www.balkandownload.org
Alyson Noel

Serijal Besmrtnici

ZEMLJA
SJENA
treća
Knjiga tre a

Shadowland:
Naslov izvornika : Shadowland: Book three of...
Snydera,
Sjećanje na Blakea Snydera,
Učitelj koji je nadahnjivao i čiji su velikodušnost,
entuzijazam i iskrena strast za ...
Zahvale
Zahvale
Potrebno je više ljudi kako bi se jedna knjiga realizirala i imam
nevjerojatnu sreću raditi s jednom tako ...
Prvo
„Sve je energija.“
Damenove tamne oči fokusiraju moje, zahtijevaju od mene da slušam,
da ovaj put doista slušam.
„Sve...
je vidjela, znaš, prije nego što je prešla preko mosta i krenula dalje.“
„Upravo je zbog toga više ne možeš vidjeti.“ Kimn...
cijela škola. Nije on kriv.
Ali ono što ne zna jest da sam, iako ga je protuotrov vratio u život, onog
trenutka kada sam d...
konačno okrenem prema njemu. Upijam njegove tamne, sjenovite obrise koji
su noću gotovo neprimjetni i govorim uz osjećaj p...
Drugo
Drugo
Kleknem pokraj njega s rukama na koljenima i nožnim prstima
zarinutima u pijesak, nadajući se da će me pogleda...
vrijeme promicala. Upravo kada sam bio siguran da sam izbjegao karmu
tako što sam te učinio besmrtnom i zauvijek te zadrža...
razmišljali, znam da bismo smislili način kako da...“
Zaustavim se, glas mi odluta jer vidim da je on već krenuo dalje,
po...
„Oprosti“, kaže i mentalno mi pogladi bradu svojim palcem. „Oprosti što
sam bio tako zatvoren i nespreman podijeliti to s ...
neke stvari.“
„E pa...“ Odmahnem glavom i gledam u pod, zakopavajući nožne prste
duboko u pijesak. „Samo zato što si u pre...
Treće
„Pogodi što!“
Miles me gleda dok ulazi u moj automobil, njegove velike smeđe oči šire
su nego inače, a njegovo slatk...
najboljih prijatelja gotovo me dokrajčilo. Ali Miles i Haven uopće se ne
sjećaju toga. Jedino Damen uspijeva proniknuti u ...
„Ne, samo sam ga ostavio uz rub ceste s ključem u bravi i upaljenim
motorom.“
„Molim?“ zacvili Miles. „Želiš mi reći da si...
Pogledam Damena, pitajući se što to sprema, i u tom trenutku shvatim
da se riješio svojeg uobičajenog pulovera od kašmira ...
odbacio auto? Mislim, ako nisi primijetio, ovo je Kalifornija, ne možeš nigdje
doći bez auta.“
Pogleda me očito zabavljen ...
Stisne mi prste i otvori vrata mislima, vodeći me ravno pokraj Stacije
Miller na putu prema klupama. Iako je nisam vidjela...
nagne se bliže, njegov me glas moli i nagovara kada doda: „Znam da su ti
osjećaji nevjerojatno povrijeđeni. Doista znam. A...
Četvrto
Dok idem na sat povijesti, pitam se što će biti gore - vidjeti Romana ili
gospodina Munoza. Jer, iako nisam vidjel...
pogledom fiksiranim na mene, i stiša glas dok dodaje: „No bez brige, noćeš
dugo biti sama. Kada prođe pristojno vrijeme ža...
tebe - Drinina ljubav bila je bezuvjetna. Bila je spremna primiti ga natrag
bez obzira na to gdje je bio, bez pitanja. Pri...
gledajući te kako se meškoljiš da bih pokušao nešto slično. Osim toga još
malo i meškoljit ćeš se poda mnom. Ili čak na me...
izazivati i da će on puknuti - a to bi bio čin koji si nijedno od nas ne može
priuštiti sada kada je ključ u Romanovim ruk...
Ali upravo kada se spremam reći mu da apsolutno ne može, ni pod
kakvim mogućim uvjetima, izvesti moju tetu na večeru i/ili...
Peto
Kada dođem do stola u kantini, sjednem pokraj Damena i lakne mi jer
vidim da je sve normalno kao bilo koji drugi dan....
samo na trenutak prije nego što se vrati pisanju poruke.
„Od njih dvoje.“ Uperi u nas kratak crno nalakirani nokat s trunk...
dobro zna kakve su mu šanse da pogodi pravi broj. Ostaje pri svome dok on
gladi bradu i odmahuje glavom govoreći:
„Čini se...
Damen kimne i pogled mu je dalek.
„Jednom sam živio tamo - prije mnogo vremena.“
Haven nas gleda, oči su joj ponovno sužen...
Šesto
„Zadivljen sam tvojim napretkom.“ Damen se nasmiješi. „Sve si to sama
naučila?“
Kimnem i gledam po velikoj praznoj p...
onako kako bi trebalo. U posljednje mu je vrijeme stalo jedino do iskupljenja
karme i do mene. Iako mi savršeno odgovara d...
prostora. Kako kaže moj agent nekretnina, kupci vole lijep i uredan,
moderan izgled kada kupuju kuću. Iako sam je mislio o...
On uzdahne i gleda kroz prozor, okrene se prema meni i kaže:
„Već sam ti rekao da je jedini način, jedini put bijega iz ov...
nemaju veze s pravim ja. Nemaju veze s onim tko sam ja zapravo.“
Teško progutam i koncentriram se na bilo što osim na njeg...
Sedmo
U početku sam se brinula da će odbiti posjetiti mjesto koje zahtijeva ne
samo određenu količinu čarolije za ulaz, ne...
„Vidjela sam jednu na naslovnici časopisa za putovanja koja je
prikazivala neko egzotično mjesto i toliko mi se svidjela d...
osoba, nego i u ovom određenom slučaju druga može završiti mrtva. „Žao mi
je.“ Odmahnem glavom, znajući da to nije ni prib...
čulima i zatim mi reci što vidiš.“
Duboko udahnem i učinim kao što mi je rekao, uzimajući njegovu ruku i
gurajući kroz čvr...
groznim iskustvom koje je bilo poput smrti moje duše.
„Bože moj!“ Oči mu se rašire. „To je to! To je točno to. Duša presta...
„Točno onako kako si se ti osjećala. Kao da sam izoliran, bez duše - bez
ikakve veze s bilo čime ili s kime drugim.“
Bulji...
mogu. Nema smisla. Trebam ga samo pogledati u oči da vidim pravu istinu.
„I koliko god vjerujem u moćnu iscjeliteljsku čar...
„Nisi ti to učinila, ja sam.“ Sjedne na mjesto pokraj mene, tako blizu da
između nas pulsira samo sloj energije. „Onog tre...
Osmo
Krenemo prema Velikim dvoranama znanja. Zaustavimo se nadomak
njihovim strmim mramornim stepenicama i gledam ga pitaj...
za koje sam se nadala da ću ih moći izostaviti.
„I mene su dovele ovamo...“ Zaustavim se, duboko udahnem i pogledam
u stra...
Što bih trebala učiniti, dok se ispred mene ne otvore dvokrilna vrata.
Zakoračim u tamnu dvoranu s ljepljivim podovima, ot...
Deveto
Kad sam se vratila u sobu, Damen me već čekao, sjedeći na rubu mojeg
kreveta dok je u pokrivenoj ruci držao satensk...
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Alyson noel   besmrtnici - 3.zemlja sjena
Upcoming SlideShare
Loading in …5
×

Alyson noel besmrtnici - 3.zemlja sjena

1,488
-1

Published on

0 Comments
2 Likes
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

No Downloads
Views
Total Views
1,488
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
1
Actions
Shares
0
Downloads
70
Comments
0
Likes
2
Embeds 0
No embeds

No notes for slide

Alyson noel besmrtnici - 3.zemlja sjena

  1. 1. www.balkandownload.org
  2. 2. Alyson Noel Serijal Besmrtnici ZEMLJA SJENA treća Knjiga tre a Shadowland: Naslov izvornika : Shadowland: Book three of The Immortals series engleskoga: Prevela s engleskoga: Maša Nobilo 2
  3. 3. Snydera, Sjećanje na Blakea Snydera, Učitelj koji je nadahnjivao i čiji su velikodušnost, entuzijazam i iskrena strast za pomaganjem drugima nenadmašni. Neka njegov duh nastavi živjeti kroz njegove knjige i kroz njegovo učenje. Sudbina nije ništa doli djela počinjenih u prijašnjem stanju postojanja. RALPH WALDO EMERSON 3
  4. 4. Zahvale Zahvale Potrebno je više ljudi kako bi se jedna knjiga realizirala i imam nevjerojatnu sreću raditi s jednom tako fantastičnom ekipom! Veliko, golemo, blistavo hvala ide: Billu Contardiju - savršenom spoju mozga, srca i prikrivenog smisla za humor - najbolji mogući agent kojeg autor može poželjeti! Matthewu Shearu i Rose Hillard - izvanredni izdavač i urednica - ne bih uspjela bez njih! Anne Marie Tallberg i Brittany Kleinfelter - genijalni umovi koji stoje iza stranice immortalseries.com - hvala vam na kreativnim idejama i prijeko potrebnoj tehničkoj podršci! Katy Hershberger koja ne samo da ima odličan glazbeni ukus, nego je k tome i sjajna publicistkinja! Nevjerojatno talentiranim ljudima u umjetničkom odjelu, Angeli Goddard i Jeanette Levy koje dizajniraju najljepše naslovnice vrijedne divljenja! Zajedno sa svima ostalima u prodaji, marketingu, produkciji i drugim odjelima koje sam sigurno zaboravila - hvala vam na svemu što radite - zakon ste! Također, zagrljaji za Sandy jer mi predstavlja nepresušan izvor nadahnuća, smijeha i zabave - moj vlastiti Damen Auguste! I bilo bi sasvim nemarno od mene da ne spomenem vas, čitatelje - vaše poruke, e-mailovi, pisma i umjetnički radovi uvijek mi uljepšaju dan. Hvala vam što ste tako nevjerojatno fenomenalni! 4
  5. 5. Prvo „Sve je energija.“ Damenove tamne oči fokusiraju moje, zahtijevaju od mene da slušam, da ovaj put doista slušam. „Sve oko nas...“ Zamahne rukama ispred sebe, prateći horizont koji tek što se nije smračio. „Sve u ovom našem naoko čvrstom svemiru uopće nije čvrsto - to je energija - čista, vibrirajuća energija. Iako nas naša percepcija može uvjeriti da su stvari ili čvrste ili tekuće ili plinovite - na kvantnoj su razini to sve čestice unutar čestica - sve je to samo energija.“ Stisnem usne i kimnem, a glas u mojoj glavi nadjača njegov, vapeći: Reci mu! Odmah mu reci! Prestani odugovlačiti i završi s tim! Požuri prije nego što ponovno počne pričati! Ali ne učinim to. Ne kažem ni riječ. Samo čekam da nastavi, kako bih mogla i dalje odugovlačiti. „Podigni ruku.“ Kimne i pomakne svoj dlan prema mojem. Polako i oprezno podižem ruku, odlučna sam da izbjegnem bilo kakav fizički kontakt, zatim on kaže: „Dakle, reci mi, što vidiš?“ Zaškiljim, ne znajući sa sigurnošću na što cilja, zatim slegnem ramenima i kažem: „Pa, vidim blijedu kožu, dugačke prste, par pjegica, nokte koji vape za manikurom...“ „Točno.“ Nasmiješi se kao da sam upravo položila najlakši ispit na svijetu. „Ali kada bi je mogla vidjeti onakvu kakva doista je, ne bi uopće vidjela to. Umjesto toga, vidjela bi hrpu molekula koje sadrže protone, neutrone, elektrone i kvarkove. I unutar tih malenih kvarkova, sve do najsićušnijeg dijela, vidjela bi samo čistu vibrirajuću energiju koja se kreće dovoljno sporo da djeluje čvrsto i gusto, no i dovoljno brzo da se ne može uočiti njezino pravo stanje.“ Suzim oči, nisam sigurna vjerujem li u to. Na stranu činjenica da on proučava te stvari već stotinama godina. „Ozbiljno, Ever. Ništa nije odvojeno.“ Nagne se prema meni, sada već sasvim zagrijan za tu temu. „Sve je jedno. Stvari koje se čine čvrstima poput mene i tebe i ovog pijeska na kojem sjedimo zapravo su samo masa energije koja vibrira dovoljno sporo da djeluje čvrsto, dok stvari poput duhova i utvara vibriraju tako brzo da je većini ljudi gotovo nemoguće vidjeti ih.“ „Ja vidim Riley“, kažem jer ga želim podsjetiti na sve ono vrijeme koje sam nekada provodila sa svojom sablasnom sestrom. „Odnosno, nekoć sam 5
  6. 6. je vidjela, znaš, prije nego što je prešla preko mosta i krenula dalje.“ „Upravo je zbog toga više ne možeš vidjeti.“ Kimne. „Njezine vibracije prebrzo se kreću. Iako ima onih koji vide i kroza sve to.“ Gledam u ocean pred nama, plima nadolazi u valovima. Beskrajni, neprestani, besmrtni - poput nas. „Sada ponovno podigni ruku i približi je mojoj tako da se gotovo dodirujemo.“ Oklijevam, punim si dlan pijeskom, nisam to voljna učiniti. Za razliku od njega, znam cijenu toga, strašne posljedice i najmanjeg dodira kože o kožu. Zbog toga izbjegavam njegov dodir još od prošlog petka. Ali kada ga ponovno pogledam, njegov ispruženi dlan koji čeka moj, duboko udahnem i podignem svoj - ostanem bez daha kada se toliko približi da prostor koji nas dijeli postane tanak poput papira. „Osjećaš li to?“ Nasmiješi se. „To peckanje i toplinu? To se naša energija spaja.“ Pomiče svoju ruku naprijed-natrag, manipulirajući tako snagom energetskog polja između nas. „Ali ako smo svi spojeni kao što kažeš, zašto onda sve nema isti osjećaji“ Šapnem privučena neporecivom magnetnom strujom koja nas spaja i zbog koje mi predivna toplina prostruji tijelom. „Svi smo povezani, svi smo napravljeni iz istog vibrirajućeg izvora. Ali dok te neka energija ostavlja hladnokrvnom a neka mlakom, što s onom koja ti je suđena? Ona ti daje upravo ovaj osjećaj.“ Zatvorim oči i okrenem se, pustivši suze da mi teku niz obraze, ne mogavši ih više suspregnuti. Znam da mi je zabranjen osjećaj njegove kože, dodir njegovih usana, čvrsta i topla utjeha njegova tijela na mojemu. Ovo električno energetsko polje koje treperi između nas najviše je što ću dobiti, zahvaljujući groznoj odluci koju sam donijela. „Znanost tek sada sustiže ono što metafizičari i veliki spiritualni učitelji znaju već stoljećima. Sve je energija. Sve je jedno“ Čujem smiješak u njegovu glasu dok se približava, nestrpljiv da ispreplete svoje prste s mojima. Ali brzo se izmaknem, uhvatim njegov pogled dovoljno dugo da vidim povrijeđen izraz koji mu prelazi preko lica izraz kojim me gleda otkako sam ga natjerala da popije protuotrov koji ga je vratio u život. Pita se zašto sam tako tiha, tako daleka, tako udaljena - zašto odbijam dodirnuti ga, kada ga se prije samo nekoliko tjedana nisam mogla zasititi. Netočno je zaključio da je to zbog njegova ponašanja kojim me povrijedio - zbog njegova flertovanja sa Staciom, njegove okrutnosti prema meni - ali istina nema veze s tim. Bio je pod utjecajem Romanovih čini, kao i 6
