojem radi Haven. Moram razgovarati s nekim, moram se povjeriti prijateljici. Moram sve iznijeti i rasteretiti se, bez obzira na cijenu. Ne obazirem se na težinu svojih natopljenih traperica, na pljuskanje tkanine, na pripijenu, vlažnu majicu - uopće mi ne pada na pamet manifestirati nešto suho da se presvučem dok ne dođem do vrata i tamo pronađem Romana. „Žao mi je, bez cipela i majice nema usluge.” Nasmiješi se. „Iako moram reći da uživam u pogledu.” Pratim njegov pogled sve do mojih prsa, prekrivajući ih rukama kada vidim da mi je majica manje-više postala prozirna. „Moram razgovarati s Haven.” Hoću se progurati pokraj njega, no ponovno sam blokirana. „Ever, molim te. Ovo je otmjena ustanova. Možda bi se trebala vratiti kada budeš malo bolje - sređena.” Povirim preko njegova ramena i nakratko vidim relativno veliku prostoriju koja je tako raskošna, tako nakrcana stvarima da djeluje poput unutrašnjosti Aladinove svjetiljke. Kristalni lusteri vise s greda, željezni svijećnjaci i uokvirena ulja na platnu postavljeni su po zidovima, dok su podovi prekriveni šarenim, istkanim tepisima koji se preklapaju, a uz antikni namještaj stoji niz vješalica sa staromodnom odjećom i visoke staklene vitrine pune drangulija i nakita. „Samo mi reci je li ovdje.” Bijesno ga gledam i ponestaje mi strpljenja dok me pregledava od glave do pete i ceri se. Pokušavam osjetiti njezinu energiju, no pretpostavljam da me blokira jer ne dolazim baš daleko. „Možda je - možda nije. Tko će ga znati?” Posegne u džep i izvadi kutiju cigareta, nudeći mi jednu. No ja samo zakolutam očima i napravim facu, videći kako škilji dok prinosi upaljač vršku, duboko udišući i izdišući dok govori: „Pobogu, Ever, živi malo! Besmrtnost jepotraćena na tebi!” Namrštim se, teatralno odmahujući dim od lica dok govorim: „Tko je vlasnik ovoga?” Shvatim da nikada prije nisam primijetila ovaj dućan i pitam se kako je on povezan. Povuče dugačak dim, oči su mu sužene poput mačjih dok me odmjerava od glave do pete. 192
  • 193. „Misliš da se šalim, ali nije tako. Nijedan besmrtnik koji drži do sebe nikada se ne bi pojavio takav” Mahne prstom prema meni. „No ipak - no ipak - slobodno zadrži majicu - samo presvuci sve ostalo.” Ceri se i smješka poput grabežljivca. „Tko je vlasnik?” Ponovim, ponovno vireći unutra i ideja mi se počne formirati. To nije bilo kakav dućan antikviteta. To su Romanove osobne stvari. Stvari koje je teglio posljednjih šesto godina, marljivo ih razdijelio i prodao u pravo vrijeme - preprodavač antikviteta. On zaškliji i izdahne niz dimnih koluta dok govori: „Moj prijatelj je vlasnik. Ne tiče te se ” Suzim oči, svjesna da znam više nego što on misli. To je njegov dućan, On je Havenin šef, onaj koji joj daje plaću. No ne želim pokazati da znam, stoga samo kažem: „Znači, stekao si prijatelja. Baš mi ga je žao.” „O, stekao sam više njih.” Naceri se, još jednom duboko uvuče dim, zatim baci čik i ugasi ga cipelom. „Za razliku od tebe, ja ne udaljavam ljude. Ne sakrivam svoj dar, da tako kažem. Ja sam populist, Ever. Dajem ljudima ono što žele ” „A to je?” pitam, dio mene pita se zašto sam još uvijek tamo, voda kaplje s mene na pločnik, tresem se u svojim mokrim trapericama i prozirnoj majici samo kako bih se upustila u to besmisleno, besciljno brbljanje, dok je drugi dio mene zapeo i ne može se pomaknuti. On se nasmiješi i njegove duboke plave oči uperene su u mene dok govori: „Pa, oni žele ono što žele, zar ne?” Koža mi se naježi od njegova grlenog smijeha koji je gotovo poput režanja. „Nije preteško dokučiti. Možda bi željela pokušati pogoditi?” Povirim preko njegova ramena, sigurna da sam vidjela da se nešto miče. Nadam se da je to Haven, no vidim da je to ista cura koju sam vidjela u njegovoj kući one večeri - one večeri kada sam bila dovoljno glupa da svratim. Njezine oči sretnu moje dok dolazi iza ugla i prilazi vratima gdje mi stojimo - kosa joj je crna poput vrane, oči crne poput ponoći, a koža glatka i tamna - njezina ljepota tako je egzotična da ostanem bez daha. „Iako je bilo lijepo čavrljati s tobom, Ever, bojim se da je vrijeme da kreneš dalje. Bez uvrede, draga, no izgledaš pomalo -raščupano. Loše je za biznis da nam tumaraš ovuda. Mogla bi rastjerati sve mušterije, shvaćaš? No ako trebaš sitniš za autobus...” Prekopa džep i izvadi šaku punu kovanica posloženih na dlanu. „Nemam pojma koliko to košta - nisam se 193
  • 194. morao voziti autobusom od...” „Prije šesto godina”, kažem i suzim oči. Gledam kako se cura zaustavlja i okreće istog trena kada Roman pucne prstima, što je znak za nju da se odmakne. Taj bi pokret nekome drugome možda promaknuo, no meni ne. Vidim da se zaustavlja i kreće prema stražnjoj prostoriji koju ne vidim. Okrenem se jer znam da nemam što raditi tamo. Romanov glas doziva me odostraga dok idem niz ulicu, vičući: „Prije šesto godina nisu postojali autobusi! Znala bi da prestaneš markirati povijest!” No ja samo nastavim, odbijajući se igrati, gotovo sam na uglu kada posegne za mnom i uhvati me umom: Hej, Ever... što ljudi žele? Mogla bi razmisliti o tome, to bi mogao biti trag koji bi te doveo do protuotrova. Posrnem, rukama tražeći zid, boreći se da se umirim dok mi zvuk Romanova glasa tutnji u glavi. Njegov živahni naglasak pjevuši: Ti i ja nismo toliko različiti. Vrlo smo slični. Još malo, draga, i moći ćeš to dokazati. Još malo i konačno ćeš platiti cijenu. Nasmije se od srca prije nego što me pusti da krenem. 194
  • 195. Trideset deveto Sljedeći dan krenem na posao kao da se ništa nije dogodilo, želim prijeći preko tog nespretnog zagrljaja na plaži, a da i ne spominjem zajedničku prošlost koje ne samo da se Jude ne sjeća, nego se nije niti ostvarila, i to s razlogom. A taj se razlog zove Damen. No iako sam se žurila, Miles i Haven ipak su me uspjeli preteći i nađem ih naslonjene na pult kako koketiraju s Judeom. „Što to radite?” pitam, trudeći se što manje paničariti dok pogledavam njih troje - pobjedonosnu Haven, Milesa sa sjajem u očima i Judea koji se dobro zabavlja. „Odajemo tvoje tajne, pretjerujemo oko tvojih mana, da, i pozivamo Judea na moju oproštajnu zabavu - znaš, u slučaju da si zaboravila.“ Miles se nasmije. Pogledam prema Judeu, obrazi mi gore i ne znam što da kažem. Još uvijek ga gledam kada Haven doda: „I, srećom, slobodan je taj dan!“ Dođem iza pulta kao da mi je to sasvim u redu, kao da me nije nimalo briga što frajer s kojim sam, čini se, petljala posljednjih nekoliko stoljeća isti frajer za kojeg moja srodna duša misli da imam nedovršenog posla s njim - partijat će u mojem dnevnom boravku za nekoliko dana. Haven podigne letak za Judeov tečaj razvijanja vidovitosti i zamahne mi njime pred licem. „I kako to da nikada nisi spomenula ovo?” Namršti se. „Ovakvo nešto baš je u mojem stilu. Znaš da me totalno zanimaju takve stvari.” Okrene se kako bi se nasmiješila Judeu. „Oprosti, ali doista nisam znala ” Slegnem ramenima, spuštajući svoju torbu pod pult i grabeći stolicu pokraj Judea. Odbijam složiti se s nečime što nije ni približno istinito i pitam se koliko će mi trebati da ih nagovorim da odu. „Pa, zanimaju me. I to već neko vrijeme.” Podigne obrvu i pogleda me tako kao da mi govori neka se samo usudim to negirati, no odbijam, sudjelovati. „Srećom, Jude je rekao da će me pokušati ugurati”, doda uz podsmijeh. Dobacim mu pogled, brz, čvrst, kratak pogled, gledajući kako lagano uvlači ramena i ide prema stražnjoj prostoriji. Vrati se trenutak kasnije sa svojom daskom pod rukom i mahne nam na odlasku. 195
  • 196. „Ne mogu vjerovati da si ga prešutjela!” kaže Miles čim Jude ode. „To je najgora vrsta sebičnosti! Pogotovo kada već imaš svojeg komada!” „Ne mogu vjerovati da si ovo prešutjela”, kaže Haven, držeći još uvijek letak. „Imaš sreće da me prima na tečaj!” „Ja imam sreće?” Odmahnem glavom. Posljednja je stvar koja mi treba da Haven razvije ikakve sakrivene vidovnjačke sposobnosti kada već i sada previše osjeća - barem što se tiče Damena i mene. „Osim toga tečaj je već počeo, zbog čega je rekao da će te pokušati ugurati.” Znam da ću poduzeti sve što treba da taj pokušaj pretvorim u promašaj. „I, što je s poslom? Zar ti neće smetati?” Ona odmahne glavom, oči su joj sužene, a zbog mojeg suprotstavljanja postaje još odlučnija. „Ma kakvi, oni su dobri s mojim rasporedom - to neće biti problem.” „Oni?” Kratko je pogledam prije nego što posegnem za knjigom sa zakazanim sastancima, listajući je u pokušaju da djelujem flegmatično i nezainteresirano, no prava je istina da sam se sva uznemirila. „Oni moćni.” Nasmije se dok me gleda. „Moji šefovi, kako god.” „Roman je jedan od tvojih šefova?” Kratko je pogledam prije nego što okrenem stranicu. „Hm, halo? On je u srednjoj školi, sjećaš se?” Odmahne glavom i pogleda Milesa, njih dvoje izmijene pogled koji ne želim pročitati. „Svratila sam jučer.” Pažljivo je proučavam, gledajući joj auru, energiju, umalo joj i zavirujući u glavu. „Roman je rekao da nisi tamo.” „Znam, rekao mi je. Izgleda da smo se mimoišle.” Slegne ramenima. „No iako misliš da smo promijenile temu, nismo. Pa, reci mi, što je s tobom i ovim tečajem?” Bocka letak svojim ljubičasto nalakiranim noktom dok me sumnjičavo gleda. „Zašto ne želiš da ga pohađam? Zato što ti se sviđa Jude?” „Ne!” Pogledam ih oboje, znajući da sam to rekla prebrzo i prenaglo i time im samo pojačala sumnje. „Još sam s Damenom”, dodam, iako to baš nije istina. No kako da to njima priznam kada ne mogu priznali ni samoj sebi? „Samo zato što ga nikada nema u školi, ne znači...“ Zaustavim se i zavrtim glavom, znajući daje bolje da se tu zaustavim, „No samo da znate, Honor se prijavila i nekako sam zaključila da nećeš htjeti biti u istoj grupi u kojoj je i ona.” Fiksiram je pogledom, nadajući se da će to progutati. „Ozbiljno?” Ona i Miles oboje začuđeno gledaju, upijaju me dva para smeđih očiju. „Što je sa Staciom? I Craigom?” pita Haven jer je spremna zaboravili to ako je uključena cijela Zlobna ekipa. 196
  • 197. Iako sam u napasti da lažem, odmahnem glavom i kažem: „Ne, samo ona. Čudno, zar ne?” Havenina aura zatreperi i zabliješti, važući prednosti i mane razvijanja vidovnjačkih sposobnosti uz nasilnicu poput Honor. Gleda po dućanu dok govori: „I čime se točno baviš ovdje? Radiš li čitanja ili tako nešto?” „Ja? Ne!” Stisnem usnice i posegnem za kutijom s računima, prebirući po njima samo kako bih izbjegla njezin prodorni pogled. „Tko je onda ta Avalon? Je li dobra?” Zamrznem se, pogled mi leti između njih dvoje i ne mogu govorili. „Hm, halo? Zemlja zove Ever! Znak odmah iza tebe, onaj na kojemu piše: REZERVIRAJTE DANAS ČITANJE KOD AVALON!” Zavrti glavom. Samo se napola šali kada kaže: „Bože, ti doista prolaziš samo na temelju svojeg dobrog izgleda, zar ne?” „Zapiši me!” kaže Miles. „Ja bih baš htio čitanje s Avalon. Možda mi može reći kamo izlaze svi komadi u Firenci.” Nasmije se. „Zapiši i mene ” Haven kimne. „Uvijek sam htjela ići na čitanje i sada bi mi dobro došlo. Je li ona ovdje?” Pogleda oko sebe. Teško progutam. Trebala sam znati da će doći do toga. Damen me upozorio upravo na ovo. „Hm, halo?” Haven mahne i razmijeni pogled s Milesom. „Htjeli bismo rezervirati čitanje, molim te. Mislim, radiš ovdje, zar ne?” Posegnem ispod pulta, hvatajući knjigu i listajući je takvom brzinom da mi datumi i imena izgledaju poput crne mrlje na bijeloj podlozi. Naglo je zatvorim i spremim kada kažem: „Zauzeta je.” „Dobro...” Haven suzi oči, sada me već sasvim prokužila. „A sutra?” Odmahnem glavom. „Sljedeći dan.” „Zauzeta.” „Sljedeći tjedan ” „Žao mi je.” „Sljedeće godine.” Slegnem ramenima. „Koji ti je...?” Zaškilji. Zaustavim se na trenutak, videći kako oboje bulje u mene, uvjereni su da im nešto prešućujem, da sam potpuno poludjela, ili oboje. Znam da trebam učiniti sve što mogu da im razbijem tu misao pa kažem: 197
