Mirko kovač grad u zrcalu

  • 3,159 views
Uploaded on

 

  • Full Name Full Name Comment goes here.
    Are you sure you want to
    Your message goes here
    Be the first to comment
    Be the first to like this
No Downloads

Views

Total Views
3,159
On Slideshare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
1

Actions

Shares
Downloads
43
Comments
0
Likes
0

Embeds 0

No embeds

Report content

Flagged as inappropriate Flag as inappropriate
Flag as inappropriate

Select your reason for flagging this presentation as inappropriate.

Cancel
    No notes for slide

Transcript

  • 1. Djela Mirka Kovača knjiga osmaCopyright © Mirko Kovač, 2007All rights are represented by Fraktura, ZaprešićSva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bezprethodnog dopuštenja nakladnika.978-953-266-040-1 (tvrdi uvez) 978-953-266-041-8 (meki uvez)Mirko KovačGrad u zrcaluObiteljski nokturnoFrakturaKNJIŽNICA ZELINA1.Veliku kuću u L.-u, dvokatnicu od obrađenoga kamena, naslijedio je moj otac, kao najstariji ijedini od osmero djece, kojemu je njegov otac Mato u oporuci ostavio amanet da slijediobiteljsku tradiciju, kao što je i on sam nastavio poslove svojega oca, "marvenog trgovca",kako su se obično nazivali trgovci stokom; često su to bili samo nakupci i mešetari, jer jeblizina Primorja pogodovala prometu stoke, mesa, telećih koža, vune, kostrijeti itd.U kotarskim knjigama zapisano je sve što je djed Mato stekao, svaki je ugovor ovjerio unotarijatu, sve dažbine uredno plaćao, a kada sam prvi put zavirio u te knjige, bilo zemljišneili poreske, pomislio sam da je piscu ili kroničaru svaki podatak od koristi, ma koliko bio šturi sićušan, osigurava mu tlo pod nogama, premda sam pišući podrivao upravo to tlo kako bihse što više udaljio od obitelji i bilo kakva porodičnog nasljeđa, a da bih to uspio, bilo je nužnoi o svojima govoriti (hm, svojima), jer sam želio nakon toliko godina i bavljenja drugima sićimalo dublje, u tamnije odaje djetinjstva, i reći nešto o sebi, ne zato što mislim da će to nekogazanimati, nego zato što me nagon za pisanjem, a možda i samoljublje, vukao u jednorazdoblje koje sam i prije obrađivao, pokatkad ironično ili rugajući se povijesti i tradiciji, asada ću to činiti ozbiljno, s distance i iz sadašnje pozicije, kao kakav autobiograf, uza svesumnje u taj žanr, ali moram pokušati u slavu pisanja sići do dna i pokupiti slike kojih sesjećam, koje su dopirale do mene iz priča drugih, posebice očevih, pa će se tako u ovomerukopisu naći liko-5vi iz bliže i dalje obitelji; većina njih doimlje mi se kao sablasti, a netko je davno rekao, činimi se Poe, da su pisci samo oni koji se "gušaju s utvarama", a ostalo su "činovniciknjiževnosti" koji od toga posla žive.Ovaj rukopis proveo je dugo u ladici, premda sam ga htio objaviti još onda kad sam mislio daje zgotovljen, kad sam već unio posljednje ispravke i otklonio neke pogreške, čak sam utiskari izbacio dva arka, iliti šest do sedam poglavlja, a onda sam noć uoči početka tiskanja
  • 2. knjige usnio san koji je bio jasan kao vizija, a zapravo se pretočio u moru. Sanjao sam da jeknjiga izašla i da su me pozvali u tiskaru da vidim prve primjerke. Držao sam knjigu u ruci,bio sam sretan što je lijepo opremljena, ali nisam imao s kim podijeliti radost, oko mene subili samo grafički radnici, posve nepoznata lica. Oni su me promatrali i čekali da uzmemknjigu u ruke, da zavirim u nju i prolistam je, što sam i učinio, ali tada se dogodilo neštomučno, nešto što me ražalostilo i istodobno užasnulo, jer su pri listanju knjige straniceispadale i prosipale se posvuda oko mene, a radnici su se smijali i uživali u toj podvali. Uzeosam drugi primjerak, treći, četvrti i tako redom, svaki bi se od njih također raspao; u rukamasu mi ostajale samo korice kao kakvi kosturi, a jedan mi je tiskar rekao: "Napisali ste knjigukoja se osipa." Kleknuo sam na pod i pokupio par listova iz raspadnutih knjiga, htio samnaglas pročitati nekoliko redaka, ali nisam bio u stanju nijednu riječ izustiti, glas me izdao, jersam bio zaprepašten što je knjiga otisnuta na nerazumljivu pismu i nepoznatim slovima;jedino što sam razumio jest to da se na svakoj stranici ponavljalo moje ime. Skočio sam izsna, bio sam mokar od znoja i zadihan, a pod dojmom toga sna sutradan sam povukao rukopisiz tiskare, možda sam to naivno i brzopleto učinio, ali sam taj tjeskobni san protumačio kaozabranu nekog mog unutarnjeg cenzora da se knjiga objavi, jer nisam bio spreman ponovnoproživjeti sve one kušnje i traume što sam ih prošao s prethodnom knjigom, koja je bilauništena i izrezana ustari papir. Kada sam uredniku javio da povlačim knjigu iz tiska, zatražio je objašnjenje zatakvu moju odluku."Svaki pisac mora imati jedan nezavršeni rukopis na kojemu će stalno raditi i ispravljati ga,jer pisanje je intima, bludni čin, pa ću ovaj rukopis zadržati za bludničenje sljedećih godina",rekao sam.Otada je prošlo dvadesetak godina, sva su bludničenja odavno ugasla, knjiga napokonobjavljena u posve novim okolnostima, još malo dotjerana i pročišćena verzija, pa ako senetko odluči zaviriti u knjigu, ako ga bilo što potakne "na porok čitanja", moglo bi mu seučiniti da sam na ovim stranicama dao previše prostora ocu, te da on nema dovoljno svojstavaza karakterni lik, ali ja sam njega, kao i druge članove obitelji, kao i mnoge sporedne osobešto sam ih tek dotaknuo, uvodio u knjigu samo zato da bih što bolje osjenčao vlastito mjesto,a ne da bih prema njima iskazao neke posebne emocije. Već mi je dojadilo voziti seuskotračnom prugom obiteljskog vlaka, voziti se tako dugo da bih na koncu spoznao kako senisam odmaknuo od postaje na kojoj sam ušao, jer nitko od nas nema trajnoga grada, unatočtomu što se upinjemo dokazati da je baš tu gdje jesmo naše mjesto, a tako je lijepo pjevaoPierre-Jean Jouve "da smo mi tamo gdje nismo". Reći ću bez uvijanja - umorio sam se pišućirazne verzije istih zbivanja, zato sam više puta i odustajao od nekih već gotovih knjiga; to bihi sada učinio, da nisam shvatio kako sve proturječnosti mirno prihvaćam, bez ikakva žaljenja ibez nostalgije, i kako pripovijedam samo o događajima što ih se jasno sjećam, držeći se točnepostavke jednog od najboljih pripovjedača našeg vremena, toliko je slavan da se njegovo imene mora navesti, "da je naš život ono čega se sjećamo, a ne ono što smo proživjeli".Ako je ovaj klesarski posao završen, još bih na kraju dodao da sam pišući dopuštao sebi taj"luksuz s digresijama" jer me sadašnje vrijeme na to primoravalo, to prije što vraćanje staromrukopisu zahtijeva i novi pogled na nj, a uza sve, sadašnje je vrijeme toliko mučno da jevraćanje u prošlost postalo pravi užitak.72.Zaradom od prodaje stoke djed je otvorio trgovinu mješovitom robom i gostionicu u L.-u,podigao han i kupio kuću u Trebinju, udaljenom od našeg mjesta nekih osam kilometara. Savimetak i svaku paru djed je ulagao u kupnju zemljišta; postao je vlasnik četrdesetak dulumaplodne zemlje pokraj rijeke Trebišnjice, a na crnogorskoj strani kupio je veliki pojas šume ipašnjak od nekoliko hektara. Jedini je nabavio i dopremio dva velika drvena kola za
  • 3. navodnjavanje; prvih dana ljudi su se okupljali oko tih kola i promatrali njihov rad. Bila su upromjeru nekih pet metara, a široka više od pola metra, okretala su se tako što je voda padalana lopatice i punila kutije koje bi se iskrenule onda kad dosegnu najvišu točku na kolu iispraznile u napravljeno korito, a potom je voda slobodnim padom otjecala džerizom do njiva.Djedova je najveća želja bila otkupiti prekrasni gaj u L.-u, bogat svim vrstama drvećazimzelenog i listopadnog. Taj je gaj, neki su ga još nazivali zabran i lug, zasadivan i njegovanu "turskim zemanima", nekoć pripadao uglednoj obitelji Duraković iz Korijenića, koja sedolaskom Austro-Ugarske počela osipati; mnogi od njih, sposobni, marni i inteligentni,odselili su se u razne krajeve velikog imperija.Gaj je obilovao četinarskim drvećem, ponajviše jelom i smrekom, a kako se spušta premapitomini mjesta, prema rječici koja ljeti uvijek presuši, sve je više hrasta, lijeske i bjelogorice,a uza samu obalu je trava i ilovača iz koje vire žile i korijeni drveća. Ta mala rijeka Sušicaneka je vrst granice dviju različitih klima, s jedne je8strane gotovo divljina, dok je s druge zemlja rodna, snjegovi rijetkost, zime nisu previše oštre,a vinova loza, sorta vranca, dobro rada, iako su se samo dvije-tri obitelji bavilevinogradarstvom. Moj djed Mato uspio je otkupiti gaj, unatoč mnogim sudskim zavrzlamamaoko više vlasnika, a ja sam se davno zarekao da ću jednom, ako se ikad pozabavimporodičnom kronikom, ili kojom drugom formom, istraživačkom, ispovjednom..., svojrukopis započeti upravo opisom toga gaja, jer sam jednom kao dijete ondje pretrpio velikstrah.Sjenovita strana gaja zarasla je u draču, u gust splet lijeske i graba, bila je gotovo neprohodnašikara, pa su se oko toga kutka ispredale priče o davolima i vješticama. Tko god je iz familijeondje zakoračio da bi nasjekao za loženje, a grabovina je najbolje drvo za ogrjev, nešto bi muse dogodilo. Ošinula bi ga grana ili bi se porezao kosijerom, a rane su zarastale dugo i sporo;katkad su se otvarale, pa bi iz njih istjecala sukrvica i gnoj. Sjenoviti gaj sve nas je mamio, jerkušnje su privlačne, a svatko je od nas bio ratoboran, posebice s nevidljivim silama. Vele daje djed Mato poticao članove obitelji i širu rodbinu da se suoče s vragovima, ako su nastanjeniu gaju. On je govorio:"Da bi iskušao samog sebe, čovjek mora odmjeriti snagu s onim ko je gadan protivnik. A odđavola nema goreg i gadnijeg."I doista, taj je zabran bio neka vrst "obiteljske inicijacije"; i ja sam u osmoj godini gazio "bospo trnju" i pretrpio takav strah koji me nije "očeličio", kako se to vjerovalo, nego me učiniobojažljivim, tako da i danas zazirem od mraka i šume, pa i dok pišem o tome, srsi me podidukad se prisjetim što me moglo snaći tada, u osmoj godini. Neću potezati mnoge događaje kojisu se ondje zbivali, bila bi to opširna priča ili knjiga za sebe, jer je povijest toga gaja dugačka,a mislim da je netko već istražio taj "mistični kutak" i objavio stručni tekst u jednom časopisu,imao sam ga u rukama, ali sam zaboravio kako se zove. Također se ne sjećam imena autora,ali znam da sam naišao na neobične detalje kao, primjerice, opis "busa ružmarina",9jednog jedinog uzorka koji cvate i opstaje "medu grubim i divljim raslinjem, u klimi koja mune odgovara". Nisam nikad vidio taj "bus ružmarina", ali vjerujem istraživaču. Zapis okrvavom nožu koji je redovito osvitao zaboden u koru stabla divlje lijeske, možda je autorkupio baš od mojega djeda; tu sam priču znao još u ranom djetinjstvu, čuo sam je od oca, a onod svojega oca.Svatko se iz moje obitelji, uže i šire, barem jednom suočio s nekom neugodnošću u tomedijelu gaja, nitko nije prošao bez ogrebotine, a bilo je i onih s ozbiljnim ozljedama. Jednarođakinja, starija od mene četiri godine, umrla je na putu do bolnice jer ju je na uskoj utabanojstazi, koja je vodila rubom gaja, ujela zmija. Samo se tom stazom moglo doći do guste šume,do središta gaja, ali pristup i lagodan put priječile su zmije, pa je to poticalo maštu da je
  • 4. negdje u gaju, blizu jednoga kamenoga gumna, koje je pravljeno da bi na njemu "vješticebalale noću", zakopano blago, jer se vjerovalo da su zmije čuvarice blaga. To je zasigurno bilalegenda, ali je dokazano da nitko nije preživio ako ga je "ljuta otrovnica" ujela na toj stazi. Sdvojicom rođaka, jedan je bio moj vršnjak, a drugi stariji dvije godine, krenuo sam tomstazom jednog predvečerja kad smo nas trojica, kao što su to u djetinjstvu činili svi iz našihfamilija, odlučila okušati se s bilo kojom nemani ako one doista postoje, jer i mi moramopriložiti svoju priču u taj golemi zbornik u kojemu se već nagomilalo mnogo sablasnog.Nas trojica polako smo hodala stazom, tako oprezno kao da bosi gazimo po žeravici. Nanogama sam imao dugačke čarape i gumene čizmice; ta mi je obuća ulijevala sigurnost. Uruci sam držao svijeću; rečeno mi je da vještice bježe od zapaljene svijeće. U džepu sam imaošibice i češnjak koji štiti od zmija. Strecali smo na svaki šum, ali smo sretno prebrodili opasnidio staze. Predahnuli smo i sjeli na jedan kamen. Onaj stariji rođak rekao je da se moramoizuti i ohladiti noge, osušiti ih ako su znojne, to je pravilo za sretan povratak, koji je jošopasniji jer su nas zmije sada nanjušile. Naivno10sam povjerovao i izuo se ne gledajući čine li to i njih dvojica. Prevarili su me i hitro zgrabilimoju obuću; brzo su otrčali natrag. Počeo sam zapomagati, ali njih više nije bilo, umaknuli sui ostavili me samog.Drhtao sam stojeći na kamenu, bio sam obamro od straha, bojao sam se vlastitoga glasa, paviše nisam dozivao ni zapomagao. Već je i prvi mrak padao, a u šumi se počelo naglosmrkavati. Pokušao sam zapaliti svijeću, ali nisam uspio. Jednim kamenom istucao samčešnjak i namazao stopala. Sišao sam s kamena i stao na stazu; koljena su mi klecala,drhtavica me još jače spopala. Čuo bi se pokoji šum, uvijek bi gušterica šmugnula u neki grm,a jedan veliki zelembać silno me prepao jer je skočio na kamen. Tada mi se učinilo da netkodolazi iza mojih leda, ali nisam se usudio okrenuti, nego sam potrčao što sam brže mogao.Tek kada sam se našao na sigurnom, legao sam na zemlju da bih došao do daha. Krvarila sumi stopala, pa sam ih poslije danima liječio. Nitko od rodbine nije suosjećao sa mnom, svi sugovorili da sam to morao proći.*113.I moj je otac u svojoj petnaestoj godini proživio teške dane u gaju, jer je bio zašao neštodublje u šumu. S mašklinom i vojničkim ašovom u rukama otac je krenuo u potragu zablagom, a prije toga dobro je proučio tekst u časopisu Domaće ognjište iz 1906. godine, ukojemu je pisalo da su nekoć davno Grci bježali iz ovih krajeva pred kugom, a kako su bilibogati trgovci, svoje su blago zakopavali u grobovima, nisu ništa mogli ponijeti jer su bježalitrabakulima i bracerama iz primorskih mjesta, Cavtata, Gruža i drugih. Na maloj kartipriloženoj u časopisu ucrtana su mjesta gdje su obično skrivali blago, a jedno od njih bio je inepristupačni gaj iznad L.-a, gdje je "zakopano mnogo grumenja zlata". U narodu se pričaloda će se "obogatiti onaj tko pronađe grob na kojemu je kao nadgrobnik jedan kamen vas izbu-žan". Moj otac je, golobradi dječak, rekao svojoj majci Vukavi da će ga anđeo odvesti donadgrobnika, a kamen je "izbužan" stoga što su u njemu zlatnici."Ne vraćaj se bez tijeh zlatnika", rekla je njegova majka.Ni nakon šest dana otac se nije vratio, pa je krenula potraga za njim, koja se pretvorila u hajkuna đavole i vještice. Hajkači su bili naoružani kosijerima, sjekirama, noževima i lovačkimpuškama. Dok su kresali grane i krčili prolaze, kao da bijahu zaboravili na dječaka, pa sudozivali đavole i vještice, prijeteći i škrgućući zubima, kako to gomila uvijek čini pri takvim isličnim pohodima. Svatko je imao neku svoju priču ili zlokobni susret s vješticama, a oca sunaposljetku pronašli psi goniči što su ih neki od hajkača poveli. Našli su ga12
  • 5. između dva kamena u visokoj paprati, bio je iznemogao i izgladnio, po licu i rukama imao jemnogo ogrebotina, ostao je bez asova i pijuka, usta su mu bila suha i jedva je izustio nekolikoriječi. Već nakon tri dana lutanja odustao je od traganja za "izbužanim kamenom", tražio jesamo kakav mali izvor ili kamenicu sa zaostalom kišnicom, ali to nije pronašao, pa je ranojutrom pio rosu s trave i lišća, a preko dana grickao je koru grabovih mladica i pupoljke. Usvakoj pojavi vidio je vraga i neprijatelja. Ako se grana zanjiše, to je značilo da je netkoskočio s nje i vreba na putu.Djed Mato mislio je da je tada njegov sin očvrsnuo i stekao zalihe kuraži za cio život, dočimje moj otac govorio da je i ono malo hrabrosti, ako ju je nekad imao, upravo u tom gaju, hvalamilosnom Bogu, izgubio. Znao je reći podrugljivo:"Svoju sam kuraž zakopao ispod jedne divlje kruške kao Grk blago."Bog ga je podario nečim mnogo ljepšim i lakšim od bremena hrabrosti, a taj je dar samnazivao "srećom u napijanju i zemaljskim užicima". I doista, napijao se i stjecao prijateljstva,upoznao razbibrigu i veselje, kušao sve vrste pića, vozio se raznim prijevozima, osvitao unepoznatim mjestima ili noćivao kod tudinaca, novih prijatelja i braće po kapljici. Trijeznio seu čarobnim zemaljskim krajolicima, suočavao se s opasnostima, pa su mu ljudi pritjecali upomoć, spašavali ga i liječili, a jednom su ga izvukli iz čuna koji se bješe otisnuo niz Neretvu.Teturao je i zapletao jezikom, rigao i prislanjao lice uz lice supatnika ili uz neko deblo.Posrtao je u prašinu i plakao za onim što će tek izgubiti. Silazio je u svakojake jazbine, grliokurve i čašćavao ih. Lutao je i gubio se u gradovima, ali uvijek bi našao izlaz i čistinu, nekikutak "između dva kamena u visokoj paprati" da prilegne i predahne do sljedeće postaje.I često je urezivao na stabla ili kamene ploče svoje inicijale, čak i cijelo ime, neke simbolesamo njemu znane, a kad god bi tuda poslije prošao i ugledao te svoje znakove, osvrnuo seradosno i13mahnuo minulom dijelu svog života. Kada sam mu jednom rekao kako samo lude urezujuneke svoje znakove, on je uzvratio:"Znam ja to. Ali ja na svome satu mjerim vrijeme. Ondje sam već bio, tuda sam prošao, to jemoja filozofija prolaznosti."14Otac je naslijedio srebrnu tabakeru, čipkasto izvezenu ukrštanjem lijepo stiliziranih grančica,s umecima platine i zlatnim cvjetolikim aplikacijama na poklopcu; u svakom kutu po jedancvjetić, a na sredini zlatni komad s ugraviranim i kićenim monogramom njegova oca.Neka lijepa stvar, od plemenitog materijala, neobična i korisna, skupocjena i draga onome čijaje, prelazi u ruke najstarijeg muškog djeteta u času kad darodavac o tome sam odluči, anasljednik postane punoljetan. Taj je običaj star više od četiri stoljeća, uveo ga je ZuanKosazza, u XVI. stoljeću, gospodar ovih krajeva do granice s Dubrovnikom, vojnizapovjednik već s dvadeset godina, venecijanski patricij kojemu je Dubrovnik morao davatitribut u iznosu od 48 dukata godišnje. To je darivanje "s oca na sina" postalo tradicija, anosilo je simboliku stvaranja čvrste porodične jezgre kao oslonca vladarima i jamstvavladavini moćnih obitelji, ma kakva ta vladavina bila.Svečanost je imala svoja pravila. Darodavac je oblačio otmjeno ruho i sjedao na čelo stolakoji bi se postavljao na javnome mjestu, ispod duda u vrijeme zrenja njegovih plodova. Stol jebio zastrt bijelom tavajom, bogat dakonijama. Svatko je mogao svratiti i uzeti sa stola kolikogod može staviti u usta i ponijeti u rukama. Pozivali bi se uzvanici svih vjera. Zrele murveotkidale bi se i padale na bijeli zastirač. Na kraju fešte darivani bi se uzverao na stablo i počeotresti murvu sve dok sočni plodovi ne prekriju stol.15U novije vrijeme od toga običaja ostalo je malo; jedino se stol i nadalje iznosio van. Uručenjenasljednog dara odvijalo se pred općinskim ćatom, koji bi tu ceremoniju na kraju ovjerio
  • 6. muhurom. Zanemaren je običaj s plodovima murvi. Stol se više nije prekrivao bijelimstolnjakom. Svečano ruho rijetko je tko imao. Moćnih obitelji bilo je sve manje; povijest semjerila zlim godinama. Ratovi su donosili siromaštvo; čak je i Dubrovnik propadao, iako jeprofitirao ratovima zahvaljujući trgovini i švercu oružja.I moj je djed koristio nečije nedaće da bi svoj imetak uvećao. Kupio je lijepu kuću u Trebinjuod negdašnjeg trgovca Alije Resul-begovića, potomka treće loze Arslan-bega. Alija je bio nalošem glasu, nezasit kao bogataš, zavidan kad drugi ima, škrtac i nagao čovjek, planuo bi zasvaku sitnicu i lako potezao oružje; u svađama oko novca ranio je i neke iz svoje obitelji.Nakon odstupnice turskog askera i ulaska Austro-Ugarske, Alija se odmetnuo i sa svojimbaši-bozlukom, bilo ih je barem tristotinjak, napadao dobro opremljenu austrougarsku vojsku,uvijek uz poklike, uz tekbire i kelime, nanosio im gubitke, iako je naoružanje kod bašibozlukabilo slabo, obično ostraguša, jednometka puška, sablja ili dvije male puške za pojasom.Njemu se pripisuje uništenje "švapske topničke baterije u Milima", ali se nakon razgovorakod katoličkoga groblja s tadašnjim museli-mom Fejzagom Sehovićem predao, a kako je biovisoka roda, sve se poduzelo da ne dobije smrtnu kaznu, pa je odležao dvadeset godina. Poizlasku iz tamnice prodao je sva svoja imanja, čak i turbe s lijepim nadsvodenim lukom odtesanoga kamena, i u svojoj pedeset šestoj godini, s cijelom obitelji, odselio se u Tursku.Duhansku kutiju, koju je moj otac naslijedio, djed Mato dobio je od svog prijatelja MataGrbica iz Rijeke Dubrovačke u znak neke zahvalnosti o kojoj se ništa nije znalo, a iz vremenakada je Miho Martelini prodao obitelji Grbić kuću i zemljište na Rijeci. Poslije su zaredalipokloni iz ruku Grbićevih; svatko je ponešto uručio mom djedu, bilo je dvadesetak vrlolijepih, katkad neobičnih, ali i korisnih16predmeta, na svakome je bilo ugravirano ime darodavca i datum, malo ih je sačuvano jer jedjedova ostavština rasuta; još za njegova života nestao je džepni sat s lančićem, na njemu jebilo ugravirano srce probodeno strijelom, datum i ime Anna. Znali smo da se supruga MataGrbica zvala Ane; bila je lijepa i krhka ženica, prvih sedam godina braka nerotkinja, ali bit ćeda je njezino ime u krsnom listu zapisano kao Anna. Bila je rodom iz Zadra, a do udaje nijeznala naš jezik, govorila je samo talijanski. Otkad se začelo prijateljstvo dvojice imenjaka, taje krhka nježna biljčica izrodila četvero djece, sina i tri kćeri, potom se između naših obiteljito prijateljstvo produbilo i preraslo u nekoliko kumstava, vjenčanih i krsnih. Tri kćeri Mata iAne Grbić izbile su na glas kao tri najljepša stvora, o kojima je i svećenik govorio da sudarovane ovome kraju, jer Bog umije "ljepotu nagraditi ljepotom".Brodovi su ih pozdravljali s pučine; sirene su se oglašavale i zapljuskivale dom Grbica. Alisestre nisu bile sretne; šteta što o tome ne pripovijedamo.i-17Ta lijepa kuća u Trebinju, bijelo obojena dvokatnica pod ćeramidom, s doksatom i rezbarenimdrvenim stubištem koje je vodilo u gornju odaju s minderlukom na kojemu se nekoć divanilo,i nadalje se zvala Alijin čardak, premda je djed odstranio neke detalje islamsko-orijentalnegradnje, skinuo je drvene rezbarene rešetke na mušebi-cima i zamijenio ih kovanim željezom,preuredio je divanhanu i uklonio zelenilo koje je krasilo kamariju tvrdeći da je vinova lozapropala. Tu je kuću djed Mato uknjižio na ime svojega sina Blaga, ali joj je ostao udomaćeniturski naziv čardak; za mene je ta riječ imala više i gotovo nadnaravno značenje intimnogdoma podignutog iznad rijeke, "doma koji lebdi", kako sam zamišljao kule bogatog i moćnogmuslimanskog svijeta. Kada je moj djed Mato kupovao Alijinu kuću, vele da je nešto okokupnje jamčio dr. Kesler, već godinama mio gost u našem domu, te da je u neodlučnoj rucidržao pernicu umočenu u tintu i prije nego je stavio svoj potpis rekao:
  • 7. "Kupujući Alijin čardak, otkupio si i bolesti koje su se taložile u toj kući i ostale kaonasljedstvo."Blago je bio drugo dijete po redu, godinu dana mladi od mojega oca, te prvo čeljade izfamilije s visokom naobrazbom i doktorskim zvanjem. Još je bio školarac kada mu je ta kućapripala kao dar, a vele da se na svečanosti uručivanja vlasničkog lista obrecnuo na dr. Keslerai njegovo vračanje o bolestima koje ostaju u kući kao nasljedstvo."Kuća je materija, a bolest nesreća", rekao je.18Vjerojatno je već tada slutio da u toj kući neće živjeti, ali je znao da njezina prodaja uvijekmože donijeti dobru zaradu i pozamašnu svotu, jer to je bilo lijepo zdanje nekoć bogateobitelji, na dobrom mjestu i u centru varoši. Nakon odlaska Blago se javio samo jednom,kratkim pismom na talijanskom, da studira medicinu i da se jedva sjeća zavičaja, a negdjesredinom tridesetih godina njegov je čardak u Trebinju pripao mojem ocu; govorkalo se da jeto učinjeno bez ostavinske rasprave, uz mito i krivotvorenje papira i potpisa.Blago je studirao medicinu u Rimu; ondje je naišao na literaturu i ime glasovitog liječnika izXVII. stoljeća Gjura Baglivija, rodom iz Dubrovnika, i odmah ga prigrlio kao svojtu poženskoj grani. Slavni liječnik Baglivi doista je porijeklom iz Dubrovnika, od porodice Armen,po majci Vuković, a kako je rano ostao bez roditelja, posvojio ga je i posinio ugledni liječnikPier Angelo Baglivi i njegova supruga Margarita dAmato iz Leccea.Školujući se u Rimu, stric Blago razmetao se i hvalio svojom plemićkom lozom i grbom. Zatu svoju besmislenu priču pronašao je oslonac u babi, majci njegova oca, koja je bila rodomod Vukovića, ali plemkinja nikako nije mogla biti, nego samo odiva iz dobre crnogorske kuće.Stric je opisivao L., mjesto svojega rođenja, kao ljekovite toplice i raj za dubrovačkugospodu, primakao ga je gradu bliže nego što je bilo, lagao je čak i samom sebi o ljepoti togakutka, a grad u kojemu se školovao nazivao je "malim Epidaurusom". Izmišljao je, jadan, ipovjerovao u svoje izmišljotine; hvalisavac je uvijek onaj na čijoj je strani nešto manjka, pa setako i striko Blago hvalio da je njegovo rodno mjesto gotovo na samoj dalmatinskoj obali, a toje bilo daleko od stvarnih činjenica, jer gradić u kojemu je proveo djetinjstvo i učio školu nebješe ni sjena slavnog Epidaura, nego jedva varošica, turska kasaba u kojoj je ponajbolje biloono muslimansko. Ako su moji izvori vjerodostojni, onda se Blago oženio iz dobrostojećerimske obitelji pekara koja je imala lanac svojih19KNJIŽE ZELINApekarnica, uzeo ženino prezime Turchini, a zadržao svoje ime, valjda kao još jedinu sponu sasvojim pravim porijeklom.Ali nije moj stric jedini lažac iz krajeva u zaleđu Dubrovnika. Gotovo svaki učen, školovan,izobražen i darovit čovjek iz mojega kraja, izmišljao je svoje dubrovačko porijeklo, a većinaiz tih obitelji nije nikad vidjela more. Glasoviti srpski pjesnik Jovan Dučić, rodom iztrebinjskoga kraja, lažno se predstavljao kao dubrovački konte, a u Beogradu i medudiplomacijom šarmirao je dame otmjenim manirama i zaveo jednu malodobnicu u Švicarskojšapćući joj na uho svoje dubrovačke poeme. A. G. Matoš mu je, ugledavši ga s kovčezima nabeogradskom kolodvoru, 1903. godine u lice sasuo:"Vrli mladi pjesniče, gospodine moj, kad se već obrazom naslanjate na Dubrovnik, što se neprikloniste plebsu ili siromašnom puku, nego ste odmah od Pucića ili Kaboga. Ili velite, kad jelaž, neka barem bude pompozna!"Taj lirik i oštroumni kritičar, vraški zajedljiv, A. G. Matoš, jednom je napisao za slavnogakipara Ivana Meštrovića: "Prem nije iz Dubrovnika i on raguzira." Dakle, mnogi su htjelipobrati slavu Dubrovnika, čak i oni iz nevidboga, a nekmoli ljudi rođeni nadomak toga grada.Ne opravdavam strica i njegove laži, ali i mnogo veći umovi nisu tome odoljeli.
  • 8. I ja sam tek u desetoj godini kročio u Dubrovnik, premda je sva dobava robe za očevutrgovinu išla preko luke Gruž, pa smo tako posvuda imali gruške otiske i tragove, dostavnice ipečate na vrećama kave, šećera, riže i soli.Bližoj i daljoj rodbini opisivao sam more, ali s tjeskobom i strahom. Nakon mojih opisa nitkoviše nije imao želju putovati malim vlakom da bi doživio nešto od one mistike koju sam nanjih prenosio. Uvijek sam o moru pričao tiho, kao o nekom živom stvoru koji me sluša i bdijenad mojim riječima. Rođacima sam pokatkad govorio da je more mahnit stvor, hukće i puše, aonda bjesni i počne tući u hridi, propinje se kao da nešto grabi i melje u nekom svom20vrtlogu. Rekao sam da je proždrljivo, da su u njegovoj utrobi nestajali mali otoci, crkve,brodovi, gatovi s kojih se odlazilo u svijet, čak i gradići. Tko god zastane i prvi put promatrato veliko gibajuće tijelo, uvijek pomisli da je jednom već bio na istome mjestu i sve to vidio.Rođaci su se divili mojim pričama."Bože, kako nam sve dočara i kako mu vjerujemo."Neuki i prosti okupljali su se oko mene, naćulili bi uši, a netko bi se uvijek našao da uzvikne:"Eno, onaj tamo pripovijeda o moru. Trčite i slušajte!" *216.Vragolan slučaj bio mi je čest suputnik; ugovarao je pokatkad neobične susrete; čak i takve dajoš i danas dvojim jesu li bili zbiljski ili nadnaravni. Taj vražič poticao je kolebanja mnogihod nas koji smo se toliko puta upleli u čudne događaje. Možda u ovom poglavlju ima nešto odtih kolebanja.Doputovao sam u Dubrovnik svojim autom i odsjeo u hotelu Excelsior. Ondje sam se uvijekdobro osjećao i zbog domaćina, direktora hotela, ljubaznog i otmjenog gospodina koji je širioprisnost i umio svakome prirediti dobrodošlicu. I s osobljem sam bio u srdačnim odnosima, snekima čak u prisnim. Kad god bih uzimao ili vraćao ključ, zadržao bih se kratko na recepcijii porazgovarao, ponajčešće o neobičnim pojavama, a svatko je imao neki takav doživljaj iželio mi ga predočiti. Tada sam još vjerovao da svako biće i svaka stvar žele biti opisani i ućiu pripovijest; to je iskonska potreba. A ja sam onaj čija je dužnost pamtiti zgode tude i svoje,zapisivati ih ili prepustiti pripovjedačima.Troškovi mog boravka u tako luksuznom hotelu išli su na račun producenta; pripremali smojedan ozbiljan i ambiciozan filmski projekt. Stigao sam tjedan dana prije redatelja i njegoveasistentice. Producentu sam najavio da moram kopkati u arhivu Povijesnog muzeja, te da mije potrebno nekoliko dana bez ostalih članova ekipe, kako bih to na miru obavio i složio diograde za scenarij. Naravno, bila je to laž, ali producent se suglasio sa mnom, otvorio mi putninalog i račun za sve hotelske troškove, a zapravo sam imao22ugovoren spoj s erotskom vragolicom Andreom Music, koja je stigla iz Trsta. Volio sam tucuru, tu živu žeravicu, kako sam joj tepao, tu dražesnu bludnicu, tako putenu, tako pohotnu,maštovitu i nezasi-tu. Studirala je slavistiku u Beogradu, majka joj je slavenske krvi, iz DonjeFurlanije. Imali smo nekoliko čudesnih avantura u Srbiji, te i jednu orgiju sa svećenicima umanastiru Ziča. Ta orgija nije za pripovijest.I dok smo se grlili i ljubakali u holu ili za šankom bara, njuškajući se i najavljujući onimsladostrasnim unjkanjem kroz nosnice bijeg u sobu, u hotel su počeli pristizati gosti, mahomstarija gospoda i manji broj dama, s urednim frizurama."Mora da je neko natjecanje u bridžu", rekla je Andrea.Ali ubrzo smo doznali od barmena da se u hotelu održava znanstveni skup s temom: Za iprotiv alternativne medicine. Ta "invazija bjeloglavih", kako su recepcionari nazivali sijedeglave sudionika simpozija, potrajala je do navečer, onim tempom kako su pristizali avioni uzračnu luku Cilipi.
  • 9. Mi smo nekoliko sati proveli na jednoj terasi, bilo je ugodno i toplo, iako se kasna jesen većbližila zimskom pragu. Potom smo sjedili na visokim stolcima uza šank i promatrali vrevu uholu, te svakovrsne tipove, a po načinu odijevanja, hodu i držanju odgonetali njihove živote ikaraktere."Onaj što nervozno grize lulu", rekla bi Andrea, "bio je rogonja cijelog života. Žena mu jenabijala rogove, varala ga je s njegovim prijateljima."Mnogo smo zgoda i sudbina nanizali, a onda sam i ja upleo svoju porodičnu priču i rekaoAndrei kako imam špurijus da je sve utanačeno za susret s mojim stricem kojega nikad nisamvidio, te da će se pojaviti na ovom simpoziju i zasigurno govoriti o Bagliviju i njegovojmetodi liječenja glazbom i plesom tarantelom od ujeda otrovnog pauka. Počeli smo vrebatigospodina koji bi mogao imati oko sedamdeset šest godina, crnoputog, s kukastim nosom inalik23na mojega oca, a kad bismo na takva muškarca naišli onda bismo pred njim glasno izgovaralistričevo ime. To nas je zabavljalo; baš smo se zgodno benavili i slatko smijali, premda nijebilo nikakva učinka od tih zazivanja.Navečer smo izašli u tavernu, htjeli smo večerati, ali stolovi su bili zauzeti. To je lijepataverna u posebnoj staroj kamenoj kući odvojenoj od hotela. Bilo nam je stalo da tuprovedemo večer, pa smo stajali kod ulaznih vrata i promatrali goste nadajući se da će netkootići, ali vraga, bili su to bjeloglavci koji su zasjeli i koji nisu imali drugih prohtjeva osimuživanja u jelu. Mi smo gledali kako se oblizuju i nazdravljaju jedni drugima na raznimjezicima. Prišao nam je uglađeni maitre, moj znanac, i rekao da ne vjeruje da će netko uskoroustati, a onda nam je preporučio hotelski restoran. Ignorirali smo njegovu preporuku, nismokanili natrag, pa smo i dalje stajali na ulazu. Toga časa začuli smo jedan glas, netko je viknuoglasnije nego što je uobičajeno, a potom smo ugledali gospodina za stolom u kutu, mahaonam je da pridemo. Bio je u društvu s kolegom; još su objedovali otpijajući povremenogutljaje vina. Obojica su ispod podbradaka imala zadjenute ubruse; mogli su biti vršnjaci udobi od sedamdesetak godina. Maitre nas je otpratio do stola. Gospodin je rekao natalijanskom:"Ako vam odgovara, ovdje su slobodna dva mjesta."Sjeli smo uz one napadno uljudne naklone i osmijehe. Andrea je izustila nekoliko ljubaznihriječi; oni su to primili kao nešto posve normalno.Na stolu, između njih dvojice, gotovo na rubu, stajala je podeblja knjiga. Kopkala me taknjiga; bio sam siguran da je to Opera omnia Gjure Baglivija. Dolazio sam u napast okrenutije i pogledati naslovnu stranu, ali posezanje za tuđom stvari ispalo bi neuljudno. U jednomtrenutku ulovio sam pogled onoga gospodina koji nam je mahnuo; zadržao ga je na menikratko, ali znatiželjno, kao da se nečega prisjetio ili me negdje već vidio. Pomislio sam da meto stric24gleda odnekud iz tame prošlosti, očima nekog svog medija, jer sam već bio odustao od teluckaste ideje da bi se stric mogao sada pojaviti, na simpoziju o alternativnoj medicini, te dasam upravo ja određen za taj susret. O, prošlo je više od pedeset osam godina otkako je otišao,a da se još nikad nije javio, a sve što sam u djetinjstvu slušao bilo je nepouzdano i čestosvedeno do banalnih krajnosti da je "bogat", "propao", ili pak takvih besmislica kao što je bilaona koja je kolala u ratnom razdoblju, da je bio osobni Mussolinijev liječnik i da se zbog togane smije vratiti.Posve slučajno i davno, još onda kad nije bilo nikakve naznake da bih mogao pisati neku vrstobiteljske kronike ili kakve "duhovne biografije", dopao mi je ruku jedan zapis objavljen učasopisu La Voće u kojemu dramatičar Paolo Turchini piše o svojemu ocu "plemenitog roda,s granice svjetova, potomku slavnog Dubrovčanina Baglivija, medicinara koji mu je bio
  • 10. uzorom", pa ga je tako njegov otac, glasoviti liječnik Blago Turchini, koji je ženidbom uzeoprezime njegove majke, povezao sa slavnom Raguzom. To je bilo dovoljno da me potakne naovakvu verziju, te da iz Turchinijeva "raguziranja" sačinim svoju storiju, ma koliko bila naštetu moje familije. Uostalom, nema se više tko srditi; cijela je rodbina, uža i šira, poumirala,a od mladih nitko i nije znao da je u našoj obitelji postojala takva svojta i takva sudbina.Nakon objeda dvojica kolega još su kratko ostala za stolom, tek toliko da bi ispili ostatak vinau čašama. Na kraju smo se ljubazno pozdravili; Andrea je izustila još nekoliko riječi zahvale.Nisam uspio vidjeti koja je knjiga bila na stolu. I mi smo ubrzo napustili tavernu; večera jebila ukusna: prstaci na buzaru i škarpina dobro spremljena u pećnici, s krumpirimaprošaranim krakovima lignji. Popili smo bocu vina; oboje smo bili omamljeni.Ako je u ovom poglavlju bilo kakvih zgodnih podudarnosti, ako se bilo što dodirnulo izrazličitih svjetova, ako je vražić-slučaj pokušao štogod namjestiti ili možda svoju visostučiniti privlačnom, kako25bi nam spočitnuo da smo svi mi ovisnici u igri slučaja, onda nije na odmet da svako stvorenje,a ne samo pripovjedači, istakne na početku svoje priče kako je vragolan slučaj naš čestsuputnik koji pokatkad ugovara neobične susrete i čini nas kolebljivim ili nam zamagli tankunit između zbiljskog i nadnaravnog. S tim oprezom započeo sam ovo poglavlje.Pa ipak sam na kraju napravio jednu ludost: zamolio sam lijepu damu s recepcije da midopusti pogledati knjigu gostiju. Tragao sam za jednim imenom. Ali među gostima nisamnaišao na ime Blago Turchini.267.Mislim da je u našoj porodici, bližoj i daljoj, uvijek bilo incesta. Kad god se pričalo o lozi iporijeklu, okupljali bismo se oko starijih, a vele da je ponajbolji pripovjedač bio djed Mato; onjemu sam mnogo slušao i upijao te priče što su ih drugi prenosili. Jedan djedov kožuh stajaoje u šifonjeru četrdeset godina, a kada su ga iznijeli na sunce, raspao se.Treći njegov sin, moj stric Nikola, kojega također ne pamtim, došao je na svijet godinu danaposlije Blaga, a nakon njega uslijedile su četiri kćeri; osmo i najmlađe dijete bilo je muško,odraslo je bez oca jer je djed Mato interniran u Austriju, baš negdje u to vrijeme kad je dijetezačeto, premda su kolale zlobne glasine da je kopile i da mu je majka zgriješila s jednimgobavim djeverom. U Nikolu su još u djetinjstvu polagali obiteljske nade, a da nitko nije znaozašto, jer se vjerovalo da iz te vragolaste dječje prirode mora izaći nešto posebno i drukčije,ali on ih je sve iznevjerio, nije htio nastaviti školovanje i ubrzo se pročuo po nevaljalstvima ikrađama, bio je brz na nožu, a već kao maloljetnik sukobio se sa zakonom. Djed Mato lišio gaje nasljedstva:"Neće moju muku proćerdati neka nesreća i hrsuz, neće dobiti ni crno iza nokta. Više ga nemau testamentu, a ni u mojem srcu."Nikola je mlad odjezdio u svijet. Njegova mati Vukava dugo je patila za njim, sve do mojegavremena; mnogo sam puta držao njezinu ruku dok plače, i čuli smo je kad se budi noću i jecana prozoru; sanjala bi ga kako dolazi. Pet ili šest godina nakon odlaska27pisao je iz Amerike, savezna država Illinois, Chicago, ali kratko i hladno, tek da bi zahvaliošto je bio lišen nasljedstva, "uslugu mi je učinio otac što me razbaštinio, jer treba bježati izzemalja u kojima je bijeda jedino sigurno nasljedstvo." Opisao je što sve ima i kakvimbogatstvom raspolaže. Poslao je fotografiju na kojoj se vidio mladić u prugastom odijelu, srupčićem u malom džepu, sa šeširom na glavi i bijelim šimi-cipelama kakve su obično nosiligangsteri u filmovima. Imao je tanke uredne brčiće i veliki prsten na ruci, a u pozadini sevidjela dvokatnica i najnoviji model cadillaca. To pismo, adresa i fotka čuvani su u škrinji, ukutiji od tankog lima na kojoj je pisalo Butter cookies, tu je bila još jedna fotografija
  • 11. trogodišnjeg dječačića u zagrljaju svoje majke Vukave, te i svjedodžba o završenoj osnovnojškoli s odličnim uspjehom i jedinicom iz vladanja - i to je sve što je ostalo od strica i sve štose o njemu znalo, premda mu je u teškim poslijeratnim danima bijede i gladi pisala bakaVukava moleći ga da pošalje barem paket stare robe, ali od njega ništa nije stizalo, niodgovora ni potpore. Tražili smo ga i nakon Drugog svjetskog rata, uz pomoć i obećanja ljudiiz našega kraja koji su bili u novoj jugoslavenskoj diplomaciji, te i preko Crvenoga križa;nitko nije uspio bilo što o njemu saznati, pa je sve to samo podjarilo priče da je "završio naasfaltu kao gangster".Djed Mato je često krivio samog sebe što mu je nadjenuo ime Nikola, jer je to ime nosio našdavni predak, vjerojatno i osnivač loze, opak čovjek onoga vremena, čuven po razbojstvima ipljačkama. Neke djedove misli i dandanas se prepričavaju, pa i ta da u porodičnom krvotokuuvijek kolaju zle strasti, a mogu se pritajiti i probuditi nakon stoljeća, u petom-šestomkoljenu."Djeci valja nadijevati imena samo onih koji se pamte po dobru", tako je govorio.Malo sam znao o vlastitim korijenima, a kad god sam želio nešto više saznati, otac bi meodvraćao uvijek istim riječima:28"Svaka je priča o porijeklu na tankim nogama ako nije zapisana u knjige."O svom porijeklu ne bih znao ni ovoliko da mi nije, negdje u prvoj polovini osamdesetihgodina, točnije 1984., jedan ljetopisac i arhivar doturio papir istrgnut iz nekog starogagodišnjaka u kojemu se spominje moja familija, ne cijelo bratstvo, nego samo taj ogranak izmjesta L.-a. U tom spisu stoji, a da o njegovoj vjerodostojnosti ništa ne znam, kako mojaporodica vuče korijene iz jednog ogranka glasovite obitelji "dubrovačkih trovača". Ne bih htioda ispadne kako kopkam i čeprkam po buništu porijekla, ili pak "ra-guziram", a ovamo serugam skorojevićima iz zaleđa i pišem o njima s podsmijehom, ali taj mi je podatak doturen,pa već tako ima draž činjenice koju bi svatko vičan pisanju rado unio u svoju knjigu, pa čak ikad je ponešto od unesenog proturječno i nedokazivo, jer dobar pisac više se cijeni "po onomešto lebdi u njegovu djelu, nego po onome što je dohvatljivo". Pa i pored toga, ove bihčinjenice, ma koliko bile zgodne i poticajne, vjerojatno odbacio, ali me očarao podatak,svejedno je li istinit, da je neki moj predak, mogući predak, ubrizgao u korijen svoje lozebarem koju kap otrova.Kada sam doživio prve osude svojih književnih uradaka, gotovo svaki ideolog koji se baviomojim pisanjem, svaki kritičar-najamnik, udarao je teškim maljem po knjizi i autoru, i svakiod njih na isti način govorio kako ta "literatura truje", a takve "pisce-trovače treba u korijenusasjeći". Da sam tada znao podatak o porijeklu, o tome da vučem barem jednu žilu od "lozetrovača", vjerojatno bih lakše podnio te objede i veselo ih komentirao. Isto tako, mislim da bii moj stric Blago, da je nešto znao o svemu tome, radije prigrlio trovače i njihovevenecijanske korijene nego Dubrovčanina Baglivi-ja, kad se već sramio onoga što je doistanjegovo i dičio onim što je tude.29Ljetopisac i arhivar, čovjek s kojim sam se poslije zbližio, čim je naišao na taj izvor, odmah jepočeo istraživati "trovače i otrove" i o tome ponešto zapisao. Oni se spominju još u prvojpolovini XV. stoljeća, pristigli su iz Venecije i ostali u Dubrovniku prenoseći svoje umijeće skoljena na koljeno. Razvijali su ljekarne i pomagali bolesnima, ali su i u sljedećimrazdobljima, uza sve zasluge s ljekarijama, radili za vlast i Senat, "kao ljupci i domoljupcisvoje Republike", trujući protivnike na koje bi im Vijeće umoljenib ukazalo. Tako su stjecaliplemićke titule i čuvali tajnu pripravljanja otrova, skupo su ga prodavali "za suho zlato", aline ubojicama, nego kneževima, agama i pašama, uvijek preko povjerljivih ljudi. Ljetopisacveli da su otrovi čuvani u specijalnom sanduku (cassonetto), pod tri ključa: jedan ključ držaoje knez, drugi je stajao kod rizničara i prokuratora sv. Marije, a treći kod državnog tajnika.
  • 12. Trovači se prvi put javljaju na molbu plemstva, kneza i Senata kako bi "otrovali zmijuotrovnicu", hercegovačkog i bosanskog velikaša Radoslava Pavlovića, koji je zaprijetio da ćeponovno osvojiti onaj dio Konavala što ga je Republika upravo od njega kupila. Nisu uspjeliotrovati toga drskog, opreznog i osornog velikaša, iako su stigli u njegove dvore u Trebinju,jer on je jednog od njih pridobio i stavio u svoju službu, a kao nagradu za odanost dodijeliomu plodno zemljište pokraj Trebišnjice i pitomu župu sa sjedištem u L.-u. Od toga otpadnikapotječe moj predak Nikola, o njemu postoje usmene predaje, vjerojatno jedine koje se nisumijenjale, jer svakome potomku bila je čast što je imao takvu žlicu na obiteljskom stablu.Četiri je puta za života mijenjao vjeru; bilo mu je svejedno je li pravoslavni ili katolik, ali vrlobitno da je kršćanin. Prvi mlin na Trebišnjici bio je njegov. Dvoje djece oduzeli su mu Turci iodveli u Carigrad, ali njega nisu mogli natjerati da se poturči. Sultanov pisar unio je u tefterpodatak sačuvan u dubrovačkom arhivu da je taj opaki kaurin zaslužio smrt, kaznu ili slavu, teda mu nitko ništa ne može; okretan je i vješt, brz i prijek. Ženio se dva puta; obje je30žene sahranio. Imao je četrnaestero djece i doživio duboku starost. Legao je pokraj ognjišta,pokrio se dekom od kostrijeti i umro.Ovu sam knjigu započeo kao obiteljsku kroniku, ne znam je li to i ostala, ali sam je više putaprekidao i odlagao, bježao od nje i vraćao joj se, a u svim selidbama nosio te papiriće ibilješke kao da su kakve dragocjenosti, gubio ih u čudnim okolnostima i nalazio ih namisteriozan način. Možda je sada, upravo danas, kucnuo čas da rukopis uredim i sve njegoverukavce, ma kako razgranati bili, ulijem u jedan tok. Dobro je da se pripovijest protegnula svedo naših dana; umijeće i jest u tome da se vrijeme sažme, da sve postane tek jedan hip, kakoje i zapisano u slavnim knjigama: sve su naše godine jedan tren. Mnogo je slika potisnuto,pokatkad ih čupamo iz tame, pa i nama koji smo bistroumni uvijek ostane ponešto nejasno.Ako su slike nestale ili su zaključane u vremenu, onda ćemo naći odraz izgubljenog, kao ujednom zrcalu o kojemu kanim nešto reći u nekom od sljedećih poglavlja.318.Moj je otac pohađao Srednju šumarsku školu, istina kratko, jer ga je omeo Prvi svjetski rat,što mu je dobro došlo i spasilo ga očeva gnjeva, jer da je djed Mato saznao da ga je njegov siniznevjerio, njegov prvijenac i miljenik, i samovoljno preinačio odluku autoriteta, svojega oca,o školi koju mu je plaćao, zasigurno bi se loše proveo u oporuci na kojoj je taj poduzetni iugledni trgovac stalno radio, dopunjavao je i mijenjao; jedna ga je ljutnja mogla rasrditi tolikoda poništi testament i liši nasljedstva one koji ne poštuju njegovu volju. On je najstarijeg sina,mojega oca, poslao u Beograd, u Trgovačku školu, jer je bio uvjeren da se nigdje drugdje, čakni u Turskoj, ne može tako dobro naučiti trgovačka vještina kao u Srbiji, a dobro je znao da ješkolovan trgovac, ekonomski obučen, na većoj cijeni od samoukog. Ta škola bila je istodobnoneka vrst jamstva da nasljednik nema kamo osim za trgovinom, a uza sve, naučit će kako serazgranavaju poslovi i oplođuje imetak; škola će potaknuti ambicije da ne ostane sitni trgovaci seoski krčmar, nego da se razvije u grosista, da se proširi i na druge grane, građevinske ifinancijske.Otac intimno nije želio nastaviti obiteljsku tradiciju, pa je uz pomoć jednog daljeg rođaka,državnog činovnika, već na polugodištu napustio Trgovačku školu i upisao Srednju šumarsku,jer je bio nasljednik velikog pojasa šuma i htio se baviti izvozom drvne grade i drva za ogrjev,a sam se više puta uvjerio da su poslovi s drvetom unosni. Nije se slagao sa svojim ocem danajstarije muško dijete32slijedi očev zanat, ma kakav zanat bio, od kovačkog i potkivačkog, do zidarskog ili kojegdrugog, pa čak i onoga koji nije bio bogzna kako privlačan, poput škopljenja krmača, jer jetako najstariji sin kažnjen i zakinut od rođenja, ograničen mu je izbor, dok se mlađi od njega
  • 13. mogu razvijati kako sami žele. Sto bi netko morao ostati škopac ili krčmar samo da bi slijedioobiteljsku tradiciju?Taj je svjetski rat bio raskid s jednom epohom, otac ga je tumačio onom uobičajenom frazom"kao nužno zlo", jer su kosti starog imperija već bile zahrđale, moralo se jedno raspasti da bidrugo nastalo. Rado sam slušao očeve priče o ratu, bile su sočne, s nevjerojatnim obratima, aponajbolje onda kad ih je pričao drugima ne znajući da ga slušam šćućuren u kakvu skrovištu.Najviše sam uživao u lascivnim pričama; jednom nisam uspio obuzdati smijeh, pa sam sezagrcnuo i odao svoje skrovište. Otac je imao običaj reći da je "mačjim hodom i psećimnjuhom" izbjegao rat, koji mu je stalno ostajao negdje za petama; to je vrijeme koje pamti kao"hod kroz minska polja". I uvijek je bio izvidnica, jer je gledao kuda će i kamo umaći a da ganitko ne zaustavi. Njegove priče bile su zabavne kad god je imao više slušatelja, obično ukupeu vlaka ili za kavanskim stolom.Sjećam se kad je u vlaku dugo razglabao đacima na ekskurziji kako je u ratu važno imativelike uši "da bi imao što naćuliti" i oslušnuti s koje strane dolazi nevolja i kuda treba bježati.Onda bi počeo micati svojim velikim ušima i pred djecom praviti budalu od sebe, ali tko odnas nije takvo što učinio više puta da bi zabavio djecu. Kad je otac uvidio da njegovakreveljenja postižu cilj, počeo je pretjerivati i hvaliti se da umije "mahati ušima kako bi letiobježeći od rata". Djeca su se sve više okupljala oko njega, a oni slobodniji i nemirnijidječačići opipavali su mu i provjeravali uši. On je to dopuštao, čak se naginjao i nudio ihstidljivim djevojčicama."Hajde, pipni. Uhvati slobodno, nije opasno, ne ujeda. To je ljudsko uho koje se svaštanaslušalo u životu."33Kroz te svoje šale i prividne budalaštine otac je uvijek slao neke poruke; nije se benavio tektako, iz užitka, nego je imao potrebu na svoj način reći nešto bitno i ozbiljno. Rodoljubninastavnici zamjerali su mu što djeci kudi rat, a oni ih poučavaju da samo "slobodarski narodiratuju".Istina, otac je bio zabavan, sada je lako o tome pisati, ali zamislite kako mi je bilo udjetinjstvu, koliko smo majka i ja propatili i suza prolili zbog te neodgovorne obiteljske glave,koliko smo puta legli gladni zbog njegove rastrošnosti. Možda bih i ja bio takav, ali moja jesreća što nisam obiteljski čovjek, nemam djece, sva je moja bliža rodbina poumirala, a osobakoja živi sa mnom, moja nevjenčana supruga, ista je kao i ja, nema nikoga, čvrsto su nasspojile različite samoće, a vjenčali se nismo zbog uroka, da ne propadne ono što je samo posebi čvrsto. Brak pred Bogom ili matičarem, svejedno, podriva brak, nosi neke naslijeđene,tzv. prirodne obaveze, kao što su djeca, a mi to nismo htjeli jer smo znali da nemamo pravounesrećiti neka bića za koja smo odgovorni. I nismo htjeli pred drugima zaricati se i zaklinjatina vjernost "u dobru i zlu", kad je medu nama sve to već postojalo; bili smo odani jednodrugome, na osnovi toga smo se i spojili, a u sretnoj dugogodišnjoj izvanbračnoj zajednici svesmo vrline samo produbili. I tko je taj Bog, tko je taj svećenik, tko je taj matičar da im sepovjeravamo ili dajemo obećanja za ono što već ispunjavamo. Pa, recite!Zamislite da sam morao uzdržavati obitelj, školovati djecu, pa kako bih to sve izdržao ipodnio i bih li uopće mogao išta za njih učiniti pišući knjige, ovakve kakve pišem, jer drukčijene umijem, a bogami to i nisu knjige, nego samo "moji gusti", a gusti se ne prodaju, od njihživi samo jedno, u mojem slučaju dvoje, često na rubu poraza. S vlastitim porazima još semožemo nositi, ali nema veće boli nego vidjeti poraženu djecu.Ne smijem huliti i mogu zahvaliti ocu, jer on mi je omogućio bijeg od onoga što nisam ustanju definirati, od one kuće iz djetinj-34stva i trgovine krcate svakovrsnim bojazni ma što mi ih je ostavio u nasljeđe. I sada imamzalihe mnogih strahova, alkohol mi ne godi, moje tijelo ne prima nikakve narkotike, možda i
  • 14. nemam mnogo poroka. Doduše, nekoć sam umio dobar dio vremena tratiti u društvu bohema,mojih kolega pisaca, glumaca s kojima sam prijateljevao, slikara, filmaša i onih koji su semotali oko filma, ali nikad nisam pio, ili sam pio umjereno, a samo sam jednu godinu danapušio tompus-cigare, više iz poze nego iz potrebe; mogao sam bez njih, a mogao sam i bezsvega drugog, bez svega osim pisanja za "svoje gusti" i dragu osobu uza se, te i za nekolikoprijatelja koje volim. Ono što sam zarađivao kao filmski scenarist i televizijski pisac bilo jedovoljno za mene, za human i udoban život, a da sam to dijelio s obitelji, svi bismo biligladni.359.Dvije godine nakon odlaska iz Beograda otac je proveo u bijegu; rat ga je toliko izbezumio danije znao kamo će i na koju stranu, jedino je slijedio svoj instinkt da se mora skrivati i ostatineprimijećen eda bi preživio i vratio se u svoj kraj. Boravio je u Grčkoj dva mjeseca, ali to jerazdoblje o kojemu je malokad govorio, jer je ondje zaradio veliki ožiljak ispod lijevelopatice, a ako bi netko zapitao o tome rezu na leđima, samo bi se natmurio i postao osoran irazdražljiv, a često je znao zajedljivo uzvratiti:"Virim li ja u tvoje intimne dijelove?"Meni je jednom rekao, stajali smo pokraj tezge i trijebili trulo voće, da je taj ožiljak pravedan;samo je to rekao, pa i to malo i tako oskudno nešto je značilo, jer je otac pokazao da imastvari i događaja o kojima umije trezveno, zato i nisam navaljivao da mi o tome potankopripovijeda; ćutio sam da ga taj ožiljak boli. Svatko od nas skriva neke svoje boli, malo se tkodo kraja otvara.Nakon Grčke najviše vremena proveo je u Albaniji, i to u Skadru, u kući katolika Albanaca,vrijednih ljudi koji su se bavili ribolovom i izvozom ukljeve u Italiju. Bila je to mnogobrojnaobitelj, njih še-snaestero, a dvoje ukućana sasvim je dobro govorilo crnogorski jezik, što jeocu olakšalo boravak u toj kući. Primili su ga srdačno, ostao je kod njih dulje nego što jeplanirao; prvih tjedana liječili su mu ranu koja se bila zagnojila, pa je padao u vatru igroznicu. Neke trave iz Skadarskog jezera pokazale su se ljekovitima. Svi muškarci iz tevelike obitelji, negdje od listopada do ožujka provodili su dane36i noći na jezeru loveći ukljevu, dok su ostale ribe, jegulje, pastrve, krapove, skakavice, svrage,skobalje, kljenove i dr., mogli loviti cijele godine.Otac je, da bi zaradio za stan i hranu, prodavao ribu na pazaru, naučio je stotinjak albanskihriječi i brojeva, bio je vješt kao prodavač, vraćao se kući uvijek s praznim košarama, tako damu je gazda jednom rekao kako su željni ribe otkad je on došao, jer sve prodade. Nikad improdaja nije išla tako dobro kao tada kad je moj otac iznosio ribu na tržnicu, pa je njegovgazda povjerovao da je otac "talične ruke", čak je pravio i neke svoje probe i u nekolikonavrata slao druge na pazar umjesto oca, ali oni nisu uspjeli ni polovinu prodati. Zahvaljujućipraznovjerju svojih gazda, moj je otac produljio boravak u Skadru, a onda su mu predlagali daga ožene i zadrže, što je odbio. Na koncu, to se pretvorilo u očevu moru, nisu mu dopuštali daode, prijetili su mu i otvoreno rekli da će otići onda kad oni odluče. Postao je zatočenik, a nijepomagalo ni kad ne bi uspio prodati, jer su vjerovali da sabotira kako bi ga otpustili. Pokušaoje pobjeći, ali su ga ulovili i držali zatvorena u trapu više od mjesec dana, sve dok nijeponovno prihvatio posao i obećao da više neće bježati.Napokon je, pri kraju rata, otac stigao na Cetinje, gdje je ostao gotovo dva mjeseca, a kanio jesamo prenoćiti. Bio je prihvaćen kao da je odrastao u tome gradu, a neki Martinović, kadetPodoficirske škole na Cetinju, bio mu je kao brat, kod njega je stanovao i jeo, iako je vladalaoskudica; njegovi roditelji prihvatili su mojega oca kao svojtu, a uza sve, pronašli su i vezu zasrodstvo, jer su obje familije vukle žensku lozu od Vukovića, pa sam i ja tu svoju prababupotezao dok sam prijateljevao u Beogradu s braćom Martinović. Crna Gora, "slavna robinja
  • 15. mitova", kako ju je nazivao jedan crnogorski pjesnik pod čijim sam utjecajem pisao poezijuod koje nije ostalo ni stiha vrijednog, privlačila me kao i oca, sve dok se nismo, 1948. godine,preselili u grad N., u Crnoj Gori, gdje je otac dobio37službu kao niži činovnik u Šumskom gazdinstvu. Otada sam maštao kako što prije pobjeći iztoga grada "s hladnim zimama i surovim ljudima", kako je zapisano u jednoj kronici, a bogmesam to i na svojoj koži iskusio.Ali, da se vratim očevu povratku u svoj kraj; stigao je pješice, bio je kolovoz, još su ponegdjeaustrougarske trupe u povlačenju pružale otpor, ali u L.-u je bilo mirno, vojske su protutnjile,borbe su vodene podalje, u zaleđu Primorja, ne više onako žestoke kao prijašnjih godina, negose činilo da umorni ratnici, jedni i drugi, samo otalja-vaju posao. Istina, neke su satnijeoslobodilačke vojske još vršljale po selima; bilo je pljački i silovanja, bilo je odmazda, amnoge zgrade, nekoć javne ustanove, poput žandarmerijske stanice, bile su spaljene.Nekolicinu ljudi iz L.-a, odanih Austro-Ugarskoj, zapravo onih koji se nisu odmah i lakoodrekli onoga što su bili do jučer, odveli su u Trebinje, a neke je zadesio i prijeki sud,ponajprije one koji su osumnjičeni kao austrijski doušnici, a medu njima je nedužan stradao ijedan naš dalji rođak, kotarski pristav, miran i tih čovjek, strijeljan je i ostavljen na cesti jer sevodiču uhićenika nije sviđao njegov hod, zaostajao je i usporavao ostale.Otac je više sati pješačio "austrijskom džadom", kako se zvala stara cesta, pokatkad je silazios ceste i prečacem sjekao zavoje i krivine, da bi u predvečerje stigao na uzvisinu odakle sevidjela pitoma župa, njegov rodni kraj, rijeka i bujno raslinje, vitki čempresi u daljini premagradu i guste krošnje starih jablanova blizu groblja, a bijela cesta pratila je riječni tok. Dugo jepromatrao taj krajolik i svoj omiljeni pejzaž, bio je uznemiren i tiho je izustio nekoliko riječi uslavu svojega lijepoga kraja. Nije mu se žurilo, štoviše, odgađao je dolazak za dana, pa je sjeokod jednog stećka, to je bilo njegovo omiljeno odmorište; kao dijete popeo bi se na stećak idozivao majku i jednu sestricu koja je umrla na njegovim rukama kad je imala godinu dana, aon je imao pet godina. Mnogo je puta pripovijedao o tome kako je to dijete umiralo i kako jegrabilo zrak, kao38da je željelo udahnuti život, ali to ne ide tako, pa je odustalo s uzdasima i sklopilo oči.Sada je bio naslonjen na taj stećak, gledao je krovove kuća, crkvene zvonike i minaretedžamija. Austrijske građevine bile su bez krovova, stršili su sablasni goli zidovi, djelomičnocrni. Šest lijepih kuća u L.-u, nekoć pravljenih za oficire austrijske vojske, starješinepograničnih straža, desetak kilometara odatle bile su karaule i granica s Crnom Gorom, bješetakođer spaljeno. Zar se nisu mogla ta lijepa zdanja sačuvati za domaće ljude koji bi ihotkupili na dražbi? Ali ne, rat je sam po sebi iracionalan, pa kako bi imao bilo što razumno.Stradale su ljepše i vrednije građevine od ovih u L.-u, jer su ih gradile mrske ruke, jer su unjima živjeli nepoželjni ljudi; uništavane su u ime odmazde, omiljene ratne discipline u kojuje utkana strast. Rat je zbir loših strasti.Cijelim putem oca su pratili strvinari, graktali su i kružili, slijetali na nadute životinjske lešinečupajući kljunovima komade mesa. Posvuda se širio težak zadah strvina u raspadanju, a jednaprevrnu-ta zaprežna kola gotovo su visjela na rubu ceste; dovoljno je bilo malko ih gurnuti dase strovale u provaliju. Otac je zastao kod tih kola i zavrtio kotač; igrao se časak-dva skotačem, možda bi ga zavrtio još koji put da nije ispod kola ugledao ljudsku šaku; ležala je nazemlji, u prašini, dlanom okrenuta van, kao da prosi, kao da očekuje milostinju prolaznika.Otac je uvijek za neugodne i potresne doživljaje pronalazio neka svoja humorna olakšanja, paje i sada promrmljao sebi u bradu, "Bože, tko li je mogao zaboraviti svoju šaku." Tu, nazemlji, daleko od osakaćena tijela, ležala je šaka kao simbol kraja akcije, simbol nemoći da seviše bilo što da i uzme, posrnula šaka na kraju krvavog razdoblja u kojem smo se tamanili,bez milosti, oproštaja i sućuti; tko zna čija je bila i tko zna kako je ostala sama, bez tijela koje
  • 16. se živo ili mrtvo udaljilo od mjesta stradanja. "Ta šaka više neće rukovati oružjem i oruđem,niti će nekoga pomilovati", izustio je otac i udaljio se.39I dok je koračao cestom, u jednom je trenutku začuo konjski topot iza leda, osvrnuo se iugledao konja koji je lagano kaskao za njim. Kopita nisu resko odzvanjala, bila su bezpotkovica, pa se čuo samo potmuo topot na tvrdoj makadamskoj podlozi. Konj nije biodomaće pasmine, brdsko kljuse, nego visoka mršava životinja, dugačkih nogu, bez samara, skožnatim oglavom i povocem koji se vukao po zemlji. Po hrptu i nogama vidjeli su se naboji irane, a niza sapi i trag skorjele krvi. Zasigurno je to bio nekoć lijep dorat koji je sada izgledaojadno. Kada se otac glasnuo, dorat je stao. Mahnuo je glavom i u znak pozdrava kratkofrknuo. Otac mu je prišao, umio je s konjima još od ranog djetinjstva, a u desetoj godini dobroje i smiono jahao. Milovao mu je sapi i gladio ga po grivi; konj je bio pitom i dobar, mokritrag slijevao se iz njegovih očiju, to je mamilo muhe, pa bi ih svaki čas naglim pokretomglave energično otresao. Otac je prstima očistio krmelje s konjskih očiju, pa ga je doratblagonaklono promatrao; tako su se dobro razumjeli, bio je to dirljiv susret, bolji i pitomijinego da je sreo čovjeka, od kojega bi morao zazirati. Otac se obraćao konju kao prijatelju;uputio mu je i neke dirljive riječi i iskazao žaljenje što je u takvu stanju."Nisam ni ja ništa bolje, prijatelju", rekao je.Podigao je povodac sa zemlje, uhvatio dorata za ular i krenuo cestom; sada se više nije htiokoristiti prečacima, pa se put otegnuo, ali kući je stigao u prvi mrak. Stotinu sam puta čuo tupriču s konjem, ne znam jesam li je vjerno prenio, ili mi je nešto promaklo; u sjećanju mi jeostalo mnogo detalja, jer otac je uvijek s uzbuđenjem govorio o tome susretu, a mislim da jesvaki put ponešto novo dodao, premda je u svakoj verziji zračila sjetna priča o dva različita,izgubljena i usamljena stvorenja koja su jedno drugome pomogla - ocu da lakše prebroditjeskobu povratka u zavičaj, a doratu da dobije gazdu i ruku koja će ga nahraniti. Pa i onaotkinuta šaka nije tek tako pala tamo gdje će moj otac zastati, jer svatko tko se udalji odsvojega40zavičaja i vraća mu se nakon više godina, mora ponovno sklopiti sporazum; prijašnji je rokistekao. Možda je ta ruka, simbolično, bila ruka pomirenja, makar i tako osakaćena iprašnjava. Tko zna što je sve mistično u jednom trenutku, što je udvojeno i što ima višeznačenja?Otac je znao reći da nas je kuća kojoj se vraćamo zaboravila, unatoč tomu što se mi sjećamosvakog njezina kutka, zato ne smiješ u rodnu kuću banuti, nego prije toga šuljati se oko nje,osluškivati i pratiti hoće li neka ruka užgati petrolejku, hoće li vrata zacviljeti, hoće li se čutiglasovi. To je povratak intimi, čovječe!4110.Otac se prišuljao do kamenog i još toplog zida kuće i ušao na dvor-na vrata. Zastao je ipromatrao blagovaonicu, čija je unutrašnjost već bila pod pokrovom prvog mraka; samo jekroz prozor izvana dopiralo ono svjetlo što je ostalo od dana već ugasla, dok se na zapadnojstrani maloprijašnje rumenilo zgušnjavalo u tamni i nagomilani sloj; zapravo je od purpurnogsjaja i vatre zalaska ostao samo obzor kao nešto skamenjeno i vječno. Sto je to, zvona sepredvečer nisu čula? Odavno su umukla, već druge godine rata, kada su skinuta i pretopljenau topovsku dulad. Negdje se oglasio ćuk, a blizu ulaznih vrata, iz grma magnolije, prhnula jeptica. U staji je hrzao konj, ondje ga je otac zatvorio dok ne nade šaku zobi ili bilo što da bi ganahranio. Sve je mirisalo na zavičaj, a iza velike krošnje rogača vidio se mjesec, još blijed;nije mogao zasjati bez svojega saveznika potpunog mraka koji se sve više zgušnjavao i potihoosvajao cijeli krajobraz. Otac je ugledao svoju majku nagnutu nad petrolejkom, skinula jecklo, tako smo zvali staklo lampe, izvila fitilj, kresnula šibicom, užgala lampu, namjestila
  • 17. staklo i uvila fitilj, smanjila pla-mičak tek toliko da tinja ispod kapice. Lampa je stajala nastoliću, dok je majka sjela na pod, pokraj zipke, one iste u kojoj je odnjihala i mojega oca.Bila je to lijepa kolijevka, urešena rezbarijom, kupljena negdje u Dalmatinskoj zagori; u njojsu "dojena sva djeca", čak i ona koja su umrla, a kako su se rađala jedno za drugim, urazmacima od godinu dana, to su nasljeđivala u domu te mnogočla-ne obitelji ne samokolijevku nego i prnje, pelene, cucle, odjeću,42zvečke, igračke. Za ukućane je to bila bešika ili zipka, ali kad netko dode i povede serazgovor o djeci i odgoju, onda bi svi koristili otmjeniju riječ kolijevka. I dok je Vukavaljuljala zipku i gudila kroz nos neku uspavanku, otac je stajao u predsoblju, u sjeni, a onda seglasnuo, pažljivo, da majku ne bi prestrašio."Donosim ti aber da će za koji dan stići i tvoj najstariji sin, a za ovaj muštuluk mogla bi meprimiti na konak."Vukava je izvila fitilj lampe i obasjala prostoriju, ustala je s lampom u ruci, podigla je povišesvoje glave da bi bolje vidjela došljaka, uljeza."O, hvala ti, milostivi Bože", uzviknula je, "ali ja mnijem da je moj sin već u svojoj kući",briznula je u plač i pohrlila sinu u zagrljaj. Ona ga je prepoznala više intuicijom nego poizgledu; slaba svjetiljka i otac u sjeni prvog mraka samo su je na tren pokolebali, premda ne bibilo čudno da ga uopće nije prepoznala, jer je baš u onim godinama kad se mladi ljudi naglomijenjaju i brzo sazrijevaju boravio daleko od nje, "Otišao si od kuće kao dijete, a vrnuo sekao mladić", rekla je majka čim se pribrala. Moj otac nije znao čije je novorođenče ukolijevci, a kada je čuo da je to njegov brat, najprije se malo lecnuo, jer u toj se dobi više nerada, a onda ga je uzeo u ruke i podigao visoko iznad glave. Uz taj se rat na očevu majkuVukavu sručilo toliko zala da je i porođaj doživjela kao nedaću, to je jedino muško dijetekojemu se nitko nije radovao; njegov je otac, moj djed Mato, interniran u Austriju, a onogaistog dana kad je dijete rođeno, stigao je brzojav da je umro u logoru u Gmiindu i da jepokopan na logorskom groblju pod brojem koji će biti dostavljen obitelji.Uz rat su umrle dvije očeve sestre blizanke od epidemije "Španjolke", koja je poharala kotar icijelu pokrajinu, dočim je treća, ma-lodobnica Mila, pobjegla s nekim Mađarom, konjušarem,služio je u Prvoj bojni kopnene vojske u sastavu Trebinjske pukovnije, u konjaništvu; to jenanijelo ljagu uglednoj kući čiji je domaćin odve-43den u logor, pa su, uza sve nevolje, krenule priče i nagađanja da je i novorođenče nezakonitodijete, iako su sve računice pokazivale da je moglo biti začeto barem koji dan prije nego mu jeotac interniran. Sumnjalo se da je Vukava zanijela s Ivom, gobavim očevim stricem, koji jedjetetu nadjenuo ime Anđelko, a samo tjedan dana nakon krštenja taj je gobo brijaćombritvom prerezao sebi grkljan, što je još više potaknulo glasine i dvojbe, jer je samo smrćumogao okajati grijeh.Najstarija kći Vesela, prvo žensko dijete nakon Nikole, bila je toliko ružna da se rijetkopomaljala iz male pomoćne zgrade namijenjene za sušionicu, to je bio kutak preuređen zanjezino boravište, a kad god bi izašla, morala je obavezno nositi veo preko lica, jer joj je takonaredio otac, gadilo mu se to ružno lice; ta nesretna djevojka nikad nije sjela za stol iobjedovala s ukućanima, njezina joj je majka ostavljala hranu na stoliću pokraj ležaja. Jednomju je djed Mato zatekao ispred kuće bez pokrivača, viknuo je na nju, a ona je pokrila licerukama i pobjegla. Nije znala čitati ni pisati, malo je i rijetko govorila, nije se smijala; kad jevani na danjem svjetlu, uvijek bi bježala u sjen i hladovinu, a u kući bi se skutrila u kakavmračan kutak, ako bi je kadgod pripustili."Takvi kao ti su teret, najduže žive u familijama, jer Bog nagrađuje dugim životom one odčijeg života niko ništa nema, nikakva aira i sreće", govorio je djed Mato grdeći sirotu kći, kojanije bila kriva što je takva ispala od istog sjemena.
  • 18. Otac je te prve noći u rodnom domu dugo ostao sa svojom majkom; mnogo toga zajedno supretresli, a doista, nije bilo lako tolike gubitke mirno podnijeti, pa su u nekoliko navrataplakali, ponajviše onda kad bi se spomenuo djed Mato, "jer mu se ne zna grob", kako je tooboje više puta izustilo. I ja sam mislio kao i moj otac, a tako mislim i sada, da je bolnijesjećanje na mile pokojnike ako ne znamo gdje im je grob, jer u mašti nižemo neke nedokučivei apstraktne slike, često se čudimo kako je sudbina tako strpljivo plela konce i44tko zna kad je odredila da moj djed, koji je "držao do ognjišta", a svoj rodni kraj volio kao daje "sveta zemlja", koji je sanjao da podigne veliku obiteljsku grobnicu, možda i mauzolej nabrežuljku iznad kuće u L.-u, skonča u nekom malom austrijskom gradu, na logorskomgroblju.Čuvši prigušeni muški glas u kući, ružna očeva sestra, tetka Vesela, izmiljela je iz svojejazbine, prikrala se prozoru i podulje promatrala muškarca čija je krupna sjena na zidu, uodsjaju lampe, zatamnila onaj kutak gdje su visjeli okviri s obiteljskim fotografijama; jedinonje nije bilo medu svojima, jer nikad i nije priznata kao živi član familije. Moj je otac izviofitilj lampe i pojačao plamičak kako bi pripalio cigaretu, potom je, pušeći, hodao i pričao dokse njegova sjenka lomila s jednog zida na drugi, ili se na stropu ocrtavala kao džinovskafigura. Kroz otvoreni prozor ispod kojeg je čučala tetka Vesela dopirao je s rijeke kreket žaba,a otac je sve češće dolazio do prozora, zastajkivao i udisao "zrak koji liječi dušu", kako je samgovorio. Tada se pridigla njegova sestra, stojeći izvana nešto je izustila, nejasno i mumljajući,a onda ju je otac pozvao da ude u kuću i pozdravi svojega brata. Vesela je utrčala, radosnozgrabila očevu ruku i obasula je poljupcima. Bio je to za nju veliki događaj, ostala je uz bratai majku, sjela je blizu kolijevke da bi promatrala najmlađeg brata Anđelka, kojemu je bakaVukava tepala da je "majčin andelak", jer to dijete nikad nije plakalo. Smijalo se i gukalo,mahalo ručicama i mljackalo ustima, radosno se bacakalo nožicama dok ga je majka povijala,cuclalo prstiće, ali taj andelak nikad nije zaplakao.Ta jadna tetka, rugoba, mogla je satima zuriti u dijete, njihati zipku i obavljati kućanskeposlove, a što će reći njezin brat, moj otac, sada kao najstarija muška glava i hranitelj obitelji,čija će se riječ poštovati, iako njemu do toga nikad nije bilo stalo, niti je svoj autoritet, ako gaje uopće imao, ikada zlorabio. On je imao neke svoje konfuzne ideje, teško se bilo s njimasložiti, osobno ne mislim da45su dobre i točne, ali oca nisam uspio uvjeriti u neodrživost te njegove filozofije. Naime, on jeuvijek javno i pred drugima govorio o ratu kao zlu, a intimno je vjerovao, i o tome u nekolikonavrata razgovarao sa mnom, da su ratovi glavni pokretači progresa, da s njima dolaze velikepromjene i rađaju se nove civilizacije. Točno je da ratovi unište podosta onoga što je dobro,ali mnogo više lošeg, ljudi se mijenjaju, svijet napreduje, zastarjeli običaji propadaju,emancipacija dopire do zabačenih sela. Tako je i on prve večeri po dolasku kući, u ime novogdoba, odlučio osloboditi svoju sestru obaveze da se pokriva, maknuti s nje te sumanutepatrijarhalne i nerazborite stege koje nedužno stvorenje čine robom."Sada kada smo izgubili oca, više se ne moraš skrivati", rekao je moj otac svojoj sestri. "Snjim je otišlo jedno vrijeme. Mi, kao ljudski rod, moramo se stidjeti zla koje činimo, a nejesmo li lijepi ili ružni. Svakog če od nas starost unakaziti, ako je dočekamo. Pa zar ćemo ustarosti svi morati nositi feredže. Slobodno skini pokrov", rekao je."Meni je moj otac naredio da se pokrivam i činit ču to dok sam živa", uzvratila je očeva sestraVesela."Najteže je mijenjati usađene navike", rekao je otac onda kada mi je pričao kako je pokušaoizbaviti sestru iz ropstva u kojemu nije uživala, ali ga je sasvim dobro podnosila. "Na kraju istege zahrdaju", dodao je moj otac, "pa je i sirotica popustila u svojoj dvadeset trećoj godini.Ne samo da je skinula maramu, nego se besramno razgolitila", rekao je.
  • 19. Ja sam volio gledati ružno lice te izopćenice, tetke Vesele, premda nisam znao zašto meprivlačilo, ali bih se ušuljao k njoj i uvijek joj donio bombon ili kakvu slasticu, voljela jerahat-lokum, ostao bih dugo s njom i zurio u njezino lice, pričajući svakakve ludosti i laži.Njoj je moje društvo godilo, pa mi je dopuštala da dodirujem njezine kvrge na rukama, da podprstima trljam te bradavice i izrasline po licu, da cupkam dlačice koje su rasle iz madeža.Jednom46sam je privolio da mi pokaže dojke; imao sam tada jedanaest godina, a ona je već biladobrano zašla u srednju dob. Ja sam je puno puta poljubio, to bi je dirnulo, pa bi pognulaglavu i zaplakala. Bio sam zasigurno jedini u rodu s njom koji ju je ikada poljubio. Ja ne znamje li u tim mojim osjećajima prema tetki, u tim užicima u ružnoći, bilo kakvih nastranihnagona, ja to doista ne znam, i ne znam tko bi mi to objasnio, ali mislim da sam prema njojimao neku samilost koja je graničila, a da toga nisam bio svjestan, s perverzijom. Jadna tetka,o njoj ću još ponešto kad dode vrijeme.4711.Prvoga dana nakon povratka, gotovo cijelo prijepodne, otac je obilazio rodbinu i susjede,prijateljske kuće, a i one s kojima je djed Mato bio u zavadi; došlo je vrijeme pomirenja, kakoto uvijek biva u poraću. Stasalo je podosta mladoga svijeta, ali je mnogo više po-umiralo;žitelji u L.-u bijahu gotovo prepolovljeni. Doduše, oni koji su mobilizirani, još su bili naratištima, ali posvuda se govorilo o kraju rata, a ponegdje se slavilo uza sve češće plotune.Groblje je bilo puno svježih humaka, na nekima i nije bilo obilježja, ali su na većini grobovastajali grubo tesani križevi s imenima umrlih koja bjehu pisana nevjestom rukom seoskihdrvodjelja.Posve novo groblje niknulo je na ledini iza crkve, pokraj kamene ograde, poravnano i bezhumaka, samo s križevima zabodenim u zemlju, na njima je bilo malo imena, a na većinikriževa bjehu prikucane limene pločice s brojevima, ili kakvi simbolični detalji koji suumrlima nešto značili, pa su ostavili u amanet suborcima da im obilježe grobove njihovimhamajlijama. Bilo je na "drvenim krstačama" usađenih čahura i puščanih zrna, križića,privjesaka s Gospinim likom, konjskih potkovica, pa i zuba životinjskih i ljudskih. To je bilovojničko groblje, a nekoliko godina nakon rata "često obrađivano zemljište", ondje seprekopavalo uz nadgledanje mrtvozornika, stručnih osoba, kotarskih vlasti, oficira, rodbine isvećenika različitih vjera; posmrtni ostaci prenošeni su u mnoge zemlje.S druge strane rijeke, na jednoj padini, bilo je staro muslimansko groblje, odmah pokrajurednih bijelih kuća i druma koji vodi do48džamije. Volio sam to groblje u djetinjstvu, ondje sam pokatkad sjedio i čitao, nitko mi nijebranio da se zadržavam na groblju i promatram stare i nove nišane i razne ornamente nanjima; ondje su bila i dva turbeta u onom dijelu groblja koje se naziva šehitlukom, a da nikadnisam otkrio značenje i smisao toga naziva, premda sam nešto čitao o "šehitskim grobovima",ali sada mi je to poprilično maglovito, udaljio sam se od svojega kraja i njegove historije, aovo je moja posljednja knjiga koja se bavi zavičajnim temama, iako sam, pišući je, negdje udrugoj polovini osamdesetih godina XX. stoljeća, imao više susreta sa svojim zemljacima,svaki mi je od njih, ma koje vjere bio, savjetovao da se ne zaričem kako više o njima nećupisati, "jer već je s neba sišlo mnoštvo znakova da će još jednom oživjeti ono što jepokopano", ali ja u to nisam vjerovao, pa sam ostajao pri svome i posve siguran da je povijestistrunula toliko da je više nikakav mag ne može oživiti. Više nisam u stanju od onoga što jepropalo, od praha i pepela, bilo što sastaviti, a uza sve, ja mislim da doskora više i neću umjetipisati, mora to nastupiti nakon svih muka s pisanjem, nakon svega što me od pisanja snalazilo.
  • 20. I od talenta, kao i od svega drugog, jednog dana ne ostane ni zera, ni toliko da se posljednjiobrok života začini.Znam samo to da je moj otac, tada mladić, s jednakim uzbuđenjem otišao na muslimanskogroblje; ondje je u donjem dijelu nastalo novo groblje, dosezalo je do ruba puta, a bilo jemnoštvo nadgrobnika od svježe izblanjanih dasaka, ali je istodobno uz ogradu groblja niklostovarište svih vrsta kamena od kojega su klesani nišani, te podignuta i grubo sklepanakamenorezačka radionica, pred kojom je otac zatekao svojega vršnjaka Selima Cerimagića;zajedno su pohađali osnovnu školu i bili nerazdvojni, igrali su se "na istoj jaliji" i sličili jedandrugomu, tako da su ih često zadirkivali oni grubi šaljivci; mojega oca da mu je "Cazimbabo", a Selima da mu je "Mato ćaća".Sada je moj otac promatrao momčića koji bješe nagnut nad hrpom49kamena; na glavi je imao prašnjav kačket, a i odjeća sva u zakrpama bila je također prašnjava.Imao je debele i jake prste, u nerazmjeru s rukama i uopće njegovim stasom i njegovomfigurom. U kutu usana dogorijevala je cigareta. Više nije bilo ni traga negdašnjoj sličnostidvojice dječaka, sada su bili posve različiti. "Je li Selim?" glasnuo se moj otac."Jest", podigao je glavu momčić, "ja sam Selim taščija. A koji si ti?"Moj je otac malo podulje šutio, kako to obično biva kada se ne prepoznaju stari prijatelji, aliga nije htio stavljati na muke i tjerati da se prisjeti, pa je nakon stanke i oklijevanja odgovorio:"Babo mi je Cazim."Obojica su se u isti mah nasmijala i pohrlila u zagrljaj, a potom su sjeli u hlad ispod gustekrošnje staroga hrastova debla. Selim je otpio gutljaj vode iz vojničke čuture."Jedini sam pretekao iz uže porodice", rekao je. "Ondje su svi moji, u onom ćošku", pokazaoje kutak novopodignutoga groblja."Mnogo je svijeta stradalo", rekao je otac."Mnogo, brate. Nikad ovako i u težim zemanima", rekao je Selim. "Nas su muslimane ubijalijedni, drugi i treći, i još ono najgore, mi smo se ubijali međusobno. Kad se toga sjetim, ondaovo groblje nije veliko, moglo je biti triput veće.""Nisam ni ja bolje prošao", rekao je otac, "a nisam musliman.""Znam, ne kažem ništa", rekao je Selim. "I žao mi je, bili smo ko braća, a naše kuće vazda uprijateljstvu. Imali smo i kumstva u prošlosti.""O mlađem bratu Nikoli još se ništa ne zna", rekao je otac. "Zar je tako? Nikakva abera?""Ništa, osim priča onih koji sve znaju.""Za Blaga sam čuo", rekao je Selim, "živi sam u onoj lijepoj kući u Trebinju. I vele da ga stidizjeda zbog majke i njena porođaja." "S majkom je sve u redu. U najboljem redu", rekao jeotac.50"Je li tako? Hvala je Bogu, milo mi je to čuti", rekao je Selim.Ostali su još barem uru vremena zajedno; otac je pomno slušao Selimove priče o vrstamakamena od kojih se klešu nišani. Donosio mu je uzorke i pokazivao ih kao nešto vrijedno ineprocjenjivo, a ako bi moj otac poželio neki kamen sam uzeti i držati u ruci, Selim biotpuhnuo prašinu s njega. Nije bio samo majstor, klesar kakvih je oduvijek bilo u ovimkrajevima, nego i znalac, povjesničar, onaj koji je zadužio arhitekturu, neimar, "pjesnik ukamenu", a sve je to postao i u sebi objedinio kao mlad i još zelen šegrt kod dobrih starihtaščija. Hvalio je one zanate čija su djela vidljiva - ne možeš proći ovim drumom a nepogledati groblje, niti možeš pogledati groblje a ne vidjeti Selima."Svaki kraj ima svoj kamen za nadgrobnike, a svaki taščija drukčiju ruku", rekao je Selim."Fočanski i sarajevski majstori klesali su nišane od vapnenca, jajački od sige, vlasenički odtufa, bihaćki od zelenog dijabaza, mostarski od lapora, stolački od aragonita, a naši trebinjskiradili su od uvoznog makedonskog mramora nazvanog ušćupski mramor."