  7. 7. cijela škola. Nije on kriv. Ali ono što ne zna jest da sam, iako ga je protuotrov vratio u život, onog trenutka kada sam dodala svoju krv, osigurala da više nikada nećemo moći biti zajedno. Nikad. Ikad. Za vijeke vjekova. „Ever?“ šapne dubokim i iskrenim glasom. Ali ne mogu ga pogledati. Ne mogu ga dodirnuti. I pogotovo ne mogu promrmljati riječi koje zaslužuje čuti: Zabrljala sam - tako mi je žao - Roman me nasamario, a ja sam bila dovoljno očajna i glupa da padnem u njegovu zamku - i sada nema nade za nas, jer ako me poljubiš, ako razmijenimo DNK - ti ćeš umrijeti— Ne mogu. Ja sam najgora moguća kukavica. Jadna sam i slaba. I nema šanse da pronađem snage za to. „Ever, molim te, što je?“ pita, uznemiren zbog mojih suza. „Ovakva si danima. Je li to zbog mene? Jesam li nešto učinio? Jer znaš da se ne sjećam puno toga što se dogodilo, a sjećanja koja počinju navirati, pa, sigurno sada već znaš da to nisam bio pravi ja. Nikada te ne bih namjerno povrijedio. Nikada te ni na koji način ne bih povrijedio.“ Čvrsto se obujmim rukama, primivši se za ramena i sagnem glavu. Želim se smanjiti do te mjere da me više ne može vidjeti. Znam da su njegove riječi istinite, da me nije sposoban povrijediti i da jedino ja mogu učiniti nešto tako bolno, tako nepromišljeno, tako smiješno impulzivno. Jedino ja mogu biti dovoljno glupa da zagrizem Romanov mamac. Toliko sam se htjela dokazati kao Damenova jedina prava ljubav - htjela sam biti jedina koja ga može spasiti - i gle sada nered koji sam stvorila. Krene prema meni zagrli me, rukom držeći moj struk i privlačeći me bliže. Ali ne mogu riskirati blizinu, moje su suze sada ubojite i moram ih držati podalje od njegove kože. Naglo ustanem i potrčim prema oceanu, savinem nožne prste na njegovu rubu i dopustim hladnoj bijeloj pjeni da mi zapljuskuje listove. Htjela bih zaroniti u njegovo prostranstvo i biti nošena njegovom strujom. Sve samo da izbjegnem riječi koje moram izgovoriti - sve kako ne bih morala reći svojoj jedinoj istinskoj ljubavi, svojem vječnom partneru, svojoj srodnoj duši u posljednjih četiristo godina, da iako mi je on dao vječnost, ja sam nam donijela kraj. Ostanem tako, tiha i nepomična. Čekam da sunce zaroni, a zatim se 7
  8. 8. konačno okrenem prema njemu. Upijam njegove tamne, sjenovite obrise koji su noću gotovo neprimjetni i govorim uz osjećaj peckanja u grlu dok mrmljam: „Damene... srce... moram ti nešto reći.“ 8
  9. 9. Drugo Drugo Kleknem pokraj njega s rukama na koljenima i nožnim prstima zarinutima u pijesak, nadajući se da će me pogledati, očekujući da će progovoriti. Čak i da mi samo kaže ono što već znam - da sam počinila tešku i glupu pogrešku koju možda nikad neću moći ispraviti. Rado bih to prihvatila - zaslužujem to, kvragu. Ono što ne mogu podnijeti jest njegova potpuna tišina i dalek pogled. I upravo krenem reći nešto, bilo što, kako bih prekinula tu nepodnošljivu mirnoću, kada me pogleda očima tako umornima da savršeno odaju njegovih šesto godina. „Roman.“ Uzdahne, tresući glavom. „Nisam ga prepoznao, nisam imao pojma...“ Glas mu odluta zajedno s pogledom. „Nisi nikako mogao znati“, kažem, želeći izbrisati svu krivnju koju možda osjeća. „Od prvog si dana bio pod utjecajem njegovih čini. Vjeruj mi, on je to sve isplanirao, osigurao je da sva sjećanja budu potpuno izbrisana.“ Njegove oči pažljivo pretražuju moje lice prije nego što ustane i okrene se. Gleda u ocean s rukama stisnutima u šake dok govori: „Je li te ozlijedio? Je li te proganjao ili povrijedio na bilo koji način?“ Odmahnem glavom. „Nije morao. Dovoljno me povrijedio time što je povrijedio tebe.“ Okrene se, oči mu postanu tamnije dok mu crte lica postaju grublje, duboko uzdahne i kaže: „Ja sam kriv za ovo.“ Gledam ga u čudu, pitajući se kako uopće može pomisliti takvo što nakon svega što sam mu upravo rekla. Ustanem i stanem pokraj njega, vapeći: „Ne budi smiješan! Naravno da nisi kriv! Jesi li čuo išta što sam ti govorila?“ Odmahnem glavom. „Roman je otrovao tvoj eliksir i hipnotizirao te. Ti nisi imao veze s tim, samo si radio ono na što te natjerao - nisi imao kontrolu nad time!“ Ali jedva sam dovršila, a on već sve to odbacuje, mašući rukom. „Ever, zar ne vidiš? Ne radi se o Romanu ni o tebi, ovo je karma. Ovo je odmazda za šesto godina sebičnog života.“ Zavrti glavom i nasmije se, iako ne smijehom koji me poziva da se pridružim. To je druga vrsta smijeha - ona od koje se ledi krv. „Nakon svih tih godina tijekom kojih sam te volio i gubio, svaki put nanovo, bio sam siguran da mi je to kazna za način na koji živim, nisam imao pojma da te Drina ubila. Ali sada vidim istinu koja mi je cijelo 9
  10. 10. vrijeme promicala. Upravo kada sam bio siguran da sam izbjegao karmu tako što sam te učinio besmrtnom i zauvijek te zadržao pokraj sebe, karma je ta koja ima posljednju riječ, dopušta nam zajedničku vječnost, ali možemo se samo gledati i više se nikada ne dodirnuti.“ Posegnem za njim, želim ga držati, utješiti, uvjeriti ga da to nije istina. Ali jednako se brzo povučem, prisjetivši se da je naša nemogućnost da se dodirujemo upravo ono što nas je i dovelo u ovu nevolju. „To nije istina“, kažem, pogledom uperenim u njega. „Zašto bi ti bio kažnjen kada sam ja pogriješila? Zar ne vidiš?“ Odmahnem glavom, frustrirana njegovim jednostranim načinom razmišljanja. „Roman je to cijelo vrijeme planirao. Volio je Drinu - kladim se da to nisi znao, zar ne? On je jedno od siročadi koje si spasio od kuge u renesansnoj Firenci i volio ju je stoljećima, bio bi učinio sve za nju. Ali Drina nije marila za njega, voljela je samo tebe - a ti si volio samo mene - a zatim... pa, nakon što sam je ubila, Roman me odlučio napasti - samo što je to učinio kroz tebe. Htio je da osjetim bol zbog nemogućnosti da te ikada ponovno dotaknem - baš kao što je i on osjeća zbog Drine! I sve se dogodilo tako brzo, samo sam...“ Zaustavim se, znajući da nema smisla i da uzalud trošim riječi. Prestao je slušati čim sam počela govoriti, uvjeren da je on kriv. Ali odbijam uopće pomisliti na to i neću ni njemu to dopustiti. „Damene, molim te! Ne možeš samo odustati. Za to nije kriva karma - ja sam! Počinila sam groznu, užasnu pogrešku. Ali to ne znači da je ne možemo ispraviti! Sigurno postoji način.“ Hvatam se za lažne nade i forsiram entuzijazam koji zapravo ne osjećam. Damen stoji preda mnom, tamna silueta u noći, a toplina njegova tužnog, umornog pogleda služi nam kao jedini zagrljaj. „Nikad nisam trebao ni početi“, kaže. „Nikad nisam trebao napraviti eliksir - trebao sam pustiti da se sve odvije prirodnim tokom. Ozbiljno, Ever, samo pogledaj rezultat - nije nam donio ništa osim boli!“ Odmahne glavom s pogledom tako tužnim, tako punim kajanja da mi se srce slama. „No za tebe još uvijek ima vremena. Imaš cijeli život pred sobom - vječnost u kojoj možeš biti tko god poželiš i raditi što god poželiš. Ali ja...“ Slegne ramenima. „Okaljan sam. Mislim da svi vidimo rezultat mojih šesto godina.“ „Ne!“ Glas mi zadrhti, a usne mi tako jako trepere da se to proširi i na moje obraze. „Ne možeš otići, ne možeš me ponovno ostaviti! Prošlih mjesec dana prolazila sam kroz pakao kako bih te spasila i sigurno neću odustati sada kada si zdrav. Stvoreni smo jedno za drugo, sam si to rekao! Samo smo naišli na privremene prepreke, to je sve. Ali kada bismo samo skupa 10
  11. 11. razmišljali, znam da bismo smislili način kako da...“ Zaustavim se, glas mi odluta jer vidim da je on već krenuo dalje, povukao se u svoj tmurni, jadni svijet u kojem je on jedini krivac. I znam da je vrijeme da mu ispričam ostatak priče, tužne dijelove zbog kojih žalim i koje bih najradije izostavila. Možda će onda drugačije gledati na stvari, možda će zatim... „Ima još“, kažem žurno, iako nemam pojma kako da sročim ono što slijedi. „Stoga, prije nego što pretpostaviš da se karma obrušila na tebe ili što god, moraš znati još nešto, nešto čime se ne ponosim, no ipak...“ Zatim duboko udahnem i ispričam mu o svojim putovanjima u Ljetozemlje - onu magičnu dimenziju između dimenzija gdje sam naučila kako da se vratim u prošlost - i kada sam morala birati između svoje obitelji i njega - odabrala sam njih. Bila sam uvjerena da mogu nekako obnoviti budućnost za koju sam bila sigurna da je ukradena, no ipak se to na kraju svelo samo na lekciju koju sam već naučila: Ponekad nam je sudbina izvan dohvata ruke. Teško progutam i buljim u pijesak, oklijevajući da vidim Damenovu reakciju kad pogleda u oči one koja ga je izdala. Ali umjesto da se naljuti ili uznemiri, kao što sam očekivala, okruži me najljepšom sjajnom bijelom svjetlošću - svjetlošću koja je tako utješna, opraštajuća, čista - kao portal u Ljetozemlju - samo bolja. Zatvorim oči i ja njega okružim svjetlošću, a kada sam ih ponovno otvorila obavijeni smo prekrasnim toplim magličastim sjajem. „Nisi imala izbora“, kaže nježnim glasom, umirujućim pogledom čineći sve što može da izbriše sav moj sram. „Naravno da si odabrala svoju obitelj. To je bilo ispravno. Ja bih isto učinio da sam imao izbor...“ Kimnem, činim njegovu svjetlost još sjajnijom i stvaram telepatski zagrljaj. Znam da nije ni približno utješno kao prava stvar, ali zasad će biti dovoljno. „Znam za tvoju obitelj, sve znam. Sve sam vidjela...“ Pogleda me tako mračnim i intenzivnim pogledom da se natjeram da nastavim. „Uvijek si tako tajnovit u vezi sa svojom prošlosti, odakle dolaziš, kako si živio - stoga sam jednom kad sam bila u Ljetozemlju pitala za tebe - i, otkrila se cijela tvoja životna priča.“ Stisnem usne i gledam ga kako stoji preda mnom u tišini, sasvim miran. Uzdiše dok gleda u moje oči i telepatski prelazi prstima preko linije mojeg obraza, stvarajući sliku tako jasnu, tako dodirljivu da mi djeluje gotovo stvarna... ňeŀå012 11
  12. 12. „Oprosti“, kaže i mentalno mi pogladi bradu svojim palcem. „Oprosti što sam bio tako zatvoren i nespreman podijeliti to s tobom da si bila prisiljena na to. No iako se to dogodilo davno, još uvijek radije ne bih o tome raspravljao.“ Kimnem, nemam nikakvu namjeru nastaviti s tim. Njegovo svjedočenje ubojstvu roditelja nakon čega su uslijedile godine zlostavljanja nije tema koje se namjeravam držati. „Ali ima još“, kažem, nadajući se da ću možda obnoviti malo nade tako što ću podijeliti s njim još nešto što sam doznala. „Kada sam gledala kako se tvoj život odvija, na kraju te Roman ubio. Ali, iako se činilo da sudbina tako želi, ipak sam te uspjela spasiti.“ Gledam ga, osjećam da nije ni najmanje uvjeren pa se požurim prije nego što ga potpuno izgubim. „Hoću reći: da, možda nam je sudbina ponekad određena i nepromjenjiva, ali ponekad je oblikovana samo djelima koja počinimo. Stoga, kada nisam uspjela spasiti svoju obitelj povratkom u prošlost, to se dogodilo jer je to sudbina koja se ne može promijeniti. Ili kako je Riley rekla nekoliko sekunda prije druge nesreće koja ih je ponovno odnijela: Ne možeš promijeniti prošlost, ona jednostavno jest. No kada sam se ponovno našla ovdje u Laguni i uspjela te spasiti, mislim da to dokazuje da budućnost nije uvijek konkretna i da sudbina ne upravlja svime.“ „Možda.“ Uzdahne pogledom uperenim u mene. „Ali ne možeš pobjeći od karme, Ever. Ona jest to što jest. Ona ne sudi, nije ni dobra ni loša, kao što većina ljudi misli. Rezultat je svih djela, pozitivnih i negativnih - konstantno balansiranje događaja - uzrok i posljedica - milo za drago - kako šiješ, tako žanješ - sve se vraća, sve se plaća.“ Slegne ramenima. „Kako god da to formuliraš, na kraju je sve isto. I koliko god bi željela misliti drugačije, to je točno ono što se ovdje događa. Svako djelovanje izaziva reakciju. I upravo su ovamo mene doveli moji postupci.“ Odmahne glavom. „Sve ovo vrijeme govorim si da sam te preobratio iz ljubavi - ali sada vidim da je to zapravo bilo iz sebičnih razloga - jer nisam mogao biti bez tebe. Zato se ovo sada događa.“ „Znači, to je to?“ Odmahnem glavom, jedva vjerujući da je odlučio tako lako odustati. „Tako će završiti? Tako si prokleto siguran da te karma uhvatila da se nećeš niti pokušati boriti? Toliki si put prešao samo kako bismo bili skupa, a sada kada si naišao na prepreku, nećeš se niti pokušati popeti preko zida koji ti se našao na putu?“ „Ever.“ Pogled mu je topao, pun ljubavi, sveobuhvatan, ali to ne poništava poraz koji mu se čuje u glasu. „Žao mi je, ali jednostavno znam 12