  • 198. „Samo mislim da ne biste trebali tratiti svoj novac. Nije tako dobra. Imali smo neke pritužbe.” Miles zavrti glavom i gleda me dok govori: „Baš znaš sklopiti posao, Ever.” No Haven se ne da smesti, još uvijek me fiksira pogledom, polako kimajući glavom dok govori: „Pa, sigurna sam da ovo nije jedino mjesto gdje mogu ići na čitanje. I iz nekog razloga, iz nekog čudnog i nepoznatog razloga, odlučnija sam nego ikada.” Prebaci torbu preko ramena i uhvati Milesa za ruku, povlačeći ga za sobom dok kreće prema vratima i govori: „Ne znam što se događa s tobom, no vrlo se čudno ponašaš. Čudnije nego inače.” Pogleda preko ramena i dobaci mi pogled koji radije ne bih opazila. „Ozbiljno, Ever, ako te zanima Jude, samo reci. No možda bi prije trebala reći Damenu - zaslužuje barem to, zar ne?” „Ne zanima me Jude.” Slegnem ramenima, trudeći se djelovati mirno i staloženo, no uopće mi ne ide za rukom. Osim toga ne čini se kao da je važno, već su uvjereni. Svi su uvjereni. Svi osim mene. „I vjeruj mi, ne događa se ništa osim mature, planiranja Milesova tuluma i svega - uobičajenoga...” Glas mi odluta, znam da nijedno od nas troje ne vjeruje u to. „Onda, gdje je Damen? Kako to da više ne svraća?” pita Haven dok Miles stoji pokraj nje i kima. Ostavi mi nekoliko sekunda da odgovorim, zatim doda: „Znaš, prijateljstva bi trebala biti obostrana. Daješ i uzimaš. Trebala bi biti bazirana na povjerenju. No iz nekog razloga, misliš da se moraš cijelo vrijeme pretvarati da si savršena. Kao da je sve uvijek u najboljem redu u tvojem savršenom, lijepom životu. Kao da ti nikada ništa ne smeta i ne deprimira te. I ovdje sam da ti kažem, vjerovala ti to ili ne, Miles i ja i dalje ćemo te voljeti, čak i ako imaš nesavršen trenutak. Kvragu, čak i ako imaš nesavršen dan, mi ćemo i dalje sjediti s tobom za ručkom i slati ti poruke na satu. Jer, vjeruj nam, Ever, ionako ne vjerujemo tvojem glumatanju savršenstva.” Duboko udahnem i kimnem. To je sve što mogu učiniti. Grlo mi je tako vruće i stisnuto da nema šanse da progovorim. Znam da oboje čekaju, stojeći pokraj vrata, voljni ostati samo ako ih zamolim, ako pronađem hrabrosti da se otvorim i dovoljno im vjerujem da se, za promjenu, rasteretim. No ne mogu. Tko zna kako bi reagirali, a ionako imam dosta toga s čime se moram nositi. Stoga se samo nasmiješim, mahnem i obećam im da ćemo se poslije naći. Trudim se ne trznuti kada zakolutaju očima i otiđu. 198
  • 199. Četrdeseto U stražnjoj sam prostoriji, pogrbljena nad knjigom, kada Jude uđe i iznenadi se jer sam još uvijek ovdje. „Vidio sam da ti je auto parkiran vani i htio sam provjeriti jesi li dobro.” Zaustavi se na pragu, oči su mu sužene, upija me, zatim se spusti na stolicu nasuprot stolu, odakle me još malo proučava. Podignem pogled s knjige, oči su mi mutne kada pogledam prema satu, i iznenadim se kad vidim kako je kasno i koliko sam već ovdje. „Valjda sam se previše udubila.” Slegnem ramenima. „Ima tu dosta materijala.” Zatvorim korice i odgurnem knjigu u stranu te dodam: „I većina toga je beskorisna” „Ne moraš je čitati cijelu noć, znaš. Možeš je ponijeti kući ako želiš.” Pomislim na dom i na poruku koju mi je Sabine ostavila ranije, kojom me obavještava da planira kuhati večeru za Munoza, zbog čega je to manje-više zadnje mjesto na kojem bih htjela biti u ovom trenutku. „Ne, hvala.” Odmahnem glavom. „Gotova sam.” Shvatim da to mislim u svakom mogućem smislu. U knjizi koja mije nekoć toliko obećavala, dosad sam pročitala samo prostorne čarolije, ljubavne čarolije i sumnjivi lijek protiv bradavica koji nije donio konkretne rezultate - nema ničega o inverziji djelovanja okaljanog eliksira - ili kako navesti određenu osobu da mi kaže jedinu stvar koju doista trebam znati. Ništa što mi djeluje imalo obećavajuće. „Mogu li ti pomoći?” pita, čitajući mi poraz na licu. Zamalo odmahnem glavom, znajući da mi ne može pomoći. No onda malo bolje razmislim. Možda ipak može? „Je li ovdje?” Buljim u njega i držim dah. „Riley - je li tu negdje?” Pogleda u moju desnu stranu, zatim odmahne glavom. „Žao mi je.“ Slegne ramenima. „Nisam je vidio od.. „ No iako mu glas odluta, oboje znamo kako ta rečenica završava. Nije ju vidio od jučer, upravo prije nego što nas je Damen uhvatio u zagrljaju na plaži - trenutak koji bih radije zaboravila. „Pa, kako zapravo naučiti nekoga da - znaš - vidi duhove?” Pogleda me na trenutak, trljajući si bradu dok mu oči proučavaju moje. „Ne mogu baš naučiti nekoga da ih vidi” Nagne se na stolici, prebacujući svoju bosu nogu na koljeno. „Svi su različiti - s različitim darovima i 199
  • 200. sposobnostima. Neki su prirodno vidoviti - mogu vidjeli, neki mogu čuti, a neki...” „Osjetiti.” Kimnem, već znajući kamo to vodi i želeći doći do onoga dobrog - do srži, do dijela koji meni pomaže. „Što si onda ti?” „Sve troje. Da, i njušim ih.” Nasmiješi se brzim lakim osmijehom koji gotovo osvijetli prostoriju i ponovno mi uzbudi leptiriće u trbuhu. „I ti si, vjerojatno. Sve to, hoću reći. Trik je u tome da si podigneš vibracije dovoljno visoko, zatim sam siguran...” Pogleda me, znajući da me izgubio kod vibracija pa doda: „Sve je energija, to znaš, zar ne?” Te riječi vrate me u onu noć na plaži prije samo nekoliko tjedana kada je Damen rekao točno to o energiji, o vibracijama, o svemu tome. Prisjetim se kako sam se tada osjećala, kako sam se bojala priznati što sam učinila. Naivno sam mislila da je to moj najveći problem i da ne može biti gore od toga. Gledam u Judea, njegova usta i dalje se pomiču dok nastavlja pričati, objašnjavajući mi energiju, vibracije i sposobnost duše da nastavi živjeti. Ali ja mogu samo razmišljati o nama troma, o Damenu, meni i njemu - pitajući se kako si doista odgovaramo. „Što misliš o prošlim životima?” pitam, prekidajući ga. „Znaš, reinkarnacija. Vjeruješ li u te stvari? Misliš li da ljudi doista imaju preostalu karmu koju trebaju rješavati stalno iznova dok se ne usavrše?” Zadržim dah, pitajući se kako će odgovoriti i sjeća li se uopće tko smo nekoć bili. „Zašto ne?” Slegne ramenima. „Karma je manje-više carica. Osim toga nije li Eleanor Roosevelt rekla da ne bi bilo nimalo čudno da se ona pojavi i u nekom drugom životu osim u sadašnjem? Misliš da ću proturječiti staroj Eleanor?” Nasmije se. Naslonim se, proučavajući ga i želeći da zna da našu isprepletenu prošlost. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga da sve izađe na vidjelo, da stavimo sve karte na stol kako bih mogla reći Damenu i dokazati da je gotovo. Pomislim kako je možda moj zadatak da pokrenem stvari. Duboko udahnem i kažem: „Jesi li ikada čuo za nekoga po imenu Bastiaan de Kool?” Pogleda me i zaškilji. „On je bio - Nizozemac - umjetnik - slikao je i - tako...” Odmahnem glavom i skrenem pogled, osjećajući se blesavo jer sam to spomenula. Mislim, što bih trebala reći nakon toga? Pa, samo da znaš, ti si bio Bastiaan prije nekoliko stotina godina - a osoba koju si slikao sam ja! Vidim kako sjedi preda mnom iskrivljenih usana i podignutih ramena, 200
  • 201. očito mu nije jasno na što ciljam. No osim da ga odvedem u Ljetozemlje i ponovno stvorim galeriju, a neću učiniti nijedno ni drugo, nema načina da nastavim. Jednostavno ću morati odguliti ovo i pričekati da isteknu moja tri osamljena mjeseca. Odmahnem glavom, odlučim ostaviti to za sobom i prihvatiti se posla koji je preda mnom. Gledam ga, pročistim grlo i kažem: „I, kako podižu vibracije?” Kada smo završili nisam bila nimalo bliže razgovoru s mrtvima nego prije nego što smo počeli. Barem ne s mrtvom osobom koja me zanima. Iako mi se javilo mnoštvo drugih bestjelesnih, uglavnom sam ih sve blokirala. „Potrebna je vježba.” Zaključa prednja vrata i odvede me do mojeg automobila. „Godinama sam sjedio u tjednom spiritualnom krugu prije nego što su mi se moći potpuno vratile ” „Mislila sam da si rođen s time.” Zaškiljim. „Jesam.” Kimne. „No nakon što sam to toliko dugo blokirao, morao sam se jako potruditi kako bih ponovno razvio.” Uzdahnem, ne mogu se zamisliti kako se pridružujem grupnoj seansi i htjela bih da postoji lakši način. „Ona te posjećuje u tvojim snovima, znaš ” Zakolutam očima, prisjećajući se onog jednog ludog sna i znajući da nema šanse da je to bila ona. No on me samo pogleda i kima dok mi govori: „Naravno da te posjećuje. Uvijek to rade. To je najlakši način da dopru.” Pogledam ga, naslonjena na vrata svojeg automobila, ključ mi je u ruci dok mi pogled luta njegovim licem. Znam da trebam otići, reći laku noć i krenuti svojim putem, no iz nekog se razloga ne mogu pomaknuti. „Podsvjesni um noću preuzima kontrolu, oslobađa nas uobičajenih ograničenja koja si zadajemo, svih stvari koje inače blokiramo i za koje si govorimo da su nemoguće, poput mistike, no istina je da je svemir čaroban, misteriozan i mnogo veći nego što se čini, a samo nas tanak veo energije odvaja od njih. Znam da je zbunjujuće zbog načina na koji komuniciraju simbolima - i, da budem iskren, nisam siguran koliko je toga zbog nas - zbog načina na koji slažemo informacije - ili zbog njih i zbog ograničenja onoga što im je dopušteno podijeliti s nama.” Duboko udahnem, a cijelo mi se tijelo trese, iako mi nije zapravo hladno. Više sam isprepadana. Isprepadana njegovim riječima, njegovom prisutnošću i osjećajem koji mi daje. No to nije hladnoća. Zapravo, uopće nije hladnoća. Pitam se što je Riley mislila sa staklenim zatvorom i načinom na koji 201
  • 202. sam mogla vidjeti Damena, ali on mene ne. Pokušavam gledati na to kao na školski zadatak kad pokušavamo razumjeti pročitanu knjigu. Pitam se znači li to da je Damen obmanjen i da ne vidi što je pred njim? I, ako je tako, što to znači? „Samo zato što ne vidiš nešto, ne znači da to ne postoji”, kaže i njegov glas jedini je zvuk u toj mirnoj i tihoj noći. Kimnem, osjećajući da bih to trebala znati bolje od ikoga dok Jude stoji preda mnom, bez prestanka govoreći o dimenzijama, o životu nakon smrti i o tome kako je vrijeme samo izmišljen koncept koji zapravo ne postoji, i ne mogu si pomoći da se ne zapitam što bi učinio da ga počastim. Da samo uhvatim njegovu ruku, zatvorim oči i odvedem ga u Ljetozemlje kako bih mu pokazala koliko to duboko zapravo ide... Uhvati me da gledam. Moj pogled luta njegovom glatkom tamnom kožom, zlatnim dreadlocksima i ožiljkom koji mu reže obrvu, dok konačno ne sretnem te morskozelene oči koje su tako duboke, tako pune znanja, a zatim brzo skrenem pogled. „Ever...” zastenje tihim, teškim glasom dok poseže za mnom. „Ever...ja..” No samo odmahnem glavom i okrenem se, ulazeći u automobil i izlazeći s parkirališnog mjesta. Pogledam u retrovizor i vidim ga kako još uvijek tamo stoji, još uvijek me gledajući s čežnjom na licu. Zavrtim glavom i vratim pozornost na cestu, govoreći samoj sebi da ta prošlost i stvari koje sam nekoć ostavila nemaju veze s mojom budućnošću. 202