  • 21. 5112.Kada sam prvi put vidio Selima, očeva prijatelja, jedva je pomicao prste ruku; bili suoblijepljeni nekom crnom smolom koja je širila smrad. Nije se ženio. Kad god je moj otacputovao nekamo podalje, nabavljao bi mu razne ljekarije i ljekovite masti i čajeve, a ja sam ihnosio u njegovu kuću i uvijek, makar i nakratko, posjedio s njim. Tko god bi svratio da gavidi, a k njemu je dolazilo svijeta zahvalnog za lijepe nadgrobnike, sa svakim bi, pa bilo tomalešno dijete, razgovarao isključivo i jedino o kamenu i kamenim oklopima, o nišanima,bašlucima, turbetima, o svim ukrasima i dekoracijama.Novo muslimansko groblje, nastalo nakon Prvog svjetskog rata, Selimovo je djelo. Izvana sečinilo da su njegovi nadgrobnici isti, a zapravo je svaki bio različit; ženske je nišane, prednje izadnje, ukrašavao mahom grančicama, cvjetovima i lišćem, a pokatkad bi ukle-sao i figurefildžana, ibrika, surahija, dočim je na muškim nišanima urezivao tekstove iz Kurana, tespihe,sablje krivosjekle, koplja, topuze, čomage, mačeve, kubure, lukove i strijele, a na svakome je,i to na određenome mjestu, kao svoj potpis uklesao mladi mjesec s vrhovima prema gore.Iskreno sam vjerovao i nadao se da ću Selima naći u životu, i još dobrodržećeg, kada samsredinom sedamdesetih godina, ne usudim se reći koja je to godina bila, mogao bih pogriješiti,ali znam da je bio kraj ljeta, sušna ljeta, prvi put nakon dvadesetak i više godina stigao automu L., maskiran naočalama za sunce i lakim ljetnim šeširom od jute, negdje oko podneva kakobih što manje bio uočljiv,52jer su me tih godina "zavičajni žreci" ponovno raspinjali na križ kao "izdajicu svojega kraja", ito zbog romana u kojemu sam tamnim bojama i s ironijom oslikao sve ono čime su se hvaliliti "potomci slavnih junaka"; doista sam njihove lažne mitove izvrgao ruglu, a zauzvrat su mizabranili dolazak u zavičaj.Pa ipak sam krišom stigao, a izabrao sam podne, "kad zvijezda upeče", zato što mještani u todoba bježe u hlad, premda mislim da ti prosti i neuki ljudi ništa nisu znali o meni i mojempisanju, osim ako netko od njih nije nešto načuo; kolo su vodili poluintelektualci izprovincije, uz političare najgora sorta ljudi. Stigao sam iz Dubrovnika, gdje su bile počelepripreme za snimanje filma po mojem scenariju, čekao se kraj turističke sezone da bi "palaprva klapa", pa sam to iskoristio kako bih pronašao Selima, jer sam imao u planu napravitiscenarij za kratkometražni film o klesaru nišana koji bi bio neka vrst nastavka većsnimljenoga kratkog filma Kovači stećaka. Selimove ruke obložene smolom, što sam ih vidiou djetinjstvu, gotovo su postale trajno vlasništvo mojega sjećanja; bez njih nije mogao proćinijedan san o zavičaju, nijedna pomisao na rodni kraj. Uza sve, htio sam provjeriti imaju limoje uspomene čvrsto tlo ili su se pretvorile u bajku.Malo sam toga prepoznao, cio kraj bio je posve drukčiji, nisam se odmah snašao, pa sam dugostajao pokraj ceste i promatrao samo vodu, rijeku pretvorenu u jezero. Znao sam da jeizgradnjom brane i ustavom rijeke potopljen centar mjesta L.-a, više zaselaka i plodnogzemljišta, pa i davno rasklimana, trula i krpana djedova kola za navodnjavanje, ali nisammogao vjerovati da sve to skupa tako izgleda; više nije bilo ni traga od mojih uspomena, kaoda je opustošeno cijelo djetinjstvo. Tamo gdje je bio centar mjesta, virio je iz vode samo šiljakminareta, a podalje, s gornje strane puta, mogao sam izdaleka vidjeti našu kuću; ne bih seusudio tamo kročiti, a i nisam znao tko sada u njoj živi.Čak i ono što sam prepoznao doimalo se u ovom novom okruže-53nju kao tuđina, pa sam pomislio da je najbolje ne upijati nove slike, tako da sam sve češćesklapao oči kako bih manje vidio i upamtio. Moje "praslike" nadmašivale su stvarnost, a utom sudaru dvaju svjetova ono imaginarno bilo je stvarnije od onoga pred mojim očima, ajedino što me bješe savladalo i učinilo krhkim i osjetljivim jest nostalgija. Klonuo sam na
  • 22. zemlju ne bih li se malo sabrao, a nakon "predaha i uzdaha", majka je uvijek te dvije riječispajala, ušao sam u auto, okrenuo se na cesti i vratio natrag do starog mosta, a odatle uskimizlokanim putem stigao do prvih kuća. Ništa nisam prepoznao, nijednu kuću ili barem nekostaro deblo, jer je u tom zaseoku nekada bilo mnogo krošnji raznog drveća, davale su gusthlad; nije li i moj otac pod njima toliko puta sjedio pijući "fildžan kafe" i pušeći s prijateljima.Gdje je to sada, zar je sve potopljeno?Stao sam na jednom proširenju i pješice se uputio do prve kuće. Imao sam sreću, ondje samzatekao starca, neobrijana, upalih obraza, u ritama, pušio je na dugačkom čibuku, a kada samprišao, izvadio ga je iz usta i pljunuo. Gledao me i nije uzvratio na moj pozdrav, činilo se daneće riječ izustiti, a u hipu sam pomislio da me prepoznao, premda je takvo što bilo posvenemoguće, ali paranoja je polako osvajala psihu, iako sam se tome svjesno opirao."Tražim Selima", rekao sam."Kojega?""Selima taščiju", rekao sam. "Nadam se da je živ.""Za mnom", rekao je i lako skočio na noge unatoč godinama.Bio je bosonog, živi kostur, ali ja sam jedva pratio toga olimpijca u brzom hodanju. Šutećismo žurili, a da ne znam zašto, bilo me sram predahnuti i zaostati za starčićem koji je baremdva puta bio stariji od mene; njegove bose noge vješto su skakale s kamena na kamen, pa smobrzo prošli između malih i trošnih kuća, uspeli se blagom uzbrdicom, da bi me moj vodičnapokon doveo do jedne niske i oronule kuće, položio je ruku na zatvorena vrata, zapravo jepljesnuo po njima, kao da je na taj način, kao kakav jamac, kao da54udara muhur, potvrdio bez riječi da je to Selimova kuća. Ali to je potrajalo, ruku je poduljedržao na vratima, nešto je osluškivao, a onda se iz kuće začulo jecanje."Trideset godina ječi u ovoj kući", rekao je moj vodič.Otvorio je vrata i ušli smo u malu prostoriju. Jedna laka zavjesi-ca, kao gaza, zastirala jeprozorčić iznad sećije na kojoj je ležao Selim. Ne bih ga prepoznao, ne bi ga nitko prepoznaotko ga je vidio prije dvadesetak godina. Iako je unutra bilo vruće, on je do brade bio pokrivengrubom dekom, na kojoj su ležale dvije njegove goleme i nabrekle šake, potpuno crne, kao dajoš odonda, kad sam ga vidio posljednji put, nije s njih skidao onu crnu smolu. Sjeo sam nasećiju podno njegovih nogu, a moj je vodič stajao blizu vrata čekajući da sazna tko sam i čujerazloge mojega posjeta. Uzeo sam Selimovu šaku u ruku, bila je teška, nakazna, kao da jepunjena nekom tvrdom kvrgavom masom, divljim mesom koje se gomilalo samo do zapešća."Više nijedan lijek ne pomaže", rekao je. "Molio sam doktore da mi obje šake odsijeku.""Sto ih sam ne odsiječeš", rekao je vodič i počeo se cerekati.Tada je Selim iskolačio oči prema susjedu, potom je sporo podigao tešku ruku i napravio dva-tri pokreta debelim patuljastim prstima, što je bio znak da moj vodič mora otići, pa je to iučinio, ali je njegovo meketanje izvana dopiralo. Bilo mi je posve jasno da nema svrhepotezati nekakvu priču o filmu, više nisam bio siguran da bi Selim o tome išta shvatio, tako jemoja zamisao o njemu i njegovu umijeću za potrebe filma propala; sada je trebalo što prijeotići, ako me nešto drugo nije ovdje dovelo, možda baš ona vječita dvojba i provjera što jeostalo od sjećanja. Nisam više tajio tko sam ni čiji sam, više puta spomenuo sam oca, čak samnaglasio da su njih dvojica prijateljevala, ali nije reagirao, premda je slušao kao čovjek kojirazumije sugovornika. Nakon kratke šutnje položio je svoju tešku šaku na moju ruku i upitaome:55"Koje dobro? Što te ovamo nanijelo?""Želio sam još jednom vidjeti Selimove nišane", rekao sam."Pod vodom su", rekao je. "Još prije početka radova na brani stigli su ovamo stručnjaci iznekog državnog zavoda i rekli da ti nišani nemaju nikakvu vrijednost i da ih ne treba
  • 23. premještati, a ko želi, može prenijeti kosti svojih bližnjih na novo groblje. Sada se nišanimogu vidjeti kad je nizak vodostaj, provire ispod vode kameni turbani kao cvjetovi. Kadmogu na noge, odem i promatram ih svakog dana i sve tako dok voda opet ne nadode. Ali samčuo od ljudi koji ne bi lagali da se za vrijeme bajramovanja, kad je mlad mjesec, propinju izvode ti moji nišani i lelujaju kao stabljike, to traje kratko, ali se često ponavlja. Mogu li to bitiduše i imaju li bilo kakav oblik, ja to ne znam. Ali nešto jest, ne bi ljudi o tome pričali. Doksam mogao klesati, ja sam praveći nišane razgovarao s mrtvima i ispunjavao im želje. Nisamnikad isklesao ono što sam ja htio, nego ono što sam čuo iz usta mrtvih.""Umio si razgovarati s mrtvima?" upitao sam, ali nije čuo moje pitanje ili nije na nj htioodgovoriti."Možda baš zato moji nadgrobnici, kako rekoše iz zavoda, nemaju nikakvu vrijednost za našukulturnu baštinu", nastavio je. "Oni misle da mrtva usta ne govore, ali nije tako, a za onoga koumije osluškivati bome govore svojim jezikom i na svoj način. Da sam želje mrtvih bahatoodbio i radio po svome, danas bi to bila baština, a ja slavan, a ne ovakav, zaboravljen inakazan, kažnjen u ruke, u ono jedino što je valjalo na meni i u mom životu. Kamo sreće dasam bio gluh, a sad me jedino tješi što će moji radovi pod vodom dobijati na vrijednosti.Uvijek ispadne bolje i vrednije ono što otkrijemo i otkopamo, od onoga što svakodnevnoviđamo", govorio je sve tiše, a onda je zastao i zagledao se u mene kao da me tek sadazamjećuje. "Možeš ovdje prenoćiti, ako ostaješ", rekao je."Moram krenuti", rekao sam i ustao, a na oproštaju sam držao te dvije goleme i nakazne šake.56Zadržao sam se dulje nego što sam mislio. Kada sam izašao iz njegove kuće, ugledao sam naobali kupače, a sasvim blizu, ispod puta, sjedilo je nekoliko ribiča zauzetih svojimpecaljkama. Jedan od njih, naglo povučen udicom, skočio je na noge i počeo se nositi s nečimteškim što ga je vuklo tako da se svom snagom opirao, veseo što je ulov na pomolu, aistodobno suočen s opasnošću koja bi ga mogla povući na dno. Njegov štap sve se više izvijaoi zatezao, kao da će svakog časa puknuti. Nisam imao kad pričekati da bih vidio ulov; ostaviosam ribiča u toj grčevitoj borbi s "podvodnom zvje^či-com" koja se zakvačila na njegovuudicu.5713.Blago je bio nalik na mojega oca; tko god bi ih vidio, znao bi da su braća, ali u toj sličnosti naprvi pogled, mnoge su razlike bile uočljive; stric nije imao velike uši, nos mu je bio manjepokučen od očeva, bio je za glavu viši od oca, nije bio previše crnoput, imao je lijepe ruke idugačke prste, kao da je bio predodređen za pijanista ili kirurga, glas mekan i blag, hodelegantan, gazio je uzdignute glave, uvijek uredan i dotjeran, čak i u vrijeme neimaštine,odmah nakon Prvog svjetskog rata. Bio je druželjubiv i snalažljiv, slutio je da će postatiodvažan i svjetski čovjek. Moj otac o njemu nije volio govoriti, a podatke o izgledu iskamčiosam od njegove majke Vu-kave, premda sam u djetinjstvu često zurio u njegove đačkefotografije, bilo ih je desetak, nekoliko grupnih, i barem dva-tri portreta za dokumente.Dakako, sve je to bilo nedovoljno da bih stekao pravu sliku o stricu, pa sam je u mašti na svojnačin oblikovao i neke svoje predodžbe u nju utkao. Od oca sam čuo da je Blago bio uredan,samouvjeren, a za svoju dob možda i previše ozbiljan. Kad je odlazio, rekao je da će sve sampostići, da mu nitko ne treba, te da ničiju pomoć neće tražiti, a mogao je kao dobar dak dobitistipendiju, u to vrijeme poletne države koja je imala ambicije za školovanjem "bistre djece izdobrih i religioznih porodica", kako je to stajalo u ponudi koju je Blago odbio i toj državnojzakladi otpisao kako on "jest bistar, iz ugledne kuće, ali religiozan nije".Za Blaga je majčin porođaj bio nešto sramotno, dočim je za mojega oca, koji nije mario zadokone seoske i malovaroške priče, to58
  • 24. muško dijete milošću sudbine došlo u času kad je njegov otac odlazio s ovoga svijeta. Mojotac još se ne bješe vratio, niti se o njemu išta znalo, kad je Blago svojoj majci držao prodike isvakodnevno je kinjio, "jer se u ovakvim vremenima i tim godinama pametne žene ne kote".Teške su riječi padale, optuživao je majku i više puta grubo iskalio mržnju na nju; bilo je to zadobra učenika neprimjereno; nije se libio nazvati je kurvom i grešnicom, sam ju je pritiskaoda prizna čije je dijete, a sirota moja baka odgovarala je uvijek na isti način da je "otac onajkoji je i tvoj otac". Blago je mrzio i novorođenče, a majku je zastrašivao sablasnim pričamada se u djeci koja ne plaču skuplja sav "jad i čemer ovoga svijeta", pa je zasigurno rodilaubojicu ili demona. Sve to što je čula o novorođenčetu, te opake i zloguke riječi školarcanačitana i bistroumna, njegovu je majku Vukavu još više prikovalo za to dijete; bdjela je nadnjim i kao skrušenica satima sjedila pokraj kolijevke, ophrvana tugom i uvijek "laka na suzi",držeći ikonu u krilu i moleći se da dijete zaplače, čak ga je štipkala i bockala iglom, ali to nijepomagalo. Smirila se tek kad je došao moj otac. Čim je čuo priču, otac je doveo dr. Keslera,koji je temeljito pregledao novorodenca i rekao:"Ne samo da nije rođen monstrum nego je dijete zdravo, raduje se i smije, a ne plače zato štoneće da plače, jer ima svoj karakter. Ne volim plačljivu djecu, a ovaj mališa već je sada jačiod svake boli."Nakon što se mladi brat Nikola ukrcao na brod iz Dubrovnika za Anconu, cilj mu je bioAmerika, Blago se odvojio od majke i prešao u svoju kuću u Trebinju, snalazio se za život,poučavao je djecu i izdavao sobe za prenoćište, a onda je dio kuće iznajmio jednom Talijanu,mladom građevinskom inženjeru, stručnjaku za mostogradnju. Zvao se Silvano, bio je lijep,ali tih, skroman i povučen; odmah nakon radnog vremena na terenu dolazio je u svoj diounajmljene kuće i sjedao za crtaći stol radeći svakoga dana do kasno navečer. Jedina osoba skojom se taj šutljivi mladić zbližio bio59je Blago; između njih nije više bio odnos najmodavca i zakupca, nego intimno prijateljstvo,zajedno su kuhali i objedovali, a nedjeljom rano putovali u Dubrovnik i vraćali se večernjimvlakom. Onda su, da bi imali više novca, iznajmili prizemlje i Silvanov dio na katu, a njihdvojica živjela su zajedno u manjem dijelu kuće.Dirljivo je bilo to prijateljstvo, posve drukčije od naših gorštačkih prijateljstava koja začas ilako puknu. Medu njima nije bilo suvišne riječi ili povišena glasa, sve se odvijalo nekakopažljivo i tiho, sa skladom i nježno; oni su uživali jedan u drugome. Otac mi je pričao datakvo što nikad nije vidio, bila je to ljubav dostojna mladića i djevojke, a ne dvojicemuškaraca različitih kultura, bogme i dobi; Silvano je bio stariji barem desetak godina, ali tomu nije smetalo da poštuje i voli mlađahnog i još zelenog momčića. Dakle, ni porijeklo niodgoj nisu mogli biti zapreka, jer su oni pronašli nešto sasvim čisto i neokaljano; kad bi setako ljudi radovali jedni drugima, onda bi se moglo govoriti o krasotama ovoga svijeta. Blagoje brzo naučio talijanski; njih dvojica su sve češće, pred drugima ili kad se nadu u kakvuneželjenu društvu, govorila talijanski. Jedino što bi pokatkad narušilo tu idilu bila jeljubomora, ali nije vodila u svađe i izgrede, niti je uzela maha kao bolest, nego je moždaučvrstila njihov odnos; obojica bi se malo ispuhala, a nakon kraćih zatišja mirno birazgovarali, čak i veselo, smijući se svojoj ljubomori, o tim osobama koje su bile povodnjihovim razmiricama, a na koncu sve se završavalo još čvršćom intimom.Blago je očekivao svojega brata, koji je kao najstariji preuzeo "kalauz od svih porodičnihimanja", iako je već tada obitelj bila prepolovljena, ali je "glava kuće" sada mogla odlučivati osvakomu ponaosob, ili barem utjecati da se ono narušeno u obitelji popravi; jedino nije smiodirati djedovu oporuku. Susret braće u kući u Tre-binju bio je suzdržan i hladan, gotovo bezijedne riječi koja bi ma i najmanje naglasila da su u nekom rodu, a također su izostale bilokakve prigodne ili intimne rečenice u onom smislu da se netko od60
  • 25. njih promijenio, postao ozbiljan, izrastao u lijepog mladića i si. Nije bilo znatiželjnihzapitkivanja kako je tko proveo rat, niti se što prozborilo o planovima za budućnost; možda jeto bilo ostavljeno za neko drugo vrijeme. Sada je moj otac tražio od mlađeg brata da gaposluša i dode u L., obraduje majku i uzme iz kolijevke malog Anđelka, privine ga na svojaprsa i pokaže da nema ničega spornog oko njegova rođenja."Da ga privinem na prsa? Ha, povratio bih", rekao je Blago."To je naš brat", rekao je otac."Polubrat", dobacio je Blago."I polubrat je rod! I kopiljan je ljudsko biće! Kako bi majci oprostio da je doista zgriješila!"povisio je glas moj otac."Nije moje da opraštam, nisam svećenik. Ja prihvaćam ili odbacujem i to je sve, to je moj stavprema rodbini. I da ti iskreno kažem, majku ne volim, niti volim svoje porijeklo. A pogotovuse ne dičim njime. Cesto se stidim što sam tu ponikao, volio bih kad bi naišla neka kataklizmai zbrisala sve moje tragove. Za nas će biti najbolje ako ništa ne očekujemo jedni od drugih",rekao je Blago.Ubrzo nakon te prepirke Blago je sa Silvanom otputovao u Italiju; nije se oprostio s majkom,nije prigrlio najmlađeg brata, nije ostavio glavi obitelji nikakvu poruku kamo ide, što kani ikoliko ostaje. Otac je prvih godina, u nekoliko navrata, pokušavao ući bratu u trag, ali nije bioodviše uporan, samo je jednom slao u Rim nekog dubrovačkog odvjetnika koji se volio bavitidetektivskim poslićima, a potom je vrijeme činilo svoje i posve udaljilo toga člana nekoćbrojne familije. Jedino pismo što ga je moj stric poslao na komadiću čvrstog prozirnogahamer-papira, pisano tušem i na talijanskom, nije bilo od koristi, iako je grafolog i prevoditeljMarko Pilj potvrdio vjerodostojnost rukopisa te preveo mojem ocu hvali-save bratove riječida je najbolji student i državni stipendist na Medicinskom fakultetu u Rimu. Plaćeni jeodvjetnik njuškao po knjigama na fakultetu, listao popise studenata, da bi napokon zaključiokako61je Blago, u bijegu od zavičaja, rodbine i materinjeg jezika, vjerojatno upisan pod novimimenom. Još su pokatkad stizale nepouzdane i proturječne glasine, ali sve rjeđe; tako jezauvijek odmaglila jedna sudbina, o kojoj se više nikad ništa nije saznalo. Sto je ostalo?Možda jedino ona dvojbena pripovijest s početka knjige, ta pretpostavka na klimavimindicijama, ili, bolje rečeno, na dosta dobrim literarnim nogama, jer je mašta često znala boljedefinirati stvarnost od nje same. Ako smo spremni prihvatiti fikciju kao točniji dio zbilje,onda smo i o Blagu ponešto saznali.Otac je sada bio jedini gospodar na imanju, jedini bankar i vlasnik imetka, makar to bila samonepokretna imovina, ali kako se nakon ratova ljudi doseljavaju i mijenjaju boravišta, neki sevraćaju korijenima, neki odlaze u tuđinu, ali u tim seobama nekretnine uvijek dobro idu, nemoraju postizati velike cijene, važno je da potražnje ima, pa je tada moj otac prodao plodnozemljište uz Trebišnjicu i kupio budzašto dvije spaljene kuće nekada pravljene zaaustrougarske oficire, obnovio ih i uredio; jednu za majku i sestru, drugu za mlađeg brataAnđelka, a u centru L.-a, na malom trgu, tamo gdje je sve bilo uređeno kao u varošici,unajmio je na petnaest godina prizemlje jedne dvokatnice i točno toliko ondje držao trgovinu,da bi nakon isteka ugovora o zakupu prešao u Trebinje, u kuću koju je uspio uknjižiti na svojeime.O prijenosu vlasništva ili "otimanju bratove kuće", kako se potiho govorilo, tek sam malonatuknuo, jedva riječ-dvije, u petom poglavlju, a otac je bio suzdržan i neodređen kad godsam ga o tome pitao, ali se dalo naslutiti da je mnogo truda i novca uložio da bi do te kućedošao, a uspio je tek onda kad je Trebinje izdvojeno iz Mostarske oblasti i ušlo u sastavZetske banovine, sa sjedištem na Cetinju; pomogli su mu njegovi crnogorski prijatelji, a uza
  • 26. sve, ta se banovina mogla podičiti svojim prvim mjestom na ljestvici korumpiranog sudstva isvih vrsta mita.6214.Dijete je imalo četiri mjeseca kad je kršteno, gotovo potajno, "bez oca, kuma i ručka", kako jegovorila djetetova mati Vukava. Jedini tko joj je u pomoć pritekao bio je njezin gobavi djeverIvo, na kojega se prije nikad nitko nije mogao osloniti, pa je i snaha prema njemu bila grubajoš dok je bila imućna, mislila je da donosi nesreću, tjerala ga je od stola i bacala preda njostatke hrane. Kao i svaki gobavac, barem se tako priča, i on je kao dijete pao s drveta i ostaozgrčen. U svim familijama mora postojati jedan koji je sam kriv za svoju nesreću kako bi sedjeca opominjala da slušaju starije, da se ne veru po drveću i ne plivaju kad je rijeka brza istudena, da ne idu duboko u pećine, jer će ih snaći ono što je takva nesretnika u obiteljisnašlo.Moj je otac o svojem stricu govorio kao o Božjem stvoru, "anđelu s grbom umjesto krila",vedrom i nasmijanom unatoč gobi na leđima, a nadasve bistrom i promućurnom "s maloškole", ali je naizust znao gotovo sve junačke narodne pjesme, "udarao je uz gusle", pa jejedino kao guslar bio ravnopravan u obitelji. Kad god bi se sjelo i predahnulo, kad je nekagozba ili sijelo, vjerski ili državni praznik, Ivo bi pjevao uz gusle o bojevima i junacima, ženebi plakale, a muškarci hvalili moćni glas iz tako malog tijela, često uz grub humor da se svanjegova energija, znanje i "ta pamtljivost" slila u grbu, koju nosi "kao neki svoj rezervar", pabi se tako tuga i bol za junacima iz epskih pjesama koji su na mukama umirali od turskihzulumćara, malo-pomalo pretvarali u okrutne šale od kojih je Ivo63bježao u neki svoj ćošak. Takvi smo; s lakoćom prelazimo iz drame u lakrdiju.Ivo gobavi sve je sredio oko krštenja, a to nije bilo lako, jedva je našao svećenika i platio mu"iz svoje kese", imao je uvijek neke sitne uštede, nadjenuo je djetetu ime Anđelko i upisao gau crkvene knjige rođenih, koje su bile sakrivene "na suhom", u jednoj staroj grobnici, kako nebi izgorjele, jer su mnoge crkve i župni uredi spaljivani i razarani. Ta briga da sve bude "poBožjem i ljudskom" vjerojatno je i bila povod za te zlobne glasine da je Ivo otac djeteta, jeršto bi se tako brinuo o potomku svojega brata koji nikad nije bio dobar prema njemu. Ivo ječuo te priče, došle su do njega, pogađala ga je zloba, pa je u prizemlju katnice sjeo u naslonjačsvojega brata, njegovo prijestolje na kojemu je dugo vladao porodicom, i prerezao grkljanbrijaćom britvom. To je bio odgovor na zlobu, na oholost prema dobru, prema "činjenjudobrih djela", ali tako u L.-u nije tumačeno, nego su porasla krila zlobnika, pa je tosamoubojstvo ispalo malne čvrst jamac da je snaha zgriješila s djeverom. Sada mislim, nakonsvih iskustava, da je u našem svijetu dobro u rukama zla, i da u dobro malo tko vjeruje.U tom kalu i jadu vremena zablistao je samo jedan jedini cvjetić, "majčin andelak", to dijeterođeno kad je njegova majka u kratkom razmaku izgubila muža i dvije kćeri blizanke, pa itreću, koja je pobjegla s tuđim vojnikom. Njezin najstariji sin, moj otac, bio je u tomrazdoblju daleko od kuće; ona nije znala je li uopće živ. Dvojica mladih sinova okrenula su jojleđa, jer su njezin porođaj doživjeli kao grijeh, bilo je grubosti prema majci, pa su se napokonodvojili od nje i prešli u Trebinje. Doskora će obojica, bez pozdrava i oproštaja, zauvijekotići. Djever, koji joj je "bio odmjena i desna ruka", kako je govorila, počinio jesamoubojstvo, a samo nekoliko godina kasnije, tek što se bješe oporavila od svih nedaća, ranai gubitaka, snašla ju je još jedna nevolja; o tome ću riječ-dvije više kad dođe vrijeme. Uza sve,njezini stari roditelji, bila je rodom iz Ravnog,64umrli su od gladi 1917. godine; brat joj je poginuo u ratu. Može li još što, a da se sve preživi,to se pitamo već ne znam koliko stoljeća. Iako tu baku nikad nisam volio, ja sam njezinu
  • 27. patnju uzdizao do kulta; i prije sam o njoj pisao, potpuno uvjeren da su hercegovačke majkeviša bića.Moj je otac preuzeo skrb o Anđelku sve do njegove punoljetnosti, premda se nikad nijeosjećao sposobnim za ulogu oca i domaćina, a još manje odgajatelja; sam je znao reći "ko ćeslušati neposlušnog ili se bojati strašljivca", a tko god bi od njega tražio da malo ukroti "vragaAnđelka", on bi se pravdao kako nema autoriteta, pa zato i nema svoju ženu i djecu."Nema u meni ničeg očinskog osim moje žudnje za ocem", govorio je.Bio je drukčiji svat, nesiguran i neodlučan, pa nije čudo što je prošlo osamnaest godina otkakose vratio u L. dok se napokon nije oženio, i to onda kad je prešao u Trebinje i u prizemljusvoje kuće otvorio trgovinu i krčmu u istoj prostoriji, a svoju kamenu kuću u L.-u zakračunao,da bi se u nju vratio sa svojom obitelji, sa mnom i s majkom, u rujnu 1941. godine, kada supostrojbe talijanske divizije Marcbe zauzele Trebinje i uspostavile vojnu i civilnu upravu, aotac je velikodušno ponudio svoju kuću nekim mladim talijanskim oficirima iz saniteta.Svih tih godina, ili kako je moj otac običavao reći "prije i poslije", živio je kao siromašnitrgovac i krčmar koji je više pio nego što je prodavao i više čašćavao nego što je naplaćivao.Znao je nekamo odjezditi i ostati po tjedan dana ne mareći za svoju radnju, pa ju je pokatkadpreuzimao njegov brat Anđelko, koji bi sav dnevni utržak iste večeri sa svojim pajdašimapotrošio.I kad se oženio, otac je nastavio kao i dotad, unatoč tomu što je njegova supruga, moja majka,bila mnogo mlada od njega. Štoviše, u braku je bio još ludi, znao je i po mjesec dana izbivati,a da nikakva glasa od njega nije stizalo. Majci je zadavao brige, ali trgovina65više nije trpjela, ona je to vodila sigurno i odlučno, čvrstom rukom, pa je u tom razdoblju, odnjezina dolaska pa negdje do travnja 1941. godine, trgovina dobro išla, a cvatuće je vrijemebilo onih godina kad se gradila željeznička pruga Trebinje - Nikšić, negdje oko 1937.; grad jebio pun stranaca i radnika iz svih krajeva Jugoslavije, ponajviše Ličana, koji su bili rastrošni,propili bi cijelu dnevnicu da ih krčmarica i trgovkinja, moja majka, nije primoravala da prvopokažu odrezak uplatnice da su dio novca poslali svojim obiteljima. Tako su je radnicizavoljeli jer im je spašavala obitelji, a mogla ih je do gole kože opelješiti. Bila je omiljena, štoje dovodilo do čestih očevih ljubomornih izgreda.Kad god sam pričao, kao dječak ili kao odrastao, da se sjećam jednog mladića, imao je ličkukapu na glavi, kako je nožem gađao mojega oca, a nož se zabio u drvenu policu, tik uz očevuglavu i dugo podrhtavao tako zaboden u dasku, uza sablasni "zvuk smrti", majka bi me svakiput ušutkala, a još dok sam bio dijete, znala mi je šakom pritisnuti usta i reći:"Muči, ti se ne možeš toga sjećati, bio si mali."Onda otkuda to u mojem sjećanju, kako sam mogao čak i neke detalje zapamtiti, primjericeočev strah, jer se tresao prislonjen uz police, dok je taj mladić prijeteći vikao da otac nezaslužuje takvu ženu, te da je za nju prestar."Je li tako bilo?" upitao sam majku."Tako je bilo, ali ti se toga ne možeš sjećati", rekla je."Kako onda znam i neke pojedinosti?""Možda si to čuo nekad kasnije, tu je bilo još svijeta, o tome se mnogo puta pričalo.""Sjećam se i košulje na tom mladiću, bila je mokra od znoja.""Da bi to zapamtio, morao bi imati neko Božje nadahnuće", rekla je majka, "a ako ga imaš, nebi smio pričati, jer te može neko ureći, a onda Bog takvo svojstvo oduzme."66Ona je mislila da ja usvajam tude priče i zlobna ogovaranja kao svoje doživljaje, samo zato dabih odbio njezine uglađene obiteljske priče. Nisam jedini koji je takvo što iskusio i kojemu suroditelji osporavali ono čega se sjeća; svatko je to prošao, a u ovom času prisjećam se mnogihpisaca koji su o tome pripovijedali, katkad zajedljivo, jer su ih roditelji nazivali "malim
  • 28. lažljivcima". Za mene to nisu veliki događaji, o tome nikad ne bih opširno pisao, to je neštouzgredno, tek nekoliko kratkih poteza kistom kako bi se freska na hladnom zidu prošlostizasitila. Ja sam zdvojan i ranjiv, popustljiv čak i prema slabijima od sebe; već sam toliko putasvoja sjećanja provjeravao, tražio im izvore, korigirao ih i odricao se, ali ovo što sam u knjiguunio, tako je bilo i to se više ne može mijenjati.6715.Otac je bio stariji od moje majke nekih dvadesetak godina. Znao ju je još kao djevojčicu, bilaje vižlasta, često drska, iz dobre obitelji i jedna od najboljih učenica u školi; njezin otacTomo, moj djed, imao je ozbiljne planove sa ženskim djetetom, a kad se udala za trgovcasklona piću i ženskara, kad je napustila srednju školu, to ga je zabo-Ijelo i potreslo da seoporavio tek nakon mojega rođenja. Ništa nije činio da bi spriječio svadbu, toga je dananjemu na uho svirala tužna glazba, čak je popio čašu-dvije preko svoje mjere. Zdravicu nijeodržao, niti je zeta ikad zavolio, a kad se sve uzme i riječi dobro odvažu, onda je za cio život snjim govorio uru vremena, ne više. Imali su oni što reći jedan drugome, ali su se toliko mrzilida nisu započinjali čak ni s uvredama. Tako su se vješto izbjegavali da je to postao "dobarnačin za skladan život".A je li djed mene okrenuo protiv oca, o tome ništa ne bih umio reći, i ne znam jesam li bioprotiv njega, samo znam da sam, kad god je kinjio majku, bio na njezinoj strani, jer meninitko nije morao bilo što tumačiti ili razjasniti, svoju sam majku doživljavao kao sveticu, čak ionda kad bi me kažnjavala zbog opačina koje sam činio. Kako sam odrastao i jačao, otac jeznao da je majka u meni dobila zaštitnika, pa se sve više smirivao, a kada sam navršiodvanaest godina, on je već postao dobar i blag, znao se obuzdati, nije podizao glas i nije lomiopokućstvo, a uza sve, brzo je shvaćao svoju krivnju. Jednom sam mu zaprijetio da nećuprezati od ocoubojstva ako nastavi grubo s majkom, a to sam izustio glasom starmalog,nekako68učeno, kao da sam čitao iz neke knjige, da bi on nakon toga samo pognuo glavu i tiho zaiskaooprost.I majka mi je govorila da joj se kao djevojci moj otac nije sviđao, bio je hvalisav i razmetljiv,pa kad bi počeo redati koga sve poznaje, koje sve ugledne trgovce, potomke stolačkih begova,zlatare i cio mostarski kujundžiluk, liječnike, ljetopisce, kraljevske oficire, ona bi ga svaki putpodbadala i rugala mu se, u lice se podsmjehivala hvalisavcu, tako da se razuman čovjek višenikad ne bi usudio nešto slično ili to isto pred njom ponoviti. Sto je ona bila iskričavija, što supodbadanja bila zločestija, to je on sve dublje gazio i sve više tonuo, a na njezine rafiniraneoštrice sve grublje uzvraćao. Oni se zapravo nisu slagali, moja je majka taj brak opisivala kaodvoje supružnika koji cijelog života idu u suprotnom smjeru, a naći će se na istom onda kadsve ono bračno ode dodavola, kad nitko drugi za njih ne bude mario, kad goljo shvati da jeuzaludno spominjao imena bogatuna i uglednika; na nj nije prešlo ništa, ni zrno bogatstva, nimrva ugleda. Tako je bilo.Kako je uopće došlo do toga braka? Uvijek je bilo nečeg brzopletog kad čovjek bježi izvlastite samoće ili raskalašenog života koji mu je dojadio; svatko se od nas toliko putaspetljao ili se ponio prema samome sebi lakoumno i neodgovorno. Moja je majka čestoponavljala da za svoje ludosti moramo ispaštati tako da drugi ne trpe, a da sami sebe dovoljnokaznimo. Ona je kao djevojčica kupovala u trgovini mojega oca, zazirala je od te radnje, ališto je mogla kad je to bila jedina trgovina u L.-u. Trgovac ju je stalno zadirkivao, a tek štobješe napunila trinaest godina, on ju je, kao neki stari prepredeni lisac, pitao "jesu li sisicepočele pupati". Bilo je mnogo takvih neugodnih dobacivanja, a jednom ga je zatekla dok ljubiženu nekog svog rođaka, pa ju je brže-bolje podmitio kutijom napolitanki samo da šuti, "ništa
  • 29. nisi vidjela", a kako je ovisila o kupnji u toj trgovini, ona je to odmah prihvatila, ali je izlazećiiz trgovine, na svoj vragolast način dobacila:69"Pa i nisam ništa vidjela jer sam okrenula glavu da ne gledam kako stari momak ljubi mladurodicu."Moja je majka bila nemiran i živ duh, zapravo veselo stvorenje, dovitljiva i sa smislom zašalu, odvažna u svakom pogledu, druželjubiva i nježna, imala je krupne zelene oči i finubijelu kožu, koja ne bi potamnjela ma koliko bila izložena suncu. Očev prijatelj, gospar LjuboMaraš, uvijek je laskao mojoj majci kako bi bila plemkinja, vlastelinka, samo da je rođenadvadesetak kilometara južnije, u Dubrovniku, na što bi se ona hihotala, jer svakomu godihvala, bilo joj je drago, pa bi uzvratila nekom svojom doskočicom, katkad i neugodnom, kaoprimjerice jednom kad sam stajao pokraj nje, a ona je odbrusila gosparu:"Eto, vi ste rođeni u Dubrovniku, a ni traga od plemstva."Htjela mu je reći da se ona istodobno osjeća plemkinjom i siroticom, neovisno o mjesturođenja. Da, bio sam ondje kad je to rekla; gospar je zašutio. A u zrelim godinama, čitao samjednu knjigu u kojoj se govorilo da najviše plijene oni umjetnički likovi koji su u bijegu odmjesta rođenja, od svojte i roditelja, te da su sukobi, društveni i etnički, zapravo pobuna nasve ono što je okovalo individuu, pobuna protiv pripadnosti. Taj je autor, davno sam to čitao iviše se ne sjećam njegova imena, rekao da je i domoljublje neka vrst mržnje prema svojima,porijeklu, etniji, i da je želja za otpadništvom jaka koliko i ona da se zbijemo u kokošinjce. Danije jakog animalnog u nama, svi bismo bili otpadnici. Kada sam se odjavljivao iz rodnogakraja, ušao sam u općinu i rekao službeniku: "Molim vas, iskorijenite me." Sada mi se čini daje takvo što i moja majka, više puta i na svoj način, svojim skučenim rječnikom iskazivala.Moj je otac mislio da nije uspio u životu jer je bio vezan uza svoj zavičaj, iako je stalnomaštao kako pobjeći nekamo daleko kao što su to učinila njegova braća. Pričao mi je da jeuvijek imao veći strah kad se vraćao kući nego kad je odlazio u nepoznate krajeve. Kad samja rođen, pobjegao je i ostao više tjedana lunjajući po primorskim70gradićima, a na povratku se puna dva sata šuljao oko kuće, sklanjao se da ga tko ne vidi,pričekao je mrak da bi skupio hrabrost i zadihan ušao u kuću kao da ga tko goni. Bježao je "dabi bio u bijegu i da bi ga povratak potresao", tako je govorio.Nijedno od njih, ni otac ni majka, nikad mi nije uspjelo točno reći što ih je spojilo, kako jedošlo do toga da se stari momak i okorjeli neženja odluči za brak, za ono protiv čega je bio i ušto nije vjerovao. Također bih razumio da je moja majka nešto zgriješila, pa su njeziniroditelji udajom za starijega spašavali čast obitelji. Ili da je to bila vatra ljubavi koja ne mariza godine. Njih dvoje znalo se kao dijete i odrasli, a kada se majka, kako se to kaže,"zadjevojči-la", nije nikad privukla mojega oca, niti je izmamila njegov, ma i krajičkom oka,požudan pogled; štoviše, bila mu je odbojna i ona i njezini roditelji, nije volio krhke i nježnecure, a za nju je još mislio da je boležljiva. On je volio punačke žene, s velikim grudima i "sa-pima bedevije", kako je često isticao. Na sva moja zapitkivanja majka je govorila da je takobilo suđeno, iako nije vjerovala da bilo tko osim nas samih "vuče konce naših sudbina". Bit ćeda je sudbina samo u njezinu slučaju nešto odigrala.7116.Otac je pak, tako mi se čini, ako je uopće kadgod pristao govoriti o njima dvoma, imao nekosvoje drukčije tumačenje o njihovu neočekivanu i nepredvidljivu braku, pomalo metafizičkizačinjeno, jer on je i prije tvrdio da svatko od nas "čim izađe, nabasa na neki događaj", pa se ion toga dana zaputio iz Trebinja, gdje je sam živio i držao trgovinu, u L., na sajam koji seondje održavao svake godine u rujnu, predosjećajući da će se na tom velikom vašarištu neštobitno dogoditi.
  • 30. Očekivao je taj nejasni događaj, tako mi je pričao, a majka je maštala maknuti se iz L.-a;Trebinje je za nju bilo "grad snova", privlačno mjesto za život i rađanje, perspektiva za djecu injihovo školovanje, a uza sve, i ostvarenje njezina sna da postane građankom i prohoda ucipelama s visokim potpeticama do ljetne bašče i kavane Pod platanama. Otac nije zanemariojedinstvenu mizanscenu za susret tih dviju uznemirenih osoba i različitih priroda, a to je sajamu L.-u, najčešće su ga nazivali "dernek uz Malu Gospu", bio je jedan od posjećenijih sajmovau Hercegovini, imao je dugu tradiciju, ondje je sve vrvjelo od atrakcija, a tih tridesetih godinasajam je poprimao i političku dimenziju, pa su učestali ispadi mladih komunista, a žandari supojačali nadzor.Toga dana na sajmu je bilo živo, velika vreva, ne samo na malom prašnjavom trgu i ispredkrčme i trgovine Mrkaić nego i na obje strane uz cestu gdje je bilo ponajviše tezgi i nekolikošatora, a kolica s hranom i pićima jedva su se probijala kroz masu, uza sve češća72naguravanja i galamu. Bilo je jako sunce, pa su se neke žene, posebice one pretile, pokrivalerupcima, a vidjelo se i nekoliko rastvorenih lumbrela. Posvuda su se tiskale grupice ljudi,svatko je htio ponešto vidjeti, pa ih je podosta bilo i oko brusača noževa; otac je naoštriojedan mali britvulin, to je bilo jeftino. Ženski svijet, pogotovu mladarija, okupljao se okoCiganki koje su gatale, to se onda govorilo faletanje, a Cigane su zvali gurbetima. Jedna staragatara rekla je mojoj majci:"Vidim prsten, ti ćeš se ove godine udati, mladoženja je na korak od tebe, puše ti za vratom,bogat je i načinit će te gospojom."To su bile povorke na sajmu, svatko se kretao lagano, u ovom ili onom smjeru, bilo je mnogogužve dok se skupine ne mimoidu, neki su se ljudi pozdravljali, a bilo je nervoznih i prgavihmladića, već pripitih, pa su često, pogotovu oni iz crnogorskih krajeva, izazivali tučnjave iširili strah. Redarstvo je uvijek imalo posla na sajmovima, ali bi se i žandari znali zanijetinekim događajima i zaboraviti na svoje dužnosti, tako da su pokatkad kasno reagirali. Tko sene bi zadržao pred velikim moćnim bikom s najdužim rogovima ikad izraslim na volovskojglavi, ili pred ovnom s četiri oka. Bilo je i drugih atrakcija, hodanja bosih ženskih nogu navisoko zategnutoj žici, "smiješnih zrcala" koja likove pretvaraju u karikature, vratolomija smotorom na "zidu smrti", boćanja i bacanja kamena s ramena, raznih igara i mamipara, uzazvuke gajdi i drugih glazbala. Sve je valjalo vidjeti, jer takvo što događa se jednom godišnje,za Malu Gospu, u L.-u. Svatko želi pribaviti što više dojmova; cijele godine pričat će se ovelikom derneku sve dok ga ne zasjeni novi. Na jednom od tih sajmova prvi je put uhićen mojstric Anđelko, još nije imao dvadeset godina, a odveli su ga jer je pokraj crkve poveo kolo spjesmom: dolje crkve i oltari i popovi i žandari.U jednom šatoru moglo se za sitne pare vidjeti "čudo neviđeno", pa je ondje ispred šatora bilomnogo veselih muškaraca, čekali su u redu da plate i vide "najveće sise na svijetu". Svi suposjetitelji bili73radosni prije ulaska, ali i poslije, možda još radosniji, jer svatko je opisivao dojke na svojnačin, svatko je imao neku usporedbu, bilo je to veliko divljenje, a jedan ih je žandarusporedio s "nabreklim mijehom za gajde", dočim su drugi mislili da su još veće, te da bi se iuz njih moglo zasvirati. I moj je otac platio ulaznicu 30 para, a kad je vidio te blistave kupole,dodao je još toliko da bi ih dodirnuo i blago pomilovao. Izlazeći iz šatora, ugledao je udruštvu mlađahnih djevojaka iz L.-a, veselih seljančica, i onu zločestu curu koja ga je uvijek,dok je držao trgovinu u L.-u, nešto zadijevala; bila je to njegova buduća supruga, moja majka.Htio se sakriti, posramio se, ali više nije imao kud, pa joj je prišao, uhvatio je za ruku, odvojiood "vrsnica i jaranica" i uveo u jednu daščaru, improviziranu ku-jundžinicu."Dajte mi najskuplji zlatni vjenčani prsten", rekao je.
  • 31. Djevojka je veselo primila zaručni prsten, izašla iz daščare, podigla ruku i pokazala zlatnuburmu svojim prijama; "zaručena sam i udat ću se", rekla je. One su bile zatečene; znale sukoliko je djevojčin otac strog i koliko mrzi upravo toga čovjeka, ali su isto tako znale da je tacura, moja majka, samovoljna, pa ako bi ona nešto naumila i tražila, njezin bi otac popuštao iprihvaćao, jer je bila njegova ljubimica. Kad god bi se poslije, ugodno i u dokolici, o tomepripovijedalo, majka je znala reći da ju je moj otac "zamađijao" i sve izveo na prijevaru ibrzinu, jer "pri svijesti" takvo što ne bi učinila, a otac bi također dodao svoju povijesnurečenicu:"Otada su krenule godine našeg ratovanja."Majka je bila na mnogim sajmovima, ne samo u obližnjim mjestima nego i podalje, uprimorskim gradovima, a "dernek za Malu Gospu" u L.-u redovito je posjećivala od svojedvanaeste godine. Bilo je raznoraznih prizora na svakom od tih sajmova, jer tamo gdje jemnogo svjetine, lako se poludi i svašta dogodi, ali ona je to mahom zaboravljala, posebiceono što je bilo neugodno ili okrutno. Toga dana, nakon što je bez dvojbi i opiranja uzelaprsten i pala u za-74ručnički zagrljaj, u njezinu sjećanju ostao je svaki prizor, svaki ma i najmanji događaj, mnogeposve neznatne sitnice, a mogla je uvijek, i kad je zašla u godine, s lakoćom odvrtjeti taj film iponovno sagledati komadić vlastita života. Ona je sa svojim, već se moglo reći zaručnikom,do jučer čovjekom ne baš dragim, bolje reći onim prema kojemu nije pokazivala nikakvunaklonost, obišla vašar i zavirila tamo gdje god se nešto zbivalo, slobodnije nego da je sama, sviše drskosti, veselo i pod muškom zaštitom. Ali već u prvom satu zaruka pojavio se netko tekda "zamuti bistru vodu", kako to često biva kad smo barem i nakratko u nekoj milosti, ili naszapahne dašak sreće; bio je to očev znanac iz Gruža, mladi carinik, koji se zagledao udjevojku i rekao:"Nisam znao da imaš tako lijepu kćer, već je za udaju, mogli bismo se oprijateljit.""Mogli bismo, ali baš se danas zaručila. Pokaži gosparu prsten", rekao je moj otac i posegnuoza djevojčinom rukom, ali ona se već sama pohvalila okrećući svoju šaku prema carinikukako bi što bolje istaknula široku burmu od 24-karatnog zlata.Ali poslije, u braku, to više nije bilo bezazleno kao s carinikom, jer je otac ta podbadanja omladoj ženi sve teže podnosio; te šale bile su mahom zločeste i neotesane, rijetko kadumjerene, a on se nije umio razborito oduprijeti, niti je ikad našao ključ za te drznike, ako gaje uopće htio naći, premda je imao smisla za humor i dosjetke. Otac je reagirao na najgorinačin, kao prznica i svadljivac, a to je vraga samo još više izazivalo, pa je s mnogima od tihzlobnika konačno raskrstio, da bi oni koji su željeli dobre odnose s mojim ocem smirili svojućud i zavezali jezičine.Ali u tim obijesnim ljudskim igrama obično stradaju nedužni, pa se svaka ta gruba šala obijalao moju majku, jer su nakon toga dolazili očevi izljevi ljubomore koji će taj brak pratiti donjegova kraja. Svaki bi put nakon nečije žaoke, "vidjeh ti ženu u gradu s jednim mladićem",počeo isti očev repertoar, uvijek na isti način, "da kuja75nije mrdnula repom, ne bi bilo čopora oko nje", da bi to preraslo u svađu, pokatkad i u većiizgred, kao onda kad je iskalio bijes tako što je sjekirom oborio tek stasalu vitku lipu ispredkuće u L.-u. Pa ipak, otac je te napasti najčešće rješavao napijanjima, a rijetko tučnjavom, jermajka je uzvraćala istom mjerom, što je bilo posve novo i revolucionarno u našempatrijarhatu."Ništa ne bridi tako kao njezin šamar", jednom mi se povjerio otac i zaprijetio mi da nikomene smijem reći da je dobio pljusku od žene, a ja sam bio ponosan na svoju majku, divio samse toj ženi.
  • 32. Začudo, s godinama ljubomora nije jenjavala, samo u njoj više nije bilo vatre, a negdašnjetorture lagano su se sužavale, svađe više nisu bile bučne, glas se rijetko podizao, ali je ostalodovoljno puhanja i gunđanja, a oboje je bilo ustrajno u tome da ne razgovaraju međusobno,rekord im je bio šest mjeseci bez riječi, čak i kad su imali goste u kući ili su odlazili nakartanje s prijateljima i putovali zajedno. Kada sam jednom rekao ocu da se stareći izgubilarazlika u godinama i da su nepotrebno kinjili jedno drugo, te da su danas te razlike moderne ipoželjne medu parovima, svejedno tko je od koga stariji, on je mirno i mudro uzvratio da bivjerojatno tako bilo "i da smo vrsnici, jer to je nešto u nama, bolje reći u meni, neštoneukrotivo, nesreća koju nosimo rođenjem, strah od žena koje su bolje i jače od nas".7617.U ovom času, dok pokušavam osjenčati strica Anđelka, ne znam što je s njim i je li živ, kaošto ne znam tko bi mi javio da je umro, jer sam sve obiteljske veze pogubio, a kada završimovu knjigu, onda ću čitavo pleme zaboraviti, ali dotada se još moram verati po obiteljskomstablu i njihati grane s kojih će, dok traje ova avantura, padati truli plodovi.Anđelko je bio omanjeg rasta, ali dobro i skladno građen, mišićav i maran u vježbanjima, ranoje očvrsnuo, već u svojoj petnaestoj godini bio je dobar gimnastičar, gotovo majstor narazboju i vratilu, priskrbio je školi dva pehara na nekim natjecanjima đaka tadašnje Zetskebanovine. Bio je ridokos; ljeti se njegova kosa mijenjala u boju slame, stršila je kao kakvamala buktinja, a već s jeseni počela bi se gasiti i tamnjeti, da bi s prvim hladnim danimaponovno postala zagasito rida i oštra, uvijek nemirna dok hoda, tako da su cure skovalezgodnu metaforu za njegovu pojavu, da "cvjeta hodajući". Imao je plave oči, vrlo lijepo lice,savršeno tijelo, i nije nalikovao ni na koga iz bliže ili dalje rodbine po očevoj strani, premda jenjegova majka više puta, kao da se nešto pravda, isticala da se Anđelko uvrgao na njezinapokojnog brata, koji je bio crvenkast i pjegav po cijelom tijelu, zvali su ga Ruso jer je russinonim za crvenkast, rid, rumen, rujan; umro je mlad, u svojoj devetnaestoj godini, nitko nijeznao od čega, samo je osvanuo mrtav u internatu Bogoslovske škole, gol na krevetu, što jepotaknulo mnogo priča i fantazija.77Anđelko je bio uzoran đak, jedan od najboljih u školi, i to iz svih predmeta podjednako; vodioje nekoliko školskih sekcija, lijepo je pisao, a njegove pismene zadaće i literarni sastavci bilisu jezgroviti, bez suvišna kićenja i nepotrebnih riječi. Takav je bio i u životu, zadivljujućeprecizan i karizmatičan, rijetko mu se tko suprotstavljao, jer kad on na nešto stavi točku, to seviše nije moglo opovrgnuti. Moj se otac dičio svojim mnogo godina mlađim bratom, upisaoga je u Višu realnu gimnaziju u Trebinju; na polugodištu je učenik nagrađen knjigom EmilaZole Germinal za odličan uspjeh i primjerno vladanje. Na školskoj priredbi bio je i učenikovponosni skrbnik, moj otac.A onda je nakon polugodišta, posve neočekivano, Anđelko odbio pohađati školu, povukao seu L., u svoju kuću, koja se nalazila odmah do majčine. Ona je bila neuka žena, čak i sretna štojoj se sin vratio i živio pokraj nje, pa mu je kuhala i dvorila ga, nije ga zapitkivala o školi,samo je jednom rekla da svatko treba slijediti svoju zvijezdu. Kada je moj otac došao kako biga nagovorio da nastavi s gimnazijom, ili barem saznao zašto je bez objašnjenja napustioškolu, Anđelko se sve vrijeme bavio špilom karata, virtuozno ih je miješao i dijelio samomesebi, skupljao ih i ponovno bacao na stol."Svi smo se nadali da ćeš daleko stići i sve smo činili da uspiješ", rekao je moj otac."Ali ja ne želim uspjeti", rekao je Anđelko."To je zahvala za sve što smo činili za tebe.""Sto bi htio?" uzvratio je Anđelko. "Napraviti dužnika od mene? Da ti zahvaljujem cijelogživota?""I što ćeš sad? Od čega ćeš živjeti?" upitao je moj otac.
  • 33. "Bez brige, neću pasti tebi na teret. Mogu prodati kuću, dobro igram poker, krađe mi idu odruke. Mogu pljačkati crkve, umijem raditi još ponešto. I ne osjećaj se obaveznim premameni", rekao je Anđelko, ustao od stola, pokupio svoj špil karata, naglo prekinuo svakirazgovor s bratom, izašao iz kuće i uputio se do jednog izvora78i divlje kruške, gdje je u ljetnim mjesecima, za vrijeme ferija, imao svoj kutak za čitanje, čak isvoju bužu, svoj tajni pretinac u kojemu je ostavljao knjigu obilježenu zelenim listom tamogdje bi stao s čitanjem. Sada je dugo ostao nagnut nad vodom; zabavljao ga je odraz lika ubistru zrcalu izvora. Kad je Gradska knjižnica preseljena u novu zgradu, u mnogim knjigamanađeni su suhi listovi, što je bila Andelkova oznaka, njegov čitateljski pečat.Dolazio je k njemu ravnatelj gimnazije, te i nastavnik gimnastike, s kojim je Anđelko bioblizak, sve su činili da ga vrate u školsku klupu, čak su donijeli pismenu obvezu jednogtrebinjskog donatora da če plaćati njegovo školovanje dok ne završi fakultet, ali nisu gauspjeli privoljeti, niti nešto više saznati o razlozima njegova odustajanja od škole. Ravnatelj jepomišljao da je možda neka luda ljubav, koja često u toj životnoj dobi zna "gurnutiadolescenta u depresiju", uzrokovala njegov bijeg iz gimnazije, ali se pokazalo da je Anđelkoizvan psiholoških klišeja, te "začuđujuće ozbiljan", kako je to u svojem dnevniku zapisaoravnatelj gimnazije, uz opasku da je "taj dječak nadrastao vlastiti uzrast"."Ne mogu učiti, osjećam školu kao teret, to je sve što bih u ovom času umio reći", kazao jeAnđelko.Nagovaranja nisu upalila, pa je nastavniku gimnastike još preostalo moliti svojega ljubimcada nastavi s vježbama, jer je tek na polovici puta, a tjelesno se svaki čovjek usavršava do krajaživota; tko se ne brine o tijelu, pristaje na eroziju duha. Anđelko je slijedio svojeganastavnika, od milja ga je nazivao "tjelesnim mentorom", pa je doista uspio oblikovati tijelo,ali s mjerom i stilom, bez pretjerivanja kakvima su bili skloni njegovi vršnjaci iz provincije;tih godina mišići su bili u modi, grad je dao jednog mistera, a trebinjski bilderi harali sudubrovačkim plažama.U Godišnjaku gimnazije objavljenom 1939. godine, izašao je kao separat Dnevnik jednogravnatelja, u kojemu sam pronašao lijepih zapisa; dragocjeno je kad se naiđe na različiteizvore; katkad je79poticajno i ono što nam se čini minimalnim ili nevažnim. Tako sam došao do otkrića da jeravnatelj, istodobno je bio i profesor psihologije, u nekoliko navrata davao iskaze policijskimistražiteljima o tzv. "psihološkom profilu" sasvim mladoga komunista, mojega strica Anđelka.Moram reći da mu je bio naklonjen, a njegova svjedočenja korisna, gotovo presudna u onomešto je stvorilo mit o mladiću, unatoč tomu što je "drsko i samovoljno, još prije nekolikogodina, napustio gimnaziju i zapao u sumnjivo društvo".Cesto se koristim bilješkama, nekim starim tekama; uvijek hrpom toga spremnog za otpad, ališto god sam namijenio košari, još sam jednom pogledao prije samog oproštaja i pažljivozavirio u te zapise, ne da bih spašavao neku od tih škrabotina, nego da bih se uvjerio da dobroradim kad umijem bacati. Pa ipak bih u tim provjerama uspio pronaći neki datum ili riječ izkoje bih izvukao nešto posve novo, jer pišući volim se igrati i pomalo raspredati o pisanju,nije to grijeh ako se upuštam u teoriju. Znam pisce koji govore, čak razmetljivo, kako misleda je bolje ono što bace i prekriže od onoga objavljenog, ali to nije točno, to su lasci koji sehvale, "eh, gdje bi nam bio kraj da smo objavili ono odbačeno". Ali ja se pitam nasljedujemoli mi i neke snove svojih predaka i svojih bližnjih? Sanjam li i ja isti san što ga je sanjao mojotac? Jer ja sam u ravnateljevu Dnevniku naišao na pasus od nekoliko redaka u kojemu mojstric Anđelko opisuje jedan te isti san koji ga je mučio i progonio gotovo svake noći, a taj samsan i ja često sanjao mnogo prije nego što sam doznao za stričev san. On je sanjao, bila je togotovo redovita doza, kako se ruši zgrada gimnazije i sručuje se na nj gomila materijala, a on
  • 34. se tegobno i mučno izvlači ispod ruševina gušeći se u prašini i boreći se za dah. Pod dojmomtoga sna svakog je jutra ulazio u učionicu, sjedao u klupu i čekao da se zgrada doista sruši, jerse sve više počela potirati ona crta koja dijeli san i javu. Pa već su ga njegovi profesori lovilikako "zuri naviše", znali su podviknuti na nj "ne zijevaj u tavanicu, ne bleni u strop". Tko zna,možda je upravo80taj san učinio da pobjegne iz gimnazije, i to onda kad je bio na vrhuncu "đačke slave".Iako u djetinjstvu, a ni u mladim danima, nisam mnogo znao o stricu, u kući se o njemu jedvagovorilo, moj ga otac nije rado spominjao, sada mi se čini, u ovim godinama, kada polakosvodim obiteljske račune, da sam upravo s njim imao neke podudarnosti, ili od njega pokupioneke gene, unatoč tomu što ne vjerujem u nauk o nasljednosti, a odbojna mi je i mučnapomisao da imam bilo kakve sličnosti s roditeljima, jer, kako reče pjesnik, "rođen sam prijenjih, sam od sebe". Ali eto, i ja sam često sanjao kako se ruši zgrada gimnazije i zatrpava me,pa sam mijenjao gimnazije, a na fakultetu nisam odmakao dalje od prve godine. I ja sam ranopočeo vježbati, bio sam dobar na vratilu i konju s hvataljkama, pa su me te zalihe održale udobroj formi do današnjih dana. Stric je, nakon bijega iz škole, postao član jedriličarskog ipadobranskog kluba; imao je 72 skoka iz dvokrilnog aviona. Varao je na kartama i krao izzadovoljstva, a posebno je imao merak na crkvena dobra, mnoge je samostane i manastirepoharao. I ja sam skakao padobranom sve dok se nisam ozlijedio. "Sibicario" sam i kockao naulici. Bio sam kao i on, čarobnjak s kartama. I sve me to snalazilo, a da o stričevimsklonostima ništa nisam znao, niti me on zanimao, jer to je bilo razdoblje kada sam svakosrodstvo nijekao, a svoje bližnje želio što prije zaboraviti.8118.Svi su govorili o stricu da je bio "vrag i vraški inteligentan". Nisi ga mogao prevariti ili neštonasanjkati, a na svaki mamac uzvratio bi brzo i efikasno, pokatkad i šakama. Čim bi s nekimstupio u razgovor, odmah bi ga oponašao, skinuo bi naglasak svojega sugovornika, pa bi čestoispao rugalica. Primjerice s mucavcem bi i sam mucao, što je bilo neuljudno, a svatko oduvrijeđenih nazivao ga je žlicom. Sa šepavcem je također znao i sam šepati, bilo je u tomenečega komičnog, ali se rijetko koji šepavac i sam tomu smijao. Nakon nekoliko sitnih krađamoj je otac strpao dečka u popravni dom; bila je to istodobno i osveta mlađem bratu zaneposluh i samovolju, premda te krađe nisu bile tako opake, niti se lupež mnogo okoristio, alisu bile neka vrst strategije da se uzdrmaju imućnije obitelji, te i stava prema njihovu načinustjecanja "na grbači radnika", jer "što se kradom zaradi, mora biti ukradeno", to je bila poruka.Nakon mjesec dana Anđelko je pobjegao iz doma i poveo sa sobom jednog štićenika, bio je toViktor Bloudek, njegov vršnjak i sin obućara Karla Bloudeka; njih dvojica postat ćenerazdvojni drugari odani jedan drugome, aktivni u jedriličarstvu i padobranskom klubu Našakrila, dobri "spravaši", kako su se nazivali gimnastičari na tjelovježbenim spravama, a skrasilisu se i smirili učeći obućarski zanat, pa su postali šegrti kod Karla, koji je od oca naslijedio tajzanat, a nije se zadržao samo na popravcima obuće, nego je pravio "cipele ručne izrade",prateći modu po talijanskim uzorcima i kalupima.82Ta obućarska radnja postoji već pedesetak godina, otvorio ju je Vaclav Bloudek u ulici koju jekrasio s jedne strane red platana, a s druge drvored kestenova zasađen odmah po dolaskuAustro-Ugarske, jer taj je prostor bio planiran za tržnicu, pa su prije bilo kakvih radovaaustrijski inženjeri hortikulture sadili kestenove, jer se vjerovalo da od njih bježe muhe, što jebila dobra higijenska mjera za slabo štićene namirnice na tezgama. Kad je Ceh VaclavBloudek stigao u Trebinje 1891. godine, nakon sat vremena rekao je da je to grad njegovihsnova i odmah ga proglasio svojim rodnim gradom, iako je bio rođeni Pražanin. On je stalnoponavljao, to mu je bila filozofija, da se čovjek rada više puta, jer kad god nešto promijeni u
  • 35. svom životu, ponovno je rođen. Iste godine oženio se jednom prezrelom djevojkom,katolkinjom iz ogranka obrtničke obitelji Me-štrević, a već danas to je ugledna i starahercegovačka porodica Bloudek, koja vuče neke korijene iz Češke, a zaslužna je za razvojpostolarskog obrta, potom i drugih obrta i kožne galanterije; njihove kožnate ženske torbedobile su nekoliko nagrada na sajmovima.Anđelko je u tome domu našao utočište, a u toj obućarskoj radnji stekao je naviku čitanjaromana zahvaljujući Viktorovu ocu Karlu, kojemu je to bila strast; u mladosti je sam čitao, akako je gubio vid, čitali su mu sinovi, jer to vida što je imao morao je čuvati za obućarskeposlove, od kojih je hranio obitelj. Dvojica sinova otišla su kao sezonski radnici u Slavoniju,ondje su ostali i oženili se, danas su to "Slavonci hercegovačkog porijekla", a treći, Viktor,nakon što mu je majka umrla, postao je uličar i završio medu besprizornima, da bi se teknakon bijega iz Doma savio uza svojega oca, a s najboljim drugarom Anđelkom ponovnootvorio školu čitanja romana kako bi očevu žed za knjigama utolio, ali ta je strast sve višeobuzimala i njih dvojicu momčića. Čitali su sve što bi im dopalo ruku; a u godišnjacimaGradske knjižnice objavljivane su njihove fotografije kao dvojice nedostižnih u posuđivanjuknjiga.83Zajedno su polagali završni ispit pred komisijom koju je imenovala Gospodarska komoraBanovine, ali ne s ostalim đacima jer nisu redovito pohađali nastavu. Prije završnogmajstorskog ispita polagali su predmete prema programu Škole učenika u privredi, solidno suznali, a praktični dio, izrada obuče, obavljao se u velikoj učionici Industrijske škole, koja jeveć imala sav potreban alat za obuku daka. Taj ispit prerastao je u događaj koji je okupio nesamo rodbinu i učenike nego i ugledne ljude, što je doista bilo začuđujuće; takvo što nikad seprije nije dogodilo. Dvojica učenika kuckala su na toj jedinstvenoj pozornici, u pravojkazališnoj tišini, polažući ispit kao da igraju predstavu u kakvu socijalnom komadu, predočima birane publike i uglednih gledatelja, medu kojima je bilo članova gradske uprave,profesora iz gimnazije, pandura i svećenika, instruktora jedriličarskog i padobranskog kluba.Nitko nije znao zašto je to tako, pa ni dvojica mladića koji su toga dana dobili zvanjeobućarskih majstora. Da je gostovala kakva kazališna družina, ne bi toliko svijeta došlo, čak inisu svi stali u učionicu, pa ih je podosta ostalo na hodnicima, pogotovu cura i uopće ženskogsvijeta, jer su obojica bila miljenici žena, a vele da su se neke učenice zbog njihonesvješćivale, da ih je njihova erotičnost obarala s nogu.Što je to bilo, kakav je to fenomen da dvojica takorekuć balava-ca, obućara, iz obitelji kojenisu bile utjecajne, koje su zapravo tavorile na granici siromaštva, privuku takvu pozornost idovedu toliku gospodu kao da je netko iz višeg staleža branio doktorsku disertaciju, a ne,kako je moj otac rekao, "opančarski zanat". Dvojica protagonista te predstave nisu bili nikakvilumeni, nego prije besprizornici koji su okusili popravni dom, policijske istrage i privođenja,a jedina njihova slava bila je ona iz Gradske knjižnice, gdje su bili upisani kao rekorderi učitanju romana, premda to zasigurno nije moglo nikoga fascinirati, barem u ovom kraju, gdjese čitanje oduvijek smatralo poremećajem; čitaju samo ćaknuti, a uvriježeno84je mišljenje, donekle opravdano, "da nema budale dok škole ne završi".Kada je predsjednik komisije proglasio Anđelka i Viktora obućarskim majstorima koji supoložili s najvišom ocjenom, čistom peticom, svi su u učionici zapljeskali, a nakon uručenjadiploma Viktorov otac Karlo pozvao je prisutne na zakusku i malu svečanost, što je veseloprihvaćeno, pa su nagrnuli u susjednu učionicu, gdje je na stolovima bilo hrane i pića uizobilju, i svatko je htio osobno nazdraviti majstorima i razmijeniti s njima pokoju, svatko ježelio iz njihovih usta čuti o planovima i općenito o tomu što nas čeka u budućnosti. Kao da suproroci. Doista, sve to oko njih ostat će misterij. Nije li se netko našalio i poigrao s građanimašireći neke fame i mitove? Nisu li rođena, Bože mi oprosti, dva nova sveca? Ne znam kako
  • 36. drukčije objasniti taj skup, ako se malko ne zagrebe po "bosim mističnim stopalima" isimbolici obuće koja nas drži prikovanima za zemlju, premda je najlakše napisati da su setada događale čudne i neobjašnjive stvari.Andelkov brat, moj otac, jedini je došao već pripit na tu feštu; to mu je zamjereno, pa su gagurkali i izbjegavali, a jedan viši referent porezne uprave izravno ga je opomenuo i rekao muda bi bilo bolje da uopće nije dolazio. Ti si svojega brata odgurnuo! Otac je uzeo čašu i laganokrenuo prema Anđelku da mu nazdravi."Mogao si danas biti student, ali ako ti je draže obućarsko šilo od pera, neka ti bude", rekao jemoj otac.Nitko nije odobravao te očeve riječi. Zašto stariji brat omalovažava obućarski zanat i umijećeruku. Taj je mladić podjednako vičan šilu i peru. Svi su ga branili i gunđali na te očeve riječi.Možda je baš ta naklonost auditorija potaknula Anđelka da bočne svojega brata obućarskimšilom u debelo meso. Taj je ubod zabolio mojega oca, pa je skinuo hlače i pritisnuo to mjestoda bi zaustavio krv, ali nitko s njim nije suosjećao; štoviše, neki su se nasmijali, a bilo je i85onih koji su rekli da je to zaslužio. Jedini je Viktor priskočio i pomažući mu šapnuo na uho:"Nikad ti neće oprostiti što si ga dao u dom za besprizorne."Otada je medu braćom zavladalo ledeno doba.Otac mi je samo jednom pričao o tome slučaju; zapamtio je bratovo šilo za sva vremena, anakon velike vremenske distance na svoj je način tumačio ondašnju podršku dvojici dripaca injihovu zanatu, i to zanatu na koji se ide kad više nikamo nisi prispio. Otac misli da je takozapočela epoha "uspona lumpenproletera", te da je događaj s mladim i zgodnim obućarimaizabran za promociju te ideologije. Tko je takvo što mogao prirediti? Kao da je negdje sjedioneki vrhovni autoritet, novi Bog, i vukao sve konce, čak i tako bezazlene kao što je bio tajispit. Otac to nije umio artikulirati, ali sam osjetio što ga tišti i kamo cilja; to su bile samonjegove tlapnje, tako ja mislim. Prošlo je mnogo godina otada, znamo što se sve zbilo, pa ni"dvojici anđela" nije glatko išlo, bilo je trauma i posrtanja, iako je kurzivom istaknuto unjihovim biografijama da su bili "obućarski radnici iz siromašnih porodica koji su zaranaosjetili nepravde društva". Otkada je to moj otac postao metafizik?8619.Za vrijeme sve češćih očevih izbivanja majka je vodila trgovinu, bila je marljiva i veselo jeobavljala sve poslove trgovačke i kućanske, a ja sam joj pomagao i iznosio na željezničkustanicu, ispred vlaka, voće ili ušećerene bajame, ali i drugu robu, pića i kojekakve dran-gulije,pa je to bila dodatna zarada, a navečer bismo zajedno zbrajali dnevni utržak i poneštosklanjali sa strane; majka je uvijek isticala da se mora i od svojih usta odvajati, jer nitko nezna što nas sve čeka. Mi smo maštali o blagostanju, a vjerovali u najgore, to je zato što"liježemo i ustajemo sa zlom", govorila je majka; toliko smo se priviknuli na nedaće da namje bez njih "prazno u duši", nisu baš melem za dušu, ali su nas ojačale.Svaki očev odlazak u nabavu u Dubrovnik majku bi uznemirio, a crne slutnje, posvenepotrebne, katkad su je znale ophrvati, pa bi počela nagađati što mu se sve može dogoditi,kao da je negdje u tuđini, daleko od svojega doma. Njega taj grad privlači kao kakva kob, kaoda je "omadijan", ne zna se vratiti, kupuje na veresiju, a gotovinu redovito potroši prije negoude u magazin i skladište ve-letrgovca Ljube Maraša; jednom će i taj čovjek namiriti dugove istaviti našu kuću pod hipoteku. Tako je majka sve učinila da i moje predodžbe o tome gradupostanu gotovo mistične. U mojoj mašti narastala je mitska slika grada koji plijeni nekomčarolijom i zarobljava mog oca. A kad bi vlakom stigla pošiljka robe i očeva poruka kako će ion doći za koji dan, mi bismo se veselo vraćali sa željezničke postaje, prateći kola natovarenarobom. Otac bi nas znao potkupi-87
  • 37. ti i uz pošiljku uvijek dodati kakav zgodan poklončić. Majka bi dobila svilene čarape iliukosnicu od bjelokosti, a ja sam već imao kolekciju zviždaljki kupljenih u Primorju, te iHohnerovu usnu harmoniku.Imao sam i nekoliko knjiga o Dubrovniku, jedan dronjavi plan grada, neki stari bedeker izkojega sam mnogo naučio i dovoljno znao, pa sam o tome razgovarao s učiteljicom, koja meslušala i divila se kako s lakoćom govorim o Onofrijevoj česmi ili o svih osam ženskihmonastijera. Uza sve, znao sam hrpu dubrovačkih riječi, a naučio sam ih iz jedne knjige, sadase ne bih mogao sjetiti kako se zvala, ali je na kraju imala rječnik i tumač manje poznatihpojmova i tuđica. Te sam riječi nasumce gomilao, ne znajući mnogima značenje ni naglasak,ali vršnjaci su se smijali i tjerali me da govorim tim jezikom, rugali su mi se i zadirkivali meriječima što su ih čuli od mene. Bilo je tu i pogrdnih riječi, sada sam ih zaboravio, ali sjećamse da su me varoški vragolani bockali tim riječima. I majka bi me grdila što se gradim ludom,čak bi me znala ošinuti dlanom preko usta. Jedino je otac volio kad ga po dubrovački zovemćaće, unatoč svim poru-gama što smo ih obojica trpjela. Kada bismo se našli na pazaru, medusvijetom, otac bi naglo šmugnuo u neki portik, ili bi se sakrio iza stabla, samo zato da bih gazovnuo ćaće. Pokatkad bih ga izbezumljeno dozivao, pa su nam se smijali, ali tada bi me otaczagrlio.Ferije sam provodio kod bake po majčinoj strani; bila su to ljeta puna uzbuđenja, nisammirovao i gotovo svakog dana ponešto se zgodno događalo, pa sam i za vrijeme školskihpraznika i zimskih raspusta također trčao baki; ondje sam bio sretan, a mislim da sam tu srećunaslijedio još iz vremena dok je bio živ moj djed Tomo, jer sam uz njega otkrio mnogečarolije i naučio gotovo sve što se može znati o pticama iz toga kraja, vrebali smo ih i praviliim zasjede, lovili ih i proučavali, a moji najljepši trenuci bili su onda kad smo ih puštali izkrletki; ne znam jesu li bile radosnije te ptice koje bi prhnule i odletjele ili ja, koji sam ihpuštao. I do dana današnjeg88pamtim mnoga narodna imena ptica iz toga pitomoga kraja jer smo navečer djed i ja radili natoj jedinstvenoj nomenklaturi, širili je i dopunjavali, često uz detaljne opise. Divio sam sedjedovu pisanju, bila je to prva moja lektira, a također sam se divio njegovu čitanju inaglasku, toplini riječi koje bi izustio, a onda i njegovu izgledu, stasu i načinu na koji sesmijao. Želio sam biti upravo kao on i nikako drukčiji.Djedova majka, moja prababa Petruša, bila je rodom iz Konava-la, lijepo je pripovijedala inaučila me da je teže slušati i upijati priče nego ih govoriti. Da nisam bio u djedovu zagrljaju,spavao sam s njim, priče prababe Petruše potpuno bi razorile svaku moju sigurnost, pa i poredtoga što mi je djed bio oslonac i što sam uz njegovu ruku zaštitnicu bio spokojan i čvrsto nazemlji, ipak su te priče unijele niz strahova u moju psihu, ponajprije strahova od mraka, odublova s ustajalom vodom, malih jezera, riječnih rukavaca, šuma, gorskih potoka, špilja ijama; dakle svih onih mjesta na kojima su obitavale vile i vilenici, vještice, vragovi i mnogačudovišta poput aždaja.Petruša je pričala jedva čujnim glasom, gotovo šapatom, ali tako otresito i sigurno kao da jesama sudjelovala u svim tim sablasnim događajima, kao da su to sve bili njezini doživljaji.Prije svake priče uzimala bi žlicu meda, a nakon što bi je završila, popila bi čašicu rakije da sesmiri. Vremenski okvir njezinih priča bilo je "staro doba kad je propo Epidauro", a u meni supravu jezu izazivale one pripovijesti u kojima su vile krale djecu i odgajale ih po svome,pravile od njih naopake ljude i demone. Kada me jednom moja druga baka, očeva matiVukava, nakon što sam je zadijevao da je vještica i rugao se njezinoj velikoj bradavici na vrhunosa, proklinjala upravo na najgori način: "Dabogda te vile otele i odnijele u crljene grede",tako me to rasrdilo i potreslo da sam zgrabio lonac vrela mlijeka tek uzvarena na štednjaku ipolio je po rukama; dugo je štriga liječila opekotine privijajući obloge i razne meleme.89
  • 38. Prabaka Petruša rodila je dvije kćeri i četiri sina, od kojih je samo Tomo ostao u L.-u, dvojicasu odjezdila u velike gradove, a najmlađi je toliko volio svoju ujčevinu, svojega djeda i bakupo majčinoj strani, da je najveći dio djetinjstva provodio kod njih, a s punoljetnoš-ću je uzeomajčino prezime, Radonjić, i ostao u Konavlima, školovao se u Dubrovniku i postao glasovitsakupljač konavoskog folklornog blaga, s naglaskom na "strašne priče" o mitskim bićima.Glavni je njegov rad bio istraživanje staklarskog umijeća i života svojih predaka Radonjića,Ivana i njegovih sinova Luke i Vica, ali kad mu je ponestalo izvora, a prekopao je hrpuarhivske grade, otisnuo se, kako sam u proslovu kaže, "niz pučinu mašte" i sačinio "djelcepripovjedno", porodičnu kroniku, ne osobito visoka dometa.Taj sam dom i majčin rod osjećao kao jedino svoje porijeklo; od njih više nema nikoga,unatoč mnogoljudnom bratstvu, pa tako ni ja više nemam porijekla, nemam s kim o tomepopričati, "sam sam i lak ko ptičje pero", da se poslužim tom djedovom mišlju, jer tek sadarazumijem neke njegove mudrosti, a sjećam se da mi je zadugo bila posve nejasna jednanjegova tvrdnja kako je "prava samoća onda kada su svi oko tebe". Ne znam koliko me zamajčin rod vuklo i to što sam u toj kući rođen, a ne u kući svojega oca. Dakle, rođen sam uistoj sobi u kojoj je rođena moja majka i moj djed Tomo. Tko zna, možda i to utječe na mojeosjećaje, rođenje je misterij, a tamo gdje je zauzlana pupčana vrpca pravi je zavičaj. Uza sve,majčina uža i šira familija, iz toga zaseoka u L.-u, dala je četrdesetak školovanih, obrazovanihi u javnosti poznatih osoba. Njezin bratić po kojemu sam dobio ime, u vrijeme mojeg rođenjaveć je bio glasovit slikar i živio u Parizu. Majka je imala još devet bratića i sedam sestrična,ali rođenog brata nije imala, nego samo tri sestre, Pavu, Ružu i Ivku, sve tri bile su nerotkinje,a nakon što je rodila četvrtu kćer, moju majku Tugu, baka Jelica nije iznijela sljedećutrudnoću, a potom se razboljela, liječnici su je upozorili da bi nova trudnoća mogla biti kobnapo nju i dijete, premda je u kući vladalo raspoloženje da se90rada sve dok ne dode "muško čedo", kako je to prabaka Petruša željela i tjerala mojega djedada iz "despeta sudbini" ne odustaje od sina, pa ma koliko to potrajalo. Ali eto, bolest seispriječila.9120.Svatko se od nas zanimao gdje je i kako rođen, pa sam i ja često zapitkivao svoju majku, aona je o tome uvijek radosno govorila i svaki bi put ponešto novo dodala. Ali nitko o majčinuporođaju i uopće rađanju nije umio tako lijepo pripovijedati kao moja baka Jelica. Zašto samrođen u L.-u, a ne u Trebinju, gdje su roditelji tada živjeli, o tome je baka Jelica imala svojemišljenje, različito od majčinog. U to vrijeme ni gradske žene nisu rađale u bolnici, osim akose ne bi javile kakve komplikacije. Pa i u kući bi se sklanjale u skroviti kutak ili manju sobu,jer porođaj je bio "veseo, ali sramežljiv čin". Ako bi došla stručna babica da porodi nekuženu, to je bio veliki privilegij, i to su mogle priuštiti boljestojeće familije. Moja majka imalaje povjerenja jedino u baku Jelicu, svoju majku; ona će je lako i bezbolno poroditi, kao što je isvoju djecu lako rodila. Uza sve, majka je željela roditi svoje dijete u lijepoj staroj kamenojkući, zimi zagrijanoj i toploj, a bio je mjesec prosinac, studen i oštar, kakav se u tome krajurijetko pamtio. Ona je vjerovala da joj se ništa loše ne može dogoditi ako je u blizini njezinotac Tomo.Od svojega supruga ne bi imala vajde, on je smatrao da se oko rađanja brinu žene, "a naše jeda prangijamo, nazdravljamo i bacamo kapu uvis", tako je govorio moj otac. Majka misli daon nije imao poštovanja i naklonosti prema trudnicama i rodiljama; jednom je čula njegovegrube riječi kad je za nevjestu koja je ostala bez mlijeka rekao "da je zaprgla", što je bilooholo, taj se izraz koristio samo za krave "kad zaprgnu", ne daju više mlijeka, dok se ne otele.Otac je92
  • 39. bio takav, premda je jedini od tih muškaraca staroga kova s lakoćom mijenjao svoje nazoreosuđujući ono što je "zatucano i staro". Uostalom, on je tada bio u nabavi, a vratio se kad jedijete imalo tri tjedna, već su bili obavljeni i prvi posjeti "za babine". Vrijeme dok rodilja ležii suzdržava se od težeg rada zove se babine; tada dolaze svojta i prijatelji i donose darove. Sveje to otac propustio. Mnogo godina kasnije saznali smo da je u to vrijeme majčina porođaja ibabina začeta u Metkoviću očeva vanbračna kći.Baka Jelica pričala je da je majka tih dana, dok je čekala porođaj, drhtala od straha; ona jošodmalena nije podnosila bol, pa je nakon prvih trudova pozvala taksista, koji ju je dovezao uL., u kuću u kojoj je i sama rođena. Na vratima trgovine i krčme istaknula je natpis krupnimslovima: ZATVORENO ZBOG POROĐAJA. Majka je bila sklona vjerovati raznim gatkama,pa je tako čula od starih žena da se porođajni bolovi skrate i umanje ako žena čvrsto držipušku objema rukama, a moj djed Tomo imao je lovačku pušku obješenu na zidu; već ju je tosmirivalo."Evo, tu si rođen", pokazivala mi je već stoti put baka Jelica. "Čim si ispao, ja sam rastopilaolovo i prelila tom rastopinom jedan križić, stavila ga u kolijevku da te čuva od uroka, a nožićkojim sam prerezala pupak zadjenula sam za jednu od greda koje nose krov. I danas je tajnožić na istom mjestu."U prvo vrijeme majka nije imala dovoljno mlijeka, ali joj je u pomoć pritekla Badema, koja jeveć imala troje djece, tri kćeri, a mjesec dana prije majčina porođaja, krajem studenog, rodilaje sina; bila je zdrava mlada žena, kći kuma mojega djeda, ugledna čovjeka iz bogatebegovske kuće. Dojila me više od dva mjeseca, a onda je i majčino mlijeko nadošlo nakon"bajanja" dr. Keslera. Badema mi je nadjenula privremeno ime Kurto, jer se vjerovalo datome imenu ne mogu "nahuditi boleštine i demoni", to se još zove pupčano ime ili ćubek-ismi.To pupčano ime nosio sam kratko, a na krštenju mi je djed Tomo, uza suglasnost roditelja ikrsnoga kuma, dao ime po93svojemu sinovcu, slikaru. S Bademinim sinom Edinom, zvali smo ga Edo, bio sam "grlo iduša", ne samo u djetinjstvu nego i poslije, viđali smo se u Zagrebu, gdje je studiraomedicinu, svojatali smo se kao "braća po mlijeku", a još se pokatkad dopisujemo, jer on žividaleko, preko oceana, i obavlja liječničku praksu kao psihijatar.Jedan djedov brat, majčin stric, završio je medicinu u Moskvi, službovao je u mnogimcrnogorskim mjestima, a uz taj posao prevodio je s ruskog i sam pisao pjesme; od njega je bioi taj slikar po kojemu sam dobio ime, omiljen u obitelji, "legenda boemije", kako se o njemupisalo. Nakon povratka iz Pariza živio je u Mostaru. Upoznao sam ga u Počitelju kada samimao 26 godina i dva objavljena romana. Bio je markantna figura, visok, s velikom lavljomgrivom, odjeven umjetnički nemarno, s nekim bizarnim detaljima, kao što je bila obuća ručneizrade kupljena na sajmu, u nekom od malih hercegovačkih mjesta. Osvrćem se na taj susret sumjetnikom i rođakom jer me uhvatio pod ruku i odveo u kut galerije, u kojoj je bilo punosvijeta, i tiho mi se obratio:"Ne znam što pišeš, nisam čitao i neću stići, oprosti, još sam na Flaubertu, ali sam čuo zatvoje ime onda kad se digla dževa oko toga da si ocrnio naš kraj i naše dične partizane, pa tiželim reći da ja mislim da si dobar čim te komunisti napadaju. Moj ti je savjet: stoj podalje odnjih i ni po koju cijenu u savez s njima! A ako ti sad priđe neki zbir i upita o čemu smorazgovarali, ti mu reci da se stari slikar hvalio kako još jebe!"Moj se rođak grohotom nasmijao u počiteljskoj galeriji. Dok sam to pričao majci, za jednogkratkog posjeta, ona je plakala, ne znam zašto je plakala, premda je izustila kako će umrijeti, aneće ga vidjeti. Ne vjerujem da je to bio razlog suzama, jer koliko je takvih koje neće vidjeti,pa kad bi zbog svih plakala, ne bi "sušila obraza", kako se to u zavičaju kaže, a napose zatošto je slikar jedva znao za nju, i sam mi je rekao da ne drži do rodbine i da od te slučajnosti daje s nekim svojta ne bi htio praviti kult, jer jedva izlazi na kraj sam sa