  13. 13. neke stvari.“ „E pa...“ Odmahnem glavom i gledam u pod, zakopavajući nožne prste duboko u pijesak. „Samo zato što si u prednosti nekoliko stoljeća ne znači da je tvoja riječ posljednja. Jer ako smo doista skupa u ovome, ako su naši životi, kao i naše sudbine, doista isprepleteni, shvatit ćeš da se ovo ne događa samo tebi. I ja sam dio toga. I ne možeš to napustiti - ne možeš napustiti mene. Moramo raditi zajedno! Mora postojati način...“ Zaustavim se, tijelo mi se trese, a grlo mi je toliko stisnuto da više ne mogu pričati. Mogu samo stajati pred njim i tiho ga moliti da mi se pridruži u borbi koju nisam sigurna da možemo dobiti. „Nemam te namjeru ostaviti“, kaže s pogledom punim čežnje duge četiristo godina. „Ne mogu te ostaviti, Ever. Vjeruj mi, pokušao sam. Ali na kraju te uvijek ponovno nađem. Ti si sve što sam ikada htio - sve A to sam ikada volio - ali, Ever...“ „Nema ali.“ Odmahnem glavom, želeći da ga mogu zagrliti, dotaknuti stisnuti svoje tijelo čvrsto uz njegovo. „Mora postojati način, neka vrsta lijeka. I zajedno ćemo ga pronaći. Jednostavno znam da hoćemo. Predaleko smo došli da bismo dopustili Romanu da nas razdvoji. Ali ne mogu to sama. Ne mogu bez tvoje pomoći. Zato, molim te, obećaj mi - obećaj da ćeš pokušati.“ Pogleda me, njegov me pogled vabi. Zatvara oči dok puni plažu s toliko tulipana da je uvala pretrpana crvenim voštanim laticama na krivudavim zelenim peteljkama - glavni simbol naše vječne ljubavi prekriva svaki centimetar pijeska. Zatim provuče svoju ruku kroz moju i odvede me natrag do svojeg automobila. Našu kožu odvaja samo njegova mekana crna kožnata jakna i moja majica od organskog pamuka. Dovoljno da se poštedimo posljedica ikakve slučajne razmjene DNK, ali nedovoljno da prekrije peckanje i toplinu koja pulsira između nas. 13
  14. 14. Treće „Pogodi što!“ Miles me gleda dok ulazi u moj automobil, njegove velike smeđe oči šire su nego inače, a njegovo slatko dječje lice pretvara se u osmijeh. „Ne, znaš što? Nemoj pogađati. Jednostavno ću ti reći jer nikada nećeš povjerovati! Nikada nećeš pogoditi!“ Nasmiješim se jer čujem njegove misli nekoliko trenutaka prije nego što ih uspije izgovoriti i suzdržavam se od toga da kažem: Ideš u glumački kamp u Italiji! samo nekoliko trenutaka prije nego što kaže: „Idem u glumački kamp u Italiji! Ne, ispravak, u Firenci, Italija! Dom Leonarda da Vincija, Michelangela, Raphaela...“ I tvojeg dobrog prijatelja Damena Augustea koji je zapravo poznavao sve te umjetnike! „Već tjednima znam za tu mogućnost, ali tek je sinoć postalo službeno i još uvijek ne mogu vjerovati! Osam tjedana u Firenci, samo ću glumiti, jesti i slijediti nevjerojatno zgodne Talijane...“ Pogledam ga dok izlazim u rikverc s njegova prilaznog puta. „I Holtu sve to ne smeta?“ Miles me pogleda. „Hej, znaš kako to ide. Što se dogodi u Italiji, ostaje u Italiji.“ Osim kada nije tako. Misli mi odlutaju na Drinu i Romana, pitam se koliko još besmrtnih nitkova luta vani i čeka da se pojave u Laguna Beachu kako bi me terorizirali. „Kako bilo, uskoro odlazim, odmah nakon završetka škole. I moram toliko toga pripremiti do tada! Da, skoro sam zaboravio najbolji dio - pa jedan od najboljih dijelova. Slučajno je sve ispalo savršeno jer moja predstava Hairspray završava tjedan dana prije mog odlaska pa ću imati svoj posljednji naklon kao Tracy Turnblad - mislim, ozbiljno, nije li to savršeno?“ „Ozbiljno savršeno.“ Nasmiješim se. „Stvarno. Čestitam. To je odlično. I zasluženo, ako smijem dodati. Kada bih samo mogla poći s tobom.“ U trenutku kada to izgovorim, shvaćam da je to istina. Bilo bi tako lijepo pobjeći od svih problema, ukrcati se u avion i odletjeti od svega ovoga. Osim toga nedostaje mi druženje s Milesom. Zadnjih nekoliko tjedana kad su on i Haven (zajedno s ostatkom škole) bili pod utjecajem Romanovih čini bili su jedni od najosamljenijih dana u mojem životu. Nemati Damena pokraj sebe bilo je više nego što mogu podnijeti, ali biti bez potpore dvoje 14
  15. 15. najboljih prijatelja gotovo me dokrajčilo. Ali Miles i Haven uopće se ne sjećaju toga. Jedino Damen uspijeva proniknuti u male djeliće i osjeća se grozno krivim zbog onoga čega se prisjeti. „I ja bih htio da možeš ići sa mnom“, kaže, prtljajući po radiju kako hi pronašao savršenu glazbu za svoje dobro raspoloženje. „Možda nakon mature možemo svi otići u Europu! Možemo nabaviti Eurail karte, Odsjedati u hostelima, putovati s ruksacima - to bi bilo zakon, zar ne? Samo nas šestero, znaš, ti i Damen, Haven i Josh, ja i tko god...“ „Ti i tko god.“ Pogledam ga. „Što to znači?“ „Ja sam realan.“ Slegne ramenima. „Molim te.“ Zakolutam očima. „Otkad?“ „Od sinoć, kada sam saznao da idem u Italiju.“ Nasmije se, prolazeći nikom kroz svoju kratku smeđu kosu. „Čuj, Holt je super, nemoj me krivo shvatiti. Ali ja se ne zavaravam. Ne pretvaram se da je to više od onoga što jest. Kao da imamo rok trajanja, znaš? Puna tri čina s jasnim početkom, sredinom i krajem. Nismo mi poput tebe i Damena. Vas dvoje ste drugačiji. Vi ste doživotnjaci.“ „Doživotnjaci?“ Zagledam se u njega, tresući glavom dok usporavam na semaforu. „Zvuči više poput zatvorske kazne, nego ljubavi do kraja života.“ „Znaš što želim reći.“ Provjeri manikuru, okrećući svoje kričavo ružičaste Tracy Turnblad nokte. „Vas dvoje ste tako usklađeni, tako povezani. I usput, mislim to doslovce jer se gotovo uvijek hvatate.“ Ne više. Teško progutam, sjednem na gas iste sekunde kada se upali zeleno na semaforu i prijeđem raskrižje uz glasno škripanje guma, ostavljajući za sobom debeo trag. Odbijam usporiti dok ne dođem na parkiralište i pogledam gdje je Damen koji uvijek parkira na drugom najboljem parkirališnom mjestu do mojeg. Ali i nakon što sam parkirala, nigdje ga ne vidim. I upravo kada sam krenula izaći iz automobila pitajući se gdje bi mogao biti, pojavi se pokraj mene s rukom u rukavici na mojim vratima. „Gdje ti je auto?“ pita Miles, gledajući ga dok zatvara svoja vrata i prebacuje ruksak preko ramena. „I što ti je s rukom?“ „Riješio sam ga se“, kaže Damen pogleda uperena u mene. Pogleda u Milesa i, vidjevši njegov izraz lica, doda: „Auta, ne ruke.“ „Jesi li ga zamijenio?“ pitam, ali samo zato što Miles sluša. Damen nema potrebe kupovati, zamjenjivati ili prodavati poput normalnih ljudi. On može svojevoljno manifestirati bilo što. Odmahne glavom i otprati me do ulaza, smiješeći se dok govori: 15
  16. 16. „Ne, samo sam ga ostavio uz rub ceste s ključem u bravi i upaljenim motorom.“ „Molim?“ zacvili Miles. „Želiš mi reći da si ostavio svoj sjajni crni BMW M6 Coupe - uz rub ceste?“ Damen kimne. „Ali to je auto od sto tisuća dolara!“ Miles se zajapuri i lice mu postane crveno poput paprike. „Sto deset tisuća.“ Damen se nasmije. „Nemoj zaboraviti da je bio s punom opremom.“ Miles bulji u njega, oči su mu gotovo izletjele iz glave jer ne može shvatiti kako netko može učiniti nešto takvo - zašto bi itko učinio takvo nešto. „Hm, dobro, da vidim jesam li shvatio - jednostavno si se probudio i odlučio - Hej, kvragu, zašto ne? Mislim da ću jednostavno odbaciti svoj smiješno skupi luksuzni auto uz rub ceste - GDJE GA BILO TKO MOŽE UZETI?“ Damen slegne ramenima. „Manje-više.“ „Jer, ako nisi primijetio,“ kaže Miles, gotovo hiperventilirajući u tom trenutku, „neki od nas lišeni su auta. Neki od nas imaju tako okrutne i neobične roditelje da su primorani ovisiti o dobroti prijatelja ostatak svojeg života!“ „Oprosti.“ Damen slegne ramenima. „Valjda mi to nije palo na pamet. Iako, ako će ti zbog toga biti lakše, sve je imalo vrlo dobar razlog.“ Kada me pogleda, kada njegov pogled sretne moj na njemu svojstven način i preplavi me uobičajena toplina, dobijem grozan osjećaj da je napuštanje automobila samo početak njegovih planova. „Kako si došao do škole?“ pitam u trenutku kad stižemo do glavnog ulaza gdje nas čeka Haven. „Dovezao se autobusom.“ Haven nas pogleda, a nedavno obojene tamnoplave šiške padaju joj na lice. „Ne šalim se. Ne bih ni ja vjerovala, ali vidjela sam to svojim očima. Gledala sam ga kako izlazi iz tog velikog žutog autobusa s ostalim brucošima, šmokljanima, retardosima i promašajima koji, za razliku od Damena, nemaju drugog izbora nego voziti se.“ Odmahne glavom. „Taj me prizor tako šokirao da sam trepnula nekoliko puta kako bih se uvjerila da je to doista on. Zatim, kad još uvijek nisam bila uvjerena, fotografirala sam ga mobitelom i poslala Joshu koji mi je potvrdio.“ Podigne ga kako bismo vidjeli. 16
  17. 17. Pogledam Damena, pitajući se što to sprema, i u tom trenutku shvatim da se riješio svojeg uobičajenog pulovera od kašmira i obukao običnu pamučnu majicu, a dizajnerske traperice zamijenio je običnima bez potpisa. Čak je i crne motociklističke čizme, po kojima je praktički bio poznat, zamijenio smeđim gumenim japankama. I iako mu nije potrebno bilo to šminkanje kako bi izgledao jednako fantastično naočit kao i prvog dana kada smo se upoznali - ovaj novi ležerni izgled jednostavno mu ne stoji. Barem ne onom njemu na kojeg sam se naviknula. Hoću reći, iako je Damen nesumnjivo pametan, drag, pun ljubavi i darežljiv - također je i mrvicu razmetljiv i tašt. Uvijek je opsjednut svojom odjećom, svojim autom, općenito svojim izgledom. I ne mogu niti pokušati odrediti točan datum njegova rođenja jer za nekoga tko je odabrao biti besmrtan ima jasne komplekse zbog svojih godina. Premda me inače nije ni najmanje briga za odjeću koju nosi ili za automobil koji vozi u školu, kada ga ponovno pogledam dobijem grozan osjećaj u trbuhu - uporno probadanje koje ne mogu ignorirati. Sigurno upozorenje da je ovo samo početak. Da u ovoj iznenadnoj transformaciji ima nešto mnogo više od altruizma i brige za okoliš. Ne, ovo ima veze su sinoćnjim događajem. Nešto u vezi s tim da ga karma proganja. Kao da se uvjerio da će sve izbalansirati ako se odrekne svoje najvrednije imovine. „Hoćemo li?“ Nasmiješi se i uhvati mi ruku kada zvono zazvoni, odvlačeći me od Milesa i Haven koji će provesti sljedeća tri sata dopisujući se i pokušavajući shvatiti što se događa s Damenom. Pogledam ga, njegova pokrivena ruka je u mojoj dok hodamo niz hodnik, šapćući: „Što se događa? Što se doista dogodilo s tvojim autom?“ „Već sam ti rekao.“ Slegne ramenima. „Ne treba mi. To je nepotreban luksuz na koji više ne želim trošiti.“ Nasmije se, gledajući me. Ali kada mu se ne pridružim, odmahne glavom i kaže: „Nemoj biti tako ozbiljna. Nije ništa strašno. Kada sam shvatio da nije nešto što mi treba, odvezao sam ga u napušteno područje i ostavio ga uz rub ceste gdje ga netko može pronaći.“ Stisnem usne i gledam ravno ispred sebe, želeći mu se uvući u glavu i vidjeti misli koje drži za sebe, saznati o čemu se ovdje zapravo radi. Jer, unatoč načinu na koji me gleda, unatoč nehajnom slijeganju ramenima, ništa od ovoga što je rekao nema smisla. „Pa, to je sve u redu, mislim, ako je to ono što trebaš učiniti, onda super, zabavi se.“ Slegnem ramenima potpuno uvjerena da nije sve u redu, ali znam da to ne smijem reći naglas. „Ali kako se misliš voziti sada kada si 17
  18. 18. odbacio auto? Mislim, ako nisi primijetio, ovo je Kalifornija, ne možeš nigdje doći bez auta.“ Pogleda me očito zabavljen mojim ispadom, što nije reakcija koju sam očekivala. „Što nedostaje autobusu? Besplatan je.“ Gledam ga i tresem glavom, jedva vjerujući svojim ušima. Otkada tebe brinu troškovi, gospodine Zarađujem Milijune Na Konjskim Utrkama I Jednostavno Manifestiram Sve Ostalo Što Poželim? Odmah zatim shvatim da sam zaboravila zaštititi misli. „Tako me vidiš?“ Zaustavi se pred vratima razreda, očito povrijeđen mojom neobazrivom procjenom. „Kao plitkog, materijalističkog, narcisoidnog majmuna kojeg vodi konzumerizam?“ „Ne!“ poviknem dok odmahujem glavom i stišćem mu ruku. Nadala sam se da ću ga uvjeriti, iako na neki način jesam to mislila. Samo ne na loš način kao što on misli. Više na način dečko mi cijeni lijepe stvari u životu, a manje na način dečko mi je muška verzija Stacije. „Ja samo...“ zaškiljim i poželim da sam barem upola elokventna kao on, no ipak nastavim: „Valjda jednostavno ne razumijem.“ Slegnem ramenima. „I što ti znači ta rukavica?“ Podignem njegovu ruku obučenu u kožu da je oboje vidimo. „Nije li očito?“ Odmahne glavom i povuče me prema vratima. Ali ostanem na mjestu i odbijam pomaknuti se. Ništa nije očito. Više ništa nema smisla. Zastane s rukom na kvaki i prilično je povrijeđen dok govori: „Mislio sam da je to zasad dobro rješenje. No možda ti je draže da te uopće ne dodirujem?“ Ne! Nisam to mislila! Prebacim se na telepatiju istog trenutka kada su se pojavile neke kolege iz razreda, podsjetim ga koliko je bilo teško izbjegavati bilo kakav kontakt naše kože tijekom posljednja tri dana. Pravila sam se da sam prehlađena, iako oboje znamo da mi ne obolijevamo, koristila sam druge smiješne tehnike izbjegavanja zbog kojih sam se osjećala duboko posramljeno. Bila je to čista tortura. Imati dečka koji je tako zgodan, tako seksi, tako nevjerojatno predivan - i ne smjeti ga dotaknuti najgora je vrsta agonije. „Mislim, znam da ne smijemo riskirati i slučajno razmijeniti znoj s dlana ili nešto slično, ali ipak, ne misliš li da izgleda pomalo-neobično?“ šapnem istog trena kada smo ostali sami. „Nije me briga za to.“ Pogled mu je otvoren, iskren i uperen u mene. „Nije me briga što drugi misle. Stalo mi je jedino do tebe.“ 18