  • 203. Četrdeset prvo Prvobitno je tulum trebao biti u subotu, no budući da Miles odlazi početkom idućeg tjedna i da mora toliko toga napraviti do tada, pomaknuli smo tulum na četvrtak, na zadnji dan škole. Iako sam potpuno svjesna toga da je Damen čovjek od riječi, ipak sam razočarana kada ušetam na sat engleskog i vidim da ga nema. Pogledam Staciju, njezine oči se suze, usne joj se nacere i ispruži nogu dok pokušavam proći pokraj nje, a Honor sjedi pokraj nje i pridružuje joj se unatoč tome što me jedva može pogledati u oči sada kada dijelimo tajnu. I dok zauzimam svoje mjesto i gledam po prostoriji, jedno je jasno - svi imaju partnera, prijatelja, nekoga s kime će razgovarati - svi osim mene. Provela sam veći dio godine družeći se s nekime tko se odbija pojaviti, njegovo je mjesto pokraj mojeg i zjapi prazno. Poput velikog bloka leda tamo gdje je nekoć bilo sunce. I dok gospodin Robins blebeće o stvarima koje nikoga zapravo ne zanimaju, uključujući njega, kratim vrijeme spuštajući svoj štit i usmjeravajući um prema svim svojim školskim kolegama, zbog čega se prostorija ispuni kakofonijom boja i zvukova te se prisjetim kakav je moj život nekoć bio - moj život prije Damena kada sam neprestano bila pretrpana svim i svačim. Priključim se na gospodina Robinsa koji se raduje trenutku kada će se oglasiti posljednje zvono kako bi mogao uživati u lijepom, dugom ljetu bez nas, zatim na Craiga koji planira prekinuti s Honor do kraja dana kako bi mogao najbolje iskoristiti ta tri mjeseca. Potom na Staciju koja i dalje nema nikakva sjećanja na svoje kratko vrijeme provedeno s Damenom, iako je on definitivno još uvijek zanima. Nedavno je otkrila gdje surfa pa planira provesti ljeto u bogatoj kolekciji bikinija i odlučila je krenuti u završnu godinu s njim pod rukom. Iako mi smeta što to vidim, natjeram se da to zanemarim te krenem na Honor i iznenađena sam što vidim da je njezin planer pun - nema nikakve veze sa Staciom ili Craigom - nego samo s njezinim sve većim zanimanjem za umijeće, Izoštrim pogled, isključujući sve ostale kako bih je bolje vidjela, znatiželjna da vidim čime je potaknuto to njezino iznenadno zanimanje za čaroliju, pretpostavljajući da se radi samo o bezazlenoj zaljubljenosti u Judea, no iznenadi me vidjeti da nije ništa slično. Dosadilo joj je biti u sjeni, stalno na drugom mjestu. Dojadio joj je život iza nečijih leđa i planira dan kada će se sve promijeniti. 203
  • 204. Pogleda preko ramena ravno u mene, oči joj se suze kao da zna što vidim i kao da me izaziva da je zaustavim. Još uvijek me tako gleda kada je Stacia trkne po ruci, pogleda me i izusti riječ čudakinja. Zakolutam očima i počnem se okretati na drugu stranu, a ona prebaci kosu preko ramena i nagne se prema meni, proučavajući me, i kaže: „I, što se dogodilo s Damenom? Tvoja je čarolija prestala djelovati? Saznao je da si vještica?” Zavrtim glavom i naslonim se na svojoj stolici, prekrižim noge i položim ruke na stol, projicirajući sliku potpune mirnoće dok joj dobacujem pogled koji je tako dugačak i dubok da se ona zameškolji. Uvjerena je da sam jedina vještica u prostoriji, nema pojma da njezina sljedbenica planira vlastiti čarobni udarac. Prebacim pogled natrag prema Honor, osjećajući njezin prkos i novostečenu snagu koju ranije nije pokazivala, netremice se gledamo dok konačno ne skrenem pogled. Kažem samoj sebi da me se to ne tiče - nemam se pravo petljati u njihovo prijateljstvo - nemam se pravo miješati. Blokiram sve boje i zvukove, zatim pogledam dolje prema stolu, crtkarajući polje crvenih tulipana u svoju bilježnicu jer sam vidjela više nego dovoljno za jedan dan. Kada sam došla na sat povijesti, Roman je tamo, vucara se ispred vrata dok razgovara s nekim tipom kojeg nikada prije nisam vidjela, Njih dvojica zaustave se čim sam prišla, okrećući se prema meni kako bi me dobro vidjeli. Posegnem za vratima, no Roman mi zapriječi put, smiješeći se kada mi ruka slučajno okrzne njegov kuk i još se jače smijući kada se trznem i povučem. Njegove plave oči sretnu moje kada kaže: „Jeste li se vas dvoje upoznali?” Kimne prema svojem prijatelju. Zakolutam očima, želeći samo doći na sat i završiti s time, ostaviti tu cijelu groznu treću godinu za sobom i potpuno sam spremna izgurati ga s puta ako budem morala. Pucne jezikom zakvoca i kaže: „Tako nepristojno. Ozbiljno, Ever, bonton ti je nikakav. No nije na meni da to forsiram. Možda jednog dana.” Kimne svojem prijatelju, potičući ga da ode, a ja upravo krenem prema učionici kada nešto primijetim krajičkom oka - nedostatak aure - fizička savršenost - i sigurna sam da bih, kada bih dovoljno dobro pogledala, pronašla tetovažu Uroboros koja bi to potvrdila. „Što smišljaš?” kažem i skrenem pogled na Romana. Pitam se je li njegov prijatelj jedan od davno izgubljenih siročića ili neka 204
  • 205. nesretna duša koju je nedavno obratio. Vidim osmijeh koji mu se rastegne preko obraza kada kaže: „Sve je to dio zagonetke, Ever. One zagonetke koju ćeš vrlo uskoro morati riješiti. No zasada uđi unutra i ponovi povijest. Vjeruj mi.” Nasmije se, otvarajući vrata i mašući mi da uđem. „Nema potrebe za žurbom. Tvoje će vrijeme uskoro doći.” 205
  • 206. Četrdeset treće Iako sam rekla Sabine da može pozvati Munoza na tulum, dovoljno je pametna da vidi da to nije iskreno - pa su, na našu sreću, isplanirali nešto drugo. Napunim kuću svim talijanskim stvarima - pladnjevima špageta, pizze, cannellona - crvenim, bijelim i zelenim balonima - i obiljem slika manifestiranih replika Botticellijeva Proljeća i Rođenja Venere, Tizianove Venere iz Urbina, Michelangelova Donija Tonda, a tu je i kip Davida u punoj veličini pokraj bazena. Cijelo se vrijeme prisjećam kako smo Riley i ja ukrasile kuću za onaj sudbonosni tulum za Noć vještica - one večeri kada sam poljubila Damena - one noći kada sam upoznala Avu i Drinu - one noći kada se sve promijenilo. Zaustavim se na trenutak kako bih pogledala oko sebe i upila sve prije nego što sam krenula prema kauču i zauzela lotosov položaj. Zatvorim oči i koncentriram se na podizanje svojih vibracija baš onako kako me Jude naučio, a Riley mi za to vrijeme tako nedostaje da sam odlučila osmisliti vlastitu seansu i malo vježbati svaki dan dok se ona ne pojavi. Stišam uobičajenu buku i klepetanje u glavi, držeći se otvorenom i svjesnom svega oko sebe. Nadam se nekakvoj vrsti promjene, neobjašnjivoj hladnoći, šaptu, nekakvom znaku koji dokazuje da je u blizini - no dobivam samo niz napornih duhova koji nisu nimalo nalik na drsku dvanaestogodišnju sestru koju tražim. Upravo kad sam htjela odustati, drhtav oblik počne bliještati preda mnom - nagnem se naprijed, naprežući se kako bih to vidjela - kada dva visoka glasa kažu: „Što to radiš?” Istog trena kada ih vidim, poletim na noge, znajući da ih je on doveo i nadajući se da ću ga uspjeti uhvatiti prije nego što ode. Romy me zaustavi tako da mi stavi dlan na ruku, odmahujući glavom dok govori: „Sjele smo na autobus i hodale ostatak puta. Žao mi je. Damen nije ovdje.” Pogledam ih bez daha, lišena snage, i trudim se doći k sebi kada kažem: „Aha. I što ima?” Pitam se jesu li ovdje zbog tuluma i je li ih Haven nekako pozvala. „Moramo razgovarati s tobom.” Romy i Rayne pogledaju se prije nego što se usredotoče na mene. „Moraš nešto znati.” Teško progutam, želim da mi što prije kažu kako je Damen postao 206
  • 207. nesretan i očajan - kako žali za svojom odlukom da se odvojimo - očajnički me želeći natrag... „Radi se o Romanu”, kaže Rayne dok me čvrsto gleda, čitajući mi izraz lica, ako ne i misli. „Mislimo da stvara druge - druge besmrtnike poput tebe.” „Osim što nisu baš poput tebe.” Nadoda Romy. „Budući da si ti draga i nimalo zla poput njih ” Rayne slegne ramenima i pogleda oko sebe, ne želeći me baš staviti u taj koš. „Zna li Damen?” Pogledam ih, želeći ispuniti prostoriju njegovim imenom i stalno ga izvikivati. „Da, ali ne želi ništa učiniti.” Ona uzdahne. „Kaže da imaju potpuno pravo biti ovdje sve dok ne predstavljaju opasnost.” „I, predstavljaju li?” Pogled mi leti od jedne do druge. „Opasnost?” One se pogledaju, komunicirajući svojim nijemim govorom blizanki, prije nego što se okrenu prema meni. „Nismo sigurne. Rayne se počinje vraćati dio njezina osjećaja - i ponekad se čini kao da mi se vraćaju vizije - no prilično je sporo - pa smo se pitale možemo li možda pogledati knjigu. Znaš, Knjigu sjena, onu koju držiš u dućanu. Mislile smo da bi mogla pomoći ” Pogledam ih suženih očiju i sumnjičavo, pitajući se brinu li se doista zbog Romanovih sljedbenika ili me samo pokušavaju navesti da radim protiv Damena kako bi dobile ono što žele. No, ipak, nema sumnje da je to istina. Od posljednjeg brojenja u gradu su se pojavila tri nova besmrtnika i svi su povezani s Romanom. Moguće je da su svi nitkovi. Iako je isto tako istina da dosad nisu učinili ništa što bi to dokazalo. Ne želim da misle da me mogu potpuno kontrolirati pa kažem: „I Damen se slaže s time?” Nas se tri gledamo i sve znamo da se ne slaže. Pogledaju se u tihom dogovoru prije nego što vrate pozornost na mene, Rayne preuzme vodstvo i kaže: „Slušaj, treba nam pomoć. Damenov je način prespor, ovom ćemo brzinom navršiti tridesetu prije nego šio nam se moći vrate i nisam sigurna tko to manje želi - mi ili ti” Dobaci mi pogled, a ja slegnem ramenima i niti se ne potrudim proturiječiti joj jer obje znamo da je istina. „Trebamo nešto što će djelovati, što će dati brže rezultate i nemamo se kome obratiti za pomoć osim tebi i knjizi.” Pogledam ih obje, zatim pogledam na sat, pitajući se stignem li otići do dućana, uzeti knjigu i vratiti se na vrijeme za tulum, što 207
  • 208. je, uzimajući u obzir to kako se brzo krećem i da tulum neće početi još satima, jasno da mogu. „Trči, hodaj, što god treba.” Rayne kimne i znam da je stvar gotova. „Pričekat ćemo te ovdje.” Krenem prema garaži i u prvi tren pomislim kako bi bilo lijepo trčati jer se, ako ništa drugo, nakon trčanja osjećam snažno, nepobjedivo i ne tako nedoraslo problemima koji su preda mnom. No budući da je vani još dan, umjesto toga se odlučim odvesti. Stignem do dućana i zateknem Judea kako ranije zaključava i drži ključ u bravi dok govori: „Ne moraš li ti priređivati tulum?” Zaškilji, njegov pogled me pregledava i upija moju majicu, hlačice i japanke. „Nešto sam zaboravila ” Kimnem. „Treba mi samo trenutak - pa - samo ti daj - bez brige - mogu ja zaključati.” Nakrivi glavu, svjestan da se nešto događa, no ipak mi otvori vrata i mahne mi da uđem. Za petama mi je, gledajući me s praga dok otvaram ladicu i podižem tajni otvor. Upravo krenem izvaditi knjigu kada kaže: „Nikada nećeš vjerovati tko je danas došao.” Kratko ga pogledam, zatim otvorim torbu, ubacujući knjigu duboko unutra kada on doda: „Ava.” Zaledim se i potražim njegov pogled. „Ispričaj mi.” Kimne. Teško progutam, želudac mi se pretvori u lopticu za stolni tenis, luđački poskakuje dok pokušavam vratiti svoj glas. „Što je htjela?” „Svoj posao, valjda.” Slegne ramenima. „Radila je u fušu - želi nešto stabilnije. Djelovala je prilično iznenađeno kada sam joj rekao da sam te zaposlio umjesto nje.” „Rekao si joj? Za mene!” On se nelagodno pomakne sjedne noge na drugu, gledajući me dok govori: „Pa, da. Pomislio sam, budući da ste vas dvije prijateljice i to...” „I što je ona učinila kada si joj rekao? Što je točno rekla?” Srce mi luđački lupa i pogled mi ne skreće s njega ni na trenutak. „Ništa, zapravo. Iako je djelovala prilično iznenađeno.” „Iznenađeno jer sam ovdje - ili iznenađeno jer si me zaposlio? Što ju je od toga više iznenadilo?” On samo stoji na mjestu i škilji, što jedva može biti odgovor koji tražim. „Je li spomenula nešto o Damenu - ili meni - ili Romanu - ili rekla išta drugo? Bilo što? Moraš mi sve ispričati - nemoj ništa 208