  • 40. 94sobom, jedva podnosi samog sebe, pa ne voli širiti krug, pogotovu što nema ničegzajedničkog s "masom rođaka". Ipak mislim da je majka tim suzama iskazala neku vrst gnjevaprema meni jer sam zasigurno povrijedio njezine osjećaje stoga što sam je posjetio u prolazu ito odmah naglasio dodavši kako imam samo sat vremena.*9521.Baka Jelica vodila je svoje domaćinstvo ono što se kaže kao "urednu knjigu", kuća je bilauvijek čista, u spavaćim je sobama mirisalo, odrinu i biljke oko kuće sama je orezivala, sirilaje vareniku i tukla maslo, sama je vrcala med, brala i sušila ljekovito bilje, a na svakoj kutijinapisala bi naziv trave; njoj je najdraži dar bio kad joj netko donese kakvu lijepu praznukutiju, bilo staklenu ili od tankog lima u kojoj su bili bomboni ili kolačići, u nju bi odmah izpapirnog sa-keta preručila svoje trave i stavila čitljivo pisanim slovima recept čaja i od čegaliječi. I ja sam liječio hripavac bakinim čajem od crne zove ili "bazge", kako je tu biljkunazivala prabaka Petruša, a često sam grgljao grlo čajem od kadulje. Kao njezin jedini unukbio sam povlašten i razmažen; nije bilo želje koju mi baka ne bi ispunila.Dvije svoje kćeri, Pavu i Ivku, nije dugo godina vidjela, niti je što znala o njima; jedino jetetka Ruža, udata na Cetinju, pokatkad dolazila, a ja sam često likovao što nije mogla roditi,jer bi mi njezina djeca bila takmaci i suparnici kod bake, a još ako bi se uvrgli na tetka, bila bimi mrski rođaci. Taj tetak, Ružin muž, posjetio je baku samo dvaput, jer nije volio naš kraj;sjećam se kad je rekao u bakinoj kući da mu čitava naša pokrajina "zaudara na loj", tadanisam shvaćao značenje te podmukle rečenice, tek mi je poslije bilo sve jasno i dovoljno datoga čovjeka prezrem; nikad ga nisam posjetio na Cetinju iako sam više puta i podulje boraviou tome gradu, prikupljao sam gradu za jedan dokumentarni film i istraživao povijestDjevojačkog instituta carice Marije Aleksandrovne, osnovanog961869. godine, kao prvog srednjoškolskog ženskog zavoda u Crnoj Gori. Bio sam na Cetinju ionda kad je umro taj moj tetak, ali nisam išao na njegov sprovod.Od "blaga", kako se govorilo za živo, za mal, baka Jelica držala je kokoši, tovila je svakegodine po jednu svinju, imala je kravu Zlatku sa zlaćanom dlakom; pokatkad je u odsjajusunca izgledalo kao da je u plamenu. Ja sam tada mislio da je ta krava ljepša i drukčija odostalih, bila je čista, a ispod njezina repa nikad nije bilo skorjele balege, niti su njezinestražnje noge bile šporke. Mukala je zvonko, a ne potmulo; mi bismo njezino mukanje odmahrazaznali i točno odredili gdje je i na kojoj ispaši. Kad bismo je zovnuli, baka ili ja, dotrčala biiz daljine, a mi bismo je nagradili mekinjama. Na kraju bih joj iz ruke dao šaku soli, tozadovoljstvo baka je uvijek prepuštala meni jer je znala koliko sam volio kad hrapavi kravljijezik liže moj dlan. Umio sam musti, činio sam to klečeći, dočim je baka imala mali tronožacna kojemu je sjedila za vrijeme muže. Kad bih ja muzao, krava je svaki čas pogledavala namene, a kad je to baka činila, uopće se nije osvrtala.Bile su mi drage i ostale životinje, pogotovu jedan ludi kokot, borac sa zmijama, ali krava jebila doista kraljica toga malog mala, s njom se moglo razgovarati, mnoge je stvari razumjela,pa sam često sjedio pokraj nje dok je ležala i preživala, a kad žmirka očima, bio sam sretan.Tu kravu nikad nisam ošinuo prutom; nije bilo potrebno. Ljeti nisam ustajao rano, uživao samna ferijama, pa je baka još za rose gonila kravu "u stranu", kako smo zvali padinu brdaprošaranog malim sjenokosima, kao oazama u kamenjaru, a predvečer sam odlazio da bih jedognao u staju, i to samo onda kad bi se udaljila i otišla visoko za pašom tako da nije moglačuti moje dozivanje. Ako bi se katkad izgubila, ako ne bi muknula na moja dozivanja, znaosam trčati stazom, često u panici jer se brzo smrka-valo. Kad bih naišao na pastire, zastao bihi porazgovarao o kravi, jesu li je i gdje posljednji put vidjeli. Ja sam govorio pastijeri, a ne
  • 41. 97pastiri. Medu njima je bilo i naših rođaka, koji bi graknuli na moju riječ pastijeri, a onda su jeprihvaćali, čak im se i sviđala. Kod kuće sam ognjište zvao komin, a dimnjak kominata. Tosam činio i prije, dok je moja prababa Petruša bila živa, jer bih je tako oraspoložilo, pa bi mepoticala da što češće izgovaram te riječi; to ju je sjećalo na mladost, a i sama je znala mnogoneobičnih i za svijet u kojemu se našla kao nevjesta nepoznatih riječi. Kad bi zaiskala čašicurakije, uvijek bi rekla žmulić rakije, a ukućani i gosti smijali bi se i stavili pred nju cjepanicu,ili nešto slično, kao nisu razumjeli.Nakon satova učiteljica bi me zadržala u učionici, doturila bi mi neku knjigu i rekla daostanem čitati sve dok me zanima ono što je u knjizi. Vazda sam brzo čitao, ali tada, udvanaestoj godini, čitao sam bez ikakva zastajkivanja, riječi su mi bile poznate i nisam nikogazvao u pomoć, niti sam bilo što zapitkivao. Potom bi me učiteljica pozvala u svoj stan, koji jebio otraga; naslanjao se jednim svojim dijelom na školu. Dobro sam poznavao taj stan, gotovosvaki kutak osim spavaće sobe, koja je uvijek bila zaključana. Zimi sam unosio naramkecjepanica i stavljao ih u sanduk pokraj peći.Učiteljica Jozipa B. imala je 23 godine, bila je prelijepa i na glavi je često nosila turbannapravljen od zelenkaste i jednobojne tkanine. Posvuda se pričalo da joj opadaju vlasi i daboluje od neke neizlječive bolesti. I majka mi je rekla da je ona dobila službu u našem lijepomkraju kako bi, uživajući u prirodi, odagnala misli o smrti. Kada sam jednom ušao k njoj,zatekao sam je bez turbana, s kosom spuštenom na prsa. Kosa je bila bez sjaja, kao da sumrtve vlasi, ali gusta i uredno očešljana. Podigla je noge na sećiju i otkrila koljena, a onda mepromatrala i vrhovima prstiju doticala svoje vlažne usnice."Hoćeš li me počupati za kosu?" upitala je, a ja sam se nasmijao, bio sam vrlo raspoložen iveseo. "Hajde, potrgaj mi vlasi", rekla je.I ja sam zahvatio šakom velik pramen kose, naglo počupao i tada strgnuo s njezine glave ciotaj gusti buket mrtvih vlasi. Ne znam98jesam li vrisnuo, ali strah me obuzeo kada sam ugledao posve ćelavu glavu. Držao samvlasulju u rukama, a učiteljica se smijala i dlanom lagano trljala tjeme glave, kao da uživa usvojoj plješivosti.Ne znam zašto, ali taj me "skalp" uznemirio. Njezina jajolika glava učinila mi se takomalešnom; još u njoj pulsira neki život, još je pokriva kosa, makar i umjetna, a smrt dolazi dauvede tišinu u svaku osobu. Tako sam u svojoj dvanaestoj godini razumio smrt.*9922.U kući moje bake Jelice nalazilo se jedno lijepo starinsko zrcalo, koje je odudaralo odostaloga pokućstva, ne samo svojom raskoši nego i poviješću, te i mnogim mističnim ineobičnim pričama što su se oko tog zrcala plele. Moj djed Tomo svojedobno je podosta znao0 zrcalu, koje je stiglo u L. kao miraz; njegova je majka Petruša bila "konavoska odiva,devojkom od Radonjića"; njezini su preci, u neka davna vremena, bili staklari na glasu, apokosila ih je epidemija "crne smrti", pa je prošlo pola stoljeća dok se nije taj porodični zanatobnovio. Petruša je pričala kako se njihove rukotvorine od stakla i dandanas mogu naći ukućama imućnog svijeta, stizale su i do Carigrada, a zrcalo koje je dobila za miraz zavedenoje u dubrovačkom notarijatu kao rad nekog od njezinih predaka. Kada je Petruša umirala usvojoj devedeset osmoj godini, bio sam uz njezinu postelju. Casak prije smrti rekla mi je da jepoškropim vodicom iz maloga kristalnog kablića.To zrcalo zasigurno je privuklo i druge lijepe stvari koje su poslije pristizale u kuću. Bilo je tuponajviše boca različitih oblika, zdepastih prozirnih patuljica, vitkih i kapljolikih ukrasnihbočica, opletenih i golih trbušastih boca koje smo zvali tikve, buklija i de-mižana. S tim
  • 42. bocama dolazile su i nove riječi, kao primjerice patri-ne, ingastare, karafe i druge, kao što je smojom prababom, neukom1 prostom ženom, stigao dašak drukčijeg svijeta, obilježio i potomke, pa je od te lozeraštrkano po svijetu mnogo učenih i nadarenih100ljudi, umjetnika, liječnika, znanstvenika, čak i visokih časnika u američkoj vojsci.Djed Tomo imao je silesiju priča o tome zrcalu; vjerovao sam mu i rado ih slušao, premda jenjegova majka Petruša često znala reći kako izmišlja i laže, a on je doista bio uvjerljiv isiguran u ono što govori. Nitko ga nije tako pomno slušao kao ja; znao je to djed i zato mečesto vodio u polje ili blizu izvora i satima pričao kako su zrcala žive stvari kao i voda i daisto tako protječu i zamute se kao što se i rijeka zamuti. On je u djetinjstvu više puta začuohuk sličan slapu, dolazio je iz zrcala i uspavljivao ga. Bilo je trenutaka kada se u ogledalunitko nije mogao vidjeti ili bi se tek djelomično vidjela samo jedna strana lica. Ali ono što menajviše privuklo jest priča kako se u predvečerje, s najvišeg vrha u L.-u, u jednom hipu, i tosamo u času kad sunce dodirne rub zapadnog brda, mogu u zrcalu ugledati obrisi Dubrovnika;to je lebdeći prizor koji iščezne onog trena kad sunce sklizne. Ogledalo pamti sve ono što se unjemu zrcali, a samo "duševnom oku" katkad ponudi malo od toga obilja. Ono je golemazbirka zatočenih odraza.Htio sam svakako vidjeti taj kratkotrajni bljesak Dubrovnika, pa sam satima zurio u ogledalo ičekao da sunce dodirne obzor, a onda bi nastalo uzbuđenje i blaga drhtavica, zrake bi mezaslijepile i požar buknuo u zrcalu, ali u tome času ugledao sam obrise slavnoga grada, miriod grada, njegove kule, a Orlandov stup izronio je iza zidina, uzdigao se visoko, prikazao mise i ponovno spustio na isto mjesto. Kada sam djedu ispričao svoju viziju, pogledao mesumnjičavo i s nepovjerenjem, kao da me uhvatio u laži ili kradi, kao da sam prisvojio nekunjegovu čaroliju, a onda se pomno zagledao u moje oči i zagonetno izustio:"Sad i ja vidim djelić grada u tvojim očima."10123.Morao sam više puta pričati kako je umro moj djed Tomo, majka me tjerala i poticala da tupriču ponavljam; njoj se toliko sviđala da je jedino tako mogla preboljeti očevu smrt. Amislim da sam to uvijek dobro pričao, uvijek uzbuđeno, jer mi se činilo da sam tada vidiosmrt kao nešto beskrajno i puno sjaja mjesečine, kao nevidljivu ruku koja je odvela djeda, anas smo dvoje, baka i ja, u jednom trenutku, vidjeli dvije sjene na obzoru; brzo su odmicale,tako da nismo stigli bilo što doviknuti.Kada sam postao pisac, imao sam dvadesetak godina, naišao sam na jednu knjigu s tvrdimkoricama i zlatotiskom na hrptu, gdje je bio naslov Antropologija smrti, dočim je na prednjojstrani bio otisak bakroreza, to je onaj klasični simbol smrti: kosa u rukama iskeženogakostura. Čim sam knjigu otvorio, naišao sam na poglavlje u kojemu autor veli da svatko odnas mora ponavljati gradivo svog života i svojih doživljaja kako bi sve bilo točno, jer nijenužno točno mnogo toga što smo doživjeli i vidjeli. Takvo što slutila je i moja majka čim metjerala da pripovijedam o smrti njezina oca, mojega djeda, koji je na ljestvici obiteljske ljubavizauzimao visoko mjesto, možda čak prvo, to sam jednom majci priznao, a ona je moju ljubavprema djedu odobravala jer takvih ljudi više nema, niti će ih zadugo biti."Nema ih ko roditi", govorila je majka.Te večeri bio sam kod djeda i bake, bio je neki ljetni blagdan, ne znam koji, možda Sv. Ilija,jer je i preko noći kamenje bilo vrelo. Danju me djed vodio podalje od kuće, tamo gdje jegusta hladovina102odolijevala žezi; nosili smo dvije vojničke čuture vode, već mlačne, a svježim grančicamapokrivali smo glave. Sjećam se da je djed rekao:
  • 43. "Danas tražimo nešto što sam davno izgubio."On mi nije mogao točno opisati kako izgleda to što tražimo, rekao je da još nije vrijeme otome detaljno govoriti, te da su stvari zamršenije nego što mi mislimo. Držao me za ruku, akad god smo morali preskakati mede, on bi me visoko podigao i prebacio na drugu stranu. Nasva moja zapitkivanja djed je odgovarao mudro, često uza smijeh, a kad god smo predahnuli isjeli na zemlju, otpili bismo pokoji gutljaj vode. I nakon što smo zaobišli dugu žičanu ogradu,izbili smo na jedan proplanak i zastali, jer smo začuli neki zvuk, kao da netko puše u rog.Djed je potom govorio kako je tu nekada bilo jezero, davno je presušilo, a na njegovu dnu,kad se voda povukla, bilo je mnogo kostura, mahom životinjskih, ali i sasvim malih dječjih,jer su grešnice bacale svoju novorodenčad u to jezero."Ali sve je to bilo tako davno da više ne znamo je li istinito", rekao je djed.Napokon smo obojica shvatila da je taj zvuk roga dopirao odnekud iz zemlje, s dnanekadašnjeg jezerca. Puteljak koji je vodio preko toga proplanka spuštao se do solila, slanihstijena, a to upućuje da je voda u jezercu nekoć bila slana; možda je u nekom davnomrazdoblju jedan podzemni morski krak ondje izbio, jedna žila, jedan mlaz mora, jer kakodrukčije tumačiti današnja solila na kojima su se predvečer zbijale ovce jedna uz drugu i lizalekamene ploče. Taj put bio je zapravo prečac kojim smo se vraćali kući. Bili smo već umorni,iscrpljeni žegom, ali najednom radosni jer smo iz daljine ugledali našu lijepu kamenudvokatnicu, s čatrnjom uz nju i gustim krošnjama drveća koje su je djelomice zaklanjale. Toje i moja djedovina, kuća u kojoj sam rođen."Uvijek mi krenu suze na oči kad iz daljine ugledam svoj dom", rekao je djed.103Taj dan nikad neću zaboraviti, a kad god sam o tome pričao, svatko tko je čuo priču, bilo prviili stoti put, pitao se što li je izgubljeno djed tražio. U toj Antropologiji smrti, koju sam kupiou jednoj antikvarnici, pisalo je da svi mi tražimo smrt kao nešto izgubljeno, nesvjesno, "netkoto nade prije, a svatko poslije", ali to je samo filozofija, ja i danas vjerujem da je djed tražioneku izgubljenu stvarčicu, jer to je bio njegov krajolik, mnogo je puta tuda prošao, a imao jeuza se i dragocjenosti. I meni se dogodilo da sam se nakon dvadeset godina vratio u jednoljetovalište i počeo prskati i vrhom obuće razgrtati lišće na mjestu gdje sam, blizu malogslapa, kao mladić izgubio dragu uspomenu, nadajući se da je nakon toliko godina mogupronaći.Navečer smo nas troje sjedili za trpezom; mjesečina se vani slijevala niz blagu zaravanzapadnog brda. I dok je baka stavljala hranu na sofru, djed i ja gledali smo kroz otvoreniprozor i vidjeli jednu granu koja se pomalja i njiše u vidokrugu prozora, iako nije bilo daškavjetra. Djed se uznemirio i rekao da je prije nekoliko dana potkresao grane koje zaklanjajuvidik."Nisu mogle tako brzo narasti", rekao je.Možda bismo još o tome popričali, ali baka je rekla da počnemo jesti, pa smo to mirno iposlušno učinili. A onda je djed naglo i usred objeda ustao, još je bio zalogaj u njegovimustima, stojeći ga je dovršio, obrisao usne i brkove i potom rekao:"Neko me zovnuo. Moram izaći i vidjeti ko je.""Nije pametno ustajati s objeda", rekla je baka Jelica."Samo vi jedite, odmah ću doći", rekao je djed. "Neko me očito treba.""Ne idi tako, uzmi pušku", rekla je baka Jelica.Djed je bio visok, uspravan, u hodu odvažan, a njegov duh i glas, njegov vid i smisao za šalunitko nije dovodio u bilo kakvu vezu s godinama ili, ne daj Bože, starošću, a ponajmanje onsam, koji je na pitanje o godinama odgovarao uvijek dvosmisleno, nekom dosjet-104kom, marifetlukom na svoj način, a ja sam ga najčešće slušao kad kaže kako zna da je prešaopedesetu, a otada je sve konce godina pogubio. Izašao je i stao ispred kuće, podigao je ruke
  • 44. uvis, a mi smo ga krišom promatrali. Baka Jelica mislila je da je to neki njegov ritual, da se"kupa u mjesečini". I doista, njegova je vitka figura bila savršeno obasjana; mjesec nije nikadtako grijao, a ni ja više nikad nisam doživio tako jasnu noć, kao da je bio dan.Baka i ja nastavili smo s objedom, prešli smo i na kolače, bili su hrskavi, topili su se u ustima.Sve te sitne suhe kolačiće baka je nazivala kiflicama; one s marmeladom odvojila je i stavilana djedov tanjurić pokraj zdjele i pjata s hranom, a potom ga je zovnula; dvaput je izustilanjegovo ime."Ohladit će se večera", rekla je.Djed Tomo nije se odazivao, a i nismo ga više vidjeli ispred kuće. Oboje smo izašli, ali njeganije bilo. Odmah iza kuće uzdizala se blaga travnata uzbrdica, a puteljak je vodio do velikedivlje kruške ispod koje je izbijao izvor pitke, bistre i uvijek hladne vode; sada je ondje jedvakapalo jer je ljeto bilo sušno. Mi smo tada vidjeli dvije sjene koje su nestale iza prenke, a kodizvora smo našli djeda, ležao je na zemlji širom otvorenih očiju, okupan mjesečinom. Činilose da još diše."Trk po špiglo", uzviknula je baka.Sve je to bilo blizu kuće, pa sam za tili čas donio ogledalo; bio sam posve uvjeren da je točaroban predmet i da će djed živnuti čim baka izvede neku svoju čaroliju. Ona je klečećidržala zrcalo iznad djedovih usta da bi provjerila ima li još daha i je li se zrcalo zamaglilo.Kao da se nije pomirila s onim što je vidjela na zrcalu, pa je to ponovila u očekivanju da će seipak pojaviti laka magličasta skra-ma."Špiglo je čisto, nema daha", rekla je, ali bez naricanja i plača, sasvim mirno, kao kadmrtvozornik konstatira smrt, znajući što je red i kako se prima ono što je neminovno i što se usvim obiteljima105događa. "Eto, više nećemo nikad čuti nijednu riječ iz njegovih usta."Prvi sam put vidio baku da miluje djedovo lice. Stavio sam ogledalo na zemlju, pokrajpokojnika; u njemu su se odražavale zvijezde, treperile su i žmirkale, a ja sam uzbuđenopromatrao to sjajno pletivo, uvjeren da ću vidjeti kad djedova duša uzleti prema zvijezdama. Idok smo bdjeli nad djedom, vidjeli smo kako se do nas dokotrljala svijetla kugla; to je mjesecnaglo uplovio u naše obiteljsko zrcalo, a ta jasnoća učinila je smrt i dušu jedinstvenimprizorom. O tome sam u svojoj dvadesetoj godini napisao pripovijetku koja je počinjalarečenicom: "Umro je lijepo; stopio se sa svemirom." Danas takvo što više ne bih napisao,promijenio se moj stil, pa ipak sam tu rečenicu posudio za kraj ovoga poglavlja.10624.Englesku uniformu kaki boje, što smo je za kolut sira i malu kacu kajmaka kupili od jednogmalenog tamnoputog engleskog vojnika,0 tome ću poslije riječ-dvije, majka je prekrojila i sašila mi hlače, tzv. pumperice, i bluzu sčetiri džepa, svima sam se hvalio što sve može stati u te džepove, a od ostatka robe sašila mije još jedne kratke hlače; ljeto se bližilo, došla je sloboda, bili smo sretni, majka je svaki dannešto šivala i prekrajala, a čim bi uvrzla konac u iglu i pokrenula ručno kolo, a nogomnagazila papučicu, počela bi guditi kroz nos ili nešto potiho i nerazumljivo pjevušiti. Ako bištogod krpala, uvijek bi izustila poneku poslovicu, najčešće onu da "krpež svijet drži", kaooptimističnu varijantu one malo gorče da je "krpež trpež", koju bi izgovarala s uzdahom.Toliko je voljela tu svoju singericu da ju je doživljavala kao živo biće; tepala joj je, hvalila je1 mazila, ali i strepila da će je moj otac u nekom pijanstvu budzašto prodati, ili založiti kaodužnik. Singerica je imala takvo značenje u majčinu životu jer je bila svadbeni dar njezina ocai dio miraza koji je s njom došao u novi dom.Na nogama sam imao sandale ručne izrade samoukog seoskog šustera; bile su načinjene odautomobilske gume s nekoliko isprepletenih kožnatih traka prikucanih žutim čavlićima za
  • 45. gumu. Taj je obućar svakoj mušteriji kojoj bi uzimao mjeru poljubio ili oblizao stopalo, ameni je sisao nožni palac, to me golicalo tako da nisam mogao obuzdati smijeh. Nitko mu nijezamjerao na tom malom ritualu prije izrade obuće, jer je ljubeći i milujući stopala govorio107"ove me nožice hrane", ako su dječja, a ako su djevojačka, samo bi zahvalio što mu jeukazano povjerenje "da bosog obuje", dočim bi se muškim stopalima, nakon što ih poljubi,klanjao kao vjernik i tiho zborio da su ga kvrgava ljudska stopala othranila i da njih nije bilo,skapao bi od gladi. Sjećam se da sam bio ljut na majku što mi nije nabavila cipele onda kad jeu L. stigao vagon obuće i odjeće preko Crvenoga križa, ali ona me tješila pričom o IsusuKristu, koji je u takvim sandalama "propovijedao i krstario svetom zemljom", premda me tonije fasciniralo, jer Isus u mojem životu i mojoj mašti nije imao nikakva značenja, niti samvjerovao u njegovo postojanje.Majka me okupala i namazala mi kosu orahovim uljem, začešljala je na stranu, bila je to prvagradska frizura u L.-u. Bio sam čist i dotjeran jer sam lokalnim vlakom putovao s ocem uTrebinje, u oslobođeni grad, nosili smo sve ključeve od kuće, a nismo znali imamo li je još i ukakvu je stanju ostala nakon odlaska Talijana; ondje je bio bordel pod firmom saniteta. Smajkom sam se dugo džapao, htio sam nositi svoju beretku, ali ona to nije dopuštala, pa medržala pred ogledalom da se uvjerim kako mi dobro stoji nova frizura i kako se moja kosa sjajiod orahova ulja.U vlaku se nisam mogao skrasiti na jednome mjestu, stalno sam trčkarao kroz vagone, svimasam pokazao svoje odijelo pazeći da se negdje ne naslonim i isprljam ga. Otac je razgovarao snekim ljudima, bio je ozbiljan i mudar, slušali su ga i kimali glavama, mislim da mu nitko nijeproturječio, a iznad njih se klupko duhanskog dima raspletalo i odvajalo u male i modrečipkaste pramenčiće koji su razrijeđeni lelujali i izvirali kroz prozor.Kada smo izašli na željezničku stanicu, otac me zapitkivao čega se sve sjećam i znam li nakoju ćemo stranu, a ja sam se hvalio kako mogu zavezanih očiju doći do naše kuće, premdami je sve bilo nepoznato, čak sam mislio da je i rijeka na drugom kraju, jedino je kreket žaba injihov zbor podsjećao na grad iz kojega smo otišli s108početka rata. Otac me nije gnjavio da ga vodim, shvatio je da sam zbunjen i osupnut slikomgrada, pa me uzeo za ruku, ne dopuštajući da se zaplećem u vlastite laži, ali mu je očito bilodrago što se upinjem i pokazujem volju da budem vodič. Ne, neće me propitkivati da bihpokazao koja je naša kuća kad dođemo blizu.Već usput, otac je sretao svoje prijatelje i znance, neke je samo pozdravljao, a s nekima bi sezagrlio i popričao. Čim bi zastao, ja bih se odmah odvojio, potrčao desno-lijevo, došao doneke ograde ili zavirio u kakav budžak, stajao pred izlogom aščinice i promatrao jela, a stigaosam i do drvenog mosta, nagnuo se preko ograde; rijeka je protjecala, bila je zelenkasta, a jasam ozgo pljuvao sve dok mi usta nisu ostala suha. Jedan amalin pao je na mostu pod teretomkoji je nosio.Kada smo stigli blizu kuće, izvadio sam ključeve iz očeva džepa, htio sam prvi otvoriti vrata,ali otac me zadržao, stavio je ruku na moje rame. Na glavnim vratima stajao je krupanmuškarac, dočekao nas je osorno, a potom se pojavila i žena s dvoje djece u naručju. Iza njihsam ugledao staricu u drvenom naslonjaču, smijala se i prijetila mi stisnutom šakom,pijuckajući prema nama. Oko ženinih nogu mazila se mačka s uzdignutim repom. Otac jerekao sve što treba reći o svojoj kući, ali krupni muškarac nije dopuštao da uđemo, apokušamo li silom, zaprijetio je pištoljem koji se našao u njegovoj ruci."Sve ih pobij", kreštala je starica.Otac je govorio da se nitko ne može bespravno useliti u njegovu kuću, a ako je rekvirirana,onda je to bezvlašće, vlasnik nije potpisao nikakav papir, niti mu je javljeno da je ostao bezkuće.
  • 46. "Ova se kuća još vodi na moje ime", rekao je otac."Lako se to preinači", uzviknuo je čovjek. "Ti imaš dvije kuće, a ja nijednu. Tebi nije nikopoginuo, a ja sam izgubio tri brata u partizanima. Moja je kuća spaljena, bila je dvaput većaod ove. Ja ne otimam, ovdje sam po zasluzi. Rečeno mi je da zaposjednem ovu109kuću jer je kulačka, a mi smo se borili da više ne bude kulaka. Dođeš li još jednom, prosut ćuti mozak po ledini", rekao je i ušao unutra, zalupivši vratima.Stajali smo pred kućom i promatrali zidove; žbuka bješe na više mjesta oljuštena, tako da secijela zgrada doimala dronjavom i oronulom. Na pročelju su se vidjeli tragovi izbrisanakukastoga križa, a iz temelja je izbijala vlaga. Mi smo hodali oko kuće i dodirivali zidove, azatim smo ponovno zastali pred vratima i gledali prema krovu i olucima već dobrano trulim izahrdalim; na nekim mjestima bijahu limene zakrpe. Tako je završio posjet našoj kući; mogloje i gore, ali moj je otac bio smiren, nije se otimao oko "zemaljskih dobara", sve je na ovomsvijetu privremeno, tako je mislio. Nije život imanje i posjed, nego nešto radosno, govorio jevodeći me do bašče svoje omiljene kavane Pod platanama; ondje smo sjeli i predahnuli. Otacme rijetko kad pomilovao, ali toga je dana gladio moju ruku dok smo sjedili za kavanskimstolom i čekali narudžbe. On je imao svoj uhodani ritual u naručivanju pića, nekoć su to znaliu njegovim gostionicama, pogotovu u kavani Pod platanama, ali sada su tu bili novi vlasnici inovi konobari, pa je sve počinjalo iznova, morao je objašnjavati da mu se u početku donesudva čoka-nja rakije, ne zato što mu je jedan malo, nego da bi imao neku dvojbu, da bi semogao između nečega odlučiti, jer bez "neke dileme nema pića", a uza sve, dok sam pije,može se tako i kucnuti i sebi samom nazdraviti. Otac je lijepo pripovijedao da postojinajmanje desetak vrsta i načina opijanja, od onoga iz razonode do onoga od neke muke.I dok sam pio "malinov šurup", tako se zvao koncentrat malino-va soka razrijeđen vodom,otac je liznuo jedan pa drugi čokanj, doista je dvojio za kojim će posegnuti i to je malopodulje odgađao."Treba glavu sačuvati, jer ovo su vremena kad svatko jedva čeka da iskali bijes na drugome",tiho je izustio sebi u bradu, a onda me110pogledao i nastavio kao da se nešto pravda. "Ne dam glavu za neku staru oronulu kuću. Pa svei da je ljepotica tek ozidana, ne bih se mašio oružja da je povratim u svoj imetak i svojevlasništvo. Ne ratuje mi se ni za što i ni s kim, a pogotovu ne s onima koji bi da brane oteto,jer oni su opaki, a da nisu, i ne bi posezali za tuđim. Nije izopačen samo ovaj grad nego našsvijet u cjelini", rekao je i kucnuo jednim čokanjem u drugi, da bi potom oba brzo ispio.I ma koliko moj otac izgledao kao kakav vjetropir ili bekrija, ja sam od njega imao što naučiti.Sad znate da nije prazna riječ kad se za nekoga kaže da je "prirodno darovit i mudar".Grad je bio živ kao za pazarnih dana, mnoštvo svijeta vrvjelo je na sve strane, ponajvišeboraca s petokrakama na kapama, u odorama skrpanim od rasparenih dijelova tuđih uniformi,zaplijenjenih ili skinutih s mrtvih. Na glavnom gradskom trgu bilo je nekoliko vojnih kamionabez ikakvih oznaka, osim što na vratima kabina bjehu nevjestom rukom, crvenom ili bijelombojom, narisane petokrake. Iz razglasa je treštala glazba, mahom ruska, i čule su se mnogepartizanske pjesme i koračnice. Negdje izvan grada odjeknule su detonacije; svaki časdolazilo je iz razglasa poneko saopćenje, a završavalo je uzvicima da živi ovaj ili onaj heroj,Tito, Komunistička partija itd.Bio je to za mene veliki dan, ne samo zbog novog odijela i putovanja vlakom nego i prvogdoživljaja grada o kojemu su moje predodžbe bile kudikamo drukčije, tek u nekimnaznakama, jer su sjećanja izblijedjela, ako sam ih uopće mogao imati iz tih nekoliko prvihgodina života. Možda je majka doista bila u pravu kad je govorila da tude priče pretačem uvlastita sjećanja. Otac je već bio dobrano veseo, okružen svojim prijateljima, a ja sam otrčaodo parka o kojemu sam pričao kao o raju u koji me majka nosila da bih slušao poj ptica i
  • 47. gledao divno oblikovane krošnje raznog drveća; sada je sve izgledalo zapušteno i prljavo,stabla oronula, a jedna bolesna ptica čučala je na željeznom ostatku negdašnje klupe; ku-111njala je ili umirala, to nisam mogao razabrati. Odatle sam otišao do velikog starog zida, dugosam ga promatrao jer sam često sanjao kako se penjem uz taj zid; sada mi se činilo da nijetako opasan i nesavladiv kao u snovima.11225.Ostali smo u gradu da bismo "razriješili to oko kuće", kako je otac govorio, "jer moramo znatina čemu smo, imamo li ono što smo imali i otima li ovo društvo bez pardona i zakona, kakose kome ćefne". Našli smo lijepo, čisto i udobno konačište, ali ja sam slabo spavao i rano seprobudio, bio sam uznemiren gradskom zvonjavom i mješavinom zvukova koji su odranaodjekivali ulicom, pa sam u više navrata ustajao i dolazio do prozora kako bih razabrao što jeto vani tako bučno i je li svako jutro u gradu opća zbrka zvukova i glasova."Nećemo se plašiti grada", rekao je otac ugledavši me kod prozora, "neka on kuje na svojnačin, mi ćemo na svoj. Ta i mi smo neki kovači", rekao je.Očev dan započeo je uz duhan i kafu u gostionici Pod platanama. I dok smo sjedili, prošla suzaprežna volujska kola natovarena strvinama uginulih životinja u gradu; smrad je zapahnuo inas i prolaznike, a čovjek koji je gonio kola i volove držao je rubac na ustima kako bi lakšepodnio taj nesnosni smrad. Casak poslije, gotovo medu kavanske stolove, uletio je motocikl sprikolicom punom ošišane i mršave djece koja su iskočila i zauzela stol, a vozač je narediokonobaru da ih usluzi što god žele i zaištu, to je ratna siročad, potom je odjurio da bi dovezaojoš jednu skupinu. Promatrao sam tu zastrašenu izbezumljenu djecu, mahom moje vršnjake;nijedno od njih nije znalo što naručiti, a onda su se počela neobuzdano smijati. Samo je jedandečkić bio ozbiljan i sve vrijeme piljio u mene.113Otpratio sam oca do Gradske vijećnice, ondje je bio stožer Viktora Bloudeka; nismo mu senajavili jer je otac tvrdio da je najbolje kod tih moćnika "ući na prepad, pa što bude". OViktoru smo čuli da je upravljao ne samo civilnim sektorom nego vojnim i unutarnjimposlovima, a već je bio imenovan tajnikom gradskog partijskog komiteta. Posvuda se govoriloda je Viktor u ovom gradu privremeno, to je njegova usputna postaja, jer ga čeka mjesto uvrhu državne vlasti. Otac mi je dao nešto novca i rekao mi da obiđem i upoznam grad, danegdje nešto pojedem dok on ne obavi to što ima i uz Viktorovu pomoć izgladi nesuglasiceoko imovine i sukob s uzurpatorom dovede u neki zakonski red i okvir.Za mene je to bilo veliko uzbuđenje; lunjao sam ulicama kako bih što više vidio i doživio, adoista je svakog časa iskrsavalo ponešto novo. Ponajviše prizora bilo je na glavnom trgu, pasam se stalno onamo vraćao bojeći se da mi nešto ne promakne. Odlazio sam na željezničkustanicu i na groblje, a potom se žurno vraćao na trg. U prolazu bih obišao i bašču gostionicePod platanama, navirio bih tek da vidim je li otac stigao i doznam kako je protekao razgovor sViktorom. Laknulo bi mi kad ga ne bih ugledao jer je to značilo da još imam vremena naraspolaganju i da mogu mnogo toga obići i vidjeti. Čuo sam na razglasu da će se uskoro nadgradom pojaviti velika atrakcija, ali nisam uspio razabrati o čemu je riječ.Objedovao sam u jednoj aščinici, a onda sam iz prikrajka, iza jednog debla, promatrao našukuću, dugo sam je gledao iako se ondje ništa nije zbivalo. Mrzio sam tu kuću isto koliko injezine stanare; njih zato što su uzeli ono što je naše, a kuću stoga što će nas odvući iz L.-a.Srdžba me obuzimala, ali s njom i moć, pa sam tako snagom mašte mogao nauditi onome našto bih se fiksirao, tu sam moć rijetko koristio, a samo jednom u svoju obranu, o tome sadaneću jer se te priče pribojavam. Bilo je potrebno ustrajno i dugo promatrati određeni objekt,bdjeti nad onim čime sam želio ovladati, iako to nisu bile nikakve krupne stvari, ni velikidogađaji,
  • 48. 114nego samo niz tričarija, kao primjerice moć nad kuhinjskim vratima, koja sam mogao, akoostanu otvorena, snagom svoje sugestije polako priškrinuti, a da se ne čuje cviljenje šarki.Mogao sam dosadnu muhu koja me napastuje ošamutiti, a potom bih je lako ubio. Ovladavaosam loptom kako sam htio, tako da moja lopta nikad nije uskočila na tudi posjed ili razbilastaklo. Bio sam gospodar mnogih kukaca, a toga dana, zaklonjen iza stabla, počeo samsnagom svoje volje i mašte potpirivati vatru u svojoj kući, pa je ubrzo planula, dim je kuljnuokroz prozore, a šiljasti plamen izvirao je kroza sve otvore, čak i zidove kuće; čulo sepucketanje greda i rušenje krova. Bio sam u transu, teško sam i uzbuđeno disao, taj osjećajgušenja uvijek je pratio moju moć. Možda je to s kućom nadmašilo sve ono što sam dotadčinio, osjećao sam se kao piroman i ubojica; čuo sam zapomaganja, na koja se nitko odprolaznika nije osvrtao. Naglo sam pobjegao da me tko ne ulovi, a potom optuži kao palikuću.Vizija kuće u plamenu zadugo me nije ostavila.U nekoliko sljedećih dana nasilni je stanar deložiran iz naše kuće, mi smo došli nakon što jemilicija odvela cijelu obitelj. Sa strepnjom sam prilazio kući, nisam se mogao oporaviti odslika požara. Otac i ja došli smo do ruba pločnika i zastali iza debla i bandere, promatrali smočasak-dva; prozori na gornjem katu bili su otvoreni, nikakvih tragova dima i vatre nije bilo, paipak sam upitao oca osjeća li miris paljevine, ali on me nije čuo, nego je hitao da što prije udeu kuću. Od pokućstva nismo zatekli gotovo ništa, jedino je u prizemlju i podrumu ostao dobardio nekadašnjeg trgovačkog pribora. Velika i mala vaga, kantari, sepeti za voće, demižone,boce i čaše, bačve za ulje, lijevci za pretakanje, razne mjerice i još mnoge stvari bile su namkorisne za otvaranje trgovine. Ubrzo smo sredili papire, prije-ratna trgovačka dozvola bila jevalidna, kao i svi ostali dokumenti, pa je u rujnu te 1945. godine trgovina krenula, a mjesec-dva poslije i mala krčma, neka vrsta bifea, u istoj prostoriji. Otac je uspio prodati nešto ziratnezemlje i krčevine od koje se moglo napraviti115plodno zemljište, a onda i kuću u L.-u, na majčino veliko zadovoljstvo, jer ona je stalnoisticala da je "grad za nas, a selo za blentave Sariće", malo zatucano bratstvo "tankolozovića"u kojemu nije bilo nijednog pismenog čeljadeta. Tih dana, dok su trajale pogodbe, prodaje iselidbe, ja sam pobjegao baki Jelici, bio sam ljut na roditelje, ali već na početku školskegodine morao sam se pokoriti njihovim odlukama.Otac je već putovao u nabavu u Dubrovnik, ali i u druga mjesta, na mnoge sajmove i stočnepazare, a njegov ortak, dubrovački ve-letrgovac Ljubo Maraš, nastavio je s isporukom robetamo gdje je stao prije rata. U našoj krčmi pila se dobra konavoska i mostarska žilavka, a odcrnih vina plavac i blatina. I trgovina je bila solidno opskrbljena nužnim stvarima, to prije štoje bila oskudica, kao i posvuda u poslijeratnim razdobljima. Ali, mogla se uvijek kupiti kakvapoljoprivredna alatka, dobri kosijeri, bogme i skupe brijaće britve u originalnim kutijicama snapisom A MASU111, karbid i petrolej za lampe, a od živežnih namirnica bilo je šećera, riže,soli, kave, ulja i bijelog brašna koje smo zvali sita.11626.Kad god je otac putovao u Dubrovnik, pratio bih ga na željezničku stanicu, ostajao na peronusve dok vlak ne krene, a pokatkad bih se i vozio s njim neka dva kilometra, do prvog usponaJečmeni dol, ondje bih iskočio, vrlo spretno i vješto, čak se i otac divio s kakvom sam tolakoćom izvodio. Cesto sam se vraćao potišten zbog očeva odlaska, ali i raspoložen što sambio uz njega i što sam ga mogao gledati naslonjena na prozor vlaka, dugo bi mi mahao, a jasam tada mislio na njegov povratak i vraćao se brzim hodom ili skakućući s praga na pragizmeđu tračnica. Ako bih sustigao čuvara pruge, našeg rođaka, onda bismo neko vrijemezajedno hodali, a on bi mi pokazivao kako sve barata čekićem s dugačkom držalicom, kako gavješto, kao žongler, prebacuje iz ruke u ruku, a onda u nekom svom ritmu kucka u tračnice ili
  • 49. zabija željezne klinove ako su popustili u drvenim pragovima; bio je isto tako vješt i sfrancuskim ključem kojim je pritezao velike glave šarafa. I kad god bi kucnuo tračnicu iliklin, svaki bi put zastao i osluškivao zvuk nakon udarca, stavio bi dlan iza uha da bolje čuje,kao da je kakav glazbeni virtuoz, i volio je svoj čekić nazivati dirigentskom palicom, asamoga sebe dirigentom; bio je to jedan od rijetkih rođaka koji mi je imponirao, jer samo takoumjereno luckast možeš biti uspješan u svom poslu. Tu svoju umjetnost s čuvarskim čekićemna kraju dionice završavao bi nekom vrstom rituala tako što bi pišao u šljaku pokraj tračnica,jer je tvrdio da ima "konjski mlaz" i da nijedan dvonožac ne može proizvesti takav šum. Svisu znali za tu rodakovu disciplinu, svatko je barem117jednom osluškivao ili gledao tu njegovu numeru, a s ovih nekoliko rečenica odajem počast"ćaknutom dirigentu", poslije dekanu Saobraćajnog fakulteta u Beogradu.I na peronu je, dok bih s ocem čekao vlak, uvijek bilo uzbudljivo jer se imalo što vidjeti, ameni je malo toga moglo promaći zahvaljujući baš tomu što sam bio nestašan i nisam dugoostajao na istome mjestu. Jednom sam ulovio oca kako s obje šake drži ruku bliže rođakinje;tako se bio zanio da nije čuo zviždaljku za polazak vlaka. Otac je imao sklonosti premaženskoj svojti, bilo da su nevjeste tek udomljene u našu familiju, rođakinje udane u obližnjamjesta ili pak mlade cure prispjele za udaju. Umio je s njima, pomagao im je oko žetve idrugih poslova, jahao je konje kako bi ih zadivio vještinom jahanja, a za vršidbe, pod velikimstogovima slame, na gumnu u L.-u, neke je i obljubio, tako ja mislim jer sam jednom slušaokako ispod velikoga kupa slame dopire dahtanje i šapat. Onima na koje se bješe nameračio,otac je donosio razne dinduhe kupljene negdje u Primorju, jer on je putovao na jug do Risna iKotora, a na drugu stranu čak do Zadra.Kad nije bilo ženske čeljadi da se zanese i zaboravi, onda je otac ćaskao sa znancima; svatkoje volio s njim popričati, imao je duha i znao se šaliti, a bogme i podbadati sugovornike; malomu je tko u verbalnim duelima mogao doskočiti. Iako sam povremeno bio u sukobu s njim, abilo je sati kad sam ga mrzio, ipak je on jedini koji je u meni budio osjećaj kajanja, utemeljioga je u mojoj duši, jer nakon svake svađe on je prema meni bio bolji. Iako ništa nisamnaslijedio od njega, nego sam potpuno otišao na majčinu stranu, ipak mu blagodarim što mi jeostavio i razvio taj osjećaj kajanja, što je umio reći da nije ljudsko biće onaj kojega ne pečesavjest, makar bila potpuno čista. Jest, teško je s kajanjem živjeti, ali mislim da ne bih opstaobez kajanja i savjesti; to je ono što me činilo drukčijim.I kad god sam u djetinjstvu pratio oca na vlak, otišao bih prije njega na postaju da bihnadzirao kako se kompozicija vlaka postav-118lja na treći kolosijek određen za malu uskotračnu željeznicu, jer moj je grad bio posljednja iliprva stanica te pruge, ovisno s koje strane gledamo; sporovlak je nakon duga kloparanja odGruža do našega kolodvora završavao svoju avanturu, a nakon što bi prenoćio ili predanio,započinjao bi novu po utvrđenom redu vožnje. Tako je to bilo otkako je za redovni prometpruga otvorena 17. srpnja 1901. godine, a dužan sam čitatelju pripomenuti da je vozna brzinavlaka bila od 15 do 18 km na sat; dionica Uskoplje - Gruž iznosila 16,5 km, a odvojak Hum -Trebinje 16,7 km. Ponekad je taj vlak bio pun "kao kutija šibica", pa sam se toliko puta borios prostim svijetom otimajući se za sjedalo do prozora; ondje bih oca radosno dočekao i odmahse glasnuo da svi čuju kako se brinem o njemu, izgovarajući mnogo više riječi nego što jepotrebno.Pred sam polazak otac bi ušao u vlak, a ja bih iskočio i stajao na peronu, uza sam vagon, dokbi me on, u svojoj veličanstvenoj pozi na prozoru, tako dirljivo i plemenito promatrao i svakime put zamolio da dugo ostanem na peronu kako bismo mahali jedan drugome. To sam činiosamo onda kad je otac odlazio večernjim vlakom, jer se ubrzo nakon njegova odlaskasmrkavalo, a u kući je bez njega bilo pusto; dom ophrvan tugom, bez vesela čovjeka, bez
  • 50. muškoga glasa, a uza sve, vladala je potištenost, jer nigda nismo znali kada će se i hoće li seuopće vratiti.Ako sam oca pratio na jutarnji vlak, onda bih navečer odlazio na postaju i čekao ga, premdase rijetko kad vratio istog dana. Ali, svejedno, ja sam odlazio na kolodvor i čekao ga. Vlak bistigao i brzo se ispraznio; putnici su se uvijek žurili noseći svoje stvari. Svatko je želio štoprije stići u okrilje bližnjih; svatko osim mog oca. Vlak bi se potom smjestio na sporednikolosijek; ugasila bi se svjetla u vagonima i ondje bi ostao do jutra. Jednom sam, čekajućioca, zaspao na klupi ispod platane; bio sam umoran, pa sam lako utonuo u san. Čuo sammnogo glasova i zvižduka, ali to mi nije smetalo. Slavina na staničnoj česmi zaštektala bi podpritiskom dlana; začuo119bi se klokot vode, a neka usta zasigurno bi utolila žed. Nisam mogao pridignuti glavu da bihvidio one koji halapljivo piju vodu, svaki pokret bio mi je naporan. Majka me našla na klupi ionako pospana odvela kući. Tog se povratka s majkom ne sjećam jer sam spavao hodajući.Danas, dok pišem o tome, dok se s golemim naporom prisjećam toga vremena, dok mi mnogidogađaji izmiču i bježe, nekako mi se čini da su ti moji ispraćaji oca sve više nalikovali narituale i postajali neka vrst naših obrednih rastanaka i dočeka; kao da smo htjeli da se izmeđunas urede neki običaji o kojima ćemo jednom, kad se "život rastrese", pričati sjetno i tako sevraćati izvorima naše bliskosti.12027.Život pokraj pruge - o tome bi se naširoko moglo pripovijedati! Mi smo stalno šnjuvali,njuškali, posvuda duž željezničke pruge, ispod nasipa i u tunelima, bilo da smo sami ili učoporu, odrasli ili djeca; svatko se od nas nadao da će jednom pronaći nešto vrijedno iizgubljeno; morao je nekomu ispasti kovčeg sa stvarima, morao je netko u panici baciti krozprozor torbu punu nakita ili opljačkanog blaga. Prolazak svakog vlaka donosio je nešto novo imamio nas dječurliju da mašemo neznanim putnicima. Nije li i to neki odnos sa svijetom?Vlakovi su bili naša igra, opasna i izazovna; mi smo se dokazivali na nečemu što je brže odnas i na rubu pogibelji, pa i sad me podide jeza kad se prisjetim svih opasnosti i ludosti izdjetinjstva, igrali smo se glavama, a najmanje desetak puta bio sam blizu smrti; srećom, otome ne pričam, čemu kad je trik sa životom upalio.Ja sam vjerovao u svoju moć, više puta doživio sam ono što sam predvidio; katkad su to biledramatične i neugodne stvari, a bilo je i radosnih doživljaja. Ma koliko filozofski ilifatalistički zvučalo, ja nikad nisam koračao puteljkom pokraj pruge, a da nisam očekivaokakav iznenadan dobitak; naš se život jednom mora promijeniti i istrgnuti iz onoga što jenametnuto svakidašnjim brigama. Bio sam mnogo puta prevaren i obmanut, ugledao bih zrakekoje izviru iz trave, neko svjetlucanje u grmu, potrčao bih tamo uvjeren da me čeka bisernaogrlica ili zlatni nakit, a kad bih ugledao staklić ili kakav bezvrijedan predmet, razočarao bihse, ali ne bih klonuo, jer sam vjerovao da su to skriveni znakovi i tragovi koji će me dovesti121do onoga što sam očekivao, vrijednog i skrovitog. Znao sam da ništa nije jednoznačno uprirodi, niti je stavljeno tako da bude na dohvat ruke, nego se do bisera i zlata dolaziokolišajući i tajnim putovima; meni je to pomoglo u pisanju jer sam iskusio da se ono dobro ičisto nalazi tek ispod pet-šest slojeva. Sve beznačajne stvari bačene iz vlaka što sam ihnalazio pokraj pruge, uzimao sam u ruke, okretao ih i zagledao sa svih strana, čitao iodgonetao napise na nekim kutijama, iako mnoge riječi nisam uopće razumio, ali sam znao dasu to mamci za ono što slijedi i što će se dogoditi.Tako je i bilo, tako sam pronašao torbu u jednom šumarku i maloj udubini; bješe zatrpanališćem i grančicama - malo bi je tko ondje vidio, ali ja sam se danomice osvrtao desno-lijevo izavirivao u svaki zabačeni kutak, puno puta razgrtao grane i zurio u hrpice zemlje ili male
  • 51. gomile nabacanoga kamenja. Moj hod nije bio jednosmjeran i to mi je pomoglo. Torba je bilateška, pa sam se najprije pobojao da bi u njoj mogla biti kakva starudija ili municija; to je biloposlijeratno vrijeme, posvuda se nalazilo ostataka oružja. Neki su moji vršnjaci stradaliigrajući se bombama, a jedan moj prvi rođak oslijepio je kad je vreću streljiva istresao u vatru.Meni je majka toliko zvocala da me Bog neće čuvati ako se sam ne čuvam, pa sam gledeoružja bio oprezan i plašljiv.Dakle, torbu sam odnio do gustog šumarka i podalje od puta, našao sklonište iza jednogagrma, zavukao se ispod granja i sa zebnjom je otvorio. Imala je metalni ciferšlus, teško seotvarao, bio je zahrdao, pa sam ga podmazivao pljuvačkom, a i torba je bila nabrekla. Bilo jemnogo uzbuđenja i straha dok sam to obavljao, na svaki bih se sušanj trgnuo, a kad ne treba,uvijek će se naći mnogo toga da izazove još veći strah od onoga koji postoji u ovakvimprilikama. Otkine se list, pukne suha grančica sama od sebe, oglasi se djetlić kljucajući korudrveta, prhne prepelica ili zastruji vjetar kroz suhu travu i kovilje - sve je to stvoreno da te srsipodidu, a strah nadvlada taj osjećaj radosti što je sanjarija ostvarena, makar i ne bilo neko122veliko blago u torbi. Ali sve što kapne u siromašni dom, dobro je došlo.Zahrđali zatvarač nije lako klizio, zapinjao je i onda se zaglavio, pa se nabrekla torbaraspukla; ispala je iz nje okrugla bala u svilenom stolnjaku zavezanom čvrstim uzlom. Kadsam taj uzao odriješio i rasprostro stolnjak, vidio sam da je raskošan, s resama i zlatnimvezom, prekrivač za dugački stol u nekoj svečanoj dvorani. Sam po sebi stolnjak je biovrijedan; majka će zasigurno od toga napraviti kakav lijep komad odjeće. Svaku sam stvarzagledao i odmah je slagao kako bih sve ponovo zavezao. Bilo je tu nekoliko rokela konca,dvije kutije prešanih datulja, te i čudesno oslikana lepeza. Prebirući stvari, naišao sam i na oneza koje nisam znao čemu služe, ni kako se zovu, tek mi je poslije učiteljica objasnila da sejedna od tih zagonetnih stvarčica zove lornjon ili monokl s drškom, stavlja se na jedno oko, ito samo kad se želi, gotovo s buržujske visine, nešto ili nekoga odmjeriti. To je nedvojbenootmjen rekvizit u rukama gospode.Ono što me najviše zbunilo u tom zavežljaju jest teška željezna kugla, veća od bulina zabućanje, a manja od one kojom kuglaši obaraju čunjeve; zašto li je netko vukao tako težakplijen i kako se uopće našla ta kugla medu stvarima koje se nisu mogle dovesti u bilo kakvuvezu s njom. Malo sam kuckao kuglu, prislanjao je uz uho i osluškivao, a da nisam znao zaštoto činim, pa ipak sam je gurnuo niz blagu strminu i ona se otkotrljala u jarak. Ali tek sadadolazi glavni zgoditak, skupocjena stvar.U jednom zavežljaju bila je ženska kozmetika, a u kutijici od pomade našao sam lijepu zlatnunarukvicu. Tek tada, kad je zlato bljesnulo u mojim rukama, podišao me strah i sve sam seviše osjećao kao pljačkaš, pa sam se sakrio u grmu, dobro sam se maskirao granama, napraviosvoje gnijezdo i ondje se pritajio sve do večeri. Doista, bila bi ludost pojaviti se u gradu prekodana s torbom na leđima; morao bih svima objašnjavati i lagati što je u njoj, jer je123nikad prije nisam nosio, a dežurni pozornik, koji me inače progonio, zasigurno bi zavirio utorbu, to prije što me pretresao i kad sam nosio školske knjige, često me zaustavljao i zavlačioruke u moje džepove.Ušuljao sam se u grad čim je pao prvi mrak. Bio sam oprezan, a do kuće sam došaoposkakujući od sjene do sjene. Nitko me nije vidio, pa ipak sam utrčao u kuću, bio samzadihan kao bjegunac, kao da me gone, pa sam zaključao dvorna vrata i spustio kračun. Stvarisam istresao na stol, jedino sam narukvicu držao u džepu, ostavio sam je za kraj, jer tko zna,možda će majka biti razočarana i reći da je sve to bezvrijedan škart. Nije bilo tako, ona seobradovala svilenom stolnjaku, pa smo ga raskrilili i uvjerili se u njegovu veličinu. Dodirivalismo ukrasne zlaćane rese, titrali smo ih prstima. I sve drugo na miru smo pogledali; bilo jestvarčica o kojima ništa nismo znali.
  • 52. Predahnuli smo i smirili se tako što smo načeli kutiju datulja. Malo smo žalili što nije biloviše vrijednih stvari u tome zavežljaju, ali korisno je i toliko, barem je bilo nekoliko mirisnihsapuna, te i cijela pregršt dugmadi svih veličina i paketić igala za šivanje. Bilo je još toga, aono glavno najavio sam kao posebnu točku i ispred majčina nosa i očiju zanjihao zlatnunarukvicu. Sad smo se oboje složili da je vrijedilo izostati s nastave u školi i provesti cio danšćućuren u grmlju, a onda smo se dogovorili da o narukvici nikome ne govorimo, da tozatajimo ocu i sakrijemo, jer vrijedna stvar prodaje se samo u velikoj nuždi. Majka je imalasvoju teoriju da je zlato najsigurnije na običnome mjestu, tamo gdje nitko ne bi pomislio da sekrije neka vrijednost. Ona je predložila da narukvicu sakrijemo u malu škrabijicu ispod pločenjezine singerice, tamo gdje stoji platneni metar, naprstak, jastučić s iglama te konci, krpice,rojte i za-šuškamo je u tu sitnež, jer ondje je nikad nitko neće tražiti.Ali prije nego što ćemo sakriti narukvicu, lijepo smo se zabavili, bili smo radosni, posvenenadano ušao je u našu kuću barem dašak124bogatstva, tako to izgleda, ljudi su sretni što imaju i mogu jedni druge darivati, pa sam i jamajci svečano darovao narukvicu, stavio je iza njezine šake i zakopčao. Oboje smo zurili uzlatni nakit, doista smo bili zadivljeni. Ali, kad nešto nije naše, kad nije prirodno došlo ukuću, onda je i strepnja veća, jer se pribojavaš da će ti ono što nije radom stečeno netko spravom oduzeti i još te kazniti. I baš dok smo se divili narukvici, začuli smo kucanje navratima. Oboje smo pretrnuli od straha, pa smo brže-bolje skinuli narukvicu; prsti su bilinespretni, jedva smo je otkopčali i u žurbi sakrili u ladicu majčine singer-mašine, točno kakosmo planirali. Majka je otišla do vrata, a ja sam virio iza jedne pregrade iščekujući nezvanogagosta; srce je tuklo tako da mi se činilo kako odjekuje u cijeloj kući i kako ga svatko možečuti. Odahnuo sam i smirio se kad sam začuo glas svoje učiteljice, koja je zabrinuto upitalamajku zašto danas nisam bio u školi."Je li bolestan? Sto mu se dogodilo? Ili je pobjegao sa satova?" "Udi, da vidiš šta je našao."Stvarčice su bile na trpezarijskom stolu, pa je učiteljica prišla i stala ih razgledati, a ja sam biouz nju, zadihano sam brbljao, čas veselo, čas sa strahom; mnogo sam lagao, tako da me imajka zabezeknuto slušala. Sve je ispalo tako dramatično jer sam svašta nakitio i napuhaopriču o Nevidljivom koji me vodio do grma i koji mi je savjetovao da ostanem sakriven dovečeri. Učiteljica je stavila lornjon na oko i rekla nam čemu služi. Također je pričala i olepezi; obje te stvarčice poklonio sam njoj. Dakako, prešutjeli smo narukvicu; zar je to čudno?Pa, zaboga, tajna bi nestala da smo bilo što o tome zucnuli.Moramo se vraćati u prošlost, ona je s nama u braku, s njom smo na srebrnim i zlatnimpirovima, s njom umiremo, a kad je više ne možemo namamiti da sudjeluje s nama u ritualimaživota, onda smo ostavljeni, netko nas je iznevjerio, tako je to oduvijek, pa se ni ja ne libimbiti u dosluhu s onim što mislimo da je nepovratno otišlo. Ne,125nijedna naša priča nije izgubljena, mi se prisjećamo ne samo zato da bismo pripovijedali osvojim životima nego ponajprije da bismo sami sebe uvjerili koliko doista možemo vidjetiunatrag. Dopustite, ja sam pisac, o, kako to razmetljivo zvuči, a moj je osobni pothvat ova iovakva pripovijest, iako u njoj nema dovoljno onoga što bi je činilo klasičnim romanom, aliželim reći da svaki put kad se osvrnem unatrag, vidim vlastiti lik kako se udaljava, kakoizdajica bježi od mene. Pa i ja se bojim, ljudsko sam biće, ali što mogu; strah ima udjela usvakoj biografiji, a nekmoli u grozničavoj ispovijesti. Nije čudo što sve češće unosim kakavmali traktat da bih nešto bolje potkrijepio ili barem zaključio jedno poglavlje. I to je nekibijeg, tako to vidim.12628.
  • 53. I po dva-tri tjedna, katkad i dulje, ništa nismo znali o ocu, nikakve vijesti ili poruke nije bilo,roba nije stizala na željezničku postaju, nismo više imali što prodati. Tako smo jednom dvatjedna životarili, oca nije bilo, pa smo se nas dvoje sve više okretali protiv njegadoživljavajući ga kao smetnju procvatu naše trgovine, jer ono što bismo zaradili i odvojili zakupnju robe, mnogo je puta proćerdao i ostavio nas i trgovinu na cjedilu. Pa ipak bismo, kadanas prođe bijes i ljutnja splasne, razumno govorili kako ga je bolje trpjeti sa svim njegovimmanama nego biti bez njega. Štoviše, kajali smo se kad god bismo prenaglili, ja samprednjačio u plahostima, i to onda kad bi me otac iznevjerio, za neki blagdan ili kakvudogovorenu svečanost, kad bi me ostavio bez poklona, pa sam tako u više navrata izrekao ipokoju sablasnu rečenicu, jednom sam mu se unio u lice i rekao "kako ću zaigrati na njegovugrobu", a onda sam se žderao i kajao kako sam takvo što mogao izustiti. Plakao sam zaro-nivši glavu u majčino krilo, a ona bi me tješila i govorila da u svakome od nas postoji ponekazla misao koju nismo u stanju ukrotiti. Otkako mi je majka rekla da su mnoge moje zle misliveć izletjele, već odmaglile i ishlapjele, više nikad nisam bilo što loše poželio ocu. Naučiosam da se može postati dobar isto tako brzo i prijeko kao i loš, a i kasnije sam se u životudobro nosio s jednim i drugim svojstvom, ono loše brzo sam gušio dobrim.Kako oca nije bilo gotovo dva tjedna, a mi smo već imali zlatnu narukvicu u kući, nekakosmo ga tada mirnije čekali, unatoč osku-127dići i padu prometa; ta nam je narukvica ulijevala neku sigurnost, iako nismo imali nikakvupredodžbu koliko vrijedi, niti smo znali kako bismo je unovčili, čak smo se bojali da će naszlatar, ili bilo koji kupac, prevariti u procjeni. I, nakon dva tjedna, otac se pojavio, bio jezapušten, neobrijan, teško je i umorno hodao. Odavno ga nismo vidjeli tako razorena islabašna; čini se da je i sam bio svjestan svojega jadnog stanja i izgleda, nije se usudiopogledati prema nama, tragovi pijanstva i lumpanja bili su očiti, a začudo, mi smo ga veselodočekali i gledali na nj svisoka, bili smo samopouzdani, a da ni sami nismo znali otkuda namtakva nadmoć; nije nam valjda jedna narukvica to ulila. Majka je bila duhovita i blagozajedljiva, pa sam i ja brzo učio od nje i počeo zadijevati oca.Čim se raskomotio i sjeo u svoju fotelju, stigla su kola s robom; gotovinu je spiskao, a robudobio na veresiju. Mi više nismo imali uvida u dugove veletrgovcu Marašu. Na našazapitkivanja nije odgovarao, pa smo i oko njegova "zauzlana jezika" pravili burgije i smijalise. Nije se snalazio kao prije, kad bismo ga dočekivali svad-ljivo; bio je zatečen, pa je šutio.Tek kad je roba istovarena, počeo je hvalisavo, kako je to uvijek činio, razmećući sepoznanstvima s nekim ljudima zvučnih imena i titula, pa je to i sada činio, ali mi više nismobili pažljivi slušatelji, nego dvoje zlobnika, majka i sin "đavolji šegrti", smijali smo se na svešto bi izustio, ali i on se dosjetio i pričao kao da ga zadivljeno slušamo; kako je začas svojutaktiku primijenio. Nije se osvrtao na naše upadice, pa nam je pričao kako mu je umro dobarprijatelj, "preminula je umna glava i plemić, potomak slavnih brijača-kirurga", a potom jelijepo pričao kako je glasoviti predak njegova pokojnog prijatelja, Ivan Rubinović, u davnavremena stajao na jednima od gradskih vrata i promatrao one koji ulaze u Grad, pa akoodredi, a morao je za to imati oko i znanje, da netko ulazi s bolešću, toga bi kužnoga lovilastraža, a onda bi ga podvrgnuli liječenju; tada su se liječnici zvali fizikusi i magistri.128"Žao mi je toga divnog gospara, pa smo malo više i malo duže pili za njegovu dušu, a sjednim ljekarnikom iz te familije ugovorio sam veliki posao, isporuku ljekovitog bilja.""Pa ste onda i to zalili?" rekla je majka zajedljivo."I to smo zalili, moja gospojo", rekao je otac."Hvala Bogu da si nam se ti vratio", rekao sam. "Mogao si nam umrijeti kao taj plemić.""Mogao sam", rekao je. "Svatko će umrijeti, bio plemić ili fukara."
  • 54. "Kako te nije dugo bilo, očekivali smo da ćeš dovesti nevjestu iz Primorja i da si sve spiskaona svadbu i svatove", rekla je majka, a ja sam se tako slatko nasmijao jer mi je godila majčinaironija, pogotovu način na koji je to izgovorila."Da bih doveo drugu, morao bih ostati udovac", rekao je. "Koliko znam, žena mi još nijeumrla, ali evo obećavam pred svjedokom da ću se sutradan oženiti ako, ne dao Bog, umre."Još smo se naganjali i bockali, ali svađe nije bilo, štoviše, sve se odvijalo mirno, istinapodrugljivo, uz vedre doskočice i šale, dočim bismo ranije grajali, a predmeti su letjeli na svestrane u trgovini, ili tamo gdje bi se svađa rasplamsala. Sada smo dosegnuli neki viši stupanj ikao da smo shvatili da dreka ničemu ne vodi, a još manje razbijanje stvari, do kojih se ipakteško dolazilo. Vještim podbada-njima što ih je majka izvodila bolje i od koga, mislim da smopotkopali očev autoritet i srozali ga. Ako ništa drugo, doveli smo ga dotle da nas moli da mupomognemo, a prije smo bili na to primorani. Sada smo držali dizgine u svojim rukama,podbadali smo ga da još zaudara po riganju, da su mu oči crvene jer je mnogo plakao zaumrlim prijateljem i za njegovim precima spičarima. Frcale su naše doskočice, a i on jeuzvraćao koliko god je mogao, nije bio bez talenta i iskustva u peckanjima, tako da se nakoncu njegov povratak pretvorio u veselje, a zloba i ironija prerasle bi u naklonost i zabavu,pa smo majka i ja milovali oca kao dijete.129dići i padu prometa; ta nam je narukvica ulijevala neku sigurnost, iako nismo imali nikakvupredodžbu koliko vrijedi, niti smo znali kako bismo je unovčili, čak smo se bojali da će naszlatar, ili bilo koji kupac, prevariti u procjeni. I, nakon dva tjedna, otac se pojavio, bio jezapušten, neobrijan, teško je i umorno hodao. Odavno ga nismo vidjeli tako razorena islabašna; čini se da je i sam bio svjestan svojega jadnog stanja i izgleda, nije se usudiopogledati prema nama, tragovi pijanstva i lumpanja bili su očiti, a začudo, mi smo ga veselodočekali i gledali na nj svisoka, bili smo samopouzdani, a da ni sami nismo znali otkuda namtakva nadmoć; nije nam valjda jedna narukvica to ulila. Majka je bila duhovita i blagozajedljiva, pa sam i ja brzo učio od nje i počeo zadijevati oca.Čim se raskomotio i sjeo u svoju fotelju, stigla su kola s robom; gotovinu je spiskao, a robudobio na veresiju. Mi više nismo imali uvida u dugove veletrgovcu Marašu. Na našazapitkivanja nije odgovarao, pa smo i oko njegova "zauzlana jezika" pravili burgije i smijalise. Nije se snalazio kao prije, kad bismo ga dočekivali svad-ljivo; bio je zatečen, pa je šutio.Tek kad je roba istovarena, počeo je hvalisavo, kako je to uvijek činio, razmećući sepoznanstvima s nekim ljudima zvučnih imena i titula, pa je to i sada činio, ali mi više nismobili pažljivi slušatelji, nego dvoje zlobnika, majka i sin "đavolji šegrti", smijali smo se na svešto bi izustio, ali i on se dosjetio i pričao kao da ga zadivljeno slušamo; kako je začas svojutaktiku primijenio. Nije se osvrtao na naše upadice, pa nam je pričao kako mu je umro dobarprijatelj, "preminula je umna glava i plemić, potomak slavnih brijača-kirurga", a potom jelijepo pričao kako je glasoviti predak njegova pokojnog prijatelja, Ivan Rubinović, u davnavremena stajao na jednima od gradskih vrata i promatrao one koji ulaze u Grad, pa akoodredi, a morao je za to imati oko i znanje, da netko ulazi s bolešću, toga bi kužnoga lovilastraža, a onda bi ga podvrgnuli liječenju; tada su se liječnici zvali fizikusi i magistri.128"Žao mi je toga divnog gospara, pa smo malo više i malo duže pili za njegovu dušu, a sjednim ljekarnikom iz te familije ugovorio sam veliki posao, isporuku ljekovitog bilja.""Pa ste onda i to zalili?" rekla je majka zajedljivo."I to smo zalili, moja gospojo", rekao je otac."Hvala Bogu da si nam se ti vratio", rekao sam. "Mogao si nam umrijeti kao taj plemić.""Mogao sam", rekao je. "Svatko će umrijeti, bio plemić ili fukara."
  • 55. "Kako te nije dugo bilo, očekivali smo da ćeš dovesti nevjestu iz Primorja i da si sve spiskaona svadbu i svatove", rekla je majka, a ja sam se tako slatko nasmijao jer mi je godila majčinaironija, pogotovu način na koji je to izgovorila."Da bih doveo drugu, morao bih ostati udovac", rekao je. "Koliko znam, žena mi još nijeumrla, ali evo obećavam pred svjedokom da ću se sutradan oženiti ako, ne dao Bog, umre."Još smo se naganjali i bockali, ali svađe nije bilo, štoviše, sve se odvijalo mirno, istinapodrugljivo, uz vedre doskočice i šale, dočim bismo ranije grajali, a predmeti su letjeli na svestrane u trgovini, ili tamo gdje bi se svađa rasplamsala. Sada smo dosegnuli neki viši stupanj ikao da smo shvatili da dreka ničemu ne vodi, a još manje razbijanje stvari, do kojih se ipakteško dolazilo. Vještim podbada-njima što ih je majka izvodila bolje i od koga, mislim da smopotkopali očev autoritet i srozali ga. Ako ništa drugo, doveli smo ga dotle da nas moli da mupomognemo, a prije smo bili na to primorani. Sada smo držali dizgine u svojim rukama,podbadali smo ga da još zaudara po riganju, da su mu oči crvene jer je mnogo plakao zaumrlim prijateljem i za njegovim precima spičarima. Frcale su naše doskočice, a i on jeuzvraćao koliko god je mogao, nije bio bez talenta i iskustva u peckanjima, tako da se nakoncu njegov povratak pretvorio u veselje, a zloba i ironija prerasle bi u naklonost i zabavu,pa smo majka i ja milovali oca kao dijete.12929.Otac zapravo nije podnosio piće, "uvijek dulje bolujem nego što pijem", govorio je. Sporo seoporavljao, mučile su ga glavobolje i gušio kašalj, a imao je i neke svoje lijekove, bila su tomnogo više bajanja nego liječenja. Netko mu je bio rekao da se mamurluk najbolje liječi"hranom koju voliš", te kiselim čorbama i biljnim čaje-vima, a kad bi ostao u Imotskom kodsvojega prijatelja, trgovca Bašića, liječio se biklom, to je mješavina crnog vina i mlijeka,obično kozjeg. Mi smo sve činili da bi se oporavio, dvorili smo ga kao da je došao s ratišta;majka je u šali običavala reći "imam ranjenika u kući". Viđali smo ga i narodnim ljekarijama,protiv kašlja najbolje je bilo "mlijeko od ride koze ili magarice u koje se stavi med i češnjak isve to prokuha, a bolesnik tako vrelo u jednom dušku posrče", a za glavobolju mu jepomagala "krpa smočena u lozovu rakiju koja se sveže preko kriški krtole nasljepoočnicama". Sada smo ga dvorili četiri dana ali za razliku od prijašnjih dvorbi, kad smobili osorni i kruti, kad smo gunđali opslužujući ga, svađali se i prepirali s njim, ovaj put bilismo ljubazni, čak previše dobri i pažljivi, a on je to shvaćao kao neku našu urotu, ili ženinolukavstvo da ga nadmudri i urazumi, da ga dobrotom privoli na smirenje i uredniji život.Kao kakav ranarnik liječio sam naboje na zapešću lijeve očeve ruke i privijao bokvicu,ljekovitu biljku iz fam. Plantaginaceae, koju smo uvijek imali u kući i o njoj sve znali,zapisivali njezina različita imena, a posvuda su je drukčije nazivali, čak u susjednome mjestubila je bokva ili bokavac, a podalje i u drugim krajevima poputnica,130trputac, vučac, žilovlak, ivanjlist, janjeći jezik, kukčeva trava, bilo je još naziva, a ovdje ihnavodim samo da bih pokazao kako smo se unatoč svemu brinuli o ocu i voljeli ga, proučavaliljekovite trave i čitali pučke ljekaruše, jer smo tako ublažavali njegove boli ispunjavajućizavjet da ćemo sve svoje obiteljske patnje razmotriti i liječiti ih travama, dahom, nadom, pačak i vjerom u Boga. To je bio naš zavjet, dovoljan da se moje pripovijedanje ozbiljno uzme,jer ja ne redam imena ljekovitog bilja da bih iskamčio kakvo priznanje ili zadobio titulutravara, ne, to ja ne činim, nego se upinjem priopćiti da smo pomagali jedni drugima unevolji, ma koliko se ljutili na neke nerazumne postupke bližnjih, jer smo htjeli ostaviti trag ujednom vremenu bez kojeg je nezamislivo svako drugo vrijeme. Možda nekome čudno zvuči,ali ta jedna travka, taj mali trputac, imala je nekog značenja i udjela u sveopćoj porodičnojboli.
  • 56. Otac bi navečer pozvao majku i mene i govorio nam da se ljudi bogate tako što spajajuposlove koji naizgled nisu bliski, kao što su nekoć davno u Dubrovniku tkalac i magistar nauglu Široke ulice vodili zajedničku spičariju. Mi ga nismo dobro razumjeli, ali nismoproturječili; tko zna, možda je zamislio da nekako pokrene naše učmale živote, jer majka jegovorila da se "iz ludih glava rađaju najbolje ideje", a i ja sam vjerovao u vizije."Da bismo uspjeli, moramo u istoj trgovini imati voštane svijeće i brašno, sapun i živu sodu,začine i slatkiše, meleme i sirupe, razne vrste zrcala, lampe karbidnjače i mnoge alatke,napuniti police robom i sve to složiti, ali ne po srodnosti, nego po razlikama i suprotnostima.Čim nešto zaradimo, uzet ćemo sezonske radnike da beru pelim, bokvicu, vrijesak, zovinu idruge ljekovite trave. Kao što u bogatoj Americi postoje berači pamuka, tako ćemo i mi imatiberače pelima, lipe i ostalog ljekovitog bilja, a ja ću to preko svojih prijatelja Rubinovićaisporučivati tržištu. Oni misle da ćemo se za dvije godine obogatiti."I sve dok je trajao očev oporavak, ja sam ga ponajviše dvorio.131Majka je radila u trgovini, ali je često navraćala da bi posjetila liječnika i njegova pacijenta iuvjerila se dokle smo došli s tretmanom. Svaki njezin ulazak u sobu unio bi dašak vedrine. Idok sam oponašao doktora držeći na uhu igračku-slušalicu, dok sam osluškivao rad srca ipluća i kuckao preko dva svoja prsta položena na bolesnikova prsa, otac me naglo i čvrstozgrabio za ruku i rekao: "Dolazi na svijet još jedno dijete."Nisam odmah shvatio značenje toga što je izustio, jer on je i prije znao bubnuti kakvunedovršenu rečenicu, a mi smo je potom odgonetali i lovili joj smisao."Kakvo dijete?" upitao sam."Ljudsko biće, Božji stvor", rekao je. "Više nećeš biti jedinac. Tvoja majka rodit će mi sinakoji će biti na mojoj strani.""Zar je trudna?" upitao sam jedva se suzdržavajući od plača, a mržnja me podišla premaoboma, posebice prema majci, koja mi je to zatajila."Bogme je trudna", rekao je otac. "Još joj se ne vidi, ali je zašla u četvrti mjesec trudnoće. Toće dijete izgladiti sve ono što medu nama ne valja.""Bit ću dvanaest godina stariji od toga djeteta", rekao sam."Baš tako, punih dvanaest godina i koji dan više", rekao je otac.Brzo me bijes prošao, mržnja je bila trenutačna, pa ipak se nisam htio suočiti s majkom islušati njezina objašnjenja, a kad se dijete rodi, bit ću posve ravnodušan. Neću mu nauditi,neću ga otrovati, ali ga isto tako ne želim podizati, niti ga njihati u zipci, niti rasprostirati isušiti njegove pelene, neću ga pitati, ni prinositi majci da ga podoji, jer ne bih mogao gledatikako mljacka ustima i grabi oblaporno majčinu sisu, prežderava se mlijeka, a potom sezagrcne i vrati ga u više mlazeva koji se slijevaju niz bradu. To nikako ne bih mogaopodnijeti, jer sam do svoje pete godine dojio, krišom od oca ili svojih vršnjaka, vukući majkuu neki zakutak, u kakvu mračnu132odaju, u štalu ili iza štaglja, premda su njezine dojke bile presahnu-le, ali u tom zavaravanjubijah našao neku utjehu. I sada, evo, ne želim vidjeti kako se moja utjeha rasplinjava u ustimanekog drugog stvora, makar dolazio iz iste utrobe.13330.Kada sam saznao da mi je majka noseća, da dolazi drugo dijete, pobjegao sam od kuće i ciodan proveo pokraj rijeke, a predvečer sam se provukao ispod bodljikave žice i ušuljao uškolsku drvaru; ondje sam se pritajio nekih pola sata kako bih se uvjerio da oko učiteljskogstana, stare kamene jednokatnice s dva ulaza, nema nikoga. Prozor je bio osvijetljen, a zavjesaje skrivala unutrašnjost stana. Pa ipak sam pokucao na prozor, dah mi je zastao, jer kodučiteljice se nije smjelo banuti, i to još predvečer, kad se zaključavala, a s unutrašnje strane
  • 57. prozora stavljala kračune i reze kako bi se zaštitila od napasnika, posebice onih roditelja kojisu iz tko zna kojih razloga tvrdili kako im ta Neretvanka podučava djecu naopa-kim stvarima,a da takvo što nisu mogli dokazati. Moja majka bila je bliska s učiteljicom, pa sam tako i jaimao njezinu naklonost. Nakon što sam još jednom pokucao, ovaj put malo jače, pomaknuo sezastor, a učiteljica se pojavila na prozoru i dala mi znak da udem. I dok sam stajao predvratima, čuo sam kako ih otključava i spušta zasun, a kad me ugledala, nekako je zabrinutoizustila, gotovo šap-ćući, kao da se krišom sastajemo poput tajanstvenih ljubavnika:"Očekivala sam te, ali ne tako snuždenog."Možda bih sada mogao reći, nakon mnogo godina, mnogo žena i prijatelja, ljudi koji suutjecali na mene, pomagali mi i vjerovali u mene, da je učiteljica Jozipa B. bila jedna odnajvažnijih osoba u mom životu. Jozipa je bila iz donjoneretvanskoga kraja, iz župe Slivno, aondje su nekoć davno dubrovački vlastelini držali svoje134konje; možda je ona baš iz obitelji konjušara, a to je velika čast biti potomkom nekoga tko jeznao timariti konje, uzgajati i križati razne pasmine.Kada sam ušao u njezin stan, znala je da su moji osjećaji uzburkani, jer ta me djevojka-andeoisuviše dobro poznavala. Bio sam na rubu plača, morao sam se sabrati, a ona mi je pomoglatako što me nježno uhvatila za vrat i privinula uza svoje tijelo, ogrnula me kućnom haljinomkoju je imala na sebi, pokrila me kao majka, kao zaštitnica, pa me radosno zapahnuoomamljujući miris njezine glatke i tople kože. Bijah gotovo sladostrasno zaronio lice unjezino tijelo, a ona me s obje ruke čuvala ispod te odjeće, toga pokrivača moje trenutnenevolje, ili samo slabosti, malodušja, uzbuđenja i straha zbog svega što sam u tako kratkuvremenu doživio. Samo sam uz njezinu naklonost i podršku mogao sve prebroditi, samo samnjoj mogao reći da mi je teško palo to što sam doznao da će se neko dijete ušuljati u našukuću, i što je majka tajila od mene da nosi dijete. Osjećao sam se prevarenim, a jesam li biotek uvrijeđeno i ljubomorno derište, ili je moje durenje imalo neke osnove, o tome mi jemogla reći samo moja učiteljica; samo je ona pronalazila uvijek prikladnu, smirujuću i utješnuriječ koja bi začas svaku ranu zacijelila. Ona me i prije čupala iz nevolja, posebice kad bih sesukobio s učenicima iz starijih razreda.Ona je već razgovarala s mojom majkom, znala je da sam pobjegao i da lunjam negdje pokrajrijeke, stoga me tako primila, a onda je biranim riječima mnogo toga izustila o rađanju i smrti,o ljepoti rađanja i ljepoti smrti, sve mi je to, milujući me, čarobno pripovijedala, a ja samnjezine sočne riječi upijao, topile su se u mojim ustima poput kakva medenog i vječnognapitka, jer mi se sve to tako duboko urezalo u sjećanje da još i danas mislim kako rađanjeima smisla, i to nakon svih razočaranja i bura života koje me još nisu pomele, nakon svih zala,naših i svjetskih, koja su pratila i moj život.135I prije sam navečer dolazio učiteljici, često joj je moja majka slala neke namirnice ili svježepovrće iz našeg malog vrta, s proljeća mladi luk, rotkvice i zelenu salatu, a kad dode vrijemesmokava, nosio sam joj u gajbici od vrbova pruća smokve iz L.-a, obložene širokimsmokvinim lišćem da bi sačuvale svježinu. I kad god bih došao k njoj, nisam umio otići,mogao sam je satima gledati i uživati u njezinu jeziku i naglasku, zadivljujućem znanju osvojem neretvanskom kraju, o ljudima, običajima i nošnjama, o prirodnim ljepotama - kakvoje to bilo zadovoljstvo slušati je i gledati dok sjedi na sećiji u malom dnevnom boravkuučiteljskog stana, uvijek s podvijenim nogama i obnaženim koljenima. Ona bi dokasnanavečer sjedila i vezla; uz nju sam i ja naučio vesti, pa sam joj pomagao u izradi haljine kojuje krasio čipkasti porub, a na prednjem dijelu izvezla je zlatnim nitima konca svoje inicijale,JB, zapravo malu blještavu minijaturu. Prisjećajući se naših sijela udvoje, pokatkad mi seučini da je to bilo najljepše razdoblje mog života. To što sam mogao satima sjediti pokraj nje is divljenjem promatrati njezine čarobne prste dok vezu, bila je za mene sreća, privilegij kakav
  • 58. drugi nisu imali. Moji prvi radovi u vezu bili su urešeni i raskošni inicijali JB na ručnicima,jastučnicama i ogrtačima, a onda sam i obrub prsluka koji se zvao ćurdija ukrasio vezom i nadonjem dijelu pričvrstio vrpce.Jozipa je šivala i krojila poput svih marnih žena u našim krajevima; to su bili zlatni prsti zavez, pletenje, čipku, za sve ono što krasi odjeću. S nostalgijom je pripovijedala o tome da sunajljepši uzorci neretvanske narodne nošnje pokopani, da su remek-djela vezilja mahomistrunula s ukopnom odjećom ili na mrtvačkim pokrovima. Koliko je samo zlata i srme otišlona izradu koporana, krožeta, ječermi i druge muške odjeće, ili pak na dolame, sadake, haljine iženske košulje, obuzimala nas je žalost što je to sve propalo pod zemljom, pa čak i onda kadje odjeća korištena za svadbe i druge svečanosti, na kraju bi opet završavala u grobu, nakonšto bi136za života bila pohranjena u mirisnim škrinjama. Učiteljica me tješila da takvih pokopa višenema, ljudi se danas sahranjuju u kupovnoj odjeći ili ih samo umotaju u plahte i stave u lijes,jer smrt više nije misterij. A to što se nekoć rasipalo na pokojnike, što je raskoš znalazabljesnuti i samu smrt, bilo je korisno, jer su iz toga nastajale legende i širile se predaje.Posebno su ukrašavani faculeti, marame za glavu, to su bili lijepi i maštoviti primjerci ručnograda; još se i danas čuvaju u etnografskim zbirkama, muzejskim ili obiteljskim, a imaju i svojelegende. Šest zgodnih djevojaka pratilo je do nove morske luke mladiće iz svog mjesta kojibijahu primljeni kao pomorci, pa su odlazili služiti na stranim brodovima i dalekim oceanima.Lijepe djevojke stajale su na gatu, a mladići su već bili na brodu koji je polako isplovljavao izluke. Tada je naglo puhnulo, pa je vjetar strgao faculete s djevojačkih glava i raščupao njihovekose. Te urešene faculete, na njima je bilo i ljubavnih poruka, vjetar je odnio ravno u rukebudućih pomoraca kojih zadugo neće biti u njihovu neretvanskom kraju. Svaki mladić koji jeugrabio faculet čuvao ga je kao Božji znak, prst sudbine ili kao hamajliju. Samo se jedna odtih djevojaka udala za prvog prosca, dok je ostalih pet čekalo onoga kojemu je vjetar poslaonjezin faculet. Kad su se pomorci vratili nakon duga izbivanja i dugih plovidbi, oženili su sesvatko svojom, osim onog jednog koji je cijelog života ostao neženja, a ta djevojka udana zadrugog bila je nerotkinja. Ta je predaja ušla u usmenu priču i prenosila se s koljena nakoljeno, bez nadodavanja i kićenja, uvijek pripovijedana kao istinita i s uzdahom što je jednaod njih iznevjerila. Jozipa je u djetinjstvu čula tu priču od svoje majke, koja joj je rekla:"Nikad ne iznevjeri onoga s kojim te vjetar zaruči."O najraskošnijoj ukopnoj opravi bilo je više različitih priča, svatko ih je krojio po svojemnahođenju i pripovijedao na svoj način, ali nitko nije promijenio smisao priče, niti glavnogaktera: djevojku neopisive ljepote iz Donjoneretvanske blatije. Pa i ja, koji sam priču137slušao iz Jozipinih usta i prenio je majci i rodbini dostojnoj mojega pripovjedačkog dara, onojs majčine strane, baki Jelici, rođakinjama i usidjelicama koje su željno slušale samo ono što jenadnaravno, posebice kad to ja pripovijedam, često i dandanas sanjam taj prizor, a na odru jeuvijek netko drugi, blizak mi i voljen, u raskošnim haljinama kakve je nosila ta ljepotica kojaje u svojoj dvadesetoj umrla od kolere; bilo je to 1786. godine.Nitko se tada nije bojao da bi se od oboljele mogao zaraziti; ljudi su je cjelivali u usta, alikoplje epidemije na njoj je slomljeno. Svećenici su govorili da je tu vjerojatno "postojalaBožja intervencija", te da je ljepotica žrtvovana "za sve nas". Kolera je nestala, a puk jeodlučio odjenuti umrlu u raskošne haljine kakve nijedna kraljica nikad nije obukla. Nakon štosu je opravili i njezino tijelo stavili na odar u crkvi Presv. Trojstva, u kojoj su bila trimramorna oltara: veliki, Gospin i sv. Josipa, svijet je nagrnuo u crkvu; svatko je htio vidjetiutjelovljenje božanske ljepote, raskoš i sjaj na odru. I dok su žitelji cijele krajine lagano isvečano prolazili pokraj tijela pokojnice, začuli bi se uzvici divljenja, pa bi se plač i radost