  19. 19. Stisne mi prste i otvori vrata mislima, vodeći me ravno pokraj Stacije Miller na putu prema klupama. Iako je nisam vidjela od petka kada se probudila iz Romanovih čini, sigurna sam da njezina mržnja prema meni nije nimalo splasnula. Ali sam ja u punom stanju pripravnosti za njezin uobičajeni trik kada mi ostavi svoju torbu na putu kako bih se spotaknula danas je previše zaokupljena Damenovim novim izgledom da igra tu staru igru. Polako ga prelazi pogledom, od glave do pete, zatim krene ispočetka. Ali to što me ignorira, ne znači da se mogu opustiti ili vjerovati da je gotovo s tim. Jer istina je da nikad nije gotovo sa Staciom. To je jasno naglasila. Ako išta, možda je još nabrijanija i zlobnija nego ikada - zbog čega bi ovaj mali predah bio samo zatišje pred oluju. „ Ignoriraj je“, šapne Damen i pomakne klupe tako blizu da se krajevi gotovo preklapaju. Iako kimnem kao da to i radim, istina je da ne mogu. Koliko god bih se voljela pretvarati da je nevidljiva - ne mogu. Sada je ispred mene i potpuno sam opsjednuta. Virim joj u misli, želim vidjeti je li se što uopće dogodilo između njih. Jer, iako znam da je Roman odgovoran za sve ono flertovanje, ljubljenje i maženje, nisam imala izbora nego gledati, iako sigurno znam da je Damen bio lišen svoje slobodne volje - to ne mijenja činjenicu da se to dogodilo - da su se Damenove usne spojile s njezinima dok su mu ruke klizile po njezinoj koži. Iako sam prilično sigurna da nije išlo dalje od toga, ipak bih se mnogo bolje osjećala kada bih barem imala dokaze koji bi potvrdili moju teoriju. Unatoč tome koliko je to ludo, bolno i potpuno mazohistički - ne bih se zaustavila dok joj sjećanje ne bi popustilo i svaki grozan, bolan, mučan detalj, do zadnjega, konačno ne bi bio otkriven. Upravo krenem kopati dublje, putovati do same srži njezina mozga, kada mi Damen stisne ruku i kaže: „Ever, molim te. Prestani se mučiti. Već sam ti rekao, nemaš što vidjeti.“ Progutam s mukom, pogleda uperena u njezin potiljak, gledam je kako trača s Honor i Craigom i jedva ga slušam kada doda: „Nije se dogodilo. Nije ono što misliš.“ „Mislila sam da se ne sjećaš?“ Okrenem se i preplavljena sam sramom istog trena kada vidim bol u njegovim očima dok me gleda i vrti glavom. „Samo mi vjeruj.“ Uzdahne. „Ili barem pokušaj. Molim te“ Duboko udahnem i gledam ga, želeći to učiniti i znajući da bih trebala. „Ozbiljno, Ever. Prvo se nisi mogla pomiriti sa šesto godina mojeg izlaženja sa ženama, a sada si opsjednuta prošlim tjednom?“ Podigne obrvu i 19
  20. 20. nagne se bliže, njegov me glas moli i nagovara kada doda: „Znam da su ti osjećaji nevjerojatno povrijeđeni. Doista znam. Ali što je, tu je. Ne mogu se vratiti, ne mogu to promijeniti. Roman je to namjerno učinio - ne možeš mu dopustiti da pobijedi.“ Teško progutam, znajući da je u pravu. Ponašam se smiješno, iracionalno, dopuštam si da skrenem s onog važnog. Osim toga, pomisli Damen, prebacujući se na telepatiju sada kada je stigao naš profesor, gospodin Robins, znaš da nema nikakva značaja. Jedina koju sam ikada volio si ti. Zar to nije dovoljno? Prinese palac u rukavici mojoj sljepoočici, gledajući me u oči dok mi pokazuje našu povijest, moje mnoge inkarnacije. Kad sam bila mlada sluškinja u Francuskoj, puritanska kći u Novoj Engleskoj, britanska koketa iz visokog sloja, umjetnikova muza s predivnom crvenom kosom... Gledam ga raširenih očiju jer nikad prije nisam vidjela baš taj život. Ali on se samo nasmiješi i pogled mu postane topliji dok mi pokazuje glavne događaje tog doba, brzi bljesak trenutka kada smo se upoznali - na otvorenju galerije u Amsterdamu - naš prvi poljubac odmah ispred galerije te iste večeri. Prikazuje mi samo najromantičnije trenutke i poštedi me moje smrti koja uvijek neizbježno dođe prije nego što uspijem ići dalje. I nakon gledanja svih tih prekrasnih trenutaka, njegove nepokolebljive ljubavi koja je tako otvorena, pogledam ga u oči i mislima odgovorim na pitanje: Naravno da je dovoljno. Ti si uvijek bio dovoljan. Zatim ih posramljeno zatvorim i dodam: No jesam li ja tebi dovoljna? Konačno sam priznala pravu istinu - svoj strah da će mu uskoro dosaditi držanje za ruke preko rukavice i telepatski zagrljaj te da će potražiti pravu stvar kod normalne djevojke sa sigurnom DNK. Kimne, držeći moju bradu prekrivenom rukom dok me prima u tako topao, siguran i utješan mentalni zagrljaj da mi svi strahovi iščeznu. Odgovara na ispriku u mojem pogledu, naginjući se naprijed i govoreći s usnama pokraj mojeg uha: „Dobro. Sada kada smo to riješili, što se tiče Romana...“ Nove knjige na ẅẅẅ.бalkanďownloåd.org 20
  21. 21. Četvrto Dok idem na sat povijesti, pitam se što će biti gore - vidjeti Romana ili gospodina Munoza. Jer, iako nisam vidjela nikoga od njih niti sam razgovarala s njima od prošlog petka kada mi se cijeli svijet srušio - nema sumnje da sam ih obojicu ostavila na čudan način. Moj posljednji kontakt s Munozom sastojao se od moje krajnje sentimentalnosti, i ne samo da sam mu se povjerila o svojim psihičkim moćima - što ja nikada ne radim - nego sam ga i ohrabrivala da izađe s mojom tetom Sabine - zbog čega ozbiljno počinjem žaliti. I koliko god je to bilo grozno, može se mjeriti jedino s posljednjim trenucima s Romanom kada sam usmjerila šaku prema njegovoj pupčanoj čakri, odlučna ne samo da ga ubijem, nego i da ga potpuno izbrišem s kugle zemaljske. I bila bih to učinila da se nisam posve ustrtarila i da mi nije pobjegao. Iako je, sada kada gledam unatrag, to ispalo najbolje, još uvijek sam jako ljuta na njega, i tko kaže da neću ponovno pokušati? Ali istina je da ja znam da neću ponovno pokušati. I ne samo zato što je Damen proveo cijeli sat engleskog držeći mi predavanje o tome da osveta nikada nije rješenje, da je karma jedini i pravi pravni sustav i još mnogo bla bla bla poput toga - nego većinom zato što to nije u redu. Unatoč činjenici da me Roman prevario na najgori mogući način i nije mi ostavio apsolutno nikakva razloga da mu ikada više vjerujem - ipak ga nemam pravo ubiti. To neće riješiti moj problem. Neće ništa promijeniti. Iako je on grozan, zao i sve što je u suštini loše, ipak ga nemam pravo... „Eno moje pametnjakovićke!“ Klizne pokraj mene sa svojom plavom, razbarušenom kosom, tirkizno plavim očima i sjajnim, bijelim zubima, ležerno protegne jaku preplanulu ruku preko vrata učionice, sprečavajući me da uđem. I samo je toliko potrebno. Iritantno predenje njegova fingiranog britanskog naglaska i posvemašnja jezivost njegova pohotnog pogleda, i samo tako ponovno dođem u napast da ga ubijem. Ali neću. Obećala sam Damenu da ću sigurno i bez iskušenja otići na sat. „I, reci mi, Ever, kako je tebi prošao vikend? Jeste li ti i Damen uživali u lijepom ponovnom susretu? Je li te uspio kojim slučajem preživjeti?“ Stisnem šake uz bok, zamišljajući kako bi izgledao kao samo hrpica dizajnerske odjeće i prašine, unatoč mojem zavjetu nenasilja. „Jer ako nije, ako si se oglušila na moj savjet i izvela tog dinosaura n i vožnju, pretpostavljam da ti trebam izraziti najdublju sućut.“ Kimne, 21
  22. 22. pogledom fiksiranim na mene, i stiša glas dok dodaje: „No bez brige, noćeš dugo biti sama. Kada prođe pristojno vrijeme žalovanja, rado ću uskočiti i popuniti prazninu koju je ostavilo njegovo izumiranje.“ Koncentriram se na disanje, održavam ga sporim i ravnomjernim dok upijam snažnu, tamnu, mišićavu ruku koja mi priječi put, znajući da bi bio potreban samo jedan pravilno usmjeren potez iz karatea da je slomim napola. „Kvragu, čak i ako si se uspjela suzdržati i održati ga na životu, samo trebaš reći i ja ću biti uz tebe.“ Naceri se, a njegov pogled prelazi mojim tijelom na najintimniji način. „Ali ne trebaš prebrzo odgovoriti niti se još obvezati. Uzmi si vremena koliko ti treba. Jer, Ever, uvjeravam te da sam ja, za razliku od Damena, muškarac koji zna čekati. Osim toga ionako je samo pitanje vremena kada ćeš me potražiti.“ „Od tebe želim samo jedno.“ Suzim oči dok se sve oko nas ne zamagli. „A to je da me ostaviš na miru.“ Toplina mi udara u obraze dok se njegov pogled pretvara u čežnju. „Bojim se da neću, draga moja.“ Nasmije se, pregledavajući me i odmahujući glavom. „Vjeruj mi, želiš mnogo više od toga. Ali, bez brige, kao što sam rekao - čekat ću koliko god treba. Damen je taj koji me brine. I ti bi se trebala brinuti. Koliko sam ja vidio u tih posljednjih šesto godina, on je nestrpljiv čovjek. Zapravo je pomalo hedonist. Nije baš mnogo toga čekao, koliko ja znam.“ Teško progutam i silno se trudim ostati mirna, podsjećajući se da ne nasjedam na njegov mamac. Roman točno zna locirati moju bolnu točku, moj takozvani psihološki kriptonit, i manje-više živi za to da ga izrabljuje. „Nemoj me krivo shvatiti, uvijek je držao do izgleda - nosio je crnu maramu oko ruke, činio se neutješnim na bdjenju - ali, vjeruj mi, Ever, lijes još nije bio ni položen prije nego što se vraćao u lov. Tražio je načine da utopi tugu u čemu god ili - bolje rečeno - u komu god je mogao. I iako ti je draže ne vjerovati, slušaj nekoga tko je cijelo vrijeme bio tamo. Damen nikoga ne čeka. I sigurno nije nikada čekao tebe“ Duboko udahnem i napunim glavu riječima, glazbom, matematičkim jednadžbama koje su daleko iznad mojih mogućnosti, bilo čime što će nadglasati riječi koje djeluju poput pažljivo brušenih strijela usmjerenih ravno u moje srce. „Aha. Vidio sam to vlastitim očima, o da!“ Smiješi se dok ubacuje svoj teški londonski naglasak i ponovno ga izbacuje. „I Drina je vidjela. To joj je slamalo srce. Iako, za razliku od mene - i bojim se, pogotovo za razliku od 22
  23. 23. tebe - Drinina ljubav bila je bezuvjetna. Bila je spremna primiti ga natrag bez obzira na to gdje je bio, bez pitanja. Priznajmo, nešto što ti nikada ne bi učinila.“ „To nije istina!“ Povičem promuklim, suhim glasom kao da je to prvi put danas da sam progovorila. „Imam Damena od trenutka kada smo se upoznali - ja...“ Zaustavim se, znajući da nisam trebala ni počinjati. Besmisleno je ulaziti u ovu borbu. „Oprosti, srce, ali nisi u pravu. Nikada nisi zapravo imala Damena. Tu i tamo koji čedan poljubac, malo znojnog držanja za ruke...“ Slegne ramenima, rugajući mi se pogledom. „Ozbiljno, Ever, misliš li da neki bijedni pokušaji pipanja grudi zaista mogu zadovoljiti pohlepnog, samoživog narcisa poput njega? I to četiristo godina.“ Teško progutam, forsirajući mirnoću koje nemam i kažem: „To je mnogo dalje nego što si ti ikada došao s Drinom.“ „Zahvaljujući tebi“, pljune i fiksira me oštrim pogledom. „Ali, kao što sam rekao, ja sam muškarac koji zna čekati. Damen nije.“ Odmahne glavom. „Šteta što si tako odlučna glumiti neosvojivu. Ti i ja mnogo smo sličniji nego što misliš. Oboje patimo za nekim koga nikada nećemo doista imati...“ „Mogla bih te ubiti istog trena“, šapnem drhtećim glasom i rukama, iako sam obećala Damenu da to neću učiniti i da sam pametnija od toga. „Mogla bih...“ Uvučem dah, ne želeći da zna ono što znamo samo Damen i ja, da je najbrži način uništavanja besmrtnika ciljanje u njegovu najslabiju čakru, jednu od sedam energetskih centara u tijelu. „Što bi mogla?“ Nasmiješi se i lice mu se nadvije nada mnom, tako blizu da mi njegov dah hladi obraz. „Možda me udariti u sakralni centar?“ Razjapim usta, pitajući se gdje je to mogao naučiti. Ali on se samo nasmije i odmahne glavom dok govori: „Nemoj zaboraviti, srećo, da je Damen bio pod utjecajem mojih čini, što znači da mi je rekao sve, odgovorio mi je na sva postavljena pitanja uključujući dobar dio o tebi“ Stojim na mjestu i odbijam reagirati, odlučna u tome da djelujem sabrano, hladnokrvno - ali prekasno je. Sredio me. Točno ondje gdje boli. I itekako je svjestan toga. „Bez brige, srce. Nemam te nikakve namjere proganjati. Iako mi tvoj jasni manjak moći rasuđivanja i tragična zlouporaba znanja govore da bi bio dovoljan samo brz udarac u grlenu čakru da te zauvijek uništim...“ Nasmiješi se i zmijolikim pokretom obliže usnice. „Previše se zabavljam 23