  • 209. izostaviti...” Uzmakne unatrag u hodnik i podigne ruke u znak predaje. „Vjeruj mi, to je manje-više sve. Nakon toga je nestala pa ti nemam što ispričati. Hajde sada idemo. Ne želiš zakasniti na vlastiti tulum, zar ne?” 209
  • 210. Četrdeset treće Iako se Jude ponudio da me otprati doma i pomogne mi sve postavili, nisam htjela da sazna da sam uzela knjigu za blizanke. Stoga sam izmislila neku lažnu ispriku da trebam plastične čaše i zamolila ga da svrati u dućan po njih, po mogućnosti crvene, bijele ili zelene, zatim sam kršila sva ograničenja cijelim putem do kuće, gdje sam predala robu. „Kao prvo - par osnovnih pravila”, kažem, držeći knjigu unatoč rukama koje se trgaju za nju. „Ne mogu vam je samo dati jer nije moja, I ne možete je odnijeti kući jer će Damen dobiti mlade. Stoga je jedini način da sve to izbjegnete da je ovdje proučavate.” Pogledaju se, očito im se to ne sviđa, no nemaju mnogo izbora. „Jesi li je pročitala?” Romy me pogleda. Slegnem ramenima. „Pokušala sam je osjetiti intuicijom, no nisam dobila mnogo. Više je najviše kao dnevnik ” Rayne zakoluta očima i ponovno posegne prema njoj, dok njezinu sestra govori: „Moraš dublje gledati i čitati između redaka.” Pogledam jednu pa drugu, no ne razumijem. „Kopaš po površini. Knjiga nije samo napisana tebanskim kodom, nego su i same riječi kodirane.” „To je kod unutar koda”, kaže Rayne. „Zaštićen je čarolijom. Jude ti nije rekao?” Smrznem se, oogledam ih i pomislim kako mi nije rekao. „Hajde, pokazat ćemo ti”, kaže Romy, a njezina blizanka ugrabi knjigu dok idemo uza stepenice. „Održat ćemo ti lekciju.” *** Ostavim blizanke u dnevnom boravku još uvijek pogrbljene nad knjigom, dok ja krećem prema svojoj garderobi i posežem za kutijom koja je spremljena visoko na polici. Izvučem svoj asortiman kristala i svijeća, ulja i bilja, sve što je preostalo od eliksira koje sam napravila netom prije plavog mjeseca i manifestiram sve što je ostalo na popisu, a to su mirisni štapići od sandalovine i atam - nož s dvije oštrice i drškom optočenim draguljima, poput bodeža koji je Damen napravio. Sve izložim i organiziram prije nego što skinem odjeću i amajliju. Postavim je na policu pokraj ručne torbice metalik boje koju mi je Sabine darovala prije nekoliko mjeseci, znajući da mi haljina s dubokim V-izrezom 210
  • 211. koju planiram odjenuti ne dopušta da sakrijem kolekciju kamenja. Osim toga nakon rituala koji planiram izvesti neće mi više biti potrebni. Više mi ništa neće biti potrebno. Zahvaljujući Romy i Rayne, pronašla sam ključ koji sam cijelo vrijeme tražila. I bila je potrebna samo određena lozinka, nas tri kako formiramo krug s knjigom u sredini dok se držimo za ruke zatvorenih očiju i svaka od nas ponavlja stih koji kaže: U svijetu čarolije - stanuje ovaj tom Odabrane smo za njega - da se vratimo u svoj dom Unutar carstva mistike - boravit ćemo sada, ako ne i prije Dopušteno nam je da zavirimo unutra - i vidimo što se tamo krije Njih dvije nalazile su se pokraj mene kada sam pritisnula dlan na nastavnicu, istovremeno i uplašena i fascinirana kada se knjiga otvorila i stranice se stale listati a zatim se zaustavila na pravoj. Kleknula sam pokraj nje, jedva vjerujući svojim očima. Ono što je nekoć bilo niz zamršenog i teško čitljivog koda postalo je jednostavan recept koji navodi točno ono što mi je potrebno da dovršim posao. Ubacim svoju prljavu odjeću u koš za rublje i posegnem za bijelim svilenim ogrtačem koji rijetko nosim, no bit će savršen za ritual. Odnesem ga do kupaonice gdje napunim kadu za lijepu dugu kupku koja je, prema knjizi, prvi važan korak u svakom ritualu. Ne samo zbog pročišćavanja tijela i ispuštanja svih negativnosti i misli koje smetaju iz uma, nego i zbog vremena da se razmisli o nakani čarolije i rczullnhl koji osoba želi dobiti. Spustim se u vodu, prskajući malo kadulje i divljeg pelina, dodajiući prozirni kvarcni kristal koji će pomoći na mojem putu i usredotočili mi vid, a zatim zatvorim oči dok pjevušim: Pročisti i preuzmi ovo moje tijelo Kako bi moja čarolija djelovala Moj duh ponovno je rođen i spreman za let sada Dopušta mojoj čaroliji da večeras zavlada Cijelo vrijeme vizualiziram Romana pred sobom, visokog, preplanulog i zlatne kose, njegove duboke plave oči gledaju u moje dok se ispričava zbog groznih neugodnosti koje je prouzročio, moleći za oprost i nudeći svoju pomoć, svojevoljno predajući protuotrov za protuotrov i nanovo uviđajući svoje greške. Stalno ponavljam tu viziju, sve dok mi se koža ne smežura i vrijeme je da krenem. Iskoračim iz kade i obučem ogrtač, pročišćena sam, oslobođena i 211
  • 212. spremna nastaviti dok uzimam svoj pribor, palim mirisni štapić prolazim nožem tri puta kroz dim dok govorim: Dozivam Zrak da izbaci svu mračnu energiju iz ovog atama Neka dopusti samo svjetlosti da ostane Dozivam Vatru da rasprši svu negativnost iz ovog atama Neka dopusti samo dobrome da ostane Ponovim taj stih za ostale elemente, dozivajući Vodu i Zemlju da rasprše svu tamu i ostave samo svjetlost, zatim završim posvetu posipanjem soli preko noža i dozivanjem najviših čarobnih moći da osiguraju da je to učinjeno. Pročišćujem i posvećujem sobu dok hodam tri puta ukrug, mašući mirisnim štapićem, govoreći: Hodam ukrug tri puta nanovo Kako bih posvetila i osnažila tlo ovo Prizivam moć i zaštitu od tebe Privlačeći njihove čarobne moći za sebe Stvorim čarobni krug posipanjem soli na pod, slično kao što je Rayne učinila s Damenom prije samo nekoliko tjedana. Zauzmem svoje mjesto u sredini i zamislim stožac moći koji se uzdiže nada mnom dok slažem svoje kristale, palim svijeće i mažem se uljem, dozivam elemente Vatru i Zrak da mi pomognu u čaroliji, zatim zatvaram oči dok se preda mnom ne manifestira bijeli svileni konop i Romanova replika. Kamo pođeš, moja te čarolija prati Gdje god se skrivao, moja te čarolija pronalazi Gdje god da se odmaraš, moja čarolija leži Ovim konopom tvoja djela prestaju Mojom krvlju tvoje se znanje ispušta Ovom čarolijom vežem te uza se Ispustim svoj atam i porežem si dlan, prateći krivulju svoje crte života, a nalet vjetra zavijori kroz krug i tutnjava grmljavine čuje se iznad moje glave. Kosa mi leti dok škiljim pri udarima vjetra, puštajući krv na konop sve dok ne postane natopljen i crven. Požurim se postaviti ga oko Romanova vrata, pogledom fiksiram njegove oči, navodeći ga da mi da ono što tražim, zatim ga protjerujući kao da se nikada nije ni pojavio. Ustanem, tijelo mi se trese, znojim se i ushićena sam jer je dovršeno i učinjeno. Samo je pitanje vremena kada će protuotrov za protuotrov biti u 212
  • 213. mojim rukama i kada ćemo se Damen i ja spojiti u jedno. Vjetar se počinje smirivati i pucketanje struje jenjavati, a ja skupljam kamenje i gasim svijeće kada Romy i Rayne ulete kroz vrata razjapljenih usta, širom otvorenih očiju dok stoje na mjestu i gledaju me u čudu. „Što si učinila?” poviče Rayne, pogled joj leti s čarobnog kruga soli na moju kolekciju pribora i na moj nož prekriven krvlju. Pogledam mirnim i sigurnim pogledom i kažem: „Opusti se. Gotovo je. Sve sam popravila. I sada samo treba vremena da se sve vrati na svoje mjesto.” Upravo zakoračim da iziđem iz kruga kad Romy poviče: „Stani!” Drži ruku pred sobom, oči joj plamte dok njezina sestra dodaje: „Nemoj se pomicati. Molim te, samo nam ovaj put vjeruj i učini onako kako ti kažemo.” Zaustavim se na trenutak, gledajući ih, pitajući se oko čega bi mogla biti tako velika frka. Čarolija je uspjela. Osjećam da njezina energija još uvijek pulsira u meni i sada je samo pitanje vremena kada će se Roman pojaviti... „Ovaj si put stvarno uprskala”, kaže Rayne i vrti glavom. „Zar ne znaš da je mjesec taman? Nikada se ne smiju raditi čarolije tijekom tamnog mjeseca - nikad! To je vrijeme kontemplacije, meditacije, no nikad i nikad se ne rade čarolije, osim ako se ne baviš mračnim umijećem .” Pogledam ih, pitajući se misli li ozbiljno i ako je tako, kakva je razlika. Ako je čarolija uspjela, uspjela je. Ostalo su samo detalji. Zar ne? Njezina blizanka priključi se i doda: „Koga si dozvala da ti pomogne?” Pomislim na rimu, onu kojom se prilično ponosim jer sam je uspul izmislila, prisjećajući se stiha: Prizivam moć i zaštitu od tebe i ponovim joj to. „Super”, kaže Rayne, zatvori oči i zavrti glavom. Romy stoji pokraj nje, mršteći se dok dodaje: „Tijekom tamnog mjeseca nema božice, a kraljica podzemlja preuzima vlast. Drugim riječima, umjesto dozivanja svjetlosti da ti pomogne pri čaroliji, zamolila si tamne sile da ti pomognu.” I da vežu Romana uz mene! Gledam u čudu, raširenih očiju, pogled mi leti između njih dvije, pitam se postoji li način da se čarolija poništi brzo i lako prije nego što postane prekasno! „Prekasno je”, kažu njih dvije jer mi čitaju izraz lica. „Sada samo možeš čekati sljedeću Mjesečevu fazu i pokušati to poništiti. Ako se može poništiti ” „Ali...” Ta mi riječ umire na usnama dok mi težina situacije počinje dolaziti do glave. Prisjetim se Damenova ranijeg upozorenja o tome kako se 213
  • 214. ljudi ponekad, kada petljaju s čaranjem, uvale preko glave i na kraju idu mnogo mračnijim putem... Gledam njih dvije i ne mogu izgovoriti ni riječ. Gledam Rayne kako ljutito vrti glavom dok me njezina sestra gleda i kaže: „Sve što sada možeš učiniti jest oprati sebe i svoj pribor, spaliti atam i nadati se najboljem. Onda. ako budeš imala sreće, pustit ćemo te iz kruga kako sva loša energija koju si prizvala ne bi pobjegla ” „Ako budem imala sreće?“ Pogledam ih i želudac mi potone. Ona to ozbiljno? Doista je tako grozno? Pogled mi leti između njih dvije dok Romy govori: „Ne navaljuj. Nemaš pojma što si pokrenula.” 214
  • 215. Četrdeset četvrto Miles i Holt stignu skupa i čim bace pogled na ukrase, Miles totalno poludi. „Uopće ne moram ići u Firencu sada kada si dovela Firencu k meni!” Čvrsto me zagrli i brzo se odmakne govoreći: „Oprosti, zaboravio sam koliko mrziš da te se dodiruje.” No ja samo odmahnem glavom i ponovno ga zagrlim, osjećam se prilično dobro unatoč tome što Romy i Rayne stoje pokraj mene poput zida pesimizma - obrve su im podignute, ruke prekrižene i usne nakrivljene - dok ja izvodim, no temeljitu meditaciju uzemljenja/zaštite, zamišljajući snažne zrake bijele svjetlosti koje mi ulaze u lubanju i kolaju tijelom, kako bih poništila barem dio štete za koju su uvjerene da sam počinila. No prava je istina da ne vidim svrhu. Nakon početnog naleta snage, odmah nakon što sam završila čaroliju vezivanja, sve se ponovno vratilo u normalu. Jedini razlog zbog kojeg sam uopće prošla njihovu vođenu meditaciju bilo je njihovo isprepadano ponašanje i to je bio jedini način da ih smirim. No sada mislim da se samo radi o velikom nesporazumu - potpuno pretjeranoj reakciji s njihove strane. Mislim, besmrtna sam i obdarena snagom i moćima koje one ne mogu ni zamisliti. Pa iako izvedba čarobnog rituala za mladog Mjeseca može njima predstavljati opasnost, ozbiljno sumnjam da to mijenja stvari za mene. Kad sam donijela pića Milesu i Holtu, netko ponovno pozvoni na vrata, pa ponovno, i prije nego što se uspijem snaći, kuća mi je puna gotovo svih članova ansambla i ekipe iz Hairspraya. „Ha, čini se da on ipak nije Havenina pratnja, osim ako ne stižu odvojeno?” kaže Miles, kimajući prema Judeu dok ulazi u prostoriju, smijući se svojim dobronamjernim smijehom i poslužujući se bezalkoholnom sangrijom, a zatim pođe za Holtom i ostavi nas same. „Lijep ispraćaj.” Kimne Jude dok gleda oko sebe. „Poželim i ja otići nekamo.” Pogledam ga, slabašno se smiješeći i pitajući se primjećuje li išta drugačije na meni, promjenu energije, novi osjećaj moći... No on se samo nasmiješi, podigne svoju čašu i kaže: „Pariz.” Otpije gutljaj i kimne. „Uvijek sam htio otići u Pariz. I London i Amsterdam.“ Slegne ramenima. „Manje-više bi me zadovoljio bilo koji od velikih europskih gradova.” 215