  • 59. slijevali u isti huk ustreptalih duša, a onda se, u jednom času, zbilo ono što legendu činivječnom i čvrsto prikovanom za tlo i kulturu naroda.Zadivljenost ljepotom pretvorila se u čaroliju. Neka je nadnaravna sila, neka poetičnalevitacija, pridigla tijelo pokojnice, najprije u lebdeće stanje, a potom ju je uspravila i oslonilana vrhove nožnih prstiju tako da se poput plesačice zavrtjela i opisala krug, dok je njezinahaljina šumila kao da se vjetar naglo sručio u lišće drveća. Tisuće crvenih i modrih bobicazaiskrile su iz njezine odjeće, bljesak je bio gotovo zasljepljujući, a sve je prostrujilo kao dahuzvišene božice, kratko je potrajalo, tek toliko da se zlatni stup uzdigne i u slapu svjetlaponovno spusti na odar. Sjaj se polako gasio, a prizor je u legendu utkan kao uskrsnuće u hipujer se takvo što više nikad nije dogodilo. Istraživači, putopisci i etnolozi o tome su pisali kao138o mitu iz kojeg niču pripovijesti, a jedan je talijanski pisac u svom putopisu nazvao tu zgoduduševnom iluminacijom, što je zasigurno neka stilska tvorenica. I Ludwig Salvador u svomdjelu Das was Verschwindet (Leipzig, 1905.), pišući o levantinsko-orijentalnoj odjećineretvanskoga kraja, spomenuo je legendu o raskošnoj haljini izvezenoj "u srmi i zlatu" ukojoj se, prema narodnoj predaji, zbilo "čudo uzašašća" jedne gotovo svete i prekrasnepokojnice.*13931.Otac je govorio da je teže iskazati dobrotu nego zloću; dobrota je naporna, zlo je pak lako, unjemu se uživa, a svatko je od nas sklon užicima, pogotovu naši ljudi zatočeni u svoje male iograničene svjetove; iz toga podzemnog života veliki je užitak izaći na vidjelo dana. Očevisugovornici bili su intelektualci, čuo sam kako razgovaraju o dobru i zlu. Kako je moj otacmogao ravnopravno s njima govoriti, to doista ne znam, ali mi se činilo da su njegove pričeponajbolje, a primjere što ih je navodio o ljudima koji su činili zla doimali su se sablasno;nikakvu pohvalu našem ljudskom rodu iz njegovih usta nisam čuo. Začudo, pažljivo su gaslušali ti školovani ljudi, pogotovu njegove priče iz mladosti, dok je živio u Skadru. I ja sesjećam očevih priča, jednu od njih ovdje donosim, premda ne znam zašto baš u ovompoglavlju, u kojemu kanim reći nešto o tome kako je otac u jednom razdoblju majčinetrudnoće bio blag i dobar, ne samo prema njoj nego i prema onima koji to nikako nisuzasluživali. Poučna je ta njegova priča o tome kako je na kraju Stare varoši u Skadru biloturbe Memet-efendije na kojemu je pisalo: "Tko ovdje dode sa zlom namjerom, vratit će secrna obraza." I znate li što je "ljudska stoka" činila? Vršili su nuždu na njegovu grobu, bacalibalege, mrtve štakore, krepane mačke, a umjesto novčića sijali želude i gloginje. Zašto su točinili i komu su se to suprotstavljali? Dobru, sudbini, kazni, Bogu ili čovjeku koji ih jeupozorio da ne posjećuju njegov grob sa zlim nakanama? Sto su zlobnici iskušavali? Jesu liželjeli samo oskvrnuti grob, ili se vratiti crna obraza?140Ali i moj je otac, unatoč svojim spoznajama, zapadao u grijehe i loše strasti, pa ću jednuzgodu ovdje umetnuti. U vrijeme kad je naša trgovina opustjela, braća Paranos otvorila suradnju s mješovitom i kolonijalnom robom; ondje se moglo kupiti ono što se kaže "tičijegmlijeka", pa su i naše mušterije odlazile u tu trgovinu, to prije što je bila u istoj ulici, blizunaše. Otac me tada nagovarao da napišem na zidu njihove radnje Idite u Grčku, ali nisam htiojer sam znao da su oni starosjedioci u ovom gradu, njihovi su preci došli još 1476. godine, i toonda kad je novi sandžak-beg Pašait dao Trebinje na upravu domaćem čovjeku HerakuVranešu, koji je zadržao sposobne grčke trgovce tekstilom i prodao im ulicu u mahali, da biposlije njihovi potomci uvozili talijanska vina i taj posao obavljali sve do pada osmanlijskevlasti. Nitko više iz tih familija nije znao grčki, a jedino što ih je od nas razlikovalo bilo jenjihovo prezime. Nadasve, bio sam zaljubljen u crnooku Jelenu Paranos, moju vršnjakinju,
  • 60. kćerkicu mlađeg brata Paranos; maštao sam da ćemo biti muž i žena čim postanemopunoljetni. Dakle, nisam htio poslušati oca i po njihovim zidovima žvrljati bilo što, nego sammedu prvima ušao u novootvorenu trgovinu i kupio dva koromana i dva medenjaka."I koliko je to koštalo?" upitao je otac."Ništa", odgovorio sam. "Gazda mi je vratio novac i rekao da me časti.""Pošteno", rekao je otac.Slagao sam ocu; Grk me nije častio, platio sam kao i svatko drugi, ali nakon te moje slatkelaži otac me pozvao u svoju sobu i rekao da sjednem na niski stolac koji se nalazio isprednjegove glomazne fotelje. Izvadio je iz ormara svoju dolamicu engleskoga kroja, maslinasteboje, od fine mekane čohe; bio je to njegov omiljeni komad odjeće do kojega je došao predsam kraj rata, onog istog dana kad sam i ja za kutiju jaja dobio kožnatu pilotsku kapu. Tadasmo kupili i vojničku uniformu, koja je ocu bila mala, a meni prevelika.141Ne znam točno datum, čak se oko toga spore i kroničari, jedni spominju siječanj, drugiveljaču 1945. godine, kada je na željezničku postaju L. stigla mješovita kompozicija vlaka sasatnijom engleskih vojnika, ali se dobro sjećam da je vijao snijeg, da su pahulje bile krupne isočne, padale su zaredom dan i noć, pa je vlak ostao na peronu više od šest sati, sve dok prugado Uskoplja nije postala prohodna. Za to vrijeme mi smo hitali na stanicu, jer se čulo daengleski vojnici trampe vojničku robu za svježe živežne namirnice i piće. Mnogi mještaninisu trgovali, samo su željeli vidjeti vojnike i njihovu opremu, a očev stric Limun, koji jeproveo sedamdesetak godina u Americi, u svojoj devedeset drugoj godini ustao je izbolesničke postelje da bi s vojnicima razgovarao engleski. Poslije je pričao da je to bio njegovnajradosniji dan otkako se vratio, te da je govoreći "mili engleski" cijelo vrijeme plakao. Mojga je otac iskoristio kao tumača dok se cjenkao oko dolame, koju je dobio za tri boce rakije ibalončić vina. Za kokoš, komad slanine i kolut sira mogao se dobiti pištolj. Neki mladiengleski vojnici i časnici, nakon što su se podnapili, prikvačili su djedu Limunu orden na prsiiz zahvalnosti što netko "u zemlji Nedodiji" govori engleski; jest, bila je to šala, možda igruba, tako je kad se neumjereno loče, ali orden nije bio dugme, kopča ili kakva zvjezdica sepolete, nego je netko imao original-primjerak, britansko-irski Orden sv. Patricka, s napisomQuis separabit; uza sve, nije se na tome ostalo, nego su potpuno pijani časnici proglasili djedaadmiralom britanske kraljevske mornarice, što je on uzeo ozbiljno, pa smo ga otada zvaliadmiral, a u oporuci je tražio da mu se ta titula ukleše na nadgrobnoj ploči. Kada je u svojojdevedeset petoj godini umro očev stric Limun, moj dalji djed, taj orden Sv. Patricka nosiosam na jastučiću hodajući ispred lijesa, odmah iza križonosca i svećenika, a još i danas možese pročitati na groblju u L.-u čudnovat natpis na kamenoj ploči pod kojom u miru počivaadmiral britanske kraljevske ratne mornarice,142odlikovan Ordenom Sv. Patricka. Kakve li je bure i oluje, mora i oceane taj prebrodio kad jeovdje, Bogu iza leda, našao vječno utočište? Kakav li ga je vrtlog na ovaj sprud izbacio? takobi se zasigurno pitao putnik namjernik koji bi na ovom groblju zastao; jedino smo mi znalipunu istinu, ali tko smo mi, tek privremeni svjedoci, jer možda će i šala s vremenom postatinešto ozbiljno; ne mijenjamo se samo mi nego i mnoge istine.Otac je čuvao svoju dolamu, dugo mu je potrajala, i uvijek ju je držao u ormaru i često četkao.Kad je u dolami odlazio u posjet rođacima ili prijateljima, ne bi dopustio da je bace prekonekog kreveta ili stolca, nego je tražio da je stave na klinčanicu, a sjedeći i razgovarajući sljudima pogledavao je na svoj omiljeni komadić garderobe; pokatkad bi ustao i popraviozavrnuti rub ili ovratnik. Neki njegovi prijatelji znali su ga podbadati i zbijati šale okodolame, sakriti je ili je načičkati repusima; naljutili su ga mnogo puta, a kad bi mu je vratili iliočistili od čičaka, on bi po tko zna koji put pripovijedao kako je ta dolama slična ljudskojsudbini, isto tako nepredvidljiva; zar je itko mogao znati, onaj krojač ili momak koji je
  • 61. prišivao sjajne žute dugmiće, da će s leda britanskoga kraljevskog oficira dospjeti kao kakavnakit i ukras na leda siromašnog trgovca koji će u oporuci ostaviti želju da u njoj budepokopan. Sto ti je sudbina, jadni trgovac želi biti pokopan u toj dolami jer nema ništa bolje nisvečanije, dočim ju je britanski časnik trampio za piće, samo da ne bi u njoj bio pokopan.Sjedio sam na niskom stolcu ispred očeve fotelje ne znajući zašto me pozvao i što je uopćenaumio, iako je bilo nečeg tajanstvenog u tome kako je držao dolamu u krilu. Uza sve,pojavio se i onaj njegov smiješak koji je uvijek prethodio kakvu ugodnom iznenađenju što gaje otac znao prirediti, ne samo bližnjima nego i neznanima. To je bila njegova sjajnakarakterna crta; plijenio je nekim svojim gestama, imao je ključ kojim bi zaključao sve našenesuglasice i ljutnje,143a otvarao ugodne trenutke i prisne odnose. Češće sam pred ocem drhtao od sreće nego odstraha ili njegovih grdnji, a šibe i kazne bile su prava rijetkost.Promatrao me uz onaj svoj sve nemirniji osmijeh na licu, a onda je raskrilio svoju povijesnudolamu lupnuvši prstima na jedno označeno mjesto s unutrašnje strane što ga je nazivaosvojim sefom, u kojemu je uvijek imao nešto malo imetka; tajne zalihe ako bi se zapalo ukakvu nevolju. Taj "sef" bio je zapravo džepić zašiven koncem, pa ga je otparao i izvadio parvećih novčanica i svežnjić manjih. Opljunuo je prst i odbrojio nekoliko novčanica izsvežnjića, a onda mi je tu sumu uručio tako širokogrudno, tako toplo, rekavši mi da ispružimdlan, što sam i učinio, a on je, pljesnuvši svojim dlanom po mojemu, zvučno zakucao taj dar,za moje pojmove i shvaćanja veliki."Nisam ni ja gori od Grka", rekao je. "Uzmi to da imaš, da ti se nade. Da častiš onu maluslatku Grkinju. Ili što god želiš", rekao je.Otac me nagradio što ga nisam poslušao, zar to nije divno. Dobro je netko rekao da mi"imamo dva uma i da vrijede samo ako se međusobno korigiraju". Ne znam koliko je na ocautjecalo to što se dobro slagao s mojom majkom, često su šaputali i zaključavali se u spavaćusobu, a i sa mnom su u više navrata razgovarali o djetetu u utrobi; bili su zadovoljni što meprošla ljutnja i što je učiteljica izgladila neke naše male obiteljske trzavice. Tih dana vladalaje sloga medu nama, svi smo mislili samo na to kako ugoditi jedni drugima, objedovali smozajedno, a ne kao otprije, svatko na svoju stranu i gdje se zatekne; nekoć smo znali uzeti svojobjed i udaljiti se u neki kutak, podalje od trpeze. Otac me pozvao i povjerio mi odgovornuzadaću da pronađem lijepo i moderno ime za muško dijete, bez robovanja tradiciji i kopkanjapo grobljima i korijenima porodične historije.144"Svako je ime na našem stablu zastarjelo", rekao je otac. "I više nema potrebe bilo što raditi učast mrtvih. Kad i ti budeš imao dijete, nemoj mu nadjenuti moje ili majčino ime, oba sustaromodna i ne može se s njima u svijet", rekao je.Otac je sa sigurnošću govorio o muškom djetetu, kao da je to riješeno, kao da sam o tomeodlučuje, a mi nismo proturječili, iako smo majka i ja priželjkivali žensko dijete. Možda jeotac hineći sigurnost prikrivao bojazan od takve mogućnosti, jer žensko dijete dočekivano jepodrugljivo, zvali su ga "palikuća", "čobanica", a muškarčić je uvijek bio "nasljednik","koljenović". Ma koliko se moj otac želio otrgnuti od tradicije, vrlo je često bio njezin rob.Dopustili su mi tih dana da milujem majčin trbuh, da stavljam uho na nj i osluškujem rita li seplod u dubinama i tami maternice. Iako sam pokatkad pretjerivao s razornim pitanjima osudbini novorođenčeta, sve u svemu počeo sam se radovati dolasku još jednog bića, bit će mukao i nama, Bog će nam pomoći, izaći ćemo iz siromaštva, a možda ćemo se i maknuti izovoga kraja, ovoga ukletoga kraja, ma koliko bio pitom i privlačan.14532.
  • 62. Nakon školskog zvona i posljednjeg sata učiteljica mi je šapnula da ćemo nas dvoje provestinedjeljni dan u polju i pokraj rijeke, a ondje ćemo otići biciklima i ponijeti košaru hrane zaručak. Čim sam to čuo, otrčao sam kući, veselo sam skakutao i brzo stigao misleći da ću tomajci prvi priopćiti, ali ona je već znala, čak se bješe dogovorila s učiteljicom da za naš izletpripremi uštipke. Odmah sam počeo sređivati svoj stari bicikl, podmazao lanac i zupčanike tecijelog popodneva krpao gume. Svakome tko je toga dana razgovarao sa mnom bilo je jasnoda sam sretan. I doista, sreću sam iskazivao na mnogo načina, neobuzdano, a pokatkad idivlje, urlajući i hodajući na rukama; mogao sam tako prevaliti i po stotinjak metara. Jedinomi se taj dan činio tako dugim; vrijeme nikad sporije nije prolazilo. I noć je bila dugačka,kasno sam zaspao i rano se probudio. Majka je ustala prije mene, napravila je uštipke, zavilaih u krpu i stavila u mrežasti ceker. Natočila je bocu medovine, mojeg omiljenog pića, odkojeg sam se jednom, u desetoj godini, napio i zabavljao neki veliki skup, a jedan gospar,ugledni glumac i redatelj, koji je s nekom monodramom gostovao u našem gradu, u Domukulture, pomilovao me i rekao da u meni raste vrsni komičar. Otada sam medovinu pioumjereno, jednu ili samo pola čaše, a za drugom više nikad nisam posegnuo.Ceker sam objesio na lijevi krak upravljača, dok je na desnom bilo zvonce, koje sam čestorabio, kad treba i ne treba. Opkoračio sam sjedalo bicikla; jedna noga bila mi je na pedali, doksam se146drugom oslanjao na zemlju. Majka me pratila, stajala je pokraj mene i još me dotjerivala ičešljala, a ja sam se tome opirao i odgurnuo njezinu ruku. Kad god bih napravio nešto gruboprema njoj, poslije bih se žderao. Više puta zategnuo sam jezičak zvonca i oglasio svojpolazak, a prvih pedesetak metara vozio sam bez ruku, usprav-ljen na sjedalu. Tek kad samvolan bicikla uhvatio rukama, osvrnuo sam se i vidio majku ispred kuče; bila je nekakonevoljna, tužna, prava skrušenica, mahala mi je kao da odlazim na dalek put.Ispred školskog stana čekala me učiteljica, stajala je pokraj svog novog bicikla. Na sebi jeimala laku odjeću, haljinu s cvjetnim uzorcima, plitke platnene cipele i kratke bijele sokne.Bila je zabradena u vrlo lijepu maramu, također na cvjetiće, a na licu je nosila sunčanenaočale; malo je tko imao tako elegantne i skupe naočale. Kada je zakoračila na svoj ženskibicikl, podigla je haljinu i otkrila koljena. Ona nije bila kao naše djevojke, nije stalno vuklahaljinu i pokrivala razgolićene dijelove svog tijela; čak je suprotno činila i vrlo često povlačilasvoju haljinu naviše, katkad i do sredine bedara. Prije nego je sjela, još se jednom osvrnula dabi provjerila je li košara s hranom dobro i čvrsto svezana na prtljažniku bicikla.Krenuli smo prema Dubrovačkoj kapiji i usput sreli gradsku limenu glazbu, koja je, svirajući iu pratnji dječurlije, koračala širokom ulicom, a mi smo zastali ne silazeći s bicikala ipromatrali orkestar sve dok nije odmakao i nestao iza ugla. Nastavili smo prašnjavom cestomvozeći brzo; neka dva ili tri kilometra prštao je šoder pod našim biciklima, a kamenčići bi kaoiz praćke hitnuti izletjeli ispod guma, odbili se od stijene ili nekog stabla i fijuknuli pokrajnas. Čim smo prošli posljednje prigradske kuće, skrenuli smo uskim puteljkom prema rijeci.Desno su ostali kamenjarski travnjaci, makija i niska šikara. Kako smo se približavali rijeci,sve više smo ulazili u pojas raznolikih divljih trava i bujne djeteline, a tada nas je dočekao ikreket žaba. Uza samu rijeku nadvijali su se vrbici; mi smo vozili iza leda tužnih vrbaslijedeći riječni tok. Zaobišli smo grmove konoplji-147ke i metljike i kroz visoku travu vozili do vlažnog dijela gdje su se dizale krošnje topola.Učiteljica je pronašla kutak blizu izvora pitke vode; onamo je i prije dolazila, pa je naglozastala i ogledavala se kako bi se uvjerila je li to doista ono mjesto koje je poznavala. Posvudaje bujala trava, a bilo je mnogo raznobojnih cvjetova. Svoje bicikle sklonili smo u hlad, akošaru i ceker s namirnicama smjestili smo u jedan grm i zašuškali lišćem i granama. Bili smooboje radosni, duboko smo i punim plućima udahnuli zrak, pogledali se i nasmijali. Njezine
  • 63. grudi uzdignule su se i zanjihale ispod haljine, to je bilo uzbudljivo, pa sam se zagledao unjih, tako da nije morala krajičkom oka vrebati moj žudni pogled; sve je bilo očito. Ona je udva-tri maha napinja-la svoje dojke, jer se sagibala i uspravljala, načinivši nekoliko krasnihgimnastičkih pokreta, posebice onaj kad bi gotovo baletski podigla nogu i rukom držala nožneprste, ne mareći što je njezina haljina skliznula i otkrila bedro."Naš je svijet primitivan", rekla je. "Kad bi znali da sam danas bez grudnjaka, silno bi mizamjerili, jer ne znaju jadni da u prirodi sve mora slobodno disati", rekla je.Ugledavši velike modre, bijele i žute cvjetove, Jozipa je naglo potrčala prema njima, a ja samostao na mjestu i promatrao je dok se baca i pridiže, kao da nešto lovi i grabi rukama. Bili suto čudni skokovi vrlo hitre i dugonoge djevojke. Ispuštala je uzvike, pokatkad panične, kao dajoj nešto izmiče. Pomislio sam da ona grabi i otima što više od prirode, i da je sve tonadahnjuje nekom posebnom životnom voljom. U jednom trenutku utonula je medu cvjetove;više je nisam mogao vidjeti. Kao da je propala u neki naglo otvoren ponor. Uplašio sam se, alinisam kročio sa svojeg mjesta. Nikakav glas nije se čuo, samo su zrikavci resko strigli i cioprostor ispunjavali ujednačenom svirkom. Nisam se usudio zovnuti je, jer što ako neodgovori? A mogao bi me i glas izdati; srce mi je tuklo ispod same brade.148Nakon podulje stanke načinio sam nekoliko koraka prema mjestu gdje je potonula, ali samzastao jer su mi koljena klecala i obuzimala me drhtavica. Nijedan stručak trave ondje se nijezanjihao. Odlučio sam panično vrisnuti, kako bih je izazvao da dotrči, ali glas me doistaizdao, kao ono u tegobnom snu. Sto se to sa mnom dogodilo, što me paraliziralo u tomtrenutku, gotovo bez nekog jačeg povoda, jer je posve uobičajeno da netko legne i zakratkozaspi u travi, posebice ako je, kao Jozipa, željan prirode. Ali kad o tome danas razmišljam,onda je to zasigurno bio strah da je Jozipa umrla u polju, medu cvjetovima, te da je svakapretjerana radost, kakva je bila moja zbog izleta s učiteljicom, zapravo uvod u smrt. Uza sve,toliko se govorilo o njezinoj smrti i bolesti, svatko je o tome znao ponešto pripovijedati, a biloje i surovih priča, pa se to sve urezalo u moju svijest kao kakva zlokobna slika da ću jeosobno zateći mrtvu i da je suđeno da budem uz nju u času njezine smrti.Kada sam se sabrao i oprezno došao do tog mjesta, zatekao sam prizor koji nakon tolikogodina pamtim kao da sam ga jučer vidio i doživio.Jozipa je ležala na leđima posve obnaženih bedara, a na njezinim prsima mahao je krilimajedan lijepi veliki šareni leptir, mahao je sve usporenije, a da nije ni pokušao odletjeti. Kao daje bio zakvačen za njezinu haljinu. Jozipa bješe skinula maramu s glave, a kad sam seprimaknuo sasvim blizu i kleknuo pokraj nje, čuo sam njezino disanje i vidio kako se grudijedva primjetno pomiču. Onaj leptir na njezinim prsima, doista je bio proboden špenadlom izakvačen za haljinu, pa je povremeno još mahao krilima, ali je očito bio sve nemoćniji. Onošto me oraspoložilo i uljepšalo taj dan jest spoznaja da Jozipina glava nije bila kao prije glatkai posve plješiva, nego obrasla kratkim dlakama, mekanim i gustim, pa sam nježno prešaodlanom preko tih vlasi i gotovo se zagrcnuo od zadovoljstva. Zurio sam u njezina razgolićenabedra i vrlo lijepa koljena. Gledao sam i njezine nožne prste, jer se bješe izula, a svojeplatnene cipele stavila149je sa strane i na dohvat ruke. Bio je to jedan od najljepših dana u mom životu. Nikad višenisam doživio nešto takvo, niti sam imao priliku na taj način, tako intimno, tako dubokoemotivno, u polju i medu cvjetovima, promatrati neku ženu.Jozipa je otvorila oči i ugledala me radosna, u klečećem položaju; još sam, kao opčinjen,držao dlan na njezinoj glavi i milovao te mekane vlasi. Uzevši me za ruku, shvatila je da mojebilo jako tuče."Uzbuđen si i sretan što mi raste kosa? Je li tako?" upitala je.
  • 64. Iako sam se pribojavao vlastitoga glasa, več me jednom izdao, ipak sam uspio izustitinekoliko mucavih riječi zadovoljstva, a i drhtavica je zazvonila u utrobi. Ja sam mislio dasreća obuzima mnogo mirnije i bezbolnije, ali sada znam da je to veliki događaj odagnatisliku smrti koju nikako nisam uspio lučiti od njezina lika. I da budem posve iskren, vjerovaosam da onu prekrasnu haljinu koju smo zajedno ukrašavali vezom priprema kao ukopnuopravu. Sada mi je laknulo; život mi se promijenio i omilio.Jozipa je skinula s haljine leptira probodenog pribadačom; više nije pokazivao znake života.Bio je to prekrasan leptir; malokad sam vidio tako jarke boje, takvo likovno obilje što ga ne biuspio dočarati ni kist u vještoj ruci slikara. Mnogo godina kasnije, kada sam ponešto naučio oleptirima i pomalo se zanosio lepidopterologijom, bio sam siguran da je Jozipa tada došla dofaunistički vrijednog, u našim krajevima rijetkog primjerka leptira zvanog medonjica, čije sunajčešće biljke hraniteljice močvarna mlječika i kaljužnica. Još ću se koji put vratiti leptirima,ali samo nakratko, jer to je sporedni krak moje priče, premda moram istaknuti da mi je ljubavprema pisanju i zanimanje za entomologiju utkala upravo moja učiteljica Jozipa, iako to nisujedine njezine zasluge; učinila je mnogo više, razvila mi je smisao opiranja banalnom,istančala moj ukus i razvila otpor prema kiču, odgojila mnoge moje vrline i diskretno miukazivala da poredak u kojemu živimo sputava slobode i guši individu-150alnost, da je nasilan i neprirodan, a nadasve, tako danas mislim, otkrila mi je što je ljubav.15133.Pod nadzorom jednog nastavnika, člana prosvjetne zajednice grada, te još dvojice "vojnikapartije", kako su sebe nazivali revni službenici, iz naše škole iznijeli su neke "nepoćudne"biste, ako se za mrtve stvari može takvo što reći, ne sjećam se čija su to poprsja bila, ali namaje rečeno da su to sada reakcionari i da je naša pionirska dužnost izaći u dvorište, proći poredtih bista bačenih na zemlju i svatko na svoj način iskaliti gnjev. Na veliku gomilu školskestarudije bačene su i neke knjige što ih je odvojio taj isti nastavnik, zadužen za kulturu ugradskom komitetu; to je bila siromašna đačka knjižnica iz koje su izbačeni mahom prijeratniudžbenici, ali i još neke knjige o kojima ništa nisam znao. Tu hrpu u dvorištu potpalio jenastavnik, jer smo se simbolično opraštali od jednog vremena u kojemu je sve bilo naopako, aškolski sustav nazadan. Sjećam se da je učiteljica rekla da nije mudro bacati na lomačuudžbenike iz matematike, fizike ili kemije, jer se tu nema što mijenjati, ali revni je partijacodbrusio da mu pada mrak na oči kad vidi da su ti udžbenici tiskani u "Kraljevini Jugoslaviji",koje više nema, pa se moraju uništiti svi njezini tragovi i uspomene na zla vremena.Učiteljica je tada dobila ukor, ali na tome se nije stalo, počeli su je nadzirati, a građani imnogi roditelji dojavljivali su svakovrsne pritužbe, puka zanovijetanja, pa su uslijedili čestipozivi u gradsku prosvjetnu zajednicu, sve dulja ispitivanja, posjećivali su nas prosvjetniinspektori, gradski, sreski, pa i republički, neki partijski glavešine, a jednom je banula ipolitička zvjerka, stričev suborac Viktor152Bloudek. Začudo, većina njih zamjerala je učiteljici što je ozdravila, čak je jedan zbir rekao daje ona izvezla ukopnu haljinu i još neko ruho, možda čak i mrtvački pokrov, te da je i talijerpripremila koji se lijepim pokojnicama stavlja na čelo. I mene su uvrstili na Jozipinu listu jersam uvijek bio uz nju. Kad se vratila iz Zagreba s liječničkim nalazima koji su odbacili svakusumnju o njezinoj neizlječivoj bolesti, mi smo to u kući slavili dokasno, a ja sam je cijeluvečer držao za ruku. Učiteljica je već imala nove čvrste vlasi, brzo su narasle, bile sukestenjave, pucketale su i kostriješile se pod jan-tarnim češljem.Sjećam se da je moja majka plakala od sreće što se Jozipina kosa tako uspješno obnavljala, paju je često grlila i izustila mnogo umilnih i tepajućih riječi. Bili smo radosni, dijelili smomnoga zadovoljstva s učiteljicom, uživali u njezinoj ljepoti i divili se tako duhovnoj i mudroj
  • 65. osobi, ali svijet oko nas, nahuškan od vlasti, kao da se bješe fiksirao na to nedužno stvorenje,pa su u tjednom lokalnom listu često izlazila pisma čitatelja, "ja sam samo jedan roditelj" itd.,a nazivali su je drskom učiteljicom koja "nosi kratku suknju i sjedi pred djecom tako da joj sevide koljena i butine". Bilo je pisama punih srdžbe kao da je riječ o državnom neprijatelju, pasu se piskarala utrkivala da je prikažu kao luđakinju ili nabace aluzije da je možda špijunka,viđena je na zadružnim livadama i državnim imanjima s mrežastom košarom na štapu "podizgovorom da lovi leptire". Čak je stiglo pismo iz neretvanskoga kraja u kojemu netkopotpisan inicijalima govori o ocu Jozipe B. "kao sumnjičavom seljaku prema radnimzadrugama i tekovinama NOB-a". Prosvjetari odani režimu izvukli su popis knjiga što ih jeJozipa uzimala u Gradskoj knjižnici, to su bila samo djela "zapadnih dekadenata, ali Božesačuvaj da bi se ona zadužila za neko štivo koje se bavi socijalnim i radničkim temama".Svatko se pitao može li takva osoba poučavati našu djecu.Jozipa nas je učila lijepom pisanju, bez nje bismo "ostali slijepci",153kako je govorila moja majka. U školskim zadaćama često smo opisivali legende koje smo čuliod starijih, a tko bi više skupio i donio narodnih priča, dobivao bi pohvale i odlične ocjene. Utome sam bio ponajbolji, a vjerujem da sam upravo zbog marna prikupljanja tih narodnihumotvorina, zbog načina na koji sam ih oblikovao, postao Jozipin miljenik. Uza sve, ja sam sejedini služio riječima što sam ih od nje naučio, a ne kako se govorilo i pisalo u mom kraju,unatoč tomu što su joj prosvjetni inspektori zamjerali na jeziku, pa su joj čak zabranili da rabineke riječi, kao primjerice gombalište, ravnalo, pačetvorina, tjelovježba, ali ja sam joj ostaovjeran, slijedio sam njezin jezik i glasno uzvikivao zabranjene riječi. Ona bi mi katkadnamignula, što je bio znak međusobnog razumijevanja, podrške i divljenja, te obostranaotpora političkoj rulji, ali i mnogim prosvjetnim kanonima i dogmama, što sam ih tek ukasnijim godinama razumio kako treba, a zahvaljujući Jozipi te sam osjećaje moždainstinktivno usvajao cijelog svojeg vijeka, živio u stalnom otporu i protivio se na svoj način,bez velikih potresa, nekim društvenim normama.Ako sam u djetinjstvu kadgod okusio sreću, onda je to bilo samo ono vrijeme što sam gaprovodio s Jozipom, ili u njezinoj blizini, i to ne samo onda kad me voljela nego i kad mekažnjavala, jer sam za svoje vragolije, iako sam bio njezin miljenik, toliko puta klečao našoderu u kutu učionice i dobivao šibom po dlanovima i turu, a jednom sam proveo u školskojsamici 48 sati, o tome ću opširnije u jednom od sljedećih poglavlja. Moji sretni trenuci bili suonda kad smo nas dvoje, za dugih zimskih noći, sjedili u učiteljskom stanu, vezli i pleli, a obasam zanata dobro naučio samo da bih bio uz nju i pravio joj društvo, premda su me vršnjacizadirkivali zbog toga mojeg umijeća, čak mi je i majka prigovarala da su to ženski poslovi ida će mi se svijet rugati. I doista, jednom su me dvojica učenika iz starijih razreda pritisnulauza zid, dobro su me prignječili kolje-154nima i tijelima, a jedan od njih imao je okruglo bubuljičavo lice, koje je naslonio uz moje iprijeteći mi rekao:"Je li, ženskice, hoćeš li mi isplesti jedan nakurnjak?"Izmigoljio sam i pobjegao, ali nema poniženja koje ne bih otrpio samo da bih ostao uJozipinoj milosti. I majka je bila ponosna što sam Jozipin izabranik, čak se posvuda razmetalai hvalila kako sam opsjednut svojom učiteljicom i lud za njom, pa ipak joj je prigovorila štousađuje ženske navike i zanate njezinu muškom djetetu, ali je dobila odgovor da je ručni radisto što i čitanje, pjevanje, gimnastika ili lijepo pisanje, te da se talent ne dijeli na muški iženski, a takve predrasude i zaostalost učinit će nas bogaljima u modernom i civiliziranomsvijetu. Neki moji vršnjaci također su imali odlične ocjene iz ručnog rada, ali oni su izrađivalimale ralice od drveta, jarmove, kosišta i mnoge druge minijaturne modele alata ili brodića,barki, kutija, pa i malešnih mrtvačkih sanduka.
  • 66. Nema nikakve dvojbe da je učiteljica Jozipa donijela nešto posve novo u našu žabokrečinu, teda se hrabro nosila s arogantnim i nesnošljivim svijetom, usto zavedenim lažima i ludostimakomunističkog primitivizma. Samo ću jednu zgodu ispričati iz niza većih i manjih golgota štoih je Jozipa prošla. Učenik koji je sjedio u klupi ispred moje bio je nestašan i zločest, slab daki kavgadžija, često je uništavao školski inventar, a malim nožićem urezivao skaredne riječi naklupama. Lomio je i gazio krede, pišao u spužvu za brisanje ploče i posvuda crtao ženska imuška spolovila. Bio je pravi štetočina i počinio niz gadosti, ali mu je mnogo toga oprošteno,jer je bio ratno siroče, "dijete palih boraca", kako se to govorilo, s povlasticama i na državnimjaslama. Kad je Jozipi dozlogrdio, podviknula je na njega:"Tko su ti tvoji skrbnici, kakvi su to ljudi ako jedno derište ne mogu zauzdati i naučiti garedu. Za tebe je popravni dom, a ne škola. U tebi raste nasilnik i ubojica."155I ^ratelji i partijski gradski oci odveli su učiteljicu u/ ^»itivali i ribali zbog riječi skrbnici, jer ona nedjeteta palih boraca. Tu riječ oni su "^nopravna u jeziku i imala isto "uimo književno, nego^cronstvom. .a fin način; .o na natječaj lička prosvjet-i, ničiju pomoć em na natječaju, nanjugramatičku jmanje dvadesetak .a posebnom listiću,prilo^ jlao na adresu objav-ljenu kad i naUj djen Skrbništvo državenad ratnom siročaai „ ai i uvršten u Zbornikradova mladih talenata. Ta ^ jeknula ne samo u školinego i u gradu; mojim uspjehom po. ili su se čak i oni koji su koliko jučer grdili i kinjiliučiteljicu misleći da je riječ skrbnik uvredljiva. Tako sam je podržao; jedina je ona shvatilacio moj pothvat, čudeći se da joj ništa o tome nisam govorio. A istodobno, jedina je imalazamjerke na moj tekst, "lijepo napisan, ali udvorički". Takvo dovijanje postat će kasnije mojstil u nadmudrivanju s primitivnim cenzorima.Sjećam se kako su me uzburkale Jozipine riječi i kakvo je uzbuđenje zavladalo u mom životukada je rekla da bih jednom mogao prenoćiti kod nje, u učiteljskom stanu, kako bismo ranojutrom slušali pticu koja svakog dana u određeni sat cvrkuće negdje iz krošnje bijelog javoračije grane dosežu do prozora, a cvrkuće tako kao da se neki ljudski stvor čudi nečemu icmokće ustima. To je bila njezina ptica-budilica; mnogo ju je puta vidjela dok skakuće sgrane156na granu ili se skriva iza nekog širokog lista, katkad ju je podulje morala loviti pogledom. Tajoj je mala, šarena i vesela glazbenica zasigurno mnogo značila; svatko se od nas drži nekogsvog stvora, bojimo se samoće, dobro nam dode nečiji glas. Jozipu je posve naglo, tako semeni činilo, ophrvala melankolija, pa mi je rekla kako će joj ta ptičica nedostajati kad uskoroode. To je izustila sjetno, gledajući me, kao da sam ja ta njezina ptica. Sjećam se Jozipinateksta Zimovanje ptica u dolini Neretve, objavljen je u Neretvanskom kalendaru, čitao sam gakao literaturu, jer su opisi bili tako poetični, posebice o jatima vivaka pozviždača i njihovimakrobatskim letovima, te o šljukama kokošicama koje uzlijeću poput hitaca i začas se utope umočvarnoj vegetaciji. Unatoč svim poniženjima što ih je doživjela u ovom kraju, emotivno jegovorila o odlasku. Ona je već bila primljena na Prirodoslovni fakultet u Zagrebu, Biološkiodjel, i to na osnovi svojih članaka razasutih u mnogim zbornicima i biltenima.Da, također mi je pričala kako u svojoj spavaćoj sobi, u koju nikad nitko nije zavirio, drži nazidu pokraj vrata jedno kristalno zrcalo, često zastrto komadićem sukna, kako se ne bi naglosuočila sa svojim likom, nego postupno i oprezno, pomičući to sukno i otkrivajući dio po diosvog lica. Pred tim zrcalom uvijek je spopad-ne blaga drhtavica, pa i strah da će se suočiti svlastitim nepoznatim likom; to joj se nekoliko puta i dogodilo, a jednom je bila beskonačniniz glava, "mnogolika kompozicija duše", kako je o tome čitala u nekoj istočnjačkoj knjizi.
  • 67. Zrcalo je idealno mjesto za susret s drugim; ona taj susret očekuje, stoga i ustrajava umisteriju ogledala, pokriva ga i pred njim njeguje svoje strepnje. Šaleći se rekla je da ćeGospa Marija jednim malim zrcalom blagosiljati naše zaruke. Naglo ju je obuzeo hihot, a jasam se, ma koliko to bilo nerealno, osjećao njezinim zaručnikom.157Tih dana, usudio bih se reći obiteljskog sklada, često smo zajedno sjedili i maštali o tome dabismo zasigurno negdje drugdje bili sretniji, pa smo otac i ja naginjali ideji da se nekamoodselimo, što dalje od zavičaja, dočim je majka u svim raspravama isticala da je onadolaskom u Trebinje ostvarila svoj san. Spominjali smo primorske gradove od Dubrovnika doKotora u kojima bi se moglo lijepo živjeti, a da se uopće nismo pitali od čega bismo živjeli,pogotovu što su tih dana trgovci i vlasnici zanatskih radnji uznemireno i sa strahom sijalipaniku da će nova država ukinuti privatnu imovinu. Otac je vjerovao da će u državnovlasništvo prijeći samo tvornice i zemljo-posjedi, palače i velike firme, a sitne trgovce,krčmare i piljare, kioske i ulične prodavače pečenih kestena nitko neće dirati. Mi smoposjedovali samo trgovačku dozvolu i papir da je otac pohađao Srednju šumarsku školu, aliono što je tih godina bilo dragocjeno, pravo bogatstvo, jest očev krasopis, premda je i majkalijepo pisala; dakle, ne bismo skapali od gladi. Usto, majka se zanosila da će naučiti tipkati napisaćem stroju.Bili smo uvjereni, opijeni maštarijama, da će se koliko sutra ostvariti taj san, pa smo odlučiliposjetiti naše rodno mjesto L., nikomu ništa ne reći, ali od svih se oprostiti, obići sve ono zašto smo bili vezani i zastati na svakome mjestu koje nam je nešto značilo. U L.-u su bile objemoje bake i nesretna tetka Vesela, a bilo je i drugih bližih i daljih rođaka. Bila je nedjelja,imali smo dovoljno vremena između jutarnjeg i večernjeg vlaka. U L. smo stigli oko devetsati, bio je dan158lijep, mahom sunčan, ali je bilo i oblaka, bacali su velike sjene i brzo promicali, pa bi opetzasjalo sunce, a mi smo pogledavali prema plavetnom nebu, sve nas je to podsjećalo navrijeme koje smo ovdje proveli, na mnoge prirodne pojave koje su nas pratile, katkaduznemirivale, ali i činile radosnima.Bila je rijetkost vidjeti tročlanu obitelj zajedno; majka me držala za ruku, a otac je hodaokorak-dva ispred nas. Možda je baš toga dana s naših lica zarila sreća; svakako smo biliponosni kao dio zajednice, pa smo posjetili bližnje, a kod babe Vukave zadržali smo sekratko; svi su znali da ne voli moju majku i da posvuda govori kako je s njom došlo "zlosjeme" u kuću njezina sina. Majka i ja stajali smo pred vratima, a otac je predao baki kvaratsirove kave, sapun za pranje rublja i sapun za umivanje, a dao joj je i nešto novca. Moju tetkuVeselu nismo vidjeli, jer čim bi čula da netko dolazi, sakrila bi se u svoju sobu i zaključalavrata. Narfta je znano zašto je to činila, nije ružnoća bila jedini razlog, sram ju je izjedao, adavno sam obećao, čini mi se u poglavlju 10, da ću o tome reći koju kad dode vrijeme, uskoroću to i učiniti, vrlo kratko, u dva-tri poteza, ali još ne znam kad će uzgredna stvar dobiti maloprostora, kao što nitko od nas ne zna "kad nam vrijeme dolazi".Odatle smo krenuli prema kući moje druge bake, Jelice; bio je to dobar komad puta - u onasretnija vremena moglo se fijakerom donde, a sada jedino pješice. Kad smo stigli nadomakkuće, ja sam se odvojio od roditelja i potrčao da bih prvi zagrlio baku, jer nitko me nijeobasipao tako nježnim i umiljatim riječima kao ona. Čim smo se izljubili, uletio sam u štaluda bih vidio svoju miljenicu Zlat-ku, zatekao sam je iznad jasala, a kad sam je zovnuo, ona seokrenula prema meni i promatrala me, bila je tužna jer dugo nisam dolazio. Ja sam je milovaoi popričao s njom, a ona se, vjerujte mi, glasnula, kratko je muknula tek da me pozdravi,potom je zavukla glavu u jasle i gubicama zahvaćala slamu i pljevu. Baka je stajala na vratimaštale i gledala me tako dirljivo i pitomo, njezine oči bile su159
  • 68. svijetle, isto kao i majčine, a ja sam od njih dvije naslijedio boju očiju. I dok me bakapromatrala, milovao sam hrbat krave i njezin veliki trbuh, a onda sam rukom došao i dovimena. Baka je bila vesela i vrlo okretna; rekla mi da je krava steona i da će se oteliti za dvamjeseca. Obećao sam da ću doći i zagrliti tele."Držim te za riječ", rekla je baka. "Moraš vidjeti tele prije nego ga zakolju."Sjedili smo ispred kuće, dugo smo ostali i mezili, a baka je spremala košaru darova, pažljivoje stavljala jaja i zašuškavala ih slamom, još nam je nešto trpala, suho voće, biljne čajeve,džem od kupina, saće s medom; to je uvijek činila, kao da mi u gradu gladujemo ili smo željnisvega. Baka Jelica žalila se na vrtoglavice, rijetke su i srećom kratko traju, kvarat ure, ne više,ali dovoljno da izgubi orijentaciju, tada joj se sve čini nepoznatim i ima osjećaj da se nalazi utuđoj kući. Jednom je otišla daleko od kuće u potragu za svojom kućom. Rođaci su je našli ivele da se opirala govoreći: "Sto me vraćate, ja sam mrtva." Majka nije voljela slušati takvepriče, pa je rekla:•"Imamo li što veselije?"Nakon posjeta baki Jelici uputili smo se do naše kuće, zastali smo nadomak nje i gledali je izasuhomede, kroz grmove jorgova-na, šćućureni jedno uz drugo. Voljeli smo tu lijepu kuću, alismo je morali prodati, bili smo primorani i pritisnuti dugovima, a drukčije i nismo mogliotvoriti trgovinu. Kupca nikad nismo upoznali, posrednik je bio Viktor Bloudek, sve je išlopreko njega, kuća je uredno uknjižena na neko nama nepoznato ime; otada u nju nitko nijeušao, niti je bilo kad otvorena. Sada smo je gledali poizdalje, nismo se usudili prići blizu,znali smo da bi zaboljelo; mnogo je uspomena posvuda u tom domu, u svakom kutku, cijelojedno bogatstvo iščezlo je u toj kući, a sada je ondje puno memle i vlage, plijesan zaudara,bolje je što nismo mogli ući; netko bi zasigurno briznuo u plač. Gledali smo zatvorena vrata,škure na prozorima, sve je bilo tako zapušteno i mrtvo, a oljuštena boja drvenarije po-160nukala je oca da kaže kako je "sve u dronjcima, kuće, ljudi i vrijeme u kojem živimo". Odrinabješe propala, loza posve suha, a jedina živost te napuštene kuće bio je limeni pijetao na vrhudimnjaka, u tom je času škripnuo i zakratko unio malo raspoloženja. Popločena staza kojavodi do vrata bješe pod suhim lišćem; dugo to nitko nije čistio, čak ni vjetar, premda je taj diokuće nekako uvijek bio u zavjetrini, mi se ne sjećamo da je bilo kada puhalo ispod vrata,dočim smo sjeverne prozore često znali zatisnuti starim krpama. Dakle, nismo imali srcapribližiti se kući, nismo bili hladni i suzdržani - to je naš dom, kojemu smo odali počastdugom šutnjom.Odatle smo krenuli na groblje, "pa i to je naš dom", rekao je otac, dom od kojeg počestozaziremo, a ipak ga posjećujemo, čak onamo volimo odlaziti i prileći na neku ploču kad godsmo umorni. Ne znam jeste li zapazili kako trava između grobova visoko iždika, katkad i uvisini križeva. Čudo jedno kako brzo raste, a kosci i kosa do nje teško dolaze, pa je mnogičupaju i slažu na male hrpe izvan grobljanske ograde. Kapija na vratima groblja bješe oronulai zahrđala; to je stara kapija još iz vremena Austro-Ugarske, kada su crkve dobivale potporuza uređenje grobišta.Lagano smo hodali od jednog do drugog groba, zastajkivali smo i čitali imena, iako smo znaličiji su sve nadgrobnici i gdje tko leži. Obilazili smo grobnice svojih bližnjih, pa i onu koju jedjed Mato bio namijenio sebi i svojoj supruzi, ali je nije uspio podići i obnoviti; u nju nikadnitko nije pokopan, "zmije se ondje legu", govorio je otac. Na toj grobnici nema nijednogimena, križ je obrastao liša-jevima i mahovinom, a kamenu ploču pokriva patina, lijepaskrama patine koja joj daje neko starinsko značenje i vuče u neko davno vrijeme. Djed jepokopan na logorskom groblju u Gmiindu; nitko od nas nije potražio to groblje, a ja samjednom, i to nedavno, prošao kroz taj lijepi austrijski gradić i svojim suputnicima pričao da sutu negdje kosti mojega djeda.161
  • 69. Međutim, mi imamo još jednu grobnicu svojih pradjedova, ali na njoj se više nijedan natpis nemože pročitati, nijedno ime, premda se neka starinska slova naziru, bit će crkvenoslavenska.Začudo, grobnica nema križa, to je samo ravna ploča, ali ima nešto drugo, a to je šesterokrakaurezana na sredini ploče, vrijeme je nije izbrisalo;0 tom simbolu otac nam ništa nije umio reći."Teško je to objasniti", rekao je. "O tome jedva nešto znaju oni koji se time bave."Valja napomenuti da se na ovom groblju ne kopaju umrli iz obitelji mojega djeda Toma; ta jecrkva na drugom kraju mjesta, vrlo je stara i lijepa, s oslikanim zidovima, groblje nijezapušteno, ondje se sahranjuju samo četiri familije, nikada nijedan uljez nije pokopan kod tecrkvice. Više sam puta bio na tom groblju, a jednom s bakom Jelicom, na neki blagdan okojemu ništa nisam znao, nosili smo dakonije koje je djed volio za života, sjeli smo na rubgroba1 objedovali sa slašću.Sada je završen posjet groblju, pa smo prečacem krenuli prema željezničkoj postaji. Otac jenosio košaru, premda se majka nudila •da ga odmijeni, što je odbio, a ja sam se ljutitoobrecnuo na nju kako bih istaknuo svoju brigu, svoju odanost trudnici. Otac je predložio dasvratimo u krčmu iza kolodvora, što smo i učinili. U toj krčmi sjedili smo do polaska vlaka,pili smo sok od drenjina, a ja sam više puta izlazio i pogledavao prema peronu, bojeći se danam vlak ne pobjegne. Brzo se pročulo da je moj otac u krčmi, mnogi su tiho ulazili ipozdravljali nas. Oni koji su dobro poznavali mojega oca čudili su se zašto ih ne čašćava.Gdje su te narudžbe? Gdje su ona vremena kad bi otac pozvao konobara i rekao mu da svakogpoimence pita što pije? Dakle, umjesto čašćavanja, otac se pohvalio kako će mu žena roditijoš jedno dijete, te da će njegovo rođenje oglasiti pucanjem iz prangija."Ako trudnica osjeća bolove na desnoj strani trbuha, onda nosi muško", rekao je krčmar idonio majci kuhano jaje i dvije fritule na162pjatu, jer to je bio stari običaj da se trudnica počasti onim što se u tom času zatekne u kući."Osjećam bolove na desnoj strani", rekla je majka, pojela fritule i jaje, a onda smo pohitali navlak.Majka se nije dobro osjećala u vlaku; prišla je prozoru, nagnula se i pokušala povratiti.Neznanac s fesom na glavi stavio je svoj dlan na njezino čelo, a otac je to pomno promatraosavijajući cigar duhana. Ako bi taj čovjek spustio ruku na majčine grudi ili trbuh, otac je biospreman skresati u lice napasniku oštre prijekorne riječi "da je tursko prošlo", pa makar todovelo do svađe, ali taj je čovjek bio samo dobronamjeran i htio je pomoći ženi koja je uvlaku osjetila mučninu. Štoviše, otac je nakon toga prijateljski razgovarao s njim; bio je tounuk Selim-bega Mušovića. Razmijenili su mnogo lijepih i pametnih riječi. Sjećam se da jeotac, pušeći s gustom, uza sve učestalije poglede prema stropu vagona, gdje su modrikastikolutovi dima iščezavali, tako samouvjereno govorio, kao kakav državni autoritet, da fesove,crnogorske kape, pa i živopisnu konavosku odjeću, nose još samo oni koji prkose i novo dobapoimaju kao nešto što im je silom nametnuto. Unuk Selim-begov grohotom se nasmijao, aonda je pristupio vještom savijanju cigarete."Novo doba", rekao je i jezikom liznuo cigaretu. "Ne postoji novo doba."Još je bilo divnih trenutaka u razdoblju očeve dobrohotnosti, a mi smo čuvali i njegovalivlastiti udio u toj harmoniji. Za nas je očeva blagost bila kao neki Božji dar, pa smo muugađali više nego ikad prije, a u nekoliko navrata dolazili smo u kušnju da mu povjerimotajnu o zlatnoj narukvici, ali smo odmah shvatili da je to nepotrebno i da bismo na taj načinmajka i ja izgubili nešto od svoga zavjeta da čuvamo tajne i ostanemo odani jedno drugom.Uostalom, da je to bilo neko veliko bogatstvo, nađeno blago i nakit, onda bismo zasigurnoocu sve povjerili i prepustili, ali takvo što samo je fantazija koja se nikad ne ostvaruje.163
  • 70. 35.Nijedno sretno razdoblje nije vječno, pa je i naše potrajalo nekoliko tjedana, ali mi se radoprisjećamo kako je tada sve bilo uzvišeno, zato ne hulimo i ne proklinjemo jer znamo da je toveliko priznanje ako smo i nakratko bili sretni. Pa čak i kad se događa čitav niz groznih itragičnih stvari, uvijek odnekud izbije barem jedan stručak kakve utjehe. Tako je oduvijek, ami nismo ništa posebno, dio smo svega ovoga oko nas, ma kako to nazivali. Nama nije bilolako kad smo začuli očev glas i riječi njegove omiljene pjesme koju bi uvijek pjevao, u bilokoje doba dana ili noći, čim bi izašao iz krčme, nakon lumpanja i provoda, i uputio se kući,sam ili uz nečiju pomoć, jer smo znali da se nešto raspalo, da su iluzije o sretnom životukrhke. Bilo je dovoljno da se otac za jedno popodne odvoji od nas, pa da se vratimo tamo gdjesmo začeli iluzije, ponovno tamo gdje smo već gacali sa zavrnutim nogavicama.Sto nam je drugo preostalo nego slušati taj glas, hrapav i udaljen, najprije toliko udaljen dasmo ga jedva čuli, ali mi smo s lakoćom i sluhom razabrali da je to očev glas, jer tu pjesmunitko drugi nije pjevao, niti smo je poslije bilo kada čuli iz drugih usta i drugoga grla, tako damožemo sa sigurnošću reći da je to bila samo njegova pjesma, koju je sam skladao, za svojudušu, i sam je pjevao na svoj način. Jest, bila je to očeva pjesma, ali i naša, jer čim bismo gačuli na dnu ulice, majka i ja prihvaćali smo te riječi i pjevušili potiho, za svoj ćef, kao duetkoji prati glavnog pjevača sve dok ne dođe blizu ulaznih vrata. On je pjevao sve glasnije, a misve tiše, ali sudjelujući164u toj numeri bit ce da smo se branili od tko zna kakvih napasti ili podržavali očevu veselost,jer on se nije vraćao kući kao tmurni tlačitelj svojih bližnjih, nego razdragano. Sjećam se kadje majka rekla da su riječi te pjesme nosile neku bol koja je i nas tištala:Kad ja pijem sa družinom, majko nek se kune selom, neko bratom a ja nemam da se čimekunemnego mojom izranjenom dušom. *Te večeri dopratila ga je Vijorsa, vlasnica Salona za uljepšavanje, kako je bio oficijelni nazivnjezina tajnog bordela, ako se takvo što još i danas može reći, jer taj je salon bio neka vrsttabua i prije rata, pa su i komunisti nastavili tu tradiciju "pod velom tajne", a da nitko nijeuspio objasniti zašto je to tako. Salon je otvoren 1937. godine, kada se u rodni grad svojegaoca Mirka Cvjetkovića, nekoć podu-zimača i bogatuna, vratio njegov sin Luka, pomorac iplivač, sudjelovao je na Prvenstvu Evrope u plivanju, u Budimpešti, 1926. godine, da bi se unjemu skrasio, iako nikad u očevu gradu nije živio, čak je i rođen u Herceg Novom. S njim jedošla lijepa Vijorsa, sa sisama kakve se dotad u ovoj varoši nisu vidjele; ona se, po svemusudeći, uz Lukin imetak, a vjerojatno i ljubav, ili je to bio samo biznis, uspela od "pristanišnedroce" do vlasnice nadaleko čuvenog salona o kojemu se više pričalo nego što se u njemuuljepšavalo.Iza muškog i ženskog frizerskog dijela salon je otraga imao odaje za masažu, a niza stube išlose u Klub, nije svatko mogao dolje, provjere su bile temeljite, a pića skupa; o drugimuslugama malo se tko usudio govoriti. Luka je umro od kljenuti srca dvije godine nakonotvaranja salona, ali to nije nimalo utjecalo na procvat radnje koja je svakim danom dobivalagotovo mitsko značenje. Salon je ponajbolje radio pod talijanskom okupacijom, nazivan je"svetohrani-štem", a Vijorsa je zasigurno jedina osoba nagrađena od komunista165za "suradnju s okupatorom", tako da je i nakon rata nastavila sve ono što je i prije radila, samošto je sada bila još nedodirljivija. Ako bi se neka budala nešto izbrbljala o salonu, većsutradan našli bi ga pokraj rijeke takva da ga "ni rođena majka ne bi prepoznala". Vijorsa jebila velika zagonetka, veliki misterij; uza sve, bila je lijepa unatoč srednjoj dobi i pretilosti.Njezina slava u našem gradu potrajala je sve do početka šezdesetih godina, tada je nestala i
  • 71. više se o njoj ništa nije čulo. I sada, pišući o Vijorsi i njezinu salonu, i to dobronamjerno i snaklonošću, ruka mi zadrhti, a da ne znam zašto.I dok mi je prepuštala oca, a namučila se s njim pješice do naše kuće, teturajući i pridržavajućiga, Vijorsa me promatrala kroz guste i našminkane trepavice, nekako čeznutljivo, ali ne nanačin proždrljive erotične zvjerke, nego više sjetno, možda s osjećajem da njezino vrijemeprolazi, da godine odmiču, da se i sama postarala, pa ipak je prevagnula ona njezina praktičnastrana, ona svakidašnja živa "potreba za kruhom", koja, unatoč svemu, ne umanjuje osjećaj"prolaznosti svega zemaljskog", niti sjetu i potištenost čini banalnom -mora se jedno i drugo."Bogami, rasteš i razvijaš se, još malo pa ćeš biti mušterija u mom salonu, samo bolja odoca", rekla je dodirujući kažiprstom moje usne. "On mi je ostao dužan, te ću pare iščupati iznjega živog ili mrtvog", rekla je.Ostavio sam je i odvukao oca, smjestio sam ga na krevet, a da mu nisam skinuo odjeću, samosam mu izuo cipele i malo raskopčao remen, pokrio ga i ugasio svjetlo. Brzo je zahrkao, a jasam još koju minutu stajao u mraku, potom sam priškrinuo vrata i začas se našao u trpezariji,ondje je majka sjedila i plakala, a kada sam je zagrlio i počeo tješiti, rekla mi je da jepodmirila očeve dugove "za usluge u Vijorsinu salonu", jer kurva nije htjela otići dok nijedobila barem jedan obrok toga duga. Zar ćemo mi plaćati njegove avanture i odvajati odmalih prihoda bakalnice i krčme za njegove sramotne poroke koji ga mogu samo uvući uopasnost i sukob sa šljamom.166Kako ćemo o tome s njim razgovarati; stid nas je. Ili ćemo sve za-bašuriti, ili otvoriti rane?Sto ćemo?Majka je doista bila razborita, tako mi je žao što nisam od nje naslijedio taj smisao da sezataškava sve što je bolno, kad sam već od nje naslijedio sve ostalo. Ona je imala nekourođeno čulo da oprašta čak i ono što je neoprostivo; ili su naši pojmovi o oprostu posverazličiti. Ne mislim ovdje na ono o čemu kršćanstvo trabunja, a u praksi ne primjenjuje, negona ono što je u nama, po prirodi stvari. Kada sam sutradan čangrizao, dok smo čistili i meliradnju, tako sitničavo zvocao i napadao majku kako mu je mogla plaćati prostitutku, ona sezačas podbočila na metlu i rekla:"Spremna sam sve učiniti, samo da bi on bar malo bio sretan. To s kurvom jest sramota, alinije zlo. Jer tvoj otac je dobar čovjek."Ona je i prije govorila da je lako oprostiti ono što zaboli, jer bol prođe, pa i nevaljalstvo semože popraviti, ali ne oprašta se zlo koje čovjek nosi u sebi, čak i kad je pritajeno."Jutros ne ječi i ne zove", rekao sam podsmješljivo, "ne traži da ga dvorimo. Možda nije živ?""Šuti. Kako možeš tako o ocu. Idi, budi ga", rekla je majka. "Novi je dan, nova nafaka."Uzeo sam bokal vode kojom ću ga zapljusnuti po licu, to će biti moja osveta za ono što smo,otkidajući od usta, dali vlasnici salona, ali njega u sobi, na ležaju, nije bilo. Na stolu samnašao svežanj novca i njegovu poruku pisanu rukom nesređena čovjeka, još neo-poravljenomi drhtavom rukom pijanca, tako da je malo ostalo od očeva glasovita krasopisa. "Odok ranimautobusom u Dubrovnik, u nabavku i razgovor oko velikog posla s ljekovitim biljem. Ostaosam Vijorsi dužan, nije ono što mislite, objasniću vam, odnesite joj pola od ove sume, timesmo kvit. Pare sam dobio od jednog dužnika. Eto me natrag za dan-dva."Za mene je ostavio knjigu s plavim platnenim koricama, u tvrdom povezu, na kojima jezlatotiskom utisnuto urešeno slovo T, bio je167to Tolstojev roman Hadži-Murat, peta knjiga iz kompleta sabranih Tolstojevih djela u tridesetknjiga, u izdanju Narodne prosvete, Beograd, 1933. godine. Bio je to prvi roman koji sampročitao, a kako nisam imao drugih knjiga, u školskoj knjižnici nalazile su se samo nekeslikovnice iz životinjskog i biljnog carstva, atlasi, stari dronja-vi udžbenici, možebitnoLenjinova i Staljinova djela, onda sam tu jedinu knjigu pročitao pet puta, a i majci sam je
  • 72. čitao naglas. I danas u ovim godinama katkad se vraćam toj knjizi, a Tolstoju često i redovito.I opet ga čitam naglas voljenoj osobi.16836.Odnio sam Vijorsi novac i prvi put kročio u taj salon. Jedna mlada i lijepa frizerka uvela me ugazdaričinu sobu na katu, ležala je na širokom krevetu, a svilena posteljina zabljesnula meružičastim sjajem. Vijorsa je bila podosta obnažena, ali nimalo sramežljiva, njezina kućnahaljina imala je iste cvjetiće kao na jastučnicama i plahtama. Na njezinu licu bješe nanesensloj kreme ili melema, a po čelu poredani kolutovi od nekog povrća. Na tome bijelom licusada su se isticala dva krupna crna oka. Ona je lako lupnula dlanom po krevetu dajući mi znakda sjednem pokraj nje. Rekla mi je da prebrojim novac, što sam rado učinio."To je dovoljno, dug je podmiren", rekla je."Smijem li znati što je dobio za ovu sumu?" upitao sam ozbiljno i gotovo na način starmalog,kao da sam ja "glava obitelji" ili očev skrbnik."Ništa", rekla je, "ali smo održali riječ."Vijorsa je ispružila ruku do noćnog stolića na kojemu je stajao gramofon, podigla je ručku ispustila je na gramofonsku ploču; začula se tiha i ugodna glazba, takvu sam već slušao unekim salonima u filmovima. Vijorsa je podigla prst i u tom taktu dirigirala."Ovo je moja omiljena pjesma, govori o prvom poljupcu", rekla je. "Jesi li ikad poljubio nekudjevojčicu u usta?" upitala me."Nisam."Naglo me privukla i svojim punačkim i namazanim usnama obujmila moja usta, počeo sam segušiti, pa sam se istrgnuo iz zagrljaja,169a po jastuku se prosulo povrće s njezina lica. Neka tekućina otapala se i stakala niz podbradaki grlo prema prsima. Na ustima sam osjećao njezin dah i miris kreme."Čim malo odrasteš, dobit ćeš u mojoj školi nekoliko besplatnih sati za život, jer bez te školei nauke nema života, nema ljubavi i nema rađanja. Malešni se već napinje", gurnula je ruku umoje hlače. "Vježbaj ga i zateži kao luk, neka hitra strijela pljesne po trbuhu, neka te osine, toje zdravo", rekla je.Ja sam se smijao; bilo mi je neugodno, takvo što prvi sam put čuo i doživio. Na kraju mečastila jednom sitnom novčanicom i objasnila mi što je taj očev dug. Naime, on je otkupioslobodu jedne seljančice, djeteta od petnaestak godina, tek prispjela u grad iz brdskih krajeva.Njezina majka i očuh stanovali su u jednoj sobi, u sirotinjskom dijelu mahale. Vijorsa ju je"pokupila s ulice" i uvela u salon, najprije kao poslugu, a kako je curica bila prelijepa, moj jeotac znao što je čeka. Zasigurno, nije vjerovao da će je preobratiti, ali je barem natjeraoVijorsu da odustane od "školovanja" te vrlo zgodne i bistre djevojčice. Možda će je netkodrugi i u većem gradu uzeti pod svoje, "ali je važno da to ne budeš ti", rekao je otac Vijor-si,jer se jednom mora početi s gestom, iako ne znamo ishod. Nama ionako nema pomoći, alipomažimo kao da ima, rekao je otac Vi-jorsi, tako ona kaže, tako sam tu priču čuo i zapamtio,pa je sada unosim u knjigu, jer i to je dio moje memorije.Dok sam još bio u milosti zavičaja, održao sam na gradskoj Tribini mladih književnu večer, isjećam se jednog posjetitelja kovrča-ve kose, bio je u invalidskim kolicima, mislim da se zvaoFahro, koji me upitao mogu li navesti neku sliku iz ovoga grada i djetinjstva "jasnu ineporecivu", točno se tako izrazio, a ja sam tada ispričao upravo scenu iz Vijorsina salona.Svi su pozorno slušali, a neki su se nasmijali dok sam pomalo glumatao kako je Vijorsazgrabila moje usne, ali nitko od prisutnih nije znao, a medu njima je bilo i mojih vršnjaka, daje takav salon i takva osoba u našoj varoši ikad170
  • 73. postojala. Sutradan su moji ljubazni domaćini sve činili da otkriju takvo mjesto, da čuju odstarijih nešto o Vijorsi, ali o tomu nitko ništa nije znao, kao da je jedan dio povijesti zatrpanpijeskom zaborava, a kad sam bio u sukobu sa zavičajem, i to zbog pisanja, taj su detaljuzimali kao argument protiv mene, jer da izmišljam i lažem pišući o onome čega nije bilo.Napokon sam pod pritiscima mnijenja, u obranu vlastite poetike, napisao da je moja"topografija apstraktna", a moj "unutrašnji inferno" nema nikakve stvarne osnove upostojećem gradu. Zastupao sam tezu da je sve što pisac pretvara u literaturu samo fikcija, teda stvarnost tek u fikciji ima smisla. Tada me dočekao Đ. V., ondašnji "slobodoumni" kritičar,kažem to slobodoumni s velikom ironijom, da je moje "posipanje pepelom dostojno kineskekulturne revolucije".Vraćam se ocu, koji se nije vratio, kako je obećao, za dan-dva, prošlo je desetak dana, a odnjega nije bilo ni traga ni glasa; pošiljka robe nije stizala, ali mi smo na takve njegove izletebili već oguglali, nismo se čak ni brinuli, samo smo se pokatkad uza smijeh zabavljali kakvim"crnim slutnjama", kao primjerice "možda ga je netko gurnuo u more", ili je "udaren u glavu iopljačkan", a možda se "udomio, udao i ostao kod neke udovice" . Ali ovaj put bilo jedrukčije, majka i ja kratko smo vijećali i odlučili da hitno otputujem u Dubrovnik i da se beznjega ne vraćam, jer nam je već drugi put stigao poziv iz općine da moj otac osobno dode iispuni upitnik kao i svi ostali trgovci i obrtnici, da donese trgovačku dozvolu i prijavi svojeimovno stanje, a tko to ne učini, bit će mu trgovina ili obrt "do daljnjega zapečaćeni". Usto,sanitarna inspekcija tražila je da postavimo na sredinu stropa nove ljepljive vrpce-muholovke,jer su postojeće suhe i načičkane muhama, na njih se više ne mogu hvatati nikakvi insekti, ami zaliha muholovki nismo imali. Istina, imali smo neke male okrugle kartone sličnepodmetačima za čaše, a stavljaju se u tanjurić sa zašećerenom vodom, na to se hvataju muhe iodmah ugibaju, premda taj preparat nije bio ni izbliza efikasan kao ljepljive vrpce. Mi smo171pokušali sanitarcima predočiti te kartončiće kao novo sredstvo, ali oni su nam rekli dapriznaju samo viseće muholovke.Predvečer je došla i učiteljica, bila je zabrinuta i rekla nam da se nove vlasti ne šale, te da suneki bivši bankari, industrijalci i veletr-govci već uhićeni i odvedeni u zatvore, bit će imsuđeno kao "gu-likožama", kao bogatunima koji su stjecali na "grbači radnika i seljaka", anjihova imovina konfiscirana. Ako se otac ne odazove, bit će osumnjičen da nešto taji iizbjegava zakon, lako bi ga mogli pritvoriti, a čim na kuću i obitelj padne sumnja, onda steobilježeni i uvijek na meti okrutne vlasti. Učiteljica je rekla da odmah odem na kolodvor ikupim kartu, jer je jutarnji vlak krcat, posebice ponedjeljkom, često nema mjesta, azabranjeno je na krovovima vagona, nije to više kao prve godine poslije rata, uvodi se nekired, a sve se više govori o poskupljenju karata i rezervacijama; nekadašnji direktor Austrijskihželjeznica Noderling, koji je odlučio da se zbog konfiguracije terena gradi upravo taj modeluskotračne pruge, nije mogao sanjati da će narasti tolika masa putnika.Otrčao sam na željezničku stanicu kupiti kartu za rani jutarnji vlak koji je polazio po reduvožnje u 6.45 h, premda je često kasnio zbog radova na pruzi i sabotaža. Kada sam došao nablagajnu, službenik mi je rekao da više nemam pravo na povlasticu; prerastao sam taj popustod pedeset posto jer po novom zakonu povlastica vrijedi samo za djecu do jedanaest godina."Ali ja sam još u jedanaestoj godini", rekao sam."Bogami nisi, ne laži mi, znam čiji si, a rođen si kad i moj sin, vrsnici ste, punih dvanaestgodina imate u prknu", rekao je službenik."Što bi bilo da me ne poznaješ?" upitao sam."Onda odoka, žgoljo se još može provući", rekao je.Nisam bio žgoljav, štoviše, naglo sam iždikljao i više nisam mogao skrivati godine, a do jučersam putovao s kartom prerezanom napola. Platio sam punu kartu, a blagajnik na šalteru rekaoje:
  • 74. 172"Zapamti, od danas više nikad nećeš putovati s polovicom karte."Bilo je to veliko poskupljenje i trošak na koji nismo računali. Kad sam majci rekao da samkupio punu povratnu kartu, a ona je dobro znala koliko to košta, nije se uzrujala, niti je grdilaželjeznicu, nego me prigrlila i izustila nekoliko nježnih riječi, njišući me i govoreći pjevno daviše nisam dijete, nego njezin odrasli sin, momčić, malne glava kuće i domaćin koji hrabroputuje da bi doveo "ludog oca". I učiteljica me pomilovala, bilo joj je drago što polako ulazimu svijet odraslih, ali je ironično rekla da bi država i JDZ propali s tolikim povlasticama zadjecu."Uskoro će se besplatno voziti samo novorodenčad, djeca na sisi", rekla je.17337.Još sam bio pospan kad sam stigao na kolodvor, pa sam malko prilegao na klupu ispodplatane dok se kompozicija ne postavi na određeni kolosijek. I dok sam čekao da se postavimoj mali vlak, popularni ćiro, dogodilo se nešto neočekivano i možda najljepše što se malomputniku može dogoditi, a to je pojava učiteljice na peronu, u ranim satima. Kako me njezinolijepo lice ozarilo i nadahnulo, kako sam živnuo i gotovo se zagrcnuo od radosti, jer ona jedošla da me isprati, kao majka ili dragana - to dvoje ni danas ne razlikujem, jer se negdje, nanekom stupnju ljubavi to dvoje spaja ili se "mistično dodiruje", samo molim čitatelja, ilikakva tumača, da se nikako ne laća psihoanalize, da taj ključ zaboravi, jer u spoju dvijuboginja autorova života nema ni trunke incesta, to je nešto mnogo ljepše i uzvišenije, nekadrukčija zajednica, svečani ili religiozni čin kad učiteljica, idol ljubavnice, stoji s majkom-sveticom u istom ruhu, ili se prelijevaju jedna u drugu, kad se erotski snovi u kojima pisacsudjeluje prepleću i pretaču iz jednog tijela u drugo, to više, gospoda, nije erotika, negouzvišena ljubav.Ali, vratimo se učiteljici, koja me uzela za ruku i čvrsto stegnula moju šaku, tako smo hodaliduž perona, a putnici su već navirali sa svih strana i tiskali se uz kolosijek. Dlanovi su nambili mokri jer smo oboje znali u kakvu misiju putujem, premda me više uzbuđivala njezinaprisutnost, pa i samo putovanje, nego to hoću li dovesti oca. Ona je u jednom trenutkuprislonila svoje lice uz moje uho, bilo je tako vrelo a dah omamljujući, tiho je izustila da je toza mene dobro174i korisno, jer već postajem odgovorna osoba, a uza sve, jednog će dana moja pripovijest nositinaslov U potrazi za ocem. Na rastanku mi je tutnula u šaku nekoliko dinara dostatnih zauzbudljiv provod u gradu, čak i za odraslog."Nadi neki dobar restoran i objeduj kao gospodičić", rekla je.Ostala je na peronu sve dok vlak nije krenuo; tko to ne bi pamtio? Bila je gužva, pravistampedo pri ulasku u vlak; nitko se nije osvrtao na one koji bi posrnuli. Ja sam bio vješt ineuhvatljiv, čvrst i prodoran između ljudskih tijela. Željezničar s razglasom u ruci stajao je imirno promatrao ne libeći se nazivati nas stokom, a mi smo se otimali za svoja mjesta i svojepravo da otputujemo tamo gdje smo naumili, svatko za svojim poslom i sa svojom voznomkartom. Čak je i preko razglasa taj željezničar nekoliko puta ponovio da će "skinuti s vlakastoku koja nema karte", a da se nitko nije usprotivio takvim uvredama ili uzvratio na istinačin; štoviše, krotko smo prihvaćali tu bahatost, valjda zato što smo se u tom poniznom časudoista osjećali kao krdo.Kad god sam putovao ćirom, uvijek je netko pričao kako će se ta pruga ukinuti; to bi me svakiput ražalostilo, pa sam često sjedio u kupeu lica prislonjena uza staklo prozora i mislio o tomekako će mi ti pejzaži nedostajati, kako će me jednom sasma sigurno ophrva-ti nostalgija. Utom vlaku osjećao sam se radosno, čak i onda kad sam putovao s brigama i zapadao u nevolje,kad su me okrali, a jednom su mi fakini oteli zviždaljku i bacili je kroz prozor. Ali bilo je
  • 75. mnogo više lijepih trenutaka kad smo se vraćali iz Dubrovnika, o tome bih rado pripovijedao,a vraćali smo se s džepovima punim bombona, pa i raznobojnih kamenčića i školjčicaskupljenih na nekoj od gradskih plaža. Uvijek smo nešto grickali u vlaku, a bilo nas je troje-četvero, kako kad, odanih i čvrstih drugara, svjesnih da nas je upravo ćiro zbližio i napraviood nas heroje putovanja koji su taj vlak sve više doživljavali kao "dom na kotačima".Namjerno smo se naginjali kroz prozore, čak i visjeli na njima, prkoseći natpisima na175metalnim pločicama: Ne naginji se kroz prozor. Zapravo smo mijenjali sve ono što sepostavljalo kao pravilo i upozorenje. U nužnicima je pisalo da se ne vrši nužda dok vlak stojina stanici, a mi smo to činili baš tada. Upozorenje da se vrata ne otvaraju dok se vlak nezaustavi, kršili smo redovito jer smo iskakali iz vlaka. Sve u svemu, veselo smo putovali i tosu lijepi dani o kojima ćemo uvijek imati što reći. Mi smo tada radosno gledali čak i nateškoće.Kada je moj vlak stigao na stanicu Gruž, nisam odmah krenuo u potragu za ocem, nego samjoš malo tumarao oko stanične zgrade, otišao do nužnika i vratio se na peron. Nikoga nijebilo, možda pokoja lastavica i to je sve. Najednom je tišinu uznemirio telegraf; volio sam tajzvuk, sada je dopirao kroz otvoreni prozor, kuckao svoje znakove, a ja sam prišao i promatraosporo pomicanje papirne vrpce dok se odmotava iz koluta i gomila na pod. Bio sam smeten,nisam znao kamo; mogao sam jedinicom do postaje Lapad, ondje se presjeda na dvicu Pile -Uvala Lapad, voziti se do posljednje stanice i okretišta, odatle nije daleko kuća veletrgovcaLjube Maraša; on je zasigurno znao što je s mojim ocem. Majka je spominjala groblje naMihajlu; možda je otac volio taj kutak, ondje se doista moglo otpočinuti i naći lijep logizmeđu grobova da bi se prileglo. Imao sam i popis birtija, te još neka očeva svratišta, premdasu u posljednje vrijeme sve više nicale nove točionice vina i rakije, mahom na Lapadu,smještene u konobama i bez dozvola za rad, barem je tako otac pripovijedao nakon svojihlumpanja i napijanja. Neće mi biti nimalo lako ući u neku točionicu i kao kakva uhoda ,promatrati goste; vlasnici bi me s pravom mogli tjerati kao vraga ili zbira.Stajao sam na kolodvoru i mislio kako bi najbolje bilo uputiti se pješice, ali ne pokunjeno,nego živahno, s prodornim pogledom, jer kad nekoga želiš sresti, to se često i dogodi; svatkoje od nas takvo što iskusio. Sada bi mi majka bila siguran vodič; ona se često hvalila, katkadrazmetljivo, kako dobro poznaje Gruž, jer je nekoć pri-176padao srezu trebinjskom i onamo smo odlazili kao u dio svojega grada, a usto, medu gruškimribarima bilo je naših mještana koji su ulov ribe istog dana dopremali u Trebinje. Ona jegovorila da je ribarski kruh gorak, te da su neki naši sugrađani, sakati u jednu ili obje ruke,stradali na moru, u ribolovu, stoga što nisu umjeli tako brzo i vješto kao Primorci baciti štapindinamita. Ako je majka znala čak i takve detalje o ribarima, onda je dobro još jednompogledati njezine upute na papiriću i prisjetiti se onoga što mi je govorila uoči odlaska.Ne znam što me vuklo u čekaonicu stanične zgrade, koji me vrag tjerao da ulazim uzagušljivu i praznu čekaonicu; što sam ondje tražio? Svatko drugi pobjegao bi od oporogbazda na duhan i prašinu, a ja sam se nagnuo iznad izdužene posude s tekućinom za ras-kuživanje u kojoj su plutali nabrekli i raspadnuti opušci; taj kiselkasti vonj štipkao me zanosnice. Sjeo sam u čekaonicu i zurio u natpise; na jednom zidu bio je znak Crvenoga križa inatpis: Tjedan borbe protiv tuberkuloze, a malo podalje na istom zidu, iznad šaltera blagajne,pisalo je: Pripremi sitan novac.I dok sam to po tko zna koji put čitao, najednom sam začuo kašalj s perona, onaj pušačkikašalj kojim se toliko puta zagrcnuo i moj otac, zaklinjući se da će "baciti duvan". I poslijesam, u velikim gradovima, negdje na ulici, u nekoj čekaonici, toliko puta začuo očev kašalj,pa bih se lecnuo, zastao i tražio ga pogledom, njega ili barem toga dvojnika. A tada, učekaonici gruške stanice, obuzela me drhtavica, laka jeza koja je prostrujila mojim tijelom, jer
  • 76. sam pomislio da bi to mogao biti upravo moj otac; takvo što meni se događalo prije i poslije,pa sam oprezno prišao prozoru i krišom promatrao peron; nisam nikoga vidio, kašalj se višenije čuo, nije mi misterij dovukao oca u zagrljaj.Ali stvarno, često je bivalo da neke magije života uzimaju u svoje ruke ono što mi zamrsimo ito na svoj način raspleću, katkad nezgrapno i fatalno, ali u tome ima nekog sistema, pa sambio uvje-177ren da je moje oklijevanje na peronu bilo zapravo Čekanje oca; uostalom, tako sam i nasloviojednu svoju pripovijest nagrađenu na natječaju lista Politika za najbolju kratku priču, mislimda je to bilo 1962. godine. Danas, dok ovo pišem, već sam zakoračio "stazom izmeđudrvoreda kao zreo čovjek", kako glasi stih jednog mojeg omiljenog pjesnika, ali ja se tomusmijem, jer što sam stariji, ja sam veseliji. Sveca mu ljubim, neki dan pročitah kod jednogpisca, inače mog uzora, da "djetinje halucinacije iskrivljuju stvarnost", a kako je cijelo mojedjetinjstvo bilo duga, duga, beskrajno duga i mučna halucinacija, pitam se je li sve to što samprošao i što sada jesam zapravo "kriva stvarnost". Tko sam ja?17838.I dok sam čekao jedinicu Kantafig - Pile, obuzela me malodušnost kako uopće pronaći oca utako veliku gradu s mnogo privlačnih kutaka za "ispičuture"; trebalo bi mi dan-dva da bih usvaki taj kutak zavirio i raspitivao se o ocu kod noćobdija i kavanskih lola, a zasigurno i cijelanoć za šuljanje od krčme do krčme, i to s rizikom da mi se zbog godina dogodi neštoneželjeno. Uza sve, otac je i u drugim gradovima lumpao, možda je nekamo otputovao ili sevratio kući autobusom, a moje vrijeme za potragu bilo je ograničeno, do popodnevnog vlaka.Bio sam zabrinut i uplašen, nisam više bio siguran da ću ispuniti ono što sam obećao majci iučiteljici. Da sam točno znao mjesto gdje ga mogu naći, to bih obavio i "sproveo" ga na vlak,ali kako nisam imao nikakva plana, odlučio sam svoju odgovornu i tešku obvezu razriješiti nanačin kako sam to i poslije u životu činio, kao odrastao čovjek koji se laćao kakvih-takvihposlova i preuzimao neke zadaće, a to je prepustiti se fatalnoj rijeci neka me nosi, pa kamoodnese, ništa ne činiti, i nadati se da će se sve samo po sebi odmotati kao bačeno klupko nizastrminu. Ja sam i život uvijek shvaćao kao nizbrdicu, samo budale misle da se uspinju. Akoništa ne mogu učiniti - pusti, razriješit će to netko drugi. Nije sramota biti malodušan.Uostalom, u takvim sam intervalima nalazio zgodna zanimanja. Ako ništa drugo, pisao sam izmalodušnosti.Propustio sam tramvaj, bio sam se zanio jer sam promatrao mornare, njihove kape i uniforme,bili su golobradi mladići i slatko su179se smijali, pa su se podulje zadržali na postaji, igrali su se tako što nisu dopuštali da netko odnjih ude u tramvaj. Ja sam ostao uz njih, htio sam vidjeti kako će se ta njihova igra rasplesti;čak sam u jednom trenutku bio potpuno zaboravio zbog čega sam doputovao u Dubrovnik,intimno sam i potajno sudjelovao u toj radosti mornara, iako nisam znao otkuda i zašto tolikoveselje. Oni su se držali za ruke i njihali se kao da su na brodu. Žarko sam želio popričati snjima, ali se nisam usudio zapodjenuti razgovor, a imao sam na umu nekoliko lijepih zgoda omornarima. Istina, čuo sam ih od drugih, a jednom je gospar Ljubo Maraš raspravljao s mojimocem o tome da Vlah-mornar nikad ne može donijeti brzu i dobru odluku kao onaj koji se učetvrtoj godini smočio u moru, a u petoj se "verao po mostima i vlakama", da bi već udvanaestoj "zatezao burine" i na jedrenjaku, pod provom, slušao "beštimije" starijih mornara.Da je došlo do razgovora s mornarima, zasigurno bih spomenuo priču svoje prabake Petruše,koja je kao djevojka skrivala u svom selu trojicu "mrnara od gvere", odbjeglih s ratnog broda,da bi je nakon mjesec dana sva trojica zaprosila.
  • 77. Tramvaja zadugo nije bilo, netko je rekao da je na postaji Lapad jedinica skliznula s tračnica,pa su se mornari uputili prema luci, a ja sam ih slijedio. Ali, luka je bila već novo područje,mornari su se izgubili u vrevi, a ja sam se zablenuo u jedan teretni brod; zvao se Garibaldi.Nisam jedini bio fasciniran tom grdosijom, građani su također stajali na gatu i promatraliistovar konja, bilo ih je šest, šest vrlo lijepih konja, a jedan riđan, silazeći niza strmuplatformu između broda i gata, okliznuo se i posrnuo; tada se začuo huk prestrašenih građana,zlokoban huk, a potom su neki od njih pritiskali šakom usta, samo je manji broj starijih ljudinijemo zurio. Nakon toga više se u luci nije imalo što vidjeti, pa sam hitao ne znajući kamo,"kao muha bez glave", kao da me netko očekuje, kao da ću nekomu pasti u zagrljaj. Trčaosam usporedno s dvicom, a i jedinica je ponovno zvonila; to je bila moja velika utrka, ali samnajednom ostao180bez daha, spala mi je cipela i našla se između tračnica, ne znam što se dogodilo, ali sammorao sjesti i predahnuti. Mislim da su mi cipele bile veće za cio broj; mogao sam mirno dionovca u njih sakriti. U jednom trenutku nisam znao gdje se nalazim, sve mi je bilo nepoznato.Ne znam točno koliko sam vremena proveo u Gružu, dugo sam lunjao i zasigurno obišaocijeli zaljev, jer sam bio umoran, pa sam u više navrata predahnuo na klupi, u đardinu.Promatrao sam lijepo isklesane zidove neke palače. Divio sam se čempresima i zvonicima, akada sam začuo sirenu koja je dolazila iz škvera, skočio sam s klupe i zabrinuto se ogledavao.Tada je naišao jedan fratar i rekao mi da se ne uzrujavam; to je uobičajeni poziv za marendu.Odatle sam otišao i zadržao se kod jednoga kioska gdje se moglo stojeći nešto prezalogajiti;cjenik je bio napisan kredom na ploči i istaknut na pultu kioska. Dok sam čitao jelovnik iosjećao miris hrane, žlijezde su lučile sokove, zapamtio sam cijene za dva jela, jedno se zvalo"nema do njoka", a drugo "pjat srdela", ali ništa od toga nije bilo gotovo, tek se počelo kuhatii spremati, marenda je nakon jedanaest sati. Čak i da su jela bila gotova, ništa ne bih naručio,jer sam se držao Jozipina savjeta da objedujem u dobrom restoranu. Tu sam samo stajao, zarnisam imao pravo na to?Tada je kiosku prišla žena s golemim sisama, takvo što dotad nisam vidio, a i poslije jeproteklo mnogo godina dok opet nisam nabasao na tako velike dojke, pa sam se zadržao kodpulta da bih zurio u njih. Žena je naručila čokanj rakije, a činilo se da je ulovila mojzabezeknuti pogled, pa je počela objema rukama podizati grudi naviše, kao da ih je željela štobolje i udobnije smjestiti u svoj prsluk. Otkopčala je jedno dugme, kao da je htjela zadirkivatime i šaliti se sa mnom, a ja sam se stidljivo smijuljio."Bi li ih volio vidjeti?" tiho je i zagonetno izustila."Ko ne bi", rekao sam odrješito."Mnogi bi platili da ih vide, to su lijepe dojke, kao dvije bebe,181dvije male djevojčice. Tako ih zove moj muž. Ako imaš soldin, možemo srediti da ih vidiš",rekla je. "Nemam", rekao sam."Onda ne smiješ vitliti u njih ko tele u šarena vrata", rekla je i okrenula mi leda.Udaljio sam se od kioska, hodao sam oprezno i često se osvrtao jer sam se pribojavao da ćeme neka snažna ruka otraga zgrabiti za vrat, savinuti me do zemlje i primorati da istresem svešto imam u džepovima. Tek što su utihnula crkvena zvona, jedan parobrod dugo je tulio;nisam znao pristaje li ili oglašava isplovljavanje. Ni stotinjak koraka od kioska, naišao sam napekarnicu, bila je otvorena, ali praznih polica; za tezgom je čovjek u bijeloj bluzi biozaokupljen računima, valjda je zbrajao jutarnji utržak, tako da me nije pogledao dok samstajao na vratima."Je li štogod preteklo, zemička ili neka krofna?" upitao sam."Prodano", rekao je gospar Hljebar ne podižući glavu."Možda imate nešto bajato? Od jučer?" upitao sam.
  • 78. "Sve je otišlo.""Meni je svejedno, neka peciva više volim kad su bajata", rekao sam."Ili si gluh ili lud", podigao je glavu, a kad me ugledao, podviknuo je i nazvao me tovarom.Čim sam malo odmakao, zažalio sam što se nisam obrecnuo na toga neljubaznog prodavača upekarnici, što ga nisam obasuo pogrdama i drsko izvrijeđao; to sam ja umio, istina mnogosmionije u svojem gradu nego drugdje. Stisnuo sam šake i tako svladao bijes, a potom samzaobišao jedan "niski mirac" i ušuljao se u neki vrt, sjeo na klupu kako bih razmislio što ćudalje. Napokon sam odlučio odvesti se do Lapada, do kuće očeva prijatelja veletrgovca LjubeMaraša; ondje sam jednom konačio, poznajem gospara, ljubazan je i neće me odbiti, a moždazna gdje je moj otac. Uskočio sam u prikolicu tramvaja, bajvagen, i samo se donekle vozio.Sjećam se kad182je otac pričao da se Dubrovčani ne voze tramvajem jer nemaju vremena, ljudi su vrijedni ižure.Dugo sam stajao ispred te lijepe kuće od obrađenoga kamena, na pročelju je imala četiriprozora, a po sredini jednu gotičku biforu. Na zapadnoj strani bila je terasa, a od kapije vrtado ulaznih vrata vodila je staza natkriljena odrinom od vinove loze. Setkao sam tamo-amo,dodirivao ogradu vrta ili cupkao listove bršljana i lovora, pogledavao sam prema prozorima,ali ondje se nitko nije pokazivao, zastori se nijednom nisu pomaknuli, nitko me nije krišompromatrao. I dok sam stajao pred kapijom od kovana željeza, najednom me obuzeo strah,drhtavica je tukla u mojem trbuhu, pa sam naglo pobjegao i brzo trčao nekih stotinjak metara,a onda predahnuo i ugledao jedrenjak u zaljevu, te jednoga galeba koji se kao strijela zabio uzlatnu ploču mora, uza snažan lepet krila i prodorno kriča-nje. Izbrojio sam sitan novac ičvrsto ga stegnuo šakom, prešao preko tračnica i stao na tramvajsku postaju. Tada sam začuotopot kopita, čas kao ujednačeni ritam, čas kao zveket željezne potkovice u sudaru stračnicama. Taj je orkestar već bio blizu, nisam dugo čekao, ali sam vidio kad je tramvaj staodajući prednost konjima koji su lagano kaskali, tako uvježbano i tako graciozno. Svaki od tihšest konja imao je svojega vodiča i svaki je od njih svojega konja držao za oglav. Prolaznici bizastajali i uživali u prizoru, nekako vedro i nasmijanih lica. Kako malo treba za radost. Pa tajsjaj konjskih sapi svakome je donio neko zadovoljstvo. Netko je napisao da su konji jedineživotinje koje mirišu. I doista, kad su tuda prošli, iza njih je ostao ugodan miris.18339.Nisam bezglavo utrčao unutra, nego sam najprije zastao pokraj jednog stupa čiji kamenicvjetovi bijahu odvaljeni, a na zemlji je ležao mramorni kip s otkinutim rukama, ležao je kaoosakaćena mlada djevojka, dok je čovjek malobrojnim posjetiteljima nešto objašnjavao, takouporno i s pritajenom žestinom, pa se stjecao dojam da kipti od bijesa i škrguće zubima nanekog nevidljivog vandala što je taj kip doveo u tako jadno stanje, skinuo ga s tronaumjetnosti i rasuo po podu. Taj je čovjek, to ne mogu zaboraviti, milovao slomljene dijelove,ljubio je odvaljene prste mramorne ruke, te i male kamene latice, a u jednom trenutku podigaoje pogled prema meni, kao da sam ja onaj koji je taj kip srušio. Mislio sam da će podviknutina mene, ali on me samo gledao, a suze su se stakale niz njegovo lice. Morao sam u tom časupokazati više sućuti, ali ja sam bio zapanjen. Koliko sam puta pomislio kako se u svimepohama bruse oruđa za uništenje onoga što je lijepo, te kako je taj rušilački nagon poletnijiod neimarskog i općenito demiurškog.U dvorani je bilo mnoštvo svijeta; nisam znao jesam li zalutao na neku svečanost, ali samubrzo shvatio da me nitko ne tjera i ne traži da kupim ulaznicu za tako raskošnu dvoranu, pasam trčkarao od jedne do druge zlatne statue, čije me blještavilo u nekoliko mahovazaslijepilo. U jednom trenutku, sa sredine stropa, počeo se lagano i uza škripu spuštati golemi