  24. 24. gledajući te kako se meškoljiš da bih pokušao nešto slično. Osim toga još malo i meškoljit ćeš se poda mnom. Ili čak na meni. Može i jedno i drugo.“ Nasmije se, a njegove plave oči uperene su u moje i gledaju me na lakav sveznajući, tako intiman i dubok način da mi se digne želudac. „Tebi ostavljam detalje. No bez obzira na to koliko ćeš to htjeti, nećeš ni ti ići za mnom. Većinom zbog toga što imam ono što želiš. Protuotrov za protuotrov. Uvjeravam te u to. Morat ćeš pronaći način da ga zaslužiš. Jednostavno ćeš morati platiti pravu cijenu.“ Gledam u njega suhih usta i nakrivljene čeljusti, prisjećajući se prošlog petka kada je tvrdio isto to. Toliko me omelo Damenovo buđenje da sam sve dosad zaboravila na to. Stisnem usne i dignem pogled prema njemu, pojavi mi se nada prvi put nakon toliko dana jer znam da je samo pitanje vremena kad će protuotrov postati moj. Samo trebam pronaći način da ga uzmem od njega. „Vidi ti to.“ Naceri se. „Čini se da si sasvim zaboravila naš susret na sudbinom.“ Podigne ruku i ja se krenem probijati, zatim je jednako brzo spusti, smijući se kad me zarobi na mjestu. „Duboko udahni“, zaguguče i usne mu okrznu rub mojeg uha, a prsti mu skliznu preko mojeg ramena, ostavljajući za sobom leden trag. „Nema potrebe za panikom. Nema potrebe da ponovno prošvikaš. Siguran sam da se možemo dogovoriti i pronaći neko rješenje.“ Suzim oči, gadi mi se cijena koju je postavio te polaganim i jasnim riječima kažem: „Nema toga što možeš reći ili učiniti što bi me uvjerilo da spavam s tobom!“ upravo kada gospodin Munoz otvara vrata i tako dopusti cijelom razredu da čuje. „Opa...“ nasmiješi se Roman i podigne ruke u stav lažne predaje dok korača unatrag u učionicu. „Tko je spominjao ikakvo taslačenje, curo?“ Zabaci glavu i nasmije se, prikazujući svoju jezivu Uroboros tetovažu. „Mislim, ne želim te razočarati, draga, ali da tražim dobru ševu, djevica je posljednja osoba koju bih tražio!“ Odjurim prema svojoj klupi s užarenim obrazima i pogledom uperenim u pod provedem sljedećih četrdeset minuta, ježeći se dok se moji kolege iz razreda grče od smijeha svaki put kada Roman uputi ljigav, mokar poljubac u mojem smjeru, unatoč Munozovim bezbrojnim pokušajima da ih stiša. Istog trena kada se oglasi zvono pojurim prema vratima. Očajnički želim doći do Damena prije Romana, jer sam uvjerena da će ga Roman previše 24
  25. 25. izazivati i da će on puknuti - a to bi bio čin koji si nijedno od nas ne može priuštiti sada kada je ključ u Romanovim rukama. Ali upravo kada okrećem kvaku čujem: „Ever? Imaš li minutu?“ Zastanem, a kolege iz razreda nagomilaju se iza mene, nestrpljivi da dođu do hodnika gdje mogu pratiti Romanov mig i još mi se malo rugati. Njegov zadirkujući smijeh gubi se u daljini iza mene kada se okrenem prema Munozu da vidim što želi. „Učinio sam to.“ Nasmiješi se, ukočena držanja i napeta glasa, no svejedno nestrpljiv da doznam. Neugodno se namjestim i prebacim ruksak s jednog ramena na drugo, žaleći što si nisam dala truda da naučim gledanje na daljinu kako bih mogla baciti oko na stolove u kantini i uvjeriti se da se Damen drži plana. „Prišao sam joj. Baš kao što si mi rekla.“ Kimne. Zaškiljim, usmjerim pogled na njega i utroba mi se stisne dok počinjem shvaćati. „Ženi iz Starbucksa? Sabine? Vidio sam je jutros. Čak smo i kratko razgovarali i...“ Slegne ramenima i pogled mu odluta jer je očito još uvijek pod dojmom tog događaja. Stojim pred njim bez daha, znajući da to trebam zaustaviti na bilo koji način prije nego što se otme kontroli. „I imala si pravo. Ona je vrlo draga. Zapravo, možda ti ne bih trebao reći, ali idemo na večeru u petak navečer.“ Kimnem, osjećam se tupo i osupnuto, riječi ne dopiru do mene dok virim u njegovu energiju i gledam kako se to odvija u njegovoj glavi: Sabine stoji u redu i gleda svoje poslove kada joj Munoz prilazi - zbog čega se okrene i dobaci mu osmijeh koji je - koji je - sramotno koketan! Međutim u tome nema nikakve sramote. Barem ne sa Sabinine strane. Ni s Munozove. Ne, samo se ja trebam sramiti. Njih dvoje ne mogu biti sretniji. To se ne smije dogoditi. Iz previše se razloga tu večeru treba spriječiti. Jedan od njih je taj da mi Sabine nije samo teta, nego i starateljica, skrbnica, moja jedina rodbina na cijelome svijetu! Još je jedan, možda čak i važniji, razlog činjenica da, zahvaljujući mojem patetičnom, plačljivom, pretjerano sentimentalnom, krivo tempiranom trenutku slabosti prošlog petka, Munoz zna za moje telepatske sposobnosti, dok Sabine ne zna! Jako sam se trudila sačuvati svoju tajnu od nje i nema šanse da me raskrinka moj zatelebani profesor povijesti. 25
  26. 26. Ali upravo kada se spremam reći mu da apsolutno ne može, ni pod kakvim mogućim uvjetima, izvesti moju tetu na večeru i/ili odati bilo kakvu informaciju koju sam mu možda slučajno priznala tijekom trenutka slabosti, kada sam bila sigurna da ga više nikada neću vidjeti, pročisti grlo i kaže: „Uglavnom, ti bi trebala otići na ručak dok još možeš. Nisam te htio toliko zadržati, samo sam mislio...“ „O, ne, u redu je“, kažem. „Ja samo...“ Ali ne da mi da dovršim. Gotovo me izgura kroz vrata i maše mi dok mi govori: „Idi sada. Idi pronaći svoje prijatelje. Samo sam ti htio zahvaliti, to je sve.“ нёla012....b a l ķ a n d o w n l o a d 26
  27. 27. Peto Kada dođem do stola u kantini, sjednem pokraj Damena i lakne mi jer vidim da je sve normalno kao bilo koji drugi dan. Damenova ruka u rukavici stišće moje koljeno dok brzinski pregledavam dvorište tražeći Romana, a on pomisli: Nema ga. Nema ga? Zurim u njega, nadajući se da misli nema ga kao nema ga u blizini, za razliku od nema ga kao prohujao s vihorom. Ali Damen se samo nasmije i gladak, melodičan zvuk odjekne iz njegove glave u moju. Nije istrijebljen. Uvjeravam te. Samo je odsutan, to je sve. Odvezao se prije nekoliko minuta s nekim tipom kojeg nikada prije nisam vidio. Jeste li razgovarali? Je li te pokušao izazvati? Damen odmahne glavom očiju uperenih u moje dok dodajem: Dobro. Jer si ne možemo priuštiti da ga proganjamo - bez obzira na sve! Kod njega je protuotrov! Sam je priznao! Što znači da je sve što sada trebamo učiniti... Ever. Namršti se. Nije moguće da mu vjeruješ! To Roman radi. Laže i manipulira svima oko sebe. Moraš se držati podalje od njega - iskorištava te ne može mu se vjerovati... Odmahnem glavom. Ovaj je put drugačije. Osjećam to. I potrebno mi je da i Damen to osjeća. Ne laže - ozbiljno - rekao je... Nisam ni dovršila misao, kada se Haven nagne naprijed i pogledom leti od jednog prema drugome dok govori: „OK, dosta mi je. Što se, kvragu, ovdje događa? Ozbiljno, dosta već jednom.“ Okrenem se i primijetim kako njezina prijateljska žuta aura sjaji u oštrom kontrastu naspram namjerne gruboće njezina darkerskog outfita. Znam da ne misli ništa loše, iako je definitivno uznemirujemo. „Ozhiljno. Kao da - kao da vas dvoje imate neki jeziv način komuniciranja. Kao jezik blizanaca ili nešto. Samo što je vaš nijem. I zloslutniji.“ Slegnem ramenima i otvorim vrećicu s ručkom, prolazeći radnje odmotavanja sendviča koji ne namjeravam pojesti, odlučna sakriti koliko me uznemirilo njezino pitanje. Udarim Damenovo koljeno svojim i telepatski ga molim da uskoči i riješi to jer nemam pojma što da kažem. „Nemojte se pretvarati da se to ne događa.“ Oči joj se sumnjičavo suze. „Gledam vas već neko vrijeme i stvarno me počinje hvatati jeza.“ „Od čega te hvata jeza?“ Miles podigne pogled sa svojeg mobitela, no 27
  28. 28. samo na trenutak prije nego što se vrati pisanju poruke. „Od njih dvoje.“ Uperi u nas kratak crno nalakirani nokat s trunkom i ljubičaste glazure na vrhu. „Kunem se, svakim danom postaju sve čudniji.“ Miles kimne i spusti mobitel da nas na trenutak odmjeri. „Da, htio sam to spomenuti. Vas dvoje ste čudni.“ Nasmije se. „Da, i taj cijeli izgled Michaela Jacksona s jednom rukavicom?“ Zavrti glavom i stisne usne. „Uopće ti ne stoji. Ta moda je tako stara da je čak ni ti ne možeš vratiti.“ Haven se namršti, iživcirana Milesovom šalom dok ona pokušava biti ozbiljna. „Smij se koliko hoćeš“, kaže ona čvrstim, nepokolebljivim pogledom. „Ali nešto se događa s njima dvoma. Možda ne znam što, ali dokučit ću ja to. Sve ću saznati. Vidjet ćete.“ I upravo želim progovoriti kada Damen zavrti glavom, promiješa svoje crveno piće i, nagnuvši se prema Haven, kaže: „Nemoj trošiti vrijeme. Nije tako mračno kako ti se čini.“ Nasmiješi se uz pogled kojim fiksira. „Samo vježbamo telepatiju, to je sve. Pokušavamo jedno drugome čitati misli umjesto da cijelo vrijeme razgovaramo. Kako ne bismo upadali u nevolje pod satom.“ Nasmije se, zbog čega tako jako stisnem sendvič da majoneza iscuri sa strane. Zurim u svojeg dečka koji je samovoljno odlučio prekršiti naše glavno pravilo - Nemoj nikome reći tko smo ni što možemo! Samo se malčice smirim kada Haven zakoluta očima i kaže: „Molim te, nisam idiotkinja.“ „Nisam ni rekao da jesi.“ Damen se nasmiješi. „Vrlo je stvarno, uvjeravam te. Želiš li isprobati?“ Zaledim se, tijelo mi je kruto i nepomično kao da gledam nesreću na cesti - samo što sam ja u ovom slučaju nesreća. „Zatvori oči i pomisli na broj između jedan i deset.“ Kimne, i njegov uzvišeni pogled sretne njezin. „Koncentriraj se na taj broj najjače što možeš. Vidi ga u glavi najjasnije što možeš i potiho stalno ponavljaj njegov zvuk. Jesi li shvatila?“ Slegne ramenima i obrve joj se spoje kao da se duboko koncentrira. Iako je potreban samo kratak pogled na njezinu auru, koja se preobražava u podmuklu tamnozelenu, i njezine misli da se vidi da se samo pretvara. Odabrala je koncentrirati se na plavu boju umjesto na nasumičan broj kao što je Damen rekao. Pogledam jedno pa drugo, znam da ga pokušava uloviti na foru jer vrlo 28
  29. 29. dobro zna kakve su mu šanse da pogodi pravi broj. Ostaje pri svome dok on gladi bradu i odmahuje glavom govoreći: „Čini se da ništa ne čujem. Jesi li sigurna da misliš na broj između jedan i deset?“ Ona kimne i jače se fokusira na prekrasnu nijansu pulsirajuće plave boje. „Onda sigurno nismo uspostavili vezu.“ On slegne ramenima. „Uopće ne dobivam nikakav broj.“ „Pokušaj sa mnom!“ Miles pusti mobitel i nagne se prema Damenu. Damenu su oči jedva zatvorene, a misli mu gotovo nisu usredotočene kada se začudi: „Ideš u Firencu?“ Miles odmahne glavom. „Tri. Za tvoju informaciju, broj je bio tri.“ Zakoluta očima i naceri se: „I usput, svi znaju da idem u Firencu. Dakle - dobar pokušaj.“ „Svi osim mene“, kaže Damen stisnute čeljusti i lice mu najednom problijedi. „Pa, siguran sam da ti je Ever rekla. Znaš, telepatski.“ Nasmije se i vrati mobitelu. Pogledam prema Damenu, pitajući se zbog čega je tako uznemiren oko Milesova putovanja. Mislim, da, nekoć je živio tamo, ali to je bilo prije nekoliko stotina godina! Stisnem mu ruku moleći ga da me pogleda, ali on samo bulji u Milesa tim istim pogođenim izrazom lica. „Dobar ti je pokušaj s tom telepatijom“, kaže Haven, prijeđe prstom preko vrha svojeg kolača, prekrivajući ga glazurom od jagoda. „Ali bojim se da ćeš se morati malo više potruditi. Uspio si samo dokazati da ste vas dvoje čak i čudniji nego što sam mislila. Ali, bez brige, saznat ću ja već. Otkrit ću ja uskoro vašu prljavu malu tajnu.“ Obuzdam nervozan smijeh, nadajući se da se samo šali, zatim zavirim u njezinu glavu i vidim da misli ozbiljno. „Kada odlaziš?“ pita Damen, no samo radi konverzacije jer je već otkrio odgovor u Milesovoj glavi. „Ubrzo, ali ne dovoljno brzo“, kaže Miles i oči mu zasjaje. „Neka odbrojavanje započne!“ Damen kimne i pogled mu se smekša dok govori: „Svidjet će ti se. Svima se svidi. Firenca je prekrasno, šarmantno mjesto.“ „Bio si?“ pitaju Miles i Haven u isto vrijeme. 29
  30. 30. Damen kimne i pogled mu je dalek. „Jednom sam živio tamo - prije mnogo vremena.“ Haven nas gleda, oči su joj ponovno sužene, i kaže: эďěς „Drina i Roman također su tamo živjeli.“ Damen slegne ramenima, bezizražajna lica, kao da mu ta poveznica ništa ne znači. „Zar ne misliš da je to pomalo neobično? Svi ste živjeli u Italiji na istom mjestu, zatim ste svi završili ovdje - u razmaku od nekoliko mjeseci?“ Nagne se prema njemu i ostavi svoj kolač u potrazi za odgovorima. Ali Damen je čvrst, odbija se slomiti ili učiniti nešto čime bi se odao. Jednostavno pijucka svoje crveno piće i ponovno slegne ramenima, kao da je ta tema jedva vrijedna pažnje. „Postoji li nešto posebno što trebam vidjeti dok sam tamo?“ pita Miles, no više kako bi razbio napetost. „Nešto što ne smijem propustiti?“ Damen zaškilji, praveći se da razmišlja, ali ipak mu brzo odgovori. „Trebaš vidjeti cijelu Firencu. No definitivno trebaš posjetiti Ponte Vecchio, prvi most preko rijeke Arno i jedini koji je ostao čitav nakon rata. O, moraš posjetiti i Galeriju dell'Accademia u kojoj se nalazi Michelangelov David zajedno s drugim važnim djelima i možda ...“ „Definitivno ću posjetiti Davida“, kaže Miles. „Kao i most, poznati Duomo i sve druge znamenitosti koje su uvrštene na top deset ljestvicu svih vodiča za putovanje, ali više me zanimaju manja, skrovitija mjesta znaš, gdje idu svi kul Firentinci. Roman je hvalio ono jedno mjesto, zaboravio sam ime, ali navodno drži neke nepoznate renesansne i rukotvorine, slike i stvari za koje malo ljudi zna. Znaš li za nešto takvo? Ili čak klubove, šoping, tako nešto?“ Damen ga pogleda tako intenzivnim pogledom da me prođe jeza. „Ništa ovako napamet“, kaže, pokušavajući ublažiti pogled, iako mu glas odaje jasnu oštrinu. „No bilo koje mjesto koje tvrdi da sadrži remek-djela a ne nalazi se u vodiču, vjerojatno je lažno. Sajam antikviteta krcat je lažnjacima. Nemoj trošiti vrijeme na to kada ima toliko drugih zanimljivijih stvari koje treba vidjeti.“ Miles slegne ramenima, razgovor mu dosadi pa se vrati pisanju poruka. „Svejedno“, promrmlja, a palčevi mu brzo ukucavaju. „Bez brige. Roman je rekao da će mi sastaviti popis.“ 30