  • 216. Teško progutam i trudim se ne gledati ga u čudu. Pitam se zna li nekako - je li to ukopano duboko u njegovoj podsvijesti i pokušava isplivati na površinu. Mislim, zašto bi inače naveo sva značajna mjesta naše prošlosti? Pogleda me, njegove zelene oči su na mojima, i toliko dugo zadrži taj trenutak da pročistim grlo i kažem: „Aha. A ja sam te zamišljala kao eko-avanturista. Znaš, Kostarika, Havaji, Galapagos - tragač za savršenim valom i sve to.” Znam da taj smijeh na kraju nije nimalo sakrio moj iznenadni nalet nervoze i upravo namjeravam nastaviti s nečim jednako glupim kada on pogleda iza mojeg ramena i kaže: „Stižu.“ Okrenem se i vidim Haven koja izgleda poput kepeca pokraj visoke, elegantne djevojke iz dućana u kojem radi, koja joj stoji sjedne strane, a s druge strane nalazi se Roman, dok besmrtnik kojeg sam danas vidjela u školskom hodniku hoda odmah iza njih. To troje prekrasnih, besmrtnih nitkova bez aure i gotovo bez duše Haven je nesmotreno pozvala u moj dom. Teško progutam, oči su mi sužene prema Romanu, prsti su mi na vratu dok tražim amajliju koju sam odlučila skinuti i podsjetim se da mi više nije potrebna. Sada sam ja glavna. Ja sam ga prizvala ovamo. „Pomislila sam da ćeš imati dovoljno mjesta i hrane.” Haven se nasmiješi, kosa joj je svježe obojena u najtamniju smeđu boju s plati- nastim pramenom koji se uvija s prednje strane, čime je odbacila svoj uobičajeni emo-izgled i prisvojila još smioniji, no starinski - poput postapokaliptične starine, ako takvo što postoji. I dovoljan je jedan pogled na tamnu ljepoticu pokraj nje, na njezinu našiljenu kosu, ušne resice s više naušnica, delikatnu haljinu s čipkastim korzetom usklađenu s crnim kožnatim čizmama, da znamo tko je potaknuo tu novu promjenu u njezinu izgledu. „Ja sam Misa.” Djevojka se nasmiješi, a glas joj odaje slabašan trag naglaska koji ne mogu odrediti. Njezina ruka posegne za mojom, a ja se pripremim za jezu, za poznati nalet ledene vode kroz moje vene koji potvrđuje moje sumnje, iako mi to ne otkriva je li ona jedno od siročadi ili je nedavno preobraćena. „I, naravno, poznaješ Romana.” Haven se nasmiješi, podižući svoju ruku kako bih mogla vidjeti da drži njegovu. No ja ne reagiram. Ništa ne odajem. Samo kimnem i nasmiješim se kao da mi to nimalo ne smeta. Jer mi i ne smeta. 216
  • 217. Samo je pitanje vremena kada će mi Roman predati protuotrov i učiniti po mome. To je jedini razlog zbog kojeg je ovdje. „Da, i ovo je Rafe.” Ona kimne, pokazujući prstom prema predivnom nitkovu odmah iza nje. To je ista grupa nitkova o kojoj su pričale blizanke, nedostaje jedino Marco, onaj s Jaguarom, koji očito nije došao. Premda nemam pojma što smišljaju i koji bi mogao biti njihov plan, ako se druže s Romanom, blizanke imaju pravo biti zabrinute. Haven krene prema dnevnom boravku, želeći upoznati Misu i Rafea sa svojim prijateljima dok se Roman vuče iza njih i ceri mi se. „Gotovo sam zaboravio kako dobro možeš izgledati kada se malo potrudiš.” Nasmiješi se, pogledom klizeći preko moje tirkizne haljine, zaustavljajući se na dubokom V-izrezu i na goloj koži gdje bi trebala stajati moja amajlija. „Valjda je to razlog”, kimne i pokaže prema Judeu. „Budući da znamo da nije zbog mene, a čini se da Damena nema u posljednje vrijeme, zar ne? Što se dogodilo, Ever? Odustala si od svoje potrage?” Teško progutam i smirim svoj pogled, upijajući njegovu razbarušenu kosu, dizajnerske kratke hlače, kožnate japanke i majicu dugih rukava, ništa ne njemu ne čini se ni najmanje drugačije, no ipak oboje znamo da nešto jest. Sjaj u njegovim očima, njegov lascivni pogled, njegov pokušaj na me osramoti - to je sve fasada, malo razmetanja dok si pokušava spasiti obraz prije nego što mi preda robu. „Dakle, točiš li?” Kimne prema zdjeli punča ispunjenoj bezalkoholnom sangrijom. „Ili je ovo situacija posluži-se?” Pogledava zdjelu na način koji me čini nervoznom. „Mislim da ti se neće svidjeti.” Slegnem ramenima, pogleda fiksiranu na njemu kada kažem: „Nije tvoj tip pića.” „Srećom, ponio sam svoje.” Namigne mi, podižući svoju staklenu bocu i zaustavljajući je tik pred usnama, naginjući je prema Judeu dok govori: „Hoćeš li probati? Opušta. To ti garantiram.” Jude zaškilji, očaran svjetlucavom, sjajnom tekućinom kojom Roman maše pred njim. I upravo kad sam se htjela uplesti, Romy i Rayne se strmoglave niza stepenice, zaustavljajući se kada im se pogledi sretnu s Romanom, znajući da sam ja odgovorna za njegov dolazak. „Pa, vidi ti blizanke iz katoličke škole.” Roman se široko nasmiješi dok ih gleda. „Jako mi se sviđa taj novi izgled! Pogotovo tvoj - ti malu punk-božice.” Kimne prema Rayne, zbog čega se ona okrene dok on upija njezinu kratku haljinu, poderane čarape i crne kožnate Mary Jane cipele. 217
  • 218. „Vratite se gore”, kažem im, želeći ih što je više moguće udaljiti od Romana. „A ja ću...” Želim reći da ću doći za minutu, no Jude uskoči i trkne mi ruku govoreći: „Zašto ih ja ne bih odvezao kući?” Iako nisam oduševljena idejom da ide do Damenove kuće, sigurna da će se Damenu to još manje sviđati nego meni, ne mogu ništa učinili. Dokle god je Roman u mojoj kući, ja sam manje-više zapela ovdje. Otpratim ih do vrata, Rayne me potegne za rukav, povlačeći me dolje do svoje razine, a zatim kaže: „Ne znam što si učinila, no nešto se vrlo loše kuha.” Pogledam je, želim je razuvjeriti i reći joj da nije ništa takvo i da je sve pod kontrolom, no ona samo odmahne glavom i doda: „Dolaze promjene. Velike promjene. I ovaj ti je put bolje da ispravno odabereš.” 218
  • 219. Četrdeset peto Kada se Jude vratio, ja sam vani kod bazena gledam plavog, preplanulog, fizički prekrasnog zlatnog dečka Romana kako se brčka i poziva sve da uskoče i pridruže mu se. „Nisi obožavateljica?” kaže Jude, sjedne pokraj mene i pažljivo me gleda. Namrštim se, gledajući Haveninu auru kako svijetli poput Betlehema, sjajeći sve jače i jače dok mu se drži za leđa i on uranja u vodu, nema pojma da on nije zapravo njezina pratnja kao što ona misli. Ja sam ta koja ga je dovela ovamo. Sada je vezan za mene. „Brineš se za prijateljicu ili - nešto drugo?” Petljam po kristalnoj narukvici s potkovom na svojem zapešću, po onoj koju mi je Damen darovao onaj dan na trkalištu, stalno je okrećem dok sužavam oči. Pitam zašto to traje tako dugo. Ako je čarolija doista uspjela (a znam da jest), zašto sada nemam protuotrov? Zašto kasni? „I blizanke - jesu li dobro?” pitam, odvraćajući pogled s bazena i koncentrirajući se na Judea. Moje oči sretnu njegove kada kaže: „Damen je možda bio u pravu kada je rekao da je knjiga presnažna za njih.” Stisnem usnice, nadajući se da Damen ne zna da sam mu radila iza leđa i uplela se u njegov plan lekcija. „Bez brige.” Jude kimne, čitajući mi lice. „Tvoja je tajna na sigurnom. Nisam to niti spomenuo ” Izdahnem s olakšanjem. „Jesi li ga vidio - Damena?” pitam, grlo mi se stegne, srce mi se stisne, sam spomen njegova imena pretvori mi utrobu u kašu, zamišljam kako se morao osjećati kada je vidio svojeg neprijatelja iz posljednjih nekoliko života, istog tipa kojeg sam zagrlila na plaži, kako stoji na njegovu trijemu s Romy i Rayne pokraj sehe. „Bio je vani kada sam došao, a blizanke su bile tako isprepadane da sam pričekao da se vrati. Bogme ima lijepu kuću.” Stisnem usnice, pitajući se što je vidio, jesu li ga blizanke odvele u razgledavanje, je li Damenova posebna soba obnovljena. „Mislim da se iznenadio vidjevši me kako gledam televiziju u njegovu dnevnom boravku, no kada sam objasnio, relativno je dobro prošlo.” ] „Relativno?” Podignem obrvu. 219
  • 220. Slegne ramenima, gledajući me tako izravnim pogledom, tako otvorenim, poput ljubavnikova zagrljaja. Natjera me da skrenem pogled, a glas mi se nestabilno trese kada kažem: „I kako si to objasnio?” Osjetim njegov hladni dah na obrazu kada se nagne i šapne: „Rekao sam mu da sam ih pronašao na autobusnom stajalištu i odlučio povesti. Ništa strašno, zar ne?” Duboko udahnem i koncentriram se na Romana, gledajući ga kako podiže Haven na ramena kako bi se mogla boriti s Milesom. Prskaju se i igraju pa barem na prvi pogled izgleda da se samo nevino zabavljaju - zatim se Roman okrene i vrijeme kao da je stalo. Njegove oči sretnu moje, sjaje se, rugaju mi se kao da zna što sam učinila. I prije nego što uspijem trepnuti, vrati se svojoj igri, zbog čega se pitam jesam li doista vidjela ono što mislim. „Ne. Ništa strašno”, kažem, grozan bol napadne mi utrobu i pitam se što sam to točno pokrenula. 220
  • 221. Četrdeset šesto Nakon Milesova trećeg neuspjelog pokušaja da me nagovori da uđem u vodu, na kraju izađe van, krene prema meni i kaže: „Hej, što ti je? Znam da si obukla bikini, vidim ti naramenice!” Smije se dok me izvlači iz ležaljke i čvrsto me zagrli, šapćući: „Jesam li ti ikada rekao koliko te volim, Ever? Jesam li? Ikada, Ever?” Odmahnem glavom i odvojim se, gledajući Holta odmah iza njega kako koluta očima i povlači Milesovu ruku, pokušavajući ga nagovoriti da me ostavi na miru i prestane kapati po meni. No Miles ne trza, ima mi nešto reći i neće stati dok to ne učini. Prebaci mokru ruku preko mojeg ramena, nagne se preko mene cijele i profrflja: „Tako sam ozbiljan, Ever. Prije nego što si došla u ovu školu - bili smo samo Haven i ja. No zatim - otkada si se ti pojavila za našim stolom - postali smo Haven, ja i ti” Pogleda me, glava mu se klatari, trudeći se biti koncentriran dok me jače stišće i bori se da održi ravnotežu. „Opa - to je doista - dubokoumno” Pogledam Holta, oboje prigušimo smijeh dok prebacujemo ruku preko Milesa i odvodimo ga u kuhinju da popije malo kave. Smjestimo ga za pult upravo kada ulaze Haven i njezina tri besmrtna prijatelja. „Odlazite?” Zaškiljim, videći da su opet u svojoj odjeći i da u rukama drže mokre ručnike. Haven kimne. „Misa i Rafe sutra moraju raditi, a Roman i ja imamo sastanak.” Pogledam Romana i zadržim pogled. Kako je moguće da odlazi, a da mi nije dao ono što želim? Nije ni počeo gmizati, moliti i cviljeti za moj oprost kao što sam vizualizirala? Kako je moguće da odlazi kada se to protivi mojem planu? Otpratim ih do vrata, srce mi brzo lupa kada vidim kako je spustiti bradu, sjaj u njegovim očima, i znam da nije dobro. Nešto je krenulo po zlu. Nešto grozno. Iako sam bacila čini točno onako kako je pisalo u knjizi, po njegovu pogledu i iskrivljenosti njegovih usana jasno je da su me i božica i kraljica iznevjerile. „Kamo idete?” Zaškiljim, pokušavajući zaviriti u njegovu energiju, no ne dobivajući ništa. Haven me pogleda podignute obrve i nasmiješena lica kada Roman prebaci ruku preko njezina ramena i kaže: „Na privatnu zabavu. No ima mjesta za tebe, Ever. Možda bi mogla svratiti malo kasnije, znaš, kada završiš ovdje.” 221