  • 79. luster kao kakva buktinja, uz glazbenu pratnju zveckanja staklića, uz treperenje i sjaj malihprozirnih latica koje su u toj blistavoj kristalnoj krošnji uznemireno podrhtavale kao184da ih je na to prinudio propuh ili povjetarac. Svatko od nas osjećao je strujanje zraka udvorani, a bilo je i onih kojima je zastao dah jer su se pobojali da će se taj raskošni lusterstropoštati na pod, ali on se zaustavio točno dokle je predviđeno. I ja sam drhtao; tresle su mise noge - taj doživljaj nikad neću zaboraviti.Iz raskošne dvorane izlazilo se na trijem koji je cijelom svojom dužinom svjetlucao; zrake suse odbijale od ulaštenih metala i sta-klića, od sjajnih zlatnih predmeta, nakita i kutijicaraspoređenih na štandovima između pilastara urešenih florealnim reljefima i baroknimvijencima. Ondje sam se našao zadivljen sjajem i čarolijom blještavila, nisam odmah kročioprema tezgama, nego sam podulje ostao pokraj pozlaćenoga kipa koji je u ruci držao maketugrada, a posvuda oko njegovih nogu, na malim postoljima, stajale su različite figure, neke subile oštećene, a jednu sam odmah zavolio; bio je to alabastreni kipić Svete obitelji saureolama od kožnatih tapeta. Bilo je mnogo kupaca, svatko je zurio u te lijepe predmete, a jasam jeftino kupio svojoj učiteljici Jozipi jedan starinski grb, ako se još dobro sjećam, pripadaoje "plemićkoj obitelji Ban podrijetlom iz Popova polja u Hercegovini"; znao sam da jeučiteljica čuvala i voljela čak i bezvrijedne stvari, samo ako su iz Hercegovine. Sjećao sam senjezinih riječi da je svaki Hercegovac, bio kmet, trgovac, zemljoposjednik, čobanin, učitelj iliskitnica, plemić u duši i otmjena persona, a kad je surov i opak, onda je izazvan nepravdom izulumom drugih. Tada mi je to ulijevalo ponos, ali u godinama odrastanja sve sam se višeudaljavao od toga svijeta i kleo onoga koji me ubacio u taj bubanj, bio on tvorac ili već kakomu drago, a mogao me u ovakvu prostranstvu i svemiru smjestiti mnogo bolje. Tko zna,možda je i moja učiteljica razočarana, možda do nje više ne dopiru mladenačke iluzije. Voliobih je sada vidjeti i o tome s njom popričati, njezina bi mi sjećanja pomogla i osvježila ovuknjigu, ali više ne vjerujem da se takvo što može dogoditi, mnogo je godina prošlo.185Kako sam dospio u te raskošne odaje, kako se na mene sručio tolik sjaj, to doista nikad nisamodgonetnuo, niti se takvo što ikad ponovilo, pa sam često mislio da je udio mašte u timslikama jak koliko i sjećanje, ali jedno je sigurno: svoja sam znanja kasnije upotpunio, tako dasam uspio u rekonstrukciji doživljaja mnoge stvari i predmete imenovati, a da nisamcjepidlačio i objašnjavao, jer unatoč potpunoj slobodi pripovijedanje ograničava.Hodajući dugačkim trijemom stigao sam do štanda koji bješe prenatrpan predmetima odstakla, ondje sam se najdulje zadržao i slušao tu glazbu staklića, a prodavači su mnogo znali ostaklu, pozivali su se na epohe i sjaj minulih vremena, nudili su razne ogrlice od staklenihperli, brojanice-tespihe, visuljke, tace, čaše, bočice, naočale, niske šarenih bobica koje su sekao ukras prišivale na marame i šalove, mala okrugla ogledalca (specchi tondi piccoli),staklene zvončiće; posvuda je odjekivalo cin-cin, cin-cilin, bio sam sretan što to mogu čuti išto sam posve blizu svih tih staklića, a neke sam uzorke držao u rukama, uz budno okotrgovaca. I danas sam fasciniran oblicima izvedenim u staklu, a u jednom trenutku, već sambio objavio svoju prvu knjigu, imao sam zavidnu kolekciju boca, izlagao sam ih na izložbi uMuzeju obrtnika i dobio mnogo pohvala, ali su uništene u jednom beogradskom podrumukada se srušio strop i zatrpao ih.Ne znam može li se ta moja ljubav prema staklićima povezati s genima, jer je jedan mojdavni-davni predak, Radonjić iz Konavala, bio glasoviti staklar, a uza sve, kako to da sam sebaš ja našao u Zadru onda kad je kod hridi Gnalić, na morskome dnu, pronađena mletačkagalija Gagiana s teretom muranskog stakla, a hidroarheo-lozi vele da je potonula studenog1583. godine. Iako sam bio na proputovanju, zadržao sam se u Zadru samo da bih vidio topodvodno stakleno blago.186
  • 80. 40.I tek što se bijah uputio prema skalinama, nađoh se u masi svijeta koja je nekamo hrlila, a dauopće nisam znao što se zbiva na pločniku, iako sam ondje ugledao jednog plesača ustarinskom kostimu, s vlasuljom na glavi, u lakiranim špicastim postolama; doista je bioelegantan i svi su mu pljeskali, pa sam to i ja činio i zadržao se sve dok nije uzviknuo:"Tko želi, može razgledati palaču Sponza!"On je odskakutao prema palači, a samo je mali broj prisutnih krenuo za njim; jedan od tih biosam i ja. Meni se svidjelo slijediti toga plemića jer sam mislio da je nekoć tako izgledaladubrovačka vlastela. On je vitlao elegantnim štapom s rukohvatom od bjelokosti, tako jevješto baratao kao vitez mačem, pa sam se provlačio između mnogih tijela kako bih mu biošto bliže. Ušli smo za njim u palaču Sponza, pratio sam ga u stopu i uvijek stajao blizu njega.A kada je pramen paučine odnekud doletio i pao na rukav našeg plemića, ja sam to prvi vidioi otpuhnuo s njegova rukava, jer sam mu bio najbliži i pun divljenja za sve što je tajmađioničar činio. On je lijepim naglaskom i dubokim glasom spominjao godinu kada jepalača sagrađena, a znao je i imena majstora, braće Andrijić.I dok je taj rječiti gospar pričao povijest Sponze, koju je često nazivao Divona jer je ondjenekoć bila carinarnica, ja sam doživio nešto što me u tom času ošamutilo, gotovo skamenilo,tako da sam zanijemio i više nisam pratio što meštar izvodi svojim riječima, glumom, gestamai štapom, nisam više bio onako uslužan kao ma-187loprije. Što me to naglo odvuklo na drugu stranu? Zar se uopće moglo javiti veće ushićenje odonoga koje sam imao? Da, bio je to prizor privlačniji od svega što se zbivalo u palači jer samondje, u kutu, pokraj jednog stupa, ugledao mladu u bijeloj vjenčanici. Sam po sebi to nije bionikakav izniman događaj, niti sam takvo što prvi put vidio, čak sam na jednoj svadbi svirao nausnoj harmonici, ali ta nevjesta u palači gledala je ravno u mene, žmirkala je očima i blago seosmjehnula, a onda je malko nakrivila glavu, kao da me poznaje, kao da očekuje naš zagrljaj,ili me zavodi i poigrava se mnome, ohrabruje me da i ja ustrajem piljiti u nju kao ona u mene;a možda samo flertuje s dječakom. Ili joj je pak godilo što sam ostao tako zaprepašten, jernešto ljepše nikad nisam vidio, niti se ljepota te nevjeste mogla opisati. Dakle, i ljudskaljepota ima svoje čari i omamljuje isto tako uzbudljivo kao i sjaj epoha. Sjećam se da su mežmarci podišli i da sam kao opijen zurio u tu krasoticu i ćutio njezin miris što ga je širilaposvuda uokolo. A onda se pojavio mladoženja, bio je za glavu niži od nje, imao je tankebrčiće, a na reveru sakoa bješe zadjenuo grančicu ružmarina. On ju je uhvatio pod ruku i onisu prošli pokraj mene; njezina je vjenčanica šuštala kao da je papirnata. Bio je to zapravo šumsvile. Mladence je na trgu dočekala glazba i mnogo dječurlije, a onda se oglasio pucanj.Golubovi su prhnuli i uzletjeli, svatovska povorka uputila se u katedralu.Dugo sam lunjao uskim ulicama i često se osvrtao ili zastajkivao, svi su mi prolaznici bililijepi, a s njihovih lica zarila je dobrota; svako je to lice bilo blaženo, možda je bio nekiblagdan, tko zna? Posebice sam bio očaran kad naiđe neka visoka lijepa žena u čistoj iraskošnoj narodnoj nošnji; šteta što su to bili rijetki prizori. Hodajući gradom, našao sam se uuličici nasuprot franjevačkom samostanu u kojoj je nekoć bilo nahodište. Stajao sam i zurio ulatinski natpis iznad vrata, slova su bila urezana na lijepo obrađenom nad-vratniku, sricao samslovo po slovo, ali ništa nisam shvaćao. Nešto188me privlačilo, pa sam tu stajao dulje nego pred mnogim lijepim portalima ili kipovima, iakose zapravo nije imalo što vidjeti osim toga nejasnog i zagonetnog natpisa. Tada sam osjetio dami se netko primiče s leda, pa sam se okrenuo i ugledao elegantnog gospara, imao je ulaštenucrnu kosu, uredno i lijepo očešljanu. Mislio sam da će mi pomoći i reći nešto o natpisu u kojisam zurio, pa sam se obradovao kad je prišao, ali on se bješe zadubio u moje cipele, a potomme dva-tri puta drsko odmjerio pogledom.
  • 81. "Kako te nije stid", rekao je, "smučeš se po gradu u ženskoj obući. Iste je takve imala mojanone."To me toliko zbunilo, zanijemio sam i nisam znao što ću, a nisam se usudio proturječiti takootmjenom gosparu, koji me i nadalje promatrao."Bi li ih prodao?" upitao je."Da prodam cipele?" začudio sam se."Nisu to crevlje, to su zepe. None ima malu nogu, kao dijete. Sanja da joj nabavim zepe, aovdje ih nema. Još se mogu naći u nekoj kasabi. To je turska obuća. I te škapine ne pašu,pravi si Vlah", rekao je i udaljio se, a nakon nekoliko koraka zastao je i još me jednompogledao, sada mi se činilo prezirno, jer je zloban osmijeh titrao na njegovu licu.Te moje cipele bile su od gume i sukna, ali s jednom vrlo lijepom lakiranom šnalicom. Misliosam da je dovoljna ta ukrasna šnalica pa da moju obuću učini gradskom, tako da sam višeputa, kad god bih se našao na nekom javnome mjestu i sjeo, isticao svoje cipele, čak samznaopodići noge na kakvo malo postolje, gladiti sukno na njima ili pak zakapčati šnalu. Inakon takva osjećaja doživim porugu i uvredu da su na mojim nogama ženske cipele! Tolikosam bio obeshrabren da nisam mogao kročiti u tim cipelama, a kad sam pokunjeno krenuo,činilo mi se da svi zure u moje noge, pa mi je hod postao nesiguran, a u nekoliko mahova takosam se spetljao i sapleo, da sam jedva ostao na nogama.189Tako jadan izbio sam na Gundulićevu poljanu, a ondje me spasila vreva i žamor, zaboraviosam na cipele jer sam bio opčinjen mnoštvom glasova koji su se slijevali na pločnik, uzvicimaprodavača iza tezgi, njihovim međusobnim nadmetanjima, jer svatko je od njih vješto igrao namaloj sceni svoje tezge i bio vrckasti glumac toga uličnog teatra. Opijao me taj način govora,ta vedrina ljudi i melodija jezika, sve je bilo drukčije nego u mojem gradiću, pa sam i ja unekoliko navrata bio veseo i smijao se u isto vrijeme kad i oni koji su te škakljive i duhovitezgode izvodili. I po nekoliko puta prošao bih pokraj tih živahnih trgovaca, oduševljeno sam ihslušao i divio se njihovim doskočicama, glumi, pokretima i pozivima da se pristupi tezgi iproba ono što nude, a kad naiđe kakva dražesna gospa, klanjali su se i molili da svrati bezobveze na kupnju.Prodavalo se ondje voće i povrće, maslinovo ulje, suhe smokve, rakija i vino u bocama idemižonima, bijeli i dimljeni sirevi, panceta ili suho bravlje meso, a bile su barem dvije-trinešto niže tezge sa sitničarijom, s neobičnim malim predmetima i suvenirima, mnogimanisam znao ime i namjenu, pa ipak sam kupio jednu malu staklenu kuglu u kojoj se vidjelaminijaturna katedrala Gospe Velike; to je bio poklon za majku. Dakle, u džepu sam već imaokrasni emajlirani grb obitelji Ban za učiteljicu te staklenu kuglu s katedralom za majku. Biosam ponosan što sam nabavio tako lijepe darove.19041.Koliko sam god puta kao odrastao boravio u drevnom gradu, nikada više nisam pronašaorestoran u kojemu sam kao dvanaestogo-dišnjak objedovao, premda sam ga uvijek tražio, samili uz pomoć prijatelja rođenih u Gradu, opisivao sam čak sitničavo mnoge detalje, blizinumora i barke, namještaj od bambusa na terasi, velike lučne prozore, ali nisam nikad uspiodešifrirati to tajnovito mjesto, niti su mi prijatelji pomogli, samo su nagađali da bi to moglobiti ovdje i ondje, "iza gradske kavane", "na mulu", pa smo obilazili mnoge kutke, ali mojekultne gostionice iz djetinjstva više nije bilo, unatoč jasnim sjećanjima koja sam mogao slakoćom, bez naprezanja i sasvim bistro, ponovno i po tko zna koji put, predočiti svakomsugovorniku ili čitatelju, kao da se sve to jučer ili maloprije zbilo. Ne mislim da je "utvarapamćenja" stvorila neku novu nepostojeću stvarnost, ali zasigurno se nešto pomaknulo i toviše ne možemo učiniti čvrstim. Uostalom, valjalo je svih ovih godina mnogo toga prevladatii samoga sebe nadmašiti, često ostajući bez oslonca, jer nije dovoljno samo rušiti vlastita
  • 82. nasljeđa, nego se moramo snaći u novoj praznini, uvijek i sve započinjati od ništice, doći donekog identiteta, čak i onda kada je za sve kasno.Mogao sam ući u bilo koju zalogajnicu i pojesti nešto s nogu, već i to za mene je bio luksuz,jer sam se iz Dubrovnika vraćao kući češće gladan nego sit, a ako sam bio sit, onda samobično jeo žemlje ili kakvo slatko pecivo, kad je sezona grozd grožđa s kruhom, a bogov-skije objed bio ako sam si mogao priuštiti "pjat srdela", međutim,191sada je učiteljica dala novac da negdje ručam kao gospodičič, bez onog provincijskog straha iustručavanja, bez bojažljivosti seljačića. Nije mi bilo lako ući u neki otmjen restoran, još poddojmom onoga gospara koji me nazvao Vlahom i rekao mi da nosim ženske cipele, pa ipaksam, nakon kolebanja i podulje neodlučnosti, smogao hrabrosti i ušao kroz širom otvorenateška dvokrilna vrata jednoga hodnika koji je vodio do manjih vrata zastakljenih pjeskarenimstaklom, iznad njih je na mliječnobijeloj staklenoj podlozi išao u luku kitnjast natpisRestauracija. Već je i to bilo dovoljno da me drhtavica još jače obuzme, a kada sam pri dnuhodnika, zapravo predvorja restorana, ugledao svoj lik u velikom zidnom ogledalu sa zlatnimokvirom, te jadne "ženske cipele", strah na svojem licu, taj preplašeni pogled, želio sam štoprije nekamo šmugnuti i pritajiti se dok ne prođe trema, jer natrag više nisam htio, pa sam seosvrnuo desno-li-jevo i gotovo spasonosno dograbio vrata s natpisom Toilette na metalnojpločici i sličicama damskoga i muškoga klobuka, ušao i odmah stao uz pisoar, iako nisamimao potrebu za mokrenjem, a potom sam oprao ruke i prislonio mokre dlanove uz vrat,sabrao sam se i smirio, da bih se časak poslije našao u otmjenom restoranu.Nisam se spetljao, niti sam zakačio bilo što prolazeći između stolova zastrtih bijelimstolnjacima i postavljenih za objed. Na podiju, u kutu restorana, sjedio je za klavirom muzičaru svijetlom odijelu, bio je srednje dobi i tamnoput, s razbarušenom i gustom kosom, njegoviprsti trčkarali su po tipkama lako i spretno, i često se osvrtao prema gospodskom paru zastolom. Glazba je bila tiha, svečana - osjećao sam se kao da sam u crkvi, pa sam tada nakratkozaboravio gdje sam, ušeprtljao se i neoprezno dodirnuo benjamin u velikom crvenkastompitaru, zastao sam i zagledao se u muzičara koji mi je kimnuo i ohrabrio me.Otmjeni par je objedovao. Gospođa je imala na glavi prekrasan crni klobuk, a oko vrata i narukama mnogo nakita. Čulo se zveckanje njihova jedaćeg pribora i klokot točenja pića, advojica kono-192bara stalno su ih dvorila i bila im na usluzi. Kad sam sjeo za stol, taj me par svaki časpogledavao kao da sam ovamo zalutao, kao da ću nešto ukrasti i pobjeći. I konobari su mesumnjičavo promatrali, stajali su blizu vrata koja su vodila u kuhinju, pušili su i čavrljali, anisu se pomaknuli čak ni kad sam se okrenuo prema njima. Bio sam strpljiv, a do polaskamojega vlaka ostalo je još podosta, pa sam se namjestio tako da kroz lučne otvore gledambarke privezane uz gat; lagano su se njihale iako more nije bilo uzburkano, a kadikad bizapljusnulo bok mola i željezne alke za vezove brodica; kapljice bi se raspršile, te su rubovikamenog pristaništa bili mokri.Sto? Nisam uopće kanio ustati i otići iz restorana, ta već sam sjeo da bih ondje ručao. I doksam čekao da se konobari smiluju, izvadio sam iz džepa staklenu kuglu i grb, stavio ih na stol,pa kad sam na sebe svratio pozornost osoblja i to dvoje gostiju, podigao sam staklenu kugluiznad očiju i dugo je gledao, kao da nešto ispitujem ili čitam, kao da odgonetam neku tajnuporuku svjetla koje se u njoj prelamalo. Da je taj moj krasni grb imao neku kvačicu, ja bih gazasigurno stavio na grudi, neka se onda još više čude i dive mojim stvarima i mojem smionudržanju za stolom.I tek kad sam razmotao lijevak platnene salvete i narušio svečani sklad ugostiteljskog stola,konobar je prišao, a da ga uopće nisam pozvao i gledao prema njemu. Možda je već tadapočelo moje dugogodišnje hrvanje s konobarima, prema njima sam mijenjao taktike, od one
  • 83. previše ljubazne do osorne. Sada je konobar stao iznad mene, bio je debeo, krupan, s velikimtrbuhom na kojemu je jedva kopčao košulju, tako da je između puceta nadiralo salo. Ništa menije pitao, samo je dugo stajao, a i ja sam podulje bio šutljiv, zurio sam u jelovnik i napokonodabrao jelo. Malo smo riječi razmijenili, narudžba je uspjela; konobar je sve to obaviobesprijekorno i neljubazno.Uza sve zavrzlame s konobarom, objed je protekao u redu. Točno je da me onaj stari parznatiželjno promatrao, ali to me nije smelo,193niti me najmanje zbunilo, te sam posve mirno objedovao, a da mi jedaći pribor nijednom nijeispao iz ruku, niti sam se saginjao da nešto pokupim s poda; štoviše, jeo sam otmjeno, a nekao gladnica, čak sam pravio stanke između zalogaja, a jedući sam više puta pogledavaosvoju staklenu kuglu. Ne znam jesu li se zbog mene pojavile kuharice u bijelom, ali i one sustajale pokraj vrata i promatrale me, bile su vesele i hihotale se, a između njih i glazbenikabilo je nekih tajnih znakova. Nakon što su se kuharice pojavile, njegova je glazba bila svebrža i glasnija; u jednom trenutku bučno je odzvanjala u praznom i akustičnom restoranu, čulase i na moru, pa su ribari iz svojih brodica gledali prema nama. I ja sam, nakon objeda, jošposjedio za stolom i slušao glazbu sve dok pijanist nije prestao svirati. Konobar je u nekolikonavrata dolazio do mojeg stola, nešto bi počistio ili odnio dio pribora, a jednom se sagnuo išapnuo mi na uho:"Nemoj pomišljati da pobjegneš i ne platiš, jer bih te ulovio kao zeca, a onda bih te odrao.Odveo bih te u jedan budžak ispod mula, ondje bih te svezao i skinuo ti gaće, naguzio bih te išibao batinom sve dok ne line krv. A kako volim pušiti dok kažnjavam lopove, gasio bihpikavce na tvojoj koži."Iako je konobar dahtao u moje uho i vrat, zapahnuo me njegov zadah iz usta, njegov težak iopor vonj znoja, nije me zastrašio jer nisam kanio pobjeći; štoviše, razmetao sam se i sav svojnovac, kao slučajno, stavio na stol; odmah se moglo vidjeti da je ondje bilo dovoljno novca zaono što sam naručio. Ta epizoda ne završava prijetnjom konobara, nego njegovim lijepimtonom, sasvim vedro. Vraćajući mi kusur, konobar više nije bio osoran i neugodan, nego jedonio čašicu ruma i rekao da me časti muzičar. I doista, muzičar je gledao prema meni saširokim osmijehom na licu, podigao je svoju čašu, a to sam i ja učinio; nazdravili smo jedandrugomu. Konobar me gledao tako dobronamjerno i pitomo dok sam sa sigurnošću i bezikakva opiranja naiskap ispijao čašicu ruma. Bio je194zadovoljan kako sam to izveo i s kakvom hitrinom, jer ja sam toliko puta gledao oca kad pijenaiskap, to je jedan savršen trzaj, pokret dostojan divljenja.Ta glazbenikova gesta naglo me oraspoložila, zbilja je taj čovjek učinio nešto plemenito, jermeni je ponovno sve omililo, čak mi je i onaj konobar postao drag, pa sam se pred njimrazmetljivo pohvalio da sam sin bogatog trebinjskog trgovca. On je tu moju samohvalu lijepoprimio, a domaloprije to bi dočekao podrugljivo. Jedna dobra stvar mnogo toga mijenja, a ja idanas vjerujem da je taj maestro nekim svojim posebnim muzičkim čulom i darom osjetio umeni budućeg umjetnika. Tako mislim, ako sam to doista ikada postao. Ja sam tada veseloistrčao na terasu restorana i ondje nakratko sjeo u pleteni stolac, baš sam se zavalio i utonuoizmeđu jastučića, tek da bih osjetio udobnost kojoj se građani u neko doba dana prepuštaju,sjede i čavrljaju, a sasvim blizu lagano se gibaju brodice i na njih slijeću galebovi, grakćukako bi sve izgledalo puno života i sve imalo smisla u jednom običnom danu. Tako je bilo, pane vidim zašto o tome ne bih pripovijedao, unatoč kolebanjima pred davnašnjim vremenom,jer čini mi se da ono čega se sjećamo postaje vjerodostojno koliko i ono stvarno. Nisam ninajmanje bio zabrinut što više nikad nisam pronašao tu restauraciju, volio bih da jesam,možda bih mnogo življe i slikovitije pripovijedao, ali vrijeme uvijek nešto briše na jednojstrani, a na drugoj dopisuje.
  • 84. 19542.Ponovno sam došao na Gundulićevu poljanu, moje omiljeno mjesto na koje sam se uvijekvraćao nakon lutanja ulicama, pa i nakon umora, jer nigdje se nisam tako dobro osjećao inigdje ne bih tako uspješno predahnuo kao na postolju spomenika Ivanu Gunduliću, moždabaš stoga što sam već tada znao Osmana naizust i često izgovarao stihove slavnoga pjesnika,sam ili pred drugima, a kad god se moj otac htio pohvaliti bistroumnim djetetom, tjerao me darecitiram te "pjesni" i tako zadivim svakoga tko je htio slušati.Podnevno zvono bješe poodavno oglasilo zatvaranje pjace; više na njoj nije bilo čistača,pločnik je bio čist i mokar, još su jedino golubovi zobali i kljucali zrnje zapalo u pukotine, aodnekud se pojavio i jedan prekrasan kokot, mirno je hodao uzdignute glave, noseći ponosnosvoju crvenu krestu. Ne znam kako se pijetao ondje našao, je li pobjegao iz neke košare, ispodtezge? I poslije, kad god bih tuda prošao, sam ili s prijateljima, prisjetio bih se te slike i pričaoo tomu kako se na trg mirno ušetao kokot i šepirio se oko spomenika, a kada sam mu sepokušao približiti, samo je trčkarao i uzmi-cao, ali nije panično bježao.I dok sam toga dana sjedio ispod spomenika i pogledavao prema kipu, pijetao bješe nekamoveć odskakutao, začuo sam nešto kao žensku ciku, nekoliko uzastopnih kratkih uzvika, kao danetko bježi pred goničima, a onda se na trgu, na pozornici trga, tako dramatično, pojavila onamlada u bijeloj vjenčanici koju sam već vidio u Sponzi. Ona se zakratko zbunila i zastala, kaoda nije znala kamo će. Sada196mi se na danjem i vanjskom svjetlu učinila još ljepšom. I dok je rukama pridržavala i odizalahaljinu od zemlje kako se ne bi spota-knula, pogledala je prema meni, uplašeno i gotovomolećivo, kao da sam ja njezin izbavitelj. Bio sam tronut, samilost me obuzela, pa sam raširioruke kako bih joj pokazao dobrodošlicu, ali ona je uma-knula ulicom Lučarica. Nisam vidionjezine progonitelje, niti sam znao zašto bježi, pa sam iskočio na jedan kamen, zasigurnogranič-njak koji odvaja trg od ulice, kako bih nadgledao scenu i spremno dočekao goniče, apotom ih obmanuo i usmjerio na suprotnu stranu.Bio sam uznemiren, osjećao sam zebnju i pitao se kako je to moguće da se toliko događajanagomila u jednom danu i što ću još sve doživjeti do polaska vlaka. Zar je takvo što u ovomgradu svakidašnjica? Nevjesta je odlepršala, njezine korake nitko nije mogao čuti jer je nanogama imala sasvim laganu obuću, plitke mekane i uza stopalo pripijene cipele kakve noseplesačice. I doista, njezini su pokreti imali nečeg plesnog, ili su možda sami po sebi biligraciozni, pa su se doimali kao igra, kao da je ta balerina posve nenadano, iz nekog hira,pobjegla sa scene, istupila iz predstave tražeći u bijegu spas i izlaz iz vlastite tjeskobe. Paipak, to nije bila nimalo vesela predstava, niti je bila baletna točka, jer ja sam na mladenkinulicu vidio strah, "a kad strah tjera, bala se po njegovu", kako je volio reći jedan moj omiljenidalmatinski pisac i romantik.Goniči se nisu pojavili, pa sam pohitao prema Lučarici; mora biti da sam to učinioinstinktivno. Ako je mlada pobjegla s vjenčanja, ako je ostavila onog šmokljana, bogme sambio na njezinoj strani, jer taj gomnar nije mi se svidio još onda u Sponzi; štoviše, mrsko samga pogledao kad je počeo njuškati njezinu kosu i vrat. Trčeći ulicom, stigao sam na krajLučarice i ondje u hipu, učas, ponovno spazio to prekrasno stvorenje, tu nevjestu kao kakavbijeli buket -umaknula je u manju poprečnu ulicu; još je jednom bljesnula, a potom je zastorpao i označio kraj predstave, finiš bala; više je nisam197vidio, izgubio sam je u labirintu ulica. Taj će isti labirint, malo poslije, i meni zavrtjeti mozak.Jedva sam se dovukao do jednog zida i vratašca, zapravo malenog okna, uznemirila me tarupa jer sam pomislio da sam možda posve slučajno nabasao na Bužu, o kojoj sam nešto znao;kod kuće sam imao jedan dronjavi bedeker, stalno sam ga čitao i naučio napamet tu knjižicu,
  • 85. imena svih ulica, trgova, palača, tvrđava, crkvi i samostana, a da na ta mjesta nikad nisamkročio. Kad god sam nabiflano gradivo iz bedekera ponavljao, izustio bih sve, ono što treba ine treba, na kraju čak ime nakladnika, potom grafičku opremu, imena priređivača, tisak,fotografiju, te ono Copyright by, što mi je ponajviše nevolja zadavalo, premda mi je sve tobilo jednako apstraktno i nepojmljivo, a kao znanje posve nekorisno.Kroz Bužu sam ugledao morsku pučinu, u tom času beskrajnu, gotovo mističnu; bio je točudnovat prizor, možda najljepši koji je ostao u sjećanju kao nešto cjelovito i jasno, jer nakonte moje luđačke jurnjave i zadihane potjere za neznankom, ukazalo mi se more u onoj veličinii s onim uzbuđenjem koje odmah upućuje na pustolovine i brodolome, na povijest kakvunema kopno, jer vode su misterij, gibajući kozmos, pa tako i u mojim fantastikatima more imaveliko i simbolično značenje, a priče o galijama i gusarima moje su omiljeno štivo.Nisam odolio takvu izazovu i tom ukazanju, pa sam ušao na ta "južna vratašca", ali mi je dahzastao jer mi se tada činilo da su stijene ispod Buže sablasno visoke, to prije što me strah odvisine obeshrabrio da ih sagledam prirodno i bez uveličavanja. Taj me strah nikad nijeostavio; štoviše, s vremenom se i pojačao, ali se dobro sjećam kako sam se čvrsto uhvatio zajedan kamen i u nekoliko mahova pogledavao prema podnožju stijene i mora koje jezapljuskivalo hrid. Dlanovi su mi se znojili, a vrtoglavica me bješe ošamuti-la. Činilo mi se dame galebovi nadlijeću kao kakvu strvinu, stušte se prema meni, fljuknu iznad glave i zakriče.Osjećao sam se kao198mamac prikovan za stijenu. Na pučini se pojavio jedan brod i to me donekle smirilo.I tek što se bijah malo sabrao, došlo je ono uzbuđenje koje i jest povod ovoj pripovijesti, jersam na rubu stijene ugledao odbjeglu nevjestu; stajala je kao kakav kip u bijelom, zagledana umorsku dubinu. Ne znam je li me uopće zamijetila u tako jadnu položaju, ali ja sam po jednojnjezinoj radosnoj gesti shvatio da je ugledala brod, a zasigurno je nešto izustila, jer se nekiglas čuo i dopirao do mene u kratkim isprekidanim odjecima. Brod je isplovio iza otokaLokruma i uputio se prema luci, brzo je odmicao, a sasvim daleko, na obzoru, tamo gdje semore spaja s nebom, spremala se nevera, pa je sve češće lampalo, ali to je bilo tako daleko dase grmljavina nije mogla čuti. Čula se brodska sirena koja najavljuje dolazak vtipom u luku.Povjetarac je nešto pleo i mrsio oko nevjestina struka, a kad bi malo jače puhnuo, pripio bivjenčanicu uz njezino tijelo i tako istaknuo obline. Htio sam gurnuti neki kamenčić niz liticukako bih je izazvao da se okrene i pogleda me, ali se nisam usudio pomaknuti, nego sam sejoš više šćućurio. Ono što bješe naumila, nevjesta je elegantno izvela, otisnula se sa stijene ipoletjela kao kakav golemi galeb, kao anđeo iz priča moje prabake Petruše. Povjetarac jenapu-hao njezinu vjenčanicu, a bijeli veo lepršao je i uljepšao cijeli prizor, a onda se naglootkvačio i kao pahulja odletio na drugu stranu, prema izbočini stijene. Nevjesta je vjerojatnojoš letjela, ali je iz svoga kuta više nisam mogao vidjeti.Ono što sam najviše puta ispričao jest let te prekrasne ptice u liku nevjeste, a to se nezaboravlja. I o tomu ću pričati dok god sam živ.19943.Šmugnuo sam kroz Bužu i obreo se u tmurnoj ulici. Nisam znao koliko je sati, nisam seodmah snašao, niti sam se uspio orijentirati, premda sam pogledavao prema nebu, ali sunce senije vidjelo, ulica je bila sjenovita i tmurna, doimala se kao da je sa svih strana zatvorena, čaki odozgo, jer je rublje razastrto na žicama sužavalo vidik. Vladala je neka sablasna tišina,glasovi iz kuća nisu dopirali, nitko nije kašljao, glazba se nije čula, a na većini prozora škurebjehu zatvorene. Možda je upravo sve to, na način gradskih žitelja, bila neka vremenskamjera, doba sijeste kad se počiva i leškari, pa i tvrdo spava u mediteranskim mjestima, odmahnakon objeda i koje čaše vina. Sada se nisam dobro snalazio, dočim sam prije imao precizanosjećaj vremena, bilo je dovoljno pratiti sjenu ili putanju sunca da bih odredio točno vrijeme;
  • 86. sat mi nije bio potreban. Kada izgubite taj instinkt, našli ste se u ćorsokaku, u vlastitoj"bezvremenoj zoni" u kojoj su sretne samo lude, jer njih ne muče dvojbe što je uopće vrijeme,tko hita - ono ili mi. Tako sam pokleknuo u toj uskoj i tmurnoj dubrovačkoj ulici, iako samznao da ću se još do-malo naći na Placi i ponizno se obratiti Gradskoj uri da me vrati u"zbiljsko vrijeme". Dovraga, što je sa mnom, što ne pokucam na neka vrata ili zatvorene škurei ljubazno zamolim domaćina da mi objasni ima li neki prečac do Gundulićeve poljane, ipokazuje li Gradska ura točno vrijeme. Pa ipak, nisam se usudio uznemirivati građane kojiimaju pravo na svoj odmor.200Pri dnu ulice ugledah čovjeka koji je nosio veliki fenjer; zasigurno je bio svjetioničar, jer je slakoćom nosio taj feral od lanterne i vješto podigao svjetiljku iznad svoje glave. Potrčao samprema njemu, ali on je umakao iza kantuna, a kad sam onamo stigao, više ga nisam vidio, nitisam čuo njegove korake, pa sam u jednom trenu pomislio da je to bila neka varka ili samoprikaza. Krenuo sam u onom smjeru kamo je taj svjetioničar mogao otići; tako sam se našaona raskrižju dviju ulica, ali se nisam usudio izabrati nijednu od njih, nego sam se uputio neštoširom i svjetlijom ulicom koja bi me mogla izvesti iz toga labirinta. Hodao sam do kraja, dojednog zidića, a onda sam shvatio da se ondje ne može proći, pa sam skrenuo u manju,poprečnu ulicu siguran da ću izbiti na Skaline od Jezuita, a odatle je niza stube najljepšidolazak na moj trg. Ali ta mala poprečna ulica iznevjerila me i odvela u jedan portik, u kojemsam se osjećao izgubljenim i skutrio uz potporni stup, dobro sam razmislio kamo krenuti, aonda me počela kopkati sumnja da netko upravlja svakom mojom odlukom i kretnjom iusmjerujući me na krivu stranu. Netko se doista zarekao da me u ovom vrtlogu ulica izludi, daod mojeg boravka u Gradu načini košmar. Uzeo sam jedan kamenčić i zagrebao zid, napraviosam uočljiv križ, jer ako se ponovno ovdje nađem, znat ću da su urotničke sile prisutne.Morao sam se žuriti jer sam osjećao da se bliži vrijeme polaska mojega vlaka, a ta je panikaunijela još više konfuzije, pa sam izbezumljeno trčao i gotovo oborio staricu koja je izmiljelaiz jednog portuna, pognuta i oslonjena na štap. Srećom, nije pala, to bih inače teško podnio izasigurno se zadržao i pobrinuo oko nje, a kako sam bio "lak na suzi", "živa krpa emocija",kako reče jedan židovski meni drag pisac, to bi me omelo i vjerojatno produljilo moj boravaku gradu. A gdje bih noćio i tko zna što bih sve doživio, možda nešto mnogo teže od onoga saženskim cipelama, premda me i to dovoljno ranilo. Dobro, nisam pronašao oca, a podosta samkrstario gra-201dom uvjeren da ću ga sresti, stoga sam se i zadržao prije podne u Gružu, stigao do dvoraveletrgovca Maraša, ali nisam uspio i nitko mi ne može ništa prigovoriti, pa ipak se ponosnovraćam kući, nosim neke sitnice i darove najdražima, ali i doživljaje o kojima ću pričati dugogodina i o njima pisati, tako da nijedan trenutak za pisca nije izgubljen, bilo da zapada uteškoće ili ga euforije života obuzimaju; pa čak i kad ne može pisati, rada se spoznaja onemoći književnosti,0 uzaludnosti toga posla.Trčeći nabasao sam na širom otvorena vrata konobe u kojoj je žmirila slaba žarulja, a jedančovjek sasvim bijele glave, okrenut leđima ulici, pretakao je vino iz bačve, saginjao se višeputa i vukao ustima gumeno crijevo. Zadihano sam govorio o svemu što me snašlo1 kako se ne umijem izvući iz ovih zamršenih ulica koje me uvijek dovedu tamo gdje sam većbio, ali on me nije čuo, ili se gradio da me ne čuje, no unatoč tomu ja sam pričao kako samveć dva puta dospio na isto mjesto, tamo gdje sam kamenčićem urezao križ, a jednom samizbio kod Buže, iako se tome nisam nadao, jer Buža je zapravo i razlog mojemu košmaru; danisam ondje zabasao, već bih bio na željezničkoj postaji u Gružu. Čovjek je i nadalje pretakaovino, sada već u veliku staklenku; bilo je to crno vino koje je začas obojilo prozirnu bocu. U
  • 87. jednom sam trenu pomislio da bih možda ganuo toga ravnodušnog vinara ako počnem plakati,ali on se uspravio držeći staklenku u zagrljaju, pogledao me i upitao:"Čigov si?"Cigov sam? Nisam bio siguran znači li to čiji sam ili čegović sam, ali ma što značilo, nisamviše kanio tratiti vrijeme s tim neljubaznim dundom, pa sam ga grdo pogledao, a mislim dasam se drsko i vulgarno iskesio prema njemu i otrčao ulicom. Više nisam bio onaj kolebljivackoji trči iz jedne ulice u drugu, nego sam ustrajao u jednom smjeru i napokon izronio izvrtloga ulica, a bome i iz svojega vlastitog vrtloga. Stigao sam, a da ne znam kako, doKneževa dvora; ondje sam bio veseo, pa sam umilno i nježno prislonio lice202uz topao i plemenito obrađen kamen toga lijepog zdanja o kojemu sam čitao i učio kako bihzadivio svoju učiteljicu; zahvaljujući ljubavi prema njoj, stekao sam veliko znanje.Kada sam prvi put spoznao, ne sjećam se točno koje godine, da je to zdanje istodobno i kulakoja mjeri vrijeme, toranj u kojemu je ugrađen sat od sjena, bio sam ushićen tom građevinom.Kad sunce dođe u svoj zenit, onda sjena potkrovnog vijenca presiječe pročelje Dvora i oglasipodne bez zvona ili bilo kakva mehanizma. U najduljem ljetnom danu ta je sjena na polovinijužnog rizalita, a za rav-nodnevice ona se pomiče do podnožja prvoga stupa. Zimi takođermjeri vrijeme, jer ima dosta sunčanih sati; tada se sjena izdužuje kao dijagonala pročelja odvijenca, na dno sjevernog rizalita, na lijevi početak kolonade trijema, posebice u vrijemebožičnih blagdana. Kada sam to proučio iz jednog mudrog spisa, već sam mnogo boljeodgonetao vrijeme, a poslije, kad god bih se našao pred tim zdanjem, stajao sam i promatraopomicanje sjene. Dakle, što sam mjerio? Vrijeme koje prolazi, ili vrijeme utisnuto upamćenju?20344.U posljednji čas stigao sam na popodnevni vlak; jedinica na liniji Pile - Kantafig bila jesporija nego ikad, ili mi se tako činilo, jer kad se žurimo, i najbrži prijevoz doimlje se sporim.Peron je bio poluprazan, željezničko osoblje vraćalo se u staničnu zgradu, a vlak je polakoodmicao, pa sam potrčao i sustigao ga kod skretnice. Putnici su me gledali kroz prozore i splatformi vagona, a jedan od njih ispružio mi je ruku, dok se drugom čvrsto držao za ručkuvagona. Bilo je opće veselje kad sam uskočio; taj mi je čovjek pomogao da dođem do daha, aonda me prigrlio na platformi zadnjeg vagona, sasvim ljudski i srdačno, pa sam mu zahvalio,ali dalje nisam mogao proći jer je vlak bio pun kao šipak, jedva se disalo u hodnicima ikupeima, a oni mlađahni i vičniji vlakovima penjali su se na krov, pa sam se i ja sa zadnjeplatforme s lakoćom ispeo na krov; to je za nas koji smo odrasli uz prugu i željezničku stanicubila svakidašnja igra, prakticirali smo je i onda kad je vlak bio poluprazan, sve dok nas nisupočeli loviti i kažnjavati, čak su nas mnogo puta skinuli s vlaka. Pa ako su postojali "mrnariod gvere", od ovog ili onog broda, onda smo i mi bili neka vrst "mrnara od ferate". Na dioniciove pruge ima jedna krivina i uspon koji lokomotiva ne može svladati ako je vlak pretrpan, pabismo ondje izlazili i preča-cem kratko pješačili uzbrdicom do zaravni na kojoj bi nas vlakveć čekao, nakon što je olakšan prebrodio zavoj i uspon. I ma koliko smo se trudili i brzohodali, nikad nismo uspjeli stići na tu zaravan prije vlaka.204Mislio sam da ću na prvoj postaji, Šumet iznad Rijeke Dubrovačke, sići i izvana, krozprozore, izvidjeti stanje u hodnicima i kupeima, jer me sve vrijeme na krovu držao neki ludi"špurijus" da je u ovom vlaku i moj otac i da će se meni pripisati zasluga što se vraća kući;bila bi to sretna igra slučaja koji bi hranio moju maštovitost i uvelike koristio mojim lažimakojih će i bez toga biti. Ali nisam silazio s krova sve do željezničke stanice Zvekovica; ondjeje izašlo podosta putnika, premda ne toliko da bi hodnici vagona bili lako prohodni, pa ipaksam se smjestio nešto udobnije nego što je bilo na krovu, ako ništa drugo, barem sam se
  • 88. riješio gara i iskrica iz dimnjaka lokomotive, mirnije sam sjedio na podu platforme putničkogvagona, a teška dionica i usponi do Uskoplja prošli su bez rasterećenja vlaka, iako je našamašina puhala i stenjala, pokatkad se činilo da će stati, moglo se hodati usporedno s vlakom,no iskrcavanja i pješačenja nije bilo.Dok je vlak ulazio na trebinjski kolodvor, ja sam iskočio, ne zato što sam se žurio, nego samto uvijek činio, bilo da vlak ulazi ili kreće s perona; rado sam svima pokazivao svoju vještinu,iako su me željezničari tjerali i lovili, pa sam više puta bio njihov zatočenik, a za kaznu samuvijek morao nešto prisilno raditi, ali nisam pokleknuo, nego sam nastavio "kvačiti se napapučice vagona"; to je bila moja strast i nitko mi je nije mogao silom ugušiti.Nisam odjurio kući, stajao sam na peronu i čekao sve dok se vlak nije ispraznio, jer me tafikcija da je moj otac doputovao sa mnom nije napuštala, čak sam neke znance pitao jesu li gavidjeli, a onda sam ušao u prazne vagone, zrak je bio još topao i smrdljiv od ljudskih tijela, sjakim zadahom na krdzu, najgori duhan; posvuda je bilo ispljuvaka, zgužvanih i masnihpapirića, ogrizina od jabuka i svakovrsnih otpadaka, zaudaralo je iz nužnika i štipkalonosnice, pa sam se žurio da se što prije otresem te svoje opsesije da je moj otac bio u istomvlaku, te da je još u nekom kupeu, jer on je uvijek tvrdo spavao sjedeći, čak bi i kod kuće upopodnevnim satima najradije205odspavao u fotelji. Nije ga bilo, niti se telepatija pobrinula da nas spoji, džaba sam putovao,ali uvijek će biti uzaludnih naših pothvata; kad bi sve išlo kako treba, o čemu bismo pisali?Da nije promašaja, što bismo bili? Sretnici? Iskreno ću vam reći, ja jesam sretnik, ali sretnikčiji je život samo niz nedaća, savršena uzaludnost o kojoj veselo pjevušim.Došao sam do kraja praznog vlaka i zastao kod posljednjeg kupea jer sam ugledao raskriljenikovčeg na drvenoj klupi, bio je pun sit-ničarije i rasklopljen u dva kraka sa strana, dvijelepeze na kojima bjehu poredane mnoge privlačne drangulije; znao sam da je to mali putujućidućan, a da je negdje tu i dućandžija, jer takvo što nitko ne bi zaboravio u vlaku. Taj jekovčeg bio pričvršćen na dva široka kaiša koja bi prodavač stavljao preko ramena i tako nosiona prsima svoj izlog s robom, svoju pokretnu tezgu, lagano je hodao ulicama uzvikujući štosve prodaje i što se kod njega može kupiti. Mi smo te putujuće dućandžije obično zvaliMatanima, valjda zato što su bili najčešće iz Imotske krajine, premda smo tako zvali i one kojisu dolazili iz drugih krajeva. I dok sam zurio u te džidže, Matan je izašao iz nužnikazakapčajući šlic."Morao sam pijevcu pustiti krv", rekao je i nasmijao se.Nisam shvaćao o čemu govori i što mu to znači, ali mi je to što je izustio ostalo u sjećanju; tunjegovu rečenicu i taj tupavi izraz lica nikad nisam zaboravio, a i poslije sam takvo što mnogoputa čuo, sam sam se služio šatrovačkim govorom i zapadao u loša društva, ali ta metafora o"puštanju krvi pijevcu" uvijek mi je bila odbojna, a njezino značenje, ako sam ga dobroshvaćao, jadno i neduhovito. Svatko je od nas čuo mnogo kojekakvih besmislica, a najgore ješto smo neke zapamtili."Ja sam kramar", rekao je, "sitni štacunar, kako se to kaže u mom kraju. Kod mene ima onošto drugdje nema, ovaj moj putujući trafik nudi svakome ponešto. Imam za tebe igricu kojojnećeš odoljeti. Jesi li pri kakvim parama, imaš li što u špagu ili u cipeli?"206"Nešto malo", rekao sam. "Koliko je to?"Pokazao sam ono što mi je preteklo, a nisam odolio pohvaliti se što sam kupio majci iučiteljici, dućandžija je ovlašno pogledao te darove, grb i staklenu kuglu s katedralom, nekakose zlobno ili prezirno osmjehnuo i rekao da je to bezvrijedno. Činilo mi se da je biozadovoljan novcem koji sam mu pokazao, pa je počeo kopkati po kovčegu otvarajući nekemale pretince.
  • 89. "Ovo je za tebe, svi će ti zavidjeti", rekao je. "To para što imaš nije dovoljno ni za šarenibombon, ali kad se sretnemo u gradu, nešto ćeš me častiti", rekao je.U ruci je držao špil karata, istresao ih je iz kutijice na dlan, a potom je madioničarski vještoraskrilio špil i napravio lepezu, koju mi je poturio pod nos, ali ju je odmah sklonio, nijedopuštao da vidim karte, premda sam bio znatiželjan i nestrpljiv, počeo sam se boriti s njim ikao psić poskakivati da bih dograbio to što sam već platio, ovjesio sam mu se o lakat, a on mevrlo spretno uspio otresti s ruke kao kakva paučnjaka, podigao je špil karata visoko iznadglave, pa sam ga i nadalje napastovao pokušavajući oteti ono što je moje, pribojavao sam seda će me prevariti i okrasti me, ali on se samo poigravao sa mnom, mučio me i zadirkivao,uživao je u tom hrvanju i počeo me škakljati, što me potpuno paraliziralo, jedva sam došao dodaha, gicao sam se nogama, smijao se i plakao istodobno, bio sam nemoćan dok sam ležao nadrvenoj klupi u kupeu, a on me sve više pritiskao koljenom u prsa i smijao se nagnut nadamnom; iz njegovih usta kapala je pljuvačka i otezao se jedan proziran končić bale, koji seotkinuo i pao ravno na moje usne, srećom sam nekako uspio rukavom obrisati usta; bilo jegadljivo. On je dašćući iznad mene govorio:"Isplati se ovo što si kupio za sitne pare, moći ćeš i zaraditi, pokriti trošak i još će ti ostati.Kome god ih pokažeš, masno mu naplati."207"Dobro", cvilio sam ispod njegova koljena, "sad me pusti i daj mi karte.""Hoćeš li mi još donijeti koju paru?" upitao je. "Hoću", rekao sam. "Sutra ću ti donijeti, samoreci gdje." "Znaš ti dobro gdje konače Matani", rekao je i napokon me oslobodio.Zgrabio sam karte i pobjegao iz vagona, brzo sam stigao do česme pokraj stanične zgrade,napio sam se vode i oprao usta; činilo mi se da je moja odjeća i koža upila njegove mirise.Zavukao sam se u grm iza česme i pogledao to što sam kupio. U špilu je bilo šesnaest karata;po četiri dame, kralja i žandara u igraćim bojama tref, pik, karo i herc, te po jedan džoker izsve četiri boje. Nisu to bile obične karte, nego bestidne, sablasne i opscene; takvo što prvi samput vidio, uplašio sam se i unezvijereno se ogledavao, misleći da me netko slijedi i krišompromatra, možda me taj užasni kramar navukao i izručio miliciji. Izbezumio sam se i počeodrhtati kad sam ugledao pozornika ispred stanice, pa sam se pritajio i čučnuo iza grma, alisam i nadalje zurio u karte. Slike na džokerima bile su doista vulgarne, dočim su dame ikraljevi bili samo obnaženi, a "pubovi" su imali spolovila u erekciji. Nekako sam uspiorasporediti karte i sakriti ih u obje cipele, a kad sam se uspravio i zavukao ruke u džepove,shvatio sam da nema mojih poklončića za majku i učiteljicu; ili su mi ispali u hrvanju igušanju s dućandžijom, ili ih je taj luđak ukrao. Mislio sam da ću crknuti od jada, da ćupresvisnu-ti za tim stvarčicama, pa sam odvalio jednu letvicu s male ograde koja je štitilatravnjak i otrčao do praznog vlaka; bio sam spreman boriti se s mnogo jačim kramarom samoda bih došao do svojih predmeta. Ušao sam u vagon i oprezno se prišuljao kupeu u kojem smose čupali, ali ondje više ne bješe Matana, a na klupi su ostali svježi tragovi slina i znoja.Sagibao sam se na prljav pod, klečao sam na koljenima i zavirivao pod klupe, ali svoj grb istaklenu kuglu208nisam našao, a ni sljedećih dana toga ludog dućandžiju nisam sreo, niti sam ga više ikad vidio.Nesretno sam prošao s tim poklončićima, nije mi bilo suđeno ugoditi majci i učiteljici; cio tajdan protekao je kao u kakvu snu, a sve ono što mi se događalo još prije nekoliko sati uDubrovniku, sada mi se doimalo kao nečija tuda priča koja se davno zbila. Nisam odmahotišao kući, nego sam potražio svoje drugare, s njima sam sve dijelio, pa smo se vrlo brzookupili i otrčali u tajno skrovište iza starih zidina; ondje smo se dugo naslađivali "erotskimkartama"; to je bilo veliko uzbuđenje, čas smo se smijali, čas strepili da nas tko ne ulovi. Biosam prestrašen kao vlasnik nečega što je zabranjeno; ako me otkriju, to će biti jednakosramotno kao da sam oskvrnuo neku čistu i uzvišenu svetinju.
  • 90. Tek sam navečer stigao kući, ondje sam zatekao oca, doputovao je sat vremena nakon mojegavlaka, ali iz Crne Gore, iz grada N.-a, u kojemu je proveo posljednjih pet dana. Majka i onsjedili su za stolom u krčmi, gostiju nije bilo, slaba žarulja od dvadeset pet svijeća jedva ješkiljila i na licima mojih roditelja urezivala sjene i činila ih grubim. Oboje je bilo brižno izasigurno su prije mojega dolaska razgovarali o nevoljama, pa sam se tiho pridružio njihovimjadima i nisam odmah počeo zanovijetati gdje je sve otac "bio i pio", shvatio sam da imaprečih stvari od moje srdžbe, da se kuha nešto mračnije od onoga što smo već proživjeli, da ćenova država krojiti našu sudbinu ne pitajući nas što želimo i mislimo. Majku i mene najviše jepogađala očeva čvrsta odluka da ćemo, ako dode do ukidanja privatnog vlasništva ioduzimanja radnji sitnim trgovcima, već sutradan napustiti Trebinje i odseliti se u Crnu Goru,u grad N., gdje je otac ugovorio mjesto referenta u Šumskom gazdinstvu i dvosoban stan.Majka je voljela Trebinje i tu kuću, a ja sam bio uz nju, premda sam više volio svoje rodnomjesto L., a čim postanem punoljetan, otići ću što dalje od zavičaja.209Moja se majka opirala i molila oca da potraži neko radno mjesto kako bismo ostali "ovdjegdje smo se navikli, gdje mi je majka i njeno imanje blizu", a sama je obećala da će se i onanegdje zaposliti kao prodavačica, iskusna je i "račun joj dobro ide". Otac je bio neumoljiv, jerneće dopustiti ovom i ovakvom svijetu da likuje nad njegovom neimaštinom, niti da senaslađuje njegovim poniženjima."Ako nam ne oduzmu radnju, ako se smiluju sitnim trgovcima, onda ćemo ostati ovdje itavoriti kao i dosad", rekao je.Tu večer pamtim, neću je nikad zaboraviti, jer smo sve troje osjećali težinu života; bili smopritisnuti brigama kao golemim teretom. I baš negdje pred zatvaranje krčme, pojavila seučiteljica, htjela je provjeriti jesam li se vratio i "dovukao" oca, a kad nas je sve troje ugledalaza stolom, bila je sretna i unijela je u naše tmurno raspoloženje barem malo veselja. Otac i jaspontano smo lagali kako sam ga kao žandar sproveo do Gruža i strpao u vlak; majka nas jehtjela odati kako smo se mimoišli, ali smo je nas dvojica ušutkala pogledima i gestama, jasam je udario nogom ispod stola, jer ona nije znala lagati. Učiteljica je bila ponosna, pohvalilame i otvoreno mi se divila pred roditeljima.21045.Na jednoj prekrasnoj terasi, s pogledom na marinu i jahte, a u daljini i na nekoliko manjihotoka, u ugodnoj hladovini što ga daje odrina od fragole, sređujem i dotjerujem rukopis pisanprije dvadesetak godina, vadim iz fascikla mnoge zabilješke što i kako mijenjati, listamrecenzije, jer je još tada sve bilo spremno za tiskanje ove knjige, ali ja sam posve nagloodustao, kao da sam se libio obznaniti o sebi sve ono što sam tako dugo potiskivao. Listajućipapire, nailazim na misao jednog svog dobronamjernog recenzenta, na žalost pokojnog,kažem to s pijetetom i sućuti jer je umro u najboljim godinama, a ta misao glasi da "svatko odnas ima neki svoj unutrašnji kolodvor". Lijepo i možda točno; to mi se svojedobno sviđalo jersam tada vjerovao da pisanje smiruje. Sada sve drukčije gledam s vrha godina, više se neliječim, više mi terapija nije potrebna. Da, doista, sada se pomalo šalim i na vlastiti račun, negložim se više s vanjskim silama, ne putujem nikamo, jedino se još sa svojeg "unutrašnjegkolodvora", bez panike, ukrcavam na vlak za sljedeće poglavlje; to su još jedine moje postaje.Ne žalim se i mogu reći da sam zadovoljan, pokraj mene je draga osoba, moj najvjerniji,malne rekoh jedini čitatelj; ona se brine i strepi nad svakom mojom rečenicom, kao da je tonešto od svjetskog značenja, savjetuje mi da rukopis čistim i uklanjam blasfemične pasuse isve ono čime sam nekoć želio sablazniti, sve eksplicitne erotske prizore, jer to su postalistereotipi izlizani uporabom i takvima će ostati sve dok se ne pojavi netko s novim kutom inovim stilom.211
  • 91. Sada to i činim na ovoj terasi, usvajam mnoge primjedbe i savjete voljene, čistim rukopis iskraćujem ga, vraćam se pomalo zaboravljenoj "estetici sažimanja". Radeći tako oštro i bezmilosti, sve sam više mislio na one pisce koji su smiono odbacivali i rezali svojim skalpelom"tumor rukopisa", jer talent je vagati i mjeriti na toj nevidljivoj vagi, znati provjeriti napisano,ukrotiti "izljeve duše" i regulirati trans skribomanije, jer svaki pisac od te boljke pati. I kadgod sam maknuo nešto suvišno i odstranio sve što je dvojbeno, isti čas uočio bih kako rukopisni najmanje ne trpi, ne fale mu ti uklonjeni reci ili pasusi, zid nije oslabio, nego je štovišeočvrsnuo i našao unutrašnju potporu, jer je spisateljski građevinski materijal načinjen od tvarikoja je nevidljiva i eterična; jedan je pisac davno rekao kako je građevinu svojega romanasazdao "od slina i fluida".Ovdje sam predahnuo, na ovoj sam postaji klonuo, umoran sam i potišten, od ranog me jutraspopalo sjetno raspoloženje, sanjao sam mrtve prijatelje, a s jednim pjesnikom, nekoć bliskimprijateljem, putovao sam podzemnom željeznicom, to je trajalo dugo, moja bi majka rekla"cijelu bogovetnu noć", još mi zvuk tračnica odzvanja u ušima. Vlakovi su inače mojinajčešći snovi, bilo da mi bježe i da uzaludno trčim kako bih uskočio, bilo da se udobnovozim, na tapeciranom sjedalu, ili na tvrdoj drvenoj klupi, a onda naglo tražim izlaz da bihnapustio vlak koji me vodi nekamo u krivom smjeru. Te snove nikad nisam odgonetao uzpomoć tumača, niti sam listao sanjarice, jer sam znao da je moj ćiro, moj mali dubrovačkivlak, materia prima svih mojih snova o vlakovima. I kad su se ti snovi razgranavali u bezbrojrukavaca, a prizori s putovanja prerastali u nevjerojatnu i katkad zastrašujuću simboliku, jasam se tješio povratkom na grušku postaju, a i snovi su me vrlo često onamo vraćali.Pa i kad bih u snu uskočio u vlak i otisnuo se u daleke i nepoznate krajolike, putovanje biobično završilo na istoj željezničkoj stanici Gruž s koje sam krenuo. Čak i onda kad samputovao vlastitim autom, bez vozne karte i reda vožnje, bez vremenskog ograniče-212nja, i kad bih zanoćio u nekom motelu, često sam sanjao da mi je vlak pobjegao i da samostao zatočen u motelu, bez ikakva prijevoza i bilo kakve mogućnosti da se nastavi putovanje.Ti snovi pokatkad su prelazili u prave noćne more, u sablasno zujanje tračnica, prepletanjekolosijeka, vožnju rubom provalije, tako da sam se budio mokar od znoja i plakao sjedeći napostelji, ophrvan nostalgijom i nesretan, jer je mnogo toga za što sam bio tako čvrsto, takoemotivno, ljudski i duhom vezan, davno pokopano. Žamor mnoštva što ga čujem dopire izpodzemlja.Za dan-dva putujemo, vraćamo se natrag u velegrad, rukopis je bar pročešljan, nisamdangubio. Žao mi je što odlazim s mora, ne vjerujem da ću u gradu biti tako plodan i lucidan,jer u biblijskim tekstovima more ima "religijski karakter", ono je samo za neduhov-ne i prosteljude voda, ali nije tako, čak su neki pjesnici opravdano sumnjali da je more uopće voda, jersu mu pjevali kao božanstvu kojemu je tvorac udahnuo "sile reda i kaosa". Svojedobno sam seljutio na oca što mi je davao čvrsta jamstva da će se obdan vratiti s mora, a nije ih ispunio,sada bih mogao razumjeti njegova objašnjenja kako se posve promijeni onog časa kad stupinogom na peron gruške stanice, te da više ne vrijede njegova obećanja ni zadane riječi, jer onpostaje netko drugi. Tada to nisam dobro razumio, sada sam se uvjerio da su njegove riječiistinite. Sjećam se kad mi je govorio da je "uzbudljivo stajati nad dubinom", te da svakičovjek "makar bio i plitkouman, teži dubini", to su bile njegove riječi koje nisam shvaćao.Možda i sada mnogo toga ne shvaćam, ali znam, bio plitkouman ili mudar, da ću ubrzoizabrati jedan primorski gradić i ondje se nastaniti. Svakome bih tko se odmetne od zavičajapreporučio more, jer ono je jedini kutak i jedini prostor za koji možeš reći da je tvoj, "kao štoje hrana tvoja, kao što je ulje tvoje, kao što je svijeća tvoja". Sad razumijem pisca koji jerekao da ga u gradu hvata tuga "pa se zaželim mora kao duša od purgatorija mise i Očenaša".Moj je otac sve to nekim svojim čulom ćutio - uživao je i uživajući213
  • 92. opirao se užicima. Jednom mi je, u posebnom nadahnuću, dok smo se gložili oko njegovih svečešćih izbivanja, tako uzvišeno, gotovo poetski govorio o razlozima svojih "utapanja u morupića", njegove su riječi zvučale kao glazba, pobožno sam ih slušao. "Bilo more tiho ilivalovito jednako ga hvali", tako se moj otac pozivao na pjesnika Lučića. Je li taj siroti malitrgovac imao nekog vražjeg talenta, barem toliko da ga uništi kao osobu? Pisci su i oni koji neznaju pisati. U njemu se taj dar nije mogao razviti, satrle su ga životne nedaće, ali on je živiokao pisac, "životom bohema", pa ako hoćete i nesretno, kao da je znao da nema ništa takodegutantno kao sretan pisac. A ja sam bome upoznao neke vesele i euforične pisce; svakitrenutak proveden s njima ispao je samo gubljenje vremena; znam da "talent ubija", a gledampred sobom veseljaka i srećkovića; žao mi je što sam s njima bilo kada makar i nakratkozastao. Ali kvragu, što se bakćem takvima, "more ih izilo". Bilo bi bolje da sam uspioodgonetnuti zašto su mediteranski pisci tako mračni i opsjednuti smrću, a oko njih svečarobno, sve u igri svjetla i sjena, sve tako opojno i mirišljavo, a zrake na pučini u stalnomvrenju i prepletanju, ali to nitko nije razjasnio, a ako je bilo kakvih odgovora, onda zvuče kaodosjetke. Ne znam tko je rekao da je blizak s morem i dražima Mediterana jer samo takoshvaća koliko je privremen, samo pred tom ljepotom opipava prolaznost.Već sam podosta pepela dosuo u tu golemu porodičnu urnu, pa bih se u sljedećem poglavljumogao pozabaviti majčinom trudnoćom; tada sam ponajviše bio uz nju, iako je zanovijetalaviše nego ikad. I otac je bio pažljiv prema njoj, često je navečer ostajao kod kuće. Nas dvojicasjedila smo za trpezarijskim stolom, a majka je leškarila na sećiji, uvijek s rukom na trbuhu.Teško se kretala, teško je ustajala, pa smo otac i ja priskakali u pomoć. Usne su joj bilenatekle, nabu-brele; govorila je kako je "nagazila na mađiju" i da je to razlog što otječe. Sva jebila usporena, a jedino živahna kad bi se svađala sa svojom svekrvom Vukavom, koju je otacdoveo da joj pomaže.214Starica je u svađama bila bolja od majke, imala je kreštav glas, znala je zagrnuti svoju kotulu ipokazati svenulu stražnjicu, pljesnuti se po njoj, a smijala se kao vještica; to je onaj praskavismijeh, bezubi smijeh pun kapljica pljuvačke koje su prskale iz usta. Vukava je znala doći knama i ostati po desetak dana, svađala bi se s majkom, sve dok je moj otac ne bi vratio natragu L. Sada kada je bila pozvana, osjećala se važnom, kao da se bez nije moglo, kao da onaupravlja domaćinstvom, pa mora biti sve po njezinu. Bio sam kod majke kad je kao luđakinjaupala u sobu i okomila se na trudnicu:"Po cio dan ležiš kao steona krava, a ja sam ih devetero iznijela i to sve na nogama. Rađalasam stojećki, pa je svako ispalo dobro, a ti se na toj sećiji prenemažeš i tjeraš svog čovjeka,mušku glavu, da te dvori, da puzi oko tebe kao šonjo!"Branio sam majku i njezin "trbuh do zuba", pa sam prema Vu-kavi ispao grub, što me ninajmanje nije tištalo, jer je nikad i nisam volio, a u odnosu na drugu moju baku, Jelicu, bilami je kao kakva daleka i mrska svojta. Rekao sam joj da ću je kao kučku svezati i odvesti naželjezničku postaju ako sama ne ode. Ona je "pokupila svoje prnje" i pokunjeno otišla; jest daje bila očeva majka, ali ja je nisam žalio, iako sam bio bolećiv prema mnogim njezinimjadima. Toga dana ostao sam s majkom dokasno navečer, o svemu smo razgovarali, a ja sam ujednom trenutku rekao da je ona zaslužila mnogo boljega muža."Da njega nisam uzela, ne bih imala tebe", začepila mi je usta.Nisam to shvaćao jer sam mislio da bi me rodila s nekim drugim, ali ona je to opovrgnulauvjeravajući me da s drugim više ne bih bio ja, nego netko drugi. Ta zamršena filozofija nijemi se zadugo razbistrila, pa sam i kao odrastao zapitkivao majku o njezinu izboru, a jednomsam je upitao je li voljela mojega oca, je li bila zaljubljena u njega. Nije mi htjela izravnoodgovoriti, nego je okolišala ističući da je od ljubavi preča odanost mužu, a od zaljubljenostibolje je poštovanje.215
  • 93. 46.Majka se iz dana u dan mijenjala; ne samo što je okrupnjala i što su joj dojke nabrekle;postala je "teška žena na vagi i u životu", to su bile očeve riječi. Stalno smo je dvorili i stalnoje nešto prigovarala i tražila, dijelila lekcije o svemu, o običnim kućanskim poslovima, odtoga kako se kuha kava, kako se rasprostire rublje na žici, pa sve do onih poslova o kojima seod nje doista moglo učiti, a to su razne uštede i kuharske vještine. Bilo je trenutaka kada jesamo gledala kako otac i ja griješimo, a nije htjela pomoći čak i kad bismo je ljubaznozamolili, pa su često oko sitnica izbijale svađe; srećom, brzo bi nas prošle ljutnje, nekako smotada, dok je bila u "blaženom stanju", umjeli zauzdati svoje ćudi i prijeke naravi i jednodrugom u hipu oprostiti.Nerviralo nas je kad je majka satima sjedila na sećiji i bavila se svojom kosom, raščešljavalaje i spletala u jednu ili dvije pletenice, dok je opale i potrgane vlasi namotavala u malu gužvukose, praveći neki svoj kalem. U trgovinu je malokad silazila, plašila se stubišta, a kamo godbi išla, tromo se kretala i često zastajkivala, pa je tako usporavala i naš hod, činila je to da bije svatko mogao zamijetiti i ponešto zapitati - u kojem je mjesecu, kako podnosi, kad ćenasljednik itd. Dogegala bi se do nekog drveta ili zida, predahnula bi, a ja sam je morao držatiza ruku jer joj se sve češće vrtjelo u glavi, tako je govorila, premda se meni činilo da je sve tosamo poza.Imala je i neke čudne prohtjeve koji su nas pokatkad zabrinjavali, kao primjerice onaj kad jeposve nenadano tražila da joj kupimo216šešir, jer ako izađe gologlava na sunce, izbijaju pjege na njezinu licu. Mi smo je odgovarali odtakva nauma, ali ona je svaku našu ideju odbacila i ismijala. Kad je otac predlagao da sepokriva maramom ako izlazi po suncu, ona je gotovo histerično i zajedljivo uzvratila da bi onhtio napraviti seljanku od nje, te da je trudnoća jedini način da se osjeti poštovanom, daproživi kao ljudsko biće, jer čim rodi, čekaju je sve one iste nevolje koje je cijelog životaprate. Ja sam tada bio na očevoj strani, pa sam je podsjetio kako se rugala gospama koje se"kokote" sa svojim šeširima; njezin sam termin namjerno uzeo i naglasio ga, da bih ispao štouvjerljiviji. Napokon sam je molio da to ne čini, pogotovu što nikad nije stavila šešir na glavu,čak sam zaplakao rekavši da će mi se cijela škola smijati."Dobro, idem po šešir", rekao je otac. "Kakav želiš? Slamnati, bijeli, crni?""Crni", rekla je majka."Hoćeš onaj korotni, s velikim obodom? Pa nije trudnoća korota, ženo", rekao je otac."Hoću crni, s velikim obodom", rekla je.Tako je bilo sa šeširom, ali ona nije ostala na tome, pa smo joj u lice govorili da je pravozakeralo, čangrizava sitničava duša na kakvu nismo bili navikli. Recimo, ne bi popila bijelukavu, divku, vareniku, ili bilo koji napitak, ako nije u određenoj šalici; neka se zna da je tosamo njezina šalica i da nitko drugi iz nje ne smije piti. To je bilo djetinjasto, ali smo nanjezin režim pristali. Svakog dana morali smo je masirati rakijom, bilo otac ili ja, dobro jojistrljati leda, križa i butine. Izvolijevala je oko hrane, išla je pokatkad predaleko; tražila jesamo jaja s dva žumanca, jer je njezina mati, baka Jelica, imala jednu kokoš koja je redovitonosila takva jaja. To smo joj udovoljili, pa su žene iz L.-a, koje su dolazile lokalnim vlakom iprodavale na tržnici, ne samo kad je pazar nego i preko tjedna, donosile ta jaja s dva žumanca,premda su neke starije seljanke bajale i gatale da ne bi smjela uzimati u usta ništa što jedvojno, duplo, dok je u217drugom stanju, jer bi se mogla "oblizniti", a to je značilo roditi blizance, što je uvijek biorizik, najprije na porođaju, a uza sve, nije bilo isto imati "dvoja usta na sahanu" ili samojedna. Doduše, ona je i prije trudnoće uvijek na tržnici birala plodove blizance, voćke sraslejedna uz drugu, odmah bi to pojela, još kod tezge. I svaki put rekla bi da je davno čula od
  • 94. svojega oca, a bio je mudar, kako je sve ono što je sraslo jedno uz drugo Božja blagodat iporuka prirode. Neka su njezina zanovijetanja graničila s ludošću; jednom je tražila da jeodvedemo u Gruž, bila je čula kako je u luku pristao neki veliki prekooceanski brod, pa ga ježeljela vidjeti i obići njegove odaje. Jedva smo je od toga nauma odgovorili.Otac je imao mnogo posla u trgovini, dobro je radila i krčma, ostajao je dokasno navečer i,začudo, malo je pio, majka bi zlobno rekla "manje je pio", a i ja sam mu pomagao nakonškole, kao i uvijek kad nije bilo nastave; umjesto da idem s drugarima na igralište, trčao samiz učionice izravno u radnju. Iz Dubrovnika nam je redovito stizala roba, prvi put imali smovelike zalihe, nikad trgovina nije bila tako opskrbljena, tako bogata; braća Paranos zavidjelasu nam, često su stajali nasuprot našoj radnji i promatrali veliki promet, jer su ljudi kod naskupovali po mnogo povoljnijim cijenama. Očev prijatelj Ljubo Maraš sve nam je to slao "sodgodom plaćanja", bio je velikodušan, otac je zborio kako taj čovjek s visine gleda natrgovačke poslove, svoje i drugih, jer više ne vidi nikakva smisla u obrtanju i gomilanju novcabudući da je nakon petnaest godina braka došao kraj svim njegovim nadama da će mu ženazačeti, a uza sve, znao je da novi društveni poredak neće trpjeti kapitaliste i kulake, pa se sveviše osjećao gubitnikom. Tih dana ponašao se tako kao da je želio prije svih inventura ilikvidacije privatnog vlasništva isprazniti svoja skladišta i svoje magazine; ta zar nije boljepomoći prijatelju nego dati državi koja će ti, htio ili ne, oteti i uzeti kako bi se novi dembelitovili na račun onih koji su svoj imetak pošteno stjecali. Namjerno kažem pošteno iako znamda trgovački poslovi nisu218uvijek čisti, ali još jednom ističem to pošteno jer komunisti trube da je sve stečeno nepošteno,"na grbači naroda i radničke klase".Iako smo živjeli u gradu, mi smo duhom, mislima i ljubavlju bili u L.-u, pogotovu otac i ja, akad god bismo zapodjenuli nešto nostalgično, pridružila bi nam se i majka, pa smo pokatkadnas dvoje "bolećivih" znali plakati za svim onim što je ondje proteklo, spominjali smo iprekrasne krajolike, ne samo one uz rijeku nego i one što su ih ljudi sa strane smatralineprohodnima i divljima, a bilo je noći kad bismo zaspali potišteni i izmučeni sjećanjima, kaoda je to naše mjesto bilo miljama udaljeno i nedostupno nam, kao da se do njega nije moglostići za manje od frtalj ure lokalnim vlakom, a ja sam i biciklom stizao vrlo brzo; nekoć sam ipo dva puta dnevno odlazio donde i vraćao se u grad. Navečer smo pretresali sve ono što sedogađalo u L.-u, sve smo znali, tko je i kamo otputovao, tko se zaručio i tko se s kimposvađao, čiji je vinograd najbolje "ponio", tko je novi šef željezničke stanice.Otac je sanjario da se u L.-u podigne jedan mjesni toranj sa satom koji bi odzvanjao svakuuru, a ako vremena budu mirna i naklonjena neimarima, onda bi se mogla graditi lijepavarošica oko sadašnjeg malog trga. To je naše rodno mjesto doista prekrasno; otac je uvijekhvalio njegove ljepote, divio se topolama pokraj rijeke i bujnim krošnjama raznog drveća, a osedam hrastova pokraj malog trga i mjesne čatrnje pričao je bajke; uz njih i neke okrutne pričekoje sežu do vremena kad je sultanov sklav bio Ali-beg Vlahović. Otac je te predaje slušao odsvojega djeda, a on mu je samo vjerno prenio ono što je čuo od svojega oca. Na tih sedamhrastova neki je zloglasni serasker turske vojske prikucao čavlima sedmero djece pokupljeneiz kuća naših predaka. Kao odgovor na to, u nekoliko sljedećih godina došlo je na svijetčetrdesetero djece, a po nalogu glavara bratstva rađale su udane i neudane, udovice iusidjelice; bila je to zapovijed, čak je i svećenik dao svoj blagoslov, sve je unaprijed bilooprošteno i nije smatrano grijehom nego vrlinom.219Jedan europski putopisac obilazeći Hercegovinu i slušajući mnoge takve priče, zaključio je daje u tim krajevima "moral prilagodljiv za sve krajnosti, što će reći na tankim je nogama". Pa,dobro; lako je takvo što reći na proputovanju, vidio bih vas, gospodo, da ste ovdje živjeli;moral u ropstvu ima svoju zakonitost, pa i takav slijed da može prijeći u nemoral. Aha, čujem
  • 95. vaše zvižduke, stišajte malo i nemojte mi citirati Voltairea da je "moral isto što i geometrija",skup pravila. Sto je za mene moral? Odgovorit ću: iskrenost, ali ne po skupu pravila,"geometrijska iskrenost", nego ona koju "srce pjeva", kako je to nekoć davno i lijepo zapisaopjesnik Ibrahim-beg Bašagić iz Nevesinja. Jesam li na dobrom putu, na pravoj strani, to jepitanje koje ću uskladiti s okolnostima u kojima nastaju moje odluke. Zašto nikome ne mogubiti uzor? Imam jednostavan odgovor: bolujem od neizlječive melankolije.22047.Jednog popodneva zatekao sam majku u posve novoj opravi; imala je na sebi široku naboranusuknju, bluzu od cica, tako se zvala laka pamučna tkanina, preko bluze muški prsluk, dilo, sdžepićima; iz jednoga je virio debeli srebrni lanac, a unutra je bio džepni sat koji jesvojedobno pripadao mojemu djedu. Na nogama je imala tzv. plitke cipele i vrlo lijepekožnate vezice s kićankama; cipele su bile lakirane i nove jer ih majka uopće i nije nosila. Naglavi je, dakako, imala onaj crni šešir s velikim obodom. Prestravio sam se kad sam je vidiotako odjevenu, pa sam otrčao i pozvao oca da je i on vidi. Otac ju je sumnjičavo promatrao svrata, a ja sam virio iza njega i mislio da je poludjela. Otac ju je upitao:"Kome to ideš na sahranu?""Kupila sam dvije ulaznice za kino."Majka mi je dala karte, "neka budu kod tebe", otac je samo slegnuo ramenima i vratio se utrgovinu. Koliko god sam se radovao kinu, ta me fascinacija filmom nikad nije napustila,toliko sam se stidio zbog majčine odjeće, pa i trudnoće, makar se ona ponosila svojimtrbuhom. Neki fakini iz mahale dobacivali su "majka ti je bremenita", što sam doživljavao kaouvredu, ali nisam bio srčan i nisam se smio suprotstaviti, a tada sam mislio da su bremenitesamo ženke životinja, te da je ta riječ nešto blaža od one skotan ili ždreban; tek sam poslijebolje razumio višeznačnost i širinu te riječi. Ali svejedno, mahaljani nisu bili dobronamjerniprema meni i mojim roditeljima; njihova su dobacivanja bila zlobna, često su nas nazivali221došljacima i brdanima, premda je moj otac, kao kakav učenjak, držao lekcije starosjediocimada se naše mjesto nekad zvalo Leusinium, te da je grčkoga porijekla i korijena, pa je takostarije od njihova grada. Mi smo se pomirili živjeti s takvima u neprijateljstvu, što ne znači dasmo zbog nekolicine zlobnika mrzili cijelu mahalu."I neprijateljstvo se mora učiniti podnošljivim", govorio je moj djed Tomo.Film je bio naša strast, gledali smo sve vrste filmova; nedjeljom smo išli na matineju, apredvečer smo prvu projekciju toga istog filma ponovno gledali. Mi tada nismo imali kriterije"ovo valja ili ne valja", svaki je film valjao i svaki je bio dobar, jedino je naše mjerilo bilo"ovo mi se sviđa ili ne sviđa", a naša filmska estetika bila je da je sve podjednako dobro,samo je nešto od nečega drukčije. Razumijevanje filma dokazivali smo time tko boljeprepričava, a ako pripovjedač izostavi neku scenu ili detalj, gubio bi pravo na dalje pričanje, adrugi bi nastavljao. Ja sam bio medu boljima; jedina je moja mana bila što sam izmišljaoscene kojih nije bilo u filmu, tako je dolazilo do pomutnje, mnogi od slušača grajali su kakose te i te scene ne sjećaju. Čak i kad sam razotkriven da domećem filmovima ono čega unjima nije bilo i ono što nitko drugi nije vidio, ja sam unatoč tomu sa svojom praksomnastavljao i tako ispadao iz kruga pripovjedača uz negodovanja da uvijek vidim neki svojfilm. "Ili si lažac ili lud", tako su mi govorili oni ponajbolji kojima se rijetko događalo danešto zaborave.Majka je voljela filmove, i to mi je mnogo značilo, ne samo zato što sam od nje dobivaodžeparac, uvijek je za mene imala neke sitne tajne novce, nego je uživala u mojimprepričavanjima filmova, pomno je slušala i burno reagirala; rijetko je kad uspjela proniknutiu moje izmišljotine i laži. Išla je sa mnom u kino, ali srećom ne tako često, to kažem zbog nas
  • 96. dječaraca, jer ona je na jutarnjim ili popodnevnim projekcijama sjedila s nama, u prvimredovima, a to nas je sputavalo, nismo se pred njom mogli opustiti i razulariti, niti se222cerekati svojim prostotama. Nakon filma volio sam s majkom pričati o onome što smo gledali,o svakom detalju; suosjećali smo s patnjama junaka, s ljubavnim jadima ljepotica, divili sehrabrosti ratnika, žestili se na nepravde i mrzili negativce; sve u svemu, ta filmska lica, tidaleki nepoznati svjetovi ulazili su u našu intimu i postajali dio svakidašnjice.I dok smo čekali u foajeu početak večernje predstave, ja sam majku sve više vukao u ćošak dabih izbjegao znatiželjne poglede, glavu sam držao oborenu ili bih se zagledao u fotografijeglumaca i prizore iz filmova na zidovima tek renoviranog foajea."Mogla si obući bilo što", rekao sam. "Kino nije nikakva svečanost, žene dolaze u papučama.Sramotiš me", rekao sam."Neću da govore kako sam se zapustila otkako sam noseća", rekla je. "I ja sam neka gospoda,imam pravo na svoj šešir."U renoviranoj kinodvorani dobili smo najbolja mjesta, u desetom redu partera; to je onaj red srazmakom, na malko uzdignutom podiju, mogli smo ispružiti noge, a ta mjesta najčešće sudobivali rođaci i prijatelji glasovite blagajnice Mare, koja je svaki film gledala točno onolikoputa koliko je igrao u kinu. Sada su sjedala bila numerirana, a prije svake projekcijerazvodnica bi iz male ručne pumpe osvježila dvoranu nekim mirisom. Igrao je film Kako jebila zelena moja dolina u režiji Johna Forda, s Walterom Pidgeonom i Maureen OHara uglavnim ulogama. Majka se nekako smjestila, uz mnogo prenemaganja, najprije je poduljestajala pokraj sjedala kako bi je svi vidjeli, a onda se uvalila na svoje mjesto, teško i stenjući,istaknula je trbuh i na nj stavila ruku. Njezin način gledanja filmova pokatkad me nasmijavao,ali su me češće ljutili njezini komentari, geste, uzdasi, te svi oni neartikulirani zvukovi, pa bihje gurkao ili munuo laktom u rebra, a jednom sam je dobro uštinuo. Sjećam se kad je nakonpucnjave i dima u nekom vesternu uzviknula kako osjeća miris baruta.Na povratku iz kina zatekli smo oca za kuhinjskim stolom; bio223je zaposlen, nije dizao glavu, nije nas pogledao, jer se bješe zapleo u račune oko dnevnogutrška, brojio je novac više puta zaredom, nešto mu se nije slagalo, "zjapilo je između prihodai rashoda", kako je govorio. Navečer smo ostajali dulje od susjeda koji su rano lijegali, kaokokoši, već s prvim mrakom, dočim bismo mi noću živnuti, bili smo smireni i oslobođenidnevnih briga i poslova, a uza sve, život u gradu shvaćali smo gotovo kao obavezu da se noćuostane dulje i da se naša žarulja vidi s ulice, te da nam prolaznici zavide kako ne štedimostruju i kako ta obitelj ima o čemu razgovarati. Bilo je večeri kad se i svirka čula iz naše kuće,to je bilo odmah nakon oslobođenja; ljudi su se veselili i opuštali uz glazbu jer više neće bitikrvoprolića i ratova, pa smo i mi bili radosni, stjecali smo nove prijatelje i pozivali ih nagozbe.22448.Ne znam zašto usporavam ritam ove pripovijesti i vraćam se na ono što sam najavio kao neštouzgredno; to sam obećao u onom poglavlju u kojemu sam letimice dotaknuo životopis svojejadne bake Vu-kave i tada napisao da ju je snašla još jedna nevolja, i to onda kad se bješe tekmalo oporavila od nedaća, rana i gubitaka - neću ih više ponavljati jer će ispasti kako gazimsamo na jadu života. Sada sam se sjetio da bih to obećanje mogao ispuniti, ma koliko zastao sonim što je još preda mnom, jer i ono usputno mora naći svoje mjesto. Ne mislim da svakuličnost ili sudbinu treba pod svaku cijenu dovršiti, to nikako ne mislim; štoviše, draže su minedorečene stvari, draže mi je pustiti neku figuru da lebdi nego je učiniti statičnom. Nije tomoje otkriće, samo sam usvojio estetiku pisca kojega je Miller nazivao "sjevernjačkimgenijem".
  • 97. Vukava je živjela sa svojom kćeri Veselom, usidjelicom, koja se zbog ružnoće nije moglaudati, čak i kad bi u miraz donijela cijelo mjesto L., "a rugoba veća od nje nije se moglapojaviti da je zaprosi, jer se takva još nije rodila, niti će", govorio je moj otac. Njih dvije,majka i kći, živjele su u kući odmah iza džamije; tako se zvala zaravan na kojoj je nekoćdavno bila džamija, ali se i dalje govorilo "kod džamije" ili "blizu džamije", iako tu nije bilobaš nikakvih tragova muslimanske bogomolje, što je vrlo često izazivalo zabune, pa i čuđenjekod putnika, jer ako bi se raspitivali o cesti ili krčmi u kojoj se moglo objedovati, svatko bi izL.-a, objašnjavajući namjernicima, spominjao džamiju koju nitko osim mještana nije mogao225vidjeti. Istina, nisu je ni oni mogli vidjeti, jer je nije bilo, premda su svi znali da je ondjepostojala do 1912. godine, ali je nestala preko noći tako da od nje nije ostao ni najmanji trag,samo zaravan prekrivena bijelim šoderom. I ja sam putnicima govorio "čim prođete džamiju",a oni su se osvrtali i čudili o čemu govorim, ali u mojoj viziji džamija je svaki put izronila, ito ona koju sam vidio na jednoj staroj razglednici iz 1907. godine.Dakle, u toj kući "iza džamije", u kojoj su nekoć stanovali austrijski oficiri, a koju je moj otackupio odmah nakon Prvog svjetskog rata, obnovio i uredio, njih su se dvije sirotice skrasile;imale su jednu kravu i šest koza, a čobanica je bila Vesela, dočim je njezina majka obavljalakućanske poslove, kuhala to malo koliko su jele, prala rublje i pospremala kuću. Vesela jerano izgonila kravu, ostavljala je na paši sve do navečer, a potom se vraćala i odvodila kozetamo gdje su imale što brstiti, sjedila je pokraj njih, plela ili prela vunu; usta je rijetko kadotvarala, ali je gudila kroz nos, najčešće tužbalice. Uvijek je bila u crnini i glave zabradene uveliki prozirni veo. Od nje je svatko bježao ili okretao glavu; nikomu nije bilo drago sresti je.Ona je to znala, pa bi se sklanjala s puta ako tko naiđe. Malo je tko čuo njezin glas; samo samja uspio izvući iz nje te dvije-tri rečenice. Pa ipak je to "nepostojeće biće", tu "utvaru života",netko obljubio, tako da se okopilila, bilo je to negdje u prvoj polovini dvadesetih godina.Njezina je majka znala da Vesela nosi dijete, ali nije znala čije je i tko mu je otac, zasigurnonije bilo "bezgrešno začeće", pa je postalo preče i važnije otkriti tko je uopće mogao doći u tunapast i obljubiti nakazu nego se baviti porodičnom sramotom. Ona nije žigosana kaogrešnica, zapravo je bila prvo žensko stvorenje u ovom i ovakvu društvu čiji je grijeh bioneznatan u odnosu na ono što je učinio muškarac, zavodnik, iliti životinja, kako se to bijesnogovorilo. Ali usta moje tete Vesele bila su zapečaćena.226Dijete je u trećemu mjesecu umrlo, spominjalo se i čedomorstvo, ali dokaza nije bilo; nasvako sudsko pitanje je li ubila svoje dijete, Vesela je samo odmahivala glavom. Mali leš naobdukciji nije otkrio ništa sumnjivo, a nagađanja o očinstvu potrajala su, još da je kopileostalo živo, priče bi se prenijele i na njegove potomke. Bilo je u to vrijeme i takvih "usijanihglava", nerazumnog svijeta, pa i ozbiljnih ljudi koji su dolazili k mojemu ocu i predlagali damuči svoju sestru, "jer nema toga tko pod mukama neće propištati", ali moj je otac imaouvijek isti i spreman odgovor:"Bolje da ne saznamo ko je otac, jer bismo se mogli iznenadit. Da je to neka luda ili bena, većbi se znalo. Neko je to zataškao i nesretnicu ušutkao. Ja mnijem da bi to mogao biti uglednik,kakav oficir ili inžinjer, jer ako naši ljudi opće s kozama i ovcama, ako se penju na kobile ikrave, ako siluju babe, onda je ta jadnica, moja sestra, bila djevica, čistunka i svetica u odnosuna krave i babe. Za prste polizat. Naš svijet nije samo primitivan i nakazan, sa životinjskimnagonima, nego je i bolestan. Kad im ta njihova mahnita žila počne kljucati u glavu, oni će jeubaciti u bilo kakvu šupljinu, a ako je još topla, to bolje. Čuo sam da je neki naš zemljak jebohrpu balega, a nije bio lud."Te opore očeve riječi lako su stigle i do mojega vremena, nitko ih nije mogao osporiti, ni očevnihilizam zanijekati, pregršt argumenata za naše opačine svatko je imao na dohvat ruke. Jasam već napisao da mi je ta tetka bila draga, volio sam je gledati, s njom sam izvodio