  31. 31. Šesto „Zadivljen sam tvojim napretkom.“ Damen se nasmiješi. „Sve si to sama naučila?“ Kimnem i gledam po velikoj praznoj prostoriji, zadovoljna sobom prvi put u posljednjih nekoliko tjedana. Onog trenutka kada je Damen spomenuo da želi izbaciti iz kuće sav unikatni namještaj kojim ju je natrpao tijekom Romanove strahovlade, primila sam se posla. Iskoristila sam priliku da raščistim niz crnih kožnatih naslonjača i flatscreen televizora, biljarski stol s crvenim filcem i kromirani šank - sve su to simboli i fizičke manifestacije najtmurnijeg razdoblja naše veze. Usredotočila sam se na svaki komad s takvim entuzijazmom da - pa nisam ni sigurna kamo je sve otišlo. Znam samo da više nije ovdje. „Čini se da ti više nije potrebna moja poduka.“ Zavrti glavom. „Ne budi tako siguran.“ Okrenem se, smiješeći se dok mu mičem tamnu, valovitu kosu s lica rukom netom obučenom u rukavicu, nadajući se da ćemo uskoro dobiti protuotrov od Romana ili barem smisliti manje čudnu alternativu. „Nemam pojma kamo su te stvari otišle - da ne spominjem kako zasigurno ne mogu napuniti ovu prostoriju kada nemam pojma gdje si stavio stvari koje si nekoć imao.“ Posegnem za njegovom rukom sekundu prekasno i namrštim se kada krene prema pro/oru. „Namještaj je“, gleda van prema svojem njegovanom travnjaku i glas mu je tih i dubok, „vraćen tamo gdje je i nastao. Vraćen je u svoje izvorno stanje čiste vibrirajuće energije s potencijalom da postane bilo što na svijetu. A što se tiče ostalog...“ Slegne ramenima, snažne crte njegovih ramena malčice se podignu prije nego što se ponovno spuste. „Pa nije više uopće važno, zar ne? Više mi ne treba.“ Buljim u njegova leđa, upijajući njegovu vitku građu i ležeran stav. Pitam se kako može biti tako nezainteresiran za povrat tih dragocjenih rukotvorina iz svoje prošlosti - Picassov portret njega u ozbiljnom plavom odijelu, Velasquezov portret njega na propetom bijelom pastuhu - da ne spominjem sve druge nevjerojatne stoljećima stare relikvije. „Ali ti su predmeti neprocjenjivi! Moraš ih vratiti. Ne možeš ih nikada nadoknaditi!“ „Ever, smiri se. To su samo stvari.“ Glas mu je čvrst i rezigniran dok se ponovno okreće prema meni. „Ništa od ovoga nema nekog pravog smisla. Ti si jedino što ima smisla.“ Iako je nesumnjivo slatko i dolazi iz srca, svejedno ne djeluje na mene 31
  32. 32. onako kako bi trebalo. U posljednje mu je vrijeme stalo jedino do iskupljenja karme i do mene. Iako mi savršeno odgovara da to zauzima prvo i drugo mjesto na njegovu popisu, problem je u tome što je ostatak stranice prazan. „Ali tu se varaš. To nisu samo stvari.“ Krenem prema njemu, a moj ga glas moli i nagovara, nadajući se da ću doprijeti do njega i natjerati ga da ovaj put sluša. „Potpisane knjige Shakespearea i sestara Bronte, lusteri iz doba Marije Antoanete i Luja XVI. - teško da se to može nazvati stvarima. To je povijest, pobogu! Ne možeš ih odbaciti kao da se radi samo o kutiji starih predmeta koje doniraš Crvenom križu.“ Gleda me i pogled mu postaje mekši dok prelazi vrškom svoje zamotane ruke od moje sljepoočice do moje brade. „Mislio sam da mrziš moju prašnjavu staru sobu kako si je jednom nazvala.“ „Ljudi se mijenjaju.“ Slegnem ramenima. Poželim, ne prvi put, da se pretvori natrag u starog Damena kojeg poznajem. „Kad smo kod promjena, zašto si tako uznemiren oko Milesova odlaska u Firencu?“ Primijetim da se ukočio pri samom spomenu te riječi. „Je li to zbog cijele situacije s Drinom i Romanom? Poveznica za koju ne želiš da on zna?“ Pogleda me na trenutak i usne mu se razdvoje kao da će progovoriti, a zatim se okrene i promrmlja: „Teško da sam ono što bi ti nazvala uznemirenim.“ „Znaš što? Imaš potpuno pravo. Za normalnu osobu to bi se jedva moglo nazvati uznemirenim. Ali za tipa koji je uvijek najsmirenija, najstaloženija osoba u prostoriji - potrebno je samo neznatno sužavanje očiju i vrlo slab stisak tvoje čeljusti da znam da si uznemiren.“ Uzdahne, a njegove oči traže moje dok se ponovno kreće prema meni. „Vidjela si što se dogodilo u Firenci.“ On zaškilji. „Unatoč svim svojim vrlinama, to je također mjesto nepodnošljivih uspomena koje radije ne bih istraživao.“ Teško progutam, prisjećajući se prizora koje sam vidjela u Ljetozemlju Damen kako se skriva u malenom tamnom ormaru i gleda ubojstvo svojih roditelja od ruke razbojnika koji su namjeravali ukrasti eliksir - zatim kako je zlostavljan kao štićenik crkve dok crna kuga hara Firencom te kako ohrabruje Drinu i ostalu siročad da popiju sok besmrtnosti, nadajući se da će ih to samo izliječiti i ne znajući da će im donijeti vječni život - i ne mogu si pomoći da se ne osjećam kao najgora cura na svijetu jer sam to spomenula. „ Radije se koncentriram na sadašnjost.“ Kimne, pokazujući na veliku praznu sobu. „A sada doista trebam tvoju pomoć oko namještanja ovog 32
  33. 33. prostora. Kako kaže moj agent nekretnina, kupci vole lijep i uredan, moderan izgled kada kupuju kuću. Iako sam je mislio ostaviti praznom kako bih zaista naglasio veličinu soba, pretpostavljam da bismo trebali pokušati...“ „Tvoj agent nekretnina?“ Začudim se i gotovo se zagrcnem svojim riječima jer mi se pri kraju glas povisi za nekoliko oktava. „Što će tebi, pobogu, agent nekretnina?“ „Prodajem kuću.“ Slegne ramenima. „Mislio sam da si shvatila?“ Pogledam oko sebe, tražeći onaj prastari baršunasti dvosjed s kvrgavim jastucima i znam da bi mi pružio savršeno slijetanje kada mi se tijelo sruši a glava tiho eksplodira. Ali umjesto toga samo stojim na mjestu, odlučna u tome da ostanem pribrana. Gledam u svojeg nevjerojatno zgodnog dečka s kojim sam posljednjih četiristo godina kao da se prvi put upoznajemo. „Nemoj izgledati tako uznemireno. Ništa se nije promijenilo. To je samo kuća. Užasno prevelika kuća. Osim toga nikada mi nije bilo potrebno toliko prostora. Nikada i ne koristim većinu ovih soba.“ „I čime je onda točno misliš zamijeniti? Šatorom?“ „Mislio sam samo uzeti nešto manje, to je sve.“ Njegov me pogled moli i preklinje da shvatim. „Nema nikakva zla u tome, Ever. Ništa što bi te trebalo povrijediti.“ „Hoće li ti agent nekretnina pomoći i s time? S pronalaženjem manje kuće?“ Pažljivo ga proučavam, pitajući se što ga je spopalo i ima li tome kraja. „Mislim, Damene, ako ozbiljno misliš tražiti nešto manje, zašto nisi jednostavno manifestirao nešto manje? Zašto si odabrao ovaj klasični put?“ Prijeđem pogledom od njegove veličanstvene glave s podužom, tamnom, sjajnom kosom do njegovih savršenih stopala obučenih u gumene japanke, prisjećajući se kako sam ne tako davno priželjkivala da ponovno budem normalna kao i svi ostali. Ali sada kada se navikavam na svoje moći ne vidim smisla u tome. „O čemu je tu zapravo riječ?“ Zaškiljim, osjećajući se više nego izdano. „Mislim, ti si taj koji me doveo do ovoga. Ti si taj koji me učinio ovakvom. I sada kada sam se konačno prilagodila, ti odlučiš napustiti brod? Ozbiljno. Zašto to radiš?“ Umjesto odgovora, on zatvori oči. Projicira sliku nas dvoje kako se smijemo sretni i razigrani na prekrasnoj plaži s ružičastim pijeskom. No ja samo odmahnem glavom i jače prekrižim ruke, odbijajući se igrati dok mi ne odgovori na pitanja. 33
  34. 34. On uzdahne i gleda kroz prozor, okrene se prema meni i kaže: „Već sam ti rekao da je jedini način, jedini put bijega iz ovog pakla koji sam si stvorio, iskupljenje moje karme. I jedini je način da to učinim odricanje od manifestiranja, života na visokoj nozi, trošenja do besvijesti i svih drugih luksuza u kojima sam uživao tijekom posljednjih šesto godina, kako bih mogao živjeti životom običnog građanina. Poštenog, radišnog i skromnog, s istim svakodnevnim borbama kao i svi ostali.“ Buljim u njega i vrtim njegove riječi u glavi, jedva vjerujući u to što sam upravo čula. „I kako točno to misliš izvesti?“ Zaškiljim. „Ozbiljno. Jesi li u svojih šesto godina života ikada uspio zadržati pravi posao?“ No, iako sam mrtva ozbiljna i uopće se ne šalim, on zabaci glavu i smije se kao da je riječ o šali. Na kraju se dovoljno primiri da kaže: „Stvarno misliš da me nitko neće zaposliti?“ Odmahne glavom i počne se još jače smijati. „Ever, molim te. Zar ne misliš da sam dovoljno dugo živ i da sam uspio steći nekoliko vještina?“ Htjela sam mu reći da iako je doista izuzetno gledati ga kako jednom rukom slika Picassovu sliku bolje od Picassa dok istovremeno nadmašuje Van Gogha drugom, stvarno mislim da mu to neće pomoći da dobije traženi posao bariste u Starbucksu na uglu. Ali prije nego što to uspijem izgovoriti, već stoji pokraj mene i kreće se takvom brzinom i gracioznošću da uspijem reći samo: „Pa, za nekoga tko je okrenuo leđa svojem daru, i dalje se krećeš užasno brzo.“ Svjesna sam tih toplih, prekrasnih trnaca koji mi preplavljuju kožu kada ovije ruku oko mojeg struka i privuče me bliže svojim prsima, oprezno izbjegavajući dodir kože. „A što je s telepatijom?“ Šapnem. „Planiraš li se i toga odreći?“ Tako sam smetena njegovom blizinom da jedva uspijevam ispljunuti riječi. „Nemam nikakve namjere odbaciti ništa što me zbližava s tobom“, kaže i drži svoj mirni i nepokolebljivi pogled na meni. „A za ostalo...“ Slegne ramenima, gleda po velikom praznom prostoru i ponovno me pronađe pogledom. „Reci mi, što je važnije, Ever? Veličina moje kuće ili veličina mojeg srca?“ Ugrizem se za usnicu i skrenem pogled, jer se zbog istinitosti njegovih reči osjećam malenom i posramljenom. „Zar je doista važno izaberem li autobus umjesto BMW-a i normalne robne marke umjesto Guccija? Jer auto, odjeća, poštanski broj - to su samo imenice, stvari koje je zabavno imati uza se, naravno, ali na kraju one 34
  35. 35. nemaju veze s pravim ja. Nemaju veze s onim tko sam ja zapravo.“ Teško progutam i koncentriram se na bilo što osim na njega. Nije da mi je stalo do njegova BMW-a ili lažnog francuskog dvorca, mislim, da želim te stvari, sama bih si ih manifestirala. No, iako nisu važne, moram bili iskrena i priznati da su dio onoga što me na početku privuklo k njemu - pridonosile su njegovu dotjeranom, sjajnom, misterioznom imidžu koji me privukao. Ali kada ga konačno ponovno pogledam kako stoji preda mnom bez sveg tog uobičajenog sjaja i šminke, sveden na samu bit onoga što doista jest, shvatim da je i dalje onaj isti, prekrasni dečko pun ljubavi kakav je i oduvijek bio. Što samo dokazuje da je u pravu. One druge stvari i nisu važne. Ništa od toga nema veze s njegovom dušom. Nasmiješim se jer se odjednom sjetim jedinog mjesta gdje možemo biti skupa - sigurni i izvan opasnosti. Posegnem za njegovom pokrivenom rukom, uzimam je u svoju i kažem: „Dođi, želim ti nešto pokazati“, povlačeći ga za sobom. 35