  • 222. Sretnem njegov pogled, zadržavajući ga, zatim se odvojim i ponovim fokusiram Haven. Iako sam obećala da to neću učiniti, zavirim ravno u njezinu auru i u njezin um, želeći vidjeti što se tamo skriva, što se doista događa, no ne dolazim daleko jer me nešto zaustavi, naletim na zid koji mi je netko postavio. „Jesi li dobro?” pita Roman i škilji prema meni dok otvara vratu. „Izgledaš pomalo - boležljivo.” Duboko udahnem i suzim oči, upravo se spremajući još nešto reći, kada Jude priđe i kaže: „Netko je upravo povratio po tepihu.” Iako skrenem pozornost samo na trenutak, to je ipak dovoljno da odu. Roman pogleda preko ramena prema meni i kaže: „Žao mi je što te ostavljamo, Ever. Iako sam siguran da ćemo se kasnije sresti ” 222
  • 223. Četrdeset sedmo Očekivala sam da će to biti Miles, no ispada da je on u redu. Pomaže počistiti nered dok se smiješi i govori: „I to se zove gluma. Viva Firenca!” Podigne šaku u zrak. „Znači, doista si u redu?” Dodam mu čisti ručnik, žao mi je što to mora raditi jer, kada svi odu, ja ću učiniti da tepih nestane i manifestirati novi. „Nisi pijan?” „Nimalo! No poenta je u tome da si ti mislila da jesam.” Slegnem ramenima. „Frfljanje, gubitak ravnoteže - svi su znakovi bili prisutni.” Srola ručnik krene mi ga dodati kada se Jude pojavi pokraj mene i uzme ručnik umjesto mene. „U pranje?” pita podignute obrve. No ja samo odmahnem glavom i pokažem prstom prema smeću, gledajući Milesa dok pitam: „I, tko je to učinio, tko je donio cugu?” „O, ne ” Odmahne glavom i podigne ruke. „Žao mi je što ti to moram reći, Ever, ali ovo okupljanje koje si organizirala zove se tulum. I iako je ti ne poslužuješ, ipak će cuga naći način da uđe. Od mene nećeš dobiti nikakvu informaciju ” Čvrsto zatvori usta, povlačeći zamišljeni patent kao da ih zatvara, zatim dodajući: „Mislim da bi jednostavno trebala baciti tu starudiju.” Pokaže prstom na tepih. „Ozbiljno, pomoći ću ti da ga zamotaš. Moramo samo malo pomaknuti namještaj i Sabine neće ni primijetiti da ga nema.” No samo odmahnem glavom, taj pobljuvani tepih najmanja je od mojih briga sada kada Roman više ne surađuje. Vodi Haven na neki tajanstveni sastanak koji ne mogu dokučiti. I što mu je značio onaj dio o tome kako ćemo se kasnije vidjeti? Aludira li na čaroliju vezivanja - ili - na nešto drugo? Miles se nagne i zagrli me, čvrsto me stisne rukama i kaže: „I hvala na tulumu, Ever. Iako ne znam što se događa između tebe i Dumena, imam ti nešto reći i nadam se da ćeš poslušati i ozbiljno me shvatili. Spremna?” Nakrivi obrvu i odmakne se. Slegnem ramenima. Glava mi je opterećena i kao da se nalazi mi nekom drugom mjestu. „Zaslužuješ biti sretna.” On kimne, intenzivna pogleda fokusiranu na mene. „Ako te Jude usrećuje, ne bi se trebala osjećati loše zbog toga.” Pričeka da ja nekako odgovorim, no kada se to ne dogodi, doda: „Tulum je 223
  • 224. manje-više gotov kada se netko pobljuje, zar ne? Stoga ćemo krenuti. No naći ćemo se prije Firence, dobro?” Kimnem, gledajući kako on i njegovi prijatelji kreću prema vratima, dovikujući. „Hej, Milese, jesu li Haven ili Roman spomenuli kamo idu?“ Miles me pogleda spojenih obrva i kaže: „K vidovnjakinji.” Zaškiljim i trbuh mi potone, iako ne znam zašto. „Sjećaš li se da je neki dan htjela rezervirati termin?” Kimnem. „Spomenula je to Romanu i sredio je privatno čitanje.” „Ovako - kasno?” Učinim pokret kao da provjeravam vrijeme, iako ne nosim sat. No Miles samo slegne ramenima i krene prema automobilu, zbog čega se zapitam trebam li i ja krenuti van. Da pokušam sustići Romanu i Haven i uvjeriti se da je u redu. No kada pokušam ponovno osjetili njezinu energiju, ne dođem daleko. Zapravo, ne dođem nikamo. Upravo kad sam htjela pokušati ponovno, Jude mi priđe i kaže: „Stvarno trebaš baciti taj tepih. Užasno smrdi.” Odsutno kimnem, ne znajući što da učinim. „Znaš što pomaže?” „Mljevena kava”, promrmljam, prisjetivši se da ju je moja mama jednom koristila kada je Buttercup pojela nešto loše i povratila u Rileynoj sobi. „Pa, da, ali mislio sam više na to da se maknemo od smrada. To uvijek pali kod mene.” Pogledam ga i na licu mu zasja osmijeh. „Ozbiljno.” Provuče svoju ruku ispod moje i odvede me van. „Koja je svrha tolikog truda i muke oko ukrasa i hrane, toga da radiš sve moguće za oproštajni tulum uz bazen za svojeg prijatelja, kada provedeš cijelu noć uz rub, gledajući, promatrajući i bojeći se uskočiti?” Skrenem pogled. „Tulum je bio za Milesa, a ne za mene.” „Ipak ” Jude zavrti glavom, gledajući me na način koji mi smiruje cijeli sistem. „Izgledaš kao da si pomalo pod stresom, a znaš da stres ubija, zar ne?” Pogledam ga, videći da se smije kada kaže: „Mjehurići.” „Mjehurići?” Pokaže prstom prema jacuzziju. „Mjehurići.” Lice mu je ozbiljno i pogled prikovan za moj. Duboko udahnem i pogledam jacuzzi koji je topao, privlačan i, da, pun 224
  • 225. mjehurića. Gledam kako Jude uzima neke ručnike i postavlja ih uz rub pa pomislim kako nemam što izgubiti i da bi mi zapravo moglo pomoći ako malo razbistrim glavu i smislim novi plan pa mu okrenem leđa i skinem haljinu. Blesava gesta skromnosti, budući da ću uskoro biti polugola, no ipak, kada bih se okrenula prema njemu, osjećala bih se previše kao da se skidam za njega. Previše poput djevojke na slici. Krene prema rubu i uroni nožni prst, a oči mu se rašire na takav način da se moram nasmijati. „Siguran si?” Omotam ruke oko struka kao da mi je zima, no zapravo pokušavam odbiti njegov pogled. Vidim kako mu aura iskri i plamti dok me gleda, kako mu se obrazi zarumene kada brzo skrene pogled. „Definitivno ” On kimne, glas mu je dubok, grub, gleda me kako ulazim u jacuzzi, u početku se trznem zbog vruće vode, no zatim polako uđem. Uronjena u toplinu i mjehuriće, razmišljam o tome da mi je ovo možda najpametniji potez do sada. Zatvorim oči i naslonim se, mišići mi se opuštaju, a Jude kaže: „Ima li mjesta za još jednog?” Zaškiljim, gledajući kako skida majicu, pogledom upijajući njegova široka prsa, oblikovane trbušnjake, hlače koje mu padaju nisko na bokovima, podižem pogled gore pokraj njegovih rupica na obrazu sve do tirkiznih očiju. Gledam kako se kreće naprijed i ulazi, kada se sjeti da mu je mobitel u džepu te ga baci na ručnik. „Čija je ovo bila odluka?” Nasmije se, trzajući se zbog pare i topline dok sjeda pored mene i proteže noge, njegovo stopalo slučajno se nasloni na moje i pusti da ostane tamo na trenutak prije nego što ga makne. „Da, ovo je život”, kaže, naginjući glavu unatrag i zatvarajući oči, zatim vireći prema meni kada doda: „Molim te, reci mi da ovo stalno koristiš, a ne da zaboravljaš da je tu sve dok te netko ne nagovori da uđeš.“ „Znači, to se događa? Nagovaraš me?” Nasmije se onim opuštenim, laganim osmijehom koji mu obasja lice i osvijetli oči. „Čini se da tebe treba malo nagovarati. Ne znam jesi li primijetila, no znaš biti malo naporna.” Teško progutam, želeći skrenuti pogled i gledati bilo gdje osim u njega, no ne mogu se othrvati njegovu pogledu. „Nije da ima išta loše u tome - mislim u tome da si naporna...“ Njegov se pogled produbi i prikuje za moj, privlačeći me bliže poput ribe 225
  • 226. na udici, njegovo lice lebdi tako blizu da zatvorim oči kako bih ga susrela. Umorna sam od borbe, umorna sam od toga da ga stalno odgurujem. Uvjeravam se da je to samo poljubac. Judeov poljubac, Bastiaanov poljubac. Nadam se da ću onda znati jednom zauvijek jesu li Damenovi strahovi imalo točni. Njegov val mirne energije tješi me, umiruje, dok mu se usne razdvajaju i ruka mu pronalazi moje koljeno, naginjemo se jedno prema drugome, usne su nam tik pred spajanje kada nam zvonjava njegova mobitelu prekine trans. On se odmakne i na licu mu se vidi zlovolja. „Da se javim?” „Nisam na dužnosti.” Slegnem ramenima. „Ti si vidovit, reci ti meni.“ Ustane i okrene se prema svojem ručniku, a ja upijam njegov stas, široka ramena, oštri V-oblik njegova struka. Zaustavim se kada ugledam nešto na donjem dijelu njegovih leđa. Nešto okruglo, tamno, jedva zamjetno, no ipak... Ponovno se okrene prema meni, obrve su mu spojene, a ruka mu prekriva drugo uho kada kaže: „Molim?” zatim: „Tko?” Smiješi mi se i odmahuje glavom, no prekasno je. Vidjela sam je. Nepogrešiv oblik zmije koja jede vlastiti rep. Uroboros. Mitski simbol koji je preuzelo Romanovo pleme besmrtnih nitkova, tetoviran na donjem dijelu Judeovih leđa. Posegnem za svojom amajlijom, prsti mi petljaju, no pronalazim samo kožu. Pitam se je li ovo nekako povezano s mojom uništenom čarolijom i je li to Roman nekako sredio. „Ever? Da, ovdje je...” Pogleda me i napravi facu dok govori: „Dobro...” Gleda me i ispruži ruku, pokušavajući mi dodati mobitel. No ja ga samo ignoriram, izlazeći iz jacuzzija tako brzo da on samo zavrti glavom i trepne. Ugrabim svoju haljinu i navučem je preko glave, osjećajući kako se vlaži i lijepi mi se uz kožu dok mi pogled plamti prema njemu pitajući se što, kvragu, smjera. „Za tebe je”, kaže, izlazeći iz jacuzzija i pokušavajući mi ponovno dodati mobitel. „Tko je?” pitam glasom koji jedva da je šapat. Mentalno izgovaram popis svih sedam čakri i njihovih odgovarajućih slabosti, pokušavajući odrediti njegove. „Ava je. Kaže da treba razgovarati s tobom. Jesi li dobro?” On zaškilji, 226
  • 227. glava mu je nagnuta u stranu i zabrinutost mu zamračuje lice. Zakoračim unatrag, nisam sigurna što se događa, no znam da je daleko od dobrog. Prolazim ravno pokraj njegove aure i pokušavam zaviriti u njegov um, no ne dobivam mnogo zahvaljujući štitu koji je sagradio. „Kako je došla do tvojeg broja?” pitam dok mi je pogled uperen u njega. „Radila je za mene - sjećaš se?” Slegne ramenima s rukama u zraku. „Ever - ozbiljno - o čemu se ovdje radi?” Pogledam ga, srce mi luđački lupa, ruke mi se tresu i uvjeravam se da ga mogu savladati ako dođe do toga. „Spusti mobitel.” „Molim?” „Spusti ga. Tamo”, pokažem prstom na ležaljku, nijednom ne odvraćajući pogled od njega. „Zatim brzo otiđi, nemoj mi uopće prilaziti.” Dobaci mi pogled, no učini onako kako sam rekla. Odmakne se prema jacuzziju dok podižem mobitel i dalje ga gledajući. „Ever?” Glas je isprekidan, uporan i definitivno je Avin. „Ever, moraš me poslušati, nemam vremena za objašnjenja.” Stojim na mjestu ukipljena, šokirana, još uvijek buljeći u Judea dok ona govori: „Nešto se dogodilo Haven - u nevolji je - jedva diše - mi - izgubit ćemo je ako odmah ne dođeš do Romana.” Zavrtim glavom dok pokušavam shvatiti. „O čemu pričaš? Što se događa?” „Samo trebaš doći ovamo - sada -požuri se - dok ne bude prekasno!” „Zovi hitnu!” povičem te čujem prigušen zvuk i nekakvo natezanje, a zatim upadne Romanov glatki glas. „Ništa od toga, srećo”, zaprede on. „A sada budi dobra i brzo dođi ovamo. Tvoja je prijateljica htjela vidjeti vidovnjakinju i sada, nažalost, njezina budućnost ne izgleda baš svijetlo. Visi o niti, Ever. O niti, kažem ti. Stoga učini pravu stvar i dođi ovamo. Čini se da je došlo vrijeme da riješiš zagonetku ” Ispustim mobitel i krenem prema ulazu, a Jude me slijedi, moleći me da objasnim. I kada pogriješi i uhvati me za rame, okrenem se i tako ga jako ošamarim da poleti preko dvorišta i sleti na ležaljke. Gleda me u čudu ležeći među vrtnim namještajem. Pokušava ustati dok mu ja preko ramena govorim: „Uzmi svoje stvari i otiđi odavde. Ne želim te vidjeti kada se vratim.” Probijem se kroz ogradu i počnem trčati, nadajući se da ću stići do Haven prije nego što bude prekasno. 227