  • 98. svakovrsne ludosti, zapitkivao sam je o mnogim stvarima, a ona nije odgovarala, samo bi sepokatkad nasmijala i brzo se vraćala strogom i ozbiljnom izrazu lica, kao da bi se prisjetila daje njoj zabranjeno smijati se, premda joj to nitko nije zabranio. Ta moja tetka Vesela zapravoje bila dobro čeljade. Zar čovjek uopće mora nešto govoriti da bi dokazao svoju dobrotu? Imoj je otac znao reći da je "nečemurna Vesela" ispala mudrija od svih nas, barem se227svojih riječi ne mora stidjeti, dočim je svatko od nas brbljavaca toliko budalaština izustio, paako je toga svjestan, onda mu nije lako, jer ga nešto peče. Pa ipak sam jedini ja Veseluobrlatio, jedini sam izvukao iz nje barem i toliko, otac mi nije vjerovao, ali je moja teta, mojapravednica, potvrdila ocu kimanjem glave da je točno to što sam ispričao, ali dalje od toganitko ništa neće saznati. Ni u njezinu samrtnom času."Bio je to fini kulturni gospodin", rekla je moja tetka Vesela. "Tajno smo se viđali šestmjeseci, u šumi ili u pećini. Voljela sam ga i to je sve što će se od mene ikad čuti", rekla je.Jadna moja tetka! Ne znam je li se pokajala što je i toliko priznala, jer se brzo pročulo, a i jasam svakomu brbljao, da je ljubavnik bio otmjen i obrazovan gospodin, tako da sam pričeponovno podgrijao, iako su bile već dobrano zastarjele. Možda je taj zavodnik odavno mrtav,a tetu Veselu sada su morile druge brige. Ja sam je jednom zatekao iza kuće, snuždenu iuplakanu, imao sam dvanaest godina. Nisam stajao i promatrao je kako plače, nego sam jojpomogao i zagrlio je. Izustio sam nekoliko umilnih i utješnih riječi; to ne bi nitko učinio iznaše familije. Što je teta ronila suze, što ju je to potreslo? Polako i uporno izvukao samrazloge njezinu jadu i ogorčenju što ih je doživjela u svojoj zreloj dobi. Naime, komunisti sudonijeli zakon da se u našem kraju iskorijene koze jer brste pupoljke i uništavaju šume;uskoro ćemo imati sve same" goleti ako ih što prije ne potamanimo. Vesela je othranjena nakozjem mlijeku i siru; koze su bile jedina radost njezina života, bile su ne samo hraniteljicenego i družbenice s kojima je potiho pričala, pa i svađala se kad su bile neposlušne. A tekkako je voljela male kozliće; držala ih je u naručju i ljubila kao svoju djecu. Imala je dvagubera od kozje dlake i jednu prostirku ispred kreveta od jareće kože. A onda dodu komunistii sve to ponište jednim potezom pera i jednim suludim zakonskim paragrafom. Tko ne biplakao!22849.Sa svojim "erotskim kartama" zapao sam u nevolje, nisam ni novčić izmamio naivnoj iradoznaloj dječici, a na sebe sam navukao mangupe iz starijih razreda, često su me pretresali;bilo je pokušaja da mi otmu karte, pa sam se i ja naoružao, nabavio sam nožić, mali perorez skoricama u obliku ribice, te nazubljeni željezni bokser što mi ga je izradio rođak kovač doksam mu ja pomagao i mijehom raspaljivao žar u njegovoj kovačnici, u kojoj su se klepalesjekire i kosijeri i savijale užarene konjske potkovice. Ali unatoč mojem oružju oteli su midvije karte, dečka karo i jednog džokera; tako je uvijek bivalo sa stvarima koje sam budnočuvao i do kojih mi je bilo stalo. Uostalom, u mojoj školi stasali su neki svjetski slavni dže-pari.Nikad nisam saznao tko je bio tužibaba i prokazivač, ali sam dolijao i osramotio se, ne samopred učiteljicom nego i pred onima koji su o meni i mojim pismenim zadaćama i literarnimsastavcima imali dobro mišljenje, čak se u republičkoj prosvjetnoj zajednici razmatralo da seveć tada, u toj dobi, "jednom takvom talentu" dodijeli stipendija. Te zle kobi pratit će mecijelog života, a kad god bi se stekli uvjeti za neki uspjeh i životnu poboljšicu, nešto biiskrsnulo da to pokvari i osujeti; ponajčešće mojom krivnjom.Dobro sam znao što je sve nama đacima zabranjeno i što je prekršaj u školi, ali nisam znao dasu te bezazlene sličice tako "opasna moralna diverzija", kako je vikao viši prosvjetni inspektornazvavši me svodnikom i vlasnikom "priručnog bordela"; sve to nisam dobro229
  • 99. razumio, niti sam mnoge njegove termine shvaćao, a ponajmanje to da sam "javni moral školedo dna srozao". Sjećam se toga inspektora, bio je dežmekast čovjek od svojih pedesetakgodina; stalno su se isticale neke njegove zasluge, ali sam zaboravio koje i kakve. Škole jeobilazio rijetko, samo kad je neki izniman događaj ili eksces; kod nas je bio jednom kad jehapšen nastavnik fizike i kemije zbog svojih religioznih uvjerenja, a drugi put kad sam se jasuočio s njim, kao da je moj izgred bio tako velik i dramatičan da ga je samo taj odbojni istrogi čovjek mogao riješiti.Toga dana učiteljica me dočekala pred vratima škole, stavila je ruku na moj vrat, bila jeledena njezina ruka, a sjećam se da je, dok me vodila dugačkim hodnikom, barem dva-tri putamalo jače i čvršće stegnula moj tanak vrat. Nisam znao što je naumila i kamo će me odvesti,niti sam je o tome pitao, samo sam brzo koračao uz nju noseći u rukama svoju tešku i velikuškolsku torbu. Ta je torba bila zapravo odrpana kožnata taška koju je moj djed Tomo davnokupio na nekom buvljaku kao već rabljenu robu, a nekoć je to bila skupa poslovna torba,imala je nekoliko džepića i malih pretinaca, a na jednom od njih još je funkcionirao kratkimetalni patent ili smičak, kako je govorila moja prabaka Petruša. U torbi nisu bile samoknjige nego i nekoliko lijepih oblutaka, praćka i fino oblikovani kamenčići iz rijeke, malagumena lopta, te i moj obrambeni pribor, perorez i bokser, a u pretincu s patentom bile susakrivene moje "erotske karte", umotane u komadić čohe.Učiteljica me uvela u sobu ravnatelja škole i odgurnula me prema stolu za kojim je sjedio višiprosvjetni inspektor, podnimljen na laktove i s nosom zaronjenim između sklopljenih dlanova.Ispod vjeda i jakih čeonih kosti gledala su me dva prodorna zelena oka, stroga i nepomična;činilo se kao da ne gledaju u mene, ili gledaju, a ne vide, nego zure kroz mene, nekamo udaljinu."Izvadi sve iz torbe", rekla je učiteljica.230Odmah sam to izveo revno i poslušno, a inspektor je grabio svaku moju stvarčicu, zagledao jesa svih strana; nekoliko je puta šklepnuo nožićem, rastvorio ga i ponovno sklopio, dok jebokser pokušavao navući na vrhove svojih zdepastih kratkih prstiju. Kamenčiće je gledao kaoda su biseri, razmotao je papir u kojemu je bila užina, pomirisao je hranu, a malu gumenuloptu bacio je na pod, odskočila je i on ju je uhvatio. Praćku je zategnuo prema meni i dugome nišanio."Jesi li siguran da je to sve što imaš u torbi?" upitao je."Gdje je ono o čemu bruji cijela škola", uzviknula je učiteljica da bi me pretekla znajući skakvom se lakoćom upuštam i zaplećem u laži. Ona me dobro poznavala i zasigurno mepokušala spasiti, ali ja sam najednom postao drzak, odbio sam njezinu pomoć i osornouzvratio:"Briga me o čemu bruji cijela škola!"Tada je inspektor skočio od stola i odvalio mi tešku zaušnicu, od koje mi je uho dugo zvonilo.Učiteljica je našla karte u džepiću torbe i predala ih inspektoru; on je špil karata držao izmeđudva prsta kao nešto kužno, mršteći se i okrećući glavu."Stavi ruke na stol", rekla je učiteljica strogim glasom.Tih dana često sam zapadao u nevolje, a svatko bi se našao pozvan da me ispituje i tegli zauši, pa su mnoga moja sjećanja na školske dane samo jedan veliki niz poniženja. Da nije biloljubavi prema učiteljici, ne vjerujem da bih sve te torture podnio. Jedino je ona mogla što jehtjela, pa i kad me mučila, sve sam otrpio gotovo s užitkom. Sada sam držao ruke na stolu jermi je to učiteljica zapovjedila. Zar sam takav kradljivac da moram držati ruke na stolu? Pa janikome nisam nanio boli, niti sam bilo koga prisiljavao da gleda te sličice. U uhu mi je jošzujalo, činilo mi se da sam ogluhnuo. Inspektor je hodao između stola i prozora, govorio jeljutito i odsječno, ali tako kao da se ne obraća meni, nego nekomu u eter.231
  • 100. "Ti si budući makro. Završit ćeš u kuneti ili kao perač baba u nekom bordelu", siktao je krozastegnute zube, ali ja ga više nisam slušao, stavio sam dlanove na oba uha i zaradio još jednupljusku. Učiteljica je unijela malo vedrine, htjela je na fin način smiriti toga grubog čovjeka."Možda će biti mađioničar u cirkusu, čarobnjak s kartama", reklaje."Ha, cirkusant", uzviknuo je. "Već je lakrdijaš. I neće mu trebati umjetni gomoljasti nos,priroda mu ga je napravila", rekao je smijući se i odvalio mi čvoku po nosu.U našoj školi postojala je tzv. samica; zvali su je kućni pritvor, a ravnatelj se izražavaootmjenije i opisno, katkad preopširno, pa je za njega ta dušogupka bila komora za odgoj,dočim smo je mi nazivali štenarom ili ćorkom. Bila je to uska duguljasta prostorija, bezprozora i ležaja, sa zahodskom školjkom i ižvrljanim zidovima, a nalazila se otraga, s krovom"na jednu vodu", naslonjena uz drvaru. Na sredini vrata bio je prozorčić sa željeznomrešetkom, tako da su daći za vrijeme velikog odmora mogli gledati osuđenika. Premapravilniku škole učenik je mogao dobiti najviše četrdeset osam sati kućnog pritvora, anajmanje šest. U pritvor se nije išlo zbog slabih ocjena, pa čak ni lošeg vladanja, nego zbognekog izgreda, kao što je uništavanje školskog inventara, ili napad na nastavnike, kao što su"neke bludne radnje", primjerice masturbacija na javnome mjestu. Taj "kućni red" potječe jošiz vremena Austro-Ugarske, a nije opozvan do naših dana. Nakon izlaska osuđeni učenikmorao je opisati vrijeme provedeno u samici. Oni daći koji nisu imali smisla za pisanje,obično su govorili da im je teža pismena zadaća od same kazne. Čini se da je ta samica većodbrojavala posljednje dane, posvuda se govorilo o tome da će komunisti ukinuti svezastarjele metode odgoja, jer to je iz nekih drugih vremena i "nenarodnih režima".23250.U kućnom pritvoru proveo sam 48 sati; toliko je odležao još samo jedan učenik koji je noćuiščupao sve šaltere i utičnice iz naše škole i jeftino ih prodao seljacima u čijim se selima u tovrijeme uvodila struja. Taj dak postat će desetljeće kasnije glasoviti razbojnik, a dok ovopišem, o njemu se govori kao jednoj od glavnih faca pariškog podzemlja. Inspektor jeizjednačio težinu naših djela; moju je krivnju moralne naravi, kako je sam govorio, stavljao naistu pliticu s kriminalom toga drskog i lošeg daka, budućeg mafijaša. Dobio sam samo dvaobroka za 48 sati; hranu mi je donio školski podvornik. Učenici su me gledali i zadirkivali zavrijeme velikog odmora, jeli su ispred mojih vrata. Onaj gad, ratno siroče, ubacio mi je mačkukroz rešetke, to je bila pitoma maca koju sam često hranio i odvajao od svojih usta da bih njojdao komadić šunke. Gad je mislio da će me ta mačka izgrepsti, ali ona je bila umiljata, ležalaje na mom trbuhu i prela. Kad sam popodne zaspao, iskočila je kroz rešetku na vratima.Učiteljica me nijednom nije posjetila, nije čak ni prošla ispred vrata ćorke. Moji najboljidrugari nisu se uopće pomaljali ni blizu, nisu se usudili. Osjećao sam se izdanim od onih kojesam volio. I moram priznati da sam plakao - dugo sam jecao, obično predvečer. Teško sampodnosio torture, ne bih mogao biti junak jer u meni nije postojalo ništa tako čvrsto što bih dokrvi branio. Kaznu koju mi je dežmekasti inspektor odvalio nisam bio zaslužio, jer ako samzurio u te "gnusne sličice", to je bio samo moj porok, drugima nisam233naudio; sve je to bilo bezazleno i djetinjasto. A jesam li pokazivao te slike djevojčicama?Jesam, pa što! Nije to bio težak prekršaj da bih ležao u zatvoru kao okorjeli prijestupnik.Jedino tko je bio uz mene i tko je osjetio potrebu da učini nešto dobro, bila su dvojicamališana iz Ciganskog krša, tako se zvao jedan kvart u mahali, oni su predvečer došli predmoju ćorku i svirali na harmonici rastegači sve dok ih netko nije otjerao. Ti mali muzičari, tadvojica odrpana-ca s ofucanim slamnatim šeširima, bili su zahvalni što sam ih često čašćavaou našoj trgovini, pa su me sada u nevolji htjeli oraspoložiti i tako vratiti dug.
  • 101. Kada sam izašao, morao sam se javiti učiteljici, potpisati neki papirić kao robijaš, ne gledajućišto potpisujem, samo da bih što prije otišao. S njom sam jedva razgovarao, bio sam ljut;mogla je učiniti mnogo više i boriti se za svojega ljubimca, a uza sve, bio sam umoran,neispavan i gladan. Rekao sam da ću opisati sve što mi se događalo u tih 48 sati."Ne zaboravi Cigančiće koji su ti svirali pod prozorom kao kurtizani", rekla je učiteljicapodrugljivo.Mislim da nikad više, pa ni kad sam postao pisac, nisam bio tako maštovit kao toga dananakon zatvora. Roditelji su znali zbog čega sam bio u "komori za odgoj", ali nisu me grdili,majka nije baš dobro razumjela što je tu sporno, dočim me otac pomilovao i rekao da sam"prerano počeo s djevojkama, makar i na sličicama", ali ni on nije u tome vidio grijeh. Bila jeto roditeljska podrška kakvu bih svakom vršnjaku poželio. Nakon što sam se okrijepio,okupao i nahranio, sjeo sam za svoj omiljeni stolić uz prozor na doksatu, odgrnuo samzavjesicu da bi me svi vidjeli dok pišem o svojih 48 sati u ćorki. Frcale su ideje i dvojbe,osvetoljubivost me tjerala na kojekakve izmišljotine, pa sam u jednom trenutku napisaopripovijest o učiteljici koja je ušla u moju ćeliju noseći na pladnju hrpu dakonija, a zatim serazgolitila i pokazala mi svoje ženske čari govoreći da je ona ljepša od svih tih kraljica namojim kartama. Kada234sam tu lažnu priču pročitao, već tada sam shvatio bijedu osvetoljubivosti, koju sam i kaopisac, pišući prozu, izbjegavao kao vraga jer je vodila u plitkoću. Moram ovdje istaknuti da jeza mene glavni užitak bio ispravljati napisano. Ako bih morao reći što sam kao pisac, ondabih samoga sebe mirno nazvao neumornim popravljačem. A ne zabrinjava me je li to neštodobro ili loše.Onda, otpao je dnevnik "iz sata u sat u ćeliji", nisam htio izrugivati one koji su me špijuniralida "širim nemoral", a točno sam znao tko su te gnjide; umjesto obračuna s njima, opisao samsvoj prvi susret s đavolom, iako sam strepio da bi to moglo zvučati neuvjerljivo, jer nemaništa gore nego kad stvarni događaj ispadne izmišljen. U đavole malo tko vjeruje,praznovjerice su primitivne i nazadne, njima se još bave babe i zatucani svijet na odlasku, paipak sam mislio da nije pošteno stvarni događaj sakriti, te da je najbolje opisati ga onako kakose zbio. Iako je moja glava bila puna priča o đavolima i vješticama, o vilama i njihovimnastambama u našem kraju; vlastitim sam očima vidio krušnu peć gdje su vile pekle kruh,kamene grebene kojima su raščešljavale kose, ulazio sam s velikim strahom u pećinu u kojojsu imale svoje "vilinske kamare", pa ipak nisam te noći podlegao nikakvim pričinima, niti jeto bila prikaza, to prije što davo nije nalikovao na opise moje prabake Petruše, koja je imalamnogo susreta s napasnikom, katkad i po dva puta dnevno, dok je bila djevojka u Konavlima.Moj đavo pojavio se druge večeri, nisam znao koje je doba noći moglo biti. Đavo se nijekreveljio, niti je plazio užareni jezik, nikakvih roščića na njegovoj glavi nije bilo, uši mu nisubile klempave i nije imao pandže na rukama; taj je đavo bio neka vrst sjene, neko nejasno ineodređeno biće, tama ili duh, ali sam njegovu prisutnost osjećao svim svojim čulima.Najprije se javio kao šum, samo je prohujao pokraj samice, a mene je jeza podišla, pa samsnažno zadrhtao, potom je kao teška sjena zatvorio prozorčić na vratima i šapćući izustionekoliko posve nejasnih riječi. Ne znam je li nekim svojim235njuhom ćutio moju drhtavicu ili je mogao vidjeti u mraku kako se tresem, jer je neštobljesnulo na prozorčiću; možda je to bilo baš njegovo oko.Moj strah narastao je kada je davo govorio da ima ključ od samice, "jedan svemoćni kalauzkoji otvara svaka vrata", te da je ključ općenito njegov omiljeni alat, a za njega ne postojinijedna zapreka, može ući u svaki kutak, ako treba može zadugo ostati nevidljiv, ali i pokazatizube. Govorio je razgovijetno, bez šištanja kako smo o njemu čitali i slušali od svojihpredaka. Nekad se mnogo više govorilo o đavolu, sjedilo se pokraj ognjišta i pričalo. Svatko
  • 102. je imao svoju viziju sotone; moj djed Tomo govorio je da se "davo može razumjeti i kadgovori nama nepoznatim jezikom", što ja u djetinjstvu nisam shvaćao, ali kako sam snapasnikom poslije imao iskustva, uvjerio sam se da je moj djed bio u pravu. Zar se davopojavio da se igra sa mnom, što je uopće htio? Rekao je da nije sablazno to što sam činio, teda je ispaštanje nevinog slađe, ali ljudi oko mene, posebice "dvogrba deva", tako je nazivaoučiteljicu, čine sve da "odvažne ponize i pokore ih pred izmišljenim Bogom, a onda ne-valjalstva pripisuju meni, đavolu". Čitao sam kod isusovca o. Surina da se "riječi đavla nezaboravljaju, samo zato što ih uporno želimo zaboraviti". Tko god se barem jednom sreo sđavolom, sve je zapamtio, pa tako i ja u toj ćeliji. U jednom trenutku đavo me zamolio dapriđem bliže, htio me pomilovati, ali ja sam se još više povukao u kut i čvrsto prislonio uzazid. Vjerojatno je zaboravio ključ čim je takvo što tražio od mene, ako njegova priča o"svemoćnom kalauzu" nije samo lukava igra i mamac.Još smo porazgovarali o koječemu, bilo mi je lakše kad smo pričali, a kad zašuti, čulo se samonjegovo disanje; to je bilo zastrašujuće. Nakon šutnje mijenjao je raspoloženje, a glas mu jepostajao umiljat. Blago i gotovo nježno rekao je da svoj grijeh mogu oprati ako mu seprepustim, a onda je postajao šaljivac, sve češće se smijao i hvalio svoje spolovilo opisujućiga detaljno, a u nekoliko navrata236izustio je kako njegov ud ne ujeda, kako je taj "tvrdi krastavac" uvijek raspoložen zamilovanje i uvijek uzvraća zahvalno za svaki dodir."Čvrsto vjerujem, i to bih mogao dokazati, da ću svoje sjeme baciti čak do zida uz koji sinaslonjen. Znaš li što je sjeme?" upitao je, a onda se počeo smijati sikćući, praskavo, tako dasam se prisjetio riječi prabake Petruše da je đavolji smijeh zarazan i gadan "jer u njemu nemaveselja". Doista, mnogo toga što je davo izustio nisam razumio, niti su njegove riječi za meneimale bilo kakvo značenje, ali o svemu tome pisao sam u svojoj zadaći, a kada sam to posliječitao, i sam sam dvojio je li sve tako glatko teklo, je li posjet đavola bio stvaran ili samo plodmoje panike i moje mašte. Učiteljica je pohranila moju pismenu zadaću u arhiv škole; tu senašlo i prijerat-nih sastavaka mnogih nestašnih dječaraca i učenika ove škole, neki od njihpostali su poznati, ali jedino je moj uradak, samo dan-dva nakon što sam ga predao učiteljici,postao čitano štivo, a da nitko nije znao kako je uopće dospio u ruke mnogih nastavnika, tkoga je otipkao na pisaćem stroju i umnožio u više kopija. To se čitalo i širilo gotovo kaozabranjena literatura; jednu sam kopiju i ja dobio, iako se ne sjećam tko mi ju je i kakodoturio. Došlo je to i do onih u gradskoj vlasti; na njihov je prost i grub način tumačeno sveono što sam pisao u "zavijenoj formi". Čak su i neki književni stručnjaci tvrdili da se u "ovojvrsti pisane riječi, iza maštovitosti i prividne fantastike, skriva sirova realnost".Nitko od onih koji su došli do teksta nije vjerovao u pojavu đavola, nego se nagađalo tko bi tomogao biti, tko se tako prerušio, nije li to bio netko iz škole, neki opaki đak iz starijih razreda,ili čak nastavnik, ili pak školski podvornik, koji je odavno osumnjičen za sklonost premadječacima. Opaki inspektor, koji jest u mojim vizijama neka vrst inkarnacije đavola, rekao jekao psiholog "da dijete u svojoj mašti, u strahu od mraka, stvara svoju viziju čudovišta, ariječi posuđuje iz ljudskog govora". On je bio siguran da je malog237zatvorenika posjetila ljudska osoba, ali bolesna i perverzna, pa je predložio da se samicaubuduće nadgleda. Učiteljica je objašnjavala da sam i prije u svojim pismenim zadaćamaspajao dijalog koji sam negdje čuo s onim što sam izmišljao, te da sam svakidašnji govoruspješno pretakao u usta čudnih i nastranih likova. I mene su ispitivali, ali ja sam ostao prisvome da je to bio davo. Pa ipak je moj tekst utjecao na mjerodavne, koji su ubrzo ukinuli"kućni pritvor" kao odgojnu mjeru, te ako sam ispao "lučonoša pornografije" u našoj školi,barem sam isto tako, ispaštajući kaznu u samici i pišući o susretu s đavolom, pridonio da se takazna ukine.
  • 103. Ali sada, dok pišem ovu knjigu, mislim da se svatko od nas, ne samo jednom, obrukao na bilokojem području i u bilo kojem razdoblju života. Za sebe mogu reći da se nisam osramotio unekim važnim stvarima, nikad nisam prokazao, nisam ponizio drugoga; štoviše, često sam nasebe preuzimao odgovornost i za ono što nisam učinio, ali i ja sam toliko puta zapao u nekepreljubničke i razvratne grijehe, nepotrebno sam i bez ikakve koristi lagao; to zbilja ne bihviše ponovio kada bi se prošlost mogla vratiti. Bilo je savjeta da izostavim iz knjige tupustolovinu s erotskim kartama, ili ako je već unosim, da to ne bude tako podrobno, negosamo rečenica-dvije, ali ja sam ostavio tu epizodu koja mi se urezala u sjećanje, makar bilanauštrb cjeline. Ako ništa drugo, možda upravo otuda vučem odbojnost prema pornografiji, toističem ponosno i dičim se što ta odbojnost sa svakim danom raste, što još ne znači da samčangrizavi namćor koji misli kao Berdajev da je "seks poniženje", ne, ne, to nipošto, ne želimgunđati protiv slasti, do jučer sam i ja živio na ulici, prepušten samome sebi, pa ako hoćete iomamljen svakovrsnim ljubavnim napicima što sam ih kušao bez mnogo ustezanja. Svatko jeod nas uporno i dugo, katkad do posljednje ure, tragao za "premudrom ženom", kako jeSokrat nazivao sveto brdo Eros. Pišući o svemu tome, ja sam samo tražio dokaze vlastitapostojanja.23851.U našu trgovinu, tek što je otvorena, netko je donio aber i još s vrata uzbuđeno izustio da nam"hvata muštuluk", te da će nam radosnu vijest reći kad čuje da ćemo ga častiti. Ne sjećam setko je bio taj glasnik, možda jedna od onih danguba koja od ranog jutra zauzme svoje mjestoispred radnje, ili za jednim od stolova, i po cio dan sjedi i promatra tko sve dolazi i što kupuje,a pokatkad porazgovara s mušterijama i pita ih o kojekakvim sitnicama i ludostima; zapravoih svojim zapitkivanjima često zbunjuje. Takve dangube otac nikad nije tjerao, čak je sjedio snjima, a kad nešto ukradu s tezge, gradio se da to ne vidi, dočim sam ih ja tjerao i više putapodizao metlu na njih, pogotovu kad pljuju po podu, useknjuju se i hitnu sline ispred našihvrata. Znao sam surovo s njima, premda mi je poslije uvijek bilo žao. Dakle, aber je stigao daje u svoj grad, prvi put nakon oslobođenja, stigao moj stric Anđelko. Odmah sam ustrčao uzastube i probudio majku, bio sam uzbuđen, jer to je za mene bio veliki događaj, došao je mojstric o kojem su se plele svakojake priče; često sam ga sanjao, iako ga nikad nisam vidio osimna jednoj fotografiji. Na vijest o bratu otac je ostao miran, suzdržan; sjećam se da je, stojećiza tezgom, tiho izustio:"Zna gdje smo i što smo mu, pa će doći ako to želi."Za Andelkov dolazak nije znao ni njegov bliski prijatelj i suborac Viktor Bloudek, čovjek kojije u gradu sve morao znati, jer je za njega radilo mnogo ljudi, a građani su se utrkivali da mudoture ovu ili onu dojavu, da prokažu nekoga. Čudo jedno kako su mu ugađali239kao da je Bog, svatko mu je ponešto prinosio, čak i bez ikakve naknade i pohvale. Anđelko jestigao predvečer, dovezla ga je crna limuzina. Odsjeo je u staroj kamenoj kući u centru grada,uređenoj samo za ugledne ličnosti. To je bio ekskluzivni dom, imao je tri apartmana skupaonicama, kuhinju i salon gdje se objedovalo. Kuhar i posluga bili su u toj vili stalnozaposleni, imali gostiju ili ne. Mi se nismo smjeli zadržavati ispred te zgrade; uvijek bi nasnetko potjerao, neki savjesni građanin, ako ne stražar ili službeno lice. Osoblje koje je turadilo doimalo se kao elita; sobarica je bila bolje odjevena i cjenjenija nego učiteljica, svećom plaćom od bilo koje školovane žene. Da bi se dobilo na važnosti i značenju togaobjekta, udomaćio se naziv Titova vila, iako u nju vladar nikad nije svratio, ali tko odsjedne uvilu tako zvučna i poštovana imena, onda je to bogme ugledna osoba, "čovjek od respekta",kako se u gradu govorilo.Čim se Anđelko smjestio, pozvao je domaćicu i naručio večeru za dvoje. Prije večererazgledao je apartmane, kuhinju, spremnicu i zalihe u njoj; bila je to jedna od kuća nekoć
  • 104. bogatog trgovca Antuna Meštrevića, zapravo palača u kojoj je živio njegov najmlađi potomaksve do 1945. godine, kada je emigrirao, iako nije bio kolaboracionist, ni pristaša NDH, negosamo antikomunist. Prvi i najdraži Andelkov gost bio je Viktor Bloudek, počelo je emotivno,kako to već biva medu bliskim osobama, a gozba je potrajala do kasnih sati, dvorila ih jedomaćica, nitko drugi nije smio ući, iako su se neki novi arivisti najavljivali da bi pozdraviliuglednike. Ono početno veselje lagano je splašnjavalo, nije više bilo bučno, niti su se poslijesvaki čas grlili, govorili su sve tiše, a razišli su se hladno, čak u tmurnu raspoloženju.Sutradan su se ponovno sreli u Vikto-rovu uredu; hinili su srdačnost pred drugima, susret jeprotekao vedro i u laskanjima obojici protagonista nove države. Bila su to opaka vremena,ljeto 1948. godine; već se znalo za Rezoluciju Informbiroa, vladalo je nepovjerenje medukomunistima i dojučerašnjim suborcima.240Za mnoge koji su prije boravili u toj rezidenciji znalo se što su i gdje rade, bilo da su u vladiili nekom ministarstvu, jedino je Anđelko bio zagonetan, pa se o njemu nagađalo i dakakopretjerivalo. Da nije bio na visokome mjestu, ne bi mogao dobiti Titovu vilu, ali na kojem ikakvu mjestu, to se nije znalo, niti ga je itko mogao osloviti nekom zvučnom titulom. Bilo jepokušaja da ga uhvate na prepad i razotkriju; bilo je takvih koji bi ga oslovili sa "generale","ministre", ili čak "predsjedniče", bacali su udice da bi vidjeli na koju će se od tih titulaupecati. Ali Anđelko bi ih dočekao i svaki put osorno uzvratio, obrecnuo bi se na njih i očitaoim slovo kako ništa ne znaju i misle da je "ministar" ili "predsjednik" nešto više i važnije odčovjeka; takvi bi sutra dijelili ljude po rasama, ubili susjeda jer je druge vjere, iako vjeradrugoga ne ugrožava njegovu; takvi bi učinili najveća zla ako ih potaknu i daju im mig onipred kojima im se tresu gaće. Opak je čovjek bio, vrijeđao je laskavce, a još više one koji muproturječe.O stricu sam nešto saznao tek iz usta domaćice u vili, otresite žene koja mu je ugađalahranom; jeo je malo, najradije komadić kuhanog mesa, malo barenog povrća, a pio redovitočašu vina ili piva. Domaćica mu je jednom htjela ugoditi, pa ga je upitala želi li možda pojestinešto domaće, kaštradinu, raštan, skorup ili puru, a uslijedio je uobičajen i čest odgovor da jezapravo od toga pobjegao. Bio je srdačan čovjek sve dok netko ne izusti pred njim ono što munije po volji, tada bi se naglo smrknuo i sručio na sugovornika bujicu oštrih riječi, vrlo često iuvreda. On je lijepo govorio, imao je memoriju o kojoj se također raspravljalo kao ofenomenu; katkad se u dijalogu služio čitavim pasusima iz knjiga, a u rukavu bi se uvijeknašao pokoji citat, poneko zvučno ime, tako je svoje suparnike znao nadmudriti i začepiti imusta. Nije se hvalio kako poznaje važne ljude, nije se razmetao svojom moći i titulama, niti jeobećavao "kule i gradove" zemljacima, premda su mnogi od njega tražili posao, upis djeteta ukakvu vojnu školu, stančić, stipendiju, ne, ne, u241takvo što nije se upuštao. A kad ga je jedan njegov školski drugar upitao gdje mu je domicil,gdje živi, uzvratio je:"Uvijek na dva različita mjesta, ako to može shvatiti tvoja šuplja tikva."Kad sam slušao da je bio osoran, meni je to godilo, jer ja nisam umio nikome odbrusiti, paziosam da ne uvrijedim drugoga, makar bio najgori, štoviše, ja sam tuđe opačine zataškavao, agada često štitio i od njega samog. Možda je jednom moj stric malčice odškrinuo svojtajnoviti pendžer dok je boravio u toj vili i zaveo tek stasalu, zavodljivu sobaricu; ona mi je topričala dvadesetak godina kasnije, na plaži u jednome malom primorskome mjestu gdje jeljetovala sa svojom djecom; imala je dvije odrasle kćeri. Rano je ostala udovica, bila jeputena, erotična, u svojoj trideset osmoj godini; slučajno sam je upoznao, nisam ništa o njojznao, ali klupko se brzo odmotalo, kako to već biva kad se mnoge slučajnosti podudare takotočno da vam se učini kako više ništa nije točno. Bio sam tada u najboljim godinama,privučen mirisom njezine erotike, a uzbudljiva je ispala samo priča o stricu. Ona je o njemu
  • 105. govorila nježno, nostalgično, bio joj je prvi, još ga sanja i s njim bludniči u snovima; takvustrast i takve ljubavne igre nikad više nije doživjela, a rečenicu koju je izustio nikad nijezaboravila, iako njezino značenje nije mogla pojmiti."Ja ti, mila moja, lebdim. I često ne znam ko sam i gdje sam. Imam dva lica, jedno je uvijeknevidljivo."Za boravka u Titovoj vili Anđelko je rijetko i malo izlazio, tek svake druge večeri lunjao biparkom kao da traži nešto izgubljeno, sagibao bi se i uzimao kamenčić ili kakav iver, travku,suhi list, i to dugo promatrao stojeći na jednome mjestu, kao da meditira. Onamo je udjetinjstvu odlazio s drugarima, imao je svoj komadić zemlje i svoje drvo; ondje je dio životaprotekao; svatko od nas morat će kad-tad sabrati svoje trenutke, prisjetiti se gdje ih je sverasuo, a onda izustiti stih starog pjesnika kako je zapravo sve "dugo trajalo,242a brzo minulo". Anđelko je izlazio iz vile u prvi mrak, prije večere, izbjegavao je susrete, čaknije otpozdravljao onima koji bi mu se javili, žurio se u park kao da je imao nešto zakazano,randevu s curom, a nije znao da ga ja uhodim i promatram šćućuren u nekom grmu. Nisamsmogao hrabrosti da mu se javim, pa bih samo protrčao pokraj njega kao neznanac, kaonestašan deran koji ispušta neartikulirane glasove. Jednom sam mu htio prići, bio sam mublizu, ali me drhtavica naglo obuzela, pa sam pobjegao prema kamenoj kapiji. Je li striko bioagent, provokator, savjetnik, učitelj, politički instruktor, doušnik, tumač RezolucijeInformbiroa - to doista sam Bog zna. Desetak je dana proveo u toj vili, a da se nikome odsvojih nije javio.Očevi prijatelji, stari dr. Kesler, obućar Karlo Bloudek te negdašnji vlasnik agrarne banke iizdanak građanske loze Marko Gučetić, sjedili su ispred naše radnje pod raskriljenimsuncobranom, a ja sam ih posluživao onako kako je otac zapovijedao. Dobro se sjećam kad jebankar rekao da njegov "stalež nema ništa s ovim cirkusom", a potom je krenuo razgovor omojem stricu. Kakav je to čovjek koji svoje bližnje zaobilazi, zar ima tako bezosjećajnihljudi? Hoće li posjetiti svoju majku i svoju sestru? Otac je začudo branio svojega brata;možemo ga voljeti ili mrziti, ali on je bio od rijetkih koji se nisu dali udjenuti u okvire, amoramo priznati da jedino oni koji se ne daju u kalupe, uvijek bolje vide od drugih. Netko ćereći "pa zar nije bio ukalupljen u komunističku doktrinu", ili dogmu, ako vam je draži tajpojam, ali i tu ima finesa, ljudi istu stvar različito poimaju, čak ni užasno zlo nije uvijekjednoznačno.Prošlo je desetak dana otkako je stric uznemirio našu varoš, a mi smo se već pomirili da nas jeiznevjerio i pogazio obećanje; bilo nam je žao što neće navratiti i ponešto nam ispričati o sebi,o svemu ovom što se zbiva. Mi nećemo znati bez njegove riječi kamo sve to vodi, jer do nasdopire mnogo toga iz usta neupućenih i od onih koji šire paniku. Eto, neki dan ušao je u našuradnju čovjek sa stranim na-243glaskom i naručio piće. Dugo je sjedio uz jednu čašicu rakije, sjedio je kao skrhan čovjek, aonda se obratio mom ocu i rekao da je od danas zabranjeno spominjati Staljina. Moj je otacmirno, ako ne i prezirno, uzvratio da ga nikad nije spominjao, ni prije ni sad, niti kani plakatiza njim, kao što mu se nije ni radovao. Sto on ima s nama da bi uopće bio zabranjen ili voljen,"to je strani čovjek i od nas daleko, druškane moj". Oca je potaknuo taj gost, dobro mu jedošao za tiradu od pet minuta. Ne vrijedi roniti suze za kraljevima, nisu nam "rod ni pomozBog", govorio je otac. I tko zna što bi sve izustio da nisu upali milicionari i uhitili nesretnikaudarajući ga drškama revolvera po glavi. Tko je bio taj čovjek, nikad nismo saznali.Ali unatoč tomu što smo posljednjih godina mnogo puta iznevjereni, još smo se nadali da ćeAnđelko banuti, stalno smo ga očekivali i u svako doba dana i na svaki zvuk istrčavali predkuću, bilo ja ili majka, dočim je otac bio miran i suzdržan; malo kad podlegao bi nekojeuforiji, iako smo tih dana satima pričali o mojem stricu, gotovo svaki dan, više nego ikad u
  • 106. poraću. Uza sve te razgovore mi smo još spominjali "vrijeme koje leti", pa nam se činilo da jekoliko jučer bio dječarac i vrag. Majka je stalno ponavljala da je Anđelko dobar; to njezinopoimanje dobrote bilo je gotovo bez ikakve osnove, pa je tjerala oca na zajedljivost i ironiju,na njegova čangrizanja kako moja majka živi u nekom svom čardaku, daleko od stvarnihzbivanja.Napokon smo dočekali to jutro, crna limuzina stala je pred vrata, gotovo je zapriječila ulaz utrgovinu. Bijah tek pomeo pod i poškropio ga vodom da se "skupi prašina", dok je otac izatezge pretakao pića u boce s pipama. Anđelko je iz limuzine zakoračio ravno u radnju, bio jevedar i raspoložen, pozdravio je svojega brata, suzdržano i bez ikakva grljenja, a mene jepomilovao po glavi."Mislio sam da ne denjaš s nama kulacima i trulim bogatunima", rekao je moj otac.244Stric je stajao i ogledavao se, promatrao je našu siromašnu radnju."Po novom zakonu više neće moći u istoj prostoriji trgovina i krčma, jer nije isto kafana idućan, ne može pijanica bljuvati tu gdje se kupuju živežne namirnice", rekao je.Uto je ušla majka, raširila je ruke i unijela malo živosti; srdačno je pozdravila svojega djevera.Ona je svakome prilazila iskreno, uvijek s vesele strane, jer je smatrala da susret dvaju bića,pogotovu kad su u rodu, svejedno kakav je odnos medu njima, zategnut ili obilježen nekomsudskom parnicom, mora biti srdačan. To je naučila od svojega oca, koji je za života išao jošdalje i pružao ruku neprijatelju. I Anđelko je također bio srdačan s mojom majkom, čvrsto juje zagrlio, a potom se sagnuo i veselo prislonio uho na njezin trbuh."Da čujemo rita li se potomak", rekao je.Nije uopće sjeo, nego je hodao tamo-amo; mi smo priželjkivali da što dulje ostane taj svjetskiputnik, ali on je očito bio nestrpljiv i žurilo mu se. Bio je nemarno odjeven, u zgužvanom ilakom ljetnom odijelu od lana, a u džepiću je držao sunčane naočale."Na odlasku sam, žao mi je", rekao je. "Ovo ostavljam za majku, nisam imao kad otići donje."Na stol je stavio pozamašnu svotu novca; nismo dugo vidjeli toliko krupnih novčanica. Jednuje odvojio i dao mi, potom je stavio ruku na moje rame i zamolio me da još danas odnesem tu"otkupninu za grijehe prema majci"."Zna li se što će biti s nama malim trgovcima? Hoće li država i nama oduzimati dućane?"upitao je otac."Ako zakon kaže da se ukida privatno vlasništvo, onda su pred zakonom jednaki sitni trgovci igrosisti", rekao je Anđelko. "Trgovci su gulikože, sad moraju vratiti ono što su godinamazakidali, ali ja se za njih ne bojim jer je svaki od njih, bilo da je sitni dućandžija, vlasnik maledrogerije ili gostionice, bilo da je trgovac naveliko,245kulak ili kakav čifluk-sahibija, dovoljno toga sklonio na stranu da će i njegovi potomcispokojno živjeti. Kad bismo prekopali njihove dvore i pojate, naišli bismo na zlatne šipke, navreće pune skupih stvari. Kod jednog mostarskog sarafa, Cifuta, nađeno je šest srebrnihkubura i dvije zlatne kacige obojene u maslinastu vojničku boju da bi se maskiralo zlato.Njegova kučka na sindžiru u avliji lokala je iz toga zlatnog šljema, a da nitko nije znao da jeispod te boje zlato od dvadeset četiri karata. Ako imate što vrijedno, kakav nakit ili grumenzlata, iznesite iz trgovine", rekao je."Vala nemamo ništa, hvala je Bogu", rekao je moj otac. "I ovo što vidiš u trgovini sve je naveresiju, toliko smo zaduženi da nas jedino može spasiti ta likvidacija privatne imovine.""Znam ja da nemate", rekao je Anđelko blago i pun suosjećanja, pa je još jednom zagrliomoju majku rastajući se od nas u maniri velikog putnika.S koliko je nježnosti izustio te riječi, takav je melem sućuti pao na nas, a majka i ja zaplakalismo; držao sam stričevu ruku i pratio ga do kola. Vozač je čekao u autu, a oko njega bješe se
  • 107. već skupilo radoznala svijeta. Čim je Anđelko ušao, limuzina je odmah krenula, a ja samstajao na vratima i mahnuo stricu. On mi je uzvratio. Neka djeca trčala su za kolima da biudahnula miris benzina. Jedna bula pokraj ceste još je više umotala svoje lice u šamiju štitećise od prašine. Jedino Ibrica, naš inventar, naš dangubić, nije pogledao za kolima, sjedio je zastolom ispred radnje i zadubio se u novine. Kad on zuri u novine, ne bi se digao od stolamakar se tu, pred njegovim očima, zbio tragičan udes.Svakoga jutra Ibrica je kupovao na kiosku jedne dnevne novine i stavljao ih pod ruku, potombi se uputio do naše radnje i ondje, za stolom ispred vrata sjeo i uz jutarnju rakijicu i kafudugo, satima piljio u novine listajući ih ovlaženim prstom češće nego bilo koji čitač. Mnogiprolaznici koji su ga bolje poznavali pitali bi ga što ima u novinama, a on je odgovaraoljubazno, zabrinuto, hladno, a po-246katkad bi samo šutio. Cijelu priču o Ibrici unosim kao kuriozitet, jer on uopće nije znao čitati,a novine je zapravo kupovao mojemu ocu i uvijek ih prije njega "pročitao". I moj ga je otacznao pitati i šaliti se "što je novo", "hoće li biti rata", a Ibrica je naširoko pričao o svemu što je"pročitao"; ubo je puno puta ono što je doista bilo u novinama. Otac bi ga isplaćivao zauslugu vazda na isti način."Ovo ti je, Ibraga, za novine, a ovo za putni trošak, poderanu obuću i pretrpljeni strah da ti kone ukrade novine. Je li pošteno?""Nije", uzvratio bi Ibrica. "Kako nije?""A naknada za čitanje? Ko će to meni platiti dok sam čitao za tebe?""Kako sam to mogao zaboraviti, kako mi je to promaklo", lupnuo bi se moj otac dlanom počelu.Tjedan dana nakon odlaska mojega strica Anđelka uhićen je Viktor Bloudek i sproveden naGoli otok; ondje je tragično stradao 1951. godine. Još je šestero uhapšeno od onih koji suvečerali s Anđelkom. Strica više nikad nisam vidio, a čuo sam mnogo proturječnih priča. Činise da je istini najbliža ona da je dobio mjesto konzula u Parizu, oženio se Francuskinjom izReimsa, a nakon dvadesetak godina diplomatske službe povukao se i vodio neku export-import tvrtku; danas, dok ovo pišem, živi sa suprugom i četvero djece koja ne znaju jeziksvojega oca i nose majčino prezime. Ne znam tko mi je to podastro, nisam provjeravaovjerodostojnost, nisam tragao za stricem, niti sam lunjao Reimsom da bih ga pronašao, nijeme zanimao i ne znam što bih s njim da smo se susreli, jer on je zasigurno imao neke razlogeda iščupa korijene i sasiječe obiteljsko stablo, zar to nisu učinila i njegova braća Nikola iBlago, koju nikad nije vidio, niti je o njima bilo što saznao. Zar se tako nije ponijela i njegovasestra Mila? Katkad pomislim da je to neka naša karakterna crta i da nam je to u krvi. Nije li imoj otac dano-247mice bježao od sebe sama, ako ništa drugo, onda u zemlju alkohola? Možda je svatko od njihmislio da mu je Bog nepravedno dodijelio taj zemaljski kutak kao mjesto rođenja, taj jezik i tukulturu, pa su željeli svojom voljom nepravdu ispraviti. I moj je otac znao reći: "Prvo pronađilijep kutak i dobar zaklon, pa onda pišaj." Sto će biti sa mnom? Jesam li sve vlakovepropustio? Je li kasno dizati sidro?24852.Rano ujutro začulo se lupanje na vratima naše radnje; jaki udarci probudili su nas, a ja samprvi došao do prozora i ugledao milicionara i dvojicu ljudi s aktovkama; bili su to popisivači.Jedan od njih bio je nekoč trgovački pomoćnik u očevu dućanu, Đurica Mrkajić. On se uvijekglasno smijao, meni se činilo da to upražnjava i kad za to nema nikakva povoda; grohotom sesmijao samo da bi skrenuo pozornost na sebe i da bi ljudi govorili "tamo gdje je Đurica, ori sesmijeh", a oni su pak posve drukčije, obično uz čašicu i u dokolici, dobacivali "eno ludog
  • 108. Đurice, šljego s brda i smije se svemu i svačemu". Koliko ga znam, ponajviše se smijaoonome tko je u nekoj nevolji.Otvorio sam prozor i nagnuo se; milicionar je zapovjedio da moj otac odmah side, a Đurica semeni obraćao kao gazdi."Dobro jutro, gazda! Oho, ho, ho, smijem se na ovo de rekoh gazda, hi, hi, hi. Došlo nekoludo doba da gazduje služinčad, a prave gazde mrš u sluge i podvornike. Oho, ho, ho!""Ludi Đurica!" uzviknuo sam i zatvorio prozor.Sišao sam s ocem, koji je svojim velikim kalauzom otvorio trgovinu, učinio je to bez ikakvastraha i zazora, čak veselo, kao da skida neki teret sa svog života. Tako sam želio ostati uznjega, diviti se njegovoj vedrini, ali toga dana bio je kraj školske godine, dijelile su sesvjedodžbe, pa sam u osam sati morao otići. Đurica je priopćio ocu da se obavlja popis i da seiz trgovine ne može ništa iznijeti što je u njoj zatečeno.249"Gazda mora biti prisutan", rekao je glavni popisivač, "a mi ćemo, popisivači, glasnouzviknuti ime svake stvarčice prije nego ude u naš tefter, kako se sutra ne bi pričalo da smopljačkali i krali tudu imovinu.""Onda je nesretni Đurica samo uzvikivač", upitao je otac."Đurica je bio trgovački pomoćnik i zna ime svakog artikla", rekao je popisivač.Milicionar je stavio ocu lisičine na ruke i odredio mu stol za kojim će sjediti i pratiti popis. Tosu bile mjere opreza i upute nadležnih kako neki uzrujan vlasnik ne bi nasrnuo na popisivače inarodnu vlast. I dok sam stajao pokraj oca, koji je s lisičinama na rukama sjedio za stolom,milicionar me uhvatio za uho i počeo ga zavrtati, a ja sam se propinjao na prste i krivio vratkako bih što lakše podnio bol."Uši ću ti istegliti", uzviknuo je. "Ti si državnog službenika nazvao ludom!"Obje trgovine iz naše ulice, očeva i braće Paranos, te Senadov tijesan dućančić sa željezarijomi agrarijom, objedinjeni su u društvenu imovinu, smještenu u prizemlju nacionaliziranejednokatnice mlađeg brata Paranos; trgovina se zvala Granap, prodavaonica mješovite robebr. 2. To je sve što želim reći o ukidanju privatnog vlasništva i oduzimanju naše trgovine, opljenidbi tude stečevine, premda je to za nas bilo bolno, ne samo zato što smo ostali bezizvora malih prihoda od kojih smo jedva tavorili krpajući kraj s krajem nego zato što smo biliponiženi, a naše dojučerašnje mušterije likovale su i na ulici nam dobacivale "pošto naranče",a da nikad nisam shvatio, pa ni danas dok rujem kroz memoriju, zašto su nam baš takvo štodobacivali, to prije što smo naranče rijetko kad imali u trgovini, ili je ta voćka po njihovu bilaneki simbol blagostanja.U školu je svakom daku došao jedan ili oba roditelja, samo meni nije imao tko doći, a kad meučiteljica prozvala i rekla da sam razred završio s vrlo dobrim uspjehom, ja sam jetkodobacio:250"Zaslužio sam bolje ocjene.""Zar nitko od tvojih nije mogao doći? Ovo je velika svečanost, veliki dan za svakog učenika iroditelja. Kad već majka ne može, zašto otac nije došao?" upitala je."Uhapšen je", rekao sam. "Danas su nam zaplijenili trgovinu."Zakratko je zavladao tajac; svi su me daći pogledali. Dobro sam se držao i više puta ponoviou sebi da nitko neće vidjeti suze na mojem licu, niti bilo kakvu potištenost, hinio samveseljaka, dakako pretjerujući; ta nije lako obuzdati se u takvim stanjima. Tek kada su se svirazišli, prišao sam katedri da bih podigao svjedodžbu. Nas dvoje, učiteljica i ja, bili smo samiu učionici. Ona me zavodljivo promatrala, a potom me ozario njezin lijep osmijeh. Opet samje volio i sve joj oprostio što se onda stavila na stranu inspektora i strpala me u komoru zaodgoj. Dok sam stajao pokraj katedre i čekao da učiteljica potpiše moju svjedodžbu, osjećaosam istu onu odanost koju sam prema njoj uvijek gajio, a istodobno i slasnu želju da zaronim
  • 109. glavu između njezinih dojki, koje su se čarobno ugnijezdile ispod lake svilene bluze, a kad jeotkopčala jedno dugme, mislio sam da ću presvisnuti od čežnje za njom. Činilo mi se da samu tom razdoblju naših trvenja i sukoba postao zreliji i gotovo naglo odrastao, a ono baratanjeerotskim kartama ulilo mi je neko samopouzdanje, pa sam se osjećao kao iskusni muškarac.Kad je potpisala svjedodžbu, upitala me:"Jesmo li se pomirili?""Jesmo", rekao sam."Morala sam onako postupiti", rekla je. "Ovdje me gledaju kao crnu ovcu, optužuju me zablud s učenicima, a to je laž. A ja znam zašto mi to čine. Zaobilazit ću ove krajeve dok samživa, jedino ćeš mi ti nedostajati, ali i ti ćeš uskoro odlepršati. Bog zna hoće li nam se putevijoš ukrstiti. Ako je suđeno, valjda hoće. A sad pridi i zagrli me", rekla je.Sjedila je na stolici iza katedre, okrenula se da bi me primila u251zagrljaj, raširila je ruke i razmaknula koljena tako da sam se udjenuo između njezinih nogukao ljubavnik. Grlio sam je posve omamljen dodirom njenih čvrstih dojki, na koje sam se svejače naslanjao ljubeći vrat te bjeloputne djevojke, uranjajući lice u njezinu mekanu miriš-ljavukosu. To nikad neću zaboraviti; to je možda najuzbudljiviji doživljaj u mojem životu. Dugosmo ostali u zagrljaju, a onda je Jozipa naglo ustala, još me milovala časak-dva; tako zagrljeniizašli smo na vrata škole. Brada mi je podrhtavala, borio sam se s emocijama, krotio sam ihsvojim slabim snagama, pa ipak nisam briznuo u plač, uspio sam obuzdati se."Još ćemo se vidjeti", rekla je učiteljica. "Večeras ću doći da se oprostim s tvojim roditeljima.I njih sam zavoljela, to su jednostavni ljudi kao i moji roditelji."Vratio sam se iz škole potišten, a istodobno i radostan; jer sam bio ponovno u milostiučiteljice. Ušao sam vanjskim stubištem u kuću; majku sam zatekao na očevoj stolici, bila jeuplakana i svaki je čas pritezala široki šal prebačen preko trbuha. Zivnula je kad sam jojpokazao svoju svjedodžbu i ocjene, razvedrilo se to očajno lice; dosta je suza prolila oko tetrgovine, pa sam je pridigao i smjestio na ležaj, a kad sam je počeo tješiti, ona se sve višesmijala, jednom se zacenula od smijeha; glumio sam, trabunjao i kreveljio se samo da bih jenekako oraspoložio.I sada, dok sređujem i čistim ovo poglavlje, glačajući neke stranice davno napisane, uočiosam da nedostaju barem dvije-tri nužne natuknice o mojoj učiteljici Jozipi, ne samo zato štopravila pisanja, ako su nam uopće potrebna, nalažu da precizno dovršimo svaku sudbinu negoi zato što se držimo principa da sve pričamo onako kako je bilo. Nakon što smo se navečer, unašoj kući, oprostili s Jozipom, više je nikad nisam vidio, ali sam o njoj ponešto saznao.S početka šezdesetih godina ponajviše sam boravio u Zagrebu, ondje sam se motao s grupommladih sineasta i već započeo s prvim svojim trapavim koracima filmskog scenarista i piscaradiodrama,252da bi krajem toga desetljeća film za koji sam napisao scenarij dospio u Cannes; poslije jedobio niz poziva na mnoge festivale, te i nekoliko nagrada. To ističem uzgredno, ne da bih serazmetao i hvastao uspjesima, mislim da ih nikad nisam sa slašću okusio, iako ih je bilo, jer jeza mene svaki uspjeh bio nepodnošljivo i teško breme, više mi je nevolja donosio nego svaona silna osporavanja i sve uvrede koje sam podnio baveći se pisanjem. Moram priznati dasam više uživao u pokudama nego u hvalama; danas se radije javim na ulici onima koji suzanijekali moj talent nego hvaliteljima, jer me obvezuju na pristojnost. Hoću sada reći da samse tih godina u Zagrebu utapao u duge debate i nadvikivanja s filmašima, ali nikako se nisammogao osloboditi opsesije, kad god sam lunjao gradom ili sjedio u krčmama, da je tu negdjemoja učiteljica Jozipa, možda baš za susjednim stolom, ili sam maloprije prošao pokraj nje, anismo se prepoznali. Koliko sam puta na ulici pomislio "eno je, to je ona", i pohitao zanepoznatom ženom; jednom sam neku zgodnu damu zovnuo imenom "Jozipa", bio sam
  • 110. siguran da je to ona, a takvih sam nesporazuma imao mnogo, čak su neke od tih koje samnapastovao i proglašavao Jozipom bile prema meni drske.U jednom stručnom časopisu naišao sam na tekst o skladištenju leptira u posebnimentomološkim kutijama; bio je potpisan inicijalima J. B. Kad sam prvi put posjetioPrirodoslovni muzej u Zagrebu, uzeo sam jedan mali prospekt, i to zbog vrlo lijepe naslovnefotke u boji Konca bijelog, poslije se dugo vukao po mojim spisima i koristio sam se njime zaobilježavanje stranica dok čitam neku knjigu, na kojemu sam pri dnu vidio Jozipino ime kaosuradnice poznatoga hrvatskog onritologa prof. Konstantina Igalffvja u istraživanjima rijetkihvrsta ptica gnjezdarica u aluvijalnoj dolini Neretve. Saznao sam na Prirodoslovnom fakultetukad je diplomirala, a uspio sam i doći do osobe koja je o njoj nešto više znala. Zapravo samshvatio da mnogi s fakulteta ne žele o njoj razgovarati, kao da se boje, kao da je počinila nekizločin. Naposljetku sam doznao od jednog asi-253stenta na Prirodoslovnom fakultetu, i to nakon duga oklijevanja i opreza, valjda se uvjerio danisam doušnik i da ne čačkam po njegovim uvjerenjima, da je Jozipa B. emigrirala i zatražilapolitički azil, a otputovala je kao članica delegacije u međudržavnoj razmjeni na područjuznanosti. Svatko se na fakultetu morao izjasniti protiv nje i osuditi takav postupak. Zato nitkoi nije želio o njoj govoriti. Također sam saznao da se nakon šest mjeseci provedenih u Europiodselila u Australiju, živi u Melbourneu, udana je za sina nekog bivšeg velikog župana,također emigranta iz njezina kraja; muž je mlađi od nje jedanaest godina.Ne znam koliko je bila nužna nadopuna poglavlja, ali ako netko misli da je ovaj komadićtkiva bio nepotreban, onda bih jednostavno i bez ljutnje uzvratio da sam ga nadodao iumetnuo za svoju dušu.25453.Majka i ja ostali smo u praznoj kući; nismo mogli tek tako izaći i okrenuti leda svemu što jeondje proteklo. U razmaku od tri nepune godine napuštamo i drugu svoju kuću, a u svomživotu sve do dana današnjeg, selio sam se ravno 32 puta; taj proces sa selidbama zasigurnonije okončan, čim ovaj rukopis ude u tiskaru, preselit ću se s voljenom u jedno malo ribarskomjesto u Istri; još jedna selidba neće mi teško pasti, to prije što kanim napisati neke knjige,ovaj put bez autobiografskih natruha, bez onoga ja, jer vele da se bolje piše na "silaznimastubama života" nego kad si u usponu, pa ako u tomu uspijem, ako mi muze budu naklonjene,zasigurno će svako sjećanje biti zabranjeno; nema više ničega iza mene, sve je ugašeno, sve jeopustjelo i više ne vrijedi čeprkati po pepelu, niti vrijedi ma i jedan ugljenčić ponovo raspaliti,više mi nisu potrebne iskrice, prošlost se sama otpuhnula, nemam nikoga tamo gdje samnekoć živio, sve sam fotografije uništio, još sam jedino zadržao očevu srebrnu tabakeru sazlatnim i platinastim umecima, koju je naslijedio od svojega oca; ona je sada ukrasni predmetna mojoj polici, ne budi nikakve uspomene, niti mi što znači.U ovom času, dok pišem knjigu, nemam dvojbi oko zavičaja, pa to je sada moja tema, moramdovršiti započeto i zadržati se još kratko na selidbi, ali bez cjepidlačenja i popisa stvari. Topokućstva što smo imali utovarili smo brzo, iako je kamion cijelo prijepodne stajao ispredvrata naše kuće. Oprezno smo rukovali porculanskim posuđem i staklarijom, a od časa kadasmo metnuli na kamion maj-255činu singericu, stalno smo je nadgledali i motrili s prozora, ne zato što smo mislili da će jenetko ukrasti, takvo što bilo je neizvedivo, jer smo se svi osim majke vrzmali oko kamiona,nego smo je voljeli kao neko žive biće. Iz male ladice za sitnež smještene s donje stranedrvene ploče, ispod glave stroja, uzeo sam zlatnu narukvicu i uz majčin blagoslov stavio je udžepić koji je imao kopču, ali ja sam ga dodatno osigurao špenadlom.
  • 111. Nisu nam oduzeli kuću, to su činili samo bogatim trgovcima čije su nekretninenacionalizirane, ali kako smo u Crnoj Gori, u gradu N.-u, dobili "društveni stan", država jezaposjela našu kuću, ne dirajući vlasnički list, da bi se u njoj skladištilo ljekovito bilje, a uprizemlju je otvorena Biljna apoteka; radila je sve do 1956. godine, kada je kuća do temeljaizgorjela, a dvadesetak godina poslije na tome mjestu podignuta je višekatnica, siva i ružna,kao i većina stambenih građevina iz toga vremena. Nismo dobili nikakvu naknadu zazemljište, ocu je u općini predočeno da je svako gradsko zemljište državno te da svi miživimo na golemom državnom placu, ali mi se više oko toga nismo baktali, niti smo seraspitivali je li to zakonito i točno, otac je tu kuću zaboravio čim smo iz nje izašli, a mislim daje nikada i nije volio, ili ga je možda kopkalo što ju je davno, uz mito i prijevaru, prenio nasvoje ime.Otac je sav teret oko selidbe preuzeo na sebe, poštedio je majku bilo kakva napora, pa tako imene, jer sam sve vrijeme bio uz nju, a oko utovara malo sam pomagao. Otac je otputovaokamionom s natovarenim pokućstvom, koje nije bilo pokriveno, iako su se upravo toga dana,prvi put nakon duga razdoblja suše, komešali oblaci, ali ljetnog pljuska nije bilo. Majka i jaostali smo zakratko u praznoj kući, obišli smo svaki kutak, a na izlasku iz kuće ona jepoljubila dovratak, to sam i ja učinio, jer smo znali za neko staro praznovjerje da se ljubidovratak ili prag kuće "iz koje izlaziš ili u koju ulaziš", jer kuća je hram, obiteljsko leglo izaklon od nepogoda, utočište i postelja, mjesto za počinak i smirenje. Ona je plakala dok smoišli256prema željezničkoj postaji, a ja sam nosio torbu u kojoj je bilo nešto majčina donjeg rublja,stare plahte, škarice i još neki higijenski pribor, za slučaj prijevremenog porođaja, ako jemajčina računica oko datuma uopće bila točna. Također sam nosio i bocu za vodu, jednu starulijepo oblikovanu trbušastu dvolitarku, s čepom od pluta ugrađenim u staklenu kuglicu.Majka se osvrtala i zastajkivala kako bi posljednji put vidjela svoj dom, a ja sam se žurio nalokalni vlak za L., nisam s njom suosjećao; poljubio sam dovratnik, što sam još mogao učiniti,zar to nije bilo dovoljno za rastanak? Nisam se nikad vezivao za stanove i kuće u kojima samživio, niti sam o dijelu života provedenom u njima razmišljao kao o nečemu stvarnom, bila suto za mene samo staništa koja sam registrirao kao mjesta boravka; jedino je kuća moje bake idjeda u L.-u, ta moja rodna kuća, također i rodna kuća moje majke, budila uspomene iuvlačila sjetu u to krhko biće, bačeno u svijet iz intimnoga gnijezda, iz sobe djetinjstva; to jejedina kuća koja je imala neko značenje u mojem životu, i jedina za kojom sam više putaplakao. Ona je bila, ta kuća, dio moje izgubljene intime, neka vrst sanjarije o gnijezdu, čežnjeza domom, a istodobno i stalna bojazan da bi me neka luda maštarija mogla vratiti u taj kraj"lijepog prokletstva", kako je moj prijatelj, suvremeni bosanski pjesnik, napisao unostalgičnoj poemi Nema povratka.Još ću na kraju poglavlja nešto reći o toj kući, osjećam potrebu posvetiti koju riječ višerodnom domu, jer je zasjenio ostale uspomene na mnoga druga boravišta, to prije što joščekam budući dom, koji će, vjerujem, imati isto tako "vječno značenje", jer između rodnogdoma i onoga gdje se svodi životna bilanca ostalo je samo me-duvrijeme. Ja sam i danas, iakou zrelim godinama, itekako zrelim, uvjeren da su samo ta dva doma, onaj s početka i onaj nakraju, u nekoj korelaciji, a sve ostalo je književnost.Otac se truckao u kamionu što nam ga je ustupilo Šumsko gazdinstvo za selidbu; on će u tojustanovi provesti nekoliko sljedećih257godina, najprije kao referent, "mali ćato", kako je sam govorio, ali mu taj posao nijeodgovarao, nekako mu je uskratio slobodu na koju je naviknuo kao trgovac, pa su gaimenovali šumarom koji je svaki dan, do kraja radnog vremena, provodio vani, uglavnom najednom od ulaza u grad, gdje je pregledavao kola natovarena drvom za ogrjev, tražio dozvolu
  • 112. za sječu i "lupio žig" onima koji mogu proći na pazar, a one bez urednih dokumenta zadržaobi sat-dva, pa je i njih propuštao, dakako uz mito, a mito je bilo samo čašćavanje pićem uprigradskoj krčmi, gdje je zapravo i bio njegov pravi ured.Sada je otac sjedio u kabini pokraj šofera, vožnja je potrajala gotovo tri sata, iako je razdaljinaod Trebinja do N.-a iznosila nekih sedamdesetak kilometara, ali cesta je bila izlokana, srupčagama i izbočinama, a već nakon dionice koju smo zvali "austrijska džada", prašina jekao inje prekrila naše pokućstvo; bilo je posve razumljivo što je majka tražila da se singericaututka i pokrije mušemom. I dok se otac drmusao u kamionu, nas dvoje otmjeno smo stiglinašim lokalnim vlakom u L., već smo divanili s bakom Jelicom i razgovarali o majčinuporođaju, o svemu što nas čeka u novom gradu, medu novim ljudima koje je moj otac "okivaou zvijezde", dok se nama činilo da je to isti svijet kao i ovdje, "malo bolji i malo gori", kako jenekoć govorio moj djed Tomo, "jer svi smo mi s iste grane sišli".Tih nekoliko dana s bakom Jelicom proveli smo bez velikih briga, majka je htjela da nakratkozaboravimo nedaće, okrenuli smo novi list; kako bude svima, bit će i nama. Jelica jepovremeno gubila vezu sa stvarnim svijetom, neke stvari nije uspijevala nazvati svojimimenom ili bi ih zamijenila - tanjur bi bio žlica, a kruh dinja, što je meni bilo zabavno, počeosam se smijati, ali majka me upozorila da ne zbijam šale, jer onaj tko se ruga i naslađujenevoljom drugog, i sam će dopasti nevolje. Pa nije lako odoljeti šali kad se baka Jelica, zaobjedom koji je tekao obiteljski ugodno, zagleda u mene i obrati mi se:"Ja vas odnekud znam, gospodine."258Odmah se prenuo vrag u meni, htio sam se predstaviti kao trgovački putnik, razgovor bihzapodjenuo s akcentom stranca ili na primorskom dijalektu, frcale bi iskrice, ali majka mepokosila pogledom, a nakon nekoliko trenutaka za baku sam ponovno bio njezin dragi unuk.Majka je rekla da se bakine lampice gase i pale, "to nas boli, ali se moramo s tim pomiriti". Paipak smo je ostavili u L.-u, u njezinu svijetu, strepili smo za nju, ali izbora nije bilo, s namanije mogla čak i da je željela, jer je moj otac nije trpio. Nakon tri-četiri dana provedena sbakom Jelicom, stigao nam je poziv za telefonski razgovor u tek otvorenoj pošti u L.-u, pasam otišao u zakazano vrijeme i razgovarao s ocem. Bio je ushićen gradom i ljudima, novimstanom, grcao je od sreće i rekao da dođemo jutarnjim vlakom jer je sve pripremio za doček iporođaj.Sada, dok pišem ovu knjigu, ne znam što je s mojom djedovinom, što je s rodnom kućom, alisu uspomene gotovo opipljive. Netko mi je rekao da se krov davno urušio, zidovi sablasnostrše, obrasli su bršljanom i divljom lozicom, a iz ruševina, tamo gdje je nekad bilablagovaonica, gdje je dimilo ognjište, izraslo je veliko i krivo smokvino drvo, a posvuda okostabla buja paprat i korov. Doista, ne znam je li baš tako, ondje sam posljednji put bio 1950.godine, kada je baka Jelka nestala; našli su je mrtvu u gaju nakon višednev-nog traganja.Nisam je vidio kad su je donijeli, bila je umotana u plahtu i odmah zakovana u mrtvačkisanduk. Također, nisam htio slušati priče o njezinu lešu; došao sam u L. sa školskimdrugarima iz N.-a; nas trojica i dvije učenice ostali smo još dva tjedna nakon bakina pogreba;veselo smo proveli to vrijeme ljetnih ferija i ostali sve do početka kolovoza. Rijetko smopričali o bakinoj smrti, tek bismo pokatkad navečer strašili djevojčice "duhom umrle" te smooblačili njezine haljine. Nikad se nismo toliko smijali, niti se sjećam da sam ikad više bio takodruževan i posvećen drugarima.Moji gradski školarci divili su se svemu što bi vidjeli u kući ili na imanju, pa su za svakuprirodnu pojavu govorili da je drukčija,259mnogo ljepša i uzbudljivija nego u gradu. Sve ih je zabavljalo i smijali su se običnimstvarima, kao primjerice naglom ljetnom pljusku, a grmljavinu bi dočekivali ushićeno,urlajući i trčeći do ograde posjeda. Prasak gromova tako nas je mamio van, pa smo izazivali
  • 113. njihov gnjev, svatko bi od nas zgrabio kakav željezni predmet i otrčao do najopasnijega kutkana imanju; ondje je grom već jednom spalio naš lijepi stari hrast koji je ušao u nekolikobotaničkih leksikona, te u knjigu Perivoji u zaleđu Primorja, kao vrsta zimzelenoga hrasta. Aliunatoč izazovima, svakako djetinjastim, unatoč željezariji u rukama, čak i magnetima izdjedove alatnice, nikomu se ništa nije dogodilo. Bile su to zapravo naše igrarije, naše dječačkenestašnosti; tada smo zabave sami kreirali, mahom na rijeci, loveći riječne rakove i pa-strmke,pentrali smo se po drveću i s topola skakali u rijeku. Svi smo bili dobri plivači, čak ni našedjevojčice nisu zaostajale za nama. Kada bih se bavio djetinjstvom, zasigurno bih imao štoreći, a prirodu bih umio dočarati u punom njezinu sjaju, ali idile me ne privlače, žubor vodene ushićuje me, zato sam u opisima prirode škrt, jer moje su opsesije nešto posve drugo;možda prolaznost, možda smrt, tko zna!26054.Vlakom iz L.-a stizalo se u N. za neka dva do tri sata, kako kad, ovisilo je o križanjima sputničkim i teretnim vlakovima, a na željezničkoj postaji Bileća stajalo se najmanje pola satajer je ta postaja bila kraj jednog smjera; ondje se lokomotiva okretala, uvijek sam topromatrao i stajao pokraj okretnice, a potom se drugim kolosijekom vraćala na čelo vlaka ikvačila na vagon koji je dotle bio zadnji. I dok se to ne obavi, imali smo dovoljno vremenanatočiti bocu vode na staničnoj česmi ili pak kod sodadžije, koji je gurao svoja kolica dužperona, kupiti neko piće, mahom mlako, primjerice soda-vodu, klaker, oranžadu, a u traficinovine i cigarete, pa i stati u red pred malom piljarnicom i kupiti neko sezonsko voće.Majka je sjedila u kupeu pokraj prozora koji je bio napola spušten, gledala me kroza staklodok sam trčkarao peronom, bio sam snalaž-ljiv i okretan, prije svih sam natočio bocu vode načesmi i kupio majci fišek krupnih sočnih trešanja. Mnogi su zagledali moju lijepu trbušastubocu, dvolitarku u kojoj je voda poprimala modrikastu boju. Brzo sam se vratio kako bihsjedio pokraj majke i gledao je dok jede trešnje i dijeli ih sa mnom. Omara je bila teška, atopli vjetar zasuo bi prašinom prozor vagona; trljao sam oči jer su me svrbjeli očni kapci igrebalo me trunje, premda bi me majka svaki put klepnula po ruci da to ne činim, mogao bihprljavim prstima navući neku infekciju na oči. Uvijek su za ljetnih suša iskrice iz dimnjakalokomotive palile makiju pokraj pruge, pa je i tada dimilo s obje strane tračnica, a kada je vlaklagano krenuo s bilećke261postaje, jedno vrijeme vozio je blizu pruge kojom smo prije pola sata stigli, potom bi se sveviše odvajao i udaljavao, ali smo s prozora još zadugo mogli vidjeti vatrene buktinje i gustdim.Čim je vlak prošao pustu postaju Koravlica, označenu samo malom zaravni nasutom šoderomi tablom s natpisom postaje pričvršćenom na dva željezna stupa, majku su spopali trudničkibolovi i grčevi u trbuhu, a ja sam promatrao kako njezino lice postaje blijedo, dok znoj izbijapo čelu i slijeva se ispod podbratka. Otvarala je usta i grabila zrak; činilo mi se da će seugušiti, a nisam znao kako bih joj mogao pomoći i utažiti bolove; što sam drugo umio doli seprivinuti uz nju i držati njezine vlažne ruke. Dao sam joj gutljaj mlake vode i rupčićemobrisao znoj s njezina lica.I putnici su, mahom sezonski radnici, stisnuti jedni uz druge na klupama u kupeu, bilizatečeni, nisu baš shvaćali jesu li to samo prolazni bolovi ili je "porođaj na pomolu", kako jeto jedan od njih, prepredenjak, izustio namigujući ostalima, a potom su se počeli cerekati ismijuljiti, kao da je porođaj nešto sramotno, čak su razve-zli neukusne i vulgarne dosjetke otrudnicama i začeću, i sve više podbadali golobradog momčića da će konačno ugledati tu"žensku đavolju stvar"; toliko su se smijali da se više nisu uspjeli obuzdati. Nisam sesuprotstavljao, iako sam osjećao mučan zadah toga gnusnog svijeta i njihova primitivizma;nisam ni poslije u životu nikada ulazio u duele s budalama, niti sam imao volju ispravljati bilo
  • 114. čije mane; pokatkad mi je bilo žao što takvima nisam sasuo u lice ono što su zaslužili, a opetsam pravdao samoga sebe da nikakvi moji izljevi ne mogu ono naopako promijeniti, ali moguod mene napraviti ozlojeđena čovjeka, a ja to nisam želio biti.Često se događalo da netko odlučniji i smioniji učini ono što sam ja morao ili želio, a nisamimao volje ili hrabrosti, pa su i tada dvojica mlađih ljudi, koji su u prolazu zastali pokrajnašega kupea i slušali časak-dva te "neslane šale" neuljudnih i bešćutnih radnika, podviknulina njih odrješito i tako hrabro da sam se zadivio toj moći262i sućuti neznanaca koji su stali na našu stranu. Majka to nije doživljavala kao ja jer su bolovisve jače zavijali u njezinu trbuhu. Jedan od tih mladića, niži rastom i srčaniji, umno jegovorio, sočnim jezikom i s crnogorskim naglaskom, nazivajući te radnike zvijerima, čak jerekao da su zvijeri razumnije od njih, imaju više osjećaja, znaju svoje mladunče prigrliti izaštititi ga, "a vi se rugate rađanju, zbijate šale s onim što je sveto, ne poštujete majku i ženu".Tako su ušutkali naše suputnike, zavladao je muk, a ja i danas mislim da se ti oholi ljudi nisupostidjeli. Da, kao opanak je debela koža na tim obrazima, rekao bi moj otac.Majka je morala na zahod, "pritužilo mi je", rekla je; ti otresiti mladi ljudi pridigli su je ipomogli joj da prođe između nogu suputnika. Oni su je izveli u hodnik držeći je ispod pazuha,jer je moja majka objema rukama prigrabila svoj trbuh; to je bio instinkt trudnice da čuva plodu utrobi."Nisam još očekivala", rekla je ispričavajući se dvojici dragih mladića koji su nam pritekli upomoć. "Ovo je preuranjeno", rekla je."Sve će biti dobro", rekao je jedan od njih, a onda se okrenuo prema meni i dodao: "Mališa,uzmi svoje stvari."Sto li su naumili naši dobročinitelji? Skinuo sam s prtljažnika torbu i krenuo za njima.Okuražio sam se i osvrnuo prema sezoncima plazeći im jezik. Majka je teško i nesigurnohodala i svaki čas zastajkivala čekajući da minu grčevi. Oprezno smo prelazili iz vagona uvagon, a na malim gibajućim željeznim rampama između vagona majku smo čvrsto držali;tako smo stigli do vrata kupea na kojima je bio zalijepljen natpis: Rezervirano za službenalica. Zastori na staklima bili su navučeni. Na drvenoj klupi bješe se opružio kondukter, koji jerevno skočio na noge kad je ugledao dvojicu mladića, stajao je pred njima kao ročnik uočekivanju zapovijedi."Ovaj će kupe biti privremeno rodilište", rekao je onaj niži, koji je maloprije držao lekciju izuljudnosti našim suputnicima.263Ozarilo se kondukterovo lice; još i danas vidim taj sjaj očiju, te revne i uslužne geste odanačovjeka."Imamo sreću, babica je u vlaku!" uzviknuo je radosno. "Idem ja po nju, neka se žena porodikako Bog zapovijeda."Bio je hitar, živahan; odskakutao je hodnikom vagona, a onaj drugi, šutljivi momak otključaoje vrata nužnika koji je bio rezerviran samo za službene osobe, pomogao majci i čekao jeispred vrata, a ja sam sve to pratio stojeći u hodniku; jedva sam shvaćao toliku dobrotunepoznatih ljudi, naših izbavitelja. Majka je izašla iz nužnika, bilo joj je lakše, trudovi su sesmirili, osmjehnula se i rekla da je ovaj nužnik, za razliku od ostalih u vagonima, čist iuredan, a onda je umilnim glasom zahvalila mladićima:"Ne znam čime sam zaslužila toliku vašu brigu", rekla je. "I kako ću vam se odužiti."Sve su činili tako dobrohotno i nježno, bilo je to zadivljujuće, takvo što malokad sam vidio iposlije, nakon što sam već imao iza sebe mnoga putovanja i susrete sa svakakvim svijetom.Sada prvi put pišem o tomu, nisam baš s dobrotom vješt, nema je mnogo u mojim knjigama,iako smo svi iskusili pokoju kap toga napitka; zbilja ne znam zašto sam zazirao istaknuti neštodobro, jesam li se možda bojao da mi nitko neće vjerovati. Ili sam već zasićen zlom, pa mi se
  • 115. u ovom času dobrota čini mističnijom. Ono što sam definitivno uočio, za svih ovih godineotkako pišem, jest to da dobrota nema sljedbenika, a zlo ima. Možda je to odgovor na nekemoje dvojbe. Ne bih smio izgubiti nit, pa se vraćam dvojici mladih ljudi koji su smjestili mojumajku u kupe i ostavili nam ključ od nužnika. Uto se vratio i kondukter s postarijom časnomsestrom u crno-bijeloj odori. Ona je nosila ručnu liječničku torbu."To je naša stalna putnica, sestra Marija, franjevka s Cetinja", rekao je kondukter.Mladići su je uljudno pozdravili i otišli. Časna sestra ušla je u kupe i pomilovala moju majku,a potom je otkopčala dugmiće na264njezinoj bluzi i kopče na prsluku kako bi se dojke oslobodile. Ra-zvezala je gajtan majčineširoke suknje i spustila je naniže. Podigla je bluzu i razotkrila gladak trbuh, počela ga jemasirati i blago gnječiti, a onda se sagnula i izustila u pupak:"Hej, ti! Hoćeš li van ili čekaš da stignemo u bolnicu?"Ja sam se nasmijao čaranju franjevke, a i majka se potiho smiju-ljila. Sestra Marija strogo mepogledala i rekla:"Nije smiješno. Dijete u utrobi čuje i razumije. Ono je odgovorilo na moje pitanje, ali ja samgluha."Ponovno je majku oblio znoj, počela je cvokotati zubima. Rekao sam da su ručnici i plahte unašoj torbi. Sestra je namočila mali ručnik vodom iz naše boce i počela otirati znoj s majčinalica."Ne boj se, dušo", tiho je govorila gotovo u mamina usta. "U dobrim si rukama. Nismo same inismo ostavljene. Netko je uvijek s nama, netko bdije nad svim što mi činimo."Majku je polegla na klupu, a iz svoje ručne torbe izvadila je malo raspelo i zakvačila ga nakukicu iznad majčine glave. Tada se osvrnula prema meni i podulje me, nekako ispitivački,promatrala."Što ti misliš o Bogu?" upitala me."Ne znam", rekao sam."On zna", rekla je. "Bog točno zna što ti misliš. Sad izađi, ovo ne smiješ gledati."Zatvorila je vrata kupea i navukla zastore. Stajao sam u hodniku ispred kupea, prislanjao samuho na vrata i osluškivao, ali čulo se samo kloparanje vagona i jednoličan ritam kotača.Zvižduk lokomotive začuo bi se svaki put kad vlak ulazi u usjek. Posvuda su se, pokraj pruge,vidjeli ostaci požara; crno kamenje, spaljena tratina i nagorjeli kosturi rijetkog drveća.Vlak je ušao na željezničku postaju Petrovići, a već je od skretnice počeo usporavati uzaškripu kočnica; lokomotiva se zaustavila točno ispod napojnika za vodu. Kad je vlak stao, akloparanje željeza umuknulo, nastala je takva tišina i neka opća lijenost u kojoj se265svaki glas razabirao; još je lokomotiva šišteći ispuštala paru, a začuo se i glas konduktera daće vlak na ovoj stanici čekati najmanje petnaestak minuta križanje s teretnim vlakom iz N.-a.Kad god sam putovao bilo kamo, redovito sam iskakao na svaku postaju prije nego bi se vlakzaustavio, sada sam pak ostao ispred vrata kupea, uz majku, iščekujući porođaj. Prislanjaosam čelo uza staklo, a u jednom trenutku uspio sam proviriti u kupe; zavjesica se bješe malkopomaknula, pa sam mogao vidjeti djelić onoga što se unutra zbiva, činio sam to krišom, bojećise da će me časna sestra opaziti i otjerati iz hodnika. Ona mi je bila leđima okrenuta izaposlena oko rodilje, držala joj je na ustima onu našu trbušastu bocu tjerajući majku dasnažno puše u nju. Strogo je podviknula kao zapovjednica, glas je bio rezak, oštar:"Napuhaj mi bocu da može letjeti kao balon!"Vidio sam majčino napregnuto lice, iskolačene oči i nadute obraze; napinjala se i puhala takosnažno da mi se učinilo kako se boca nadima i mijenja svoj oblik postajući sve više jajolika,šireći se do one točke kada se mora raspuknuti. I najednom, u toj tišini, u tom iščekivanju,začuo se prodoran majčin vrisak, a ja sam vidio kako se boca rasprsnula u tisuće malih
  • 116. kristalnih zrna, zabljesnula me ta eksplozija, ta iluminacija, pa mi se činilo kako na majku ičasnu sestru pada srebrna i zlatna kiša. Iz tih zrna izvirale su zrake koje su začas isplelelebdeće vijence i aureole iznad rodiljine glave. U toj vatri porođaja zakmečalo je dijete. Tadasam otvorio vrata kupea i ugledao časnu sestru Mariju, držala je dijete na rukama, bilo jesmežurano i krvavo, a iz pupka je visjelo crijevo; cio prizor doimao se degutantnim, bio samosupnut i pomislio na ono najgore, da je rođena nakaza. Majka bješe izmučena, kose potpunomokre, a s lica časne sestre slijevao se znoj, ubrzano je disala i oblizivala suhe usnice."Dobio si brata", rekla je sestra Marija. "Djetešce je zdravo i lijepo", rekla je, a onda seokrenula prema raspelu iznad majčine266glave, zahvalna što joj je Isus, prikucan i zgrčen na križu, podario snagu i znanje da sretnodovede jedan život na ovaj svijet.Sestra Marija prinijela je dijete do majke i lagano ga pometnula u njezino naručje; ruke su jojdrhtale, pa je stiskala šake kako bi se smirila i obuzdala drhtavicu, a potom je izvukla krvaveplahte ispod majke i stavila ih u torbu. Na dasci ispod prozora koja služi kao pomični stolićstajala je naša trbušasta boca, a pokraj nje majčin češalj. Ta se boca rasprsnula samo u mojojviziji, pa ju je časna sestra uzela i gurnula u moje ruke:"Trk na česmu, natoči vode!"Trbušasta boca, jedna od najljepših u kolekciji boca u kući majčinih roditelja, oduvijek jeimala posebno mjesto na policama, a djed bi u nju natočio vino samo kad bi došao otmjen iugledan gost. Sada je ta boca u mojim rukama izgledala kao neki dragocjeni predmet, kaonajskuplji kristal, pa sam je prigrlio i volio kao da je živi stvor; veliko je značenje dobila nadan majčina porođaja. I dok sam hodao prema česmi, duž perona željezničke postajePetrovići, obznanio sam putnicima da je moja majka rodila muško dijete. Plač novorodencarazlijegao se u tišini, a strojovođa je rođenje oglasio sirenom; bili su to veseli i kratkizvižduci, svatko je u tome našao simboliku radosti. Osoblje vlaka i mnogi putnici, bilo naprozorima ili na peronu pokraj vagona, bijahu doista razdragani, iako o rodilji ništa nisu znali,ali pokatkad i dobrota provali slično bijesu, mržnji ili zavisti. Mnogi su slali pohvale majci, ačuli su se i uzvici "aferim", "alal joj vjera", "neka je živo i zdravo", premda je bilo i zlobnihdobacivanja, "čije je", "ima li oca" itd.Kondukter je htio svemu dati neko više značenje, kao primjerice "rođen je putnik", ili "životmu je započeo na kotačima, daleko će stići"; doista je taj čovjek imao poštene namjere, to muse mora priznati, kad je javno i glasno govorio da je Bog već odredio narav tek rođenog bića.Malo je tko očekivao od konduktera tako duhovan odnos prema rođenju. On je znao da je svenas Bog porodio i da je267"njegovo sjeme naš život", a to je duboka spoznaja. Takvih je ljudi malo, samo sam jošjednom u životu sreo čovjeka slična njemu, obrtnika koji se bavio limarijom; taj je uzvišenogovorio o mnogim nama nejasnim pojmovima, isto tako mudro kao i kondukter. Njima sličanbio je poštar u romanu Knuta Hamsuna Žene na studencu. On je u raspravi s konzulombrbljao o Bogu, o zagrobnom životu, ali je divno rekao: "Mi i dolazimo na ovaj svijet dabismo popravili našu vlastitu sudbinu." Zar se ta misao ne dodiruje s rođenjem mojega bratana željezničkoj stanici Petrovići?Kada je vlak krenuo, majka se osjećala mnogo bolje, već je živnula i više puta okvasila ustagutljajem vode, a njezin umor kao da je prešao na sestru Mariju. Ona je prilegla na klupu, očisu joj se sklapale, a iz ruku joj je nekoliko puta ispala krunica, pa sam je podizao s poda ivraćao u njezine šake. Prsti joj bjehu odrvenjeli, nije mogla izmoliti krunicu, pa je samonemoćno zurila u raspelo iznad majčine glave. Dijete je bilo umotano u plahtu, majka ga jeprivinula na prsa, milovala je tu malešnu glavicu bez kose, na licu joj je drhtao blag i sjetanosmijeh. Bili smo povlašteni, imali smo svoj kupe; zar bismo igdje drugdje osim u našem