  36. 36. Sedmo U početku sam se brinula da će odbiti posjetiti mjesto koje zahtijeva ne samo određenu količinu čarolije za ulaz, nego se i sastoji samo od čarolije. Ali odmah po slijetanju na to široko mirisno polje, obriše stražnji dio traperica i ponudi svoju ruku, gledajući oko sebe dok govori: „Opa. Mislim da nikada nisam uspio tako brzo napraviti portal.“ „Molim te, ti si taj koji me naučio.“ Nasmiješim se i gledam livadu pulsirajućeg cvijeća i dršćućeg drveća, primjećujući da je sve svedeno na svoj apsolutno najčišći oblik ljepote i energije. Zabacim glavu unatrag i zatvorim oči prema toplom maglovitom sjaju i svjetlucavoj maglici. Prisjetim se kako sam, kad sam prošli put bila ovdje, plesala s manifestacijom Damena na ovom istom polju i odgađala trenutak odlaska. „Znači, ne smeta ti što smo ovdje?“ pitam jer nisam sigurna koliko se daleko proteže njegova zabrana čarolije. „Ne ljutiš se?“ Odmahne glavom i uzme mi ruku. „Ljetozemlje mi nikad neće dosaditi. To je manifestacija ljepote i obećanja u svojem najčišćem obliku.“ Krećemo se pašnjakom, podupire nas trava pod nogama dok nam prsti prelaze preko vrhova zlatnog divljeg cvijeća koje se savija i njiše pokraj nas. Znam da je sve moguće na ovom divnom mjestu, baš sve, možda čak i mi. „Nedostajalo mi je ovo.“ Nasmiješi se i gleda oko sebe. „Nije da se sjećam posljednjih nekoliko tjedana bez toga, no ipak mi se čini kao da je prošlo jako mnogo vremena otkada smo posljednji put bili ovdje.“ „Bilo mi je čudno doći bez tebe“, kažem, vodeći ga prema prekrasnoj baraci u balineškom stilu koja stoji pokraj potoka u duginim bojama. „Iako sam otkrila cijelu drugu stranu koju ti jedva čekam pokazati. No poslije - ne sada.“ Pomaknem bijelu, poput gaze tanku tkaninu u stranu i, smiješeći se, bacim se na mekane bijele jastuke, dok Damen padne odmah pokraj mene, ležimo jedno pokraj drugog i gledamo gore prema savršeno izrezbarenim kokosovim gredama. Glave su nam jedna pokraj druge, a tabani na samo nekoliko centimetara udaljenosti - što je rezultat mojeg naglog rasta izazvanog eliksirom. „Što je ovo?“ Okrene se na bok dok ja mislima zatvaram zastore. Želim izbaciti sve što nas okružuje kako bismo mogli uživati u našem privatnom prostoru. 36
  37. 37. „Vidjela sam jednu na naslovnici časopisa za putovanja koja je prikazivala neko egzotično mjesto i toliko mi se svidjela da sam je manifetestirala. Znaš, kako bismo se mogli - družiti - i tako.“ Skrenem pogled, srce mi lupa, lice mi se crveni i znam da sam vjerojatno najjadnija zavodnica koju je upoznao u posljednjih šesto godina. No on se samo nasmije i privuče me tako blizu da se gotovo dodirujemo. Dijeli nas samo tanani veo svjetlucave energije, pulsirajuća mreža koja lebdi između nas - dopuštajući nam da budemo blizu, a da si ne naškodimo. Zatvorim oči, predavajući se valu topline i trnaca kada nam se tijela spoje. Dva srca kucaju u savršenom ritmu, uzdižu se i povlače, šire i stišću, ritam je savršeno sinkroniziran, kao da kucaju poput jednog. Sve u vezi s tim daje mi tako dobar osjećaj, tako je prirodno, tako ispravno i ja se privijem bliže. Gnijezdim lice u udubini gdje mu se spajaju rame i vrat, želim okusiti njegovu kožu i udahnuti njegov topli, mošusni miris. Tihi jecaj pobjegne mu duboko iz grla kada zatvorim oči i priljubim se uz njegove bokove, vrhom jezika dodirujem njegovu kožu, no on tako brzo nestane iz mojeg dohvata da me dočekaju puna usta jastuka. Brže-bolje ustanem i vidim ga kako se kreće takvom brzinom da je zamagljen. Zaustavi se tek kada je na sigurnom s druge strane zastora, oči mu gore, a tijelo drhti, i molim ga da mi kaže što se dogodilo. Krenem prema njemu, želeći pomoći. No upravo kada se približim, ponovno se pomakne, stavi ruku ispred sebe i pogledom me upozorava da se ne približavam. „Nemoj me dirati“, kaže. „Molim te, ostani gdje jesi. Nemoj se približavati.“ „Ali-zašto?“ Glas mije promukao i nestabilan, a ruke mi se tresu uz bok. „Jesam li nešto krivo napravila? Samo sam mislila - pa - s obzirom na to da smo ovdje i ništa se loše ne može dogoditi u Ljetozemlju... samo sam pomislila da bi bilo OK ako možda pokušamo...“ „Ever, nije to, radi se o...“ Odmahne glavom, oči su mu tamnije nego ikada. Tako tamne da se šarenice ne mogu razlikovati od zjenica, sasvim su se izmiješale. „I tko kaže da se ovdje ne može dogoditi ništa loše?“ Ton njegova glasa tako je oštar, a pogled tako grub da je jasno da se daleko odmaknuo od svojeg uobičajenog stanja savršene mirnoće. Teško progutam i buljim u pod, osjećajući se blesavo i smiješno - kad samo pomislim da sam tako očajnički htjela biti sa svojim dečkom da sam riskirala njegov život. „Valjda sam samo pretpostavila...“ Glas mi odluta jer vrlo dobro znam što se dogodi kada čovjek pretpostavlja. Ne samo da se blamira i ta i druga 37
  38. 38. osoba, nego i u ovom određenom slučaju druga može završiti mrtva. „Žao mi je.“ Odmahnem glavom, znajući da to nije ni približno dovoljno s obzirom na okolnosti života i smrti u kojima se nalazimo. „Ja... ja valjda nisam promislila o tome. Ne znam što da kažem.“ Uvučem ramena i primim se rukama oko struka, pokušavajući se učiniti manjom, tako malenom da mu nestanem iz vida. No ipak se pitam što bi se to točno loše dogodilo na mjestu gdje čarolija tako lako dolazi, a rane zacjeljuju istog trena. Mislim, ako tu nismo sigurni, onda gdje jesmo? Damen me pogleda i odgovori na pomisao u mojoj glavi: „Ljetozemlje sadrži mogućnost svega. Zasad smo vidjeli samo svijetlu stranu, no tko kaže da ne postoji i tamna? Možda nije uopće onakvo kakvim ga zamišljamo.“ Gledam ga i prisjetim se trenutka kada sam upoznala Romy i Rayne te kako su one rekle nešto slično. Gledam ga kako manifestira prekrasno izrezbarenu drvenu klupu, a zatim mi pokazuje da sjednem. „Dođi.“ Kimne, pozivajući me prema sebi, i ja sjednem na drugi kraj jer se ne želim previše približiti i riskirati da on ponovno eksplodira. „Moraš nešto vidjeti - moraš nešto razumjeti. Zato, molim te, samo zatvori oči i pročisti um od svih nasumičnih misli i nereda najbolje što možeš. Budi otvorena i prijemljiva prema svim vizijama koje ti šaljem. Možeš li to učiniti?“ Kimnem i čvrsto zatvorim oči, trudeći se najbolje što mogu da pročistim um od misli poput: Što se događa? Ljuti li se na mene? Naravno da se ljuti na mene! Kako sam mogla biti tako glupa? No koliko je ljutit? Mogu li mu promijeniti mišljenje i krenuti ispočetka? Moja uobičajena paranoična play-lista neprekidno se ponavlja. No i nakon što pročistim um i pričekam, kako mi se čini, razumno vreme, dobijem samo tešku prazninu tamne, čvrste crnine. „Ne razumijem“, kažem i otvorim jedno oko, vireći u njega. No on samo odmahne glavom, očiju čvrsto sklopljenih i obrva spojenih dok se koncentrira i nastavlja fokusirati najjače što može. „Slušaj“, kaže. „I pogledaj duboko u sebe. Samo zatvori oči i primaj.“ Duboko udahnem i pokušam ponovno, no još uvijek dobivam samo zloslutnu tišinu i osjećaj crnog, praznog prostora. „Žalim, zaista mi je žao“, šapnem, ne želeći ga uznemiriti, no sigurna sam da nisam shvatila poentu. „Ne dobivam baš ništa osim tišine i tame.“ „Upravo tako“, šapne on, nimalo uznemiren mojim riječima. „Sada, molim te, uzmi moju ruku i odi dublje, prokopaj kroz površinu svim tvojim 38
  39. 39. čulima i zatim mi reci što vidiš.“ Duboko udahnem i učinim kao što mi je rekao, uzimajući njegovu ruku i gurajući kroz čvrsti zid crnine, no ništa se ne događa. Sve dok... Sve dok... Usisana sam u crnu rupu, udovi mi lamataju, ne mogu se zaustaviti niti usporiti. Slobodni pad vuče me u tamu, a moj grozni visoki vrisak jedini je zvuk. I upravo kada pomislim da nema kraja tom padu - sve prestaje. Vrisak. Pad. Sve. Ostavi me da visim. Slobodna. Obješena. Potpuno samu na tom osamljenom mjestu bez početka ili kraja. Izgubljena u toj tami i tužnom bezdanu bez ikakva tračka svjetlosti. Napuštena u toj beskrajnoj praznini, u tom izgubljenom i osamljenom svijetu u kojem je trajno ponoć. Polako počinjem shvaćati groznu istinu - Ovdje sada živim. U paklu bez izlaza. Pokušam trčati, vrištati, vikati upomoć - ali nema smisla. Zamrznuta sam i, paralizirana, ne mogu govoriti - potpuno sam sama za cijelu vječnost. Namjerno sam udaljena od svega što poznajem i volim - odsječena od svega što postoji. Znam da nemam drugog izbora nego se predati dok mi se glava prazni, a tijelo mlohavi. Nema smisla boriti se kada me nitko ne može spasiti. Ostanem tako, sama, vječna, nejasna svijest mi se prikrada, vuče me odnekuda tik izvan mojeg dosega... Sve dok... Sve dok... Iščupana sam iz tog pakla ravno u Damenove ruke i lakne mi kad ugledam njegovo prekrasno, zabrinuto lice iznad sebe. „Tako mi je žao - pomislio sam da sam te izgubio - mislio sam da se nikada nećeš vratiti!“ Poviče, držeći me čvrsto i jecajući mi u uho. Prilijepim se uz njega, tijelo mi se trese, srce mi tuče, a odjeća mi je natopljena znojem. Nikad se prije nisam osjećala tako izoliranom - tako odcijepljenom - od svega. Od svega živoga. Grlim ga čvršće, ne želim ga pustiti, moj se um spaja s njegovim i pita zašto je odlučio pustiti me da prolazim kroz to. Odmakne se i drži mi lice u rukama dok njegove oči traže moje. „Oprosti. Nisam te pokušavao kazniti niti ti ikako nauditi. Samo sam ti htio nešto pokazati, nešto što si trebala iskusiti iz prve ruke kako bi shvatila.“ Kimnem j er ne vjerujem svojem glasu. Još uvijek sam potresena tako 39
  40. 40. groznim iskustvom koje je bilo poput smrti moje duše. „Bože moj!“ Oči mu se rašire. „To je to! To je točno to. Duša prestaje postojati!“ „Ne razumijem“, kažem promuklim i nesigurnim glasom. „Što je bilo to užasno mjesto?“ Skrene pogled, stišćući svojim prstima moje kada kaže: „Budućnost. Zemlja sjena. Vječni bezdan za koji sam mislio da je namijenjen samo meni - nadao sam se da je namijenjen samo meni...“ Sklopi oči i odmahne glavom. „Ali sada sam pametniji. Sada znam da ako nisi pažljiva, izuzetno pažljiva - i ti ćeš tamo otići.“ Pogledam ga i hoću nešto reći, ali prekine me prije nego što uspijem doći do riječi. „Posljednjih nekoliko dana dobivam neke vizije - zapravo bljeskove raznih trenutaka iz moje prošlosti - i daleke i bliske.“ Pogleda me i pažljivo mi pretraži lice. „No onog trenutka kada smo došli ovamo...“ Pokaže rukom oko sebe. „Počelo je ponovno kapati, isprva polako, zatim je sve navrlo, uključujući i trenutke kad sam bio pod Romanovim utjecajem. Također sam ponovno proživio svoju smrt. Onih nekoliko kratkih trenutaka prije nego što si se probila kroz krug, prije nego što si mi dala da pijem protuotrov, umirao sam, kao što znaš. Gledao sam kako mi cijeli život prolazi pred očima, šesto godina neobuzdane taštine, narcisizma, sebičnosti i pohlepe. Poput neprekidne role svih mojih postupaka, svih zlodjela koje sam počinio – popraćeno posljedicama koje sam izazvao - mentalni i fizički utjecaj mojeg lošeg ponašanja prema drugima. Iako je tu i tamo bilo pokoje dobro djelo, Većina se svela na stoljeća u kojima sam se fokusirao samo na svoju dobrobit i vrlo malo razmišljao o bilo čemu ili bilo kome drugome. Koncentrirao sam se isključivo na fizički svijet, što me dovelo do propadanja duše. Zbog toga bez sumnje znam da sam cijelo vrijeme u pravu, moja je karma kriva za to kroza što sada prolazimo.“ Odmahne glavom i sretne moj pogled s takvom nepokolebljivom iskrenošću da ga poželim dotaknuti, zagrliti ga, reći mu da će sve biti u redu. Umjesto da ostanem na mjestu, osjećajući da slijedi još i da će postati još gore. „Zatim, u trenutku moje smrti, umjesto da dođem ovamo u Ljetozemlje...“ Glas mu pukne, no natjera se da nastavi. „Ja sam... otišao sam na mjesto koje je totalna suprotnost ovome. Mjesto tako tamno i hladno da bi se moglo zvati Zemlja sjena. Osjetio sam isto to što i ti sada. Napušten, viseći, sam - ostavljen tako za cijelu vječnost.“ Pogleda me želeći da shvatim. 40
  41. 41. „Točno onako kako si se ti osjećala. Kao da sam izoliran, bez duše - bez ikakve veze s bilo čime ili s kime drugim.“ Buljim u njegove oči i zloslutna jeza prekriva mi kožu jer ga nikada nisam vidjela tako umornog, tako iscrpljenog, tako punog kajanja. „ I sada shvaćam upravo ono što mi je promicalo svih ovih godina...“ Privučem koljena na prsa, štiteći se tako od onoga što slijedi. „Samo su naša fizička tijela besmrtna. Duše nam zasigurno nisu.“ Skrenem pogled, ne mogu ga gledati, ne mogu disati. „Našla si se pred budućnošću. Pred onom koju sam ti ja dao, mislim, ako ti se, Bože sačuvaj, nešto ne dogodi.“ Prsti mi instinktivno polete prema grlu kad se prisjetim onoga što je Roman rekao o mojoj slaboj čakri, o mojem manjku oštroumnosti i o mojoj slabosti te se pitam postoji li način da je nekako zaštitim. „Ali...kako možeš biti siguran?“ Pogledam ga kao da sam zarobljena u snu u nekoj groznoj noćnoj mori iz koje nema bijega. „Mislim, postoji velika šansa da griješiš, budući da se dogodilo tako brzo. Moguće da je to bilo samo privremeno stanje. Znaš, kao da sam te tako brzo oživila i nisi imao vremena doći ovamo.“ Odmahne glavom, njegov pogled sretne moj kada kaže: „Reci mi, Ever, što si ti vidjela kada si umrla? Kako si provela onih nekoliko trenutaka između vremena kada ti je duša napustila tijelo i trenutka kad sam te vratio u život?“ Teško progutam i skrenem pogled, gledajući prema drveću, cvijeću i šarenom potoku koji teče u blizini - prisjećajući se onog dana kada sam se našla na ovom istom polju. Toliko me se dojmio njegov opojni miris, svjetlucava maglica i sveobuhvatan osjećaj bezuvjetne ljubavi, da sam bila u iskušenju ostati zauvijek, nisam nikada htjela otići. „Nisi vidjela bezdan zato što si još uvijek bila smrtna. Umrla si smrću smrtnika. No onog trenutka kada sam ti dao da piješ eliksir, podarivši ti tako vječni život, sve se promijenilo. Umjesto vječnosti u Ljetozemlju ili na mjestu preko mosta - Zemlja sjena postala je tvoja sudbina.“ Odmahne glavom i skrene pogled, toliko duboko uronjen u svoj privatni svijet žaljenja da se bojim da više nikada neću doprijeti do njega. No jednako brzo njegove oči pronađu moje kada kaže: „Možemo skupa proživjeti vječnost na Zemlji. No dogodi li se išta, umre li jedno od nas dvoje...“ Odmahne glavom. „Idemo u bezdan i nikada se više nećemo vidjeti.“ Počnem govoriti jer očajnički želim to osporiti i reći mu da griješi, no ne 41