  • 228. osmo Četrdeset osmo Trčim. Pokraj automobila, kuća, pasa lutalica i mačaka. Noge mi se kreću, mišići pumpaju i nose me naprijed bez razmišljanja. Tijelo mi se kreće poput dobro podmazana stroja s novim sjajnim dijelovima. Iako se radi samo o sekundama, imam osjećaj da prolaze sati. Sati otkada sam posljednji put vidjela Haven. Sati prije nego što ću je ponovno vidjeti. I čim stignem, vidim njega. Stigao je u isto vrijeme kad i ja. Od samog pogleda na njega, sve drugo izblijedi - nema nikakvih posljedica sada kada je on preda mnom. Srce mi potone, a usta se isuše, savlada me tolika čežnja da ne mogu izgovoriti ni riječ - gledam svojeg slatkog, predivnog Damena veličanstveniji je nego ikada pod sjajem ulične rasvjete. Zvuk mojeg imena na njegovim usnama tako je nabijen da je jasno da i on osjeća isto. Krenem prema njemu, potisnute emocije podižu se na površinu, prelijevaju se, imam mu toliko toga ispričati, toliko toga reći. Riječi izblijede istog trena kada se susretnemo i tijelo mije preplavljeno toplinom i trncima želim se samo stopiti s njim i nikada se više ne odvajati... Njegova je ruka na mojim leđima i privlači me bliže, a zatim Roman otvori vrata, pogleda nas i kaže: „Ever, Damene, tako mi je drago da ste stigli.” Damen uleti kroz vrata, pritišćući Romana uza zid dok se ja provučem pokraj i krenem prema dnevnom boravku, pogledom tražeći Haven i videći je ispruženu na kauču, blijedu, nepomičnu i da jedva diše. Požurim se prema njoj, spustim se uz nju, hvatajući je za zapešće prstima tražeći njezin puls kao što sam jednom učinila Damenu. „Što si joj učinila?” bijesno gledam Avu koja je šćućurena pokraj nje, znam da radi s Romanom i da su u istoj ekipi. „Što. Si. Učinila!“ ponovim, znajući da bi je brz udarac u čakru korijena, centar taštine i pohlepe, sredio u sekundi ako bi došlo do toga. Pitam se je li Damen već učinio isto to, uronio šaku u Romanov sakralni centar i više me nije briga ako je to učinio. Ne nakon toga što su učinili mojoj prijateljici. Ava me pogleda, lice joj je blijedo, okruženo valovitom smeđom kosom, njezine smeđe oči raširene su i molećivo me gledaju, podsjećaju me na nešto - nešto što nemam vremena shvatiti - zatim kaže: „Nisam ništa učinila, Ever. Kunem se. Znam da mi ne vjeruješ, ali to je 228
  • 229. istina...” „Imaš pravo, ne vjerujem ti.” Vratim pozornost na Haven, pritišćući dlan o njezino čelo, obraz, kožu koja je hladna i suha dok joj aura postaje tamnija, mračnija a njezina životna energija curi. „Nije ono što misliš - naručili su me za čitanje - rekli su da je za tulum i kada sam se pojavila - pronašla sam ovo...” Pokaže prema Haven i zavrti glavom. „Ma naravno da si se pojavila! To je ipak tvoj dragi prijatelj Roman.” Gledam Haven, tražeći znakove zlostavljanja, no ne vidim ništa. Izgleda smireno, nesvjesno, ne zna da više nije za ovaj svijet. Već je na dobrom putu prema drugom svijetu, prema Ljetozemlju, osim ako ja to ne zaustavim. „Pokušala sam pomoći - pokušala sam...” „Zašto onda nisi? Zašto si zvala Judea umjesto hitne?” Bijesno je gledam dok posežem za torbom, za svojim mobitelom, no prekasno se sjetim da sam došla bez njega i manifestiram novi upravo kada Roman upadne u sobu. Pogledam iza njega tražeći Damena i srce mi tone kada ga ne vidim. No Roman se samo nasmije, odmahujući glavom dok govori: „Kreće se malo sporije od mene. On je ipak stariji, znaš!” Ugrabi mi manifestirani mobitel iz ruke i doda: „Vjeruj mi, srce. Odavno je prošlo vrijeme za to. Čini se da je tvoja prijateljica popila vrlo snažnu šalicu čaja od bunike...” Pokaže prema finoj keramičkoj šalici na stolu čiji je sadržaj nedavno ispijen. „Zove se i vučja trešnja, ako ti nije poznato, a toliko je vremena prošlo da joj liječnik ne može pomoći. Ne, ti si jedina osoba koja je sada može spasiti.” Suzim oči, nisam sigurna na što misli, videći Damena kako sada stoji iza njega, oči su mu oprezne i uznemirene dok gledaju u moje. I znam da mi pokušava nešto reći i poslati mi telepatsku poruku koju ne uspijevam uhvatiti. Dobivam samo slabašan zvuk, no ne mogu razabrati riječi. „To je to, Ever.” Roman se nasmiješi. „Trenutak koji si čekala!” Široko raširi ruke, pokazujući prema Haven kao da se radi o velebnoj nagradi. Pogledam ga, zatim Damena, još uvijek pokušavajući primiti Damenovu poruku, no ništa ne stiže. Roman očima klizi po meni, polako me upijajući, moje bose noge, mokru, pripijenu haljinu, vlažeći usne kada kaže: „Vrlo je jednostavno, draga, tako jednostavno da ćeš čak i ti moći odgonetnuti. Sjećaš li se onog dana kada si došla k meni i kada smo razgovarali o cijeni?“ 229
  • 230. Pogledam Damena, hvatajući bljesak uzbune, nevjerice, povrijeđenosti, prije nego što brzo skrenem pogled. „Ups!” Roman podigne ramena i pokrije usta dok nas gleda. „Oprosti. Zaboravio sam da je tvoj nedopušteni posjet bio naša mala prljava tajna. Jednostavno ćeš mi morati oprostiti na indiskretnosti zbog okolnosti života i smrti u kojima se nalazimo. Pa, samo da budete u tijeku,” kimne prema Avi i Damenu, „Ever je svratila k meni kako bi isposlovala dogovor. Čini se da žarko želi otići u krevet sa svojim zgodnim dečkom.” Nasmije se, pogled mu padne na Damena dok ide iza šanka, posežući za izrezbarenim kristalnim peharom i puneći ga eliksirom, a Damen se trudi ostani miran. Duboko udahnem, no ostanem na mjestu. Znam da nema nikakve razlike je li Roman živ ili mrtav, u svakom slučaju drži kontrolu. Njegova igra. Njegova pravila. I moram se pitati koliko to traje - koliko se dugo zavaravam da napredujem kada zapravo samo slijepo pratim. Baš poput vizije koju mi je pokazao u školi, svi smo pod njegovim vodstvom. „Ever...” Damen me pogleda, telepatija više ne djeluje, natjera se na to da izgovori svoje misli cijeloj sobi. „Je li to istina?” Teško progutam i skrenem pogled, ne gledajući nijednog ni drugog kada kažem: „Dođi do poente.” „Uvijek ti se tako žuri.” Roman odmahne glavom i cokne jezikom. „Ozbiljno, Ever, nekomu tko ima sve vrijeme ovog svijeta to nema nikakva smisla. No dobro, igrat ću se pa mi reci imaš li pojma ili ideju o tome kamo ovo sve vodi?” Gledam Haven koja jedva diše, jedva se drži, ne želeći priznati da nemam pojma što želi, nemam pojma što se događa. „Sjećaš li se onog dana kada si me došla vidjeti u dućan?” Damen se pomakne, osjećam njegovu energiju kako se pomiče, no samo odmahnem glavom, gledajući preko ramena suženim očima kadu kažem: „Išla sam vidjeti Haven, ti si slučajno bio tamo.” „Sitnice.” Roman odmahne rukom. „Želim doći do zagonetke. Sjećaš li se zagonetke koju sam ti zadao?” Uzdahnem i uhvatim Haveninu ruku u svoju - hladna je, suha i mirna to nije dobar znak. „Daj ljudima ono što žele. Sjećaš li se kada sam to rekao?” Zaustavi se, čekajući da odgovorim, no kada to ne učinim, doda: „Pitanje je - što to znači, Ever? Što točno ljudi žele? Imaš li ikakvu ideju?” Podigne obrve i pričeka, 230
  • 231. kimajući dok dodaje: „Pokušaj iskoračiti iz sebe na trenutak i sagledati to iz perspektive običnih ljudi. Hajde, probaj, vidi kako ti stoji. Sasvim je drugačije od tvojeg i Damenova elitističkog pogleda, uvjeravam te u to. Ne čuvam svoje darove - ja ih slobodno dijelim. Barem s onima za koje smatram da to zaslužuju.” Okrenem se prema njemu, odjednom počinjući shvaćati. Glas mi je hrapav i jedva čujan kada kažem: „Ne!” Gledam između Romana i Haven dok istina onoga što on želi, cijene na kojoj on inzistira, postaje jasna. Ne! Pogled mi je fokusiran na Romana dok Ava i Damen ništa ne govore, nemaju pojma što se tu doista zbiva. „Neću to učiniti”, kažem mu. „Nema šanse da me natjeraš.” „Ne bih ni pokušao. Pa gdje bi tu bila zabava?” Nasmiješi se polako, lijeno poput mačke. „Baš kao što me ne možeš natjerati na svoj plan svojim bijednim pokušajima, umnim čarolijama i tamnim silama koje si nedavno prizvala.” Nasmije se, mašući prstom prema meni dok dodaje: „Bila si vrlo zločesta curica, Ever. Petljaš se u čaroliju koju ne razumiješ. Nisam shvatio da će knjiga završiti u tvojim rukama kada sam je prodao prije mnogo godina. Ili možda jesam?” Zavrti glavom. „Tko će ga znati?” Moje oči sretnu njegove, istina njegovih riječi udari me punom snagom. Jude. On je taj koji je prodao knjigu Judeu? I ako jest, jesu li zajedno u ovome? „Zašto to činiš?” Suzim oči. Više me nije briga što je Damen svjestan mojeg dugačkog popisa izdaja ili o čemu Ava razmišlja u svojem kutku, fokusiram se samo na njega i sebe - kao da smo sami u ovoj jezivoj, prokletoj sobi. „Pa, zapravo je sve vrlo jednostavno.” Nasmiješi se. „Tako si zapela za to da povlačiš crte i odvajaš se - i sada je tvoja prilika da to pokažeš, da dokažeš da uopće nisi poput mene. I ako uspiješ, ako bez dvojbe možeš dokazati da nismo nimalo slični, pa, onda sam potpuno spreman dati ti ono što želiš. Predat ću ti protuotrov za protuotrov, lijek za lijek, a ti i Damen možete nastaviti prema apartmanu za mladence i navaliti. To je ono o čemu cijelo vrijeme sanjaš, zar ne? To je ono što planiraš cijelo vrijeme. I sve što moraš učiniti da to dobiješ jest pustiti prijateljicu da umre. Ako pustiš Haven da umre, vječna je sreća tvoja, zadovoljstvo je zagarantirano - manje-više.” „Ne ” Odmahnem glavom. „Ne!” 231
  • 232. „Ne protuotrovu ili vječnoj sreći? Čemu od toga?” Pogleda svoj sat, pa Haven, smiješeći se dok dodaje: „Tik-tak, vrijeme je za odluku.” Krenem prema Haven, disanje joj postaje šuplje, slabo, Ava sjedi pokraj, odmahujući glavom, a Damen - moja vječna ljubav - moja srodna duša - frajer kojeg sam iznevjerila na toliko načina - moli me da ne učinim upravo ono što me vuče. „Ako budeš predugo oklijevala, ona će umrijeti. A ako je vratiš, pa, može biti malo nezgodno, kao što znaš. No ako je sada spasiš i samo joj daš eliksir, pa, probudit će se i osjećati se dobro. I bolje nego dobro. I, najbolji je dio da će ostati takva zauvijek. Što je, na kraju krajeva, točno ono što ljudi žele, zar ne? Vječna mladost i ljepota. Trajno zdravlje i vitalnost. Nema starosti, nema bolesti, nema straha od smrti. Beskrajan horizont. I što ćeš odabrati, Ever? Ostani pri svojim visokim, elitističkim, sebičnim stavovima, dokaži da nisi nimalo poput mene, nastavi čuvati darove, pozdravi svoju prijateljicu - i protuotrov je tvoj. Ili...” Nasmiješi se dok me fiksira pogledom. „Spasi prijateljicu. Daj joj propusnicu za snagu i ljepotu o kojoj je prije mogla samo sanjati. Upravo ono za čime žudi cijelo vrijeme, upravo ono za čime svi čeznu. Ne moraš se oprostiti. Ovisi o tebi. No, kao što sam rekao, dan curi pa se trebaš požuriti.” Gledam njezino blijedo, krhko lice, znajući da sam ja odgovorna i da se samo mene može kriviti. Slabo sam svjesna Damena pokraj sebe koji me moli: „Ever, srećo, molim te, slušaj, ne možeš to učiniti. Ne možeš je spasiti.” Ne želim ga gledati kada doda: „Moraš je pustiti - ne radi se o nama - ne radi se o tome da budemo skupa - pronaći ćemo način, to sam ti obećao. Znaš rizik koji to donosi - znaš da to ne možeš učiniti - ne nakon što si iskusila Zemlju sjena”, šapne. „Ne možeš je svesti na to” „Uu! Zemlja sjena - zvuči strašno!” Roman se nasmije i odmahne glavom. „Nemoj mi reći da još meditiraš, prijatelju? Još uvijek se pokušavaš popeti na Himalaju tražeći smisao?” Teško progutam i skrenem pogled, ignorirajući ih obojicu. Um mi je zatrpan argumentima za i protiv, a zatim Ava doda: „Ever, Damen ima pravo.” Pogledam je ljutito, to je žena koja me izdala na najgori mogući način. Ostavila je Damena slabog i izloženog nakon što je obećala da će paziti na njega, dobrovoljna partnerica u Romanovoj igri. „Znam da mi ne vjeruješ, no nije ono što misliš. Slušaj, Ever, molim te, nemam vremena objašnjavati, ali ako ne želiš slušati mene, slušaj Damena, 232