  • 117. kraju, medu našim ljudima, dobili takav komfor i toliku naklonost prema rodilji. Nitko se nijepožalio da mu smeta djetinji plač; štoviše, lica su bila ozarena, svatko je intimno slaviorođenje djeteta. Napokon smo saznali da su dvojica mladića koji su nas izbavili iz društvaprostih i sirovih suputnika i smjestili u taj separe, kondukter ih je nazivao "gorostasimavelikodušnosti", bili zapravo službenici Državne sigurnosti. O njima se govorilo s divljenjem,kao "junacima novog doba", a prije samo tjedan dana ubili su sumnjivca u ovom istom vlaku.Svatko je odobravao to ubojstvo."Tu, na podu, gdje su sada vaše noge, ležalo je tijelo toga izroda", rekao je kondukter, apotom je još dugo pričao o muhi koja se bješe okomila na odškrinuta i krvava usta leša.268Mnogi putnici dolazili su do vrata našega kupea da bi izbliza vidjeli ženu koja se porodila uvlaku, a jedna je nerotkinja sjela pokraj časne sestre i počela plakati, jadajući se kako nijeiznijela četiri trudnoće, te da je posljednji put dodirnula smrt, ali je nitko nije tješio, niti joj jeiskazao sućut, kao da smo svi bili praznovjerni, jer i nakon porođaja svaka rodilja još lebdiizmeđu života i smrti, pa nije bilo nimalo ugodno čuti njezinu priču, a uza sve, nismo jojponudili da sjedne, učinila je to samovoljno i unijela strah u kupe. Svi smo zazirali od nje, akad je zaželjela uzeti bebu u svoje ruke, moja majka to nije dopustila, pa je još više prigrliladijete uza svoje dojke. Jesmo li zapali u praznovjericu, ili je ta žena doista bila nešto kao smrtkoja nas je u tom času iskušavala? Zbilja ne znam, činila mi se iskrenom i dobronamjernom,ali katkad su naši instinkti bolji od onoga što razumno doživljavamo. Ona je pokunjeno otišla,a mi smo i poslije o njoj razgovarali, dok je dječak rastao i lijepo se razvijao kao zdravodijete, često smo se kajali zbog svoje arogancije prema nedužnoj ženi koju je boljelo to što jenerotkinja.I tek što je ona umakla u drugi vagon, na vratima kupea pojavio se profesor povijesti izTrebinja, tako nam se predstavio i rekao da poznaje mojega oca. Uljudno je čestitao nauspješnu porođaju, a pogled je zadržao na raspelu iznad majčine glave."Nije mi drago što je dijete rođeno pod tim raspelom. To je katolički krst", rekao je."To je naš kršćanski križ", rekla je časna sestra Marija. "I zašto vi, gospodine, brinete tuđubrigu. Niste otac djeteta.""Ne, nisam, ali mu poznajem oca", rekao je profesor. "Ne bi mu bilo pravo da je to vidio. Miimamo svoj pravoslavni krst, koludrice", rekao je."Rodilji ne smeta križ naše svete Katoličke crkve", rekla je fra-njevka.269"Rodilja me ne zanima, govorim u ime oca djetetova", rekao je. "On bi tudi krst bacio krozprozor, jer ima svoj.""Ovdje je njegova supruga, gospodine. Ako netko ima pravo govoriti u njegovo ime, onda jeto ona, a ne vi", rekla je časna sestra."Pod tim križem počinjena su velika zla, vi to dobro znate, časna sestro! Maknite ga i stavite utorbu. Ako to ne učinite, ja ću ga baciti kroz prozor", uzviknuo je profesor drhtavim glasom, ai lice mu se bješe posve izobličilo.Pokorila se sestra Marija, učinila je to razumno i sabrano, skinula je raspelo i stavila ga utorbu. Profesor je otišao. Bili smo osupnuti izgredom neznanca i začuđeni takvom histerijom,a Marija je bila previše iskusna da bi se hrvala s takvima, dok smo majka i ja malo togashvaćali, nas nije nikakvo ogorčenje izjedalo, a u našoj obitelji takvih razmirica nije bilo, nitismo imali ikakve predrasude te vrste. Moja prabaka Petruša umrla je pod istim takvimraspelom, koje je stajalo iznad uzglavlja njezina kreveta. Ne bih znao reći pod kakvim su sesimbolima rađali i umirali moji preci. I zašto bih to istraživao? Da sam imao sadašnjeiskustvo, ja bih tada sestru Mariju zaštitio. I ja sam u životu često nailazio na opsjednute ibolesne ljude poput neznanog profesora. Mislim da sam prema njima postupao kao i sestraMarija; mirno, razložno i sabrano. Uvijek će se naći netko da baci sjenu na radosne događaje.
  • 118. 27055.Ako se u svom gradu nemaš kome izjadati, onda je to najgore mjesto za život, govorila jemajka. Otkako smo se doselili u N., počele su nedaće, nismo imali prijatelja i nije namuspijevalo zadobiti ničiju naklonost, a zasigurno bismo sve lakše podnijeli da smo bili imućni,ili barem siromašni u onoj mjeri u kojoj smo to bili dok smo držali trgovinu; sada smo pakdospjeli na rub onog siromaštva kada se više nema kamo i kada se životarenje prihvaća kaojedini izbor. Otac je počeo kuburiti sa zdravljem, lako bi se nahladio, stalno je imao vrućicu,sve je češće kašljao, ostavljao je duhan i ponovno mu se vraćao; oboje je pušilo jeftinecigarete, Dravu. Ali ono što je najvažnije, otac i majka nekako su postajali sve više oslonacjedno drugome. Kad god bi majka započela s jadanjem kako nam je dolaskom u ovaj grad svekrenulo po zlu, otac je smireno i s blagošću ublažavao njezine tjeskobe i nevolje, čak jeprotivno svojoj prirodi ulijevao neki optimizam i nadu da će nam svakim danom biti bolje. Toje bio očev veliki preokret; tko bi mogao pomisliti da će on, koji ni u čemu nije vidio smisla,tješiti majku, uvijek vedru i snažnu osobu. Kad bi ona rekla "joj, ovo nam drugo dijete nijetrebalo", znao se tako okomiti na nju da je jednom to njezino jadanje nazvao bogohulnim.Pa ipak, majka se, koliko je to bilo moguće u toj besparici, nekako snalazila s malim kućnimbudžetom, na tržnicu je išla kasno, pred samo zatvaranje, pa bi dobivala povrće po niskimcijenama, a nije se libila probrati nešto i na otpadu zelene pijace. Nju je pogađalo271što nismo mogli kao domaći ljudi, u prodavaonici ili piljarnici, uzimati živežne namirnice naveresiju, a nismo imali kod koga posuditi, pa se često hvalila kako je ona u svojoj trgoviniimala otvoren račun za svoje mušterije i da ih nije dijelila na domaće i dođoše. Majka jepočela povremeno raditi po kućama sve dok joj neki imućni udovac nije ponudio bogatunapojnicu i garderobu svoje pokojne žene, samo da legne s njim u krevet; to je moju majkutoliko potreslo da više nikad nije radila kao spremačica. Tada je uspjela nekako se udjenutikao volonterka u rad Crvenoga križa, bila je marna i omiljena, pa je zauzvrat dobivala odjećukoja je pristizala kao međunarodna pomoć, ali ne više tako da ovisi o milosti nekog ekonoma,nego je sama birala s velikih bala robe, pa smo jedno vrijeme bili odjeveni poput američkefarmerske obitelji; otac i ja nosili smo karirane košulje, špicaste cipele, kožnate hlače ilifarmerke sa širokim tregerima; majka haljine u drečavim bojama i krznene čizmice, čak je imali brat još kao beba imao na glavi nakrivljenu pamučnu kapicu s kićankom, a ja sam čestobio meta napada gradskih huligana zbog svojih kaubojskih šešira. Imao sam i jedne mamuze.Otac je pokatkad osjećao krivnju i grizodušje jer je familiju dovukao u ovaj grad, pa se kajaošto se nismo odselili na Cetinje, ondje je imao dva-tri dobra i utjecajna prijatelja. Majka je pakžalila što smo ostavili svoj pitomi kraj, a "umninu" zamijenili snjegovima i oštrim zimama(umnina u rječniku moga kraja označava blagu klimu i podneblje bez snjegova, a tu malopoznatu riječ sada koristim kao uspomenu na majku, obuzela me neka melankolija, praštajte),pa je znala, okolišajući i oprezno da ne rasrdi oca, predlagati da se vratimo na svoje, "kad namovdje ne cvjetaju ruže, onda se nevolje lakše podnesu tamo gdje smo navikli", potiho jegovorila, ističući kako je ovo gdje smo sada tuđina, a u gradu se ne može izdurati bezokućnice, bez komadića zemlje za salatu, luk i drugo povrće. Otac se protivio povratku, nijehtio čak ni u posjet svom kraju, tvrdeći da je i "najdalja tuđina bolja od najbliže svojte".272Pa i ja sam danomice maštao o bijegu iz toga grada, svjestan da ne postoji ništa za čim bihzažalio i što bi me ganulo pri odlasku, pa čak bih lako prebrodio i rastanak s roditeljima, jerdrugih spona i nisam imao da bi me makar i zeru vezivale za taj grad, niti sam ga bilo kadadoživljavao kao mjesto na koje bih se pozvao kao na svoj kraj, kako to većina ljudi rado čini ičesto nerealno uzdiže neku svoju zabit, neku kasabu u gluhoj provinciji kao "najljepše mjestona svijetu". Ako me išta vezalo za taj grad, onda je to odbojnost prema njemu, nelagoda koja
  • 119. se ugnijezdila u mojoj utrobi kao trajan osjećaj. I poslije, kad god bih tuda prošao kao putnik,ili samo nakratko zastao, javljala se ta tjeskoba, sputavala me i svaku moju invenciju ništila.Jednom sam bio na proputovanju i jedva izdržao onih desetak minuta koliko je vlak stajao nakolodvoru. Pa ipak, nije pošteno okomiti se na neki krajolik ili mjesto boravka, jer posvudaima sretna svijeta i ljudi koji radosno žive svoje živote, medu svojima, u velikim obiteljima,dobro se slažu i prate svjetska zbivanja. Ako sam ja bio izgubljen i nesretan, to nije krivnjagradova u kojima sam obitavao, a vjerojatno i nisu bili onakvi kakvim sam ih ja vidio. Imam ija neki zavičaj, ma koliko ga se odricao; L. je moje rodno mjesto, ta je pitoma župa moj kraj,ali nakon smrti bake Jelice više nikakve veselosti ondje nije bilo, niti sam imao ikakva razlogai želje posjetiti rodnu kuću, iako me uzbuđuje i veseli sve što je napušteno, zaraslo u korov,propalo i neprohodno. Svi kažu da je moj kraj opustošio, ali mjesec i tamo sija i čuju sezrikavci.Te dvije godine provedene s roditeljima u N.-u, pamtim kao najgore u životu; nanizao samtada u kratkom vremenu više prijestupa i ludosti o kojima se sa stajališta zdrava razuma nemože pribrano govoriti, tučnjava koje se ničim ne mogu opravdati, jednog sam starca udario ito sebi nikad neću oprostiti, to je mučna slika, i danas me progoni ili se kao mora javlja u snu.U školi sam pao na dno, prijetilo mi se popravnim domom, pismene zadaće iz lektire nisamviše radio, a literarnu sekciju sramotio sam svojim vulgarnim273stihovima, postao sam stihoklepac najniže vrste. Roditeljske sastanke otac je izbjegavao, pa jemajka postideno sjedila i slušala kritike nastavnika, jedan od njih dokazivao je da sammalouman, a majka me, jadnica, pokušala braniti okrivljujući grad, što je bila samo nekanjezina projekcija, premda su je odmah ušutkali i naveli mnoga velika imena iz kulture,znanosti, sporta "što ih je ovaj grad iznjedrio". Spominjali su se narodni heroji, političari,vojvode i serdari u prošlosti.Za ono što sam učinio odmah po dolasku u N., dok je majka još bila zaokupljenanovorodenčetom, nemam pravo nikoga okriviti, grad me nije mogao preko noći zadojitinikakvom zloćom, nego je ona bljesnula u mojem srcu, ne samo zloća nego i neiskrenost,pohlepa, odsutnost svake sućuti, nemanje osjećaja odgovornosti, jer sam i bez čijeg uplivaobmanuo i okrao rođenu majku, možda uskratio mlijeko bebi; kajem se i danas, ne znam štobih dao kad bih to mogao zaboraviti. Sto sam učinio? Još smo bili friški u tom gradu,novajlije, kada sam kao podlac prišao majci dok je dojila bebu i slagao joj kako sam zlatnunarukvicu poklonio časnoj sestri Mariji, a bio sam je prodao nekom trgovačkom putniku ičitavo bogatstvo spiskao s huliganima iz škole kako bih zadobio njihovu naklonost i ispaokavalir i drugar. Ne znam koliko je to novca bilo, ali se sjećam da je ono što mi je trgovačkiputnik ponudio, i to bez cjenkanja, izgledalo izdašno, hrpa novca; dva dana žderali smo ujednoj krčmi na periferiji, kupovali cigarete za pušače, žestoka pića, opskrbili se noževima iširokim kožnatim narukvicama ukrašenima metalnim nitnama. I dok sam se pribojavaomajčina gnjeva za takav moj nerazumni postupak, misleći da će reći kako se ne daruje ono štosmo ostavili za crne dane, makar to bila i sestra Marija, ona me samo blago i nježnopromatrala, da bi tiho izustila:"Dobro si učinio, ta nas narukvica ne bi spasila niti izvukla iz bijede. Časna sestra zaslužila jemnogo više."Zasigurno bih lakše podnio da me majka obasula grdnjama i274nazvala rasipnikom koji dijeli blago u teškim danima, olakšala bi mi muke i dvojbe oko tepodle krade, ali majka nije bila uskogrudna, to sam znao i prije. I dok sam kao lažac i kaolupež sjedio ispred nje, ona je šutjela držeći dojku u ustima novorođenčeta, bila je uvjerena dasam darivao njezinu babicu i da je istinito sve što sam ispričao, pa je u jednom času, nakon
  • 120. podulje šutnje, podigla glavu i zagledala se u mene pitomo i milo, s nekom sjetom u očima, aniz lice su joj se otisnule suze."Tako si dobar i plemenit", rekla je. "Bojim se za tebe, loše ćeš proći u životu."Ganule su me te riječi, sve me to zadugo kopkalo, a nikad joj nisam priznao obmanu irasipništvo, pa ni onda kad smo se mogli šaliti oko toga, kad je vrijeme prohujalo, a s njim imnoge nedaće, jer da sam priznao tu lakomost i prijevaru, potopio bih sve njezine iluzije omojoj dobroti, a tko zna bi li uopće povjerovala u istinu, bi li željela rušiti sliku o meni, a čak ida je čula pravu verziju, zasigurno bi to sve odbila na šalu. Nisam htio ni poslije iskušavatimajčine emocije, premda sam u nekoliko navrata bio na rubu priznanja; sreća je što sam jenakon odlaska rijetko viđao, a u razdoblju od nekih pet-šest godina bio sam se potpunoodmetnuo i otuđio; jedni o drugima malo smo znali.Osjećajući se tudinkom u tome gradu, majka je često zapadala u neke čudne i neshvatljivepredrasude, pa je znala reći da se otmjenost jednoga grada ponajbolje oslikava krozmuslimanske kuće i obitelji, a njoj se činilo da su čak i muslimani u ovom crnogorskom graduizgubili gospodstvo, iako su potomci slavnih begova i dičnih familija. Kako je majka uopćedošla do takvih spoznaja, nikad mi nije bilo jasno, a čuo sam mnogo puta hvale iz njezinihusta o urednim, čistim i "paćnim bulama", (tu riječ paćna majka je često rabila, a odnosila sena vrijedne i marne žene, "čistunke" u kući), od kojih je i sama naučila ne samo kuhati,"kafenisati", prepuštati se malim užicima, kao primjerice povući dim-dva na čibuk, nego irazmišljati2750 svijetu i njegovim zamkama, o muškoj vrsti, dobru i zlu. Moju su majku muslimanske ženenaučile sukati jufke i praviti pite, tako da1 danas, kad god se nađem u krajevima gdje žive muslimani i nešto založim u nekoj aščinici,uvijek mi se vrate okusi iz djetinjstva, sjeta me obuzme, a majčin lik iskrsne i sjeda pokrajmene, pa je bilo trenutaka kada sam u nekoj buregdžinici pričao sam sa sobom, tako da su meljudi promatrali kao čudaka.Sjećam se, imao sam devet godina kada se jedna pravoslavna kći iz L.-a udala za muslimana,pa su neki roditelji nagovarali djecu da "začepe nos" ako ih put nanese pokraj kuće udavače,činile su to i odrasle žene, dočim su meni moji roditelji priprijetili da takvo što ne učinim, palabi ljaga na našu obitelj, mi nismo zaostali i nikoga ne podvajamo, to je sve naš svijet,govorimo istim jezikom, a to što zaziremo jedni od drugih netko nam je ostavio u nasljeđe, natoj nas je osnovi bilo lakše pokoriti, ali zapamti, sine, mi smo potpuno isti, čak su i našaprezimena ista, jedino su razlike u imenima, a zar to smije biti razlog da se međusobnogložimo, tako je govorio moj otac, a ja sam ga svaki put pomno slušao; danas pak mislim dasam to osjećao i bez njegovih tirada, da sam nekim svojim čulom poimao ono što sam poslijeproučio, a to je da su "nacije mit" i da je ta pomama za čistoćom i rasom potvrda našihizukrštanih života; tako smo jedino mogli opstati i dovde doći, inače bi se prije nas sveraspalo i deformiralo. Ne znam tko je rekao da je naše traganje za čistim korijenima"zamagljivanje stvari".Namučio sam se pišući ovo poglavlje, bitno sam ga skratio, a više puta micao sam i vraćao temajčine opaske o muslimanima bojeći se da ne uletim u bilo kakve nacionalne zamke, a ondasam naišao u nekom časopisu na putopisne zabilješke britanskog arheologa i pisca Arthura J.Evansa iz rujna 1875. godine, u kojima između ostalog veli da su muslimanski žitelji u Bosnii Hercegovini "uljudni i da posjeduju urođenu otmjenost koja je zasigurno do njih stigla izvelikih istočnjačkih izvora i tradicija koje su ih prožele prelaskom276na islam, pa im ukazujem dužno poštovanje, dočim su kršćani, makar bili iz najvišegdruštvenog sloja, zapanjujuće neuljudni i nezahvalni, ogrezli u porocima prostačkog i niskogduha". To da se glasoviti putopisac podudario s majčinim shvaćanjima, ma koliko im se ja
  • 121. osobno opirao, bilo je dovoljno da te pasuse ostavim i da to na ovaj način zabilježim, tek da sezna da ništa nije glatko teklo i da su dvojbe i muke pratile i ovaj rukopis.Još sam boravio u N.-u kad je umrla i druga baka Vukava; nitko od nas nije bio na staričinupogrebu, čak ni moj otac, premda je bio red da svoju majku isprati. Ne znam točno je li jošživa ružna tetka Vesela; nekoć mi je bilo zabavno promatrati tu "savršenu ružnoću", sada višene vjerujem da bih tako veselo i s užitkom piljio u nju, jer sam se već zasitio rugobama imnogo većim nakazama, duhovnim i tjelesnim, koje su uskakale u moj život. Više se nesablažnjavam, ne uživam u sablasnom. Mnogo se čudaka nakotilo u mojim doživljajima;susreti s njima oduvijek su mi bili sami po sebi misterij. Toliko sam puta slušao osobu koja mise povjerava i otvara svoju dušu, izvrće preda mnom svoju potresnu intimu i moli me da svenjezine ludosti uzmem kao zbilju. Iako često nisam razumio jezik kojim mi se neka stvorenjaobraćaju, ja sam ipak znao da svi mi, unatoč zamuckivanjima, govorimo o patnji, a sve teizgubljene duše žele barem jednu zraku vječnosti, a može im je podariti samo onaj tko jenjihov supatnik. I ma koliko bile primamljive te priče, ti likovi koji su se znali ušuljati u mojeodaje, ipak sam o njima malo pisao jer sam već imao dovoljno "luđaka", kitim tu riječnavodnicima, u mojoj obitelji, medu bližnjima, pa ni njih nisam obrađivao kako valja jer sambježao od sukoba i svađa s rodbinom, gazio plićakom i šuljao se rubom zbilje ne džarajućipreviše "vatru zala", krvnih osveta, mračnih nagona i ubojstava. U mojoj obitelji postoje svirodovi na ljestvici zla, ali bolje je što nisam u to kopkao, "jer ako dirneš u osinjak, nasmrt ćete ose izujedati", govorio je moj otac.27756.Kada sam prikupljao gradu za dokumentarni film i u više navrata boravio na Cetinju, svakisam se put raspitivao za sestru Mariju, a malo je tko o njoj nešto znao, kao što se tih godinauopće jedva govorilo o samozatajnim i marnim redovnicama koje su bile dobre i drage kaobolničarke, posvećene pacijentima, ljubazne i mile, posve suprotne civilnim sestrama.Pokušao sam u dva maha doći do nje, želio sam da se zajedno prisjetimo porođaja moje majkeu vlaku, ali u tome nisam uspio jer me glavna sestra Anuncijata, redovnica s privremenimzavjetom, oba puta primila, i oba puta odbila bilo što reći o sestri Mariji, kao da je nešto tajila,a na moje izravno pitanje je li živa samo je šutjela.Prvi me put sestra Anuncijata primila pred vratima samostana, bila je nepovjerljiva, ispitivalame kao sumnjivca, kao da ja nešto potražujem od franjevke Marije, a ja sam htio samo čutinjezinu verziju majčina porođaja i uvjeriti se što je ostalo od mojega sjećanja, i je li tajdogađaj moja mašta preoblikovala dajući mu dimenziju veću nego što je doista imao. A uzasve, htio sam vidjeti tu ženu nakon petnaestak godina; njezin lik urezao se u moju memoriju.Drugi put primljen sam u blagovaonici Franjevki bezgrešnog začeća s mnogo više povjerenja,čak srdačno; oko mene su bile tri-četiri časne sestre, premda je glavnu riječ ponovno imalasestra Anuncijata. Počašćen sam domaćim kiflicama, još toplim, a razgovor je bio suzdržan."Sto vi hoćete od sestre Marije?" upitala je Anuncijata.278"Ona je porodila moju majku prije petnaest godina", rekao sam."Sestra Marija nije bila babica. I nitko joj ne bi dopustio da to učini", rekla je Anuncijata."Ali to je bilo u vlaku, a ne u bolnici", rekao sam."U vlaku? Onda je morala", rekla je sestra Anuncijata. "I to joj je bilo prvi put, čak mislim danikad prije nije vidjela porođaj. Ona je bila obučena za njegu plućnih bolesnika.""Sto je skrivate od mene? Imate li neki razlog?" upitao sam.Odgovora nije bilo, sve su sestre zanijemjele i oborile poglede, dok je glavna sestraAnuncijata uporno zurila u svoje ruke. Bilo je u tome nečega tajnovita, nešto mi nisu moglereći, jer ako je davno umrla, zašto bi se to od mene krilo; mogao sam samo odnijeti buketcvijeća na njezin grob i zapaliti svijeću. Sestra Anuncijata tiho je pričala kratku povijest
  • 122. dolaska franjevki na Cetinje 1946. godine. Nisam o njima ništa znao, bilo mi je čudno što ćekatolkinje u pravoslavnoj prijestolnici, ali sestra Anuncijata o tome je gotovo sjetnopripovijedala. Sada već "cetinjske franjevke" stigle su iz Slovenije, gdje su radile u sanatorijuGolnik, ali dolaskom komunista one su dobile otkaz, neke su optužene da su zavodilepacijente pričama o Bogu i vjeri, pa im je zabranjen rad u bolnicama. Jedna sestra umrla je uzatvoru, a najstarija medu njima, sestra Marija s vječnim zavjetom, tada je imala 57 godina,silovana je u bolničkoj praonici. Jedan mladi liječnik, dr. Cvjetko Popović, Crnogorac, bio jespecijalizant u sanatoriju Golnik, obratio se Crkvi i vladi s molbom da mu dopuste da povedesa sobom deset franjevki koje bi radile u sanatoriju za plućne bolesti na Cetinju. Slovensku jevladu uvjeravao da franjevke neće imati što propovijedati u pravoslavnoj i ateističkoj sredini,a Crkvi je dao jamstvo da će redovnice dobiti samostan i da će moći, uz obavljanjemedicinskih službi u kojima Crna Gora oskudijeva, nesmetano prakticirati svoju vjeru. Takoje i bilo.279"Tada je u Crnoj Gori bilo dvadesetak časnih sestara, a danas ih ima sto četrdeset dvije", reklaje glavna sestra Anuncijata i naglo ustala, što je bio znak da je moj posjet završen.I dok sam stajao pred njom, ne znajući kako se oprostiti i što još učiniti da bih nešto saznao osestri Mariji, Anuncijata mi je pružila ruku, a potom je, uz lagan šum haljina, krenula premavratima blagovaonice, da bi ondje zastala i osvrnula se, gledajući me sada blago, gotovozavodljivo i s naklonošću, s malim osmijehom na tom prelijepom i bjeloputnom licu,uokvirenu velom."Dođite sutra prije podne u samostan, vidjet ćete sestru Mariju", rekla je i udaljila sehodnikom prema vratima sobe glavne sestre.Mlade novakinje sestara Bezgrešnog začeća oraspoložio je poziv sestre Anuncijate, počele suveselo graktati i smijati se pokazujući svoje bijele i zdrave zube; očito su se radovale nečemušto ja u tom trenutku nisam shvaćao. Glupo opsjednut erotikom i ovozemnim stvarima, misliosam da se raduju ponovnom dolasku muškarca u njihov zatvoreni svijet, ali to je samo bilamoja neduhovna iluzija. Isto tako, nisam shvaćao što se skriva iza toga tajnovitog vela okosestre Marije; bio sam uvjeren da je bolesna i da je ne žele uznemirivati, a da je moj posjetipak bio iznimka i čin zahvalnosti, pa će mi dopustiti da je nakratko vidim.Sutradan sam zatekao odškrinuta vrata samostana, gurnuo sam ih i ušao, a u polumraku medočekala novakinja reda, sestra Ceci-lija, i rekla da je slijedim. Prošli smo kroz zamračenuprostoriju i uspeli se mramornim stubama, gdje su nas čekale i ostale sestre, glasnuo sam sepozdravom "hvaljen Isus", htio sam pokazati da ih poštujem i da u tome nema nimalo ironijeili, ne daj Bože, licemjerja; one su to osjetile i otpozdravile gotovo u jedan glas. Išli smouskim hodnikom i stigli do zaključanih vrata, na koja je pokucala jedna od sestara. Kad su sevrata otvorila, dočekala nas je tiha diskretna glazba, a glavna sestra Anuncijata držala jesvijećnjak u ruci. Krenuli smo za njom do jedne niše i plišanog zastora, koji je poma-280knula. Na malom postolju stajao je lijes u kojemu se naziralo tijelo, a kad sam prišao bliže,kad je sestra Anuncijata podigla svijećnjak iznad lijesa, ugledao sam usahnulo lice bojevoska; koža je bila slijepljena uz kosti glave, a tijelo pokriveno do sredine prsa jarko crvenomtkaninom na kojoj je zlatnim nitima izvezen križ. Ruke su bile prekrižene na prsima, suhe imale, otkrivene do podlaktice; na njima se vidjela svaka vena i svaka pjegica na koži. Nadesnoj ruci bljesnula je zlatna narukvica; bila je prevelika za tako malu i uvenulu ruku; namahmi se učinilo da je to ista ona koju sam prodao trgovačkom putniku, iako se više nisam mogaosjetiti kako je izgledala i kakav je bio njezin filigranski rad. Mali crveni rubin koji je služiokao kopča na narukvici, u toj polutmini isijavao je poput žiška. Na zidu iznad uzglavlja lijesastajalo je raspelo. Ne vjerujem da bih nakon toliko godina prepoznao sestru Mariju čak i da
  • 123. sam je vidio živu, a nekmoli u lijesu, kao mumiju. Sve to nisam razumio, a kako je u to stanjedospjela, nisam pitao."To je sestra Marija, za nas je svetica", rekla je Anuncijata. "Umrla je prije sedam godina podmističnim okolnostima. Nije balzami-rana, tijelo se Božjom voljom oduprlo propadanju."Tada su sestre cjelivale lijes, kleknule su pokraj odra i počele moliti krunicu. Da sam znaomoliti, to bih u tom času i sam učinio."Dvije godine čekamo da Biskupska konferencija zauzme neko stajalište o ovom slučaju",rekla je sestra Anuncijata. "Bilo je prijedloga da je pokopamo, pa će se poslije cio misterijrazmotriti, ali mi smo to odbile. Marija je za nas svetica, ma što biskupi i Vatikan o tomemislili", rekla je.Nikad nisam saznao ništa više od ovoga što je u knjizi, ne znam je li sestra Marija još usamostanskoj niši, ili je pokopana, ne znam kako je umrla, niti bi mi, čak i da sam tražiopodrobnu pripovijest, glavna sestra o tome išta više rekla. Zbilja, ne znam je li proglašenablaženom, nisam se više zanimao za tu sudbinu, to prije što se ne281volim upletati u misterije, ali ako u svemu tome ima nekog čuda, ako je božanski melemdoista pao na tijelo mučenice, ako redovnice u to vjeruju, onda bi samo ohol i površan čovjekosporio činjenicu da svaki događaj ima i svoj religiozni smisao. Ma koliko bio oprezan,suzdržavam se od nijekanja začuđenosti, pa makar ona izvirala iz "pohlepe za čudima", čak itakvim da i narukvica dobije neko novo i mistično tumačenje.28257.Razdoblje odrastanja proveo sam izvan roditeljskog utjecaja, brinuo se sam o sebi, ali nekanim o tome podrobno jer bih umorio onoga tko je strpljiv i tko bezazleno i dobronamjernoprihvaća to moje ja, premda sam i ja želio drukčije pripovijedati, sad je kasno i više se nemogu lišiti toga ja, ono se već uplelo u naše doba i barem donijelo djelić povijesti na svomizmučenom tijelu. Ako netko doživljava to autobiografsko kao pretjerano i napadno, može tajosjećaj ublažiti tako što će ovo razumjeti kao ispovijed i pomiriti se s tim, jer nitko se neispovijeda zato što mu je dobro, nego zato što mu je "nutrina ranjena", što su misli u stalnom"trvenju i hrvanju same sa sobom". Na koncu, to ja ne slavi nikoga, pa ni samo sebe, niti sebavi hvalospjevima, nego jedino pokušava otvoriti se što iskrenije.U svojoj petnaestoj godini dospio sam u banatsko selo Klek blizu Zrenjanina, ondje sampronašao tetu Pavu, majčinu najstariju sestru, a kako sam do nje došao, to je i za mojumemoriju misterij, jer tu tetku nikad prije nisam vidio, a o njoj sam malo znao; moja bakaJelica rijetko je spominjala svoje kćeri, "nesretne kćeri rođene u sretnom domu", jedino jemoju majku tetošila i hvalila, ali ni njoj sudbina nije bila naklonjena; mogla se bolje udati iroditi desetero djece, kad su već njezine sestre ostale bez potomstva. Pava se udala za nekogpravoslavnog raspopa iz neretvanske župe sv. Đorda, služio je kao mlad svećenik uparohijalnoj crkvi na Trnovu, ali se ubrzo "raščinio", odrekao vjere, Crkve i svoje pastirskemisije, a između dva svjetska rata dospio je u zatvor kao komunist. O njemu se priča-283lo da je u partizanima bio egzekutor, s užitkom je ubijao ili mučio zarobljene ustaše, a je li tobila istina, mi nismo znali, pa ipak smo zazirali od njega. Moj je otac rekao da uvijek imabarem zrno istine, čak i kad znamo da narod izmišlja i pretjeruje, "jer svaka laž počiva naistini", govorio je. To nisam tada shvaćao, ali sam ga slijedio i zajedno s njim odbio upoznatitu svojtu. Znali smo da je nakon rata kao kolonist dobio zemlju i gazdinstvo negdje uVojvodini, nismo znali mjesto boravišta, jer on i teta nikad se nisu javili, niti su siromašnimrođacima poslali paket robe ili namirnica iz bogate Vojvodine, kako su to činili mnogikolonisti.
  • 124. Kada sam tetku pronašao u selu Klek, već je bila preudana; njezin prvi muž, taj raspop, ubijenje na spavanju, u krevetu pokraj svoje žene, koja ništa nije čula; grkljan mu je prerezan"brijaćom britvom ili kakvim skalpelom", kako je priopćila istraga, ali taj predmet nikad nijepronađen, kao što ni ubojica nije nikad otkriven. U toj velikoj lijepoj kući, nekoć je pripadalastaroj njemačkoj obitelji Kitel, jednom kraku te obitelji koja je imala šećeranu, njih je dvojeveselo proživjelo nekih godinu i pol dana, uglavnom su ljenčarili i izležavali se, "moglo im seživjeti na visokoj nozi", tako su govorili njihovi sunarodnjaci, a imanje su im obrađivalinajamnici, za male dnevnice ili samo hranu, jer je raspop bio partijski šef Mjesnoga komiteta,ideolog i tumač komunističke politike, a istodobno i pjesnik podrugljivih stihova o egzodusuNijemaca iz Banata. Rugao se pjesnik kako je tih stotinjak tisuća prognanih banatskihNijemaca moglo uzeti samo nužne stvari, uspomene, nešto malo nakita, obiteljske albume,jedino to nije uspjelo "frau Kitel, pa je ostala bez gaća, jebo je švapski ćaća", tako je pjevaonovi vlasnik raskošne kuće podignute 1824. godine, dvaput obnavljane i dograđivane, jednomu 19. stoljeću, a drugi put temeljito 1902. godine.Od te velike njemačke loze bilo je i onih koji su se prilagodili životu različitih zajednica uBanatu i nisu navečer pjevali "oče na nebesima, očisti srpsko smeće iz naših dvorišta"; jedanod tih bio je284Petar Kitel, koji je i nakon rata i progona svojih sunarodnjaka ostao ono što je i bio: ljubiteljšljivovice i kapelnik u limenoj glazbi u Zrenjaninu. Taj je dalji rođak u ime prognane obiteljibanuo u kuću moje tetke i njezina čovjeka i ponizno ih molio da "malo prekopa po sanducimana tavanu" i uzme neke sitnice, fotografije, pisma, albume, stare novčiće, u familiji je bilonumizmatičara, privjeske i još neke uspomene, te da pronađe note svoje rođakinje glazbenice,koja je skladala u onoj velikoj sobi u kojoj je u kutu stajao klavir pod debelim slojem prašine.Novi vlasnik to je velikodušno dopustio, a kapelnik dobro obavio, sve je složio u jednu vrećuod jute, a onda su sjeli u vrt kao stari prijatelji i počeli piti sve do navečer; teta ih je "dvorila ioborila", pali su jedan drugom u zagrljaj, "folksdojčer i partizan", rekla je, a kada je vidjela dasu se obojici "oduzele noge i jezik", rakijom je polila onu vreću s uspomenama i kresnulašibicom, začas je vreća planula, a oni su samo tupo zurili u tu buktinju, "pa ne može švapskokopile prčkati po mojim stvarima i uzimati ono što mi sljeduje i što je moje", rekla je.Ali nakon što je tetin muž ubijen, njoj je na grub način rečeno da se ne može sama baškariti utolikoj kući te da će je privremeno smjestiti kod srpske obitelji Malešev, gdje je najprije radilakao domaćica, a potom se ubrzo udala za slijepog Acu Maleševa, mlađeg od nje osam godina.Čim se Aca oženio, njegovi su roditelji prešli u Novi Sad, a gazdinstvo i brigu oko imanja islijepca preuzela je tetka Pava, iako baš nije bila radišna, ali jest snalažljiva, dovijala se iuzimala nadničare, a pri kraju radnog dana znala ih je napiti ili im stavljati u piće i hranu nekesvoje madije, inscenirati svađe, isplatiti ih i onda ih vješto okrasti. Kuća u kojoj je ubijennjezin prvi muž dodijeljena je mnogočlanoj obitelji kolonista iz Hercegovine koja se osjećalazakinutom u toj raspodjeli tuđih posjeda; stalno su se žalili da su malo dobili, te da im kaozaslužnoj partizanskoj obitelji pripada najbolja kuća i imanje. Godinu dana kasnije, u toj"prokletoj kući Kitelovih", kako su je mještani nazivali, ponovno se dogodio285zločin; najstariji od šestorice sinova te došljačke familije ubio je sjekirom oca na spavanju iuspio ilegalno prijeći granicu s Rumunjskom, proveo je u prihvatnom logoru šest mjeseci,potom je dobio politički azil, oženio se Ukrajinkom i nastanio u Kijevu.Čim je teta našla utočište u toj obitelji starosjedilaca "banatskih Srba od starina", kako su sebisamima laskali, posvuda se govorilo da ta žena neće zadugo ostati kućanica, nego ćezagospodariti imanjem, što se i obistinilo; slijepca je lako obrlatila i uvukla u krevet, više se iznjezinih pandži nije mogao iščupati, a njegovi su roditelji jedva dočekali da netko drugi
  • 125. preuzme brigu o njihovu slijepom jedincu, odselili su se onog istog dana kad je matičarregistrirao taj brak, imali su u Novom Sadu cio kat u jednoj lijepoj staroj zgradi; otada višenikad nisu kročili u Klek. Ja i danas mislim da je ta moja tetka, nerotkinja, bila žena bezosjećaja; nikako je nisam mogao povezati sa svojom majkom, sa svojim djedom ili bakomJelicom; nijedna crta njezina lica ili karaktera nije bila u srodstvu s onima koje sam volio.Svatko se od nas prisjeća nekih događaja sasvim jasno, ali ono što je izbrisano iz memorijepostaje neka vrst čuđenja bez kojega ne bi bilo naših dilema i proturječja, pa ako hoćete imašte, jer mi se silno upinjemo da neka sjećanja oživimo, mašta je s nama, uživa u tojpustolovini, uvlači nas u svaki tamni kutak podsvijesti, ali unatoč maštovitosti nema nijednogbljeska koji bi mi taj put do Kleka osvijetlio. Sve te priče da me "nevidljiv netko doveo", dasam došao na "poziv tajnoga glasa", za mene su samo puke tlapnje i trabunjanja, takvo štoneće pokolebati moj realizam, niti će od mene načiniti vjernika u nadnaravno. Ja se sasvimdobro sjećam dana kad smo se dogovarali da ostanem kod njih jednu školsku godinu, bilo jeto u blagovaonici, za okruglim stolom, tetka je vodila glavnu riječ, a slijepi tetak samo sepovremeno miješao u razgovor i nadopunjavao svoju ženu. Uvjet je bio da za vrijeme ferijanadoknadim ono što zbog učenja nisam mogao odraditi preko godine, premda sam mo-286rao neke obaveze ispuniti i za vrijeme škole, kao primjerice dva puta godišnje "čerupanjegusaka", te povremeno čišćenje obora za svinje, odnošenje perja u zadrugu, a u dane kolinjapomaganje oko nadijevanja kobasica i pravljenja čvaraka."O tebi ne znam ništa", rekla je tetka. "I nemam nikakve obaveze samo zato što si mi sestrić,jer ja i ne znam ko ti je otac, a i sestru sam zaboravila. Mogla bih ti mirno zalupiti vrata, alinama je potreban sluga. Moj čovjek je slijep, nemam mnogo koristi od njega u domaćinstvu.Netko mi mora pomagati oko svinja i gusaka, oko istovara ugljena, korubanja kukuruza idrugih poslova. Ako sve to možeš ispuniti za stan i hranu, onda ostani. Ako ne, put pod noge.Nije sramota biti sluga, sramota je biti prosjak. Onda, odgovara li ti?" upitala je."Odgovara", rekao sam."Sluge su kod nas uvijek bile zadovoljne, nikad im ništa nije falilo, ali gazda se mora slušati",dodao je tetak Aca. "Ako ja tražim da mi češkaš jaja, ima da ih češkaš!""To je samo njegova uzrečica, on je iz stare srpske familije, naučili su na sluge, ali to ne značida ćeš mu češkati jaja, nego da se nećeš libiti nijednog posla", rekla je tetka.Njihova je kuća bila prva na ulazu u selo, odmah iza oznake i ploče s napisom "Klek", blizuuskotračne pruge i prašnjave ceste; tim malim vlakom svakodnevno sam išao u školu uZrenjanin, pokatkad i pješice ako bi mi dro pobjegao; razdaljina je bila ista kao od Trebinja doL.-a. Imali su salaš i obor za svinje, tovili su po nekoliko prasaca, a njihovo jato gusaka bilo jeponajveće u selu, imali su svoj pašnjak i baruštinu na imanju, to je bio raj za perad, a gusinjakje bio uređen, s posebnom prostorijom, čistom i zagrijanom za guščiće kad se izlegu. Dakle,ne mogu se sjetiti kako sam pronašao tetku, ali svega ostalog živo se sjećam, svakoga kutka tekuće, dugačkog trijema koji je vodio do posljednjih vrata, gdje je bila moja sobica, drvenogakreveta i tople perjane dunje, perine, kako se to287kaže u mom kraju, pod kojom sam proveo jednu studenu banatsku zimu, a te dunje i ljeti suostajale složene na krevetu. S lakoćom se mogu prisjetiti mnogih detalja; primjerice načina nakoji je slijepac srkao juhu, ili kako se "smijao iz trbuha", njihova bračnoga kreveta, u kojemuje noću, a često i popodne, bilo bučno, uvijek su se smijali, roktali su kao svinje i gakali kaoguske, a jednom sam zatekao slijepca u gusinjaku kako na svoje spolovilo nabija gusku. Imaoje izoštren sluh, osjetio je da sam negdje blizu, uzviknuo je "ima li koga", a ja sam se pritajio,pa je tetak dovršio svoju bolesnu rabotu s guskom.Aca je kao starosjedilac prezirao koloniste i svakodnevno ponavljao da se "čudom čudi" kakonetko uopće može ući u tudu kuću i prisvojiti ono što su generacije stvarale i po nasljednom
  • 126. pravu ostavljale bližnjima. Imao je običaj došljake nazivati Turcima, a za objedom je stalnobrbljao i često govorio kako su Vojvodinu poharali Turci, "a ono što se ovdje prenosilo skoljena na koljeno, oni su za jednu noć prelomili preko koljena". Smijao se svakoj svojojdosjetki, zapravo je hrzao i uživao kad mu tetka kaže da se "smije kao konj". I mene je mnogoputa nazvao Turčinom, ali sada mislim da je to bila njegova metafora za komuniste. Odbijaoje izustiti novo ime grada, jer se od 1946. godine zvao Zrenjanin, a prije toga bio jePetrovgrad od 1918. godine, po Petru Karadordeviću, srpskom kralju; međutim, Aca ga jeredovito nazivao prijašnjim imenom Bečkerek, čak je radije koristio mađarski nazivNagvbecskerek, a kad bi mu netko prigovorio što izbjegava ime grada po narodnom heroju,uvijek bi uzvratio da "imamo više heroja nego gradova", a samo nesretni narodi mijenjajuimena svojih trgova i gradova. I meni je toliko puta govorio kako mu je srcu bliži svakiMađar, Rumunj ili Rusin od sunarodnjaka s kojima nema što dijeliti, "to je sve nepismeno izatucano, a mi smo gospoda u četvrtom koljenu, dosad smo se uspješno opirali geacima ipaorima, a sad je, dolaskom Turaka, vrag odnio i naše gospodstvo".288Kod toga čudnog para, tetke i tetka, služio sam sve do početka sljedeće školske godine; razredsam završio s dobrim uspjehom, a za vrijeme raspusta morao sam ostati na imanju i otplatitiono što sam tijekom godine jeo, a bilo je i nekih pozajmica za knjige, školski pribor i obuću.Od svih poslova najviše sam volio čuvati guske, čak sam nosio i zračnu pušku o ramenu,sličila je pravoj, ali to nije bila nikakva igračka ili pastirska zabava, nego moje oružje protivCigana koji su krali guske; jednom sam iz te zračne puške nastrijelio malog Cigu u tur. Doksam ja čuvao guske, sve su ostale na broju, nije bilo izgubljenih, ukradenih ili uginulih.Guščiće nisam izvodio u pašu prije nego nestane rosa, a često sam mijenjao i dopunjavaostelju od sjeckane slame u toru gdje su guske obitavale, pazeći da stelja ne popljesnivi, jer suguščići često ugibali od plijesni. Teta mi je odala priznanje kao najboljem guščaru, a bila jenešto načula da lijepo pišem, pa mi je na rastanku darovala jedno veliko, izuzetno lijepoguščje pero; odnio sam ga medu svojim stvarima i dugo čuvao u jednoj knjizi. To mi je perobilo draga uspomena, ali ne na tetku ili slijepog tetka, nego na guske, jer sam to svoje jato biozavolio. Guščje pero postalo mi je neka vrsta hamajlije, možda iz praznovje-rice, jer mi sečinilo da mnogo bolje pišem ako to pero stoji zadje-nuto u neku čašu ili knjigu na mojemstolu.28958.Školovanje sam nastavio u Beogradu uzdržavajući se svakovrsnim poslovima; rano sampočeo pisati za novine, prikazujući knjige i likovne izložbe o kojima nisu htjeli pisati ozbiljnikritičari, ali ja sam se morao prehranjivati da bih preživio. Srećom, urednici nekih novina bilisu mi naklonjeni, dobivao sam posliće, čak sam i jedan feljton radio, bio je hvaljen, pa su menagovarali da se posvetim istraživačkom novinarstvu ili dokumentarnoj književnosti, premdasam još bio učenik, a kada sam kao maturant Druge muške gimnazije dobio prvu nagradu nanatječaju lista Narodna armija, sudjelovalo je svih četrnaest beogradskih gimnazija, tako sampostao slavan, slikali su me za filmski žurnal, pa su mi svi nudili suradnju i u meni vidjelipisca, a glavni urednik Narodne armije, general Ivanović, na dodjeli nagrade rekao je da "umeni čuči veliki talent". Ja sam tada mislio da je za takav moj uspjeh bilo presudno guščjepero kojim sam potpisao nagrađeni uradak, ono mi je doista bilo sretno, jer kad god sam topero umočio u tintu da bih potpisao tekst ili adresirao pošiljku, bilo za neki natječaj ili novine,redovito sam dobivao nagrade ili pohvale urednika, a poslije, kad sam ga izgubio, već sam bioafirmiran i više nisam gatao, niti su praznovjerice imale bilo kakva udjela u mom životu.I baš zbog tog pera često sam mislio na tetku i to banatsko selo, želio sam ga posjetiti, iako seondje, za jednogodišnjeg boravka, nimalo nisam osjećao sretnim; štoviše, mnogo samponiženja doživio, pa ipak me to nije priječilo da pokatkad utonem u sjetna raspoloženja
  • 127. 290i prisjećanja na teško razdoblje svojega života, ako je u njemu uopće i bilo ičega laka. Čaksam i na slijepog tetka mislio, sada s više humora nego onda; pa i onaj prizor s guskom višenije bio tako sablastan, gorih sam se stvari nagledao, i to medu ljudima i spolovima, neke sambrutalne obljube vidio, tako da se scena u gusinjaku, ma koliko bila perverzna, doimalanježnom u odnosu na to naše ljudsko nasilje, što nikako ne znači da ja, nakon svih lošihiskustava, odobravam tetkove nastrane užitke, jer ne mogu podnijeti, nemam za takvo štoželudac, bilo kakvu prisilu, pa makar i nad guskom.I doista, posjetio sam jednog dana ta dva čudna svata, imao sam tada dvadeset godina. Kadasam iskočio iz vlaka blizu njihove kuće i imanja, nisam odmah krenuo stazom prema kući nakojoj fasada bješe oronula i dronjava, nego sam zastao i gledao što se sve promijenilo, a imaosam i blagu tremu jer je susret s tetkom bio nepred-vidiv. Znajući je, mislio sam da me uopćeneće primiti, ili će tražiti da platim konak, ali ja sam toliko želio provozati se uskotračnomprugom od Zrenjanina do Kleka, liti suze nostalgije za svojim dubrovačkim ćirom, aponajprije prikupiti što više grade za roman, napojiti se emocijama i onjušiti "brdane uravnici", jer sam, rujući vlastitim labirintima i onim što se naziva nutrinom, nabasao na tvrdgrumen, ne smijem reći zlatni rudnik, to bi se tumačilo kao oholost, ali taj kremen-kamenprikladna je natuknica, jer roman koji bijah zamislio mora se isklesati, a bez iskri i varnica tose ne bi moglo. I doista, nije sve teklo po redu i mjeri gostoprimstva, tetka me dočekalanatmureno, ali nakon što je čula da sam već navršio dvadeset godina i da objavljujem prozu uknjiževnim listovima, a još sam se pohvalio da ću uskoro pisati za Vodič kroz Beograd okazalištima i kinima, o tome gdje će se i što moći u određenom tjednu vidjeti u našem gradu,naglo je i brzo postala svojtljiva i gostoprimna, a na moju trenutnu besparicu gledala jesvisoka, odmahnula je rukom, "nećemo o sitničavim zemnim stvarima, za nas je to bagatela",rekao je tetak Aca pridružujući se svojoj supruzi.291Zatekao sam ih gotovo onako kako sam ih ostavio, za okruglim stolom u blagovaonici, činilomi se da su bili u istoj odjeći, premda se po nekim detaljima osjećao bolji standard; sada je najednoj lijepoj ampir komodi stajao radioaparat pokriven malim čipkastim komadićem tkanine,tetka je taj ručni rad i vez nazivala šustiklom. Čim smo porazgovarali, shvatio sam da ima jošnovina; tetak se zaposlio u tvornici četaka i metli u Zrenjaninu, a tetka je našla jednozanimanje za svoju dušu; nisam znao je li joj samo pričinjava-lo zadovoljstvo ili je od togaimala i kakve praktične koristi - bio je to provodadžijski posao, u kojemu je našla smisaovlastitog života, a usto i razvila svoje manipulatorske sposobnosti. Ona je bila idealni mešetar,stalno je vukla neke konce, a u tom dijelu Banata ubrzo je postala provodadžijka na glasu,putovala je po okolnim mjestima, tražila udavače i neženje, ugovarala brakove, spajala razneljude, potpuno uvjerena u svoju misiju i svoju plemenitost. Osjećala se tvorcem života;nerotkinja je rađala preko svojih klijenata.Tetka je na desnoj ruci nosila muški ručni sat, a na lijevoj narukvicu u obliku zmije; bile su touspomene od onih koje je spojila bračnim prstenom, a imala je još čitavu kolekciju poklonaod sretnih parova, medu kojima i jednu srebrnu tabakeru, koju je nosila u svojoj torbi jer jesavijala cigarete, lickala ih jezikom i "dimila kao Turčin", kako je sama govorila, premda jepušeći stalno kudila duhan, a kudeći ga, sve više uživala u toj strasti i ovisnosti; prije negozapali, uvijek bi rekla da bi "svakome svome milome savjetovala da se ne truje i bataliduvan". Tetka se hvalila svojim novim zanimanjem, vodila je knjige o udanima i oženjenima irazmetljivo isticala da se još nitko od njenih sretnika nije razveo, a našla se samo jedna"pobjegulja" koja se vratila u svoj rod.Dok smo sjedili u blagovaonici, tetka je narezala slanine i donijela zdjelu čvaraka. Slasno sami halapljivo jeo, a njih dvoje zakratko je izašlo na trijem, nešto su se došaptavali, a kad suponovno ušli, stajali su iznad mene, tetka me milovala, dok me slijepac opipao i
  • 128. 292vrhovima prstiju prešao preko mojeg lica. Oboje se složilo da sam mršav i slabašan i da semoram podgojiti, a tetka mi je darovala košulju koja je imala čipke na rukavima i vez naprednjem dijelu; možda je čak bila dio ženske narodne nošnje neke od manjina iz ovogabanatskoga kraja."Ovo je skupa košulja, dobila sam je od para kojeg sam usrećila", rekla je tetka Pava.Skinuo sam svoju ofucanu izblijedjelu "duksericu" dugačkih rukava i obukao čipkastu košuljuod finog i mekanog lana; stajala mi je kao da je krojena po mojoj mjeri. Tetka je držala ujednom ormariću desetak pari nošenih i novih muških cipela različitih brojeva; jedne su mipristajale tako da sam zamijenio svoje cipele s buvljaka, već dotrajale i šuplje, i obuo te lake ivrlo lijepe mokasinke, također malo nošene, ali udobne. Odmah me počela nagovarati daostanem u Kleku barem mjesec dana, zavodila me lijepim pričama o tome malom banatskomemjestu i njegovu procvatu, a u više navrata ponavljala je kako se tu sprema nešto veliko itajnovito, i to pod firmom odbojkaškoga kluba. Nisam shvaćao to njezino oduševljenje; zardoista vjeruje u bilo kakvu perspektivu toga banatskog sela s blatnim šorovima u kojima sevaljaju prasci, ili pak nešto drugo smjera i "sitno tka" na razboju svojih manipulacija.Pogotovu nisam shvaćao zašto mene upleće u svoje zamke, ugađa mi i prvi se put svojata samnom; najednom sam postao njezin sestrić, njezin miljenik.Aca je rano odlazio na posao, jutarnjim vlakom ili radničkim autobusom do uljare, a odatle dosvojeg radnog mjesta pješice, kuckajući vrlo vješto i brzo, kao da dirigira, svojim bijelimsljepačkim štapom. Tetka bi nakon njegova odlaska odspavala još sat-dva, onda bi ustala idugo se vrzmala po kući u penjoaru, najčešće raskopčanom, tako da su se ispod prozirna itijesna kombinezona nazirale njezine velike dojke i salo na trbuhu. Kosa joj je bila masna ipuna prhuti, djelovala je zapušteno i neuredno, pa je takva znala ući u moju sobu, sjesti pridnu kreveta, brbljati i trijebiti prhut, a zapah njezina tijela293gušio me i izazivao mučninu. Jednog jutra donijela mi je teku i pribor za pisanje, "dazabilježiš ako ti nešto sine u glavi", a onda mi je svečano uručila vrijedan poklon, zlatni ručnisat marke omega. Nisam mogao vjerovati da je ta zla žena, kako sam je doživljavao, postalatako velikodušna i olako darivala skupocjenu stvar, kao da je imala gomilu zlatnih omega, pajoj jedna nije značila ništa."To tebi daruje tvoja tetka da je ne zaboraviš kad budeš slavan", rekla je.Tko je mogao proniknuti u njezine igre? Još mi je jedno zadovoljstvo učinila - poslala je paketmojim roditeljima u N. Preda mnom je slagala u kartonsku kutiju "bogatu pošiljku", kako jesama više puta naglasila, stalno prigovarajući "a što su to oni učinili za mene". Najprije jestavila nekoliko različitih četaka, jednu veću za ličenje, ona ju je zvala penjelo, te još dvijemetlice s kratkim dršcima. Preko toga složila je novu posteljinu, a onda sve to zalila grahomkoji je lopaticom sipala iz vreće da bi načinila podlogu za živežne namirnice, slaninu, suhesvinjske uši i papke, kanticu svinjske masti i dvije boce voćne rakije (kruška i dunja) punjeneu poljoprivrednoj zadruzi u Subotici iz koje je poslije nastao Agros. Nije napisala pisamce, niriječ pozdrava, niti je meni dopustila da u njezinu paketu bilo što poručujem svojimroditeljima."Ovo činim zbog tebe, a ne zbog njih", rekla je.Paket smo odnijeli na poštu, gdje je zapečaćen i adresiran; pošiljatelj je bio Aca Malešev, aline s kućne adrese u Kleku, nego neke, vjerojatno nepostojeće, u Zrenjaninu. Rekla mi je da nevoli javno ostavljati nikakve podatke o sebi, nikakve pisane tragove, ali ne zato što se boji daće neželjeni gosti banuti, oni koji kane doći, lako nadu adresu, nego vjeruje da ih napisanimimenom i adresom mami i šalje im pozive, a u njezinu je poslu nužno imati više imena i višelica."Kao što ima odjeću, tako svaki čovjek mora imati i svoj tajni život", rekla je.
  • 129. 29459.Iako sam došao u Klek na dan-dva, tek da bih obnovio sjećanja i posjetio ona mjesta na kojasam vodio guske u pašu, ostao sam dulje nego što se moglo i u najluđoj varijanti predvidjeti.Bio sam potkupljen od tetke; nisam mogao tek tako zgrabiti zlatni ručni sat i sutradanodmagliti, čak i da sam imao svoj kutak u Beogradu i da sam točno znao kamo idem.Nekoliko posljednjih tjedana spavao sam kod prijatelja kao ilegalac u studentskom domu jersam ostao bez rupe u kojoj sam stanovao; sestre Dimitrijević otkazale su mi najam tepsetarnice zbog duga od dvije kirije.Tetka je jednog jutra zaplakala dok smo doručkovali u blagovaonici, bila je shrvanaspoznajom da život bez djece nema nikakve svrhe, "a dvoje slijepaca samo zadaju bol jednodrugom živeći u iščekivanju zadnje ure", tako je rekla. Više puta izustila je "kome ostavljamosve ovo što smo stekli", a onda bi se nakratko zagledala u mene misleći da ću zagristi ipreporučiti se kao nasljednik, ali ja sam mudro uzvratio:"Svoja dobra i imanja najbolje je ostaviti onome ko je zahvalan što mu ih ostavljaš.""A to je?" upitala je."Propadanje", rekao sam. "Neka zemaljska dobra trunu barabar s našim leševima podzemljom", rekao sam.Ušutkao sam je, ali i naglo oraspoložio, pa mi je priopćila kako nas dvoje predvečer idemo uposjet jednoj imućnoj mađarskoj obitelji, imaju lijepu kćer jedinicu, pa ako kresnu iskricemedu vama295dvoma, mogli bismo nešto uortačiti, rekla je. Upitao sam tetku koliko je taj posjet skopčan snjezinim zanatom provodadžijke, na što je ona odgovorila:"Samo je s tim i skopčan."Nisam očekivao da i ja mogu dospjeti u ralje njezina snubljenja, to prije što nikakvih primislio ženidbi nisam imao, niti je bilo znakova da takvo što želim. Bio sam daleko od razmišljanjao obitelji, djeci i kući, čak sam rekao tetki da sam vjenčan s literaturom i da mi, kad to imam,nitko i nije potreban. Ali bojim se da je to bilo samo pretvaranje, da sam i ja kao i svatkodrugi očekivao da se i moj život preporodi; potajno sam se nadao da bi taj preporod mogla bitiljubav. Tetka Pava točno je uočila da nisam bio sretan sa ženama, pa je razvezla priče kako seudvoje sve lakše podnosi, pogotovu kad je "ženica zgodna i imućna", rekla je. Tetka je čestoponavljala, uza suglasnost svojega muža, da je siromaštvo najveći porok. Kako proturječititakvoj besmislici?Kada smo predvečer ušli u tu lijepu i bogatu mađarsku kuću, mogao sam vidjeti tetku nadjelu, pa sam ponajviše nju promatrao, sve finese njezina ponašanja i zavođenja tih običnihljudi, ratara koji bi živnuli samo kad se razgovora o ljetini i imanju. Muž Tibor govorio je daće sve propasti ako država ne riješi navodnjavanje, "od bogate zemlje lako je napravitineplodnu ravnicu", rekao je. Bio je omanji čovjek od preko pedeset godina, s kratko ošišanomkosom, a na licu je imao ožiljak, išao je od sljepoočnice do podbratka, kao da je tu ostaonakon zamaha sabljom, premda je sam ispričao povijest ožiljka koji nosi od svoje dvadesetegodine, kada ga je konj silovito udario kopitom u glavu, a lice se raspuklo kao lubenica. Ženaje malo govorila i stalno je skrivala ruke, crne i ispucale od zemlje i poljskih radova. Mojatetka ulizivala se toj ženi, prenemagala se i vrtjela repom, tako da sam shvatio da je i ovdježena glava kuće. To je i tetka više puta naglasila ponavljajući nekakvu poslovicu da "kuća ležina ženi". Tetka je umilno govorila "moja Marta, moja draga296Marta, bez nas ne bi bilo muškog svijeta, a tako su gadovi nezahvalni".O meni se i nije govorilo osim što se znalo da sam Pavin nećak; to dvoje ratara nije me pitaločak ni za ime. Sjedeći u jednoj udobnoj velikoj fotelji, osjećao sam se sretno i bezlično, godilo
  • 130. mi je što sam u zapećku, premda mi je tetka davala znakove da nešto izustim, ali ja sam šutio iuvlačio se u sebe, pribojavajući se da će luda tetka u moje ime zaprositi ruku njihove kćeri. Iztetkinih usta kapale su "medene riječi", isprike za ovo i ono, pa sam shvatio da su domaćinibili zatečeni našim posjetom i da, srećom, ništa nije bilo ugovoreno."Mi smo banuli da bi ovaj moj nećak vidio najljepšu curu u Banatu", rekla je. "Svatko je želividjeti, postala je znamenitost", rekla je."Da je tako, već bi se udala", rekao je Tibor. "Meni je žao što nemam nasljednika.""Bez vojnika je kuća prazna", rekla je tetka. "Mi nemamo djece, ali sve ćemo ostaviti ovommom nećaku."Tek su me tada supružnici pogledali, ali i nadalje nijemo, a ja sam s ironijom dočekao tutetkinu laž, iako nisam na nju reagirao. Uto je ušla njihova kći, bila je u kućnoj haljini, mokrekose, s fenom u ruci. Iznenadila se kad je ugledala nezvane goste, strogo se obratilaroditeljima, gotovo je viknula na njih. Iako ništa nismo razumjeli, govorila je na mađarskom,ali je bilo očito da se ljuti i nešto prigovara oboma. Smirila se nakon što ju je majkapomilovala i izustila nekoliko blagih riječi. Povukla se u kut, sjela na niski stolac, udje-nulagajtan fena u utičnicu i počela sušiti kosu. Tada mi se njezin otac prvi put obratio i rekao:"To je ta naša mezimica Eva. Ljuta je jer misli da smo opet doveli mladoženju. Bio bi todvadeseti, toliko ih je dosad odbila."Eva je imala dugačku kestenjavu kosu, bila je zgodna, omalena i savršeno građena. Stojećiispred mene, malko je raskrilila kućnu297haljinu, pokazala mi tijelo, oblizala usne jezikom i kao psić lanula prema meni i škrgutnulazubima."Šteta što si ružan, vodila bih te na igranku", rekla je. "Večeras je ples u Domu kulture,sviraju muzičari iz Subotice."Zavodljivo je odskakutala i nestala iz te prostorije. Njezin otac Tibor ustao je, uhvatio me podruku i pridigao iz fotelje, valjda se htio iskupiti ili barem ublažiti uvredljive riječi svojemezimice. Eva se zakratko pojavila na vratima, samo ih je odškrinula i promolila glavu."Ako vas baš zanima, čekam princa", dobacila je, zahihotala se i nestala.Tibor me doveo do prozora i pokazao mi malu prekrasnu narančasto obojenu kuću u dvorištu,s bijelim dovratnicima i pravokutnim pilastarima, a iznad vrata bješe urezana godina gradnje1927."Ko god se oženi mojom kćerkom, dobija u miraz tu kuću, voćnjak i bunar otraga", rekao je.Bio sam očaran romantičnim kutkom, skladom i stilom te dvorišne zgrade, a iz mojeperspektive beskućnika sve me se dojmilo kao idealno mjesto za pisanje. Promatrajući tučarobnu kućicu i gustu krošnju oraha uz njezino pročelje, oduševljeno sam rekao da nikadnisam vidio ljepši orah."Taj sam orah zasadio u čast Evinog rođenja", rekao je Tibor. "Sada je i ontridesetogodišnjak, dobro rada i daje gusti hlad. Kad me ratarski poslovi izmore, legnem ispodoraha, naspavam se i dignem čio i oran za nove poslove."Tibor me i dalje držao pod ruku i pokazivao mi uokvirene obiteljske fotografije na zidovima,objašnjavajući tko je tko u njihovoj brojnoj familiji rasutoj od Horgoša i Kanjiže do Futoga iNovog Sada, a u Mađarskoj od Baje do Szegeda."Imamo sedamsto mlađahnih rođaka ispod trideset godina", rekao je.298On je govorio o svojoj obitelji, koja je dala dvojicu glasovitih mesara, a jedna čuvena ljutkastakobasica nosi ime Otto po njegovu stricu; dobila je prvu nagradu na sajmu hrane u Szegedu1936. godine. Tibor je skinuo sa zida jedan mali ovalni okvir, otpuhnuo prašinu i pokazao mifotografiju svoje Eve, desetogodišnje djevojčice s violinom u krilu. Hvalio je njezin talent,njezinu muzikalnu umjetničku prirodu, ali okolnosti su bile takve da je završila Srednju
  • 131. medicinsku školu, dočim je glazba njezina prava strast. U tom času, kao da je čula očeveriječi, Eva se oglasila zviždukanjem koje je dopiralo izvana, a potom smo je vidjeli na vrhusalaša, s uzdignutim rukama, zagledanu u nebo i jato ptica; jezdilo je nekamo, grabeći da štoviše prevali prije mraka. Vidjeli su se zvonici u daljini i sunce na zalasku. Tibor je rekao da senjegova glazbenica rado popne ljestvama na salaš kako bi promatrala zalazak sunca.Eva se nije pozdravila s nama, otišla je na zabavu, a mi smo još kratko posjedili. Domaćinimase bješe prispavalo, pa smo se oprostili s njima, a vani se već spustio mrak. Jedna je uličnažarulja pri dnu šora jedva škiljila na naherenu stupu. I dok smo hodali šorom, često sespotičući na izbočine, tetka je tiho i povjerljivo, sve češće zastajkujući, izlagala svoj naum ikovala svoje planove."Samo bih željela zbrinuti sestrića", rekla je. "Nemam ja ništa od toga, ali ovo ti je prilika, nesmiješ pljunuti na ono što ti se nudi na tacni.""O čemu govoriš", rekao sam. "Cura me nije ni pogledala.""Znam ja te ženske igre, tako se mami mužjak", rekla je. "Oženi se i osiguraj budućnost, imašudobni dom gdje možeš pisati daleko od bijede i trzavica. Proučila sam njihovu familiju,umiru mladi, za desetak godina ti si vlasnik velikog imanja. A ako ti ta žena dojadi, prepustije meni, imam svoje madije i svoja čaranja, davo će je odnijeti dok otreš dlan o dlan", rekla jelako pljesnuvši dlanovima.299Tako smo stigli, uz prepirke i zajedljive tonove, do njezine kuće, u kojoj smo zatekli tetka zastolom u blagovaonici, razvrstavao je i slagao četke u dvije gajbice od povrća i pokrivao ihstarim požutjelim novinama."Državu moraš potkradati ako misliš preživjeti ropstvo", rekao je smijući se onim svojimkarakterističnim hrzanjem.Tetka je potanko pričala o posjetu Tiborovima, o bogatoj kući i lijepoj djevojci, već na praguda postane usidjelica, tako da su roditelji nestrpljivi i u panici, dali bi je crnom vragu samo dase uda, "da se čuje kako se udala Tiborova kći", rekla je. O meni je govorila kao nezahvalnomi drskom nećaku, "goljo koji puca visoko, a da je neki ljepotan i bogataš, ni po jada", rekla jevrativši se svom seljačkom hercegovačkom naglasku."Tjeraš me da bacim madije", obratila mi se škiljeći jednim okom.Tetak je svoju suprugu, laskajući joj, nazivao vješticom koja je u stanju baciti čini na nečijumuškost i od prča napraviti impotentnog jadnika. Nisam se plašio madija i vradžbina, niti samse upuštao u raspravu oko takvih ludosti, ali sam imao potrebu reći im u lice što mislim otetkinu zanimanju, to prije što sam kanio već sutradan otputovati, premda sam ovisio o milostisvojte - hoće li mi uopće dati ili posuditi novac za voznu kartu do Beograda, ali unatoč tomusmiono sam odbrusio tetki da ne želim zaglaviti u ovom banatskom blatu jer su moje ambicijeveće od ženidbe ćaknutom medicinskom sestrom. Onda sam počeo tumačiti tetkino zanimanjei njezinu potrebu da spaja parove kao nešto perverzno ili čak bolesno, te da bi isto tako sastrašću obavljala zanat svodnice. Snubiti u ime nečije sreće, neka je vrst podvođenja iz užitka,rekao sam i u dahu nastavio kako tetka bježi od nečega i skuplja neke vlastite rasute dijelove,posreduje da bi pomirila ono što se u njoj sukobljava, hrani svoju pasiju, svoje mutne nagone,liječi prazninu i dosadu, a pokriva se time što misli da su to plemenita i dobra djela. Ne samoda joj te300moje riječi nisu smetale nego su joj godile, možda i zato što sam govorio otmjeno, književnimjezikom, pa ipak se tetak drznuo i rekao mi da bulaznim, jer iza njegove su supruge djela,brakovi, obitelji, rađanja, sve ono što jest smisao života, "a praznina je, mladiću, to što sicijelu večer u ovoj čestitoj kući bulaznio, kući koja te hrani i prima na konak, oblači te itetoši", vikao je tetak Aca Male-šev.
  • 132. Sto sam mogao doli pokoriti se i zašutjeti, pa sam se povukao u sobu i legao. Ujutro su merano probudili i digli iz kreveta, sunce ne bješe granulo. Toliko sam bio pospan da sam jedvadoteturao do pumpe na bunaru, umio se i rasanio. Tetka je nekamo putovala, na neku svadbu,a slijepi četkar na posao. Oglušili su se na moje molbe za pozajmicom, zapravo vapaje, jersam bio na rubu plača, ponižen i u rano jutro izbačen u seosku idilu. Guske su se gegaledugačkim šorom i zbijene u jata gačući odmicale prema pašnjacima i baruštini, kao čist bijelioblak spušten na zemlju.Osjećao sam se zatočenikom u toj tužnoj banatskoj pokrajini koju oni iz Bačke nazivajuSibirom.30160.Tko je mogao pomisliti da ću bježeći od Eve pasti u njezin zagrljaj? Ili da ću, užasavajući segluhe provincije, zakopati se u nju više mjeseci? Rado bih to sve zaboravio, ali kako! Sada neznam je li to bila utjeha, duševna potreba, spas ili bilo koji drugi vrag, ali dogodilo se upravoono što nisam želio i od čega sam htio uteći, a to mi se i poslije događalo, mnoge su seneželjene stvari i obrati gomilali u mojem životu i mojoj biografiji, mnogo sam puta podlegaoslabostima i mnogo pogrešaka načinio i povrijedio neke osobe, pa ipak mislim da nikad nisamdrugome nanio boli onoliko koliko sam samome sebi naudio. Ali sad je kasno o tomeraspredati ili nešto ispravljati; ovaj rukopis privodim kraju pa ću i ono što slijedi ogoliti isvesti na tu jednu priču o svojoj zaručničkoj avanturi, ne mareći što je to samo nekolikokrokija, dva-tri prizora; dojadili su mi dugi opisi, sit sam cjepidlačenja.Kako nisam imao novca da otputujem u Beograd, a jedine osobe koje sam upoznao u Klekubile su Eva i njezini roditelji, rano toga jutra pokucao sam na vrata njihove kuće eda bihposudio nešto novca, a kao zalog htio sam ostaviti zlatni ručni sat. U kući sam zatekao samoEvu, njezini su roditelji svakog dana osim nedjelje "od sunca do sunca" ostajali u polju. Evame dočekala kao ljubavnika, zavodljivo i posve suprotno sinoćnjoj odbojnosti koju jepokazala prema meni. Bila je gola kad mi je otvorila, kao da je znala tko dolazi, ali je odmahodskakutala i veselo se uvukla pod pokrivač. Sve je to bilo vragolasto i uzbudljivo.302"Što tražiš u mojoj kući?" upitala je. "Ko si ti?""Tvoj zaručnik", rekao sam da bih ispao duhovit.Stajao sam i promatrao je dok je iz njezina grla izvirala bujica smijeha. Ona se nije moglaobuzdati; zar sam tako ispao smiješan. Eva je začas zbacila pokrivač i počela se bacakatinogama. To je bilo infantilno, takvo što nisam očekivao od zrele djevojke u tridesetoj godini.Ja sam već ludio, a ona je izvodila prave gimnastičke bravure, nisam se snalazio, a kaoneiskusan nisam ništa poduzeo, nego sam stajao zadivljen njezinim virtuoznim plesom natome malom erotskom podiju. Munjevito, kao mačka, skočila je na mene, rukama se obisnulaoko mog vrata, a noge prekrižila na mojim bokovima. Samo je zbog toga vrijedilo proći sveono s tetkom, pa i neugodnu sjedjeljku u ovoj istoj kući u kojoj sam sada uživao s Evom.Tako smo se upoznali, strastveno, kako je ona rekla. Ljubakali smo se cijelo prijepodne, a danijednom nisam spomenuo pozajmicu, ni pomislio na vlak i putovanje. Oko podne Eva jespremila objed, kajganu od guščjih jaja i fetice pržene slanine, a popodne smo vodili ljubav udvorišnoj kućici miraždžijke, koju sam već vidio kao zaručnikov radni kabinet, a istodobno iobiteljski dom. Sve se naglavce preokrenulo od izlaska iz tetkine kuće; preda mnom je bionovi život.Eva je navečer dočekala traktor i svoje roditelje, izašla je pred njih i objavila zaruke. Na prvojzajedničkoj večeri pili smo viljemov-ku prije i nakon objeda, a uz jelo pričali smo o svemu, okolonistima pogrdno, a o mojoj tetki kao vještici. Eva je rekla da "ta žena jede malu djecu".Njezin muž Aca Malešev oslijepio je u svojoj četrnaestoj godini, njegov je brat već dvadesetgodina u ludnici u Kovinu, a cijela familija "nosi u krvi endemski sifilis", rekla je Eva. Oni
  • 133. potječu iz istočne Srbije, incest je za njih normalan način općenja, tako se sifilis prenosio skoljena na koljeno, rekla je. Na kraju večere Tibor je digao zdravicu i velikodušno ponudiodug rok zaruka, možda šest mjeseci, kako se ne bismo zaletjeli, "jer brak će se sklo-303piti pred Bogom, u našoj katoličkoj crkvi", rekao je. Zaručnički staž, kao i svaki staž, koristanje da se usklade navike i odmjere karakteri onih koji će cio život provesti zajedno.Tako sam se u svojoj dvadesetoj godini zaručio; malo je tko znao za tu moju avanturu, pa imeni se danas sve to doimlje kao luda epizoda, kao fantastika. Pokatkad mi se čini daopisujem nečiji drugi život, a ne svoj; tako zapravo i jest, jer ma koliko pisali o sebi, to jesamo život drugog. Ali kad već pišem o zarukama, onda je red priznati da sam u tom časutražio bilo kakav spas i utočište, pa čak i bilo kakvu osobu koja bi utjelovila moje apstraktnopoimanje ljubavi.Život beskućnika i sanjara u imućnom domu, medu ljudima marnim i vrijednim, nije bionimalo lagodan, ni veseo, niti su ti mađarski seljaci bili naivni da bi se zanosili mojimmaštarijama i vjerovali u moja obećanja, "samo ti gradi svoje kule, mi smo ovdje čvrsto nazemlji", govorio je Tibor. Pokatkad sam obavio pokoji lakši posao, nitko me nije silio da bilošto radim, više nisam bio sluga kao nekoć kod tetke, nego princ, kako je govorila Eva, makarto bilo i luckasto; ja sam ponajbolje znao kakav sam princ, što sam i tko sam. Tada sam čestoponavljao onaj Tinov stih da sam ja koji hodim i brodim ovim vrletima i ovim svijetom tekjedan Cvijet bez korijena, što je uostalom i bio naslov proze koju sam započeo u novoj kući,ali ta je bilježnica otplovila, a iz nje je ostalo ponešto u sjećanju, neka misao ili usporedba; daje sačuvana, sada bih iz nje crpio, bila bi izvor mojih jada i mojih uspomena na to razdobljekoje me još i danas, a vječnost je otada protekla, stišću za grlo kao ruka davite-lja.Najčešće sam leškario, a u vrtu sam napravio njihaljku od hasu-re, zategnuo sam je izmeđustabala i ondje drijemao ili čitao. Knjige sam posuđivao u Gradskoj knjižnici u Zrenjaninu,premda se i u Domu kulture nalazila čitaonica sa stotinjak knjiga u zastakljenoj vitrini. TetakAca Malešev imao je u svojoj kući na tavanu djela304ruskih klasika, ali taj prag nikad više nisam prešao, a od tetke sam zazirao kao od vještice.Jednom sam je sreo u trgovini i odmah uperio na nju roge, tako smo u djetinjstvu pravilifiguru rogova od ispružena kažiprsta i malog prsta, a ostale bismo skupili, to je bila našazaštita od uroka i zlih očiju. Glasno sam izustio riječ corno; tetka je znala što to znači, pa jesiktala na mene zasipajuči me ka-pljicama pljuvačke iz usta."Pružaš rogove prema meni, a nosiš na ruci moj sat!"Poslije mi je bilo žao što joj taj dar nisam bacio pred noge, da bi se kuja sagnula i pokupila gas poda; mogao sam likovati i uživati u vlastitoj veličini, u toj nadmoćnoj gesti da se odrekneš ionoga što je vrijedno ako se kosi s tvojim moralom, ali što ću kad u mojoj prirodi ne postojitaj nagon da bilo koga ponizim, makar bio moj ljuti protivnik, a moguće je da me netko izslužbe Sudbine u tomu spriječio, možda baš onaj koji vodi pripovjedače i kroji njihove fabule,kao da se pobojao da će vrijeme stati, da će pripovijest izgubiti neku svoju vjerodostojnost, pami je došapnuo "ne bacaj sat, ne ruši mi temelje priče, drukčije sam to postavio, strpi se,finale je blizu".Nije sve išlo glatko u domu Tiborovih, pa ni s Evom nije bilo veselo kao u početku, možda jesamo prvi mjesec dana bio "medeni mjesec naših zaruka". Doduše, u kući mi nitko nijeprigovarao što se izležavam po cio dan, drijemam na hasuri ili čitam. Nisu mi držali prodike,sa mnom su malo razgovarali, jer oni su međusobno pričali samo mađarski, a kad god sam seupleo i zapitkivao što je tko rekao, mirno bi uzvratili "nauči malo mađarskog, neće ti pastikruna s glave". Poslije mi je postalo svejedno o čemu razgovaraju, nisam više mario zanjihove debate za stolom ili na klupi ispred kuće, Tibor se čudio što više ne zapitkujem, a kadbi nešto izustio, pogledavao je prema meni očekujući da mu se obratim, ali ja sam bio posve
  • 134. miran i hladan, samo sam jednom, dok su žene postavljale objed, hodao tamo-amo i rugao senjihovim dosadnim pričama o krmači i305njezinu okotu, o urodu uljane repe i suncokreta, to sam zlobno izvodio i svog punca tapšao poplećima, posagnuo sam se i cerio mu se u lice omalovažavajući njegove ratarske poslove, "pakako je godina ponijela, je li omanula, ili je ljetina berićetna, kako nam je krmača, kolikoimamo metara žita na tavanu, jesmo li sjeme isporučili zadruzi, što je s otkupom, uljara slaboplaća, jesu li nas pohodili perjari, hoćemo li dograditi još jedan salaš", sve sam to i još mnogotoga izustio kao zlobni davo, ali Tibor nije reagirao, pa je objed protekao mirno, u tišini; čulose samo zveckanje posuda i srkanje juhe.Eva je predložila da razgovaramo učetvero, a za spas naših zaruka ponudila je jedan neobičanlijek."Kako nama tvoje ime ništa ne znači, smeta li ti da te zovemo Atila", upitala je."Atila!" začudio sam se. "Zašto baš to ime?""Sviđa nam se. Tako se zvao jedan naš predak", rekla je. "Možda je to način da se pukotinemeđu nama izglade", rekla je.Nisam se protivio da me zovu kako njima odgovara, to prije što nisam imao nikakvih muka sidentitetom; osobno mi je bilo draže ime Atila od mojega, kad je već i moje prezime moglobiti mađarsko. Bilježnica s naslovom Cvijet bez korijena, moje svakodnevno zamagljivanjevlastitih korijena, sve ono što sam o tome pisao ili mislio, išlo je suprotno od toga što seuvriježilo kao bit identiteta, možda čak i teret. Niti sam tragao za identitetom, niti sam od togabježao, ali nisam dopuštao da buja i da mi to postaje opsesija, jer ja identitet doživljavamsamo tako što sam različit od drugih i što nema nijednog čovjeka istovjetna sa mnom. Kažu dase ne može pobjeći od onoga što jesi, ali ja ću sve učiniti da to što jesi pobjegne od mene.Tako sam kao Atila putovao s Evom na sajmove i fešte, jer ona je ludovala za vašarima, igralaje i plesala do iznemoglosti, a ja sam stalno bio uz nju i držao njezinu torbu dok onaposkakuje u kolu ili306izvodi neki tradicionalni mađarski ples. Eva je bila atraktivna, odudarala je od ostalih cura nesamo svojom ljepotom nego i načinom odijevanja, šminkom i frizurom, a dok pleše, nije selibila zadići svoju haljinu i otkriti bedra, često i stražnjicu. I ja sam uživao u timomamljujućim bljeskovima njena tijela, dijelio sam s drugima oduševljenje, pljeskao izviždao. Eva je bila radost na tim skupovima i vašarištima, svatko je trčao tamo gdje ona igra,jer mnoštvo je svijeta bježalo iz onoga što se zove kolotečinom života. Pa i ja sam bioradostan, ne samo zato što mi je Eva zaručnica nego mi je godila radost drugih.Na jednom od tih sajmova upoznao sam mladića, "naše gore list", oženjenog crnoputomMađaricom koja je morala imati ciganske krvi. Sjećam se njezinih krupnih očiju, pa vitkastasa, grudi, punačkih usana, njezina nakita i šarenih haljina, najvećih naušnica koje sam ikadvidio, a pišem o tome jer ne mogu zaboraviti toga momka, njezina muža, imao je tridesetakgodina, a bješe se na tom sajmu zalijepio za mene, htio je pošto-poto da se sprijateljimo, pa jeviše puta rekao da se "naše sudbine mađarskih zetova dodiruju". Nisam volio svojatati sesudbinski ili krvno, ali on je uporno hodao uz mene i brbljao; iz te bujice riječi razabrao samnesnošljivost prema svemu što ne pripada njegovoj naciji i njegovu jeziku. Hodajući, zašlismo medu prodavače konja, bili smo sami, naše su dragane stale u red ispred jednepečenjarnice kako bi za nas četvero naručile ljute kobasice, a mi ćemo dotle obići "konjskupijacu", jer je taj mladoženja htio kupiti konja, ili barem ždrijebe, tvrdio je da se bez konjanitko ne može skućiti. Kod prodavača se raspitivao o pasminama, kobilama i pastusima, činioje to čas zajedljivo, čas ironično, na mahove uvredljivo, s neotesanim humorom, ali nitko muni na jedno pitanje nije htio odgovoriti, bio sam svjedok, prodavači konja slijegali su
  • 135. ramenima kao ljudi koji ne razumiju jezik, a kad smo napustili taj prašnjavi plato i uputili seprema svojim Madaricama, zastao je, zgrabio me za lakat i kivno rekao:307"Svi znaju naš jezik, ali neće da govore, jer nas mrze."Istrgnuo sam lakat iz njegove šake, nisam podnosio one koji grabe za ruku dok pričaju ilipolažu svoju šapu na moje rame kad žele nešto reći, pa sam pohitao prema ženama, koje su zanas nosile pečene kobasice umotane u papirnati fišek zajedno s ajvarom i kruhom. Eva mi seobisnula o vrat i počela tepati izgovarajući moje novo ime Atila, htjela je da jedem iz njezineruke. Ona je još dva puta izustila to ime Atila, što je začudilo mojega sunarodnjaka koji jenapravio ružnu grimasu, nekako me mrsko pogledao i razočarano izustio:"Ti si prodana duša, uzeo si njihovo ime!"Ništa nisam odgovorio, a to "prodana duša" zadugo će me pratiti, premda posve neopravdanoi netočno; mnogi od njih koji su mi takvo što prišivali bili su, izvan moje volje i utjecaja, naneki način kažnjeni, pojedini čak i okrutno, što im, unatoč svemu, nisam želio. Pa i taj dripacpokraj mene istog je časa kažnjen, ili barem opomenut - kad je zagrizao kobasicu, iz nje ještrcnula masnoća i poprskala njegovu bijelu košulju. Sada o tome pričam kao o minulomvremenu; ne možeš se prisjećati jedne stvari, a da ne iskrsne druga, a uz to i još pokoja.30861.Nije nam pomoglo ni novo ime, ne bi nam pomogao čak ni povijesni kralj Huna, Atila BičBožji, sve se tako brzo raspalo i ništa nije ostalo od onoga što je do jučer imalo neko značenjeza nas oboje. U prvih mjesec-dva imali smo dobar način da izgladimo nesuglasice i pomirimorazlike medu nama, a to je maštovit seks, ali od toga ubrzo nije ostalo ništa, čak ni rutina.Njezini roditelji nisu razgovarali sa mnom, majka još i nekako, a Tibor je okretao glavu odmene, ili me strogo gledao; jednom je prstom brzo recnuo svoje grlo, što je značilo da mečeka odstrel. Više nismo zajedno objedovali, počeli su skrivati hranu, a potom i zaključavatikuću. Eva se zaposlila, radila je do navečer, bila je jedina medicinska sestra u tek otvorenomDomu zdravlja, dok sam ja po cio dan ostajao u krevetu. Evina majka pokatkad mi jeostavljala pred vratima neko kuhano jelo u loncu, tako da sam i po tjedan dana jeo samo grahili paprikaš od pilećih krilaca.Tada sam počeo rad na romanu Cvijet bez korijena, mučio sam se i uspijevao napisati jedvapola stranice za dana, a navečer bih u sve to posumnjao; bijah negdje pročitao da je"rastrojstvo za proznog pisca pogubno, a za pjesnika stimulativno", premda su mi oduvijekbili sumnjivi pisci kojima lako ide i koji se naslijepo zalijeću u nepoznato. Unatoč tomu,rukopis je narastao i do stotinjak stranica pisanih sitno, kaligrafski, cijeden u savršenojsamoći. Bilo je uspjelih erotskih pasusa, stalno sam ih prekrajao i sažimao bojeći se cenzure.U toj sam teci zapisao da je sve ono uzbudljivo medu zaručnicima u309prvih mjesec-dva, bilo zapravo "mnogo grebanja nizašto", a te rane po tijelu, ogrebotinenoktima, te masnice i "šljive" po grlu i vratu, nisu odgovarale našoj strasti; kasno sam shvatioda su to bile njezine himbe, jer se ubrzo "tigrica" smirila, čak se smijala ako bih ja ponovnounio nešto od stare ljubavne prakse, mnogo toga smetalo joj je, počela je izbjegavati seks, paje tako u dva-tri navrata načinila od mene grubijana, što nikako nisam bio; kajem se zbogtoga, ali nisam bio strpljiv, niti sam je umio privoljeti na ljubav. Pa i kad bi pristala, Eva jeviše brbljala nego što je uživala, "destimulirala je partnera", da se poslužim terminom iz jedneknjige o "umijeću vođenja ljubavi" koju smo naglas čitali. Nije više bila poticajna, znala je navrhuncu uzbuđenja prigovoriti "polako, ne kuješ, nego ljubiš ženu", ili naglo izmigoljiti ispodmene, briznuti u plač i ridajući ponavljati "nisi na kobili, nije ovo jahanje".Njezine usporedbe ili kakve metafore "u čast vođenja ljubavi", bile su tako grube i neotesane,a nadasve obeshrabrujuće, bacale su me u impotenciju, od koje bih se s mukom oporavljao.