  42. 42. mogu. Nema smisla. Trebam ga samo pogledati u oči da vidim pravu istinu. „I koliko god vjerujem u moćnu iscjeliteljsku čaroliju ovog mjesta pogledaj samo kako mi je izliječilo pamćenje...“ Slegne ramenima i odmahne glavom. „Ne mogu si priuštiti da popustim, bez obzira na to koliko se sigurnom čini moja želja za tobom. Previše je riskantno. I nemamo nikakva dokaza da će ovdje biti imalo drugačije nego na Zemlji. To je rizik koji ne mogu preuzeti. Ne kada trebam učiniti sve kako bih te zaštitio.“ „Zaštititi mene!“ Razjapim usta. „Ti si taj kojeg treba spasiti! Ja sam kriva što se sve ovo uopće dogodilo! Da nisam...“ „Ever, molim te“, kaže on ozbiljnim glasom, tjerajući me da slušam. „Ti nisi ni za što kriva. Kada pomislim na svoj način života - na stvari koje sam učinio...“ Odmahne glavom. „Ne zaslužujem ništa bolje. I ako je bilo ikakva pitanja oko toga je li moja karma kriva, pa, mislim da smo dobili odgovor. Proveo sam veći dio vremena od šesto godina tako da sam se posvetio fizičkom zadovoljstvu i zanemario svoju dušu - i ovo je rezultat - poziv na buđenje. Nažalost, povukao sam i tebe. Stoga budi sigurna da si moja jedina briga ti i samo ti. Ti si mi prioritet. Moj je život važan jedino iz razloga da ostanem živ dovoljno dugo da te zaštitim od Romana i bilo koga drugog kome bi on mogao nauditi. I to znači da nikada ne možemo biti skupa. Nikada. To je rizik koji si ne možemo priuštiti.“ Okrenem se prema potoku i tisuću misli juri mi kroz mozak. Iako trnu čula sve što je upravo rekao, iako sam i sama doživjela bezdan, ipak ne bih promijenila to što jesam. „A ostala siročad?“ šapnem, prisjetivši se da sam ih izbrojila šestero, zajedno s Romanom. „Što se njima dogodilo? Znaš li jesu li postali zli poput Romana i Drine?“ Damen slegne ramenima, ustajući s klupe i šećući lijevo-desno preda mnom. „Uvijek sam pretpostavljao da su dosad već prestari i nemoćni da bi predstavljali ikakvu stvarnu prijetnju. To je ono što se dogodi nakon prvih sto pedeset godina - stariš. I jedini je način da se taj proces preokrene ponovno ispijanje eliksira. Nagađam da ga je Drina sakupljala dok smo bili vjenčani i da ga je dala Romanu, koji je na kraju naučio kako napraviti svoj, a zatim ga je proslijedio drugima.“ Zavrti glavom. „Znači, Drina je sada tamo“, šapnem, preplavljena kajanjem kada shvatim istinu. Bez obzira na to koliko je bila zla, nije to zaslužila. Niko to ne zaslužuje. „Poslala sam je u Zemlju sjena - i sada je...“ odmahnem glavom i ne mogu dovršiti. 42
  43. 43. „Nisi ti to učinila, ja sam.“ Sjedne na mjesto pokraj mene, tako blizu da između nas pulsira samo sloj energije. „Onog trenutka kada sam je učinio besmrtnom, zapečatio sam joj sudbinu. Baš kao i tvoju.“ Teško progutam, utješena njegovom toplinom, kao i njegovom željom da me uvjeri kako zapravo nisam odgovorna za to što sam poslala najveću neprijateljicu svih mojih života u taj pakao. „Tako mi je žao“, šapne, očiju punih kajanja. „Žao mi je što sam te uključio u sve ovo. Trebao sam te pustiti na miru - trebao sam odavno otići. Bilo bi ti mnogo bolje da me nikada nisi upoznala...“ Odmahnem glavom, ne želeći uopće ulaziti u to, prekasno je za gledanje u prošlost ili za preispitivanje. „No ako nam je suđeno da budemo zajedno - možda je ovo naša sudbina.“ Znam da i dalje nije uvjeren čim sam mu pročitala izraz lica. „Ili sam možda forsirao nešto što nikada nije bilo suđeno.“ Namršti se. „Je li ti to ikada palo na pamet?“ Skrenem pogled i upijam ljepotu oko nas, znajući da same riječi nikada neće moći promijeniti ništa od toga. Samo djelovanje može pomoći. I, na našu sreću, znam točno odakle krenuti. Ustanem, podižući ga pokraj sebe i kažem: „Hajde. Ne treba nam Roman - nitko nam ne treba - znam pravo mjesto!“ 43
  44. 44. Osmo Krenemo prema Velikim dvoranama znanja. Zaustavimo se nadomak njihovim strmim mramornim stepenicama i gledam ga pitajući se (nadajući se!) vidi li isto što i ja - fasadu koja se stalno mijenja, potrebnu za ulazak. „Znači, doista si ih pronašla“, kaže on i u glasu mu se čuje primjesa divljenja dok gledamo rotirajuću zbirku najsvetijih i najljepših mjesta na svijetu. Taj Mahal pretvara se u Partenon, koji se pretvara u Lotosov hram koji se pretvara u Velike piramide u Gizi i tako dalje. Naše zajedničko priznanje njihove ljepote i čudesnosti dopušta nam da uđemo u veliku mramornu dvoranu s detaljno izrezbarenim stupovima ravno iz stare Grčke, Damen gleda oko sebe i lice mu je preplavljeno začuđenošću dok sve upija. „Nisam bio ovdje od...“ Pogledam ga i zadržim dah jer umirem od želje da saznam detalje kad je posljednji put bio tamo. „Otkada sam došao da te pronađem.“ Zaškiljim, nesigurna što to znači. „Ponekad...“ Digne pogled prema meni. „Imao sam dovoljno sreće da jednostavno nabasam na tebe, završili bismo na istom mjestu u pravo vrijeme. Iako bih najčešće morao čekati nekoliko godina prije nego što je bilo prikladno da te upoznam.“ „Hoćeš reći da si me špijunirao?“ Gledam ga u čudu, nadajući se da ipak nije tako jezivo kao što zvuči. „Dok sam bila dijete?“ Posrami se i skrene pogled kada kaže: „Ne, nisam te špijunirao, Ever. Molim te. Na što ti ja sličim?“ Nasmije se i odmahne glavom. „Više sam pratio tvoje stanje. Strpljivo sam čekao pravo vrijeme. No posljednjih nekoliko puta kada te nisam mogao pronaći, bez obzira na to koliko bi se trudio - i vjeruj mi, trudio sam se, živio sam poput nomada, lutao od mjesta do mjesta, uvjeren da sam te zauvijek izgubio - odlučio sam doći ovamo. I susreo sam neke prijatelje koji su mi pokazali put.“ „Romy i Rayne.“ Kimnem, no nisam niti čula niti vidjela odgovor u njegovoj glavi, nego sam jednostavno osjetila da je to istina. Odmah me preplavio nalet krivnje jer ih se dosad uopće nisam sjetila. Nisam ne niti pitala kako su i gdje su sve do prije nekoliko sekundi. „Poznaješ ih?“ Zaškilji, očito iznenađen. Stisnem usne, znajući da ću mu morati ispričati ostatak priče, dijelove 44
  45. 45. za koje sam se nadala da ću ih moći izostaviti. „I mene su dovele ovamo...“ Zaustavim se, duboko udahnem i pogledam u stranu, radije ću upijati prostoriju, nego susresti njegov upitni pogled. „Bile su kod Ave - ili je barem Rayne bila. Romy je bila vani...“ Odmahnem glavom i krenem ispočetka. „Bila je vani i pokušavala ti je pomoći kada si...“ Zatvorim oči i uzdahnem jer sam mu odlučila jednostavno pokazati. Sve. Baš sve. Uključujući dijelove kojih sam se previše sramila da ih sročim u riječi. Projicirala sam događaje tog dana sve dok više nije bilo tajni među nama. Dala sam mu do znanja kako su se jako borile da ga spase, dok sam ja bila previše tvrdoglava i odbijala sam slušati. No umjesto da se uznemiri kao što sam se pribojavala, stavi ruke na moja ramena i gleda me s oprostom u očima dok misli: Što je, tu je. Maramo krenuti dalje, nema osvrtanja. Teško progutam i sretnem njegov pogled, znajući da je u pravu. Vrijeme je da krenemo, no odakle da počnemo? „Bolje je da se razdvojimo.“ Kimne, njegove me riječi iznenade, upravo kada krenem progovoriti, doda: „Ever, razmisli malo. Pokušavaš pronaći nešto što će obrnuti efekt eliksira koji sam popio, dok te ja pokušavam spasiti od Zemlje sjena, a to baš nisu iste stvari.“ Razočarano uzdahnem, no moram se složiti. „Valjda se onda vidimo kod kuće. Kod mene, dobro?“ Stavim ruku preko njegove i stisnem je, ne želim ponovno posjetiti njegovu depresivno praznu sobu i nisam sigurna što on misli o tom cijelom prokletstvu karme sada kada mu se pamćenje vratilo. I nestane mi iz vida istog trena kada kimne i sklopi oči. Stoga duboko udahnem, također sklopim oči i razmišljam: Trebam pomoć. Napravila sam ogromnu i groznu pogrešku i ne znam tlo da radim. Moram ili pronaći protuotrov za protuotrov - nešto što će obrnuti efekte onoga što je Roman učinio - ili pronaći način da dođem do njega i uvjerim ga da surađuje sa mnom - no samo ako se zbog toga neću morati - hm - ozbiljno kompromitirati i ako mi zbog toga neće biti ugodno... ako me shvaćate... Pokušavam se usredotočiti, u sebi neprestano ponavljajući te riječi, Nadam se da ću time steći ulaz do arhiva akaše, trajnog arhiva svega što je ikada bilo, jest ili će biti. Molim se da ne ostanem izvana kao prošli put kada sam bila tamo. No ovaj put, kada čujem poznati šum, umjesto u uobičajenom dugačkom hodniku koji vodi do misterioznih vrata, nađem se u samom centru kompleksa kina, predvorje mu je prazno, a bife napušten i nemam pojma 45
  46. 46. Što bih trebala učiniti, dok se ispred mene ne otvore dvokrilna vrata. Zakoračim u tamnu dvoranu s ljepljivim podovima, otrcanim sjedalima i mirisom kokica s maslacem koji se širi zrakom. Provlačim se kroz prolaz i odabirem najbolje sjedalo u dvorani, ono na pola puta i u samom centru, podignem noge na sjedalo odmah ispred sebe, dok se svjetla smanjuju i velika kantica kokica pojavi se u mojem krilu. Gledam kako se crvene zavjese povlače dok veliki kristalni ekran počinje treperiti, bliještati obiljem prizora koji se brzo izmjenjuju. No umjesto rješenja kojemu sam se nadala, dobijem samo seriju isječaka iz filmova koje sam već gledala. To rezultira nekakvom kućnom montažom najsmješnijih trenutaka moje obitelji, izvučenih ravno u mojeg starog života u Oregonu, koji se odvijaju uz glazbu koju je samo Riley mogla odabrati. Na jednom od isječaka Riley i ja rasturamo na pozornici kućne izrade u našem dnevnom boravku, plešemo i pjevamo na playback za publiku koja se sastoji od naših roditelja i psa. Nakon toga uslijedi prizor Buttercup, naše slatke žute labradorice. Muči se jezikom dosegnuti nos liže kao luda jer pokušava doći do komada maslaca od kikirikija koji joj je Riley namazala po nosu. Iako to uopće nije ono čemu sam se nadala, znam da je ipak važne Riley je obećala da će pronaći način da komunicira sa mnom i uvjeri me da ne znači da je više nema samo zato što je više ne mogu vidjeti Stoga zanemarim svoju potragu i uvalim se u sjedalo. Znam da sjedi pokraj mene, tiha i neprimjetna. Želim podijeliti taj trenutak s njom, dvije sestre dijele kućnu verziju onoga što je nekada bilo. 46
  47. 47. Deveto Kad sam se vratila u sobu, Damen me već čekao, sjedeći na rubu mojeg kreveta dok je u pokrivenoj ruci držao satensku vrećicu. „Koliko me dugo nije bilo?“ pitam i padnem pokraj njega dok virim prema satu pokraj mojeg kreveta i računam razliku. „U Ljetozemlju vrijeme ne postoji“, podsjeti me on. „No po zemaljskom vremenu, rekao bih da te nije bilo neko vrijeme. Jesi li išta saznala?“ Pomislim na kućne filmove koje sam gledala, na Rileynu verziju Šaljivog kućnog videa obitelji Bloom, zatim odmahnem glavom i slegnem remenima. „Ništa korisno. Ti?“ Nasmiješi se i preda mi svilenu vrećicu, govoreći: „Otvori i vidi.“ Potegnem vezicu, uvučem prst unutra i izvadim crni svileni konopčić na kojem se nalazi hrpa šarenih kristala vezanih tankim zlatnim prstenima. Gledam kako hvataju i reflektiraju svjetlost dok ih držim pred sobom i razmišljam kako su predivni, čak i pomalo neobični. „To je amajlija“, kaže, gledajući me pažljivo dok proučavam svaki kamen pojedinačno, svaki od njih različitog oblika, veličine i boje. „Godinama se nose i imaju čarobna svojstva zacjeljivanja, zaštite, boljitka i ravnoteže. A ova je, s obzirom na to da je napravljena za tebe, jaka na zaštiti, jer je to ono što ti treba.“ Pogledam ga, pitajući se kako mi to može pomoći. Zatim se sjetim kristala koje sam koristila da napravim protuotrov koji ga je spasio i da je doista mogao djelovati - da me Roman nije prevario i nagovorio da dodam svoju krv u smjesu. „Potpuno je unikatna, sastavljena je i osmišljena s tvojim osobnim putem na umu. Nigdje ne postoji nijedna druga poput nje. Znam da to ne rešava naš problem, no barem će pomoći.“ Skeptično pogledam tu hrpicu kamenja, ne znajući što da kažem Upravo krenem stavljati preko glave i vidjeti kako funkcionira, no on se nasmiješi i kaže: „Dopusti mi.“ Skupim svoju dugu kosu i prebacim je preko ramena, a on posegne iza mene i učvrsti malu zlatnu kopču prije nego što ju je spremio ispod moje majice da je nitko ne vidi. „Zar je to tajna?“ pitam i očekujem da će mi kristali biti hladni tvrdi uz kožu, no iznenađeno otkrijem da su ipak prilično topli i utješni. 47

×