  • 233. zna što govori, ne možeš spasiti prijateljicu, moraš je pustiti...” „Govoriš kao prava ništarija”, prosikćem, prisjećajući se kako je nestala s eliksirom za koji ne sumnjam da je popila. „Nije ono što misliš,” kaže ona, „uopće nije tako.” No ja više ne slušam, vraćajući pozornost na Romana koji sada stoji pokraj mene, mućkajući pehar s eliksirom, a tekućina sjaji i iskri dok je miješa, upozoravajući me da je vrijeme stiglo, da je vrijeme da odlučim. „Haven je htjela da joj se prorekne budućnost, a tko je bolji u tome od tebe, Avalon? Šteta što Jude nije ovdje, mogli bismo napraviti stvarno dobru zabavu - ili bdjenje - ovisno o tome kako stvari ispadnu. Što se dogodilo, Ever? Vas dvoje izgledali ste vrlo blisko posljednji put kada sam provjerio.” Teško progutam, prijateljica mi sada visi o niti. O niti koju mogu odrezati ili... „Mrzim te požurivati, no došlo je vrijeme istine. Molim te, nemoj razočarati Haven, tako se radovala svojem čitanju. I, što si odlučila? Što kažu karte? Hoće li živjeti - ili će umrijeti? Budućnost je u tvojim rukama?” „Ever”, kaže Damen s dlanom na mojoj ruci, veo energije uporno lebdi između nas, još jedan podsjetnik na gomilu mojih pogrešaka. „Ne možeš to učiniti, molim te. Znaš da to nije ispravno. Koliko god teško bilo, nemaš izbora, možeš se samo oprostiti.” „O, ali izbor postoji.” Roman ponovno promućka pehar. „Koliko si daleko spremna ići da zadržiš svoje ideale i dobiješ ono što želiš najviše na svijetu?” „Ever, molim te.” Ava se nagne prema meni. „Ovo nije u redu, protivi se zakonima prirode. Moraš je pustiti.” Zatvorim oči. Ne mogu djelovati - ne mogu se pokrenuti - ne mogu to učiniti - ne mogu donijeti tu odluku - ne može me natjerati na to... Romanov glas kao da lebdi nada mnom dok govori: „Dakle to je onda to.” Uzdahne i odmakne se. „Odlično za tebe, Ever, dokazala si da nisi nimalo poput mene. Nimalo. Pravi si elitist, osoba s visokim idealima, višim umom, a sada možeš i spavati sa svojim dečkom! Bravo! I kada pomisliš da te to samo koštalo života tvoje prijateljice. Tvoje jadne, tužne, izgubljene prijateljice koja je samo htjela ono što svi ostali žele - ono što ti već imaš i što bez problema možeš podijeliti. Čestitam - što drugo da ti kažem?” Krene prema hodniku kada ja kleknem uz Haven, niz lice mi se slijevaju suze dok gledam u prijateljicu. Moju tužnu, izgubljenu, zbunjenu prijateljicu koja nije zavrijedila ništa od ovoga i koja uvijek plaća cijenu toga što se sprijateljila sa mnom. Damenov i Avin glas mrmljaju pokraj mene, 233
  • 234. pjevuše mi obećanje da će proći, da sam učinila pravu stvar i da će sve biti u redu. I zatim ga vidim, srebrni konop koji spaja tijelo s dušom. Čula sam za njega, no dosad ga nisam nikada vidjela,. Gledam kako se rasteže i postaje tako tanak da je spreman puknuti - i poslati moju prijateljicu daleko odavde, ravno u Ljetozemlje... Poskočim na noge, grabeći pehar iz Romanove ruke i tjerajući Haven da pije. Ne obazirem se na povike oko sebe, na Avin probijajući jecaj, na Damena koji me moli da prestanem i na Romanov osamljeni pljesak, praćen njegovim glasnim, vulgarnim smijehom. No nije me briga za to. Jedino mi je ona važna. Haven. Ne mogu je pustiti. Ne mogu je pustiti da umre. Ne mogu se oprostiti. Držim njezinu glavu u rukama i tjeram je da pije - boja joj se odmah vrati u obraze dok otvara oči i gleda me. „Koji...?” Sjedne uz napor i pogleda oko sebe. Zaškilji i pogleda mene, Avu, Damena i Romana, zatim kaže: „Gdje sam?” Buljim u nju otvorenih usta, no nemam pojma što da kažem. Znam da se Damen sigurno tako osjećao sa mnom, samo što je ovo mnogo gore. On nije znao za smrt duše. Ja znam. „Damen i Ever odlučili su nam se pridružiti, srce, i pogodi što? Budućnost je svjetlija nego ikada!” Roman doleti pokraj mene i pomogne joj da ustane, namigujući mi kad doda: „Nisi se osjećala baš dobro pa ti je Ever dala malo soka, mislila je da bi te malo šećera moglo podići - i bogme je djelovalo. A sada, Ava, budi srce i donesi nam malo čaja, hoćeš li? Na štednjaku je novi čajnik.” Ava ustane, želeći da je pogledam dok ide prema hodniku. No neću. Ne mogu. Ne mogu nikoga pogledati. Ne nakon ovoga što sam upravo učinila. „Drago mi je znati da smo na istoj strani, Ever.” Roman se zaustavi kod vrata. „Kao što sam rekao - ti i ja - isti smo. Vezani smo jedno za drugo za cijelu vječnost. I ne zbog čarolije, draga - nego zato što je to naša sudbina. Zamisli me kao još jednu srodnu dušu.” Nasmije se i glas mu je šapat kada doda: „Hajde, hajde, srce, nemoj biti tako šokirana. Ja, primjerice, nisam nimalo iznenađen. Nijednom nisi odlutala od scenarija. Barem ne dosad.” 234
  • 235. Četrdeset deveto Damen se nagne prema meni, njegov je pogled poput dlana na mojoj ruci, topao je, mio i privlači me k sebi. „Ever, molim te, pogledaj me”, kaže. No ja samo nastavim gledati prema oceanu, voda je tako crna da je i ne vidim. Crni ocean, tamni mjesec i prijateljica koja ide prema Zemlji sjena, zahvaljujući meni. Izađem iz njegova automobila i krenem prema rubu, buljeći niz strmu liticu u tamu. Privlači me njegova energija dok mi prilazi odostraga, njegova je ruka na mojem ramenu, naslanja se na svoja prsa dok govori: „Proći ćemo ovo - vidjet ćeš.” Okrenem se, moram ga vidjeti, pitajući se kako može reći takvo nešto. „Kako?” Počnem govoriti, a glas mi je tako slab da mi se čini da pripada nekome drugome. „Kako ćemo to učiniti? Napravit ćeš joj amajliju i inzistirati da je nosi svaki dan?” Odmahne glavom, njegove su oči uperene u moje kada kaže: „Kako mogu natjerati Haven da je nosi kada ne mogu ni tebe uvjeriti da nosiš svoju?” Njegovi prsti odlutaju do mojeg vrata i prsa, prate prostor gdje bi trebali biti kristali. „Što se dogodilo?” Okrenem se, ne želeći izgledati još gore u njegovim očima objašnjavajući kako sam je skinula i stavila sa strane jer sam bila tako pretjerano uvjerena u svoj krivi pokušaj bacanja čini. „Što bih joj trebala reći?” šapnem. „Kako da objasnim što sam učinila? Kako reći nekome da si mu dao vječni život, no u slučaju smrti, duša će mu biti zauvijek izgubljena.” Damenove usne se približavaju, grijući mi uho dok mi govori: „Naći ćemo način, naći ćemo—” Odmahnem glavom, gledajući u tamu i izbjegavajući njegov pogled. „Kako to možeš reći? Kako možeš...” Dođe iza mene, sama njegova blizina grije mi kožu dok govori: „Kako mogu što?” Teško progutam, ne mogu to izgovoriti, pretočiti u riječi ono što sam učinila. Dopustim da me njegove ruke privuku i drže čvrsto uz njegova prsa, želeći se uvući ravno u njega, priviti se uz njegovo srce i ostati tamo zauvijek - to je najsigurnije sklonište koje ću ikada poznavati. „Kako da oprostim djevojci koja tako voli svoju prijateljicu da je ne može pustiti?” Stavi mi kosu iza uha i podigne mi bradu, tjerajući me da ga 235
  • 236. pogledam. „Kako da oprostim djevojci koja je žrtvovala jedinu stvar koju je željela svih ovih godina? Odbacila je trenutačnu nadu da budemo zajedno kako bi njezina prijateljica mogla živjeti? Kako da joj oprostim, pitaš?” Pogleda me, očima pretražujući moje. „To je lako. Nisam li ja učinio sličan odabir kada sam te natjerao da piješ? A ipak, to što si ti učinila mnogo je veće i motivirano je samo ljubavlju, dok moja djela nisu bila tako čista. Mnogo me više zanimalo da si olakšam muke.” Zavrti glavom. „Uvjerio sam se da sam to učinio zbog tebe, no istina je da sam bio sebičan i pohlepan, uvijek sam se upletao, nikada nisam dopustio da sama odabereš. Vratio sam te zbog sebe - to mi je sada jasno.” Teško progutam, želeći mu vjerovati daje moja odluka bila plemenita. No ovo je drugačije. Ono što sam učinila potpuno je drugačije. Ja sam znala za Zemlju sjena, on nije. Gledam ga dok govorim: „I to je sve u redu dok ponovno ne upadne u nevolje, zatim će smrt njezine duše biti na mojoj savjesti ” Gleda iza mene prema nevidljivom oceanu koji šalje neprestane nalete valova prema obali. Oboje znamo da se nema više što reći. Nema riječi koje to mogu izliječiti. „To nije bilo...” Zaustavim se, osjećajući se glupo jer to spominjem u ovim okolnostima, no ipak želim da zna. „Nije bilo ono što misliš - za Judea i mene - onaj dan na plaži...” Odmahnem glavom. „Nije bilo onako kako je izgledalo.” Njegova se čeljust stisne, stisak mu popusti, no vratim ga k sebi jer mu imam još mnogo toga reći. „Mislim da je besmrtnik. Nitkov poput Romana.” Damen bulji u mene suženih očiju kada dodam: „Vidjela sam mu tetovažu na donjem dijelu leđa...” Zatim shvatim kako je to zvučalo, da sam zapravo bila u položaju da izbliza vidim donji dio njegovih leđa, pa dodam: „Bio je u hlačicama i bili smo u jacuzziju...” Odmahnem glavom, to ne pomaže. „Sve je to bilo za Milesov oproštajni tulum - i uglavnom, kada je Ava nazvala, on se okrenuo, posegnuo za mobitelom i vidjela sam je. Zmiju koja jede vlastiti rep. Uroboros. Baš kao što je Drina imala, i poput one koju Roman ima na vratu. Ista stvar.” „Baš je poput Romanove?” Zaškiljim, nisam sigurna što želi reći. „Bliještala je? Pomicala se? Blijedjela?” Teško progutam i odmahnem glavom, pitam se koja je razlika. Mislim, vidjela sam je samo nakratko, no ipak... Uzdahne i pomakne se, sjedajući na haubu svojeg automobila, zatim kaže: 236
  • 237. „Ever, Uroboros sam po sebi nije zao. Daleko od toga. Roman i njegovo pleme iskrivili su značenje. Zapravo je to drevni alkemičarski simbol koji označava stvaranje iz pepela, vječni život - takve stvari. Mnogi ga ljudi imaju i jedino što to dokazuje jest da Jude voli umjetnost na tijelu. Umjetnost na tijelu i tebe” Pomaknem se prema njemu, želeći da zna da mu uzvraćam. Kako bi to bilo moguće s Damenom u igri? Shvatim da je čuo moje misli kada me privuče blizu i pritisne usne na moje uho. „Jesi li sigurna? Nisam te osvojio sjajnim autom i čarobnim trikovima?” Zavrtim glavom i privijem se bliže, svjesna vela koji lebdi između nas i oduševljena jer nam telepatija ponovno radi. Bojala sam se da sam je nekako pokvarila kada smo bili u onoj sobi. Naravno da ponovno radi, pomisli on. Strah razdvaja - zbog njega se osjećamo osamljeno - odvojeno - dok ljubav - ljubav radi upravo suprotno spaja. „Uvijek si bio ti”, kažem, imajući potrebu izgovoriti te riječi naglas kako bismo ih oboje čuli. „Samo ti. Nitko osim tebe.” Gledam mu u oči, nadajući se da je čekanju došao kraj i da možemo zaboraviti naš tromjesečni dogovor. Drži mi lice u rukama i pritisne usne na moje. Njegova topla prisutnost puna ljubavi jedini je odgovor koji mi treba. Jedini odgovor koji želim. Znam da trebamo mnogo toga raspraviti - Romana, Haven, blizanke, Judea, Knjigu, Avin povratak - no znam da to može pričekati. Zasada želim samo uživati u njemu. Omotam ruke oko njegova vrata dok me privlači u svoje krilo, zajedno gledamo u daljinu u nešto tako tamno, tako prostrano, tako beskrajno, tako vječno, oboje znamo da je tamo - premda je nevidljivo. KRAJ TREĆE KNJIGE 237