  • 136. Pokatkad pomislim da su se neka moja oštećenja duše, ili intime, kako hoćete, začela uerotskom i mračnom bezdanu s tom ludom curom, jer ja ne smijem i nisam u stanju ni tisućitidio nevolja s njom natuknuti, a kamoli ih opisati, i to je ono što me muči u ograničenom poljuknjiževnosti. Ne bojim se samorazaranja, ali ne vidim svrhu vlastita raspeća na tomneslavnom križu. Koji bi muškarac mogao zaboraviti Evino histerično grebanje zida i prijetnjeda će u mom trbuhu osvanuti zariven mesarski nož "ako još jednom štrcneš slinama po mojemčistom tijelu". Sperma je za nju bila nešto ljigavo i kužno, prljavo i bez onog značenja nastablu potomstva ili u simbolici rađanja; znam da su to sada velike i možda neprimjerene,pretjerane riječi, ali da bi se takvo što pojmilo, nije dovoljno zvati se Eva, nego se nešto moraimati od one izvorne Eve, mora se biti obasjan duhom pražene, bez toga smo izvan vitalnogsvijeta. Da sam tada nešto znao o ezoteriji, upitao bih je "kaplje li svijeća koja gori", ali uovom310času više nema svrhe prisjećati se takvih detalja, jer se već i svijeće uspomena polako gase. Ibaš onda kad mi se učinilo da se zaboravljene strasti pomalo vraćaju, da krevet ponovnopostaje naš mali ljubavni tron, ona me u jeku užitka i transa odgurnula tako snažno, takoluđački, kao da ju je magija obuzela, kao da sam joj nanio zlo i ponizio je nekom svojomegoističnom torturom."Ovo više neće ići", uzviknula je i otrčala u kupaonicu.Dugo se tuširala, a kad se vratila u kućnom ogrtaču, tako je sabrano i mirno rekla:"Moramo se što prije otkačiti jedno drugog, ovo je besmisleno."Razvrgnuli smo zaruke, vratio sam joj prsten, a sve ono što mi je kupila za tih nekolikomjeseci zaruka, rekla je da zadržim, premda je sve što sam imao moglo stati u jednu maluduguljastu sportsku torbu. Ostao sam još tjedan dana u toj kući kako bih nešto učinio da tamoja pustolovina ne završi vulgarno. Evin je otac svake večeri, pred vratima dvorišne kuće ukojoj smo se nas dvoje pokušavali dostojno oprostiti, oštrio noževe za klanje svinja, a uvoćnjaku je iskopao dva groba, a da nitko nije znao čemu služe, osim ako nije bio neki fatalistili teozof koji se bavi mističnim iskustvima smrti. Sjećam se da je jednom njegova mezimicatrabunjala nešto o "prividnoj smrti", ali ja ništa nisam shvaćao, samo sam se smijao i molio jeda me uveseljava jer sam uživao kad netko nepovezano skakuće za svojim asocijacijama i odrazgovora pravi zbrku. Eva je pokatkad bila neuhvatljiva ljigava riba u vodama apstraktnepriče; meni je ta ćaknutost bila dio njezina šarma.I tako sam jednog jutra ostavio kuću u kojoj nikoga nije bilo; još u cik zore Tibor i Martaodvezli su se traktorom u polje, a Eva tih dana i nije dolazila kući, ljubovala je s doktoromkoji je prvu svoju službu nakon stažiranja u Beogradu dobio u Domu zdravlja. Osvrnuo samse i posljednji put pogledao taj dom u kojemu sam živio kao u nekom drugom vremenu, kao usnu, bludničio s ljepoticom, najeo311se i spavao u čistoj posteljini, stekao iskustva i ukrotio neke vlastite nagone, upio zauvijekvojvođanske mirise i okuse; to je i dandanas sjetna žica u meni koja zatreperi kad god me putnanese u te krajeve. Na odlasku iz te kuće i toga svijeta jedino me pas, umiljati džukac, tužnogledao cvileći pred vratima. Pomilovao sam ga i rekao mu "zbogom, čuvaj kuću".Stigao sam na postaju, na kojoj ne bješe nijednog putnika, nisu se čuli glasovi iz staničnezgrade, nije dopiralo nikakvo zujanje ili kuckanje telegrafa, sve je bilo tiho, samo se naistočnoj strani, u daljini, zablistalo nebo u izdašnom sjaju; to je bila najava izlaska sunca, štoće se doista ubrzo i dogoditi; taj svečani prizor ponavlja se svakog jutra kao neka vrst raskošiu ovom ravničarskome mrtvilu.I dok sam pospano zijevao i hodao tamo-amo duž perona, začuo sam korake na šljunku, netkomi je prilazio s leda, a kad sam se osvrnuo, ugledao sam Evu, zastala je na distanci ipromatrala me svojim krupnim modrim očima. Na nogama je imala crne platnene espadrile s
  • 137. vrpcom omotanom uz listove nogu gotovo do ispod koljena, nosila je kratku suknju i svilenubluzu, a njezin konjski repić mahnuo je dva-tri puta niz pleća, "kao da tjera muhe prošlosti",to sam poslije zapisao u vlaku; ne znam što me ponukalo da napišem rečenicu koja nije umom stilu. Pa ipak me dirnuo njezin dolazak na postaju, tako da se nisam odmah snašao, nitisam umio izustiti nešto uljudno ili radosno što je vidim, što bi nam ostalo u sjećanju; svakakosam podbacio i bio smeten njezinom pojavom. Naglo sam je zgrabio, čvrsto sam držaonjezina zapešća i poljubio je u usta, to sam učinio nespretno i samovoljno, čak nasrtljivo; žaomi je što to ističem u ovom rukopisu. Eva se otrgnula, ustuknula je korak natrag; burno sureagirale i njezine čvrste dojke, poskočile su ispod svilene bluze, a jedan pokret ruke zadržaose ispred mene kao neka rampa, kao znak da ne smijem prekoračiti granicu koju je tomgestom odredila. Unatoč strogoj zabrani da se dodiruje njezino tijelo, ona nije bila312odbojna prema meni, samo me malko ukrotila, samo mi je stavila do znanja da više nismointimni, i da je intima zapravo ono što se najlakše, pa i najbezbolnije, ugasi. Rekla mi je da jezaručena s liječnikom iz Doma zdravlja, da će se vjenčati, voli ga i želi djecu s njim, vršnjacisu, a nije zanemarivo ni to što je Mađar, "mi smo kao ptice, svatko leti svom jatu", rekla je."Imam jedan mali poklon za tebe, ništa osobito, nikakav skupi dar", rekla je Eva i zavuklaruku u torbu, zadržavši je nakratko, tek da se i ja usredotočim na njezin dar.Nakon kraćeg oklijevanja izvadila je jedno veliko guščje jaje, zasigurno s dva žumanca;nisam nikad prije vidio tako veliko jaje. Kuhano je u luku, pa je dobilo žućkastocrvenkastuboju, bilo je išarano i djelomice obojeno modrim točkicama, s napisima tušem otpornim navodu i crtežićima srca probodena strelicom, te i diskretnim erotskim zgodama. Bilo jemađarskih riječi, datuma i otisaka prsta. Uzeo sam to golemo i urešeno jaje diveći se strpljivumajstoru koji je od njega načinio nešto kao rukotvorinu, gotovo umjetnički predmet, tek tolikoda su mi zazvonile u ušima riječi njezina oca Tibora da je "moja mezimica umjetnička duša".Zurio sam u jaje, čitao napise, a potom sam ga držao na dlanu važući ga gotovo ushićeno;uvijek nas oraspoloži ono što ruši uobičajene mjere i proporcije, svatko se od nas kad takvošto vidi i doživi, nasmije i začudi, nitko nije ravnodušan kad priroda nešto predimenzionira.To moje vaganje bilo je neukusno, vuklo je na prozirnu i jeftinu erotiku, na prostaštvo odkojega se i sam ježim, ali ja to nisam htio, jer sam u tom času imao na umu simboliku jajetane kao zametka života, nego njegova obnavljanja; tko zna čemu sam se nadao, moždauskrsnuću, koje je imanentno našim životima, prisutno čak i onda kad smo izgubili svakunadu. Katkad mislim da se iz toga golemog jajeta izleglo moje pripovijedanje, da sam razbijaoopne i ljušture mnogih proturječnosti i kontroverzija, premda me taj bijeg iz gnijezda, izmajčina krila, taj "let orla", kako bi alkemičari rekli, toliko puta313bacao niz litice života i razbijao na tlu stvarnosti, pa sam se često kajao što sam ikada svojimkljunom probio koru "sputanog bića" i što sam izlazio iz svoje školjke.Uručivši mi taj poklon, to golemo jaje, Eva je otišla. U staničnoj zgradi zazvonio je telefon, toje bila najava da je vlak otpremljen sa susjedne stanice, začuo se glas službene osobe koja je udva maha izustila broj vlaka, a nakon kraće stanke uslijedio je otpozdrav, te još nekoliko riječina mađarskom. Nije mi bilo lako, nisam znao na čemu sam, ni kamo ću, bio sam uznemiren iosjećao laku drhtavicu, a kada sam u daljini ugledao dim iz lokomotive, srce je počelo tućisve jače, možda me i neka sjeta obuzela, tko zna; djetinjstvo mi je proteklo pokraj pruge iželjezničke stanice, dočekivao sam i ispraćao vlakove, oni su mi bili neka vrst putokaza ipotajne nade da se može odjezditi u više smjerova. Pa i taj rastanak s Evom uzburkao jeemocije; zar već nisam plakao dok sam se opraštao od svojega kamena na bakinu imanju,blizu izvora i divlje kruške, u L.-u. Taj kamen mogu u svakom trenutku opisati, ne moram čakni oči sklopiti, vidim ga i čujem; iz njega se i kad je bilo sušno ljeto cijedila pokoja kap, bistra
  • 138. kao suza. Moj djed Tomo nazivao ga je "kamenom koji plače", neke su se legende plele okotoga, vjerovao sam u njih, unatoč tomu što ih je baka Jelica izrugivala.Nakon što sam u Zrenjaninu prešao s uskotračne na normalnu željeznicu, sjedio sam u kupeudrugog razreda putničkog vlaka za Beograd i zurio u jaje, koje mi je na tom putovanju postalogotovo predmetom meditacije, jer sam se tresao i pokušavao sabrati prije nego kročim na tlotoga grada, te užasne "umjetničke prijestolnice" kojoj smo svi težili, a koja nas je zapravotrovala i ubijala. Znao sam da se promatranjem nekog predmeta težište vlastitog postojanjapremješta na izvor i bit toga predmeta, pa sam to jaje sve vrijeme zagledao sa svih strana,okretao ga u rukama, osluškivao njegovu unutrašnjost, čitao znakove koji su malo-pomalopostajali moji sim-314boli. O, kako sam u tom času želio biti zametak u jajetu, spasiti se praznine u kojoj sam senašao.U Beograd sam i otprije, više puta, dolazio bez ikakve prtljage, ne znajući gdje ću noćiti, alisam uvijek hitao s beogradskoga kolodvora, tako ozbiljno i samouvjereno, penjao seuzbrdicom i Balkanskom ulicom, išao prema centru grada, prema kavanama u koje su dolaziliumjetnici, kao da me ondje čekao neki tajanstveni skrbnik, mecena ili ugovor nakladnika zaroman koji ću tek napisati. Sada sam izašao iz kupea u hodnik vlaka, koji je zbog radova napruzi milio preko pančevačkog mosta, otvorio sam prozor i nagnuo se zagledan u širokDunav, brzo je protjecao, a to se ponajbolje vidjelo po onome što je voda nosila, granje i nekidugačak trupac, inače je djelovao kao troma i mutna ravničarska rijeka. Još sam malo zurio uto jaje držeći ga na dlanu, a potom sam ga hitnuo u rijeku prateći njegov let; trenutak kad jebućnulo u vodu tako me ushitio da sam odmah za njim bacio i svoju torbu, pa sam tako ostaovjeran svojim dolascima u taj grad, samo s rukama u džepovima i bez prtljage. Laknulo mi je,oslobodio sam se svega, simbolično i života s Evom, ali nakon što je torba zaplovilaDunavom, shvatio sam da je u njoj bila i moja teka, rukopis romana; žderao sam se zbog toga,bilo mi je žao, ali pomoći više nije bilo, kukati nisam htio; vjerojatno je taj rukopis doživiosvoj istinski kraj kao dio svega onoga što je u tom času trebalo potonuti. Poslije sam serazmetao kako su moji najbolji rukopisi izgubljeni, u vrtlogu vremena ili vodama Dunava;danas pak mislim da je ono što je izgubljeno moralo biti izgubljeno, i da je dobro što je tako.31562.Možda bi bilo bolje da sam onda bacio sat tetki pred noge i prezirno vratio njezin dar, ali ja tonisam učinio samo zato što sam bio obziran prema onima koji daruju druge, makar to biletričarije, jer i danas mislim, unatoč mnogim razočaranjima, da je darivanje plemenita pobuda,tako da su me takvi mogli čak i ozlijediti, a da im ne zamjerim. I ja sam poklanjao drugimadok sam se bavio antikvitetima; to su bili radosni trenuci. Uza sve, kad zapadnemo u teškoće,teško je lišiti se nečega što smo dobili na dar, a ako to činimo, onda je voda došla do grla.Tako je bilo i sa mnom. U biltenu Vodič kroz Beograd doživio sam blamažu i otjeran kaosuradnik jer sam krivo i netočno uporabio jednu riječ i napisao da je "tragični i grotesknidogađaj strijeljanja daka u Kragujevcu 1941. godine, napokon fil-movan". Urednik biltena,tjerajući me niza stube, vikao je za mnom da sam ja "groteska i nakaza". Iako sam znao da"groteska označava ono što prelazi sve granice prirodno mogućeg i racionalno prihvatljivog",što je u načelu i teorijski točno, to sam krivo primijenio, pojam ne stoji u takvoj tragediji, nitije bilo koji masakr groteska. Moja pogreška, moj previd; otada sam i bezazlene riječiprovjeravao i bez Rječnika više nisam retka napisao. Kako sam nakon te blamaže ostao švorc,bijah naumio prodati svoj zlatni sat, tetkin dar, ali me u toj nakani pretekla milicija, privedensam u jednu postaju, gdje su me ispitivali sat-dva. Dvojica mladih istražitelja skriminalističkog odjela pokrajinskog SUP-a Novi Sad skinula su mi s ruke zlatni sat, "to jeukradena roba", rekli su, a jedan od njih objašnjavao je ("ja
  • 139. 316kao pravnik", tako je započinjao svaku svoju rečenicu) da je svatko suodgovoran tko kupujeukradeno, jer takvi kupci podržavaju lopove, ali oni su znali da mi je sat darovala tetka i dasam nedužan. Rečeno mi je da je ona osumnjičena za više kažnjivih djela i da se vodipostupak protiv nje, morao sam i ja dati iskaz, i to bez ikakve prisile, i reći samo ono štoznam. Kao svjedok i nećak dobio sam "omot spisa", kopije istražnih radnji, iskaze svjedoka,isječke iz novina, skicu optužnice, tetkine fotografije iz profila i anfas načinjene u istražnomzatvoru gdje su ona i njezin suprug boravili već nekoliko mjeseci. U tom času bilo mi je žaoto dvoje jadnika, tih dviju spojenih nesreća, a nakon što sam pročitao spis i nacrt optužnice,obuzela me tuga jer sam naišao na policijski izvještaj da je cijelo mjesto, od djeteta do starca,urlalo protiv njih, "te da je samo zahvaljujući miliciji izbjegnut linč". Da je bio srednji vijek,kad su vještice spaljivane, moja bi se tetka zasigurno našla na lomači.Sve su dnevne novine, jutarnja i večernja izdanja, pisale o tetki Pavi i njezinim podvizima usvim granama sitnoga kriminala, a laknulo mi je kad sam vidio da joj se ne stavljaju na dušuzločini, davljenje male djece i si., premda je bilo peticija i potpisa oštećenih građana, ili onihčiji su bližnji stradali, a da se njihovi slučajevi nikad nisu razriješili, u kojima se tražilo davlast pomno istraži svaki kutak te "uklete kuće", da se prekopaju staje i dvorište, gdje ćezasigurno naići na kosture, ali do toga nije došlo, a da bi se glasine spriječile, kriminalističkije odjel priopćio da nije riječ o zločinki i da takve fame ometaju istragu; "žena je samo sitnikriminalac, možda i bolesna osoba". Novine su pisale o "vremešnoj provalnici", o tome da je"dolijala prepredena kradljivica", o njezinim makinacijama i dže-parenjima, obmanama inačinima na koje je sve "muzla naivne građane", za koliko ih je oštetila i što je sveposjedovala, od nakita do pozamašne svote raznih stranih valuta; šverc devizama bio je njezinunosni posao. Samo u jednom kućnom skrovištu nađeno je četrnaest skupocjenih ručnihsatova.317Kao provodadžijka bila je nezasitna, "majka ljubavi plaća se suhim zlatom", govorila je. Uzasve ono što bi drsko i bez milosti naplatila, još je primala darove i uvijek bila visoko uhijerarhiji svadbi, po mjestu i ugledu iznad starog svata, djevera ili kuma; usto je i potkradalasvatove, goste i uzvanike. Vele da je jednoj udavači, postarijoj djevojci, ukrala cio miraz,veliki sanduk sa srebrninom, nakitom, zlatnim svijećnjakom i rubljem; nanjušila je bogatplijen i to izvela poput mađioničara, pa su i svadbari povjerovali u tajne sile i pojavu "zlihduhova", što je lupežica i htjela, a onda po starom običaju šibala kandžijom mladence vičući:"Izlazi nečista dušo iz čiste krštene duše, bježi tamo gdje kokot ne poje!" Ta guja, moja tetka,svakog je vraga znala i u sve se mogla prometnuti. Nitko kao ona nije poznavao tolikenarodne običaje, na tome je gradila svoj autoritet, a na skupovima, bilo da su svadbe, pogrebi,obredi, uvijek je izvodila svoje cirkuse i priređivala svoje predstave. Pa i kad bi čula da senegdje rada dijete, ili je rodilja tek stigla iz bolnice, tetka bi dolazila u tu kuću da bi nekakvimsvojim alatima i bajanjima zaštitila novorođenče od demona, a zauzvrat je tražila kakvuvrijednu i lijepu stvar iz toga doma. Sjećam se kad mi je Eva jednom rekla da ta "vješticaumije svakome ući pod kožu".U tjedniku Duga objavljena je reportaža na dvije stranice, nisam bio siguran da je u njoj sveprovjereno i točno, niti sam mogao povjerovati da je ta kuća bila "leglo razvrata", da se ondjeorgijalo, "a postarija svodnica podvodila je cure perverznim tipovima koji bi tajno doputovaliiz većih vojvođanskih gradova kako bi svojim bolesnim požudama udovoljili". Taj mi je načinpisanja bio sumnjiv, ta lakoća epiteta nepodnošljiva, odmah je to perverzija, požuda, nekazatucana sekta; takvo što bilo je nespojivo s malim banatskim selom, ali reporter je zasigurnohtio sve grijehe navaliti na taj uhićeni bračni par, koji bez grijeha nije bio, ali toliko porokanije mogao imati. Reporter je pretjerivao praveći svoju priču o paralelnim svjetovima kojiegzistiraju usporedno s "našim zdravim životima i hu-
  • 140. 318manim mislima", kao na jednoj smo strani mi čisti, obiteljski radni i marni ljudi, a na drugojstrani caruje mrak, blud, nastranost i kriminal. Bio sam reporter, znam kad se i zašto laže, aliovo dvoje jadnika nisu bili nikakve zvjerke da bi se svi poroci svijeta svalili na njih.Također mi je bilo sumnjivo da je moja neprivlačna zapuštena tetka, žena već u godinama,"pored svog slijepog muža imala ljubavnika u čijem se kućnom trezoru našlo mnogo njezinihdarova, zlatnih satova, prstenja, bisernih ogrlica"; doista, u takvo što nisam olako povjerovao,iako sam znao da je svaka žena nekomu privlačna, pa bila i prljavuša poput moje tetke; u to"voće erotike" još nitko učen nije dovoljno zagrizao. Sjećam se da je moj otac govorio "kakonema ženturače koja ne može naći svoju zakrpu u ovom našem šnajderaju života". Ali u tojreportaži bile su istinite fotke; na jednoj je slijepi tetak koji čvrsto drži pod ruku svojusuprugu, moju tetku; na drugoj je stara obiteljska kuća Maleševih, a ispod te fotke stajao jenatpis: Kuća razvrata i bluda; nema dvojbe da su u to povjerovali čak i prvi susjedi, iako nisuu toj kući nikad vidjeli razvratnika ili bludnicu, ali urednik im je sugerirao podnaslovima iopremom teksta da je stvarnost za nas smrtnike često nevidljiva, i da se mnogo toga događatamo gdje nam se čini da vlada smrtno dosadna svakidašnjica. Ja, koji sam u toj kući boravio,znam da je ondje jedina bludnica bila praznina života, jedini razvratnik očaj, a vid sljepoća.Ono što bih mogao u toj reportaži prihvatiti kao točno jest podatak iz policijske istrage da je upodrumu otkriveno pravo skladište metli i raznih četaka, ribaćih, za obuću, robu itd., 2150komada; dugo je moj tetak potkradao firmu u kojoj je radio, a u svom je iskazu daoobjašnjenje da je to činio iz zabave, a ne iz bilo kakve koristi, te da je kanio sve četke vratitionog dana kad ga ulove, kad ga prvi put portir u stražarnici zaustavi i kaže mu "vadi četke izgaća". Slijepi Aca Malešev osuđen je na šest mjeseci zatvora, toliko je proveo u istražnom, štomu je uračunato, tako da je zatvor u staroj austrou-319garskoj zgradi u Zrenjaninu samo onjušio kao posjetitelj; ondje je robijala njegova suprugaPava, osuđena na pet godina.Bio sam se zarekao, zakleo se, da tu ženu, tetku Pavu, nikad više neću pogledati; ta i važnijesam osobe u životu s lakoćom otpisivao, bez grižnje savjesti; nema nijednog prijateljstva kojeje propalo, a da sam poslije patio, jer sve što se raspalo moralo se raspasti, sve veze koje supucale bile su za to predodređene; ta je moja filozofija, znam, bila sebična i samoživa,isključivala je ranjivost, pa i patnju oko zemaljskih stvari, ili ju je svela na minimum, a utomu sam uspio jer sam svoj život, zemaljski i duhovni, podredio literaturi; u njoj je bilodovoljno elemenata za patnju, bol, tugu, a sve što je izvan nje dolazilo, samo joj je koristilo;netko je rekao da je "literatura jedan golemi prerađivački laboratorij, univerzalna tvornica", zamene pak još i vječna dvojba, te i slatka nesigurnost. Ali da ne duljim, vraćam se tetki, jerzavjet nisam održao, štoviše, imao sam gotovo sumanutu, razarajuću potrebu vidjeti je iposjetiti u zatvoru. To sam i učinio, nabavio sam kilu fino rezanoga hercegovačkog duhana,više paketića tankih kartica za zavijanje cigareta, ugovorio posjet i otputovao u Zrenjanin.Sjećam se da je bilo nekih nesuglasica i natezanja sa stražarima oko toga duhana, spominjalisu državni monopol i još neke velike službene riječi i zakone, ali sve je ubrzo izgladeno idopušteno je da unesem poklon za zatvorenicu, pa sam se našao s tetkom u posebnoj malojprostoriji iza kantine; odmah mi je bilo jasno da je ona u ovom zatvoru privilegirana. Naš jesusret bio suzdržan, pa ipak se tetka začudila kad me ugledala, ali oko toga nije htjela gubitivrijeme, pogledala je na svoj sat i rekla da za posjet imamo vremena najviše "kvarat ure",premda je i to mnogo kad se nema što reći, "niti smo dužni jedno drugom bilo štoobjašnjavati". Dao sam joj poklon, a kad je vidjela što je u kesi, živnula je i obradovala se,"zar si mogao unijeti duvan", upitala je i zarila nos u papirnati saket, gotovo je ušmrknula to"žuto zlato" iz Popove šume, taj fini mekani blago vlažni aromatični320
  • 141. duhan, s užitkom je mirisala i više puta duboko udahnula, kao da je ta aroma neki tajanstvenieliksir koji liječi dušu."Ništa mi draže nisi mogao donijeti", rekla je.Tetka je na sebi imala zatvorsku odjeću od gruba sukna, a njezino lice bješe postarjelo, sborama oko očiju koje su se zrakasto širile prema sljepoočnicama. Bila je kratko ošišana imnogo manje zapuštena nego kad sam je posljednji put vidio. Sjeli smo na stare odrpanefotelje, između nas je bio okrugli stolić sa staklenom pločom, na nj je i na tetkine ruke padalosvjetlo kroz uski visoko uzdignuti prozorčić. Cestice prašine podrhtavale su u kosom snopusvjetla koji se zario između nas dvoje dok smo u toj sobici sjedili slobodno i bez nadzora, aonda mi je pokazala ključ rekavši da je ona vlasnica toga kutka, da je to zapravo njezinabračna soba jer se tu sastaje sa svojim čovjekom, zatvorskim stražarom, s kojim je u svojojpood-makloj dobi doživjela ljubav tako blaženu da je zatvor ispao njezino sretno utočište,"ljubavni hram" i mjesto radosti, a sve se dogodilo u onim godinama kad se Bog priziva da nebude okrutan oko umiranja i da svojim grešnicima ne navlači halje patnje i boli. Rekla mi jeda ništa nije znala o ljubavi, niti je mogla naslutiti da tako velik i uzvišen osjećaj uopćepostoji, jer joj je njezino iskustvo govorilo da su to samo tlapnje i priče "kojima se farbajunaši učmali životi". I ona je tada, u toj zatvorskoj sobici, prvi put otkako se znamo, pitala zamoju majku; činilo mi se da je to bilo iskreno, suosjećajno, "s dušom", kako se nekadgovorilo:"Kako ti je majka? Kako je moja sestra? Možda imaš neku njezinu sličicu, voljela bih vidjetikako izgleda. Gdje ona sada živi?" upitala je.Tek što bijah zaustio ponešto ispričati o majci, o svojoj obitelji, tetka je pogledala na sat inaglo ustala, rekavši da je vrijeme posjeta isteklo. Ja sam još sjedio u fotelji, prstom samzavrnuo manšetu košulje i otkrio zapešće lijeve ruke, tamo gdje je nekad stajao njezin dar.321"Uzeli su mi onaj sat", rekao sam."Znam", rekla je. "Svi ti satovi bili su pošteno zarađeni, ali poštenje i dobrota više nisu nacijeni", kazala je. "Sve što sam stekla i imala, to je došlo od ljudi koji su mi bili zahvalni zaono što sam učinila za njih."Došla je do vrata i otvorila ih, a prije nego me preuzeo stražar, tetka je izustila suhim i oporimglasom da više ne moram dolaziti. Zalupila je vratima i ostala u sobici, a stražar koji me pratiodugačkim hodnikom bio je šutljiv sve dok nismo došli do željezne rešetke, koju je otključao imalko je odškrinuo, tek da se provučem i izađem, a onda je htio porazgovarati sa mnom, pami je tiho, gotovo šapćući i povjerljivo rekao da je moja teta "velika žena, mučenica, kojoj susve namjestili da bi se domogli njezina imetka". Ali ja nisam htio stajati s druge strane rešetkei slušati neznanca, nego sam nemarno i možda uvredljivo odmahnuo rukom, jer što bih o njojjoš mogao čuti, zar nije sve rečeno; ta već je ionako poglavlje s tetkom završeno, pa samoprezno sišao kamenim stubištem držeći se rukohvata od kovanog željeza, jer stube su biletako glatke i skliske, njima se nije moglo sići a da ne iskrsnu slike ljudskih nogu koje subrusile i glačale taj kamen, milijuni nogu u cokulama i tko zna kakvoj sve obući, koje su tudagazile oblikujući tu skulpturu stubišta, taj kip vremena oblikovan nogama ubojica, lupeža,dezertera, prevaranata, hohštaplera, političara, žandara i stražara, tih vječnih klesara koji suutkali temu straha u svaku stubu; valjda sam se stoga tako čvrsto pridržavao za gelender.Posjet tetki nije bio nimalo ugodan, ali se nikad nisam pokajao što sam je posjetio, unatočtomu što s njome nisam suosjećao, ako je ta žena uopće patila, ako su je tištale bilo kakvezatvorske oskudice. Isto tako, nisam imao razumijevanja za njezinu sreću, ako je to o ljubavipod stare dane bilo točno, jer ja o tetki više nikad ništa nisam čuo, niti sam se više ikadzanimao za njezinu sudbinu, a o tome razdoblju svog života malokad sam pripovijedao, čakme jed-322
  • 142. nom i majka prekinula kad sam počeo o svojim iskustvima s tetom Pavom, "ne podsjećaj mena ono što sam zaboravila i ne traži da slušam ono što ne želim čuti", rekla je. I onda kad jenjezina sestra Ruža, udana na Cetinju, znala pokatkad doći u zavičaj, ili banuti u našutrgovinu, majka bi je odmah ušutkala ako bi počela o sestrama Pavi i Ivki, ili bi zlobno, i bezsućuti, više puta izustila da su "žene jalovice Bogu omraženice", što je bilo surovo i činilo mepotištenim jer sam morao gledati ojađeno lice tetke Ruže ili nježno brisati suze s okruglihrumenih obraza te zajapurene žene.32363.Doputovao sam u N. da bih nakon šest godina vidio oca i posjetio ga u sanatoriju u kojemu sedugo liječio; prvi put ondje je proveo deset mjeseci i otpušten kao izliječen, ali nakon kratkogvremena kaverne su se ponovno otvorile, bacao je krv, pa su ga na dulje smjestili u bolnicu, aposljednje dvije godine proveo je u sanatoriju bez prekida i želje da barem nakratko izađe ividi se s prijateljima, koji su ga već polako zaboravljali. Moja majka nije propustila nijednunedjelju za te dvije godine a da nije otišla u posjet, ma kakve vremenske prilike bile, čak ionda kada su znali napadati veliki snjegovi i smetovi, ili pak ljeti uz nesnosne žege. Ona jenajčešće putovala starim rasklimanim autobusom u kojemu je ostalo tek nekoliko sjedala, paako bi se u njemu našlo više putnika, obično se stajalo do sanatorija.Taj je autobus ostao u N.-u nakon snimanja filma Zle pare kao rashodovana starudija. Vozačfilmske ekipe, mještanin, sredio je tu krntiju i otvorio nedjeljnu liniju do sanatorija, dakako uzpomoć grada i blagoslov bolnice. Autobus je polazio ujutro, i to bez nekog utvrđenog redavožnje i bez stalne postaje, ali unatoč tomu uvijek bi pokupio sve putnike, jer oni su semeđusobno poznavali i postali zapravo neka vrst obitelji; svatko je o svakomu sve znao, odtoga što je tko skuhao i nosio bolesnicima željnim domaće hrane pa do zbivanja u familijama imedu djecom. Autobus se vraćao kasno poslije podne, tako da su posjetitelji imali naraspolaganju dosta vremena, ne samo za svoje bližnje nego su se još i upoznavali s drugima,324sklapali nova prijateljstva i širili svoje malo bratstvo u kojemu je i moja majka našla nekoutočište. Taj dan određen za posjete bio je za sve njih ispunjen prisnošću, nešto novo unjihovoj čamotinji, događaj o kojemu se do sljedećeg posjeta imalo što pričati. Obnavljala seintima na raznovrsne načine, bilo dodirima ili nježnim pogledima, dobrotom koju je svatkočuvao kao zalihu za taj dan. Bolesnici i njihovi bližnji objedovali bi zajedno, a kad god je bilolijepo vrijeme, posjet se pretvarao u piknik, pa se posvuda u hladovini, u šu-marcima i okobolnice, sjedilo ili leškarilo na travi i prostiračima, bilo da su rasprostrte deke ili dijeloviodjeće; jelo se bez pribora ili s oskudnim priborom, kakvim malim nožićem, a pilo se iz boca.Svatko je svakoga nutkao jelom. Sat vremena prije polaska natrag autobus bi se oglasiosirenom, bio je to znak da se putnici počnu spremati i polako opraštati od pacijenata.Na fotografiji zadjenutoj na staklu kredenca u majčinoj kuhinji vidi se taj autobus, taj filmskirekvizit, u drugom je planu, iza mojih roditelja, majke u lakoj ljetnoj haljini, s torbom u ruci, ioca u bolesničkom ogrtaču. Nagnuo sam se i zagledao u fotografiju dok je majka pripremalahranu koju ću nositi ocu."To je taj čuveni autobus?" upitao sam."Taj nas je autobus spasio, kad svoje odsluži, trebalo bi ga staviti u muzej", rekla je majka.Razgovarali smo o ocu, koji je u sanatoriju stekao neke nove navike i odrekao se starih.Vjerovao je u lijekove, bio je kao bolesnik discipliniran, poštovao je kućni red, "postao jesasvim drugi čovjek", govorila je majka, daleko od one razuzdanosti koja ga je nekad krasila,a od starih poroka još je sebi dopuštao "jednu rakijicu s mijene na uštap, i jednu do dvijecigarete kad se uzeli kašlja", govorila je. Ona je toga jutra, s užitkom i u posebnomraspoloženju, krojila cio scenarij mojega posjeta ocu, gotovo bez sućuti prema onomu što je
  • 143. bila emocija toga susreta oca i sina nakon duga vremena, nego se bavila sitničavim detaljima,plela svoje začkoljice i325male zamke naslađujući se mojom ulogom njezina zamjenika i očevim čuđenjem kad shvatida mu nema žene, da je iznevjeren, "ne znam što bih dala kad bih mogla odnekud iz prikrajkapromatrati tu nevjericu u njegovim očima", rekla je, a da nijednom nije dotaknula ono bitno, ato je susret udaljenih bića, oca i sina, zatvorenih u svoje svjetove, sa svojim "bolima isjenama". Sada moram reći, makar ispalo blasfemično, da su majčine pripreme za moj posjetocu bile površne, a ona se razotkrila u posve drukčijem svjetlu od onoga koje je u mojimvizijama obasjavalo taj lik. Nisam li svjesno potiskivao ono što kod nje nije valjalo, pletućiaureolu lažne svetice, doživljavajući je gotovo izvan vremena, ali boraveći s njom tihnekoliko dana, počeo sam sve češće osporavati svaku njezinu riječ, i to s naglašenomnesnošljivošću.Pa ipak, ganuo me majčin uzdah dok je u kartonsku kutiju slagala namirnice koje ću nositibolesniku, pohane teleće odreske, te-glice meda i džema od šipka, priganice, fete slanine, sokod drenjina, a uzdahnula je tko zna iz kojih razloga, možda je ta tužna žena, mama Tuga,pomislila kakva bi to bila radost kad bismo mogli obilje hrane podijeliti nas četvero zaobiteljskim stolom, premda se takvo što više nikad neće dogoditi. Imao bih štošta reći omajčinim uzdasima, koji bi se uvijek bolno zarivali u moju dušu, umio bih o tome pisati, alinije zgodan čas, ostavimo emocije, jer ja sam se uvijek bojao da bih svojim pisanjem mogaonekoga ganuti, pa sam sve činio i silno se trudio kako bih prikrio i potisnuo ono što je bilopreviše emotivno, tako da sam podosta vremena gubio na čišćenje svih natruha sentimenta.I ja sam bio uvučen u majčin igrokaz, uživio sam se u svoju ulogu iznenadnog posjetitelja, bilismo veseli, smišljali smo doskočice i zaplete oko toga hoće li me otac prepoznati, a da nismodotakli njegove osjećaje, niti smo slutili hoće li ga moj posjet oraspoložiti ili pak učinitipotištenim. Računali smo na njegovu vedru prirodu, ali nismo znali je li se i kolikopromijenio. Imali smo u kuhinji ranu326jutarnju probu, moj je mladi brat glumio oca, majka je bila promatrač, oko koje gleda sastrane, dok sam ja bio "razmetni sin" i nositelj glavne uloge. Majka je davala upute da mu seprikradem na terasi, jer on nju uvijek čeka za stolom, u sjeni starog bora. Ja sam imao metalne"blokeje" na cipelama, kako bi mi dulje trajale, "pa se ne mogu tek tako prišuljati, ta je terasaod kamenih ploča, zvonit će moje potkovice", rekao sam."Onda se sakrij iza bora i zovni ga ćaće, kao nekad u djetinjstvu", rekla je majka.S torbom u ruci stigao sam na autobusnu postaju, na kojoj nije bilo nikakvih oznaka, niti biitko mogao shvatiti da onamo stižu ili odatle kreću autobusi. Nije bilo žive duše, nikakvekućice za izdavanje karata, trafike ili klupe s nadstrešnicom; bila je to zapravo pusta ledina,izlokana, s barkama prljave vode koja se zadržala u tim rupčagama još otprije tri dana, kada jegrad i okolicu zadesilo nevrijeme, s ljetnim pljuskovima, grmljavinom i tučom. Čekao sam natoj nestvarnoj postaji barem desetak minuta, a kako se nitko nije pojavio da bih se mogaoraspitati o autobusu, krenuo sam prema hotelu, drugoj mogućoj postaji, za koju je majka reklada je izglednija jer se ima gdje sjesti i može se nešto popiti. Brzo sam stigao do hotela, torbanije bila teška, ali autobusa ondje nije bilo, niti sam vidio putnike sa zavežljajima i košarama,što me navelo na pomisao, pa i paniku, da je pobjegao, te da ne stoje majčine riječi kako je tojedini autobus na koji se ne može zakasniti. Srećom, pred hotelom je bilo ljudi, ispijali sujutarnje kave i promatrali me. Nisam morao riječ izustiti, znali su što i koga tražim; svi su bililjubazni i svatko se trudio pomoći mi.Autobus me čekao pred klaonicom koja se nalazila pokraj rječice, na drugoj obali; trebalo jedesetak minuta kroz prigradsko naselje i isto toliko preko ledine, gdje su već bili započeli
  • 144. radovi na izgradnji novog stadiona. Pohitao sam i prešao kameni most. Na zidovima klaonicevisjele su na šiljcima razapete teleće i kravlje kože, a u ka-327menjaru, ispod stražnjeg zida, ptice su čupale i trgale životinjske dijelove, kričale susvadljivice i kljucale jedna drugu. Smrad se posvuda širio jer su na tu strminu bacani rogovi,kopita i kosti; rječica će tek najesen, kad voda nadode, odnijeti taj otpad. Naišao sam na jednousamljeno drvo, pogledao ga i začudio se kako opstaje na toj tvrdoj ispucaloj zemlji. Uautobusu je sjedilo nekoliko žena, držale su zavežljaje i košare na podu pokraj nogu ili nakoljenima. Još je dvoje-troje stajalo uz prašnjave prozore, a jedan muškarac mučio se daodveže žicu s brave na zadnjim vratima i otvori ih. Ljubazno sam pozdravio sve putnike, znalisu tko sam i komu idem u posjet, uljudno su me dočekali, uz pohvale kakve odavno nisamčuo. Postarija putnica, pretila, s obnaženim rukama i mlohavim mišicama, rekla je da je taodana žena, moja majka, zaslužila predahnuti bar jedne nedjelje, "sirotica, već drugu godinune zna što je nedjeljni odmor".Pojavio se vozač, izašao je iz klaonice, kapala mu je krv s ruku jer je nosio juneću jetru i srce,uskočio je u autobus i to ubacio u kofu koja je stajala pokraj njegova sjedala. Ugledao me iuputio mi nekoliko lijepih riječi dobrodošlice, kao da ću odsada, svake nedjelje, putovati snjima u sanatorij. Sve je to izustio brišući ruke krpom, a i ja sam uzvratio biranim riječima,fino sam se izražavao i shvatio da su ljudi željni blagosti i da se tope od zadovoljstva kad čujuumilni glas pripovjedača; bilo je to dirljivo i uzvišeno, začas smo postali malo bratstvo,putnici su me hvalili i natjecali se u laskanju, i zapodjenuo se razgovor o književnosti i mojemtalentu; ne sjećam se da sam ikad dobio toliko komplimenata. U svemu tome vidio sam velikimajčin udio, ona je širila moju slavu.Dvojica mesara ukrcala su junicu na stražnja vrata autobusa. Vozač je priskočio u pomoćmesarima, brzo je prošao pokraj nas i svezao june za jednu šipku, a putnik koji je odmrsiožicu na bravi, sada ju je ponovno zapetljao i učvrstio rasklimana vrata. Junica je mukala, alinama to nije smetalo, niti je itko od putnika bilo što prigovorio, svi su znali da će se ta ljupkaživotinja neko vrijeme328napasati na pašnjacima oko bolnice i brstiti lišće s grmova, a potom će je, kad se popuni imalo odeblja, vratiti u klaonicu i isporučiti njezino meso za bolničku kuhinju i prehranupacijenata. Kako je to lijepo što će i moj otac sa slašću jesti gulaš od te junice koju je vozačpomilovao po hrptu.Autobus je krenuo kolnim putem pokraj rječice, spuštajući se prema plićaku gdje se ljetimoglo bilo kojim vozilom prijeći na drugu stranu; mi smo tuda kao dječaci prolazili nabiciklima, uvijek nakon nogometa što smo ga na tvrdim ledinama igrali do mraka, a na ulici,ispod svjetiljki, i do kasno u noć. Ništa se ondje ne bješe promijenilo, što god sam pogledaobilo mi je poznato. Kad smo prešli rječicu, autobus je nastavio drumom i izbio namakadamsku cestu; to je bila kratka dionica koja se priključivala na glavni asfaltni put, alivozač je skrenuo i nastavio golom ledinom bez ijedne travke, prolazeći pokraj ciganskih čergitako da smo izbliza mogli vidjeti golišavu i još pospanu dječicu kako se vrzmaju oko svojihšatora. Naš ih je autobus pozdravio sirenom, prodorno je riknula, pa je taj zvuk izmamio izčerge prelijepu Ciganku u bijeloj vjenčanici. Bila je nasmijana, vedra, mahala nam je, a vozačse osvrnuo prema nama i uzviknuo:"Danas će se ovdje održati velika ciganska svadba."Putnik koji je stajao pokraj svezane junice, počeo je mudrovati kako i Cigani imaju istepotrebe kao i mi, "i oni se žene, rađaju, umiru i putuju", rekao je, ali nitko se nije nadovezaona njegovo mudrijašenje, a ja sam sve više zurio u pejzaž jer sam obnavljao sjećanja na tajkrajolik. Junica je muknula, pa je to izazvalo više znatiželje i zanimanja putnika nego ono štoje maloprije govorio mudrijaš; svi su se osmjehujući okrenuli i s lijepim, pitomim izrazom
  • 145. lica promatrali junicu, čak je ona pretila žena s debelim mišicama imala neko svoje tumačenjemukanja te domaće životinje.Autobus se zaustavio na rubu ledine, blizu male jednokatnice ispred koje je stajala žena držećiu naručju dvoje djece nalik jedno329na drugo. Naš je šofer uzeo kantu s iznutricama i nakratko se zadržao na izlazu gledajućiprema meni; zasigurno mi je kao novajliji želio objasniti zašto smo stali i tko mu se radujepred vratima kućice, premda mi je odmah bilo jasno o čemu je riječ."Ono mi je žena i moji dvogodišnji blizanci, valja to nahraniti", rekao je i izašao iz autobusa.Puteljak do kućice bio je utaban i djelomice popločen, dok je ograda bila od tesanih oblica,sasvim svježih, kao da je koliko jučer oljuštena kora s tih grana. Vozač je prišao, uzeo djecuiz majčina naručja, poigrao se s njima, a žena je preuzela kantu s iznutricama i unijela je ukuću. Otac je spustio svoje blizance na zemlju, čučnuo i časak-dva piljio u njih, a potom seuspravio i hodao natraške kako bi ih što dulje gledao. Oboje djece zaplakalo je što odlazi, a onse okrenuo i u lakom trku uskočio u autobus, bio je zadihan i rekao da više nema stajanja dosanatorija. Njegova žena uvela je dječicu u kuću, a otac ih je pozdravio sirenom; rika serazlijegala po kotlini i odjekivala do kamenite uzvisine na jednoj strani i brežuljaka na drugoj."Isplovljavamo iz kotline", rekao je vozač i pohvalio se da je u taj autobus ugradio brodskusirenu.Izbili smo na asfaltni put, prešli stari kameni most koji je bio tako uzak da se na njemuautobus jedva mogao mimoići s biciklistom, zaobišli smo jedna volujska kola i nastavili nekadva kilometra do skretanja na bijelu cestu koja se blagom uzbrdicom penjala do visokihborova, a nakon zavoja nešto većim usponom do ambulante i skladišta; iza tih montažnihzgrada i pomoćnih prostorija, na jednoj je pisalo ekonomat, uzdizala se bijela četverokatnica,s balkonima i terasama, s drvenim ogradama braun boje; poslije sam vidio da se iz nekihdasaka cijedi smola, te da se ćuti miris borovine.Na pošljunčenom platou, koji je bio posljednja postaja i okretni-ca, autobus je prišao samomrubu, gotovo je očešao trafiku i deblo hrasta na kojemu je bilo zalijepljeno nekolikoosmrtnica. Kroz pro-330zor sam ugledao dvojicu gorštaka i krupnog čovjeka u bijelom ogrtaču, ne baš čistu i novu,što je svakako značilo da spada u pomoćno bolničko osoblje, možda je bio nabavljač ukuhinji, jer se istog časa kad je autobus stao, uputio do stražnjih vrata, otvorio ih i uz pomoćgorštaka izvukao junicu, koja se najprije opirala i kočila, ali su je uz dernjavu i šibe uspjeliodvesti iza ambulante. Čim smo izašli iz autobusa, suputnici su mi pokazivali veliku bijeluzgradu, s ponosom i gotovo hvalisavo, a svatko je imao potrebu izustiti tu riječ sanatorij, kaoda je to nekakvo okultno stanište; "to je taj naš sanatorij", govorili su, a vozač je gledaozgradu kao da je prvi put vidi, ushićeno je izustio, valjda me htio zadiviti, kako ga podsjeća naveliki prekooceanski brod koji se ovdje nasukao."Danas ne vidim tvog oca na terasi", rekla je zabrinuto jedna od mojih suputnica i laganokrenula gegavim hodom stokilašice, počivajući svaki čas i odlažući na zemlju svoju teškukošaru s hranom.S donje strane zgrade, gdje je bio pristup samo za bolnička vozila, začulo se zavijanje sirene,a potom su ambulantna kola odjurila prema cesti i gradu, bljeskajući plavim rotacijskimsvjetlima, uza sve udaljenije jauke sirene. Stajao sam u sjeni borova debla iza kojeg sepregledno mogla vidjeti velika prizemna terasa i nekoliko razbacanih stolova i stolaca uzasamu drvenu ogradu, mahom na onim mjestima koja su natkriljena krošnjama drveća iugodnom hladovinom. Podulje sam ostao iza bora ne bih li se smirio i sabrao, jer sam imaotremu, doslovce me tresla i gušila vlastitim srcem koje se propinjalo do pod grlo. Odavnonisam osjetio takvu težinu udova na koje se svale duševne tegobe i učine ih tromima, kao tada
  • 146. u očekivanju susreta s ocem. Sve vrijeme vožnje kopkale su me zlokobne slutnje da je mojotac umro baš jutros, dok je ovo putovanje trajalo, jer samo bi se meni takvo što moglodogoditi i samo bi mene mogao zapasti taj promašeni posjet. I u djetinjstvu mi je otacpriređivao mnoge šokantne stvari, pa što ne bi ostao, kako se to kaže, dosljedan i vjerantradiciji.33164.Na vratima velike staklene stijene na kojoj su se redali svi mogući natpisi: prijemno, rendgen,hitna služba, operaciona sala, ugledao sam oca, premda ne vjerujem da bih ga tako smanjenogi mršavog negdje drugdje prepoznao, ali sada sam ga očekivao, pa sam bio siguran da je on, auza sve, bila su barem dva detalja koja su me u to nepobitno uvjerila, a to su naočale sdebelim uvećevajućim staklima i moja karirana flanelska košulja koju je nosio preko hlača.Ta je košulja kupljena u komisionoj trgovini kao unikat, a ostavio sam je ocu kad sam prošliput posjetio majku, i to na njezin nagovor, "razveseli ga, jer voli sve što je tvoje, ma kolikobilo iznošeno i staro", rekla je.Otac je krenuo prema svom stolu, u sjeni bora, za kojim je obično dočekivao majku. Pokrajnjega hodao je dječačić nalik na mene kad sam imao 13-14 godina; nosio je knjigu u ruci. O,kako bi to bilo dražesno kada bih mogao vidjeti samoga sebe kao trinaestogodiš-njaka, podruku s ocem, ali to su iluzije, takvo što ne može dočarati ničija fantazija, a udvajanja ustvarnosti nema; to je ostavljeno za snove, čaroliju i književnost. Otac i njegov "anđeo čuvar",moj dvojnik, sjeli su za stol; dječak je počeo čitati naglas.Prostrana terasa bješe već oživjela kao kakav mali gradski trg, izmiljeli su bolesnici u društvusvojih posjetitelja; ta promenada na terasi bila je neka vrst rituala i uvoda u ono gotovocjelodnevno druženje. Stigao je jedan mali kamionet s velikim balama rublja i dnevnimtiskom, što ga je vozač ostavio na pult još zatvorene trafike.332Potom je na plato prispio žuti mini-morris, iz kojega su izašle dvije časne sestre, a časakposlije i motor fotografa Mije iz N.-a, zvanog Gangster; svatko ga je u gradu znao, ne samokao fotografa nego i filmofila, nadahnutog govornika na pokopima koji nije laskaopokojnicima, niti je samo tješio rodbinu, nego je umio kuditi mrtve, a često istaknuti"pravednost smrti koja zna zašto i koga uzima". Mijo nije dobio nadimak zbog kriminala,nego se odijevao kao gangsteri u američkim filmovima iz vremena prohibicije, a bio jezapravo miroljubiv i mio čovjek.I dok sam promatrao oca za stolom, pretvorenog u uho, htio sam viknuti ćaće, ali me u istimah nešto lecnulo i zauzdalo mi jezik i glas, jer mi se to najednom učinilo podlim, pa idrskim, ili što je još gore obiteljskom hipokrizijom, to prije što su uspomene izblijedjele, a odnostalgije nije ostalo gotovo ništa. Pozivati se na intimu iz djetinjstva koje više nije bilo,tepati nekome koga nisi vidio dugo godina, hiniti bliskost s onima od kojih si udaljen, sve mise to doimalo parodijom ili izrugivanjem nečega što je onda imalo smisla. Da sam ga zovnuoćaće, moj posjet ocu započeo bi lažno, pa sam se prišuljao iza njegovih leda, a kako medječak ugledao, dao sam mu znak da šuti. Uzeo sam slobodnu stolicu i privukao je do njihovastola, pometnuo torbu na zemlju i sjedajući rekao:"Dobar dan. Ja sam došao u vizitu svom ocu."Vjerojatno bi svatko drugi uzvratio nekim prijekorom, primjerice "bilo je krajnje vrijeme", ilislično, ali moj je otac bio od onih ljudi, a takvih je malo, koji su unatoč svom slabomobrazovanju ili priprostu habitusu zapravo bili delikatni, s urođenim taktom, mnogo odmje-reniji od školaraca, pa je i njega krasila ta osobina da nikad ne potiče grižnju savjesti, nego jena sve ono što se više nije dalo popraviti odmahivao rukom, a sam je umio reći "da niječangrizavih ljudi, ljepše bi se živjelo". Duge razmake i vremenske intervale u odnosima s
  • 147. bližnjima ili prijateljima tako bi vješto zabašurio nekom novom zgodom namećući dojam danije bilo protoka vremena i da samo333nastavljamo kao da smo se maloprije rastali. Sada se zakratko zagledao u mene očimauvećanim iza debelih stakala tako da više nisu izgledale kao ljudske, a ono što je izustionapuklim škripavim glasom, odagnalo je tjeskobu s kojom sam se nosio prije susreta s njim."Kako ti izgledam?" upitao je, ali nije tražio odgovor, nego povod da sam nastavi kako je tošto vidim sve što je od njega ostalo, "pa i to je još uvijek bolje od onoga što ne vidiš", rekaoje, a onda je počeo izrugivati samoga sebe, s humorom koji je uvijek bio njegovo moćnooružje i ono što su ljudi kod njega voljeli. Pričao je kako na njemu ništa nije njegovo, počevod socijalnih naočala s kojima se može na suncu pripaliti cigareta, pa do zuba i košulje, "ali jasam cijelog života nosio iznošeno i tude, jer nisam želio imati ništa svoje, osim sebe samog, ato je najgore što čovjek ima".Izgledao je tužno, nekako žut u licu, ne kao tuberan, nego kao da je ustao s mrtvačkog odra ida će se nakon razgovora vratiti u svoj lijes. Nisam nikad vidio da se netko toliko smanjio,ako je slika oca koju nosim iz djetinjstva bila uopće realna. Na sitnoj mršavoj glavidominirala su iza tih leća dva sablasno velika oka, "što bih još imao vidjeti ovim goveđimočima, kad sam se dovoljno nagledao vlastitim, a nisam vidio ništa što bi vrijedilo zapamtiti iodnijeti u grob", rekao je.Otac je započeo priču o tome da boravak u ovom sanatoriju ne vidi kao liječenje, nego kao"vježbu da se umre bez žaljenja", a onda je posve iznenadno prekinuo te svoje obrate idosjetke, stavio svoju ruku na moje koljeno, zagledao se u mene i rekao:"Ti znaš da je ovo naš oproštaj."To je samo bila njegova upadica, uvijek je to činio i naglo prekidao ono što smo svi pozornoslušali, kao da je nekom svojom intuicijom slutio da je pripovijedanje bez digresija sporo idosadno, a pokatkad pomislim da sam svoj zanat ispekao upravo u očevoj radionici. I sada jenakon te digresije da je ovo naš oproštaj nastavio s pričom o dječaku koji je sve vrijeme sjedios nama, nazivao ga je334"svojim očima", jer mu čita knjige, a to ih je toliko zbližilo "da anđeo strepi da mu slušač neumre, a ja se bojim da mi čitač ne ozdravi i ode svojoj kući", rekao je otac. Otkako je čitanjespojilo njihov sluh i vid, postali su jedno, "toliko jedno da mi čita šuteći, a ja svaku njegovuriječ čujem", rekao je.Taj je dječak još držao prst na onoj stranici i pasusu dokle je stigao s čitanjem, ali ja sam mupomrsio konce, sklopio sam knjigu da bih vidio njezin naslov i objasnio mu da se ne pamtiprstom, nego okom, da se mora vizualno, uz dva-tri treptaja očnim kapcima, snimiti stranica,pasus i red, ta tajnovita točka do koje se došlo čitanjem, koja će se pri ponovnom otvaranjuknjige sama javiti, "jer koliko ti želiš čitati, toliko i knjiga želi biti pročitana", rekao sam.Dječak se nasmijao i umilno, anđeoskim glasom, rekao da su zajedno pročitali 97 knjiga, nekei po dva puta, a knjigu koja je sada bila pred njima, Memoari sa Balkana Martina Đurdevića,pisanu starinskim jezikom i objavljenu 1910. godine, čitaju "na grame", kako bi što duljeostali s njom u društvu, "dobra je knjiga kao lijepa djevojka", rekao je otac. Ništa nisam znaoo toj knjizi, ali malo-pomalo zapodjenuli smo razgovor o njoj; otac i dječak pričali sunaizmjence o tim memoarima u kojima je Hercegovina vazda bila poprište klanja, i gdje su sepolitičke razlike rješavale "sječom na komade tako da su pogubljene skupljali u ponjave inosili ih zakopati". I meni je dječak pročitao jedan ulomak iz te knjige, jedva je dočekao da tozatražim od njega kako bi mi pokazao svoje čitateljsko umijeće, a doista je čitao takosamouvjereno, zvonkim glasom i bez zamuckivanja. Taj pasus iz memoara o Nikšićanimakoji su pljačkali dvore muftije Karabega uklapao se u očevu besjedu da ćemo uvijek, i u
  • 148. budućnosti, s užitkom obnavljati zlo, "jer ono je pitko", dok je sve ono što je plemenito iljudsko jako naporno. "Ako čovjek zaboravi zlo, vratit će se po njega", rekao je.Kako je ova moja knjiga ne samo ispovijed nego istodobno i "obiteljska čitanka", tu samnatuknicu posudio ("iz svega što posto-335ji može se čitati, od kore stabla do dlana na kojemu su zapisane riječi molitve"), to mi jerazgovor s ocem u sanatoriju bio koristan jer sam u svoj "tefter" upisao još jedan porodičnipodatak; otac ga je pronašao u memoarima, podvukao i izdvojio, a meni još dodao usmenepriče i sjećanja. Ne mogu se pohvaliti da sam puno znao o svojim korijenima, ali kad iskrsnenešto novo i nepoznato, barem se začudimo, pa sam tada doznao kako se očev djed Anto,nakon burna života i mnogih pustolovina, vratio u L. On je bio odan vojvodi don IvanuMušicu, koji se nije htio pokoriti "ćesaru", niti je prihvaćao počasti i ugledno mjesto ubiskupiji koje mu je nudio podmaršal i barun Jovanović, pod uvjetom da zatraži oprost odKatoličke crkve i da se iskupi za zlodjela "ustaškog vojvode". Don Musić zatražio je da mu seodobri miran boravak od tjedan dana u Stocu, kako bi se sabrao i donio odluku, a da s njimkrene i njegov kavaz (tjelohranitelj), moj pradjed Anto. Ali don Ivan Musić ostavio je svogkavaza na cjedilu; u Stocu je imao jaranicu koja mu je čuvala opljačkano blago, "pa je s njom,zlatom i svojim okrvavljenim rukama pobjegao u Srbiju". Anto je uhićen u Stocu i privedenkod baruna, koji mu je obećao slobodu i pomoć od deset tisuća forinti ako se vrati u L. iprikloni pravoslavlju, podigne han i gostionicu, a kao iskusni nekadašnji kavaz don Musića tubi, na granici s Crnom Gorom bio austrijski zbir, pa ako se pokaže odanim "ćesaru", mogao bipostati i kotarski kajmekam. Anto je to prihvatio, ali se otada do svoje smrti više nije trijeznio,a kako je ispunjavao svoje doušničke obaveze, to nitko nije znao.Proveli smo za tim stolom dva do tri sata, a da moj otac nijednom nije postavio nekopraktično pitanje, kao primjerice od čega i kako živim, kako usklađujem fakultet sasvakidašnjom borbom "za goli život", mogu li se uzdržavati od pisanja, a kako nisam ništadugovao roditeljima za školovanje, njihove savjete i prodike nisam slušao, niti sam imaodržavnu stipendiju, to sam ocu mogao mirno reći da je za mene fakultet gubljenje vremena teda me nikakva građanska336karijera ne zanima, "a društveni ugled u ovakvu svijetu mogu postići samo ako taj svijetokrenem protiv sebe", rekao sam. Jedina je moja škola čitanje, i to samo onih pisaca od kojihmogu učiti zanat. Otac je živnuo, lupnuo je prstima o rub stola i uzviknuo da bi sada naručiopiće kad bi ovo bila krčma, "ali piće se u mrtvačnici ne naručuje", rekao je, a potom jeduhovito ismijavao sinove kafedžija kao doktore ili pravnike, seljačiće u malograđanskimodijelima i đake štrebere, a pohvalio je one samosvojne koji iznevjere roditelje i odu svojimputem, suprotno od onoga što se od njih očekivalo. Slušajući ga, sve više sam shvaćao da gauopće ne poznajem, a svaka njegova riječ bila mi je otkriće, svaki njegov obrat u razgovoruizazivao je moje divljenje, tako da sam zavidio dječaku koji toliko vremena provodi s njim ižalio što ga nisam češće posjećivao. Kad je otac rekao "najbolje su one škole u kojima se nedobivaju diplome", nisam odolio a da ga ne zagrlim, a sve naše zagrljaje dosad mogao bih naprste nabrojiti. Istina, mnogo sam puta želio da me otac zagrli i pomiluje, ali naša prisnostsastojala se od nečega sasvim drugog, možda od "nevidljivih dodira"; između nas je, kad smobili raspoloženi i naklonjeni jedan drugome, "tekao fluid kao med", pa je taj jaki osjećaj biodovoljan; valjda nam se stoga i zagrljaj činio suvišnim.Otac i dječak pohvalili su se svojim zajedničkim šetnjama uređenim šumskim stazama doizvora i natrag; to je njihovo vrijeme kada više šute nego što govore, pa su željeli nešto učinitiza mene i izvesti me, da utroje, prije ručka, prohodamo njihovim koridorom, kako su nazivalisvoje određene putove koje nikad nisu mijenjali, a bio bi kažnjen onaj tko bi te stazeiznevjerio. Čim je dječak odnio torbu s namirnicama u njihovu sobu na drugom katu, zadihan
  • 149. i zajapuren dotrčao je kao vodič i ubrzo nas izveo na glavnu stazu. Ta je staza bila široka ipošljunčena, penjala se blagom uzbrdicom, a uži i uređeni puteljci ulijevali su se na kolni putzarastao u korov, s dvije brazde načinjene seoskim kolima kojima se odlazilo u sječu drva ili337branje lista za zimsku prehranu domaćih životinja. Staza kojom smo lagano gazili, prštao ješljunak pod našim nogama, bila je ponegdje izlokana, s nanosima borovih iglica, jer je prijenekoliko dana cio ovaj kraj zahvatilo nevrijeme, dovela nas je do izvora; bio je to bistar itanak mlaz vode koji je izbijao ispod velike krošnje divlje lijeske, zahvaćali smo vodu šakamai "napojili se", kako je to otac naglasio; volio se poigravati riječima, to je bila njegovaomiljena zabava, istraživao je višestruka značenja i razne oblike neke riječi, pa je i tadapredložio "da se napojimo na izvoru", a onda je, dok smo hodali prema maloj uzvisini,nastavio varirati što sve treba napojiti, ne samo žednu zemlju, "konja vranog", nego "valjačovjeku napojiti se znanjem s nekog duhovnog vrela", da bi zastao i našalio se rekavši kako jeza mene, u tim godinama, ponajbolje "napajati oči lijepim ženama". Ja sam se brzo i uspješnouklopio u njegova zanovijetanja, nadopunio sam ga citirajući Andrića, koji je napisao da supjevačice dvorskih pozornica dolazile na Como da napoje oči bojama kakvih nigdje drugdjenije bilo.Već se bio zadihao kad smo stigli do kamena na koji se oslonio; bio je to njegov omiljenikamen, međaš, nadgrobnik, počivalo, i kako ga sve nije nazivao, govoreći da svakim danomdo njega dolazi sve sporije i sve teže."Sada ćemo ovdje malo izdahnuti", rekao je i sjeo.Dječak se nasmijao, ali ja se nisam dao namamiti u njegovu zamku, niti da proturječimispravkom "da nije izdahnuti, nego predahnuti"; dobro sam znao njegove verbalne zavrzlame,suglasio sam se s njim i rekao:"Izdahnimo."Dok smo sjedili, grickao sam travke, tanke stabljike travki, negdje u dubini šume odjekivali suudarci sjekire; netko je zasigurno obarao stabla. "Ali ja se ne šalim, volio bih izdahnuti bašovdje, na ovom mjestu", rekao je. "Nije smrt kosa kako je predstavljaju, ne kosi ona kao nekiJoko Bećov sve što pod kosu dode, nego odgađa,338njuši i čeka da se i ti središ i namirišeš, da nadeš mjesto gdje ćeš joj se predati. Između smrti iumirućeg sve je precizno dogovoreno, dan i sat, čak i onaj tren kad se ugasi potonja lampica.Znao sam jednog bolesnika u ovom sanatoriju, tri je mjeseca vikao i zvao je, vrijeđajući je,dolazi amo, kurvo, napatio se jadnik dok nisam došao preda nj i rekao mu, nećeš je takodobiti, neće ti ona doći ako joj naređuješ, nego nadi mjesto, unajmi salon i primi je kaogospodin. Poslušao me, dotjerao se, pozvao sinove i familiju, priredio gozbu i umropjevajući."O svemu smo pričali osim o mojim knjigama, kao da je među nama bio prešutan dogovor dase ne spominju, neki tabu nametnut sam od sebe, iako smo o pisanju općenito podosta rekli,pa i o nevoljama koje su iz pisanja proistjecale, ali moje knjige, tekstove, kritike i napise omeni nismo doticali, niti sam ikad otkrio zašto je tako bilo. Čak mi je dao i nekoliko dobrihsavjeta kako izbjeći konflikte; za mene je bila začuđujuća njegova misao da "literatura nijekonflikt, nego umjetnost", jer kad takvo što dođe iz usta priprosta i neobrazovana čovjeka,onda ti se čini da je to preciznije od onoga što govore učenjaci i estetičari.To je bila ta moja povijesna šetnja s ocem. Na povratku je dječak razdragano pričao da su imšetnje najdraže s proljeća, i to onda kad ostanu male krpe snijega kroz koje ižđikljaju visibabe.Kad sasvim okopni i kad krenu lijepi dani, njih bi dvojica svakodnevno brala kitice ljubica,nosili su ih na ženski odjel i stavljali u čaše s vodom. Bili su omiljeni na tom odjelu, u to samse i sam uvjerio dok smo objedovali u blagovaonici; mnogo je bolesnica prišlo našem stolu,pozdravljale su nas i poželjele ocu i meni sretno viđenje, "neka protekne u dobrom
  • 150. raspoloženju", a svaka je od njih pomilovala dječaka i uputila mu nekoliko nježnih i srdačnihriječi.33965.Otac mi se sve više doimao kao da nije od ovoga svijeta, ili ga se pak od zemaljskih stvarimalo toga ticalo, a onda me, nakon kraće šutnje, iznenadio slijetanjem na krhku obiteljskugranu nostalgije:"Znaš li ti da mi nemamo nijednu zajedničku fotografiju."Sjedili smo za našim stolom na terasi, u hladu drveta, premda je i velika sjena zgradesanatorija natkrilila dobar dio terase i polako osvajala prostor šetališta; to je mnogima godilo,a uza sve, bilo je uvriježeno mišljenje, ne samo običnih ljudi i pacijenata nego i liječnika, daje TBC u neprijateljstvu sa suncem. A ono je, to sunce, silazilo sve niže prema obzoru; uskoroće, kad sjena zgrade dode do ruba terase, dati mig vozaču da se uru vremena prije polaskaoglasi prodorna sirena, brodska sirena ugrađena u njegov autobus; za mene će to biti oproštaj,za ostale putnike samo povratak, jer ću već koliko sutra biti u avionu za Zagreb, a koridorprolazi iznad ove tužne luke, tako da ću ozgor još jednom pogledati cio krajolik, sanatorijumanjen do oblika makete ili kakve igračke; tu će negdje, na terasi ili u blagovaonici, ostati imoj otac, oku nevidljiv, a ta razdaljina između nas bit će konačna. Sada sam ga za stolompromatrao i već mislio na tu udaljenost.Dječak je dolazio iz zgrade sanatorija, nosio je kovčežić, zapravo ga je prigrlio na prsa kaonešto dragocjeno, predao ga mojemu ocu i sjeo s nama. Bio je to kuferčić od tvrdoga kartona,ojačan po rubovima kožnatim štitnicima, s plastičnom ručkom i dvjema žutim metalnimbravicama, vrlo zgodan kovčežić, vjerojatno namijenjen340za šminku ili takvo što, tek na nekim mjestima malčice pohaban, "to je moj trezor u kojemunema baš ničega vrijednog", rekao je otac. Ključić je držao pričvršćen vrpcom za petlju svojihhlača, lako je otključao bravice, to se moglo izvesti bilo čime, komadićem žice, ali u tomeritualu otvaranja ključem otac je uživao, to ga je činilo važnim, "neka misle kako je tu nekoblago ili moje vrijedno ordenje, ta silna odlikovanja od suhog zlata dobivena za junačkodržanje u životu pred kojim bi svatko drugi pokleknuo", rekao je ironično.U kovčežiću je bilo ponajviše fotografija, ali i svakovrsne sitniča-rije, od škarica kojima jeizrezivao neke zanimljivosti iz novina, pa do peroreza i olovki grafitnih i kemijskih, te jošponešto od đačkog pribora, kao što je gumica za brisanje ili mali šestar. Tu su bili i nekinjegovi dokumenti, stare i nevažeće osobne iskaznice, trgovačka dozvola, liječničkauvjerenja, dronjak vojne knjižice, koju mi je dao da pročitam dijagnozu kako "vojni obveznikboluje od epileptoidnih stanja", premda nije patio od migrena, niti je imao epileptičnesimptome, "ti si kao Mannov varalica Felix Krull", rekao sam. Otac se nasmijao i rekao da senekad moglo osloboditi vojske na šarm, iako je kuća koja ne daje vojnike bila obilježena kaokužna; nisi se mogao oženiti ako nisi sposoban za vojsku. Za naše je ljude bolest sramota,"jadnici vjeruju da se ona liječi, a ne znaju da tuberkuloza nije bolest nego klica smrti", rekaoje. Na moje čuđenje otac je doslovce izustio Kafkinu misao, a da vjerojatno za toga piscanikad čuo nije.Medu tim papirićima vidio sam i jednu svoju fotografiju objavljenu u listu Politika, u rubriciIzlog knjiga, s najavom: "Prvi roman mladog pisca u izdanju Progresa iz Novog Sada." Aliono što je njemu nešto značilo bile su fotografije, čitava hrpa fotki, od onih iz davnih vremenapa do novijih. Bile su to mahom obiteljske fotografije, često ih je gledao, mogao je satimazuriti u njih, prisjećati se i govoriti o tim licima, a bilo je i onih o kojima više ništa nije znao,prijatelja već pomrlih i zaboravljenih, ili posve nepoznatih osoba na fotkama sa svadbi,pogreba, veselica. I ja bih uvijek rado zavirio u341
  • 151. tude albume, jedino su me deprimirale vlastite fotke, često sam ih uništavao, tako da i danasposjedujem malo fotografija, sve su uglavnom probrane.U kovčežiću sam naišao na nekoliko skupnih đačkih fotografija, na svakoj je otac zaokružiomoju glavu, i na svakoj sam bio nemiran, zločest, vulgaran, s isplaženim jezikom ili kakvomsmiješnom gestom - poželio sam ih uništiti, ali to je bila očeva ostavština i ne bih smio vršljatipo njoj. Prisjetio sam se kako s ekskurzija nemam nijedne fotografije, uvijek bih se nekamosakrio, čak sam jednom iz prikrajka promatrao fotografa-dirigenta dok namješta dake, svojemodele, svoje lutke, bio sam ponosan kao bjegunac, neće taj smiješni čovjek režirati trenutkemojega života, niti će određivati moje uspomene, ne želim biti figurica u aranžmanu nekogneznanca, a kada sam te svoje osjećaje, mnogo godina kasnije, povjerio svom prijatelju, danasglasovitom književniku, kada sam mu detaljno iznio svoje razloge zbog kojih zazirem od"slikanja", od toga da me namještaju i stavljaju u određenu pozu, znate kako je to tumačio?Bože moj, bio je autoritet, sjedili smo na terasi hotela Slavija, gdje je on navečer pio, saslušaome bez upadica i krenuo u "duboku analizu", poizdalje, malne od majčine utrobe, da bi nakraju zaključio, "ti na taj način, nesvjesno, brišeš prošlost". Psihoanaliza ubija sve što jezdravo, pomislio sam. Ako ikada budem pisao memoare, taj će cijenjeni psihoanalitičar ući unjih imenom i prezimenom!Imao sam trinaest godina kada me otac odveo u Foto-studio u Dubrovniku, a na putu do tedobro opremljene radnje u čijoj su vitrini bila uokvirena sretna lica tek vjenčanih, otac mi jegovorio da je to naša obaveza, "naredba prirodnog obiteljskog zakona da se glava kuće slika snasljednikom". Ušli smo u studio, fotograf nas je ljubazno dočekao, "to je taj nasljednik",rekao je. Otac je odmah skinuo svoj kaput, a fotograf mu je navukao bluzu s kitnjastimepoletama i zakopčao je do pod grlo, a potom ga je smjestio u raskošnu fotelju, pravokraljevsko prijestolje, s već izlizanom presvlakom, s342naslonom za ruke i rezbarenim naslonom za leda koji je završavao krunom. Otac je sjedio kaolažni kralj, na lažnom tronu; iznad njegove glave dominirala je ta kruna čipkasto rezbarena, alaktove je držao na rukunicama. Bio mi je smiješan, kao neki lakej, a ne general, ili što je većfotograf htio s tom uniformom. I mene je uredio po svome, to je neka njegova vizija obiteljskeraskoši i sreće, navukao mi je nečiju prugastu mornarsku bluzu, kakvu nikad nisam nosio, nitisam je želio imati, onda je namazao svoje dlanove mirisnim uljem i ulaštio moju kosu,očešljao je i posadio me pokraj fotelje, stavio je moju ruku na očevo rame, ali tako da nepokrije epoletu, udaljio se do aparata, gledao nas obojicu i uzviknuo, "to je to, trenutakvječnosti, povijesna slika oca i nasljednika", zavukao je glavu ispod crnog platna, sagnuo seiza aparata na tronožnom stativu, tada se pojavila njegova ruka ispod platna, pucketao jeprstima i upozorio nas da gledamo u njegovu ruku, ali ja sam u tom času naglo šmugnuo ikroz otvorena vrata istrčao na Stradun. I dok sam bježeći skidao bluzu, spotaknuo sam se ipao, tako da su me ulovili i priveli na isto mjesto. I kad se činilo da su me ukrotili, da ćesnimka uspjeti, ponovno sam pobjegao, a fotograf je nemoćno širio ruke i uzviknuo:"Ovo divlje derište bježi od aparata kao vrag od tamjana!"Sada sam podsjetio oca na taj nemili događaj, o kojemu nikad nije želio govoriti, pa ga je iovaj put, nakon toliko godina, prešutio. Uzeo sam iz kovčežića snop fotografija u ruku, listaosam ih i svaku pojedinačno zagledao, raspitivao sam se tko je tko na njima, mnogi su miportreti bili nepoznati, čak i jedan djedov, "to je moj ćaća u kožuhu, s fesom na glavi iduvankesom od volujskih muda u kojoj je držao trud, ognjilo, kremen, kartice i fino rezanitrebinjski duvan", rekao je otac. Također sam mnoge fotografije znao i otprije, viđao sam ih uobiteljskim ladicama, a neke od njih otac je držao pod ključem, tako da sam ih sada prvi putvidio, medu njima i fotografiju jadne tetke Vesele, koju je čuvao ako netko bude pravio kakvugaleriju najružnijih žena ili bilo kakav "album ljudske ružnoće". Za-343
  • 152. držao sam se na jednoj duhovitoj, bizarnoj fotki na kojoj su trojica prijatelja, trgovaca, mojotac, Ljubo Maraš i Imoćanin Bašić. Oni su poredani jedan uz drugog, kao leševi, na tluizmeđu palmi, a u pozadini se vidi parobrod. Svakomu od njih ruke su prekrižene na prsima isklopljene oči; to su tri mrtvaca netom iznesena iz broda, čekaju pogrebnika da ih smjesti usanduke i odvuče na neko groblje. Otac me promatrao nekako napeto, ali vedro, mičućiusnama i iščekujući što ću reći dok sam čitao otraga njihova imena i natpis: Mrtvi-pijani,Gruž, lipnja 1937. Osmjehnuo sam se, a otac je dobacio:"Vidiš li ti kad sam ja umro."Tada mi je pokazao jedan minijaturni notes, učinio je to zagonetno, kao da je u njemunekakva tajna, nešto povjerljivo, niz nepoznatih dokaza na stablu naših obiteljskih trauma isudbina, a bio je to zapravo podsjetnik ispunjen datumima, majčinim posjetima, naslovimaknjiga što ih je čuo iz usta dječaka, nekim zagonetnim imenima, ciframa, vrstama lijekovakoje je uzimao, sve u svemu posve nevažan dokument da bi njime mahao tako samouvjereno itajanstveno. Ovlašno sam ga prolistao i zastao samo na jednom listiću i jednoj usamljenojrečenici pisanoj očevim krasopisom, a ona je glasila: "Ne pali svijeću, kasno je." Nisam gahtio pitati o notesu, ima li kakvu posebnu vrijednost, skriva li ta rečenica na koju sam naišaotajnu koju nisam u stanju odgonetnuti, je li tu zapisano nešto što mogu otkriti samo upućeni,jer sam slutio da bi takvo što jedva dočekao i na svoj prokušani način odgovorio da je tajnotes pun besmislica, onakvih kakav je i njegov život bio, da je ta tanka knjižica sve što je odnjega ostalo i sve što ćemo od njega naslijediti. Mirno sam vratio notes u njegov kovčežić,shvatio je da sam ga nadmudrio, pa smo nakratko zašutjeli, a onda je zamolio dječaka da seotvori i pročita njegova oporuka, napisana na kockastom papiru istrgnutom iz đačke teke.Dječak je istodobno bio i jamac da je oporuka pisana "pri zdravom razumu i punoj svijesti", aočev karakteristični i kit-344njasti potpis tražio je da se volja oporučitelja ispuni, pa sam morao svojom rukom naposebnom listiću napisati da mi je testament uručen osobno, u sanatoriju i pred svjedocima, teda ću ga predočiti i ostalim članovima obitelji, majci i mlađem bratu, a onda ga ovjeriti naSudu. Oporuka je glasila: "Pokop - bilo gdje, u bilo koje vrijeme, tajno ili javno, danju ilinoću, s bilo kojom oznakom osim petokrake. Lijes - drveni, kartonski, metalni, od pruća, ilisamo pokrov, bijeli ili crni. Odjeća - bolnička ili stara rashodovana roba. Obred - bez obreda.Tužilicama i svećenicima zabranjen pristup na groblje. Novac, imetak, ziratna zemlja, kuće,šume, pašnjaci, mal, lične stvari, nakit - nula! Mladi sin je dužan brinuti se o svojoj majci;stariji sin je slobodan. Omiljeno jelo Smrti - meso punjeno crvima."Čitanje oporuke završili smo brzo, u dobru raspoloženju, kao da je kakvo zabavno štivo. Sočeva lica zarila je veselost; i kao mladić volio je vedro pričati o smrti, uvijek bi živnuo kadse takva tema pokrene, od njega sam naslijedio taj dar, tu opsjednutost "vedrinom smrti", pasam i sada, s humorom i smijući se predložio da se oporuka nadopuni jednom stavkom uslučaju da se sinovi i supruga odluče podignuti spomenik, po kojoj na njemu ne bi bilo imenapokojnika, godine rođenja i smrti, nego samo zlatnim slovima uklesan natpis na mramornojploči: Ne pali svijeću, kasno je, a pri dnu: Grobnicu podigoše zahvalni sinovi i supruga. Radoje prihvatio moju intervenciju i zamolio dječaka da to dopise, ali da izbaci riječ zahvalni, jerje omražena u lažnom i bombastičnom grobljanskom rječniku i njegovoj povijestineduhovitog nasljeđa i siromašnog jezika sućuti.To veselje za našim stolom privuklo je i fotografa, više puta prošao je pokraj nas ili zastao dabismo ga pozvali, ali kako to nismo učinili, sam je doskakutao skinuvši tamne sunčanenaočale s lica, podigao je aparat do očiju i kratko nas promatrao kroz objektiv; bio jezavodljiv taj slatkorječivi fotograf Mijo.345
  • 153. "Da napravimo jednu povijesnu", rekao je oblijećući oko našeg stola kako bi pronašaonajbolji kut. "Da ovjekovječimo ovaj trenutak, jer ga za pet minuta više neće biti. Svi miživimo od uspomena. Moj je pokojni otac govorio: uspomene i dobro pišanje, to je na krajusreća života. Onda, što kaže ovaj osuđenik na smrt", rekao je i malko se nagnuo prema momocu."Lentraj!" veselo je mahnuo otac.Ta mi je njegova gesta bila poznata, podsjetila me na ono vrijeme kada je u krčmama podizaojednu ili obje ruke pozivajući novu "turu pića". Fotograf je to brzo obavio poskakujući okonas, škljoc-nuo je dva-tri puta, a potom je izvadio blokić, napisao priznanicu i rekao da seplaća "kad roba stigne", prstom je kratko i hitro dodirnuo čelo u znak pozdrava i udaljio se. Ato lentraj nisam čuo već godinama, pa sam se nasmijao i rekao ocu da je ta riječ romanskaposuđenica, ali je već postala arhaična, potisnule su je nove riječi i malo je tko rabi."Zašto si je upotrijebio?""Ne znam. Tako mi je došlo."Nisam mogao pomisliti da ću se s ocem upuštati u jezičnu raspravu, jer i ja sam o tome maloznao, a nekmoli on. Kad sam mu rekao da je gro našeg jezika nastao iz praslavenskogakorijena, posve je logično prosudio da je i praslavenski morao imati neko svoje nasljeđe.Nisam vjerovao da on uopće razumije što je jezik, ali moram priznati da sam ostao osupnutkad je rekao:"Kao i sve drugo, tako se i jezik mijenja, obogaćuje i zaboravlja. Isti jezik svatko različitogovori. Riječ lentrati čuo sam kao dijete, a obično se izgovarala kad neka žena nepristojnosjedne, razotkrije butine i bljesne bjelina njene kože. Tada obično zagraje na nju: kako tosjediš, sviju ćeš nas lentrat!"Začula se autobusna sirena i to već drugi put, sada u nekoliko kratkih uzastopnih trubljenja,dok smo onu prvu, prodornu, tek registrirali, olako i nehajno, svisoka odmahnuvši vremenu iprola-346znosti, "neka svira, imamo još cio sat", dočim je ova druga, manje bučna, uznemirila putnike,počeli su ustajati, skupljati svoje stvari i stavljati ih u košare ili torbe, otresati deke, bolničkeogrtače ili dijelove odjeće koji su dotad bili prostrti po zemlji. Vrijeme nam je brzo prošlo, biosam ispunjen i zadovoljan što sam nakon toliko godina veliki dio dana proveo s ocem usanatoriju, sve mi je to bilo novo i drukčije, sve su njegove opaske bile neobične, kao da se sasvim i svačim poigravao, a svoja gorka prisjećanja uvijek začinio ne samo humorom koji jeplijenio nego i sjetom, nostalgijom, nečim zaboravljenim što je u razgovoru s njimuskrisivalo; katkad su to bile bolne oštrice koje su rezale negdje u beskrajnom prostorunutrine. Više nisam znao jesam li oca doživio na neki poseban način, u bolničkom ambijentu iokrilju bolesti, ili sam ga zapravo otkrio kao novo srodstvo, kao nepoznatog oca, ali nanjegovu samom kraju kad je čak i za svijeću kasno.Ustao sam od stola i prišao ogradi terase, ondje sam se naslonio i promatrao vozača, koji jeupalio motor i izašao, ostavio ga da radi, a on se uputio na klupu iza trafike, sjeo je i pripaliocigaretu. Otac se prišuljao i stao pokraj mene, jednom je rukom stezao šipku željezne ograde,tako grčevito i tako čvrsto kao da se brani od nekog nevidljivog tko ga želi odvući s togamjesta. U drugoj je ruci držao svoj kovčežić."Imamo još malo vremena", rekao je napuklim, sjetnim glasom, kao da ćemo za to "malovremena" donijeti neke dalekosežne odluke ili reći jedan drugomu nešto smiono i nečuveno,što smo dosad tajili.Tada me zagrlio, čvrsto me obuhvatio jednom rukom i privukao k sebi, nekako me stidljivopogledao i pognuo glavu, a gestom je pokazao, tako mi se činilo, da nije u stanju riječ izustiti,čak i kad bi se imalo što reći. Vrijeme je istjecalo, sve je prošlo, pa i ovaj dan bio je na
  • 154. izmaku; sunce u daljini skliznulo je iza drveća, sjaj zalaza kratko je potrajao, još su se zadnjezrake posvuda uokolo gasile, a usko-347ro će i sjene iščeznuti u tišini predvečerja, mirno će se spustiti noć i učiniti ovaj kutakzemaljski, očevo boravište, tvrđavom mraka. Putnici su već ulazili u autobus, pa sam i japohitao i strčao niz kratke stube i blagu nizbrdicu do platoa, dječak me pratio, a na rastankusam ga pomilovao tako prisno i nježno, s osjećajem bliskosti, zahvalno i s tugom koja meobuzela. S vrata autobusa osvrnuo sam se i rekao mu "ti si moj dvojnik", ako je uopćepohvalno biti mojim dvojnikom. Otac je stajao uz ogradu sve dok sam ga mogao vidjeti krozprozor autobusa koji se spuštao makadamom do asfaltne ceste.348Bilješka o piscuMirko Kovač rođen je 26. prosinca 1938. u Petrovićima. Studirao je dramaturgiju naAkademiji za kazalište, film i televiziju u Beogradu.Autor je sljedećih romana: Gubilište (1962.), Moja sestra Elida (1965.), Malvina (1971.),Ruganje s dušom (1976.), Vrata od utrobe (1978.), Uvod u drugi život (1983.), Kristalnerešetke (1995.), Grad u zrcalu (2007.).Objavio je zbirke pripovijedaka Rane Luke Meštrevića (1971.) i Nebeski zaručnici (1987.);zbirke eseja Europska trulež (1986.), Europska trulež i drugi eseji (1994.) i Cvjetanje mase(1997.), knjigu filmskih scenarija Okupacija u 26 slika i drugi scenariji (1990.). S FilipomDavidom objavio je Knjigu pisama (1998.). Izabrana proza u šest tomova objavljena je uSarajevu 1990. godine.Napisao je scenarije za filmove: Mali vojnici (1968.), Lisice (1970.), Muke po Mati (1974.),Okupacija u 26 slika (1978.), Dunavski znak I Usijanje (1979.), Pad Italije (1982.), Večernjazvona (1985.), Dan za tetoviranje (1991.).Od 2003. u izdanju Frakture izlaze Djela Mirka Kovača. Dosad su objavljene knjige Isus nakoži (izabrane drame) (2003.), Vrata od utrobe (2003.), Kristalne rešetke (2004.), Ruže zaNives Koen (pripovijetke) (2005.), Uvod u drugi život (2006.), Ruganje s dušom (2007.),Malvina (2007.), Grad u zrcalu (2007.).Dobitnik je mnogih uglednih književnih nagrada medu kojima treba istaknuti NIN-ovunagradu (1978., 1986.), Andričevu nagradu349(1980.), Tucholsky Prize (1993.), Herderovu nagradu (1995.), nagradu Bosanski stećak(2003.) i nagradu Vilenica (2003.).Djela su mu prevedena na švedski, francuski, njemački, slovenski, španjolski, talijanski,nizozemski, mađarski, poljski, češki i slovački jezik.KNJIŽNICA ZELINA350Djela Mirka Kovačaknjiga prva Isus na koži (izabrane drame), 2003. knjiga druga Vrata od utrobe (roman), 2003.knjiga treća Kristalne rešetke (roman), 2004. knjiga četvrta Ruže za Nives Koen(pripovijetke), 2005. knjiga peta Uvod u drugi život (roman), 2006. knjiga šesta Ruganje sdušom (roman), 2007. knjiga sedma Malvina (roman), 2007. knjiga osma Grad u zrcalu(roman), 2007.u pripremi
  • 155. Gubilište (roman)Istarski razbojnici (biografije)Malo koristi od pisanja (antimemoari)Cvjetanje mase (politički tekstovi)Europska trulež (književna esejistika)Knjiga pisama 1992. - 1995., s Filipom DavidomRječnik Mirka Kovača Pristup KovačuNakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićUrednikSeid SerdarevićLektura i korektura Margareta MedjurečanGrafička urednica Maja GlušićDizajnNedjeljko Spoljar, Sensus Design FactoryPrijelom FrakturaTisakKratiš, Sveta NedeljaGodina izdanja2007., prosinac (prvo izdanje)Djela Mirka Kovača objavljuju se uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.www.fraktura.hrE-mail: fraktura@fraktura.hrTel: +385 1 335 78 63; Fax: +385 1 335 83 20ISBN 978-953-266-040-1 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-041-8 (meki uvez)C1P zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice Zagrebu podbrojevima 652348 (tvrdi uvez) i 652349 (meki uvez)540031304